O AIDI, MJESECU, I OSTALIM RUKOTVOREVINAMA

I
Na nebu kia, u podno mojih nogu su se lokve dizale do lanaka, a meni se nije micalo. Na
nebu je meni mjesec mogao biti izmiljen, mogao sam ga gledati i bez doma, i bez stakla,
diviti se njegovoj usamljenoj ravnodunosti, diviti se dolasku zime, i ve zamiljat svjetlucave
oblike koji e se sa snijegom udvostruiti, utrostruiti, dobiti krakove, oi, grbe, noge, dobiti
lice, svijest! Ako zamirim dovoljno jako, osjetim im dah, kao da su iva bia koja su tu sad
kraj mene, a ne neka amorfna figura koja ui u mraku. Mogao sam ba sad izmiljati i kue i
tople sobe, sa toplinom koja bi se mogla ralaniti na onu sirovu toplinu koja dolazi iz
kamina, onu toplinu koja je ostala iza bogate veere, prepune mirisa i otrih zaina, ili pak one
topline koju bi ostavila draga ruka preko tvojih krsta. Dao sam sebi slobode, da ne ulazim u
poimanje takvih stvarnosti ije se topline mogu ralanjivati, i ije su topline tako potpune, da
ih zamiljam kao neto blagosloveno, i rijetko, gotovo uivajui vie u njihovoj
nepostojanosti u mom ivotu, nego injenici da u ih nekad i osjetiti, i da e mi se zasigurno
uiniti mravim, i razoarati me.
Kia nadolazi ko u pjesmi, uti, pa zagalami. Oekujem grom, oekujem zagnojilo pucanje
nebeskih avova, i boiji krah iznad mene, oekujem sve ono najgore u ovoj tami. Kraj vrata
ve stojim satima, tri ujutroKroz nebo izgleda, da me zakiva u veliki kavez, da se oko mene
zabadaju ipke, da doseu daleko, da e utisnuti u sebe svu ivinu. Da emo zanjakati ja i ta
ivina da nas pusti!
U kui koju posjeujem se ne pali svjetlo, toliko ga oekujem da mi se privia, da mi se
mahom ruka pomakne prema zvoncetu, da mi se oko zgloba zarije trnovita narukvica od
ledene kie, koja me za trenutak ukoi. Podsjeti me da nije dobro da stojim na ovoj hladnoi, i
da sigurno ne mogu objasniti zato. Bar ne onome koji ne razumije, onome ko noas ne
posmatra mjesec, pa makar i onaj izmiljeni.
Uzimam da zovem, gledam u broj, gledam i pitam se da li je pravi. Prelistavam po sjeanju
sve one to sam zvao, i nijedan broj nije nalik ovom. Taj protok vremena od trenutka kada
sam bio siguran da je to pravi broj, do moga nastojanja da to sakrijem od svoga uma, i da

toboe prelistavam ostale brojeve koji su bili prazni i nevani, pomogao mi je da svome umu
doturim to vrijeme opravdavajui mu bar tako lano injenicu da stojim ovdje na kii ve dva
sata, u mrtvo doba, u nepoznatoj ulici, ekajui svijetlo na kui koja skriva ljude koje niti
poznam, niti podnosim. Broj sa dvije devetke. Vrlo neobino. Jednom tricom. esticom. Ko
da je namjerno znao, da ga nikad neu moi zaboravit. Pozivam, strepim, iako nastojim
odrati stav ravnodunosti (kao da me ima ko gledat), i kao da je ovaj poziv neto to inim
svakog dana, neto to nije vrijedno da mu posvetim panje, da o njemu razmiljam. Strah,
strah mi poinje titrat ispred oiju, ko razjapljeni bievi to dolaze iz daljina. Posmatram
poziv, iako znam da to iz samo meni znanih razloga ne smijem initi. Ne smijem pozivom
remetiti nono postojanje ovog ovjeka, njegov trenutak kad spava takav mora ostati, jer
nisam ja za velikih stvari, nisam ja za buditi druge ljude, moje je da se provuem neprimjetno,
i da u njegovom ivotu ostane sve onako kako je ba njemu drago i kako je naumio.
Pokleknem, suzbijem koljena da se kaznim, da ubudue znam da pucati tako visoko nije
pametno. Diem se ko larva, etoina, jedino ono to hoda gradom po ovom vremenu i ovom
satu, sa namjerom koja je njemu jasna, a koja je daleko od onog to je ini razumnom,
loginom, koja niti se pokorava niti se trudi nalikovat procesima koji bi ispljunuli oblik igre,
koja bi se nakon svakog vrenja uvijek preturila na isti pravac. Nita tu nema logino,
prihvatljivo, samo opaanje prostora na kojem je nalijepljen moj lik, kao plastini vojnik,
drhtanja ruku u depovima, i nabubrijelog mjeseca koji pulsira prema meni, zasljepljuje me iz
lokve svojim odrazom, a kada sam pogledao u stopala, umjesto lokve mi se upravo smjehuljio
on, puei se kao da gledam u erpu iskipjelog mlijeka.
Ne zove, ne odgovara, taj veliki ovjek! Mene vie nema, niti sam ikad i bio, pretvaram se u
snijeg koji sklizne sa kiobrana dok ga zatvara kuom, koji otare sa rukavica nakon partije
grudvanja! Ni na lokvi ne vidim svojih obrisa, niti vidim da sam sa svojim stopama
umoenim do lanaka, uopte remetio njezino lelujanje. Nimalo glamurozno sam okonao,
nije neki rov, nije neki most, niti daleki glasni podvig. Ja dolazim da pribiljeim ono to mi
ovjek ima rei, da nastavim svoju svrhu, svoje pisanje, i dalje o beznaajnim ljudima, na
beznaajnom svijetu. O ljudima o kojima svi vole da itaju, nimalo drukijih od onih to ih
napiu i pooblie.
Dakako da nastojim progovoriti o jednom ovjeku koji me zove ve sedmicama. Niti mu
znam ime niti porijeklo. Nastojim progovoriti o njemu kroz priu, nastojim slagati o onome
to mi bude priao, i uklopiti njegove osjeaje i muku, u za oku ugodan oblik, da poneko i
proita. Dva sata i petnaest minuta ve ekam. Trudim se da natimam onih petnaest minuta
da je blie proteklom satu, da ne uranja u novi, da osjetim bar neto nade, da uinim da

vrijeme u ovoj hladnoi prolazi sporije, ne bi li me vie obradovalo to jedno jedino svjetlo na
kui, to svjetlo koje mi se sad ini nedostinim, ko mejtu svijea na nianu. Bojim se da e sa
novim satom, i nada popustiti. Iako je nit vidim, niti je mogu opipati. Dozlogrdilo je i njoj
ekat.
Kroz lapine dva oblaka, potiho se naginje mjesec. Okrnjen, preplaen, al' opet otmjen. Sjaji i
poistovjeuje mene sa vremenom i prostorom, daje mi taku u ravni, daje mi materiju, nimalo
drugaiju od ravni, od stvarnosti, samo umorniju i neispavanu. Mjesec topao za pogladiti, ko
malo kue. Osvjetljava oblike svega onog to ima snage stajat uspravno. Ubija carstvo sijena
koje su se nastanile ko pauine oko mene. Dobijam sad oblik, krut i otar. Nimalo privlaan za
oko. Gotovo ga se stidim, i pomiem se u mrak, iako nikog nema da me vidi. Iako ovuda ne
prolazi nitko sem lia koje plovi po zaostaloj kinici. Ulijeva se ispod mene u aht, i
neopisivo me to raduje. Neopisivo me raduje odlazak tog blata i humka, te prljavtine koja
znade gdje joj je mjesto. Hrli, hrli u taj aht vritei radosna!
Mjesec mi ne da da ostanem u tami. Posmatra me. Teko mi je dii pogled, teko mi je osjetiti
tu ljepotu i podsjetiti se za ta ivim. Podsjetiti se da ja sam onaj koji to treba zapisati i
drugima pokazat, iako ga svi vide. Trebam spustiti glavu i zadrati ispljuvak tuge koji se ko
lajm nakuplja u meni, ekajui da ko bubuljica prsne, ili se osui. Svjetlost mu se skuplja oko
mene. Osuila je lokvu u kojoj sam stajao. Volio bih da ga zagrlim, da mu se isplaem na tom
traku svjetlosti, da mu kaem mnogo toga to bih volio da mi trune na dui to bi volio da
me zaboli, da kad ga ponovo vidim sav zajapuren i radostan mu potrim u zagrljaj i kaem da
mu mnogo toga imam za rei. Njemu koji bi me sluao, kojem je lice okrenuto uvijek prema
meni. Sada kad nemam mnogo toga, kad mi zjape uplji kalupi na dui, sram mu se obratiti.
Ja i mjesec, moj drug, moja stidljivost, i njega jo gledam pognute glave, i on mi je
nedostian. Samo da me ne ugleda, samo da me ne upita, samo da ne otkrije da nemam nita.
Da duvam na sve strane ko vjetar kojem narod nije dao ime, koji nema svog poetka ni
pravca, koji niti kri, niti hladi, koji je eto, tako.

II
Napokon kua je riknula. Oivjela je, i dim se razvukao po nebu, kao da je ona jedina
postojea u ovom svijetu. Netko je naloio, i popalio svjetla ko lampione na jelki, u nekom
svom naviklom redu. Kojeg ja eto primijetim. Zazvonio mi je telefon.
-

Dobro jutro, ne niste niste me probudili al' jeste prenuli iz sree. Evo upravo
sam stigao ispred kue. Jesmo, jesmo tako smo se dogovorili. Eto me, hvala.

Troma ena mi je otvorila. Mrava i suha. Izmeu pospanosti i nauene, isforsirane uljudnosti
(koju ja zaista nisam elio niti da primim niti da natjeram akru u njezinom tijelu da namota
taj obrazac rijei i oblika na licu, koji e je u mojim oima uiniti sposobnom za izvravanje
zadatka otvaranja vrata i doeka pokislih gostiju), nastojala da me zainteresuje da sasluam
njezine probleme u ivotu, i da preuzmem njezinu bol. Da je isfiltriram kroz duu, i razloim
na papiru. Ipak mi je samo uzela kaput, i gotovo mi se uinilo da ujem kako lokot na njezinoj
dui pravi onaj ehoini kljocaj, koji se i dalje nekako odbijao u mojim mislima, i to sam vie
razmiljao o tom zvuku postajao mi je stvarniji. Natakla je kaput na stub, i ispod stavila lone
da joj ne pokvasi pod. Pomalo me bilo stid. Izvinuo sam se, nije mi odgovorila. Moda to mi
je u tom trenutku pokazala prstom prema stepenicama, moda joj um nije registrovao to
izvinjenje, napinjui se da podigne taj prst, i ukae na mlako svjetlo iz sobe, na tinjajue
svjetlo za koje sam se pobojao da dolazi od svijee, uz koju neu moi pisat. Gledao sam tu
enu i njezine kotunjave bokove, masne ruke, i uteglu stranjicu. Njezine bijele krpe, oko
kojih se nakupljao miris kafe. Miris koji je dolazio sa toplinom doma. Obrazi su mi se
zarumenjeli, i oko vrata mi je postalo vrue. Bilo mi je prijatno, i toga me je bilo stid. Bilo me
je svega stid u ovoj kui, jer za nje nisam, ni za topline ni za kafe. Nisam ja za sklonita, ja
sam samo da hodim i sakupljam hladnoe i kie, da ozebem i da skrivam pogled od mjeseca.
Da sakupljam prie o ljudima, koje e netko da ita u svom toplom domu. Ova prijatnost me
bocka i nervira ko zubobolja.
Pozdravio sam se sa gospodinom u sobi. Sjedio je sklopljenih oiju, drao se za tap. Uinilo
mi se da se za taj tap drao iz neke uljudne geste prema meni, poto su mu ruke brzo
skliznule u krilo. Bile su mrave, noge je pokrio ebetom, i inilo mi se da mu vie ni noge ni
ruke ni lice, nisu sluile svrsi. Bez izraza, bez pokreta, bez misli i elja, sjedila je ta figura
pored mene i liila mi je na stare postere pjevaa koje sam kaio po u sobi kao dijete, koji su

sada pocijepani i blijedi, koje vie selotejp ne moe da dri. Ipak dozvoljavam sebi da ga
posmatram kao sretnog ovjeka jer je imao nekoga ko e ga aliti kada ostari. Evo mene. Dao
Bog da i on meni mogne doi kad i ja ovako skren budem sjedio, kad me tue ruke budu
kupale i prale. Kad mi budu donosile kafu. Da me ali! Ne da razgovara sa mnom, ne da me
tjei, ne da sluajno pokuava da me zabavlja, niti da u zanosu razgovora pone se osvrati na
ono to sam postigao. Neka gleda po sobi stvari koje tad budem imao, i neka gleda mene, kao
to i ja sad gledam njega.
Pozdravio se i rekao da sjednem. Svjetlo se inilo mnogo jaim. Soba je zamraena svim
moguim zastorima, krpama, ilimima. Stigla je kafa u sobu. Stigla je toplina i prijatnost.
Stigao je moj duman. Moja nervoza. Stigla je slast one lokve dole u koju bi sad skoio, one
hladne, otre kie, i moje nemoi u njezinom kavezu. Stigle su ruke koje su mi poele drhtati.
Stigla su i sjeanja, stigla je ljubav prema ovoj eni koja mi je ovo donijela, prema ovom
ovjeku, prema ovoj kui. Stigla je ljubav siromahu! Sudarila se sa mnom, prevagnula me,
bez onog bar kulturnog kucanja, otvorila me na sve strane, kao promaja!
Zahvalio sam se i izvadio rokovnik. Osuio se. Izvadio sam olovku. Gledao sam ovjeka
oekujui da pone. Tako barem pet minuta. Dok nisam progovorio: Ja sam spreman
gospodine.
Tu je poeo:
-

Hvala vam to ste doli. Izvinite to je u ovo doba.

Ja sam kriv gospodine, nema veze.

Uredu smjestio se udobnije, i dalje drei zatvorene oi.

Usmjerio je svoje vjee na moje ruke i rokovnik. Drao mi je ruke spremnim. Kad ih se
nagledao poeo je:
Bilo nas je petorica. U jednom ratu. Nas premalo za toliki rat, dodue. Bilo nas je petorica u
jednom od ratova, i moe mu nadodati broj, ili nadimak. Kako je god tebi drago i ne drago.
Bilo nas je i dalje petorica, i svaki je iz majke izio, i svaki dobio ime, i svaki dobio neto za
obu. Svaki je bio nahranjen, izljubljen. Zali smo u eono. Selo koje je ostalo jo itavo u
naem divljakom pohodu.

Ispred nas je bataljon pustoio i ivo i neivo. Zapucali su, i zapucali smo. Pokuavam se na
sasvim jadan i neshvatljiv nain sjetiti vremena tad, sjetiti se da li je bilo toplo ili hladno,
koliko je bilo blatnjavo, da li je tama bila zrela, da li se raspuila ko ljiva nad testerama brda
u daljini, da li bi se i sunce primaklo jednom, da li tu nekad pada kia, svira harmonika.
Pokuavam to nesretno selo ogrnuti ko lutku u izlogu ukusnim i vrijednim kaputom, koji je i
na ostalim lutkama, kao da u ga time spasiti, ili njega ili sebe.
Zvalo se jednom jedno eono. Zvali smo se i nas petorica. Isto smo se zvali kada smo ih
izvlaili za rukav. Isto smo se zvali i kad smo ih strijeljali jedno po jedno. Staro, mlado,
neuko. Bezimeno. U jednom selu u kojem ne svira harmonika, u kojem nit je toplo nit hladno.
Ili smo od kue do kue. Potedjeli nita nismo. Svaki cvijet nam ne bjee isti, a sve iz istog
sjemena Bog izniknu. Mi mirisasmo bolje zaboga! Izgledasmo ljepe, i nae latice ne bjehu
izgrizli crvi! Mi batovani, mi cvjetovi! Mi Bogovi! O niz tu dolinu su pucketale kue u
plamenu, sve ono to je nekome bilo drago, to je neija ruka dodirnula. Neija mrtva ruka na
gomili, ne pokazuje u svojoj nemoi, niti puta, niti kome prijeti! Pognula se ko pred sramom, i
uz daak pepeljastog vjetra, prsti sviraju tugu ko na klaviru. Nijemu tugu koju ja sad ujem
jasno! Koja mi svira svakog dana i noi, i uz koju zaspim, uz koju se budim!
Moje selo eono, ruka moga komije, moje djetinjstvo. Moj vazduh pun pepela, razmekava
mi lice. ini ga duim, i razvlai ga, razvlai da obgrli i osmisli oblike i stubove kua,
plodove drvea, neto to je tu postojalo, to nekad nije trebalo zamiljat! Ili smo dalje, ili
smo krutih lica, tvrdih, ubijali, palili. Doli smo do Obredovia. Do njihove bijele kue, i
preblizu pripijene tarabe, preko koje su uvijek visile nadojene grane sa jabukama. Izvukli smo
gospou Obredovi. Silovali pola sata Ubili. Pola sata koliko mi je trebalo dok sam bio
djeak, da joj trknem do grada. Da joj donesem jezgre, meda, i prazni teglica za marmelade.
Da zamolim debelog trgovca za teglice, poto ih inae nee htjet dati. Moj svijet je
procvjetavao u tih pola sata, kad sam se inio vaan, i sasvim nezamjenjiv u tom ljudskom
procesu pravljenja marmelade, ja koji donosim te teglice, i koji treba zamoliti za njih, ako
treba i zaplakati! Bacili su joj tijelo na gomilu.
Dok sam ulazio u kuu sam, gospodina Obredovia su tukli. Penjao sam se do tavanice, i uao
u sobu. Imala je irok prozor prema dvoritu. Za stolom je sjedila njihova kerka, Aida. Imala
je tad sedamnaest godina, kako sam kasnije izraunao. Aida.

Dok se vani deavalo sve ono, Aida nije niti jednom zaplakala. Aida se popela ovdje, okupala,
i skinula sa sebe kune krpe, maramu, i pregau. Otvorila je ladicu u svom stoliu, i okrenula
se prema ogledalu. Aida je ietkala dugu crnu kosu, prekrila je svim onim maginim sjajem
to ene umiju, i zavezala oko ela ruiastu maramu sa cvjetnim dezenom. Aida je stavila
sjaj na usne, i iz ormara je izvukla bijelu haljinu, koja joj je prekrivala tek koljena, sa
dubokim rezom, koja joj je otkrila mehka, rumena ramena. Jao ta Aida!
Aida je namazala oi, izduila trepavice, pognula glavu jo jednom prema ogledalu, utonula u
sjaj svojih oiju, i iz profila zablistala iz svoje ljepote prema meni, ba kad sam naiao.
Spretno se digla sa stolice, bez straha i stajala predamnom. Ruka mi je drhtala, izvana su se
uli pucnji. Stajala je mirno i gledala me. Nisam znao kuda, ni rukom ni nogama. Pitolj mi je
bio za pasom. Aida je otkopala haljinu na leima, koja je skliznula otkrivajui grudnjak i
svilene gaice. Otkopala je grudnjak, svukla gaice. Stajala je gola, predamnom kojem je u
glavi zujalo, kojem se u oima nakupila magla prepuna suza i pepela, prepuna iverja i trnja,
svega onoga to zna da bocka i boli, svega onoga to je sitno a okrutno, onog to ne ubija, a
usmruje! Uzela je moje ruke, i stavila ih oko pasa, primiui mi se. Izvukao sam ih. Zabolilo
me je u glavi, oko sljeponica mi je igrao vatreni aureol, zaboden ko minua. Sjekao me.
Rukama sam uzeo joj haljinu, osjetio kalup njezinog tijela koje ju je nekad dralo. Njegov
oblik, poudan, i mekan. Rukom sam joj navlaio haljinu, i tom istom rukom sam prije toliko
ubrao jabuku na oevom joj imanju. Onu sa grane koja se nagela i koja me mamila. Otkinuo
sam je, ukrao, a ona me gledala sa ovog istog prozora, siuna sa svim tim svijetom koji je
okruuje, a kojeg ne shvaa. Iza te jabuke se ona rascvjetavala, sa onom istom kosom,
probeharala, i otvorila prozor razmeui svoj miris preko ove jabuke, do mojih nozdrva.
Dijete jedno, ta gledalo me! Navlaio sam joj haljinu istim rukama, ba onim kojim kada sam
je je saekao iza kue, stisnuo za vrat, kao kada sam joj zaprijetio da ocu nita ne smije rei za
tu jabuku, ili u je dobro nalupati.
Obeala je da nee.
Isto kao to sam joj tad zapeatio bajnu djetinju matu, kao to sam ispio svu bisernu vodu
njezinih potoka u snovima, isjekao dugu na komadie, i probuio ruiaste oblake rastjerujui
zvijezde svojim krvavim jezikom, svojim rukama koje su joj ostavile modru ogrlicu na vratu,

sad sam joj jednim kljocajem kope, zapeatio ivot. Tada sam joj u matu uveo zlo, a sada
sam iz tog sjemena izrastao u zloudni, crni cvijet. Vani su me dozivali. Ona je i dalje stajala,
obuena, ista i nedirnuta.
Iz kue Obredovia je iskuljao crn, pranjav dim. Vrata i prozori su hroptili, niz zidova se
ljutio kre, a ja sam iziao sa pitoljem u ruci. Na tavanu je leala Aida, sa metkom u
grudima. Na tavanu je leala u svom plamenom krevetu, i toplina ju je polako proimala.
Igrala se sa strau koja je jo uvijek poivala u njoj. Od te strasti je i kua buknula, da smo se
svi razbjeali. Gorjela je kao nijedna te noi u eonom.
Legao sam na tlo. Obrazi su mi drhtali, oi udubile ko tunel. Otvorio sam ih, i iznad mene se
izrodio mjesec. Iznad mene se izrodilo sve ono za im sam eznuo. Taj mjesec isti ko ona
jabuka, istog oblika, njenog, sa sviju strana jednak i mekan. Gledao sam ga, ja jedan od nas
petorice. Gledao sam ga dok su me vukli i nosili, gledao sam ga itavog svog ivota.
Nas petorica, a ja jo iv.
Gospodin je zavrio priu. Mene je ruka boljela, papir je bio nedovoljan. Stiskao sam rijei u
svaki mogui kut. Pisao izmeu redova, pisao na ruku. Da zabiljeim i najmanji uzdah. ini
mi se da nastavlja dalje:
Te noi me kaznio!
Ispred mene su se otvorila dva kapka, a iz njih je prokljukala bijela spodobna svjetlost, bijela
sljepoa, bijeli mjeseev poar je titrao u oima ovog ovjeka. Gasio se kako bi zatvorio oi,
i ponovo obasjavao u istoj onoj jaini, kao da razabira tisuu lica, tisuu usta, ko da ga
proima tisuu ljudi iz sela eono! Zamolio me da odem, da nita vie mi nema rei. Spetljao
sam se, zblanuo, maltene sam otpuzao do vrata spotiui se od obuu, da se vie ne okreem,
da vie se ne vraam!
Niz stube sam silazio razdrman i rastavljen. Sa svim svojim za ivot bitnim dijelovima
ratrkanim po eonom, po ovoj kui, po tacni na kojoj se razmrljao savren krug kafe.
Silazio sam niz stube, a gospodin je drao za ruku Aidu. Zagrlio ju je i poljubio u obraz. Aida,
ona ista, digla ga je sa sjedala i popela na sto. Dodala mu je konopac, i zakljuala vrata.
Pogledala ga je onako bajna i u svoj svojoj ednosti, u svim svojim sad zakrpanim oblacima,

svim bistrim rijekama i ozdravljenim zvijezdama, navukla mu omu oko vrata. Ruku mu ni
dalje nije putala. Preturao sam po depovima i brojao listove. urio sam da iziem iz kue,
to dalje od sablasti, to dalje od aveti, to dalje od boe takve tuge i takvog rastereenja!
Papiri su se otapali pod mojim dlanovima, i ja sam stajao ondje, bez poetka, bez kraja, na isti
nain bjeei od mjeseca, i dalje pognute glave. To sam i dalje bio ja, sa kratkom priom u
depu, onaj isti koji ezne za hladnoom i mokrim lancima. Stajao sam ponosan na dobro
uraen posao, na svoju rtvu, na ulov. Sat je otkucavao pet. Meni se nije ilo. Pozdravio bi se
sa ovom ulicom, ovom kuom na sebi svojstven nain. Rekao bi im lijepu rije, rekao bi im
jer sam umio da priam sa nijemim stvarima. Navukao sam al, koji me nadojen kiom
pljusnuo po licu. Oko mene su ciktale i ograde i kue, cesta se izvijala u mahnitom smijehu.
Srea mi je dosezala do vrata, obavila me kao smola, uahurila, napravila od mene tako
mirisan i privlaan kristal! Pritiskala mi je plua, vazduh iz usta je izlazio isjeckan i blijed.
Zar smijem da rizikujem? Da se prepustim? Pa zaboga koga ima sad ovdje da me oslobodi od
nje!
Podvrnuo sam nogavice, opipao jo jednom svenje listova u depu, i mahnuo trei niz ulicu.