Posljednje što

mi je rekla
Linda Green
Naslov izvornika: The Last Thing She Told Me
 .

Za sve žene i djevojke koje je okolina

primorala da se osjete posramljenima.
 .

Bilo je to zbog posramljenosti. Zbog sramote koju sam

nanijela svojoj obitelji. Ponekad se jednostavnije
pretvarati da ništa od toga nije zaista zbilo nego
prihvatiti da se nešto tako užasno moglo dogoditi. Upravo
zato ljudi potiskuju stvari duboko ispod površine. Tako
duboko da su skrivene i od pogleda i od uma. Premda
nikada ne mogu biti istinski skrivene od uma. Svoju
posramljenost nosim sa sobom, uvijek i posvuda.
Posramljenost i osjećaj krivnje. Nikada me ne napuštaju.
Štoviše, danas me pritišću mnogo težim bremenom nego
onomad. Vuku me prema dnu, razdiru mi nutrinu. A kada
ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i
ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima.
Užasava ih razorna snaga kojom tajne šesto znaju uništiti
živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može
uništiti iznutra. Vjerujte mi, znam to bolje od bilo koga. Jer
čak i najbolje skrivene tajne prije ili kasnije pronađu svoj
put do površine.
 PRVO POGLAVLJE

Kuća, ogrnuta ranojutarnjom izmaglicom, kao da mi

je prozorima u prizemlju, zastrtim u znak poštovanja,
i tugaljivom škripom dvorišnih vrata kada sam ih
otvorila, htjela dati do znanja kako je svjesna da joj
vlasnicu od smrti dijele tek trenutci.
Ako i postoji nešto poput ugodne kuće u kojoj bi
čovjek mogao skončati svoj život, ovo zdanje sasvim
sigurno nije odgovaralo tomu opisu. Hladna, mračna
i oronula građevina ispunjena propuhom, usidrila se
na samom rubu sela, kao da zapravo ne želi biti
njegovim dijelom, ali je odviše pristojna da bi to
otvoreno i rekla. Iza nje, u daljinu su se protezala
polja, ispresijecana suhozidnim međama, a iza njih,
neumoljiva, sumorna pustoš pustopoljine.
Zadrhtala sam, požurivši prilaznim puteljkom, pa
otključala vrata i ušla.
- Bako, ja sam. - Prvo što sam pomislila kada je
odgovor izostao bilo je da sam možda zakasnila. Kada
sam prethodne noći otišla, bila je slabašna,
neprestano klizeći između jave i nemirnog sna. Možda
nije preživjela noć.
No, kada sam kročila u dnevnu sobu - u kojoj je
živjela, objedovala i spavala tijekom protekle godine -
njezino se lice okrenulo prema meni, podarivši mi
slabašan, gotovo neprimjetan osmijeh. - Jutro -
pozdravila sam. - Jesi li uspjela imalo odspavati?
Kimnula je glavom.
 - Znaš, još nije prekasno, još se stigneš
predomisliti. Možemo te odvesti u bolnicu, ili u
hospicij. Rekli su da ih možemo nazvati u bilo koje
doba.
Odmahnula je glavom. Ostala je nepokolebljiva u
naumu da će kuću napustiti isključivo u lijesu.
Također je odbijala i lijekove koji bi joj ublažili bolove.
Kao daje postojalo nešto za što se htjela iskupiti
patnjom.
- Onda mi barem dopusti da večeras ostanem s
tobom. Razdire me pomisao da si ovdje posve sama.
- Večeras više neću biti tu. - Riječi su joj bile tihe
i nerazgovijetne. Nekoliko tjedana prije uklonila je iz
usta zubalo, nakon toga tvrdoglavo odbijajući vratiti
ga natrag.
- No, hajde. Govoriš to već tjednima.
- Umorna sam. Vrijeme je da vas napustim.
Nešto u njezinu pogledu dok je izgovarala riječi
otkrilo mi je da zaista to i misli. Sjela sam na rub
kreveta pa ju primila za ruku. Tanašna koža šake
otkrivala je kosti i plave vene pod sobom. Jednom mi
je prilikom rekla da uživa u mojim posjetima jer sam
jedina osoba koja joj dopušta govoriti o smrti, a da se
pritom ne uzruja ili ju počne uvjeravati da neće
umrijeti.
- Mogu li učiniti nešto kako bi ti bilo udobnije?
Ponovno je odmahnula glavom. Neko smo vrijeme
ostale sjediti bez riječi, osluškujući otkucaje sata i
zvuke njezina plitkog disanja. Pokušala sam dočarati
sebi kako izgleda spoznaja da ćeš uskoro umrijeti.
Htjela bih da moja obitelj bude prisutna, bila sam
sigurna u to.
 - Želiš li da nazovem mamu? - upitala sam.
Pogledala me, uspjevši podići obrvu u odgovor. Bilo je
to najbliže prijekoru što je u tom trenutku uzmogla
izvući iz sebe. Oduvijek je bila pomirena s činjenicom
daje njihov odnos hladan i suzdržan. Ja sam bila ta
koja to nije mogla prihvatiti.
- Mogla bih zamoliti Jamesa da dovede cure
ovamo.
Iznova je odmahnula glavom pa prošaputala. - Ne
želim ih uzrujati. Divne su to djevojčice. Uostalom,
one su uvijek tu uz mene.
Pokazala je prema okviru kamina i njihovim
školskim fotografijama, svima koje su ikada
snimljene - isprva je na njima bila samo Ruby, sa
svojim ozarenim osmijehom, razvučenim od uha do
uha, i čupavom kosom. Potom, nekoliko godina
kasnije, pridružila joj se i Maisie, s profinjenim
crtama i porculanskom kožom svojeg vilinskog lica, a
zajedničke fotografije nastavile su se nizati sve do
prošle godine, kada je Ruby krenula u srednju školu
pa su sada bile na zasebnim fotografijama. Rubyn
Širok osmijeh sada su zamijenile čvrsto stisnute
usnice, zakrivljene u blag samo- svjestan smiješak
rođen iz nesigurnosti. Kao da se netko poigrao
njezinim postavkama i prigušio jačinu njezine
nekadašnje vedrine. Kontrast s Maisienim
samopouzdanjem i sve očitijom ljepotom bio je
bjelodan. Međutim, bilo je to nešto što se nitko nije
drznuo spominjati, to jest, nitko osim bake, koja je
izjavila daje prava šteta što se veličina nečijeg srca ne
može predočiti fotografijom, potom dodavši kako je
nevjerojatno koliko Ruby, odjevena u svoju školsku
uniformu, zapravo nalikuje meni.
I moje fotografije iz školskih dana još su uvijek bile
tamo, izložene na ormariću. A bio je tu i Justin, čije
su fotografije sramežljivo virile iza mojih.
Pretpostavljam da sam ih upravo ja razmjestila na taj
način prije mnogo, mnogo godina, a da ona uopće nije
ni shvatila što sam učinila. Redovi malenih okvira
prekrivenih prašinom. Na neki je način zaista bila
okružena svojom obitelji, ili barem njihovom
papirnatom inačicom.
- Justin te pozdravlja - rekla sam. Bila je to laž.
Jučer sam mu poslala poruku kako bih ga
obavijestila da joj nije preostalo još mnogo, a on je
odgovorio molbom da mu detalje vezane za pogreb
javim što je prije moguće kako bi uspio na vrijeme
rezervirati let i doći.
Zapitala sam se smeta li sve to baki i je li samo
dobra glumica koja vješto skriva svoje prave osjećaje,
ili jednostavno nikada nije imala previsoka očekivanja
od svojih bližnjih. Možda je sazrijevanje tijekom
ratnih godina imalo nekakve veze s time. Možda ju je
to iskustvo naučilo da ništa ne uzima zdravo za
gotovo.
Dodala sam joj čašu vode, a ona je uspjela kroz
slamku otpiti malen gutljaj. Odložila sam čašu natrag
na noćni ormarić, pritom ovlaš pogledavši fotografiju
nje i djeda, snimljenu na dan njihova vjenčanja. - Je
U ti lakše kada pomisliš da će te on čekati? - upitala
sam.
- Sigurna sam daje taj odavno odustao od čekanja
i otišao u birtiju - odgovorila je.
 Nasmijala sam se. Djed nije bio pretjerano
strpljiva osoba. Također nikada nije bio sklon
pokazivanju osjećaja. Izuzev fotografije s njihova
vjenčanja, nikada ih nisam vidjela da se drže za ruke.
Zapitala sam se je U baki to ikada zasmetalo, no vrlo
sam brzo zaključila da ovo sasvim sigurno nije dobar
trenutak za raspitivanje o tome. Ponovno je utihnula,
a disanje joj je i dalje bilo plitko. Stisnula sam joj
dlan. - Ostat ću s tobom do kraja - rekla sam. - Ne
idem nikamo.
Podigla je pogled prema meni. - Odlučila sam
kuću ostaviti tebi.
Uzvratila sam pogled, namrštivši se. - A što je s
mamom?
- Ona ju ne želi.
- Je h d to rekla?
- Nije morala.
Osjetila sam se poprilično nedostojnom tako
vrijednog nasljedstva. - Onda možda Justinu.
- Njemu nije potrebna.
Bila je to istina, premda se činilo pogrešnim to
otvoreno reći i priznati.
- Hvala ti - izgovorila sam, jedva uspjevši
procijediti riječi iz sebe. - To će nam itekako
promijeniti živote nabolje.
- Znam- uzvratila je.- Djevojke će napokon imati
vlastite sobe, a i ti si oduvijek htjela imati svoj vrt.
Iznenada mi je sinulo kako ona misli da ćemo mi
doći živjeti ovamo. Da će ovo postati naš dom. Nisam
to htjela. Kuća je bila tako hladna i negostoljubiva.
Najlogičniji potez bio bi prodati ju, kako bismo si
mogli priuštiti nešto veće od naše malene dvosobne
kućice na rubu grada, istovjetne ostalim kućama koje
su se protezale niz našu ulicu. Možda bismo čak
mogli kupiti i nešto s vrtom. Ah nisam joj to mogla
reći. Nisam htjela reći ništa što bi ju moglo uznemiriti
u ovom trenutku. Osmjehnula sam se i kimnula
glavom, potapšavši ju po nadlanici.
- Ostavi ju Ruby kada dođe tvoje vrijeme -
dometnula je - trebala bi ostati u obitelji.
Zaustila sam, ali riječi jednostavno nisu izlazile.
Nisam se mogla upustiti u prepirku s njom. Rasprava
s nekim tko je na smrtnoj postelji sve je samo ne
primjerena. Ako su to bile njezine posljednje želje,
tada je moja dužnost bila dostojanstveno ih saslušati
i složiti se sa svime što kaže.
Sklopila je oči. Upitala sam se je li to taj trenutak.
Nikada nisam bila uz nekoga u njegovu smrtnom
času. Nisam znala što očekivati. Nisam bila sigurna
ni što učiniti, niti koga bih trebala nazvati kada sve
bude gotovo. Progutala sam slinu, našavši utjehu u
činjenici što sam uz nju, što neće morati umrijeti
sama. Devedeset godina pristojna je dob. Većina bi se
ljudi složila s tom tvrdnjom. Uostalom, proživjela je
dobar i lijep život, lišena bilo kakvih ozbiljnijih
zdravstvenih problema do pred sam kraj.
Međutim, unatoč tomu, sve se činilo nekako
ispraznim uslijed spoznaje da se njezin život gasi u
ovoj kućerini, a da uz nju pritom nema nikoga osim
mene.
Spustila sam pogled na nju. Oči su joj još uvijek
bile čvrsto sklopljene, no grudi su joj se i dalje jedva
primjetno podizale i spuštale. Još je uvijek bila tu,
premda je bilo očito da neće još dugo ostati sa mnom.
Nježno sam pustila da mi dlan klizne s njezine
nadlanice pa se na prstima udaljila iz prostorije te
zatvorila vrata za sobom, izvukavši potom mobitel.
Bila sam uvjerena da me ne može čuti, no svejedno
mi se činilo neprimjerenim razgovarati tik do nje.
Otišla sam u kuhinju, koja je bila dom neobičnoj
zbirci starudija prikupljenih tijekom proteklih
desetljeća. Staromodni čajnik na kolu plinskog
štednjaka, kojeg se tvrdoglavo odbijala riješiti. Barski
stolac iz sedamdesetih, koji se moglo opisati
isključivo riječju staromodan. Ništa se u toj prostoriji
nije uklapalo s bilo čim drugim i sve je odudaralo od
okoline, ah, kao i ostatak kuće, sve je nepogrešivo
podsjećalo na baku.
Nazvala sam mamu. Trebalo joj je prilično dugo da
se javi, a kada je to učinila, ton njezina glasa dao je
naslutiti kako je očekivala čuti ono najgore. Rekla je
samo halo, pričekavši nakon toga da joj priopćim
vijest.
- Mislim da neće još dugo.
- U redu. Pati li jako?
- Ako ju nešto boli, dobro to prikriva. Rekla je daje
došlo vrijeme za odlazak.
S druge je strane uslijedila podulja stanka. Na
trenutak sam pomislila kako bi se mama mogla
predomisliti i reći da dolazi. Međutim, to se nije
dogodilo.
- U redu. Dobro. Javlja mi daljnji razvoj situacije.
- I to je to?
- Zaboga, Nicola, nemoj ovo dodatno otežavati.
- Umrijet će svakoga trenutka, a njezino jedino
dijete nije uz nju.
 - Zar zaista moramo ponovno o tome? Stvari nisu
tako jednostavne.
- Što ste god vas dvije imale red jedna drugoj, ovo
vam je posljednja prilika.
- Ne želim ju uzrujavati na smrtnoj postelji.
- Možda se grčevito drži života jer čeka da joj nešto
kažeš. Možda je upravo zato izdržala ovako dugo.
Požalit ćeš ako propustiš ovu priliku. Kao u onoj
pjesmi grupe Mike and the Mechanics.
- Ne bih se složila. Mislim daje ovako najbolje.
Znam da mi ne vjeruješ, ali tako je.
- Najbolje za koga?
- Slušaj, mislim na tebe, u redu? I zahvalna sam
ti što si tamo uz nju, ali ja jednostavno ne mogu doći.
- Glas ju je izdao, a ona je poklopila slušalicu. Vratila
sam mobitel natrag u džep, pritom ispustivši uzdah
frustracije. Justin je barem za izliku imao činjenicu
da živi daleko, u Irskoj. Mama je živjela samo nekoliko
kilometara dalje, u Halifaxu. Nisam mogla ne
razmišljati o tome kako bih seja osjećala kada Ruby i
Maisie ne bi bile uz mene na samome kriju. Kada im
ne bi bilo dovoljno stalo da se potrude zakopati ratnu
sjekiru i pomiriti se sa mnom kako bi mogle biti uz
mene na mojoj smrtnoj postelji.
Vratila sam se u dnevnu sobu. Na trenutak sam
pomislila daje napustila svoje tijelo dok sam
telefonirala, no grudi su joj se još uvijek podizale i
spuštale. Sjela sam pokraj nje pa položila svoju glavu
u dlanove. Ostala sam sjediti tako prilično dugo,
možda čak i dvadeset minuta, prije nego sam ponovno
čula njezin glas.
- Dječica. Tamo su.
 Podigla sam pogled. Nisam očekivala da ću više
ikada čuti i riječi iz njezinih usta. Ponovno sam ju
primila za ruku. Kapci su joj se otvorili, titrajući.
- Dječica? Gdje? - upitala sam.
- U dnu dvorišta.
Namrštila sam se. Do tog je trenutka bila posve
suvisla. Možda je to bio znak daje kraj blizu. Potom je
nešto sjelo na svoje mjesto, a ja sam shvatila o čem
govori.
- Ne, bako. To su vile - odgovorila sam. - To su
kipovi vila u dnu dvorišta. Isti oni oko kojih sam kao
djevojčica plesala.
Uzvratila je bez zadrške.
- Nisu to vile, nego dječica - ustvrdila je
nepokolebljivo. - Čuvaj moju dječicu umjesto mene.
- Što želiš reći? - upitala sam. - Kakvu dječicu? -
Ah bilo je prekasno. Oči su joj se ponovno sklopile i
trenutak kasnije, nije je više bilo. Kao da su te riječi
izvukle posljednji dah iz njezina tijela. Opipala sam
joj zapešće, tražeći puls kako bih bila sigurna, no
nisam osjetila ništa. Stisnula sam oči i pustila da mi
glava klone, osjećajući naviranje suza, no trseći se
kako bih se pribrala i zaustavila bujicu. Bila sam
svjesna da sam u tom trenutku jedina odrasla i
odgovorna osoba u kući, i da više nisam ona malena
djevojčica koja pleše oko vilinskih kipova dok joj baka
kuha čaj. Suze su počele neumoljivo nadirati, a ja
sam pokušala zatomiti barem jecaje. Cijeli jedan život
ugasnut. Sve te uspomene, sjećanja, iskustva i priče
nestali su skupa s njom. Naša obitelj svedena na tri
generacije, umjesto dotadašnje četiri. No, sjedeći
ondje i jecajući, sve o čem sam uspijevala razmišljati
bile su njezine posljednje riječi. Nisam imala pojma
što je htjela reći. Možda nije bila prisebna. Možda je
čak i sanjala. Možda se uopće nije obraćala meni.
Međutim, zvučala je tako sigurna u ono što govori.
Sigurna u ono što je tražila od mene.
Do uma mi je doprla misao da bih trebala nekoga
nazvati. Njezinu liječnicu, za početak. Pretpostavila
sam da će mi ona znati reći koje daljnje korake
poduzeti. Osovila sam se na pomalo klecave noge.
Oduvijek sam vjerovala da se ljudi nakon smrti
promijene na neki način, no baka se nije doimala
nimalo drukčijom. Iako, možda je ipak bilo nešto
drukčije na njezinu licu. Kao daje s njega nešto
iščeznulo - neki teret, neka bol - jer se konačno
doimala spokojnom.
.
Nekoliko sati kasnije stajala sam na pragu
mamine kuće, čekajući da se ona pojavi na vratima.
U torbi sam imala netom potpisanu smrtovnicu, a
prizor bakina tijela koje pogrebnici odnose u
mrtvačnicu još mi je bio svjež u mislima. Više od
svega, htjela sam se vratiti kući, Jamesu i
djevojčicama, no također sam smatrala kako je,
unatoč svemu, bilo dolično mami vijest reći osobno.
Možda sam se nadala posvjedočiti nekoj burnoj
emocionalnoj reakciji, nečemu što mi je moglo
promaknuti tijekom našeg telefonskog razgovora. No,
kada je otvorila vrata i ugledala me kako stojim ondje,
samo je kimnula glavom, njezino lice lišeno bilo kakva
izraza. Zakoračila sam unutra pa zatvorila vrata za
sobom.
 - Žao mi je - rekla sam.
- Je li preminula spokojno?
- Da. Razgovarale smo, gubila se pa dolazila k
svijesti, a onda se jednostavno ugasila.
- Gdje je sada?
- Kod pogrebnika. Doktorica Atkinson došla je
potpisati smrtovnicu i sve urediti.
- Ona je dobra i draga liječnica, oduvijek sam to
tvrdila.
Odmahnula sam glavom u nevjerici.
- Što je? - upitala je mama.
- Zar te sve skupa nije ni najmanje uznemirilo?
- Svi smo znali daje ovo neminovno.
- Istina. Alija sam unatoč tomu isplakala dušu.
Slegnula je ramenima. - Vjerojatno će mi tek
kasnije sve doprijeti do svijesti. Kada ostanem sama.
- Ili te možda uopće nije pretjerano pogodilo.
- Nicola, molim te, ne započinji.
- Nisam ja ta koja započinjem, zar ne? Sve
započinje činjenicom da se ti ne ponašaš kako bi se
očekivalo od nečije kćeri.
- No, daj. To zaista nije pošteno. Svatko se s
takvim stvarima nosi na svoj način.
- Takvim stvarima? Misliš, smrću svoje majke?
Mama je skrenula pogled u stranu. - Sve je skupa
mnogo složenije nego misliš.
- Neprestano to ponavljaš. Ali znaš što bi bilo
mnogo korisnije? Da se potrudiš objasniti mi što se
dogodilo između vas.
Mama se zaputila niz hodnik, očito se
namjeravajući udaljiti.
- Shvatit ću to kao ne.
 - Trebala bi se vratiti svojim curama - odgovorila
je, zastavši i okrenuvši se kako bi me pogledala u lice.
- Zagrli ih u moje ime.
Oči su joj svjetlucale, orošene suzama. Povremeno
bi se zid koji je podigla oko sebe zaljuljao, opasno
prijeteći urušavanjem. Kada bih samo pogurnula
jednu od opeka, mogao bi pasti.
- Rekla je nešto trenutak prije nego je umrla. Nešto
što nisam razumjela.
- Što?
- Govorila je o djeci koja se nalaze u dnu dvorišta.
Tražila je od mene da pripazim na njezinu dječicu.
Maska staloženosti po prvi je puta kliznula s
mamina lica. Oči su joj se razrogačile, a donja usnica
zadrhtala. - Ne bih se previše obazirala na to.
Vjerojatno se pred kraj pogubila.
- Ne bih rekla. Upitala sam ju misli li na vilinske
kipove, no odlučno je ustvrdila da govori o djeci.
- Vjerojatno je mislila na anđele. Vjerovala je u
anđele, znaš. Jednom mi je prilikom rekla da će ju
njezini anđeli čekati na kraju puta.
Izašla sam iz kuće. Možda je mama imala pravo.
Njezine su riječi imali više smisla od bilo čega što je
meni palo na pamet. Tek nakon što sam zatvorila
vrata za sobom pa s njihove druge strane začula jecaj
prožet istinskom bob, zapitala sam se je li možda
stvar u tome da mi ona ne može reći istinu, čak i kada
bi to htjela učiniti.
 28. travnja 1944.

Draga Betty,
Znao sam da si prava djevojka za mene čim sam te prvi
put ugledao. Nisam rekao ni riječi, ali neprestano sam te
promatrao. Nisam uspijevao svrnuti pogled s tebe. Odmah
mi je bilo jasno da nisi poput drugih djevojaka. Bila si
mlađa od njih, očito, i tako lijepa i neiskvarena - prava
engleska ruža.
I baš kao i svaka prava ruža, ne moraš se naokolo
hvastati svojom ljepotom. U tebi ne postoji ni trunke
napadnosti. Štoviše, pomalo si sramežljiva. Ali ujedno si i
puna života i radosti. Ponekad se činiš tako ispunjenom
veseljem da pomislim kako bi se mogla rasprsnuti. Volim
to kod djevojaka. Život je kratak, svi smo toga bolno
svjesni, i ne vidim smisla živjeti ga u čemernosti i tuzi.
Tvoj je osmijeh nešto najblještavije što sam ikada u
životu vidio. Ne samo da ozari tvoje lice nego obasja i lica
svih ljudi koji te okružuju. Upravo sam ti se zato
osmjehnuo kada si prošla pokraj mene. Kosa ti se lelujala
naprijed- natrag, čineći te lijepom poput slike. Nisam si
mogao pomoći. Tako djeluješ na mene. Ostatak tog dana
proveo sam noseći sa sobom blještavih tvojeg osmijeha
kamo god sam pošao, u potaji mu dopuštajući da me
ugrije iznutra.
Ti si djevojka koja svemu daje smisao, ona o kojoj
razmišljam otkako ujutro otvorim oči pa dok navečer ne
uplovim u snove. I zato sam ti odlučio pisati, kako bih ti
otkrio svoje osjećaje. Jer iako sam možda i sam pomalo
sramežljiv, svakako bih htio da znaš sljedeće. Da ću, što
god nam sudbina oboma namijenila u budućnosti, uvijek
biti zahvalan na tvojem osmijehu. I da ću ga dovijeka
nositi sa sobom.
Tvoj William
 DRUGO POGLAVLJE

Kada sam došla kući, zatekla sam Jamesa na

vratima. Pozdravio me zagrljajem. Ništa na ovom
svijetu nije moglo poslužiti kao bolji poticaj suzama
da ponovno poteku od tog zagrljaja. - Žao mi je - rekao
je - znam koliko ti je posebna i važna bila. - Još mi to
nije u potpunosti doprlo do svijesti. Ne mogu vjerovati
daje zaista nema. Nekako sam mislila da će zauvijek
biti tu. James me zagrlio snažnije pa mi otro suze s
očiju.
- Što si rekao curama? - upitala sam.
- Samo da ćeš izbivati duže vrijeme jer je prabaka
jako loše. Kimnula sam. Htjela sam im reći osobno.
Još se uvijek sjećam daje mama toliko zakomplicirala
razgovor kada mije, kao trinaestogodišnjakinji,
pokušala reći daje djed preminuo, da sam pomislila
kako nas je zapravo napustila baka. Nisam mislila da
bi i James cijelu priču učinio kaotičnom - vjerojatno
bi se pokazao bolji od mene - no očekivala sam da će
Ruby loše primiti vijest pa sam joj htjela biti potpora.
- Gdje su? - upitala sam.
- U dnevnoj sobi. Maisie opet gleda Najgoru
vješticu. Želiš li da to obavimo zajedno?
- Pusti nas par minuta nasamo - odgovorila sam.
Kimnuo je pa me poljubio u čelo.
Mislim daje Ruby naslutila što ću reći čim sam
kročila u prostoriju. Spazila je moje crvene, podbuhle
oči pa stala nervozno prevrtati zatvarač svoje majice
s kapuljačom po prstima. Maisie je nastavila piljiti u
ekran televizora, naizgled nesvjesna mojeg dolaska i
onoga što je on mogao značiti. Bila sam primorana
posegnuti za daljinskim upravljačem pa ugasiti
televizor.
- Mama, gledala sam to - pobunila se Maisie.
Odoljela sam iskušenju da istaknem kako je taj isti
nastavak gledala već barem četiri puta i da će moći
nastaviti gdje je stala kada god to poželi.
- Znam - odgovorila sam, pronašavši ton glasa koji
sam smatrala najprikladnijim za priopćavanje vijesti
o smrti, pa nastavila sjevši pokraj njih na sofu - ali
moram razgovarati s vama. Kao što već znate,
prabaka je bila jako stara i jako lošeg zdravlja, i bojim
se da je jutros preminula dok sam bila s njom.
Ruby je briznula u plač, a ja sam ju primila za
rame pa ju privukla k sebi u zagrljaj. - Otišla je jako
spokojno - nastavila sam. - U jednom je trenutku
govorila, a već u sljedećem više nije bila tu.
- O čem je govorila? - upitala je Maisie. Oklijevala
sam. Reći im istinu nije se u tom trenutku činilo tako
dobrom zamisli.
- Jedna od posljednjih stvari koje je rekla bila je
koliko voli vas dvije. Pokazala je prema vašim
fotografijama i rekla kako zbog njih ima osjećaj da ste
uz nju.
- Zašto nam nisi dopustila da pođemo s tobom? -
upitala je Ruby.
- Upitala sam ju želi li vas vidjeti, ali rekla je da
vas ne želi uzrujavati.
- Ali svejedno sam uzrujana - zajecala je Ruby.
 - Znam, dušo. Ali boravak u blizini osobe koja
umire neopisivo je tužan.
- Je li poplavjela? - upitala je Maisie.
- Ne. Ljudi ne poplave kada preminu.
- Čak ni za nijansu? - Odmahnula sam glavom.
Maisie se doimala razočaranom. - Gdje je sada?
- Pogrebnik je došao po nju kako biju odvezao u
mrtvačnicu.
- Je li to nešto poput salona namještaja, samo s
mrtvim ljudima umjesto namještajem?
- Recimo - odgovorila sam, uspjevši se osmjehnuti
po prvi put otkako je baka umrla.
- Nije smiješno, mama. Reci joj da nije smiješno -
oglasila se Ruby.
Uzdahnula sam pa pogladila Ruby po kosi. Upravo
sam u takvim trenutcima često znala poželjeti da se
mogu rascijepiti na dva dijela, kako bih bila dvije
posve oprečne majke kakve su moje djevojčice
trebale.
- U redu je, dušo. Prabaka bi željela da budemo
nasmiješeni. U redu je plakati, ali se također u redu i
smijati.
- Što će se sada dogoditi s njezinim tijelom? -
nastavila je Maisie nepokolebljivo.
- Pa, pohranit će ga najednom posebno hladnom
mjestu i čuvati ga tamo do pogreba.
- Hoće li biti smrznuta kao ledeni štapić?
- Ne, ipak neće biti toliko hladno tamo gdje ju
čuvaju.
- Kada je pogreb? - upitala je Ruby.
- Još ne znam. Pretpostavljam da će im trebati
cijeli tjedan da sve organiziraju.
 - Hoću li smjeti izostati iz škole taj dan? - zapitala
je Maisie.
Ruby ju je prostrijelila pogledom prije nego sam
imala priliku bilo što odgovoriti.
- Razgovarat ćemo o tome želite li prisustvovati
pogrebu kada budemo znali sve detalje. Ne morate ići.
Odluka će biti u potpunosti vaša. Ponekad djeca žele
prisustvovati i oprostiti se, a ponekad ne žele.
Možemo vas nakon što sve bude gotovo odvesti da
vidite grob, ako tako budete htjele.
- Želim ići na pogreb - rekla je Ruby.
- I ja isto - pridružila joj se Maisie.
- Pa, kao što sam već rekla, možda bi najbolje bilo
o tome razgovarati za koji dan.
James je ušao u prostoriju, noseći poslužavnik sa
šalicama. - Pomislio sam da bi vam u ovom trenutku
godila topla čokolada - rekao je, odloživši šalice na
stolić za kavu.
Maisiene su se oči ozarile. - Znači li to da ćemo
dobiti toplu čokoladu svaki put kada netko umre? -
upitala je.
- Maisie - obrecnula se Ruby oštro. - Mama, reci
joj.
- U redu je - odgovorila sam, nježno joj uklonivši
pramen vlažne kose s lica. - I dalje smijemo piti toplu
čokoladu.
- Znam da smijemo, ali ona je tako neumjesna.
- Ne čini to hotimično - odgovorila sam potiho. -
Premlada je da bi znala bolje.
- Zašto se ona uvijek uspijeva izvući s bilo čime na
račun svoje dobi? - upitala je Ruby.
 - Ne uspijeva. Zaboravljaš kako je to kada ti je
osam godina.
- Nikada se nisam tako ponašala kada sam imala
osam.
Bila je to istina. Ruby se oduvijek doimala mnogo
zrelijom od drugih djevojčica njezine dobi. Tek je
nedavno napunila trinaest godina, no činilo se kako
u kući imamo tinejdžericu mnogo dulje. Doduše, nije
izgledala poput tinejdžerice, na čem sam bila itekako
zahvalna.
James se ugurao na sofu između Maisie i Ruby pa
obje djevojčice naizmjence poljubio u tjeme. Ruby je
ponovno briznula u plač.
- Znam da si tužna jer je umrla - rekao je James,
gladeći ju po kosi. - Ali možda će ti biti lakše ako se
usredotočiš na sve one lijepe trenutke koje si
podijelila s njom. Znaš, bila si joj prvo praunuče, a to
je nešto zaista posebno.
- Da, ali sada je više nema, a ja sam ostala bez
svih prabaka i pradjedova.
- Imam li ja još kojeg pradjeda ili prabaku? -
upitala je Maisie.
- Ne, dušo - rekla sam. - Ali obje i dalje imate
baku, zar ne? I, naravno, djeda.
- Ali on je u agoniji - odvratila mi je Maisie.
- Otkud ti to? - upitala sam, zapitavši se je li mama
nešto spomenula djevojčicama, premda ni ona nije
imala nikakvog kontakta s njime, a stvari o njem
doznavala je posredno, iz druge ruke, preko
Facebooka.
- Ne, Maisie - oglasila se Ruby- rekla sam ti daje
djed u Almeriji.
 James je prasnuo u smijeh trenutak prije mene.
- Prestanite - prekorila nas je Ruby, uputivši nam
prijekoran pogled - prestanite se smijati.
- Ne možemo si pomoći - rekla sam. - Ponekad je
tako smiješna.
- Pa, ne bi smjela biti. Ne u trenutku kada je netko
netom preminuo.
Podigla sam Rubynu šalicu pa joj ju dodala,
nadajući se kako bi topla čokolada mogla imati onaj
smirujući učinak kakav moje prisustvo očito nije
pobudilo u njoj.
- A ja uz to i dalje imam baku i djeda u Škotskoj -
zacvrkutala je Maisie.
Zakolutala sam očima. Bila sam posve sigurna da
nije namjeravala biti tako bešćutna, no zaista je
posjedovala dar za odabir najgoreg mogućeg
trenutka. - Obje ih imate - rekla sam. Oduvijek smo
Ruby govorili da ih i ona može nazivati djedom i
bakom, no ona je to odbijala činiti. Bila je
principijelna i istinoljubiva. Oduvijek.
- Možda bismo im uskoro mogli skoknuti u posjet
- rekao je James. - Ili bi nas oni mogli doći obići za
Božić. - Znali smo da to nije nimalo izgledno. Odselili
su u Škotsku kako bi bili bliže Jamesovoj sestri i
njezinim troje dječice, vjerojatno napustivši svaku
nadu da bi ih James mogao obradovati unučetom.
Nikako nisu mogli znati da će on uskoro upoznati
ženu koja već ima dijete otprije.
- Je li baka bila s tobom kad je prabaka umrla? -
upitala je Ruby, otpivši nekoliko gutljaja tople
čokolade.
- Nije - odgovorila sam.
 - Zašto ne?
- Nije htjela biti tamo. Nekim ljudima takve stvari
teško padaju.
- Ali bila joj je kći. Ja bih bila uz tebe da umireš.
- Hvala ti - rekla sam, razbarušivši joj kosu. -
Lijepo je to znati.
- Hoću li dobiti toplu čokoladu i kada ti umreš? -
upitala je Maisie, podigavši pogled prema meni.
.
Ugasivši svjetlo, ostala sam dugo sjediti na
Rubynu krevetu. Maisie je usnula za nekoliko
minuta. Prihvatila je bakinu smrt istom onom
lakoćom kojom je prihvaćala i sve drugo u životu,
površnošću slučajnog promatrača koji ovlaš pogleda
u smjeru trenutnog događaja pa kimne glavom prije
nego će se okrenuti sljedećoj epizodi, što god ona
mogla biti.
Ruby se, očito, nije sa svime nosila istom lakoćom.
Ležala je u postelji, očiju još vlažnih od suza, zureći u
strop. Obujmila sam joj dlan, ne želeći da u san utone
sama i uplakana.
- Koji je pravi razlog zbog kojeg baka nije bila
ondje? – prošaputala je.
- Rekla sam ti, dušo. Neki se ljudi ne mogu nositi
s pomisli da će biti u istoj prostoriji s umirućom
osobom.
- Ali ona gotovo uopće nije posjećivala prabaku ni
za njezina života.
Ruby ništa nije moglo promaknuti. Nagnula sam
se nad nju pa ju pogladila po glavi. - One jednostavno
nisu bile tako bliske. Nisu sve majke i kćeri poput nas
dvije.
- Jesu li se posvađale?
- Pa, svi se mi tu i tamo znamo porječkati, zar ne?
- Mislila sam na neku ozbiljniju svađu.
- Ne znam. Stvari su između njih bile takve otkako
znam za sebe.
- Ali, voljela sam prabaku i još uvijek volim baku.
Ne razumijem zašto nisu voljele jedna drugu.
- Oh, uvjerena sam da su se voljele, ali ponekad je
svejedno teško pronaći zajednički jezik s nekim koga
voliš.
- Hoće li baka doći na pogreb?
Bilo je to pitanje koje sam trebala očekivati. Na
kraju krajeva, i sama sam ga premetala po glavi, no,
nažalost, nisam znala odgovor.
- Ne znam. Nadam se da hoće.
- I ja - odgovorila je Ruby.
.
- Kako je? - upitao je James kada sam se
naposljetku spustila u kuhinju.
- Uzrujana i zabrinuta, kao i inače.
- Bit će sve u redu - rekao je, obgrlivši me. - Iako,
pogreb će joj teško pasti. Takve su stvari uvijek
nezgodne u njezinoj dobi.
- Znam, ali mislim da po tom pitanju nemamo
previše izbora - znaš i sam kakva je. Upravo se
raspitivala hoće li i mama doći na pogreb.
- Što si joj odgovorila?
- Da se nadam kako hoće.
- Misliš li da hoće?
 - Zaista nemam pojma. Nazvala sam ju kad je
postalo bjelodano da baki nije preostalo još mnogo.
Međutim, i dalje nije htjela doći.
- Kako je reagirala kada si joj rekla?
- Prilično hladno. Nije bilo suza niti bilo čega
drugog. Pa, barem ih nije bilo dok nisam zatvorila
vrata za sobom.
- Kako to misliš?
Uzdahnula sam pa sjela za kuhinjski stol. James
je sjeo nasuprot mene pa gurnuo šalicu čaja koji je
napravio prema meni. Primila sam šalicu, obujmivši
ju dlanovima ne bih li ih ugrijala. - Netom prije smrti,
baka je rekla nešto jako čudno. Rekla je da su u dnu
dvorišta dječica.
James se namrštio. - Zvuči kao da se pogubila
pred kraj.
- Ali nije, u tome i jest stvar. Rekla sam joj daje
zamijenila vilinske kipove za dječicu, no bila je
nepopustljiva. Tvrdila je da su dječica tamo. Zatražila
je od mene da se brinem za njih. Bilo je to posljednje
što je izustila prije smrti.
- Možda je mislila na cure.
- Kada sam ispričala to mami, rekla mi je daje
baka vjerovala u anđele i daje vjerojatno govorila o
njima, ali kada sam zatvorila vrata, čula sam daje
briznula u suze.
- Ona ne voli iskazivati osjećaje pred svjedocima,
znaš to i sama - odgovorio je James.
- Ništa u toj priči nema smisla. Ali baki je to očito
bilo važno; u protivnom to ne bi spominjala. -
Obrisala sam nos o rukav. - Baka je spomenula još
nešto prije smrti. Rekla je daje kuću oporučno
ostavila nama.
James je blenuo u mene. - Zaista. Uh, to je
nevjerojatno.
- Znam.
- Ovako odoka, rekao bih daje kuća poprilično
vrijedna. Hoću reći, novcem koji bismo dobili od
prodaje mogli bismo si priuštiti nešto pristojno u
Hebdenu.
Namrštila sam se.
- Oprosti - procvilio je James. - To je zasigurno
zvučalo krajnje bešćutno.
- Ne, nije stvar u tome. Nije htjela daju prodam.
Rekla je kako želi da dođemo živjeti onamo.
Sada se James namrštio. - Oh, zaboga. Ali ti to ne
želiš, zar ne? Tako je mračna i turobna, a i tamo gore
zna biti jebeno vjetrovito.
Nisam mogla suspregnuti osmijeh. James je
odrastao u Leedsu pa je ruralni život uspijevao
podnositi isključivo u ograničenim dozama. - Znam.
Nisam ni ja sretna razvojem situacije, ali sada,
znajući što je očekivala od mene, osjećala bih se
užasno kada bih učinila bilo što protivno njezinim
željama.
- Razumijem. - James se sručio u naslon svoje
stolice. Bila sam svjesna da se ne nosi najbolje s
činjenicom da si ne možemo priuštiti veću kuću.
Nešto s vrtom, gdje bi naše djevojčice imale svaka
svoju sobu. Koliko god obožavala Maisie, bila sam
prokleto sigurna kako ne bih htjela dijeliti sobu s
njom tijekom svojih tinejdžerskih godina.
 - Slušaj, pričekajmo dok ne vidim što točno piše u
oporuci i dok ne budemo znali kakva je točno
situacija. Sutra se moram vratiti onamo i pripremiti
sve papire kako bih mogla prijaviti njezinu smrt.
- Ne bi li se time trebala baviti tvoja mama?
- Vjerojatno. Ali ona neće nogom kročiti u kuću.
Obavijestit ću ju kada utanačim sastanak u
matičnom uredu. Na njoj je da odluči hoće li doći ili
ne.
.
Kasnije te noći, ležala sam u postelji posve budna.
Jamesova je ruka i dalje bila obavljena oko mene,
premda je on odavno usnuo. Bila sam svjesna kako
su izgledi da ću slijediti njegov primjer bili gotovo
nepostojeći. Međutim, budnom me nisu držale misli
o tome što učiniti s kućom. Usnuti mi nisu dale
bakine posljednje riječi koje su odjekivale tminom.

Čuvaj moju dječicu.

 .

Dugo se činilo kako me ne primjećuje. Barem ne na taj

način. Za njega nisam bila ništa doli dijete. Nezgrapna
tinejdžerica s iskrivljenim zubima i nogama koje nisu bile
razmjerne ostatku tijela. Starijih i profinjenijih žena bilo
je napretek; žena koje su znale kako savršeno nanijeti ruž
boje zrele višnje na usne i koje su znale kako se smijati,
zabacujući savršeno dotjeranu kosu. Zašto bi se uopće
obazirao na mene? Ali onoga dana kada sam dala
podrezati kosu, ipak me pogledao. Primijetila sam da se
okrenuo za mnom kada sam prošla pokraj njega. Kosa
podšišana u visini ramena davala mi je privid zrelosti, bila
sam svjesna toga. Frizerka mi je to potvrdila. Mama
također. Lelujala je naprijed- nazad sa svakim učinjenim
korakom. Nikada prije nisam iskusila takvo što. A lelujanje
kose kao daje probudilo nešto u meni pa sam posve
nesvjesno i sama počela lelujati i uvijati se. Zagledao se u
mene kao da me vidi po prvi put u životu, potom se
osmjehnuvši. I to osmijehom kakav muškarci upućuju
ženama, nipošto djevojčicama.
Obraze mi je oblih rumenilo. Nisam bila sigurna što reći
ili učiniti pa sam jednostavno nastavila hodati, svjesna da
mu je pogled ostao zalijepljen za mene čak i kad sam već
odavno prošla pokraj njega, čineći sve što mogu kako bi
mi kosa lelujala još izraženije.
To je nešto što pamtiš zauvijek, trenutak kada te
muškarac pogleda na taj način po prvi put. Osjetila sam
da se nešto u meni promijenilo, neki se prekidač aktivirao
i sve je iznenada bilo drukčije. Zakoračila sam u jedan
posve nov svijet. Svijet čija pravila nisam znala, a kamoli
ih razumjela. Bilo je zastrašujuće, ali i uzbudljivo. Jer kada
tako dugo provedeš kao djevojčica, pomisao da si možda
postala žena krajnje je opojna. Osmjehnula sam se samoj
sebi, začuvši negdje u svojoj nutrini note nove melodije.
Melodije čiji su se akordi promijenili iz onih djetinjih,
svojstvenih nezreloj djevojčici, u one primjerenije odrasloj
ženi.
 TREĆE POGLAVLJE

Bok, dušo. Želim ti ugodan dan.

Ruby mi više nije dopuštala daju ljubim u javnosti
pa, koliko god žarko ja to željela učiniti, nisam ni
pokušavala. Udaljila se niz ulicu, krajnje pokisla, a
ruksak koji joj se objesio na leđima kao daje
odražavao raspoloženje svoje vlasnice. Nisam htjela
predložiti da izostane iz škole, svjesna da bi moj
zahtjev za slobodnim danom uzrokovao probleme na
poslu. Već sam se dovoljno grizla što ću biti
primorana uzeti slobodno kako bih mogla
prisustvovati pogrebu. Škola u kojoj radim nije velika
i nema sredstava kojima bi platila zamjenu za
pomoćnicu u nastavi, što je redovito značilo dodatno
opterećenje za Fionu.
Uostalom, bila sam uvjerena da će se Ruby
osjećati mnogo bolje čim se nađe u školi i bude imala
nešto što će joj zaokupiti misli i skrenuti ih s bakine
smrti. Besposleno povlačenje po kući ne bi joj bilo ni
od kakve koristi. Uzdahnula sam, shvativši da zvučim
poput majke - i to svoje majke, ni više ni manje.
Maisie me povukla za ruku. - Hajde, mama. Ne
smiješ kasniti, inače ćeš se uvaliti u nevolje s
gospođicom Stimpson.
Osmjehnula sam joj se pa stala koračati. U tom
trenutku poželjela sam vratiti nekih osamnaest
mjeseci u prošlost, u vrijeme dok smo sve tri još bile
u istoj školi. Ljudi su me često znali pitati je li čudno
raditi u školi koju pohađaju moje kćeri. Uvijek bih im
odgovorila niječno. Meni se u toj situaciji ništa nije
doimalo neobičnim. Uživala sam u činjenici da sam
posljednju godinu koju je Ruby provela u osnovnoj
školi dijelila učionicu s njom. No, to je ujedno značilo
i da me njezin odlazak u srednju školu itekako
pogodio. Život je druge roditelje odavno primorao da
svoju djecu puste u svijet. Ja to do tog trenutka
nisam morala učiniti.
Maisie je nastavila blebetati dok smo se probijale
gradskim ulicama. Danje bio vedar, a jesenje se sunce
već izdiglo nad brdskim vrhovima pa stalo, mic po
mic, kliziti s jednog na drugi kraj doline. Obožavala
sam živjeti ovdje. Obožavala sam činjenicu da u bilo
kojem trenutku možeš podići pogled i osvrnuti se oko
sebe, te nepogrešivo znati u kojem se dijelu godine
nalaziš. Ne bih voljela živjeti na nekom turobnom
mjestu, obavijenom u sivilo i toliko odijeljenom od
prirode da bih bila primorana na mobitelu
provjeravati koji je mjesec na snazi.
Maisie mi je pričala o novom mirisnom pisaćem
priboru koji je Emily odnekud donijela u školu.
Odgovarala sam naizmjenično dvjema riječima - oh i
dobro - te povremeno kimajući glavom, no misli su mi
bile zaokupljene drugim stvarima. Razmišljala sam o
tome hoće li Ruby uspjeti ostati pribrana u školi i ne
rasplakati se, hoće U se mama kasnije pojaviti u
matičnom uredu, i što je baka imala na umu kad je
spominjala dječicu.
Zapitala sam se je li možda doživjela spontani
pobačaj, ili više njih. Mama joj je bila jedino dijete, no
možda je bilo i druge djece koja nisu preživjela. Baka
nikada o tome nije govorila, no to ne znači da se takvo
što nije dogodilo. Ako su se pobačaji dogodili kod
kuće, mogla je zakopati ono što je preostalo nakon
njih u vrtu. Bio bi to njezin način da ih održi u
sjećanju. Možda djed nije ni znao za njih. Nisu čak ni
vidjeli jedno drugo u donjem rublju dok se nisu
vjenčali. Baka mi je jednom prilikom to povjerila.
Možda mu ne bi imala hrabrosti reći za pobačaj
tijekom početne faze njihova braka.
- Emily! - Maisie je pustila moj dlan kada smo se
približile školskom igralištu pa poletjela k svojoj
najboljoj prijateljici. Emily je, nasreću, također bila
predbilježena za školski doručak pa Maisie nisu
smetali raniji dolasci u školu. Dotrčala je natrag kako
bi me zagrlila pa potom skupa s Emily iščezla u
unutrašnjosti škole, izgubivši se u moru konjskih
repica i uzbuđenih hihota.
U zbornicu sam ušla točno u trenutku kada je
Fiona pristavila kuhalo za vodu. - Jutro. Savršeno si
pogodila trenutak, kao i inače - rekla je, osmjehnuvši
se.
Uzvratila sam osmijeh, zaboravivši da Fiona ima
ugrađen detektor za lažne, usiljene osmijehe i
glumatanja bilo koje vrste.
- Tvoja baka?
- Preminula je jučer. Spokojno. Bila sam uz nju.
- Oh, Nic, tako mi je žao - rekla je, zagrlivši me.
Andrew, učitelj petog razreda, pogledao je u
našem smjeru, međutim, nisam se osjećala
spremnom objaviti vijesti cijeloj zbornici. Uostalom,
samo je Fiona znala da baka umire.
 - Morat ću uzeti nekoliko sati slobodno za pogreb.
Još ne znam kada će biti. Pokušat ću utanačiti obred
u poslijepodnevnim satima, kako bih mogla biti ovdje
barem ujutro.
- Ne budi blesava. Trebala bi uzeti cijeli dan
slobodno. Ja ću već naći načina kako zabaviti djecu i
pobrinuti se da ne naprave nered. Kako su djevojčice
to primile?
- Maisie je dobro, a Ruby je reagirala očekivano
loše.
- Oh, zaboga - rekla je Fiona, pruživši mi šalicu
kave. - Osjetljivija djeca uvijek takve stvari prime jako
loše. Namjerava li prisustvovati sahrani?
- Mislim daju ne bih uspjela razuvjeriti čak ni da
se svojski potrudim.
- Možda je tako i najbolje. Imat će se priliku
oprostiti od nje. Je li tvoja mama bila prisutna?
- Ne - odvratila sam.
Fiona je podigla obrvu. - Ali doći će na sahranu?
- Valjda ćemo se morati strpjeti pa vidjeti.
Fiona je kimnula glavom, dobro znajući kako ne
bi bilo umjesno ustrajati. - Je li tvoja baka imala
druge obitelji osim vas? Možda braću ili sestre?
- Navodno je imala dva starija brata i stariju
sestru. Međutim, prekinuli su sve odnose prije mnogo
godina. Nekakva velika obiteljska svađa.
Pretpostavljam da su dosada svi pomrli pa nije ni
važno.
- Hoće li ti tvoj brat priskočiti u pomoć?
- A što ti misliš?
 - Tako je to s obiteljima, zar ne? - odgovorila je
protupitanjem. - Sva sreća da si ti tako sposobna i da
uspijevaš sve održati pod kontrolom.
Osmjehnula sam joj se, ne želeći priznati da
većinu vremena teškom mukom uspijevam zadržati
kontrolu nad samom sobom, a kamoli još nad nečim
drugim povrh toga.
.
Bilo je čudno voziti natrag prema bakinoj kud,
znajući da ona više nije ondje. Ruby je htjela poći sa
mnom, no rekla sam joj da će se samo dosađivati i da
će joj biti zabavnije kod kuće, s Jamesom i Maisie.
Zaustavivši se pred kućom, osjetila sam peckanje
suza u očima pa nisam imala izbora doli ostati sjediti
u automobilu nekoliko minuta kako bih se pribrala.
Kuća će bez nje biti tako prazna, unatoč tomu što ju
je posljednjih nekoliko mjeseci svelo na puku
smežuranu sjenku žene kakva je nekad bila.
Izašla sam iz vozila, savladala puteljak koji je
vodio do ulaznih vrata pa ušla unutra. Riječi: - Bok,
bako, ja sam - zapele su mi negdje u grlu. Zatvorila
sam vrata za sobom pa ostala nijemo stajati na
trenutak, osluškujući odjeke tišine. Na otiraču je
ležala omotnica s mojim imenom: izraz sućuti prve
susjede, Andree. Sigurno je jučer vidjela kako odnose
tijelo. Bila je dobra prema baki i uvijek bi provjerila
treba li joj donijeti što iz trgovine. Vjerojatno bi bilo
pristojno pokucati joj na vrata i zahvaliti, ali nisam
bila sigurna imam li snage za to. Sklopila sam oči na
trenutak pa duboko udahnula.
 Kuća je još uvijek mirisala po baki. Star, sapunast
vonj s natruhom čaja Yorkshire (s dvije kockice
šećera, naravno). Prešla sam prstima preko damast
tapeta u hodniku - možda se njezin miris nekako
utisnuo u njih. Maisie bi sasvim sigurno ispitala tu
teoriju. Zamislila sam ju kako noktima struže po
tapetama, uzimajući uzorak koji će potom onjušiti.
Ušetala sam u dnevnu sobu. Naravno, zatekla
sam ju točno onakvom kakvu sam ju dan ranije
ostavila. Bila sam navukla deke preko jastuka (baka
se nikako nije uspijevala priviknuti na poplune), kao
da skrivam nešto ispod njih. I skrivala sam. Nisam
željela da mi otisak njezine glave u jastuku odvlači
pogled. Nelagodno sam progutala pa se osvrnula po
prostoriji. Stol je bio zakrčen neredom raznoraznih
sitnica i tričarija, prepun rasparenih šalica i
tanjurića, a bilo je tu čak i napola pojedeno pakiranje
Jacob’s krekera. Znala sam da bih ih trebala
jednostavno baciti, ali nisam se mogla primorati to i
učiniti. Pokušavala sam ignorirati činjenicu daje kuća
sada prazna i neželjena. Nikomu se osim bake nikada
nije sviđala.
Sjećam se kako se djed neprestano žalio daje
dnevna soba previše mračna da bi u njoj mogao čitati
sportske novosti bez upaljenog svjetla, a smetala mu
je i buka nemilosrdnog vjetra koji je noću šibao prozor
spavaće sobe. Mama pak nikada nije dolazila u posjet
ako je to ikako mogla izbjeći. Božićna obiteljska
okupljanja uvijek su se održavala kod nje, a za bakin
bi rođendan zamolila djeda daju doveze kod nje na
šalicu čaja. Kasnije, kada smo Justin i ja odrasli, djed
ju je vozio kod nekoga od nas. Kada bih ju upitala
zašto nikada ne posjećujemo baku, uvijek bi
odgovorila daje prehladno i vlažno. Čak i usred ljeta.
Baka je vjerojatno imala pravo; nitko drugi ne bi
htio kuću. Barem ne kako biju zadržao. Premda
svjesna toga, i dalje sam osjećala nelagodu pri pomisli
na njezinu prodaju, dobro znajući da to nije ono što
je ona htjela.
Svrnula sam pogled na tepih cvjetnog uzorka,
mjestimično pohaban i na krajevima zalijepljen
ljepljivom vrpcom, koja je trebala spriječiti rasplitanje
niti. Bio je, kao uostalom i ostatak kuće, relikt nekog
minulog vremena. U neku je ruku cijela kuća trebala
nestati s njom. Možda bi najmilostivije bilo zaključati
ju i ostaviti onakvom kakva je sada. Možda bi to bilo
bolje nego ju prodati. Tko god biju kupio, sasvim bi
se sigurno riješio tepiha i tako ogolio podne daske
skrivene ispod njega, izlažući ih danjem svjetlu po
prvi put u tko zna koliko godina.
Uzdahnula sam pa se psihički pripremila za ono
što mi predstoji. Baka je posjedovala aktovku u kojoj
je čuvala važne spise. Oduvijek sam pretpostavljala
kako je nekoć pripadala djedu, jer joj nešto takvo nije
bilo potrebno u njezinu poslu. Bila sam prilično
sigurna daju nisam vidjela u dnevnoj sobi, no uza sav
taj nered bilo je teško reći s posvemašnjom
sigurnošću. Pretpostavila sam da je još uvijek na
katu, u bakinoj nekadašnjoj spavaćoj sobi.
Svaki zvuk škripanja stuba doimao se glasnijim
nego inače. Kada sam došla do bakine sobe, stala sam
oklijevati na vratima. Činilo se pogrešnim ući unutra
bez nje, unatoč tomu što više nije bila dijelom ovog
svijeta. Pomisao da bi netko mogao kopati po mojim
stvarima jednom kad me ne bude, ispunjavala me
užasom. U tom sam trenutku obećala samoj sebi da
ću se riješiti svega onoga za što ne bih htjela da ljudi
vide, mnogo prije nego dođe moje vrijeme.
Gurnula sam vrata. Sve je bilo onakvo kakvim
sam se sjećala. Bračni je krevet i dalje bio ondje.
James i ja snijeli smo obični, manji krevet iz jedne od
soba na katu kada se baka odlučila premjestiti u
dnevnu sobu. Vjerojatno je bila riječ o maminu
starom krevetu. Nije bilo izgledno da ga je baka u
nekom trenutku zamijenila nečim novijim.
Iza vrata još je uvijek visjela spavaćica, a površinu
toaletnog stolića još je uvijek prekrivalo mnoštvo
polupraznih bočica i tuba s raznoraznim kremama.
Pustila sam prstima da kliznu preko izvezenog
prekrivača. Vjerojatno će završiti u jednoj od onih
trgovina gdje darovanu robu prodaju u dobrotvorne
svrhe, premda sam bila poprilično sigurna da
potražnja za prekrivačima i krevetninom ovih dana
općenito nije bogzna kakva. Pretpostavila sam da će
mjesecima skupljati prašinu u trgovini i da ću ga,
kada svratim onamo nekada sljedećeg proljeća,
ugledati i otkupiti, ne mogavši podnijeti pomisao da
bi komadić njezina života mogao ležati ondje i čekati
dovijeka.
Otvorila sam ormar pa stala prekapati po njegovu
dnu. Aktovku sam našla pozadi, u kutu. Izvukavši ju,
položila sam ju na postelju. Bila je pohabanija nego
sam je se sjećala; koža je na rubovima bila potpuno
izlizana, a ručka se s jedne strane u potpunosti
odvojila. Papirnati kaos koji sam zatekla unutra nije
me ni najmanje iznenadio. Baka nikada nije razvila
učinkovit sustav arhiviranja. Istresla sam sadržaj na
krevet pa stala razvrstavati raznorazne omotnice,
odvajajući na zasebnu hrpu sve papire za koje su mi
rekli da će mi biti potrebni kako bih prijavila njezinu
smrt.
Bijela omotnica A4 formata na kojeg je drhtavim,
tiskanim slovima bila ispisana riječ „Oporuka“ bila je
posljednje što sam dohvatila. Otvorivši ju, unutra
sam zatekla A4 list papira sa zaglavljem odvjetničkog
ureda u Halifaxu, na kojem ju je odvjetnički ured
obavještavao daje njezina oporuka, u skladu s
njezinim uputama, sigurno pohranjena kod njih.
Gurnula sam pismo natrag u omotnicu. Nazvat ću ih
sutra. Barem nećemo morati dovijeka čekati kako
bismo ustanovili kakva je situacija s kućom. Pokupila
sam papire koji su mi trebali pa ih gurnula u svoju
torbu, potom vrativši aktovku natrag u ormar.
Zastala sam na trenutak kako bih razgledala
odjevne predmete koji su visjeli s ormarske šipke. Bilo
je tu haljina koje nikada nisam vidjela na njoj.
Odjevni predmeti iz pedesetih i šezdesetih. Nisam
imala nikakvu predodžbu što učiniti s njima. Možda
da sve skupa odnesem u trgovinu retro odjećom?
Spazila sam žutu točkastu haljinu koje sam se
prisjetila sa stare fotografije djeda i bake na njihovu
medenom mjesecu. Stajali su na priobalnoj šetnici u
Bridlingtonu, a baka je od glave do pete bila
utjelovljenje engleske ruže. Bila je tako prekrasna
mlada žena. Krasotica u onom prirodnom, nevinom
smislu. Djedovo mrzovoljno lice bilo je u potpunosti
neprilično trenutku. Rekla mi je daje razlog bilo sunce
koje mu je tuklo ravno u oči, no istini za volju, djedovo
lice kao daje neprestano bilo namršteno. Vratila sam
haljinu na sam kraj ormarske šipke, posve svjesna da
neću imati srca odreći je se. Možda će se dopasti
Ruby. Bilo bi lijepo djevojkama darovati nešto što je
pripadalo njihovoj prabaki. I njoj bi bilo drago da
imaju nešto njezino. Na kraju krajeva, upravo se ona
oduvijek zauzimala za to da sve što pronađe put u
obitelj, tamo i ostane.
Sišla sam u prizemlje pa se osvrnula po kuhinji.
Bilo je toliko toga čega se trebalo riješiti daje bilo
teško odlučiti odakle početi. Otvorila sam hladnjak.
Bilo je tako čudno vidjeti napola pojedena pakiranja
šunke i sira, koja su nadživjela osobu koja ih je jela.
Na sekundu sam se bavila mišlju da cjelokupan
sadržaj hladnjaka odnesem kući, no nekako mi se to
činilo pogrešnim, iako sam dobro znala koliko je baka
mrzila tratiti hranu. Bila sam poprilično sigurna da
se ionako ne bih mogla primorati pojesti ni zalogaja
hrane koju bih ponijela kući. Stala sam prazniti
hladnjak, bacajući njegov sadržaj u koš za otpatke i
nastojeći pritom ne razmišljati o onome što bi baka
rekla da me vidi.
Završivši, uzela sam kuhinjski koš za otpatke pa
ga iznijela kroz stražnja vrata i njegov sadržaj istresla
u kantu za smeće s kotačima. Počelo se smračivati, a
vjetar je postajao sve hladnijim. Pogled mi je zalutao
prema dnu dvorišta, a oči su mi se zaustavile na
dvama vilinskim kipovima u najudaljenijem kutku.
Obuzeo me nekakav nemir duboko u nutrini kada
sam se prisjetila bakinih riječi. Zaputila sam se
stazom prema njima. Nisam se mogla prisjetiti
vremena kada kipova nije bilo ondje, a ipak ih nikada
nisam detaljnije proučila. Izgledali su kao da su
sačinjeni od lijevanog željeza, premda su bih
premazani bojom koja je sada izgledala poput prljavog
alabastera i bila mjestimično otkrhnuta, otkrivajući
željezo skriveno pod sobom.
Kip bliži meni prikazivao je vilu koja sjedi na gljivi,
golih nogu savijenih ispod sebe i krila opruženih
otraga. Drugi kip, postavljen nešto dalje iza prvoga,
bio je onaj vile koja kleči, jedne ruke položene na tlo,
a druge ispružene u zrak, gdje su vršci prstiju njezine
šake poslužili kao počivalište leptiru. Oči su joj bile
sklopljene. Jednom sam prilikom upitala baku je li to
stoga što se snagom volje trsi privoljeti leptira da
zauvijek ostane ondje. Osmjehnula mi se i odgovorila
da upravo to čini.
Običavala sam razgovarati s njima dok sam bila
dijete. Čak sam im nadjenula i imena, premda ih se
danas više ne mogu sjetiti. Često sam znala moljakati
mamu da odemo posjetiti bakine vile. Uglavnom je
iznalazila razloge zbog kojih bi me odbila: previše
posla, previše kasno, previše vlažno, previše hladno.
Međutim, u rijetkim prilikama kada bismo došle u
posjet, smjesta bih jurnula na dno dvorišta kako bih
ih pozdravila.
Baka je pred kraj mislila na njih, sada sam bila
sigurna u to. Vjerojatno su ju ponukale sve one
uspomene na naše zajedničke odlaske u vrt kako
bismo ih vidjele, na sve naše rastanke s kojima smo
odugovlačile koliko smo god mogle. Htjela je da se
brinem za njezine kipove. Možda mi je upravo stoga
ostavila kuću.
 Možda je to sve što je trebala. Da se pobrinem za
njezine vile.
.
Sljedećeg dana, kada sam nakon posla došla u
matični ured u Halifaxu, ondje sam zatekla mamu
kako sjedi na stolici, grčevito stišćući pohabane ručke
svoje mornarsko plave torbice. Podigla je pogled
prema meni, otkrivši mi kolute ispod očiju koji su bili
izraženiji nego inače.
- Bok - pozdravila sam, uspjevši se osmjehnuti. -
Nisam bila sigurna hoćeš li mi se moći pridružiti.
- Tricia je zarotirala smjene kako bih mogla
odraditi prvu. - Sjela sam pokraj nje. - Hvala ti što si
se prihvatila ovoga - rekla je. - Svjesna sam da bih
seja zapravo trebala baviti time.
- U redu je - uzvratila sam, osjetivši krivnju zbog
ljutnje koju sam osjetila spram nje.
- Kako su cure?
- Ruby je sve skupa prilično potreslo. Očajnički
želi doći na sahranu.
- Pa dopusti joj. - Obrve su mi se podigle.
Očekivala sam da će se mama oštro usprotiviti toj
zamisli. - Pruži joj priliku da se oprosti - rekla je.
- A što s Maisie?
- I njoj isto. Takve su stvari važne.
Prije nego sam uzmogla išta odgovoriti, iza vrata
na dnu prostorije izronio je mladić. Bio je odjeven u
smeđe odijelo, a na licu je imao izraz uvježbane
suosjećajnosti.
- Gospođa i gospođica Hallstead?
 Istodobno smo kimnule glavama pa se osovile na
noge. - Jako mi je žao zbog vašega gubitka - nastavio
je, rukujući se s jednom pa drugom. - Molim vas,
uđite.
Pošla sam za njim u ured u kojem su prevladavale
neutralne boje i koji je, izuzev kutije s rupčićima na
stolu, bio potpuno svrsishodan. Okrenuvši se prema
mami, primijetila sam da nervozno grize donju
usnicu, naizgled se trseći da ne bude prva od nas
dvije kojoj će rupčići zatrebati.
.
Nisam rekla mami da namjeravam otići po
primjerak bakine oporuke jednom kad završimo sve
poslove u matičnom uredu. Možda zato što sam
mislila da bi joj to u danom trenutku bilo previše, a
možda i jer sam bila prilično uvjerena da joj baka nije
ostavila ništa, što bi cijelu situaciju učinilo
neugodnom.
Sjela sam u automobil pa pričekala da ona ode,
potom s parkirališta skrenuvši udesno, umjesto
nalijevo prema svojemu domu.
Kada sam došla u odvjetnički ured, tamo me već
čekala zapečaćena omotnica.
- Ako želite otvoriti oporuku sada pa ju pročitati i
postaviti bilo kakva pitanja koja biste nakon čitanja
mogli imati, slobodni ste to učiniti - rekla mi je mlada
žena nakon što sam joj pokazala svoju osobnu
iskaznicu i bakinu smrtovnicu. - U protivnom, možete
ju odnijeti kući pa sve pročitati u miru i povratno nam
se javiti ako vam nešto u njoj bude nerazumljivo.
 Koliko sam ju god žarko željela pročitati, nije mi
se činilo primjerenim to učiniti pred nekim. Baka je
oduvijek vjerovala da prljavo rublje nije umjesno
iznositi u javnost, stoga sam odlučila njezinu
posljednju volju pročitati u privatnosti. - Hvala vam -
odgovorila sam. - Ponijet ću ju kući.
Dala mi je i letak s uputama za iščitavanje i
razumijevanje pojedinih stavki oporuka. Potom sam
sjela natrag u automobil i od- vezla se ravno kući.
Ušavši u kuću, zatekla sam Jamesa kako kuha
večeru.
- Kako je prošlo? - upitao je.
- Dobro. Nisam ju još pročitala. Gdje su
djevojčice?
- Maisie gleda televiziju u dnevnoj sobi. Ruby je u
njihovoj sobi.
- U redu. Onda ću ju pročitati sada.
Pošla sam na kat, zatvorila vrata za sobom pa
otvorila omotnicu i izvukla oporuku. Nisam se mogla
oteti osjećaju da narušavam bakinu privatnost; kao
da sam otvorila njezinu glavu i zavirila unutra. Prvo
što sam primijetila bilo je moje ime u svojstvu
izvršitelja oporuke. Okrenula sam stranicu i smjesta
uvidjela da sam jedini uživatelj oporuke. Nije bilo
odredbi koje me obvezuju da kuću jednog dana
ostavim Ruby, ali baka je tu želju jasno izrazila i bilo
je to nešto što nisam mogla izbrisati iz svijesti.
.
James je podigao pogled kada sam se vratila u
kuhinju.
- I?- upitao je.
 - Kuća je moja.
- Izvrsno. Piše li igdje daju ne smiješ prodati?
- Ne, ali to zapravo ne čini nikakvu razliku, zar ne?
Bila je vrlo jasna u svezi svojih želja. Tražila je od
mene daju ostavim Ruby. Ne mogu ići protiv njezinih
želja, zar ne?
- Ne - odvratio je James, vidno razočaran. - Valjda
ne možeš.
 12. svibnja 1944.

Draga Betty,
Mislio sam ono što sam rekao u posljednjem pismu,
lijepa si kao slika. A sada znam da te krasi i glas anđela.
Nisam mogao izdržati ni trenutka dulje, a da ne
porazgovaram s tobom. Morao sam znati gaji li vlasnica
tog osmijeha istovjetne osjećaje za mene. I, Betty, kunem
ti se, tvoj je glas nešto najmilozvučnije što sam ikada čuo.
Znam da si sramežljiva. Rekao bih da nisi vična
muškomu društvu. Možda te mati upozorila da ih se
kloniš. Ali, Betty, kunem ti se da nisam poput muškaraca o
kojima ti je ona govorila. Sve što želim jest primjereno se
ponijeti prema tebi. Pobrinuti se da osjetiš koliko si
zapravo posebna. Želim da budeš moja posebna djevojka,
Betty. Želim da svoj osmijeh čuvaš samo za mene. Ostali
dečki mogu i dalje nastaviti obožavati Ritu Hayworth i
Betty Crable, jer ja sada imam tebe. Slatka kao med, tako
bi te opisala moja majka. A jednoga dana, Betty, želim te
povesti kući da upoznaš nju i ostatak moje obitelji, jer sam
siguran da će te obožavati. Tada će ti biti jasno koliko sam
ozbiljan u svezi tebe.
Jednog će dana ovaj rat završiti. Znam da mnogi neće
dočekati njegov kraj, no ja sam rođeni optimist (još nešto
što moja majka običava reći) i znam da ću biti jedan od
sretnika koji će preživjeti. Već vidim dan kada će sve ovo
biti iza nas i kada ćemo moći početi graditi nov život
zajedno, ti i ja. Možemo zasnovati vlastitu obitelj. Da,
svjestan sam da možda trčim pred rudo i planiram previše
unaprijed, ali ako me ovaj rat naučio nečemu, onda je to
da je život kratak i da bismo trebali ugrabiti sreću kada se
za nju ukaže prilika. To su snovi koji me drže na životu kad
stvari postanu neizdržive i kada više nisam siguran hoću
li se vratiti. Tada mislim na tebe i svoj budući život s
tobom, Betty, i to je ono što mi pomaže da prebrodim
najgore trenutke.
Najlakše je ostati optimističan usredotočujući se na
budućnost. Ne na sutra ili na sljedeći tjedan, jer su i oni
zastrašujući, nego na daleku budućnost. A koliko god
daleko u budućnost pogledao, redovito vidim tebe kako
stojiš uz mene, Betty. Ti si ona s kojom želim provesti
ostatak svojeg života. Nadam se da te moje riječi neće
prestrašiti, jer to nipošto ne želim. Samo ti želim pokazati
koliko sam ozbiljan. Možeš mi vjerovati, Betty, jer ću se
jako dobro skrbiti za tebe. Zauvijek tvoj,
William
 ČETVRTO POGLAVLJE

U trenutku kada sam sišla u prizemlje, zatekla sam

djevojčice na ulaznim vratima, spremne za polazak.
Ranije sam im rekla da djeca ne moraju nositi crno
na sahranama, da se takvo što od njih ne očekuje, no
Ruby je inzistirala na tome. I premda je nosila istu
jaknu s kapuljačom, iste traperice i cipele koje inače
nosi u školu, spoznaja da su danas ti odjevni
predmeti postali dijelom pogrebne odore zaista me
pogodila.
Mislim da nikada nisam bila zahvalnija na
osvježenju koje nam je svojim izborom odjeće
priuštila Maisie. Njezina tamnoplava školska jakna s
kapuljačom i plava mašna u kosi predstavljali su
dobrodošao kontrast crnini koju smo mi ostali
odjenuh.
- Ruby kaže da bih trebala nositi crno, kao i svi
ostali - požalila se.
Odmahnula sam glavom. - Plava je bila prabakina
najdraža boja. Bila bi jako sretna što si odlučila
odjenuti baš tu boju za oproštaj s njom.
Maisie se i dalje doimala neuvjerenom. - Hoće li
svi plakati? - upitala je.
Čučnula sam pokraj nje. - Neki ljudi hoće, drugi
ne. Svi imamo različite načine pokazivanja tuge.
- Moramo li biti tužni cijeli dan? - nastavila je s
pitanjima. Osmjehnula sam joj se, potom ju zagrlivši.
- Ne. Možeš se prisjećati svib onih posebnih
uspomena na prabaku i svib trenutaka koje si provela
s njom. To bi te moglo razveseliti.
Ustajući, krajičkom oka uhvatila sam prijeki
pogled koji mi je Ruby uputila. - Sve u redu, dušo? -
Kimnula je glavom pa skrenula pogled.
James se vratio u kuću. Zamolila sam ga da
raščisti stvari iz automobila dok seja spremim. Nisam
se htjela pojaviti pred bakinom kućom s asortimanom
proizvoda iz serije My Little Pony poredanim iza
stražnjeg stakla, ih ostacima Haribo bombona
zalijepljenima za kaput.
- Jesmo li spremni? - upitao je.
Primila sam Maisie za ruku pa ju povela niz
prilaznu stazu.
- Mislila sam da ćemo ići velikim crnim
automobilom - oglasila se Maisie.
- Njime ćemo se voziti od prabakine kuće do crkve.
- Zašto ne bismo prošetali do crkve? Nalazi se
blizu škole, a do škole ionako šetamo?
- Znam - odgovorila sam. - Ali najprije idemo do
prabakine kuće pa ćemo se odande vratiti s njom.
- Smijem li sjediti na lijesu? - upitala je Maisie.
- Mama, reci joj - oglasila se Ruby.
Uzdahnula sam, otvarajući vrata automobila. Dan
će biti težak. - Ne, Maisie. Možeš uljuđeno sjediti
pokraj Ruby i mene.
James mi je u znak potpore stisnuo rame. - Jesi li
dobro? – upitao je.
- Jesam - odgovorila sam. Premda nisam bila.
.
 Zaustavili smo se pred bakinom kućom. Sunce je
granulo, kao da se svim silama trudi unijeti što više
vedrine u ono što nam slijedi.
James je pomogao Maisie da izađe iz automobila,
a ja sam otvorila i pridržala vrata Ruby. Nije mi
morala reći ni riječi kako bih znala što osjeća.
- Sve će biti u redu - prišapnula sam joj pa ih
povela stazom prema ulaznim vratima. Vraćala sam
se u kuću još nekoliko puta otkako sam uzela
dokumente za matični ured pa sam se dosad trebala
početi privikavati na situaciju, no ponovno sam
osjetila iste one trnce nelagode kada sam kročila u
predsoblje. Ista ona praznina i tišina posvuda oko
mene.
- Gdje je lijes? - Maisie je neumorno nastavila
zapitkivati.
- Pogrebnici ga dovoze u pogrebnim kolima. Kada
dođu, slijedit ćemo ih u velikom crnom automobilu o
kojem sam ti govorila.
- A čime ćemo se zabaviti dok čekamo?
- Pa, možemo razgovarati o našim uspomenama
na prabaku, ako želiš?
Maisie je odmahnula glavom. - Možemo li poći
vidjeti vile?
- Ne sada, dušo. Baka i ujak Justin trebah bi doći
svakog trena.
- Mogu li ih ići vidjeti kada oni dođu?
- Ne, jer ćemo tada poći na groblje. Vidjet ćeš ih
kada se vratimo poslije pogreba.
- Zašto se vraćamo?
- Zato što je ostalo mnogo toga što još treba srediti,
dušo. Prabaka je ostavila za sobom mnogo stvari.
 Maisie je kimnula glavom. - Hoće li netko drugi
živjeti u njezinoj kući?
Pogledala sam Jamesa. - Nismo još sigurni.
Pozabavit ćemo se time poslije sahrane.
Spazila sam mamin automobil kako staje pred
kućom. Ona je ostala sjediti na vozačkom sjedalu,
dok je Justin izašao van pa se zaputio stazom prema
kući. Krenula sam prema ulaznim vratima kako bih
ga dočekala.
- Bok, sestrice - obratio mi se kad sam ih otvorila.
Kao i inače, nije izgledao ni dana stariji od našeg
posljednjeg susreta, što me i dalje ispunjavalo
frustracijom. Neprestano sam se nadala da će ga
njegov životni stil, u kojem su se izmjenjivali
mukotrpan rad i beskrajne zabave, konačno početi
sustizati. Sagnuo se kako bi me poljubio. - Imala je
dobar život, zar ne?
- Valjda. A mama ne namjerava ulaziti?
Justin je odmahnuo glavom. - Kaže da biju to
samo uzrujalo.
Ušli smo u dnevnu sobu. Djevojke su viđale
Justina samo jednom godišnje, kada bi došao u
posjet o Božicu, no znala sam da se mogu pouzdati u
Maisie i njezin nepresušan entuzijazam, koji je bio
tako nasušno potreban u prilici poput ove.
- Ujače Justine! - ciknula je pojurivši mu u
zagrljaj. - Prabaka je umrla, a moja prijateljica Emily
ima novu pernicu koja miriši po jagodama.
Justinu na čast, nije se zgrozio nad činjenicom da
ta dva događaja u njezinu svijetu imaju jednaku
važnost.- A ti si narasla barem petnaest centimetara
otkako sam te posljednji put vidio - rekao je pa
pogledao prema Ruby. - I ti isto, Rubes. Bome si se
pretvorila u pravu tinejdžericu.
Mrzila je nadimak Rubes, kojim ju je samo on
oslovljavao, no uspjela je iz sebe izvući napola usiljen
osmijeh i dopustiti mu da joj utisne poljubac u obraz.
- Lijepo te ponovno vidjeti - rekao je James,
isturivši dlan prema Justinu u pozivu na rukovanje.
Nije bio prevelik obožavatelj mojeg brata, a ja se
nisam mogla oteti dojmu daje osjećaj obostran, no
obojica su bili dovoljno pristojni da odrade sve
kurtoazne formalnosti koje su se od njih očekivale u
prilici poput ove.
- Gdje je baka? - upitala je Maisie.
- Čeka u automobilu - odgovorila sam. - Htjela je
ostati sama par minuta.
- Je li lijes već stigao? - nastavila je Maisie.
- Upravo stiže - odgovorio joj je Justin, zureći kroz
prozor.
Tijelom mi je prostrujao val studeni kada sam
ugledala pogrebna kola kako se zaustavljaju pred
kućom. Sve o čem sam uspijevala misliti u tom
trenutku bilo je koliko je baka voljela ovu kuću. Kako
su sve moje uspomene na nju vezane za ovo mjesto,
bilo daje kuhala čaj u kuhinji ili presađivala biljke u
vrtu. A sada će krenuti na svoje posljednje putovanje
upravo odavde. S mjesta koje uopće više nije
pripadalo njoj. Nego meni. Meni i Ruby.
Primijetila sam da Rubyna donja usnica počinje
podrhtavati pa sam ju primila za ruku. Nije pružila ni
trunku otpora. Na trenutak je ponovno bila moja
malena djevojčica. James je poveo Maisie pa smo
pošli za Justinom van kuće. Nekolicina susjeda
stajala je u svojim vrtovima, prateći nas pogledima.
- Što to čine? - upitala je Ruby, brišući suze iz
očiju.
- Samo žele odati posljednju počast prabaki.
- Prije će biti da žele zabiti nos gdje mu nije mjesto
- odbrusila je. - Ako joj žele odati počast i oprostiti se,
trebali bi doći u crkvu.
Zatomila sam osmijeh. Kao što je James često
običavao reći, Ruby je od glave do pete bila preslika
svoje majke. - Neki namjeravaju doći i u crkvu -
odvratila sam. - Andrea je rekla da će doći. Ali ljudi
vole činiti i ovakve stvari.
Jedan od pogrebnika otvorio je vrata crne
limuzine. Okrenula sam se i ugledala mamu kako
nam prilazi. Sagnula se kako bi zagrlila Maisie. Kada
se ponovno uspravila, oči su joj bile orošene suzama.
- U redu - oglasio se Justin. - Da vidimo hoćemo li
se uspjeti svi nagurati.
Justin i James sjeli su na dva sklopiva sjedala iza
vozača. Mama i ja zauzele smo stražnje sjedalo,
smjestivši djevojčice između sebe. Ruby je briznula u
plač čim su se kotači pogrebnih kola zakotrljali pred
nama. Obavila sam ruku oko njezina ramena, svojski
se trseći ne bih li zatomila vlastite suze, dobro znajući
da bi one samo pogoršale situaciju. Čak je i Maisie
utihnula, kao da joj je okrutna stvarnost onoga što se
zbilo naposljetku počela dopirati do svijesti.
- Eno moje škole - Maisie se obratila Justinu,
uperivši prst dok smo se sporo kotrljali pokraj zgrade.
On se osmjehnuo i kimnuo glavom. Mislim da smo svi
bili zahvalni što se na trenutak možemo usredotočiti
na bilo što drugo osim na Rubyne suze.
Zaustavili smo se pred crkvom. Prekopavši sadržaj
svoje torbice, izvukla sam rupčić pa ga pružila Ruby.
- Samo polako - rekla sam. - Nikamo ne žurimo. -
Obrisala je oči pa ispuhala nos. - Duboko diši -
nastavila sam. - Prebrodit ćemo ovo zajedno.
Izašli smo iz vozila. Vikar, ili velečasni Kev, kako
su ga zvali svi u mojoj školi, smjesta nam je prišao pa
se rukovao sa mnom. - Gospođice Hallstead, budite
pozdravljeni još jednom, a vi ostali, dobro došli -
prozborio je, pogledavši svakog od nas naizmjence. -
Osjećam se povlaštenim što u ovako teškom trenutku
mogu pružiti potporu članovima naše proširene
školske obitelji.
Čučnuo ja kako bi se našao u istoj ravnini s
Maisie. - Iz razgovora s tvojom mamom doznao sam
koliko je divna bila tvoja prabaka pa ćemo se danas u
crkvi oprostiti od nje biranim riječima.
Maisie je jednom rukom petljala po plavoj mašni
u svojoj kosi, drugom se grčevito držeći za mene.
- U redu - nastavio je, ponovno se uspravivši. -
Bolje da pođem unutra. Slobodno uzmite koliko god
vam je vremena potrebno i znajte da ću tijekom
cjelokupnog obreda biti uz vas. Tu sam ako trebate
potporu.
- Gdje li si ga samo pronašla? - promrmljao je
Justin.
- Ne započinji - uzvratila sam.
Stali smo na ulazu u crkvu, promatrajući kako
pogrebnici otvaraju stražnja vrata pogrebnih kola.
 - O, gle! Eno našeg cvijeća - ciknula je Maisie,
uzbuđeno uperivši prstom u srce načinjeno od bijelih
ivančica i omotano plavom vrpcom, koje su njih dvije
odabrale. - A na vrhu je i vila. Od koga je vila?
- Od mene - odgovorila je mama glasom neznatno
jačim od Šapata. - Samo što je to trebao biti anđeo.
.
Stajala sam postrance od groba, promatrajući ih
kako spuštaju lijes. Maisiena glava bila je zarivena u
moj kaput; odlučila je da ipak ne želi gledati.
Rasplakala se tijekom obreda. Mislim da ju je
naposljetku slomila ozbiljnost i formalnost prigode,
premda se velečasni Kev zdušno trudio sve skupa
prikazati kao „proslavu Bettyna fascinantnog života“.
Bilo je krajnje čudno slušati ga kako govori o njoj kao
da ju je poznavao, dobro znajući daje sve spomenute
informacije doznao od mene i mame. O tome kako je
tijekom rata služila u Ženskim dobrovoljačkim
snagama u grofoviji North Yorkshire, a kasnije radila
kao švelja u tvornici odjeće. Takve me stvari nisu
zanimale kada mi je nekoć pričala o njima. Kada si
tinejdžer, zapravo te i ne zanima ništa što nema
nekakve veze s tobom. A ipak, slušajući o tome u
crkvi, shvatila sam da mi se po glavi roji toliko pitanja
koja bih joj sada htjela postaviti. Naravno, bilo je
prekasno za to. Još koji trenutak i prekrit će ju
zemlja. Međutim, spoznaja nije ublažila žal što ju za
života nisam više ispitivala jer mi se, s prvim tupim
zvukom udarca zemlje o drvo, koji sam začula, u glavi
rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom
mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino
tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života.
Okrenuvši se, spazila sam mamu. Bila sam tako
zaokupljena tješenjem Maisie i pogledavanjem prema
Ruby, koja je ostala uz Jamesa, da na nju nisam ni
pomislila. Pretpostavila sam da će biti dobro.
Međutim, nije bila. Bila je pogrbljena, njezino lice
izobličeno bolju, a usne izvijene u nijem vrisak.
Justin je stajao pokraj nje, doimajući se
bespomoćnim dok ju je jednom rukom pridržavao
ispod pazuha kako se ne bi srušila na koljena.
Primila sam ju za drugu ruku pa mu pomogla daju
uspravi. - Ne brini, tu smo. Uz tebe smo.
.
Nisam se namjeravala dugo zadržavati u pivnici.
Naziv „karmine“ doimao se previše otmjenim da bi se
njime opisalo desetak ljudi koji nevoljko prebiru po
sendvičima za koje nitko od njih nema apetita. Ruby
mi je neprestano upućivala pogled koji je jasno davao
do znanja da ne želi biti ondje, a moji su osjećaji i želje
vjerno zrcalili njezine.
Prišla mi je Andrea, bakina susjeda. - Moja sućut
još jednom. Betty će mi zaista nedostajati.
- Hvala vam - odgovorila sam. - I hvala vam na
svem što ste činili za nju. Mirnije sam spavala znajući
da pazite na nju.
- To je najmanje što sam mogla učiniti za tako
divnu gospođu. Znale smo voditi tako ugodne
razgovore.
 Zapitala sam se je li joj baka spomenula nešto što
bi mi pomoglo shvatiti o čem je govorila kada je od
mene zatražila da se brinem za njezinu dječicu.
- Je li vam govorila o danima svoje mladosti? -
upitala sam. - O tome kako joj je bilo kada je tek došla
živjeti u kuću?
- Ne baš - odgovorila je Andrea. - Uglavnom je
pričala o vašim djevojčicama. Nije se činila poput
nekoga tko bi previše razbijao glavu prošlošću.
- Imate pravo - odvratila sam. - Voljela bih da sam
ju više ispitivala o tome dok sam još imala priliku.
- Doduše, ponekad ne vole govoriti o tome, zar ne?
Njezinoj generaciji nije bilo lako. Bili su primorani
proživjeti toliko teških trenutaka.
- Da - odgovorila sam. - Valjda imate pravo.
Kada je i posljednji susjed otišao, a mi naposljetku
uspjeli uvjeriti osoblje pivnice da zaista ne želimo
ponijeti sa sobom ono što je preostalo od sendviča,
zaputili smo se uzbrdo, natrag prema bakinoj kući.
Čekala sam trenutak kada će mama smisliti neku
mlaku izliku samo kako ne bi ušla u kuću, no Justin
ju je poštedio muke. - Morao bih krenuti - rekao je -
rezervirao sam let s Leeds Bradforda.
- Nećeš ući unutra? Odvojila sam neke stvari
misleći da ćeš ih možda htjeti uzeti.
- Ne, dajem ti odriješene ruke - odgovorio je
Justin. - Učini s njima što god misliš daje najbolje.
Imala sam pravo. Fućkalo mu se za sve skupa.
Maisie me povlačila za ruku. - Smijem li sada poći
vidjeti vile? - upitala je. - Obećala si mi da ću ih moći
vidjeti kada se vratimo.
 - Jesam, obećala sam. Najprije se pozdravi s
bakom i ujakom Justinom pa će te tata povesti.
Maisie ih je brže- bolje zagrlila, najprije jedno pa
drugo, skrativši oba zagrljaja što je više mogla. Ruby
je slijedila njezin primjer poljubivši ih oboje u obraz.
James ih je oboje pozdravio pa pošao za djevojkama
stazom koja se protezala postrance uz kuću.
Isprativši ih pogledom, okrenula sam se natrag
prema mami i Justinu. - Moram vam još nešto reći
oboma - započela sam. - Dobila sam njezinu oporuku
od odvjetnika. Imenovala me izvršiteljicom oporuke i,
zaista mi je žao, ah ostavila je kuću meni.
Mama je ostala šutke.
Justin je podigao obrve. - Pretpostavljam da ćeš ju
prodati? - upitao je.
- Zatražila je da to ne činim. Želi da ju jednog dana
ostavim Ruby.
- Ne možeš to učiniti - oglasila se mama.
- Zašto ne? - upitala sam.
- Ne želiš živjeti tu.
- Rekla bih da nemamo previše izbora. Ona je tako
htjela.
- Pa, bolje ti nego ja - odgovorio je Justin.
Okrenula sam se mami. Ponovno se doimala
blijedom i potresenom. - Ovih ću dana početi
razvrstavati njezine stvari. Slobodno dođi i baci
pogled. Smiješ uzeti što god poželiš.
- Ne, hvala - uzvratila je mama. - Zadrži sve što
poželiš. Tu nema ničega za mene.
- U redu - odgovorila sam. - Pa, pazi se. Vidimo se
uskoro. - Poljubila sam ju u obraz. Tijelo joj je bilo
ukočeno, lice bezizražajno. Patnja i bol s groblja bili
su prikriveni. Maskirani, pretpostavila sam, kako ih
ja ne bih mogla uočiti. No i dalje su bili tu.
Oprostila sam se s Justinom pa pričekala kako
bih ih ispratila mahanjem, prije nego ću se vratiti
natrag u kuću.
Bila sam zahvalna na trenutku samoće nakon
dana koji se već sada činio dugačkim. Otišla sam u
kuhinju, nalila vodu u kuhalo pa ga pristavila na
štednjak. Ovlaš pogledavši kroz prozor, spazila sam
Maisie kako se pokraj vilinskih kipova igra štapom
koji je vjerojatno negdje našla. James i Ruby stajali
su malo dalje, razgovarajući. Okrenula sam se kako
bih iz hladnjaka dohvatila mlijeko koje sam ranije
kupila.
Nekoliko trenutaka kasnije, stražnja su se vrata
silovito otvorila, a Maisie je utrčala u kuhinju,
grčevito stišćući nešto u ispruženoj ruci. - Mama, gle
što sam pronašla! - oduševljeno je ciknula.
- Što, dušo? - upitala sam.
Njezini su se zgrčeni prsti otvorili, otkrivajući
bjelkast, dva do tri centimetra dugačak predmet,
djelomično prekriven zemljom.
- Vilinsku kost - odgovorila je ozareno.
 .

Volio se poigravati mnome. Posebno mu je draga bila

jedna igrica. Prošla bih pokraj njega, a on bi pogledao
prema meni, dopustivši očima da se zadrže na meni malo
duže svakog sljedećeg puta. Primijetila bih to, a on bi bio
svjestan da sam primijetila, no i dalje ne bi ništa rekao.
Mislim da je i to bio dio igre.
A onda mi je jednog jutra rekao: - Jutro, slatkice - dok
sam prolazila kraj njega. Osmjehnula sam mu se, ne
znajući što odgovoriti ili učiniti.
- Što je? Maca ti popapala jezik? - upitao je.
Rumenilo mi je iznova jurnulo u obraze pa sam rekla
prvu stvar koja mi je pala napamet: - Lijepo jutro, zar ne?
Bio je to glup odgovor, no on se svejedno osmjehnuo.
Ovoga je puta taj osmijeh bio neobičan. Nisam se mogla
odlučiti je li to dobro ili ne.
- Itekako lijepo. Jesi li vidjela svitanje?
Odmahnula sam glavom.
- Tada si propustila nešto prekrasno. To je jedina dobra
stvar kojoj se čovjek može radovati kada je primoran rano
ustati. Znaš, s grebena se pruža izvrstan pogled. Mogao
bih te nekada povesti sa sobom, da i sama vidiš. Naravno,
ako želiš.
Nisam znala što reći. Htio je da nekamo pođem s njim.
Sama. Kako bismo promatrali svitanje. Zvučalo je krajnje
romantično.
- Možda - odgovorila sam.
- Ma hajde! Nije da ti je potreban san kako bi se dodatno
proljepšala. Ili te možda strah da ti neće dopustiti?
Čeljust mi se ukočila. Nisam htjela da pomisli da mi je
potrebno dopuštenje kako bih s njim nekamo pošla.
Premda je zapravo bilo tako. - Mogu štogod hoću, s kim
god hoću - uzvratila sam.
- A tako, je li? - Zazviždao je. - Odgovara li ti onda sutra?
- Moram provjeriti.
- Hoćeš reći da ipak moraš tražiti nečije dopuštenje?
- Može sutra. U koje vrijeme?
- Pet. To bi nam trebalo dati dovoljno vremena da se
uspentramo na vrh grebena do svitanja. Čekat ću te na
donjem ulazu u selo - rekao je, pokazujući preko polja,
prema udaljenom kraju ceste.
Kimnula sam glavom, ponovno zanijemjevši. Udaljio se
zviždeći. Sve u mojoj nutrini kao da se iznenada počelo
kovitlati i međusobno se sudarati. Nisam imala pojma
kako ću se uspjeti iskrasti i vratiti natrag, a da pritom
nikoga ne probudim. Ono što sam znala bilo je da nitko
nikada prije nije ponudio povesti me da s njim gledam
svitanje, pa sam morala pronaći način.
Te noći nisam mnogo spavala, budeći se o svakom
punom satu, točna kao zidna ura. Ustala sam u četiri i pol
pa se na prstima dokopala kupaonice kako bih se na
brzinu umila. Ispunilo me krajnje uzbuđenje uslijed puke
činjenice da sam budna u to doba dana, trudeći se ne
probuditi nikoga, i spoznaje da mi predstoji tajni sastanak
s muškarcem. Muškarcem mnogo starijim od mene.
Muškarcem koji je imao onu neku iskru u oku. Muškarcem
s kojim se, bilo mi je jasno, ne bih smjela sastajati nasamo.
Upravo je stoga sve skupa i bilo tako uzbudljivo.
Uspjela sam stražnja vrata zatvoriti uz gotovo nečujan
škljocaj. Navukla sam jaknu čvrsto preko grudi. Odjenula
sam se za travanj, ali ne i za travanj u četiri i pol ujutro.
Sklupčala sam prste pa uvukla šake u rukave, napinjući
oči ne bih li u tmini uspjela nazrijeti obrise ljudske figure
na donjem ulazu u selo. Nisam vidjela nikoga. Nastavila
sam žurno koračati, slijedeći vijuganje suhozida koji me
odveo van sela. Svjetlo koje je zarudjelo na nebu bilo je
jedva dostatno da uspijem nazrijeti kuda kročim. Ptice su
počele pozdravljati novo jutro, svojim uzbuđenjem
zrcaleći moje. Prišavši bliže ulazu u selo, vidjela sam daje
već ondje. Stajao je u polju, naslonjen o ogradu s njezine
suprotne strane, noseći na licu bezbrižan osmijeh.
- Dakle, uspjela si - rekao je kada sam se zaustavila pred
njime.
- Rekla sam da ću doći.
- Malo ti je hladno, zar ne?
Raširila sam dotad prekrižene ruke. - U redu sam, hvala
na brizi.
- Mogu ti dati svoju jaknu ako želiš.
Odmahnula sam glavom.
- U redu. Namjeravaš li preći ovamo k meni? Krajnje je
vrijeme da krenemo.
Počela sam se verati preko vrata. Čizma mi je zapela već
na drugoj prečki, a on je ispružio ruku prema meni.
Primila sam ponuđen dlan kako bih povratila ravnotežu.
Istodobno se to činilo i tako pogrešnim i tako ispravnim.
Kada sam nogom zamahnuta preko vrha, primio me za
bokove i spustio dolje prije nego sam shvatila što se zbiva.
- Hvala - rekla sam.
- Nema na čem. Ionako si lagana kao perce, zar ne? -
Osmjehnuo se izgovarajući riječi, no nisam mogla dokučiti
je li to bilo nešto dobro ili ne, i je li možda htio reći da sam
još uvijek samo dijete, te da ni dalje nemam prave bokove
i grudi kojima bih se mogla istaknuti.
Poveo me dalje niz polje. Nije bilo blatno pa sam s
lakoćom držala korak s njime. Nije govorio pa sam i ja
držala jezik za zubima. Kada smo došli do ruba polja,
preskočio je vratašca tako brzo da nisam uspjela ni
pojmiti kako mu je to pošlo za rukom. Okrenuo se kako bi
svjedočio mojemu pokušaju.
- I ti bi trebala moći preskočiti s takvim nogama – rekao
je kada sam se počela verati preko drvenih vrata. Oduvijek
sam se pomalo sramila svojih izduljenih nogu. Druga
djeca u školi običavala su me zadirkivati da izgledam
poput plamenca. Nisam znala što odgovoriti pa sam se
usredotočila na to da se sigurno spustim s vrata. Ovoga mi
puta nije morao pomoći da siđem. Nisam bila sigurna
jesam li uslijed te spoznaje bila razočarana ili ne.
Dok sam sišla, on se već ispeo do polovice grebena.
Potrčala sam kako bih ga sustigla, ne želeći propustiti
svitanje sada kada sam već dogurala ovako daleko.
Dokopali smo se vrha točno u trenutku kada je sunce
povirilo na obzorju. Promatrala sam kako boje izbijaju iz
linije koja dijeli nebo i zemlju pa se šire nebom, mijenjajući
se svakom sekundom i ispunjavajući svijet, ili barem naš
mali djelić tog svijeta, svjetlom, životom, i šarenilom boja
kakve dotada nikada nisam vidjela.
- Eto - rekao je, osmjehnuvši se kada mi je rukom
obujmio struk pa ga stisnuo. - Rekao sam ti da se isplati
doći ovamo.
 PETO POGLAVLJE

Gdje si to našla? - upitala sam Maisie, nastojeći

zadržati smirenost u glasu.
- Ispod vilinskog kipa. Tamo se vilinske kosti
nalaze- izjavila je kao da iznosi svima dobro poznate
činjenice.
- A je li samo ležala ondje ili siju morala iskopati?
- Morala sam kopati. Gurnula sam štap duboko
unutra i napravila veliku rupu pa onda gurnula ruku
unutra. Tražila sam vilinsko blago, no našla sam
vilinsku kost umjesto njega.
Primijetila sam zemlju na rukavu njezine školske
jakne, premda je rukav bio zavrnut do polovice
podlaktice.
- Smijem liju vidjeti, molim te?
Maisie mi je pružila kost. Nadala sam se da će biti
teška, poput nečeg načinjenog od keramike ili sirove
gline, ali želja mi se nije ostvarila. Bila je lagana i
krhka. Pokušala sam ignorirati osjećaj nelagode koji
je stao bubriti u meni.
- Jesi liju pokazala tati? - upitala sam.
- Jesam. Rekao je daje lijepa, ali Ruby je rekla da
sve izmišljam. Ali ne izmišljam, zar ne, mama? To je
zaista vilinska kost, zar ne?
Zagledala sam se u njezino lice. Današnji joj je dan
već bio poprilično težak. - Moguće - odgovorila sam. -
Zaista mi je teško reći sa sigurnošću.
- Smijem liju zadržati? - upitala je.
 - Hm, nisam sigurna. Zar ne misliš da biju vile
možda htjele dobiti natrag?
- Ne, sigurna sam da im ne bi smetalo daju
zadržim.
- Pa, valjda ju onda smiješ zadržati.
- Hura, imam vilinsku kost - veselo je zacičala,
otrčavši natrag u vrt. Uhvativši Jamesov pogled, dala
sam mu znak da dođe unutra.
- Pa, izgleda da se barem ona dobrano oraspoložila
- započeo je.
- Jesi li vidio?
- Što?
- Ono za što tvrdi daje vilinska kost.
- Samo nakratko. Nisam previše obraćao
pozornost.
- Prouči ju malo pomnije. Doima se poput kosti.
Jamesov se izraz promijenio kada je shvatio na što
ciljam. -
Ma opusti se. Vjerojatno je to dio nekog davno
zakopanog psa.
- Baka nikada nije imala psa.
- Pa, onda ga je zakopao netko tko je stanovao
ovdje prije njezina dolaska.
- Otiđi pogledati.
James je otišao k Maisie. Ostala sam promatrati
kako mu ona pruža kost, a on ju proučava, podižući
ju u zrak kako bi što bolje iskoristio ono što je
preostalo od danjeg svjetla. Osmjehnuvši se, dao je
kost natrag Maisie pa se vratio meni. - Mislim daje
riječ o običnoj životinjskoj kosti. Možda je zakopala
nekog ljubimca ispod kipa. Nekoć je imala mačke, zar
ne?
 Kimnula sam.
- Eto, misterij riješen.
- Da - odgovorila sam, i dalje sumnjičava. -
Vjerojatno imaš pravo.
- Ja uvijek imam pravo, kao što i sama dobro znaš.
Napravio je grimasu pa dometnuo: - Hajde,
vrijeme je da odvedemo djevojčice kući. Danje bio
dug.
Sljedećeg sam jutra ustala prije Jamesa,
istuširavši se dok se on probudio. Sneno škiljeći,
promatrao me kako se odijevam. - Mislio sam daje
subota?
- I jest.
- Pa zašto onda ustajemo prije nego mala osoba
skoči na naš krevet?
- Može li i Ruby poći s tobom kada jutros povedeš
Maisie na poduku plivanja?
- Naravno. Je li sve u redu s tobom?
Sjela sam na rub postelje. - Moram se vratiti
natrag u bakinu kuću. Ne mogu to izbiti iz glave.
- Što to?
- Kost, što drugo?
James je prostenjao pa se uspravio u sjedeći
položaj. - Kada bi zarila lopatu u bilo čiji vrt, pronašla
bi nešto takvo.
- Ali to nije bilo čiji vrt, zar ne? Bio je to bakin vrt,
a posljednje što mi je rekla bilo je da su u dnu
dvorišta dječica.
- Nic, znam daje proteklih nekoliko tjedana bilo
teško za tebe, ali zaista mislim da tomu pridaješ
prevelik značaj.
 - Razlog više da me podržiš u namjeri da učinim
što moram kako bih odagnala svoje strahove i smirila
se. Ako ondje ne pronađem ništa, tim bolje.
Jednostavno ću sve zaboraviti.
- Zaista namjeravaš kopati po vrtu?
- Pa, sigurno neću ništa pronaći zureći u površinu
svojim rendgenskim vidom, zar ne?
- Ne - odgovorio je James, osmjehnuvši se. -
Pretpostavljam da nećeš.
- Reci djevojkama da sam otišla natrag u bakinu
kuću kako bih se vratila dosadnomu poslu
razvrstavanja njezinih stvari, ali da ću se vratiti do
ručka pa poslijepodne pomoći Ruby s domaćom
zadaćom.
- U redu. Vidimo se kasnije. Uživaj u kopanju.
.
Došavši onamo, zaputila sam se ravno do alatnice.
Baka je zaposlila vrtlara kada je održavanje vrta
postalo prevelik zalogaj za nju. Alan, tako se zvao.
Prišao mi je nakon jučerašnjeg obreda u crkvi kako bi
mi rekao daje baka bila divna žena i da je jako dobro
znala koje su sorte bila sposobne preživjeti na
vjetrometini oko kuće. Sviđao mi se. Bio je pouzdan i
krajnje uredan pa je sve u alatnici bilo besprijekorno
posloženo, a alatke su još blistale od ulja kojim ih je
premazao prije nego ih je odložio, završivši prije
nekoliko tjedana sa svim radovima za ovu sezonu.
Dohvatila sam lopatu iz kuta pa se žustrim
korakom uputila ravno prema vilinskim kipovima. S
lakoćom sam pronašla rupu koju je Maisie ostavila za
sobom pa počela kopati postrance od nje, ćuteći kako
mi srce udara sve brže sa svakom novom lopatom
zemlje koju bih uklonila s tog mjesta. Nisam imala
nikakve predodžbe što učiniti ako nešto pronađem.
Nadala sam se kako će se ispostaviti da sam bila u
zabludi, da je James imao pravo, i da ću se vratiti kući
osjećajući se priglupo i budalasto jer sam iskopala
rupu duboku pola metra bez ikakva dobra razloga.
Međutim, isto sam tako znala da moram to učiniti.
Bio je to jedini način da bakine riječi izbacim iz glave
i uvjerim vlastiti um da sigurno postoji neko sasvim
nevino objašnjenje za ono što je rekla.
Gomila zemlje koju sam izbacila iz rupe dosezala
je do polovice vilinskog kipa u trenutku kada sam
ugledala dva bjelkasta predmeta u tlu. Okrenula sam
lopatu pa sastrugala nešto zemlje s njih. Zvuk
struganja metala po kosti izazvao mi je mučninu u
utrobi.
Odstranila sam još malo zemlje kako bih u
potpunosti izložila pogledu dulju kost. Izgledala je
kao dio ruke. Sićušne, ljudske ruke, premda je
jednako lako mogla biti riječ i o mačjoj nozi. Sklopila
sam oči pa pokušala usporiti disanje koje je sada već
bilo ozbiljno ubrzano. Nisam znala kako postupiti.
Kada bih otišla kući i ispričala sve Jamesu, on bi mi
samo ponovio da ne mogu s posvemašnjom
sigurnošću reći što sam točno vidjela. Morala sam
otkloniti svaku sumnju iz svojega uma.
Nastavila sam kopati. Htjela sam držati oči
sklopljenima, no bilo me strah da bih tako mogla
oštetiti ono što iskapam, što god to bilo. Nastavila
sam kopati dublje, u smjeru postolja vilinskog kipa.
Naišla sam na novu kost, nešto veću i dulju od
prethodnih dviju. Iz grla mi se oteo zvuk nalik cviležu.
Srce mi je stalo brže udarati. Nastavila sam kopati,
ne mogavši se zaustaviti. Kada nisam mogla nastaviti
dalje, a da prethodno ne pomaknem kip, odložila sam
lopatu, zakoračila preko rupe pa postavila stopala
postrance, svako sjedne strane vile. Nisam imala
nikakvu predodžbu koliko bi težak kip mogao biti, no
tlo je bilo mekano nakon izobilja kiše posljednjih
dana, a samo postolje nije bilo duboko uglavljeno u
tlo. Odvukla sam ga malo dalje u stranu pa ponovno
zgrabila lopatu. Mislim da sam već znala što ću
pronaći, ali, unatoč mučnini koja me razdirala, nešto
me primoralo da dovršim ono što sam započela, da se
uvjerim izvan svake sumnje.
Nije trebalo dugo da iskopam ono što se doimalo
poput nadlaktice. Noge su mi zadrhtale, a suze
briznule niz obraze. Međutim, nastavila sam, sve dok
nisam došla do cilja. Do onoga za što sam sada bila
sigurna daje ondje. Malene lubanje. Nije bila ni pseća,
ni mačja. Bila je nepogrešivo ljudska.
Iz grla mi se prolomio potmuo vrisak, a ja sam se
srušila na koljena, jecajući. Baka je vrlo dobro znala
što govori, jer je to bila istina. U dnu dvorišta zaista
su bila djeca. Pa, barem jedno. A ako je tu bilo jedno,
izgledi da postoji i drugo bili su poprilično veliki.
Pogled mi je kliznuo prema drugomu vilinskomu
kipu, ali nisam mogla iznad snagu nužnu da se
osovim na noge i počnem ponovno kopati. Nisam se
mogla suočiti s onim za što sam sada bila uvjerena da
ću tamo zateći. Vile nisu bile tek vrtni uresi. Bili su
to nadgrobni spomenici. Bilo je to pokapalište po
kojem sam plesala kao dijete. Ukopište po kojem je
Maisie jučer prekapala. Nisam znala kako su ta djeca
točno dosjela onamo, ali bila sam posve sigurna da ih
ne mogu ponovno zatrpati zemljom pa sve skupa
zataškati i zaboraviti da se išta dogodilo. Morala sam
doznati istinu.
Premda sam bila svjesna da ih ne mogu ponovno
sakriti, svejedno mi se činilo neumjesnim ostaviti
kosti tako izloženima. No, htjela sam i dokaze koje bih
mogla predočiti Jamesu, kako bih mu izvan svake
sumnje dokazala da sam imala pravo. Položila sam
dlan na džep svoje jakne, kako bih se uvjerila daje
moj mobitel unutra. Fotografirat ću nađeno. Ruke su
mi drhtale tako snažno da sam bila primorana
okinuti pola tuceta fotografija prije nego sam
naposljetku uspjela snimiti jednu koja nije bila
potpuno mutna. Zapiljila sam se u zaslon. U kosti
pred sobom. Zanijekan im je doličan ukop, po svoj
prilici jer je netko svim silama htio nešto prikriti. Je
li to bilo bakino dijete? I ako jest, kako je umrlo? Je li
ga ona ubila? Bi li bila sposobna za takvo što? Znala
sam da posli- je porođajna depresija zna biti gadna,
ali dovoljno da bi netko ubio vlastito dijete? I ako je
zaista postojalo još jedno dijete, je li ubila i njega? Je
li moja baka zapravo bila čudovište?
Spustila sam telefon natrag u džep pa ponovno
primila lopatu. Zasut ću kosti tankim slojem zemlje,
kako ih se ne bi moglo vidjeti golim okom. Nije mi bila
namjera zataškati svoje otkriće, nego se prema
ostacima ponijeti s doličnim poštovanjem. Vratila
sam lopatu natrag u alatnicu, ostavši unutra koji
trenutak i pokušavajući pojmiti ono što se upravo
zbilo. Ponovno sam izvukla mobitel iz džepa pa
nazvala Jamesa.
- Hej, ti - javio se. - Jesi li uspjela pronaći tijelo
Richarda Trećeg?
Na trenutak nisam mogla izustiti ni riječi. Kada
sam naposljetku pronašla glas, bio je drhtav, a riječi
usporene. - Pronašla sam dječje kosti. - Uslijedila je
tišina pa sam nastavila: - Ispod jednog od vilinskih
kipova. Kosti sasvim sigurno nisu ni pseće ni mačje.
Našla sam sićušnu ljudsku lubanju.
- Jebem ti sve - rekao je James. - Jesi li dobro?
- Ne. Zapravo i nisam.
- Zaboga. Žao mi je što sam se sprdao na račun
svega. Trebao sam te ozbiljnije shvatiti.
- Nisam ni sama istinski vjerovala u to dok ih
nisam ugledala. Ali bilo je nešto u bakinu glasu kada
mi je rekla za djecu. Dobro je znala o čem govori.
- Što ćeš učiniti?
- Moram to prijaviti, zar ne? Ne mogu se pretvarati
da nisam ništa vidjela.
- Jesi li posve sigurna daje riječ o ljudskim
kostima?
- Fotografirala sam ih. Poslat ću ti sliku. Nazovi
me kada ju vidiš.
Poslala sam fotografiju pa se ukopala u vrtu,
piljeći prema kipovima, više ih ne mogavši vidjeti, a
da istodobno u mislima ne dočaram i ono što se krije
pod njima. Mobitel je zazvonio. Bio je to James.
- Isuse - oglasio se. - Ne mogu vjerovati da se to
skrivalo ondje svih tih godina.
- Mislim daje tu još jedno, ispod drugog kipa.
- Misliš li daje riječ o djeci tvoje bake?
 - Vjerojatno. Kako bi inače znala za njih?
- I sigurno želiš pozvati policiju?
- Pa, ne mogu jednostavno sve zataškati.
- Što ako ti se ne svidi ono što otkriju? Možda time
samo otvoriš Pandorinu kutiju.
- Morat ću naći način kako se nositi s time. Ne
mogu se pretvarati da nisam ništa vidjela. Dovijeka bi
me to izjedalo.
- A što je s tvojom mamom?
- Poći ću do nje iz ovih stopa. Želim čuti je li ona
znala nešto o ovome. Možda je upravo to bio kamen
spoticanja između nje i bake svih ovih godina. Možda
joj je baka priznala.
- Zasigurno bi rekla nekomu, zar ne?
- Ne znam. Što ako nije bila mnogo starija od Ruby
kada joj se baka povjerila? Nitko ne bi cinkao vlastitu
mamu, zar ne?
- Valjda imaš pravo.
- Pa, vidjet ćemo što ima reći o tome. Poći ću na
policiju smjesta nakon razgovora s njom. Na njoj je da
odluči želi li poći sa mnom ili ne.
- Sretno. Nazovi me kada sve obaviš.
Spustila sam mobitel natrag u džep pa bacila
posljednji pogled prema kipovima. Sve o čem sam
uspijevala razmišljati bile su sve one prilike kada sam
kao djevojčica sjedila podno njih, razgovarajući s
njima. Sve one pjesme i igre koje sam izmišljala,
zabavljajući se oko njih. A baka me promatrala, dobro
znajući što skrivaju ispod sebe, no nije rekla ni riječi.
.
 Mama se doimala iznenađenom kada me, otvorivši
vrata, ugledala. Bila je odjevena u stare traperice i
vrećastu majicu, koji su joj predstavljali svojevrsnu
uniformu za čišćenje. Svake subote temeljito bi
izglancala unutrašnjost kuće. Bila je to prva stvar
kojoj bi se subotom ujutro posvetila. Oduvijek.
- Je li sve u redu? - upitala me.
Odmahnula sam glavom pa zakoračila unutra. -
Nakon što si jučer otišla, Maisie je pronašla kost u
vrtu iza bakine kuće. Ispod jednog od kipova.
Mama se namrštila. - Kakvu kost?
- Nismo bili sigurni. Bila je sićušna. Zato sam se
jutros vratila onamo. Prekopala sam tlo ispod kipa i
našla još kostiju. Malih ljudskih kostiju. I sićušnu
ljudsku lubanju.
Mama se zapiljila u mene, a boja joj se ocijedila s
lica. - O, Bože, ne - izustila je, a dlan joj je poletio
prema ustima.
- Mislim daje baka govorila istinu. Mislim daje to
zaista dijete. A mislim da bi moglo postojati i još
jedno.
- Ne - usprotivila se.
- Ne može biti ništa drugo, mama. Vidjela sam
svojim očima - fotografirala sam ako se želiš i sama
uvjeriti.
- Ne! - Ovaj je put riječ gotovo vrisnula.
Oklijevala sam, ne želeći ju dodatno uzrujati, ali
nisam mogla prijeći preko svega, a da prethodno ne
upitam. - Je li ti rekla?
Mama je odmahnula glavom. Cijelo joj je tijelo
drhtalo.
 - Razumijem ako ti je rekla, a ti se nisi osjećala
spremnom podijeliti to sa mnom. Ali sada
jednostavno moram znati.
- Nije mi rekla ništa, nikada. Ni riječi. Znaš kakva
je bila.
- Pomislila sam daje možda to razlog zbog kojeg
vas dvije...
- Ne! - odlučno me presjekla.
- U redu. Samo sam htjela provjeriti prije nego
poduzmem daljnje korake.
- Kako to misliš?
- Pa, moram obavijestiti policiju, toliko je očito.
Mamine su se oči razrogačile. - Ne možeš to
učiniti.
- Zašto ne? Upravo sam pronašla ono što su po
svojoj prilici ostaci dojenčeta u vrtu kuće koju mi je
ostavila baka. Ne mogu jednostavno sve zataškati i
pretvarati se da se ništa nije dogodilo.
Mama je zaplakala. Nijeme suze kliznule su joj niz
obraze. - Mogla bi - potiho je progovorila. - Nitko drugi
ne bi doznao da si to učinila.
- Pa, ne baš. Već sam rekla Jamesu.
- On neće nikomu ništa reći, zar ne? Ne ako se svi
usuglasimo da ćemo to zadržati među nama.
- A zašto bismo to učinili?
- Jer se to ne tiče nikoga drugog, zar ne? To bi
utjecalo isključivo na našu obitelj. Izvlačenje prošlosti
na vidjelo neće donijeti ništa dobra nikomu. Samo će
svima prouzročiti još boli, a mislim daje naša obitelj
već dovoljno propatila.
- Što želiš time reći?
 Mama je oborila pogled u pod. Primijetila sam da
nervozno guta slinu. - Upravo ono što sam rekla.
Prošao je tek dan od mamine sahrane. Svi još uvijek
tugujemo. Zaista nam ne treba policija koja će
prekapati po našem prljavom rublju. Mama to nipošto
ne bi htjela.
- Zašto mi je onda uopće rekla za djecu? Što god
da se dogodilo, kakvu god tajnu daje skrivala, htjela
je da znam za to.
- Ali ne moraš zbog toga obavijestiti policiju, zar
ne?
- Naravno da moram. Govorimo o djetetu, mama.
Ne možeš tek tako zataškati takvo što.
Mama je sjela na stube, zarinuvši glavu u dlanove.
Prišla sam joj pa joj prebacila ruku preko ramena.
Kada je podigla pogled prema meni, lice joj je bilo
izobličeno u bolnu grimasu kakvoj nikada prije nisam
svjedočila. - Okani se toga, Nicola. Nemaš pojma s
čime imaš posla.
- Znaš nešto, zar ne? Nešto što mi prešućuješ.
Usporeno je odmahnula glavom. - Znam koliko i
ti, samo ne vidim smisla u prekapanju prošlosti.
- A što onda hoćeš da učinim?
Isprva je oklijevala, no onda je rekla: - Ništa nisi
vidjela. Ponovno zatrpaj rupu, izbriši fotografiju, i više
nikada nećemo to spominjati, nitko od nas.
- Kriste, mama. Kakvo je to, zaboga, rješenje? Bio
bi zločin ne prijaviti ono što sam pronašla. Zar me
zaista pokušavaš nagovoriti da počinim zločin?
- Nitko nikada ne bi doznao za to.
- Ali to je užasno. Nezamislivo mi je da bih ostatak
života mogla provesti čuvajući takvu tajnu. A što kada
ja umrem pa kuća pripadne Ruby? Da jednostavno
sve svalim na nju i prepustim joj da se bakće time?
- Tko kaže daju moraš ostaviti Ruby? Ne moraš
čak ni živjeti ondje. Možeš ju prodati kada raščistiš
mamine stvari. Netko od mještana sigurno će ju htjeti
kupiti - nećeš morati čak ni oglašavati prodaju.
- A što ako taj netko pronađe kosti?
- Neće. Ljudi obično ne prekapaju svoje vrtove u
potrazi za kostima. Vratiš kip natrag na njegovo
mjesto i tu je priči kraj.
Podigla sam ruke u zrak i zakoračila nekoliko
koraka unatrag. - Ne mogu vjerovati u ono što
slušam. Tražiš od mene da prekršim zakon i da ne
poštujem bakinu posljednju volju. Kakva si ti to
majka?
Ponovno je briznula u plač, ali ovog puta nisam
osjećala nikakvu samilost prema njoj. - Gledaj, ne
znam o čem je ovdje riječ, ali nemam izbora. Toliko ti
mora biti jasno.
- Svi mi uvijek imamo mogućnost izbora, Nicola.
Samo ponekad nismo toga svjesni u danom trenutku.
Bez riječi sam izašla van, zalupivši vratima za
sobom, bijesna na nju jer mi je bila spremna bez
imalo ustručavanja nametnuti takav pritisak. Sjela
sam u automobil, vezala se pojasom pa ostala sjediti
tako, svjesna koliko mi se ruke tresu. Ono od čega
sam najviše strahovala bila je pomisao da bi lako
mogla imati pravo i da će se moja odluka pokazati
kolosalnom pogreškom. Što ako policija otkrije nešto
toliko užasno da se moja obitelj nikada neće uspjeti
oporaviti od toga? Međutim, povratka više nije bilo.
Duh je već pušten iz svjetiljke i više ga se nije dalo
tamo vratiti. A pomisao da bih se mogla vratiti u
bakinu kuću, zatrpati jamu i pretvarati se da se ništa
nije dogodilo, bila je suluda. Izjedalo bi me to. Bolje
istjerati stvari na čistac sada, nego im dopustiti da me
godinama nagrizaju pa potom taj teret svaliti na Ruby
jednoga dana kada me više ne bude.
Ne. O čem god ovdje bila riječ, mamin
problematičan odnos s bakom lišio ju je sposobnosti
da jasno sagleda stvari. Ja, pak, nisam namjeravala
dopustiti da me njihove trzavice spriječe da postupim
pravilno. Baka mi je povjerila da su dječica ondje.
Htjela je da istina izađe na vidjelo.
Pokrenula sam vozilo pa na dnu ulice skrenula u
smjeru policijske postaje.
 23 svibnja 1644.

Draga Betty,
Vrijeme koje sam danas proveo s tobom značilo mi je
tako mnogo. Svjestan sam da je teško ugrabiti trenutke
kada nema nikoga drugoga u blizini, ali jedna minuta
provedena s tobom u mojem srcu može potrajati dovijeka.
A tek tvoj dodir, Betty. Kada sam obavio svoje dlanove oko
tvojeg struka, prstima su mi prostrujali trnci koje još
uvijek osjećam. Učinila si mi se laganom poput povjetarca
kada sam te podigao u zrak. Upravo mi se zbog radosti u
tvojem srcu neprestano čini da ćeš se izdići u nebesa i
odlebdjeti nekamo ako te, držeći te za ruku, ne usidrim na
mjestu.
Možda nećemo moći ugrabiti mnogo trenutaka za sebe,
ali zato ćemo se potruditi iskoristiti svaku sekundu. Dio
mene želi otkriti svijetu da si moja posebna djevojka, ali
znam da ne smijem to učiniti ovoga časa. Nipošto te ne
želim uvaliti u nevolje. Ali ništa me ne sprečava da ti
otvoreno priznam da si moja posebna djevojka, Betty.
Mislim na tebe svakog trenutka koji ne provodim s
tobom i sanjam te svaku noć. A kada te vidim izdaleka, ne
mogu si pomoći a da se ne osmjehnem samome sebi, jer
takav je utjecaj koji imaš na mene.
Živim za trenutke kada možemo biti zajedno sami. Prije
nego se svijet razbudi i skrene svoje oko prema nama.
Kada nam samo ptice čine društvo. Ponekad pomislim da
guguću o našoj sreći. Kada se vinu u nebesa, kao da na neki
svoj način slave našu ljubav. Drago mi je što ptice znaju.
Nitko drugi neće dokučiti da cvrkuću o nama. Ali jednoga
dana, kada budeš starija, a ovaj rat bude gotov, svi će
znati. Vikat ću s krovova, tako da me cijeli svijet čuje. Poći
ću i u Buckinghamsku palaču kako bih obavijestio kralja i
kraljicu. Ali zasad još moram biti strpljiv.
Moram priznati da postoji nešto ljupko u svom tom
tajenju. U činjenici da se možemo osmjehnuti jedno
drugomu, a da nitko osim nas ne zna što je sve između nas
izrečeno tim smiješkom. Samo nas dvoje znamo da je on
mnogo više od prijateljskog pozdrava. Mislim na tebe
danju i noću, Betty. Čujem tvoj smijeh u povjetarcu. Vidim
te u svem što radim i tratim svoj život u sanjarenju,
iščekujući sljedeći ukradeni susret, tih nekoliko
dragocjenih minuta koje možemo provesti skupa sami, i
lijekom kojih si moja djevojka, a ja te mogu dodirivati,
mirisati, gledati i upijati u sebe.
Zauvijek tvoj,
William
 ŠESTO POGLAVLJE

Zaustavila sam se pred bakinom kućom, a policijsko

vozilo stalo je tik iza mene. Kada na mobitelu imaš
fotografiju ljudske lubanje, nije te tako lako ignorirati
i otpraviti. Izašla sam iz automobila pa prišla dvoma
policijskim službenicima koji su došli za mnom,
svjesna kako je vrlo izgledno da susjedi iz potaje sve
promatraju i pitaju se što se zbiva. Nešto mi je
govorilo da policijska prisutnost nije bila dio
svakodnevice Pecket Wella.
- Ući ćemo na bočni ulaz - rekla sam pozorniku
Hydeu, koji je ranije uzeo moju izjavu. - Vodi ravno u
stražnje dvorište.
Osjetila sam žalac krivnje ugledavši vilinske
kipove. Tko god se nalazio pod njima, ležao je tamo
neometan i spokojan tako dugo da se sada činilo
pogrešnim narušavati njegov mir. Možda je mama
imala pravo, možda ovo neće poslužiti nikakvoj svrsi,
osim što će unijeti razdor u našu obitelj. Međutim,
povratka više nije bilo. Ponovila sam samoj sebi da
ovo nisam pokrenula ja, nego baka, a ona je sasvim
sigurno imala svoje razloge.
- Kopala sam ispod kipa koji nam je bliži - obratila
sam im se, hodajući stazom.
Pozornik Hyde zaustavio se pokraj mene pa
pogledom obuhvatio poprište. Njegova kolegica, žena
u dvadesetim godinama, koja se odazivala na ime
pozornica Cole, prišla mi je s druge strane. - I kažete
da su ti kipovi ovdje otkada znate za sebe? - upitao je
pozornik Hyde.
- Da, čak se ni moja mama ne sjeća vremena kada
nisu bili tu. Baka je živjela ovdje otkako se udala,
prije nekih šezdeset godina.
- Gdje je lopata koju ste rabili?
- U alatnici.
Otišla sam po lopatu pa ju dodala pozorniku
Hydeu, ostavši ga potom promatrati kako, ponešto
suzdržano, prilazi natrag vilinskomu kipu pa
započinje uklanjati svježe iskopanu zemlju kojom
sam prekrila kosti. Zapitala sam se čini li mu se
možda ovo poput nekakve neslane šale. Morala sam
priznati samoj sebi da priča pomalo smrdi na jedan
od onih izazova kakav bi vam uputili u lokalnoj
gostionici. Fotografiju sam mogla bez po muke
pronaći negdje na internetu. Pretpostavljam daje
upravo zato odlučio doći ovamo i osobno se uvjeriti
prije nego pozove forenzičare.
Nije mu trebalo dugo da otkrije kosti. Promatrala
sam kako mu se izraz lica mijenja sa spoznajom daje
sve skupa stvarno i istinito. Njegova je kolegica
zakoračila nekoliko koraka unatrag, oborivši glavu,
kao da svojom nijemom gestom želi izraziti dužno
poštovanje. Nekoliko trenutaka kasnije, pozornik
Hyde udaljio se na drugu stranu dvorišta pa počeo
govoriti u svoj radioprijemnik. Tek se tada sva moć
spoznaje sručila na mene. Što god da sam otkrila, to
nešto sada je zaživjelo vlastitim životom. Rasplet cijele
priče više nije bio u mojim rukama. Postala sam tek
osoba koja je sve otkrila.
 Pozornica Cole sućutno me promatrala - bila je
mlada i činila se nesigurnom što bi bilo primjereno
reći.
- Tako tužno - prozborila sam, zureći prema
kipovima. - Što god bila istina, odnijela ju je sa sobom
u grob.
Sućutno se osmjehnula.
Pozornik Hyde vratio se k nama. - Forenzičari su
na putu - obavijestio nas je. - Bojim se da nemamo
izbora doli smatrati ovo mjesto poprištem zločina.
Iznimno je teško ovakve istrage voditi na neupadljiv
način. Možda ne bi bilo loše da porazgovarate sa
susjedima kako ne bi bespotrebno strahovah.
Naravno, ako želite, mi to možemo učiniti umjesto
vas.
- Ne, u redu je. Ja ću to učiniti - odgovorila sam,
premda nisam imala pojma što ću im reći. Neki od
njih jučer su prisustvovali bakinoj sahrani. Danas ću
im biti primorana reći daje u dnu bakina dvorišta
pronađeno zakopano tijelo. Nisam znala na koji će
način sve skupa protumačiti. Ako ću biti posve
iskrena, ni sama nisam znala što misliti o svem. I dok
sam se osobno nadala kako će se pokazati da se iza
svega skriva neko posve nevino objašnjenje, bila sam
svjesna da bi drugi vrlo lako mogli ishitreno izvući
neke posve drukčije zaključke.
Najprije sam pošla do Andree i Paula, bakinih
prvih susjeda. Pravih susjeda, kako je to baka
običavala reći, baš kao iz minulih vremena. Čekajući
na njihovu pragu, sve o čem sam uspijevala
razmišljati bile su prekrasne riječi kojima mi je
Andrea dan prije na sahrani opisivala baku, i nisam
se mogla ne zapitati hoće li se njezino mišljenje o
ljubaznoj starici koja je živjela u kući do njezine sada
promijeniti.
Pojavila se na vratima odjevena u traperice i
majicu s kapuljačom, s izrazom opuštenosti,
karakterističnim za subotnje poslijepodne, na licu.
Čula sam zvuke glazbe koji su dopirale iz jedne od
dječjih soba na katu.
- Bok - započela sam - hvala vam još jednom što
ste jučer prisustvovali obredu. Ja, hm, došla sam vas
obavijestiti daje policija na putu; dolaze pretražiti
bakin vrt.
Blijedo me pogledala.
- Pronašla sam neke kosti prekapajući vrt jučer.
Izgledaju kao ljudske kosti. Doduše, čine se starima.
Nemam pojma zašto su tamo, ali mislila sam kako bi
najbolje bilo pozvati policiju.
Andrein pogled kliznuo je s mene na policijsko
vozilo parkirano pred kućom. Oči su joj se razrogačile.
- Našli ste truplo u njezinu vrtu? - Glas joj je bio viši
i piskutaviji nego inače.
- Ne, nije riječ o truplu, nego nekakvim starim
kostima. Samo sam vas htjela upozoriti da se ne
uspaničite kada ugledate policijska vozila, to je sve.
- Zaboga, to mora da vam je bio itekakav šok -
uzvratila je.
Nisam bila sigurna bih li joj trebala povjeriti što
mi je baka rekla pred smrt. Možda bi mi mogla barem
donekle rasvijetliti njezine riječi. Međutim, s obzirom
na to da su živjeli ovdje tek deset godina, nisam
polagala previše nade u tu mogućnost.
 - Baka je pred sam kraj natuknula nešto o onom
što se nalazi u vrtu. Sve skupa nije imalo nikakva
smisla, ako ću biti posve iskrena. Pretpostavljam da
vama nikada nije spominjala ništa u svezi toga?
- Pa, ne. Sjećala bih se da jest. To nipošto nije
vrsta razgovora kakav bih očekivala voditi sa starijom
gospođom. Znate li koliko će dugo policija ostati
ovdje?
- Ne - odgovorila sam. - Ali možda uspijemo ubrzo
dokučiti istinu.
- Nadajmo se - odgovorila je, mršteći se. - Mještani
neće nimalo blagonaklono gledati na nešto ovakvo u
selu.
Kada je zatvorila vrata, a ja se okrenula pa stala
udaljavati usporenim korakom, zamislila sam ju kako
se vraća Paulu kako bi mu prepričala ono što sam joj
rekla. Priča će, u najmanju ruku, poslužiti kao
početna točka za razgovor, koji će se nesumnjivo
nastaviti u smjeru rasprave o svim mogućim
scenarijima o tome komu kosti pripadaju i kako su
dospjele onamo. Bila su to ista pitanja koja su mi se
i samoj vrtjela po glavi. U nekom će se trenutku
neizbježno zapitati i je li starica čiji su prilaz čistili od
snijega uporabila istu lopatu kojom su čistili snijeg
kako bi u stražnjem dvorištu zakopala tijelo.
Uspjela sam porazgovarati samo sa šačicom
susjeda prije nego su pristigli forenzičari. Tek me
prizor izlaska prvog muškarca iz kombija, odjevenog
ujedan od onih bijelih kombinezona, otrijeznio za
razmjere ozbiljnosti situacije. Iznenada sam se
osjećala kao da sam zakoračila na set kriminalističke
serije Dolina sreće. Pozornik Hyde razmijenio je
nekoliko riječi s njime, a potom su za njim iz kombija
izašla još dva muškarca, noseći velik smotuljak
bijelog materijala i dugačke metalne štapove.
Pozornica Cole prišla je mjestu na kojem sam
stajala. - Podići će šator nad spornim područjem -
rekla je. - Riječ je o standardnoj proceduri za ovu
vrstu slučaja. Pomaže nam zaštititi poprište, a
onemogućava i susjedsko zabadanje nosa. - Ovlaš se
osmjehnula.
Nisam odgovorila. Moj je um još uvijek pokušavao
pojmiti činjenicu daje bakin vrt sada poprište zločina.
- Ovdje zaista više ne možete mnogo učiniti -
dometnula je.
- Možda bi bilo najbolje da pođete kući, a mi ćemo
vas izvijestiti ako dođe do kakvih pomaka.
Bila sam svjesna da ima pravo. Uskoro će se
smračiti, a nakon ovako dugačkog dana sve što sam
htjela bilo je vratiti se svojim djevojčicama, ali unatoč
tomu, činilo mi se pogrešnim ostaviti kosti ondje,
okružene strancima. Nisam se mogla otresti tog
neobičnog, majčinskog osjećaja da bih trebala ostati i
pripaziti na dijete koje bi lako moglo biti bakino. Bila
sam primorana samu sebe podsjetiti da sada više ne
mogu ništa učiniti za njega, osim postarati se da
istina izađe na vidjelo.
- U redu. Imate moj broj ako vam nešto zatreba.
- Tako je, imamo - uzvratila je. - Pokušajte se
smiriti. Možda se ispostavi da za sve skupa postoji
neko bezazleno objašnjenje.
Osmjehnula sam se i kimnula glavom, premda
sam vrlo dobro znala da neće biti tako.
.
 - Mamice - viknula je Maisie, pohrlivši mi u susret
- Ruby kaže da ne smijem pjevati jer joj to ide na živce,
a tata kaže daje previše zauzet njezinom domaćom
zadaćom da bi se mogao igrati sa mnom, a nije mi čak
ni ispleo kosu u pletenice za sutrašnju školu plivanja
jer ima vodoinstalaterske prste.
U uobičajenim bi me okolnostima dolazak kući
prilikom kojeg bih bila prisiljena uhvatiti se u koštac
s obiteljskim razmiricama i prije nego što prekoračim
kućni prag ispunio očajem i ogorčenjem, no ovoga mi
je puta spoznaja da su stvari unutar našeg doma
ostale nepromijenjene pružila popriličnu utjehu.
Naša kuća postala je sigurna luka normalnosti,
pružajući utočište od vanjskih događaja koji su sada
uvelike odstupali od normalnosti.
- U redu - odgovorila sam, kliznuvši iz čizama na
otiraču. - Mogu preuzeti rješavanje domaće zadaće
kako bi se tata mogao igrati s tobom, ali morate otići
nekamo gdje nećete ometati Ruby.
- A što je s mojom kosom?
- Pa, što kažeš da današnji dan proglasimo danom
ludih i neurednih frizura? Tako bi se tvoja savršeno
uklapala.
Maisie se stala smijati. - Što su vodoinstalaterski
prsti? – upitala je.
- Mislim daje tata htio reći daje vještiji u
pričvršćivanju podložaka i matica na perilicama
rublja nego u pipavim poslovima kao što je
ispreplitanje kose u pletenice.
- Može li mi staviti nekoliko podložaka u kosu?
Navukla sam na lice komičan izraz. - Ne. Nego,
gdje ti je sestra?
 - U kuhinji.
- U redu. Što kažeš na to da se odeš igrati u vašu
sobu, a ja ću ti poslati tatu za koju minutu?
Jurnula je uza stube. Jamesova glava provirila je
iz okvira kuhinjskih vrata. Rukom sam mu pokazala
da mi se pridruži i zatvori vrata za sobom.
- Kako si? - upitao je, poljubivši me.
- Prilično obamrlo i tupo, ako ću biti posve
iskrena. Ne mogu u potpunosti pojmiti sve što se
događa. Policija je podigla jedan od onih velikih bijelih
šatora u bakinu vrtu.
James je glasno izdahnuo pa otresao glavom. -
Isuse, to zvuči ozbiljno. Što je tvoja mama rekla?
- Protivila se mojoj odluci da prijavim slučaj
policiji. Rekla je da bismo trebali držati jezik za
zubima i da nitko nikada ne mora doznati.
- To me nimalo ne iznenađuje.
- Što želiš reći?
- Pa znaš kakva je njezina generacija. Sve žele
zataškati. Neprestano su opsjednuti onime što će
drugi misliti o njima.
- Uglavnom, rekla sam joj kako nemam izbora.
Izjedalo bi me sve to da nisam otišla na policiju. Baka
je htjela da istina izađe na vidjelo pa će biti onako
kako je željela.
James se malčice lecnuo. - Možda ti se istina neće
svidjeti jednom kad izađe na vidjelo.
- Znam. Ali radije ću se sama suočiti s time nego
sve svaliti na Rubyna leđa jednom kad me više ne
bude.
- Valjda imaš pravo - odgovorio je James, premda
se nije doimao previše uvjerenim u vlastite riječi.
 - Misliš da sam pogriješila, zar ne?
- Ne. Odluka da sve skupa prijaviš bila je ispravan
potez. Samo sam zabrinut jer ćeš se sada povrh
bakine smrti morati nositi i s ovime.
- I mene to brine - odgovorila sam potiho, pomno
pazeći da me djevojke ne čuju. - Što ako pronađu
kosti još jednog djeteta? Ljudi će misliti da ih je ona
ubila.
- Hej, nemojmo trčati pred rudo - rekao je James,
privukavši me k sebi pa me zagrlivši. - Nemojmo
govoriti o umorstvima i ubijanju. Siguran sam da
postoji neko potpuno nevino objašnjenje.
Prije nego sam uzmogla odgovoriti, kuhinjska su
se vrata otvorila, a Ruby izašla iz kuhinje. Uputila
nam je sumnjičav pogled, očito svjesna iznenadne
tišine koja je zavladala između nas. - Zapela sam na
sustavima jednadžbi.
Uspjela sam izvući osmijeh na lice kako bih ju
smirila. - Sreća tvoja da su sustavi jednadžbi moja
specijalnost.
.
- Hoćeš li ići s nama gledati drugi nastavak
Medvjedića Paddingtona? - upitala je Maisie sljedećeg
jutra, između dva zalogaja marmelade na
prepečencu.
- Žao mije, dušo. Još uvijek moram sređivati stvari
u prabakinoj kući.
- Emily kaže da je jako smiješan.
- Sigurna sam da jest. Samo uživaj u njem, a ja ću
ga pogledati s tobom kada izađe na DVD- u.
 Pogledala sam Ruby koja je po svojoj zdjelici
naganjala posljednje komadiće Shreddies žitarica. -
Ako se dobro sjećam, ti si itekako uživala u prvom
nastavku, zar ne?
Slegnula je ramenima. Pogledala sam Jamesa, no
on je također samo slegnuo ramenima.
- Pa, dobro se zabavite i sačuvajte nešto kokica za
mene.
- Nema šanse - ciknula je Maisie. - Pojest ću ih sve
još prije nego film počne.
- A dao bih se okladiti da ćeš nakon toga pokušati
kriomice jesti i moje - odgovorio joj je James.
- Nego što - uzvratila je.
James mi je rekao daje posljednji put kada su bili
u kinu morao sjesti između njih dviju kako biju
spriječio u krađi Rubynih kokica.
- U redu, vidimo se kasnije - pozdravila sam,
ispivši svoj čaj do kraja pa se osovivši na noge. - Ne
zaboravi svoj šešir.
- Kakav šešir? - upitala je Maisie.
- Onaj ispod kojeg skrivaš sendviče s
marmeladom, koji drugi?
.
Nisam se smjesta zaputila prema bakinoj kući.
Najprije sam otišla k mami. Nisam se nimalo veselila
izvjesnoj mogućnosti još jednog sukoba, ali bila sam
svjesna da joj za policijsku istragu moram reći
osobno, prije nego načuje nešto od nekog drugog.
Također sam se nadala i daje od jučerašnjeg dana
malčice omekšala u svojim stavovima. Jedan pogled
na njezino lice u trenutku kada je otvorila vrata bio je
dovoljan da mi rasprši sve nade.
- Jutro - pozdravila sam pa zakoračila unutra, ne
čekajući poziv.
- Rekla si im, zar ne? - progovorila je mama.
- Nisam imala izbora.
- Naravno da si imala izbor. - Glasno je uzdahnula
pa se udaljila par koraka.
- Riječ je o krivičnom djelu, o skrivanju tijela -
uzvratila sam.
- Nitko nikada ne bi doznao za njega da si samo
držala jezik za zubima.
- Mama, ne bih mogla živjeti sa sobom da sam to
učinila.
- I zato ćemo sada svi biti prisiljeni živjeti s
posljedicama, kakve god one bile.
- Nama se neće ništa dogoditi, zar ne?
Mama je podigla obrve. - Ne možeš to znati. Nemaš
pojma u što bi nas tvoj odabir mogao uvaliti.
- Pa, u tom slučaju slobodno me prosvijetli.
Mama je oborila pogled u pod. I dalje se nisam
mogla osloboditi osjećaja da o svem zna više nego je
voljna priznati. Čak i ako joj baka zaista nije izravno
rekla za djecu, mogla je reći ili učiniti nešto što bi u
mami pobudilo sumnju.
- Ne znam ništa više od tebe - odgovorila je. - Ali
nikada ti neću oprostiti što si nas uvalila u ovo. U što
god se ovo izrodilo, što god oni pronašli, želim da
stalno imaš na umu kako si sama odgovorna za sve i
kako ćeš se sama sa svime nositi. - Zabila je prst u
mene kao da sam zla kći koja je svojim postupcima
obitelji hotimično nanijela sramotu.
 - Izvrsno, baš ti hvala. A ja se nadam da ćeš ti
stalno imati na umu sve ono što sam činila za baku,
sve moje posjete, sve poslove koje sam obavljala po
kući i oko nje, sve one prilike u kojima sam obavljala
kupovinu umjesto nje i činila joj društvo, a ti se nisi
udostojala ni posjetiti ju.
- Ne razumiješ - viknula je mama.
- Tada se potrudi objasniti mi. Reci mi nešto što
već ne znam, jer mi trenutno ništa od ovoga nema
smisla, a ponajmanje tvoja reakcija. - Pripremila sam
se za predavanje o tome kako sam oduvijek bila
tvrdoglava i kako sam oduvijek bila uvjerena da znam
najbolje, a ipak sam, unatoč tomu, bila dovoljno
glupa da ostanem napumpana tijekom studija.
Međutim, predavanje je izostalo. Samo je nastavila
piljiti u mene, potom potiho, ali odlučno, izgovorivši:
- Najbolje bi bilo da sada pođeš.
- U redu. Došla sam ti reći daje policija podigla
šator u bakinu vrtu i da počinju kopati, i upozoriti te
da bi ti se u nekom trenutku mogli javiti, ali ako te ne
zanima ništa više u svezi toga, u redu.
Mamino se lice izobličilo. - Ne želim više imati
nikakve veze s time, niti s tobom, je li ti jasno?
- Ne misliš valjda ozbiljno?
- Mislim. Rekla sam ti da se ne petljaš u to, a ti si
svejedno učinila po svojem. Odsada si prepuštena
sebi.
Zurila sam u nju, ne mogavši vjerovati u ono što
čujem. - A što s curama? - upitala sam.
- Trebala si na to misliti prije nego si se izlajala
policiji, zar ne?
 Njezine riječi bile su poput udarca u trbuh. Bolje
bila tako snažna da sam teškom mukom dolazila do
daha. - Ne možeš to učiniti. Ne možeš ih isključiti iz
svojeg života samo kako bi mene kaznila zbog nečega
što je baka učinila.
Uputila mi je pogled, njime mi na trenutak davši
nadu da će mi ipak nešto reći. Predomisliti se.
Briznuti u suze. Ali nije. Ostala je nijemo stajati.
Boljoj se urezala u svaku crtu lica, ah stajala je iza
svake izgovorene riječi. Mislila je sve što je rekla. -
Odlazi - viknula je.
Okrenula sam se pa napustila kuću.
.
Mobitel je zazvonio točno u trenutku dok sam
parkirala pred bakinom kućom. Pozivatelj se
predstavio kao detektiv inspektor Freeman iz Odjela
za kriminalističke istrage.
- Bok - pozdravila sam. - Evo, upravo sam se
zaustavila pred kućom.
- Izvrsno - odgovorio je. - Izaći ću pred vas pa ćemo
porazgovarati uživo.
Tek sam izašavši iz vozila, primijetila pozornicu
Cole kako stoji pred bočnim ulazom, preko kojeg je
bila razvučena policijska vrpca. U pozadini, u
stražnjem dvorištu, uspjela sam spaziti još nekoliko
policijskih službenika odjevenih u bijele
kombinezone. Ova noćna mora neće tek tako prestati,
toliko je bilo jasno.
Sredovječni muškarac zlatnosmeđe kose,
razbarušene nemilosrdnim naletima vjetra, izronio je
iz bočnog ulaza. Dok smo se rukovali, orosile su nas
prve kapi najavljene kiše.
- Želite li ući unutra na trenutak? - upitala sam,
pokazujući prema bakinoj kuhinji.
- Naravno, zahvaljujem - odgovorio je.
Izvukla sam ključ pa otključala stražnja vrata.
Kuhinja je i dalje mirisala po baki. Primijetila sam da
se osvrće oko sebe u nastojanju da pogledom upije
što je više moguće. - Imala je malih problema kada se
trebalo riješiti stvari - rekla sam. - Ova kuhinja
izgleda kao daje iz neke druge epohe.
- I moja je baka bila takva- uzvratio je.- Ljudi u
njihovo vrijeme nisu tako često selili. Možda su zato
u toj mjeri gomilali stvari. - Pogledao me pa bez
okolišanja prešao na stvar. - Pronašli smo još jedan
kostur ispod drugog kipa.
- U redu - odgovorila sam kao daje riječ o nečem
što čujem svakoga dana.
- Slične je veličine kao i prvi. Već smo oba poslali
na vještačenje. Znat ćemo vam reći više čim dobijemo
rezultate analize. U međuvremenu, morat ćemo
pretražiti i samu kuću. Ne očekujemo da ćemo u njoj
pronaći išta važno, ali moramo isključiti i tu
mogućnost. To je uobičajena procedura.
Pomisao da će prevrnuti cijelu kuću naopačke,
kao daje baka bila nekakav masovni ubojica koji je
slagao tijela ispod podnih dasaka, ispunila me
priličnom neugodom. - Svjesna sam da morate obaviti
svoj posao, ali zaista sumnjam da ćete ovdje pronaći
bilo što. Kao što sam već navela u svojoj izjavi, baka
je bila vrlo konkretna kad je govorila o mjestu gdje se
djeca nalaze.
 - Jasno mije. Nadajmo se da će zaista biti tako i
da ćemo isključiti kuću kao poprište zločina u
najkraćem mogućem roku.
Bilo je jasno da ne namjerava popustiti i
ustuknuti, no i dalje me sama pomisao ispunjavala
nelagodom. - Nećete valjda, znate, nešto poderati ili
razbiti, zar ne? Mojoj se baki to ne bi nimalo svidjelo.
Odgovorio mi je nečim što je, barem
pretpostavljam, trebao biti umirujući osmijeh. -
Potrudit ćemo se biti što je moguće oprezniji.
Uvjeravam vas da će po završetku pretrage sve biti
vraćeno na mjesto, a bilo kakvu štetu koju možda
prouzročimo svakako ćemo nadoknaditi.
- Imate li kakvu predodžbu o tome koliko će vam
dugo trebati? Stvar je u tome da moram razvrstati
bakine stvari, a trebala bih i što prije početi sređivati
papirologiju vezanu za njezinu oporuku.
- Nadam se da ćemo biti gotovi za nekoliko dana.
Naravno, pod pretpostavkom da ne pronađemo ništa
što bi zahtijevalo daljnju istragu.
- Nećete - uzvratila sam.
- I još nešto - nadovezao se. - U svojoj ste izjavi
spomenuli da je vaša kći pronašla koščicu. Trebat će
nam i taj komad.
- Oh - odgovorila sam, zamišljajući Maisieno
snuždeno lice kada joj kažem. - Ali tako je sićušna.
- Jasno mije, ali ako želimo našoj forenzičkoj ekipi
omogućiti da sve dijelove poslože na njihovo mjesto,
trebat će nam i taj komadić, i to što je prije moguće.
- U redu. Hoće li vam smetati ako najprije pođem
kući kako bih pripremila svoju kćer? Stvar je u tome
da ona još uvijek ne zna za ništa od ovoga. Uvjerena
je daje pronašla vilinsku kost. - Na trenutak sam se
zapitala zvučim li mu poput nekoga tko je pomalo
počeo gubiti doticaj sa stvarnošću.
- U redu - odgovorio je. - Zaista vam ne bih smio
činiti takve ustupke, ali kako je ionako nedjelja - a i
sam imam malenu djevojčicu kod kuće pa znam kako
je - poslat ću nekoga da pokupi kost odmah ujutro.
- Hvala vam - odgovorila sam, stekavši dojam daje
čovjek s kojim razgovaram na mojoj strani. - Zaista to
cijenim. - Izašli smo van, a ja sam zaključala stražnja
vrata. Upravo sam se spremala ubaciti ključ natrag u
torbu kada mi je sinulo. - Bolje da ovo ostavim vama
- rekla sam, pruživši mu ključ. - Kod kuće imam
rezervni.
- Hvala vam - odgovorio je. - Postoji još nešto na
što vas moram upozoriti, a to je daje naša služba za
odnose s javnošću ranije danas zaprimila poziv od
ekipe regionalnog televizijskog dnevnika. Očekujemo
njihov dolazak svaki čas.
- Aha. U redu.
- Tu vam, nažalost, ne mogu pomoći.
- Neće je valjda imenovati, zar ne?
- Vjerojatno. Bila je zavedena u registru birača pa
ih zaista ništa ne može spriječiti u tome.
- Ah što će reći?
- Reći će što se dogodilo. Da su u stražnjem
dvorištu pronađena dva kostura za koje se vjeruje da
su ljudski. A ljudima će onda biti prepušteno da sami
za sebe izvuku zaključke.
Uopće nije bio na mojoj strani. Bio je ljubazan
prema meni, ah unatoč tomu vjerojatno je bio uvjeren
daje baka bila ubojica. Pozdravila sam ga pa se
zaputila ravno prema svojemu automobilu, ne želeći
biti ondje kada se pojave predstavnici medija. Možda
je mama imala pravo. Možda zaista nisam bila
svjesna koliko bi ova stvar koju sam oslobodila okova
zaborava mogla biti razorna. A možda ću zaista i
požaliti što sam to učinila.
 .

Nakon tog prvog dam, postao nam je to redovit ritual.

Sastala bih se s njim na ulazu u selo rano izjutra svakog
utorka pa bismo propješačili do grebena kako bismo
zajedno mogli promatrati osvit. Bilo je to nešto naše, i
samo naše. Ne znam zašto. U to doba dana nije bilo nikoga
tko bi nas mogao vidjeti. Pretpostavila sam da mu je to
važno, premda nisam znala zašto. Nismo činili ništa doli
šetali i razgovarali. Ponekad nismo čak ni razgovarali
tako mnogo. Ali gledao me. Uvijek me promatrao. Kao da
me odmjerava, kao da pokušava dokučiti jesam li porasla
od našeg posljednjeg susreta. Podsjećalo me to na onaj dio
priče iz Ivice i Marice kada vještica provjerava je li se Ivica
dovoljno udebljao da bi ga mogla pojesti.
Dogodilo se to 21. lipnja. Tog je dana odlučio da sam
spremna. Najdulji dan u godini. Dok smo se uspinjali
grebenom, rekao mi je da je taj dan poseban. Pomislila
sam da govori o ljetnom solsticiju: bilo je to najranije što
sam ustala kako bih promatrala svitanje. Nije mi niti pak
napamet da bi mogao postojati drugi razlog.
Nebo je bilo vedro, a tlo pod našim nogama čvrsto
nakon neuobičajeno suhog razdoblja za nama. Navrh
grebena, sjeo je pa dlanom potapšao tlo kraj sebe. Dotada
nikad nismo sjedili, uvijek smo stajali, no učinila sam kako
je tražio. Obujmio me rukom, položivši mi svoj dlan na
rame. Kao da me štiti. Kao da je to bilo nešto sasvim
uobičajeno. Kao da takvo što činimo svaki put. Zapiljila
sam se pred sebe, prema obzoru, previše uplašena skrenuti
pogled prema njemu, kako me ne bi upitao nešto, a ja mu
odgovorila nekom glupošću. Čekao je do trenutka kada se
sunce pomolilo na obzoru pa se okrenuo i poljubio me,
pravim poljupcem, u usne. Dlanom je pridržavao moj
potiljak kako se ne bih mogla izmaknuti. Nisam sigurna
bih li pokušala to učiniti, čak i da sam mogla. Ono što sam
u tom trenutku znala s posvemašnjom sigurnošću bilo je
da se nisam u stanju niti pomaknuti.
Usne su mu bile tople i suhe. Njegovi su mi brkovi
bockali kožu. Vonjao je poput muškarca. Odraslog
muškarca. Poput one sorte s kojom nipošto ne bih smjela
u četiri i trideset ujutro sjediti sama navrh grebena.
Možda se upravo stoga sve skupa nije doimalo
romantičnim, nego jednostavno pogrešnim. Kada mu se
glava napokon udaljila od moje, na usnama mu je
poigravao osmijeh. Oči su mu se zadubile u mene, pomno
me promatrajući. Iščekujući kakva će biti moja reakcija.
Nebo iza njega bilo je obliveno narančastom bojom. Sve
o čem sam uspijevala misliti bilo je da bih trebala nastaviti
zuriti u svitanje. Pretvarati se da mi se takvo što događa
baš svaki dan. Žarko sam željela, više i od čega na svijetu,
sakriti od njega činjenicu da me do tog trenutka nitko
nikada nije poljubio. Čak ni nekakav dječarac, a kamoli
muškarac. Pitala sam se je li mogao to nekako dokučiti.
Jesam li sve učinila pogrešno? Možda mi se potajno smijao.
Nisam rekla ni riječi. Ustala sam pa se stala spuštati k
podnožju grebena. Uslijedio je trenutak kada sam
pomislila da neće krenuti za mnom. Ali nekoliko sekundi
kasnije začula sam zvuk koraka iza sebe.
- U čem je problem?
- Ničemu.
- Nemoj mi sada glumatati sramežljivost. Već dugo to
priželjkuješ.
Jesam li? Više nisam bila sigurno što točno želim. Više
nisam bila sigurna što je sve ovo skupa bilo. Nisam rekla
ništa, umjesto toga nastavivši hodati i pritom se očajnički
trudeći zauzdati suze koje su mi se skupljale u kutovima
očiju. Trebala sam biti presretna. Muškarac me poljubio.
Trebala sam se osjećati poput odrasle žene. Nije mi bilo
jasno što ne valja sa mnom. Zbog čega sam se osjećala
ovako.
Kada smo došli do ulaza u selo, zastao je, dajući mi tako
prednost. Uvijek je to činio. Pretpostavljam kako nas nitko
ne bi vidio zajedno, iako nikad nisam zatražila
objašnjenje. Obično bih se u tom trenutku oprostila od
njega, no toga sam se dana bojala otvoriti usta, ne znajući
kakav će biti ton glasa koji će izaći iz njih.
- Vidim da izigravaš nedostižnu, ali pazi što ti kažem,
vratit ćeš se ti po još- doviknuo je za mnom izdaleka.
 SEDMO POGLAVLJE

Pobrinula sam se da djevojke budu na katu prije

nego sam uključila televizor i prebacila na lokalne
večernje vijesti. Bila sam upozorena. Znala sam što
slijedi. A ipak sam osjetila fizičku mučninu kada je na
zaslonu televizora započeo prilog. Izvjestiteljica je
stajala ispred bakine kude, a kamera je s bočnog
ulaza u jednom trenutku zumirala bijel šator u vrtu.
Čula sam ženine riječi, ali one kao da ni na koji način
nisu bile povezane sa mnom. Rekla je da policija
prekopava stražnje dvorište kude u Pecket Wellu,
koja ja pripadala nedavno preminuloj
devedesetogodišnjakinji, Betty Pilling. Ne, nije
govorila o baki. A kada je rekla daje istraga započeta
nakon pronalaska onoga za što se vjeruje da su
ljudski ostaci, nije govorila o vilinskoj kosti koju je
pronašla Maisie. Niti o malenoj lubanji, čiju sam
fotografiju i dalje imala spremljenu u svojem
mobitelu. Govorila je o nečem sasvim drugom.
Nečemu što nije imalo nikakve veze sa mnom.
- Hej - rekao je James, ušavši u prostoriju i
primijetivši suze koje su mi se slijevale niz obraze.
- Pogledaj što sam učinila - rekla sam, pokazavši
prema zaslonu televizora. - Gadno sam zajebala. Sada
de svi govoriti o tome, postavljati pitanja, a curama
de u Školi postati neizdrživo.
- Nemoj tako, znali smo da bi se ovo moglo dogoditi
- rekao je James.
 - Jesmo li? Prilično sam sigurna da nisam ovo
imala na umu. Vodila ma ta neka naivna, priglupa
pomisao da de policija doći i reći da se nemamo oko
čega zabrinjavati, vratiti ih natrag pod zemlju i
zahvaliti mi što sam obavila svoju građansku
dužnost.
- Svejedno si postupila ispravno.
- Mislim da sam bila nevjerojatno glupa. Ovo bi se
moglo pokazati odlukom koju ću žaliti do kraja života.
Nemamo pojma kako će ovo završiti, zar ne? Što ako
kažu da ih je umorila? Ne možemo dokazati da su
pogriješili.
James je uzdahnuo pa me pogladio po ruci. - Nic,
umrla je. Ne mogu podići optužnicu protiv nje.
- To nije ni važno, zar ne? Njezin će ugled ostati
ukaljan. Ugled cijele naše obitelji. To je ono za što me
mama upozoravala da će se dogoditi, i vjerojatno je
imala pravo. Rekla je da više nikada ne želi vidjeti ni
mene ni djevojčice, a sve je ovo skupa jedna velika,
jebena katastrofa.
Dopustio mi je da zarinem lice u njegove grudi.
Prilog me pretvorio u klupko zapetljane kose, suza i
žala. Ništa se zapravo nije promijenilo. Možda se
nikada i neće promijeniti. Nekoć sam vjerovala da
majčinstvo jamačno ženu obdari mudrošću i zdravim
razumom, no to očito nije bio slučaj. I dalje sam bila
sposobna zasrati jednako gadno kao i kad mi je bilo
devetnaest.
- A što je sa mnom? Mene i dalje želi viđati? -
upitao je James.
- Što?
 - Tvoja mama. Rekla si da više nikad ne želi vidjeti
ni tebe ni djevojčice. Znači li to da ju ja i dalje moram
viđati?
- Seronjo - uzvratila sam, podbovši ga u rebra.
- Barem sam ti uspio izvući osmijeh na lice.
- I dalje je sve skupa jedna velika katastrofa - rekla
sam, obrisavši oči te zadjenuvši pramen kose iza uha.
- Morat ću porazgovarati s curama. Ne mogu ih sutra
pustiti u školu nesvjesne svega što se zbiva. Nasreću,
bit ću ondje kako bih pružila potporu Maisie, no Ruby
će se morati sama snaći.
- Ako se ne osjećaš spremnom, mogu ja obaviti taj
razgovor umjesto tebe.
- Ne, ja sam nas uvalila u ovaj kaos pa je moja
dužnost pomoći nam i prebroditi ga.
.
Odgađala sam razgovor dok nije došlo vrijeme da
pođu na spavanje. Nedjeljne su večeri u to doba
godine obično bile krajnje ležerne, obilježene
kupkama, jednodijelnim pidžamama i gledanjem
gluposti na televizoru. Povremeno bi se znalo dogoditi
da rutinu poremeti uspaničen vrisak, jer jedna od
njih ne bi mogla pronaći svoju opremu za tjelesni ili
je zaboravila napisati domaću zadaću, te kaotični
intermeco koji bi uslijedio uslijed toga, no sve bi
skupa obično ponovno završilo kolektivnom
omamljenošću, tako prikladnom za nedjelju. A ja sam
se sada pripremala baciti granatu i poremetiti naše
uobičajeno nedjeljno tupilo. Nekako sam morala
odnekud iznaći snagu koja će mi pomoći nositi se s
posljedicama predstojeće eksplozije.
 Ruby je već bila u postelji, nosa zabijenog u
najnoviji uradak spisateljice Katherine Rundell. Bila
je to jedna od stvari koja mi je nedostajala, čitati joj.
Taj je ritual postao stvar prošlosti čim je krenula u
srednju školu, skupa s dopuštenjem daju držim za
ruku i željom da me oslovljava s mamice.
Maisie će nesumnjivo u jednom trenutku slijediti
sestrin primjer, no zasad sam još mogla s njom
uživati u pričama za laku noć - unatoč činjenici da
me u čitanju prekidala barem triput u minuti.
Sjela sam na rub Maisiena kreveta. Ušuškala se u
postelju sa svojim uobičajenim zvjerinjakom plišanih
igračaka. Dugačka, tamno smeđa kosa još joj je bila
vlažna na krajevima, no to mi je te večeri bila
najmanja briga.
- Moram s objema porazgovarati o nečem - izjavila
sam. Ruby je smjesta podigla pogled s knjige, s
izrazom lica koji je otkrivao da, na ljestvici od jedan
do deset, razina njezine zabrinutosti varira negdje
između tri i četiri.
- Maisie, sjećaš li se one vilinske kosti koju si
pronašla u prabakinu vrtu?
- Ove ovdje? - upitala je, podigavši koščicu s
noćnog ormarića, gdje je bila izložena na komadićku
ružičaste papirnate maramice.
Kimnula sam. - Pa, tvoj me pronalazak natjerao
da se zapitam imali li ispod kipova još koščica. Stoga
sam jučer malo prekopala tlo pod njima i pronašla još
kostiju. Problem je, međutim, u tome što to zapravo
nisu vilinske kosti.
 - Jesu li mačje ili pseće? - upitala je Maisie. -
Tatica je rekao da je prabaka možda ondje zakopala
kućnog ljubimca.
Ćutjela sam intenzitet Rubyna pogleda na sebi.
Morala sam ostati vjerna istini, koliko mi god to teško
padalo. - Po svoj prilici nisu ni životinjske. Čini se da
bi mogla biti riječ o malim ljudskim kostima iz davnih
dana.
Namrštivši se, Maisie se zagledala u komadić kosti
u svojoj ruci pa ga smjesta spustila. - Misliš kao
pračovječje kosti?
Nekako sam uspijevala sve dodatno
zakomplicirati. Rubyn me pogled i dalje nije
napuštao. Razina zabrinutosti na njezinu licu sada je
skočila na šest. - Ne, nisu baš tako stare. Ali svakako
potječu iz vremena prije nego smo se tata i ja rodili.
- Zašto su bile zakopane u prabakinu vrtu?
- Ne znamo- odgovorila sam, svrnuvši pogled na
Ruby. - Zato smo zamolili policiju da istraži sve
skupa.
- Policiju? - upitala je Ruby, ispustivši knjigu na
krevet. - Zašto se policija bavi time?
- Jer im se pronalazak ljudskih kostiju obvezno
mora prijaviti. Ljudske ostatke mora se propisno
sahraniti na groblju.
- Zar ih nismo mogli jednostavno staviti u grob s
prabakom? - dometnula je Maisie. - Sigurna sam da
joj ne bi smetalo. Mogli bismo ih gurnuti dolje k njoj.
- Ne ide to tako, dušo. - Osmjehnula sam se. -
Moramo pustiti policiju da istraži sve.
- Jesu li sada tamo? - upitala je Ruby. - U
prabakinoj kud?
 - Da... Doduše, moguće je da su uzeli pauzu
tijekom noći, ali danas su bili tamo i prekapali vrt.
Postoji još nešto što morate znati, a to je da ljudi ne
pronalaze ljudske kosti u stražnjim dvorištima često
pa su neki novinari došli onamo kako bi snimili priču
o tome za lokalne televizijske vijesti.
Ruby se zapiljila u mene smrtno ozbiljnim
pogledom. - Je li se prabaka uvalila u nevolje s
policijom? - upitala je.
Bila sam itekako zahvalna što pazi kako će svoje
riječi uobličiti pred Maisie. - Ne, ali policija ima
dužnost istražiti kako su te kosti dospjele onamo i
komu su mogle pripadati.
- Ali moja kost i dalje pripada meni, zar ne? -
upitala je Maisie.
Uzdahnula sam pa joj se primaknula malo bliže
kako bih ju mogla primiti za ruku. - Policajac koji je
zadužen za istragu upitao je smije li pogledati kost
koju si pronašla. Mogla bi im pomoći u istrazi.
Maisie je briznula u plač. - Ali to je moja posebna
vilinska kost. Ne želim ju vratiti natrag.
Nagnula sam se pa ju privukla u zagrljaj, gladeći
joj sve vrijeme kosu. - Žao mije, dušo. Policajac je
obećao da će paziti na tvoju kost. Rekao je da i on ima
kćer.
- Hoće li moju kost dati njoj?
- Ne. Stručnjaci će ju pomno pregledati i proučiti
pa ju vratiti natrag među ostale kosti.
- Hoću liju dobiti natrag?
Sklopila sam oči, poželjevši da sam bilo gdje
drugdje i da radim bilo što drugo, samo da ne moram
voditi ovaj razgovor. - Ne znam. Morat ćemo se strpjeti
pa vidjeti.
Trebalo je nekoliko minuta da Maisieni jecaji
jenjaju. Ruby je i dalje zurila u mene sa svojeg
kreveta. Gotovo sam mogla vidjeti pitanja koja joj se
roje oko glave. Pitanja koja nije mogla postaviti pred
Maisie.
- Imam ideju - obratila sam se Maisie. - Što kažeš
na to da siđeš u kuhinju pa zamoliš tatu da ti ugrije
malo mlijeka?
- Smijem li ga popiti u krevetu? - upitala je, a lice
joj se trenutačno ozarilo.
- Učinit ćemo iznimku, ali samo ovaj put.
Maisie je skočila iz kreveta, nazula papuče pa
nestala iz sobe. Prišla sam Rubynoj postelji pa sjela
pokraj nje. - Hvala ti - rekla sam. - Znam daje teško
dok je Maisie ovdje.
Oklijevala je prije nego je progovorila. Kada je to
naposljetku učinila, glas joj je bio tih i drhtav. - Misli
li policija daje prabaka ubila nekoga?
Uzdahnula sam pa ju pogladila po glavi. - Pronašli
su dva sićušna kostura - rekla sam. - Čini se
vjerojatnim da su pripadali dojenčadi. Ne znamo
zašto su bili u prabakinu vrtu, ali policija pokušava
to dokučiti.
Ruby se namrštila, očito se mučeći pojmiti sve što
je čula. - Misle li daje prabaka ubila te bebe?
- Nemam pojma što misle, dušo. Samo obavljaju
svoj posao. Ali ne vjerujem da bi prabaka ikada mogla
nauditi djetetu, a kamoli ga usmrtiti. A ti?
Ruby je progutala knedlu pa otresla glavom.
 - Želim da to uvijek imaš na umu, u redu?
Ponekad, kada se nešto ovakvo dogodi, ljudi znaju
Širiti glasine, no oni zapravo nisu poznavali prabaku,
zar ne? Stoga se ne bismo trebali obazirati na njihove
priče.
Ruby je utihnula. Društveni aspekt školskog
života već joj je predstavljao popriličan problem, a ja
sam joj upravo dala nov razlog za brigu.
- A ako ti netko kaže nešto ružno, obrati se
učiteljici ili reci meni kada se vratiš kući pa ću ja to
riješiti.
Kimnula je. - Neće valjda nitko završiti u zatvoru,
ili...?
- Ne - odvratila sam. - Ništa takvo. Vjerojatno će
se ispostaviti da postoji neko sasvim bezazleno
objašnjenje. Ponekad, u minulim vremenima, ljudi su
znali izgubiti djecu i to bi ih jako rastužilo, no nisu
željeli da itko drugi dozna za njihov gubitak.
- Misliš li da se to dogodilo prabakinim bebama?
Zapitala sam se bih li trebala s njom podijeliti ono
što je baka podijelila sa mnom netom prije nego je
umrla, no zaključila sam da će ju i ono što sam joj
dotad rekla sasvim sigurno te noći držati budnom. -
Da - odgovorila sam, primivši joj dlan pa ga stisnuvši.
- Mislim da se upravo to dogodilo.
.
Policajac je po Maisienu kost došao dok je ona
prala zube prije škole. Predala sam mu omotnicu u
koju sam ranije ubacila kost pa zatvorila vrata,
osjetivši olakšanje jer sam uspjela izbjeći scenu i suze
prije početka radnog tjedna.
 Ruby je, pak, sve vidjela. Sve je vidjela i nije rekla
ni riječi. To je bilo kudikamo gore nego daje postavila
bezbroj pitanja. Šutnja je kod nje oduvijek bila
sinonim za zabrinutost.
- Sve će biti u redu - rekla sam joj, usiljeno se
osmjehnuvši.
- Ne ponašaj se prema meni kao da mi je osam
godina - odbrusila je. - Nisam više dijete.
Uzdahnula sam, promatrajući ju kako navlači
svoju parku. Imala je pravo. Nisam se dobro nosila sa
situacijom. Ni najmanje.
- Ako te danas netko nešto upita, reci im da se, o
čem god daje riječ, to dogodilo davno. Prije nego si se
ti rodila, prije nego sam seja rodila. I da to nema
nikakve veze s tobom.
Prostrijelila me pogledom, podigavši obrvu, pa
zgrabila svoj ruksak i otvorila vrata.
- Nadam se da će sve proteći dobro - doviknula
sam za njom. Nije odgovorila.
.
Došavši u školu, zaputila sam se ravno do
učionice šestog razreda. Nisam bila sigurna je li netko
od osoblja gledao večernje vijesti ili možda čuo vijest
na radiju tog jutra, ali nisam se htjela izložiti situaciji
gdje bi netko od njih mogao komentirati situaciju,
pritom ne znajući za moju povezanost sa slučajem.
Fiona je već skuhala snažnu kavu koja me čekala na
stolu. Prethodne mi je večeri poslala poruku, kako bi
provjerila jesam li dobro. Povjerila sam joj što mi je
baka rekla prije nego je izdahnula. Fiona je u
porukama rijeko koristila prostote - valjda to ima veze
s činjenicom daje učiteljica - no ovoga je puta
napravila iznimku.
Podigla je pogled s hrpe knjiga u kojima je nešto
tražila pa ustala i zagrlila me. - Kako si? - upitala je.
- Bilo je i boljih dana - odgovorila sam. - Još uvijek
ne mogu pojmiti daje moja baka osoba o kojoj govore
u vijestima.
- Jesi li rekla curama?
- Nije da sam imala previše izbora po tom pitanju.
Nisam mogla riskirati da dođu u školu pa da im netko
nešto kaže, a one nemaju pojma ni o čem. Mislim da
Maisie nije u potpunosti jasno koliko je sve skupa
ozbiljno - najviše ju je pogodilo to što će morati vratiti
komadić kosti koji je pronašla. Ruby, pak, razumije.
Ako ću biti potpuno iskrena, mislim daju je vijest
poprilično izbezumila i uplašila.
- Nimalo iznenađujuće. A što je s tobom?
Slegnula sam ramenima. - Ja sam ta koja je
pokrenula lavinu. Što god pronašli, kakva god bila
istina koju otkriju, ja sam ta koja je sve pokrenula.
Fiona mi je pružila moju šalicu. - Hej, nemoj tako.
Postupila si ispravno.
- Nisam više tako sigurna u to. Mama me se
odrekla, Ruby šizi, a Maisie je ljuta na mene jer sam
joj oduzela njezinu kost. Zasad nam moj potez nije
donio ništa dobra. - Otpila sam gutljaj kave.
- Što misliš da se dogodilo? - upitala je Fiona.
- Ne znam. Nadam se da su bebe bile mrtvorođene
i da ih je samo zakopala u vrtu. Možda ih je rodila
prije mame... Možda je nakon nje poželjela još jedno
dijete, ali joj se želja nikada nije ostvarila. To bi u
ovom trenutku bio najprihvatljiviji scenarij.
 - Ne misliš da ih je možda mogla...
- Ne - odvratila sam. - Ne mislim daje bila
sposobna nauditi drugom živom biću.
Fiona je uzdahnula. - Natjera te na razmišljanje -
rekla je. - Sve te tajne koje je njezina generacija
skrivala. Svi užasi koje su zataškali.
- Znam. Što god da se dogodilo, ona je bila
primorana živjeti s time. Uvjerena sam da nikada
nikomu nije zucnula ni riječi o tome. Barem ne do
svojih posljednjih trenutaka na ovom svijetu.
Vrata su se silovito otvorila, a Luke, dječak iz
našeg razreda, utrčao je u učionicu, hvatajući dah.
Jakna koju je nosio visjela mu je sjedne ruke. -
Učiteljice, Noah me upravo gurnuo s leđa bez ikakva
razloga, i sada govori da sam cinkaroš jer sam vam se
došao potužiti.
- Hajde - rekla je Fiona, ustajući. - Najbolje da to
odmah riješimo.
★
Poruku inspektora Freemana ugledala sam
bacivši pogled na mobitel tijekom poslijepodnevne
pauze. Kako u zbornici nije postojalo neko iole tiše
mjesto, vratila sam se u učionicu kako bih mu
uzvratila poziv.
- Gospođice Hallstead, hvala što ste povratno
nazvali. Htio sam vas upoznati s nekim novostima i
postaviti vam još nekoliko pitanja.
- Slušam vas - odgovorila sam, pripremajući se za
mogućnost da ću čuti kako su pronašli još jedno
tijelo.
 - Priveli smo kraju sondiranje vrta i pretres kuće,
i sa sigurnošću možemo ustvrditi da nema novih
naznaka ljudskih ostataka, bilo u kući, bilo u vrtu.
Nešto nalik elastičnoj vrpci, rastegnuto uzduž
cijelog mojeg tijela, kao daje u trenu popustilo na oba
kraja, dopustivši mi da se, uslijed doživljenog
olakšanja, vratim u stanje mlohave opuštenosti.
- Kao što sam vam već rekao, pronađene kosti
poslane su na analizu, koja će uključivati i izvlačenje
uzoraka DNK. Bilo bi nam od iznimne pomoći kada
bismo dobili uzorke od vas i ostalih članova vaše
obitelji. Mogli bi se pokazati korisnima prilikom
utvrđivanja identiteta preminulih.
Upitala sam se izbjegava li riječ „djeca“ hotimično,
kako me ne bi uznemirio, ili je to možda uobičajen
policijski žargon.
- U redu - odgovorila sam. - Rado ću vam pomoći.
Ali što vam točno treba? Znate, krvni testovi oduvijek
su mi predstavljali problem - nikada mi ne uspiju od
prve pronaći venu na ruci.
- Samo bris sline - odgovorio je. - Upotrebljavamo
nešto što nalikuje kuglici pamučne vate pa njome
uzmemo bris s unutarnje strane obraza. Potpuno je
bezbolno. Mogu poslati nekog od pozornika da vas
posjeti kod kuće i obavi to. Neće trajati dulje od par
minuta.
- Zvuči dobro. Odgovara mi bilo kada poslije četiri.
- Izvrsno. Hvala vam. Mislite li da bi nam i vaša
majka bila voljna dati uzorak DNK? Naravno, sve je
skupa na dobrovoljnoj osnovi, ali mnogo bi nam
pomoglo u istrazi.
 Frustrirano sam prostenjala u sebi. - Hm, ne
znam. Ne želi imati nikakve veze s ovim. Sve skupa
djeluje jako uznemirujuće na nju, ali prenijet ću joj
vaše pitanje.
- Ako biste bili tako ljubazni, bilo bi nam to od
velike pomoći.
- Nećete valjda morati... znate... ekshumirati
bakino tijelo ili nešto slično, zar ne?
- Ne, to neće biti potrebno. Uzeli smo njezinu
četku za kosu i četkicu za zube. To je sve što trebamo.
- Oh, u redu, dobro onda.
- Pa, hvala vam na suradnji. Bit ćemo gotovi s
unutrašnjošću kuće do kraja sutrašnjeg dana, a
dotada bi trebah privesti kraju i očevid vrta.
- Izvrsno. Jesu li i danas dolazili predstavnici
medija?
- Bili su jutros. Sada više nisu tu. Rekao sam im
da ne očekujemo da ćemo na poprištu otkriti išta iole
važno, povrh ovoga što već jesmo.
- Dakle, sada čekamo rezultate DNK analize?
- Tako je. Javit ću vam čim ih dobijemo.
Zahvalila sam mu pa gurnula mobitel natrag u
svoj džep, razmišljajući kako je čudno osjećati
olakšanje što su u bakinu vrtu pronađene samo dvije
mrtve bebe.
.
Vrativši se kući, Maisie je smjesta otrčala u svoju
sobu kako bi provjerila je li kost još uvijek ondje.
- Nema je - viknula je pa sjurila niza stube. - Je li
policajac došao po nju?
- Da, još jutros, dok si se spremala za školu.
 - Ali nisam čula sirene.
- Čovjek koji je došao po nju bio je detektiv. Oni
nemaju sirene ni rotirajuća svjetla na svojim vozilima,
a ne nose ni uniforme.
- A što onda rade?
- Traže tragove i dokaze?
- Tragove čega?
- Pa - započela sam, trudeći se pomno birati riječi
- u ovom slučaju pokušavaju dokučiti komu su
pripadale kosti pronađene u prabakinu vrtu.
Maisie je na trenutak utihnula, vjerojatno se
usredotočivši na razmišljanje. - Jesu li pripadale
nekomu od mojih predaka?
- Nisu sigurni, dušo. Zbog toga će provesti neka
posebna ispitivanja. Uskoro će doći ovamo uzeti malo
sline iz maminih usta. Žele je analizirati kako bi
dokučili jesam li u srodstvu s osobom čije su kosti
pronašli.
Pričekala sam, strahujući da će Maisie smisliti
novo pitanje na koje će biti još teže odgovoriti. No,
moji su se strahovi pokazali neutemeljenima.
- Hoćeš li morati pljunuti? Ali ti neprestano
ponavljaš daje nepristojno pljuvati.
- Ne - odgovorila sam, uspjevši na lice izvući
osmijeh. - Uzet će malo sline s unutrašnje strane
mojeg obraza pomoću posebnog štapića s pamučnom
vatom.
- Dobro - odgovorila je Maisie.
.
Ruby se vratila kući dvadeset minuta kasnije.
Maisie se već povukla u njihovu sobu na kat.
 - Kako je bilo u školi?
- Dobro - odgovorila je, ispustivši svoj ruksak na
kuhinjski pod.
- Je li netko od klinaca nešto spomenuo?
- Samo njih par. Većina još ne zna daje riječ o
mojoj prabaki. Do sutra će se vijest sasvim sigurno
proširiti po cijeloj školi.
- Želiš li da sutra pođem s tobom pa porazgovaram
s tvojom razrednicom? Ili joj, ako želiš, mogu poslati
e- mail i objasniti situaciju, tako da može pripaziti na
tebe i moguće probleme?
- Čemu? To neće apsolutno ništa promijeniti, zar
ne? Klinci nisu glupi - neće spominjati ništa pred
nastavnicima, nego će o svem tračati na Snapchatu i
sličnim aplikacijama.
- Pa, svejedno ću joj poslati e- mail, kako bi bila
upoznata sa situacijom.
- Briga me.
Nekoliko minuta kasnije, prije nego sam imala
prilike išta objasniti Ruby, na vratima se začulo
kucanje.
Maisie je dojurila niza stube. - Je li to policajac? -
upitala je.
- Pa, rekla bih daje policajka - odgovorila sam,
pogledavši kroz stakleno okno na vratima pa se
potom okrenuvši prema Ruby. - Dolazi uzeti uzorak
moje DNK. Kako bi utvrdili mogu liju povezati s DNK
koju izvuku iz kostiju.
- Briga me. Idem gore.
Otvorivši vrata, pred njima sam zatekla visoku,
vitku ženu u civilnoj odjeći. - Gospođice Hallstead? Ja
sam detektivka pozornica Bowyer - rekla je izraženim
jorkširskim naglaskom, pokazujući svoju policijsku
iskaznicu.
- Bok - odgovorila sam - uđite. Ovo je Maisie, moja
mlađa.
- Bok, Maisie - rekla je. - Jesi li ti djevojčica koja
je pronašla onaj komadić kosti?
- Da - odgovorila je, ponosno se isprsivši. - Mislila
sam daje to vilinska kost, ah mama sada kaže da bi
to mogao biti netko od mojih predaka.
- Aha - odgovorila je detektivka Bowyer,
razmijenivši pogled sa mnom. - Pa, hvala ti na
detektivskom poslu koji si obavila umjesto nas. -
Ponovno se okrenula meni. - Jeste li spremni?
Nekoliko minuta kasnije, dok mi je uzimala bris
usta, nisam se mogla osloboditi osjećaja da se
nalazim na optuženičkoj klupi i da mi zapravo sude.
Sjedeći tako, naposljetku sam počela shvaćati zastoje
baka svoju tajnu čuvala tako dugo.
 7. lipnja 1944.

Draga Betty,
Poljubio sam te, Betty Braithwaite. Poljubio sam te u
usne, baš kako sam oduvijek sanjao. Mislim da sam te
malo iznenadio i nadam se da ti ne smeta što se nisam
uspio zauzdati. U tvojoj blizini jednostavno gubim
kontrolu nad sobom. Znam da ljudi govore kako se ni s
čime ne treba brzati, ali lako je tako govoriti kada imaš
sve vrijeme ovoga svijeta. Mi ga nemamo. Oboje vrlo dobro
znamo da bi ovo moglo doći kraju svakog trena, a nisam
htio umrijeti žaleći što te nisam poljubio kada mi se
pružila prilika, i stoga sam jučer učinio ono što sam učinio.
Slatke su, Betty. Najslađe usne koje sam ikada kušao, još
uvijek osjećam miris tvoje kose dok mi nježno miluje lice.
još uvijek vidim osmijeh koji ti je poigravao na licu kada si
me kasnije pogledala. Jesi li se osmjehivala jer su te moji
brkovi škakljali ili zato što si bila sretna? Ne znam čak ni
je li te itko dosada poljubio, ali sada si moja djevojka,
Betty. I sada, kada sam te već jednom poljubio, ne želim
stati na tome. Sljedeći se tjedan čini predaleko da bih
toliko dugo čekao kako bih te ponovno vidio. Gledam te
kako prolaziš pokraj mene i bol me razdire uslijed
spoznaje da te do tada ne smijem dodirnuti. Bolno mi je
čak i slušati kako se smiješ s drugim djevojkama, jer tako
žarko želim biti s tobom. Želim ponovo poljubiti te usne,
obujmiti te rukama oko struka i čvrsto zagrliti. Želim i
mnogo više od toga, ali razumijem da želiš ići polako.
Znam da te strah, ali možeš mi vjerovati. Više nisi
djevojčica. Brzo odrastaš u prekrasnu mladu ženu. A ja ne
želim da netko čak i pomisli da bi se mogao ugurati
između nas i preoteti mi moju djevojku. Želim im reći ama
baš sve. Želim im reći da te niti ne gledaju, jer si već
zauzeta. Jednoga dana, vrlo skoro, upravo ću to i učiniti,
Betty. Jednoga dana moći ćemo biti zajedno, u pravom
smislu riječi, kako i priliči. A neće do toga biti još dugo.
Barem tako dečki govore. A čim sve bude gotovo, odvest
ću te odavde u nov život, Betty Braithwaite. Jer ćeš
zauvijek biti moja djevojka.
Zauvijek tvoj,
William
 OSMO POGLAVLJE

U zbornici je za vrijeme velikog odmora, nakon što

nam je ravnateljica otkrila razmjere rezova koji nam
se spremaju, zavladala turobna atmosfera. Stvari su
do tog trenutka bile već toliko loše da smo osmislile i
vrlo lošu rimu „Sve na jedan papir stane, samo riši s
obje strane“, u nastojanju da djecu potaknemo na
ekonomičniju uporabu papira, kako bi nam zalihe te
školske potrepštine potrajale što duže. Prostora za
dodatne uštede jednostavno nije bilo, a to je značilo
da su u opasnosti radna mjesta.
- Ako počnu otpuštati učitelje ili pomoćnike u
nastavi, onda ništa više nema smisla - rekla je Fiona,
sjedeći nasuprot mene, po- grbljena nad svojom
kavom.
Pogledala sam na svoj mobitel, vjerojatno već šesti
put od jutra. I dalje nije bilo odgovora na poruku koju
sam poslala mami. Kako se nije javljala na moje
pozive, bio je to jedini način na koji sam ju mogla
upitati je li voljna dati uzorak DNK. Nisam očekivala
da će pristati, ali očekivala sam da će barem
odgovoriti jednim lakonskim Ne. Izostanak bilo kakve
komunikacije, koji se sad protegao neočekivano dugo,
mučio me više od bilo čega drugog.
- Jesi li dobro? - upitala je Fiona, namrštivši se
nakon što sam spustila mobitel natrag u džep. -
Doimaš se kao da su ti misli negdje drugdje.
 - Mama i dalje ne razgovara sa mnom. Zapravo,
ako ću biti posve iskrena, čini se da s posvemašnjom
lakoćom uspijevam cijelu svoju obitelj okrenuti protiv
sebe.
- Zbog čega krivi tebe?
- To bih i ja voljela znati. Pretpostavljam daje riječ
o klasičnom sindromu razapinjanja glasnika loših
vijesti.
- Osim ako se iza toga ne skriva nešto više - rekla
je Fiona. - Možda zna nešto što ne želi otkriti. Možda
zapravo pokušava zaštititi tvoju baku.
- Odgledala si previše skandinavskih
kriminalističkih drama.
- Ali nije potpuno besmisleno, zar ne? Kladim se
da bi tvoje cure isto učinile za tebe kada bi ih zamolila
da čuvaju tajnu.
- Nisam sigurna - odgovorila sam, odloživši svoju
šalicu. - Ne znam što se zbilo između mame i bake,
ali sasvim sigurno nisu bile bliske.
- Jesi li posve sigurna da nitko tko bi mogao
rasvijetliti situaciju više nije živ?
- Njezina sestra i braća bili su odreda stariji od nje,
a ionako je odavno prekinula svaki kontakt s njima,
još nakon rata, mislim, tako da ne znamo ništa o
njima. Kada sam prije pogreba upitala mamu za njih,
odgovorila mi je da ne zna ni njihova imena, a kamoli
gdje žive. Uostalom, dosad su ionako vjerojatno svi
već pomrli. Mama je iz nekog razloga oduvijek mislila
daje baka bila dosta mlađa od ostalih.
- Jedno od onih zakašnjelih iznenađenja koja su
se ženama znala dogoditi u ono doba?
- Moguće.
 - Svejedno, ne bi bilo zgorega prekopati bakine
stvari - tko zna što bi mogla pronaći.
Slegnula sam ramenima.
- Ne činiš se oduševljena prijedlogom.
- Počinjem uviđati - odgovorila sam - daje problem
kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne
znaš što ćeš iskopati.
.
Ionako sam morala poći onamo. Bila je to izlika
koju sam ponavljala samoj sebi kada sam se sljedeće
večeri, nakon čaja, zaputila prema bakinoj kući. Još
sam morala doznati neke detalje vezane uz bankovne
račune i neke druge stvari koje će mi biti potrebne
kako bih izvršila oporuku, a bilo je tu i praktičnih
stvari kojima se trebalo pozabaviti i za koje sam dobro
znala da će pasti na moja leđa. Doduše, nisu to bili
jedini razlozi iz kojih sam odlučila otići onamo.
Unatoč svemu, imala sam poriv kopati dublje. Pa,
možda ne toliko kopati, koliko prekapati. Nipošto na
način na koji ljudi tijekom sezone sniženja prekapaju
po košarama u trgovinama s rabljenom odjećom,
grabeći, izvrćući i tražeći oštećenja; htjela sam nježno
i s ljubavlju premetati i pretraživati ostatke bakina
života. Dodirivati, milovati, i ponovno osjetiti
poveznicu s njom, a možda i pronaći poneku sitnicu
koja će mi pomoći dati smisao onomu što se upravo
odvijalo.
Zaustavila sam se pred kućom, osjetivši olakšanje
kada sam primijetila da na bočnom vrtnom ulazu više
ne stoji policajac i da su predstavnici medija odavno
otišli. Možda su bili razočarani što se ova priča nije
razvila u nešto nalik onoj o serijskom ubojici Fredu
Westu. Možda su, jednom kada je policija potvrdila da
su pronađena samo dva dječja kostura, razočarano
odustali od priče i okrenuli se drugim stvarima. Priča
je bila tužna, ali ne i gadna. A čak ako je, nekim
slučajem, i bila gadna, najizvjesnija počiniteljica već
je bila dva metra pod zemljom i kao takva nikako nije
mogla biti izvedena pred lice pravde. Paradoksalno,
djelić mene osjećao se uvrijeđenim jer nisu bili nimalo
zainteresirani za život moje bake, nego samo za
odgovor na pitanje je li počinila zlodjelo ili ne.
Izašla sam iz automobila pa prišla bočnom ulazu.
Bijeli šator nestao je iz vrta. Mrak se već spustio pa je
bilo teško reći jesu li vilinski kipovi vraćeni na svoja
prijašnja mjesta. Aktivirala sam opciju Svjetiljka na
svojem mobitelu pa se stazom zaputila prema
najudaljenijem kutku vrta. Kipovi su vraćeni natrag,
iako ne točno na svoja prijašnja mjesta. Vila s
raširenim krilima sada je bila nešto dalje nego prije,
a onda druga sada je bila usmjerena nešto drukčije;
njezina ispružena ruka sada je pokazivala prema
vratima na ogradi susjedne kuće. Preplavio me
osjećaj paralizirajuće tuge. Tlo pod njima lišeno je
svojih tajni. Više nisu imale nad čime stražariti. Nisu
imale koga štititi. A nisam ni najmanje sumnjala daje
upravo to svih ovih godina bila njihova uloga. Da su
mogle plakati, sada bi sigurno jecale. Poželjela sam, i
to ne po prvi put, da umiju govoriti. Dok sam bila
djevojčica, htjela sam im biti prijateljica. Željela sam
da me zazivaju imenom i pozivaju na igru s njima. Te
sam večeri poželjela samo da mi šapnu svoje tajne, da
ispripovijedaju priču koja je ostala neispričana.
 Unutrašnjost kuće bila je studena. Baka se
uspjela othrvati svim nagovorima da uvede centralno
grijanje. To je obično rasipanje, običavala je reći.
Zašto grijati cijelu kuću kada ionako u svakom
danom trenutku možeš biti samo u jednoj prostoriji?
Upalivši svjetlo u hodniku, zaputila sam se u dnevnu
sobu kako bih uključila električnu grijalicu. Osvrnula
sam se oko sebe kako bih utvrdila je li policija ostavila
stvari na njihovu mjestu. Istini za volju, prostorija se
doimala urednijom nego je bila prije. Osmjehnula
sam se, zamišljajući kako nazivam postaju i ulažem
žalbu na urednost koju su ostavili za sobom. Baki se
to ne bi svidjelo. Oduvijek je govorila kako sve u kući
zapravo ima svoje mjesto, jedini je problem bio taj što
je isključivo ona znala gdje se pojedina stvar nalazi.
Vratila sam se natrag u hodnik. Iz nekog sam
razloga bila uvjerena da odgovori za kojima tragam
neće biti skriveni u prizemlju i kaosu posljednjih
godina njezina života. Nalazit će se na katu, u njezinoj
spavaćoj sobi, pohranjeni u kutije, skriveni od
pogleda, ali ne i zaboravljeni. Drugi ih možda i jesu
zaboravili, ali ona sigurno nije.
Bakinu sobu resili su blijedi ljubičasti tonovi
lavande, koji su me na trenutak prevarili, učinivši da
pomislim kako soba i miriši na lavandu, ali nije.
Zapravo je vonjala po prašini i ustajalom zraku. U toj
je prostoriji vrijeme stalo. Nije bilo tapisona cvjetnog
uzorka iz sedamdesetih, nije bilo ni viktorijanskih
garnitura i ukrasa u maniri Laure Ashley, dodanih za
preuređenja tijekom osamdesetih. Najobičnije zavjese
odavno su već izblijedjele. Tamne podne daske
prekrivala su dva velika tepiha s uzorkom, po jedan
sa svake strane mjedenog kreveta. Robusni ormari
bili su načinjeni od drva; baka nije bila nimalo
oduševljena lesonitom. Zahtijevala je čvrstoću i
pouzdanost pod svaku cijenu. Pretpostavljam da se iz
istog razloga udala za djeda. Ne sjećam se da sam
ikada primijetila kako razmjenjuju pogled ispunjen
nježnošću ili ovlaš upućen smiješak, niti da bi im
nešto zaiskrilo u očima kada bi se pogledali. Ali on
nikada ne bi otišao s nekom drugom. Bio je pouzdan,
baš kao i pokućstvo.
Otvorila sam ormar u kojem sam prije pronašla
aktovku s dokumentima pa provjerila ima li među
torbicama i cipelama nečeg drugog, no nisam
pronašla ništa. Načinila sam korak unatrag pa
podigla pogled. Pri vrhu ormara, iznad šipke za
vješalice, nalazila se polica. Dovukla sam stolicu,
popela se na nju pa zavirila u dubinu. Ugledala sam
nekoliko kartonskih kutija koje su izgledale kao da
tamo leže već godinama. Dohvatila sam jednu s lijeve
strane ormara pa ju spustila dolje. Bila je teža nego
sam očekivala. Riječ „fotografije“ plavim je nalivperom
bila ispisana sjedne njezine strane.
Sjela sam na krevet pa dlanom obrisala prašinu s
kutije, potom podigavši poklopac. Unutra sam zatekla
mnoštvo Kodakovih uložnica za fotografije. Izvukla
sam jednu s kraja srednjeg reda pa ju otvorila. Trebao
mi je trenutak ili dva da shvatim daje djevojčica koju
gledam, odjevena u narančastu dolčevitu i kratku
smeđu suknju, moja vlastita majka. Bila je ozarena
dok se smiješila kameri. Lice joj je jednostavno
zračilo. Mislim daju nikada nisam vidjela tako sretnu.
Okrenula sam uložnicu. Na poleđini je bila ispisana
godina - 1971. Te bi godine bila stara približno koliko
i Ruby sada. Prolistala sam ostale fotografije u
uložnici. Zapitala sam se što se dogodilo toj djevojčici
dugih nogu i zaraznog osmijeha.
Nikada nije mnogo govorila o svojem djetinjstvu.
Oduvijek sam vjerovala daje, kao jedino dijete u
obitelji koja je živjela na rubu sela, morala biti
poprilično usamljena. Međutim, na fotografijama se
nije doimala nesretnom. Dapače, upravo suprotno.
Izvukla sam novu uložnicu, ovog puta odabravši
jednu sa suprotnog kraja kutije. Ova je bila obilježena
znamenkama 1963. Prva fotografija prikazivala je
mamu u dobi od pet godina, pred stražnjim vratima,
s istim onim blještavim osmijehom na licu. Bio je tu i
stariji tinejdžer, koji se šćućurio pokraj nje kako bi im
se lica poravnala na istoj visini. Glavu mu je krasio
busen bujne i neuredne tamnosmeđe kose. Okrenula
sam fotografiju, zatekavši na poleđini imena „John i
Irene“, zapisana bakinim rukopisom. Nastavila sam
pregledavati fotografije dok nisam naišla na jednu na
kojoj je iza njih dvoje stajala i žena, koja je toliko
nalikovala dječaku da mu je lako mogla biti majka.
Na poleđini je pisalo „Olive, John i Irene“. Zapiljila
sam se u Olive, nastojeći odgonetnuti postoji li ikakva
sličnost između Betty i nje. Možda nos, možda čak i
oblik čeljusti. No, to nije moralo značiti ništa; ni ja
nisam previše nalikovala Justinu.
Vratila sam uložnicu pa izvukla novu. Ponovno
sam na fotografijama pronašla Johna, a mama je na
novim fotografijama bila tek prohodala. Na nekim je
slikama s njih dvoje bila Olive, a na nekima sam
ugledala i baku. Bile su to obiteljske fotografije, bila
sam sigurna u to. Nastavila sam nasumično izvlačiti
uložnice
- John i Olive bili su prisutni u svim iole
značajnijim prilikama, poput Božića i rođendana.
Naposljetku sam pronašla ijednu fotografiju na kojoj
je John stajao između Olive i muškarca s brkovima.
Okrenula sam ju: „Olive, Harold i John“.
Iznenada sam se prisjetila Božićne čestitke koju
smo za vrijeme mojeg djetinjstva dobivali svake
godine. Potpis je uvijek glasio: „Tetka Olive, tetak
Harold, i John“. Nikada mi nije palo na um pitati
mamu tko su i zašto ih nikada nisam vidjela. Ali sada
sam znala: bili su dio naše obitelji. Tetka Olive morala
je biti bakina starija sestra, ista ona s kojom se
porječkala. Dohvatila sam uložnicu iz 1974. godine.
Nije bilo ni traga Haroldu, Olive ili Johnu. Kao da su
čarolijom izbrisani iz bakina života. Na fotografijama
je bila isključivo mama, sada u tinejdžerskim
godinama. Najupadljiviji detalj bio je izostanak onog
prijašnjeg osmijeha. Sada me s fotografija gledala
zlovoljna tinejdžerica, koja je ispod bujnih šiški
mrkim pogledom strijeljala objektiv fotoaparata.
Zašto se baka posvađala s Olive? Možda je znala
nešto o bebama? Je li baka možda zatrudnjela u
kasnijoj životnoj dobi? Ilije Olive zaprijetila da će
otkriti staru obiteljsku tajnu?
Izvukla sam mobitel pa nazvala mamu. Nije se
javila. Kao da je i ona pokušavala izbrisati mene iz
svojeg života. Mene i jedinu unučad koju je imala.
Poslala sam joj poruku. Ovo je glupo. Jednostavno
moram istjerati stvari na čistač i doznati istinu. Zašto
mi odbijaš pomoći? Zamislila sam ju kako zuri u
zaslon svojeg mobitela i pokušava odlučiti hoće li
odgovoriti ili ne.
Ako znaš što se dogodilo, molim te, reci mi. Samo
želim doznati istim.
Pričekala sam. Ništa. Zavitlala sam mobitel na
krevet. Očito ću do istine morati doći sama.
Vratila sam se fotografijama pa metodički
pretražila svaku uložnicu, okrenuvši svaku
fotografiju kako bih vidjela što piše na njihovim
poleđinama. Potrajalo je nekih pola sata prije nego
sam naposljetku pronašla ono što sam tražila:
fotografiju na kojoj je Olive, stojeći između Harolda i
Johna, u rukama držala dojen- će, moju mamu. Na
poleđini je pisalo „Irene i obitelj Armitage“.
Bingo. Gurnula sam uložnicu u svoju torbu,
vratila kutiju natrag u ormar pa odlučila ostatak
stvari koje sam navodno došla obaviti ostaviti za neki
drugi dan. Htjela sam poći kući. Htjela sam ući u trag
ostatku svoje obitelji.
.
Bila sam toliko uzbuđena uslijed svojeg otkrića da
nisam primijetila komadić papira na svojem
vjetrobranu sve dok nisam sjela za upravljač. Lepršao
je na vjetru. Izašla sam van pa se rastegnula kako bih
ga dohvatila i izvukla ispod brisača. Prva mi je
pomisao bila da bi mogla biti riječ o prilično
neobičnom izrazu sućuti nekog od susjeda. Podigla
sam ga prema svjetlu koje je dopiralo od ulične
svjetiljke. Poruka je bila uredno natipkana velikim
tiskanim slovima. OPOZOVI POLICIJU PRIJE NEGO
POŽALIŠ SVE OVO. Začula sam vlastiti, prilično
glasan, uzdah pa uperila pogled preko puta. Bilo je
mračno. Nije bilo nikoga; čak se ni zavjese na
prozorima kuća s druge strane ulice nisu izdajnički
pomjerale.
Vratila sam se u automobil pa zaključala vrata.
Bilo je to djelo nekog od susjeda. Moralo je biti. Nije
bilo sumnje daje poruka namijenjena meni, a krivac
je automobil vjerojatno prepoznao iz mojih prijašnjih
posjeta baki. Andrea je imala pravo. Mještani zaista
nisu blagonaklono gledali na novonastalu situaciju u
selu. Zapitala sam se bih li joj trebala pokucati na
vrata, za slučaj daje vidjela ili čula štogod, no odlučila
sam ne ometati ju. Vjerojatno joj je cijeli ovaj cirkus
već dozlogrdio. No, nisam se mogla ne zapitati li to
jedino što je ovdje na stvari? Je li zaista riječ o nekom
kome smeta neželjena medijska pozornost? Ili netko
pak zna nešto što ja ne znam? I trsi li se taj netko
sakriti istinu od ostatka svijeta?
Okrenula sam ključem pa spustila ručnu kočnicu,
svjesna da mi srce udara brže nego inače. Morala sam
se vratiti kući. Trebala sam mjesto na kojem ću
razmisliti u što sam se, dovraga, upetljala.
.
Jamesa sam zatekla u dnevnoj sobi kako s
prigušenim tonom gleda nogomet.
- Bok - pozdravio je kada sam ušla. - Jesi li uspjela
što srediti?
Izvukla sam poruku iz džepa pa mu ju pružila.
Promatrala sam mu izraz lica dok ju je čitao, spazivši
natruhu rumenila koja mu je obojala obraze.
- Gdje si ovo našla? - upitao je.
 - Bilo je na vjetrobranu kada sam izašla iz bakine
kuće.
- To je selo preslika one jebene serije Little Britain.
- Možda je riječ o nekom tko zna nešto.
- Ne. Samo im se ne sviđa što su televizijske
kamere ondje i što je selo prikazano u negativnom
svjetlu. Vjerojatno su zabrinuti da će se cijene
nekretnina u selu strmoglaviti.
- Trebala bih ju predati policiji. Možda se iza ovoga
skriva još nešto.
- Kao na primjer?
- Ne znam. Netko tko pokušava zataškati nešto što
se dogodilo prije mnogo godina.
- Prije će biti daje Andrea iz susjedne kuće digla
nos zbog cijele situacije.
- Ne bi učinila nešto ovakvo. Oduvijek je bila
krajnje ljubazna prema meni.
- Da, dok razgovarate licem u lice. Kladim se da
nije nimalo oduševljena što joj se sve ovo odigrava u
susjedstvu.
- Unatoč tomu, ne bi učinila nešto ovakvo.
- Pa, onda je odgovoran netko od preostalih
mještana. Neki stari prdonja koji ti nema hrabrosti to
reći u lice.
Pružio mi je poruku natrag. Vjerojatno je imao
pravo. Vjerojatno je riječ o nekom lokalnom zabadalu.
- Dobro, i što misliš da bismo trebali poduzeti u
svezi toga?
- Ne bih im priuštio to zadovoljstvo i upleo policiju.
Jednostavno ignoriraj sve skupa. Takvim ljudima
ništa ne pada teže od toga.
 Gurnula sam poruku natrag u svoju torbu. -
Strpjet ću se još malo s odlukom. Pričekat ću i vidjeti
hoće li osvanuti još koja.
- Kako želiš - započeo je James, osovivši se na
noge. - Izgledaš kao da bi ti dobro došla čašica crnog
vina.
Kad se vratio s dvije velike čaše, na stoliću za kavu
zatekao je fotografiju Johna, Olive i Harolda.
- Što je ovo? - upitao je, spustivši se na sofu pokraj
mene.
- Mislim da sam pronašla bakinu stariju sestru i
njezinu obitelj. - Ispričala sam mu o fotografijama
koje sam pronašla. Kako sam s njih stekla dojam da
su John i mama praktički odrasli skupa.
- John je vjerojatno još uvijek živ- rekla sam. - Čak
i ako Olive i Harold nisu. Bakin je nećak. Trebala bih
ga pokušati pronaći i obavijestiti ga. Trebao je biti na
pogrebu.
- Pa zašto onda nije bio? - upitao je James.
- Mislim da se baka gadno posvađala s Olive oko
nečega. Sjećam se da smo, dok sam još bila dijete,
običavali dobivati Božićne čestitke od njih. Prilično
sam sigurna da sam jednom prilikom uhvatila mamu
kako baca u smeće jednu od njih.
- Pa, tada sigurno zna što se zbilo.
- Uvjerena sam da zna. Međutim, odbija mi reći.
Pokušala sam ju nazvati, slala sam poruke. Ne želi
me niti saslušati.
James je glasno izdahnuo pa odmahnuo glavom.
- Što je?
 - Zvuči kao daje riječ o ozbiljnoj obiteljskoj svađi.
Nisam siguran bi li se trebala miješati u to. Mogla bi
u konačnici pogoršati stvari.
- Misliš, moglo bi biti gore od činjenice daje baka
u stražnjem dvorištu skrivala dva zakopana dječja
tijela i daje vlastita majka prekinula svaki kontakt sa
mnom?
James se nasmijao. - Primjedba na mjestu. Ali i
dalje nisam siguran daje mudro izvlačiti prošlost na
površinu.
- Želim odgovore. Želim znati što se dogodilo.
- I policija želi to isto. Prepusti taj dio njima.
- Ali baka nije tražila od policije da pazi na njezinu
djecu, zar ne? Tražila je to od mene.
James je slegnuo ramenima pa se vratio gledanju
nogometa. Znala sam što mu se vrzma po umu. Da
sam tvrdoglavija od mame i bake zajedno. Uzela sam
svoju čašu pa se s njom udaljila u kuhinju. Putem
sam s komode uzela svoj laptop pa ga stavila na
kuhinjski stol. Vjerojatno će se to pokazati traženjem
igle u plastu sijena, no ništa se loše nije moglo
dogoditi ako pokušam.
Pretraga imena John Armitage dala je desetke
tisuća rezultata: upravitelj hedge fonda, profesor
umjetnosti, netko tko nudi liječenje kristalima i
meditaciju. Prevrtjevši pola tuceta stranica kliknula
sam na ikonicu Slike, no uskoro sam shvatila da
nemam pojma što zapravo tražim;, tinejdžer s
fotografije sada je već bio prosijed muškarac.
Uzdahnula sam pa u tražilicu utipkala Olive
Armitage, potom provevši dosta vremena klizeći preko
raznoraznih poveznica na kojima su mi, uslijed
nesretne kombinacije imena i prezimena, nudili
mnoštvo maslinastozelenih navoštenih jakni, prije
nego sam naposljetku došla do dugačkog popisa žena
koje su nosile isto ime i prezime, ali bjelodano nisu
imale nikakve veze s bakinom sestrom. Ne znam zašto
sam uopće kliknula na drugu stranicu, kada se
potraga već nakon prve učinila tako beznadnom, ali
čim sam to učinila, ugledala sam ga. Članak objavljen
u Halifax Courieru, objavljen u travnju. „Olive slavi
stoti“ glasio je naslov.
Drhtavom rukom kliknula sam na poveznicu. Prvo
što se pojavilo na zaslonu bila je fotografija: krhka
starica s tanašnim čupercima kose, posjednuta iza
malenog stola s tortom na čijoj je glazuri bilo ispisano
„Prvih 100“.
Bila je to ona. Morala je biti. U natpisu ispod slike
stajalo je: Olive Armitage slavi svoj stoti rođendan u
heptonstalskom Domu za starije i nemoćne Rose
Croft. Zinula sam u čudu. Selo Heptonstall,
smješteno s druge strane doline, moglo se vidjeti iz
bakine kuće. Nisam mogla vjerovati daje navodno
davno izgubljena sestra tako blizu. I daje sa svojih sto
godina još uvijek živa, kad smo već kod toga. Uzela
sam laptop pa se vratila u dnevnu sobu.
Utakmica je završila, a studijska analiza
odigranog susreta bila je u punom jeku.
- Pronašla sam ju - rekla sam, gurnuvši zaslon
Jamesu pod nos. - Upravo sam pronašla bakinu
vražju sestru u Heptonstallu.
James je pogledao ekran pa ponovno vratio pogled
na mene. - Kriste - rekao je. - Koji su izgledi za takvo
što?
 - Trebala sam početi njuškati prije. Mogla je doći
na sahranu.
- Besmisleno je predbacivati si, Nic. Nisu se vidjele
godinama. Možda ne bi ni htjela doći. Vjerojatno ju ni
Betty ne bi željela ondje.
- Pa, sada nije ni važno, zar ne? Ono što je bitno
jest da sam ju pronašla. A ako će netko znati što se
zbilo, tada je to ona.
.
Tek mije, kada sam prije počinka stavljala mobitel
na punjenje, palo na pamet provjeriti poruke.
Dočekala me samo jedna. Bila je od mame, a glasila
je: Molim te, okani se ovoga. Nemaš pojma u Što si se
upetljala.
 .

Nisam se mogla odlučiti hoću li se iskrasti i ponovno

sastati s njim ili ne. Nisam bila sigurna čak nije li mi se
poljubac svidio. Ne mogu poreći da mi je bilo ugodno, ali
toliko me osupnulo to što se uopće drznuo to učiniti, a bila
je tu i svijest o tome daje to jednostavno bilo pogrešno.
Izjedalo me to otkako se dogodilo. Također sam znala da
bi, kada bih se otišla sastati s njime sada, nakon što me
poljubio, stvari samo bile gore. Pristojne djevojke nisu
činile takve stvari. Međutim, ako ne odem, on bi me mogao
doći potražiti. Pokucati na vrata. Probuditi cijelu kuću.
Nisam mogla to dopustiti. Kako bih tada objasnila ono što
se dotad zbivalo? Bila bih im primorana sve priznati i
našla bih se u gadnoj nevolji. Nije bilo vrijedno rizika. Poći
ću se sastati s njime kao da se ništa nije dogodilo. Možda
neće pokušati ponovno. Možda nisam to izvela kako treba
pa će mi možda reći da me više ne želi vidjeti. Možda se
neće uopće pojaviti. Ako ne dođe, mogu se jednostavno
vratiti, a da nitko ne primijeti da sam uopće otišla i to će
biti kraj cijele priče.
Zašavši za ugao, ugledala sam ga kako stoji pokraj
vrata u suhozidu. Nisam bila sigurna što točno osjećam,
no svaki se mišić mojeg tijela ukrutio. Pokušala sam to
prikriti od njega dok sam mu prilazila.
- Rekao sam ti da ćeš se vratiti po još. - Široko se
osmjehnuo. Noge su mi toliko klecale da sam se jedva
uspjela popeti preko vrata. Čim sam zakoračila preko
gornje grede, osjetila sam njegove dlanove na struku, a
sekundu kasnije spuštao me dolje. Kada su mi stopala
dodirnuh tlo, okrenuo me k sebi pa stao ljubiti. Silovitije i
strastvenije sa svakim novim poljupcem. Kao da nam je
preostalo još trideset sekundi života na Zemlji pa želi ovo
privesti kraju prije nego bude prekasno. Pokušah sam
izmaknuti usta u stranu, ali nije mi dopustio. Nije mi se
sviđalo. To uopće nije bilo ono što sam htjela. Jedan je dlan
položio na moj zatiljak, a držao me tako čvrsto da mi je
nanosio bol.
Trenutak kasnije, druga mu je ruka završih na mojoj
bluzi, milujući, grabeći i stišćući mi grudi. Nisam mogla
vjerovati da mi to čini. Znah sam da bih ga trebah
odgurnuti, ali ruke su mi ostale nepomično stajati uz
bokove. Nisam mogla vrisnuti, a čak i da jesam, u okolici
nije bilo nikoga izuzev nekoliko ovaca, a one mi ionako
nisu mogle pomoći. Bio je presnažan da bih mu se mogla
suprotstaviti. Stoga sam nastavila stajati, dopustivši mu
da nastavi, i sve se vrijeme u nutrini osjećajući prljavom i
glupom. Nisam to tako zamišljala, nije trebalo tako
izgledati. Trebalo je biti romantično, trebali smo skupa
promatrati svitanje. Nije mi ni palo na um da bi sve moglo
završiti nečim ovako prljavim. Jedino o čem sam
uspijevala razmišljati bilo je koliko sam zahvalna da ne
nosim suknju jer bi u protivnom zavukao ruke i ispod nje.
Osjetila sam pritisak njegova međunožja na svojem.
Morala sam učiniti nešto, ali nisam bila sigurna što. Na
trenutak je uklonio ruke s mene kako bi raskopčao svoje
hlače. U tom sam djeliću sekunde jurnula. Noge su
jednostavno poletjele, ne dajući glavi priliku da razmisli o
bilo čem. U uobičajenim bi uvjetima krenuo za mnom pa
me sustigao, no dok je uzmogao ponovno navući hlače i
zakopčati ih, ja sam već odmaknula, preskočivši ogradu
pa jurnuvši niz stazu. Zastala sam tek zašavši za ugao,
potom provirivši kako bih provjerila slijedi li me.
 Tiho sam za sobom zatvorila dvorišna vrata pa
pričekalo trenutak da mi se povrati dah kako ne bih
probudila sve u kući jednom kada uđem unutra. Tijelom
mi se razlio osjećaj olakšanja, tako moćan da su mi
koljena na trenutak zaklecala. Međutim, olakšanje je brzo
potisnula spoznaja da on neće biti nimalo sretan zbog
ovoga. Ni najmanje. A čekanje da on odluči što će poduzeti
u svezi toga bit će najgori dio cijele priče.
 DEVETO POGLAVLJE

Ležala sam u krevetu, rukom obavivši Jamesa. Bio

mi je to jedan od omiljenih dijelova tjedna, subotnje
jutarnje izležavanje. Nije to bilo izležavanje koje je
zadovoljavalo sve kriterije nužne kako bi ga se tako
okrstilo, barem ne ona pravila koja bi moralo
zadovoljiti u razdoblju prije djece, no nakon
svakodnevnog ustajanja u šest i trideset tijekom
tjedna, promatranje kako se vrijeme na satu lijeno
vuče prema osam i trideset činilo se poput
ekstravagantnog luksuza. Maisie je već bila na
nogama: čula sam ju kako silazi u prizemlje prije pola
sata. Vikendima je vrijedio dogovor da smije sama
gledati DVD- e pod uvjetom da nam ne smeta do osam
i trideset. Ruby je još spavala. Tinejdžerski obrasci
spavanja očito su počeli uzimati maha. Bila bi laž reći
da nam je to imalo smetalo.
Promeškoljivši se, James se okrenuo pa me
poljubio. - Jutro. Jesi li dobro? - upitao me.
Kimnula sam.
- Kada dobivamo dodatni sat, sutra ili sljedećeg
vikenda?
- Sljedećeg vikenda.
- Bi li nam pošlo za rukom da pokušamo Maisie
prodati priču da to vrijedi za svaku nedjelju?
- Možemo pokušati. - Osmjehnula sam se.
- Dakle, kakav je plan za danas?
 - Pa, ako ti nije problem ponovno odvesti Maisie
na poduku plivanja, voljela bih poći do staračkog
doma pa vidjeti hoće li mi dopustiti da razgovaram s
Olive.
- Jesi li sigurna daje to dobra zamisao?
- Ne, ali moram pokušati.
- Možda te uopće ne puste unutra.
- Član sam obitelji, nisam li? Ponijet ću i
fotografiju kako bih to dokazala.
- Možda joj nisu više sve na broju.
- Kao što rekoh, moram pokušati. To mi je najbolja
šansa da nešto doznam - zapravo, to mi je jedina
nada.
James je uzdahnuo. Trenutak kasnije Maisie je
uletjela u sobu poput poludjele budilice u ljudskom
obliku. - Vrijeme je za ustajanje. Gladna sam i želim
psića.
- Za doručak? To nije nimalo lijepo - odgovorio je
James.
Maisie se stala nekontrolirano hihotati, potom
skočivši na njega. - Ne, nego kako bih ga vodila u
šetnje i brinula se za njega. Emily je rekla da će
nabaviti psića kada navrši devet.
- Izvrsno. Onda se možeš igrati s Emilynim psom.
Ne namjeravam vikendom ustajati u šest i trideset
kako bih tvog psa izvodio u šetnju.
- Ja ću to činiti - rekla je Maisie.
- Morat ćeš skupljati pseću kakicu u plastičnu
vrećicu pa ju nositi kući sa sobom.
Maisien se nosić namrštio, a ona je ispustila zvuk
gadljivog negodovanja, potom nestavši iz naše sobe.
 - Hvala ti - rekla sam. - Tvoji su potencijali
potpuno neiskorišteni u vodoinstalaterskoj branši,
znaš?
- Znam - odgovorio je. - Duguješ mi.
.
Znala sam točno gdje se starački dom nalazi.
Prošla sam pokraj njega više puta tijekom proteklih
nekoliko godina dok sam vozila djevojčice na
raznorazne događaje u selu. Parkirala sam na
parkiralištu iza zgrade pa zastala na trenutak, kako
bih se pribrala.
Nisam nazvala i unaprijed najavila posjet;
razmislivši o svem, zaključila sam da će me osoblje
teže odbiti ako sam već ondje. Na njihovim mrežnim
stranicama doznala sam da nemaju ograničeno
vrijeme posjeta pa sam pomislila kako bi najbolje bilo
jednostavno se pojaviti. Samo sam se morala doimati
samopouzdanom i smirenom. I neprestano podsjećati
samu sebe kako imam svako pravo biti ondje.
Izašla sam iz automobila pa se zaputila
Šljunčanom stazom. Ako je čovjek već morao otići
živjeti u starački dom, zasigurno je bilo i gorih mjesta
od prekrasnoga gregorijanskog zdanja smještenog
navrh brežuljka s kojeg se pruža prekrasan vidik na
cijelu dolinu. Pomislila sam kako za takvo što čovjek
vjerojatno mora malo dublje posegnuti u džep. To
jest, vjerojatnije je da to moraju učiniti njegova djeca.
John mora da ima dobar posao kada može svojoj
majci priuštiti nešto ovakvo. Zapitala sam se ima li
obitelj. Možda imam rođake u drugom, trećem, ili tko
zna kojem koljenu.
 Pritisnula sam zvono na glavnom ulazu. Otvorila
mi je mlada žena s tamnom kosom povezanom u rep,
odjevena u mornarsko- plavu uniformu.
- Bok - pozdravila sam - zovem se Nicola
Hallstead. Došla sam posjetiti Olive Armitage. Ona mi
je pratetka.
Tek mi je kad sam izgovorila te riječi sinulo daje
od proslave njezina stotog rođendana već prošlo neko
vrijeme i daje Olive mogla u međuvremenu umrijeti.
Sjetila sam se kako sam negdje pročitala da mnogi
ljudi umru netom nakon što su napunili neki okrugli
rođendan. Kao da su samo čekali svoj veliki dan, i kao
daje nakon njega njihova volja za životom iščezla s
posljednjom kriškom rođendanske torte.
- Jeste liju već dolazili posjetiti? - upitala je
izraženim istočnoeuropskim naglaskom, mršteći se
pritom kao da me se pokušava sjetiti.
- Ne. Moja baka, njezina sestra, umrla je ranije
ovog mjeseca. Izgubile su kontakt prije mnogo godina,
no svejedno sam ju htjela obavijestiti.
- Najbolje da uđete - rekla je, pridržavši mi
otvorena vrata. - Dovest ću svoju šeficu.
Udaljila se, ostavivši me u predvorju. Barem je
Olive još uvijek živa, to je bilo najhitnije od svega.
Unutrašnjost ustanove bila je prilično sumorna i
bezlična. Zidovi su bili načičkani raznoraznim
uokvirenim certifikatima, izvješenim tako visoko da
ih nisam uspijevala pošteno pročitati.
- Dobar dan - začula sam glas iza sebe. - Zovem se
Dawn, voditeljica sam smjene ovdje. Kažu mi da biste
htjeli vidjeti Olive.
 Kada sam se okrenula, dočekao me prizor krupne
žene u pedesetim godinama koja mi se srdačno
osmjehivala. - Da. Zovem se Nicola Hallstead i njezina
sam pranećakinja. Nisam ju dosada upoznala. Tek
smo joj ušli u trag. Moja baka, Betty, preminula je
ranije ovog mjeseca.
- Betty? - odgovorila je, neznatno se namrštivši.
Pobojala sam se daje čitala novinske priče o kostima
pronađenim u vrtu. Nipošto ju nisam željela okrenuti
protiv sebe. - Ponekad zna govoriti o Betty.
- Zaista? - Nisam uspjela prikriti svoje
oduševljenje.
- O Betty i njezinoj djevojčici. Irene, ako se ne
varam?
- To je moja mama. Imam fotografiju na kojoj su
svi skupa - rekla sam, stavši prekapati po svojoj torbi
pa joj pruživši fotografiju kada sam ju pronašla. - Ima
ih još mnoštvo u bakinoj kući. Mogu ih donijeti ovamo
pa joj ih pokazati.
- Sigurna sam da bi joj se to svidjelo. Pati od
demencije i jako teško pamti nedavne događaje, no
stare fotografije razvežu joj jezik u tren oka. John ih
tu i tamo zna donijeti sa sobom - rekla je, uperivši
prst u njega na fotografiji. - Gotovo ga nisam
prepoznala s tim busenom kose.
Pridružila sam se kada je prasnula u smijeh.
Međutim, nisam si mogla pomoći, a da se pritom ne
osjećam poput obične prevarantice, jer ga nisam
poznavala.
- Smijem liju sada vidjeti? Ne namjeravam se dugo
zadržati.
 - Da - odgovorila je. - Bit će oduševljena što ima
posjetiteljicu. Ne bih joj spominjala daje Betty
preminula. To biju moglo uzrujati. Možda joj John
kasnije može prenijeti tu vijest.
- Nema problema. Kako god smatrate daje
najbolje.
- Pođite za mnom. U zajedničkoj je prostoriji.
Zajednička prostorija bila je svijetla i prozračna
prostorija s lučnim prozorom koji je gledao na vrt.
Nekoliko je štićenika sjedilo na sofi i u naslonjačima
poredanim oko televizora. Samo je jedna osoba sjedila
u naslonjaču usmjerenom prema prozoru. Smjesta
sam prepoznala Olive s fotografija. Čak je i svjetlo
ružičasta vunena vesta koju je nosila podsjećala na
onu s fotografija.
- Olive, dušo, dovela sam ti posjetiteljicu - rekla je
Dawn. Olive je okrenula glavu. Ostala sam zapanjena
njezinim nosom, koji je tako nalikovao bakinu.
- Ovo je Nicola. Bettyna unuka. Spominjala si mi
Betty, zar ne?
Olive se namrštila promatrajući me. Na trenutak
sam pomislila da će me otpraviti. Možda ju nije
zanimalo pomirenje, kakva god bila priroda svađe
koja je unijela razdor u obitelj. Međutim, potom, kao
da joj je na licu zabljesnuo tračak shvaćanja.
- Naša je Betty oduvijek bila dobra majka - rekla
je. - Uvijek se brinula za svoju obitelj.
Dawn je privukla stolicu pa mi pokazala da
sjednem, potom nas ostavivši same.
- Zdravo, Olive - rekla sam sjevši pa ispruživši
ruku. - Drago mi je što se imamo priliku upoznati.
Nikada dosad nisam upoznala nekog tko je navršio
sto godina. Čestitam.
Olive mi je stisnula dlan. Prsti su joj bili dugački i
čvoravi, a plave su joj se vene isticale poput autocesta
na karti. Sve o čem sam u tom trenutku uspijevala
misliti bio je bakin dlan koji sam držala u trenutku
dok je napuštala ovozemaljski život. A sada sam u
ruci držala dlan njezine starije sestre.
- Pogledajte - rekla sam, izvukavši fotografiju iz
torbe. - Ove ste vi i Betty dok ste bile mlađe, skupa s
Johnom i mojom mamom, Irene.
Olive je dugo zurila u fotografiju, ne rekavši ni
riječi. Naposljetku me pogledala pa progovorila: - Bila
mu je poput mlađe sestrice.
Osmjehnula sam joj se, vračajući fotografiju
natrag u torbu. - U Bettynu je domu još mnogo
fotografija. Mogla bih ih donijeti ovamo, ako ih želite
vidjeti.
Tupo me pogledala. Zapitala sam se je li možda
zaboravila tko sam.
- Zovem se Nicola, Ireneina kći. Betty mi je bila
baka - podsjetila sam ju.
Čim sam izgovorila riječi shvatila sam da govorim
o Betty u prošlom vremenu. Nisam si mogla dopustiti
daju uznemirim. - Želite li da vam donesem nešto? -
upitala sam, nastojeći joj skrenuti pozornost. - Možda
šalicu čaja ih keks?
- Betty je voljela kekse s krem punjenjem - rekla
je Olive.
Osmjehnula sam se. I ona je o baki govorila u
prošlom vremenu. Valjda ti nakon što navršiš stotu
sve postane prošlost.
 - Sjećate li se njezine limenke za kekse? - upitala
sam. - Unutra se uvijek dalo pronaći poneki keks s
krem punjenjem.
- John je uvijek više volio napolitanke - dometnula
je, pogledavši me. - Je li tu? Želi li napolitanku?
- Tu sam samo ja, Nicola - pokušala sam ju
primiriti.
- Je li Betty ovdje?
- Ne, nije.
- Vjerojatno je u vrtu. Održava taj vrt prekrasnim.
Teško je ondje uzgojiti bilo što, znaš. Vjetar
nemilosrdno puše, bez prestanka.
Bila je to prilika koju sam priželjkivala. Nagnula
sam se naprijed.
- Sjećate li se vilinskih kipova, Olive? U Bettynu
vrtu?
Zapiljila se u moje oči. Sjećala ih se, bila sam
uvjerena u to.
Umom je otputovala natrag u bakin vrt.
- Bili su prekrasni.
Progutala sam, i dalje se ne usuđujući previše reći
naglas. - Kipovi? - upitala sam.
Olive je utihnula.
- Sjećate li se otkud je Betty nabavila kipove?
Pitam se koliko ih dugo ima.
- Bih su ondje prije nego je Betty doselila-
odgovorila je Olive.
Zapiljila sam se u nju. To nije imalo nikakva
smisla. Ako su kipovi bih ondje prije nego je Betty
došla, onda možda ni djeca nisu bila njezina. No,
kako je onda Betty znala za njih?
- Je li vam rekla za dječicu?
 Olive se zapiljila pokraj mene, usmjerivši pogled
prema prozoru. Oči su joj bile ispunjene tugom.
Spremala sam se ponukati ju da nastavi govoriti kada
sam iza sebe čula kašalj.
- Bok, mama - prozborio je muški glas.
- Tko je to? - upitala je Olive. - Je li to John? Želi
li napolitanku?
Ustala sam pa se okrenula i suočila s njime. Dawn
je imala pravo, zaista je izgledao drukčije bez bujne
kose. Međutim, u crtama njegova lica još se dalo
prepoznati onog dječaka s fotografija. Odmjeravao me
sumnjičavim pogledom pa nisam bila sigurna je li mu
Dawn rekla tko sam.
- Zdravo - pozdravila sam. - Vi mora da ste John.
Ja sam Nicola, Ireneina kći.
S lica mu se ocijedila sva boja. Zapiljio se u mene,
a obrve su mu se namreškale u izrazu zbunjenosti. -
Ne razumijem. Otkud vi ovdje? - Glas mu je bio
prijeteće hladan i tih. Udaljila sam se od Olive.
- Ispričavam se - započela sam. - Trebala sam se
prethodno najaviti, no nisam imala vaše kontakt
podatke. Betty, moja baka, preminula je ranije ovog
mjeseca.
- Znam - odgovorio je.
Naravno daje znao. Ime joj se povlačilo po svim
lokalnim televizijskim postajama. Zasigurno je čuo
što i svi ostali. Mogao je stupiti u kontakt s nama.
Mogao je gurnuti izraz sućuti pod Bettyna vrata.
Doduše, možda se, posve razumljivo, nije htio uplitati
u sve to. Povela sam ga prema najudaljenijem kutku
prostorije.
 - Gledajte, nemamo pojma što se dogodilo. Hoću
reći, ne znamo otkud su se te kosti stvorile. I ne
poznajemo nikoga tko bi mogao znati. Raščišćavajući
stvari iz njezine kuće pronašla sam neke stare
fotografije. Vaša imena bila su ispisana na
poleđinama fotografija. Pronašla sam vašu mamu
preko novinskog članka o proslavi njezina rođendana
iz Couriera.
Nastavio je zuriti u mene. Kapljice znoja orosile su
mu kožu iznad gornje usne. Bila sam svjesna da sam
vjerojatno već izlanula previše, no nagoni su mi u
ovakvim situacijama govorili da nastavim pričati, ne
bih li nekako ispunila trenutke nelagodne tišine.
Izvukla sam fotografiju iz torbe pa mu ju pružila.
- Dawn je rekla da vašoj majci smijem pokazati
stare fotografije. Rekla je da joj ne spominjem Bettynu
smrt i da bi najbolje bilo to prepustiti vama. Zaista ju
ne želim uznemiriti.
John je primio ponuđenu fotografiju. Ruka mu je
zadrhtala, a izraz lica naizgled omekšao. - Žao mi je
zbog vaše bake - progovorio je potiho.
- Hvala vam. I menije žao što sam banula ovako
iznebuha. Svjesna sam da vam ovo mora biti
popriličan šok.
Na licu mu je zatitrala prva naznaka smiješka.
- Slušajte, nemam pojma zašto su baka i vaša
majka izgubile kontakt, no zaista se nadam da mi
možemo započeti odnos neopterećeni njihovim
sukobima. Sve što želim jest dokučiti što se dogodilo
i pomislila sam da biste vi možda mogli rasvijetliti
barem dio te priče.
 - Vi ili vaša majka. Zanima me je li vam ikada rekla
bilo što
O tome. Ili vam je možda moja majka kojim
slučajem nešto povjerila?
Podigao je obrvu. - Zašto ju sami ne upitate?
Nisam se htjela upuštati u objašnjenja nekomu
koga sam tek upoznala, ah ako sam očekivala od
njega da progovori o stvarima duboko zakopanima u
prošlosti, morala sam i sama biti otvorena
I poštena prema njemu. Uostalom, bio je dio
obitelji. A istini za volju, u toj kategoriji više nije
preostalo mnogo ljudi.
- Pa, zapravo smo se i nas dvije pomalo porječkale
- rekla sam. - Razišle smo se u mišljenju kada sam
odlučila prijaviti policiji pronalazak kostiju.
- Oh, razumijem. Znači, nije vam govorila o meni i
mojoj mami?
- Nije mi rekla bogznašto o bilo čem, bojim se.
- Oduvijek je bila svojeglava - rekao je John. -
Pretpostavljam da ne zna ni da ste ovdje.
Odmahnula sam glavom. - Nikada vas nije
spomenula. Nisam čak znala ni vaša imena dok
nisam pronašla fotografije. Iako se kasnije jesam
sjetila da smo dobivali Božićne čestitke od tetke Olive,
tetka Harolda i Johna.
Usporeno je kimnuo. Činilo se da ne zna što bi
rekao, pa sam nastavila. - Rekli su mi daje došlo do
nekakve velike svađe prije mnogo godina i to je sve
što znam. Ni baka ni mama nikada nisu govorile o
tome, niti su spominjale bilo koga od vas, što se toga
tiče.
- Dakle, tako - rekao je.
 - Imate li vi obitelj? - upitala sam.
- Ne. Sami smo. - Okrenuo se prema Olive, koja je
nastavila zuriti kroz prozor. - A vi?
- Dvije kćeri - rekla sam. - Stare osam i trinaest
godina.
- Krasno - rekao je. Pomislila sam da mora biti
itekako usamljen, živeći sam, dok mu jedini krvni rod
boluje od demencije.
- Bilo bi im drago kad bi vas upoznale - rekla sam.
- Hoću reći, još uvijek ne znaju za vas, jer nisam htjela
trčati pred rudo, ali sigurno će vas htjeti upoznati i
čuti vaše priče o njihovoj baki i prabaki.
Oborio je pogled prema podu, a ja sam se zapitala
jesam li možda prešla granicu dobrog ukusa. Možda
je preda mnom stajao jedan od onih starijih
muškaraca koji voli isključivo vlastito društvo. Možda
uopće ne voli djecu.
- Lijepo od vas što ste ponudili - odgovorio je - ali
ne bih se htio nametati.
- Ne bi to bilo nametanje. Upravo su izgubile
prabaku, a više ne viđaju ni svoju baku. Bilo bi divno
kada bi imale nekoga starijeg, nekoga s kim bi mogle
razgovarati. Bi li vam odgovaralo svratiti na čaj u
ponedjeljak? Imate li automobil?
- Da, i još ga mogu voziti.
Osmjehnula sam se, cijeneći notu sarkazma. - Pa,
živimo u Hebdenu. Vaš posjet pružio bi nam priliku
da pošteno porazgovaramo.
- Pa, ako ste sigurni da to želite, bilo bi to izvrsno.
Ovdje nije lako opušteno razgovarati. Mama se lako
zbuni, a to ju redovito uznemiri. – Krišom je pogledao
prema njoj pa spustio glas u šapat.
 - Znam da nikada ne biste to rekli kada ju ovako
pogledate, ali zna postati itekako agresivna kada se
ne može nečega sjetiti. Zato sam ju i smjestio ovdje,
znate. Kako bi joj pružili razinu stručne pomoći kakva
joj je neophodna.
- Oh, shvaćam. To mora da vam oboma teško
pada.
- Gdje je John? - Olive se oglasila iz naslonjača. -
John dolazi, a menije ponestalo napolitanki.
John joj je prišao. Slijedila sam ga na odstojanju
od par koraka.
- Tu sam, mama. Ne trebaju ti napolitanke.
- Nova je teta rekla da Betty ima samo kekse s
krem punjenjem.
- Žao mi je - prošaputala sam Johnu. - Nisam ju
namjeravala uznemiriti.
- Ostat ću malo sjediti s njom u tišini. Pokušati ju
primiriti.
- Da, naravno.
Iz torbe sam izvukla papir na kojem sam ranije
zapisala svoje kontakt podatke, u slučaju da me ne
puste unutra. - Evo moje adrese i telefonskog broja.
Odgovara mi bilo kada iza četiri u ponedjeljak. Nije
nas teško pronaći. Druga cesta slijeva kada se
spustite iz Heptonstalla.
Kimnuo je pa savinuo papir na pola i spremio ga
u džep svoje jakne.
Prišla sam bliže Olive. - Bilo vas je zadovoljstvo
upoznati, Olive. Uživala sam u našem razgovoru.
Sada ću poći i ostaviti vas same.
- Recite Betty da nabavi napolitanke za Johnov
posjet. Bit će jako uznemiren ako ih ne bude.
 Osmjehnula sam se pa nijemo oblikovala riječ
„oprostite“, pogledavši Johna na odlasku.
 19- lipnja 1944.

Draga Betty,
Ne možemo više ovako, ne možemo se nastaviti skrivati
od svijeta i krasti dragocjene trenutke zajedništva.
Razumijem da ne želiš biti viđena sa mnom. Posljednje što
želim na ovom svijetu jest uvaliti te u nevolje. Ali Betty,
život je prekratak, a ja bih mogao svisnuti od muke ako još
dugo budem morao čekati.
Sastani se sa mnom kraj dvorišnih vrata sutra ujutro u
5. Ako ustanemo jako rano, prije bilo koga drugog,
nećemo morati strahovati da će nas netko vidjeti. Znam
mjesto na kojem možemo biti zajedno bez straha da ćemo
biti viđeni. Molim te, ne govori nikomu. Želim da to bude
naša tajna. Da se mene pita, Betty, poveo bih te u
najgizdaviji hotel Londona ili New Yorka, ili kamo bi već
htjela poći. Kupio bih ti prekrasnu haljinu, a ti bi u njoj
ušetala u prostoriju i svi bi se okrenuli za tobom, jer
plijeniš poglede kamo god pošla, premda toga nisi ni
svjesna. Ali, zasad, morat ćemo se zadovoljiti nečim manje
raskošnim.
Ne moraš ponijeti ništa. Ja ću se pobrinuti za sve što
nam je potrebno. Oboružaj se samo svojim osmijehom i
pustolovnim duhom. Već ćutim tvoj miris, Betty. Još ga
osjećam na svojoj jakni, ili možda samo utvaram da je
tamo. A sutra ću te ponovno dodirnuti i kušati te usne, i
sve će biti savršeno. Nemoj se bojati. Neću ti nauditi.
Nikada ti ne bih učinio nešto nažao. Ali vrijeme je, Betty.
Dva momka iz eskadrile Thunderbirds sinoć se nisu vratili
natrag. Dužni smo ugrabiti trenutke sreće kad god
uzmognemo.
 Volim te, Betty Braithwaite. Odbrojavat ću minute dok
ne uzmognemo biti nasamo.
Do sutra, zauvijek tvoj,
William
 DESETO POGLAVLJE

Jesi li sigurna daje ovo dobra ideja? - upitao je

James.
- Jesi li ti siguran da te Bog nije poslao na Zemlju
kako bi preispitivao svaku moju odluku?
James je složio facu. - Samo pokušavam...
- Znam, zaštititi me. Jedini je problem što vjeruješ
kako me najviše potrebno zaštititi od sebe same.
James je sjeo za kuhinjski stol pa na lice navukao
ozbiljan izraz. - Policija je upravo iskopala dva
kostura iz stražnjeg dvorišta tvoje bake. A sada si
pozvala nekog davno izgubljenog rođaka na
poslijepodnevni čaj kako bi ga ispitivala o tome u
prisustvu djevojaka.
- Neću razgovarati s njim o tome dok one budu
prisutne u prostoriji. Želim da ga upoznaju. On im je
jedan od rijetkih preostalih rođaka.
James me pogledao. Uslijedila je nelagodna tišina.
- U redu - naposljetku je progovorio - ali nemoj
polagati prevelike nade u njega. Vjerojatno zna manje
od tebe.
- Olive je rekla da su kipovi oduvijek ondje. Bebe
možda nemaju nikakve veze s bakom.
- Pa zašto ih je onda nazvala svojom dječicom?
- Ne znam. Nadam se da bi mi John mogao pomoći
dokučiti odgovor na to pitanje.
 - Kladim se da jadničak nije ni svjestan na što je
pristao. Zvuči više kao policijsko ispitivanje nego kao
poslijepodnevni čaj.
- Neće biti tako. Uostalom, sigurna sam da će mu
biti drago upoznati djevojke. Bilo mi ga je pomalo žao
- nije mu preostao nitko osim Olive, a ni ona neće još
dugo biti ovdje.
- Jesi li rekla svojoj mami?
- A što misliš?
- Ipak mu je rođakinja.
- A ja sam joj kći - s kojom više ne želi imati
nikakva posla.
Ruby je ušla u kuhinju. Zapitala sam se koliko je
čula.
- Dolazi nam posjetitelj, na čaj - izgovorila sam
užurbano.
- Baka?
Nastojala sam da me nota uzbuđenja u njezinu
glasu ne ispuni grizodušjem. - Ne. Hm, zapravo, riječ
je o njezinu rođaku. Zove se John.
Ruby se namrštila pogledavši prema meni. -
Jesam li ga već upoznala?
- Ne. I sama sam ga tek upoznala. Prabaka i
njegova mama izgubile su kontakt prije mnogo
godina.
Ruby je odmahnula glavom. - Zašto se svi u ovoj
obitelji neprestano svađaju?
- Kako to misliš?
- Nisam glupa. Kako to da baku nismo vidjeli od
pogreba?
- Bili smo prilično zauzeti, dušo, to je sve.
 - To nije istina. Razlog je sve ovo s kostima, zar
ne?
- Pa, ovo je dosta stresno i teško razdoblje za nju.
- U redu, a zašto onda danas ne dođe na čaj, ako
već dolazi i njezin rođak?
- I oni su izgubili kontakt.
- Eto o čem govorim. Svi ste međusobno
posvađani. Uopće nismo prava obitelj.
- Daj, Ruby. To zaista nije pošteno.
- Itekako jest. Ne samo da nikada nisam upoznala
svojeg oca nego mu ne znam čak ni ime.
Riječi su zaboljele koliko i pljuska posred lica.
- Ruby, to je bilo krajnje neprimjereno. - James je
progovorio tonom glasa kakav nismo imali priliku
često čuti.
- Baš kao i činjenica da ne znam tko mi je otac.
Oborila sam pogled, nemajući snage ni želje
svjedočiti boli u njezinim očima. Začula sam tresak
vrata i bat koraka koji su se uspinjali stubama.
James mi je prišao pa me zagrlio. - Hej, nemoj. Nije
to mislila. Znaš to i sama.
Pustila sam ga da me utješi zagrljajem,
pokušavajući pritom sebe uvjeriti kako ima pravo, no
istodobno vrlo dobro znajući daje mislila svaku riječ.
.
- Znači, je li mi on pravi ujak ili ne?- upitala je
Maisie, usredotočeno se zapiljivši u fotografiju,
očigledno i dalje zbunjena.
- Ne, dušo. To je dosta komplicirano. Mislim daje
on meni prvi rođak, ali iz drugog pokoljenja, što ga
čini tvojim drugim rođakom ili možda prvim rođakom
iz trećeg pokoljenja, ili nešto takvo. Upravo sam zato
rekla da bi bilo najjednostavnije zvati ga ujak John.
Maisie se doimala zbunjenijom nego prije mojeg
objašnjenja. - Zašto ga dosad nisam upoznala?
- Jer nisam znala za njegovo postojanje. On je naš
davno izgubljen rođak.
- Tko ga je izgubio?
Uzdahnula sam. Nakon neuobičajeno stresnog
dana na poslu, brzo sam gubila volju za nastavkom
ovoga razgovora. - Kao što sam ti već rekla, složeno
je. Nego, zašto mi ne bi pomogla iznijeti kekse na stol
i pripremiti sve što će nam biti potrebno za čaj.
- Hoćemo li imati i kolače?
- Da.
- Hoće li ujak John dolaziti svakog ponedjeljka?
Osmjehnula sam se, pruživši joj tanjur. Ruby je
još uvijek bila u njihovoj sobi na katu. Ako ništa
drugo, uspjeli smo ju privoljeti da obeća kako će se
spustiti kada John pristigne, mada sam
pretpostavljala da njezina dobrodošlica neće biti
odveć topla. Morat ćemo porazgovarati o stvarima
koje mi je izgovorila jutros. Morat ćemo porazgovarati
o mnogo toga. No, sada nije bio trenutak za takve
razgovore.
- Pet minuta iza četiri, Maisie, koja je prethodno
pošla stražariti na prozor dnevne sobe, oglasila se
vikom. - Vani je ćelav muškarac upravo izašao iz
plavog automobila.
- To je vjerojatno on. Stižem.
- Ruby - doviknula sam, prolazeći pokraj podnožja
stuba. - Možeš li, molim te, sići?
 S ulaznih je vrata dopro zvuk odmjerenog,
pristojnog kucanja. Maisie je poletjela otvoriti ih prije
nego sam ja uzmogla. Na njim je stigao John,
nasmiješen, s buketom cvijeća u ruci.
- Bok - rekao je, gledajući u Maisie. - Toliko
nalikuješ svojoj baki da sam sada siguran kako sam
pogodio pravu kuću.
- Alija nemam sijedu kosu - zgroženo je zavapila
Maisie. John je prasnuo u smijeh.
- Misli na dane kada je baka bila malena
djevojčica- rekla sam, razbarušivši joj kosu. - Maisie,
ovo je John. Johne, Maisie, moja mlađa.
- Drago mi je - rekao je John.
- Smijem li te zvati vijak John? - upitala je Maisie.
- Jer mama kaže da si nešto poput ujaka, iako nam
nisi pravi ujak.
Doimao se pomalo zatečen pitanjem i nesiguran
kako joj odgovoriti pa je pogledao prema meni, tražeći
odobrenje. Kimnula sam. - Da, naravno - odgovorio je
sa smiješkom. - A ovo je za vas - dometnuo je, pruživši
mi cvijeće. - Hvala što ste me pozvali u svoj dom. Bilo
je to nadasve ljubazno od vas.
- Hvala vam. Prekrasno je - odgovorila sam,
svakim se trenutkom osjećajući sve uvjerenijom daje
ovo druženje bila dobra zamisao. - Uđite unutra,
sklonite se s hladnoće.
Zakoračio je unutra, obrisao noge pa smjesta izuo
cipele, ne čekajući zamolbu da to učini. Ruby se
pojavila na vrhu stubišta. Njezina dugačka,
svjetlosmeđa kosa prekrivala joj je jednu stranu lica.
Odmjerila nas je okom koje nije bilo prekriveno
kosom.
 - Ovo je Ruby, moja starija - predstavila sam ju. -
Ruby, ovo je John.
- Bok - promrmljala je Ruby, spustivši se u
podnožje stubišta.
- Bok, Ruby - uzvratio je John. - Ma pogledaj ju
samo, visoka na mamu. Je li ti i tata visok?
Ruby me pogledala pa oborila oči u pod.
- Ruby nema tatu, ali dijeli mojeg sa mnom-
ubacila se Maisie.
Nešto me u nutrini prostrijelilo kada sam čula te
riječi. Nikada neće iščeznuti, taj osjećaj da sam ju
ostavila nezaštićenom od nevinih pitanja poput
ovoga.
- Oh, oprostite - rekao je John, meškoljeći se. -
Ispričavam se, nije mi bila namjera...
- U redu je - odgovorila sam, usmjerivši ga prema
dnevnoj sobi. - Sjednite. Čaj ili kavu?
- Prijala bi mi šalica čaja - rekao je. - Yorkshire,
ako imate.
- I tata pije Yorkshire - rekla je Maisie, bacivši se
na sofu tik do Johna.
- Svi spomena vrijedni ljudi piju ga - odgovorio je
John. - Sjećam se da tvoja prabaka nije pila ništa
drugo.
- Običavao si se igrati u njezinu vrtu, zar ne? -
rekla je Maisie. - Mama mi je pokazala sliku.
- Tako je, jesam. Običavao sam paziti na tvoju
baku kada bismo se igrali ondje, dok smo još bili
djeca.
- Je li se ona voljela igrati s vilinskim kipovima? -
upitala je Maisie.
 Johnovo se čelo naboralo, a on je kimnuo glavom.
- Imaš pravo, voljela je to.
Ruby je i dalje stajala na vratima dnevne sobe.
Pokazala sam joj da uđe. Smjestila se na naslonjač
nasuprot Johnu.
- Nego, Ruby... Mora da si već srednjoškolka-
započeo je John. - Reci mi koji predmet najmanje voliš
pa ćemo vidjeti mrzimo li oboje matematiku.
Ruby se osmjehnula. Bio je to prvi put da joj vidim
osmijeh tog dana. Otišla sam u kuhinju pa na
poslužavnik složila sve što će nam trebati. Dok sam
se vratila natrag, John ih je uspio obje nasmijati do
suza.
- Što sam propustila? - upitala sam, odloživši
poslužavnik na stolić za kavu.
- Oh, samo neke ratne priče iz mojih poštarskih
dana. U većini me njih naganjaju psi.
- Koliko ste dugo to radili? - upitala sam, pruživši
mu šalicu čaja.
- Cijeli svoj život. Počeo sam odmah nakon škole.
Upravo me to održalo vitalnim. U životu nisam nogom
kročio u teretanu, ali običavao sam propješačiti
petnaest kilometra prije nego bi većina ljudi uopće
ustala iz kreveta.
- Svaka vam čast - odgovorila sam. - Nikada nisam
savladala to ranojutarnje ustajanje.
- Najbolji dio dana - rekao je. - Stvari su
jednostavno prekrasne, sve dok se ne pojave ljudi pa
sve upropaste.
Osmjehnula sam mu se, ponudivši ga keksima.
Nešto kasnije, slagala sam šalice i tanjuriće u
perilicu kada je John došao iz dnevne sobe, noseći
prazan tanjur na kojem sam ranije poslužila kekse. -
Djevojke su krasne - rekao je, dodavši mi tanjur. -
Sigurno se jako ponosite.
- Tako je. Hvala. A i vi se izvrsno snalazite s njima.
John je slegnuo ramenima. - Lijepo je ponovno biti
uz djecu. Nekako pomlade čovjeka.
- Pa, dobrodošli ste kada god to poželite. Zaista to
mislim. Dobro je i za njih da imaju nekog poput vas
u blizini.
- Znači, sada više uopće ne viđaju vašu mamu?
Otresla sam glavom. - Ne od... znate već i sami.
John je prišao prozoru pa se zagledao u stražnje
dvorište.
- Nisam ih uopće mogla spojiti s njom - nastavila
sam - anegdote iz vašeg djetinjstva koje ste
prepričavali djevojkama o svojem i maminom
odrastanju. Jednostavno ne mogu pojmiti daje ikada
bila tako nestašna.
- Bilo je to davno - odgovorio je. - Oboje smo bili
bez ikakvih briga i pameti.
- Zašto ste prekinuli kontakt? - upitala sam. -
Jesu li se moja i vaša mama posvađale oko nečega?
- Mislim daje u pitanju bilo nešto takvo - odgovorio
je John potiho. - Mama nikada nije govorila o tome, a
u ono vrijeme nismo previše propitkivali.
- Tako sam i mislila - odgovorila sam, zatvorivši
vrata perilice. - Nego, recite mi o vilinskim kipovima
koje je Maisie spominjala. Sjećate li se jesu li oduvijek
bili u vrtu?
Kimnuo je.
Nisam bila sigurna kako nastaviti. Nisam ga htjela
previše rešetati pitanjima za njegova prvog posjeta, no
istodobno sam morala doznati što je više moguće. -
Vaša je mama rekla kako misli da su bili ondje i prije
nego je Betty doselila.
John se namrštio. - Rekla vam je to u subotu?
- Slušajte, žao mi je ako sam ju uznemirila
pojavivši se tako iznebuha. Stvar je u tome da mi je
ona jedina poveznica s bakinom prošlošću koja mi je
preostala. Neću joj ponovno dodijava- ti i nipošto ne
želim da se ponovno uzruja, ah biste Uju vi mogli
upitati u moje ime?
John mi je uputio prodoran pogled, koji bi Maisie
opisala kao Paddingtonov pogled. - Upitati ju što
točno?
- Biste li ju upitah zna li još štogod o kipovima?
Ona je jedina živuća osoba koja bi mi mogla pomoći.
- Upitat ću ju - pristao je John - ah nisam siguran
da ćete dobiti odgovor. Vidjeh ste i sami kako se lako
izgubi.
- Hvala vam. Neprestano se pitam postoji li možda
nešto što mi je promaklo. Nešto što bi nam pomoglo
dokučiti što se ondje zapravo dogodilo.
John mi je prišao pa me potapšao po nadlanici. -
Bila je dobra žena, vaša baka. Siguran sam da, što
god da se zbilo, nije namjeravala nikomu nauditi.
Osmjehnula sam mu se, zahvalna na utjesi. -
Tako mi je drago što sam vas pronašla - rekla sam.

- I meni - odgovorio je. - A sada mi dopustite da se

odem pozdraviti s vašim djevojkama prije odlaska.
 .

Ležala sam u postelji, grčevito stišćući plahte i moleći se

da ne začujem kucanje na vratima. Neću se sastati s njime.
Odlučila sam to netom nakon onoga što se zbilo prošlog
jedna. Međutim, bila sam prestravljena da će, ako se ne
pojavim na našem sastajalištu, on doći ovamo i pokucati
na vrata.
Promatrala sam kako se kazaljke sata sporo pomiču
dok nisu pokazale četiri i trideset, potom se nastavivši
kretati prema pet. Dosad je već shvatio da neću doći.
Nekako sam bila sigurna da neće biti previše raspoložen
za promatranje osvita u samoći. Zaputit će se natrag
stazom. Bezbroj sam puta pomislila da čujem njegove
korake vani. Odahnula sam tek kada su kazaljke pokazale
pet i trideset, uvjerena da ipak neće doći.
Međutim, na neki je način to bilo i gore. Bilo je to ništa
doli produljivanje agonije. Jer, doći će, toliko sam znala.
No, možda je odučio odigrati mudro i strpljivo čekati pravi
trenutak, pravu priliku.
Nisam morala dugo čekati. Došao je tog poslijepodneva,
nakon što sam se vratila u praznu kuću. Naravno, znao je
da će biti tako. Znao je kada tko odlazi i vraća se natrag.
Začula sam nekoliko udaraca na stražnjim vratima. Veseli
ritam rat- a- tat- tat koji nipošto nisam očekivala. Možda
uopće nije bio ljut. Možda se došao ispričati za prošli
tjedan. Sigurno je shvatio koliko su pogrešni njegovi
postupci bili. Da to nije bilo ono što sam htjela.
Potiho sam se spustila u prizemlje pa naherila vrat kako
bih kroz kuhinjski prozor provjerila tko je. Da, bio je to on.
U ruci je nosio velik buket cvijeća. Zaista se došao ispričati.
Oklijevala sam na trenutak, no onda je ponovno pokucao.
Požurila sam kroz kuhinju kako bih otvorila vrata.
Zatekla sam ga nasmiješenog. Osmjehivao se kao da se
ništa nije dogodilo i kao da je sve bilo u najboljem redu.
- Nedostajala si mi jutros - rekao je. - Pomislio sam da si
možda bolesna pa sam ti donio ovo.
Pružio mi je cvijeće. Mirisne graholike, koje je očito sam
nabrao i povezao špagom, no gesta je svejedno bila
dirljiva. Nitko mi nikad prije nije darovao cvijeće.
- Hvala - promrmljala sam. Zakoračivši naprijed, stavio
je stopalo u okvir vrata kako ih ne bih mogla zatvoriti. Čim
je to učinio, bilo mi je jasno daje sve pomno isplanirao.
Donio mi je cvijeće kako bih povjerovala u njegove dobre
nakane. Međutim, bila sam svjesna da više ništa ne mogu
poduzeti kako bih promijenila svoju trenutnu situaciju i
daje jedino što mi preostaje prihvatiti njegovu igru.
- Bolio me trbuh, poprilično jako.
- Pa, ne izgleda mi kao da te nešto boli.
- Prošlo je nakon nekog vremena.
- Zagrijala si vodu za termofor, zar ne?
Kimnula sam.
- Moja se mama kune u čudotvornost svojeg termofora.
Pomaže kod svega.
Zakoračio je unutra pa zatvorio vrata.
- Zar nećeš pronaći nešto za cvijeće?- upitao je.
Kimnula sam glavom pa s prozorske daščice zgrabila
praznu staklenku, nalila ju vodom pa ubacila cvijeće
unutra. Divno je mirisalo. Reći ću da sam ga sama nabrala.
Nitko ne mora doznati istinu.
- Mogla bi pristaviti i čajnik, kad si već na nogama -
rekao je.
Učinila sam kako je tražio. Zvuk udarca vode o metal
bio je nekako hladan i grub. Uzela sam šibicu kako bih
pripalila plamenik na štednjaku, ćuteći kako mu oči
pomno prate svaki moj pokret. Bilo je to kao da igramo
nekakvu igru mačke i miša. On, grabežljivac u toj igri,
svakog će trena nasrnuti na mene, bila sam sigurna u to.
A kada to učini, bila sam svjesna, neću imati kamo pobjeći,
jer sam već kod kuće.
Kada je kuhalo za vodu počelo pištati, zagrijala sam
čajnik, onako kako me mama učila, pa ga zatim napunila
lišćem i prelila kipućom vodom, osjetivši kako mi para
umiva lice. Odabrao je trenutak kad sam na čajnik stavila
navlaku. Kao daje htio nečime prikratiti vrijeme dok lišće
ne ispusti svoju aromu. Prikrao mi se straga pa se privinuo
uz mene.
- Problem je kod tebe - rekao je, dašćući mi u lijevo uho
- što želiš biti odrasla djevojka, no nimalo ti se ne sviđa kad
stvari postanu malo vatrene, zar ne? Odmah pobjegneš
kući mamici. Ali mamica sada nije ovdje. Tu smo samo ti i
ja. A ti si me pozvala unutra. Čak sam ti i cvijeće donio.
Štogod kasnije rekla, nitko ti neće vjerovati. Ne bi ti
povjerovali ni ovako, ni onako, zar ne? Zašto bi se naočit
muškarac poput mene povlačio okolo s djetetom poput
tebe, ha? Znat će da sve izmišljaš. Reći će da si šašava mala
djevojčica koja izmišlja i priča koješta.
Obavio je ruku oko mene, kliznuvši dlanom ispod pojasa
koji mi je pridržavao hlače. Gurnuo je dlan dublje, u moje
gaćice. Ukočila sam se. Ćutjela sam njegov vreo dah na
vratu. Trenutak kasnije, prst mu se našao u meni. Stisnula
sam oči, nadajući se da ću pukom snagom želje učiniti da
nestane. Međutim, to se nije dogodilo. Nastavio je sa
svojom rabotom.
 - Uživaš u ovome- rekao je. - Ne bi bila vlažna da ne
uživaš. Ipak nisi nevina djevojčica kakvom se prikazuješ,
zar ne?
Izvukao je ruku bez ikakva upozorenja pa me okrenuo
k sebi, ali ja se nisam uspijevala primorati da ga pogledam
u oči.
- Sljedećeg puta neće biti prst - rekao je. - Danas sam
samo odmjeravao veličinu. Rekao bih da si zrela za branje.
Znaš, breskva je najukusnija kada ju ubereš ravno s voćke.
Prije nego se bilo tko drugi imao prilike osladiti plodom.
Vratit ću se u isto vrijeme sljedećeg tjedna. Bolje za tebe
da me dočekaš ovdje. Jer ne želiš da ljudi doznaju što smo
upravo činili. A ako me ne pustiš unutra, doznat će, ako me
razumiješ? Reći ću im da si me preklinjala da ti udovoljim.
Da se nisi mogla strpjeti dovoljno dugo ni da gaće svučeš.
Pustio me. Potom si je natočio šalicu čaja pa sjeo za
kuhinjski stol kako bi ga ispio. Nije žurio. Aja sam sve to
vrijeme ostala stajati, ukorijenjena na onom istom mjestu.
Nisam se mogla pomaknuti, niti razmišljati o bilo čem
osim o tome koliko sam bila glupa što sam ikada pristala
poći s njime gledati svitanje.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Odlazak u školu u srijedu ujutro protekao je u

uobičajenoj užurbanosti, nakon što smo kasnili pri
polasku čak i prije nego smo se dvaput morali vraćati
po stvari (po čitanku i opremu za tjelesni) koje je
Maisie zaboravila ponijeti. Ruby je požurila ispred nas
kako joj ne bi pobjegao autobus. Ja sam, pak, ubrzala
korak u ono što je Maisie nazivala mojim „prisilnim
maršem“, a ona se dala u kas, nastojeći ostati ukorak
sa mnom. Kao i uvijek, neumorno je brbljala pa je bilo
pravo čudo što sam primijetila papir na vjetrobranu
svojeg automobila, tim više što je vozilo bilo parkirano
troja vrata niže od naše kuće. Unatoč tomu,
primijetila sam nešto krajičkom oka, a kada sam se
okrenula, smjesta sam znala u što gledam. Pokušala
sam posegnuti preko stakla i izvući papir, a da Maisie
ništa ne primijeti, no stala sam kao ukopana kada
sam ugledala ogrebotine s bočne strane svojeg
automobila. Krupne, izrezbarene linije koje su se
protezale cijelom dužinom obaju vrata. Maisie ih je
spazila u istom trenu kao i ja.
- Mamice, što se dogodilo tvojemu automobilu? -
upitala je. Pokušala sam održati smirenost u glasu. -
Izgleda kao da se nešto očešalo o njega - odgovorila
sam.
- Ali, unakazili su ga. Uništili su tvoj automobil.
Ton njezina glasa otkrio mi je da bi svakog trena
mogla briznuti u suze. I premda je bila riječ o
izudaranoj, deset godina staroj Fiesti, moram priznati
da sam se više- manje osjećala kao i ona. - Sve je u
redu - odgovorila sam. - Mogu ga odvesti u
autoradionicu i reći im da to poprave.
- Ali neće li to koštati mnogo novca?
- Osiguranje- rekla sam. - To znači da ću novac
dobiti natrag.
- Zašto su to učinili tvojemu automobilu?
- Vjerojatno je riječ o nezgodi - odgovorila sam,
trseći se zvučati kao da zaista u to i vjerujem.
Pokušala sam zgrabiti poruku dok je Maisie bila
zaokupljena ogrebotinama, no bila je odviše pozorna
da bi mi to pošlo za rukom.
- Što je to? - upitala je.
- Vjerojatno poruka od osobe koja je ogrebla
automobil - odgovorila sam. - Ovlaš sam spustila
pogled na papir, nervozno progutala knedlu pa ga
smjesta gurnula u džep.
- Što piše? - upitala je Maisie.
- Napisao je da mu je jako žao i ostavio je svoj
telefonski broj kako bismo mogli sve riješiti s
njegovom osiguravajućom kućom.
- To je dobro.
- Da - uzvratila sam, usiljeno se osmjehnuvši. -
Hajde, moramo požuriti. Nazvat ću autoradionicu
kada dođemo u školu.
Primila sam ju za ruku pa se zaputila niz cestu,
prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u
svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg
srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s
papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti
obitelj. Prestani. Smjesta.“
 .
Ruke su mi još drhtale kada sam iz škole nazvala
inspektora Free- mana. Sakrila sam se u ostavu u
kojoj smo skladištili uredski materijal, u nadi da ću
tamo pronaći trunku privatnosti.
- Halo - rekla sam kada se javio. - Ovdje Nicola
Hallstead. Ispričavam se što vas ometam, ali netko mi
je jutros ostavio prijeteću poruku na vjetrobranskom
staklu, prethodno mi poprilično gadno izgrebavši
automobil.
- Što u poruci piše?
- Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.
- U redu. Jeste li na poslu?
- Da. Vratit ću se kući do četiri.
- U redu, zamolit ću nekoga od pozornika da svrati
do vas iza četiri kako biste dali izjavu. Postoji li netko
na koga sumnjate?
- Ne - odgovorila sam. - To je već druga poruka
koju sam dobila. Nisam vam spominjala prvu jer je
ostavljena pred bakinom kućom pa sam bila uvjerena
kako ju je ostavio netko od ogorčenih susjeda,
nezadovoljan prisustvom medija u selu. Ali taj netko
sada zna gdje živim, a to mi se nimalo ne sviđa.
- Poslat ćemo nekoga u Pecket Well da malo
prodrma susjedstvo kucajući od vrata do vrata.
Možda će to biti dovoljno da zaustavi krivca. Ali
svakako mi javite ako primite nove poruke.
- U redu - rekla sam. - Hvala vam.
Stavila sam mobitel natrag u svoju torbu, svjesna
kako mi je preostalo samo pet minuta da se priberem
prije početka nastave. Netko me pokušavao prisiliti
da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo
imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji.
Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko,
netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne
želi da izađe na vidjelo
.
Sjedila sam u ravnateljičinu uredu za vrijeme
pauze za ručak, promatrajući kako joj se usta
otvaraju i zatvaraju, no većina izgovorenog nije mi se
uspijevala probiti do mozga. Uspjela sam razabrati
izolirane fraze poput: „novi rezovi“, „budžet puca po
šavovima“, „teške odluke“ i „primorana vas otpustiti“.
Slušajući ih, prekorila sam se jer nisam prije obraćala
pozornost na njih. Otkriće kostiju toliko me zaokupilo
da su novosti o sve snažnijoj financijskoj krizi u školi
prošle gotovo nezamijećeno. Tješila sam samu sebe
razmišljanjima da su predviđanja koja dolaze iz
zbornice uvijek tmurna i zloguka, da smo neprestano
u novčanoj stisci, i da ćemo, na ovaj ili onaj način, svi
već nekako opstati.
Sada sam, slušajući riječi „biti s nama do Božića“,
shvatila da se to uistinu događa. I to meni.
Ravnateljica je rekla i neke lijepe stvari. Spomenula
je „besprijekorne preporuke“ i da se „raspitala kod
ravnatelja u drugim lokalnim školama“. Međutim, to
mi u tom trenutku nije bilo važno. Ono što je bilo
važno jest to da sam postala tehnološki višak, i nije
bilo tih lijepih riječi koje bi mogle promijeniti tu
činjenicu.
Napustila sam njezin ured pa ušla u zbornicu još
pomalo omamljena. Svi su odreda podigli poglede pa
ih smjesta oborili u pod. Nisam morala ništa reći;
moje držanje govorilo je umjesto mene.
Fiona je, očekivano, prva skupila hrabrost pa mi
prišla. Upitno je podigla obrvu. Kimnula sam.
- Oh, Nic, tako mi je žao. To je nečuveno.
Nahuškat ćemo sindikat na njih, možda oni uspiju
nešto isposlovati.
Odgovorila sam polusmiješkom, premda sam
znala da od toga neće biti nikakve vajde. Ravnateljica
je bila vrlo jasna. Već je poduzela sve ne bi li spriječila
rezove među prosvjetnim kadrom. Uostalom, nisam
bila jedina. Pomoćnica u nastavi iz petog razreda ušla
je u ravnateljičin ured nakon mene. Očito je odlučeno
da će se starija djeca morati snaći bez pomoćnika
kako bi mlađa mogla zadržati svoje.
- Ne krivim nju - rekla sam. - Doimala se
ojađenijom od mene. Nije ona kriva što novca nema.
- Možda kad stvari krenu nabolje...
Odmahnula sam glavom. Fiona je pokušavala
ostati optimistična, noja sam bila sklonija stvarnosti.
A stvarnost je bila takva da nisam samo ostala bez
posla nego su i izgledi da ću ga ponovno dobiti bili
ravni nuli.
- Maisie će ovo jako uznemiriti- rekla sam. -
Najprije je Ruby otišla, a sada i ja.
- Pripazit ću na nju - rekla je Fiona, stisnuvši mi
rame u znak potpore. - Pronaći ćeš već nešto, i to
brzo, sigurna sam u to.
Osmjehnula sam se jer je to bilo pristojno.
Stvarnost je bila kudikamo brutalnija. Bio je to jedini
posao koji sam ikada radila. Nisam bila kvalificirana
za bilo što drugo. I bila sam bolno svjesna da, pošto
sam rodivši Ruby napustila školovanje, sa svojim
ograničenim srednjoškolskim kvalifikacijama neću
dobro proći na današnjem tržištu rada. Bit ću
primorana natjecati se s mnoštvom bistrih mladića i
djevojaka s kvalifikacijama boljim od mojih, kao i sa
starijim ljudima s čijim se iskustvom nisam mogla
mjeriti.
Sjela sam, trseći se zauzdati suze koje su se borile
ne bi li izbile na površinu. Bila sam bolno svjesna
činjenice da je jedina stvar u kojoj sam obdarena
bogatim iskustvom, i u kojoj sam, naizgled, osobito
dobra, bilo bacanje klipova pod vlastite noge.
.
Poruka koju sam poslala Jamesu bila je krajnje
jednostavna: Automobil je jutros vandaliziran, a ja
upravo proglašena tehnološkim viškom - kako prolazi
tvoj dan?
Telefon je smjesta zazvonio.
- Ti to ozbiljno? - upitao je James.
- Da. Odlazim o Božiću. Pretpostavljam da
možemo sve skupa gledati s vedrije strane pa ću
barem otići nakon što s klincima dovršim jaslice, a ne
nakon utrke s uskršnjim jajima ili sportskoga dana.
- Kriste, nakon svog rada koji si uložila u to
mjesto.
- Nije ona kriva. Prokleti rezovi. Nije imala izbora.
Uglavnom, ako poznaješ nekog vodoinstalatera koji
traži pomoćnicu...
- Ne budi blesava. Neka druga škola zaposlit će te
dok trepneš.
 - Neće, Jámese. Nitko ne zapošljava i nitko ne ide
u mirovinu. Ne sjećam se kada sam posljednji put
vidjela natječaj za pomoćnika u nastavi.
S druge je strane uslijedila tišina. James je bio
poprilično vješt u sakupljanju komadićaka mojeg
života i sastavljanju istih u prvotnu cjelinu, ali čak se
i on u danoj situaciji doimao bezidejnim.
- Što se dogodilo s automobilom? - upitao je.
- Netko ga je zagrebao s bočne strane, cijelom
dužinom. I to hotimično. Znam jer je taj netko ostavio
novu prijeteću poruku pod brisačem.
- Oprosti mi - odgovorio je James. - Nisam ti trebao
savjetovati da zanemariš prvu. Nisam mislio da će
stvari ovako eskalirati. Moraš prijaviti policiji - ovo
pomalo izmiče kontroli.
- Već jesam - odgovorila sam. - Rekli su da će
kasnije poslati nekoga po izjavu.
- Razgovarat ćemo kada se vratim kući - rekao je.
- Pokušat ću završiti ranije. Nemoj se mučiti
kuhanjem. Uzet ću nam pizzu na povratku.
- Hvala ti - uzvratila sam.
- Smislit ćemo nešto.
- Da- odgovorila sam, premda nisam imala
nikakve predodžbe što i kako.
.
Uspjela sam zadržati na licu masku dobrog
raspoloženja gotovo cijelim putom kući s Maisie,
ponajviše zato što je ona toliko pričala da ja nisam
morala. Međutim, čim sam ugledala svoj automobil,
suze su jednostavno potekle.
 - Ne brini, mamice - rekla je Maisie, primivši me
za dlan. - Sredit će ga u autoradionici.
Osmjehnula sam joj se, ne želeći joj otkriti pravi
razlog iza mojih suza - sama pomisao da bih nakon
toga morala još jednom sve to prolaziti kada se Ruby
vrati kući bila je nepodnošljiva. Nisam bila primorana
dugo čekati.
- Što ti se dogodilo s automobilom? - upitala je čim
je prešla prag.
- Netko ga je ogrebao - objavila je Maisie - ali
ispričao se, a osiguranje će platiti popravak.
Ruby me pogledala.
Nisam joj namjeravala istinom prouzročiti brige. -
Policija će uskoro doći kako bi uzeli izjavu. Moram
prijaviti štetu zbog osiguranja. - Nisam mogla
procijeniti je li mi povjerovala ili ne, no odlučila sam
da bi najbolje bilo iskoristiti priliku pa im reći i drugu
vijest. - Bojim se da to nisu jedine loše vijesti danas -
nastavila sam.
- Je li još netko umro? - upitala je Maisie.
- Ne, dušo - odgovorila sam. - Nitko nije umro.
Ostajem bez posla. Škola si više ne može priuštiti
pomoćnika u šestom razredu pa prestajem raditi o
Božiću.
Djevojke su me nijemo promatrale. Ruby je
progovorila prva. - Ali to nije pošteno.
- Znam, ali život nije uvijek pošten. Vlada nije školi
dodijelila dovoljno novca pa je škola primorana
otpuštati ljude.
- Tko će me ujutro voditi u školu? - upitala je
Maisie.
 - Ja. Samo što više neću ulaziti s tobom jer više
neću raditi ondje.
Maisie je briznula u plač. Prišla sam joj pa ju
zagrlila, gladeći joj kosu, koja je nakon dana
provedenog u školi uvijek bila neuredna i
razbarušena. - I dalje ćeš u školi imati Emily, i bit će
ti ludo zabavno - rekla sam. - Osim toga, dolazit ću
na sve priredbe.
- Ne želim da odeš – jecala je.
- Znam - odgovorila sam, otirući joj suze. - Ali
takve se stvari događaju. Gospođa Atkins iz petog
razreda također ostaje bez posla.
Maisie je briznula u novu rundu suza.
- Hajde, hajde - rekla sam, svjesna da će policija
svakog trena pokucati na vrata i da nipošto ne želim
da djevojke budu tu kada se to dogodi. - Mislim da bi
nam svima godila filmska večer. Pođite odabrati DVD.
Tata će donijeti pizzu za večeru.
Maisieno se lice znatno razvedrilo prije nego je
jurnula u dnevnu sobu. Ruby je pošla za njom,
premda ni izbliza tako poletna.
.
Policajac kojeg su poslali bio je pozornik Hyde, isti
onaj koji me slijedio do bakine kuće onoga dana kada
sam pronašla kosti.
- Evo nas opet - rekao je, skinuvši kacigu kada je
ušao u kuhinju. - Automobil je gadno izgreben. Ako
sam dobro shvatio, počinitelj je ostavio i poruku.
Pružila sam mu plastičnu vrećicu s objema
porukama koje sam primila. - Današnja je poruka na
vrhu. Drugu sam pronašla na svojem automobilu
nakon što sam ga prošle srijede parkirala pred
bakinom kućom.
Pročitao ih je obje pa me pogledao. - I nemate
nikakvu predodžbu o tome tko bi mogao stajati iza
ovoga?
- Ne. Očito je riječ o nekome kome se ne sviđa što
je policija upletena u sve, ah mimo toga... - Slegnula
sam ramenima, utihnuvši.
- A postoji li možda netko tko vam je takvo što
otvoreno rekao u lice?
Smjesta sam pomislila na mamu, ali to je bilo
suludo. Koliko se god protivila mojoj želji da odem sve
prijaviti policiji, nikada mi ne bi izgrebla automobil.
Zapitala sam se bih li mu trebala spomenuti Andreu,
no učinilo mi se to podlim, tim više što je oduvijek bila
dobra prema baki. Uostalom, zaista mi se nije činila
poput nekoga tko bi pribjegao nečemu takvomu. - Ne
- odgovorila sam.
- Pa, proučit ćemo poruke, a ja ću fotografirati
štetu na vozilu pa popričati s vašim susjedima kako
bih utvrdio je li netko od njih štogod čuo ili vidio. Javit
ću vam broj zapisnika kako biste se s njime mogli
javiti vašoj osiguravajućoj kući, a kasnije ćemo obići
domaćinstva u Pecket Wellu pa vidjeti što tamo
možemo doznati.
- Hvala vam - rekla sam, isprativši ga do ulaznih
vrata. Sve o čem sam u tome trenutku uspijevala
razmišljati bilo je to kako je tamo vani mnoštvo ljudi
koji o svem tome nemaju pojma. Ijedna osoba koja
očito zna sve.
.
 Sat kasnije, James je stigao kući s pizzama.
Djevojke su ga došle pozdraviti, potom sa svojim
pizzama iščeznuvši natrag u dnevnu sobu kako bi
odgledale kraj filma.
- Jesi li dobro? - upitao je James.
- Nisam baš najbolje - odgovorila sam. Prišao mi
je pa me zagrlio. - Što je policija rekla?
- Pitali su je li netko razgovarao sa mnom o
uplitanju policije.
- Pretpostavljam da nisi spomenula svoju mamu.
Odmahnula sam glavom. - Dovoljno mi je što baku
istražuju zbog mogućeg umorstva. Ne želim još
prokazati i majku kao mogućeg počinitelja kaznenog
djela, zar ne?
- Jesi li sigurna da ona...
- No, Jámese, molim te. Znam daje ljuta na mene,
ali nije netko tko bi vandalizirao automobil, zar ne?
- Dakle, riječ je o nekom otužnom šupku iz Pecket
Wella koji te slijedio ovamo?
- Moguće. Ah ne razumijem zašto. Nije mi jasno
kako se to tiče bilo koga drugoga.
- Uvijek postoje pojedinci koji brinu tuđu brigu,
uvjeravajući same sebe da ih se sve na ovaj ih onaj
način tiče.
- Pa, možda će večerašnji policijski posjet biti
dostatan da ga razuvjeri i natjera da prestane. Maisie
je jako uznemirio prizor. I činjenica da sam ostala bez
posla, naravno. - Suze su potekle čim sam dovršila
rečenicu.
- Dođi ovamo- rekao je James, ponovno me
zagrlivši. - Imala si prilično usran dan prema čijim
god ga kriterijima procjenjivali, i to povrh par prilično
usranih tjedana.
Dopustila sam mu da me nastavi držati u
zagrljaju, trudeći se ne razmišljati o činjenici da se ne
mogu otresti osjećaja kako najgore tek slijedi.
.
Sjedila sam na kraju sofe, jedući pizzu i tupo
zureći prema zaslonu televizora na kojem se Nicole
Kidman upravo pojavila u Medvjedicu Paddingtonu.
Jedino o čem sam uspijevala razmišljati bilo je kako
ćemo se nakon Božića snaći bez moje plaće. Najbolje
čemu sam se mogla nadati bilo je skraćeno radno
vrijeme u nekom kafiću ili trgovini. Ali, kako nisam
imala iskustva, ni takvo što nije bilo bogzna kako
izgledno.
Kasnije, dok smo u kuhinji pili kavu, odlučila sam
načeti temu.
- Bit ćemo dekintirani nakon Božića - rekla sam.
- Pronaći ćeš nešto.
- Ne možemo se u to pouzdati. A čak i ako uspijem
nešto pronaći, vjerojatno ću zarađivati osjetno manje
nego sada.
- Snaći ćemo se.
- Zaista? Hoćemo li? Već se sada mučimo, a i sam
si rekao da su ti prihodi opali u odnosu na prošlu
godinu.
- Bit će bolje u proljeće.
- A možda i neće. Bilo kako bilo, ne možemo si
dopustiti tako dugo čekati.
- U redu, koja nam je onda alternativa?
 Oklijevala sam prije nego sam izgovorila riječi,
dobro znajući kakvu reakciju mogu očekivati od
njega.
- Što misliš o tome da uselimo u bakinu kuću?
James me pogledao kao da sam upravo predložila
da odselimo na Mjesec.
- Taj potez itekako ima smisla - nastavila sam. -
Ne znamo ni kada ću, ni hoću li uopće dobiti posao.
Bit će jako teško otplaćivati hipoteku na vrijeme, a s
obzirom na naše financijske poteškoće, bilo bi i
beskrajno glupo otplaćivati hipoteku dok istovremeno
u posjedu imamo praznu kućerinu.
- Posve si ozbiljna, zar ne?
- Naravno da jesam. Riješili bismo se hipoteke i
ostalo bi nam nešto novca s kojim bismo mogli
pregurati teška vremena dok ja ponovno ne
pronađem nekakav posao.
James je sjeo za stol pa zarinuo glavu u dlanove.
- Slušaj - nastavila sam - znam da ne želiš odseliti
onamo, no što nam drugo u ovom trenutku preostaje?
Ne možemo ju prodati.
James je složio facu. v
- Što je?
- Mogli bismo. Hoću reći, s pravne nas strane ništa
ne sprečava.
- A ja bih trebala njezinu posljednju volju
jednostavno zanemariti? Je li to ono što želiš reći?
- Nije da je još s nama pa da će nekako doznati,
zar ne?
- Zaboga, Jamese. Ne mogu vjerovati da si to
izgovorio.
 - Oprosti mi, ali to je istina. Sve što želim reći jest
da postoji i drugi način. A što se mene tiče, prodaja
njezine kuće mnogo je bolja i prihvatljivija
mogućnost.
- Nemam ju pravo prodati. Htjela je da jednog
dana pripadne Ruby. Kuća zapravo pripada njoj.
- Pa, slobodno joj izloži svoju zamisao, ali ne bih
se kladio u vlastiti život da će biti oduševljena. Nema
šanse da će htjeti preseliti onamo.
James je svojom šalicom kave zalupio o stol pa
napustio kuhinju. Znala sam da ima pravo, no
također sam znala i da moram poštovati bakine želje.
Bila je to bezizlazna situacija, no netko će prije ili
kasnije morati popustiti.
.
Pričekala sam dok James ne povede Maisie na
spavanje i ostane joj čitati priču za laku noć kako bih
zapodjenula razgovor s Ruby. Dopuštah smo joj da
preko tjedna ostane budna sat dulje od Maisie. Bilo
je dobro dati im malo prostora i samoće na kraju
dana.
Bila je u dnevnoj sobi, zavaljena u vreću za
sjedenje i posve zadubljena u knjigu koju je čitala.
Znala sam da će ju bilo kakvo ometanje izbaciti iz
takta, ali nisam imala izbora.
- Možeš li odvojiti minutu za mene? - upitala sam.
- Imam li uopće izbora?
Osmjehnula sam se. - Zapravo i ne. Pokušavamo
pronaći najbolje rješenje trenutne situacije pa sam ti
htjela izložiti jedan prijedlog.
Spustila je knjigu.
 - Prabaka mi je oporučno ostavila svoju kuću. No,
dok sam bila s njom netom prije nego je umrla, rekla
mi je kako bi voljela da jednoga dana pripadne tebi.
Namrštila se. - A što je s Maisie?
Bilo je tako svojstveno Ruby upitati takvo što.
Uvijek je gorljivo zastupala princip pravednosti. Bilo
je to nešto što me istodobno činilo tužnom i
ispunjavalo ponosom: shvatila sam koliko se često
sve što činimo vrtjelo oko Maisie.
- Htjela je da pripadne tebi.
- Zašto?
- Bila si joj prvorođeno praunuče i samim time
posebna.
Izraz namrštenosti na njezinu licu malčice se
ublažio.
- Stvari stoje ovako - nastavila sam. - Moramo
odlučiti što učiniti s kućom. Ne možemo si priuštiti
držati ju praznom. Razmišljali smo o tome daju
iznajmimo, ali to bi se u ovome trenutku moglo
pokazati neizvedivim.
- Zbog kostiju?
- Da - odgovorila sam. - Međutim, problem je u
tome što ćemo se sada, kada izgubim posao, naći u
škripcu s novcem, a jedno od mogućih rješenja jest
prodati ovu kuću i preseliti u bakinu.
Pogled kojim me prostrijelila nije bio pretjerano
različit od onoga kojim me počastio James. Jedina
razlika bila je u tome što je u njezinu bilo malo više
ljutnje.
- Ne. Ne želim se seliti. Ovo je naš dom.
- Znam, dušo, ali ne možemo si priuštiti zadržati
obje kuće, a ne možemo bakinu kuću predugo ostaviti
praznom, jer će tijekom zime popucati cijevi, a vlaga
prodrijeti u zidove.
- Zašto jednostavno ne pronađeš drugi posao?
- Pokušat ću, ali to neće biti tako jednostavno.
Vjerojatno ću morati raditi nešto posve drukčije od
onoga što sam radila do sada; primjerice, biti
prodavačica ili konobarica, a radno ću vrijeme morati
prilagoditi Maisienim školskim aktivnostima pa neću
zarađivati tako dobro.
- Onda prodaj prabakinu kuću.
- Već sam ti rekla, dušo. Htjela je daju ti dobiješ.
- E pa ja ju ne želim. Hvata me jeza od toga mjesta.
Klinci u školi govore da su ta djeca ubijena. Misle da
ih je prabaka ubila. Ne želim imati nikakve veze s tom
kućom, a najmanje od svega želim stanovati u njoj.
Ustala je, spremajući se odjuriti uza stube, kada
se naizgled sjetila daje Maisie gore i da upravo sluša
svoju priču za laku noć.
- Hej - rekla sam, prišavši joj bliže i zaustavivši se
tik do nje. - Prabaka nikada ne bi naudila toj djeci,
rekla sam ti već to, zar ne? Kosti više nisu ondje i
nemaš se čega bojati. To je obična kuća, kao i svaka
druga.
- Obična? Ništa u svezi te kuće nije obično i
normalno, i nema šanse da ću ikada pristati stanovati
ondje. Ako želiš, samo daj, ali bez mene.
Odjurila je na kat uz bat koraka. Čula sam kako
za sobom zaključava vrata kupaonice. Ostat će ondje
dok ne bude sigurna da je Maisie usnula. Potonula
sam na sofu pa počela plakati. Moralo je proći barem
pet minuta prije nego sam osjetila kako se Jamesove
ruke obavijaju oko mene.
 - Rekao bih da razgovor nije najbolje protekao?
- Imao si pravo. Bila je to glupa zamisao.
- Ne. Ponio sam se poput šupka. Oprosti mi.
- Svejedno si imao pravo.
- Tvoj prijedlog nije nimalo besmislen. Ali ja
jednostavno ne želim stanovati u toj kući.
- Ne želi ni Ruby. Pretpostavljam da ni Maisie neće
biti previše oduševljena tom mogućnošću. Sve je to
malo previše za njih, pogotovo nakon svega ostalog
što se zbilo.
- Možda bi najbolje bilo ne brzati s odlukama.
Sutra ćemo sjesti pa još jednom proanalizirati
financijsku situaciju. Možda uspijemo pronaći drugi
izlaz. Zasad ne odbacujem u potpunosti ni ovu
mogućnost.
- Pa, Ruby je već to učinila umjesto tebe.
- Smekšat će se.
- To si rekao i za mamu.
James je prostenjao. - Zaista sam potpuno
beskoristan, zar ne? Možda bi me trebala jednostavno
ustrijeliti. Tako postupku sa starim kljusinama, zar
ne?
- Ne mogu si to priuštiti - rekla sam. - Ne dok još
uvijek umiješ odčepiti odvod na sudoperu.
Iz policije su nazvali rano sljedećega jutra, prije
nego sam uopće krenula na posao.
- Imate li vremena za razgovor? - upitao je
inspektor Freeman.
- Imam deset minuta, a onda moram krenuti na
posao.
- Dobili smo rezultate DNK analize.
- Oh.
 - Želite li da vam ih priopćim osobno ili biste radije
to obavili telefonskim putem?
- Možemo to obaviti i sada - odgovorila sam, ne
želeći produljivati agoniju.
- DNK analiza potvrdila je daje vaša baka bila
majka obiju beba.
- U redu.
- Međutim, što se očinstva tiče, čini se da nisu u
srodstvu s vama.
Trebao mi je trenutak da shvatim što mi pokušava
reći.
- Hoćete reći da djeca nisu bila djedova?
- Čini se daje tako.
Djelići slike o onome što se onomad možda
dogodilo u tom su se trenutku izmiješali u mojoj glavi,
nalik onim slagalicama kod kojih je potrebno
pomicati kvadratiće kako bi sve sjelo na svoje mjesto.
Djeca nisu bila djedova, a ipak su ukopana u vrtu
kuće u koju je baka uselila tek onoga dana kada se
udala za njega. Nisam mogla dokučiti kako uklopiti
nove komadiće slagalice u širu sliku.
- Ništa od toga nema smisla.
- Vjerujem da vam ove informacije predstavljaju
popriličan šok. Druga stvar koju morate znati jest da
naš forenzički tim smatra kako su djeca iznesena do
kraja termina, ili su rođena neposredno prije samog
kraja. Međutim, ne mogu utvrditi jesu li rođena mrtva
ili su umrla nedugo nakon poroda.
- Želite red da nikada to nećemo doznati?
- To uvelike otežava istragu jer je, u nedostatku
drugih dokaza, gotovo nemoguće utvrditi je li riječ o
nasilnoj ili prirodnoj smrti. Također ne mogu precizno
odrediti ni starost kostiju. Njihova procjena,
temeljena na stanju ostataka, jest da su stare između
pedeset i sedamdeset godina.
Baka se udala 1955., a te su godine ujedno i uselili
u kuću. Djecu je morala roditi nekada nakon toga, a
još nisam bila sigurna je li se to dogodilo prije ili
poslije mamina rođenja. Nisam imala pojma ni tko bi
im mogao biti otac.
- I što sada? - upitala sam. - Hoćete li nastaviti
istragu?
- Sastat ćemo se kako bismo preispitali činjenično
stanje slučaja pa na temelju toga odlučili kako
postupiti dalje, no htio sam vam prenijeti ove
informacije čim je prije moguće.
Osjetila sam peckanje suza u kutovima očiju. Nije
to bilo ono što sam htjela čuti. Činilo mi se da sam
dalje od istine nego ikad prije. - Ali, kako ćemo sprati
ljagu s njezina imena? Ako ne uspijete dokazati jesu
li djeca rođena živa ili mrtva, nad njezinim će ugledom
zauvijek ostati jedan velik upitnik, zar ne?
- Bojim se da nije naš posao osvjetlati njezin
obraz. Naš je posao utvrditi je U počinjen zločin.
Odlučnost njegova glasa podsjetila me daje, barem
što se policije tiče, baka i dalje glavna osumnjičenica.
- A vi? Mislite li da ih je ubila? - upitala sam.
- Nije na meni da donosim takve sudove.
- Morate imati neku slutnju, neko mišljenje, zar
ne?
S druge je strane uslijedila stanka. Zamislila sam
inspektora Freemana kako koluta očima dok
prelistava ostale slučajeve koji su mu se našli na
stolu.
 - Slušajte - rekao je. - Strpite se dok preispitamo
slučaj sljedećeg tjedna pa ću vam se javiti prije nego
damo izjavu za medije.
To je bilo to. Bilo je besmisleno ustrajati i upuštati
se u prepirku. Ne bih postigla ništa osim što bih ga
razljutila i više nego već jesam.
- U redu - odgovorila sam. - Hvala vam.
Odložila sam telefon natrag u svoju torbu i ostala
stajati ondje, zapiljivši se kroz prozor. Djeca nisu bila
djedova. Je li im presudila zbog toga? Je li to bila
velika obiteljska tajna? Ili ih je možda on ubio jer je
doznao istinu? Trebala sam odgovore, a ako ih policija
nije namjeravala pronaći, onda ću to morati učiniti
sama.
 20. lipnja 1944.

Draga Betty,
Vrijeme koje smo danas proveli nasamo značilo mi je
sve na svijetu. Nemaš pojma koliko si zapravo prekrasna.
Nikada nisam vidio kožu svijetlu poput tvoje. Prava si
engleska ruža, Betty. Lijepa kao malo što drugo. Samo si,
za razliku od ruže, nježna i slatka. Ne bi mogla nauditi
nekomu ni da želiš.
Rekao sam ti da ću biti nježan s tobom i održao sam
svoju riječ. Obećao sam ti da ću te samo ljubiti i milovati,
ali kada sam ti otkopčao bluzu pa te ugledao tako
obnaženu, kada sam prstima kliznuo krivuljom tvojih leđa
i pomilovao ti grudi, jedva sam se suzdržao da ne odem
korak dalje. Gotovo si me slomila, Betty. Nikada nisam
priželjkivao nekoga toliko koliko želim tebe. Znam da želiš
čekati, ali nisam siguran da mogu još dugo izdržati ovako.
Ne mogu izbiti jutrošnji prizor iz glave. Još te mogu kušati
na svojim usnama. Oćutjeti tvoj vonj na svojoj koži. Sama
me pomisao dovodi do ludila. Ne uspijevam se
usredotočiti. Sve o čem mislim jest to koliko te želim.
Ne moraš strahovati i brinuti se zbog bilo čega. Ponijet
ću se prema tebi bolje nego se itko ikada ponio prema
nekoj djevojci i priuštiti ti sve što si ikad poželjela.
Sinoć, nakon što se jedan od naših aviona nije vratio,
molio sam se Svevišnjemu da nam udijeli vremena, Betty.
Da me ne uzme k sebi prije nego uzmognem voditi ljubav
s tobom. Ne bih podnio da me uzme, a da prethodno ne
osjetim kakav je osjećaj biti u tebi.
Nadam se kako nemaš dojam da te stavljam pod
prevelik pritisak, jer mi zaista nije namjera to činiti.
Neizmjerno te poštujem, ali također želim da shvatiš kako
trenutno mogu živjeti isključivo za sadašnji trenutak.
Ne mogu čekati sljedeći tjedan, a ne postoji ni razlog
zbog kojeg bismo morali čekati. Sastanimo se ponovno u
petak. Isto vrijeme, isto mjesto. Nastavi brojati avione na
odlasku pa ponovno pri povratku, ali nemoj brinuti, jer
neću dopustiti da me obore prije nego te uzmognem
ponovno vidjeti.
Ozbiljno sam mislio ono što sam rekao. Volim te i uvijek
ću te voljeti.
Zauvijek tvoj,
William
 DVANAESTO POGLAVLJE

Kuća me pozdravila jezivom tišinom i jedva

primjetnim vo- njem vlage. Zakoračivši unutra,
shvatila sam daju ni Ruby ni ja nikada nećemo
istinski posjedovati. Obje ćemo biti tek posjetiteljice
koje oprezno koračaju po ostacima života koji se
nekoć odvijao unutar njezinih zidova. Možda bi ju
jednostavno trebalo otvoriti za javnost, kao neku
vrstu društveno- povijesnog muzeja. Ljudi bi mogli
odlaziti na izlete u prošlost i kročiti stopama bakina
života, dodirivati zidne tapete postavljene davne
1972., vidjeti radio gramofon, koji joj je predstavljao
njezinu inačicu društvenog medija, i diviti se ručno
ispletenoj navlaci za čajnik.
Nikada se više nijedan život neće odigrati na način
na koji se odigrao njezin. Proživjela je ovdje šezdeset
dvije godine. Današnje generacije mogu samo sanjati
o posjedovanju vlastite nekretnine u ranim
dvadesetima. Osim toga, ljudi danas prečesto
seljakaju, pritom redovito osuvremenjujući sadržaj i
uređenje svojih domova. Lete od kuće do kuće,
umjesto da ostave svoj trag na jednoj, onako kako je
to učinila baka.
Pošla sam u dnevnu sobu. Još sam ju mogla
vidjeti kako leži u postelji, pijuckajući Ribena sok na
slamku. Još sam ju čula kako pjevuši sama sebi,
prekidajući samo kako bi me podsjetila da zagrijem
čajnik prije nego prelijem čaj u njem. Uključila sam
grijalicu, svjesna da noći postaju sve hladnije i da
ćemo stoga morati naći način kako kuću grijati
redovitije.
Ostavila sam vrata otvorenima pa se popela u
njenu spavaću sobu na katu, uključivši grijalicu i
tamo. Počela sam prekapati kutije sa slikama pri vrhu
njezina ormara, tražeći one najstarije, iz vremena
prije mamina rođenja.
Najprije sam naišla na fotografije s vjenčanja. Već
sam vidjela one koje je baka imala uokvirene u
prizemlju, ali nikada mi nije palo na pamet upitati
ima li ih još. Pola tuceta crno- bijelih fotografija,
spremljenih u omotnicu, prikazivalo je vitku brinetu
s izraženim jagodičnim kostima, odjevenu u dugačku
haljinu s usko pripijenim korzetom, pokraj solidno
građena muškarca, odjevena u ono što se pedesetih
smatralo pomodnim i elegantnim odijelom, koji je
izgledao kao da ne može vjerovati da se baš njemu
tako posrećilo. Zastavši pogledom na djedu, zapitala
sam se je li znao da bebe nisu njegove. Je li oplakivao
njihovu smrt ih je bio odgovoran za nju? Jer ako je
znao da djeca nisu njegova, imao je savršen motiv da
ih usmrti odmah pri rođenju.
Je li moguće daje baka na dan svojeg vjenčanja
već nosila dijete - ili djecu - drugog muškarca?
Zadubila sam se u fotografiju, pomno tražeći bilo
kakvu naznaku trbuščića, no usko utegnut korzet
dao je naslutiti upravo suprotno. Možda je bakina
trudnoća bila tek u početnoj fazi pa je ona pokušala
djeda prikazati kao oca, a on se, nekako saznavši,
odlučio osvetiti. Najgori dio otkrića da djed nije bio
otac bakinih beba bila je spoznaja da ta činjenica čini
umorstvo najvjerojatnijim uzrokom njihove smrti.
Izgledi daje riječ o tužnoj priči o mrtvorođenoj djeci
sada su bili mnogo manji. Iznenada je tu bio i motiv i
nov glavni sumnjivac. Moj djed, ubojica. Koliko je taj
scenarij bio izgledan?
Nisam ga poznavala dovoljno dobro da bih imala
mišljenje o tome. Umro je kad mi je bilo šesnaest,
samo tjedan dana nakon što smo ušli u novo
tisućljeće, kao da mu je pružio priliku i iskušao ga,
ali mu se nije svidjelo biti dijelom te novotarije.
Pokušala sam se prisjetiti te turobne figure sa
slabašnim prsima, koju sam pamtila iz dana svojeg
djetinjstva. Bio je čovjek od malo riječi, kojemu je bilo
draže sjediti u svojem naslonjaču i čitati novine nego
se upuštati u razgovore s drugim ljudima. Ne sjećam
se da se ikada igrao sa mnom, a još manje da se
smijao i šalio. Bio je jednostavno moj djed - čovjek koji
je, umirovivši se sa svojeg općinskog posla, sjedio u
kutu i čekao da smrt dođe po njega. Samo što je sad
s njegovih ruku kapala krv.
Uzdahnuvši, dohvatila sam sljedeću kutiju. Bila je
manja od ostalih, a unutra sam zatekla mnoštvo
zgužvanih smeđih papirnatih omotnica različitih
veličina. Kodakovih uložnica u toj kutiji nije bilo.
Dohvatila sam omotnicu s kraja kutije nasuprot sebi
pa ju otvorila i izvukla slike. Tri mlade djevojke u
majicama i trapericama s naramenicama, kose
povezane maramama. Trebao mi je trenutak da među
njima prepoznam i baku. Izgledala je mnogo drukčije
nego na fotografijama s vjenčanja. Bila je svježa i
prirodna, premda i dalje zadivljujuće lijepa. Bila je u
Ženskim dobrovoljačkim snagama pred kraj rata,
negdje u ruralnom dijelu Sjevernog Yorkshirea, što je
za djevojku iz Leedsa poput nje morao biti popriličan
šok. Spomenula mi je to jednom potkraj svojeg života,
dok sam gulila krumpire u kuhinji. Rekla mi je da su
djevojke i žene imale zadatak uzgajati i brati povrće,
koje se potom odvozilo u avijacijsku bazu nedaleko
kuće u kojoj je živjela.
Ponovno sam pogledala fotografiju. Doimala se
sretnom. Mnogo sretnijom nego je izgledala na
slikama sa svojeg vjenčanja. Okrenula sam
fotografiju: ,,Linton- on- Ouse, 1944.“ Izvukla sam
mobitel pa upisala naziv mjesta u tražilicu. Linton-
on- Ouse bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata
sjedište nekoliko eskadri- la Kanadskog kraljevskog
ratnog zrakoplovstva. A ona je živjela u kući tik do
njih u vrijeme kada je imala koliko? Sedamnaest,
osamnaest godina?
Usmjerila sam pozornost natrag na kutiju, počevši
mahnito prekapati kroz fotografije. Ako je među
pilotima postojao netko za koga je nešto osjećala,
možda je sačuvala njegovu fotografiju. Međutim, ni u
jednoj od omotnica čiji sam sadržaj pregledala nisam
pronašla ništa. Ako je netko i postojao, bio je toliko
poseban daje njegovu fotografiju čuvale drugdje,
odijeljenu od ostalih, na nekom skrovitom mjestu
gdje ju nitko neće pronaći.
Sišla sam sa stolice pa se osvrnula po sobi.
Najprije sam pretražila očita mjesta: komodu, ispod
madraca, noćni ormarić. Ništa. Možda nešto tako
osobno ne bi sakrila u sobi koju je dijelila s djedom.
Najprije sam pošla u spavaću sobu na kraju hodnika,
onu koja je pripadala mami. Međutim, soba je bila
tako puna raznorazne krame, blesavih stvari poput
starih košara za rublje i putnih kovčega, da nisam
znala otkud početi. Ni druga spavaća soba nije bila
mnogo bolja, zakrčena s toliko vreća stare odjeće i
kutija ispunjenih raznoraznim tričarijama da bi
sadržaj te sobe dostajao za barem tri velike
rasprodaje.
Provevši pola sata prekapajući po sobi i ne našavši
ništa iole zanimljivo, dramatično sam sjela na pod.
Trebah bi mi ijedni da pregledam svaku vrećicu i
kutiju u kući, a obećala sam djevojkama da ću se
vratiti prije nego pođu spavati. Osim toga, čak i ako
je postojao netko poseban tijekom ratnih vremena, on
nikako nije mogao biti otac dječice koja su u djedovu
vrtu zakopana nekada iza 1955. godine. Osim ako
veza nje potrajala i nakon što se udala za djeda. Ah
zašto bi se udala za njega, a ne za muškarca kojeg je
voljela? Ništa što sam otkrila nije imalo smisla.
Vratila sam se u bakinu sobu pa se ponovno
zagledala u fotografiju s vjenčanja keju sam ostavila
na krevetu. Baka je zacijelo imala tajnog ljubavnika,
a djed je nekako doznao da (jeca nisu njegova. Ako su
djeca zaista ubijena, tada je odgovoran bio jedan od
dvaju muškaraca u bakinu životu. Da me netko u tom
trenutku primorao da se okladim na izglednijeg
krivca, svoj bih novac uložila na djeda.
Kada sam se vratila kući, James je s djevojkama
gledao završni dio Potrage za Dorom. Sjedio je između
njih, zagrlivši ih obje. Bih su to jedini trenutci tijekom
kojih se Ruby još doimala poput djevojčice, kada bi
sklupčana na sofi pokraj njega gledala televiziju. Čim
bi opružila svoje dugačke udove i ustala, smjesta bih
ponovno postala svjesna da više nije tako malena.
Međutim, bilo je lijepo što još uvijek postoje trenutci
u kojima mogu pogledati svoju obitelj i pretvarati se
da su stvari i dalje onakve kakve su nekad bile.
Ugurala sam se na kraj sofe pokraj Ruby. Bila je
tako zadubljena u film da mi je dopustila daju primim
za ruku bez ikakva protesta.
- Bok - rekla sam. - Na kojem smo dijelu?
- Doru su upravo isplahnuli niz cijev u more -
odgovorila je Maisie unatoč tomu što su joj usta bila
puna kokica.
James mi je pružio vrećicu, pritom i sam
zagrabivši kokice u šaku. - Volim sjediti u sredini -
šapnuo mije. - Dvostruka porcija kokica uvijek je
dobrodošla.
Uzela sam malo pa ponudila vrećicu Ruby, koja je
odmahnula glavom, gurnuvši vrećicu natrag prema
meni.
- Sada će slijediti školjke - rekla je Maisie, koja je
običavala svaki film koji smo gledali popratiti
neprekidnim nizom komentara. - Kada smo ovo
gledali u kinu s bakom, ona je počela malčice plakati.
Namrštila sam se. Nisam se sjećala da ih je mama
vodila u kino.
- Pa, očito ne moramo strahovati da ćeš ti ikada
patiti od gubitka kratkoročnog sjećanja, zar ne? -
rekao je James, razbarušivši joj kosu.
- Kada ćemo ponovno vidjeti baku? - upitala je
Maisie. - Nismo ju vidjeli od pogreba.
- Svi smo bili poprilično zauzeti u posljednje
vrijeme - rekla sam. - Sigurna sam da ćeš ju prije ili
kasnije vidjeti.
 James se okrenuo kako bi me pogledao. Slegnula
sam ramenima, gotovo neprimjetno. Bilo je to najbolje
što sam uspjela smisliti u danom trenutku.
- Možemo li vidjeti ujaka Johna ovih dana? -
upitala je Maisie. - Ilije i on zauzet?
- Sigurna sam da bismo mogli nešto dogovoriti.
Svidio ti se, zar ne?
- Pričao je zabavne priče - odgovorila je Maisie. - I
bio je smiješan.
Dora je krenula za školjkama. Svrnuvši pogled
prema Ruby, primijetila sam da su joj se oči navlažile
suzama. Stisnula sam joj dlan.
- Je li baka već vidjela ujaka Johna? - nastavila je
Maisie. - Na kraju krajeva, ona je ta koja ga je
izgubila.
- Još ne - odgovorila sam.
- Mora da je jako zauzeta.
- Da, jako, jako.
Dorini roditelji izronili su iz mutnih voda
oceanskog dna pa ugledali Doru koja ih je ondje
čekala.
- A na ovom se dijelu baka zaista gadno rasplakala
- rekla je Maisie.
Začula sam prigušeno šmrcanje pokraj sebe.
Pogladila sam Ruby po kosi.
- Ostavili su joj školjke da ih slijedi - rekla je
Maisie. - Tako ih je pronašla. Zašto i Rubyn tata ne
ostavi školjke kako bi ga ona mogla pronaći? A možda
bismo mi mogli poslagati školjke vani kako bi on
pronašao nju.
 Od Ruby je sada dopro bolan jecaj. Jurnula je sa
sofe pa pobjegla iz prostorije prije nego sam uzmogla
reći bilo što.
- Zar ne želi pogledati kraj? - upitala je Maisie.
James me pogledao, noja sam odmahnula glavom.
- Ja ću - rekla sam.
Ruby je potrbuške ležala na krevetu, plačući u
svoj jastuk. Prizor je bio poput oštrice noža koji mi je
netko zakretao u utrobi. Ja sam joj ovo priredila, a
život me naizgled bio spreman neumorno podsjećati
na to.
- Žao mi je - rekla sam, sjevši pokraj nje pa joj
položivši dlan na leđa. - Premlada je i ne razumije
koliko je to bolno za tebe.
- Alija nisam premlada, zar ne? - odgovorila je
Ruby, okrenuvši se kako bi se suočila sa mnom. - I
želim znati tko mi je otac.
Nervozno sam progutala knedlu pa skrenula
pogled prema svojoj drugoj ruci, čiji su prsti prebirali
po vezici majice s kapuljačom koju sam nosila. - Oh,
Ruby, već smo toliko puta to raspravile.
- Ne, nismo. Ne na pravi način. Sve što sam čula
od tebe bile su neke neodređene floskule da se nije
zadržao nakon svega i da se nije potrudio ostati u
kontaktu.
- To je sve što trebaš znati, dušo.
- Ne, nije. To je sve što si mi bila voljna reći. Ali
sada sam dovoljno stara. Imam pravo znati.
Sve se u meni zgrčilo uslijed straha. Imala sam
osjećaj da bih svaki tren mogla prestati disati.
Također sam strahovala da bih mogla u potpunosti
izgubiti njezino povjerenje ako joj ne kažem više nego
sam joj otkrila prije.
- Gledaj - započela sam. - Ne ponosim se onime
što se dogodilo. Ako ću biti posve iskrena, prilično me
sram svega. Zbog toga nikada nisam previše ulazila u
detalje. Zbog toga i činjenice da te zaista ne želim
povrijediti. Zbog toga više nego ičeg drugog.
Rubyne oči neumoljivo su zurile u moje lice. Htjela
je još. Ali nije bilo još mnogo toga što sam joj mogla
ponuditi.
- Dogodilo se samo jednom - rekla sam. - Bila sam
na zabavi. Nisam zapravo ni znala što radim.
- Jesi li bila pijana?
Stisnula sam oči pa kimnula glavom.
- Jesi li ga voljela?
Odmahnula sam glavom.
- Zna li on uopće za mene?
- Ne - prošaputala sam.
- Kako se zove? Želim stupiti u kontakt s njime.
Želim da zna kako ima kćer. Možda će me htjeti vidjeti
jednom kada dozna.
Briznula sam u plač. Još sam uvijek mogla čuti
mamu kako mi postavlja ta ista pitanja. Rekla je da
će se ovo dogoditi. I rekla je da ju, kada se to dogodi,
neću moći pogledati u oči. I imala je pravo.
- Ne znam - odgovorila sam gotovo nečujnim
glasom. - Ne znam čak ni kako se zove.
Ruby je briznula u novu rundu suza, ponovno se
bacivši na jastuk.
- Tako mi je žao - rekla sam, nagnuvši se naprijed
u pokušaju da ponovno položim dlan na nju.
 - Miči se od mene - vrisnula je, odgurnuvši ga. -
Ne znaš čak ni ime mojeg oca. To je odurno. Ne mogu
vjerovati da si mi to učinila.
Ustala sam, pitajući se hoće li me noge uopće
poduprijeti, pa se nesigurnim korakom udaljila iz
sobe, zatvorivši vrata za sobom.
.
Još sam uvijek sjedila za kuhinjskim stolom, tupo
buljeći pred sebe, kada je James sišao dolje.
- Je li Ruby već spavala? - upitala sam. Dopustili
smo Maisie da ostane budna nešto duže od
uobičajenog vremena kako bismo Ruby dali priliku da
zaspi prije nego Maisie dođe u njihovu sobu.
- Ne - odgovorio je. - Ali se prilično uvjerljivo
pretvarala da spava.
- A u kurac - rekla sam, udarivši se dlanom u
glavu. - Nikada mi neće oprostiti.
- Što si joj točno rekla? - upitao je James.
- Ukratko, priznala sam joj daje to bila avantura
za jednu noć. Rekla je da želi znati njegovo ime jer bi
htjela stupiti u kontakt s njime. Podivljala je kada
sam joj rekla da ne znam kako se zove.
James je prišao pa mi položio ruku na rame. - Žao
mije. Oduvijek smo znali da će se ovo u nekom
trenutku dogoditi.
- Nadala sam se da će biti starija, da će se umjeti
bolje nositi s time.
- Pa zašto si joj onda rekla?
Okrenula sam se kako bih ga pogledala u lice. -
Pogledaj odnose u ostatku moje obitelji. Nisam htjela
da se naš odnos pretvori u onaj između mene i mame,
ili da bude onakav kakav su mama i baka imale.
Htjela sam imati normalan odnos sa svojom kćeri.
Šteta što sam ga uprskala.
- Već će se ona...
- Molim te, nemoj to niti izgovoriti do kraja.
James je uzdahnuo pa se zagledao u strop. - A što
ako joj ponudim da ću ju posvojiti?
Namrštila sam se. - Rekla sam ti da ne moraš to
učiniti.
- Da, jesi. Ali, stvari se mijenjaju, zar ne? Kaže da
želi oca. Kada bih ju posvojio, sve bi bilo službeno.
- Ti joj već jesi otac. Ne treba joj komad papira koji
će to potvrditi.
- Možda joj baš to treba. Komadi papira mogu biti
itekako važni. Jednog će dana zatražiti da joj pokažeš
njezin rodni list.
Ugrizla sam se za donju usnu. Osjećaj mučnine
počeo mi se iz trbuha uspinjati prema grlu. Ustala
sam pa prišla prozoru.
- Nic, oprosti, nisam mislio...
- Ne, imaš pravo. Stvari će odsada biti samo
složenije, zar ne? Tako me strah da ću ju izgubiti.
James mi je prišao pa me obavio rukama. - Ima
najbolju mamu na svijetu. Samo toga u ovom
trenutku nije svjesna.
- Možda sam joj sjebala cijeli život. Ponekad se
pitam bi li bilo bolje da...
James me ušutkao, stavivši mi prst na usne. -
Nemoj niti pomišljati na to - rekao je.
 .

Sljedećeg se tjedna nisam potrudila niti zaključati

vrata. Bilo bi to ionako besmisleno. Kada ih ne bih
otključala, on bi samo kucao snažnije i glasnije, sve dok ga
netko ne bi vidio ili čuo, a potom bi tomu nekomu ispričao
sve one gadosti o meni. I imao je pravo: nisam mogla ništa
reći ili učiniti, jer mi nitko ne bi povjerovao. Isprepleo je
mrežu kojom me zarobio, no zapravo su me vlastita
glupost i naivnost zaplele u nju.
Kada se začulo kucanje, prišla sam vratima i otvorila ih
pa ga pustila unutra. Ovoga puta nije donio cvijeće. Vise
nije bilo potrebe za glumatanjem i pretvaranjem. Oboje
smo znali po što je došao. Zatvorio je vrata za sobom pa
sjeo za kuhinjski stol.
- Bolje pristavi vodu, curo - rekao je.
Prišla sam sudoperu, svojski se trseći prikriti trešnju
ruku. On je zviždukao, siguran u spoznaju da u bilo kojem
trenutku može uzeti ono po što je došao. Nije bilo potrebe
za žurbom.
Možda baš zato ovoga puta nije poduzeo ništa kada
sam stavila navlaku na čajnik. Dopustio mi je da nalijem
čaj pa popio svoj, potom nadlanicom obrisavši usta.
- U redu – rekao je. - Bolje pođi gore, ako ne želiš da
cijelo selo vidi.
Ostala sam sjediti, piljeći u šalicu čaja pred sobom. Ne
znam zašto sam uopće natočila jednu i sebi, jer sam dobro
znala da neću moći popiti ni gutljaja. Ruke su mi previše
drhtale da bih mogla podići šalicu, a čak i ako bih uspjela
to učiniti pa progurati gutljaj niz grlo, vrlo sam dobro
znala da ga ne bih uspjela zadržati u želucu.
 Iz grla mi se oteo tih uzdah. Nije mi padalo napamet
ništa što bih mogla poduzeti. Kada bih pobjegla na ulicu,
on bi me slijedio. Kada bih stala vikati i vrištati, on bi
svima ispričao što se zbivalo. Nisam ničime mogla
spriječiti ono što će uslijediti. Najbolje da se pobrinem da
bude gotovo što je prije moguće. Jedino što sam tog trena
željela bilo je da što prije dođe trenutak kada će on otići, a
ja se moći pretvarati da se ništa nije dogodilo.
Ustala sam, pritom nogama odgurnuvši stolicu, no sve
vrijeme i dalje izbjegavajući njegov pogled. Zaputila sam
se na kat pred njim, svjesna da on pogledom upija svaki
centimetar mojeg tijela. Unatoč odjeći, već sam se osjećala
nagom pred njim. Ušla sam u svoju sobu, trudeći se ne
gledati svoje stvari, u nastojanju da se umom odijelim od
onoga što će se dogoditi.
Čim me dodirnuo, sklopila sam oči. Nisam ga morala
gledati, na to me nije mogao primorati. Bila sam odjenula
suknju, misleći da ću tako možda moći ostati pokrivena.
Nisam htjela biti izložena ni trunke više nego je bilo nužno.
Stisnula sam oči još grčevitije kada je gumno ruke pod
suknju pa mi grubo svukao gaćice. Briznula sam u plač,
čekajući da se to dogodi. Vrele, nijeme suze zakotrljale su
mi se niz obraze. Razdvojio mi je noge pa se zarinuo u
mene. Zgrčila sam šepa okrenula glavu u stranu. Pobojala
sam se da ću se rascijepiti u dva dijela. Pokušala sam
misliti na druge stvari, bilo što, samo kako bih skrenula
misli s onoga što se događalo u meni. Kako bih utišala
zvuk njegova hroptanja i bol koji mi je razdirao tijelo.
U nekom sam trenutku postala svjesna činjenice daje
gotov. Osjetila sam kako se pridiže s mene. No čak i kada
je ustao, i dalje sam ga mogla osjetiti u sebi. U tom sam
trenutku shvatila da ću ga zauvijek osjećati ondje. Da
nikada neću uspjeti izbrisati njegov trag iz nutrine svojeg
tijela. Bila sam obilježena, ukaljana za cijeli život.
Navukla sam gaćice, svjesna krvi koja mi je curila niz
nogu.
- Eto - rekao je, povukavši zatvarač na svojim hlačama
gore. - Osladio sam se tvojom breskvicom. Rekao sam ti
daje zrela za branje.
Na licu mu je poigravao cerek, kao daje zbog nečega
pomislio da sam uživala. Kao da je uvjeren da mi je učinio
uslugu.
- Onda, isto vrijeme sljedeći tjedan – rekao je. - A ako
nekomu kažeš za ovo, reći ću da si za sve sama kriva. Da si
me pozvala i preklinjala da to učinim. Nikada ti to neće
zaboraviti. Postat ćeš izopćenica. Ponijet ćeš tu sramotu
sa sobom u grob.
 TRINAESTO POGLAVLJE

John je živio na rubu Heptonstalla, u malenoj kolibi

na kraju sporedne uličice popločane kaldrmom,
skrivenoj od pogleda s glavne ceste. Bilo je neobično
razmišljati koliko su dugo Olive i on živjeli na
suprotnom kraju naše dobne, a da nismo imali pojma
kako su ondje.
Zaustavila sam automobil na kraju ulice. Maisie
je izašla prva, brbljajući kako bi zaista voljela živjeti
u Heptonstallu, ah bi se riješila kaldrme jer je previše
neravna.
Ruby je iz automobila izasla mnogo suzdržanije. I
dalje me izbjegavala pogledati u oči, a na licu je još
uvijek imala isti onaj mrk pogled koji se tamo
ugnijezdio u četvrtak navečer.
- Koju kuću tražimo? - upitala je Maisie.
- Broj jedanaest, na kraju ulice.
Maisie je potrčala do vrata pa pritisnula zvono.
Kada je John otvorio, bacila se na njega pa ga zagrlila.
Podigao je pogled prema meni, gotovo kao daje
nesiguran kako postupiti.
- Bok, ujače John - pozdravila je. - Smijem li ući i
razgledati tvoju kuću, molim lijepo?
- Naravno - rekao je. - Jedva čekam. Dapače,
osobno ću te povesti u obilazak. Može?
Maisie je izula cipele pa nestala unutra.
 - Bok, Johne - pozdravila sam, poljubivši ga u
obraz. - Mogli ste već primijetiti da ne drži previše do
društvenih normi.
- Jesam, i to mi nimalo ne smeta. Dobro došla,
Ruby - rekao je. - Voliš li ptice? Želiš h ući i upoznati
našu papigu, Berta?
Ruby je ušla za njim. Hodnik je bio uzak i mračan,
no dnevna je soba bila mnogo svjetlija. Koliko god
vertikalni stupovi između prozorskih krila izgledali
prekrasno, bila sam sigurna kako se ne bih mogla
pomiriti sa spoznajom da lišavaju prostoriju dijela
svjetlosti koju sam tako voljela.
Maisie smo zatekli u najudaljenijem kutu
prostorije, zapiljenu u krletku s plavom tigricom.
- To je naš Bert - rekao je John. - Kupio sam ga
kako bi mami činio društvo, nakon što je njegov
prethodnik uginuo. Mama je oduvijek imala papige.
- Nije li ga okrutno držati u krletci? - upitala je
Maisie.
- Svake ga večeri pustim da leti po kući - objasnio
je John. - Vodi lijep i lagodan život, samo što je već
pomalo ostario, baš kao i ja.
- Mama kaže da tvoja mama živi u domu za ljude
koji zaboravljaju stvari - rekla je Maisie.
- Da, tako je.
- Povedeš li ikada Berta daju posjeti?
- Bojim se da ne, dušo. Nije dopušteno dovoditi
ljubimce.
- Kada ja budem stara, imat ću mnoštvo
ljubimaca.
- Bravo za tebe - odgovorio je John. - Želiš li ga
nahraniti sjemenkama?
 Dohvatio je vrećicu koja je stajala ispod krletke pa
ju pružio Maisie. - Stavi šaku sjemenja u njegovu
hranilicu - rekao je. - Neće te kljucnuti. Izrazito je blag
i nježan.
Maisie je učinila kako joj je rečeno, osmjehnuvši
se kada je Bert sletio sa svoje prečke pa prionuo na
sjemenje.
- Ruby, želiš li mu i ti dati malo? - upitao je John.
Ona je odmahnula glavom.
- U redu. Pa, sada kada smo se pobrinuli za Berta,
donijet ću nam nešto za piće - rekao je.
Uvjerivši se da djevojke opčinjeno promatraju
Berta, pošla sam za Johnom u kuhinju. - Bojim se da
s Ruby nećete lako na zelenu granu. Nalazi se u onim
nezgodnim godinama.
- Da, da - rekao je. - Dobra je ona djevojka. Nema
potrebe da se prisiljava govoriti, ako ne želi. - Napunio
je kuhalo vodom pa iz kuhinjskog ormarića izvukao
dvije šalice i dvije čaše za djevojčice.
- Vole li cijeđeni sok? - upitao je.
- Da, obožavaju.
- Onda imam sreće, jer osim toga nemam ništa
drugo. Nikada nisam bio prevelik ljubitelj gaziranih
sokova koje mladi danas tako vole.
Osmjehnula sam se, ćuteći kako mi se svakim
trenom sve više uvlači pod kožu. - Kako je vaša
mama? - upitala sam.
- Nije najbolje. Posljednjih je nekoliko dana
prilično pogubljena. Kažu da će odsada biti samo
gore.
- Sigurno vam je teško nositi se s time posve sam.
 Slegnuo je ramenima. - To je jedna od onih stvari
koje nas sve očekuju.
Zamislila sam se. Ja sam barem imala Maisie i
Ruby koje su se mogle pobrinuti za mene. John nije
imao nikoga. Postarat ću se da ne ostane sam. Ipak
je sada već postao dijelom obitelji.
- Koliko dugo živite ovdje? - upitala sam, osvrćući
se po skučenoj kuhinji.
- Oh. Godinama. Obožavala je život ovdje. Tužno
je to zapravo. Međutim, došla je u fazu kada je život
ovdje za nju postao previše opasan. Znala je odlutati
u potrazi za mnom kada bih izašao van u kupovinu.
- Imala je sreću što ima nekoga tko se bio voljan
pobrinuti za nju. Ne bi se svi sinovi tako potrudili oko
svoje majke.
- To je bilo najmanje što sam mogao. Samo je
jedna majka, zar ne?
Pogledao me, a ja sam pomislila kako je u tom
trenu vjerojatno shvatio što je prevalio preko usana,
jer mu je osmijeh zamro na licu, a on se smjesta
okrenuo od mene, usredotočivši se na točenje
uzavrele vode u čajnik.
- Jeste li, erm, imali prilike porazgovarati sa
svojom majkom? - upitala sam. - O kipovima.
- Oh, da, jesam. Nije se uspjela petiti ničega o
njima. Doduše, rekla je daje kuća bila u obiteljskom
posjedu već godinama prije nego je Betty počela živjeti
ondje.
- Zaista?
- Pripadala je njezinoj pratetki Aggie. Ona nije
imala djece pa ju je oporučno ostavila Betty. Šest
mjeseci kasnije Betty se udala i uselila u kuću.
 Namrštila sam se, krajnje zbunjena. - Zašto Betty,
a ne nekomu od starijih?
- Tko zna?
- Je li to bio povod za zloglasnu obiteljsku svađu?
John je slegnuo ramenima pa ulio sok u čaše za
djevojke. - Moguće. Bilo kako bilo, to je sve što sam
uspio doznati od mame, a daju pritom ne uzrujam.
Nadam se da će vam pomoći.
- Da. Hvala vam. Sigurna sam da hoće, čim
dokučim i sve ostalo.
- Zašto, što se dogodilo?
Oklijevala sam, nesigurna koliko je uputno otkriti
mu bilo što, no osjećala sam da mu mogu povjeriti tu
informaciju. - Kosti u vrtu. Djeca kojoj su pripadale
kosti bila su bakina, ali ne i djedova.
John je ostao šutke, samo kimnuvši glavom.
- Ne činite se iznenađenim.
- Nema mnogo toga vezanog za ljude što me može
iznenaditi.
- Ne sjećate se kojim slučajem je li bilo kakvih
govorkanja da se viđala s nekim drugim?
- Ako ih je i bilo, tajili bi to od mene.
- Ali vaša bi majka mogla znati nešto o tome, s
obzirom na to da su bile tako bliske.
- Želite li daju priupitam?
- Ako vam nije problem. I, naravno, ako je u stanju
govoriti o tome. Nipošto ju ne želim ponovno uzrujati.
- Vidjet ću što se može učiniti po tome pitanju.
- Hvala vam. Vi i vaša majka jedini ste ljudi koji
su onomad poznavali moju baku i djeda, a ja
očajnički želim doznati istinu. Makar ona možda bila
posve neugodna.
 - Mislite b možda daje vaš djed odgovoran za
njihovu smrt?
- Možda. Svakako je imao povoda, zar ne? Samo
ne znam je li bio sposoban za takvo što.
John je nastavio nijemo lijevati čaj u šalice. Potom
se okrenuo prema meni. - Jednom sam prilikom vidio
kako je ubio ptičicu.
- Molim?
- Vaš djed. U vrtu je pronašao ozlijeđenog ptića
koji je ispao iz gnijezda. Vaša je mama još bila
malena. Rekla je da ga želi odnijeti u kuću pa ga
njegovati ne bi li se oporavio. On joj je odgovorio kako
je najbolje pustiti prirodu da učini svoje. A potom je,
čim je ona ušla u kuću, ugazio na njega svojom
čizmetinom.
Ostala sam zuriti u Johna, ne mogavši prikriti
užas koji sam osjetila. - Zaista je to učinio? Moj djed?
- Jest. Gledao sam ga. Rekao je daje to
najmilosrdnije, skratiti mu muke. Da u prirodi nema
mjesta sentimentalnosti. Opstanak najsposobnijih i
sve te gluposti.
- Zaboga. Nisam imala pojma daje bio takav.
Maisie je utrčala u kuhinju. - Dođi vidjeti Berta.
Ljuljuška se u ritmu i kima glavom kao da pleše.
Osmjehnula sam se pa pošla za njom.
- Možda bih trebala reći policiji - rekla sam
Jamesu kasnije, nakon što su cure pošle na spavanje.
- Reći im što? Daje tvoj djed ubio ptičicu pa to čini
izglednim daje usmrtio i djecu?
- Nemoj to prikazivati na taj način.
- Tako će oni to doživjeti.
 - Nije samo to bitno u toj priči, zar ne? Činjenica
daje kuća pripadala njezinoj pratetki Aggie mogla bi
se pokazati važnom. Možda je ona imala nekakve veze
sa svime.
- Svakim danom sve više zvučiš poput gospođice
Marple. Svjesna si toga, zar ne? - upitao je James,
nagnuvši se kako bi dolio vino u moju čašu.
- Samo želim odgovore. Policija možda sljedećeg
tjedna odluči zaključiti slučaj, a ako se to dogodi,
nikad ih neću dobiti. Zbog ovoga bi se mogli
predomisliti. Vrijedi pokušati.
- Može li to pričekati do ponedjeljka? Bilo bi lijepo
sutrašnji dan provesti kao obitelj. Mislim da bi nam
svima to koristilo.
- Mislim kako dan proveden skupa neće potaknuti
Ruby da mi oprosti.
- Možda neće, ali to je barem nekakav početak.
Trebali bismo otići na ručak na neko lijepo mjesto.
Nakon što im kažemo za kuću.
Spustila sam čašu pa pogledala Jamesa. - O čem
govoriš?
- Pa, mislim da imaš pravo. Ako već moramo
prodati jednu od kuća, tada bi to trebala biti ova. To
je jedini razuman postupak u ovoj situaciji.
Namrštila sam se. - Zaista?
- Da. Besmisleno je ulaziti u tako velik financijski
rizik kada gore imamo praznu kuću koja nas samo
čeka, zar ne?
- Ali nije ti se nimalo svidjela zamisao.
- I dalje mi se ne sviđa, dugoročno. Ali u ovom
trenutku ona itekako ima smisla. Novac koji dobijemo
prodajom ove kuće osigurat će nam financijsku
sigurnost dok ti tražiš nov posao, a ako ga nađeš
relativno brzo, možemo početi razmišljati o prodaji
čim se ova situacija s policijom smiri. Za nekih godinu
ili dvije, nakon što ju malo preuredim.
- Već sam ti rekla, ne možemo ju prodati.
- Možda ćeš promijeniti mišljenje za koju godinu.
A ako ga ne promijeniš, možemo ju barem iznajmiti i
pronaći ovdje nešto drugo, čim se financijski malo
osovimo na noge.
Nisam znala što reći. Uspio je sve prikazati kao
dobar financijski plan, premda smo razgovarali o
bakinoj kući, a nipošto mi se nije sviđalo razgovarati
o njezinoj kući u tim okvirima. Također mi se nije
sviđalo ni to što ga nisam mogla odbiti jer je sve skupa
bila moja zamisao.
- Jesi li siguran?
- Jesam. Ne vidim drugog izlaza.
- Ruby će me mrziti više nego me sada mrzi, ako
je to ikako moguće.
- Možemo joj reći daje to moja zamisao.
- Ne budi blesav. Bolje da mrzi jedno od nas, a da
može razgovarati s onim drugim.
- Istina, ali to nije pošteno prema tebi.
Odgovorila sam uzdahom. Nije mi bilo važno je li
nešto pošteno prema meni ili ne. Jedino što mi je bilo
važno u ovoj situaciji bila je Ruby i njezina dobrobit.
- Reći ćemo im zajedno - rekao je James. - Sutra
ujutro. A potom ćemo ih izvesti na ručak i u kino
poslijepodne. Svima će nam koristiti jedan dan
tijekom kojega ćemo zaboraviti na sve drugo.
Kimnula sam, ne rekavši ništa i poželjevši da
dijelim barem djelić njegova optimizma.
 Odlučili smo prepad izvršiti odmah poslije
doručka, utemeljivši našu odluku na teoriji da će site,
napojene, i još uvijek odjevene u kućne ogrtače, biti
manje sklone upuštanju u sukob i zametanju
otvorenoga rata. Nisam bila posve sigurna u
ispravnost našeg rezoniranja, no odlučila sam
svejedno pristati na takav plan.
- Mama i ja imamo neke novosti - započeo je
James veselo. Maisie je podigla pogled sa šaljivog
stripa koji je čitala već sedamdeset treći put. Ruby je
podigla glavu tek toliko da joj uzmognem vidjeti oči.
Ja bih trebala biti ta koja će im reći, pomislila sam.
- Preselit ćemo u prabakinu kuću - izletjelo mi je
u jednom dahu. - Obje ćete naposljetku imati svoje
sobe, a imat ćemo i vrt. Možda o proljeću nabavimo
čak i psića.
Posljednja rečenica nije bila dio plana. Potaknuo
ju je izraz Rubyna lica kada sam izgovorila prvi dio.
James me pogledao. Slegnula sam ramenima. Maisie
je eksplodirala u klupko oduševljenih pokreta,
skačući gore- dolje. - Dobit ćemo psića - veselo je
procicala. - Dobit ćemo psića.
Ruby je zurila u mene, ukrućene vilice i s
nagovještajem neminovne oluje na licu.
- Koju ću sobu ja dobiti? - oduševljeno je ciknula
Maisie. - Hoću li dobiti bakinu staru sobu ili onu
drugu? Mogu li dobiti tapete s jednorozima u sobi?
Ruby je ustala sa stolice, gurnuvši ju unatrag
koljenima. Noge su glasno zaškripale po keramičkim
pločicama kojima je bio prekriven pod.
- Jesu li vilinski kipovi i dalje tamo? - nastavila je
Maisie. - Smijem li se igrati njima? Može li jedan od
njih pripasti meni? - Naizmjence nas je pogledavala,
jedno pa drugo, pogledom preklinjući odgovor dok je
razdragano poskakivala uokolo po kuhinji.
Ruby je načinila dva koraka prema meni. - Ja ne
idem – dreknula je.
Maisie se osupnuto ukopala na mjestu pa se
zapiljila u nju.
- Neću živjeti u toj kući. Što god da se tamo zbilo,
ne želim imati nikakve veze s time. Rekla sam ti da ne
želim odseliti onamo, ali ti nisi uopće slušala. Nije te
nimalo briga za mene. Sve se vrti oko nje- vrisnula je,
zabivši prst u Maisie. - Samo zato što je ona tvoja
predivna kćerkica, a ja neka greška počinjena u
pijanstvu, za koju bi radije da se nije dogodila.
Maisie je briznula u suze.
- Ruby - obrecnuo se James oštro.
- Ne obraćaj mi se! Nisi mi otac. Ne znam čak ni
tko mi je otac, zahvaljujući njoj. - Prst je sada uperila
prema meni. - Cijela je ova obitelj jedna velika
katastrofa, a ja ne idem nikamo s vama.
Zakoračila sam prema njoj, ali bilo je prekasno:
projurila je pokraj mene u vidu klupka kose i suza,
uskipjelog od bijesa, zalupivši vratima za sobom.
- Ja ću - rekao je James.
- Nemoj. Pusti da se najprije ohladi - rekla sam.
- Zašto je Ruby ljuta na mene? - upitala je Maisie,
pritrčavši Jamesu pa zaronivši licem u njegovo krilo.
- Zašto je ljuta na tebe? Voljela bih da si joj ti tata. Ne
bi bila ovakva da si joj ti tata.
Kliznula sam na kuhinjski pod i briznula u plač.
 24. lipnja 1944.

Draga Betty,
Nimalo ne žalim zbog onoga što se zbilo danas, a
nadam se ni ti. Zaljubljen sam u tebe, a ono što smo učinili
danas upravo je ono što zaljubljeni čine.
Još uvijek ćutim tvoje tijelo privijeno uz moje, njegovu
toplinu i mekoću. Rekao sam ti da ću biti nježan i da te
neće boljeti. Znam da si bila preplašena i svjestan sam da
za jednu djevojku to nije malena stvar, ali Betty, bila si
divna. Ne mogu prestati razmišljati o osjećaju savršenstva
koji me preplavio dok sam bio u tebi. Volim te više nego
ikada - a bio sam uvjeren da to nije moguće. Što god nam
budućnost spremila, ovo nam nitko neće moći oduzeti.
Neki su dečki izgubili život prije nego su uspjeli voditi
ljubav sa svojim odabranicama, ali nama se to više ne
može dogoditi. I znaš što, Betty? Sada mi više ne mogu
ništa.
Najgore je za nama, mora biti. Natrag se vraća sve više
i više aviona. Kada se samo prisjetim svih momaka koje
smo izgubili prošle godine, shvatim kako je osjećaj
prilikom polijetanja danas posve drukčiji. Počinjemo
očekivati da ćemo se vratiti, umjesto da smo, kao dosad,
pomireni s činjenicom da ćemo vjerojatno umrijeti.
Znam da uvijek zezam Freddieja kako su dečki iz
eskadrile Goose izgubili više aviona nego mi u
Thunderbirdsima, ali čak i oni počinju vjerovati da će se
izvući i vratiti natrag. A kada sve bude gotovo, Betty,
povest ću te kući u Winnipeg, gdje će se i ostatak moje
obitelji zaljubiti u tebe. Sada si moja zauvijek, Betty.
Nemoj to nikada zaboraviti.
Zauvijek tvoj, William
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Ponovno sam pročitala tekst poruke na zaslonu

svojeg mobitela, koji je glasio: Djevojke bi te voljele
vidjeti tijekom ovog polugodišta. Prije samo dva
mjeseca nisam mogla niti zamisliti situaciju u kojoj
bih bila primorana poslati takvo što, a kamoli još uz
to strahovati da mama možda neće odgovoriti.
Doduše, prije dva mjeseca nisam mislila ni da ću
kopati po internetu u potrazi za poslom, pripremati
kuću za posjet agenta za nekretnine i preklinjati neku
višu silu da ponuka moju stariju kćer da u nekom
trenutku odluči progovoriti sa mnom.
Pritisnula sam tipku za slanje. Pričekala sam
minutu ili dvije. Nisam očekivala odgovor, ali tišina
me svejedno osupnula. Voli djevojčice. Nisam nimalo
sumnjala u to. Jamačno joj itekako teško pada što ih
kažnjava na ovaj način. Pomisao daje njezin prijezir
prema meni snažniji od ljubavi koju gaji prema njima
bio je nešto što nisam mogla tek tako pojmiti.
Gurnula sam mobitel u džep svoje majice s
kapuljačom. Kada je zazvonio nekoliko sekundi
kasnije, poskočila sam uvis, baš onako kako to čine
likovi u crtićima. Ushićeno sam ga zgrabila pa
izvukla, istog trena shvativši da poziv ne dolazi od
mame. Bio je to inspektor Freeman.
- Halo - javila sam se, nastojeći ne zvučati
razočarano.
 - Halo, gospođice Hallstead, htio sam razgovarati
s vama prije nego medijima objavimo priopćenje
vezano uz preispitivanja slučaja. Uglavnom, zaključili
smo da, s obzirom na to da ne možemo sa sigurnošću
utvrditi je li zločin počinjen, i s obzirom na to da su
mogući sumnjivci preminuli, ne postoji velika
vjerojatnost da ćemo uspjeti osigurati presudu. Stoga
smo odlučili zatvoriti istragu.
- Oh - rekla sam. - Namjeravala sam vas nazvati
kasnije. Otkrila sam daje kuća pripadala bakinoj
pratetki i daju je od nje dobila oporučno. Nisam bila
sigurna bi li to utjecalo na vašu odluku.
- Bojim se da ne bi. Uostalom, i ona je očito
preminula pa zaista više ne mogu učiniti bogznašto.
Bilo je tu upravo ono što nisam željela čuti. Neću
dobiti odgovore. Barem ne od policije. Zapitala sam se
bih li mu trebala ispričati za djeda i ptića, no odlučila
sam da bi najbolje bilo zadržati to za sebe. - Ali što će
ljudi misliti?
- Kao što sam vam već rekao, gospođice Hallstead,
takva pitanja ne pripadaju u opis mojeg posla.
- Mislim daje moj djed možda imao nešto s
njihovom smrću - izletjelo mije.
- To je lako moguće, ali kako ni on ni vaša baka
više nisu među živima, a nema ni forenzičkih dokaza
ni očevidaca, zaista ne postoji način na koji bih vam
mogao pomoći.
- Što ćete reći medijima?
- Isto ono što sam rekao i vama. Jasno ćemo dati
do znanja da ne možemo utvrditi je li počinjen zločin
i da, shodno tomu, ne možemo više ništa učiniti.
 - Nećete im valjda otkriti da su «djeca bila
vanbračna?
- Ne. Reći ćemo im samo kako je potvrđeno daje
riječ o «djeci vaše bake.
Uzdahnula sam. Svi će i dalje vjerovati da ih je
ubila. Znala sam to. No, također sam znala i daje
besmisleno dalje nastavljati raspravu. - Što će biti s
kostima?
- Bit će vam vraćene u zakonski predviđenom
roku, kako biste mogli organizirati propisan ukop.
- U redu.
- Bit ćemo u kontaktu kako bismo utanačili detalje
primopredaje, no zasad bih vam htio zahvaliti što ste
sve prijavili policiji i surađivali s nama u sklopu
istrage.
I to je bilo to. Uspjela sam procijediti hvala i
doviđenja prije nego sam spustila telefon, ostavši
nijemo sjediti. Baka mi je povjerila svoju tajnu. Bila
sam uvjerena kako želi da doznam što se dogodilo i
upravo sam se zato obratila policiji. Međutim, sada
ću morati pokušati doznati istinu bez ičije pomoći.
Ustala sam pa prišla prozoru, zagledavši se u sivo
nebo vani. Mama je svakako imala pravo u jednome:
uplitanje policije dosad je samo pogoršalo situaciju u
našoj obitelji. Sada je preda mnom bila mukotrpna
zadaća popravljanja štete koju sam sama prouzročila.
Trebala bih obavijestiti mamu prije nego čuje novosti
na vijestima. Možda bi se sada mogla predomisliti i
početi razgovarati sa mnom. Na kraju krajeva, policija
više nije bila uključena u priču. Ako zna nešto u svezi
svega, može reći meni, a i dalje sam vjerovala kako
zna mnogo više nego je voljna priznati. U protivnom
ne bi reagirala onako kako jest. Možda je zapravo
pokušavala zaštititi djeda. Oduvijek je bila bliža s
njim nego s bakom. Možda je znala daje on umorio
djecu pa je bila zabrinuta da bi policija mogla doznati.
Dohvatila sam telefon pa natipkala poruku:
Policija zatvara slučaj. Ne mogu utvrditi jesu li djeca
rođena mrtva ili su preminula neposredno nakon
rođenja. Molim te, red mi ako znaš što se dogodilo.
Znam da djed nije bio njihov otac. Poslala sam poruku
mami pa pričekala. Opet ništa. Pritisnula sam tipku
za poziv, odlučna izvući bilo kakvu reakciju i odgovor
od nje. Pustila je da telefon zvoni sve dok se nije
aktivirala govorna pošta. Prošao je trenutak ili dva
prije nego sam se uspjela pribrati dovoljno da bih
progovorila.
- Mama, znam da si tamo. Molim te, javi se.
Policija se više ne bavi slučajem, ali ja i dalje želim
odgovore. Moram znati što se dogodilo. Moram
doznati istinu.
Ostala sam sjediti i piljiti u telefon dobrih pet
minuta, pokušavajući ga snagom volje primorati da
zazvoni, prije nego sam ga gurnula u džep pa sišla u
prizemlje.
Odlučila sam novosti najprije podijeliti s Maisie,
ponajviše zato što je ona bila jedini ženski član obitelji
koji je još uvijek razgovarao sa mnom.
Zatekla sam ju u dnevnoj sobi, gdje se igrala
letećom vilom koju je dobila za rođendan, jednom od
rijetkih stvari koje su joj uspijevale zaokupiti
pozornost i dulje od uobičajenih dvaju tjedana.
Postala je prilično vješta u rukovanju lutkom,
pomičući dlan pod vilom kako bi kontrolirala visinu
leta i neznatno ju spuštajući kada bij oj se učinilo da
se opasno približila stropu.
- Bok, dušo. Vila Faye postala je prilično dobra
letačica, zar ne?
- Da. Sve čini sama. Ja joj uopće nisam potrebna.
Nisam bila sigurna daje pomanjkanje dotična sa
stvarnošću dobra podloga za ono što sam joj se
spremala reći. - Sjećaš se kako sam ti rekla daje
policija našla i druge kosti u prabakinu vrtu?
- Sjećam se - odgovorila je, i dalje ne skidajući
pogleda s vile.
- Pa, okončali su istragu i više ne moraju kopati.
- Znači li to da ću dobiti natrag svoju vilinsku
kost? - upitala je, pustivši Faye da padne na tlo pa se
okrenuvši kako bi me pogledala.
- Pa, vratit će nam sve kosti, ali morat ćemo ih
ponovno sahraniti. Ovoga puta u pravi grob, poput
onoga u koji smo sahranili prabaku.
Izgledala je kao da su joj sve lađe potonule. Nadala
sam se da neće biti suza.
- Sahranit ćemo ih tik do prabake kako bismo ih
mogli posjećivati.
Suzdržano je kimnula glavom, potom podigavši
vilu s poda pa ju stavivši na njezino postolje. - A čije
su kosti? - upitala je.
Oklijevala sam, nesigurna što reći i koliko se
približiti istini. - Mislimo daje, prije jako mnogo
vremena, prabaka rodila dvije bebe, koje nisu
preživjele, pa ih je ona zakopala u dnu dvorišta.
- Znači li to daje u nevolji?
 - Ne - odgovorila sam. - Policija je imala obvezu sve
istražiti, ali ne ljute se na nju. Sahranit ćemo kosti, a
potom svi možemo nastaviti sa životom.
- I tada možemo useliti u prabakinu kuću?
- Najprije moramo prodati našu - rekla sam. -
Zbog toga će danas onaj gospodin o kojem sam ti
govorila doći fotografirati kuću.
- Ali onda možemo preseliti?
- Nadam se da hoćemo.
- A kada ću dobiti psića?
- Strpi se malo pa ćemo vidjeti - rekla sam. - Jedno
po jedno.
Ostavila sam ju da se igra vilom pa otišla na kat,
do njihove sobe. Znala sam da ne bi bilo nimalo
uputno ući bez kucanja. Također sam bila svjesna
kako je posve izgledno da mi se Ruby uopće neće
odazvati. Nakon što sam pokucala drugi put, iz sobe
se začulo prigušeno: - Što je?
- Smijem li ući? - upitala sam. - Želim ti reći nešto
vezano uz policijsku istragu.
Moje slutnje da će se znatiželja pokazati
snažnijom od ljutnje pokazale su se točnim pa sam
dobila dopuštenje za ulazak. Ležala je na krevetu i
čitala. Osmjehnula sam joj se pa zatvorila vrata za
sobom. - Policija kaže da ne može dokazati jesu li
djeca rođena mrtva ili su umrla nedugo nakon
rođenja pa je to kraj te priče. Zatvorit će istragu i
vratiti nam kosti.
- Dakle, ne misle da ih je prabaka ubila?
- Nisu posve uvjereni u njezinu nevinost, ali
činjenica da zatvaraju istragu znači da ne mogu ništa
dokazati.
 - Jesu li djeca bila prabakina?
- Jesu, dušo. Bila su.
- To je tako tužno.
- Znam.
- Ali svi i dalje govore daje ona ubojica.
- Žao mije. Znam da si se uslijed svega ovoga našla
u nezavidnom položaju, ali policija će danas dati
izjavu kako ne postoje dokazi počinjenja bilo kakvog
zločina pa se nadam da bi ih to moglo ušutkati.
- Ali to ne znači da se zločin nije dogodio, zar ne?
Prišla sam joj pa sjela na rub kreveta. - Ne znamo
što se dogodilo, dušo, i možda nikada nećemo ni
doznati, ali jednostavno ne vjerujem daje prabaka bila
sposobna ubiti vlastitu djecu. Slažeš li se?
Ruby je usporeno odmahnula glavom. Budući da
ga nikada nije upoznala, nisam htjela dodatno
komplicirati stvari spominjući njezina pradjeda, a
nisam joj pretjerano žarko htjela reći ni da djeca nisu
bila njegova. Bilo je i previše onoga s čime se trenutno
bila primorana nositi, i zaista nije bilo potrebe da joj
bespotrebno otežavam život još i više.
- Pa, to je jedino što je važno.
Ruby se zapiljila kroz prozor. - Što će učiniti s
kostima?
- Dobit ćemo ih natrag kako bismo ih mogli
propisno sahraniti.
- Ne želim imati nikakve veze s tim.
- To je u redu.
- Namjeravamo li i dalje preseliti u njezinu kuću?
Uzdahnula sam, uperivši pogled u strop. - Da -
odgovorila sam. - Nemamo izbora, ne preostaje nam
nikakvo drugo rješenje.
 Nažalost, financijska nam situacija poprilično
ograničava mogućnosti.
- Zašto ne možeš jednostavno naći nov posao?
- Pokušavam. Ali trenutno nitko ne traži
pomoćnike u nastavi, a ja nemam iskustva u bilo
kojem drugom poslu. Trenutno je jako teško pronaći
posao, osobito ako nemaš fakultetsku diplomu.
Ruby je oborila pogled prema svojim stopalima.
Smjesta sam poželjela da nisam to rekla.
- Zeznula sam ti život, zar ne?
- Ne - usprotivila sam se. - Ni na trenutak nisam
požalila što sam te rodila. Prema tomu, nemoj kriviti
sebe.
- Kažeš to samo kako bih seja bolje osjećala.
- Ne - odgovorila sam. - Rekla sam to jer je istina.
.
Posrednik u prodaji nekretnina uranio je
petnaestak minuta. U pravilu ljude koji dođu ranije
na dogovoren sastanak automatski svrstavam na
crnu listu, ali kako je bio dovoljno ljubazan da pohvali
urednost kuće nakon što sam se ispričala zbog
nereda, u njegovu sam slučaju odlučila učiniti
iznimku.
- Jeste li vi gospodin koji će prodati našu kuću? -
upitala je Maisie, koja je i dalje svesrdno podržavala
tu zamisao.
- Itekako jesam - odgovorio je. - Želiš li me povesti
u obilazak kuće? Iskoristit ću priliku kako bih usput
fotografirao svaku sobu koju mi pokažeš.
 - U redu- pristala je. - Ali ne smijete fotografirati
moju sestru Ruby jer će se strašno razljutiti, a ona se
ionako ne želi odseliti.
Čovjek me pogledao.
- Što ćete, tako je to s tinejdžerima - rekla sam,
navukavši na lice usiljen osmijeh.
Stvarnost mi je naposljetku doprla do uma tek
nakon što sam mu na odlasku zahvalila, a on me
obavijestio da će se kuća već sutra naći na
Rightmoveu, mrežnoj stranici za prodaju nekretnina.
Ovo se zaista događa, sviđalo se to Ruby ili ne. Ako
nam se posreći pa se kuća brzo proda, naći ćemo se
u bakinoj kući već za nekoliko mjeseci. Nov početak.
Možda će sve ispasti dobro. Možda je najgore za nama
i možda sada svi možemo nastaviti sa svojim životima.
- Možemo li sutra poći vidjeti prabakinu kuću? -
upitala je Maisie čim sam zatvorila ulazna vrata. -
Želim se igrati s vilama i odabrati svoju novu sobu, a
onda se želim prerušiti u vješticu i ići u maškare s
Emily.
Ruby zasigurno neće htjeti poći, ali bilo je krajnje
vrijeme da plan počnemo pretakati u stvarnost, a što
se prije svatko od nas pomiri s tom zamisli, tim bolje.
- Poći ćemo nakon što te odvedemo na šišanje, a zatim
ćemo se vratiti pa te pretvoriti u opaku Vješticu sa
Zapada.
.
Te sam večeri sjela pred televizor kako bih
pogledala lokalne vijesti. Pred bakinom kućom
ponovno je stajala ista ona izvjestiteljica od prije.
Njezin se ton, međutim, promijenio. Priča koju su
sada pričah bila je obojana tužnim tonovima i posve
lišena senzacionalizma priče iz crne kronike. - Policija
je objavila da zatvaraju istragu u slučaju otkrića
kostiju dvoje dojenčadi, pronađenih u domu
devedesetogodišnjakinje koja je preminula ranije ovog
mjeseca.
- Detektivi su potvrdili da su DNK ispitivanja
potvrdila daje Betty Pilling bila biološka majka djece,
rođene prije više od pedeset godina, no s obzirom na
to da nema nikakvih dokaza o po- činjenju zločina,
kosti će biti vraćene obitelji kako bi im se omogućio
propisan ukop.
Potom su se vratili u studio. Uslijedio je prilog o
pripremama za izvedbu Macbetha na otvorenoj
pozornici za Noć vještica. I to je bilo to. Pronađeni
dječji ostaci već su postali stara vijest. Večerašnji
prilog vjerojatno neće razuvjeriti one koji su mislili
daje baka umorila dječicu. Možda će s vremenom sve
skupa zaboraviti. Ali mi nećemo. Mi ćemo morati
živjeti s time. A pomisao daje njezin ugled zauvijek
okaljan nije mi davala mira. Policija je možda bila
spremna dignuti ruke od svega, ali ja se nipošto
nisam mogla zadovoljiti time. Nekako ću doznati
istinu i pronaći ću način da joj osvjetlam obraz.
.
Kad god bismo došle u frizerski salon, Maisie je
uvijek htjela biti prva na redu. Sjela je na stolicu,
mašući stopalima nekoliko centimetara iznad poda,
pa se pogledala u ogledalo i osmjehnula samoj sebi.
Mogu samo zamišljati kakav je osjećaj imati takvo
samopouzdanje.
 - Samo malo skratite, kao i obično - rekla sam
Gini, našoj frizerki.
- Nema problema - odgovorila je. - Sredit ćemo te
vrhove za tili čas, Maisie. Ne znam čime te mama
hrani, ali kosa ti od toga raste kao korov.
Maisie se stala hihotati, potom se potpuno
umirivši i dopustivši Gini daju podšiša. Kada je Gina
završila sa svojim poslom, kosa joj nije izgledala
nimalo drukčije nego prije, no ona joj se unatoč tomu
divila, promatrajući ju u zrcalu kao daje bila riječ o
posve drukčijoj frizuri. - Jako lijepo, hvala vam - rekla
sam Gini, koja mi je uzvratila osmijehom.
- U redu, Ruby - rekla je Gina, stavljajući na nju
ogrtač - isto i za tebe?
- Želim da me ošišate nakratko - odgovorila je
Ruby.
Gina se okrenula prema meni. Slegnula sam
ramenima - njezina je želja predstavljala iznenađenje
i za mene. No, nakon svih okršaja u koje smo se
upustile u posljednje vrijeme, svađa s Ruby oko
dužine njezine kose bila je posljednje što sam si htjela
priuštiti.
- Oho, želimo unijeti malo promjene u život, ha?
Što kažeš na malčice dužu bob frizuru? Recimo do
visine ramena. Nakon što se privikneš na tu dužinu,
sljedeći ju put možemo još skratiti.
Ruby je kimnula glavom. - Može.
Gina se okrenula prema meni. - Zvuči izvrsno -
rekla sam. - Dajem vam odriješene ruke. Slobodno
izvedite svoju čaroliju.
Ruby nije niti gledala kada je Gina počela rezati
kosu. Ponijela je knjigu koju je, sjedeći u frizerskoj
stolici, držala dovoljno visoko da može glavu održati
uspravnom, istovremeno izbjegavajući svoj odraz u
zrcalu.
Budući da ju je Maisie u svakom trenutku
obavještavala koliko je kose završilo na podu, nisam
morala ni gledati kako stvari napreduju. Kada je Gina
završila, a Ruby spustila knjigu kako bi se pogledala
u zrcalu, nije mogla sakriti zadovoljstvo konačnim
rezultatom.
- Gle ti nju - rekla je Gina - kako samo odraslo
izgledaš!
A baš je tako i izgledala. Spoznaja me uplašila, ali
svejedno sam joj se osmjehnula, znajući da me
promatra u zrcalu. - Hvala vam, Gina - rekla sam. -
Bogme, zaista izgleda odraslo.
- Sljedeći ću se put i ja ošišati nakratko - rekla je
Maisie dok smo hodale prema automobilu. Kriomice
sam pogledala Ruby. Obje smo vrlo dobro znale da
neće.
- Zbog čega si tako iznenada poželjela kratku
kosu? - upitala sam Ruby.
- Nisam više htjela izgledati poput sebe -
odgovorila je.
★
Ruby je cijelim putem do Pecket Wella nijemo
sjedila na stražnjem sjedalu. Obje njezine najbolje
prijateljice otputovale su sa svojim obiteljima tijekom
školskih praznika pa nije imala izbora doli pođi s
nama. Međutim, to nije značilo da će uložiti i trunku
truda u pretvaranje daje bilo što osim ozlojeđena
našim izletom.
 Na sreću, uvijek sam mogla računati na Maisie,
dobro znajući da je u svakom trenutku i više nego
spremna razbiti nelagodnu tišinu. Dobro znajući da
od Ruby tijekom današnje vožnje neće izvući ni riječi,
ponijela je svoju leteću vilu sa sobom pa je dobar dio
vožnje provela objašnjavajući lutki kako odlazimo na
mjesto na kojem će upoznati druge vile. U retrovizoru
sam spazila Rubyno kolutanje očima. Namjeravala
sam se u kući zadržati što je kraće moguće. Planirala
sam uključiti grijalicu i ostaviti ju uključenom neko
kraće vrijeme dok pokupim nekoliko vreća i kutija, čiji
bih sadržaj onda pregledala kod kuće, pa se zaputiti
natrag.
Izašla sam iz automobila u trenutku kada se
sunce počelo probijati kroz oblake. Istina je da sve
izgleda bolje kada sunce zasja. Kuća se nije činila ni
izbliza tako odbojnom. Mogli bismo obojati vrata u
bijelo i tako osvježiti turobnost tamnog kamena.
Možda objesiti nekoliko visećih košara s biljkama.
Kupiti otirač s natpisom dobrodošlice - odabir bismo
mogli prepustiti djevojkama. A James je već rekao da
će uvesti centralno grijanje i renovirati kupaonicu
prije nego uselimo. Mogli bismo kuću učiniti
ugodnom. Mogli bismo ju pretvoriti u dom. Nije bilo
razloga da nam to ne pođe za rukom. Povela sam ih
prema bočnom ulazu. Maisie je potrčala ravno prema
vilinskim kipovima. - Pomakli su ih - rekla je.
- Da, znam. Ali samo malo. Možemo ih vratiti
ondje gdje su prije bili.
- Sada?
- Ne. Imam nekog posla u kući. Učinit ćemo to
drugi put.
 - Pogledaj, Faye - rekla je Maisie, podigavši svoju
lutku prema kipovima - ovo su tvoje nove prijateljice.
Doći ćeš ovamo živjeti s njima.
Ćutjela sam da bi Ruby mogla eksplodirati svaki
tren. - Dođi mi pomoći unutra - rekla sam potiho.
Pošla je za mnom u kuhinju, namreškavši nos čim
smo ušle. - Ovdje smrdi - rekla je.
- Cijelu kuću treba pošteno izribati i dobro
provjetriti. Ali ne brini, sredit ćemo ju. Moramo
uključiti grijalice i ostaviti ih da rade dok smo ovdje.
Ne želim da se u zidove uvuče vlaga. Bi li mi učinila
uslugu pa otišla na kat i uključila grijalicu u
prabakinoj negdašnjoj spavaćoj sobi?
Ruby je oklijevala. Znala sam da neće biti
oduševljena mojom molbom, ali možda joj nešto takvo
pomogne da se napokon pomiri sa situacijom.
Slegnula je ramenima pa se sporim korakom zaputila
uza stube.
Produžila sam u dnevnu sobu pa uključila
grijalicu podno bakina kreveta. Boravak u toj
prostoriji tog je dana nekako bio lakši. Imala sam
osjećaj daje baka sretna što ćemo useliti: na kraju
krajeva, bilo je to ono što je željela.
- Sahranit ćemo tvoju djecu - prošaputala sam. -
Položit ćemo ih pokraj tebe kako bi mogla paziti na
njih. - Prstima sam odsutno kliznula po prekrivaču.
Kada bih barem uspjela pronaći odgovore, popuniti
praznine, tada bih se možda i ja mogla pomiriti sa
situacijom i nastaviti sa životom.
Pošla sam na kat. Ruby sam zatekla na vratima
bakine sobe. Zurila je unutra, naizgled previše
uplašena da bi i ušla. Položila sam joj dlan na rame.
 - Ni ja se ne mogu otresti osjećaja da je još unutra
- rekla sam.
Ruby je grizla donju usnicu. - Tako je tužno, sve
to s djecom
- rekla je. - Morala ih je voljeti više od života kada
se nije mogla odvojiti od njih.
Obavila sam ju rukama kada je briznula u plač.
Na moje iznenađenje, nije me odgurnula.
- Dođi - rekla sam nakon par minuta. - Što kažeš
na to da danas odabereš svoju buduću sobu?
- Zar Maisie neće birati prva?
- Stariji imaju prednost - odgovorila sam. -
Uostalom, Maisie će biti presretna koju god sobu
dobila.
Ušle smo u maminu staru sobu. Bila je najveća i
gledala je na stražnje dvorište. Ruby je otresla
glavom. - Ne - rekla je. - Ne osjećam se ugodno ovdje.
Mislim da ću uzeti manju.
- Jesi li sigurna?
Kimnula je. Upravo smo krenule prema sobi kako
bismo ju pogledale, kada se Maisie zaderala s
podnožja stubišta. - Mama, Faye je odletjela preko
zida u susjedno dvorište.
Ojađeno sam uzdahnula. - Upozorila sam te da
budeš oprezna kad se igraš vilom.
- Smijem li poći po nju?
- Ne sama. Ne možeš tek tako ulaziti u tuđa
dvorišta. Poći ću s tobom, ali morat ćemo najprije
tražiti dopuštenje od Andree.
Jurnula sam niza stube pa navukla čizme.
- Možeš ostati ovdje, ako želiš - obratila sam se
Ruby, ali i ona je navukla cipele pa smo se zaputile
do Andree. Ispred njezinih ulaznih vrata stajala je
prekrasno izrezbarena bundeva.
- Zašto naša ne izgleda ovako? - upitala je Maisie.
- Vjerojatno zato što je Andrea mnogo strpljivija od
mene.
Maisie je posegnula prema zvonu pa ga pritisnula.
Budući daje i Andreino dvoje djece bilo na
praznicima, pretpostavila sam da neće biti na poslu i
da ćemo ju zateći kod kuće. Začula sam kako se nečiji
koraci primiču vratima.
- Bok - pozdravila sam kada ih je otvorila. Doimala
se pomalo zbunjenom. Bila sam uvjerena daje sinoć
vidjela prilog u vijestima i daje sigurno sretna što je
sve gotovo, no nisam se mogla ne zapitati gaji li i dalje
neke sumnje u svezi bake.
- Molim vas, mogu li dobiti natrag svoju leteću
vilu? Odletjela je u vaš vrt - izbrbljala je Maisie.
Andrea se osmjehnula. - Naravno da možeš. Da
sam barem i ja imala leteću vilu kada sam bila tvojih
godina. A ni danas se nemam prilike igrati nečim
takvim. Po našem dvorištu lete isključivo nogometne
lopte. Prođi kroz kuću pa ju potraži. Vikni ako ju ne
uspiješ pronaći.
- Hvala - rekla je Maisie pa otrčala. - Bolje da
pođem s njom- rekla sam. - Ne želim da vam slučajno
pogazi biljke u vrtu.
- Oh, nema što pogaziti- uzvratila je. - Ne u ovo
doba godine.
Ruby i ja zaputile smo se prema bočnomu ulazu u
vrtu. Isprva nisam vidjela Maisie. U dnu dvorišta bilo
je stablo, a pokraj njega alatnica pa sam pomislila da
sigurno iza njih traži vilu. Požurila sam za njom.
Ugledala sam ju tek kada sam došla do ugla alatnice.
Grčevito je držala svoju lutku i zurila u vilinski kip u
kutu vrta. Bio je nagrižen zubom vremena, a jedna
mu je strana pri dnu bila posve obrasla mahovinom.
- Gle, mama - oglasila se. - I oni imaju kip koji je
isti kako i prabakini.
 .

Moja se kazna ponavljala svakog tjedna, u isto vrijeme,

na istom 'mjestu. Bilo je to poput tjednog sastanka u
paklu, samo što se odvijao u mojem vlastitom domu. Dane
između susreta provodila sam mrzeći samu sebe zbog
onoga što sam mu dopuštala, te istodobno strahujući od
njegova ponovnog dolaska sljedećeg tjedna. Život kakav
sam poznavala jednostavno je iščeznuo. Vise se nisam ni
osmjehivala, ni smijala, ni pjevala. Prebivala sam na tom
nekom hladnom i neumoljivom mjestu, a hladno i
neumoljivo mjesto prebivalo je u meni. Ljudi su mislili da
je sve to djelo podivljalih hormona. Govorili su da ću se
pretvoriti u mrgodnu tinejdžericu, neprestano potištenu i
utučenu. Mama mi je rekla da će mi, ako se uskoro ne
razvedrim, lice zauvijek ostati ukočeno u snuždenom
izrazu. Jednostavno nije znala. Nije to bilo nešto o čem
sam mogla s njom razgovarati. Povjerovala bi njemu, a ne
meni, bila sam sigurna u to. A stvari koje bi joj on rekao o
meni samo bi joj slomile srce. Stega nisam imala izbora
doli smješkati se i trpjeti. To jest, mrštiti se i trpjeti, u
mojem slučaju.
Pokušavala sam se tješiti mišlju da ne može biti gore
nego već jest. Sve dok se jednog utorka ujutro nisam
probudila s mučninom, u tom trenutku shvativši da sve
dotada nije bio pakao, nego samo predvorje iznad pakla, i
da ću svaki tren propasti kroz podna vrata u samo
pakleno grotlo. Smjesta sam znala. Mjesečnica mi je već
izostala i premda sam se trsila potisnuti pomisao i uvjeriti
samu sebe da razlog leži u stresu kojemu sam izložena,
mislim da sam zapravo sve vrijeme znala.
 Potrčala sam u kupaonicu pa stala povraćati nad
nužnikom. Mučnina je došla kao svojevrsno olakšanje.
Htjela sam se riješiti ne samo sadržaja svojeg želudca
nego i djetešca u sebi. On ga je stavio ondje. Nisam htjela
imati ništa s njime, a pomisao da raste u meni, da neki
djelić njega raste u meni, ispunila me porivom da ponovno
povratim.
Međutim, u meni nije preostalo više ništa što bih mogla
izbaciti. Pokušala sam, ali ništa nije izašlo. Nisam se
mogla osloboditi osjećaja da sam zatočena u nekoj
užasnoj septičkoj jami unutar sebe. Osjećala sam se
prljavo i ojađeno. Nisam znala što učiniti. Nije bilo nikoga
komu sam se mogla povjeriti. Htjela sam da sve skupa
nestane, no nisam znala kako se riješiti djeteta. Nisam
znala što je potrebno poduzeti u tu svrhu? Mama je bila
na ti s našim liječnikom, a nisam znala komu drugomu
otići. Nadala sam se da cuga izgubiti. Poželjela sam da
znam kako se pobrinuti da se to i dogodi, jer sam željela
to više nego bilo što na ovom svijetu. Htjela sam ga pošto-
poto ukloniti iz svojeg tijela.
Do poslijepodneva i trenutka kada je trebao ponovno
doći u posjet, osjećala sam se tako loše da sam bila
uvjerena kako ću povratiti po njem. Strahovala sam da će
nekako primijetiti. Da će ga, premda je djetešce još uvijek
bilo sićušno, nekako uspjeti osjetiti u meni. Nisam imala
nikakvu predodžbu kako bi mogao reagirati ako dozna.
Možda mi više ne bi htio činiti ono što mi je dotada činio.
Možda bi iskreno priznanje bio najjednostavniji način da
ga se riješim. Možda bi me ostavio na miru. Ali ako mu
kažem, mogao bi reći mami. Vijest bi se već do sljedećeg
dana proširila po selu, a to ne bih mogla podnijeti. Ne bih
se mogla suočiti s ljudima, s njihovim zavjereničkim
šapatima i upiranjima prstom, znajući da sam mu
dopustila da mi čini tako prljave stvari.
Kada je ušao u kuću, zatekao me leđima okrenutu
vratima. Koža mi se naježila kada sam osjetila njegov
sada mi već dobro poznat vonj ustajalog znoja i kolonjske
vode.
- Čini se da sam te dobro izdresirao - rekao je, ugledavši
šalicu čaja na kuhinjskom stolu. Činila sam sve u svojoj
moći kako bih što više skratila vrijeme koje je provodio u
kući. Htjela sam da sve bude gotovo čim je prije moguće.
Promatrala sam ga kako ispija čaj pa krenula prema
stubama čim je spustio šalicu. Zastori u mojoj sobi već su
bili navučeni. Gurnuo me na krevet pa mi svojim dlanom
prikovao ruke za postelju. Okrenula sam glavu u stranu i
zatvorila oči. Žacnula sam se osjetivši kako prodire u
mene. Obično sam priželjkivala da ne bude tako grub, no
danas mi je palo na pamet da bi to u danoj situaciji moglo
biti dobro, da bih mogla uslijed njegove nesmiljenosti
izgubiti dijete. Bilo je to jedino o čem sam uspijevala
razmišljati ležeći ondje. Premetala sam istu misao u svojoj
glavi, opet i iznova, ponavljajući samoj sebi: Molim te,
preklinjem te, budi što grublji ne bih li izgubila dijete.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Zurila sam u kip, a ledeni trnci jurnuli su mi niz

kralježnicu, šireći studen cijelim mojim tijelom. Kip
nije bio u potpunosti istovjetan preostalima, ali bio im
je sličan: vila usnula na stolcu u obliku žapca,
uglavljenom na kvadratnom postolju, na kojem se
mogao nazrijeti i natpis ispisan kurzivom. Čučnula
sam kako bih ga pročitala.
- Što piše, mamice? - upitala je Maisie. - Nisam
uspjela pročitati ta čudna slova.
- Kaže: Kroči tiho i oprezno, kako ne bi probudio
vilu. - Glas mi je zadrhtao pred kraj rečenice.
Primijetila sam da me Ruby promatra s izrazom
uznemirenosti na licu.
- Možda ju je prabaka darovala Andrei jer Andrea
voli vile - ponovno se oglasila Maisie. - Rekla je da bi
voljela imati jednu poput moje.
Osmjehnula sam joj se pa kimnula glavom. - Znaš
što - rekla sam, primivši ju za ruku - ti i Ruby mogle
biste se nakratko vratiti natrag u bakin vrt kako biste
još jednom vidjele preostale vile, a ja ću pokucati
Andrei i zahvaliti joj.
Ruby mi je uputila znakovit pogled. Podigla sam
obrvu u odgovor, potvrđujući da sam svjesna njezinih
strepnji, ali i dajući joj do znanja kako ne mogu ništa
reći pred Maisie. Shvativši poruku, pošla je za svojom
mlađom sestrom natrag u bakin vrt.
 Stojeći na Andreinu pragu, pomislila sam da sam
možda ipak previše paranoična. Nisu ispod svakog
vilinskog kipa u ovoj zemlji zakopani dječji ostatci, ali
slučajnost je ipak bila prevelika da bih tek tako mogla
sve prešutjeti. Poslužila sam se alkom pričvršćenom
na ulazna vrata pa lagano pokucala. Kućno zvono
nekako se činilo preveselim u ovakvim okolnostima.
Andrea je otvorila vrata. - Je liju pronašla? -
upitala je.
- Jest, hvala - odgovorila sam. Žarko sam željela
stati na tome, posebice nakon svega što smo u
posljednje vrijeme bili primorani prebroditi. Ništa ne
bi bilo jednostavnije na ovom svijetu nego ne reći ni
riječi, okrenuti se i otići. No, bila sam svjesna da bi
me, kada bih tako postupila, to dovijeka izjedalo.
- Erm, uh, vilinski kip u vašem vrtu, je li bio ovdje
i kada ste uselili u kuću?
- Da - odgovorila je Andrea, malčice se
namrštivši.- Nije nam se dalo gnjaviti njome i
uklanjati ju, budući daje ionako skrivena u samom
kutu vrta. Paulu se nimalo ne sviđa; kaže daje tek za
nijansu bolja od gnoma, ali meni ne smeta.
- Znate, stvar je u tome - rekla sam - da u bakinu
vrtu postoje još dvije, vrlo slične.
- Želite li i našu? Slobodno ju uzmite ako se vašoj
djevojčici sviđa.
- Ne - odgovorila sam, nervozno se vrpoljeći u
mjestu - nisam zato došla. Vidite, stvar je u tome da
su kosti koje su pronađene u bakinu vrtu bile
ukopane upravo ispod tih dvaju kipova.
 Promatrala sam kako u sljedećih nekoliko
trenutaka s Andreina lica otječe sva boja. - Ne mislite
valjda...
- Više ne znam što misliti. Jednostavno mi se to
čini previše neobičnom slučajnošću. Imate U ikakvu
predodžbu o tome koliko je dugo kip ondje?
- Ne - odgovorila je Andrea. - Mislim da su ljudi
koji su stanovali ovdje prije nas rekli da su ju
naslijedili od prijašnjih vlasnika. Sjećam se da su
nam ju pokazali tijekom obilaska.
Stisnula sam zube i primorala se nastaviti. -
Vjerojatno ste čuli što su rekli na vijestima sinoć.
- Ne vidim kako mi je moglo promaknuti -
odgovorila je. - Prilog su snimali točno ispred naše
kuće.
- Znam, i žao mi je zbog svega što ste bili primorani
otrpjeti tijekom posljednjih nekoliko tjedana. Alija i
dalje želim istjerati istinu na čistac, unatoč tomu što
se policija ne može više baviti time. A sada, kada sam
ugledala taj kip, ne mogu se ne zapitati ima li i on
neku ulogu u toj priči. Možda bi nam mogao pomoći
da dođemo do nekih odgovora.
Andrea je stajala preda mnom, nervozno kršeći
rukama. Znala sam daje ono što sam rekla posljednje
što je htjela čuti. Prošlo je tek nekoliko dana otkako
je policija otišla, a ja ih sada želim dovesti natrag i
priču ponovno vratiti na početak.
- Mislite li da bih trebala pozvati policiju? - upitala
je.
- Mogu to učiniti umjesto vas. Imam broj detektiva
zaduženog za slučaj. Imaju onaj specijalni skener.
Neće morati čak ni kopati ako se pokaže da ispod kipa
nema ničega.
- Najbolje bi bilo da najprije provjerim s Paulom -
odgovorila je.
- Da, svakako. Pričekat ću ovdje.
Andrea se udaljila u svoju kuhinju. Čula sam ju
kako tihim i užurbanim glasom telefonom razgovara
s nekim. Pretpostavila sam da su joj djeca na katu.
Dva dečka, jedan godinu stariji, drugi godinu mlađi
od Ruby. Njima će biti najgore ako se pokaže da se
ispod kipa skriva nešto. Ja sam barem uspjela Ruby
i Maisie zaštititi od svega, a njima će policija prekopati
cijeli vrt točno pod nosom. Noću će s prozora svojih
spavaćih soba biti primorani gledati bijeli policijski
šator. Vjerojatno će imati noćne more od svega.
- Andrea se vratila nekoliko minuta kasnije. - U
redu - rekla je glasom koji je i dalje bio drhtav. -
Policija neće doći istog trena, zar ne? Htjela bih
objasniti dečkima što se zbiva prije nego dođu.
- Naravno - odgovorila sam. - Najprije ću odvesti
svoje cure kući pa potom nazvati inspektora. Osim
ako ne želite da ostanem s vama.
- Ne, bit ću dobro - odbila je Andrea. Nije izgledala
kao da joj je dobro. Ni najmanje.
- Zaista cijenim ovo - rekla sam. - I žao mi je što
vam ovo činim nakon svega što se zbilo u susjedstvu.
Jednostavno sam mislila da vam moram reći.
- U redu je - odgovorila je Andrea. - Ionako će se
vjerojatno pokazati daje riječ o lažnoj uzbuni. Možda
je Betty nekoć davno darovala jedan kip nekomu tko
je ovdje stanovao, tko god to bio. Takvo bi joj što bilo
u potpunosti nalik.
 - Da - rekla sam. - Sigurno imate pravo. Valjda
sam pomalo paranoična nakon svega što se dogodilo.
Andrea me pozdravila pa zatvorila vrata. Na
trenutak sam ostala stajati na pragu, mrzeći samu
sebe jer joj ovo činim i pitajući se u što sam nas ovoga
puta uvalila. Jer, prava je istina bila da nisam
vjerovala kako sam paranoična. Bila sam uvjerena da
će se cijela situacija jako, jako pogoršati.
.
Ruby je pričekala da se Maisie zadubi u gledanje
televizije prije nego mi se pridružila u kuhinji. Još se
uvijek nisam priviknula na njezinu novu frizuru - bilo
je to kao da imam novu kćer.
- Misliš li da se i pod tim kipom nalaze kosti? -
upitala me.
Uzdahnula sam pa spustila šalicu s čajem. - Ne
znam, ali nazvala sam policiju i rekla im za kip.
Zapravo sam o tome razgovarala s Andreom.
- Hoće li prekopati Andrein vrt?
- Možda. To ovisi o njima.
- Ali ako su prve dvije bebe bile prabakine, kako je
ova završila zakopana u susjednom vrtu? - Izraz
zabrinutosti na Rubynu licu zorno je zrcalio moje
osjećaje.
- Ni meni sve skupa nema smisla - odgovorila sam.
- Morat ćemo jednostavno pustiti policiju da odrade
svoj posao i nadati se da će nam moći dati odgovore
na naša pitanja. Hvala ti što nisi ništa spominjala
pred Maisie.
Zakoračila sam prema njoj, namjeravajući ju
zagrliti, no ona je ustuknula. - Nešto nije u redu s
ovom obitelji. Nikomu se drugomu ne događaju
ovakve stvari.
- Uvjerena sam da za sve postoji posve nevino
objašnjenje.
- Čak i ako ih nije ubila, ostaje činjenica daje
vlastitu djecu zakopala u stražnjem dvorištu. To je
tako jezivo. Nema šanse da ću živjeti u toj kući. Možda
je htjela da kuća pripadne meni, ali ja ne želim više
nikada nogom kročiti unutra. - Izašla je iz kuhinje.
Uslijedio je neizbježan topot koraka na stubištu i
tresak vrata spavaće sobe. Ipak nisam imala novu
kćer. Nije se nimalo promijenila, samo je sada imala
novu frizuru.
Maisie je ušla u kuhinju. - Ne želim nikada postati
tinejdžerica - rekla je. - Ne ako to znači da ću biti
čangrizava kao Ruby.
.
Netom sam završila s bojanjem Maisiena lica u
zeleno kako bi mogla ići u maškare, kada je zazvonio
telefon. Čim sam ugledala ime na zaslonu, skočila
sam na noge pa se udaljila u dnevnu sobu, zatvorivši
vrata za sobom.
- Halo - javila sam se.
- Gospođice Hallstead, detektiv inspektor
Freeman pri telefonu. Poslao sam svoje forenzičare na
imanje susjeda vaše bake. Nažalost, moram vas
obavijestiti daje nakon inicijalnog uvida pod kipom
pronađeno nešto što su po svoj prilici kosti ljudskog
dojenčeta.
Čvrsto sam stisnula oči, nadajući se da ću tako iz
misli istisnuti prizor dječje lubanje koju sam pronašla
u bakinu vrtu. Međutim, nije nestala. Dapače, slika
je postajala sve realističnijom.
- U redu - odgovorila sam jedva čujnim šapatom.
- Upravo sam na putu onamo. Naravno, u ovom
trenutku ne možemo reći postoji li kakva poveznica s
prije pronađenim ostacima, ali analizirat ćemo
pronađene kosti pa vam javiti kada dobijemo
rezultate.
- U redu - ponovila sam. Bilo je to sve što sam
mogla reći. Nutrinom mi je zavladala obamrlost. Bila
sam previše zaokupljena očajničkim nastojanjima da
pronađem bilo kakav smisao u svem da bih mogla
spajati riječi u smislene rečenice.
- Jasno mi je da vam ovo mora biti itekakav šok,
ali ako kasnije budete imali bilo kakvih pitanja,
slobodno mi se javite.
- Hvala. Bok.
Spustila sam telefon. Imala sam toliko pitanja da
nisam znala čime započeti. Što se, dovraga, dogodilo
ondje? Zašto je još jedno bakino dijete bilo ukopano
u susjednom vrtu? A ako dijete nije bilo bakino, čije
je onda bilo?
Otvorila sam vrata. Maisie se na hodniku još
uvijek ogledavala u zrcalu, diveći se svojemu
vještičjemu kostimu i zelenoj šminki na licu.
Okrenula se prema meni. - Pretvaraj se da me
polijevaš vodom.
- Ne sada, Maisie.
- Hajde! Želim ti pokazati kako se vještice tope
kada ih poliješ vodom.
- Maisie, rekla sam ne sada. - Oštrina vlastitog
tona osupnula me gotovo jednako koliko i nju.
Žalobno je oborila pogled prema podu. - Oprosti mi-
rekla sam, uspjevši na lice navući osmijeh. - Trenutno
mi se mnogo toga mota po glavi. Evo ti, ti zla vještice.
Zapljusnula sam Maisie nepostojećim vjedrom
vode, a ona se prikladno srušila na pod, glumeći da
se topi, točno u trenutku kada se James vratio s
posla.
- Eto - rekao je, gledajući Maisie - da sam znao,
mogao sam pozvoniti pa ući pjevajući: Ding, dong,
vještica je mrtva.
- Smiješan si, tatice - rekla je Maisie, skočivši s
poda i potrčavši k njemu kako bi ga zagrlila.
- Hej, pripazi s tom zelenjavom - rekao je. - Ovo mi
je najbolji kombinezon.
Maisie je prasnula u smijeh pa se svejedno bacila
na njega. James me, svjestan da se ne smijem,
pogledao.
Odmahnula sam glavom, pokazujući prema
Maisie.
- U redu, vještice mala - rekao je James, primivši
Maisie za ramena - što kažeš na to da pođeš pokazati
svoj kostim onomu mrgudu od svoje sestre i da joj
kažeš kako je vrijeme da se spremi za obilazak kuća?
- U redu - složila se, potom nastavivši - Ruby je
dala odrezati kosu pa više uopće ne sliči na samu
sebe.
James se okrenuo prema meni. - O, zaista?
- Da, sada ima malo dulju bob frizuru. Izrazila je
želju za nečim novim kod frizerke. Nisam bila
raspoložena za prepiranje oko toga.
- Što se dogodilo? - upitao je. - Jesi li dobila novu
poruku?
 - Ne - odgovorila sam. - Gore od toga. Pronašli su
još jedan dječji kostur u Andreinu vrtu.
James je blenuo u mene. - Molim? Kako? Ne
razumijem.
- Jutros smo otišle do bakine kuće. Maisie je htjela
razgledavati, ali njezina je leteća vila odletjela u
susjedni vrt, a kada smo otišle po nju, tamo smo
zatekli još jedan vilinski kip, sličan bakinima.
Obuzeo me loš predosjećaj pa sam ispričala sve
Andrei i uvjerila ju da pozove, policiju. Upravo su me
nazvali i obavijestili da su pronašli još jedan dječji
kostur pod kipom.
- Jebem ti život! Misliš li daje njezino?
- Možda, premda nemam pojma kako se našlo u
susjednom vrtu? Napravit će DNK analizu na
kostima.
- Ponovno će sve završiti na vijestima. Kladim se
da će mediji opsjedati ulicu. Boga pitaj što će
iskonstruirati iz svega toga.
- Ruby je danas već imala jedan histeričan ispad.
Rekla je da ne želi živjeti ondje ni pod koju cijenu, a
to je bilo prije nego sam uopće doznala za novo tijelo.
Maisie se spustila niza stube. - Ruby kaže da neće
ići u maškare i daju nitko ne može natjerati jer joj je
trinaest godina i može činiti kako joj se prohtije.
Ojađeno sam uzdahnula, davši glas svojoj
frustraciji.
- U redu - rekao je James. - Vrati se u sobu i
pričekaj. Doći ću za koji trenutak pa porazgovarati s
njom.
Maisie je postupila kako joj je naložio.
 - Moram poći upozoriti Andreu prije nego se pojave
novinari, no ne namjeravam Ruby ostaviti samu kod
kuće, ne uza sve što se dogodilo u posljednje vrijeme.
- Ja ću se pobrinuti za djevojke i izvesti ih van. Ti
slobodno idi za svojim poslom.
- Ali Ruby...
- Ruby će biti dobro. Ja ću sve srediti. Idi.
- Hvala ti. - Zgrabila sam svoju torbicu, dohvatila
jaknu s vješalice u hodniku pa otišla prije nego se
predomislim.
Kada sam se dovezla u Pecket Well, dočekala me
tmina i rominjanje kiše. Svjetla mojeg automobila
obasjala bi svako malo grupice djece koja su hodala
pločnikom, odjevene u raznorazne kostime duhova,
vještica ili zombija. Nekolicina je nosila svjetiljke u
obliku bundeve, a jedan je snopom svjetlosti ručne
svjetiljke šarao po noćnom nebu.
Zaustavila sam se pred Andreinom kućom. Nisam
opazila nijednu televizijsku kameru ili fotografa,
premda sam bila uvjerena kako je samo pitanje
trenutka kada će se pojaviti. Izašla sam iz vozila. Pred
ulaznim vratima Andreine kuće stajao je moj stari
poznanik, pozornik Hyde. U pozadini sam uspjela
razabrati obrise bijelog policijskog šatora podignutog
u vrtu. Kada sam izašla iz automobila, iz šatora su
izronila dva policajca, odjevena u bijele kombinezone
s kapuljačama navučenim preko glava, zaputivši se
prema policijskoj vrpci. Na trenutak sam ih uspjela
zamisliti kako kucaju na vrata i izvikuju: - Slatkiš ili
smicalica! - No, koliko god priželjkivala da su zaista
dio večerašnje rijeke Šaljivdžija odjevenih u kostime,
bila sam svjesna da ništa u svem ovome nije bilo
smiješno. Baš ništa.
Zaputila sam se prilaznim puteljkom. Izrezbarena
bundeva koju smo vidjele ranije toga dana i dalje je
bila ondje, no u njoj nije bilo upaljene svijeće.
Pozornik Hyde pozdravio me kimanjem glave.
- Bih li mogla razgovarati s Andreom? - upitala
sam.
- Pokucajte pa provjerite.
Začula sam približavanje koraka vratima, premda
su sada bili bojažljiviji nego ranije. Vrata su se
odškrinula, a iznutra je izvirila Andreina glava. Lice
joj je bilo blijedo i iznureno.
- Tako mi je žao - rekla sam. - Postoji li išta što
mogu učiniti?
Odmahnula je glavom.
- Osjećam se užasno zbog ovoga. Nisam imala
pojma sve dok nisam vidjela kip. Da barem... - Glas
mi je zamro. Nisam znala što zapravo želim, osim što
sam priželjkivala da se ništa od ovoga nije dogodilo.
- Moram ići - rekla je Andrea. - Ne želim da djeca...
- Ne, naravno da ne. Razumijem. Tako mi je žao.
Zatvorila je vrata. Okrenula sam se pa spazila
nekolicinu susjeda kako stoje u svojim vrtovima ili na
ulici, promatrajući - postariji gospodin s druge strane
ulice, dvoje djece na biciklima pred bakinom kućom.
Poželjela sam im svima reći da se tornjaju. Da ih se
ništa od ovoga prokleto ne tiče. Ali ticalo ih se, sviju
njih. Ticalo se cijeloga sela.
- Bit će najbolje da pođete - obratio mi se pozornik
Hyde, kimanjem pokazujući preko ceste, na mjesto
gdje se netom zaustavio kombi postaje Calendar TV.
 Požurila sam do svojeg automobila, svesrdno se
trudeći ignorirati znatiželjne oči. Sjevši u automobil,
namučila sam se dok sam uzmogla drhtavim rukama
zakopčati pojas. Skupina prerušenih djevojčica
izronila je iza ugla. Jedna od njih vrisnula je ugledavši
muškarce u kombinezonima. Upalila sam motor,
promatrajući kako ih mama koja im je bila u pratnji,
uputivši jedan pogled prema policijskomu kombiju,
vodi natrag u smjeru iz kojeg su došle. Bacila sam
pogled prema bakinoj kući, sada ogrnutoj tminom.
Više nisam znala tko je ona. Možda nikada nije ni bila
osoba za koju sam vjerovala da jest. Možda je sve bila
samo pomno razrađena fasada kojom je prikrivala
strahote u koje je bila upletena.
- Što se dogodilo, bako? - prošaputala sam,
pokrenuvši vozilo. - Što se, dovraga, ovdje odigralo?
 11. kolovoza 1944.

Draga Betty,
Zašto jutros nisi došla? Čekao sam te dulje od sata, a
potom sam te pošao tražiti, ali te nigdje nisam vidio.
Nadam se da je razlog bio kraljev posjet i da si bila odveć
zauzeta pripremama za taj događaj. Nisam skidao
pogleda s tebe tijekom mimohoda, čak ni kada su kralj i
kraljica prošli pokraj mene. Ne bih ti mogao čak ni reći
kako su kraljica i princeza Elizabeta bile odjevene, jer sam
gledao isključivo u tebe.
Ali ti nisi pogledavala prema meni, Betty. Nijednom.
Kao da se nisi mogla primorati spustiti pogled na mene.
Molim te reci mi ako sam učinio ili rekao nešto pogrešno.
Znaš što osjećam za tebe. Ti si jedina osoba koja mi je
tijekom ovoga rata ulijevala snagu da ustrojem. Ne mogu
podnijeti pomisao da sam učinio nešto što te povrijedilo.
Ako je netko doznao za nas pa si zbog toga u nevolji,
moraš mi reći. Ne želim da budeš primorana sama se
nositi s bilo čime. A ako su i doznali za nas, pa što onda?
Ne postoji zakon koji brani činiti ono što smo mi činili,
Betty. Volim te, i to je jedino bitno.
O čem god bila riječ, želim da se s time suočimo
zajedničkim snagama. Znam da sam ti to ponovio već
tisuću puta, ali moraš razumjeti da je ovo važno i meni, i
da nisam u ovo uletio olako. Svjestan sam da ti je samo
sedamnaest i da bismo se, u uobičajenim okolnostima,
viđali možda i nekoliko godina pa se uzeli prije nego bi se
bilo što dogodilo između nas. Ali ovo nisu uobičajene
okolnosti. Svakog puta kada odletim u napad, ne znam
hoću li se vratiti. Mnogi se nisu vratili. Toliko smo ih
izgubili da se ne sjećam čak ni svih njihovih imena. I stoga,
da, možda jesmo malo požurili, ali dovraga, kada čovjek
ne zna hoće U sutra uopće imati priliku vidjeti ljubav
svojeg života, što bi drugo trebao učiniti?
A to je upravo ono što ti jesi, Betty. Ljubav mojeg života.
Čim ovaj prokleti rat svrši, reći ću cijelomu svijetu za nas.
Ali sada te moram vidjeti. Moram znati da si dobro i da
je između nas sve u redu. Ne mogu podnijeti pomisao da
ću večeras poletjeti ne znajući ništa. Sastani se sa mnom
ujutro, u isto vrijeme na našem uobičajenom mjestu. A ako
se ne možeš iskrasti i doći, pošalji mi poruku i reci mi što
se zbiva.
Tako mi nedostaješ. Nedostaje mi tvoja meka koža, tvoj
smijeh koji zvuči poput cvrkuta ptica. Danas sam poželio
vikati dok je kralj prolazio pokraj mene. Htio sam reći:
Pogledajte moju Betty! Nije li prekrasna? Danas sam vidio
i kraljicu i princezu, i nijedna ti nije ni do koljena, moja
engleska ružo. Molim te, Betty, dođi se sastati sa mnom
sutra. Čekat ću te.
Zauvijek tvoj,
William
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Ležala sam u postelji, čekajući da se razdani i

strahujući od onoga što će nov dan donijeti. Trebala
sam poslušati mamu. Koliko god bolna ta pomisao
bila i koliko ju god nisam mogla izgovoriti naglas, bio
je to jedini zaključak koji sam uspjela donijeti.
Upetljala sam se u nešto što ne samo da nisam
razumjela nego sam to nešto prolaskom vremena
razumijevala sve manje i manje. Nisam se trebala
petljati. Trebala sam dopustiti Maisie da zadrži svoju
koščicu i sve ostaviti na tome.
No, tada bih postupila protivno bakinim željama,
a i dalje sam bila uvjerena kako je htjela da ovo izađe
na vidjelo. U protivnom ne bi rekla ni riječi, ne bi
potratila svoj posljednji dah na nešto što je mogla
zadržati za sebe. Međutim, nisam bila sigurna bi li
postupila jednako daje znala kako će skupo njezina
obitelj plaćati tu njezinu odluku.
Izbacila sam noge iz kreveta pa sjela na njegov
rub. James je i dalje spavao. Izgledao je spokojno, a
ja sam mu zavidjela na tome. Nisam mogla zamisliti
da ću ikada više spokojno usnuti. Mekim sam se
korakom preko podnih dasaka dokopala vrata pa
uzela svoj kućni ogrtač s njih i napustila sobu.
Budući da se grijanje još nije uključilo, kupaonica
je bila čak i hladnija nego inače. Uključila sam radio,
svjesna daje dva do sedam, ali osjećajući neodoljivu
potrebu da čujem vijesti. Morala sam doznati što će
ostatak svijeta čuti kada se probudi. Na BBC Radio
Leedsu bila je to udarna vijest. - Policija je otkrila
nešto za što vjeruju da su ostaci dojenčeta u
stražnjem dvorištu kuće u
Pecket Wellu. Kuća graniči s posjedom, na kojem
su prije tri tjedna pronađeni ostaci još dvoje djece. U
ovom se trenutku još ne zna postoji li poveznica
između dvaju slučaja.
Vijesti su se nastavile reportažom novinara koji se
nalazio pred Andreinom kućom. Govorio je o tome
kako su žitelji seoceta u šoku. Kako je otkriće trećeg
kostura poljuljalo ljude i kako sada strahuju od
onoga što će sljedeće isplivati na površinu. Potom su
ubacili intervju s glavnim inspektorom Langsdaleom.
Bilo je očito daje sve skupa shvatio vrlo ozbiljno,
nakon što je izjavio da ponovno otvaraju izvornu
istragu i da mole bilo koga tko posjeduje bilo kakve
informacije da istupi i javi se policiji. Sve se doimalo
nekako nadrealnim, poput kakvog izvantjelesnog
iskustva. Je li moguće da govore o mojoj baki? A ipak
jesu.
Isključila sam radio pa se odšuljala u prizemlje i
uključila televizor kako bih pričekala lokalne vijesti.
U međuvremenu sam dohvatila svoj mobitel pa
otvorila Twitter. U tražilicu sam utipkala Pecket Well,
a rezultat koji sam dobila bio je naizgled beskrajan
niz objava. Ljudi su ga nazivali selom djecoubojica.
Netko je napisao daje baka zasigurno bila članica
kulta, da se tamo odvijalo nešto zlokobno i da su
djeca zasigurno žrtvovana.
Bacila sam mobitel na sofu čim su lokalne vijesti
počele. I oni su poslali izvjestitelja pred Andreinu
kuću. Zamislila sam njezine dječake kako se skrivaju
u svojim sobama, bojeći se odgrnuti zastore. Ne samo
što je prljavo rublje naše obitelji izašlo u javnost, sada
se njegovo pranje odvijalo u nečijem stražnjem
dvorištu.
Izvjestitelj je intervjuirao dvoje susjeda, postarijeg
muškaraca i sredovječnu ženu. Prepoznala sam ih
oboje, premda im se nisam mogla sjetiti imena. Oboje
su ponovili stvari kakve se obično čuju u takvim
situacijama: baka se činila divnom ženom koja bi im
se uvijek osmjehnula i pozdravila ih, i nikada im ne
bi palo na pamet da bi se nešto takvo moglo dogoditi
u njihovu selu. Bilo je očigledno da su ju prešutno već
proglasili masovnim ubojicom. Činilo se bogohulnim
slušati kako govore o njoj na taj način, sada kada je
više nije bilo kako bi se mogla obraniti. Ja bih trebala
biti na televiziji umjesto njih i govoriti ljudima da ne
vjeruju u te gluposti. Trebala bih učiniti sve u svojoj
moći kako bih zaštitila njezin dobar glas, noja sam se
poput kakve bijednice kukavički skrila iza navučenih
zastora svojega doma, umjesto da tamo vani
ponavljam svima kako je riječ ni o čem doli o
nekakvom užasnom nesporazumu.
Mobitel se pokraj mene oglasio zvukom tekstualne
poruke. Zgrabila sam ga, smjesta vidjevši daje od
mame. Rekla sam ti da se ne uplićeš. Pritisnula sam
tipku za poziv, nadajući se da će biti toliko ljuta da će
se javiti. Nije. Zvonjava se nastavila dok poziv nije
prebačen na govornu poštu. Ostavila sam poruku
krajnje drhtavim glasom.
 - Nisam mogla znati da će doći do ovoga, zar ne?
A ako si ti znala, trebala si mi reći. Ako znaš što se
dogodilo, molim te, reci mi. Moram doznati istinu.
Pričekala sam nekoliko minuta u nadi da sastavlja
tekstualnu poruku. Međutim, ništa nije pristiglo.
Jedna poruka očito je bila dovoljna da bijes njezine
oluje mine.
Vratila sam se natrag na kat, ušuljala se u našu
spavaću sobu pa izvukla iz ladice gaćice i grudnjak te
ih navukla. Otvorila sam ormar pa posegnula za
trapericama, uspjevši pritom srušiti drvenu vješalicu
koja je, uz bučan udarac, sletjela na pod. James se
promeškoljio pa me pogledao, nastavivši škiljeći
promatrati kako se u mraku pokušavam uvući u
traperice.
- Što se događa?
- Idem do bakine kuće. Vijesti bruje o njoj.
Prikazuju je kao nekakvog serijskog ubojicu.
James se uspravio u sjedeći položaj pa pogledao
na sat. - Zaboga, Nic, tek je sedam i deset.
- Nije me briga. Netko mora otići tamo i braniti ju.
- To je suludo. Vjeruj mi, ne želiš završiti na
televiziji.
- Blate joj ime na društvenim mrežama. Ljudi
govore daje bila dio kulta i razna druga sranja.
- Nije važno što drugi govore. Ti znaš istinu.
- Znam U? Više ne znam što znam, a što ne.
Nemam pojma što se u toj kući zbilo. Ali netko mora
stati u njezinu obranu.
Navukla sam džemper pa se zaputila prema
vratima. Čula sam kako se James iza mene koprca iz
kreveta pa me slijedi niza stube.
 - Nic, ne možeš samo tako odjuriti. Moram ići
raditi u osam.
- Vratit ću se do tada.
Dokopala sam se podnožja stubišta pa navukla
čizme.
- Samo ćeš dodatno pogoršati situaciju - curama
to sigurno ne treba. Sve će te njihove prijateljice iz
škole vidjeti. Ruby će ponovno pošiziti.
- Kaljaju ugled moje obitelji. Neću to dopustiti.
- U redu. Onda dopusti da ja pođem umjesto tebe.
- Ne mogu, jer ti ona nije krvni rod, zar ne? Nije
preostao nitko drugi tko bi govorio u njezino ime.
Mama sasvim sigurno neće pohrliti kako biju
obranila.
Silovito sam otvorila vrata, gonjena kombinacijom
krivnje i frustracije. Međutim, dalje nisam mogla.
Noge, koje su samo tren ranije bile tako spremne
izjuriti odande, iznenada su ostale paralizirane
prizorom koji sam zatekla.
Na pragu me dočekala polovica lubanje. Bila je to
svinjska glava s koje je i dalje visjelo jedno uho. Ispod
nje bila su poslagana svinjska rebra, a krupne su
kosti posložene tako da izgledaju kao udovi. Vrisnula
sam. James je posegnuo prema meni pa me zgrabio
za lakat.
- U redu je - rekao je.
- Ne, nije. Nije jebeno u redu, zar ne?
Oslobodila sam se njegova stiska pa se srušila na
pod, jecajući. James je čučnuo kako bi me utješio.
Glasno sam ridala, nimalo se ne suzdržavajući. I
vjerojatno baš zato nijedno od nas nije čulo Maisieno
prikradanje. Prva stvar koju smo čuli bio je njezin
vrisak.
- Glava! Svinjska glava!
James je skočio na noge pa zatvorio vrata, potom
ju zgrabivši. - Žao mi je dušo, nismo htjeli da to vidiš.
- Zašto je tu?
- To je samo par kostiju i malo mesa koje je netko
tu ostavio - odgovorio je.
- Zašto bi to učinili?
- Ne znam. Vjerojatno netko od maškara zbija
neslane šale.
- Ali to se ne radi tako.
- Znam - odgovorio je.
- Zašto onda mama plače? - upitala je.
Ruby se pojavila na vrhu stubišta, kose spljoštene
uz glavu. - Što se dogodilo? - upitala je. - Zašto se svi
derete?
James je zaustio odgovor, noja sam ga zaustavila.
Bio je to moj nered. Ja bih ga trebala i počistiti. -
Netko je ostavio svinjske kosti na našem pragu.
- I lubanju - rekla je Maisie tonom glasa koji je i
dalje bio piskutav i prožet nervoznim uzbuđenjem -
polovicu svinjske lubanje, a kosti je rasporedio da
izgledaju poput kostura.
- Želim vidjeti - rekla je Ruby.
- Ne - usprotivio se James.
- Neka pogleda - rekla sam - a onda ćemo sjesti i
porazgovarati.
Ustala sam pa otvorila vrata. Ruby se spustila niza
stube pa nesigurno zakoračila naprijed, povirivši van
pa se potom namrštivši i odvrativši pogled.
 - Znam - rekla sam. - Užasno je. A sada vam
objema moram red što se u međuvremenu dogodilo.
Povela sam ih u dnevnu sobu pa ih posjela na
sofu. Svi su još uvijek bili u pidžamama pa se sve
doimalo krajnje neprimjerenim. Bio je to odveć
ozbiljan razgovor da bi ga se vodilo u kućnim
ogrtačima.
- Nakon što smo jučer otišle iz prabakine kuće,
obavijestila sam policiju da se u Andreinu vrtu nalazi
još jedan vilinski kip. Došli su ga pogledati kako bi
utvrdili je li ispod njega zakopano još kostiju, i
nažalost, pronašli su ih.
Ruby i Maisie samo su zurile u mene. Nijedna nije
ništa rekla pa sam nastavila.
- Policija je odnijela kosti, koje će sada analizirati
kako bi utvrdili imaju li ikakve veze s našom obitelji.
Međutim, sve je skupa završilo na radijskim i
televizijskim vijestima, što znači da mnogo ljudi sada
zna za to, pa morate znati i vi, za slučaj da vam netko
nešto kaže po povratku u školu.
- Ali zašto je netko stavio svinjske kosti na naš
prag? - upitala je Maisie.
- Ne znamo, dušo. Vjerojatno su to učinili iz šale,
ah nije baš smiješno, zar ne?
Maisie je otresla glavom.
- Stoga ću za koju minutu nazvati policiju i
zamoliti ih da dođu ovamo to istražiti.
Ruby je prstima nervozno prtljala po pojasu svojeg
kućnog ogrtača, itekako svjesna da su stvari
kudikamo ozbiljnije nego bi moje riječi dale naslutiti.
 - Važno je da uvijek imate na umu kako policija ne
vjeruje da je prabaka učinila nešto loše i da kosti koje
su sada pronašli možda nemaju nikakve veze s njom.
- Što ćeš učiniti sa svinjskim kostima? - upitala je
Maisie.
- Pretpostavljam da će ih policija odnijeti sa sobom
- odgovorila sam.
- Je li osoba koja je ostavila kosti na pragu ubila
svinjicu?
- Ne, dušo. Taj ih je netko vjerojatno kupio u
mesnici.
- Dosta o tome - oglasio se James. - Što kažeš na
to da mi dođeš pomoći oko doručka, kada smo ionako
svi već na nogama?
Maisie je skočila sa sofe pa pošla za njim u
kuhinju.
- Zašto nas pokušavaju zaplašiti? - upitala je
Ruby, i dalje nervozno prtljajući prstima.
- Mislim da se stanovnicima Pecket Wella nimalo
ne sviđa sva pozornost koju im poklanjaju u
vijestima.
- Razumljivo, ali nismo mi krivi za to, zar ne?
- Neki ljudi ne vide to na taj način - odgovorila
sam.
- Kao da smo prokleti - odvratila je Ruby.
- Hajde, hajde. Nemoj govoriti takve gluposti.
- Zašto ne? Svi drugi govore baš to.
.
Dva uniformirana pozornika, koje dotada nisam
imala prilike upoznati, pristigla su netom prije nego
je James krenuo na posao. Rekli smo djevojkama da
ostanu u svojoj sobi kako ne bi vidjele ili čule još
nešto što bi ih moglo dodatno uznemiriti. Mlađi je
policajac načinio nekoliko fotografija kostiju prije
nego ih je, prethodno navukavši rukavice, pokupio i
stavio u veliku plastičnu vreću.
- Gajite li kakve sumnje o tome tko bi se mogao
skrivati iza ovoga? - upitao je sredovječni pozornik.
- Pretpostavljam daje odgovorna ista ona osoba
koja je ostavila i poruke - odgovorila sam. - Međutim,
o slučaju bruje na svim kanalima. Mogao bi biti bilo
tko.
Zapisao je još neke podatke dok je njegov kolega
odnio kosti natrag do vozila.
- Zašto ne porazgovarate s gradskim mesarom? -
upitao je James. - Možda su kosti kupljene ondje.
- Svakako. Raspitat ćemo se pa vam se javiti čim
budemo imali nekakve informacije.
Vratili su se u policijsko vozilo pa se odvezli.
- Ne shvaćaju ovo nimalo ozbiljno, zar ne? - rekla
sam.
- Možda su za ovo zaista odgovorna djeca. I sama
si rekla, priča je bila u svim vijestima na svim
kanalima.
- Ne. Netko me pokušava pokolebati. Netko tko želi
nešto sakriti.
- Daj, Nic. Što god da se gore zbilo, dogodilo se
prije šezdeset ili sedamdeset godina.
- Pa, moguće je da pokušava sačuvati nečiji dobar
glas, baš kao što ja pokušavam osvjetlati bakin obraz.
A tko god se skrivao iza ovoga, zna gdje živimo.
 James je zastao na kućnom pragu, oklijevajući. -
Želiš li da otkažem današnje dogovore? Nije mi
problem ostati kod kuće.
- Ne budi blesav - odgovorila sam, svjesna
činjenice da renoviramo kupaonicu i da nam je novac
prijeko potreban. - Ništa nam se neće dogoditi.
.
Poziv od agenta za nekretnine stigao je u devet i
trideset.
- Dobar dan, gospođica Hallstead? Imamo par koji
bi rado došao u obilazak vaše kuće. Slobodni su
danas poslijepodne.
Bila je to vjerojatno jedina stvar koju nisam
očekivala. Potpuno sam smetnula s uma daje kuća
sada bila na tržištu. Bila sam svjesna da će Ruby
ponovno pošiziti ako bude prisutna u trenutku kada
netko dođe u obilazak. Morala sam naći način da cure
izvučem iz kuće te utanačiti dolazak potencijalnih
kupaca u vrijeme kada djevojke neće biti prisutne.
- Oh, u redu. Hm, budući da školski praznici još
nisu gotovi, današnje mi je poslijepodne malčice
nezgodno. Odgovara li im kojim slučajem rano
predvečerje?
- Bojim se da ne. Nisu odavde i kasnije se vraćaju
u London. Mogu doći isključivo tijekom ranog
poslijepodneva, no doimaju se itekako
zainteresiranima za kuću.
Nisam znala što reći. Selidba u bakinu kuću bila
je posljednje o čem sam u tom trenutku htjela
razmišljati, no činilo se suludim odbiti potencijalne
kupce kad smo već odlučili prodati kuću.
Jednostavno ću morati pronaći nekoga komu ću
ostaviti cure bez prethodne najave. - Može li onda u
dva?
- Izvrsno. Javit ću im. Riječ je o bračnom paru.
Zovu se Hargreaves.
Spustila sam slušalicu. Inače bih u ovakvim
situacijama nazvala mamu pa ju zamolila da preuzme
djevojke, a to očito nije bila opcija u tom trenutku.
Pokušala sam razmisliti koga bih još mogla zamoliti.
Rubyne dvije najbolje prijateljice bile su na putu, a
ona nije bila dovoljno bliska ni s kim drugim da bih
tu osobu mogla zamoliti da ih preuzme. Osim toga,
nisam ni poznavala većinu roditelja njezinih školskih
prijateljica. Stvari su se itekako promijenile otkako je
krenula u srednju školu.
Problem je bio u tome što sam bila svjesna da neće
htjeti otići kod Maisiene prijateljice Emily. Reći će
daje prestara za druženje s balavom djecom. Kako
nakon onoga što se zbilo tog jutra nije bilo šanse daju
ostavim samu kod kuće, stala sam razbijati glavu i
prelistavati imena u imeniku svojeg mobitela,
nastojeći pronaći nekoga tko bi objema bio po volji.
Prvo ime na popisu onih koji su zadovoljavali sve
kriterije bilo je Johnovo. Obje su uživale kada smo ga
otišle posjetiti - svidio se čak i Ruby. A on je jasno dao
do znanja da bi ih volio ponovno vidjeti. Pritisnula
sam tipku za poziv, a on se javio nakon što je mobitel
zazvonio nekoliko puta.
- Bok, Johne, Nicola je - rekla sam. - Nadam se da
vas ne ometam, no zovem kako bih upitala bi li vam
bio problem pričuvati djevojčice sat ili dva nakon
ručka. Ne bih vas zamarala time u uobičajenim
okolnostima, ali upravo su mi najavili posjet para koji
kasnije dolazi u obilazak kuće, a zbog trenutne
situacije s mamom nije mi preostalo previše drugih
mogućnosti.
Ostao je šutke na trenutak ili dva. Očito nije
svakodnevno dobivao pozive u kojima ga ljudi
preklinju da im pričuva djecu. - Oh, u redu... ali
nemam ništa čime bih ih ponudio.
- Nema veze, ne treba im ništa. Ali ako vam nije
zgodno, slobodno recite.
- Ma ne, bilo bi to divno.
- Mnogo vam hvala. Spasili ste me.
- Nisam znao da namjeravate preseliti - rekao je.
- Pa, baka mi je oporučno ostavila svoju kuću.
- Uselit ćete onamo? - upitao je.
- Da. Mislite daje to loša zamisao, zar ne?
- Mislim da nije vrijedno gnjavaže. Zar niste jutros
gledali vijesti? Pronašli su još kostiju.
- Znam. Užasno je to. No, baka je htjela da kuća
ostane u obitelji. Zamolila me daju ostavim Ruby.
- Nije na njoj da donosi takve odluke, zar ne? Na
vama je da postupite u najboljem interesu vaše
obitelji. Što vaša mama misli o tome?
- Žestoko se protivi. Pa, barem je bila protiv kada
smo posljednji put razgovarale.
- Dakle, nalazite se pred izborom. Možete ići protiv
želje vaše bake, koja više nije na ovom svijetu, ili
protiv želje vaše mame, koja je još uvijek s vama.
Nisam o tome razmišljala na t<y način. Možda je
John imao pravo. - Pretpostavljam da se doima
pomalo blesavim, ako stvari postavite na taj način.
 - Shvaćam da želite poštovati želje pokojnice -
rekao je - ali moraju vam biti važne i želje živućih.
- Imate pravo. Čujte, moram ići i pokušati dovesti
kuću u red. Sada je prekasno za otkazivanje obilaska,
ali kunem se da ću razmisliti o vašim riječima. I hvala
vam još jednom. Dovest ću djevojčice oko jedan, ako
vam to odgovara.
- Naravno.
Spustila sam mobitel. Bilo mi je drago što je John
postao dio mojeg života. Bilo je to kao da sam
iznenada pronašla omiljenog ujaka kojeg nikada
nisam imala, ujaka koji se nije libio otvoreno reći što
misli, ali čije je mišljenje bilo suvislo i vrijedno
razmatranja.
.
Našle smo se na Johnovu pragu u trenutku kada
je crkveni sat otkucao jedan. Otvorivši vrata i
ugledavši Rubynu frizuru, iznenađeno je podigao
obrvu pa ju pomnije promotrio.
- Na trenutak sam pomislio da su mi na vratima
pogrešni posjetitelji - rekao je. - S tom frizurom
izgledaš gotovo odraslo.
Ruby se osmjehnula.
- I ja sam se ošišala, ali se to skoro i ne primijeti -
uplela se Maisie.
- Nadam se da ti onda nisu naplatili - odgovorio je
John. - Plaćanje bi trebalo biti obvezno isključivo ako
se vidi razlika.
Osmjehnula sam mu se. - Hvala vam još jednom,
Johne. Poslat ću vam poruku kada krenem po njih.
 - Nema problema- rekao je. - Izvrsno ćemo se
zabaviti, zar ne?
Djevojke su ušle za njim u kuću.
.
Gospodin i gospođa Hargreaves bili su pristao i
ljubazan par u ranim tridesetim godinama, bez djece,
premda su njihova pitanja o lokalnim školama dala
naslutiti kako namjeravaju poraditi na prinovama
čim dosele. Put od boemskog, londonskog načina
života novopečenih parova do obiteljske kućice u
pomodnom i otkačenom Hebden Bridgeu, nadomak
Penninskoga gorja, bio je dobro utaban od mnoštva
koje je njime već kročilo.
Promatrala sam izraze njihovih lica dok su
obilazili kuću, kao i skrivene poglede koje su krišom
upućivali jedno drugomu, očiju punih uzbuđenja
uslijed mogućnosti novoga života udvoje, na posve
novome mjestu. Nisu mi morali reći da im se kuća
sviđa, istinu se bez imalo truda dalo iščitati s njihovih
lica.
Nakon posljednjega kruga razgledavanja, stali su
mi beskrajno zahvaljivati što sam im omogućila
obilazak kuće u tako kratkom roku, potom se
rukujući sa mnom. Otvorivši vrata kako bih ih
ispratila, diskretno sam bacila pogled van kako bih se
uvjerila da ništa nije osvanulo na pragu dok su bili u
posjetu. Nekako sam i dalje vidjela tragove kostiju, i
dalje mogla oćutjeti njihov slabašan vonj, premda
sam već dvaput oribala prag prije njihova dolaska.
Nasreću, bili su toliko obuzeti uzbuđenjem da nisu
ništa primijetili. Zatvorila sam vrata za njima pa se
naslonila o njih leđima i sklopila oči.
Sve se događalo prebrzo. Nakon jučerašnjih
događaja i nakon onoga što je John rekao, nisam više
bila sigurna daje selidba u bakinu kuću pametan
potez. Trebala sam vremena za razmišljanje, kako bih
odvagnula sve čimbenike i zaključila je li sve ovo
jedna velika pogreška. Istovremeno, imala sam
užasan predosjećaj da će Hargreavesovi dati ponudu
za kuću, a u tom ćemo slučaju morati vrlo brzo
odlučiti hoćemo liju prihvatiti ili ne. A ako ju
prihvatimo, prilike za povratak neće biti. Preselit
ćemo u bakinu kuću, a kakve god tajne bile zakopane
tamo, one će tim činom postati naše.
.
Kada je John otvorio vrata, uz njega je stajala i
Maisie, nasmiješena od uha do uha.
- Bok - rekla sam - čini se da se netko itekako
dobro zabavio.
- Ujak John prepričavao mi je smiješne priče o
nepodopštinama koje je baka radila dok je bila mala
- odgovorila je Maisie.
- Zaista? - rekla sam, zakoračivši unutra. - Ne
mogu zamisliti daje baka ikada bila nestašna.
- Bila je pomalo nepristojna i pomalo drska -
uzvratila je Maisie. Pogledala sam Johna.
- Da, istina je - oglasio se.- Znala je u potpunosti
iscrpiti Betty.
- Možda to objašnjava štošta u tvojem ponašanju
- rekla sam, složivši komičnu facu pa pogledavši
Maisie i navukavši gumicu kojom joj je bila vezana
kosa. - A gdje ti je sestra?
- Čita u dnevnoj sobi. Želim se oprostiti s Bertom.
Morala sam razmisliti na trenutak, no potom sam
se sjetila da govori o papigi. - U redu. Onda se
pozdravi s Bertom i, kad si već tamo, molim te reci
Ruby daje vrijeme za polazak.
Maisie je otrčala. Okrenula sam se Johnu. -
Mnogo vam hvala što ste ih pripazili - rekla sam.
- I drugi puta. Nije mi teško. Kako je sve skupa
prošlo?
- Mislim da im se kuća svidjela. Pomalo sam
zabrinuta, ako ću biti posve iskrena. Imam osjećaj da
će dati ponudu za kuću, a mislim kako možda imate
pravo kada kažete da bi se selidba mogla pokazati
pogreškom. Kako god, molim vas da ne spominjete
ništa curama. Nisam im rekla za obilazak.
Usporeno je kimnuo. - Ruby mi je već rekla da ne
želi preseliti.
- Zaista? - Nisam si mogla pomoći; pogodila me
činjenica da mu se odlučila povjeriti, premda mi je
zapravo trebalo biti drago što u obitelji postoji još
netko s kirnje mogla razgovarati. - Što je rekla?
- Da činite to protivno njezinoj volji i daju kuća
ispunjava jezom. Da nipošto ne želi živjeti ondje.
- Hm. Dakle, nije nimalo uvijala riječi.
- Ne. A ako vam to išta znači, mislim da ima
potpuno pravo. Uza sve ovo što se događa s kostima,
ne bih htio da moja djeca odrastaju ondje. Nikada
nećete znati što će još isplivati na površinu i što ćete
pronaći iduće. Da sam na vašem mjestu, prodao bih
kuću. Netko će ju već kupiti. Betty ionako nikada
neće doznati. Mama je oduvijek govorila...
Prekinuo ga je Maisien i Rubyn dolazak u hodnik.
- Hej, vas dvije - rekla sam. - Što ono trebate reći
ujaku Johnu?
- Hvala vam - progovorile su uglas, Maisie s nešto
više oduševljenja od Ruby, potom ga naizmjence
zagrlivši. Pozdravila sam ga poljupcem u obraz, a
potom smo ušle u automobil. Međutim, i dalje me
kopkalo što je točno Olive govorila Johnu.
- Ostanite ovdje - obratila sam se djevojkama. -
Zaboravila sam nešto.
Izašla sam iz automobila pa pohitala puteljkom
prema Johnu, koji je još uvijek stajao na pragu.
- Što je vaša mama običavala reći? - upitala sam.
Razdraganost, koja mu je maločas zračila iz očiju,
iznenada je potisnulo nešto mračno. - Da u toj kući
postoji nekakvo zlo. Da se loše stvari događaju onima
koji ondje žive.
- Je li vam ikada navela neke konkretne stvari?
- Samo da su preružne da bi se o njima govorilo.
Nešto me stisnulo u trbuhu. I dalje sam imala
osjećaj da Olive zna više nego je davala naslutiti.
- Ne sjećate se kojim slučajem tko je živio u kući
do bakine? Znate, nisam se mogla ne zapitati, s
obzirom na sve što se događaj
John je odmahnuo glavom. - Siguran sam da će
policija to doznati za tili čas.
 .

Nisam izgubila dijete. Ni tog dana, ni sljedećeg tjedna,

ni onoga nakon toga. Željela sam to. Priželjkivala sam da
nestane. Bila sam svjesna da ću, ako ga ne izgubim tijekom
prvih nekoliko mjeseci, zaglaviti s njime. Trčala sam
posvuda, nosila uokolo teške terete, namakala se u vrućim
kupkama, pila tatin džin. Činila sam sve u svojoj moći ne
bi li se to dogodilo. Noću sam sanjala o njem. Samo što
dijete u snovima nije bilo dojenče. Viđala sam lice starijeg
djeteta, s očima koje su me probadale pogledom i usnama
izvijenim u ciničan podsmijeh.
Mrzila sam ga. Mrzila sam ga čak i više nego sam mrzila
njega. Jer, koliko sam se god užasavala njegovih posjeta,
uvijek bi me nakon njih ostavljao na miru. To - ta stvar -
živjela je u meni, hranila se mnome, poput trakavice. Rasla
je, bujajući i ugnježđujući se u moje meso. Pokušavala sam
to potisnuti iz uma, no svakim je danom to bivalo sve teže.
Pokušala sam to sakriti, kako od ostalih, tako i od sebe.
Počela sam nositi vrećastu odjeću, okretati se od ostalih
kada bih se preodijevala u školi. Uspjela sam prevariti
mnogo ljudi. No sve sam vrijeme znala da će osoba koju će
biti najteže prevariti biti upravo on.
Tjedan prije, ništa se nije vidjelo. Ništa nije posumnjao.
Bila sam sigurna u to. Ali nekako, unutar samo sedam
kratkih dana, trbuh mi je nabujao. I premda sam i dalje
mogla to sakriti odjećom, nisam bila sigurna hoće li mi
poći za rukom ponuditi dobro objašnjenje kada ostanem
obnažena.
Kada smo došli u moju sobu, strah me gotovo
paralizirao. Mogao bi me udariti kada dozna - mogao bi
me pokušati ubiti. Doduše, to bi možda mogao biti i
blagoslov. Zapitala sam se bi li bilo najbolje jednostavno
mu reći i ne čekati dok sam shvati. Umjesto da legnem na
postelju kao i inače, sjela sam na njezin rub dok je on
svlačio hlače. Pogledao me. Otvorila sam usta kako bih
nešto rekla, ali riječi su zamrle. Njegovim se licem razlio
osmijeh.
- Tuga želiš, zar ne? Zaista si prljava mala droljica. -
Ispustio je hlače na pod pa mi prišao. Prekasno sam
shvatila što namjerava učiniti. Primio me za glavu i silom
mi prodro u usta, počevši se ritmički ljuljati naprijed i
natrag. Sklopila sam oci, ali nije pomoglo. Bilo je užasno.
Mnogo gore od onoga ¡to mi je inače činio. Poželjela sam
ga ugristi. Vise od ičega drugog na ovome svijetu,
poželjela sam zagristi svom snagom i primorati ga da
vrišti, onako kako sam ja nijemo vrištala u svojoj nutrini.
Ali moja čeljust, baš kao i svaki drugi djelić mojeg tijela,
bila je paralizirana strahom i užasom.
Borila sam se za dah, uvjerena da ću se ili onesvijestiti
ili povratiti. Kada sam osjetila toplu tekućinu u ustima,
isprva sam pomislila da se želučani sadržaj počeo vraćati
iz moje utrobe. Ali onda sam osjetila njezin okus na jeziku.
Okus kakav nikada prije nisam kušala. Okus zbog kojeg
sam zbilja osjetila poriv za povraćanjem. Uspjela sam
osloboditi glavu, pljunuti na pod pa potrčati do susjednih
vrata koja su vodila u kupaonicu, gdje sam gurnula glavu
pod slavim, puneći usta vodom pa ju pljujući van. Znala
sam da nikada neću isprati taj okus iz usta, čak ni ako
zube očetkam tisuću puta. I dalje će biti ondje. I dalje će
me podsjećati na njega.
Čula sam zvuk otvaranja vrata spavače sobe i njegove
riječi: - Vidimo se sljedećeg tjedna - prije nego se spustio
dolje. Pričekala sam dok ne začujem zvuk zatvaranja
stražnjih vrata pa se srušila na pod i briznula u suze.
Poželjela sam da je mrtav. I on i dijete. Ali snažnije od
svega poželjela sam da se nikada nisam rodila.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Poziv posrednice u prodaji nekretnina došao je

netom prije pet poslijepodne toga dana. Gospodin i
gospođa Hargreaves ponudili su traženu cijenu, kao
da su bili odlučni ne dati nam razloga da ih odbijemo,
istodobno se po svoj prilici nadajući da će brzinom
svoje reakcije osujetiti nekoga drugoga u namjeri da
nam ponudi više od njih. Odgovorila sam posrednici
da ću morati porazgovarati sa svojim suprugom. Bila
sam sigurna daje pomislila kako sam sišla s uma. No,
bilo je to jedino što sam uspjela smisliti kako bih
dobila malo vremena, a s njime i priliku da se
priberem i razmislim o svem.
Kuću smo odlučili prodati prije pronalaska kostiju
u vrtu kuće pokraj bakine. Možda je John imao pravo.
Nikako nisam mogla proturječiti Oliveinoj izjavi da se
u toj kući događaju loše stvari. Mogla sam nabrojati
barem tri. A što ako ih je bilo još? Što ako završimo u
jednoj od onih kuća strave o kakvim snimaju
televizijske emisije u sklopu kriminalističkog
programa na Petom kanalu?
Da ne ostajem bez posla, ne bih se odlučila na taj
korak. Nije to bio toliko moj izbor, koliko nužda. I
koliko bih god voljela da mogu iznaći drugi izlaz iz
situacije u kojoj smo se zatekli, jednostavno ga nisam
vidjela. Nitko u ovom trenutku ne bi htio kupiti
bakinu kuću, čak i kada bismo odlučili ići protiv
njezinih želja pa ju ponudili na prodaju. Taje kuća
bila nešto poput obiteljske dragocjenosti koja se
prenosila s pokoljenja na pokoljenje - samo što se u
ovom trenutku doimala više poput kletve nego nečega
vrijednog.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, glave položene
u dlanove, kada se James vratio s posla.
- Što je? Zar se dogodilo još nešto?
- Danas smo imali nenadan obilazak kuće.
Ponudili su cijenu koju smo tražili.
- Kriste, to je bilo munjevito brzo - rekao je James.
- Par iz Londona. Navodno je ova kuća upravo ono
što traže.
- U redu. Dakle, selimo.
Rečenicu je izgovorio izjavnom, a ne upitnom
intonacijom. Morat ću ga ispraviti.
- Još uvijek nisam prihvatila ponudu - odgovorila
sam.
James se namrštio. - Zašto? Mislio sam daje to
ono što želiš?
- Ne, nisam to poželjela ni u jednom trenutku,
samo sam vjerovala daje to ispravan postupak. No,
danas sam razgovarala s Johnom - zamolila sam ga
da pričuva djevojčice tijekom obilaska - a nešto što je
rekao ponukalo me na razmišljanje.
- Što to?
- Rekao je daje mnogo važnije poštovati želje živih,
nego one mrtvih.
- Ima smisla, rekao bih.
- Ruby mu je već rekla da ne namjerava preseliti.
Ne nosi se najbolje sa svime što se događa u
posljednje vrijeme. Ovo biju moglo gurnuti preko
ruba.
 - I dalje vjerujem da će se pomiriti sa situacijom-
odgovorio je James. - Uostalom, bilo bi zaista glupo
odbiti ponudu sada kada smo već dogurali do ove
faze.
- Ali ti ispočetka uopće nisi htio sve to.
- Istina, ali sam s vremenom shvatio daje to jedini
izlaz.
- Je li zaista?
- Naravno. Imamo priliku brzo okončati prodaju
kuće, a kada sredim onu tvoje bake, dobit ćemo za
nju mnogo više nego bismo dobili kada bismo ju
prodali u ovom trenutku. A dotad će se trenutna
situacija primiriti i sve će biti zaboravljeno.
- Hoće li? A što ako pronađu još kostiju?
- Daj, Nic, nemoj gutati sva ta sranja koja pišu po
društvenim mrežama.
- Znači, i ti si ih vidio?
- Naravno, ništa neuobičajeno. Isključivo luđaci i
internet tro- lovi koji ispužu iz svojih rupa čim se
nešto loše dogodi.
- Oh, Bože, više nisam sigurna ni u što. John je
danas rekao još nešto što me pokolebalo.
- Što?
- Pa, zvučao je gotovo kao daje uvjeren kako je
kuća ukleta. Olive mu je rekla da kućom vlada zlo i
da se ondje događaju ružne stvari.
- Vjerojatno je riječ o praznovjerjima i bapskim
pričama.
- Ne znam. I dalje mislim da Olive zna što se
dogodilo. Voljela bih da mogu razgovarati s njom, ali
John kaže da se njezina demencija zadnjih dana
pogoršala.
 - Vjeruješ li i dalje daje tvoj djed igrao neku ulogu
u tome?
- Uvjerena sam daje, u slučaju da su djeca
umorena, on odgovoran. Hoću reći, imao je motiv, zar
ne? Ako je doznao da nisu njegova, vjerojatno ih se
htio riješiti. A John mi je već potvrdio daje bio gadan
tip.
- Dobro, ah to ne objašnjava najnovije dijete u
susjedstvu.
- Osim ako ga djed nije zakopao pod njihov kip, a
da vlasnici uopće nisu znali za to.
- Sada zaista pretjeruješ. Mislim da si odgledala
malo previše kriminalističkih drama.
Ustala sam pa počela nervozno koračati
kuhinjom. Posrednica za prodaju nekretnina zamolila
me da potvrdim prodaju što je prije moguće.
Mogućnost da će Hargreavesima dosaditi čekanje pa
će povući ponudu bila je itekako stvarna.
- Onda, hoćemo li preseliti onamo ili ne? - upitala
sam.
James je slegnuo ramenima. - Financijski je to
jedino razumno rješenje. Time bismo u potpunosti
uklonili pritisak i ne bismo morali strahovati oko toga
hoćeš li pronaći novi posao.
- Misliš da neću uspjeti pronaći ništa, zar ne?
- Nisam to rekao. Ono što zapravo želim reći jest
da uopće ne bi trebala niti pokušavati.
Namrštila sam se. - Kako to misliš?
- Što misliš o tome da nastaviš školovanje i
stekneš zvanje učiteljice. Tako bi mogla raditi ono što
voliš, umjesto što ćeš crnčiti za crkavicu u nekakvom
kafiću.
 Na trenutak sam ostala bez teksta. Bilo je to nešto
što sam davno otpisala kao nedosanjan san. Ako ću
biti posve iskrena, nisam mislila da ću ikada dobiti
novu priliku. - Ne budi blesav. Majka sam dvoje djece.
Ne mogu jednostavno sve staviti na čekanje i postati
studentica.
- Mogla bi. Mogla bi sve obaviti u Leedsu. Svake bi
večeri mogla biti kući, osim ako ne odlučiš
prisustvovati svakomu studentskomu tulumu.
Osmjehnula sam mu se. - A tko bi vodio Maisie u
školu i išao po nju po svršetku nastave? Ugodna je to
maštarija, ali ništa od toga. Imala sam priliku i
profućkala sam ju.
- Hej, ne smiješ tako govoriti. Nisi ti kriva za to.
Udaljila sam se nekoliko koraka. To je bila nevolja
s Jamesom. Uvijek je vidio samo najbolje u meni. Nije
me poznavao onomad. Nikada me nije vidio mrtvu
pijanu, kakva sam bila te večeri. Odgovornost za ono
što se zbilo bila je isključivo moja pa je sasvim
primjereno da seja nosim i s posljedicama. Ljudi
poput mene ne zavređuju nove prilike.
- Uglavnom - rekla sam - moramo donijeti odluku.
- Što ti kaže tvoja intuicija?
- Govorila mi je da bismo trebali preseliti u bakinu
kuću. Ali to je bilo prije razgovora s Johnom.
- Ne bih tomu pridavao toliko važnosti. Gotovo ga
i ne poznaješ, a on sasvim sigurno ne poznaje nas.
- Imam osjećaj da ga poznajem od pamtivijeka.
Član je obitelji, i to skoro pa jedini koji u ovom
trenutku još uvijek razgovora sa mnom.
- A što je sa mnom? - upitao je James.
 - Strah me da si pristao na to isključivo zato što je
to bio moj prijedlog.
- Mislio sam da me bolje poznaješ - odgovorio je sa
smiješkom. - Kada bih mislio da srljamo u pogrešku,
otvoreno bih ti to i rekao. - Prišao mi je pa me primio
za ruku.
- Frustrira me sve ovo - rekla sam. - Bila sam
uvjerena da smo načisto s onim što ćemo učiniti.
- I bili smo. Ovo je samo malo kolebanje u
posljednji čas s tvoje strane. Premišljaš se uslijed
onoga što ti je John rekao, ali zamisli samo kako ćeš
se osjećati ako odbijemo ponudu pa ne dobijemo novu
sljedećih šest mjeseci. Što ćemo onda?
- Imaš pravo - odgovorila sam, energično kimajući
glavom te pritom nastojeći i samu sebe uvjeriti u ono
što govorim. - Nazvat ću agenticu i prihvatiti. Reći
ćemo curama nakon večere. Ne želim da doznaju
kada iz agencije dođu postaviti znak prodano pred
kuću.
- Ruby neće biti nimalo sretna.
- S njom ću seja pozabaviti. Ti se samo pobrini da
im ovoga puta ne obećam još štogod povrh vražjeg
šteneta.
★
Čim sam stavila posuđe u perilicu, otišli smo u
dnevnu sobu. Ruby je nešto radila na svojem tabletu,
a Maisie se igrala dječjom inačicom istog, što je,
pretpostavljala sam, značilo da neće proći dugo prije
nego i ona zaželi imati pravi. Prestale su sa svojim
aktivnostima. Dom nam se pretvorio u jedno od onih
domaćinstava u kojem članovi očekuju loše vijesti u
zabrinjavajuće redovitim vremenskim razmacima.
- Pronašli smo kupca za kuću - rekla sam,
očajnički se trseći riječi izgovoriti pozitivnim,
optimističnim tonom.
- Ali tek ste ju stavili na prodaju - odgovorila je
Ruby.
- Sve se odigralo jako brzo. Došli su u obilazak
danas pa smjesta ponudili onoliko koliko smo tražili.
- Jesmo li zato išle ujaku Johnu? Jer nisi htjela da
budem ovdje?
Uzdahnula sam. Ništa joj nije moglo promaknuti.
- Mislila sam da nećeš htjeti biti ovdje - odgovorila
sam. - Uostalom, obje uživate u posjetima ujaku
Johnu.
- Možemo li sada dobiti štene? - umiješala se
Maisie.
Osmjehnula sam se. - Nećemo preseliti još
približno tri mjeseca. Potrebno je mnogo vremena dok
se ne riješe sve pravne zavrzlame. Samo smo vam
htjeli reći što se događa.
- Pa - rekla je Ruby - ja sam svoje već rekla. Ne
idem.
- Hajde, dušo - uzvratila sam. - Svjesna sam da
nisi oduševljena, ali imat ćeš vlastitu sobu, a obje ćete
moći pozivati prijateljice na zabave u pidžamama.
- Zaista misliš da će neka od mojih prijateljica
htjeti prespavati ondje? - upitala je Ruby. - Želiš li da
ti pokažem što govore na WhatsAppu i Snapchatu?
Nazivaju je kućom užasa. Misle daje cijela ulica puna
mrtvih beba. Znaš li koja je šala u školi trenutno
najpopularnija? Ona daje kralj Herod nekada živio
ondje.
- Ruby, dostaje- rekla sam, rukom pokazujući
prema Maisie.
- Ionako će sve to čuti u školi - nastavila je Ruby.
- Možda ne sada, ali sigurno za godinu ili dvije. Boga
pitaj što će sve dotada pronaći.
- Prestani, smjesta - rekla sam.
- Samo ako kažeš da nećemo preseliti onamo.
- E pa, hoćemo - rekla sam. - Nitko od nas nije ovo
htio. Ja svakako nisam htjela ostati bez posla, ali
život ti nekada jednostavno ne ostavi izbora.
- U redu. Možete ići bez mene.
Maisie je briznula u plač. James joj je prišao pa ju
posjeo u krilo.
- Pogledaj što si sad učinila - rekla sam.
- Oh, da, svakako, ja sam kriva. Za sve sam ja
kriva. Ti si ta koja je bila toliko pijana da se ne sjećaš
čak ni imena mojeg oca. Ti se preseli onamo sa svojom
savršenom kćerkicom, onom koja ima oca čije ime
znaš, a ja ću pronaći svojega. Dat ću napraviti DNK
test, a kada ga pronađem, otići ću živjeti s njim, jer se
dam okladiti da će me voljeti više nego ti.
- Ruby, dostaje - rekao je James.
- Nisi mi otac - obrecnula se - i nemoj se pretvarati
da jesi.
Izjurila je iz prostorije. Maisie je počela tuliti, a ja
sam ostala nemoćno stajati ondje, priželjkujući da
sam poslušala mamu, i Johna, i svaku drugu osobu
u svojem životu, koja mi je dala neki savjet, samo da
bih seja potom oglušila na njih.
.
 Tišina koja se s vremenom spustila na kuću nije
bila nimalo ugodna. Maisie je dobila izvanredno
dopuštenje prenoćiti s Jamesom u našem krevetu jer
je bila previše uznemirena i jer sam ja strahovala od
onoga što bi joj Ruby mogla izgovoriti ako ih ostavim
same u sobi.
Ja sam. trebala prespavati u Maisienu krevetu.
Barem sam to rekla Jamesu. Ali prava je istina bila
da me bilo previše sram ući onamo i suočiti se s
njome. Jer imala je pravo, za sve sam ja bila kriva.
Sve ove godine zavaravala sam samu sebe da to
nikada neće postati problem i da ćemo se dovijeka
moći igrati sretne obitelji, no duboko u sebi znala sam
da neće biti tako i da ću se jednoga dana biti
primorana suočiti s posljedicama vlastite gluposti.
I najgore od svega, nije postojalo ništa što sam
mogla reći kako bih popravila situaciju. Koliko se god
puta ispričala, problem neće iščeznuti, niti će njoj biti
jasnije koliko se krivom osjećam zbog vlastitih
postupaka. Činjenično stanje bilo je takvo daje Ruby
već sada bila zrelija i mudrija nego ja u dobi od
dvadeset godina. Ona se nikada ne bi našla u takvoj
situaciji, nikada ne bi učinila nešto zbog čega će žaliti
ostatak svojega života. Bila je nemjerljivo bolja od
mene, i zbog toga sam se beskrajno ponosila njome,
no istodobno mi je uslijed toga bilo toliko teže nositi
se s vlastitim sramom.
Izvukla sam vreću za spavanje pa ju rasprostrla
na sofu. Svima će nam koristiti malo razdvojenosti i
vremena provedenog nasamo. Pošla sam na kat pa
povukla uzicu kojom se pali kupaoničko svjetlo,
poželjevši, kao i uvijek, da nije tako glasna. Oprala
sam zube, pritom pogledom izbjegavajući svoj odraz
u zrcalu, jer se nisam mogla suočiti sa sobom.
Završivši s večernjom toaletom, svukla sam se pa
odjenula vrećastu majicu u kojoj sam obično spavala.
Uzela sam svoj kućni ogrtač s kupaonskih vrata,
ugasila svjetlo pa zastala na podestu pred vratima
sobe koja je pripadala curama. Trebala bih ući i
razgovarati s Ruby, znala sam to. Ako to ne učinim,
još ću ju jednom iznevjeriti, još ću jednom podbaciti
kao majka. No, ionako neprestano to činim od
samoga početka. Zašto bi se išta promijenilo sada?
- Noć. Volim te - prošaputala sam u zatvorena
vrata pa se odšuljala u prizemlje i zavukla se u vreću
za spavanje.
Sljedećeg sam se jutra probudila rano, iznenađena
što sam uopće uspjela zaspati. Trebalo mi je nekoliko
minuta da dokučim gdje se nalazim prije nego sam
protegnula ukočena leđa, uspravila se u sjedeći
položaj pa otvorila zatvarač vreće za spavanje. Nazula
sam svoje papuče pa se smjesta zaputila prema
prozoru i razgrnula zastore. Na pragu nije bilo ničega.
Moj automobil činio se netaknutim, izuzev sada već
stare brazgotine, koja se još uvijek jasno vidjela
postrance, a nije bilo ni traga novim porukama.
Odahnula sam s olakšanjem. Na što mi se život sveo:
olakšanje uslijed činjenice da tijekom noći nitko nije
vandalizirao moje vlasništvo ili prijetio mojoj obitelji.
' Bacila sam se na spravljanje doručka. U lokalnim
vijestima nisu ni spomenuli istragu. Pretpostavila
sam da će tako i ostati sve dok ne otkriju nešto novo.
Međutim, to neće spriječiti ljude da govorkaju i
nagađaju. Dohvatila sam svoj mobitel pa se upustila
u još jednu pretragu Twittera. Netko je tvrdio da su
djeca žrtvovana u sklopu sotonističkog obreda. Bila je
to upravo ona vrsta gluposti s kakvima ćemo se biti
primorani nositi ukoliko netko ne uspije sprati ljagu
s bakina obraza. Zapitala sam kako se drže Andrea i
njezina obitelj. Pretpostavila sam da joj je drago što
su školski praznici u tijeku pa dječaci ne moraju u
školu. Trebala bih ju otići posjetiti, no nisam bila
sigurna jesam li i dalje dobrodošla u njihovu domu.
Vjerojatno dosad već proklinju dan kada su uselili u
kuću do bakine.
Podigla sam pogled, čuvši kako James ulazi u
kuhinju. Maisie ga je pratila u stopu.
- Jutro, dušice - rekla sam, zagrlivši Maisie. - Jesi
li dobro spavala?
- Ne baš. Tata je krupan i dlakav, i stalno mi je
smetao.
- Pa, večeras možeš ponovno spavati u svojem
krevetu - rekla sam, osmjehnuvši se Jamesu.
- Znači li to da se Ruby prestala ljutiti na svakoga?
- Smirit će se - odgovorila sam. - Ali joj svi skupa
moramo dati malo vremena i prostora.
- Planiramo li i dalje preseliti?
Krišom sam uputila pogled Jamesu. Odgovorio mi
je jedva primjetnim kimanjem.
- Da - rekla sam.
- I dobit ćemo psića?
- Da, ali ne odmah. Na proljeće ćemo početi tražiti
psića koji treba nov dom.
- Hoće li i Ruby trebati smjestiti u novi dom?
 Poljubila sam ju u čelo, ne znajući bih li se
nasmijala ili zaplakala. - Ruby neće otići živjeti s
nekim drugim.
- Zašto ne znaš ime njezina tate?
Pokušala sam se domisliti prihvatljivoga odgovora,
ah ništa mi nije padalo na pamet.
- Hej, malena - James mi je pritekao u pomoć. -
Što kažeš da pustimo mamu da se ode istuširati, a mi
za to vrijeme napravimo voćni frape za doručak.
- Može - ciknula je Maisie razdragano.
.
Kada sam se spustila u prizemlje, Ruby je već bila
za stolom, premda je i dalje izbjegavala kontakt očima
i bila izrazito šutljiva.
- Jutro - pozdravila sam, ne očekujući odgovor, i
ne dobivši ga. - Opa, ovaj frape izgleda izvrsno,
Maisie.
- Sadrži tajni sastojak, a ti moraš kupiti još
sladoleda od jagode.
- Hvala što si mi napomenula - odgovorila sam s
osmijehom. Možda ćemo ipak nekako uspjeti
prebroditi ovo. Zasigurno neće biti lako, niti će se zbiti
preko noći, ah možda ćemo u nekom trenutku sjediti
oko stola u bakinoj kući, odreda nasmijani.
Zvuk kucanja na ulaznim vratima trgnuo me iz
sanjarenja i vratio u stvarnost. Prva pomisao bila mi
je daje osoba odgovorna za prijeteće poruke i kosti
konačno skupila dovoljno hrabrosti da mi zaprijeti u
lice.
- Ja ću - rekla sam. - Vjerojatno je poštar.
 Zatvorila sam kuhinjska vrata za sobom, za svaki
slučaj. Neznatno odškrinuvši ulazna vrata, oprezno
sam provirila van. Na pragu je stajao inspektor
Freeman. - Ispričavam se što vas ometam ovako rano
- rekao je. - Pokušao sam vas nazvati, ali niste se
javljali.
Prethodne sam večeri isključila zvuk na svojem
mobitelu. - Sve u redu - odgovorila sam. - Uđite. -
Zapitala sam se jesu li pronašli novo tijelo, i hoće li
stvari postati još gore nego već jesu. Povela sam ga u
dnevnu sobu. Sjeo je na rub sofe.
- Dobili smo rezultate DNK analize
novopronađenih kostiju.
- Oh - rekla sam. - Je li i ovo dijete bakino?
- Ne - odgovorio je.
Sklopila sam oči. - Hvala Bogu. Nisam sigurna bih
li se mogla nositi s činjenicom daje i ovo njezino.
Izraz lica inspektora Freemana i dalje je bio
smrtno ozbiljan.
- Što se događa?
- Očinski DNK također ne odgovara onomu prvo
dvoje djece. Posljednje dijete nije imalo iste roditelje
kao i prvo dvoje, ali majčinska DNK otkriva srodstvo
s vama.
- Ne razumijem.
- U ovom trenutku ne možemo ništa tvrditi s
posvemašnjom sigurnošću, ali čini se da dijete i vi
dijelite isti DNK po majčinskoj Uniji.
Zapiljila sam se u njega, ne uspijevajući pojmiti
ono što sam upravo čula. - Pokušavate U mi reći daje
to dijete moje majke?
 Inspektor Freeman oborio je pogled prema svojim
stopalima. - Stanje ostataka daje naslutiti daje
pokopano kasnije od prvih dvaju, moguće prije nekih
četrdeset do pedeset godina. Pronašli smo i vlakna iz
deke u kojoj je sahranjeno. To također upućuje na
noviji datum ukopa.
- Ne... To mora biti nekakva pogreška.
Inspektor Freeman odmahnuo je glavom. - Žao
mije. Svjestan sam da vam ovo mora predstavljati
golem šok. Ono što nam je sada potrebno jest DNK
uzorak vaše majke. Jasno mi je daje riječ o osjetljivoj
situaciji i upravo sam stoga najprije došao k vama.
Ona nema nikakvu obvezu dati nam uzorak, osim u
slučaju daju uhitimo. Naravno, to je posljednje što
želimo učiniti pa bih vam bio itekako zahvalan ako
biste ju uspjeli uvjeriti da to učini svojevoljno. Ne
želim vašoj obitelji stvarati dodatne probleme povrh
ovih kojima ste već izloženi.
Sjedila sam pred njim, drhteći, nesposobna
pojmiti ono što sam čula.
- U redu - rekla sam. - Smjesta ću poći k njoj, iako
ne znam koju smjenu danas radi. U posljednje
vrijeme nismo baš... - Svim sam se silama trsila ostati
pribrana.
Inspektor Freeman izgledao je kao da mu je
neugodnije nego prije. Ustao je. - Hvala vam - rekao
je. - Zaista cijenim vašu pomoć. Samo mi, molim vas,
javite u koje bi joj vrijeme odgovaralo primiti posjet
nekog od naših pozornika.
Kimnula sam, premda i dalje nisam vjerovala da
se sve to događa, pa ga ispratila do vrata.
 Otvorivši ih, upitala sam ga: - Mislite li daje dijete
ubijeno?
- Prerano je za bilo kakve zaključke - odgovorio je.
- No, kao i kod prethodno dvoje, i to je jedna od
mogućnosti.
 12. kolovoza 1944.

Najdraža moja Betty,

Volio bih da mogu odagnati tvoje suze, ali, molim te,
znaj da stojim iza svake danas izgovorene riječi. Ostat ću
uz tebe. Učinit ću i više od toga. Oženit ću se tobom, a kada
ovaj rat završi, povest ću te natrag u Winnipeg, gdje ćemo
zasnovati dom u kojem ćemo skupa odgajati svoje dijete.
Molim te, nemoj misliti da je ovo kraj svijeta, Betty. Ovo bi
mogao biti početak našeg zajedničkog života. Znam da si
mlada i svjestan sam koliko ti se ovo mora činiti
zastrašujućim, no namjeravam postupiti ispravno. Ne
stoga što se to očekuje od mene, nego zato što to želim.
Zbog mene si ostala u blaženom stanju pa ću zato i
preuzeti odgovornost za sve. Poći ću s tobom tvojim
roditeljima u Leeds te ću im jasno dati do znanja da
namjeravam ostati uz tebe. Možda neće reagirati onako
burno kako očekuješ. Tražit ću tvojeg oca dopuštenje da
se oženim tobom, a kada to učinim, oni će shvatiti da je
ovo između nas ozbiljno. Možemo se vjenčati već za par
tjedana, Betty. Što misliš o tome? Znam da se svi izruguju
mojemu optimizmu, ali jednostavno ne umijem biti
drukčiji.
Većina momaka koji se proteklog mjeseca nisu vratili
letjela je u Cooseovima, ali bilo je i onih iz eskadrile
Thunderbird. Njihovi su životi gotovi, ali moj nije. Kako
mogu, svjestan te činjenice, osjećati bilo što osim
zahvalnosti? Stoga, obriši suze. Nema razloga za njih, ali
itekako imamo povoda za slavlje. U ovo vrijeme sljedeće
godine bit ćemo vjenčani, imat ćemo dijete i živjet ćemo u
Kanadi. Znam da vjerojatno misliš kako sam luckast, ali
uzbuđen sam. Jedva čekam da se naše dijete rodi. Jedva
čekam provesti ostatak života s tobom. Ovo je početak,
Betty, nipošto kraj.
Zauvijek tvoj,
William
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Čim je inspektor Freeman otišao, provirila sam kroz

kuhinjska vrata. - Imaš li trenutak? - upitala sam
Jamesa, kima- njem pokazavši prema hodniku i
ignorirajući upitan pogled na Rubynu licu.
Izašao je, zatvorivši vrata za sobom.
- Policija kaže daje dijete bilo mamino -
prošaputala sam. Zapiljio se u mene, a lice mu se
izobličilo u izraz posvemašnje zbunjenosti. - Kako je
to moguće? To nema nikakva smisla.
- Moram poći do nje. Policija želi da dobrovoljno
pristane dati DNK uzorak, a ako to ne učini, mogli
biju uhititi.
- Jebote - uzvratio je James, prošavši prstima kroz
kosu. - Ovo ide od zla nagore.
- Očito je ono što mi je nedavno rekla laž, ali izvući
ću istinu iz nje. Možeš li preuzeti stvari ovdje? Vratit
ću se čim prije uz- mognem.
- U redu, ali nemoj biti pregruba prema njoj. Imaj
na umu da ne znamo što se ovdje događa.
Odvezla sam se do mame kao da vozim na
autopilotu, sve vrijeme pokušavajući u glavi dati
smisao onomu što sam čula. Dio mene i dalje je sve
poricao, uvjeren da su počinili nekakvu pogrešku i
dobili lažan rezultat. Ali bio je tu i drugi dio mene,
onaj koji je počeo uviđati da današnje otkriće itekako
ima smisla. Ono bi uvelike objasnilo zašto je mama
reagirala onako kako je reagirala kada sam se obratila
policiji.
Međutim, i dalje mi nije bilo jasno kako je dijete
završilo zakopano u susjednom dvorištu.
Skrenula sam s glavne ceste u uličicu omeđenu
istovjetnim kućicama u nizu u kojoj sam odrasla. Kao
i inače kada bih došla ovamo, um se smjesta počeo
vraćati u moje tinejdžerske dane, no ovoga sam puta
podsjetila samu sebe da su stvari sada drukčije. Sada
sam ja imala pitanja za jednog od svojih roditelja, a
ona je ta koja će morati objasniti svoje postupke.
Mamin automobil bio je parkiran ispred njezine
kuće. Zaustavila sam se tik iza njega. Na neki sam joj
način time pokušala reći da znam kako je kod kuće i
kako se nema smisla pretvarati da nije tako. Izašla
sam iz automobila pa prišla ulaznima vratima,
nastojeći izgledati staloženije nego sam se osjećala.
Pokucala sam: dva snažna udarca, umjesto veselog,
melodičnog kucanja kakvim sam se inače
najavljivala. Činilo se da povod kojim dolazim ipak
zahtijeva određenu razinu formalnosti. Čekala sam.
Nisam bila sigurna je li mama povirila kroz prozor pa
spazila moj automobil, ili je u posljednje vrijeme
jednostavno odlučila ne otvarati nikomu.
Otvorila sam otvor za pisma pa čučnula kako bih
ju mogla dozvati. - Ja sam. Molim te, pusti me
unutra. Moramo razgovarati. Hitno je.
Uslijedila je kratka pauza prije nego sam začula
zvuk koraka koji se približavaju vratima, a potom i
nečije prtljanje kvakom. Bila sam spremna gotovo na
sve, ali ne i na prizor koji me dočekao. Mamino lice
bilo je umorno i ispijeno, a učinilo mi se i da je
smršavjela. Ispod očiju jasno su se vidjele sive sjenke,
a na licu nije imala ni trunku šminke, čak ni svoj
uobičajen ruž boje zrele trešnje na usnama.
- Bok - pozdravila sam. - Jesi li dobro? Nisi valjda
bolesna?
Odmahnula je glavom.
- Smijem li ući? - upitala sam.
Otvorila je vrata tek toliko da se mogu uvući
unutra. Ostale smo stajati na hodniku, obje
ispunjene nelagodom. Nisam imala pojma kako
započeti razgovor. Nisam htjela biti izravna, dobro
znajući da bih ju tako mogla uplašiti, što bi samo
rezultiralo izgonom iz kuće.
- Jesu li cure dobro? - upitala je.
- Pomalo su uznemirene svime što se dogodilo,
posebice Ruby. Prihvatili smo ponudu za svoju kuću
pa ćemo kroz par mjeseci preseliti u bakinu.
Mama je blenula u mene. - Ne - rekla je. - Ne
možete to učiniti.
- Nemamo previše izbora. Ostajem bez posla o
Božiću. Ne možemo si priuštiti dvije kuće.
- Žao mi je - odgovorila je. - Zbog tvojega posla.
- To mi je trenutno najmanja briga. Hoću reći, uza
sve ostalo što se zbilo.
- Pokušala sam te upozoriti, ali nisi htjela
poslušati. Čak ni kada sam... - Naglo se zaustavila,
uputivši mi pogled u kojem su se miješali krivnja i
frustracija.
- Bila si to ti, zar ne? - upitala sam. - Ti si mi
ostavila poruke?
 Nervozno je prtljala s dugmetom svoje veste. -
Ostavila sam ti poruku pod brisačem kada si bila
pred maminom kućom.
- Kriste - odgovorila sam. - Nasmrt si me
preplašila.
- Oprosti- rekla je. - Samo sam te htjela natjerati
da prestaneš.
- A što je sa svime ostalim? Stojiš li i iza
vandalizacije mojeg automobila? Iza kostiju?
Namrštila se. - Ne - žurno je odvratila. - Nisam
učinila ništa povrh te poruke. O kakvim kostima
govoriš?
- Svinjskim kostima, ostavljenim na našem pragu.
Cure su se potpuno izbezumile.
- To je užasno. Nikada ne bih to učinila.
- Pa, možda onda znaš tko bi, jer je očito da o svem
ovom znaš više nego si voljna priznati.
Mama je nervozno kršila rukama, zavrćući vlastite
prste. Tijelo joj se ukočilo, ostavivši ju u stanju neke
neobične izobličenosti, kao da se u njenoj nutrini
odvija nekakva nesmiljena bitka. - Kuću mi opsjedaju
fotografi, znaš? Već dva dana ne uspijevam izaći i otići
na posao.
- Trebala si mi reći. Mogla sam zatražiti pomoć od
policije.
- Oni ne mogu ovomu stati na kraj, Nicola.
Jednom kada dopustiš da nešto takvo ispliva u
javnost, nemoguće je to ponovno zakopati.
- Drugim riječima, znaš za stvari koje bi još mogle
isplivati na vidjelo, zar ne?
 Odgovorila je tek za trenutak ili dva. - Znam da
ljudi imaju tajne i daje ponekad bolje te tajne ostaviti
zakopanima.
- Jesi li znala za bakinu djecu?
- Ne.
- Ali sumnjala si?
Uslijedila je podulja stanka prije nego je
odgovorila. - Jednom mi je prilikom rekla daje živjela
ondje i prije nego se udala.
- Molim?
- Kuća je pripadala njezinoj pratetki Aggie.
- Da, znam. Aggie je kuću oporukom ostavila baki.
- Pa, mama je jedno vrijeme žnjela ondje s njom.
Pred kraj rata.
Zapiljila sam se u nju. Slagalica je naposljetku
počela dobivati obrise. - Mislila sam daje bila u
Ženskim dobrovoljačkim snagama.
- Bila je. Ovo je bilo nakon toga - nastavila je
mama. - Nikada nije rekla zašto. Nikada nije govorila
o onome što se dogodilo. Ali sjećam se načina na koji
je razgovarala s kipovima. Dijelila je s njima sve što
joj se događalo.
Rodila je djecu ondje. Nije bilo drugog objašnjenja.
Ipak je u vojsci imala nekoga zbog koga joj je srce brže
udaralo, nekoga tko je bio otac njezine djece. Djece
koja su za njezinu obitelj morala značiti takvu
sramotu da su ju poslali od kuće. Morala sam se
vratiti u bakinu kuću. Tamo je morao postojati neki
trag, bila sam sigurna u to. Nešto što će mi otkriti
njegov identitet. Međutim, i dalje će to biti samo jedan
djelić slagalice. No, sada kada sam uspjela natjerati
mamu da se ovako otvori, preostalo mi je još postaviti
ono najteže pitanje. Ono zbog čega sam došla ovamo.
Udaljila sam se na drugi kraj hodnika, kako joj ne
bih morala gledati u lice. - Policija me posjetila ranije
danas - započela sam.
- Već sam ti rekla, ne znam ništa više od onoga što
sam ti već otkrila. Ne želim imati ništa s time.
- Ne, ovo nema veze s time. Riječ je o trećem
djetetu.
Okrenula sam se.
Mama je smjesta skrenula pogled ijednu šaku
gurnula duboko u džep svoje veste. - U susjednom je
dvorištu. To nema nikakve veze s tvojom bakom.
- Tako je. Dijete nije bakino. Napravih su DNK
analizu. Majka i otac različiti su od ono prvo dvoje
djece.
Mamino je lice u cijelosti preplavila nijansa sive
boje. Primijetila sam kako joj se prsa sve brže i brže
nadimaju pod vestom. Međutim, nisam mogla
posustati. Morala sam istjerati istinu na čistac. -
Rekli su da dijete i ja imamo istu majku.
Primijetila sam mamino nervozno gutanje sline.
Jednim je dlanom zgrabila stubišnu ogradu.
Zakoračila sam nekoliko koraka naprijed pa nastavila
nešto tiše, premda me nitko drugi nije mogao čuti. -
Žele da im daš uzorak DNK - rekla sam.
Mama je sklopila oči pa otresla glavom.
- Ako to ne učiniš svojevoljno, uhitit će te.
- Ne - rekla je. - Pogriješili su. To nema nikakve
veze sa mnom.
 - Kakva se god priča skrivala iza toga - odgovorila
sam - izaći će na vidjelo. Najbolje bi bilo da iskreno
kažeš što se dogodilo.
- Ništa se nije dogodilo - podviknula je. Ruke su
joj drhtale; čak i onaj dlan koji je gurnula u džep
veste.
- Smiri se, sve je u redu - prošaputala sam. - O
čem god daje riječ, možeš mi reći. Moramo nekako
stvari dovesti u red.
- Nisi me mogla jednostavno poslušati, zar ne?
Tako si prokleto svojeglava. Baš kao što sam i ja bila.
- Ako je riječ o nezgodi, moraš im to reći.
- Nije bila nezgoda. Mislim daje vrijeme da pođeš.
Zaputila se prema ulaznim vratima.
- Daj, mama - rekla sam. - Molim te, pomozi nam.
Ruby u školi gnjave zbog ovoga. Ljudi na društvenim
mrežama govore gnjusne stvari. Jadnoj su se Andrei
novinari utaborili pred kućom.
- Kako se usuđuješ? - uzvratila je. - Kako se
usuđuješ pokušavati prikazati sve ovo kao nešto što
sam nam ja navukla za vrat? Ti si kriva. Za sve si ovo
ti kriva. Ti si ta koja je jednostavno morala gurnuti
svoj nos gdje mu nije mjesto. - Otvorila je vrata,
ostavši pokraj njih nijemo čekati.
- Koliko god užasno sve ovo bilo, postupila sam
ispravno - odgovorila sam, usporeno hodajući prema
njoj. - I mislim da si i ti svjesna toga.
- Gubi se - vrisnula je. - I možeš slobodno poručiti
policiji da nisu dobrodošli ovdje i da ne namjeravam
dati uzorak DNK nikomu.
 Zakoračila sam na pločnik, a ona je zalupila
vratima za mnom. Sav taj gnjev. Preplašio me. Otkud
je sve to isplivalo?
Zaputila sam se ravno kući, svjesna da James
mora na posao. Međutim, i dalje sam htjela odgovore.
I trebao mi je netko tko će mi pomoći da dođem do
njih. James je upravo krcao opremu u svoj kombi
kada sam se zaustavila pred kućom.
- Oprosti što je potrajalo ovako dugo - rekla sam,
izvlačeći se iz automobila. - Mama je bila tvrdoglava.
- I dalje nije voljna surađivati?
- Ne. Izbacila me i rekla daju ostavim na miru.
Izgledala je užasno. Smršavjela je. Ne ide na posao jer
su joj se pred kućom utaborili fotografi. Što god
skrivala, to ju izjeda iznutra. Ipak, otkrila mi je nešto.
Rekla mi je daje pred kraj rata baka živjela u toj istoj
kući sa svojom pratetkom Aggie. Mislim daje to bio
trenutak u kojem je rodila djecu. Sigurno su ju poslali
onamo jer je ostala u drugom stanju.
- U redu, ali kako ćeš to, dovraga, dokazati?
- Nazvat ću Johna. Vidjeti može li Olive možda
rasvijetliti situaciju. Osim toga, mislila sam se vratiti
u bakinu kuću pa ju još jednom pretražiti.
- Ruby neće htjeti poći s tobom.
- Pa, jednostavno će morati. Može činiti društvo
Maisie u vrtu.
- Ah Maisie jutros ima dogovoreno druženje kod
Emily. Bruji o tome otkako si otišla.
- Oh, sranje. Potpuno sam zaboravila na to.
Smislit ću nešto, ne brini.
- Hoćeš li ti biti dobro? - upitao je James.
 - Hoću - odgovorila sam. - Samo idi. Tješi me
spoznaja da stvari teško mogu postati gore nego već
jesu.
Kuća je bila uronjena u tišinu. Maisie je bila u
dnevnoj sobi, gdje je gledala televiziju, a Ruby se,
činilo se, vratila natrag u njihovu sobu. Nisam
namjeravala ostaviti Ruby samu kod kuće. Što ako se
onaj tko je ostavio kosti vrati? Možda čak i nadzire
kuću i promatra sve što činimo. Morala sam znati da
će biti na sigurnom. Otišla sam u kuhinju pa zatvorila
vrata prije nego sam izvukla mobitel iz džepa.
Zazvonio je samo jednom prije nego se javio.
- Bok, Johne - pozdravila sam. - Kako ste?
- Nije loše, ljubice.
- Ispričavam se što vas gnjavim, ali zanimalo me
biste li mogli vašu mamu upitati još nešto u moje ime.
Utihnuo je na trenutak. Potom je odgovorio. -
Bolesna je već par dana. Ispočetka je to bila samo
hunjavica, ali stanje joj se jučer pogoršalo. U krevetu
je. Misle da bi mogla imati upalu pluća.
- Oh, Johne. Tako mi je žao. Mogu li ikako
pomoći?
- Ne, u redu je. Nadam se da će se izvući. Znate,
žilava je to starica. Ali bojim se da u ovome trenutku
nije u stanju odgovarati na pitanja.
- Ne, naravno da ne. v
- Što ste ju namjeravali upitati?
- Pa, doznala sam daje baka pred kraj rata neko
vrijeme živjela u kući sa svojom pratetkom Aggie.
Htjela sam upitati vašu mamu sjeća li se daje baka
ikada govorila o tome.
 - Meni to nije nikada spominjala, ali pitat ću ju -
naravno, kad se oporavi.
- Bilo bi to izvrsno. Ali nemojte time razbijati glavu
sada, nema potrebe.
- Zvučite pomalo uznemireno, ljubice. Jeste li
doznali nešto novo od policije. U svezi
novopronađenog djeteta, mislim.
Nisam znala što reći. Nisam mu mogla reći za
mamu. To ne bi bilo pošteno prema njoj. Ali htjela
sam razgovarati s njim. Na kraju krajeva, bio je
dijelom obitelji.
- Posljednje dijete nije bilo bakino - odgovorila
sam. - To čini stvari kudikamo složenijima nego smo
mislili.
- I još ne znaju čije je?
- Ne. Međutim, smatraju daje ukopano nešto
kasnije od prvih dvaju. Prije nekih četrdeset ili
pedeset godina.
Uslijedila je tišina na drugom kriju telefonske
linije.
- I dalje mislim daje baka morala imati neke veze
s tim. To bi objasnilo kip. Pretpostavljam da se
odgovor krije negdje među gomilom bakinih stvari u
kući. Očajnički se želim vratiti onamo pa još malo
pronjuškati, ah Ruby je ponovno imala jedan od
svojih ispada vezanih za selidbu onamo. Znate i sami
kakve tinejdžerice znaju biti.
- Pa, ako vam treba mali predah od nje, ovdje je
uvijek dobrodošla. To jest, obje su dobrodošle.
- Oh, Johne, tako je ljubazno od vas što tako
nesebično nudite pomoć, ali ne mogu vas u ovome
trenutku opterećivati. Ne dok je vašoj mami tako loše.
 - Ne budite smiješni. Tako ću barem moći skrenuti
misli s problema. Sada ionako ne mogu ništa osim
sjediti i vrtjeti palčevima. Ona ionako većinu vremena
spava. Nema smisla sjediti pokraj nje cijeli dan dok
spava.
Nisam ga nazvala namjeravajući tražiti uslugu, no
kada se već ponudio, odlučila sam prihvatiti.
Uostalom, možda će mu Rubyno prisustvo zaista
goditi.
- Ako ste sigurni da to želite, Johne. Međutim,
danas bih dovela samo Ruby. Maisie već ima
dogovoreno druženje s prijateljicom.
- Nema problema. Njezino će me prisustvo
oraspoložiti.
- Mnogo vam hvala. Dovest ću ju za nekih sat
vremena.
- Izvrsno. Vidimo se.
.
Maisie je pjevušila na stražnjem sjedalu
automobila. Nisam joj rekla da Ruby vozim Johnu
kako ne bi počela cviliti i žaliti se da propušta nešto,
a Ruby nisam spominjala ništa kako joj ne bih dala
priliku da odbije poći. U tome je trenutku jednostavno
moralo biti tako.
Maisie je jurnula iz automobila pa uletjela u
Emilynu kuću poput uzbuđena šteneta, nijednom se
ne osvrnuvši.
Okrenula sam automobil pa se zaputila natrag u
smjeru iz kojeg smo došli, potom nastavivši uzbrdo
prema Heptonstallu.
- Kamo idemo? - upitala je Ruby.
 - Danas te moram ostaviti kod ujaka Johna.
- Zašto?
- Imam posla u prabakinoj kući.
- Što se događa?
- Ništa.
- Zašto je onda policija jutros dolazila?
- Kako bi me izvijestili o novim otkrićima u istrazi.
- Jesu li doznali nešto novo o prabakinoj djeci?
- Ne. Ovo je bilo vezano uz kosti nađene u
Andreinu vrtu.
- Kakve to ima veze s nama?
Podigla sam pogled prema retrovizoru, uhvativši
njezin odraz u njem. Neće mi dopustiti da se izvučem
iz ovoga, a daju pritom ostavim u neznanju. Morat ću
joj baciti neku kost koju će moći glodati.
- Rekli su mi da dijete nije prabakino, ali da bi i
dalje moglo biti povezano s našom obitelji.
- Kako?
- Mogla bi biti riječ o daljnjem rođaku. Obavit će
dodatna ispitivanja. Ali nemoj ništa spominjati ujaku
Johnu.
- Zašto ne?
- Mama mu se razboljela. Već ima dovoljno briga.
Uostalom, zasad bi sve skupa trebalo ostati tajnom.
- Pa zašto si onda rekla meni?
- Jer si mi kći i jer imaš pravo znati što se zbiva.
Ruby je ostala šutke, no u retrovizoru sam uspjela
spaziti jedva zamjetnu natruhu osmijeha u kutku
njezinih usana.
Kada je John otvorio vrata, učinio mi se
tjeskobnim. Zabrinutost za Olive očito je uzimala svoj
danak.
 - Posebna dostava - rekla sam. - Došla vas je
razvedriti i skrenuti vam misli s problema.
- Ehej, Ruby - pozdravio je.
Ruby se sramežljivo osmjehnula. Znala sam daje
riječ o pukoj pristojnosti i bila sam joj zahvalna što
ne prigovara jer ju ovako iznebuha ostavljam na
čuvanje.
- Budi dobra - rekla sam. - Vidimo se kasnije.
Kimnula je pa ušla u kuću.
- Hvala vam još jednom, Johne - rekla sam. - Ako
vas kojim slučajem nazovu iz doma pa budete morali
poći onamo, samo me nazovite, a ja ću smjesta doći.
- U redu.
- Vidimo se oko jedan.
- Može ostati i cijeli dan ako želite. Nije mi
problem, s njom je lako.
- Jeste li sigurni?
- Naravno. Siguran sam da ćemo pronaći nešto
čime ćemo ispuniti vrijeme. Igra li išta zanimljivo u
kinu?
Igralo je. Međutim, bila sam prilično sigurna da će
se opirati odlasku u kino s Johnom, strahujući da
biju mogao vidjeti netko od školskih kolega koji bi se
lako mogli zateći tamo. No, s druge strane, bez neke
dodatne aktivnosti, današnji bi se dan mogao
pokazati dugačkim za njih oboje.
- Želi pogledati Ubojstvo u Orient Expressu. Već je
pročitala knjigu. Znate, pomalo je zaluđena Agathom
Christie.
- Onda ću ju povesti. Bit će to ugodna promjena i
za mene. Već godinama nisam bio u kinu.
 - Izvolite - rekla sam, izvukavši novčanicu od
dvadeset funti iz novčanika pa mu ju pruživši.
- Ne budite smiješni - odgovorio je, odgurnuvši
šaku u kojoj sam držala novčanicu.
- Ne, inzistiram - uzvratila sam, odlučno mu
tutnuvši novčanicu u dlan. - Ne želim da trošite na
nju. Možete joj kupiti kokice ako ju baš želite
počastiti, ali ne želim da plaćate ništa povrh toga.
- Kako želite - odgovorio je. - Bit će to krasan mali
izlet za nas dvoje.
Osmjehnula sam se pa se udaljila, nadajući se da
neću zbog toga od Ruby kasnije dobiti jezikovu juhu.
.
Parkirala sam automobil nekoliko vrata dalje od
bakine kuće, kako ne bi bilo previše očito daje netko
unutra. Nisam htjela izazivati sudbinu i olakšavati
posao osobi koja je stajala iza prijetnji i kostiju na
našem pragu. U prolazu sam bacila pogled prema
Andreinoj kući. Nije bilo nikakvih znakova policijske
aktivnosti, a policijskog šatora koji je bio podignut u
stražnjem dvorištu tamo više nije bilo. Bila sam
svjesna da bih trebala pokucati i upitati kako je, ali
pretpostavljala sam daje ljuta na mene, a u tome se
trenutku nisam mogla suočiti i nositi s time. Osim
toga, imala sam posla. Važnog posla.
Bakina kuća vonjala je po vlazi. James je rekao da
mora ugraditi sustav centralnoga grijanja kroz
sljedeća dva tjedna, prije nego započne zima. Bilo je i
više nego očito kako ima pravo. Centralno grijanje
unijet će golemu, ključnu promjenu. Kuća se doimala
negostoljubivom upravo zbog svoje hladnoće. Jednom
kada bude topla, sve će biti drukčije. Počet će
izgledati poput doma. Ne bakinog, nego našeg doma.
Ušla sam u dnevnu sobu pa uključila grijalicu.
Kuća će biti mnogo gostoljubivija jednom kada u njoj
budemo imali radijatore. Prostorija je bila pristojne
veličine, dovoljno prostrana da smjestimo našu sofu
uza zid, a uz svjež premaz boje na zidovima, a možda
i podni laminat, dnevna će soba biti neprepoznatljiva.
Ako želimo da selidba ovamo uspije, morat ćemo na
kući ostaviti svoj trag i učiniti ju svojom. Pretvoriti ju
u nešto potpuno drukčije, kako nas ne bi na svakome
koraku podsjećala na nju. Neće to biti nimalo lako jer
su nas za ovo mjesto već vezale brojne uspomene.
Osvrnula sam se po prostoriji, prepunoj stvari
koje je stekla tijekom posljednjih godina. Tu nije bilo
tajni. Nekako sam to osjetila i bila sigurna u to.
Morala sam dokučiti kamo bi, došavši ovamo po prvi
put, sakrila nešto što joj je bilo neprocjenjivo. Nešto
što je željela držati na sigurnome mjestu, gdje ga
nitko neće pronaći, a ponajmanje od svih djed.
Ušla sam u kuhinju. To je mjesto oduvijek bilo
njezino carstvo. Djed je pripadao onoj generaciji
muškaraca koja je kuhinju izbjegavala u širokome
luku, ako je po tome pitanju imala ikakvog izbora.
Zapitala sam se je li ga poticala u tome zato što joj je
tako odgovaralo. Zato što je htjela imati mjesto na
kojem vrijeme nije protjecalo. Mjesto na kojem je
mogla biti sama sa svojim uspomenama.
Počela sam otvarati kuhinjske ladice, jednu po
jednu, prekapajući njihov sadržaj. Nisam bila sigurna
što točno tražim, znajući samo da ću znati kada to
pronađem.
 Nekih sat kasnije, pretraživši sve kuhinjske ladice,
okrenula sam se smočnici. Sjetila sam se kako je
baka znala posezati za limenom kutijom za kekse koja
je stajala unutra. Dohvatila sam ju, pritisnuvši ju o
grudi i pridržavši ju tamo jednom rukom dok sam
drugom pažljivo podigla poklopac. Na dnu limenke
dočekala me šačica keksa: nekoliko kiflica, par
Bourbona i nekoliko Digestive keksa, naslaganih
jedan uz drugi. Baka bi posegnula za Bourbonom.
Zgrabila sam jedan, odlučivši ga pojesti njoj u
uspomenu, kada me prekinulo kucanje na vratima.
Uzdahnuvši, odložila sam limenku s keksima.
Pomislila sam da je Andrea možda opazila moj
automobil pa odlučila doći i raspitati se jesam li
doznala nešto novo o istrazi. Ili je možda netko drugi
od susjeda odlučio doći istresti svu svoju žuč na
mene.
Iznenadio me prizor koji me dočekao kada sam
otvorila vrata. Na pragu je stajala mama, sada
izgledajući čak i gore nego kada sam toga jutra
napustila njezin dom. Ušla je unutra prije nego sam
uzmogla išta reći pa zatvorila vrata za sobom.
- Otkud znaš za pratetku Aggie? - upitala je
zadihano.
- Molim?
- Rekla si kako znaš daje ona mami ostavila kuću.
- Da.
- Ja ti to nikada nisam rekla. Sigurna sam u to.
- Nisi - odgovorila sam. - Netko je drugi to učinio.
- Tko?
 Oklijevala sam. Znala sam da mama neće dobro
primiti činjenicu da sam se povrh svega umiješala i u
obiteljsku zavadu.
- Ujak John - odgovorila sam.
Mamini kapci počeli su podrhtavati, a ona se
netremice zagledala u mene. - O čem govoriš? Ti
nemaš ujaka Johna.
- Imam, tvojega bratića, Oliveina sina. Ušla sam
im u trag preko fotografija koje sam pronašla u
bakinu ormaru. Živi blizu, u Heptonstallu. Olive je još
uvijek živa. Napunila je sto godina i stanuje u domu
za starije i nemoćne osobe ondje, premda u posljednje
vrijeme nije dobra zdravlja.
Nad maminim licem kao da se nadvio taman
oblak. Oči su joj se širom otvorile, nastavivši
zabezeknuto zuriti u mene. Stajala je ondje, u
nevjerici odmahujući glavom, naizgled ne mogavši
prozboriti ni riječi.
- Mama, što je? - upitala sam.
- On mi nije bratić - prošaputala je.
- Kako to misliš?
- Živjeli su u susjednoj kući.
- Ne - odgovorila sam. - Jesi li sigurna da
razgovaramo o istoj stvari? Tetka Olive, tetak Harold
i John; oni od kojih smo dobivali Božićne čestitke.
- Oni nam nisu krvni rod - izgovorila je drhtavim
glasom, usporeno. - Živjeli su u kući do naše. Samo
sam ih zvala teta i tetak. Nisu bili u srodstvu s nama.
Namrštila sam se. To nije imalo nikakva smisla. -
Znači, John ti nije bratić?
 Odmahnula je glavom, a u očima su joj zablistale
suze. Ruke su joj drhtale. Nekako sam uspjela
pogrešno povezati stvari, pogriješivši u ama baš svem.
- Ali rekao je... - Shvatila sam da nije ništa rekao.
Ne zapravo. Sve je ovo bilo moje djelo, zbrojila sam
dva i dva pa dobila osamdeset četiri.
- Jeste li razgovarali telefonom? - upitala je mama.
- Ne, oči u oči. Pošla sam u dom posjetiti Olive.
Potom se pojavio on, a stvari su se nekako nastavile
razvijati same od sebe. Pozvali smo ga na čaj jedno
poslijepodne, a kasnije smo nekoliko puta mi posjetile
njega. Curama se jako svidio.
Mama se oglasila nekakvim praiskonskim
urlikom, srušivši se na koljena. Grlo mi se osušilo, a
u glavi mi se zavrtjelo.
- Što je? - upitala sam. - Što se događa?
- Jesu li ostale nasamo s njim? - mama je
prošaputala, ne mogavši, ili me ne htjevši, pogledati.
- Samo jednom, prošlog tjedna dok sam kupcima
pokazivala kuću. Morala sam ga zamoliti da ih pripazi
jer je sve bilo navrat- nanos, a ti, pa, nisi bila
dostupna.
- Jesu li bile dobro? Nakon posjeta, mislim.
- Da. Kako što sam ti rekla, zaista im se svidio.
Ruby je s njim upravo sada.
- Ne! - vrisnula je mama. Ustuknula sam,
pronašavši oslonac u zidu kada je ustala pa drhtavim
korakom krenula prema meni. Sve se u meni
uskovitlalo. Bila sam svjesna da sam učinila nešto
gadno, ali što?
- Moraš smjesta poći onamo! - viknula je.
- Zašto? Što je učinio? Molim te, reci mi.
 Mamino je lice bilo izobličeno, a oči prožete bolom
i strahom. - Činio mi je grozne stvari - prošaputala je.
- Stvari koje mi nije imao pravo činiti. Kada sam imala
samo četrnaest godina.
 .

Odlučila sam mu reći sljedećega utorka. Znala sam da

će primijetiti, a nisam htjela da to bude u trenutku dok je
u meni. Nisam ga vise mogla podnijeti u sebi.
Stajala sam pokraj kuhinjskoga stola, promatrajući ga
kako ispija čaj i čekajući da srkne nov gutljaj prije nego
sam progovorila.
- Moram ti nešto reći. - Govorila sam šapatom, jedva
čujnim povrh njegova srkanja.
Spustio je šalicu na stol, a lice mu se smrknulo. Mislim
daje shvatio, no nije htio izgovoriti riječi. Htio me natjerati
da prevalim riječi preko usana.
- Trudna sam - uspjela sam prošaputati.
Obrve su mu se spojile i naborale u sredini, a lice
izobličilo pod naletom nezamisliva bijesa. - Prljava droljo
- ispljunuo je riječi. Gledala sam u njega, ne usudivši se reći
ništa više. - Čije je? - upitao je prijetećim tonom.
- Tvoje - prošaputala sam.
- Misliš da sam veslo sisao?
- Tvoje je. Nikad nisam bila ni s kim drugim. Znaš to i
sam.
- Da, nisi bila ni s kim prije mene. Ali kladim se da u
međuvremenu jesi. Kladim se da je bilo mnogo onih koji su
ti se uvukli pod suknju.
Briznula sam u plač.
- Riješi ga se - rekao je, ustavši pa krenuvši prema meni.
- Čije god bilo, moraš ga se riješiti.
Skutrila sam se uza zid. - Bojim se da bi moglo biti
prekasno- rekla sam.
Zgrabio me za ovratnik košulje pa me povukao k sebi. -
Rekao sam da ga se riješiš. Ne zanima me kako. I nikomu
ni riječi. Ako zucneš ikomu, reći ću tvojoj mami i svima u
selu kakva si prljava mala drolja, i da sam te vidio iza staje
spola tuceta seoskih momaka. Morat ćeš napustiti selo.
Morat ćeš otići negdje drugdje, jer te ovdje više nitko neće
htjeti vidjeti.
Gurnuo me natrag u zid pa se udaljio prema vratima,
okrenuvši se kada ih je otvorio.
- Ionako nisi bila nizašto, samo si ležala poput komada
mesa. I to smrznutog. Nešto s tobom nije u redu. Doduše,
ne mora te to brinuti. Ionako te nitko neće htjeti nakon što
svima otkrijem kakva si kurva.
Zalupio je vratima za sobom. Prošlo je dugo prije nego
sam se usudila pomaknuti. Kada sam to naposljetku
učinila, najprije sam požurila zaključati vrata, za slučaj
da se odluči vratiti. Zaključavši ih, srušila sam se na pod i
zaplakala. Plakala sam uslijed olakšanja što me više
nikada neće dodirnuti. Što više nikada neću biti
primorana sklopiti oči i priželjkivati da mogu pobjeći iz
vlastitog tijela. Plakala sam i iz očaja, jer sam i dalje nosila
njegovo dijete. Jer je u meni i dalje rastao dio njega, a ja
nisam imala pojma što poduzeti u svezi toga.
Mami nisam morala ništa reći. Ušla je u kupaonicu, ne
pokucavši, pa me zatekla kako stojim ondje u donjem
rublju, gladeći izbočinu na svojem trbuhu. Vrisnula je. Bio
je to vrisak krajnje užasnutosti. S lica joj se ocijedio i
zadnji tračak boje, a ona se zapiljila u mene, očiju
razrogačenih u nevjerici.
Oborila sam pogled. - Žao mi je - prošaputala sam.
Kada sam podigla pogled, i dalje je zurila u mene. Ruke
su joj drhtale. - Ne - progovorila je naposljetku slabašnim
glasom. - Ne možeš mi ovo učiniti.
 - Nisam imala izbora- rekla sam, tarući suze s očiju. -
Primorao me.
- Tko?
Istina se činila tako nevjerojatnom, no motala sam ju
izreći, povjerovala mi ona ili ne.
- Susjed John.
Namrštila se. - Ovo nije trenutak za gluposti. Uozbilji se.
- Ozbiljna sam. Dolazio je ovamo svakog utorka dok bi
ti bila na poslu. Prisilio me. Nisam ga mogla zaustaviti.
- John ti nije ovo učinio. On je predivan momak -
redovito ide u crkvu sa svojom majkom.
- E, pa jest. Prisilio me da to činim. Rekao je da će svima
razglasiti ako zucnem i riječ bilo komu.
Odrješito je odmahnula glavom. - Dobro me poslušaj,
mlada damo, uvalila si se u nevolju i sada se pokušavaš iz
nje izvući okrivljujući sina moje najbolje prijateljice.
Zaboga, dvadeset pet mu je godina. Što bi on htio s
djetetom poput tebe?
- Ne znam. Mislila sam daje samo ljubazan. Poveo me
na greben, da gledamo svitanje.
- Ne, lažeš! Izmišljaš sve ovo! Koga pokušavaš zaštititi?
Tko je on? Neki dečko iz škole? Jer tko god bio, naći će se u
gadnoj nevolji kada tvoj otac dozna.
- Ne želim da kažeš tati.
- Moram. Pogledaj se samo. Nećeš to moći još dugo
skrivati, zar ne? Koliko si već trudna? Tri, četiri mjeseca?
- Pet, mislim.
- Za ime Boga. Zašto mi nisi došla reći prije?
- Jer mi je rekao da držim jezik za zubima. Rekao je da
mi nećeš vjerovati.
- Tko?
- John.
 - Oh, za Boga miloga.
Zakolutala je očima i duboko uzdahnula. John je imao
pravo. Nije mi vjerovala. Neće ni tata. Nitko mi neće
povjerovati.
- Ne želim ga - rekla sam, zagledavši se u svoj trbuh. -
Želim ga se riješiti.
U tome je trenutku počela plakati. Koljena kao da su ju
izdala i popustila pod njezinom težinom. Sjela je na rub
kade. Kada me pogledala, oči su joj plamtjele srdžbom. -
Nećeš se riješiti djeteta! - vrisnula je na mene. - To je
ubojstvo! To je protivno Božjoj volji! Kako se samo
usuđuješ govoriti o ubojstvu djeteta? - Stala je hvatati
zrak, ispuhavši se u svojoj tiradi. Nikada ju prije nisam
vidjela takvu. Znala sam da će biti ljuta, ali nisam
očekivala nešto takvo.
- Ne mogu ga podizati. Uvijek će me podsjećati na njega,
na ono što mi je učinio.
Mama je progutala knedlu. Činilo se da se pokušava
smiriti. Prošao je još trenutak ili dva prije nego je
progovorila. Glas joj je sada bio tiši, odmjereniji.
- Dat ćemo ga na posvajanje čim se rodi - rekla je. - Ali
nećemo ići službenim putem. Naći ćemo nekoga tko
očajnički želi dijete, a do tada ćemo te skrivati unutra.
Kuća je kao stvorena za to - izdvojena i zabačena. Nitko
ne mora doznati za ovo. Nikada.
Riječi je izgovorila spuštena pogleda. Izgledala je kao
da se bori sa suzama.
- A što ćemo sa školom? - upitala sam.
- Izmislit ću nešto. Reći ću im da si se otišla starati za
bolesnu tetku. Riješit ćemo se djeteta čim se rodi. I to će
biti kraj te priče. Više nikada nećemo govoriti o njem.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Čvrsto sam stisnula oči, ne želeći povjerovati u ono

što sam čula. - Oh, Bože. Tako mi je žao. Što sam
učinila?
- Moraš smjesta poći i odvesti ju od njega- rekla je
mama koja je sada, začudo, bila smirenija od mene.
- Naravno - odgovorila sam, pokušavajući
primorati svoje noge na pokret. - Idem po nju. Sve će
biti u redu.
- Gdje je Maisie? - upitala ja mama.
- Kod Emily. Samo je Ruby kod njega. Ali to znači
daje nasamo s njime.
Noge, koje se samo trenutak ranije nisu mogle
pomaknuti, iznenada su jurnule.
- Nazovi me kada bude s tobom - mama je
doviknula za mnom.
Sjela sam u automobil pa jurnula prije nego sam
uopće vezala pojas. Nikada si neću oprostiti ako joj
nešto učini. Možda već jest. Pokušala sam se prisjetiti
kakvom se doimala kada sam jučer došla po njih.
Možda je bila pomalo tiha, no nisam tomu pridavala
neku posebnu pozornost, s obzirom na to daje u
posljednje vrijeme općenito bila šutljiva. Zveknula
sam samu sebe u glavu vozeći dalje. Činjenica da sam
zeznula vlastiti život bila je dovoljno gadna, no sada
sam i svoju kćer izložila opasnosti.
Ujedno sam se osjećala i izdanom. Vjerovala sam
mu, povjerila sam mu se. Postao je dijelom obitelji.
No, sve se to vrijeme meni iza leđa vjerojatno smijao
mojoj naivnosti. Čitala sam o ženama poput sebe.
Ženama koje nisu bile svjesne da im pervertiti na
internetu vrebaju kćeri. Samo što sam ja bila i gora
od njih. Ja sam svoju kćer upoznala s jednim takvim
manijakom, predstavila joj ga kao njezina ujaka i
ostavila ju nasamo s njim. Ako ju i uspijem danas
izvući iz svega neokrznutu, nikada mi neće oprostiti
za to. Doduše, nisam ni zaslužila oprost.
Lupala sam prstima po upravljaču, čekajući na
gradskom semaforu. Možda bih trebala nazvati
policiju. John bi mogao postati nasilan kada dođem
onamo. Međutim, što bih im točno rekla? Da bi
trebah poći uhititi čovjeka koji je zagazio u
sedamdesete i za kojeg sam pogrešno povjerovala daje
član moje obitelji pa mu potom dala dvadeset funti da
moju kćer tinejdžericu povede u kino?
Nisam mogla vjerovati da sam bila tako glupa. Kao
da već nisam dovoljno zagorčala Rubyn život, sada
sam ju uspjela dati u ruke zlostavljaču. Nisam još
znala što je točno učinio mami, no sudeći prema
njezinoj rastrojenosti, moralo je biti gadno. Jako
gadno. U glavi sam već povezala točkice. Ako je dijete
pronađeno u susjednom dvorištu bilo mamino, nije
trebalo biti genijalac da shvatiš tko je bio otac.
Osjetivši nalet mučnine, pomislila sam da ću
povratiti, no nisam namjeravala stati. Nisam
namjeravala potratiti ni sekunde više nego je bilo
nužno. Prošavši semafor, ubrzala sam uzbrdo pa
skrenula lijevo, trseći se zauzdati sve užasne misli
koje su mi se kovitlale u glavi. Zaustavila sam se
dvadesetak metara podno Johnove kuće pa potrčala
prema vratima.
Tek sam, dokopavši se vrata, shvatila da nisam
promislila o onome što ću mu reći. Hoću li ga suočiti
s optužbama na licu mjesta, ili bez riječi zgrabiti Ruby
i otići? Snažno sam udarila po vratima. Odgovora nije
bilo. Pogledala sam iza sebe i vidjela da njegov
automobil nije ondje. Odveo ju je. Odveo je Ruby.
Izvukla sam mobitel, namjeravajući nazvati policiju,
no u tome sam trenutku shvatila da ju je možda poveo
u kino. Takav je bio dogovor. Pogledala sam na sat.
Film bi trebao početi za koji trenutak. Morali su biti
ondje. Nije ju oteo - premda će sjediti pokraj nje,
zaštićen okriljem tame. Pomisao na njegovu ruku
koja luta prema njezinu bedru, ili nekomu mnogo
goremu mjestu, prostrujala mi je umom.
Nazvala sam Ruby. Njezin me telefon automatski
preusmjerio na govornu poštu. Isključila je mobitel
prije početka filma. Svejedno sam joj ostavila
kaotičnu glasovnu poruku u kojoj od nje tražim da
hitno izađe u predvorje kinodvorane i da me pričeka
ondje. Poslala sam joj i istovjetnu tekstualnu poruku,
za svaki slučaj, potom uletjevši u automobil pa
jurnuvši prema kinu što sam brže mogla. U Hebden
smo od kuće obično išli pješice pa sam već zaboravila
kakvu noćnu moru predstavlja pronalazak parkirnog
mjesta ondje. Učinivši jedan krug oko kina i ne
pronašavši parkirno mjesto, ostavila sam automobil
na dvostrukoj žutoj liniji u ulici Market.
Izašla sam pa potrčala prema kinu, za dlaku
izbjegavši udarac automobila dok sam prelazila
cestu, pa se potom poskliznuvši na stubištu kina dok
sam jurila uza stube. Uletjela sam kroz glavni ulaz
poput furije, našavši se u predvorju. Žena u
biljetarnici prenula se, podigavši pogled.
- Moram vidjeti svoju kćer - rekla sam.
Zbunjeno se namrštila. Shvatila sam da moje
riječi i nisu pretjerano suvisle.
- Moja kći. Unutra je. Smijem li otići po nju?
- Pa smijete. Ali film je već počeo.
- U redu. Da. Hvala vam.
Ušla sam u dvoranu. Prvo što sam ugledala bilo je
golemo lice Kennetha Branagha, koje me, ukrašeno
apsurdno smiješnim brkovima, promatralo s platna.
Ostala sam stajati u mjestu duže vrijeme, čekajući da
mi se oči priviknu na tminu, jer nisam imala pojma
gdje bi mogli sjediti. Pretraživanje će, shvatila sam,
predstavljati noćnu moru, na koji mu god način
pristupila. Palo mi je na pamet da bih mogla
jednostavno zazvati njezino ime, no pretpostavila sam
da bi se jednostavno skutrila u sjedalu uslijed
nelagode koju bih joj svojim postupkom izazvala.
Stala sam se spuštati niz prolaz, osvrćući se za
sobom i škiljeći očima dok sam pretraživala red po red
sjedala. Palo mi je na pamet da ću do trenutka kada
ju pronađem morati smisliti nekakvu izliku. Neće joj
biti jasno što se zbiva. Morat ću nešto reći i Johnu.
Nisam htjela iznositi nikakve optužbe na njegov račun
pred Ruby, a nisam mu htjela ni otkriti da sam
razgovarala s mamom i da znam što se dogodilo i tako
ga upozoriti. Možda bih mogla reći da ima utanačen
pregled kod stomatologa na koji sam potpuno
zaboravila. Takvo što bilo bi u potpunosti nalik meni.
 Spustila sam se do prednjeg dijela kino dvorane.
Nije im bilo ni traga. Pognula sam se prolazeći ispred
prvog reda kako bih se dokopala drugog prolaza.
Začula sam zvuk negodovanja izražen ženskim
glasom. Bilo mi je lakše razaznavati ljude sada kada
su mi bili okrenuti licem, no i dalje sam morala čekati
da na ekranu zabljesnu neke svjetlije scene kako bi
ih svjetlost učinila razgovjetnijima. Ugledavši dvije
tinejdžerice s dugom kosom, morala sam se podsjetiti
da ne tražim djevojku duge kose, ne nakon
posljednjeg šišanja. Uspinjući se prema pozadini
kinodvorane, negdje na pola puta, spazila sam
djevojku s kosom jednake duljine kakvu je imala i
Ruby. Uspjela sam nazrijeti jaknu s kapuljačom na
sjedalu iza nje, a pokraj nje i muškarca ćelave glave.
Zastala sam na kraju reda pa prosiktala: - Ruby. -
Njezine su oči bile prikovane za platno. Morat ću prići
bliže.
- Ispričavam se- prošaputala sam ženi na kraju
reda. Ustala je, baš kao i žena do nje. Netko iz
stražnjih redova glasno je izrazio svoje negodovanje.
Djevojka je skrenula pogled prema meni kako bi
vidjela što je uzrok svoj toj pomutnji, a kada je to
učinila, shvatila sam da to uopće nije Ruby. A
muškarac pokraj nje bio je mnogo mlađi od Johna.
Netko iza nas doviknuo je: - Daj sjedni.
- Ispričavam se - rekla sam. - Mislila sam daje to
moja kći.
Nespretno sam se iskobeljala natrag u prolaz,
ispričavajući se dok sam, uspinjući se, prolazila
pokraj posljednjih nekoliko redova. Nije joj bilo ni
traga. Ni traga, ni glasa.
 Prenula sam se, osjetivši da me netko povlači za
jaknu, pa spustila pogled, očekujući ugledati Ruby.
Međutim, nije to bila ona. Bila je to mama jedne od
njezinih prijateljica iz osnovne škole. Uvijek smo
govorili daje nemoguće otići u kino u Hebden, a da
pritom ne sretneš nekoga koga poznaješ.
- Bok. Tražiš Ruby? - prošaputala je. - Vidjela sam
ju vani sa starijim, ćelavim čovjekom. To joj je djed,
zar ne?
- Da - potvrdila sam. - Jesi li vidjela kamo su sjeli?
- Nisu ušli. Mahnula sam joj, a onda sam ih vidjela
kako se udaljavaju kada sam se popela na vrh
stubišta.
- Oh, dobro. Hvala - prošaputala sam u odgovor. -
Mora da su se predomislili.
Sumanuto sam izletjela kroz dvokrilna vrata na
stražnjem dijelu dvorane.
- Je li sve u redu?
Tek sam, okrenuvši se i ugledavši mutnu figuru
žene u biljetarnici, shvatila da plačem.
- Da - odgovorila sam. - Sve u redu.
Spustila sam se niza stube, posrćući i bauljajući,
pa zastala na pločniku pred kinom, osjetivši da mi
cijelo tijelo drhti. Možda ju je John odveo jer su vidjeli
nekoga koga ona poznaje. Sigurno joj je namjeravao
nešto učiniti. Izvukla sam telefon pa ponovno
pokušala dobiti Ruby. Ponovno mi se javila govorna
pošta. Morala sam nazvati tri puta prije nego sam se
uspjela dostatno sabrati pa ostaviti novu glasovnu
poruku.
- Molim te, smjesta me nazovi - rekla sam. -
Moram čuti da si dobro.
 Nazvala sam i Johna. Tijelom su mi jurnuli ledeni
trnci kada sam mu čula glas na sekretarici govorne
pošte. Prekinula sam poziv, ne uspjevši se primorati
ponovno progovoriti. Poslala sam mu poruku, tražeći
od njega da me nazove čim dobije poruku jer sam
zaboravila da Ruby ima dogovoren stomatološki
pregled.
Htjela sam nazvati policiju, no i dalje sam
sumnjala da bi me shvatili ozbiljno. Ostavila sam mu
Ruby na čuvanje. Nisam imala nikakav dokaz daje
učinio nešto pogrešno, niti daje ona u bilo kakvoj
opasnosti. Nazvala sam Jamesa, duboko udahnuvši
u nadi da ću se uspjeti sabrati dovoljno kako bih
mogla progovoriti ako se javi. I njegov me mobitel
preusmjerio na govornu poštu. Često ga je znao
isključiti dok je bio na poslu, kako ga pozivi ne bi
prekidali svakih pet minuta.
- Molim te, nazovi me čim dobiješ ovu poruku -
rekla sam, znajući da će ga riječi prestraviti, no ne
mogavši se primorati reći mu da se ne zabrinjava
kada su postojali itekako dobri razlozi za brigu.
Znala sam da stojeći na mjestu, u stanju
posvemašnje paraliziranosti, neću ništa postići, no
nisam imala pojma što učiniti. Negdje iz dubine
mojega bića, smiren glas rekao mi je da pođem natrag
k Johnu, jer su se poslije neuspješnog izleta u kino
vjerojatno vratili onamo. Možda je zapravo Ruby bila
ta koja nije htjela daju poznanici vide u javnosti s
Johnom.
Potrčala sam natrag prema automobilu. Došavši
do njega, na vjetrobranskom staklu primijetila sam
kaznu za nepropisno parkiranje, no nisam se
potrudila čak niti podići ju odande. Sjela sam u
automobil pa pohitala uzbrdo, natrag prema
Heptonstallu, sve se vrijeme svojski trudeći samu
sebe uvjeriti da ću tamo zateći Ruby kako čita, živa i
zdrava.
Johnova automobila i dalje nije bilo ondje. Izašla
sam iz automobila pa ponovno pokucala na vrata,
iako sam znala da odgovora neće biti. Sjetila sam se
da sam rekla mami kako ću ju nazvati čim pronađem
Ruby. Vjerojatno je do sada već svisnula od muke.
Ponovno sam zgrabila svoj mobitel pa ju nazvala,
osjetivši olakšanje kada se s druge strane umjesto
govorne pošte javila stvarna osoba.
- Nisu bili ondje - rekla sam bez uvoda. - Netko
koga poznajem iz škole rekao mi je da ih je vidio pred
kinom, ali nisu ušli.
Začula sam nešto što je zazvučalo poput
prigušenoga jecaja.
- Vratila sam se do njegove kuće, ali nema ih ni
ovdje. Ne znam kamo ju je odveo. Možda bih trebala
nazvati policiju.
- Vrati se ovamo - rekla je mama glasom koji je bio
kudikamo smireniji od mojega. - Još sam u kući.
Želim pomoći u potrazi.
Sklopila sam oči, kimajući glavom, premda sam
bila svjesna da me ne može vidjeti. - Dolazim -
odgovorila sam.
.
Došavši onamo, zatekla sam mamu u stražnjem
dvorištu pokraj vilinskih kipova. Oči su joj bile
crvene. Lice joj se naizgled po- staralo otkako sam ju
posljednji put vidjela, prije manje od sat vremena.
- Trebala bih pozvati pohaju- rekla sam. - Možda
joj čini nešto nažao baš u ovom trenutku. Osjećam se
kao takva glupača.
- Nisi mogla znati - rekla je mama. - Nitko nije
znao.
- Ne razumijem zašto ju je odveo nekamo. Hoću
reći, bio je nasamo s njom u vlastitome domu. Što je
htio? Mjesto s boljim pogledom?
Mama nije rekla ni riječi. Umjesto toga udarila je
u užurban korak pa prešla cestu i skrenula lijevo na
stazu koja se protezala uza suhozid. Nije rekla ni
riječi, ali nekako sam znala da se zaputila na neko
mjesto koje je od velike važnosti i daju moram
slijediti.
Malo prijašnje sunce sada se sakrilo za taman
oblak, kao da time odaje priznanje ozbiljnosti
situacije pod sobom. Došle smo do vrata na
udaljenom kraju polja. Okrenula se pa me pogledala.
- Uzveri se preko vrata pa slijedi stazu okolo do
vrha grebena - rekla je. - Ja ne mogu s tobom. Želim,
ali ne mogu. Vratit ću se u kuću pa vas čekati ondje.
Uzverala sam se na vrata, dočekavši se na klecave
noge kada sam doskočila s druge strane. Imao je svoj
puteljak, dobro utabanu stazu. Koliko lije samo puta
kročio njome tijekom godina? Što je činio mojoj majci
kada biju doveo na vrh? I što upravo sada čini mojoj
kćeri?
Dala sam se u trk. Tenisice koje sam nosila u
trenu je prekrilo blato, no nije me bilo briga. Nastavila
sam trčati, stopalima brazdajući po glibu. Čula sam
kako mi dah biva sve glasniji sa svakim korakom koji
bih načinila na strmoj uzbrdici. Poželjela sam, možda
po prvi put u životu, da sam se potrudila održati svoje
tijelo u kakvoj- takvoj formi. Do tog trenutka nikada
nisam vidjela nikakvoga smisla u pobožnome odlasku
u teretanu.
Nos mi je curio. Obrisala sam ga o rukav jakne,
sve se vrijeme zdušno trseći izbrisati prizore koji su
mi salijetali um. Oči sam neprestano držala uperene
u daljinu, tražeći na obzoru bilo kakav njihov trag.
Počelo je kišiti. Velike kapi stale su mi udarati o lice,
klizeći niz njega, no možda su to bile samo moje suze.
Bilo je gotovo nemoguće reći sa sigurnošću.
Iznevjerila sam ju. Iznevjerila sam ju još prije njezina
rođenja, nastavivši to činiti sve do danas, a sada sam
naposljetku kažnjena za to, i to posve zasluženo.
Podigla sam pogled prema nebu, žarko poželjevši
osjetiti svu snagu onoga što sam zavrijedila. A potom
sam zašla za ugao i ugledala ih kako sjede na
prostiraču, nekoliko koraka od ruba grebena,
prikupljajući stvari koje su ponijeli na piknik i smijući
se.
Jurnula sam prema njima, gotovo ne uspjevši
progovoriti kada sam došla do njih. Prenuvši se, Ruby
je podigla pogled prema meni. Usredotočila sam se na
nju, ne mogavši ili ne želeći uzvratiti pogled Johnu.
- Moramo ići - rekla sam.
- Zašto?
- Imaš dogovoreno kod stomatologa. Smetnula
sam to s uma. Oprosti.
Ruby me prostrijelila pogledom. - Ali na pikniku
smo.
 - Pa, ionako je počelo kišiti.
Primila sam ju za ruku. John me gledao. Bila sam
svjesna da moram prikriti svoje osjećaje, koliko god
teško to bilo. Pogledi su nam se susreli na djelić
sekunde, ali bilo je to dovoljno: shvatio je da znam.
Nije pokušao dograbiti Ruby, niti se dati u bijeg.
- Oprosti - rekla sam. - Potpuno sam zaboravila na
to.
Odvukla sam Ruby natrag prema puteljku. Glavu
je držala pognutom, a kosa joj je pala preko lica. Da
me u tome trenutku mogla zbrisati s lica Zemlje,
uvjerena sam da bi odabrala učiniti upravo to. Ali bila
je sa mnom. Moje je dijete bilo na sigurnom, a ja sam
bila odlučna nikada ga više ne pustiti ni blizu njoj.
Hodala je preda mnom dok smo se spuštale s
grebena, furioznim korakom koji je dohranjivala
snaga njezina gnjeva. Nije rekla ni riječi dok se nismo
dokopah ceste podno grebena, tada se okrenuvši
kako bi se suočila sa mnom pa me prostrijelivši
pogledom.
- Ne mogu vjerovati da si učinila ovo ujaku Johnu.
Bilo je tako nevjerojatno neuljudno ostaviti ga samoga
ondje. Da sam ja to učinila, imala bi me svako pravo
izgrditi.
Trebao joj je trenutak prije nego je shvatila da ne
reagiram onako kako je očekivala. Potom je primijetila
da pokušavam zauzdati suze, gutajući ih, i da mi
cijelo tijelo drhti dok hodam, dopuštajući kapima kiše
da mi svojim udarcima kažnjavaju tijelo. Nije to bilo
ni blizu onoga što sam zavrijedila.
- Što je? - upitala je. - Što se događa?
 Otresla sam glavom. - Reći ću ti kada se vratimo -
odgovorila sam.
Kada smo zašle za ugao, ugledala sam mamu kako
nas čeka u prednjem dvorištu. Zaplakala je,
ispustivši glasan jecaj olakšanja, čim nas je spazila.
- Što će baka ovdje? - upitala je Ruby, sada
potpuno izbezumljena.
- Samo ju pođi zagrliti - rekla sam. - Reci joj da si
dobro pa ćemo sjesti u automobil i onda ću ti sve
objasniti.
Doteturala je prema nama kada smo se primakle
dvorištu, ne susprežući suze koje su joj tekle niz
obraze. Zagrlila sam ju pa privukla Ruby između nas.
Stisnule smo ju tako snažne da se vjerojatno morala
boriti za dah.
- Hoće li mi netko već jednom reći što se događa?
- upitala je, uspjevši se iskobeljati iz našeg stiska.
- Hvala ti - obratila sam se mami. - Hoćeš li biti
dobro?
Kimnula je. - Mislim da ću sada poći kući.
- Sjedni u automobil na trenutak. Nazvat ću te
nakon što porazgovaramo.
Nervozno je progutala knedlu pa ponovno
kimnula, zatim još jednom zagrlivši Ruby. - Tvoja
kosa - rekla je iznenada. - Prekrasna je. I ja sam
nekoć imala istu takvu frizuru.
U tišini sam povela Ruby do automobila. Povela,
isključivo u smislu da sam znala gdje sam ostavila
automobil i da sam još uvijek zadržala nekakvu
natruhu osjećaja za orijentaciju u prostoru. Međutim,
ona je zapravo vodila mene, obavivši mi ruku oko
pasa. Pridržavala me. Vodila me prema sigurnosti.
 Parkirna kazna još je uvijek bila na vjetrobranu.
Izvukla sam ju ispod brisača pa ugurala u džep. - Nije
važno - progovorila sam. - Potpuno nevažno.
Sjele smo u automobil. Zaključala sam vrata
iznutra. Okrenula sam se prema Ruby pa prstima
uklonila vlažno pramenje kose koje mi se zalijepilo za
lice i čelo. - Moram te nešto upitati - započela sam. -
Zapravo, nekoliko stvari. Žao mi je što te moram
ispitivati, ali jednostavno moram znati.
- Plašiš me - rekla je.
- Je li te ujak John ikada dodirivao? - upitala sam.
- Hoću reći, na način na koji nije smio. Je li ikada
rekao ili učinio nešto zbog čega ti je bilo nelagodno?
Odmahnula je glavom.
- Ako je učinio nešto takvo, to nipošto nije tvoja
krivnja. Razumiješ li? Možda ti je rekao da ne govoriš
ništa nikomu, ah meni možeš reći. Nećeš se uvaliti u
nevolje.
- Nikada me nije ni pipnuo - odgovorila je. Izraz
njezina lica uvjerio me da govori istinu. Bilo je očito
da joj nije jasno zašto joj uopće postavljam takva
pitanja.
- A je li ikada ostao nasamo s Maisie? - upitala
sam. - Jesi li ikada izbivala iz prostorije dok su njih
dvoje bili zajedno?
- Ne - odgovorila je potiho.
Obrisala sam suze sa svojih obraza.
- Hoćeš li mi sada reći što se dogodilo? - upitala
je.
- Kada se vratimo kući - odgovorila sam.
Izvukla sam mobitel pa nazvala mamu. Smjesta se
javila.
 - Dobro je - rekla sam. - Obje su dobro.
Odgovorila mi je briznuvši u suze. Ugledala sam
ju kako sjedi u svojem automobilu s druge strane
ceste, osmjehujući se kroz vlastitu bol uslijed
spoznaje daje njezina prvorođena unuka na
sigurnom. Spustila sam mobitel natrag u džep pa
svoje prvorođeno dijete odvezla kući.
Ruby nam je spravila vruću čokoladu. Kao daje
nekako znala da na neko vrijeme mora preuzeti ulogu
roditelja. Bila je svjesna kako se u tome trenutku
nisam u stanju postarati za sebe, a kamoli nekoga
drugoga. Spustila je šalice na kuhinjski stol, sjetivši
se čak i postaviti podmetače.
Ostala sam nijemo sjediti ondje neko vrijeme,
pokušavajući u glavi sročiti koliko- toliko suvisle
rečenice, prije nego ih izgovorim i pustim u svijet.
Ruby je strpljivo čekala, naizgled shvaćajući da će u
nekome trenutku dobiti objašnjenje.
- Baka je danas ranije došla razgovarati sa mnom
- započela sam naposljetku. - Spomenula sam joj
ujaka Johna, a ona mi je rekla da nam on uopće nije
u rodu. Olive i Harold nisu joj bili pravi tetak i tetka.
Oslovljavala ih je tako jer su živjeli u susjedstvu.
Roditelji su običavali poticati djecu da odrasle ljude
koje dobro poznaju oslovljavaju s „tetka“ ili „ujače“,
kako bi im izrazili poštovanje.
Kakva grozna prijetvornost, pomislila sam.
Zastala sam na trenutak, pričekavši da mi sljedeće
riječi dođu same od sebe. Ruby je sjedila, netremice
me promatrajući i očima tražeći odgovore na mojem
licu.
 - Više o Johnu nećeš govoriti kao o „ujaku“, jer on
to nije. Živio je u kući do prabakine tijekom njezina
odrastanja. Zbog toga je bio na svim onim
fotografijama s njom.
Ponovno sam zastala, pokušavajući pronaći prave
riječi.
- Stvar je u tome da mi je baka danas rekla kako
joj je učinio neke grozne stvari. Dodirivao ju je ondje
gdje nije smio. Kad joj je bilo samo četrnaest godina.
Promatrala sam kako riječi hrle prema Ruby, kako
se ona pokušava obraniti od njih, svjesna njihove
težine. Uplašila sam se da će pokleknuti pod njihovim
teretom. Međutim, nije. Oči su joj se ispunile suzama,
no ona ih je hrabro zaustavila i odagnala. - Žao mi je
- nastavila sam. - Nikomu od nas nije ugodno slušati
o takvim stvarima.
- Jadna baka - rekla je Ruby. - Je li se povjerila
ikomu?
- Ne znam. Meni nikada nije govorila o tome.
- Zašto?
Ugrizla sam se za usnicu. - Ponekad roditelji
vjeruju kako je najbolje zaštititi djecu od nekih ružnih
stvari ovoga svijeta, od sve te boli. Kao da ne žele da
njihova djeca doznaju koliko zastrašujuć svijet zna
biti.
Ruby je nijemo sjedila, i dalje pokušavajući sve
pojmiti. - Više ga nikad nećemo morati vidjeti, zar ne?
Otresla sam glavom.
- Hoćemo li reći Maisie za sve ovo?
Nisam razmišljala toliko unaprijed. - Reći ćemo joj
kako smo doznali da ipak nije bakin rođak, da nam je
lagao. Nećemo joj ispričati što je učinio. - Obavila sam
ruku oko nje pa ju privukla k sebi, onako kako sam
nekada običavala. - Oprosti mi - rekla sam. - Ne mogu
ti iskazati koliko mi je žao što sam te tako izložila
riziku.
- Nisi znala, zar ne?
- Svejedno se osjećam loše. Kao što sam ti već
rekla, roditelji uvijek žele zaštititi svoju djecu.
Ostale smo sjediti u tišini neko vrijeme. Otpila
sam gutljaj svoje vruće čokolade.
- Dakle, živio je u Andreinoj kući? Istoj onoj u kojoj
su našli posljednje dijete? - upitala je.
U glavi su joj se očito okretali isti kotačići kao i u
mojoj. - Da - odgovorila sam. - Mislim da jest.
.
Palo mi je na pamet nazvati Jamesa, no nisam
vidjela potrebe uznemiravati ga na poslu sada kada
sam znala da su cure na sigurnom. Pričekat ću dok
se vrati kući. Tada ću mu moći sve ispričati u miru te
mu dati vremena i prostora da sve pojmi i prihvati.
Ruby je ostala sa mnom neko vrijeme. Nije se
povukla u svoju sobu, što je redovito činila kada
Maisie ne bi bilo kod kuće. Sjedila je pokraj mene na
sofi i čitala. Dopustila mi je čak i da joj gladim kosu.
Kada je došlo vrijeme da pođemo po Maisie, skupa
smo sjele u automobil pa se u tišini odvezle do
Emilyne kuće.
- Hoćeš li joj odmah reći? - upitala je Ruby.
- Ne - odgovorila sam. - Pričekajmo dok se vratimo
kući.
Maisie je uletjela u automobil kao nekakva
elementarna nepogoda, prpošno nam prepričavši
dogodovštine koje je toga dana podijelila s Emily,
potom se pohvalivši da ju je njezina prijateljica
pozvala na zabavu u pidžamama i gledanje vatrometa
u subotu. Ovlaš sam pogledala Ruby. Lice joj je ozario
osmijeh, a u očima su joj blistale suze, baš kao i meni.
Došavši kući, otvorila sam vrata, a djevojke su
jurnule kroz dnevnu sobu ravno u kuhinju. Tek sam,
zatvorivši ih pa se okrenuvši kako bih objesila svoju
jaknu, na podu spazila smeđu omotnicu. Smjesta
sam znala od koga je. I tko je jamačno ostavio i sve
one poruke prije. Drhtavim rukama podigla sam ju s
poda. Izvukla sam list papira s linijama. Tanke,
šiljaste linije slova ispisanih na papiru sada su mi bile
već dobro poznate.

Ne vjeruj svojoj majci ni riječi. Htjela je to jednako

koliko i ja. Ako se obratiš policiji, to ću im i reći. Neće joj
povjerovati. Sve će se svesti na njezinu riječ protiv moje.
Znaš, bila je lijepa dok je bila mlađa. Baš kao tvoja Ruby
sada. Nećeš moći neprestano biti u njezinoj blizini kako bi
ju zaštitila. Bilo bi dobro da to uvijek imaš na umu.

Stiskala sam omotnicu tako grčevito da su mi

zglavci pobijelili. Još je nešto bilo unutra. Zavukla
sam prste unutra pa izvukla njezin sadržaj. Dvije
fotografije, jedna mamina, a druga Rubyna, obje
snimljene na istom mjestu navrh onoga grebena.
Zamislila sam se, pokušavajući se prisjetiti jesam li u
njegovoj kući vidjela računalo. Nisam, vjerojatno zato
što nije bilo u prizemlju, nego u spavaćoj sobi.
Spavaće sobe izvrsna su mjesta za čuvanje tajni, a
postajalo je sve očiglednije da postoji mnogo toga što
o Johnu nisam znala.
 15. rujna 1944.

Draga Betty,
Sada se osjećam tako budalastim jer sam mislio da će
me tvoji roditelji prihvatiti, jer sam vjerovao da će nam
dati blagoslov da se vjenčamo. Znam da si rekla kako su
staromodni, ali nisam očekivao ovakav ishod. Očito je da
ne gledaju na stvari jednako kao i mi. Molim te, nemoj
slušati što govore. Nikoga nisi osramotila. Naše je dijete
stvoreno iz ljubavi i bit će voljeno više nego bilo koje dijete
ikada. Možda me imaju moć i pravo osujetiti u namjeri da
se oženim tobom danas, ali već u travnju više neće imati
to pravo.
Jednom kada se naše čedo rodi, a ti napuniš osamnaest,
nitko nam neće moći stati na put. Dotada će i rat završiti,
a ja ću te povesti kući, u Kanadu, kako bismo se vjenčali i
započeli zajednički život. Znam da je teško, ali moramo
biti snažni i izdržati do tog trenutka.
Nemoj misliti da je svijetu došao kraj samo zato što te
šalju tvojoj pratetki. Možda me u ovome trenutku mogu
spriječiti da te vidim, ali to neće potrajati dovijeka. Svaki
dan, svaki tjedan, svaki mjesec odvojenosti samo će ojačati
našu ljubav. Mogu nas kazniti, mogu nas povrijediti, ali ne
mogu nas slomiti, Betty. Neću dopustiti da se to dogodi.
Pisat ću ti i misliti na tebe svakoga trenutka dok smo
razdvojeni. Mislit ću i na naše dijete, koje raste u tebi, i
divit ću se tvojoj snazi i hrabrosti jer si ga odlučila i dalje
nositi, i ne popustiti pred njihovim zahtjevima. Nitko neće
ni pipnuti naše dijete, Betty. Znam da ćeš ga čuvati i paziti,
Betty, a kada se naposljetku vjenčamo, imat će tek
nekoliko tjedana pa neće pamtiti ništa doli života s nama
kao obitelji.
 Što se mene tiče, ako tvoji roditelji prijete da će te se
odreći, tada se ne zaslužuju zvati našom obitelji. Mi smo
sada tvoja obitelj, Betty. Ja i naše dijete. Ne treba nam
nitko drugi na ovome svijetu. Skrbit ću se za vas oboje, a
dotad ću odbrojavati dane do trenutka kada ćemo svi biti
zajedno. Ne smijemo se baviti prošlošću, Betty. Moramo
gledati naprijed.
Želim te vidjeti još jednom prije nego te pošalju pratetki.
Želim te odvesti na neko posebno mjesto i počastiti te kao
damu, što i jesi.
Molim te, sastani se sa mnom ispred Bettysa u Yorku, u
podne sljedeće subote. Vodim svoju djevojku na randevu.
Nemoj pogrešno shvatiti, dan ćemo provesti u čajani, ne u
krčmi. I nije mi stalo tko bi nas mogao vidjeti. Ako se kojim
slučajem ondje u podrumu zatekne netko od mojih
prijatelja, osmjehnut ću im se i pohvaliti, i svima im jasno
dati do znanja da si moja djevojka. Pronaći ćemo tih kutak
u koji ćemo se povući, i nećemo razgovarati o
razdvojenosti koja nam predstoji. Razgovarat ćemo o
trenutku kada ćemo ponovno biti zajedno. Kovat ćemo
planove za budućnost, a ja ću našemu djetetu reći da ima
najljepšu majku na svijetu. Stvorit ćemo uspomene koje će
nam dati snage da izdržimo ovu razdvojenost što nam
predstoji.
Volim te, Betty Braithwaite, i premda nisam mislio da je
to ikako moguće, sada te volim čak i malo više nego prije.
Vidimo se ispred Bettysa.
Zauvijek tvoj,
William
 DVADESETO POGLAVLJE

James je sjedio za kuhinjskim stolom, boreći se s

emocijama kojima nikada prije nisam svjedočila na
njegovu inače smirenom licu. Moje riječi kao da su
ostale visjeti u zraku, popraćene zvučnom kulisom
televizijske emisije koju su djevojke gledale. Kako sam
samo mogla svoju obitelj tako baciti na koljena?
Uništiti sreću ljudi koje sam voljela više od bilo čega
drugoga na ovom svijetu? Riječi „zagrižena prasica“
neprestano su mi se vrtjele umom, premda su nakon
nedavnih događaja i one sa sobom nosile neke
neukusne konotacije. Posegnula sam preko stola za
njegovim dlanom.
- Oprosti - rekla sam. - Neopisivo mi je žao što sam
ih tako izložila riziku.
James je odmahnuo glavom. - Nisi ti kriva.
- Moraš prestati to govoriti - odgovorila sam. - Jer
ponekad zaista jesam kriva.
- Nisi mogla znati. Tvoja mama nije nikomu rekla.
- Ali mogla sam ga temeljitije provjeriti, zar ne?
Toliko sam očajnički željela pronaći nekoga člana
obitelji da sam ga izmislila. - Jesi li sigurna da Ruby
govori istinu?
- Jesam. Znaš i sam da nikada ne uspije prevariti
moj detektor laži.
- Kada samo pomislim daje prljavo kopile
namjeravalo položiti svoje prljave šape na nju - rekao
je James, zveknuvši pesnicom o stol. - Dođe mi otići
onamo i pustiti ga kroz šake.
Iznenadila me snaga njegova gnjeva. Bio je
najnježniji muškarac kojeg sam ikada upoznala, i bilo
je bolno svjedočiti stanju u koje ga je trenutna
situacija dovela.
- Razumijem te, u potpunosti, ali to nam ne bi bilo
ni od kakve koristi. Ti bi se uvalio u nevolje, a on bi
se izvukao. Pod ću ga prijaviti policiji sutra ujutro.
- Zašto ne odmah?
- Jer neće nikamo pobjeći. Ne dok je Olive tako
lošega zdravlja. Zato mi je i prijetio. Uostalom, htjela
bih najprije otići k mami. Želim ju pokušati nagovoriti
da ga prijavi zbog onoga što joj je učinio.
- Misliš li daje posljednje dijete njihovo?
Slegnula sam ramenima. - To je zaključak do kojeg
dođeš kada povežeš sve točkice, ali ne želim se
oslanjati na to. Ne želim nagađati. Moramo doznati
istinu, a istinu možemo doznati isključivo izravno od
nje.
- U tome slučaju, idi k njoj smjesta- rekao je
James, odgurnuvši stolicu i ustavši. - Ja ću se
pobrinuti za cure. Ne namjeravam ih pustiti s oka dok
se gad ne nađe iza rešetaka pa je najbolje da
pokrenemo stvari što prije. Otkazat ću sutrašnje
dogovore i ostati s njima kako bi ti mogla otići s
mamom na policiju. Zatvorit ćemo to kopile za sva
vremena.
.
Kada mi je otvorila vrata, mama je, ako je to bilo
ikako moguće, izgledala čak i gore nego toga jutra.
Provela je tolike godine pomno skrivajući svoju tajnu,
a sada je sve izašlo na vidjelo. Izgledala je kao da se
raspada iznutra, kao daje tajna s godinama postala
tako bitan i neodjeljiv dio nje daje njezinim
nestankom lišena dijela sebe.
Rekla sam joj da pođe sjesti pa pošla napraviti čaj,
potom ga donijevši u dnevnu sobu, gdje sam ju
zatekla kako sjedi na sofi i odsutnim pogledom zuri u
zid. Pružila sam joj tanjurić sa šalicom, a ona ih je
primila, dlanovima koji su drhtali tako snažno da je
glasan zveket keramičkoga posuđa proparao tišinu
prostorije, primoravši ju da ih smjesta odloži.
- Hvala ti - progovorila sam nakon nekoliko
trenutaka. - Jer si mi rekla. Svjesna sam da ti to nije
moglo biti lako.
Nervozno je ispreplela prste, kršeći ih, pa ponovno
odvojivši dlanove. - Jesi li sigurna daju nije dodirivao?
- upitala je.
- Nije. Ruby mi ne bi lagala oko nečega takvoga.
Mama je prezrivo frknula. - Mogao joj je zaprijetiti,
uvjeriti ju da se uvalila u golemu nevolju.
- Jasno sam joj dala do znanja da nije kriva ako
se nešto i dogodilo, daje on odgovoran za sve. Rekla
sam joj da ću joj povjerovati što god mi rekla, i da se
nitko neće ljutiti na nju.
Mama je usporeno kimnula glavom i sklopila oči.
- A baka? Nije ti povjerovala kada si joj rekla? -
upitala sam.
Odmahnula je glavom.
- Znači, nikada ga niste prijavili policiji?
- Ne. O takvim se stvarima u ono vrijeme nije
govorilo.
 - Danas su stvari drukčije - rekla sam. - Na
vijestima neprestano izvještavaju o novim
slučajevima. Znaš, još nije prekasno.
- Čemu, kako bi netko mogao prekapati po mojoj
prošlosti u sudnici? Da on ponovno može požudno
piljiti u mene i pričati im prljave laži?
- Ne bi bilo tako - uzvratila sam. - Ne bi se bila
primorana suočiti s njime licem u lice. Uostalom, ja
bih bila uz tebe i pružala ti potporu. Ne bi bila
prepuštena samoj sebi.
- Ne - rekla je odlučno. - Neću mu dati zadovoljstvo
da mi nanese još boli povrh one koju mi je već zadao.
- A što ako je zlostavljao i druge djevojke? - upitala
sam. - Možda bi se i netko od njih javio. Često se
upravo to dogodi. Ne bismo mu smjeli dopustiti da se
nekažnjeno izvuče s ovime.
- Lako je tebi govoriti.
Progutala sam sljedeće riječi pa podigla pogled
prema stropu, dajući sve od sebe kako bih se smirila.
- Jasno mi je da ti nije lako - rekla sam. – Zaista jest.
Ali ranije danas gurnuo mi je kroz otvor za pisma
poruku u kojoj prijeti da će učiniti Ruby isto ono što
je učinio tebi. Priložio je i fotografije.
Posegnula sam u svoju torbu pa ih izvukla, potom
ih položivši na stolić za kavu.
Mama je prinijela dlan ustima kako bi prigušila
zvuk koji se svejedno iz njih prolomio. Prišla sam joj
pa sjela pokraj nje, obavivši ruku oko nje. Oćutjela
sam da joj cijelo tijelo drhti.
- Sutra ih nosim na policiju - rekla sam. -
Vjerujem da on stoji i iza ostalih poruka i svinjskih
kostiju. Međutim, za te stvari neće dobiti preveliku
kaznu. Dobio bi mnogo više za ono što je učinio tebi.
Mama se nagnula naprijed, potom se počevši
odsutno ljuljati naprijed- natrag. - Želim to - rekla je.
- Zaista želim, ali tako me strah.
- Onda dopusti da pođem s tobom i držim te za
ruku dok im prepričavaš što se dogodilo. Tako ćeš
cijelu priču morati ispričati samo jednom.
Kimnula je glavom pa obrisala suze s lica.
Odlučila sam iskušati sreću i pokušati ju privoljeti i
na više, sada kada sam naizgled probila njezin
obramben oklop. - Možeš im dati i uzorak DNK, a oni
će po uhićenju uzeti i njegov. Tako ćemo možda
doznati što se uistinu dogodilo.
Primila sam ju za ruku. Čvrsto me stisnula, zarivši
mi nokte u dlan.
- Dijete je bilo njegovo, zar ne? - upitala sam.
Zarinula je zube u usnicu i čvrsto stisnula oči pa
gotovo neprimjetno kimnula glavom.
- Je U ga on i usmrtio?
- Ne znam - prošaputala je. - Ni dandanas ne znam
što se dogodilo mojemu djetetu.
.
Inspektor Freeman dočekao nas je kada smo
sljedećeg jutra došle u policijsku postaju. Predala
sam mu omotnicu s porukom i fotografijama. - Imamo
snimke nadzornih kamera na kojima se jasno vidi
muškarac njegova opisa kako se s velikom torbom
udaljava s tržnice Todmorden, večer prije nego su
kosti osvanule na vašem pragu - obavijestio nas je.
 - Nećete ga valjda dovesti ovamo? - upitala je
mama.
- Ne dok ste vi još ovdje - odgovorio je. - Ali učinit
ćemo to čim odete. Poslali smo nekoga pred njegovu
kuću, za svaki slučaj. Što kažete da se damo na
posao?
Pogledala sam mamu. - Smije li Nicola biti unutra
sa mnom? - upitala je.
- Da - odgovorio je. - Zakon dopušta da s vama
bude netko tko će vam pružiti emocionalnu podršku,
tako da to nije problem.
Inspektor Freeman poveo nas je u prostoriju za
ispitivanje, u kojoj je već sjedila žena u četrdesetim
godinama. - Ovo je detektivka Lockwood - predstavio
ju je. - Ona je posebno osposobljena upravo za
postupanje u slučaju zlodjela iz ovoga područja.
Žena je ustala pa nam prišla i rukovala se s nama.
- Zdravo. Molim vas, zovite me Julia - rekla je, toplo
se osmjehujući. - Bit ću uz vas tijekom cijeloga
postupka, a ako budete imali bilo kakva pitanja, ili
vam nešto bude nejasno, ne ustručavajte se upitati
me.
Mama i ja sjele smo, a inspektor Freeman
napustio je prostoriju. Primila sam mamin dlan. Sve
se ovo vrijeme bila primorana sama nositi s time. Sve
ovo vrijeme nisam imala pojma kroza što je sve
prolazila. Bilo je to tako glupo, tako nevjerojatno
glupo i nepotrebno.
Malen dio mene bio je svjestan da Julia objašnjava
što će se sve dogoditi, no sve to vrijeme najveći dio
mene pokušavao se oče- ličiti za trenutak kada će
mama progovoriti. Morala sam ostati snažna radi nje,
koliko god to teško moglo biti. Stala sam pjevušiti u
sebi, istu onu izmišljenu melodiju koju sam pjevušila
svaki put kada bih htjela nešto potisnuti.
Čula sam Julijine riječi da počinje snimati,
registriravši i da je navela mjesto i vrijeme razgovora,
te imena prisutnih pojedinaca. A potom sam ga čula:
mamin glas kada je izgovorila svoje ime. Samo što to
nije bio glas kakav ima danas. Bio je to glas
četrnaestogodišnje djevojčice. Preplašene i
traumatizirane onime što joj se dogodilo. Stisnula
sam joj dlan pa stala treptati kako bih zatomila suze
koje su zaprijetile dok sam ju slušala kako potiho
govori u mikrofon. Bilo je proljeće 1972. John
Armitage, lokalni poštar, živio je u susjednoj kući sa
svojim roditeljima, Olive i Haroldom. Kući u kojoj
danas živi Andrea.
.
Kasnije smo dugo bez riječi ostale sjediti u
automobilu parkiranom iza ugla policijske postaje.
Mamine oči bile su crvene i podbuhle. Ja sam svoje
počela brisati rukavom kada natopljeni papirnati
rupčić u mojem dlanu nije mogao upiti više ni kapi
tekućine.
- Zato nikada nisam nikomu rekla- mama je
naposljetku progovorila. - Jer mi se sviđao. Jer mi je
laskalo kada me pozvao da pođem s njim gledati
svitanje. Izazivala sam ga. Kao što je i rekao, za sve
sam sama kriva.
Odlučno sam odmahnula glavom na svaku
njezinu riječ, trseći se procijediti riječi iz grla. - Imala
si četrnaest godina - rekla sam. - A njemu je bilo
koliko? Oko dvadeset pet? Nisi učinila ništa zbog čega
bi snosila odgovornost za njegove postupke, niti si
mogla učiniti bilo što kako bi ga spriječila.
- Možda, ali oni to neće vidjeti na taj način, zar ne?
- rekla je. - Na sudu. Pokušat će sve izvrnuti i
prikazati na način da sam se ja nabacivala njemu.
- Imala si četrnaest godina - ponovila sam. - To je
sve što bilo tko treba znati.
 .

Nikada više nije razgovarao sa mnom. Ponekad bih ga

ugledala s prozora kuće, kada bi odlazio na posao. Nikada
ne bi ni pogledao prema mojoj sobi. Nije da sam to htjela.
Sam pogled na njega izazivao je u meni mučninu. A kako
je moj trbuh bujao, tako je sjenka koja se zbog njega
nadvila nad mojim životom postajala nečim pred čim se
više nisam mogla sakriti.
Ni mama više nije razgovarala sa mnom o njem. Očito
je zaključila kako je taj dio priče ništa doli moja
izmišljotina: izvukao se, a ja sam ostala snositi krivicu.
Mene je trebalo kazniti. Bio je to zatvor u svakom smislu
riječi: četiri mjeseca nisam napustila kuću, a ni nikomu
drugomu nije bilo dopušteno ući. Moje je stanje bilo
sramotna tajna o kojoj se nije govorilo. Mama je rekla tati,
no on mi nikada nije rekao nijednu riječ o tome. Nije ni
morao, izraz njegova lica govorio je više od riječi. Nije se
uspijevao primorati čak niti pogledati izbočinu mojega
trbuha. Ni mama nije bila mnogo bolja. Vrećaste majice i
široke hlače s elastičnim pojasom osvanule bi na mojem
krevetu bez ikakva objašnjenja. Bilo je očito da prikladna
trudnička odjeća ne dolazi u obzir, jer biju netko slučajno
mogao vidjeti kako ju kupuje, pa sam bila primorana
zadovoljiti se odjećom koja mi je bila prevelika na svim
mjestima, osim na onom jednom najvažnijem, gdje je pak
bila tijesna.
Većinu sam vremena provodila u svojoj sobi. Bila je to,
u svakom smislu, zatvorska kazna, koju sam odsluživala
na istome onome mjestu na kojem je zločin protiv mene i
počinjen. I dalje sam ćutjela njegov vonj ondje, ma koliko
držala prozor otvorenim. Mogla sam čuti njegovo
hroptanje i dahtanje, vidjeti onaj podsmijeh na njegovu
licu, osjetiti njegove dlanove na sebi. A ako bih i uspjela to
potisnuti, makar na sekundu, dijete bi se ritnulo,
podsjećajući me da sam oskrnavljena i iznutra.
Jedino što sam mogla poduzeti kako bih prikratila
vrijeme bilo je spavati, barem onda kada bi mi dijete to
dopustilo. Ali kada bih god usnula, progonile su me noćne
more u kojima bih po prvi put ugledala lice svojega
djeteta, a ono je redovito bilo slika i prilika njegova oca. U
snovima je dijete uvijek bilo dječak pa sam počela o njem
tako razmišljati i najavi. Nisam mogla podnijeti pomisao
da cuga vidjeti uživo. Često sam se pitala je li moguće
roditi dijete, a da ga pritom ne vidiš. Stisnuti oči, onako
kako sam ih stiskala za vrijeme njegova začeća, pa ga
potom dati nekomu drugomu, a da ga nikada ne vidim.
Mama mi je rekla daje pronašla nekoga tko će uzeti
dijete, naravno, neslužbeno. Upitala sam o kome je riječ,
no rekla mi je kako nema potrebe da se zamaram time.
Htjela sam ga izbrisati iz svojega uma jednom kada ga
odnesu, pretvarati se da nikada nije ni postojalo, da se sve
skupa nikada nije dogodilo. Pretvarati se da sam djevojka
kojoj najveći problem u životu predstavljaju čarape koje
su joj spale niz noge dok je izlazila iz školskog autobusa.
Sve što sam morala učiniti kako bih se riješila djeteta
bilo je roditi ga. Naravno, bila sam uplašena. Nezamislivo
uplašena. Posebice pri pomisli da ću porod morati obaviti
kod kuće. Htjela sam otići u bolnicu kako bih rodila, ali
mama je rekla da to ne dolazi u obzir: nije htjela da
socijalna služba počne zabadati nos. Školi je servirala
priču da sam se otišla brinuti za postariju tetku keja je bila
nemoćna, a oni su, čini se, prihvatili njezino objašnjenje,
iako je to značilo da ću izostati s nastave. Možda su
shvatili što se zapravo događa, ali nisu htjeli ništa
govoriti, baš kao i svi ostali.
Probudila sam se pet minuta poslije ponoći. Smjesta
sam znala. Bila sam zabrinuta da neću prepoznati
trudove jednom kada počnu, no kada su krenuli, znala
sam da ne može biti ništa drugo. O trudovima sam čula na
televiziji. Otuda sam zapravo doznala većinu onoga što
sam znala o porodu. Prema informacijama koje sam
dotada sakupila, porod je uključivao mnoštvo ručnika,
brisanje čela, grimase i vrištanje, no nitko nikada nije
prikazivao sve ono što se zbiva na drugome kraju. Mogla
sam, valjda, o tome pitati mamu, no nikada zapravo nismo
razgovarale o takvim stvarima. Uostalom, ionako je bilo
prekasno za razgovor.
Ostala sam ležati u mraku, sama, grčevito grabeći i
stišćući plahte, previše uplašena da bih se pomaknula, a
kamoli još da bih otišla probuditi mamu. Trudovi
ispočetka nisu bili bolni: bio je to više neki čudan osjećaj
da dijete u meni izvodi premete. Kako se bližila zora,
postajali su češći i snažniji. Tako snažni da sam postala
svjesna kako neću moći prikriti činjenicu da su tu.
Nisam ustala, pretpostavljam iz straha da bih tako
mogla pogoršati bol. Nisam čak ni zazvala, tražeći pomoć.
Jednostavno sam nastavila trpjeti dok moji jecaji nisu
postali tako glasni da su uzbunili mamu, natjeravši ju da
dođe vidjeti što se zbiva.
- Zašto mi, zaboga, nisi rekla?- upitala je, smjesta
izjurivši van pa se vrativši s ručnicima i krpom kojom će
mi brisati čelo. Pomislila sam kako su televizijske emisije,
izgleda, ipak prikazivale pravo stanje stvari - pa, barem
do tog trenutka.
- Nisam te htjela gnjaviti - rekla sam.
 - Oh, ti budalasto dijete. Pa nisi valjda mislila da će ovo
proći samo od sebe? Porađaš se.
Njezine su riječi dokrajčile tlapnju da se sve to ne
događa meni, smrskavši ju u bezbroj komadića. Ostavši
bez utjehe bajkovite fantazije, koju sam pomno gradila
proteklih mjeseci, briznula sam u plač.
- Hajde, hajde - rekla je. - Nema potrebe za time.
Privedimo ovo kraju pa se možemo vratiti uobičajenomu
životu.
Njezine su riječi bile apsurdne, i mislim daje i sama bila
toga svjesna, no odlučila sam ne upuštati se u prepirku.
Ponovno je otišla pa se vratila s čašom vode i još dva
jastuka.
- Gdje je tata? - upitala sam.
- Izašao je nakratko.
Znala sam da će njegovo izbivanje potrajati čim je
izgovorila te riječi. Neće se vratiti dok sve ovo ne bude
gotovo. Ništa neće vidjeti, ništa neće čuti, ništa neće znati.
Snažna bol koja mi je prostrujala utrobom primorala
me da ispustim najglasniji vrisak do tada.
- Što je sa susjedima? - upitala sam nakon što mi se
vratila moć govora. - Čut će me.
- Neće - uzvratila je mama. - Ništa se ne uspijeva probiti
kroz ove zidove.
- Čut će plač djeteta kada se ono rodi.
Mama je progutala knedlu pa se zapiljila kroz prozor,
gledajući pokraj mene. - Ne plaču sva djeca kada se rode -
rekla je sjetno.
Nakon svog napora, sve boli i straha, dijete je na kraju
došlo na svijet prilično brzo, nedugo nakon što mi je mama
rekla da počnem tiskati. Nisam iz sebe istiskivala samo
dijete nego i njega. Naposljetku sam ga mogla protjerati
iz svojega tijela. Možda se upravo zato dijete na svijet
probijalo takvom silovitošću.
Čula sam njegov plač prije nego je mama uzmogla reći
bilo što. Čuvši ga, učinila sam upravo ono što sam samoj
sebi obećala ne učiniti. Otvorila sam oči. Dijete je ležalo na
ručniku prostrtom preko kreveta, mlatarajući ručicama i
nožicama oko svojeg crvenog i naboranog tijela,
promatrajući me svojim zgužvanim licem. Tek sam,
pomnije ga pogledavši, shvatila daje ono zapravo ona.
Istovremeno sam zajecala i zaprepašteno uzdahnula.
Mama je i dalje sjedila na rubu postelje, puštajući suzama
da joj se nesputano kotrljaju niz obraze, naizgled ne
mogavši ni govoriti ni pomaknuti se.
Posegnula sam prema djetetu, dodirnuvši joj ručicu.
Nisam osjećala ni mržnju, ni ravnodušnost; ništa od onoga
što sam očekivala osjetiti. Iskusila sam isključivo jednu
emociju, ono što nisam očekivala osjetiti ni u najluđim
snovima. Čistu, nepatvorenu ljubav.
Teškom sam se mukom protegnula kako bih ju uzela u
naručje. I dalje je bila spojena sa mnom, a pupčana je
vrpca bila mnogo dulja nego sam očekivala. Uspjela sam
ju privinuti na grudi. Nije me bilo briga što ću krvlju
zamrljati spavaćicu. Nije mi bilo stalo ni do krvi kojom su
bili natopljeni ručnici, niti do bilo čega drugoga do čega
sam mislila da će mi biti stalo. Jedino što mi je u tome
trenutku bilo važno bih je moje dijete. Isto ono kojeg ću se
uskoro morati odreći.
Možda je upravo prizor mene s djetetom u naručju
trgnuo mamu iz stanja obamrlosti. Iznenada je ustala pa
napustila sobu, vrativši se nekoliko trenutaka kasnije sa
svojim krojačkim škarama.
- Ne - rekla sam, otresajući glavom - molim te, nemoj.
 - Neće ju boljeti- odgovorila je. - A škare sam
sterilizirala u kipućoj vodi.
No, nije to bilo ono što me mučilo. Užasavala me
spoznaja da ih, jednom kada pupkovina bude prerezana,
ničime neću moći spriječiti da moje dijete odnesu od mene.
Međutim, nisam mogla ništa učiniti. Mama je primila
pupčanu vrpcu u dlan pa ju prerezala blizu djetetova
trbuha. Čekala sam da vrisne, ali nije, pa sam ja vrisnula
mjesto nje. Vrištala sam za nas obje.
Ponovno sam ju privinula bliže sebi. Njezine male ručice
stale su posezati prema mojim grudima, skrivenim pod
tkaninom spavaćice. Nisam ni razmišljala o tome kako ću
ju hraniti. Sve mame koje sam poznavala rabile su bočice.
Nikada nisam nijednu od njih vidjela kako doji. Unatoč
tomu, iznenada sam osjetila poriv da joj pružim ono što je
trebala od mene, da nahranim svoje dijete.
Pokušala sam rukom odgrnuti spavaćicu. Nisam imala
pojma što učiniti, ali bila sam voljna pokušati. Mama mi je
smjesta oduzela dijete.
- Ne - rekla je. - Ne smiješ.
- Zašto ne?
- Vezat ćeš se.
- Bila sam povezana s njom cijelih devet mjeseci, sve dok
ti nisi prerezala pupkovinu. Ona je moje dijete.
- Rekla si da ju ne želiš.
- Predomislila sam se.
- Prekasno je za to. Već je sve dogovoreno.
- Pa, morat ćeš pogaziti te dogovore.
- Ne mogu. Uostalom, ne možeš ju zadržati. Tek ti je
četrnaest godina, za Boga miloga.
- Možeš mi pomoći da se brinem za nju. Naučit ću sve
što je potrebno.
 - Zaboga, što bi ljudi pomislili da te vide kako guraš
kolica?
- Nije mi stalo do bilo čijeg mišljenja.
- E, pa tvojemu ocu jest. On to ne bi dopustio. - Uzela je
deku sa stolice pa njome omotala dijete. Zaputila se prema
vratima.
- Nećeš ju valjda odmah odnijeti?
- Moram. Tako je najbolje. – Glas joj je podrhtavao dok
je govorila. Vidjela sam da joj na oči naviru suze. Nije mi
bilo jasno kako mi može to učiniti.
- Ne, nije - uzviknula sam. - Ne možeš ju odnijeti. Nisam
ju čak ni oprala. Dopusti daju očistim. Ostavi miju samo
jednu noć.
Vidjela sam da mamino tijelo drhti. Suze su joj se
slijevale niz obraze.
- Obećala sam tvojemu ocu da dijete više neće biti ovdje
kada se on vrati kući- rekla je.
Dijete je počelo plakati, kao daje znalo što se događa.
Pokušala sam ustati iz postelje, ali noge su mi bile
preslabe, a pupčana vrpca još je uvijek visjela iz mene.
- Što da učinim s ovime?- viknula sam.
- Uskoro će izaći. Morat ćeš i nju istisnuti kao i dijete.
Srušila sam se natrag u postelju, nekontrolirano
jecajući.
- Vrati mi moje dijete. Molim te, ne oduzimaj mi moje
dijete.
Mama je ispustila zvuk, tako grlen, tako praiskonski da
isprva nisam shvatila da je potekao od nje, potom
odjurivši iz moje sobe pa niz stube, sve vrijeme držeći
dijete priljubljeno uza se.
Ostala sam ležati na postelji, vrišteći i udarajući
pesnicama po madracu, osjećajući se gore nego u onim
trenutcima kada mi je on činio sve one grozne stvari. Čula
sam mamu kako zatvara ulazna vrata za sobom. Nikada
više neću vidjeti svoje dijete. Provela sam mjesece mrzeći
ga, želeći ga se riješiti, priželjkujući mu smrt, a ipak, onoga
trenutka kada sam ju ugledala, znala sam da nikada ništa
neću voljeti više od toga djeteta. Djeteta koje nikada više
neću vidjeti.
Osjetivši ponovno stezanje i grčeve u utrobi, shvatila
sam da se spremam izbaciti posteljicu. Teškom sam se
mukom odvukla do kupaonice pa sjela na školjku, ni
trenutka prerano. Moje je tijelo iz sebe izbacilo i posljednji
djetetov trag. Ostala sam sjediti ondje i plakati, ne
usudivši se ustati iz straha od onoga što ću ugledati
unutra. U tome sam trenutku shvatila da ću, ako mojega
djeteta više nema, uspjeti preživjeti sve ovo isključivo ako
iz života izbrišem svaki trag njezina postojanja.
Posegnula sam prema lancu pa ga povukla. Voda je
zažuborila poda mnom. Pričekalo sam dok se vodokotlić
nije počeo ponovno puniti prije nego sam se oprezno
osovila na noge pa pogledala u školjku. Nestala je. Bilo je
baš onako kako je mama rekla: kao da nikada nije ni
postojala. A ja sam znala daju više nikada nitko neće
spomenuti.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Mama nije htjela poći kući. Nije željela ostati sama.

Otišle smo u malen kafić pa pronašle stol u tihom
zakutku, obje naizgled izgubljene u vlastitim mislima.
- Oprosti mi - progovorila je naposljetku. - Hoću
reći, žao mi je što ti nisam rekla prije. Oduvijek sam
se nadala da ću jednoga dana ugledati svoje dijete.
Molila sam se da se to dogodi. A kada si mi rekla daje
Maisie pronašla onu kost, tako sam se prestravila.
Uplašila sam se daje to kost mojega djeteta.
- I zato si se protivila odlasku na policiju?
- Nisam vjerovala da ću moći živjeti bez nade.
Kada sam čula daje dijete mamino, daje oboje djece
mamino, preplavilo me takvo olakšanje, iako sam
svjesna da ti to sada mora zvučati užasno. Značilo je
to da nada još uvijek postoji. Mislila sam da će to biti
kraj priče. Pokušavala sam smoći snage kako bih ti
se javila i sve objasnila. A i cure su mi nedostajale.
Ponovno je briznula u plač. Stala sam kopati po
svojoj torbi pa joj, našavši ga, pružila čist rupčić,
zureći pred sebe dok je ispuhivala nos.
- A onda, kada su pronašli novo tjelešce, u njegovu
vrtu... pa, otada gotovo nisam oka sklopila.
- Tako mi je žao - rekla sam. - Trebala sam
naslutiti.
- Ne - usprotivila se. - Zakopala sam to tako
duboko u sebe da nitko nije mogao znati.
- Tata nije nikada doznao?
 Otresla je glavom. - Nije to nešto što ćeš ispričati
frajeru kojeg si tek upoznala, zar ne? A nakon toga
jednostavno nije bilo pravog trenutka u kojem sam
mu mogla to priznati, čak ni nakon što smo se
vjenčali. Poželio je biti prisutan u rađaonici za vrijeme
tvojega rođenja, ali nisam mu to mogla dopustiti, jer
nisam htjela da dozna kako mi nisi prvo dijete. A
nakon što sam te rodila, danima sam neutješno
plakala. Babice su bile uvjerene da patim od
postporođajne depresije. Nisu mogle znati da plačem
jer mi je nov porod vratio sve one stare uspomene.
Mislile su da sam umorna jer me noću držiš budnom.
Ali to nije bio pravi razlog. Bila sam premorena jer
nisam mogla sebi dopustiti čak ni trenutak nepažnje,
nisam htjela sklopiti oči niti na sekundu, iz straha da
mi i tebe ne oduzmu.
Posegnula sam za njezinim dlanom. - Hvala ti što
si mi se povjerila - rekla sam. - Prebrodit ćemo ovo
zajedno.
- Tako je - odgovorila je, kimajući glavom. -
Odsada bez tajni. - Ovlaš sam se osmjehnula pa
oborila pogled u pod.
Ispivši svoj čaj, mama je otišla u ženski toalet kako
bi popravila šminku. Iskoristila sam priliku kako bih
provjerila svoj mobitel. Dočekala me poruka
inspektora Freemana. Uhitili su Johna. Zadržali su
ga u pritvoru. Nadala sam se da se preznojava, nadala
sam se da će patiti jednako onako kako je mama
patila sve ove godine. Ali, najviše od svega, nadala
sam se da će nam dati neke odgovore. Zbog nje i zbog
svih upletenih u ovu situaciju.
 - U pritvoru je - rekla sam kada se naposljetku
vratila iz toaleta s čistim naočalama i slojem svježe
nanesenoga ruža na usnama. - Što kažeš na to da
svratiš kod nas na večeru s curama?
Osmjehnula se. Bio je to prvi osmijeh na njezinu
licu kojemu sam toga dana svjedočila. - Voljela bih -
rekla je. - Itekako bih to voljela.
★
- Bako! – ciknula je Maisie, potrčavši prema njoj
kako biju pozdravila zagrljajem čim ju je vidjela kako
ulazi u kuću. - Dobit ću štenca i vlastitu sobu kada
preselimo u prabakinu kuću.
- Zaista? - rekla je mama, pogledavajući prema
meni. - Ma baš si prava sretnica.
Maisie ju je primila za ruku pa povela u dnevnu
sobu. Ruby je ustala pa joj prišla i zagrlila ju. Mama
ju je zadržala u zagrljaju za koji se činilo da traje
cijelu vječnost. Kada je podigla pogled, oči su joj bile
ispunjene suzama, baš kao i Rubyne.
- U redu - rekla sam. - Ako se dobro sjećam,
bakino je najdraže jelo makaroni sa sirom. Zabavite
se nekakvom igricom dok ja spravim makarone. -
Ostavila sam ih same pa se povukla u kuhinju, gdje
sam ostala stajati u tišini, zapiljivši se kroz prozor.
- Jesi li dobro? - upitao je James, došavši za mnom
pa mi položivši ruke na ramena.
- Da - odvratila sam. Premda zapravo nisam bila.
.
Ležali smo u krevetu, a Jamesova je ruka bila
prebačena preko mene. Svjetlo ulične svjetiljke
probijalo se kroz zastore. James je već više puta
predložio nabavku roleta koje bi u potpunosti
zapriječile svjetlost, no meni se sviđala polutama.
Naravno, nisam mu mogla priznati zašto. Rekla sam
mu samo da se tako osjećam sigurnije.
Razmišljala sam o onome što je mama rekla ranije
toga dana. Kako je ležala budna u bolnici nakon što
me rodila, previše uplašena sklopiti oči kako joj netko
ne bi ukrao dijete. Dobro sam znala taj osjećaj.
Razumjela sam ga mnogo bolje nego je ona bila
svjesna. Moja jeza, moj užas, nikada se nije u
potpunosti primirio i iščezao. Posebice ne noću, kada
bih ležala širom otvorenih očiju, ne usuđujući se
sklopiti ih, iz straha od onoga što bih mogla zateći
kada se probudim. Davno sam se već bila primorana
pomiriti s činjenicom da će zauvijek ostati tako.
Postoje stvari koje čovjek jednostavno nikada ne
pregrmi. No te noći nisam mogla razmišljati ni o čem
drugom doli onomu što je mama rekla. Kako si nikada
nije oprostila zbog nečega što u konačnici uopće nije
bila njezina krivnja. Ocean srama oplahnuo ju je u
cijelosti, preplavivši ju i ostavivši za sobom razvaline
i krhotine na obali. Gotovo se utopila pod snagom
njegova vala. Nepobitno je da ju je silina iskustva
povukla pod površinu, zadržavši ju ondje veći dio
njezina života, vjerojatno joj uništivši i brak, premda
je za to dobrim dijelom bio zaslužan i tata. Sve te
godine patnje koje je otrpjela samo kako bi izgurala
do današnjega dana. Danas joj je po prvi put u
njezinu životu netko povjerovao, netko je povirio pod
pokrov srama i shvatio da se ona utapa i da se
utapala sve te godine, samo što nitko to nije
primijetio.
 Nisam ni primijetila da plačem dok mi James nije
obrisao suzu s ramena.
- Hej - rekao je. - U redu je. Sada je sve gotovo.
- Nije - uzvratila sam. - Nikada neće biti gotovo, u
tome i jest problem.
- Najgore je prošlo. Ostalo možemo prebroditi
zajedno. Sve će biti dobro. Mi ćemo biti dobro.
Suze su počele navirati snažnije. James me
privinuo k sebi. Toliko se trsio ispraviti sve loše u
mojem životu daje to ponekad bilo bolno. Bilo je
okrutno dopustiti mu da vjeruje kako išta ikada može
zacijeliti bol koju nosim u sebi, jer on do kraja svojega
života neće odustati od pokušaja da učini upravo to,
nesvjestan činjenice da su njegova nastojanja uvelike
nalik pokušajima čišćenja plaže nakon izljeva nafte.
Morala sam mu reći - morao je shvatiti da se gadne
stvari nekada uvuku tako duboko u čovjeka da ih
jednostavno nitko više ne može istjerati van.
- Spavala sam - izletjelo je iz mene.
- Molim? Misliš sada?
- Ne. Onomad. Kada se dogodilo.
- Kada se što dogodilo?
- Probudila sam se. Bilo je mračno, kao u rogu. U
sobi nije bilo čak ni prozora. Valjda su mislili da za
studentski smještaj takav luksuz nije nužan.
James me sada pozorno slušao. Gotovo sam
mogla čuti kako razmišlja; usredotočen, kako mu
ništa ne bi promaklo.
- Vrtjelo mi se u glavi. Nimalo čudno s obzirom na
to koliko sam te noći popila. Isprva sam pomislila da
zapravo plivam i daje kretanje koje osjećam zapravo
udaranje valova o moje tijelo. Trebalo mi je nekoliko
trenutaka da shvatim kako kretanje zapravo dolazi iz
moje nutrine, i da težina koju osjećam na sebi nije
težina vode.
- U tome sam trenutku osjetila i njegov vonj.
Namirisala sam ga i osjetila u istome trenutku. Bilo
je to poput napada na osjetila. Na sekundu sam
pomislila da ću povratiti po njem. Nije rekao ni riječi.
Bilo je to jedino dobro u cijeloj situaciji. Nikada mu
nisam čula glas pa me barem taj glas ne može
progoniti do danas. Ali, možda se baš zato sve skupa
nije ni činilo stvarnim. Možda bi, da je rekao nešto,
potaknuo u meni nekakvu reakciju. Možda bi me
trgnuo iz obamrlosti. Ali nije, pa sam mislila kako je
jamačno sve u redu. Mislila sam da sam jamačno to
željela. Da smo se prethodno upoznali i da sam
nekako uspjela zakunjati uslijed samog čina.
Zastala sam. James me milovao po ruci. Bio je uz
mene, a ja sam bila na sigurnome. Bila sam na
sigurnome i mogla sam nastaviti.
- Ali nije bilo tako. Možda sam i razgovarala s njim
na tulumu - razgovarala sam s mnogo ljudi, ali bilo je
i mnogo onih s kojima nisam razgovarala. No, kako je
šutio, nikako to nisam mogla znati, zar ne? A ako ga
nisam mogla ni čuti, ni vidjeti, nisam ga nikako mogla
ni identificirati, zar ne?
Osjetila sam da mi je na rame pala jedna
Jamesova suza. Djelovala je umirujuće, poput
balzama koji bi me mogao zacijeliti da rana koju
nosim nije bila zakopana previše duboko da bi išta
moglo do nje doprijeti.
- Nisam se pomaknula - nastavila sam. - Nisam se
ritnula, nisam ga udarila ili ugrizla. Ništa od toga.
Također nisam rekla ni riječi. Što god daje mojim
udovima oduzelo sposobnost kretanja, istovremeno
mi je oduzelo i dar govora. U nekome sam trenutku,
unatoč svojemu pijanstvu, shvatila da nisam to
željela i da nisam na to pristala. Nisam ga pozvala ni
u sobu, ni u sebe. Silovao me, a ja sam i dalje šutjela.
I dalje nisam činila ništa. Kao da sam na neki način
vjerovala da će se, ako se ni na koji način ne upustim
u komunikaciju s njime, ako ne priznam njegovo
postojanje, pokazati da je on samo plod moje mašte.
Nisam htjela tu tlapnju otjeloviti pa sam samoj sebi
rekla da se to ne događa. Čak ni kada me zaboljelo,
ni kada je zarinuo svoje prste u mene, ni kada mi je
pljunuo u lice prije nego je otišao. Uvjerila sam samu
sebe da se to nije dogodilo, da sam sve skupa
umislila. Da se takvo što jednostavno ne može
dogoditi onu jednu večer kada izađeš tulumariti sa
svojim prijateljima.
James mi je otirao suze s obraza, ali nove bi
kliznule niz njih čim bi on obrisao njihove
prethodnice. Brana je predugo bila zatvorena, a
pritisak koji se nagomilao iza nje bio je golem.
- A u nekome trenutku nakon svega, mora da sam
ponovno zaspala - nastavila sam. - Nitko normalan ne
bi to učinio, zar ne? Ne nakon što te potpun stranac
netom oskvrnuo na takav način. Ali ja jesam, jer kada
sam se probudila drugi put, njega nije bilo ondje.
Isprva sam pomislila daje sve bio samo san, no tada
sam osjetila goruću bol dolje pa sam posegnula
između svojih nogu i tamo pronašla sve dokaze koji
su mi trebali.
 - I znaš što sam učinila s tim? Ustala sam, otišla
u kupaonicu i obrisala se. Iskrala sam se iz kuće dok
su svi još spavali pa sam, vrativši se u svoj stan, stala
pod tuš i isprala svaki njegov trag iz sebe. To jest,
barem sam mislila da jesam. Tek sam nekoliko
tjedana kasnije, kada mi je izostala mjesečnica,
shvatila da mi to uopće nije pošlo za rukom.
- Tada sam odlučila izmisliti priču. O tome kako
sam se pijana poševila s nekim tipom na tulumu. A
kada neku laž ispričaš dovoljan broj puta, počneš i
sama vjerovati u nju. Uostalom, bilo je lakše prihvatiti
tu priču i živjeti s njom nego se nositi s istinom.
Dopustila sam da ta priča postane moja istina. Svi su
ju ostali spremno prihvatili pa nisam vidjela zašto ne
bih i ja.
- Otrpjela sam sva sranja koja su mi servirali,
odslušala sve komentare o tome kako sam drolja, a
kada sam bila primorana prekinuti školovanje zbog
trudnoće, vratila sam se majci, koja je također bez
mnogo problema povjerovala da joj se kći pretvorila u
osobu lakoga morala. Nakon toga, provela sam
ostatak života razapeta između srama zbog onoga što
ljudi misle o meni, i srama zbog onoga što se uistinu
dogodilo. Sve do danas, kada sam sjedila u policijskoj
sobi za ispitivanje, slušajući svoju majku kako
pripovijeda istovjetnu priču o samo okrivljavanju i
tome kako je dopustila daju to izjeda iznutra
godinama, uz jedinu razliku što je njoj bilo samo
četrnaest kada joj se to dogodilo. Sada sam svjesna
da više ne mogu nastaviti živjeti ovako. Ne mogu i
dalje živjeti u laži i nanositi bol ljudima koje volim. Ne
smijem dopustiti da me to uništi.
 Snažno sam pesnicom odalamila po madracu
kada je i posljednji kamen moje brane popustio.
James me čvrsto zagrlio, ali ne toliko čvrsto da suze
ne bi mogle pronaći svoj put iz mene. Milovao me po
kosi, ljubio mi kapke, neprestano mi ponavljajući
jedno te isto. Iste one dvije riječi koje sam tako dugo
čeznula čuti: - Vjerujem ti.
Ne znam koliko smo dugo ostali tako, pripijeni
jedno uz drugo, kao da smo na prevrnutoj splavi za
spašavanje, koju podivljalo more šiba svojim
valovima. Međutim, u nekome trenutku, mnogo
kasnije, nakon što smo oboje prestali plakati, James
je rekao nešto. Jednu stvar koju nipošto nisam
očekivala čuti.
- Mislim da bi trebala reći Ruby.
- Ne - smjesta sam se usprotivila.
- Razumijem zašto nisi i zašto to ne želiš učiniti ni
sada - rekao je - ali ona mora čuti istinu. Mislim da
joj to treba više od bilo čega drugoga na ovome svijetu.
- Ono što joj treba više od bilo čega drugoga jest
imati oca- čije ime zna. Ime koje će stajati na njezinu
rodnome listu. A to je upravo ona jedna stvar koju joj
ne mogu dati.
- Onda joj daj ovo. Reci joj istinu. Jer ako to ne
učiniš, ona će nastaviti nositi u sebi tu ljutnju prema
tebi, misleći da si sama kriva za ono što te snašlo i da
si odgovorna za situaciju u kojoj se nalazi.
- Pa i jesam. Napila sam se, nisam li? Bila sam
tako pijana da sam bila praktički komatozna u
trenutku kada je legao na mene i otpočeo.
 James je okrenuo moje lice prema svojemu. -
Silovao te, Nic. Moraš početi nazivati stvari pravim
imenom. Moraš priznati to, kako sebi, tako i Ruby.
- Još je premlada. Ne mogu očekivati da se u toj
dobi nosi s nečim takvim.
- Ne bih se složio, ne nakon načina na koji je
reagirala jučer. Zrela je za svoje godine, a i prilično je
žilava i otporna.
- Želim to učiniti - odgovorila sam.- Danas sam
morala sjediti uz mamu i slušati kako detaljno
prepričava što joj je sve John činio i kako je sve to
tajila sve ove godine. Istina je da sam ju ja uvjerila da
kaže istinu, da sam nastupila sa stavom kako je sve
bolje otvoreno izbaciti iz sebe, a zapravo sam takva
licemjerka, jer sve ovo vrijeme činim isto što je činila
i ona. Jedina je razlika u tome što ja to činim kako
bih zaštitila Ruby, jer ne mogu ni zamisliti koliko bi
joj grozna bila spoznaja o načinu na koji je došla na
ovaj svijet.
- Jasno mi je to - odgovorio je James. - Vjeruj mi,
i sam bih ju htio zaštititi od toga. Ali također vidim i
patnju koja se provlači kroz tvoju obitelj već
generacijama, upravo zbog krivnje i srama koji se
samo gomilaju, i zaista ne bih htio da nešto takvo
zadesi i Ruby. Ako nastaviš to tajiti, pretvorit ćeš
istinu u nešto sramotno, nešto što si primorana
skrivati od ostalih. Ali ako to glasno izgovoriš, ako to
obznaniš, tada to prestaje biti sramotna tajna. Svojim
ćeš joj činom pokazati da to nije nešto čega se treba
sramiti.
Zapitala sam se kako je muškarac koji je oduvijek
tvrdio da nije pretjerano rječit uspio izvući ovakvo
nešto niotkuda. Imao je pravo, bila sam svjesna toga.
Ali to nije stvari činilo nimalo jednostavnijima za
mene.
- Strah me - rekla sam. - Strah me da će me
zamrziti više nego me već mrzi.
- Ne mrzi te - odvratio je - samo je frustrirana jer
ne zna istinu.
- Ali to je tako težak teret za njezina leđa. To bi joj
moglo u potpunosti zeznuti život.
- Znam. Ali isto bi se moglo dogoditi i ako odlučiš
ovo i dalje tajiti.
.
Ostala sam budna dugo nakon našega razgovora.
James je s vremenom ponovno utonuo u san, no ruka
mu je i dalje bila zaštitnički obavijena oko mene.
Ležala sam ondje, a mozak mi je radio punom parom,
pokušavajući smisliti što ću reći Ruby. Postoje priče
koje se nikako ne može uljepšati. Posebice nakon što
su dugo bile zaključane u nečijoj intimi. Takve priče
često znaju izletjeti u vidu bujice, sakateći riječi i
rečenice, čineći samu priču besmislenom. Najviše od
svega mučilo me pitanje hoće li mi Ruby ikada
oprostiti. Nisam vjerovala da hoće, ali bila je to cijena
koju sam morala platiti ako sam htjela prekinuti
začaran krug.
.
Pričekala sam da James sljedećeg jutra odvede
Maisie na plivanje. Nakon plivanja odvest će ju k
Emily, posve spremnu za vatromet i zabavu u
pidžamama. Ruby će tako imati prostora koji će joj
jamačno trebati kako bi se suočila s istinom, a ja ću
imati vremena pokušati popraviti počinjenu štetu
prije nego se Maisie vrati.
Pokucala sam na vrata njihove sobe pa ušla kada
me pozvala unutra. Čitala je Tajni vrt. Već smo ga
jednom pročitale, zajedno, prije mnogo godina.
Iznenadilo me to, jer je u posljednje vrijeme uglavnom
čitala knjige namijenjene tinejdžerima. Podsjetilo me
to na činjenicu daje ona još uvijek dijete, premda u
onom uvijek neugodnom prijelaznom razdoblju.
- Taj me naslov vraća u neka druga vremena -
rekla sam.
- Da. Poželjela sam ju ponovno pročitati. Tužnija
je nego se sjećam, poglavito zbog jadnog Colina,
onako zatvorenog, i svib tih tajni.
Kimnula sam, ne mogavši odgovoriti, pa sjela na
rub kreveta. Odložila je knjigu, kao daje nekako
predosjetila što slijedi.
- Želim ti nešto reći - započela sam. - Ne znam je
li pravi trenutak za to, a sasvim ti sigurno to neće biti
lako čuti. Razljutit će te i uznemiriti, i potpuno je u
redu ako to ne želiš čuti, ih ako želiš pričekati neki
bolji trenutak. Stoga mi bez ustručavanja reci ako je
tako. Bilo kako bilo, htjela sam ti dati izbor.
- Riječ je o mojem ocu, zar ne? - upitala je.
- Da - uzvratila sam.
- Tada želim znati - odgovorila je.
Zagledala sam se u zid nasuprot sebe. Bio je
prekriven slikama štenadi i jednoroga, što se činilo
potpuno neprimjerenim u trenutnim okolnostima.
No, znala sam da, ako pogledam Ruby, nikada neću
moći prevaliti riječi preko usana. Zašutjet ću čim
ugledam prve naznake patnje na njezinu licu.
 - Većina onoga što sam ti ispričala istina je - rekla
sam. - Bila sam na zabavi tijekom druge godine
studija. Bila sam pijana. Bilo mi je dvadeset godina,
ali nisam bila ni izbliza odgovorna i razumna poput
tebe.
Zastala sam, svjesna da Ruby pomno prati svaku
moju riječ. Pokušavala sam posložiti kaotično klupko
misli u svojoj glavi kako bih priču iznijela onako kako
sam to zamislila. I dalje će to biti istina, ali barem ću
ju poštedjeti bolnih detalja.
- Zaspala sam u spavaćoj sobi svoje prijateljice. U
tome trenutku ondje nije bilo nikoga drugoga, ali
kada sam se probudila par sati kasnije, sa mnom je
bio muškarac. Ležao je na meni. Našao se u meni,
iako mu nisam dala dopuštenje za to.
Čula sam daje Ruby počela plakati pa sam
posegnula prema njezinoj ruci, i dalje se ne usuđujući
pogledati ju.
- Ukočila sam se - nastavila sam. - Bila sam
uplašena, tako uplašena i zbunjena da nisam znala
što poduzeti. Pokušala sam se pomaknuti, ali nisam
mogla. Bio je mnogo krupniji od mene i bilo me strah
da će mi nauditi pa sam ostala nepomično ležati dok
nije bilo gotovo.
Obrisala sam suze koji su mi se slijevale niz
obraze. - Razlog zašto ne znam ime tvojega oca jest taj
što se ni u jednom trenutku nije zaustavio kako bi mi
se predstavio. A kada je sve bilo gotovo, ustao je pa
bez riječi napustio prostoriju, a ja ga nikada više
nisam vidjela.
Ruby je zatulila gotovo u istome trenutku kada i
ja. Skrenula sam pogled sa zida prema njoj, ugledavši
njezine širom razrogače- ne oči, prestravljene
spoznajom koja joj se polako počela probijati do
svijesti, spoznajom koja ju nikada više neće pustiti na
miru. Spoznajom daje njezino postojanje plod
silovanja.
- Ne - vrisnula je.
- Tako mi je žao - rekla sam. Pokušala sam ju
zagrliti, ali ona me odgurnula.
- To nije istina- nastavila je vikati. - Izmišljaš sve
to samo kako bi osvjetlala vlastiti obraz.
- Nikada to ne bih učinila - rekla sam. - Nikada ne
bih učinila nešto čime bih te hotimično povrijedila.
- E, pa upravo jesi.
- Htjela sam da znaš istinu. Smatrala sam da
zavređuješ znati.
- Ako je to zaista istina, tada si me se trebala
riješiti. Nisi me trebala roditi.
Riječi su se sručile na mene poput pljuske,
zažarivši mi obraze. - Nisam te se riješila jer sam od
trenutka kada sam doznala da sam trudna znala da
ču te voljeti više nego bilo što drugo na ovome svijetu.
Sve što moraš znati jest da sam, u trenutku kada mi
je babica pružila u naručje taj mali naboran, uplakan
zamotuljak, znala da sam ispravno postupila i da si ti
jedino dobro koje je proizašlo iz svega toga. I nisam se
predomislila. Pomislim to isto svaki put kada te
pogledam.
- Ali, ne podsjećam li te na njega?
- Ne - žurno sam uzvratila. - Bilo je mračno i nisam
ga mogla vidjeti. Nemam pojma kako je izgledao, i ne
vidim ga u tebi. Sve što vidim jest prekrasna
djevojčica koja stasa u nevjerojatnu mladu ženu
kojom se tako ponosim. I ne želim da više tratiš niti
jedne dragocjene sekunde svojega života razmišljajući
o njem, jer on toga jednostavno nije vrijedan. U redu?
- Zna li baka? - upitala je između jecaja.
- Ne - odgovorila sam. - Nisam se mogla primorati
da joj kažem. Znala sam koliko biju to povrijedilo, i
nisam vidjela smisla u tome, jer time ne bih
promijenila ništa. Već je bila poprilično ljuta na mene
jer sam ostala trudna i tako zeznula svoje školovale.
Činilo mi se besmislenim dodatno ju opterećivati.
- Ali pustila siju da se ljuti na tebe. Pustila si da
svi misle kako si spavala s nekim komu čak ni ime ne
znaš.
- Nisam htjela da se prema tebi odnose drukčije -
rekla sam. - Nisam htjela da te itko ikada pogleda i
pomisli na ono što mi se dogodilo, a znala sam daje
najbolji način da to postignem jednostavno nikomu
ne reći istinu.
- Ali rekla si Jamesu - odgovorila je.
- Tek sinoć. Morala sam mu reći jer me šutnja
izjedala, a vidjela sam što su godine šutnje učinile
baki. On me nagovorio da ti kažem. Rekao je da si
dovoljno stara da čuješ istinu.
- Mrzi li me sada?
- Mrzi li te? Zaboga, voli te više nego sam ikada
očekivala da će te voljeti. On ti je oduvijek bio pravi
otac. Učinio je za tebe više nego mnogi očevi ikada
učine za svoju biološku djecu, a ja ne želim da ovo
promijeni bilo što između vas.
- E, pa mijenja! - vrisnula je. - Ovo mijenja sve.
Moj te otac silovao. Tako sam začeta. Kako bih,
dovraga, trebala živjeti znajući to?
 - Ne znam - odgovorila sam - ali pomoći ću ti ako
mi dopustiš. Znam da neće biti lako, ah moraš znati
da ću uvijek biti uz tebe. Ako poželiš razgovarati o
tome, tu sam, a ako odlučiš kako ne želiš razgovarati
o tome, to je isto u redu.
- Izvrsno. Jer ne želim razgovarati o tome, ni sad,
ni ikada više.
Želim da se tornjaš iz moje sobe i ne vraćaš se
ovamo. - Zavitlala je svoj primjerak Tajnog vrta u zid.
'
Ustala sam pa se zaputila prema vratima. - Žao mi
je - rekla sam. - Nikada nećeš znati koliko.
Ostatak dana provela je zatvorena u svoju sobu.
Za ručak sam joj donijela sendvič. Kada sam kasnije
došla s večerom, zatekla sam sendvič pred vratima,
netaknut. Kada sam pošla na spavanje, i ručak i
večera i dalje su bili ondje, kao da hranom
ostavljenom pred vratima pokušava dati fizički oblik
svojoj boli.
- Smijem li ući i poželjeti ti laku noć? - upitala sam
potiho.
- Ne - uslijedio je odgovor.
- Laku noć - rekla sam drhtavim glasom. - Volim
te. Odgovor je izostao. Sjela sam na podest, leđima se
oslonivši o zid i pognuvši glavu, slušajući eksplozije
vatrometa vani i osluškujući svoju kćer, koja je te
večeri zaspala u suzama.
 23. rujna 1944.

Draga Betty,
Bila si tako hrabra danas, ljubavi moja. Otišla si ne
pustivši ni suze. Održala si obećanje koje si mi dala, a ja ću
održati ono dano tebi. Ono koje sam ti dao sa zaručničkim
prstenom. Na dan tvojega osamnaestoga rođendana,
pokucat ću na vrata tvoje pratetke Aggie pa te odvesti
kako bih te uzeo za ženu. Možda čak učinim i ono što si
predložila pa te, ako shvatimo da se nećemo moći strpjeti
do Kanade, odvedem u Cretnu Creen. A tvoji roditelji i
tvoja pratetka neće moći poduzeti ama baš ništa kako bi
me zaustavili.
Volio bih da sam ti mogao donijeti prsten s najvećim
dijamantom na svijetu, ali nadam se da si zadovoljna i s
ovim malenim. Svaki put kada odem u Bettys Bar vidjet ću
mjesto gdje smo njime izrezbarili naša imena u zrcalu,
pokraj imena svih drugih avijatičara. Sada su naša imena
ondje zauvijek. Nitko nam to ne može oduzeti. To je javna
potvrda naše ljubavi.
Izgledala si tako divno danas, Betty. Prava engleska
ruža. Sačuvaj bijelu ružu koju sam ti darovao. Možda ju
možeš prešati. Karamele koje sam ti donio možeš pojesti.
Mislim da njih ionako ne možeš sačuvati, a da se ne
pokvare. Dao bih ti svijet da mogu, jer to je ono što si ti
dala meni. I sjeti se što sam ti rekao kada si ml rekla da ti
je žao što mi nisi kupila dar. Već nosiš najdragocjeniji dar
na ovome svijetu, Betty. Više od toga ne mogu poželjeti.
Čuvaj naše dijete. Odbrojavat ću dane do trenutka kada ću
te opet moći zagrliti, do trenutka kada ću osjetiti prstiće
našeg djeteta obavijene oko svojih.
 Uzbuđen sam uslijed same pomisli na budućnost. Toliko
je toga čemu se imamo radovati. A kada ostarimo, ovo
razdoblje odvojenosti bit će samo kap u moru naših života.
Imaj to na umu, najdraža Betty, i budi hrabra. Mislit ću
na tebe svake sekunde svakoga dana te kroz dugačke noći
koje nam predstoje.
Pazi na naše prekrasno dijete dok se ne sretnemo
ponovno.
Zauvijek tvoj,
William
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Sljedećeg je jutra Rubyna zdjelica sa žitaricama bila

prazna kada sam se nakon doručka vratila na kat.
Bio je to početak, kakav- takav. Pokucavši na vrata,
začula sam prigušeno: - Mhm. - Ušla sam. Sjedila je
na krevetu i čitala Tajni vrt.
- Želiš li da ti donesem još štogod? - upitala sam.
- Ne, hvala - odgovorila je.
- Jesi li uspjela što odspavati? - upitala sam.
Slegnula je ramenima.
- Mislila sam ono što sam rekla. Tu sam kad god
poželiš razgovarati.
Kimnula je, snažno zagrizavši donju usnicu.
- James je otišao k Emily po tvoju sestru -
odgovorila sam. - Možda bi nam se mogla pridružiti
za ručkom, ha?
Ponovno je kimnula. Nježno sam zatvorila vrata za
sobom.
.
Deset minuta kasnije Maisie je poput tornada
uletjela u kuhinju, razbivši tišinu koja se nadvila nad
kućom. - Doma sam - viknula je, jurnuvši prema
meni pa me zagrlivši. - Jesam li ti nedostajala?
- Nedostajala nam je tvoja buka - odgovorila sam,
osmjehujući joj se.
- Hej, to nije fer - odgovorila je Maisie, zgrabivši
Jamesovu ruku kada je došao za njom pa se zavrtjevši
oko nje dok sam ih ja oboje nastojala izbjeći u
pokušaju da se dokopam hladnjaka.
- Pa, nadam se da vas dvije niste svojim
brbljanjem Emilynu mamu držale budnom cijele noći.
- Hihotanjem - rekla je Maisie. - Rekla je da smo
ju držale budnu hihotanjem.
- Pa, onda bi bilo dobro da sljedeći put Emily
prespava ovdje, kako bi se njezina mama mogla
pošteno odmoriti.
- Misliš, kada budemo živjeli u prabakinoj kući? -
upitala je.
Shvatila sam, po prvi put, da će kuća zauvijek
ostati prabakina.
Što god učinili s njom - uveli centralno grijanje,
renovirali kupaonicu, prebojili svaki zid - ta kuća i
dalje neće biti naša. Trag koji je ostavila na njoj
jednostavno je bio predubok. Nije ga se moglo
prebojiti ili prikriti. Priče kojima je kuća posvjedočila
nemoguće je izgnati u ništavilo, a patnja kojom su te
priče prožete zauvijek će biti ocrtana na maminu licu.
To mjesto nikada joj nije bilo dom. Nije bilo čak ni
kuća. Za nju je ono bilo poprište zločina.
- Pričekajmo pa ćemo vidjeti - odgovorila sam.
- Gdje je Ruby? - upitala je Maisie.
- U vašoj sobi. Ali pusti ju na miru. Danas joj
moramo dati malo prostora.
- Opet njezine tinejdžerske mušice? - upitala je
Maisie.
- Tako nešto.
- Što kažeš na to da te nakratko odvedem u park?
- upitao je James. - Kako bi izbacila iz sebe višak
energije.
 - Hura - viknula je Maisie, potrčavši u stražnje
dvorište po svoj romobil.
James mi je prišao pa mi položio dlanove na
ramena. - Daj joj vremena - rekao je.
Kimnula sam, premda nisam imala pojma koliko
će joj vremena biti potrebno.
Inspektor Freeman nazvao je dok sam vadila
posuđe iz perilice. Provjerila sam jesu li kuhinjska
vrata zatvorena prije nego sam se javila.
- Ispričavam se što vam smetam u nedjelju - rekao
je. - Došlo je do novoga razvoja situacije u slučaju.
- Nastavite.
- Dobili smo rezultate DNK analize uzoraka vaše
majke i Johna Armitagea. Bojim se da odgovaraju
ostacima koji su pronađeni posljednji.
Premda je to bila vijest koju sam očekivala,
službena potvrda svejedno me potresla. Sjela sam za
kuhinjski stol.
- U redu - rekla sam, trseći se prikriti drhtanje u
glasu.
- Želite li prenijeti vijest vašoj majci ili biste radije
to prepustili nama?
- Ne, ja ču joj reći, hvala - odgovorila sam.
- Armitage će i dalje ostati u pritvoru - nastavio je.
- Teretit ćemo ga za silovanje, seksualno
napastovanje, kao i za oštećenje imovine, te prijetnje
vama i vašoj obitelji. Sutra će izaći pred sud. Rekao
bih kako je vjerojatnost da će mu biti odobrena
jamčevina izrazito mršava.
- U redu. I sve će ponovno biti na vijestima, zar
ne?
 - Da, međutim postoje stroga pravila vezana uz
medijsko izvještavanje nakon što država protiv
nekoga podigne optužnicu. Neće ga smjeti povezati s
vašom obitelji, jer bi time otkrili identitet vaše majke.
Moja kolegica, detektivka Lockwood, stupit će sutra u
kontakt s njome, ali pretpostavio sam da ćete možda
poželjeti razgovarati s njome prije toga i odagnati joj
možebitne strahove da će njezin identitet isplivati u
javnost.
- Hvala vam. Da, želim to učiniti. Je li priznao
svoje zločine?
- Tvrdi da se sve odvijalo uz njezin pristanak.
Vidjet ćemo kako će se opravdati na sudu kada porota
čuje daje u tome trenutku imala tek četrnaest godina.
- Ali i dalje se znaju izvući, zar ne? Hoću reći,
sudovi često znaju osloboditi ljude poput njega, zar
ne?
- Istina, znaju, ali mi ćemo učiniti sve u našoj moći
da on ne bude jedan od njih. Pronašli smo fotografije
drugih djevojaka u njegovu domu. Neke je ispisao
pisačem, neke su bile u računalu. Pokušat ćemo
pronaći i ostale njegove žrtve, što više to bolje. Uvjeren
sam da vaša majka nije bila jedina.
- A što je s njezinim djetetom? - upitala sam. - Je
li priznao da je ubio njihovo dijete?
- Poriče da zna bilo što o djetetu. Tvrdi daje mislio
kako je vaša majka pobacila ili dala dijete na
posvajanje.
- Ali, ne može tako. On je kriv. Morao je biti on.
Inspektor Freeman uzdahnuo je. - Bio je izrazito
odlučan po tome pitanju.
- Vjerujete mu, zar ne?
 - Postoji mogućnost da je još netko bio upleten.
Nažalost, vaša je baka bila možda i posljednja osoba
koja je znala što se dogodilo djetetu.
- Ne mislite valjda daje ona to učinila?
- Ne. Alije možda znala tko jest.
Nakon razgovora ostala sam sjediti za stolom,
odsutno zureći u svoj mobitel. Mislila sam daje
konačno sve sjelo na svoje mjesto. No sada je sve
iznova visjelo u zraku. Što ako inspektor Freeman
ima pravo? Što ako John govori istinu i ako je baka
bila jedina osoba koja je znala što se dogodilo? Ne
samo njezinoj djeci nego i maminu novorođenčetu.
Kako ćemo u tome slučaju ikada otkriti istinu?
Nisam se mogla pomiriti s mišlju daje te tajne
odnijela sa sobom u grob i da nije za sobom ostavila
neki trag, ili da među živućima više ne postoji nitko
tko bi mogao rasvijetliti tajnu. A onda sam se sjetila
da postoji netko takav, i da moram razgovarati s njom
prije nego bude prekasno.
★
Kada se James vratio s Maisie, dočekala sam ih
na ulaznima vratima, zaogrnuta jaknom i spremna za
polazak.
- Jesi li se dobro provela? - upitala sam.
- Tatica kaže da bih mogla osvojiti olimpijsku
medalju u vožnji romobilom.
- Sigurna sam daje tako. Moram nakratko otići i
nešto obaviti, ali tata će ti spraviti nešto za ručak.
Budi posebno obazriva prema Ruby, u redu?
Kimnula je pa odnijela svoj romobil van.
 - Što se dogodilo? - upitao je James čim se
dovoljno udaljila.
- Zvali su iz policije. Dijete iz susjedstva bilo je
mamino i Johnovo. Podići će optužnicu i izvesti ga
pred sud već sutra. Kažu da su u njegovoj kući
pronašli fotografije drugih djevojaka.
- Prljavo staro kopile, nadam se da će ga zadesiti
ono što zaslužuje.
- Naravno, poriče sve. Kaže da se sve događalo uz
pristanak, što znači da će mama morati podnijeti
traumu suđenja. Također poriče daje usmrtio dijete.
Inspektor Freeman vjeruje mu po tome pitanju.
- A na koga sumnja?
- Ne znam, ah odlučila sam posjetiti Olive. Osim
nje, ne pada mi na pamet nitko drugi tko bi mogao
nešto znati.
- Jesi li sigurna daje to dobra zamisao? - upitao je
James. - Nisi li rekla daje bolesna?
- Jest, ah nemam izbora. Moram doznati prije
nego bude prekasno. Kasnije ću navratiti i do mame.
Rekla sam inspektoru da ću joj ispričati sve prije nego
ju policija sutra službeno obavijesti. Hoćeš li se moći
postarati za ručak za vas troje? Možda nekakve
kobasice? Ruby je rekla da će se spustiti i objedovati
s vama. Pripazi na nju umjesto mene. Zapravo je u
ovome trenutku možda i bolje za nju da nisam u
blizini.
Odvezla sam se uzbrdo do Heptonstalla, prošavši
pokraj skretanja za Johnovu kuću, pritom nastojeći
ne razmišljati o tome je li se netko sjetio nahraniti
njegovu papigu, Berta. Parkirala sam na malenome
parkiralištu iza doma pa zastala na pragu, prisjetivši
se svojega prvoga dolaska ovamo te u tome trenutku
shvativši da se doima poput nečega što se dogodilo u
nekome drugome životu, premda je od toga prošlo tek
nekoliko tjedana.
Dawn, voditeljica smjene s kojom sam razgovarala
taj prvi put, pojavila se na vratima. Smjesta me
prepoznala. - Dobar dan - pozdravila me. - Očekivali
smo Johna. Nije dolazio već nekoliko dana - nije mu
to nimalo nalik.
- Možemo li porazgovarati negdje gdje ćemo imati
malo privatnosti, molim vas? - upitala sam.
- Naravno - odgovorila je, smjesta promijenivši
izraz lica. - Pođite sa mnom do ureda.
Pošla sam za njom u omanju prostoriju bež zidova,
opremljenu osamljenim stolom na kojem je stajala
zakržljala lončanica i gomila registratora spiralnog
uveza. - Bojim se da John neko vrijeme neće moći
dolaziti - započela sam.
- Oh, Bože, je li bolestan?
- Ne, on je, erm, uhićenje. Sutra će ga izvesti pred
sud i protiv njega podići optužnicu za prilično ozbiljne
zločine. Nije izgledno da će ikada više moći doći u
posjet.
Izraz ženina lica opet se promijenio; oči su joj se
razrogačile, a čelo naboralo uslijed zaprepaštenja.
- Oh, zaboga. To nisam očekivala.
- Proteklih je nekoliko dana zaista bilo teško.
Došla sam ovamo s mišlju da bih trebala pokušati
Olive objasniti što se zbiva. Naravno, poštedjela bih
ju detalja. Htjela bih da shvati kako on više neće
dolaziti.
- U redu. Da, naravno.
 - Kako je ona uopće? John je rekao da ima upalu
pluća.
Bore na Dawninu licu produbile su se. - Ne, nije
to bila upala pluća. Samo malo gadnija prehlada, no
jutros je malo živnula. U svojoj je sobi.
John me očito htio odvratiti od posjeta.
- Razumijem. Smijem liju otići obići?
Dawn me izvela iz ureda pa povela niz hodnik do
vrata smještenih na njegovu samome kraju. Otvorila
ih je pa zakoračila unutra. Olive je sjedila u
naslonjaču smještenom uz krevet, odjevena u
prpošnu žutu vunenu vestu. Prekorila sam se što se
nisam sjetila putem stati u trgovini pa kupiti kekse ili
nešto drugo čime bih ju odobrovoljila i privoljela na
razgovor.
- Zdravo, Olive. Netko vam je došao u posjet - rekla
je Dawn. - Nicola, Bettyna unuka. Već vas je dolazila
posjetiti.
Olive me pogledala tako ispraznim pogledom da
nisam bila sigurna sjeća li me se uopće. - Je li Betty
tu? - upitala je. - Imam jako ukusne kiflice u limenci
za kekse.
- Ne. Betty nije ovdje.
- Je li onda John ovdje? Sačuvala sam mu
nekoliko napolitanki.
Okrenula sam se prema Dawn, koja me pokušala
ohrabriti sramežljivim smiješkom. - Pozovite me ako
me zatrebate - prošaputala je pa napustila prostoriju.
- John nije mogao doći danas - rekla sam, sjevši
na krevet.
- Igra li se opet negdje u susjedstvu? Rekla sam
mu da se vrati kući na vrijeme za čaj.
 Uzdahnula sam, nesigurna kako joj odgovoriti i bi
li možda bilo bolje ne red joj ništa više. Međutim,
morala sam joj reći. Ne bi bilo pošteno zatajiti joj
istinu, bila ju ona u stanju shvatiti ih ne.
- Bojim se da vam John još dugo neće dolaziti u
posjete - rekla sam. - Vidite, policija je doznala.
Doznali su što je učinio mojoj majci, Irene.
Na trenutak mi se učinilo da joj je na licu
zabljesnuo tračak nečega, no o čem god daje bila riječ,
nestalo je prije nego sam uspjela odgonetnuti njegovo
značenje.
- Kada smo prvi put razgovarale - nastavila sam -
pričali ste mi o vilinskim kipovima u Bettynu vrtu.
- Oh, da, prekrasne stvarčice.
- Nisam znala da ste i vi imali kip u vrtu.
Olive me na trenutak zbunjeno pogledala, a potom
su se bore na njezinu čelu zagladile. - Da, tamo je već
godinama. Ne onoliko dugo koliko Bettyni kipovi,
naravno, ali ipak poprilično dugo.
- Tko vam ga je darovao, Olive?
- I ti bi htjela imati svoj kip, dušo? Betty će ti ga
nabaviti. Ona mi je darovala moj.
- Znači, dobili ste ga od Betty?
- Da, kako bi bio u skladu s njezinima.
Usporeno sam kimnula glavom. Bilo me strah
nastaviti, ali znala sam da nemam izbora. - A zašto
vam je uopće trebao kip, Olive? Što je bilo zakopano
ispod njega?
Ovoga sam ga puta odgonetnula. Izraz užasa na
njezinu licu. U potpunosti je razumjela i dobro je
znala o čem govorim.
- Bio je to samo vrtni ukras, baš kao i njezini.
 - Osim što nije bio samo to, zar ne, Olive? Ispod
njega bilo je zakopano dijete. Dijete moje majke i
vašega sina. Ireneino i Joh- novo dijete.
- Ne - usprotivila se. - John nije imao ništa s tim.
Oduvijek je bio dobar dečko.
Bila je uplašena, toliko je bilo bjelodano.
Strahovala je od onoga što će se dogoditi Johnu, ili ju
je pak bilo strah onoga što bi joj on mogao učiniti ako
mi kaže istinu.
- John vam više ne može nauditi, Olive. Policija ga
je uhitila. Podići će optužnicu protiv njega i već ga
sutra izvesti pred sud.
Znaju daje silovao moju majku, ali želimo znati što
se dogodilo njihovu djetetu.
- Sestro - pozvala je.
- Molim vas, Olive. Betty je svoju tajnu ponijela u
grob, ali za vas još nije kasno. Još mi uvijek možete
reći svoju.
Pritisnula je tipku pokraj svojega kreveta. Dawn je
uletjela unutra. - Ne poznajem ovu ženu – rekla je. -
Želim da ode.
Pogledala sam Dawn, slegnuvši ramenima, pa
ustala. - Žao mi je što sam vas uznemirila, Olive -
rekla sam. - Mislila sam da biste trebah znati.
Izašla sam iz sobe. Dawn je brže- bolje zatvorila
vrata za nama.
- Žao mi je - rekla sam. - Nadam se daju nisam
previše uzrujala.
- Pripazit ćemo na nju. Mislim da će joj jako teško
pasti što John više neće dolaziti. Takva šteta što je na
taj način ostala bez sina i pred sam kraj života ostala
posve sama.
 - Slušajte - rekla sam, izvukavši komadić papira i
kemijsku olovku iz torbe. - Svjesna sam da osim
Johna nije imala drugih posjetitelja. Ostavit ću vam
svoj broj, za slučaj da se predomisli i poželi daju
ponovno posjetim. Bit će mi drago pomoći na bilo koji
način.
Dawn je uzela papirić. Zaputila sam se niz hodnik
prema izlazu, svjesna da za sobom ostavljam
posljednji djelić nade da ću ikada doznati istinu.
.
Mama je znala čim je otvorila vrata i ugledala me
kako stojim ondje. - Bila je to moja beba, zar ne?
Ušla sam unutra, zatvorivši vrata za sobom. - Žao
mi je - rekla sam, zagrlivši ju. - Iz policije su rekli da
se i njegov DNK poklapa. Optužit će ga za silovanje,
seksualno napastovanje, oštećenje imovine i prijetnje
upućene meni i Ruby. Sutra će ga izvesti pred sud.
Ne moraš se pojaviti pred sudom, ali on tvrdi da se
sve odvijalo uz pristanak pa će, nažalost, sve završiti
suđenjem.
Mama je odmahnula glavom. - Gad će povlačiti
moje ime po blatu - rekla je. - Baš onako kako je
nekoć prijetio.
- Neće. Medijima je zabranjeno otkriti tvoj
identitet. On će se naći na optuženičkoj klupi, ne ti.
U policiji kažu da mu jamčevina neće biti odobrena.
Ne moraš više strahovati od njega. Ne može do tebe.
Ne može ti više nauditi.
Mamino lice bilo je pepeljasto sivo. - Je li priznao
daje ubio moju bebu? - upitala je.
 Duboko sam udahnula. - Rekao im je da nije kriv
za to. Tvrdi da nije imao pojma o tome. Detektiv s
kojim sam razgovarala rekao je daje bio nepokolebljiv
i ustrajan u toj tvrdnji.
Mama se slomila i briznula u suze. - Moram znati
- rekla je. - Moram doznati tko je ubio moje dijete.
Primila sam ju pod ruku pa ju povela u dnevnu
sobu. Posjela sam ju na sofu pa ostala sjediti s njom
neko vrijeme prije nego sam joj pošla napraviti šalicu
čaja.
Još sam bila u kuhinji kada mi je zazvonio
mobitel. Nepoznat broj.
- Halo - javila sam se.
- Nicola, ovdje Dawn iz staračkoga doma. Riječ je
o Olive. Želi vidjeti Irene.
 .

Ne bi prošao ni dan, a da ne bih pomislila na nju. Pitala

bih se gdje je, kako je, tko je žena keju zove mamom. Kuća
je odjekivala njezinim odsustvom, no jeka je bila nijema.
Spavala sam u sobi u kojoj je brutalno začeta i jednako
okrutno oteta od mene. Bilo je to poput zatvorske &lije za
žrtve, u kojoj se napadač iznova vraća kako bi te ismijavao
i podbadao štapom kroz zatvorske rešetke.
Nije samo moja soba bila problem; zagadio je cijelu
kuću. Nisam mogla podići poštu s otirača, dobro znajući
daje on dodirivao omotnice. Nisam mogla pristaviti
kuhalo za vodu, a da pritom ne čujem njegovo
zviždukanje. Nisam mogla pogledati kroz prozor, iz
straha da cuga vidjeti kako stazom prilazi kući.
Dan kada je odselio bio je jedina svijetla točka u moru
tame. Slušala sam zvuke kamiona koji je odvozio njihove
stvari, uklanjajući ih iz susjedne kuće. Nisam si mogla
pomoći, a da ne poželim da jednakom jednostavnošću
mogu ukloniti i njegovu prisutnost iz naše kuće.
Moja mi je kći, pak, svakim novim danom nedostajala
sve više. Činjenica da ju nitko nikada više nije spomenuo
nije umanjila njezinu prisutnost. I dalje je bila s nama,
kroz tišine koje su zavladale obiteljskim objedima, u
pogledima koje su mama i tata razmjenjivali, u smijehu
koji je iščeznuo. Sjenka toga malenoga bića, koja se
nadvila nad kuću, bila je golema i tamna.
Ako su moji roditelji vjerovali da oduzimajući mi dijete
čine najbolje za mene, gadno su se prevarili. Bez
odlučnosti da učinim nešto od sebe kako bih joj pružila
bolji život, izgubila sam svaku volju za učenjem. Bez kćeri
čije bih divljenje i ponos priželjkivala, napustila sam školu
čim sam to zakonski smjela, ne položivši nijedan ispit pa
pronašavši besperspektivan posao u trgovini. Nemajući
razloga ujutro ustati iz kreveta i voditi računa o sebi, pala
sam u depresiju.
Otevši dijete od mene, zapravo su mi učinili medvjeđu
uslugu. Nisam zaboravila što mi se dogodilo samo zato što
je plod toga zlostavljanja uklonjen iz mojega života.
Naprotiv, proživljavala sam sve iznova svakoga dana
svojeg prizemnog, ispraznog života, i svake noći, dok bih
ležala u postelji, ne mogavši usnuti. Neprestano sam
mislila na nju, strahujući za njezinu dobrobit i
priželjkujući joj bolji život od onoga kakav bih joj ja mogla
pružiti, nadajući se da će joj, kada odraste, onaj tko joj je
pružio dom reći istinu pa da će me tada možda doći
potražiti. Naravno, ako mržnja prema meni zbog onoga
što sam joj priuštila ne bude presnažna.
U međuvremenu, morala sam nastaviti živjeti u tome
zatvoru u koji se moj dom pretvorio, okružena zvucima,
mirisima i okusima koji su me podsjećali na njega. Bila je
to kazna za moj grijeh, za sramotu koju sam nanijela
svojoj obitelji, jer iako nitko nikada nije spominjao ono što
se dogodilo, nevidljiv sloj srama obavio je i mene i kuću.
Oduzeti dijete djevojčici bilo je lako, no odagnati sramotu
onoga što je ista ta djevojčica učinila bilo je posve
nemoguće.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Odvezle smo se do Heptonstalla u potpunoj tišini.

Mama je bila odlučna u namjeri da pođe vidjeti Olive.
Bilo mi je jasno i zašto; očajnički je trebala odgovore.
Međutim, mučilo me pitanje hoće li se moći nositi s
onime što čuje.
Dawn nas je pozdravila na ulaznim vratima.
Povela nas je niz hodnik pa stala ispred Oliveine sobe.
- Želite li da ostanem s vama? - upitala je.
- Ne, hvala - odgovorila sam. - Ali pozvat ću vas
ako nam zatrebate.
Otvorila sam vrata pa ušla, a mama me slijedila
prilično kolebljivim korakom. Olive je sjedila u
naslonjaču, kao da se nije pomaknula od našega
posljednjega susreta. Zaškiljila je, ugledavši mamu
iza mene. Okrenula sam se, pokušavši ju ohrabriti.
Mama je prišla bliže pa pružila Olive ruku. Olive ju je
zgrabila- stisnuvši ju kao daju nikada ne namjerava
pustiti.
- Bila je predivno malo stvorenje - zaustila je.
- Tko to? - upitala sam.
- Dijete.
- Vidjeli ste moje čedo? - upitala je mama, sručivši
se na krevet. - Betty me upitala poznajem li ikoga tko
bi uzeo dijete, nakon što se njezina Irene uvalila u
nevolju.
 Mama se okrenula prema meni, namrštivši se.
Odmahnula sam glavom, svjesna kako ju ne smijemo
prekidati.
- Rekla sam joj da će ga moja nećakinja Jennifer
uzeti. Sirotica je godinama sa svojim mužem
pokušavala dobiti dijete. Zato ju je donijela meni, čim
se rodila. Čim sam ju pogledala, smjesta sam znala.
- Iako se netom rodila, bila je Johnova slika i
prilika. Nikad ne zaboraviš kako je izgledalo tvoje
prvorođenče.
- Jeste li rekli nešto? - upitala sam. - Hoću reći,
jeste li rekli to Betty?
- Nisam, ali mislim daje i ona znala. Zbog načina
na koji me gledala.
Prekinula nas je jedna od njegovateljica, došavši
upitati Olive želi li nešto popiti.
- Godila bi mi šalica čaja.
Žena se okrenula prema nama pa upitala mamu i
mene jesmo li i mi za čaj. - Ne, hvala. - Pričekala sam
da ode prije nego sam potaknula Olive da nastavi
priču. - I što se potom dogodilo djetetu?
- Čijemu djetetu?
Mama mi je uputila nov pogled iz kojeg je bilo
jasno daju nada pomalo napušta.
- Ireneinu - uzvratila sam. - Pričali ste nam o
Ireneinu i Johnovu djetetu.
- O, da - rekla je. - Bilo je strašno.
- Što to?
- Harold je dobio otkaz na poslu. U tvornici su
njemu i tucetu drugih ljudi o ručku vratili radne
knjižice i poslali ih kućama. Kada je došao kući,
zatekao me kako sjedim s djetetom u naručju i zibam
ga. Ispričala sam mu sve. Rekla sam mu daje dijete
Johnovo i daje uvalio Irene u nevolju. Razbjesnio se.
Rekao je da nemamo nikakve veze s tim i da se
smjesta riješim djeteta. Da ga odnesem natrag Betty i
skinem nam tu brigu s vrata.
- S mojim Haroldom nije bilo uputno raspravljati
kada je bio takvoga raspoloženja. Uostalom, na putu
kući bio se zaustavio u pivnici i dostaje popio. Pružila
sam mu dijete kako bih otišla po kaput i cipele, ali
kad sam se vratila u dnevnu sobu, dijete sam zatekla
na kauču. Prestalo je disati. Harold se zaklinjao da
nije ništa učinio, ali smjesta sam primijetila da su
jastuci iza djeteta drukčije razmješteni.
Sklopila sam oči, poželjevši da mogu izbrisati
prizor koji mi se usjekao u um, međutim dobro
znajući da će ostati ondje zauvijek. Posegnula sam za
maminom šakom pa ju stisnula. Drhtav joj je dlan bio
ljepljiv i znojan.
- Što ste učinili, Olive?
- Uspaničila sam se. Nisam znala što učiniti. Naš
se John trebao vratiti svakoga trenutka, a ja nisam
htjela da vidi bebu pa se uznemiri. Stoga smo ju
pokopali u dnu dvorišta. Harold je iskopao rupu, a ja
sam ju položila unutra, još uvijek umotanu u njezinu
dekicu. Moje vlastito unuče. Jedino koje sam ikada
imala, pokazat će se kasnije.
Olivein je glas puknuo, a ona briznula u suze.
Prekrasne, bistre suze koje su blistale klizeći niz
tanašnu kožu njezinih obraza. Drugom sam rukom
posegnula prema njezinu dlanu pa ga primila. I tako
sam ostala sjediti ondje, držeći se za ruke s dvjema
ženama koje su nekoć u naručju držale moju
polusestru.
- Zašto niste ništa rekli mojoj mami? - upitala sam
nakon nekoga vremena.
Olive se namrštila.
- Irenei? Mojoj mami. Gospođi pred vama. Nitko
joj nikada nije rekao što se dogodilo njezinu djetešcu.
- Nisam mogla. Nikada više nisam nikomu govorila
o tome. Zapravo, nikomu osim Betty. Svratila je
sutradan kako bi se raspitala o djetetu i kako se
Jennifer snalazi, a ja sam jednostavno briznula u
suze. Ispričala sam joj samo dio priče, ali
pretpostavljam daje dokučila ostatak. Nikada više
nije progovorila s Haroldom.
- Upitala sam ju želi li tijelo prenijeti u svoj vrt, ali
rekla je da joj ne želi ometati počinak, nego samo na
neki način obilježiti grob.
- I tada vam je darovala vilinski kip? - upitala sam.
- Tako je. Rekla mi je da ne govorim Irene. Rekla
je da bi joj to slomilo srce. Da će joj radije dopustiti
da živi u nadi kako će ju njezina kći jednoga dana
pronaći.
Iz mamina grla prolomio se bolan vapaj. Stisnula
sam joj dlan. Dlan četrnaestogodišnjakinje koja je
netom doznala kako je skončalo njezino dijete. I kako
njezina majka, koja je i sama izgubila dvoje svoje
djece, očito nije htjela da i njezina kći iskusi tu bol.
- A John nikada nije doznao?
- Ne. Nikada nije ni pitao za dijete. Odselili smo
nekoliko mjeseci kasnije. Mislila sam daje tako
najbolje s obzirom na okolnosti. Uostalom, bojala sam
se bilo što reći. Isprva sam se bojala Harolda, a
kasnije i Johna. Bila sam svjesna za što su ijedan i
drugi sposobni.
Njegovateljica se vratila s Oliveinim čajem pa ga
spustila na stolić pokraj nje.
Ustala sam, pročitavši iz mamina izraza lica da se
pod hitno mora maknuti odande.
- Hvala vam što ste nam rekli istinu, Olive - rekla
sam.
- Nema na čem, dušo - rekla je. - John će uskoro
svratiti. Sačuvala su mu par napolitanki.
.
Ostala sam dugo sjediti s mamom nakon što sam
ju dovezla kući. Nije rekla ni riječi za vrijeme vožnje
natrag do Halifaxa. Izgledala je poput omamljenoga
boksača kojemu je protivnik netom zadao razoran
udarac, oborivši ga njime na tlo, i kojemu sada
odbrojavaju vrijeme. Nisam bila sigurna hoće li uopće
uspjeti pridići se s poda, a kamoli izdržati deset rundi
s Johnom u sudnici kada za to dođe vrijeme. Sve te
godine patnje, sve te godine života u neznanju, a
sada, kada je naposljetku doznala istinu, ona je bila
toliko svirepa daje zapravo bila nesnosna.
- Kako je mogao to učiniti? - progovorila je
naposljetku. - Ugasiti taj mali život svojim velikim,
prljavim ručetinama? Nije živjela ni cijeli sat. Nije
zaslužila umrijeti na taj način.
- Znam - odgovorila sam. - I žao mije. Mora biti
užasno doznati takvo nešto.
- Mama je imala pravo u jednome - rekla je. - Ne
bih se mogla s time nositi, ne u ono vrijeme. Sada
barem imam vlastitu obitelj. Imam nešto za što mogu
živjeti.
Pomislila sam na baku i sve ono što je morala
proživjeti nakon gubitka svoje djece - što god da im se
dogodilo - a potom sam se prisjetila žene koja je mojoj
majci oduzela njezino dijete nekoliko minuta nakon
što je rođeno pa ga predala majci čovjeka koji ju je
silovao. Bilo je jako teško, gotovo nemoguće, pomiriti
te dvije stvari u istoj osobi.
- I dalje mi nije jasno kako ti je mogla oduzeti
dijete - rekla sam. - I to nakon što je i sama izgubila
dvoje svoje.
- Valjda ljudi različito reagiraju na gubitak. Možda
je bila i prestrašena - u to su se doba žene mahom
bojale muškaraca, čak i onih za koje su bile udane.
Kao što je Olive rekla, dobro su znale što su ti
muškarci kadri učiniti.
.
Nazvala sam inspektora Freemana kada sam
došla kući pa mu ispričala cijelu priču.
- Vjerujete li da govori istinu? - upitao je.
- Mislim da više nije sposobna lagati.
- Morat ćemo obaviti služben razgovor s njome, ali
u svakome slučaju, hvala vam, bili ste od velike
pomoći.
- Bilo bi najbolje da pošaljete ženu da obavi
razgovor - rekla sam. - I recite joj neka ponese kekse
sa sobom.
Spustila sam mobitel pa pogledala Jamesa. - Eto,
tu smo priču priveli kraju - rekla sam. - Barem je
mama uspjela doznati istinu, koliko god ona grozna
bila.
- Hoćeš reći, ti siju uspjela doznati - odvratio je
James.
- Voljela bih da mogu učiniti isto i za baku; doznati
istinu za nju. Dobro, ne baš za nju, ona je znala što
se dogodilo, ali htjela bih joj barem osvjetlati obraz.
Želim se ponovno vratiti u kuću. I dalje vjerujem da
tamo imam najbolje izglede pronaći nešto.
- I ja ću se morati zaletjeti onamo nekada ovoga
tjedna - odgovorio je. - Moram početi vršiti izmjere za
centralno grijanje.
Oborila sam pogled na svoje ruke pa uzdahnula.
- Što je? - upitao je James.
- Dvoumim se - odgovorila sam. - Hoću reći, više
nisam sigurna bismo li trebali preseliti onamo.
- Malo je prekasno za predomišljanje. Već smo
prihvatili ponudu.
- Muči me sve ovo s mamom i saznanje o onome
što se događalo u toj kući. Ne mogu se oteti dojmu da
bismo ju iznova kaznili preselivši onamo. Neće nam
dolaziti u posjete. Ne može. Boravak u toj kući vraća
joj uspomene.
- Ali nisi htjela prkositi željama svoje bake.
- Ona je samo htjela zaštititi djecu. Htjela je da ih
netko čuva. Međutim, kako ona više nisu ondje, nema
potrebe ni da mi živimo ondje.
- Želiš li odbiti ponudu?
- Više ni sama ne znam što želim, ah znam da ne
bi bilo pošteno prema mami, a mislim da ne bi bilo
pošteno ni prema Ruby. Zna previše o onome što se
događalo ondje. Ne želim da bilo koja od naših cura
spava u toj sobi.
- Koja nam je onda alternativa? - upitao je James.
- Ne znam - odgovorila sam - ali smislit ću nešto.
- Možda bismo mogli sutra nakon škole cure
ostaviti kod tvoje mame pa zajedno otići onamo i
temeljito pretražiti kuću. Naravno, ako ne budeš
iscrpljena nakon posla.
- Sutra ne idem na posao - odgovorila sam. - Već
sam poslala poruku Fioni.
- Pametno - odgovorio je. - U posljednje ti se
vrijeme dogodilo prokleto mnogo toga. Treba ti dan
odmora.
Odmahnula sam glavom. - Idem na sud - rekla
sam.
James me pogledao, namrštivši se. - Nisi valjda
ozbiljna?
- Jesam. I nemoj me niti pokušavati odgovoriti, jer
sam odlučna to učiniti. Taj je čovjek prouzročio bol i
čemer četirima generacijama moje obitelji. E pa, sada
ću ja gledati kako on pati. Namjeravam sjediti ondje i
zuriti u njega, kako bi znao da neću propustiti ni
trenutka njegove muke.
- Želiš li da pođem s tobom? Mogu si osloboditi
jutro na poslu.
- Ne treba, hvala - odgovorila sam. - Ovo je nešto
što moram učiniti sama.
- Vjerojatno ti ovo nikada prije nisam rekao -
odgovorio je - ali nemaš pojma koliko se ponosim
tobom.
.
 Kada sam sljedećeg jutra pokucala na vrata
djevojkama, Maisie je već bila u prizemlju s Jamesom.
Ruby je četkala kosu, promatrajući svoj nov odraz u
zrcalu.
- Kako si? - upitala sam.
- Dobro.
- Jesi li sigurna da si sposobna za školu danas. -
Ustrajala je na odlasku u školu, čak i nakon što sam
joj rekla kako namjeravam uzeti slobodan dan.
- Da.
- Slušaj, moram te upozoriti, sve će opet biti na
vijestima - rekla sam. - Danas će ga izvesti pred sud
kako bi mu pročitali optužnicu, no neće spomenuti
bakino ime pa se nadam da nitko u školi neće
povezati sve skupa.
- U kinu je bilo nekoliko klinaca iz škole - rekla je.
- Zato sam se i predomislila te odlučila ne otići na
projekciju. Što ako u vijestima pokažu njegovu
fotografiju ili snimku iz sudnice? Netko bi ga mogao
prepoznati.
- Jednostavno im reci da griješe. Reci da si bila sa
svojim djedom. Pretpostavljam da ga nitko od njih
nije pomno zagledao.
Spustila je četku pa se okrenula prema meni. -
Dijete je bilo njihovo, zar ne? Ono koje su pronašli u
Andreinu vrtu. Što mu se dogodilo?
- Priča je izrazito tužna - odgovorila sam.
- Ispričaj miju, molim te.
- Nisam sigurna daje ovo dobar trenutak.
- Ništa gori od bilo kojeg drugog - rekla je.
Uzdahnula sam. - Nakon što je baka rodila,
prabaka joj je oduzela dijete pa ga dala Olive. Ona ga
je namjeravala dati svojoj nećakinji, koja je bila
udana i koja je bila voljna posvojiti dijete. Ljudi su u
to vrijeme znali činiti takve stvari. Međutim, sve je
pošlo po zlu kada je Olive shvatila daje dijete
Johnovo. Njegov otac vratio se kući pa ugušio dijete
jastukom.
Ruby je sjela na podnožje svojega kreveta.
- Žao mi je - rekla sam. - Upravo ti zato nisam
htjela ispričati.
Ostala je nijemo sjediti, zapiljivši se u zid. Zapitala
sam se jesam li joj možda rekla previše.
- Baka je u tome trenutku bila samo godinu starija
nego sam ja sada - progovorila je nakon nekog
vremena. - Morala je biti tako uplašena, tako
povrijeđena.
- Sve je skupa užasno. Jedina trunka utjehe u
svem jest to da dijete nije ništa osjetilo. Nije nimalo
patilo.
- Zašto joj je prabaka uzela dijete?
- U ono bi vrijeme takvo nešto predstavljalo golem
skandal; neudana tinejdžerica u drugome stanju.
Ljudi su to smatrali velikom sramotom za obitelj.
- Ali silovao ju je. Baš kao što si i ti silovana. Niti
si ti bila kriva za ono što ti se dogodilo, niti je baka
bila odgovorna za ono što ju je zadesilo.
Sklopila sam oči. Nisam očekivala to čuti. Ramena
su mi počela podrhtavati. - Hvala ti - rekla sam,
pognuvši glavu kako ne bi vidjela moje suze.
Posegnula je prema meni pa mi dohvatila dlan. -
Oprosti mi - rekla je.
- Na čem, pobogu?
 - Na svim onim užasnim stvarima koje sam ti
izgovorila.
- Imala si svako pravo biti ljuta.
- Ali ne na tebe - rekla je. - Ti si posljednja osoba
na koju bih se trebala ljutiti.
Ostale smo sjediti u tišini minutu ih dvije.
- Hoćeš li ga prijaviti? - upitala je naposljetku.
- Ne - odgovorila sam. - Prekasno je za to.
- Ali za baku nije bilo prekasno. Prijavila ga je za
ono što joj je učinio.
- Znam, dušo, ali to je zato što je baka znala
njegovo ime i gdje je živio. Ja o svojem silovatelju ne
znam ništa.
- Hoćeš li reći baki? - upitala sam.
- Mislim da hoću. Ali ne tako skoro. Previše je
stvari s kojima se primorana nositi u ovome trenutku
i ne želim joj dodatno otežavati život.
- A Maisie? - upitala je Ruby.
Odmahnula sam glavom. - Ne, premlada je.
Uostalom, nema potrebe da joj to govorim. Ako joj
poželiš reći jednoga dana kada bude starija, imaš moj
blagoslov.
- U redu - odgovorila je. - Možda kada bude mnogo
starija. Vidjet ću. - Ponovno je utihnula. - Misliš li da
sam možda i ja poput njega? - upitala je nakon
nekoliko trenutaka. - Što ako u meni postoji nešto
iskvareno, nešto zlo? Što ako sam naslijedila to od
njega?
Okrenula sam se prema njoj kako bih ju pogledala
u lice pa ju obavila rukama. - Ne mislim da u tebi
postoji i trunka zla. Mislim da nikada u životu nisam
upoznala nikoga u kome ima toliko dobrote koliko je
ima u tebi.
Kimnula je, naizgled primirena mojim utješnim
riječima, pa podigla svoju školsku torbu s poda.
.
Sjela sam u galeriju namijenjenu javnosti, kose
uredno zadjenu- te za uši, ponosno istaknuvši
ovratnik svoje svježe ispeglane košulje. Htjela sam
mu pokazati kako ne može slomiti našu obitelj.
Naudio nam je, bolesno uživajući u igricama u koje
nas je upleo, i u mukama koje nam je priuštio, no
nikada neće iskusiti zadovoljstvo spoznaje da nas je
slomio, jer mu to nikada neće poći za rukom.
Preživjeli smo sve kušnje, a on nas nikada neće
poraziti.
Vrata su se otvorila, a on je ušao u sudnicu, u
pratnji dvaju stražara, premda je bilo posve jasno
daje njihovo prisustvo suvišno. Doimao se bijednim,
stojeći ondje u pohabanom smeđem džemperu,
pogrbljenih leđa, iznenada se doimajući kao netko
koga je sustiglo njegovih sedamdeset godina života.
Slušao je kako sudac čita optužbe za koje ga se
tereti, potom od njega zatraživši da se izjasni o krivnji.
- Nisam kriv - progovorio je drhtavim glasom.
Njegov zahtjev za jamčevinom odbijen je uslijed
ozbiljnosti optužbi. Sudac ga je obavijestio da će biti
zadržan u pritvoru do suđenja. Pokunjenim je
korakom krenuo natrag prema vratima, i dalje u
pratnji stražara. U prolazu je podigao pogled prema
meni, tek na sekundu. Ali bilo je to dovoljno. Sasvim
dovoljno da mu dam do znanja kako sam ovdje i kako
mu neću dopustiti da mi uništi obitelj.
.
Po svršetku čitanja optužnice zaputila sam se
ravno do bakine kuće. Zaustavivši se pred kućom,
primijetila sam nešto na pragu. Prva mi je pomisao
bila daje riječ o kostima, da ih je nekako John
uzmogao ostaviti ondje prije nego su ga uhitili.
Približivši se, shvatila sam da me na pragu ne čekaju
kosti, nego cvijeće. Bio je to buket ljiljana i frezija.
Podigla sam ga. U celofanu se skrivala malena
omotnica, naslovljena na mene. Izvukla sam ju i
pročitala poruku: „Za Nicolu i ostatak obitelji, u
našim ste mislima. Andrea i obitelj.“
Pogledala sam prema njezinoj kući, za slučaj da
promatra s prozora. Zaista bih trebala otići onamo,
pokucati i zahvaliti joj. Bilo je to najmanje što sam
mogla učiniti nakon svega što su pretrpjeli.
Vrata je otvorila prilično brzo, osmjehnuvši se
kada me ugledala ondje s cvijećem u ruci. - Hvala vam
- rekla sam. - Itekako to cijenim.
- Drago mi je da su našle put do vas. Nisam imala
vašu adresu, ali nadala sam se da ćete svratiti. Za
cijelu su obitelj.
Pretpostavila sam daje povezala niti priče i da joj
je barem djelomično jasno što se odigralo u naše dvije
kuće. - Hvala vam - rekla sam.
- Htjela sam vas pitati biste li htjeli uzeti vilinski
kip iz našega vrta? Ne čini nam se umjesnim zadržati
ga, s obzirom na okolnosti.
 Nisam bila sigurna hoće li se to mami svidjeti, no
odlučila sam pristati. - Hvala vam. To je jako ljubazno
od vas. Bi li vam bio problem pričekati neki bolji
trenutak daju premjestimo? Danas moram još mnogo
toga srediti u kući.
- Nema problema. Kad god vam bude zgodno.
Otključala sam vrata bakine kuće. Na otiraču me
dočekala omotnica. Ponovno mi je prva pomisao bila
daje riječ o nekakvoj prijetećoj poruci. Otvorila sam
ju, izvlačeći papir iznutra bolnom sporošću, sve dok
se nisam uvjerila da unutra nema ničega drugog.
Raširila sam presavinut papir pa stala čitati. Poruka
je bila od postarijega muškarca iz sela. Napisao je
daje poznavao Betty godinama i da ga je njezina smrt
rastužila. Potom je nastavio s razlogom zbog kojeg je
ostavio poruku. Htio se raspitati namjeravamo li
prodati kuću, jer njegova kći želi sa svojim suprugom
doći živjeti negdje bliže svojemu ocu. Na kraju je
upitao bi li mogli doći u obilazak kuće nekada kada
mi bude odgovaralo.
Ostala sam zuriti u nevjerici. Bilo je to kao da mi
je netko ponudio rješenje svih naših problema na
pladnju. Bio je to izlaz. Možda bismo mogli prodati
obje kuće pa pronaći nešto bolje u Hebdenu, nešto s
tri spavaće sobe i malenim vrtom. Bilo što, samo ne
ovo. Možda bismo mogli pronaći mjesto na kojem
bismo svi mogli biti sretni.
Vratila sam pismo natrag u omotnicu pa ga
ubacila u svoju torbu. Kasnije ću nazvati Jamesa i
vidjeti što on misli o svem. Zaputila sam se u kuhinju,
zatekavši ju u istom onom stanju u kojem sam ju
ostavila kada je mama onako nenadano banula u
četvrtak. Bilo je teško povjerovati da su otada prošla
samo četiri dana. Toliko se toga dogodilo otada. Toliko
je tajni razotkriveno. No, preostala je još jedna priča
koju je trebalo ispričati do kraja.
Podigla sam limenku za kekse s poda,
namjeravajući ju vratiti natrag na policu. Međutim,
nešto se prevrnulo na polici, sprečavajući me u
nakani da limenku stavim natrag na njezino mjesto.
Gurnula sam ruku u tminu i smještaju napipala:
malenu, hrđavu limenku. Podigla sam ju. Pod hrđom
sam ugledala tamnozelenu podlogu s po jednom
malenom bijelom ružom na svakome kraju. Na
poklopcu su stajale riječi „Rowntrees Karamele“, a
krasio ju je i prikaz katedrale York Minster. Na oba
kraja nalazili su se kraljevski grbovi s natpisima
„Službeni kraljevski dobavljač“, iznad i ispod svakoga
grba. Nježno sam protresla limenku. Nešto je
zazvečalo iznutra. Podigavši poklopac, unutra sam
pronašla prsten. Doimao se poput zaručničkog
prstena sa sićušnim dijamantom. Izvukla sam ga iz
limenke pa podigla prema svjetlu. Baka ga je posve
sigurno nosila. Namjeravala se udati za nekoga posve
drugog.
Vratila sam prsten natrag. Ispod njega, ugledala
sam prešan pupoljak bijele ruže. Disanje mi se
ubrzalo. Bili su to njegovi darovi. Darovi oca njezine
djece. Morali su biti. Zatvorila sam poklopac,
osjećajući se kao da sam upravo otvorila neku od
egipatskih starovjekovnih grobnica pa zavirila
unutra. Osobni predmeti sačuvani kako bi im se
buduće generacije mogle diviti. Zakoračila sam
unatrag pa pogledom obuhvatila smočnicu, zapitavši
se skrivaju li se ondje još kakva blaga. Izvukla sam
stolac ispod kuhinjske plohe, onaj klimav za koji sam
stoput baki rekla da nije siguran. Postavila sam ga
pokraj smočnice pa se popela kako bih mogla
dosegnuti najvišu policu. Bila je prekrivena nečim što
se doimalo poput mješavine prašine i brašna. Zatekla
sam nekoliko polupraznih paketića brašna. Bilo je tu
i nekoliko staklenki ispunjenih nečim što se činilo
poput domaćeg džema, zauvijek zamrznutih u
vremenu. I limenka. Veća od one prve. Posegnula sam
prema njoj pa ju privukla k sebi, dovukavši ju do ruba
police, otkud sam ju naposljetku mogla podići. Ono
što sam smjesta znala bilo je to daju nikada prije
nisam vidjela. To je bilo ono što me najviše
zaintrigiralo u svezi nje. To, i činjenica daje bila
pohabana, hrđava i da ju je okruživala nepogrešiva
aura nečega nastalog tijekom rata ili poraća.
Sišla sam sa stolca pa sjela na njega kako bih
podigla poklopac. Unutra su bila pisma. Mnoštvo
pisama, ispisanih rukom na blijedoplavome papiru s
logom Kanadskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva.
Ruke su mi drhtale dok sam u njih primala svežanj
povezan komadićkom plave vrpce. Vrpce koju je, bez
ikakve sumnje, svezala Betty. U gornjem desnom
kutu pisma na vrhu svežnja pisao je datum: 28.
travnja 1944. Odvezala sam vrpcu pa ovlaš prelistala
pisma kako bih se uvjerila da su složena kronološki.
Bila su. Počela sam čitati prvo, osjetivši da me već
prva riječ prenijela u neko drugo vrijeme, na neko
drugo mjesto. Pokušala sam zamisliti Betty kao
sramežljivu pripadnicu Ženskih dobrovoljačkih
snaga, koja bi se zarumenjela pred mladim
avijatičari- ma. Pismo je bilo potpisano s „William“.
Bio je to on, otac njezine djece. Morao je biti.
Grozničavo sam stala iščitavati ostala pisma, ne
mogavši vjerovati daje ono što čitam stvarno, daje to
bio stvaran život moje bake, a ne neka romantična
ratna pripovijest na koju sam nabasala u nekakvome
časopisu. Svidjelo mi se kako je William ostao uz nju
kada je ostala trudna, a njegov me nepomućen,
dječački optimizam kojim je opisivao zajedničku
budućnost natjerao da se zaljubim u njega. Međutim,
čitajući, sve sam vrijeme razmišljala o završetku
priče. Kako je moguće da nešto tako prekrasno završi
s dvije mrtve bebe, zakopane u stražnjem dvorištu? A
onda sam došla do posljednjega pisma, onog u kojem
je govorio o njihovu sastanku u Bettysu u Yorku, gdje
su dijamantnim prstenom koji joj je darovao urezali
svoja imena u zrcalo.
Pisma su naglo prestala kada su ju poslali pratetki
Aggie. William je obećao pisati. Je li pogazio svoje
obećanje? Ih je Aggie uništavala pisma prije nego bi
ona uopće došla do bake?
Spustila sam posljednje pismo u krilo, frustrirana
što mi je uskraćen rasplet. Ponovno sam ih složila pa
svezala vrpcu oko njih. Možda je ovo najbliže što ću
se ikada približiti istini. Namjeravala sam ih vratiti
natrag u limenku, no tada sam na dnu spazila
omotnicu. Bila je naslovljena na Williama u Linton-
on- Ouseu. Riječi su bile ispisane bakinim
rukopisom. Bio je tu i otisak pečata „Vratiti
pošiljatelju“. Izvukla sam ju. Još je uvijek bila
zapečaćena. Okrenula sam ju i s druge strane
ugledala bakinu adresu, zaokruženu.
 Izvukla sam nož iz bakine ladice s priborom za
jelo, potom pažljivo razrezavši omotnicu pri vrhu, pa
izvukavši pismo i počevši čitati.
 5. ožujka 1945.

Dragi Williame,
Tako mi je žao. Ne znam kako uopće započeti ovo
pismo. Znam da sam obećala čuvati naše dijete, ali
podbacila sam, nisam uspjela, i tako mi je neizmjerno žao.
Dijete se rodilo usnulo, a za njim i drugo. Bilo ih je dvoje,
Williame. Dječak i djevojčica. Nosila sam blizance, premda
to nisam znala do samoga poroda. Obitelj mi je zabranila
napuštati kuću. Nisu mi dopustili da pođem liječniku ili
babici pa nisam znala, nisam imala pojma.
Nisam se imala na koga osloniti tijekom poroda.
Pratetka Aggie donijela mi je tople ručnike i vodu, ali kako
sama nikada nije imala djece, nije znala što je potrebno
učiniti.
Bilo je teško, Williame. Bila je to najmukotrpnija stvar
koju sam u životu morala učiniti, no mislila sam na tebe i
sve što si ti bio primoran otrpjeti u ovome ratu i samo me
ta misao tjerala dalje.
Ali kada je napokon ugledao svjetlo dana, od njega nije
dopro nikakav zvuk. Izostao je prvi udah, nije bilo ni
prodornoga plača. Bio je tih i nepomičan. Bio je savršen u
svakome pogledu, osim što nije disao. Primila sam njegove
male ručice, zamišljajući kako bi bilo da svojim prstićima
obujmi moje, pa sam zaplakala, znajući da se to nikada
neće dogoditi i shvativši da sam iznevjerila svoje obećanje
tebi. Nisam dovoljno dobro pazila na naše dijete.
Još sam uvijek plakala kada sam osjetila nešto u sebi,
shvativši smjesta da još nije gotovo, da postoji i drugo
dijete koje se pokušava probiti na ovaj svijet. I dok sam
tiskala u bolovima, usudila sam se ponadati da će s drugim
biti drukčije, da će to biti dijete o kojem smo sanjali. Ali
nije bila. I ona se rodila usnula, premda je bila savršena u
svakom drugom pogledu. Imala je tamnu kosu, usnice
nalik pupoljku i sićušne, savršeno oblikovane prstiće. Bila
je tako prekrasna, Williame. Obožavao bi ju.
Htjela sam ih zadržati uza se dulje. Ako ću biti posve
iskrena, htjela sam ih zadržati kako bih ti ih mogla
pokazati kada dođeš. Ali pratetka Aggie rekla je da ne
možemo to učiniti. Rekla je da ih moramo smjesta
sahraniti. Iskopala je rupe u stražnjem vrtu. Izrazito je
snažna, kaže da je to od cjeloživotnoga rada u mlinovima.
Potom se vratila i rekla mi da su njihovi grobovi spremni,
a ja sam briznula u neumoljiv plač. Nisam se mogla
odvojiti od svoje djece. Pratetka Aggie naredila mi je da
utihnem. Rekla je da nas nitko ne smije čuti. Rekla je da
svoju bol moram podnositi u tišini i da su mi djeca oduzeta
Božjom voljom. Rekla je da je to zapravo blagoslov i da ću
ih sada moći zaboraviti i nastaviti sa svojim životom.
Stala sam vikati na nju, Williame. Rekla sam joj da
nema pravo, da je Bog pogriješio kada nam je uzeo djecu,
i da ih nikada neću zaboraviti, niti ću Mu ikada oprostiti
na onome što mi je priuštio, sve do svojega posljednjega
daha.
Htjela sam ući u te rake s njima, zagrliti ih i nikada ih
ne pustiti. Htjela sam se iskupiti jer sam bila tako loša
majka tako što ću ostati s njima u smrti. Jedino što me
spriječilo u tome bio si ti. Jer bilo bi to previše boli za jednu
osobu, bilo bi previše za bilo koga izgubiti ama baš sve u
jednome trenu.
Stoga sam svojoj dječici dala oproštajan poljubac i
prošaputala im da ih volim, i da ih njihov tata voli, rekavši
im potom da mirno snivaju dok jednoga dana ne
uzmognemo ponovno biti s njima.
 Tako mi je žao što ti moram ovo napisati, Williame.
Osjećam se užasno što sam te iznevjerila i preklinjem te da
mi oprostiš. Jedino što si tražio od mene bilo je da čuvam
naše dijete, a ja nisam mogla ni to učiniti. Nisam uspjela
zaštititi nijedno od njih.
Kada dođeš po mene, Williame, kada rat svrši, položit
ćemo cvijeće za njih i obilježiti njihove grobove na neki
način. A do toga trenutka, bdjet ću nad njima i čuvati ih.
Neću ih iznevjeriti u smrti onako kako sam ih iznevjerila
za života.
Zauvijek tvoja,
Betty
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Pročitavši do kraja, prinijela sam papir licu. Čak je i

mirisao po baki. Kako je to moguće nakon toliko
godina? Sjedila sam ondje, obamrla iznutra, držeći
pismo. Prošaputala sam joj nešto, u uzaludnoj nadi
da me nekako može čuti. Prošaputala sam riječi koje
su tri generacije moje obitelji tako nasušno trebale
čuti. - Nisi ti bila kriva.
Ostala sam sjediti ondje neko vrijeme, ponovno
iščitavajući pisma kako bih bila sigurna da sam upila
svaki pojedini detalj.
Bila sam prilično sigurna da znam zašto se bakino
pismo vratilo neotvoreno, ali svejedno sam izvukla
mobitel pa upisala u tražilicu zračnu bazu Linton- on-
Ouse iz Drugog svjetskog rata. Htjela sam vidjeti
svojim očima. Htjela sam znati s posvemašnjom
sigurnošću. Mrežna stranica Projekta očuvanja
sjećanja na rat pojavila se na zaslonu mobitela. Tamo
sam pronašla popis svih članova djelatnoga osoblja
koji su tijekom rata poletjeli iz baze, nikada se ne
vrativši. Stala sam proučavati popis, klizeći prema
njegovu dnu. Bilo je tu mnogo imena, a iza svakog se,
bez imalo sumnje, skrivala neka priča. Priča o
gubitku i boli. Naposljetku sam pronašla ono što sam
tražila. William Thomas Harrington (poginuo 5.
ožujka 1945.). Sklopila sam oči, privinuvši bakino
pismo na grudi. Nije ga imao prilike pročitati, jer je
umro istoga onoga dana kada ga je ona napisala.
Jedina misao za koju je moj um u tome trenutku bio
sposoban bila je ona da joj je život priuštio barem taj
jedan komadićak utjehe kada se pismo vratilo
nepročitano. Spoznaju daje njezin William otišao u
smrt ne znajući daje izgubila njihovo dijete, i dalje
pun optimizma, nade, i snova o životu koji će zajedno
izgraditi nakon rata.
Na dnu mrežne stranice pronašla sam i izvještaj o
toj posljednjoj, kobnoj misiji. Tri zrakoplova Halifax iz
eskadrile Thunderbird poletjela su tijekom kasnoga
poslijepodneva na dugačak put prema Njemačkoj.
Nisu uspjeli čak niti napustiti Yorkshire. Nekoliko
minuta nakon polijetanja uletjeli su u ledenu maglu.
Jedan se sudario s drugim avionom iz eskadrile
Goose, a drugi se srušio u obližnjem selu. Treći, u
kojem se među poginulima našlo i ime pukovnika
Williama Harringtona, slomio se pod težinom leda pa
se zabio, u kuće u predgrađu Yorka, odnijevši sa
sobom živote svih članova posade izuzev jednoga, te
usmrtivši i nekolicinu ljudi na tlu.
Ostala sam i dalje sjediti, a niz obraze su mi
kliznule suze, kotrljajući se s njih i natapajući bakino
pismo. Život zna biti tako okrutan pa stoga nije ni
čudo da nekim ljudima zna ostaviti komad leda u
srcu.
.
Mobitel je zapištao točno u trenutku kada sam se
spremala poći kući, spremivši limenku s pismima na
sigurno, u svoju torbu. Izvukla sam ga. Poruka je bila
od Ruby: Na putu sam kući. Dobro sam, ali malo sam
planula ranije danas. Rekli su kako bi bilo najbolje da
ostatak dana provedem hladeći se.
Upravo je silazila s autobusa na dnu naše ulice
kada sam ja skrenula u nju. Zaustavila sam se,
izletjela iz automobila pa potrčala k njoj. Dopustila mi
je daju zagrlim. Dopustila mi je daju pogladim po kosi
i poljubim.
- Jesi li dobro? - upitala sam.
- Jesam. Valjda ni sama nisam bila svjesna koliko
je sve ovo utjecalo na mene.
- Nazvat ću ih poslijepodne pa objasniti - rekla
sam. Ustuknula je od mene, uspaničena. - Ne baš sve
- dometnula sam. - Samo dio. Reći ću im da ti treba
malo vremena. Smirit će se. Dođi. Hajdemo kući
popiti toplu čokoladu bez Maisie.
.
James je doletio s posla čim sam mu poslala
poruku, iako sam mu rekla da nema potrebe da
dolazi.
- Naravno da moram doći - rekao je. - Moram se
pobrinuti za vas dvije.
Nakon ručka, pošli smo u šetnju po nasipu brane
Gaddings Dam povrh pustopoljina, samo nas troje.
Posljednji put kada smo tako nešto pokušali, Maisie
se toliko žalila daju od strmoga uspona prema vrhu
bole noge da smo jednostavno odustali i vratili se
natrag.
Ovoga je puta Ruby odredila tempo, odmaknuvši
pred nama i pritom rabeći svoj štap za hodanje kako
bi održala ravnotežu na najstrmijem dijelu. Nismo
mnogo razgovarali, dijelom zato što je uspon bio tako
zahtjevan da nas je ostavljao bez daha, a dijelom i
zato što nismo osjećah potrebu. Bilo je dovoljno što
smo svi na okupu.
Zastali smo na vrhu pa pogledom obuhvatili cijelu
dolinu, sve do spomenika Stoodley Pike na susjednim
brežuljcima. Jesenje boje bile su tako živopisne,
bogate i tople da sam se poželjela njima omotati kako
bih se zaštitila od hladnoće i od svega s čime će se
naša obitelj morati nositi tijekom nadolazećih dana,
tjedana i mjeseci.
James me primio za dlan pa ga stisnuo.
- Ne brini, to je od vjetra - rekla sam, obrisavši
suze iz kutaka očiju. Stisnuo mi je dlan snažnije.
Predobro me poznavao.
- Smijem li se uz verati po stijenama na drugu
stranu? - upitala je Ruby.
- Naravno - odgovorila sam, a ona se zaputila
svojim putem.
- Poći ću s njom - rekao je James.
- Ne - odgovorila sam, zgrabivši ga za ruku. - Daj
joj malo vremena nasamo. Mislim da joj je to
potrebno. Mnogo je toga s čime se mora pomiriti.
Ostali smo ju promatrati kako oprezno bira put
preko stijena na suprotnu stranu. Tamo se, podigavši
nekoliko oblutaka s tla, uspravila, pretvorivši se u
obris na poslijepodnevnome suncu, pa stala bacati
oblutke jedan po jedan u vodu zarobljenu unutar
akumulacijskoga jezera brane, svaki put čekajući da
valovi prethodnoga oblutka izblijede i nestanu prije
nego bi bacila novi.
- Misliš li da će biti dobro? - upitao je James.
 - Da, mislim da hoće. Ne tvrdim da će biti lako, ali
snažna je ona. Mnogo snažnija od mene. Prebrodit će
ona to.
- A ti? - nastavio je s pitanjima.
- I ja ću biti dobro, jednom kada prestanem sebi
predbacivati zbog svega što sam učinila, a nisam
trebala, kao i svega onoga što sam trebala učiniti, a
nisam.
- Previše si stroga prema samoj sebi.
- Ne znam. Možda imam razloga za to.
- Ili ti možda ljudi oko tebe ne govore dovoljno
koliko si zapravo nevjerojatna.
- Nemoj mi se sada raspekmeziti - odgovorila sam,
podbovši ga među rebra. - Takvo što ne priliči
jorkširskomu muškarcu - dometnula sam u šali.
Podigla sam pogled u trenutku kada je Ruby
zavitlala velik kamen, toliko velik da ga se zapravo
moglo slobodno nazvati stijenom, u vode jezera.
Poklič koji joj se pritom prolomio iz grla bio je tako
snažan da smo ga jasno mogli čuti i s mjesta na kojem
smo stajali. Koncentrični valovi zaplesali su po
površini. Ruby je neko vrijeme ostala zamišljeno piljiti
u hladnu vodu ispod sebe, potom se okrenuvši pa se
preko stijena zaputivši natrag prema nama.
- Hoćemo li mu reći već sada? - upitala sam kada
nam se opet pridružila.
Kimnula je glavom.
- Reći mi što? - upitao je James.
- Razgovarale smo ranije danas. Ruby želi da joj
postaneš otac, to jest, želi da to bude i službeno. Želi
prihvatiti tvoju ponudu za posvajanjem.
 Jamesov je pogled skrenuo s Rubyna lica na moje
pa se opet vratio na Rubyno. Oboje su briznuli u suze
u istome trenutku, potom zakoračivši jedno prema
drugomu pa se zagrlivši.
- Hvala ti - James joj je prošaputao u uho.
- Idemo, vas dvoje - rekla sam kada su se
naposljetku razdvojili. - U hladnjaku još ima ostataka
pizze koje treba pojesti prije nego se Maisie vrati kući.
.
James je otišao pokupiti Maisie iz škole.
- Zašto je Ruby kod kuće? - upitala je čim se
vratila. - Zašto nije u školskoj uniformi?
- Dali su joj slobodan dan zbog lijepoga ponašanja
- odgovorila sam. - Ali pusti to, imamo par uzbudljivih
vijesti.
- Dobit ću štene već danas? - upitala je Ruby.
- Ne - odgovorila sam sa smiješkom. - Tata će
posvojiti Ruby. To znači da će joj i službeno postati
otac.
- Hura - poveselila se Maisie. - Znači li to da neće
otići živjeti sa svojim drugim tatom?
- Više nemam drugoga tatu - odgovorila je Ruby.
- Je li ti žao zbog toga? - upitala je Maisie.
- Ne - uzvratila je Ruby. - Ni najmanje.
- A druga je vijest - rekla sam, pogledavši Ruby -
da ipak nećemo preseliti u prabakinu kuću. Pronašli
smo nekoga tko ju želi kupiti. Mislimo da će njima
odgovarati mnogo bolje nego nama, a mi ćemo
pronaći nešto novo za nas; kuću s vrtom u kojoj ćete
obje imati vlastite sobe.
 Ruby mi se osmjehnula. Pretpostavila sam da bi
vjerojatno pustila i pokoju suzu da joj ih je još
preostalo.
- Ali svejedno ćemo dobiti štene? - upitala je
Maisie.
- Hoćete - rekla sam. - Ah možda ćete se morati
malo strpjeti dok ne riješimo sve detalje.
.
Uobičajenost svakodnevne rutine kojom je
započelo sljedeće jutro bila je krajnje utješna. Šetnja
do škole, Maisie koja hita ususret Emily kao da se
nisu vidjele već dva tjedna, a ne puka dvadeset četiri
sata, Reuben Johnson koji je ponovno zaboravio
ponijeti opremu za tjelesni, čak i zborničko
jadikovanje i gunđanje tijekom velikoga odmora.
Odlučila sam ne reći Fioni baš sve, barem ne
odmah. Za početak, petnaest minuta nije bilo ni
približno dovoljno za to. No, mnogo važnije od toga,
htjela sam se na jedan dan odmaknuti od svega i
prisjetiti se kako je život izgledao prije nego je sve ovo
započelo. Dogovorit ću druženje s njom ovih dana,
možda neko večer poslije posla, pa ju tada uputiti u
sve novosti, no u tome sam se trenutku htjela vratiti
nekomu vidu uobičajenoga života, prije nego nastupe
nove, neminovne promjene.
- Jesi li imala ikakve sreće s pronalaskom novoga
posla? - upitala je, stavivši šalicu kave pred mene.
- Ne - odgovorila sam. - Iskreno, nisam uopće
imala prilike tražiti. Uostalom, mislim daje vrijeme za
nešto novo.
- Izvrsno - odgovorila je. - Primjerice?
 - Podučavanje - odgovorila sam. - Razmišljam o
tome da se vratim školovanju i steknem učiteljsku
diplomu. Imaš dopuštenje popljuvati me i reći mi
koliko je to glupo.
- Nije nimalo glupo, dapače, mislim daje to
briljantna zamisao - odgovorila je. - Oduvijek ti
govorim kako bi bila izvanredna učiteljica.
- Hvala ti. Valjda sam morala i sama to shvatiti i
pričekati pravi trenutak.
- Pa, budući da ti malo iskustva ne bi bilo
naodmet, mislim da sam upravo pronašla savršenu
žrtvu za postavljanje Božićnoga igrokaza u izvedbi
šestoga razreda.
Osmjehnula sam se. - Aha, znači tako me vidiš?
Kao ojađenog Martina Freemana u našoj inačici
Božićne predstave?
- Shvatila si iz prve - rekla je. - I ne, ne možeš imati
žive magarce. Ovo je Hebden Bridge. Navukli bismo si
za vrat aktiviste za prava životinja.
Poruku od Dawn iz staračkoga doma dobila sam
kada sam se toga poslijepodneva vratila kući.
Pričekala sam da se Maisie povuče u svoju sobu prije
nego sam ju nazvala.
- Halo, Nicola - pozdravila me. Ton njezina glasa
otkrio mi je sve, no pustila sam ju da nastavi. - Bojim
se daje Olive preminula tijekom današnjega
poslijepodneva - nastavila je. - Otišla je mirno, u snu.
Pomislila sam na ženu u žutoj vunenoj vesti koju
sam držala za ruku prije dva dana. Ženu koja je od
mene tražila da joj dovedem mamu jer joj mora nešto
reći. Tajnu koju nije željela ponijeti sa sobom u grob.
 - Hvala vam - rekla sam. - Možda i bolje daje tako.
Mislim daje bila spremna otići s ovoga svijeta.
 EPILOG

Pozvonila sam na mamino kućno zvonce, a ona je

smjesta otvorila. Izgledala je malo bolje. Obrazi su joj
se ponovno ispunili i povratili boju, a na usnama je
ponovno imala ruž.
- Bok - rekla je, osmjehnuvši se Ruby, koja je
stajala pokraj mene. - Uđite na trenutak prije nego
pođemo. Želim Ruby pokazati gdje sam ju smjestila.
Pošli smo za njom kroz kuću do stražnjih vrata.
Mamin vrt bio je malen, jedva nešto veći od okućnice,
ali u njegovu dnu, uz samu ogradu protezala se
cvjetna lij eha kod koje smo oslobodili potreban
prostor. Lice vilinskoga kipa bilo je okrenuto prema
jutarnjemu suncu.
- Mislim da smo odabrale dobro mjesto za nju, zar
ne? - rekla je mama.
Ruby je kimnula glavom. - Doima se sretnom
ovdje – odgovorila je.
- Izvrsno - uzvratila je mama. - Drago mi je što je
ovdje. Moraš ovih dana dovesti i Maisie daju vidi.
Jako će joj se svidjeti. - Jesi li spremna?
- Jesam - odgovorila je mama, duboko
uzdahnuvši.
- Jesi li sigurna u svezi ovoga? - upitala sam Ruby.
- Mogu te odbaciti kući pa te ostaviti s Jamesom i
Maisie ako si se predomislila.
- Ne - odgovorila je Ruby. - Želim biti ondje.
 Sjele smo u automobil, a mama se smjestila na
stražnje sjedalo s Ruby.
- Od koga su? – upitala je mama, spazivši dva
prekrasna vijenca na suvozačkome sjedalu, spletena
od nježnih tratinčica krem boje.
- Williamove nećakinje, Deirdree - odgovorila sam.
- Naručila ih je iz Winnipega, preko interneta.
Stupila je u kontakt s nama nakon što sam
ostavila poruku na stranici Projekta očuvanja
sjećanja na rat. Nije znala za Betty, iako se oduvijek
pitala tko je engleska dobrovoljka s fotografija koje su
vraćene Williamovoj obitelji.
- To je jako lijepo od nje - rekla je mama.
- Prabaki bi se to svidjelo, zar ne? – upitala je
Ruby.
- Da - odgovorila sam. - Bi.
Skrenula sam kroz ulazna vrata groblja pa
parkirala na jednome od triju parkirnih mjesta tik uz
kapelu. Rekli su da smijem parkirati ondje jer ćemo
biti jedini koji će prisustvovati sahrani. Mama je
inzistirala na malenome obredu, ograničenom
isključivo na obitelj, i u potpunosti je imala pravo.
Znatiželjnici su dobili svojih pet minuta i imali su
priliku uživati u spektaklu. Sada je došao naš
trenutak; trenutak za tišinu, privatnost i samoću.
Trenutak u kojem ćemo na sve što se dogodilo staviti
točku.
Pogrebno vozilo skrenulo je kroz ulazna vrata pa
stalo ispred kapele. Jednim sam dlanom čvrsto
stisnula Rubyn dlan, a drugim, još čvršće, mamin,
kada su iz vozila iznijeli prvi od triju malenih ljesova,
s maminim vijencem od žutih ruža na vrhu.
 Iznijeli su i preostala dva. Zakoračila sam naprijed
pa na oba položila vijence koje je poslala Williamova
obitelj, tik do onih koje smo kupili mi, potom ih
fotografiravši jer sam obećala Deirdree da ću to
učiniti.
Pogrebnici su zastali na trenutak, potom
odguravši ljesove, jedan po jedan, u kapelu. Pošle
smo za njima, mama brišući oči rupčićem, a Ruby
stoički zureći pred sebe.
Sjeli smo u prvi red s desne strane. Mlad vikar
pozdravio nas je kimnuvši glavom i nesigurno se
osmjehnuvši. Pretpostavila sam da nikada dotad nije
predvodio takvu sahranu. Vjerojatno je i sam bio
poprilično nervozan. Prethodno sam ga zamolila da
obred skrati i učini što jednostavnijim, no mislim daje
shvaćao koliko je važno da izgovori nekoliko riječi o
troje djece i činjenici daje njihovo postojanje
naposljetku priznato, barem u smrti.
- Danas smo se okupili kako bismo na posljedici
počinak ispratili Williama i Ruby, ljubljenu djecu
Wilhama i Betty, te Joanne, ljubljenu kćer Irene.
Ponovno sam stisnula maminu ruku. Ispričala mi
je da tijekom trudnoće nije razmišljala o imenima,
ponajviše zato što je iz uma htjela potisnuti činjenicu
da u njoj raste dijete. Međutim, razmišljala je o tome
nakon poroda, nakon što je dijete oteto od nje, i to je
bilo ime kojim biju htjela zvati daje ikada imala
priliku. Imena William i Ruby našli smo izrezbarena
na podnožjima preostalih dvaju vilinskih kipova kada
smo ih premjestili u svoje stražnje dvorište. Rekla
sam Ruby da mi je prijedlog za njezino ime dala
upravo baka, za vrijeme trudnoće. Zbog toga je Ruby
uvijek imala posebno mjesto u njezinu srcu.
Ustali smo na početne taktove pjesme All Things
Bright and Beautiful, koju je odabrala Ruby. Zapjevale
smo, no glasovi nam nisu uspijevah nadjačati gromke
zvuke orgulja. Premda je stajala tik do mene, mamu
gotovo nisam mogla čuti. Međutim, svejedno smo
pomicale usne, otpjevavši poneku, izoliranu riječ
kada bi to prilika dopustila.
Vikar je nastavio govoriti o vremenu koje je Betty
provela u dobrovoljačkim postrojbama te Williamovoj
ratnoj službi. Govorio je o njihovoj ljubavi i
međusobnoj predanosti, o njihovim nadama i
snovima, Williamovu bezgraničnomu optimizmu i
životu koji je naprasno prekinut. Sve je naizgled
proletjelo u trenutku i začas smo se, kada je zasvirala
posljednja himna, ponovno našli na nogama, pošavši
potom za ljesovima pa ih otprativši niz stazu na drugu
stranu groblja.
Putem smo prošli pokraj Oliveina groba, no nisam
mislila da je potrebno ikoga prisutnoga o tome
obavijestiti. Na njem je još uvijek bio sad već napola
uvenuo aranžman bijelih karanfila koji su ispisivali
riječ „mama“. Vratit ću se kasnije pa joj odati počast;
zastati pokraj njezina groba pa joj prošaputati
posljednje hvala.
Pogrebnici su se zaustavili, potom se nadvivši nad
dvije iskopane rake, jedne od njih veće od one druge,
smještene postrance uz bakin grob. Složili smo se da
bi htjela da blizanci budu sahranjeni skupa.
Najprije su spustili Joanne u manji grob bliže
nama. Mama mi je grčevito stisnula ruku, netremice
zureći u lijes. Htjela je to, htjela je svjedočiti ukopu
svojega čeda. Slušali smo pognutih glava dok je vikar
izgovarao posljednje riječi. Mama je nesigurnim
korakom zakoračila naprijed pa se pognula i
drhtavom rukom prosula šaku zemlje po lijesu već
spuštenom u raku. Potom se okrenula prema meni,
očiju punih suza.
Uhvatila sam ju pod ruku pa smo ostale stajati
ondje zajedno, promatrajući kako Williama i Ruby
polažu u drugi grob. Ovoga su puta išli na svoje
posljednje počivalište, nakon što su najzad otkrili sve
tajne koje su tako dugo čuvali.
Prišla sam bakinu grobu pa se pognula kako bih
položila na njega cvijeće koje sam donijela za nju. -
Počivaj u miru - rekla sam. - Drago mi je što si
ponovno s Williamom. A sada su i tvoja dječica s
tobom.
.
Kasnije smo se zaputile ravno u York. Trebalo nam
je nešto što će nas oraspoložiti, neki podsjetnik na
sretnija vremena. Nazvala sam Bettys i upitala
smijemo li doći vidjeti zrcalo, isto ono na koje su
tijekom rata stotine vojnika urezali svoja imena.
Odgovorili su mi da smo dobrodošli i daje, premda je
dio zrcala oštećen u bombardiranju za vrijeme rata,
većina imena ipak sačuvana.
Primila sam mamu za ruku kada smo ušli u
čajanu. Bilo je teško zamisliti to mjesto onakvim
kakvo je bilo onomad, ispunjeno svim tim
pripadnicima Kanadskog kraljevskog ratnog
zrakoplovstva koji su se smijali i međusobno šalili,
dobro znajući da možda neće preživjeti tu noć.
Smjesta smo prišle članici osoblja koja nas je
povela u podrum.
- Ne morate žuriti - rekla je. - Mnogo je imena pa
bi moglo potrajati.
Ruby je bila ta koja ih je pronašla, uočivši svojim
okom sokolovim njihova imena u moru drugih.
Uperila je prstom prema njima, povukavši me za
rukav, a ja sam čučnula kako bih pogledala.
- William i Betty zauvijek - pročitala sam riječi
naglas.
SVRŠETAK
 ZAHVALE

Velika hvala sljedećim pojedincima: mojoj urednici,

Emily Yau, na njezinu strpljenju, ohrabrenju i pomoći
kako bih iz priče i likova izvukla najviše što mogu;
Jonu Butleru, jer je smislio naslov (netko bi mu zaista
trebao dati posao u izdavaštvu), i svima u Quercusu,
na njihovu predanome radu i neumornoj promociji
mojih naslova. Hvala i mojemu agentu, Anthonyju
Goffu, na ustrajnoj potpori i neprocjenjivim
savjetima, baš kao i svima u David Higham
Associates.
Hvala i mojoj lektorici, Hazel Orme, na tome što je
svojim oštrim okom uočila i uklonila sve riječi koje
niste morali nužno pročitati; Rebecci Bradley na
njezinu pedantnom istraživačkom radu i pomnoj
provjeri svih činjenica; studiju Blacksheep na dizajnu
naslovnice; studiju Lance Little, na izradi moje
mrežne stranice; Nansi Rosenberg, na njezinu
opsežnom arheološkom znanju i izvrsnim
fotografijama kostiju koje je imala na svojem
mobilnom telefonu; članovima Facebook stranice The
Book Club, na njihovim jezičnim savjetima vezanim
za jorkširski govor (odlučila sam se za ublaženu
verziju kako ne bih naše prijatelje s juga odvratila od
čitanja, no slobodno podebljajte jorkširski naglasak
tijekom čitanja!).
Knjige Yorkshire Airfields in the Second World War
Patricka Otterai Yorkshire Women at War Marion
Jefferies pokazale su se dragocjenim materijalom za
istraživanje, baš kao i mrežna stranica Projekta
očuvanja sjećanja na rat
(www.wartimememoriesproject.com).
Hvala mojim prijateljima i obitelji na njihovoj
beskrajnoj potpori; mojemu suprugu lanu, koji je
sada već veteran sporta zvanog turbulentan život sa
spisateljicom, no koji sve to dostojanstveno podnosi
(pritom izrađujući izvrsne videonajave za moje
knjige!); te mojemu sinu Rohanu, na brutalnoj
iskrenosti kojom komentira moje zaplete, i zato što
uvijek uspijeva uvidjeti potencijal mojih priča za neke
buduće kazališne adaptacije u njegovoj režiji.
Posebno zahvaljujem i cijelom nizu raznoraznih
zanatlija koji su najzad, nakon što nam je kuća
mjesecima bila prekrivena zaštitnom najlonskim
prekrivačima i nakon što sam morala sa svojim
laptopom seliti iz prostorije u prostoriju, uspjeli
privesti kraju zamjenu električnih
instalacija/žbukanje/ bojanje/postavljanje podova,
pa me pustili da se u miru posvetim pisanju. I ovoga
puta zahvaljujem i prodavačima knjiga, knjižničarima
i blogeri- ma, koji tako izvrsno promoviraju moje
uratke te, najvažnije, zahvaljujem i čitateljima na
kupnji, posudbama, preporukama i osvrtima. Njihove
prekrasne poruke podrške, dobivene za prethodne
naslove, davale su mi snage prebroditi teške trenutke
i zaista rijetke jedinice u osvrtima na Amazonu.
Zaista se nadam da ćete uživati u knjizi!
Molim vas da bez ustručavanja stupite u kontakt
sa mnom na Twitteru: @LindaGreenisms, Facebooku:
Author Linda Green, ili putem adrese elektroničke
pošte na mojoj mrežnoj stranici www.linda-
green.com. Veselim se vašim porukama!