DASHA&ANNA

~1~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

NURA BAZDULJ-HUBIJAR

DRAGULJI
I
DRANGULIJE

~2~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Dragoj Frolentina Provči - zato što je volim i što su

pojedini fragmenti romana otrgnuti iz njenog života.

~3~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Ljudi su uglavnom sve bitno zaboravili. Poštovati. Pomagati.

Suosjećati. Davati. Smijati se. Družiti se. Dopisivati se. Radovati.
Posjećivati. Poklanjati. Osjećati. Slušati. Šutjeti. Biti oslonac. Biti
utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek. Zaboravili su živjeti. Ovo je samo
imitacija života.
Spadam u onu izumiruću, rijetku vrstu koja još nije zaboravila.
Koja nastoji ništa od toga ne zaboraviti.
Alen me probudio pozivom u gluho doba noći (zaboravio je na
vremensku razliku) i javio da je dao uspavati mog Džipsija... Isti čas
sam skočila i onako polugola i bosa izašla na terasu, naslonila se
preko metalne ograde. Dugo mi je pogled bludio preko krovova
usnulog grada, a ništa nisam vidjela. Ne zbog mraka, mjesečina se
točila kao mlijeko i bilo je mnogo treperavih zvijezda i svjetiljki i
osvijetljenih prozora. Ne zbog suza, nijedna nije krenula. Oči su mi
bile suhe i pekle su. Već zbog mraka koji me je ispunio iznutra.
Ustvari, tada nisam ni bila svjesna da sam u nekoj luksuznoj vili u
dalekom, još uvijek nedovoljno upoznatom gradu. Bila sam u svome
stanu u Salzburgu, sa Džipsijem. Prvo smo sjedili na sofi, sučelice, ja
sam mu pričala kako moram putovati daleko, daleko, moram, srce me
zove, a boli što ću ga ostaviti. On me samo gledao velikim tužnim
očima naginjući glavu čas na jednu, čas na drugu stranu i pažljivo
slušao. Nisam više mogla podnijeti tu količinu tuge što je tekla kao
vrelo, pa sam uzela povodac, vezala mu ga oko vrata i pošli smo u
našu svakodnevnu šetnju. Nije skakutao kao obično, nije se radovao
kao obično, nije mahao repom kao obično; visio je mlitav, bez sjaja,
kao komad starog odbačenog krzna. Ništa nije bilo kao obično. Ni moj
hod, inače siguran, lak; čak sam se u trenutku kad mi je u džepu
zazvonio telefon, saplela i da se nisam uhvatila za gelender, srušila
bih se. I tako su se kroz salzburško veče više vukli nego šetali jedna
žena zrelih godina i jedan stari pas, koji su u prijateljstvu i ljubavi
živjeli deset godina, jedan mjesec i deset dana.
Oživljavali su trenuci kad bih, vrativši se s posla, stavila ključ u
bravu, a on me čekao podignut na stražnje šape dok je repom
razmahivao kao džinovskom lepezom, a skvičanje postajalo sve
glasnije i sve radosnije. Pa ono omotavanje oko klečećih koljena,
provlačenje kroz krilo, usputno lizanje lica, uha, nosa... a ja bih svaki
put iznova poželjela biti onakva kakvu me on vidi, osjeća, ona koju
bezuslovno i bezrezervno voli. Neki misle da životinje ne osjećaju.
~4~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Voljela bih da je tako. Osjećanja gotovo redovno donose bol. Ali

griješe. Gledala sam mog Džipsija kako plače. Zato što sam ja plakala.
Zahvalana sam za svaku dobrotu, i onu malu, usputnu. Zapravo, nema
male dobrote. On mi ju je darivao svakodnevno. Nema ga više -
pomislila sam i stresla se.
Taman sam zapalila novu cigaretu kad me otrijeznio Peterov glas,
šištav i pištav, što zbog kanile u grlu, što zbog nerasanjenosti.
Zabrinuto je pitao zašto ne spavam. Odjednom mi je bilo hladno i po
nogama, i po cijelom tijelu, i u duši.
Patim od nesanice već dvadesetak dana, tačnije od kada sam
došla ovdje, ali ga time nisam željela opterećivati. Nisam mu željela
reći ni za Džipsija, ne zato što on sutra treba na operaciju (zapravo
danas, odavno je novi dan samo još nije svanulo), naprosto sam
naviknuta da bol podnosim u tišini.
- Loše sam sanjala, Peter. Idemo u krevet - kazala sam na svom,
još uvijek lošem, engleskom, zaobišla ga pa se podvukla pod pokrivač.
Eto, ja nekako čvrsto vjerujem da su naši četvoronožni prijatelji
zaslužili svoj dio raja i da ćemo ih još jednom vidjeti i mi, ljudi, u
prolazu prema paklu makar - mislila sam okrećući leđa svom dragom.
Probudila sam se ne sa zebnjom zbog Peterove operacije, nego s
pomišlju da se Džipsi tako teško, neizlječivo, razbolio zbog mog
odlaska. Ne, nije to bila samo pomisao, za mene je to bila činjenica, pa
i optužnica koja nikad neće biti upućena ni na jedan, osim na onaj
najteži - sud vlastite savjesti. Samo jedna više. Svaka pojedinačno -
bolna, raščlanjujuća, razarajuća, auto-destruktivna; sve zajedno -
uništavajuće. A valja nastaviti živjeti.

~5~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Moje je ime Lorena Moreti, nacionalno stoprocentna Bosanka,

religijski ne znam gdje pripadam. Otac mi je bio musliman, majka
katolkinja, muž Rusin. Gdje bi sad Bosanci „uklopili” mog jedinog
sina Alena, moje sve? Još u djetinjstvu, u onom vremenu na kojem
mnogi iz novih generacija Bosanaca zavide nama koji smo u njemu
živjeli, nisam pripadala nigdje. Bila sam, hibrid. Kako li je tek sad
djeci u Bosni?
Iz Travnika sam otišla u Salzburg gdje sam provela najveći dio
života i evo me sad, već nepun mjesec dana, u malom američkom
gradu. Kraj je novembra 2015. Dobro sam. Nije da ne može bolje, o,
itekako može, ali može i mnogo, neuporedivo gore. Desi se da osjetim
umor, zasićenost od svega pa i života, a onda nenadano bljesne neka
lijepa misao, neka topla riječ, neki blag smiješak, neka dobrota. Sve to
mi da novu snagu i još sigurnije zakoračim u novi dan. Pa opet naiđe
taman oblak, neka tuga ili nemir ispune dušu, a ja znam, sigurna
sam, da će opet doći nešto što će to rastjerati... Tako je, valjda, kod
svih ljudi. I uvijek je dobro, ako ne može biti bolje.
Kad sam polazila ovamo, mislila sam da ostajem zauvijek.
Rasprodala sam u bescjenje svu robu iz jedne prodavnice antikviteta
koju sam godinama uspješno vodila, uživala u svom poslu, voljela ga
i, usput, dobro živjela od njega. Bilo je pomalo tužno, lažem, bilo je
užasno tužno gledati zadovoljnu gomilu koja sa neočekivanom
srećom grabi, po znatno sniženim cijenama, vrijedne komade
namještaja, nakita, ukrasa, lampi, satova, svega i svačega, a kada je
nakon petnaestak dana prelijepi, ogromni prostor ostao prazan,
zaključala sam vrata sa unutrašnje strane, sjela na neke stare,
požutjele novine na podu i zaplakala. Kao da je jedan lijep period mog
života tako jeftino rasprodan na masovnoj dražbi! Oteo mi se uzdah, u
onom ogromnom, praznom prostoru je odjeknuo.
A onda sam pogledala u zamotanu sliku u uglu, naslonjenu uza
zid. Nju sam ostavila, prosto se od nje nisam mogla odvojiti. Vratilo
mi se jedno drago sjećanje.
Bilo je prošlo oko godinu dana od otvaranja naše trgovine
Nostalgic Posao se lagano razvijao, dolazilo je sve više kupaca. Oni
koji bi došli jednom, obično bi se vraćali. Ali bili smo daleko od velikih
i već poznatih trgovina antikvitetima kako po kvalitetu robe kojom
smo raspolagali, tako i po prometu. Jedno jutro, idući na posao, u
izlogu Dorotheuma, poznate trgovine antikviteta, vidjela sam
~6~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

predivne, meni nepoznate stvari. Posebno mi se dopala jedna Meissen

figura i pitala sam se hoće li ikad meni neko donijeti Meissen
porculan.
Samo što sam stigla na posao, gotovo bešumno su se otvorila
vrata. Ušao je visok, elegantno obučeni sijedi starac sa teškom sjetom
u očima i na licu. Nakon srdačnog pozdrava zamolio me da pođem s
njim do auta.
- Imam neke stvari za koje bih želio da se baš kod vas prodaju -
kazao je.
Lagano sam krenula za njim, a on, onako visok, pružao sigurne
dugačke korake. Vjetar mi je licu prinosio ugodan miris njegovog
parfema. Ispred prodavnice je parkirao srebrni metalik mercedes.
Otvorio je gepek u kome su bile dvije korpe sa Meissen porculanom.
- Kao što rekoh, htio bih da vi ovo prodate. Želim da zaradite, ali
da i ja, naravno, dobijem svoj dio. Znam da se porez mora platiti, sve
mi je jasno. Uzmite jednu korpu, ja ću drugu.
Znala sam da taj porculan ne mogu otkupiti.
- Nemojte - kazala sam tužno. - Znate, Dorotheum je jaka
aukcijska kuća i vi ćete kod njih puno više zaraditi nego kod mene.
- Slušajte me. Moja žena i ja selimo za Njemačku. Ovdje imamo
veliku kuću, skoro smo je ispraznili i gotovo sve dali u Dorotheum.
Kad god bih se vraćao iz Dorotheuma, vozeći se cestom ka mojoj kući,
prolazio sam pored vaše prodavnice i morao sam primijetiti koliko ste
marljivi i sa koliko ljubavi radite svoj posao, pa sam razgovarao sa
ženom da ove posljednje stvari damo u prodaju baš vama. Novac ne
tražim odmah. Uzmite stvari, odredite cijene tako da vi zaradite, a da
i mi dobijemo naš novac.
Osjećala sam se sramno i žalosno. Znala sam da nemam bogate
kupce. Ko će to kupiti?
- Kad možete doći po ostale stvari? Već sam umorni od nošenja u
Dorotheum. Vi uzmite sve što je ostalo. Ostavit ću vam broj mog
bankovnog računa na koji ćete nakon prodaje uplaćivati novac.
Nemamo puno vremena, mi uskoro napuštamo Austriju.
Sve mi je ličilo na san. Pozdravio se i izašao. Dok je išao ka autu,
gledala sam ga kako samo mehanički, refleksno pruža korake kao da
je umoran od svega, pa i od života. Priroda me kaznila intuicijom, vrlo
jakom. Osjećala sam da ga nešto tišti, da u sebi skriva duboku bol.
U dogovoreni dan i vrijeme moj muž i ja smo otišli do njihove
kuće. Dočekala nas je njegova žena, blaga, divna. Izgledali su kao brat
i sestra. I ona je bila visoka, kratke guste sijede kose, sva ljupka i
živahna.
~7~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kuća je bila jednospratna, nalik na staru austrijsku seosku kuću, i

bila stara vjerovatno stotinjak godina. Sva u kamenu, sa baštom
punom svakojakog cvijeća. A kad smo ušli u kuću, obuzeo me osjećaj
koji se ne zaboravlja nikad. Kao da sam u toj kući odrasla, živjela.
Veliki hodnik, puno prostorija, sve prekrasno. Iz visokog prizemlja su
na sprat vodile kružne stepenice oko cijele kuće. Također je između
prizemlja i sprata cijela kuća bila opasana verandom.
Domaćica je skuhala čaj pa smo sjedili za velikim stolom, pili ga i
grickali ukusne kekse. Kroz razgovor sam saznala da i oni imaju
jednog sina, koji kao novinar radi u Africi za neku njemačku agenciju.
Na pitanje šta je on radio, od starog gospodina sam dobila odgovor da
nikad nije radio u struci. Živjeli su u Africi gdje je imao svoju agenciju
i pomagao siromašnima.
- Biafra me muči cijeli moj život - kazao je duboko ganut i
započeo priču - sve u svemu, golema tuga. Divne okice jednog
gladnog dječaka ne mogu da zaboravim. One su mi svakog trenutka u
glavi. Plakao je kada smo napuštali njegovo selo, zemlju. Ne zato što
je bio gladan i žedan, ni što nije imao ništa osim trošne kolibice, gdje
je spavao na hrpi slame. Nije ni znao za drugačiji život. Plakao je zbog
nečega za šta također nije znao da na svijetu postoji do našeg dolaska.
Malo ljubavi, malo nježnosti koje smo mu davali... Asocijacije su
čudna stvar. Znate, gospođo Moreti, sve do toga dana, ako bi me neko
pitao koja mi je asocijacija na lijepo, nježno, nevino, bez dvojbe bih
odgovorio behar trešnje. Jer je čudesan, jer ima neku ljepotu koja
omađija. Od tada sve do danas, ako me neko bude pitao koja mi je
asocijacija na lijepo, nevino, bezazleno, nježno, sasvim sigurno ću
odgovoriti Natnael, tako mu je bilo ime. Ja sam ga zvao moj Nati. I,
zamislite, mome sinu se isto desilo. Stalno misli na jedno dijete iz
Afrike, i njegove oči su ostale utisnute u sjećanje moga sina. Divan je
to narod - rekao je gospodin Withof.
Ustao je i iz jedne ladice izvadio dva ručna sata. Jedan je poklonio
Miši, drugi našem sinu. Meni je kazao da sama odaberem neku
porculansku figuru. Uzela sam najmanju figuricu - lane. On se blago
nasmiješio i pogledao me.
- Oprostite gospodine Withof, ja stvarno ne znam kako mogu da
se odužim za vašu dobrotu - jedva sam izgovorila.
- Možete, o, itekako možete. Neće vam biti teško, a nama će
mnogo značiti.
- Recite.
- Obećajte mi da ćete se bar samo jednom pomoliti Bogu za moju
ženu i za mene. Želim obećanje, znam da vi to možete - izgovorio je s
bolom u glasu, naglašavajući zadnje riječi.
~8~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Ozbiljno, gotovo svečano sam kazala: - Obećavam.

Poslije je rekao ženi da nam da neki tepih na kome možemo
dobro zaraditi. Dok smo ga motale klečeći na podu, razmišljala sam o
riječima: Vi to možete!
Uspravila sam glavu i pogledala ženu, pa tiho upitala:
- Da li možda vaš muž boluje od karcinoma? Upravila je u me
svoje blage oči i kazala:
- Ne, zdrav je, Bogu hvala, ja od toga bolujem i prema
prognozama nije mi još puno preostalo.
Utovarili smo stvari, pozdravili se sa tim dragim ljudima. Znali
smo da se više nikad nećemo vidjeti.
Na povratku me obuzelo neko dvojako osjećanje. To što su ovi
divni ljudi izabrali mene da rasprodam njihovu preostalu imovinu, sve
ono što je njihov život činilo samo njihovim, moglo je značiti da sam
se na probirljivom tržištu antikvitetima konačno probila, ako ne u
prvi tim, onda bar u onu malu grupu s klupe za rezerve. Ta je
spoznaja učinila da mi se na licu stidljivo ukaže osmijeh i da u
mislima sebe vidim kao afirmiranu antikvarku. No nad tu sliku
nadvijali su se tamni oblaci. Dolazili su iz jednog drugog dijela moje
intime, dijela koji sam oduvijek imala, koji nikad nije dozvoljavao da
budem potpuno sretna i zadovoljna svojim životom. Zbog čega sam
sretna? Zar zbog ovo dvoje staraca koji broje svoje posljednje dane i
pokušavaju izvući nešto iz sveg onog što su skupljali cijeloga života?
Zapravo je starost porazna, žalosna. Ne samo starost, cijeli život.
Radiš, trčiš, satireš i dušu i tijelo da stvoriš svoje gnijezdo, da ga
učiniš ugodnim i toplim, i sebi i onima koje voliš, ispuniš ga lijepim
predmetima i dragim sitnicama. Onda djeca odrastu, naprave svoja
gnijezda, na vrata zakucaju starost i bolest, postaješ svjestan da ti
predstoji još samo jedan put - onaj u nepoznato. Sve one stvari i
sitnice koje si volio, čuvao, brisao prašinu sa njih, za koje si se vezao,
postale ti dragocjene, nakon tvog odlaska ostaju. I poslije dan-dva na
vrata će u pratnji opštinskog službenika ući neko nepoznat, stran,
tuđi i pažljivim pogledima po stanu tražiti ima li šta zanimljivo za
njega ili nju pa automatski u glavi računati koliko ponuditi za tu
stvarčicu i koliko se može prodajom iste zaraditi. Užas! Tuđe ruke
drže, tuđe oči gledaju predmete koji su tebi bili gotovo sveti, bez
ikakvih emocija, bez razmišljanja, kamoli udubljivanja šta je i koliko
tebi značio taj predmet, koliko si ga volio, je li te za njega vezivalo
neko lijepo, nježno sjećanje? Ono što vrijedi odnesu, ono što po
njihovom sudu nema materijalnu vrijednost završi na nekom
odlagalištu otpada. Je li zbilja blagoslov prastara izreka koju nam
često kažu oni koji nas vole: - Dabogda ostario? Ili je pokora?
~9~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Još par puta smo se čuli. Gospođa je nakon par mjeseci umrla.
Novac od prodanih stvari sam redovno uplaćivala na njegov račun.
Rasprodano je sve rekordnom brzinom osim jedne slike koju nisam
mogla ili nisam željela prodati (namjerno sam stavila nerealno visoku
cijenu). Radio ju je njen ujak, poznati austrijski slikar Karl Neumann.
I ja sam tada gledala baš tu sliku uvijenu u debeli papir. Odlučila
sam je ponijeti kući.
Njihovu fotografiju sam nosila godinama u novčaniku, u torbici.
Torbica mi je ukradena, ali oni su zauvijek ostali u mojoj duši. Nešto
nas je vezalo. Sudbina? Ko zna?

~ 10 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Petera sam upoznala davno, dok mi je muž još bio živ. Muževan,
markantan, pristao muškarac, po struci brodski ljekar, koji je
prokrstario mnoga mora i neke okeane, vidio i obišao bezbroj zemalja,
upoznao mnoge kulture. Povremeno je dolazio u moju radnju pa se
vremenom razvila neka vrsta prijateljstva, oboje smo se veselili kad bi
došao. Imala sam dojam da je njegova radost uzrokovana time što
sam mu se dopadala (žena to uvijek osjeti bez nepotrebnih riječi i
značajnih pogleda), moja, istini za volju, uvjerenjem da ću imati
dobar pazar i usput čuti neku zanimljivost ili duhovitu opasku. Dosta
dobro je govorio njemački, ja sam engleski jedva natucala. Tada nisam
razmišljala, ali sada mogu sa sigurnošću reći da ga tada ni u jednom
trenutku nisam gledala kao muškarca.
O njemu sam znala malo: da je Amerikanac, da nije oženjen, da
ima roditelje koji u posjedu imaju cijeli lanac tržnih centara, da žive u
luksuznoj dvospratnoj kući, on na jednom, oni na drugom spratu.
Zapravo je najmanje vremena tamo. Njegov život se odvijao na vodi,
diljem planete.
Jednom mi je palo na pamet da ga dugo nema. I sve se svelo samo
na tu konstataciju. Poslije - bolest moga muža, pa smrt, sve ono što
uz takve velike i teške događaje biva... A jeste bilo teško, preteško, bez
obzira što je moj život s mužem više ličio svemu drugom nego pjesmi.
Možda tek nekoj tužnoj pjesmi. Ne znam kako imenovati život s
nekim ko je godinama pretjerano pio i uz to bio pomalo lud. No, ako
ćemo pošteno, svi smo mi, svako na svoj način, pomalo ludi. Imati
nešto, bilo šta drago, svoje, trideset pet godina biti neodvojiv od toga,
pa ga izgubiti, mora biti jako bolno. Kako je tek kad to nije - nešto,
nego - neko? Naša druga polovina. Kako da ona druga nakon takvog
gubitka nastavi funkcionirati?
Ipak, život se nastavio, Polako sam se mirila, prihvatala. Posao,
kućanske obaveze, moji ljubimci, neizostavne šetnje sa Džipsijem,
naše još čvršće, još snažnije povezivanje, druženje sa mojim velikim,
lijepim, pametnim sinom. I ono čega se ni pod tačkom razno ne bih
mogla odreći - odlasci na koncerte klasične muzike. To je moj
univerzalni lijek, najbolji, najsigurniji. Jedino bi tada nestajalo sve
ružno i negativno, ostajala samo ta nepatvorena ljepota, ushit, let,
zaborav, život za taj trenutak kao da je posljednji. Najčešće, gotovo
isključivo sam išla u kuću u kojoj se održavaju najpoznatiji koncerti na
svijetu i poznati festivali - u Festspielhaus. Nalazi se u starom gradu,
u ulici Hofstallgasse. Slušala sam tamo i istinski uživala u koncertima

~ 11 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Chopina, Mozarta, Brahmsa, Bacha, Beethovena, Haydna, Vivaldija i

drugih. Zapravo sam nabrojala samo meni najdraže kompozitore, a
slušala još mnoge druge. Volim i Gustava Mahlera, Simfoniju 8;
njegova je muzika uglavnom depresivna. Povezivala sam to sa
podatkom iz njegove biografije. Naime, poznato je da ga je njegova
lijepa žena varala sa slikarom Kokoschkom. Svaka tuga i bol moraju
naći put da izađu iz duše. Umjetnici imaju tu sreću da je mogu izliti
kroz muziku, poeziju, proznu riječ, sliku. A Brahmsov Requiem je
meni najtužnija muzika na svijetu.
Cijene karata su vrtoglavo visoke i ne bih to sebi mogla baš često
priuštiti da nemam prijatelje koji su mi omogućavali da dvostruko, pa
i trostruko manje platim kartu. Ponekad čak i da uđem besplatno.
Zbog mene, zbog prijateljstva. Ako se nečije bogatstvo, između
ostalog, mjeri i prijateljima, ja sam bogat čovjek. Imam dosta
prijatelja koji su, kako Bajaga pjeva „biseri rasuti po celom svetu.”
Uredna sam i pedantna. Takva sam i prema predmetima u stanu i
na poslu, prema sopstvenom tijelu, odjeći, obući, nakitu, šminki. Malo
je (ako ih uopće ima) žena koje ne žele biti lijepe. Koje brižljivo ne
proučavaju svoje lice, tijelo, kosu, koje ne znaju koja im boja, koji
kroj, koja šminka najbolje pašu. Spadam u tu vrstu žena. Uvijek
odvojim dovoljno vremena za sebe, da prije svega uvijek budem čista,
dotjerana, namirisana. Ali, nikad više vremena i pažnje ne utrošim
nego kad se spremam na koncert. Na pauzi obavezno izađem u hol i
kao nehajno, kao posve slučajno, bacim pogled u ogromno ogledalo.
Najčešće se u sebi trijumfalno nasmiješim zadovoljna gardom,
gracioznim hodom, samopouzdanjem, toaletom, frizurom. Nisam ja
neka zanosna žena. Prije - žena palčica. Relativno niska (za to postoje
visoke potpetice), vitka, krhka, lomna, (što zna kod nekog pobuditi
želju da me čuva, zaštiti). Kosa mi je poprilično rijetka, tanke dlake,
ali sam se, kao nijedan frizer, izvještila da od nje, takva kakva je,
napravim frizuru koja najbolje pristaje mome licu.
Mislim da sam imala sreću što sam 2006. godine živjela u
Salzburgu. Cijela je godina bila obilježena mnoštvom kulturnih
događaja u cijeloj Austriji, upravo radi Mozarta, od kojih je najveći
broj održan u Salzburgu gdje je rođen i u kome je živio do
sedamnaeste godine.
Salzburški muzej je upriličio izložbu Viva Mozart, a bivša Kleines
Festspielhaus pretvorena u novu zgradu opere i dobila ime Haus fur
Mozart. Gotovo je svaki važan događaj te godine u Austriji bio u vezi
sa Mozartom, a industrija Mozartovih suvenira, koja je i inače
golema, dostigla je svoj vrhunac. Na tržištu se bile čokoladice u
kutijama u obliku muzičkih instrumenata, Mozartove kugle već su

~ 12 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

široko poznate, a posjetioci su mogli od te godine kupiti i tenisice koje

nose njegovo ime.
A 27. januara 2006. godine sva zvona u Salzburgu istovremeno su
zazvonila u tačan sat Mozartovog rođenja, obilježivši tako njegov 250.
rođendan.
Kažem, bila sam sretna što sam se osjećala dijelom svega toga, a
prisustvovala samo izvedbi Čarobne frule jer su cijene karata bile
nezamislivo visoke pa, ma koliko željela, nisam sebi mogla priuštiti
više. Dakako, ponovo sam obišla njegovu rodnu kuću u ulici
Getreidegasse broj 9. U njoj se nalazi mnogo predmeta, posebno
instrumenata iz Mozartovog djetinjstva. Jer, on nije bio samo
kompozitor nego i pijanist, virtuozno je svirao klavir i violinu. To je
inače jedno od najposjećenijih mjesta u Salzburgu i pravo je utočište
za muzičke fanove širom svijeta.
Naprosto je nevjerovatno da je najveći muzički genije svih
vremena iza sebe ostavio toliki broj dijela. A živio je samo 35 godina.

~ 13 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Zaista se ne sjećam koliko je bilo vremena prošlo od muževe

smrti. Bila sam na poslu, razgovarala s mušterijom. Pogledala sam
prema ulazu, čuvši otvaranje vrata. Vrlo ljubazno, kao i uvijek,
pozdravila nepoznatog starijeg gospodina, očito bolesnog. Na vratu, u
predjelu dušnika, imao je cjevčicu i šumno disao. Bilo mi je žao da
neko u takvom stanju čeka, pa sam se izvinila gospođi s kojom sam
razgovarala o antiknom ogledalu, u koji dio stana bi joj se najbolje
uklopilo, uz koji namještaj bi odgovarao, i požurila ka gospodinu koji
je maločas ušao. Pozdravila sam ga, ne pretjerano ljubazno da ne bi
pomislio kako ga sažalijevam, i pitala šta želi. Naravno, na
njemačkom jeziku.
Nehajno se nasmiješio i kazao, također na njemačkom:
- Zaboravili ste me, Lorena?! Pogledala sam ga u oči i osjetila da
mi je slabo. Uhvatila sam se za prvu policu, kao slučajno, trebao mi je
oslonac, činilo mi se da ću se srušiti.
Zar se može zaboraviti ta bezazlenost u njegovim očima? I
pomislila sam da mi je upravo to kod njega bilo najprivlačnije.
Naprosto neodoljivo. I nevjerovatno. Da neko u ovom vremenu još
uvijek vjeruje u dobronamjernost cijelog svijeta. A on je vjerovao. Otud
i ta bezazlenost u pogledu.
- Peter! - kazala sam nesigurno, učinilo mi se i pomalo piskavo,
kako je zvučao i njegov glas.
Nasmiješio se vedro, iskreno. Ni traga nelagodi, a kamoli nečem
težem što ga vidim u tako i toliko drugačijem izdanju.
Poslije smo sjedili u mojoj kancelariji. Ja sam pila dužu kafu sa
dosta šlaga, on crno vino.
- Zar nije malo rano za vino? - pitala sam jer me ispunila blaga
nelagoda. Od svih ljudi koje sam znala, ujutro je pio vino jedino moj
muž.
- Za vino nikad nije rano. Može biti samo kasno. Mjesecima sam
bio na ivici, balansirao između svijeta živih i svijeta mrtvih, s
vremena na vrijeme se spuštao u provaliju u kojoj je sve bezimeno,
bezoblično, besmisleno, u kojoj je zapravo - ništavilo. Vječno. Nakon
takvog iskustva čovjek shvati da treba prosto živjeti i ne osvrtati se
previše na to šta je štetno, šta će drugi reći.
Pa mi je ispričao o teškoj brodskoj nesreći, o tome da su ga izvukli
ni živog ni mrtvog, tačnije - klinički već mrtvog. Naravno, ničega se
~ 14 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

nije sjećao, ni reanimacije ni traheotomije (taj izraz sam prvi put od

njega čula - mali operativni zahvat pri kome se, radi životne
ugroženosti jer je prestalo disanje, napravi otvor na dušniku i unutar
njega stavi kanila. To je ta cjevčica koja se jasno vidjela i koju će
morati nositi do kraja života).
Ispričao je i da je preživio srčani udar (urađene su mu tri
premosnice), da je obolio od šećerne bolesti, visokog pritiska, teške
bolesti crijeva nastale nakon spajanja pokidanih dijelova... Nastavljao
je i nastavljao, ja ga više nisam bila u stanju pratiti. Stezalo me u grlu
i u prsima. Po godinama je neznatno stariji od mene, a sučelice je
sjedio čovjek koji je izgledao dobrano stariji. Kad je skinuo šešir,
vidjela sam da je izgubio kosu na tjemenu, ono što je ostalo bilo je
sijedo.
- A ja se pitala šta je s tobom. Mislila da si se najzad oženio, djecu
dobio.
- Ništa od toga. Nakon osam mjeseci bolnice, još godina dana
oporavka u stanu, cijeli tim medicinara se brinuo o meni... Sad sam
sasvim O.K. i zato te molim da me više nikad ne pitaš je li rano za
vino, pijem li previše ili, još gora varijanta, da mi predložiš prestanak.
Ne želim. To je moj izbor. Znaš, Lorena, sretni ljudi se ne opijaju. A
kad se nesretni opijaju, oni ne postaju sretniji, nego dvostruko
nesretniji. I užasno mi smeta duhanski dim, ali ti ne spočitavam što
pušiš.
Ušutjela sam, prebirala po glavi tražeći riječi, a nisam niti jednu
nalazila. Nestale su. A onda mi je sinulo kako da pređemo na drugi,
ravniji kolosijek...
- Moj muž je umro.
- Dobri Mišo! Kad?
- 2012, u novembru.
- Bio je drag i dobar čovjek. Žao mi je. Iskreno.
- Znam. Meni se dešavaju nevjerovatne stvari. Cijelog života.
Jedna od njih se desila kada smo Alen i ja birali grobno mjesto za
njega. Odmahnuo je rukom.
- O tome ćeš mi pričati neki drugi put. Sad nisam svratio samo
usput. Prvi put nakon nesreće sam pošao na putovanje. S jednim
jedinim razlogom, da te vidim.
Nasmiješio se, ni sretno ni tužno.
- Život je zbilja nepredvidiv. Mislio sam - samo da te vidim. Ta
smrt mi je otvorila neka druga vrata iza kojih sija svjetlost koja je već
počela obasjavati moj život baš u trenutku kad sam mislio da više
nema ništa zarad čega bih želio živjeti. Sad znam da ima.
~ 15 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Prošli su me trnci.
- Mene se primaju samo oni koji piju i koji su pomalo ludi - javila
se misao. - Ovaj pije kao i moj muž, a i pomalo je lud kao on.
- Sve vrijeme dok sam bio u komi (od riječi koma svu me je prošla
ledena jeza) vidio sam tebe. Nemoj mi samo reći da nisi osjetila kako
me privlačiš. Živjeli su u meni svaki od naših susreta, svaki tvoj
pogled, skriveni smiješak, svaka izgovorena riječ. I tako sam šest
mjeseci živio s tobom. Jednom se u tom mom stanju film promijenio.
Vidio sam te da trčiš prema meni, vjetar ti je zamrsio kosu, u ruci si
nosila buket mimoza. A kad si došla tako blizu da sam te već mogao
ispruženom rukom dodirnuti, kad je sve u meni srećom zapjevalo kao
nikad u životu, doktori su širili ruke i oči, polurazgovijetno mi je
dolazilo do svijesti kako govore da se desilo čudo, otvorio je (to jest
ja) oči, zjenice mu reagiraju na svjetlost... A sve vrijeme su samo
čekali da se ugasim. A meni bilo žao što se san prekinuo, što te više
nisam vidio.
Dok je pričao, ja sam sve vrijeme gledala u prastari teški srebrni
svijećnjak što je stajao na kutnoj polici. Imao je oblik mladog
muškarca, ni djeteta ni posve odraslog. Ruke su mu podignute do
tjemena, u njima drži postolje za svijeću. Iza ramena su mu malena
krila. Niz obraze klizi nekoliko suza, niz desni dvije, niz lijevi tri.
Zovem ga Uplakani anđeo.
Kad sam ga ugledala u jednom stanu iz koga sam otkupila
kompletan namještaj, bila sam sigurna da ga nikad neću prodati, da
ne postoji novac ili bilo šta drugo zbog čega bih ga se odrekla. Zato što
mi je još prvi pogled na njega vratio sliku sobe mog djetinjstva. Onog
mog svijećnjaka koji je stajao na televizoru. Od svega što je baka
poslala, a poslala je mnogo, i novca i svega ostalog, najviše sam
voljela taj svijećnjak, potpuno, do srži se identificirala s tim
djevojčetom i da me neko nenadano upitao ko je to, sasvim spontano
bih odgovorila - ja. Mislila sam da će zauvijek ostati moj, a odrekla
sam ga se, prodala ga za kilu brašna i kilu soli.
Kad god se toga sjetim, uvijek pomislim na dvije stvari. Jedna je ta
da ljudi što imaju više, daju manje. A druga, da se treba čuvati onih
kojima je materijalno ispred moralnog, bježati od njih kao od kuge...
Ovu sentencu bi trebalo pisati na pločice pa kačiti ispred kuća
umjesto: Čuvaj se psa. Psi su nam prijatelji.
- Ovog Uplakanog anđela mi nikad niko neće oduzeti - mislila
sam, trudeći se da mi do svijesti ne dolaze Peterove riječi. Nisu mi
prijale, naprotiv. Zvale su me na pobunu, otpor, krik. Jer, sve u svemu,
osjećala sam se zadovoljnom svojim životom, ispunjenom,
osmišljenom. Nisam ni očekivala da budem sretna. Šta je sreća?

~ 16 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Časak, okotrepnuće, kratka poput bljeska ljetne munje. A njegove

rečenice su me vraćale u dane kad sam bila donijela odluku da nikad
neću prihvatiti ništa napola. Šta je pola pjesme, pola priče, pola istine,
pola laži, pola povjerenja, pola prijateljstva, pola zagrljaja, pola
ljubavi? Gore nego ništa. Ako sam uvijek sebe davala cijelu, onda sam
sve i tražila.
Nisam znala, nisam vjerovala, da ću napraviti kompromis sa
životom, da ću zapravo uvijek sve davati, redovito dobivati samo
polovinu. Ili - ništa. Njegove su riječi po prvi put u životu zvučale kao
- sve. U trenutku kad ja nisam davala ništa.
Peter je zašutio, u lijevoj ruci laganim kružnim pokretima vrtio
čašu od debelog stakla. Na dnu je bilo sasvim malo vina, možda prst,
flaša gotovo prazna.
- Pa dobro, nije ni bila litarska, tri frtalja samo - tražila sam
opravdanje. - I ja sam popila dvije duže kafe i popušila pet cigareta,
što je po zdravlje štetnije od tri čaše vina,
- Idem sad, Lori. Odspavat ću sat-dva pa za Beč. Uveče imam let.
Stavio je ruku u džep, izvadio neku kutiju veličine kutije cigareta,
samo deblju, i kazao:
- Simboličan dar. Od srca.
Sva sam se nekako ušeprtljala, i u pokretu i u govoru, pomalo
nespretno u jednoj konfuznoj rečenici kazala da mi je drago što sam
ga vidjela, žao zbog onog što se desilo, zahvaljujem na posjeti. I to je
bilo sve. Uzeo je šešir u ruku i izašao, uspravan, sigurnog lakog
koraka. Očekivala sam da se okrene, mahne. Nije se okrenuo, izgubio
se među prolaznicima. Okrenula sam pločicu na ulaznim vratima.
Opet je bila na strani: Otvoreno, a nisam baš bila sigurna jesam li bila
u stanju nastaviti raditi.

~ 17 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Mislim da je jedan dan bio presudan za prokletstvo, trajno i

nepovratno, i mene i cijele moje porodice. Nisam bila ni rođena.
Plutala sam sasvim blažena u utrobi svoje majke i nimalo mi se nije
žurilo van. Kome se to nerođenom žuri u ovaj svijet? Da je lijep,
vjerovatno bi novorođenčad na svijet dolazila sa osmijehom, ne sa
plačem. Što je plač snažniji, dijete se smatra zdravijim i sposobnijim
za život.
Bio je kraj jula 1959. godine. Sunčan, prozračan dan, kakvi su
obično ljetni dani. Mama je bila u osmom mjesecu trudnoće. Nosila je
mene kao treće, svoje posljednje dijete. Kasno popodne, kad više nije
bilo žege, poželjela je sa djecom izaći u šetnju. Brat je imao četiri,
sestra tri godine. Tek što je zaključala vrata stana, osjetila je da mora
u zahod. Dječica su ostala ispred vrata da je sačekaju, vjerovatno
razdragana i sretna kao i sva djeca kad izlaze u park. Odjednom je čula
prodoran vrisak. Istrčala je i zatekla samo kćerkicu koja je prekrila lice
dlanovima i plakala iz sve snage. Dječaka nije bilo. Pogledala je
odozgo kroz prostor između gelendera. Dolje, u prizemlju se već
skupilo nekoliko ljudi, vladao je metež i neka zloslutna tišina koju bi
narušila tek poneka riječ. Nekim sustanarima su ruke bile preko usta,
drugima preko očiju, čula je samo fragmente: - Sačuvaj Bože... uh...
gluho i daleko bilo... tobe jarabi. A onda je među njima vidjela sinčića
kako nepomično leži u lokvi krvi. Vjerovatno se previše nagnuo kroz
prostor između gelendera i survao dolje. Ona je pomislila da ga je
gurnula sestra ili... ko zna šta. Mislim da sam i ja u utrobi osjetila njen
prestrašni šok. Nasrnula je na trogodišnju curicu, svoju kćerku, čupala
joj kosu svom snagom, udarala je rukama i nogama, nastavila je
udarati i kad se malena srušila i grčila, jer je dobila napad frasa.
Došla su kola hitne pomoći, brata su odvezli, reanimirali u
obližnjoj bolnici pa vojnim helikopterom prebacili u Vojnu bolnicu u
Zagreb, gdje je dvadeset jedan dan bio u komi.
Koma! Famozna, grozomorna riječ, riječ koja me proganja cijeli
život! Riječ zbog koje se, također cijeli život, osjećam odgovornom i
krivom. I za nju, i za sve što se poslije dešavalo.
Da je ja nisam pritiskala na bešiku, ne bi se vratila mokriti i život
bi se nastavio normalnim tokom.
Šta joj je u tim prvim trenucima, u predugim danima, prolazilo
kroz glavu? Je li mislila o danima, mjesecima, godinama u kojima je
išla od grada do grada, od klinike do klinike, od ljekara do ljekara; pa
travari, pa molitve, post, pješačenje do svetišta Svetog Ive u
~ 18 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Podmilačju kod Jajca, dobar dio na koljenima, a sve u želji da ostvari

ono božansko, jedino života vrijedno, da donese novi život. Pa devet
mjeseci ležanja, strepnje hoće li uspjeti sačuvati trudnoću, i druge -
strepnje zbog strepnje. Hoće li se ona odraziti na bebicu koju je
nosila? Šta je više željela? Dječaka ili djevojčicu? Kolika je bila njena
sreća kada je nakon dvanaest godina očajničke borbe, na svijet
donijela prekrasnog zdravog dječaka? To mogu samo slutiti. Ali mogu
sasvim razumjeti njeno stanje dok je gledala to prvorođeno blago
kako mlitavo i polumrtvo leži u lokvi krvi, a ona bila sasvim
bespomoćna da uradi bilo šta. Je li se u tom trenutku nešto prelomilo
u njenoj psihi? Je li zato udarala onako okrutno i surovo svoju malenu
curicu dok je nije onesvijestila, dok joj pjena na usta nije udarila, dok
nije počela trzati i rukicama i nogicama, dok je neki ljudi nekako nisu
odvojili od nje?
Trudnoća se ne zove bez razloga drugo stanje. Žena je tada, i kad
sve teče u najboljem redu, krhkija, ranjivija, osjetljivija, lomnija,
promjenljivog raspoloženja. Šta se tek desi sa trudnicom nakon
takvog i tolikog šoka? Je li tada u njoj sve sagorjelo, je li se sve u njoj i
oko nje okrenulo za 180 stupnjeva? Je li blaga i nježna žena puna
ljubavi za dvoje rođene djece, i ono nerođeno, preobražena zauvijek u
svoju suprotnost? Je li sretna žena u samo jednom trenutku postala i
ostala nesretna? Je li joj neko posvetio pažnju, pružio ljudsku i
stručnu pomoć? Ili su svi mislili da se takve stvari jednostavno
dešavaju i da ih onaj kome se dese, sam u sebi mora preraditi? Je li
rađanje mene, u stanju iščekivanja hoće li njen sin preživjeti, moglo
donijeti radost? Šta je osjetila kada me primila na ruke, privukla na
prsa? Ljubav? Ili strah da se jednom i meni nešto slično može
dogoditi, pa unaprijed napravila barijeru, čvrst zid kojim se odvojila
od mene ne dopuštajući sebi da me zavoli?
Nikada o tome nisam razgovarala sa svojom mamom. Nisam ni
imala priliku. Čak i da jesam, izvjesno mi ne bi rekla niti riječ. Samo bi
me prezrivo pogledala kao nekog gadnog insekta i okrenula glavu.
Koliko god za mene bila nezainteresirana, kao da sam bila nevidljiva,
kao da nisam ni postojala, nikada me nije tukla. Možda baš zato što za
nju kao da nisam ni postojala. Ne možeš tući nekog koga nema. A ni
nje često kao da nije bilo. Postojala je samo u pokretu, u poslu; ako bi
sjela, kao da bi potonula u nepostojanje, u ništavilo.
Često sam se pitala zar joj ja nisam mogla biti most koji vodi iz
živog blata ili pojas za spašavanje onoga ko se utapa. Ili razlog za
pobunu ili bijeg, poput nekoga koga su htjeli bez suđenja i bez
presude zauvijek zatočiti u tamnicu. Ništa od toga joj nisam bila. Zato
smo i ona i ja, svi mi, ostali zatočeni svako u svojoj tamnici.

~ 19 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Rođena sam 23. 8. 1959. kao treće dijete Huseina i Rozalije

Hasanović. Tata je bio Travničanin, radio je kao kurir u opštini. Mama
je bila Livanjka. Radila je kao kafe-kuharica. Živjeli smo na
Kalibunaru, u staroj ali prekrasnoj vojnoj zgradi izgrađenoj još 1920.
godine. Zidovi su bili debeli 40 cm, stropovi visoki tri metra. Stubište
je bilo od drvenih stepenika. Kao djevojčica sam ih svaki dan ribala.
Komšije su se čudom čudile, a ja uživala slušajući komentare da
nigdje nema čistijeg stubišta.
Živjeli smo dobro, eh, ako to dobro podrazumijeva da smo imali
dovoljno hrane, odjeće, obuće, da nam je zimi bilo toplo. Baka,
mamina mama, živjela je u Parizu i neštedimice je slala novac tako da
je mama bez problema mogla plaćati žene, onu koja je održavala stan
i drugu, koja je nas čuvala. I sve bi bilo koliko-toliko u redu da mama
nije gotovo bolesno mrzila moju stariju sestru. Malo je i maćeha koje
tako i toliko, iz dubine duše, cijelim bićem mrze svoje pastorke. Je li i
dalje mislila da je ona onda gurnula brata, je li korijen mržnje bilo
upravo to? Znao bi naići neki miran period njene potpune letargije
kad bi mi odahnuli i ponadali se da će tom hororu najzad doći kraj.
Koliko je mrzila sestru, toliko bolesno je voljela moga brata. Bio je
njeno središte, os oko koje se sve okreće.
Od svega što je baka ikad poslala, najdraži mi je bio svijećnjak od
mesinga. Njegova figura je bila djevojčurak, ni dijete ni žena. Ali ono
bitno, ono što je u meni izazivalo osjećaj strahopoštovanja kao pred
svakom ljepotom - nepatvorena živa tuga, koja je zajedno sa suzama
tvorila kompletan dojam. Mama je na televizor stavila mali uštirkani
milje i na njega svijećnjak. Bio je ja, moja personifikacija. Najviše sam
posmatrala kosu, koja joj je u loknama padala na ramena i oči; dva
vrela tuge. Iz desnog oka su se otkidale dvije, iz lijevog tri suze...
Moj je, nikome ga neću dati - mislila sam, i često, svakodnevno
po više puta ga gledala kao da zbilja gledam neku izvantjelesnu sebe. I
voljela ga. Jako. Nekoliko puta sam ga krišom odnijela sa sobom u
krevet i milovala u mraku, prelazila prstićima preko obraza da joj
obrišem suzice. Možda ne bi izgledala toliko tužna.
Vremenom se stanje u kući pogoršavalo. Tata je često plakao. Više
je ličio na izgubljeno i bespomoćno dijete nego na glavu porodice.
Mama nam je svako malo punila glavu pričama da je tata loš, zao
čovjek, da ga se trebamo dobro čuvati, paziti da ne pogriješimo. Ja bih
oborila pogled i šutjela. Ništa nisam razumjela. Meni je tata bio divan,
nježan, drag. Naprotiv, mama je bila hladna, stroga, autoritativna.
Nekad sam mislila da užasno puno voli moga brata. Poslije sam opet
mislila da ni njega ne voli, da voli jedino sebe. Danas vjerujem da ta
nesretna žena nikoga nije mogla voljeti. Čak ni sebe. Možda je sva

~ 20 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

njena nesreća proizilazila upravo iz toga. Ko može živjeti, a nemati

sposobnost osjetiti ljubav? Jer ljubav je pokretač, snaga, smisao, ona
je ta koja uspostavlja vezu sa središtem, sa našim unutarnjim, a onda
i sa spoljašnjim svijetom. Ako nema te veze, neminovno pucaju i
unutarnji i spoljni svjetovi.
Kad smo postali svjesni sebe, mama je insistirala da i nju i tatu
persiramo. Je li to čula od bake, pročitala u nekom lošem romanu,
vidjela u filmu? U Bosni to nije bio običaj ni u kućama najuglednijih,
najobrazovanijih ljudi, kamoli u kući kurira i kafe-kuharice.
Ne, nikad nisam bila opterećena zanimanjima svojih roditelja,
nikad me ni u kasnijem životu nisu fascinirale akademske titule, kuće,
automobili, ništa materijalno. Fascinirao me samo čovjek. Fascinirao
me jedan deda, sav raščupan i u poderanoj odjeći, koji je svaki dan
sjedio na klupi u parku, a noću na njoj spavao, pa ipak plijenio
vedrinom, nekom djetinjom radošću i osmijehom koji je poklanjao
svakom prolazniku, osobito djeci. Divila sam se jednoj komšinici koja
je prala tuđe prozore, cijepala drva, klofala tepihe, da bi prehranila
djecu i uz sve to imala volje i snage odvesti ih na ljuljačku i tobogan.
Uzor su mi dvoje starijih ljudi koji su prodali kuću pa žive kao
podstanari da bi sina mogli poslati na studije medicine. Fascinirao me
Deni iz Alenove škole koga su stalno zafrkavali, rugali mu se, govorili
da je čudak, a on šutio i učio, trudeći se malenoj sestri nadomjestiti
oca koga su izgubili. Takvi mene impresioniraju. A ima ih. Zasigurno
ima. Vjerovatno nekog od njih susretnemo svaki dan, ali ih ne
prepoznajemo, oni su nenametljivi, gotovo nevidljivi. I većini
nezanimljivi. Oni i ne žele biti prepoznati.
Prema svima je bila prestroga, prema sestri surova. Često ju je
zlostavljala zbog sitnica. Mene i brata nikad nije tukla, samo smo
morali ponekad golih koljena klečati na grahu po deset minuta, dok bi
sestra klečala dvostruko duže.
Vrbu, to nježno drvo koje ozeleni u rano proljeće, zamrzila sam
još u djetinjstvu. Kad god bih je poslije vidjela, tijelom bi mi prošla
ledena jeza pa bih okretala glavu, pokušavala ne vraćati slike. Gdje je
ona vidjela takvo kažnjavanje djece? Uzela bi tri tanka štapa od vrbe, a
tatu bi natjerala da ih dodatno istanji. Onda od ta tri štapa isplete
pletenicu, naredi sestri da se skine gola i legne na sto. Vezivala bi joj
tijelo kanapom i tukla divlje, okrutno, do krvi. Bože, je li moguće tako
postupati sa onim koga želiš, koga u utrobi devet mjeseci nosiš, koga
u bolovima rodiš? Nikad to nisam mogla shvatiti, u moj um se to
nikako ne može uklopiti. (Ovo sam pričala svojoj mušteriji i prijateljici
- doktorici Meusburger. Ona je ljekar, psihijatar. Rekla mi je: -

~ 21 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Lorena, dobro je što vas je majka napustila! Da ste ostali s njom, vi

biste danas svi bili ludi.)
Brat i sestra su bili bliži međusobno, nego sa mnom. Vjerovatno
zbog razlike u godinama. Najčešće sam bila osuđena na samoću. Pa
ipak su me po maminoj naredbi izvodili napolje. Voljela sam izaći, i
prigrliti taj, uvijek privlačan, osjećaj slobode. Gledala sam ptice u letu,
mnogo puta poželjela vinuti se iznad svega i letjeti. Možda iz visina
ovaj svijet i nije tako ružan.
Vršnjacima nisam bila zanimljiva ni na koji način. Djeci uglednih
roditelja bila sam neko siroto radničko dijete, musavoj i neurednoj
djeci iz moje klase sam išla na živce zbog lijepih haljinica, bijelih
soknica, lakovanih crnih cipelica sa kaišićem, na čemu je mama
insistirala. Ni ja se u tome nisam osjećala ni ugodno ni slobodno.
Prljanje je bilo strogo zabranjeno, kažnjivo. Odlazila bih na obližnje
malo dječije igralište i bila uglavnom posmatrač. Najljepši dani su bili
oni u kojima bi naišao Luka, veliki dječak iz susjedstva, dosta stariji
od mene. Dok još nije ni znao moje ime, zastao bi, pomilovao mi kosu,
štipnuo me za obraz i nasmiješio se, a taj osmijeh je bio čudo -
rastjerao bi sve moje tuge i nekim me svjetlom obasjao. Bio je visok,
štrkljav; kosa mu je bila zlatnožuta, a oči modre.
Siroti tata je bio jako brižan i tih, sve nas je jednako volio, svima
poklanjao istu pažnju i nježnost. A niko mamu nije gledao s više
divljenja, gotovo divljeg obožavanja kao ja.
Moja mama je najljepša na svijetu - mislila sam.
Jeste, bila je lijepa. I atraktivna. Nigdje nije mogla proći
nezapaženo. Bila je uvijek besprijekorno obučena, našminkana,
namirisana. Kada je izlazila ili ulazila, oko nje se širio miris
prekrasnog parfema za kojim sam bezuspješno tragala dugi niz
godina. Zato se živo sjećam njenog pudera marke Tocalon. Bila sam ga
kupila, ali sam ga nakon nanošenja suzama saprala. Nikad ga više
nisam upotrijebila.
Jesam li je voljela? Jesam li je mrzila? Blagoslovila? Proklela? Ne
znam. Sve je nekako zapleteno, nerazmrsivo zapetljano u mojoj duši,
umu, gdje li već žive osjećanja.
U jedno sam sigurna. Bila je i ostala moja opsesija. Od nje nikad
nisam uspjela pobjeći. Ni do danas. Nikad i neću. Šta je ona meni bila?
Mama? Maćeha? Anđeo čuvar? Sotona? Božanstvo? Prokletstvo?
Sjećam se kad sam jednom bila u šetnji sa prijateljicom. Moj
osjećaj potpune opuštenosti i sreće u trenutku je preobražen u jezu
pošto sam se mimoišla s nekom damom. - Zašto? - pitala sam se. A
onda mi je sinulo: - Mamin parfem. Potrčala sam za nepoznatom
ženom, stigla je, prepoznala po mirisu. Bila je mlada, lijepa; guste
~ 22 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

kovrdže se spustile preko ramena, iza naočala krupne sivozelene oči.

Blago zadihana, stavivši ruku na prsa, izvinjavala sam se što je
zaustavljam. Osmijeh je otkrio nisku bijelih reklamnih zuba.
- Sve O.K., nema potrebe za ispriku. Izvolite.
Pitala sam je koji parfem koristi. Osmijeh se proširio, prešao u
smijeh. Pa se ona izvinjavala: - Nemam pojma - tako je kazala. -
Špricnula sam malo od neke djevojke.
- Molim vas, pitajte nju, nemate pojma koliko bi mi to značilo.
Tražim ga godinama, koristila ga je moja mama. A nje više nema.
Umrla je, pa je ne mogu pitati. Dat ću vam broj telefona.
Naravno, mama tada nije bila ni blizu smrti, rekla sam to ne bih li
pridobila djevojku.
- Žao mi je što sam se nasmijala - kazala je mlada djevojka. -
Zapravo je sve pomalo nevjerovatno. Svratila sam na piće, otišla u
toalet, a tamo se neka cura upravo špricala. Dopao mi se miris, a svoj
sam zaboravila staviti, pa sam je zamolila... i tako... Ne poznajem je,
nikad je nisam vidjela.

~ 23 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Prošao je možda i cijeli sat prije nego što sam odmotala ukrasni
papir na kutiji (bio je tamnozelen, nije bio šuškav, vezan tankom
mrežastom trakicom boje zlata). Otvorila sam poklopac i ugledala
porculansku figuricu žabe. Istu, potpuno istu kao što je bila ona što
sam je godinama kao talisman nosila u torbici sve dok mi torbica nije
ukradena. I žabica u njoj. I opet se sjećanje vratilo.
U prodavnicu mi je došao notar. Kazao je da prodaje sve stvari iz
nekog stana, da ima zaista lijepih stvari, ali ništa nije antika pa ne
može naći trgovca koji bi to kupio. Dodao je da bi cijena bila povoljna.
Dogovorili smo se da sutradan u dogovoreno vrijeme dođem
pogledati.
Tek što je izašao, ušla je neka žena koju nikad ranije nisam
vidjela. Gledala je uglavnom porculan, divila se, ponekad bi pogledala
u mene i nešto komentirala. Imala je mio pogled, a blag osmijeh joj je
obasjavao cijelo lice. Onda se pozdravila i krenula prema izlazu. Tek
što je uhvatila za kvaku na vratima, kao da se nečega iznenada sjetila,
vratila se do mene. Pogledala me nekako umiljato pa kazala: -
Zatvorite oči i dajte mi vašu ruku.
To mi se nimalo nije dopalo, uvijek sam bila na oprezu. Da nije
pljačka, hoće li me kakvim sprejem ošamutiti? Nikoga osim nas dvije
nije bilo u prodavnici. Kao da je osjetila moju bojazan, blago je kazala:
- Samo vam želim nešto pokloniti.
Njen glas, njene oči, pogled, sve je govorilo da je to osoba kojoj se
može vjerovati. Pa ipak sam nerado ispružila ruku. Ona ju je prihvatila
svojom koja je bila hladna i meka pa mi spustila na dlan nešto maleno
i lagano. Pri samom dodiru sa tim nečim, kroz cijelo tijelo mi je prošla
neobjašnjiva ugoda i toplina, kao da je u mene ušla neka pozitivna
energija. Tog prijepodneva sam bila nervozna, napeta, kakva sam
uvijek u vrijeme famoznog PMS-a. Svega toga je nestalo, sasvim
mirna i opuštena žena stajala je nasred prodavnice zatvorenih očiju i
stisnute šake.
- Možete pogledati - kazala je žena.
Otvorila sam oči i šaku, javila se želja da vrisnem, da što dalje
bacim od sebe majušnu porculansku figuricu. Žaba! Ja ih ne volim, ja
ih se bojim.
Bila sam u osmom mjesecu trudnoće, kraj mjeseca juna, uvečer
smo muž i ja izašli u redovnu šetnju alejom koju sam voljela.
Prethodnih dana je stalno padala kiša, ona dosadna, duga. To je bila

~ 24 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

prva večer bez kiše nakon desetak dana padanja. Na stazi je bilo dosta
lokvi. Odjednom, blizu nas iskoči žaba tačno pred moje noge. Vrisnula
sam i okrenula se, počela trčati. Trčala sam sve do glavne ulice gdje
lokvi gotovo da nije ni bilo. Nisam išla trotoarom nego posred ulice, a
bilo je mračno, nije postojala ulična rasvjeta. Naišao je neki auto,
vozač me u zadnji tren vidio i skrenuo udesno. Otvorio je prozor i
pitao me jesam li dobro. Plakala sam i drhtala, a onda je stigao Mišo,
zagrlio me i malo osnažio.
Čak ni na fotografijama nisam voljela vidjeti žabu, svu bi me
prolazila jeza od njene hrapave kožice, ljigavosti, ružnoće.
Skupila sam snagu i pogledala minijaturnu porculansku žabicu,
ali na moje iznenađenje, nisam osjetila ni strah ni gađenje.
Zašto bih se bojala ove životinjice? To je samo porculan. Baš je
slatka, vesela žabica.
- Ona će vam donijeti sreću! Vidjet ćete! Poklanjam vam je od srca
- reče žena i izađe.
Pomilovala sam kažiprstom svoju žabicu, čak je poljubila i stavila
na svoj radni sto.
Sljedeći dan sam imala termin sa notarom. Ušli smo u stan. Stvari
razbacane po podu: dokumenti, prazne kutije, rokovnici, kalendari,
knjige, a prašine toliko da sam imala osjećaj kako ju je neko
decenijama negdje skupljao pa donio i istresao u ovaj stan. Naprosto
nevjerovatno.
Prije mene, po redovnoj proceduri u takvim situacijama, stan su
već pregledali sudski službenik i notar kako bi izuzeli novac i vrijedni
nakit. Nakit se daje na aukciju. Ukupan novac bi trebao izmiriti
eventualne dugove državi ili pojedincima, a ostalo ide nasljednicima.
U ovom slučaju nije bilo ni dugova ni nasljednika.
Svjetla nije bilo jer je struja isključena. Već u hodniku, na
ormariću sam ugledala porculansku žabu veličine oko 30 centimetara,
lijepu; smiješila se. Onda sam ugledala još jednu manju, pa veću, pa
još jednu. U dnevnoj sobi sam naišla na najveću, mislim da je bila
duga oko 60 centimetara, divna, poznata talijanska Majolik
manufaktura. Blizu nje je bila još ljepša, pa to je Meissen
manufaktura. Sve su žabe bile ljepša od ljepše.
- Bože dragi, toliko ima lijepih stvari, a ti samo žabe gledaš! -
dovikivao mi je muž. - Vidi ovog svetog duha od drveta rađenog
rukom, pozlaćen je. Sveti duh je vrlo vrijedan i među kupcima omiljen
sakralni predmet. Pa prekrasni servisi za ručavanje, čaše divne,
predivne iz poznate francuske firme Bakara, vrlo skupe.

~ 25 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Svejedno, ja sam tada vidjela samo žabice i žabe, broja im nije

bilo. Ovi stanari su očito bili pasionirani sakupljači žaba.
- Žaba donosi sreću i zdravlje, a oni su oboje već umrli -
pomislih. - Gospođa Thoni sa 56 godina, a gospodin Thoni tri godine
poslije, sa 66.
Ponudu sam objeručke prihvatila. Notar mi je dao mjesec dana
roka da ispraznim stan.
- I stan se prodaje. Dosta jeftino - dodao je.
I danas mi je žao što nismo kupili taj stan. Nismo mogli jer smo
već bili u kreditima za sadašnji stan, veliki, lijep, prostran, sa velikim
prozorima, na divnoj lokaciji, blizu poznatog dvorca i parka Mirabel.
Narednih dana nisam ni radila u svojoj trgovini. U ovakvim
slučajevima paušalne kupovine, prvo bismo muž i ja sve pregledavali,
pa tek onda dovodili pomoćne radnike koji su stvari pakovali i
dovozili.
Otišli smo u stan bračnog para Thoni, otvorili prozore. Činilo se
da ima više prašine nego kad smo bih prošli put. Nakon smrti
supruge, njen muž je bio posve nazainteresiran za bilo šta, a kamoli
da dovodi čistačice.
- Vidi prekrasnog lustera! Aooooo, ovaj je još ljepši... a tek ovaj! -
dovikivao je Mišo znajući da su mi lusteri slaba tačka.
- Aha - odgovarala sam okupirana žabama. Počela sam ih sama
pakovati, bojala se da će ih radnici oštetiti. Umorila sam se pakujući
pa ih izbrojala.
- Dvadeset sedam žaba, ljubavi, prekrasnih žaba! - dovikivala
sam mu ushićena kao dijete.
Gledao me s neskrivenim čuđenjem.
- Šta ti je, ženo? Do juče ti ništa nije bilo gadnije od žabe.
Nisam odgovorila, zato što ni meni ništa nije bilo jasno.
Kad su žabe prebačene u prodavnicu, bilo mi je žao prodati bilo
koju. Namjerno sam ih stavljala na manje vidna mjesta, i stavljala
nerealno visoke cijene. Uzalud, sve su rasprodane kao halva u vrlo
kratkom vremenu. Ostala mi je samo ona majušna koju sam dobila
kao dar od blage, nježne žene koju više nikad nisam vidjela. Stavila
sam je u torbicu i stalno nosila kao hamajliju. Sve dok mi nisu ukrali
torbicu i žabicu u njoj. E, baš takvu, potpuno istu žabicu, tad mi je
donio Peter.
Nije samo prodaja žaba bila tako uspješna. Sve, baš sve što sam
donijela iz onoga stana Thonijevih je vrlo brzo rasprodano.

~ 26 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Porodicu Thoni sve ove godine nosim u svome srcu, kao da nas
nešto veže. Ponijela sam iz stana jednu njihovu fotografiju i kad god
naiđem na nju, osjetim toplinu u duši. Kad idem posjetiti grobove
Miše, očuha, mame i dragih ljudi s kojima nisam bila u rodu,
obavezno svratim i do njihovog. Dala sam da se napravi figura žabe od
željeza i stavila je na njihov spomenik.

~ 27 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Peter tog dana nije primljen u bolnicu. Operacija je odgođena do

daljnjeg. Zapravo sam to i očekivala, s obzirom na to da je do našeg
polaska u deset ujutro iskapio litru crnog vina. Ljekar je bio usiljeno
ljubazan, ja sam nekako osjećala da je bijesan zbog takve i tolike
neodgovornosti prema sopstvenom zdravlju, a ta uljudnost je bila
rezultat činjenice da se radi o kolegi po struci s jedne, i sinu uglednih
imućnih sugrađana, sa druge strane. Poslije se ispostavilo da operacije
ne bi bilo ni bez kapi vina jer mu je krvni pritisak bio znatno povišen i
puls ubrzan. Preporučio mu je strogu apstinenciju od alkohola i
odredio lijekove uz redovite kontrole pritiska. Bila sam posve sigurna
da ništa od toga neće poslušati, da će se ponašati kao i dosad,
apsolutno lišen odgovornosti. Da li i brige, to nisam znala. Koliko mi
uopće možemo znati o svjetovima unutar drugog čovjeka?
- To nema nikakvog smisla. Već četvrti put ti odgađaju operaciju
iz istog razloga. Ne razumijem te, koliko god se trudila. Dovoljno si
svjestan svog stanja, neuporedivo svjesniji nego ja. Pa doktor si,
majku mu, znaš da bi, i bez ovoga, operacija za tebe bila rizična.
- Poštedi me popovanja, molim te. Dovoljno mi je slušati ih od
majke i oca. Uostalom, zar se treba stidjeti svojih fizičkih slabosti i
nedostataka, i duševnih boli, oni su tako ljudski, oni nikome ne zadaju
bol. Onaj ko nas voli ih neće ni primijetiti. Trebaju se stidjeti oni koji u
sebi nose mržnju i zlo pa ih šire oko sebe kao kugu i truju svijet.
Nastavila sam vožnju.
Zašto sam uopće i došla ovamo preko bijela svijeta? - pitala sam
se.
Kad sam polazila, mislila sam da je ovaj put zauvijek. Nije mi to
bio prvi dolazak Peteru. Već sam bila dva puta po mjesec dana.
Uvjeravala sebe da mi je lijepo, nikad se ne upitavši u čemu je ta
ljepota. Svaki dan isti, svaki nalik na prethodni ko jaje jajetu. Ako bih
izuzela nekoliko romantičnih večera u najluksuznijim hotelima, par
zabava te njegove dirljive riječi kako ga jedino ja još održavam u
životu, da bi bez mene bio tek ruševina koja bi se nakon mog
eventualnog odlaska od njega uskoro urušila sasvim, to i nije baš ličilo
na neki život. Riječi, puste prazne riječi koje ne obavezuju i koje vrlo
često ne znače ništa. Sve se uglavnom svodilo na to da je svako od nas
živio po svom. Ja bih najviše vremena provodila na telefonu i
internetu, te u kućanskim poslovima jer sam poslugu otpustila, a on
bi uglavnom spavao do popodneva. Budio bi se oko pet, doručkovao,
ručao i večerao, sve u tom jednom obroku. Poslije bi na terasi popili
~ 28 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

kafu, više ritualno nego zbog ćeifa. To su bili trenuci njegove potpune
trezvenosti i lucidnosti kada mi je govorio maločas spomenute
rečenice, uvijek drugim riječima i drugačije složene, ali suština je bila
identična. Tako je na moja slabašna pleća (svako je mislio da su
snažna) svaki dan dodavao novi teret odgovornosti, obaveze da
budem tu, da moram biti tu. I još više, još teže - osjećaj da sam mu ne
samo potrebna nego neophodna da bi se mogao držati na vodi.
Opterećivao me je i pričama o ljubavi koju osjeća za mene, takva
nijedna nije bila niti će biti, te da me ne voli ni zbog očiju koje jesu
lijepe, ni zbog usana, ni zbog oblina, nego zbog moje bezazlene
dobrote koja nema ni kraja ni početka, zatvara se poput kruga,
beskonačna, sveobuhvatna, moje neutažive želje da svijet oslobodim
patnje, ljude od sposobnosti za zlo i svirepost. Vjerovala sam da
nosim u sebi tu bezazlenu dobrotu, želju da niko ne pati, a jesam li
vjerovala u njegovu ljubav? Ne znam. Može li se vjerovati da te toliko
ljubi neko ko s tobom provodi nedopustivo malo vremena, koga
iritiraju neke tvoje potrebe, cigarete, naprimjer? Želja da prošetam
dok on glavninu dana spava. A ponekad me gotovo otjera u šetnju kad
se probudi, kad bih željela biti s njim, pričati. Je li ljubav ako neko
očekuje da s pažnjom slušaš svaku njegovu riječ, a ne želi slušati kad
ti želiš pričati? Ili kad zijeva i odsutno klima glavom ako ipak pričaš?
Nikad me ni u čemu nije vodio interes bilo koje vrste. Često bih
pomislila da se ne isplati biti dobar, da bih nakon toga u sebi
konstatirala: - Jebo ti sve što je isplativo!
Da budem posve realna i objektivna, takav kakav je bio, sa jedva
dvije godine iznad šezdeset, sa bogatstvom i raskoši u kojoj živi, sa
carstvom koje će uskoro biti samo njegovo (roditeljima se bliži stota),
mogao je izabrati mnogo mladu, ljepšu, atraktivniju ženu, koja ne
samo da bi pristala nego bi zahvaljivala nebu i sudbini i Bogu na
tolikoj sreći. To što bi usput mijenjala ljubavnike je posve drugi par
rukavica, uz njega koji je u suštini nevine duše, ne bi bio prevelik
problem raditi to u potpunoj tajnosti.
U vrijeme moje mladosti savremena se žena oblačila decentno, s
ukusom, trudila se znanjem zaslužiti visoke ocjene na fakultetu.
Čitala je klasike, gledala dobre filmove i pozorišne predstave, svirala.
Imala je visoke kriterije pri izboru momka s kojim će zasnovati
porodicu, roditi djecu. Ponašala se prirodno, ne očekujući aplauze. Sad
je nekima dovoljna osmoljetka, ne čitaju, osim statusa na facebooku,
imaju vještačke trepavice, usne, grudi, nokte, stražnjice i hodaju
polugole. Zadovoljne su vezom sa oženjenim muškarcem, ponosne su
što im on plaća garderobu, estetske zahvate, što ih vodi na egzotična
putovanja. Zovu ih sponzoruše. Ne kriju to, ponosne su. I još očekuju
da im one jednostavne, obične djevojke, koje primijete samo oni koji
~ 29 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

znaju gledati, zavide. I onda su se takve isto ponašale, samo su ih

zvali drugim imenom.
On, prilikom moje prve dvije posjete, bar koliko sam mogla
vidjeti, nikad nije ni krajičkom oka pogledao zanosne mlade ljepotice
na koje bi nailazili u restoranima, ulici, plaži, na koncertima; u mene
je gledao kao u ikonu, kao u svetu Luciju. Da, još mi je kazao i to da se
zaljubio onoga časa kad su nam se pogledi ukrstili, davno, još smo bili
mladi, ali on nije čovjek koji bi rušio tuđu kuću pa na njenim
temeljima gradio novu, svoju. Ja sam bila žena drugog i to je prihvatio
bez bola, sretan zbog moje sreće, čak je uvjeravao sebe da to nije
ljubav prema ženi, nego djetetu koje nezaštićeno i samo živi u tijelu te
žene. Da ipak jeste ljubav, kazao mu je i potvrdio onaj san koji se vrtio
sve mjesece kome dok su ga aparati održavali u životu. Je li razlog
moje odluke da dođem i ostanem zauvijek upravo taj njegov san?
Nisam li cijelog života tražila samo malo istinske ljubavi i odanosti
koju sam dosad nalazila jedino u mom Džipsiju? Jesam li je zapravo i
sad našla? Šta sam uopće našla? Priču, u suštini šuplju priču. Sve ove
prazne, dosadne, ponekad zavodljive riječi služe samo da iza sebe
sakriju djevičanski stidljive, djetinje bezazlene slutnje sunčanog dana,
kad se duša lomi kao topao hljeb u dobrim, blagim rukama majke!
Jer, nakon te, kako već rekoh, ritualne kafe kad smo se znali šaliti
na račun jedno drugog ili svako na svoj vlastiti, kad smo se znali i
nasmijati, kad je znao ispričati neku zgodu sa svojih putovanja, on bi
se smještao u svoj kut, ogromnu fotelju u koju bi utonuo kao kakvo
dijete, za sto na kome je bila samo jedna kineska vaza velike
vrijednosti i u njoj jedan sasušeni pupoljak ruže prljavobijele boje, koji
je nekad bio blještavobijel. Zar iko ko je bar jednom vidio kinesku
vazu, već na prvu ne prepozna taj teški porculan, tu oslikanost, boje?
Nekad davno sam u istanbulskom Topkapiju ostala kao začarana
gledajući žuto-plavu vazu iz dinastije Ming i posuđe koje je iz Kine,
Putem svile na kamilama stizalo u Istanbul, posuđe iz koga su jeli
isključivo sultani osmanskog carstava i članovi uže porodice jer se
vjerovalo da taj porculan, u slučaju da je hrana otrovana, promijeni
boju. Zar neko može vazu, koja, istini za volju, nije iz najpoznatije
dinastije, a iz neke poznate zasigurno jeste, može držati u stanu čije
ključeve ima čak i posluga? Često sam je gledala, divila se dizajnu,
obliku, bojama. U podlozi prljavobijela, sa oslikanim plavim cvijećem.
Nisam ga pitala iz kojeg je perioda ni koja joj je vrijednost, niti odakle
mu. To posljednje mi je sam ispričao u dvije rečenice dok me gledao
kako stojim pred njom i divim joj se. Na jednom krstarenju je među
putnicima broda Conkordia bio mlad čovjek, za sve anonimus, samo
turista željan putovanja. Jedne noći je dobio žestoke bolove u
stomaku. Nakon pregleda, Peter je zaključio da se radi o akutnoj upali
~ 30 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

slijepog crijeva, da će ono uskoro pući, ako već nije, jer je trbuh bio
tvrd kao daska. Znao je da život mladog čovjeka visi o tananoj niti
koja će, ne bude li operisan, uskoro pući. A bili su na otvorenom moru.
Srećom, on je bio započeo specijalizaciju hirurgije i proveo tamo
godinu dana prije nego je odlučio raditi kao brodski ljekar. Nije se
imalo šta izgubiti, pa je u potpuno improviziranim uslovima operisao
mladog čovjeka, spasio mu život. Nakon nekoliko mjeseci ga je mladić
pronašao i poklonio mu vazu kao znak zahvalnosti. Bio je to mladi
malezijski princ.
E, tu Peter sjedne svake večeri naoružan najkvalitetnijim vinom,
čašom (uvijek je koristio istu) i zdjelicom delicija. Ostaje tako kao
zaključan u samo svom svijetu do ranih jutarnjih sati. U neko doba,
gotovo onesviješten, što od vina, što od nesna, legne i spava do
popodneva. Ja dugo sjedim na terasi, pogled mi bludi po
deprimirajućoj ravnici, sivim zgradama, neonskim lampama i
svjetlećim reklamama.
Otprilike jednom sedmično vodi me u šoping. Koja to žena ne voli,
kojoj ženi razgledanje, isprobavanje, biranje, kupovina nisu lijek?
Meni je to redovno pomalo frustrirajuća situacija. Nije da sam neka
sirota, imam solidna primanja i ušteđevinu, gledano uopćeno, ali u
poređenju s njegovim bogatstvom sam daleko ispod. Koliko god
insistirao, navaljivao, molio, nikad nisam ni željela ni dopustila da
plaća moje račune. Ni avionske karte, ništa. Ne prihvaćam biti ni s od
sponzoruše, sve u meni se opire tome. Prihvatila sam samo vjerenički
prsten koji mi je stavio prilikom moje prethodne posjete, prije nešto
više od pola godine. Tada me je sasvim neočekivano, uz to nespretno i
smušeno, zaprosio. Sve mi je to izgledalo blesavo i smiješno i slatko,
ličilo mi je na dječiju igru. Možda sam zato klimnula glavom, pružila
ruku da mi stavi prsten, i daruje samo jedan pupoljak bijele ruže. To je
onaj pupoljak što sasvim osušen stoji u kineskoj vazi. Tek kasno
navečer, kad je on već putovao svojom vinskom stazom, u torbici sam
našla kutijicu. Moj smotanko nije ni cijenu skinuo. Kad sam vidjela
cijenu, nije mi baš bilo dobro. Čim sam ušla u avion, skinula sam ga s
prsta i vratila u kutiju. Ponovo sam ga stavila spremajući se za izlazak
iz aviona kad sam ovaj put dolazila.
Približavali smo se hotelu, a u meni se javila misao: - Neću ostati.
Vratit ću se svom starom životu, u moj stan, svome sinu, snahi i
malenoj Sari. I svojoj maci. I svojoj antici. Samo Džipsija neću naći.
Ali, kako ću otići? Smislit ću već nešto.

~ 31 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

U osmoj godini sam morala u bolnicu, u Zenicu zbog operacije

krajnika. Ujutro sam jedva čekala da prođe vizita, kako bih vidjela
svoju lijepu mamu. Pitala sam se: - Šta li će danas obući?
Imala je predivnu parišku odjeću po posljednjoj modi, koju joj je
baka slala. Žurila sam što prije popiti kakao. Teško sam gutala, rana
me boljela.
Istrčala sam u hodnik da vidim mamu. - Pa tu je samo tata! -
pomislila sam tužna i razočarana. - Možda se nešto mami desilo.
- Gdje je mama? - pitala sam, boreći se sa suzama.
- Ima neki važan posao, nije mogla doći. Rekla je da te puno voli
- sjećam se da je tada kazao.
Sad znam, tako može reći samo dobar otac i dobar čovjek. Jer, da
je željela, nema tog posla koji bi je mogao spriječiti da obiđe tek
operisano dijete. Ni prije, a ni poslije, o toj samoljubivoj, hladnoj ženi
nikada ružnu riječ nije rekao. Za razliku od nje.
Jedan dan je mama otišla u Sarajevo. I danas se jasno sjećam kako
je izgledala toga dana na povratku kući. Diskretno našminkana,
lagano ukovrdžane kose, u elegantnom žuto-smeđem pepito kostimu.
Donijela je krupne narandže, nikad nisam vidjela veće, i iz papirne
vrećice ih istresla u zdjelu. Čini mi se, kad god vidim neuobičajeno
velike narandže, sjetim se toga dana. Sva je blistala, radost je zračila
iz očiju, usana, cijelog lica dok je govorila: - Eeeee, gospodine
Hasanoviću, od danas više nisam tvoja žena.
Tata je pognuo glavu i zaplakao.
- Dakle, razvodimo se. Ja ostajem u stanu sa djecom, ti si
slobodan - nastavila je izazovno.
Imala sam osam godina. Gledala sam svoju lijepu mamu, u
nosnicama osjećala jak miris ogromnih narandži sa stola. Zidni sat je
napadno glasno kuckao, na radiju jecala violina, u peći pucketala
vatra. Odjednom sam osjetila hladnoću. Pošla sam potražiti džemper i
udahnula miris maminog parfema. Poželjela sam baciti one narandže
da ga njihov miris ne umanjuje. U hodniku sam osjećala kao da me
neko ili nešto davi, da ne mogu progutati pljuvačku. Obukla sam
džemper. I dalje mi je bilo jako hladno, drhtala sam. Nisam mogla
prestati drhtati, a bojala sam se da mama ne primijeti i počne vikati.
Nazula sam neke papuče pa izašla napolje. Naslonila sam se leđima na
kut koji su pravile kuća i garaža. Nisam ništa mislila, samo sam
drhtala.
~ 32 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Šta tu radi moja curica?

Podigla sam glavu i vidjela Luku. Smiješio se i taj osmijeh je kao i
uvijek djelovao ljekovito. Drhtanje nije prestalo, ali se smanjilo;
mislim da se više nije ni primjećivalo. Ostao je samo neki drhtaj
unutra.
- Ništa. Mama je otjerala tatu, zato sam tužna.
- Kako se zoveš?
- Lorena.
- Ne budi tužna. Tata će se vratiti. Sigurno. Sve mame i tate se
nekad posvađaju. Daj mi ruku.
Išla sam sa njim do prve prodavnice. Kupio mi je sokić i
čokoladicu Zvečevo.
Kad smo izašli iz prodavnice, poveo me je nekih tridesetak
metara naviše, čučnuo, obgrlio mi ramena i kazao: - Vidiš onu kuću?
Ja tamo živim. Zovem se Luka. Ako ti ikad nešto zatreba, slobodno
dođi.
Gledala sam lijepu, malu, u bijelo okrečenu jednospratnicu
ograđenu niskom žičanom ogradom. U avliji je bila izbeharala trešnja,
pod njom bijeli sto i klupa. Uz stazu posutu pijeskom, koja je vodila
kući, cvjetale su sa jedne strane ruže, sa druge cvjetovi različitih vrsta
i boja; okolo se zelenjela mlada trava.
Ne znam šta mi je bilo ljepše: kuća kao iz bajke ili Luka.
- Hvala - kazala sam, a on se ponovo nasmiješio i rekao: -
Vidimo se, drug.
Tata je odselio kod svoje sestre na Varoš. Razvod braka nas je sve
pogodio. U meni je negdje duboko nešto prepuklo. A mama je bila sva
razdragana, sretna.

~ 33 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Peterove roditelje vidim rijetko. Tipični predstavnici visokog

društva. Gospodin tata uglavnom je u nekim svojim filmovima
staračke senilnosti, prešao devedesetu, sposoban još jedino
zapovijedati. Radije bih mela ulicu nego bila neko od njegove posluge.
To dvoje ljudi koji rade kod njih, muž i žena, nemaju ni trenutka ni
mira ni odmora.
Gospođa mama gazi osamdeset devetu, izgleda bar deset mlade;
ne znam, vala, ni šta ju je moglo satrati osim brige dok je Peter bio u
teškom stanju i životnoj opasnosti; niti jedan problem ni brigu nije
imala. Vitalna, dobrog zdravlja, mentalno potpuno očuvana, samo
poprilično nagluha. Nije željela nositi slušni aparat.
- To je za starce - kazala bi, a ja bih se svaki put imala potrebu
nasmijati. Bila je muka sporazumjeti se s njom. Povremeno bi kod njih
popili sok ili čaj, pojeli po parče kolača, razmijenili po nekoliko
rečenica i, što se mene tiče, sve se svodi na to. Peter često ode sam i
ostane oko sat vremena.
Jedan dan nas je njegova mama pozvala na večeru. Večerali
gotovo u tišini koju je narušavalo samo zveckanje pribora za jelo i
kuckanje služavkinih papuča sa potpeticama. Nakon večere nastupila
tišina, nekako teška, napadna, gotovo sam je mogla prstima napipati.
Peter je sa mnom jedan, pred njima posve drugi čovjek. Nisam to više
mogla podnijeti, a nisam mogla ni predložiti da se vratimo kući
odmah nakon večere. Mislila sam i mislila šta bih ispričala, a da im ne
bude previše dosadno. Počela sam o tome kako volim posao koji radim
i kako se tamo dešavalo mnogo toga zanimljivog.
Pa sam im pričala kako mi je jednom u prodavnicu došla žena i
ponudila da otkupim neke njene stvari. U dogovoreni dan i sat sam
došla. Ušla sam u stan koji je bio uredan, čist ali mračan, nekako
jezovit, budio osjećaj nelagode i nemira. Ušle smo u dnevnu sobu. Bila
je prazna. Na stolu muški sat, prsten, šoljica kafe, čaša vode i prazan
tanjirić. Žena prilazi stolu, smješka se i govori gledajući u praznu
stolicu:
- Helmut, ovo je frau Moreti o kojoj sam ti pričala. Vidjet ćeš,
draga je.
Zbunila sam se, sasvim, ali uspjela sačuvati posebnost. Prišla sam
stolu, naklonila se istoj stolici prema kojoj je ona govorila i vrlo
pristojno kazala:

~ 34 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Dobro veče, gospodine Helmut. Drago mi je. Peterova majka se

počela smijati prvo tiho, pa sve glasnije, srčanije, na kraju se gotovo
zagrcnula. Peter ju je blago potapšao po leđima i kazao:
- Smiri se, mama, nije to baš smiješno. Ženi je sigurno preminuo
muž pa nije bila sva svoja. Je li tako, dušo?
- Da, Peter. Upravo tako...
- Pričaj dalje, draga, tako je zanimljivo - kazala je dama.
Sve je čula iako nisam preglasno govorila.
- Sjela sam za taj prazni sto, žena je otišla u kuhinju, vratila se sa
dvije šolje ness kafe sa puno vrhnja. Lagano smo ispijale kafu, nisam
ni pitala smijem li zapaliti jer pepeljare nigdje nije bilo. Nabrajala mi
je šta sve ima za prodati, a svako malo se okretala ka onoj stolici:
- Helmut, hoćeš li još kafe? Je li ta voda već ustajala? Možda bi ti
prijao keksić, dušo - i slično.
Nisam se osjećala nimalo dobro. Na brzinu sam kupila nekoliko
stolnjaka i što sam prije mogla napustila taj stan.
Peterova majka se sve vrijeme smijala, povremeno brisala suze;
do oca mu ništa nije ni došlo, ko zna u kojem je filmu on bio.
- Ti si tako interesantna. Morat ćeš nam češće dolaziti. Pričaj još
nešto, tako mi je lijepo slušati te.
Pa sam im ispričala ovaj događaj.
Sjedila sam za svojim radnim stolom i razvrstavala koje račune
prije moram platiti; ostali neka čekaju dok nešto zaradim. Ušao je
krupan čovjek, otmjena izgleda. Razgledao je lustere vrlo pomno.
- Imate divne lustere! Da li ih vi i popravljate? - pitao je.
- Ne, mada volim preciznost. Privlači me pipkav rad, ali mislim
da nikad ne bih mogla sve te žice uviti u milimetar tačno.
- Jeste li čuli da se prodavnica lustera Lichthaus zatvara? Sad sam
bio tamo, oni su jedini u Salzburgu lustere i prodavali i popravljali. U
autu imam luster od moje mame. Kristali su spali, neke žice su se
izgubile, neke su zahrđale jer je bio na tavanu. Luster je prekrasan,
možda nije jako vrijedan, ali meni mnogo znači. Znate li slučajno ko
bi ga mogao popraviti?
- Žao mi je, ne znam.
Čovjek se ljubazno pozdravio i otišao. Skinula sam svoje cipele i
obula radne, elegantne sa petom od šest centimetara. Uvijek sam
željela da i u privatnom i poslovnom životu budem elegantna ili
sportski elegantna.
Štikle mi od rane mladosti daju samopouzdanje, naglašavaju moj
graciozni hod. Rijetka kosa, ali hod savršen. Samoj sebi sam govorila:
~ 35 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Ti nemaš lijepu kosu, nisi lijepa, ali tvoj stav, hod i figura su
neponovljivi, jedinstveni.
Na to se Peterova mama glasno zakikotala.
- Kako slatko, oh, kako slatko, draga. Sve smo mi žene iste. Šteta
što više ne mogu nositi visoke potpetice. Koja šteta! Čim mi ova
kostobolja prođe, ponovo ću ih obuti.
Peter ju je prekinuo.
- Neka nam ispriča šta je bilo, mama.
- Ponosno sam uspravila leđa, kad onaj čovjek ponovo uđe. U ruci
je nosio ruševinu od lustera i jednu najlonsku vrećicu.
- Odlučio sam! Dajem vam novi posao. Bit ćete poznati u
Salzburgu ako poslušate moj savjet. Izvadio je iz vrećice četvera
različita mala kliješta za motanje i presijecanje žice, kabl za luster koji
se mora ponovo instalirati i novu žicu napravljenu da liči na staru,
zahrđalu.
- Vi ćete, vi morate, moj luster popraviti. Vi to možete i vi to
znate. Niko u Salzburgu ne popravlja lustere. Učite polako,
popravljajte kad imate vremena. Hoću da bude bez greške, perfektan.
Platit ću vam dvostruko više nego što košta ovaj vaš najskuplji luster.
Ali pazite, hoću da bude bez ijedne greške.
Gledala sam ga bespomoćno, razmišljala:
- Platit će duplo, moći ću platiti kiriju - unaprijed sam se
radovala. Bilo je to prve godine našeg samostalnog rada kad smo
sasvim skromno zarađivali.
- O.K., prihvatam ponudu.
Popravila sam njegov luster za dvije nedjelje. Bio je
prezadovoljan.
- Vidite da znate i da možete - kazao je samouvjereno, s
osmijehom.
Nakon toga, godinama sam popravljala lustere.
Kad sam završila priču, spontano su zapljeskali, a gospođa mama
vrlo ozbiljna izraza lica kazala: - I mi na tavanu imamo jedan veliki
luster. Gore stoji ko zna otkad, sav je u dijelovima. Neki sigurno i fale,
ali je jako veliki, izgleda kao džinovska korpa i sav je u kuglama. Tijelo
lustera je čitavo, ali kugle su u kutiji.
- Peter, dušo moja, popenji se i donesi ga, sve je u jednoj velikoj
korpi u desnom uglu pokriveno plavim stolnjakom.
- Ostavi to za drugi put, molim te - kazao je, a ona umiljato
nastavila: - Sad odmah, please, please.

~ 36 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Peter se najzad popeo, donio luster i dijelove. I bez skinutih

dijelova je bio prekrasan, mogla sam samo zamisliti kakav bi bio
kompletan. Odmah mi je bilo jasno da se radi o poznatom lusteru
Jugendstil 1920. veličine metar i pol. Takve lustere je teško dobiti, ima
ih samo u dvorcima. Aukcijski komad. Kad sam to kazala staroj dami,
skakutala je oko korpe kao razdragana djevojčica.
Donijeli smo korpu s lusterom i dijelovima u naš stan. Isto veče
sam izbrojala kugle, množila sa žicama. Na kraju je bilo 3 800 kugli.
Često sam razmišljala da mi je najbolji lijek za uvijek napete živce
upravo popravak lustera. Kao i većina ljudi, znala sam imati teške
periode, prave krize, ali nisam posezala za tabletama za smirenje
nego se liječila radom i kumunikacijom sa dragim osobama.
Sad radim na tom lusteru. Ubijam dosadu dok Peter spava, a
istovremeno liječim napete nerve.

~ 37 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Te, nazovimo zaruke, desile su se u martu 2015. Nakon mjesec

dana provedenih zajedno, bila sam sita i mog Petera, i njegovog
grada, i stana, i kineske vaze, i Amerike - svega. Ispratio me na
aerodrom i sve vrijeme puta cvrkutao kako ne zna šta će sa sobom dok
se ne vratim, ponavljao bezbroj puta izrečenu frazu da bi bez mene
bio mrtav čovjek. Smiješila sam se i obećavala da ću se uskoro vratiti.
Na aerodromu je svako malo tražio moju ruku, stiskao je, ljubio, pitao
ko zna koji put je li prsten po mom ukusu. Pozdravljao mog Alena i
snahu, slao puse unučici Sari i Džipsiju, pa se iznova vraćao na ono: -
Dušo, molim te, molim te, molim, dođi brzo, ali ovaj put zauvijek.
Kad sam sjela u avion, osjetila sam neopisivo olakšanje i sreću što
se vraćam u Salzburg. Tamo je moja kuća, tamo su moj sin i njegova
porodica, moja Jasmina i drugi prijatelji, moja trgovina, moj Džipsi,
maca Fifi, moja fotelja, krevet, káda, tamo je moj život, tamo
pripadam.
Mislim da tokom ljeta nijednom nisam pomislila na njega. Sve
vrijeme sam bila u Salzburgu, u vremenu od prije mjesec dana, kao da
sam taj mjesec proveden s njim željela prebojiti, izbrisati. Prsten sam
skinula, stavila u kutiju i gurnula ga na dno torbice.
Na aerodromu me dočekao Alen. Obostrana neizreciva radost, kao
da se nismo vidjeli godinu dana.
Ponio je moj prtljag, a kad sam ušla u auto, sa zadnjeg sjedišta je
ciknuo i bacio se na mene moj pas. E, tada sam se rasplakala, ali ono,
kad ne plaču samo oči, plače svaki dio tijela i duše, svaka ćelija, svaki
atom. Kao iznova rođena.
Nije mi se dalo ni pod tuš; svukla sam se i potonula u krevet, u
san, u zaborav, kao u duboko bistro more. Peteru se nisam javila.
Sutradan sam već bila na poslu, nasmiješena dočekivala
mušterije, nekako lepršava, laka, zadovoljna, gotovo sretna.
- Ovdje je moj život, ovdje je moje sve - mislila sam.
Tek naredno veče sam mu se javila. Odmah je počeo zvocati da ga
ne volim, da mi je previše trebalo da se javim. On je svjesno sputavao
želju da zovne kako bi vidio jesam li ga se zaželjela, nedostaje li mi.
Pitao kad ću nazad, bla-bla, jedva sam čekala da završi. Našla sam
stotinu i jednu ispriku, stotinu i jedan razlog što se nisam ranije
javila.
Kad se on ne bi javio tri dana, bila bih razočarana, a osjećala
budalastu radost kada bi poslao poruku ili se javio.
~ 38 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Drugu polovinu novembra mi je već nedostajao. Nedostajale su mi

i one posve bezvezne izgubljene večeri kad bi sjedio utonuo u onoj
ogromnoj fotelji, s leđa gotovo nevidljiv, kad mu je vino popunjavalo
sve praznine, sve tuge, sve strahove, kad je na mene posve
zaboravljao. Ali ja nisam zaboravljala da je tamo možda noć
prohladna, a on nedovoljno obučen, da će možda dobiti napad kašlja
ili gušenja, da će mu možda skočiti pritisak, a on ga neće izmjeriti, da
će se javiti bol u grudima, a on neće uzeti Nitroglicerin, da ni ostale
lijekove koje je morao uzimati redovito ne uzima jer sam mu sve ja
razvrstavala i donosila u propisano vrijeme.
Sjedila sam uz svoj prozor, lila je kiša kao suluda, kao da će
potop, a obuzelo me neko osjećanje lakoće, kao da ta kiša odnosi sa
mene nekakvu težinu. Pa sam gledala prolaznike nisko spuštenih
kišobrana, zgrčenih ramena i bezglasno šaputala: - Padaj, samo
padaj. Saperi ovu gorčinu, ovaj strah i muku... Saperi prljavštinu i zlo,
saperi ružna sjećanja i tuge naše. One prošle i ove sadašnje... Hoću
samo malo sunca, malo radosti, malo života...
Iznenada sam poželjela čuti ga. Telefon je zvonio do kraja. Nije se
javio, a u meni je narastao loš predosjećaj. Nekoliko puta sam prešla
put od prozora do vrata pa odlučila pozvati njegovu mamu. Starica se
javila gotovo isti čas. Pozdravila sam glasno, preglasno, moj glas je
ječao u praznoj sobi.
- Molim, ko je? - ponovila je, ipak nije čula, ipak nisam bila
dovoljno glasna.
- Gospođo Hill, Lorena je! - vikala sam iz sve snage.
- Hello, draga - topila se od ljubaznosti. - Kako si? Ti si tako
divna, nedostaješ mi.
- Dobro sam, hvala. Zvala sam Petera, ne javlja se. Je li sve O.K.?
- Zašto brineš, draga? Moj dječak je super.
- Drago mi je.
- Zašto onda brineš? - nije odustajala.
- Zato što sam zvala dva puta, a nije se javio.
- Pa šta?
Sasvim sam se zbunila. Nisam je željela uzrujati aluzijama na
njegovo zdravstveno stanje.
- Pomislila sam da možda pije.
Glas sa druge strane više nije bio cvrkutav.
- Nemoj se tako šaliti, ti mala balavice. Moj dječak je trezvenjak,
nikad alkohol ne uzima.

~ 39 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Sorry, sorry, sorry, zabunila sam se. Oprostite - promucala

sam, nisam bila onako napadno glasna pa ne znam je li me i čula.
Svejedno sam prekinula vezu.
Ustala sam i krenula u kuhinju ne znajući zašto. Sva mi je utroba
drhtala. Nešto sam i opsovala. Napravila sam kafu, nasula dosta
mlijeka i krenula u sobu. U tom času moj telefon je zazvonio. Na
displeju je pisalo Peterovo ime, fotografiju nikad nije stavio. Sva
raznježena i rasterećena sam se javila, a dočekala me rafalna paljba.
Bez pozdrava, bez uvoda, vikao je:
- Jesi li ti normalna? Hoćeš da me zavadiš sa roditeljima? Njima
je alkohol najveći i najteži porok na svijetu, uvjereni su da ga nikad
nisam ni kušao.
- Nisam znala, dragi. Nisam mislila... Nije dopustio ni da završim,
nastavio je:
- Naravno da nisi ništa mislila, jer da jesi, znala bi da nikad u
njihovom društvu čašu nisam u ruku uzeo.
- Mislila sam da su primijetili.
- Rekao sam da nisi mislila ništa. Jer da jesi, vlastitim očima si
mogla vidjeti da se na meni nikad ne primijeti da sam pio. A čak i da
neko primijeti, oni zasigurno ne bi. Ne vide ni crnu mačku, a kamoli je
li neko popio čašu vina. Ako popijem tri čaše vina, to nikako ne znači
da sam alkos. Svejedno, oni su poludjeli, bjesne. Zbogom, draga.
Zauvijek. Srušila si moju sreću, izigrala povjerenje, nikad te više ne
želim vidjeti. Ono na aerodromu je bio naš konačni rastanak - vikao je
i prekinuo vezu.
A ja sam sjedila na sofi vrteći telefon u ruci, bez misli, bez ikakvih
osjećanja kamoli bola.
Spustila sam telefon, zapalila cigaretu i uzela šoljicu s kafom. Već
je bila potpuno hladna.
- Nismo se mi rastali u onaj proljetni suton na aerodromskom
terminalu, daleko tamo, preko okeana. Ni kad smo se oborenih
pogleda ovlaš poljubili. Ni kada smo pružili ruku, poželjeli sreću jedno
drugom. Rastali smo se još prvog dana znajući da je to što radimo
pogrešno... Kad sam kazala da te volim, a nisam te istinski voljela. Kad
si rekao: - Trebam te, a nisam ti trebala. Tebi treba samo čaša za vino.
Ne rastaju se tijela, rastaju se duše, A naše se nikad, ni u jednom
trenutku nisu spojile u jedno. Nije tu imalo ništa da se rastane, stari
moj - mislila sam i odjednom osjetila onaj blaženi mir o kojem svaki
čovjek sanja.

~ 40 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Trajalo je kratko, nedopustivo kratko. Nije prošlo ni pet minuta,

ponovo je zvao. - Ne mogu živjeti bez tebe, baby. Dođi, dođi što prije.
Umrijet ću...
Nisam kazala ni riječ. Lažem. Glasno sam kazala: - Jebi se - ali
tek nakon što sam prekinula vezu. A onda prasnula u budalast smijeh.

~ 41 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kazala sam da sam po nacionalnosti čistokrvna Bosanka, po vjeri

- s tim nikad nisam bila načisto. Kad bolje razmislim, i to Bosanka je
upitno. Godinama sam daleko od zavičaja, zemlje u kojoj sam rođena i
koju volim. Ipak, koliko znam iz povremenih posjeta zavičaju, iz
elektronskih i štampanih medija, te raznoraznih internetskih portala,
u zemlji Bosni, kojeg li apsurda, gotovo da nema Bosanaca. U mojoj
lijepoj domovini žive neke skupine kao u torove stjerane - Bošnjaci,
Hrvati, Srbi i ostali, koje popularno zovu Sejdić-Finci. E, u zemlji
Bosni, i ljude koji se nacionalno izjašnjavaju kao u svakoj zemlji na
svijetu, prema njenom imenu, Bosanci su rijetki i svrstani u stado -
ostali. Unatoč tome, ja ću se tako osjećati i izjašnjavati do zadnjeg
daha. Zvanično, prema dokumentima sam Austrijanka, primila sam
državljanstvo, ali šta je jedna rubrika u knjizi državljana prema
onome što u srcu, u duši, u svakoj pori nosiš?
Volim Austriju, civiliziranu, stabilnu, sa bogatom poviješću,
kulturnom baštinom, arhitekturom, socijalnom i ekonomskom
stabilnošću; njene ulice, mostove, muzeje, teatre i još mnoga zdanja,
a osobito volim ljude. Jer ljudi su ti koji zemlju čine lijepom,
kulturnom, naprednom, ugodnom za življenje.
A vjera? Nemam pojma. Negdje između vjere i nevjere? Mama je
bila katolkinja, što u Bosni kažu „sa dna kace”, tata musliman koji o
vjeri nikad nije pričao. Još tada se među djecom, ne baš javno i ne baš
napadno, osjećala blaga polarizacija. Kad nas je mama ostavila, da bih
se približila djevojčicama iz komšiluka koje su uglavnom bile
muslimanke, i da bih se na neki način odužila tati što je ostao sa
nama, zamolila sam ga da me upiše u mekteb. Ničim nije pokazao ni
da je za, ni da je protiv. Već sutradan je otišao i upisao me, kazao da
imam čas u petak u deset. Kupio mi je Ilmihal (početnicu za islamski
odgoj) i maramu ako budem na nastavi trebala prekriti glavu. Od
silnog uzbuđenja cijelu noć jedva da sam sastavila sat sna. Došla sam
pred zgradu dvadesetak minuta ranije. Tamo je već bilo pet-šest
djevojčica, većinom mlađih od mene. Meni je bilo dvanaest godina.
Bile su obučene u neke dugačke suknjice i bluze dugačkih rukava, a ja
sam na sebi imala traljave bermude, majicu kratkih rukava i patike.
Nešto su ozbiljno raspravljale. Više su po izrazima lica i pozama ličile
na minijaturne žene nego na djevojčice. Kad sam se približila, nastao
je tajac. U mene je gledalo nekoliko pari očiju, ispitivački,
nepovjerljivo. Ni traga djetinjoj vedrini, smiješku. Stisnuta usta,
hladni pogledi. Najzad se jedna crnooka odobrovolji pa upita:

~ 42 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Što si ti došla?
- Tata me upisao. Sad ću učiti sa vama.
- Kako ti je ime? - nastavi curica garavih očiju strogo kao
policajac.
- Lorena.
- Kakvo ti je to ime?
- Takvo.
- Kako ti je ime mami?
- Rozalija.
- Roza lisica? - uglas prasnuše u smijeh. Gotovo su se zacenule.
- Ti trebaš u crkvu, ti nisi naša - konačno procijedi modrooka
koja se prva prestala smijati.
- Tati mi je ime Husein.
- To ti se ne pika, svejedno nisi naša.
Okrenula sam se i sve jecajući vratila kući, pitajući se postoji li na
svijetu igdje neko mjesto gdje ljudi nisu zli.
Sad znam da postoji. To su oaze otvorenih duša plemenitih ljudi.
Njihove se kapije ne oglašavaju zvekirima, u njihovim srcima ima
mjesta za sve one slične nama, tamo je to mjesto. Samo nam je neka
izmaglica pomutila poglede pa ona, i neka u suza u oku, čine nam ta
mjesta nestvarnim. Treba vjerovati da postoje, treba ići pravim putem
pa ćemo ih naći.
To je bio prvi i jedini pokušaj da naučim nešto o vjeri.
Kad sam odrasla, često sam o tome razmišljala. Roditi se u Bosni
nije bio moj izbor. Moj izbor nisu bili ni majka ni otac. Ne možemo
birati hoćemo li se roditi crni, bijeli ili žuti, hoćemo li biti bogati ili
ubogi siromasi, hoćemo li biti zdravi ili bolesni, pametni ili glupi,
sretni ili nesretni, kojoj ćemo vjeri pripadati, praktično ništa ne
možemo odabrati. Ipak jedno možemo. Izabrati da budemo ljudi.
Poslije, kad sam bila već sasvim zrela, sve mi se nekako smučilo.
Upoznavala sam ljude koji su se deklarirali kao veliki vjernici, redovno
išli u bogomolje, crkve ili džamije, a bili loši i zli ljudi.
Ne volim licemjere. Ne volim osobe koje se kurvaju, a javno
predstavljaju sveticama i svecima. Ne volim alkoholičare koji se hvale
svojom trezvenošću. Ne volim pušače koji se skrivaju po kutovima i
krišom puše. Ne volim kvazivjernike koji javno deklariraju da poste, a
dosta puta mi dođu da zapale ili popiju kafu jer, Bože moj, svi misle
da oni poste, a znaju da nisam od osoba koje će ih „provaliti”. Ne
volim one koji vise u bogomoljama, a drugima zlo misle i rade. Ne
volim one koji se u gotovo svakoj rečenici hvataju Boga, Allaha, a i
~ 43 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

mišlju i djelom su svjetlosne godine daleko od onoga što svaka religija

ima u svojim osnovama. Ne volim obraćanja Bogu preko facebooka,
neuzubillah, kao da On koristi facebook. Ne volim prosipanje intime
javno. Ne volim licemjerje nikakve vrste.
U duši i sad nosim pokojnu gospođu Simmel. Bila je godinama
kod mene redovan kupac, uz to se vremenom među nama razvilo
iskreno prijateljstvo. Istinska dama, intelektualka. Muž joj bio među
najuglednijim ljekarima u Salzburgu; imali su sina jedinca. Družili se
sa elitom, išli u pozorište, operu, na razne prijeme. I kad je dolazila u
moju prodavnicu, uvijek je bila dotjerana, našminkana, namirisana.
Umjerena u svemu. Kad sam jednom pitala u čemu je tajna te njene
umjerenosti, kazala mi je: - Pokojna mama mi je često govorila da su
radost i tuga jako, jako blizu. ‘Kad si radosna, kćeri, ne smij se
preglasno; kad si žalosna, ne jadikuj preglasno. Nego - ‘nako’.
Neopterećena statusom u društvu, i sa siromašnim i sa strancima, sa
svima se ponašala kao ravnima sebi.
Kad smo počinjali posao u Nostalgie, bilo je nedovoljno kupaca i
robe pa sam trgovala i polovnom odjećom. Znalo se desiti da nas dvije
sjedimo, a da neko, obično djevojke, zagledaju dosta dugo tu odjeću,
pa se gledaju, šapuću. Ona bi ustala, prišla im i pitala da li im se nešto
dopada. Ako bi odgovorile potvrdno, ali da nemaju novac za kupovinu,
ona bi kao usput rekla: - Nema problema, uzmite šta vam se sviđa, ja
ću platiti.
Znala sam da to ne radi zbog njih nego radi mene, da nešto
zaradim. Nikad mi to nije kazala, ali osjećala sam.
Bila je težak astmatičar, uvijek je nosila sa sobom pumpicu pa
ipak bi, svaki put kad bi došla, sa mnom zapalila jednu. Imala sam
običaj s vremena na vrijeme usput spomenuti Boga, na šta bi ona
uvijek prokomentirala kako je Marks bio u pravu kad je kazao da je
vjera samo opijum za narod, da ona vjeruje samo u racionalne stvari.
- Za sve što se događalo ili se događa, postoje naučna
objašnjenja, samo neobrazovani, pa i glupi ljudi očekuju da im Bog s
neba pošalje ono što im treba. Ili da ga u muci, kad im više ništa ne
preostane, prizivaju, u njemu nalaze utočište i nadu da se čudo desi.
Kao što istinski ljudi vole Boga, neizrecivo i fanatično, tako je ona
voljela svoga sina. Čak sam ponekad u šali poželjela reći kako je to što
ona priča samo farsa, da i ona vjeruje u Boga, samo da taj njen bog
nosi ime Stefan. Ipak, nikad to nisam izrekla.
Stefan se bavio muzikom, bio roker, duge kuštrave, često
zamršene pa i neuredne kose, sav u koži sa puno nitni, rajsferšlusa, sa
narukvicama, naušnicama, visok i tamnokos i tamnook, baš kao da se
Apolon reinkarnirao i došao u Salzburg da odsvira rok-koncert.
~ 44 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Da je na teškim drogama, saznala je tek nakon što ga je našla u

njegovoj sobi već hladnog. Obdukcijski nalaz je pokazao da je uzrok
smrti predoziranje. I ruke i noge su mu bile modre od bezbroj uboda
starih ko zna koliko godina. Je li slutila? Je li svjesno zatvarala oči ili
zbilja ništa nije primijetila? Je li predoziranje bilo slučajno, ili se
radilo o samoubistvu? Nikad nisam saznala. Uostalom, zar je to i
važno nakon što se tako nešto desi, kad čovjeka poklopi mrak u kome
ne vidi ni tunel, a kamoli svjetlo na njegovom kraju?
Svaki, ali svaki dan je kupovala po dvije ruže. Jednu je nosila na
grob, drugu u njegovu sobu i stavljala je na sto pored uramljene slike.
Kad je nakon dva-tri mjeseca od njegove smrti s groblja svratila do
mene, samo na kratko, dok smo pušile onu našu cigaretu (jedino to je
ostalo isto), pogledala me ravno u oči (njene su bile staklaste, mrtve)
i hladno kazala: - Pitajte sad, Lora, onog vašeg Boga zašto mi uze
dijete. Zašto mene ostavi? Dobrota, milosrđe, oprost, ljubav, to bi taj
Bog trebao biti. A je li?
Koliko god su meni - kao majci kojoj je sin sve ono što je željela,
sve što ima - prestrašno zvučale te riječi, neuporedivo teži i bolniji
odjek ostavljao je glas koji ih je izgovorio - šupalj, bez života, bez
nade, bez ičega. Kao da govori neko s one strane, iz drugog života. Iz
mraka i ništavila.
Nikad više nije svratila. Povremeno bih je znala vidjeti kako se
zadihana jedva vuče ulicom, noseći svoje dvije ruže. Uvijek je bila
uredna, ali više nije ličila na ponosnu damu nego na domaćicu,
isluženu, oboljelu, ostarjelu, koja samo čeka posljednji voz s već
kupljenom kartom u jednom smjeru.
Jedne večeri sam se upravo spremala kući. Zaključavala sam
ladice kad je zazvonio telefon. Bila je gospođa Simmel. Jedva sam
povezivala ono što je govorila. Gušila se, jasno se čulo, svako malo ju
je prekidao hropac. Kazala mi je da joj je jako loše, dobila je napad,
muž je otišao kupiti joj pumpicu. Od svega sam osjećala jedino da mi
slušalica bježi iz oznojene ruke, da mi znoj teče od čela do brade.
- Bit će dobro, gospođo, nije vam prvi put - kazala sam. Željela
sam toliko toga reći, koliko sam je zavoljela, koliko joj se divim, da
mora izdržati još malo, upitati kako je moguće da nije imala pumpicu
kad nigdje bez nje ne ide, a onda sam ponovo čula šištavi glasić:
Pomolite se za mene svome Bogu, Lorena.
Protrnula sam, pomislila da se to valjda zbije u svakom čovjeku
kad osjeti da je stigao na kraj puta; hoću li i ja jednom, kao ona sad,
istinski povjerovati da je Bog svud oko nas, da on sve određuje pa i čas
naše smrti; a onda se gospođa ponovo javila. Tada nije bio piskutavi

~ 45 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

glasić, bio je razgovijetan glas koji se smijao: - Ha-ha-ha-ha -

odjekivalo mi je u uhu sve dok se veza nije prekinula.
Ni danas ne znam je U bar na trenutak mislila ozbiljno ili je sve
bila ironija, porazna, strašna.
Iste večeri njen muž mi je javio da je njegova žena, u božjem
miru, blago preminula.
Baš tako je kazao. A ja sam mislila kako on takvu vijest može
saopštiti u vlastitom blaženom miru.
Također sam se mnogo puta pitala jesam li je trebala pozvati da
svrati, navesti je da priča. Pričanjem sa dragom osobom,
povjeravanjem, otvaranjem najmračnijih kutova duše skidamo dio
tereta. Ili je ipak bolje što ničim nisam narušila njenu intimu, nikad
postavlja pitanja, slušala samo ono i onoliko koliko je sama željela
reći?
Poštujem svačiju privatnost. Ne miješam se u privatne stvari ni
svojih najrođenijih, a kamoli nekog izvana. Zato ne dopuštam nikom,
ali nikom da ulazi u moju privatnost. Kad uradim nešto dobro,
osjećam se dobro. Kad uradim nešto loše, osjećam se loše. To je moja
religija. Jedno davno sjećanje kao da me podsjeti da sam takva
oduvijek bila.
Teta Kata je stanovala prekoputa naše kuće. Ona i moja mama su
bile jednako samoljubive i hladne. Teta Kata je imala jednog sina,
lijepog, visokog mladića. Oženio se slatkom, sitnom, plavookom i
plavokosom curom, Samirom. Sviđala mi se, najviše njen osmijeh koji
joj nije silazio s lica... Slušajući tračeve mame i teta Kate saznala sam
da je siroče. Teta Kata je nikad nije prihvatila kao snahu, a kamoli
zavoljela. Stalno su je ogovarale. Što su je više ogovarale, ja sam je
više voljela.
Jednog poslijepodneva je došla teta Kata i šaputala sa mamom.
Samira se naglo razboljela, u pet sati će na operaciju.
Za petnaestak minuta, dakle. Sve su se kikotale. Nisam mogla
vjerovati. Pa njih dvije su se radovale. Nisam znala ni šta je boli, ni
kakva je operacija, ali sam se rastužila. One su nastavile šaputati,
povremeno se smijale, a ja sam zamolila mamu da izađem malo
napolje. Jedva je dočekala da one u miru mogu nastaviti tračati.
Otrčala sam do bolnice. Nije bila daleko od naše kuće. To je bila
novoizgrađena velika lijepa zgrada. Tek useljena. Radovi još nisu bili
završeni, okolo je bilo puno zemlje, kao neka brdašca. Popela sam se
na jedno takvo brdašce od zemlje da bih bila što bliže Samiri. Na
trećem ili četvrtom spratu, ne sjećam se više, gorjelo je plavo svjetlo.
Bila sam sigurna da je ona u toj sobi i da je operacija u toku. Molila

~ 46 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

sam se. Nisam znala nijednu molitvu, samo sam ponavljala: - Dragi
Bože, molim te daj Samiri sreću i zdravlje...
Dugo sam stajala na toj visokoj hrpi zemlje što su je kamioni
nanijeli da bi popunili mjesta gdje su temelji počeli tonuti, i ko zna
koliko puta ponovila tu jednu jedinu rečenicu... Padao je mrak i bilo
me je malo strah. Krenula sam kući. Nikada Samira nije saznala da je
jedna djevojčica od osam godina bila uz nju, u mislima i molitvom, za
vrijeme njene operacije.
Već sam kazala da sam negdje na granici između vjere i nevjere.
Ni to pouzdano ne znam. Znam samo da je suština vjere, svake -
djelo, ne puko ispunjavanje propisanih zapovijedi. Čula sam jednu
pričicu iz života i mislim da je trebam zapisati. Za vrijeme ramazana,
svetog mjeseca muslimana, nekoliko samozadovoljnih mladića na
čaršiji su zatekli starca kako krišom jede, pa su ga ironično upitali zar
ne posti. Starac im je samouvjereno odgovorio: - Naravno da postim.
Samo jedem hranu i pijem vodu.
Mladići su kroz smijeh upitali: - Ma je l’ stvarno?
Starac im je smireno odgovorio: - Da! Ja ne lažem, nikoga ne
ismijavam, nikome ne upućujem zlokoban pogled, nikoga ne
uznemiravam, nisam bacio oko ni na šta što nije moje, nikoga ne
ogovaram...
Kratko je zašutio, a zatim ih radoznalo upitao: - A da li vi postite,
djeco?
Jedan od mladića je posramljeno spustio glavu, te je tiho
izgovorio: - Ne, gospodine, mi se samo suzdržavamo od hrane i pića.

~ 47 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Nakon razvoda mojih roditelja, život se nastavio. Sve isto -

hladnoća, strogoća, kažnjavanja, batine. Persiranje rođene majke.
Jednom, kad mi je došla drugarica iz razreda, kako bi mi pokazala
zadaću, sa strohopoštovanjem sam upitala: - Molim vas, mama,
može li Edita ući da mi nešto pokaže?
Samo je odsutno klimnula glavom, a čim smo ušle u dječiju sobu,
moja Edita je prasnula u smijeh.
- Bože dragi, šta je ovo? Nije ti mama ni teta ni učiteljica, rodila
te je, zašto joj govoriš vi?
- Nemam pojma, uvijek joj tako govorim, ona to želi. Edita se nije
prestajala smijati.
- Nikad to nisam čula. Nigdje osim ovdje. Ipak, postojala je samo
jedna razlika.
Velika, ogromna. Tata mi je užasno nedostajao. Njegov blagi
pogled, smiješak, njegovo krilo gdje me često držao kad mame nije
bilo u kući. Milovao me i tiho šaputao da sam njegovo zlato, njegov
život, da me voli najviše na svijetu. Raširila bih ručice koliko god sam
mogla i govorila: - I ja tebe volim, tata. Odavde do svemira.
Nisam imala ni blijedu predstavu šta znači svemir; znala sam
samo da je to nešto jako veliko. Nerijetko bih zaspala mokrih
trepavica i jastučnice jer mi više niko nije utiskivao poljubac za laku
noć.
Gotovo svaki dan sam krišom gledala Lukinu kuću, poželjela otići
tamo samo da ga vidim, da me njegova ruka na kosi i njegov osmijeh
bar na kratko izliječe, ali se nisam usuđivala. Saznala sam od
drugarica da je gimnazijalac, odlikaš, da igra košarku. Ako bih ga
kojim slučajem srela, već izdaleka se smiješio i dovikivao: - Hej, drug,
štima li? Pa bi me opet odveo do prodavnice, puštajući da sama
izaberem šta želim da mi kupi.
Onda je mama odlučila biti samostalna. Otvorila je lijepu kafanu u
selu kod Novog Travnika, dvadesetak kilometara od Travnika. Na
staklenoj ploči bordo boje pisalo je glupo ime kafane ”Malo desno -
malo lijevo” a ispod toga, desno - Vlasnik Rozalija Hasanović. Iznad
kafane je imala mali stan pa je često tamo spavala. Dopuštala nam je
da i mi budemo tamo s njom preko vikenda. Konobarice je svaki
mjesec mijenjala.

~ 48 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Jedno jutro čula sam galamu ispod prozora i mamu kako viče iz
sve snage: - Ovo je već treći put da mi ruše natpis firme. Više ne znam
od čega bih ga napravila. Od čelika?
Okupljeni mještani su šutjeli. Uskoro je postavila drvenu ploču.
Iste noći neko je i nju skinuo, zapalio i ostavio poruku: - Kada
promijeniš prezime, imat ćeš mir!
U tom selu nije bilo muslimana. Svi su dobro znali da ona nije
muslimanka. Znali su i da ih ne voli. Često je tati ironično govorila da
je balija.
Bila sam malena, ništa nisam razumjela, ali znala sam po tatinoj
reakciji da je to nešto pogrdno. Poslije, kad sam shvatila, tek tada mi
ništa nije bilo jasno. Pitala sam se zašto se udala za baliju, zašto je s
njim rodila troje djece? Nije li religija nešto što bi trebalo spajati, ne
udaljavati, nešto što treba širiti mir, dobro i ljubav, ne mržnju i zlo?
Svaka religija u svojim temeljima ima iste principe, ista načela. Otkud
onda mržnja? Ona se ne naslijeđuje u genima. Mržnji se uči. Je li moja
baka naučila mamu da mrzi drugačije? Ja ću svoju djecu učiti da vole -
mislila sam.
Nedugo nakon što je uništen i treći natpis, posjetila nas je
mamina najbolja prijateljica, teta Kata, i kazala da je mama u bolnici,
da nas želi vidjeti. Odemo mi, sve troje. Ležala je na krevetu,
iscrpljena, blijeda, neuredne kose; nije nas ni pogledala. Žena iz
susjednog kreveta joj šapuće: - Nemoj tako, došla ti djeca, vidi kako
su zlatni, slatki. Neka ti više nikad takvo nešto ne padne na um,
moraš živjeti zbog njih, na put ih izvesti.
Smrknuti hladni izraz njenog lica nije se nimalo smekšao. Brat se
nagnuo nad krevet žene do vrata, nešto je pitao, ona mu odgovorila.
Sav izvan sebe, ljut, naredio nam je da se vratimo kući. Tek nekoliko
godina poslije sam saznala da se pokušala ubiti zbog nesretnih ploča
sa imenom firme i zbog problema s porezom. Pitala sam se je li
ijednog trenutka mislila na nas; zar joj je to moglo biti važnije od
rođene djece?
Samo nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, sjedila je jedne
večeri sa tetom Katom. Odjednom se okrenula meni i polako mi počela
objašnjavati kako se pravi pita. Slušala sam i trudila se upamtiti, a
pitanje je visilo u zraku: - Zašto mi govori o tome kad nije nikad
ranije? Misli li negdje otići?
Imala sam 12 godina.
Iste noći nam je kazala da sutra ide u Italiju. Donijet će nam lijepu
odjeću, igračke, svašta. Ujutro sam je ispratila na autobusku stanicu.
Bila je obučena u smeđi, lijepi kostim koji joj je divno pristajao. Ona
visoka, zgodna, atraktivna, jednom riječju - prelijepa. Ledeni pogled
~ 49 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

kestenjastih očiju u jednom trenu je postao blag, mek, pretvorio je u

nježnu ženu. Sagnula se i tiho, gotovo ljupko šapnula: - Kćeri moja, ja
idem trbuhom za kruhom! Ne brini, mama će se vratiti! Ti si velika i
znat ćeš se snaći. Već ti je dvanaest! Sva si nekako posebna. I da se za
kamen uhvatiš, u zlato bi se pretvorio.
Gledala sam je ošamućena od radosti zbog njenog izraza lica,
glasa. Sve mi je to u jednom času ličilo na ljubav.
Njena rijetka kosa je bila uvijek uredno frizirana. Ovaj put je
napravila punđu kao Jovanka Broz. Dok se moj svijet rušio kao kula od
pijeska kad naiđe plimni talas, ona je ušla u autobus. Sjela je na svoje
mjesto do prozora, stavila šaku na bradu, mali prst u usta i počela
plakati. Mahala sam ručicom iz sve snage dok je autobus odlazio. Više
je nisam mogla vidjeti. Od suza ništa nisam vidjela.
- Zašto plačem? - pitala sam se. - Mama će se vratiti! Samo ide u
Italiju da nam donese garderobu i meni lutku. Rekla je da se vraća za
tri dana - tješila sam samu sebe.
Vraćala sam se kući gotovo nasumice, suze su mi zamaglile
pogled. Ne ramenu sam osjetila nečiju ruku. Znala sam ko je, a da
nisam ni pogledala.
- Drug moj, ko dirô da mu glavu odvrnem?
Stala sam i privila se uz njega. - Bože, kako je narastao -
pomislila sam. S obje ruke sam ga obgrlila oko pasa, a on me držao i
šutio.
- Mama me je ostavila. Otišla je u Italiju... Ja znam da nikad više
neće doći.
- Idemo.
Ništa ne pitajući, koračala sam uz njega. Suze su prestale teći. U
Titovoj ulici smo sišli niz dva stepenika i našli se u ćevabdžinici. Na
zidu je visila fotografija stada ovaca i nekog djeda u čudnoj kapi, koji
ih čuva. Sjeli smo na nisku sećiju uza zid. Prišao je neki momak, a
Luka je kazao: - Dvije male i dva kisela mlijeka.
- Ne mogu jesti.
- Neću te ni tjerati.
Pojela sam sve. I popila cijelu čašu kiselog mlijeka.
Platio je, obgrlio mi ramena pa smo pošli uzbrdo prema našim
kućama. Gotovo cijelim putem smo šutjeli. Tek sasvim blizu moje
zgrade Luka je zastao, pogledao me i kazao: - Da moja mene ostavi,
mislim da ne bih plakô. Ako njoj ne bi bilo žao ostavit svoje dijete,
vala, ne bi ni meni bilo što me ostavila. Ti si moja budalica, ali
najslađa budalica na svijetu.

~ 50 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Oborila sam pogled ne znajući kako kazati da je lako govoriti

drugom o nečemu što nije doživio, a on se samo okrenuo i kazao: -
Ćao, drug. Vidimo se. Ako ti išta treba, znaš gdje sam.
Vratila sam se kući. Unutra neki čudan, neki jezivi osjećaj.
Praznina i hladnoća i besmisao, neka užasna tišina koja guši, ubija.
Prekidali su je samo povremeni jecaji. Uglavnom moji. Brat nije
plakao, samo je bio ljut, bijesan. Niko ni sa kim nije pričao. Svako se
zavukao u sebe, u svoj mrak, svoju tišinu.
Uveče sam pošla leći u spavaću sobu roditelja. Dočekala me
grobna tišina. Prazna, bez misli, bez snage, čak i bez nade, stajala
sam i gledala masivni krevet od orahovine prekriven lijepim
francuskim bordo prekrivačem preko koga je bio još jedan od nježne,
snježnobijele čipke, paučinast. Divna kombinacija. Mama je u svemu
imala stila. Stajala sam i stajala; na tren mi se pričinilo da vidim njeno
usnulo lice. Prišla sam prozoru, otvorila ga kako bih pustila da noć
uđe u sobu. Naslonila sam se na okvir da bih došla do daha. Nemir i
neka strepnja nisu prolazili niti se stišavali pa sam se na brzinu
svukla i obukla pidžamu. Legla sam pa ispod jastuka izvukla maminu
spavaćicu, nježnu i tanku. Stavila sam je na lice i udisala njen miris.
Neponovljiv, jedinstven miris moje mame.
- Nisi me mogla voljeti. Nisi ti kriva. Ali ja tebe volim... I svaku
noć ću spavati kao da si pored mene, a ne znam ni gdje si - šaputala
sam u mrak.
Zaspala sam plačući i udišući dragi miris. Znam da sam više od
godinu dana svaku noć držala na licu spavaćicu svoje mame; jedino
sam udišući njen miris mogla zaspati.
Nikada se više nije vratila. Četiri godine nismo znali ni je li živa.
Treći dan od maminog odlaska je došla teta Kata i rekla da neko
mora otići po tatu. Da je mama otišla u Njemačku i da zadugo neće
doći. Zato se tata treba vratiti nama, a ona će mu sve objasniti.
- Mama me je prevarila. Rekla je da ide u Italiju i da će doći za tri
dana. Zašto je rekla ‘trbuhom za kruhom’? Pa mi smo imali sve. Imali
smo i televizor koga je malo ko u to doba imao.
- Moj tatica! - radovala sam se. - Moj tatica će biti sa nama.
Brat je odmah otrčao po tatu, sestra je otišla po teta Katu. Tata je
došao, sageo se, ljubio nas nježno, milovao onim njegovim
nezgrapnim, ostarjelim rukama, najmekšim i najtoplijim rukama na
svijetu.
Po godinama, a i po izgledu, više je izgledao kao moj deda; već je
imao 63 godine. Mene je dobio kad mu je bila 51 godina. Još je bio
uspravan, visok. Otkad ga nisam vidjela, njegova lijepa crna kosa je

~ 51 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

sasvim osijedjela, tu i tamo se nazirala pokoja tamna vlas. Visoko čelo

mu uzorale bore; u njima su bili potpisi tuga, nesreće, briga, besanih
noći. U očima je ostala ona blagost i toplina, kojih sam se živo sjećala.
Ušao je i sjeo.
- Ne brinite, djeco, ja sam uz vas, bio sam i dosad, svaki dan,
samo se nismo viđali. Bit ću dok sam živ. Znate da vas puno volim. I
vaša mama će se vratiti.
- Hoće li vam biti teško, tata? - upitala sam.
- Od danas nema persiranja, upamtite.
- Ali tata, ja vama ne mogu reći ti!
- Možeš, dušo moja, to nikad nisam ni želio, ni volio. Naviknut
ćeš se polako, ne brini.
Zvono je zazvonilo na vratima.
- To je teta Kata - kazala sam.
Ušla je, hladno pozdravila tatu i nas, sjela i blago zabacila svoju
sijedu kosu na desnu stranu. Rekla je tati da je mama otišla u
Njemačku na privremeni rad, te da mu je poručila kako želi da se on
brine za djecu. Tata je zaplakao. Zagrlio me i ponovo me milovao
glave spuštene gotovo do krila. Željela sam ga osnažiti, zaštititi,
utješiti.
- Ne brini. Ja ću kuću čistiti i veš prati. Znam i pitu napraviti,
mama me je naučila.
Zajecao je, prvo sasvim tiho, pa zatim glasno.
- Kako je samo mogla napustiti troje rođene djece u najgorim
godinama? - mrmljao je kao za sebe.
I ja sam se rasplakala, otišla u spavaću sobu, uzela maminu
spavaćicu, legla i stavila je preko lica.
Kad sam ujutro ustala, tata je bio otišao na posao. Mi u školu.
Svaki dan tako. A svaku noć je tata preko radija slušao klasičnu
muziku. Imao je problema sa sluhom, pa je približavao uho ka radiju.
Ta divna, opuštajuća i smirujuća muzika je zauvijek ostala u meni.
Često se znao uplašiti kad bi se nakon tihog jecanja violina, odjednom
začulo čelo, onako jako, bučno. On bi instinktivno odskočio od radija
pa malo galamio, a mi bi prasnuli u smijeh. Od mog dobrog oca
naslijedila sam ljubav za klasičnu muziku. Mogu ja slušati i druge
muzičke žanrove, ali mi nijedna nije usporediva s klasičnom.
Trebala je početi nova školska godina. Tata svaki dan neveseo,
zabrinut. Nije nam mogao kupiti knjige. Plata mu je bila mala. Baka
više nije slala novac. Neko ga je nagovorio da ode u Crveni križ, tamo
može besplatno dobiti knjige za nas. Otišli smo nas dvoje. Radovala

~ 52 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

sam se knjigama. Tata je ponovo sasvim tiho, gotovo bezglasno

zaplakao, a mene su njegove suze pekle, boljele do dna duše.
Komšije su svaki dan pitale javlja li se mama. Bojala sam se tog
pitanja, mrzila ga. Nije se javljala, zar mi to nije bilo dovoljno bolno?
Često bih briznula u plač, a kad bi mi neko sažaljivo kazao: - Kako je
mogla svoje piliće ostaviti? - bilo bi mi još gore. Sažaljenje nisam
željela, uvijek sam ga se gnušala pa sam je pokušavala braniti
govoreći: - Pa ona će doći, samo je otišla trbuhom za kruhom.
Dok je mama živjela sa nama, kuća je uvijek blistala. Svake
nedjelje sve se generalno spremalo. Tepisi su se nosili na snijeg ili na
žicu da se isklofaju. Bila je bolesno uredna. Tata je u podrumu morao
pod konac složiti iscijepana drva. Ipak, pored blistave čistoće, u kući
je bila hladna atmosfera.
Sada je kuća bila sasvim zapuštena i prljava, ali mnogo ugodnija,
manje napeta, manje teška.
Bila sam loš đak. Nisam imala ni volje ni želje, pa ni vremena da
učim. Jedva sam se nekako provlačila.
U petom razredu su me izabrali za higijeničara. Nedugo nakon
toga glava me je počela jako svrbjeti. Pred školom smo čekali
nastavnicu. Svrbjelo je užasno, nepodnošljivo. Svako malo bih se kao
usput češala pa me više bilo stid. Prislonila sam glavu uz hrapavi zid
fasade i jako pristiskivala ne bih li bar malo umanjila svrab. Kada sam
došla kući, tata je primijetio da se češem i pogledao mi u kosu.
- Dušo moja, pa ti imaš vaši! Odoh u apoteku da kupim prah,
šampon i češalj za vaši.
- Šta su vaši, tata?
Objasnio mi je. Plašila sam se i gadila odvratnih malenih crnih
životinjica koje se tako slobodno šetaju po mojoj glavi.
Tata je ubrzo došao, dobro naprašio glavu. Užasno je smrdjelo.
Brat mi se rugao.
- Kakva li su ostala djeca kad im je higijeničarka vašljivica?
Sutradan nisam išla u školu, bila je nedjelja. Tata mi je kosu dobro
oprao šamponom i gustim češljem prošao kroz cijelu kosu. Više ih nije
bilo. Laknulo mi je.

~ 53 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Najdraži predmet mi je bio srpskohrvatski jezik. Uživala sam u

literarnim sastavima, sasvim se unosila i pisala ih s ljubavlju. Ipak,
nikada nisam dobila peticu jer je nastavnik rekao da jedino on zna za
peticu.
Historija me je također zanimala. Tata je često tražio da čitam
naglas. I njega je interesirala historija. Ili je samo htio biti siguran da
ću naučiti lekciju. A možda je samo želio razbiti tišinu u kući, koja je
nakon maminog odlaska djelovala opustošeno i tužno. Nisam to
voljela, zbog njegovog oslabljenog sluha, morala sam vrlo glasno
čitati, nerijetko bih promukla. Uz to, uvijek je tražio dodatna
objašnjenja koja mu nisam mogla dati. Mislim da sam upravo zbog
toga zamrzila čitati. Držalo me je to godinama, a onda sam shvatila
da je znanje bogatstvo, moć, da je čovjek bez znanja kao neko u
dubokom mraku, a ja sam uvijek voljela svjetlost; kao vrt opustošen
gradom, a ja sam silno voljela cvjetne vrtove. U fazama mog
intenzivnog čitanja, uzimala sam knjige iz kojih sam mogla proširiti
svoje horizonte, iz svih oblasti, ponajmanje lijepu književnost. Prosto,
nedostajalo mi je vremena.
Govorila sam malo, nedopustivo malo za tinejdžericu. Prerano
sam u sebi imala onu ozbiljnost, čak i neko spokojstvo svojstveno
osobama koje ne očekuju sreću, koji o njoj čak ni ne sanjaju. Onima
koji su nedovoljno voljeni i još manje shvaćeni. Često bih sjedila na
otomanu, glave zabačene i naslonjene na hrapavi zid, plakala bez
suza, bez misli, bez želja, ispunjena osjećanjem vlastitog poraza što
sam se toliko trudila da u mami probudim ljubav za mene, što su svi
ti pokušaji bili potpuno uzaludni, bez odgovora, čak i bez odjeka,
isuviše umorna od svega da bih bila svjesna barem svoje tuge.
Pitala sam se gdje je moja mama, je li sretna, smije li se, misli li
na mene, je li me ikada voljela? Možda je bila nesretna, možda se i
ona osjećala nevoljenom, izgubljenom - malo sam ja znala o svijetu
odraslih - pa je krenula nekud da nade malo radosti, malo nježnosti,
malo sebe.
Danas mislim da možeš ići kuda hoćeš, misliti ovako ili onako,
družiti se sa ovim i onim, padati, ustajati, prkositi ili klonuti, ali bilo
kad i bilo gdje i bilo s kim, samo sebe možeš naći. Ili ne naći.
Na kakve sve muke život osuđuje sve nas, male i bespomoćne
ljude od krvi i mesa, a pruži nam kao milostinju tek poneki kratki
treptaj radosti koja i nije sreća. S tom i takvom majkom, koja me je
napustila kad mi je bila potrebnija od zraka i hljeba, pokušavala sam
~ 54 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

izgraditi prisnije i tajanstvene veze koje zapravo postoje među svim

ljudima bili u srodstvu ili ne, kroz tužne različitosti, iste strahove, iste
borbe, iste želje, iste griže savjesti, isto kajanje, isti pepeo i prah.
Onda bih govorila sebi da ne vrijedi žaliti za onim što je prošlo niti
priželjkivati da se vrati, nema ga više, prošlo je kao što prođe san.
Malo je dokaza i da je tu ikad i bila, najsigurniji, za kojeg sam se
hvatala svake noći, bila je roza spavaćica, tanana i nježna, i
očaravajući miris parfema čije ime nikad nisam saznala. I ta spavaćica
se sve više gužvala, prljala, miris sve više čilio, uskoro će ostati samo
sjećanje i na njega, sve će pokriti zaborav.
U šta ću onda zagnjuriti lice da oživim sjećanja? Hoće li se u meni
probuditi makar dašak želje za neki novi početak, neki novi život,
hoće li u meni više ikad išta slatko zatreperiti?
Situacija u kući je postajala sve teža. Tata je morao u penziju. U to
vrijeme se na penziju trebalo čekati oko osam mjeseci bez ikakvih
prihoda. Hvatala ga je panika. Troje djece u pubertetu, troje djece koja
idu u školu, a on nema ni za osnovne kućne potrepštine. Posteljina
koja je nekad bila bisernobijela, uštirkana i opeglana, tada je bila
prljava i prašnjava.
Počeli smo se češati po stomaku, između prstiju. Zabrinuti otac
nas je odveo kod doktora. - Svrab - rekao je doktor. Dao je tekućinu i
puder. Rekao je da se svako mora brisati svojim ispeglanim peškirom i
spavati u čistoj, opeglanoj posteljini. Oko nas sve jadno i zapušteno i
prljavo. Svrbjelo je nepodnošljivo. Tri godine starija sestra je počela
prati i peglati samo svoj veš, dotjerivati se. U trenutku sam donijela
odluku. Sve ću oprati kao mama, sve će ponovo biti čisto. Bila je zima
sa puno snijega. Hladna. Baš dobro, veš će se smrznuti i bit će bjelji.
U peći je gorjela vatra. Na platu sam stavila veš--lonac u koji sam
šerpom morala sipati vodu. Stavila sam stolicu pored šporeta, natočila
punu šerpu vode pa se sa šerpom popela na stolicu i u lonac sipala
šerpu po šerpu vode, sve dok nije prekrila prljavi veš. Nasula sam
deterdžent Plavi radion. Sve to je bio veliki napor za nejake ručice.
Sasvim iscrpljena sam sjela na nisku stoličicu i brisala oznojeno lice.
Veš se krčkao na šporetu. Povremeno sam se penjala na stolicu i
starom drvenom kuhačom miješala. Voda je bila jako prljava, a veš mi
se činio sve čistiji i čistiji. Trebalo ga je isprati. Kako? Uzela sam jedan
šlifer koji je bio pretežak i vreo. Polako, komad po komad prebacivala
sam ga u banjicu pa nalijevala čistu hladnu vodu. Istom šerpom sam
punila banjicu i gnjavila veš ručicama, na kraju i nogicama. Cijedila
komad po komad te, meni ogromne, posteljine. Prosipala prljavu
vodu, nalijevala novu, čistu. Mama je uvijek govorila: - Kada se ispire
veš, voda mora biti čista kao pitka.

~ 55 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Nisam to uspijevala, nikako, ali sam ispirala u tri vode.

Poluiscijeđeni veš sam nosila napolje. Komad po komad niz one
drvene stepenice. Prethodno sam iznijela stolicu da bih mogla
dokučiti konopac. One divne komšinice koje su me do jučer
sažalijevale, sad su me hvalile, ali nijedna nije došla pomoći mi da
objesim teški šlifer, samo su ravnodušno gledale i kuražile me.
Najdraže mi je bilo kačiti jastučnice jer su male. A kad sam kačila
preteški šlifer, jednu stranu sam zakačila štipaljkom i prešla da
zakačim drugu. Ona prva se otkači i padne na zemlju. Skočim sa
stolice i odjednom čujem: - Čekaj, drug.
U tren se pored mene stvorio Luka, pomogao mi isprati uprljani
dio i sam ga zakačio pa otišao. Bila sam ponosna na sebe jer sam
uspjela.
Tata je došao kući i poljubio me. Često nisam mogla razaznati je li
se smijuljio ili plakao. Mislim da su to bile suze tuge i suze radosti u
isti mah. Oprala sam stara drvena vrata i prozore. Pogledala sam
tatine hlače. Sjajile su se od prljavštine. Nije više imao nijedne čiste
hlače. S radošću sam ih oprala. Nisam bila vična peglanju, ali svaki
dan je bio novo iskustvo. Brat i sestra su se slagali divno. Mene su
izbjegavali. Kao da sam bila suvišna, nepotrebna.

~ 56 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Teškom mukom sam završila peti razred. Nastavnik matematike

mi je pravio ozbiljne probleme, bolje rečeno, teške neugodnosti koje
su se duboko urezale u djetinju dušu. Bio je visok, tamnije puti,
napadno velikog nosa. Svi su ga zvali nosonja. Uvijek je držao ruke u
džepovima, a dječaci su međusobno šaputali da to on igra bilijar.
Nosonja je birao djevojčice kojima su se grudi tek počele nazirati pa ih
izvodio pred tablu. Jednom je mene izveo. Stajala sam ispred table i
svih učenika, a on me strogim glasom pitao šta je polovina.
Istovremeno je rukom prelazio preko polovine moga tijela, od glave
do prepona. Zatim je uhvatio jednom rukom jednu moju malenu
dojku, drugom rukom drugu i rekao: - Ovo je jedna polovina, a ovo je
druga.
Sva uplašena, užasnuta, istrgla sam se iz njegovih ruku i otišla na
mjesto. Drhtala sam, osjećala sam muku i strah. Od tada je prema
meni bio posebno strog. Oborio me je na popravni i tata ga je molio da
me propusti. Nikada nikome o tome nisam pričala. Željela sam
potisnuti to sjećanje, taj sram koji mi noćima nije dao mirno zaspati.
Kao da me je na neki način uprljao. Trzala sam se iz sna, sjedala na
krevet, brisala znoj i drhtala.

~ 57 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Fizičko vaspitanje, predmet koji danas zovu Tjelesni odgoj, nikad

nisam voljela. Izbjegavala sam ga kad god sam mogla.
Jedan dan smo imali čas vani, na igralištu. Izašla sam sva
razdragana, voljela sam igrati odbojku. Samo što smo istrčali, došla
su tri nastavnika i gotovo panično vikali da se vratimo u učionicu.
Drugi nastavnici su trčali ka igralištu, a učenici u zgradu škole. Došlo
je policijsko vozilo. Bila sam vrlo radoznala i progurala se nazad ka
igralištu. Vidjela sam dvojicu učenika koji su bili krvavi. Jedan je
zgrčen ležao na zemlji. Dvojica nastavnika su držali onog drugog.
Obojica su bili iz osmog razreda. Onaj koga su držali je u ruci imao
neku metalnu šipku, čvrsto ju je stezao. Dječaci iz njegovog razreda su
komentirali: - On bi ga ubio, on uopće nije normalan.
I na licu tog uhvaćenog dječaka sam vidjela krv. A to njegovo lice
je bilo prekrasno. Ne znam zašto, više mi je bilo žao njega, nego onog
koji je ležao. Činilo mi se da je povrijeđen teže nego onaj drugi, da taj
drugi zapravo simulira. Vratila sam se u razred, a dječaka s metalnom
šipkom nisam mogla izbaciti iz glave. U očima mi je jednako stajala
slika njegove razbarušene smeđe kose, njegovo mišićavo visoko tijelo,
zelena parker jakna. Nisam sebi mogla objasniti zašto mi ga je toliko
žao. U sebi sam šaputala: - Dragi Bože, pomozi onom dečku!
Sutradan sam pitala nastavnika da me pusti u WC. Bio je preko
puta moje učionice, negdje na polovini dugačkog hodnika. Niže je bila
kancelarija direktora. Sa desne strane su se spuštale stepenice. Došla
sam do njih i prosto odskočila. On je išao prema meni.
- Ne boj se - tiho je kazao približavajući mi se laganim korakom.
- Nemaš razloga da se bojiš. Ništa ti neću uraditi. Ja nisam ubica...
Idem sad, moram se javiti direktoru na razgovor.
U tom trenutku sam pomislila da ljepše biće na zemlji ne postoji.
Velike plave oči su izgledale tako nevine i tako tužne. Kao da su u sebi
nosile tugu cijeloga svijeta.
- Šta se desilo?
- Ovdje me svi mrze. Nemam roditelje, živim u đačkom domu.
Svaki dan me izazivaju, zovu domac, govore da mi je đački i mama i
tata, nisam više mogao izdržati, puko sam - tiho je govorio, a ja
mislila kao je lijep, božanski lijep. Nisam se mogla odlučiti šta mu je
ljepše - lice, kosa, njegove pune usne, ili ben na sredini lijevog
obraza.

~ 58 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Ja ti vjerujem. I razumijem te. Budi hrabar, ispričaj direktoru

istinu. I on će razumjeti. Molit ću se za tebe.
Sasvim blago se nasmiješio i mignuo mi lijevim okom, a ja samo
pomislila: - Možda se ovo zove simpatija. Zašto bi mi inače lupalo
srce i odakle ova slabost u koljenima, kao da će zaklecati?
Produžio je niz dugački hodnik ka direktorovoj kancelariji.
Gledala sam kako laganim koracima odmiče i slušala ritmično,
ubrzano lupanje svoga srca. Tri puta se okrenuo i osmjehnuo.
- Bože, Bože, Bože, molim te pomozi ovome dečku! On nema
mamu ni tatu. Od danas ima mene, od danas će imati nekoga ko ga
voli.
Vratila sam se u učionicu ne prestajući misliti na njega. On je
poseban, jedinstven, takvih više nema. Ja ću ga čuvati, štititi.
Sutradan sam silno željela da ga vidim, da ga pitam kako je bilo
kod direktora. Na svakom času sam molila da me puste u WC.
Nisam ga vidjela. Ni tog, ni sljedećih dana. Nikada više. Nestao,
ispario, odletio... Iz mene se bilo nešto iščupalo, ostala praznina koju
sam osjećala, praznina za koju sam vjerovala da je više nikad niko i
ništa neće popuniti...
Život, sudbina, sile nebeske, ko zna ko i šta upravlja našim
životima, određuje ih. Sve je neizvjesno, nepredvidivo, sve moguće. I
ono u šta davno izgubimo nadu. Tako sam ja nakon mnogo godina, na
21. godišnjicu braka saznala da je taj dječak već dvije decenije moj
muž, otac našeg sina.
Saznanje je došlo sasvim slučajno, oboje nas iznenadilo, čak
divno raznježilo. Ležali smo na krevetu u stanu u Salzburgu i
oživljavali stara sjećanja. Pričala sam mu o davnom događaju iz
vremena kad sam bila šesti razred i kako sam se valjda prvi put
zaljubila u nekog divnog dečka iz osmog... Pa mu ispričala cijeli
događaj. On je prvo razrogačio oči, zagrcnuo se, pa prasnuo u smijeh.
- U onoga što je drugove mlatio metalnom šipkom?
Moja reakcija je bila slična njegovoj samo je smijeh izostao.
- Kako znaš?
- Ljubavi (uvijek me tako zvao) to sam bio ja - govorio je, a meni
se činilo da se i krevet i naša soba i mi vrtimo ukrug do blage
ošamućenosti. Nakon što sam se pribrala, pitala sam kako je moguće
da ga više nikad nisam vidjela. Odgovorio je da više nije ni mogao ni
želio ostati u Travniku pa je otišao u Mitrovicu kod sestre i tamo
nastavio školovanje. Kako to zvati do sudbinom?

~ 59 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Tata me je probudio kao i svako jutro. Skuhao je čaj od zove i

drhtavim, gotovo plačnim glasom rekao da mi nema dati novac za
kifle.
- Znam da ćeš biti gladna. Moramo nekako izdržati, za sedam
dana će valjda stići moja penzija. Marko mi je uvijek davao na
veresiju, danas ga nema, a onaj njegov pomoćnik me ne zna, pa me
bilo stid pitati. Nemamo ni za hljeb za doručak.
- Tata, ja imam pare. Blagajnik sam u razredu. Dat ću ti, pa ćeš
mi vratiti kad dobiješ penziju.
Tada je glasno zaplakao i pognute glave uzeo novac. Gutala sam
suze, bilo mi ga je žao. Dok je mama bila s nama, imali smo svega.
Ona je kod tašnara naručivala šivanje ručnih torbica. Naručila je i
veliku zelenu kožnu torbu u kojoj je svaki dan donosila meso, voće,
sireve, povrće. A sada nemamo ni za koru hljeba. Sasvim utišana,
tužna, otišla sam u školu. Bila sam na malom odmoru i srela
drugaricu Jadranku. Pozvala me na kolače, ne ide joj se na čas
matematike. Ja sam trebala imati čas hemije koja me nimalo nije
zanimala.
- Hajmo u slastičarnu, i ove škole mi je navrh glave - kazala je.
Odgovorila sam da bih i ja rado otišla s glupe hemije, vala ne znam ni
za šta mi ona može u životu trebati, ali nemam ni dinara.
- Hajde, ja častim, ti ćeš mene drugi put.
Naravno, prihvatila sam poziv. Dok smo naručivale, na vitrini s
kolačima smo vidjele papir na kome je pisalo da se traže dvije radnice.
Ona se ozbiljno zainteresirala i odmah prihvatila posao.
- Ali, Jadranka, šta će biti sa školom? - pitala sam, a ona smijući
se kazala da će završiti večernju.
- Pa ti si maloljetna.
- Ma nema veze, oni primaju na crno. Radi se po dvanaest sati, ali
plata nije loša.
Jadranka je od mene bila starija samo godinu dana. Nije mi rekla
razlog zbog čega želi prekinuti školovanje.
Konačno je tata dobio penziju i vratio mi posuđeni novac.
Bližio se kraj školske godine. Pala sam iz hemije i fizike. Mama mi
je puno nedostajala na neki, možda bolestan način, nedostajali su mi
čak i njena strogost, galama, oštri pogled, poneko klečanje na grahu...
Ona je htjela da ima sve pod kontrolom. Htjela je život po protokolu.

~ 60 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Da je bila s nama, vjerovatno bih školu i učenje shvatala ozbiljnije i ne

bih izgubila godinu.
Tata je od tuge i patnje počeo piti. Ne pretjerano, u nekakvim
granicama. Često je igrao šah sa jednim prijateljem. Gledajući kako
igraju, i ja sam naučila igrati. Postao je moja omiljena igra.
Jedan dan kad sam se vratila iz škole, zatekla sam tatu kako plače.
Rekao mi je da nema ni dinara, da nam je barem hljeb kupiti. Po
baksuzluku, taj dan sam u školi predala sav novac koji sam kao
blagajnik prikupila. Misli su jurile kroz glavu, sudarale se. Bilo je
nepodnošljivo bolno gledati ga bespomoćnog kako plače. Uzela sam
svoj svijećnjak pa istrčala napolje. Znala sam kuda ću. U obližnjoj
zgradi je živjela neka imućna žena. Uvijek je bila dotjerana, ophodila
se kulturno prema svakome. Ustrčala sam na drugi sprat i pozvonila.
Izašla je, i tada dotjerana, u lijepoj svijetloplavoj kućnoj haljini i
papučama iste boje.
Pitala me šta želim. Stavila sam ruku na prsa jer sam bila blago
zadihana i nekako sva pogubljena, pa upitala bi li kupila svijećnjak.
- Ukrala si ga, je l’? - pitala je.
- Nisam, gospođo. Dobili smo ga od bake. Ako mi ne vjerujete,
pitajte moga tatu, sigurno ga znate...
- Da vidim.
Razgledala je i razgledala moj djevojčurak koji je plakao, pa
upitala:
- Zašto ga želiš prodati?
- Gladni smo. Da kupim nešto od hrane.
- Da ti ja dam nešto hrane?
- Može...
Vratila se u stan odnoseći zauvijek moj svijećnjak, zatvorila vrata.
Uskoro se pojavila s najlonskom vrećicom.
- Izvoli - kazala je i odmah zatvorila vrata, što sam se stigla i
zahvaliti. Radosno sam skakutala nazad. U našem ulazu sam virnula u
vrećicu. Bile su tamo kila brašna i kila soli.

~ 61 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Ljeto je naprosto proletjele ni sama ne znam kako. Došlo je

vrijeme popravnih ispita. Nisam naučila ništa osim simbola hemijskih
elemenata.
- Sila akcije jednaka je sili reakcije, a suprotnog su smjera -
ponavljala sam Njutnov zakon putem do škole. Od cijelog gradiva iz
Fizike sam samo to naučila. Blizu škole sam srela Jadranku.
- Hej, pa dugo te nisam vidjela!
Obje smo se radovale susretu. Pitala sam je kako joj je na poslu.
Kazala mi je kako je dobila posao u fabrici konfekcije Borac, tako da
više ne radi u slastičarnici. Također mi je rekla da u slastičarnici
upravo traže novu radnicu.
- Molim te, pitaj za mene. Ja sam pala, upravo idem na popravni.
Znam da neću proći jer ništa nisam naučila. Stid me je, tata jedva
sastavlja kraj s krajem. U augustu ću imati petnaest godina, a osjećam
se mnogo starijom i zrelijom.
To je bila istina. Nikad ja i nisam bila dijete, ne izvana, a unutar
mene je zauvijek ostalo malo izgubljeno, usamljeno i tužno dijete.
Odmah smo pošle tamo. Gazdarica nas je uvela u kuhinju i
ispitivala ko sam, zašto ne želim u školu. U tom času je ušao krupan
čovjek, ogroman, kao div, sav namrgođen, a u očima mu se nazirala
neka blagost koja je odudarala on njegove vanjštine. Negdje je nestao,
a Jadranka mi je šapnula da je on gazdaricin muž, vlasnik, da je
zapravo on gazda. Kad se vratio, žena mu je kazala o čemu se radi, a
on jednostavno rekao: - Pa neću ja ovdje otvarati obdanište.
Zumra, tako se zvala njegova nježna ženica, sažalila se što
nemam majku, što nemamo šta jesti. Pogledala ga je dugim
molećivim pogledom ne govoreći ništa, a on se okrenuo prema meni i
rekao da sutra u deset dođem sa ocem na razgovor.
Žurila sam kući ispunjena radošću i strahom u isto vrijeme.
Željela sam raditi da olakšam ocu, a bojala se njegove reakcije. Ušla
sam u kuću jako uzbuđena.
- Jesi li uspjela, kćeri moja? - tiho je pitao.
Skupila sam snagu i kazala: - Više neću ići u školu, tata. Našla
sam posao i bit će nam puno lakše.
Gledao me zatečen, zbunjen, ne vjerujući. Sve sam mu polako
objasnila. I zamolila ga da sutra pođe sa mnom. Nagovarala sam ga i
molila satima. Teška srca je prihvatio moju odluku, znao je da je

~ 62 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

konačna. Sutradan smo otišli u slastičarnicu i nakon razgovora, gazda

me je primio na posao. Bila sam radosna, sada ćemo imati dovoljno
hrane i tata će se manje brinuti. Više neće plakati. Obećala sam sebi da
ću biti vrijedna i da ću slušati gazde.
Zumra i ja smo svaki dan bile sve bliže. Uskoro smo bile kao
sestre; svaki dan smo jedna drugu nasmijavale.
Usput moram nešto spomenuti. Odveć je grubo na ovom mjestu i
ovom prilikom kazati usput, kad to zavređuje neuporedivo više. Nešto
pred čim se treba nakloniti.
Jedan dan je u slastičarnicu došla Samira, ona mlada žena zbog
koje sam nekad prije, kad sam imala jedva osam godina, ispod
prozora travničke bolnice stajala na brdašcetu od nanesene zemlje,
gledala u prozor iza koga je svijetlilo plavo svjetlo i molila Boga za
njeno zdravlje i sreću, a ona to nikad nije saznala. Prišla sam joj,
pozdravila je. Nije me prepoznala, sjetila me se tek kad sam joj kazala
ime. Imala je isti onaj smiješak koji djeluje iscjeliteljski, raspitivala se
o svemu, a najviše kako mogu raditi i ići u školu. Nakon što sam joj
ispričala (ništa nije znala jer se davno razvela od Katinog sina i živjela
u posve drugom kvartu), njen se osmijeh ugasio spontano, neosjetno,
kao kad se ugasi dogorjela svijeća.
- Dijete drago, ne misliš valjda ostati na pet razreda osnovne? To
je apsolutno nedopustivo. Bistra si kô vrelo izvorsko.
- Nemam izbora - slegnula sam ramenima.
- Imaš. Ja sam nastavnica, uz to imam dodatnu zaradu od šivanja.
Upisat ću te u večernju školu i plaćati troškove. Tvoje je samo da učiš.
Kad su mi se usne razvukle u radostan i topao luk, i njen smiješak
se vratio.
- Samo, varaš se ako misliš da ćemo stati na osmoljetki. A sad mi
donesi dvije tufahije.
Da, uistinu smo bogati samo onoliko koliko drugima damo. Da
ništa više nije u životu dala, Samira bi bila bogata, teško da ima dosta
tako bogatih.
Prošla je godina od mog zaposlenja. Ta porodica me zavoljela kao
da smo rod. Naučila sam praviti sve vrste kolača. Bližio se Božić pa je
bilo puno posla. Ostala sam raditi do devet uveče. Bila sam
preumorna, jedva sam se dovukla do kuće. Tata je izgledao radostan.
Već u hodniku mi je rekao vijest, divnu.
- Mama ti je živa. Danas si dobila 2.000 šilinga od nje. Poštar je
novac dao meni zato što si ti maloljetna.
Radosti nije bilo kraja. Moja stroga mamica koju sam unatoč
svemu jako voljela, s čijom sam spavaćicom prislonjenom na lice više
~ 63 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

od godinu dana spavala, mamica o kojoj sam svaki dan mislila,

prizivala je u snu i na javi, za koju sam tražila i nalazila opravdanje za
sve, mamica zbog koje me hvatala drhtavica kad bih pomislila da je
mrtva pa se molila i molila i molila da to nije istina, bila je živa.
Opravdanje za to što je uradila nalazila sam u poraznoj istini da je i
nju mama, moja balo, također napustila kada je imala četiri godine i
ostavila je ocu, mome djedu, koji nije znao kud udara od posla; bio je
direktor nekog hotela u Livnu. Da nije bio direktor, možda baka nikad
ne bi otišla. Možda ni moja mama ne bi otišla. Jer, razlog bakinog
odlaska bio je što se zaljubila na prvi pogled u nekog Francuza, gosta
hotela, a kad je otišao, i ona je otišla s njim.
Moj deda je svoju malenu kćerku bez razmišljanja kako će joj biti,
bez milosti i osjećaja odgovornosti, da ni ne govorim o ljubavi, dao
njenoj baki u neko selo Studenci gdje se užasno zlopatila, bila sudbine
slične nesretnim dječijim junacima romana. Kao Cosette iz Igoovih
Jadnika. Bez brige, bez ljubavi, bez dovoljno hrane, prljava i u rite
obučena. Često je bila gladna, žedna, bilo joj je hladno. Možda joj je
još tada, u tom dobu, u tim nepoznatim dalekim Studencima, studen
ispunila srce. Možda je samo tražila malo topline, malo nježnosti,
malo ljubavi, kojih je cijeli život bila gladna, a nije ih našla sa tatom i
nama? Ko bi ga znao, ko može prodrijeti u mrak duše, i vlastite,
kamoli drugog čovjeka? Ili je to neko čudno prokletstvo, ko zna od čije
strane bačeno na žene iz naše loze? Hoću li i ja jednom, kad budem
majka, dignuti sidro i poći nekud tražiti nešto sanjano a nedosanjano,
željeno a nedoživljeno? Od toga me hvatala jeza.
Imala sam šesnaest godina, djelo je bujalo, cvjetalo. Bila sam
žena, mislim izvana, a u meni je jednako stvarno, jednako živo,
živjelo ono djetešce od osam godina u kome je nešto zauvijek
prepuklo onoga dana kad je mama izbacila tatu. Nevoljeno, samo,
izgubljeno, uplašeno, bez ičega, bez ikoga ko bi mu pružio makar
mrvu utjehe, sigurnosti, osjećaja da je zaštićeno, da se ne mora buditi
i tonuti u san uplašeno pred životom, pred svakim novim danom.
Dijete koje nije tražilo ni lijepe haljinice ni igračke, koje je samo
željelo nečije krilo, zagrljaj, poljubac, ruku na kosi, poljubac za laku
noć. Bježala sam od straha da će to dijete živjeti u mome tijelu i kada
ono bude posve zrelo, fizički i emotivno (bar po godinama) da će
plakati i moliti za malo ljubavi i nježnosti.
Još onda, u ranoj mladosti, stekla sam uvjerenje da je oslobađanje
djeteta zatočenog u sebi jedini pravi način da imamo vlastitu djecu. I
zarekla sam se tada, nisam se trebala ni zareći, bila sam apsolutno
sigurna da, kad jednom budem imala svoje dijete, neće postojati
nikakva sila koja će me od njega odvojiti, makar posrtala, padala,
makar se sa zvijerima borila i krvarila od bolova.
~ 64 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Morala sam neopisivu radost saznanja da je mama živa podijeliti

s nekim. S kim?
Sinulo mi je. Luka! Jedino on. Dugo sam čekala da ga sretnem, a
njega nije bilo. U jedno oktobarsko popodne sam se uputila njegovoj
kući. Zadnje lišće je opadalo sa grana mlade trešnje. Cvijeća nije bilo,
ni trava se nije zelenjela, ostali su samo neki žuti ostaci, mokri i jadni.
Stola i klupe nije bilo. Obuhvatila sam pogledom taj tužni prizor i
pozvonila. Izašla je niska ženica sa viklerima u kosi. Imala je oči iste
boje kao Lukine.
- Dobar dan. Ja sam Lorena. Trebala bih Luku.
- Dušo, Luka je u Sarajevu.
- Hoće li doći večeras?
- Neće. Ne znam ni ja kad će. Otišao je studirati. Ja sam njegova
mama. Ako ti ja nešto mogu...
- Hvala vam.
Okrenula sam se i pošla nazad. Željela sam zaplakati.

~ 65 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kasnila sam na posao pa nisam išla uobičajenim putem, nego

prečicom. Blizu slastičarnice prišao mi je neki momak, znala sam ga
iz viđenja. Uvijek mi je bio ružan, odbojan. Zelenook, guste kovrdžave
kose kestenjaste boje i velikog nosa. Onako ležerno, kao da se znamo
ko zna otkad, premještajući težinu s jedne na drugu nogu, oslovio me
po imenu i kao usput kazao da se njegovom prijatelju sviđa moja
prijateljica. Znala sam tog njegovog prijatelja površno, samo toliko da
je lijep kao holivudski glumac. Uostalom, jednako lijepa je bila i moja
dotična prijateljica. Upitala sam ga šta ja imam s tim, na šta je on
čisto molećivo kazao da bismo mogli jedno veče izaći učetvero, da se
ono dvoje upoznaju. Pomislila sam da bi oni zbilja bili savršen par pa
sam jedino zbog toga prihvatila.
Taj izlazak je za moju prijateljicu bio čaroban, od ranije je gajila
simpatije za tog momka i potajno željela da joj jednom priđe. Za
desetak minuta već su zaljubljeno šaputali, a meni je bilo dosadno i
mučno. Moj pratilac, Riki su ga zvali, satrao se pričajući mi o svom
ocu, najboljem i najnježnijem ocu na svijetu, rahmet njegovoj duši,
prerano je umro, ali se i rodio jer je teško bolovao, pri čemu su
njegove zelene oči dobile neki čudan sjaj. U njima su se pomiješale i
blisko doticale ponos, ljubav i teška sjeta. Pa me je gušio pričom o
strogoj, prestrogoj majci koja u kući ima glavnu riječ, njegova i
bratova se ne pikaju ni pišljiva boba (baš tako je rekao), ona je alfa i
omega, ali se brine o svemu i divno kuha. Priča mi nije bila ni
najmanje zanimljiva, smarala me je, kad on odjednom upita sasvim
ozbiljno: - Imaš li ti momka?
Kazala sam da nemam, premlada sam za to, momci me još ne
zanimaju (osobito ne rugafeti poput tebe, u sebi sam pomislila).
- A ja tako želim da budeš moja cura. Tako si slatka i mila.
Kazala sam da to ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir, najviše što
mu mogu ponuditi je prijateljstvo.
I tako se taj susret završio. Dvoje zaljubljenih su otišli, gotovo kao
da plove u snu, a nas dvoje se uputili kući. Stanovali smo u istom
kvartu.
Sutradan me čekao ispred slastičarnice kad sam izlazila s posla.
Uhvatila me huja, koji će mi on vrag. Nasmiješio se šeretski: - Bilo mi
usput pa reko’ da se sama ne vraćaš po mraku, ima svakakvih
manijaka.

~ 66 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Bila sam smrknuta i nikakva, samo sam šutjela; on nije zatvarao

usta. Ispričao je nekoliko dobrih fora (u sebi sam pomislila da je
duhovit). Nekoliko puta mi je izmamio nehotičan osmijeh zbog kojeg
sam se ljutila na sebe i bila sretna što je mrak pa on to ne vidi, a
jednom sam se morala glasno nasmijati.
- Hajd ćao. Nadam se da sam bio dosadan - kazao je pred mojom
kućom, a ja sam bila sretna da je najzad otišao.
Svaku narednu večer me čekao, svaku večer sam bila osuđena
slušati njegove dogodovštine, mangupluke, fazone. Zanimljivo, kako
je vrijeme prolazilo, njegove budalaštine su mi sve manje smetale, put
do kuće kao da se skraćivao. Dešavalo se da usred posla zastanem na
tren i upitam se šta li će večeras provaliti. Njegova brzopletost,
spontanost, iskrenost, duhovitost, sve mi se počelo sviđati. Osobito
duhovitost. Cijeloga života mi je to jedna od najdražih osobina nekog
čovjeka bez obzira u kojoj relaciji bila sa tom osobom, je li mlada ili
stara, muškarac ili žena, nebitno. Najviše sam se grozila ljudske
gluposti i laži. Uz to, bila sam mu zahvalna što se po mraku ne
moram vraćati pustim neosvijetljenim ulicama do kuće koja se
nalazila na brdu.
- Divno je imati ovakvog prijatelja - mislila sam.
Jednu večer nije došao. Prvo iznenađena, potom sam u nevjerici
razgledala naokolo. Možda je u pitanju glupa fora, sakrio se iza nekog
drveta, zida okolne zgrade pa gleda moju reakciju i smijulji se. Čekala
sam desetak minuta prije nego što sam shvatila da nije nikakva fora u
pitanju. Jednostavno nije došao. Osjetila sam razočarenje koje je već
nakon dvadesetak koraka preraslo u bol.
Kad sam se umivala, umjesto sopstvenih, na tren vdjeh one
vragolaste zelene oči i pomislih da mi se desilo ono što sam najmanje
očekivala, o čemu nisam sanjala niti to željela. - Zaljubljena sam -
pomislih i ispuni me neopisiva radost.
Malo sam jela, površno spavala, neka nevidljiva šaka kao da mi je
obuhvatila i stezala srce. Dan mi se otegao ko gladna godina. Moja
dobra gazdarica se čudila kuda je nestala moja razdraganost.
Bili su to dobri, divni ljudi, i ona i njen muž. Kao da smo bili rod
rođeni. Slagala sam joj da sam imala težak san, da ga se ne mogu
osloboditi. Tapšala me po ramenu, povremeno bi me pomilovala po
kosi s riječima da će sutra biti bolje. U jednom trenutku sam joj
poželjela reći kako sad znam da sam odrasla, da volim prvi put u
životu. Da ću samo njega voljeti do kraja života. Da bih bez njega
umrla... Odustala sam iz dva razloga. Prvi je bio stid. Bila sam još
sasvim mlada, pomislit će da sam se prerano počela zanimati za
momke. Drugi razlog je bio što nisam znala koliko je to zaista
~ 67 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

stvarno? Možda je u pitanju samo moja želja da tako bude. Uglavnom,

sa nekom strepnjom sam čekala kraj radnog vremena. A kad sam ga
vidjela kako puši naslonjen na zid, ozbiljniji nego ikad, ispunili su me
u istom trenu neka budalasta sreća i još budalastiji strah. Možda je on
mene zbilja prihvatao kao prijateljicu, a sad došao da mi kaže kako se
u drugu zaljubio. Prišla sam mu klecavih koljena. Pozdravili smo se sa
uobičajenim: - Haj! - kao da ništa nije bilo i krenuli šutke. Koraci su
odjekivali zaleđenim trotoarom. Rijetko bi sreli nekog prolaznika.
Oboje smo uvukli glave u svoje jakne i koračali na razmaku od pola
metra.
- Kako god mi bilo, bolje da mi odmah kaže. Ne mogu čekati
cijelu vječnost - mislila sam, a činilo mi se kao da je vječnost već
prošla.
- Zašto sinoć nisi došao? - upitala sam trudeći se da mi glas zvuči
uobičajeno.
- Je li ti bilo žao? - glas mu je bio ozbiljan jednako kao izraz lica.
- Jeste.
- Da nisi iskrena, ne bih ti rekao. Već neko vrijeme sam osjećao,
od jučer sam siguran.
- Šta?
- Da sam se zaljubio.
Pomislila sam da asfalt poda mnom tone, da propadam, okolne
zgrade i neke dvije bakice što su prolazile napravile su krug oko mene.
- Imala sam dobar predosjećaj - mislila sam. - Nažalost.
I javio se onaj osjećaj koji sam poželjela povjeriti svojoj dobroj
gazdarici - da ću bez njega umrijeti.
- Ko li je ta sretnica? - pitala sam se. Pa počela nekako smirivati
sama sebe mišlju: - Nisi se ni mogla zaljubiti u rugafeta kao što je on.
Ni pod razno. Sjeti se šta si pomislila kad ti je rekao kako silno želi da
mu tako mila i lijepa budeš cura?
A onda je neki drugi glas iz mene šaputao: - Ko je ružan? Ne
postoji veća glupost nego govoriti nekome da je lijep, da je pametan,
kad svi dobro znamo i kakvi smo i kako izgledamo. Šta je uopće
ljepota? Lijep je, najljepši je onaj koga volimo.
- Zašto te onaj lik gleda?
- Koji?
- Ne pravi se blesava. Onaj što stoji prekoputa sav u crnom. Samo
mu se kosa žuti.

~ 68 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Pogledala sam i istog časa prepoznala Luku. Uprkos stanju u

kome sam bila, neka me nježnost svu ispunila. Podigla sam ruku i
mahnula: - Haj, drug!
- Haj.
Zgazio je cigaretu i otišao u noć.
- Moj drug iz djetinjstva. Iz susjedstva. Luka.
- Ne zanima te u koga sam se zaljubio? - Ne.
- Hoćeš da ti kažem?
- Neću! - viknula sam i to sam najiskrenije mislila. Nisam željela
kleti bilo koga u životu, a nju bih sasvim sigurno proklinjala.
- Ne možeš se ljutiti na mene, to nema veze s mojim izborom,
mojim mozgom. Srce je izabralo... U tebe sam se zaljubio, budalice.
Sve kočnice su popustile, stala sam u pola koraka, a suze su
potekle, tople, vrele.
- I ja tebe volim. Najviše na svijetu. Ali me nemoj zvati budalice?
- Zašto?
- Luka me tako zvao kad sam bila malena. Obgrlio mi je ramena i
stisnuo me uza se.
- Bože, zar na svijetu postoji ovolika radost?
Nije više bilo studeni ni zaleđene kaldrme. Koračali smo cvjetnom
livadom, mirisala je kadulja i divlja nana i kaloper, žutjeli se ljutići i
ljupko bijeljele bijele rade. A nebo nad nama kao džinovski suncobran
veoma svijetle plave boje. Sunce sija, sve je svijetlo i široko.
Suze su odavno presahle, u očima sam osjećala neku vatru, kao da
sam u groznici. Zastala sam na okuci blizu moje kuće.
- Znaš šta, Riki? Možda je bolje da ne počinjemo, da odeš
zauvijek.
- Zašto?
- Možda sam osuđena da gubim one koje najviše volim... Ne bih
mogla podnijeti gledati tebe da odlaziš.
Stegnuo me još jače, svom snagom.
- Nikada neću otići i ti to znaš.
Slijedila je godina sreće. Sve je bio slavujev pjev, najljepša pjesma,
oda radosti. Nisam koračala, lepršala sam. Da sam htjela, mogla sam
se vinuti i ka nebu poletjeti. Voljela sam sve njegovo: fore, smijeh,
veliki nos, kudravu kosu, njegove ruke na mom vratu, licu, kosi,
njegove usne na mojima, sve one sitne, nevine nježnosti koje smo
jedno drugom davali i uzimali. Nikad nije dodirivao moje tijelo. Još
onda sam mislila da dodiri ne ostavljaju tragove na duši. Ali svaki

~ 69 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

iskren smiješak, na usnama zaustavljena riječ, sjaj u oku, e, to se

urezuje duboko i zauvijek.
Jedno veče je došao sav nikakav, slomljen, utučen, nesreća mu je
tekla iz očiju.
- Od sada se moramo kriti, mala. Mama mi je strogo zabranila da
se viđam s tobom. Izdržat ćemo nekako dok ja ne završim školu, onda
ćemo tražiti stan - govorio je, a u očima su mu blistale sitne suze.
- Čekaj! - prekinula sam ga. - Šta tvoja mama ima protiv mene?
Poštovat ću je, cura sam na mjestu, nisam nikad uradila ništa
nečasno, i pitu znam napraviti...
- Nema to veze. Vjera je u pitanju. Katolkinja si, a mama uz mene
želi samo muslimanku.
- Ali, moj tata je musliman, i u mekteb me bio upisao, ali...
- Stani. Ona to zna, ali kaže da su mješanci najgori i kod pasa, a
kamoli ljudi. Za nju samo čistokrvni dolaze u obzir - glas mu je
drhtao. I ruke.
- O.K. - tiho sam prošaputala. - Pristajem na sve, samo te ne
želim izgubiti. Previše sam se vezala za tebe, pola bi mene s tobom
otišlo. A pola je već otišlo s mamom. Šta bi ostalo? Možda će ona
vremenom promijeniti mišljenje. Valjda te voli, a ako te voli, mora joj
bid važna tvoja sreća.
- Trebalo bi da je tako. Nadajmo se. Ali se u svakom slučaju, bar
zasad, moramo skrivati.
- Hej, imam ideju. Otići ću u opštinu i promijeniti ime. Bit ću,
recimo... Adelisa.
- Divno, predivno. Volim te, moja Adelisa! - podigao me i zavrtio
u krug.
Inače, mislim da je moje ime u Bosni rijetko, možda ga u dobu
mog rođenja nije ni bilo. Baka koja je živjela u Parizu, itekako dobro
živjela pravim mondenskim životom (bila je udata za konzula
Jugoslavije u Francuskoj), željela je da mi mama da ime Lorena.
Neuobičajeno, ali ja ga volim.
Već sutradan smo Riki i ja otišli u opštinu. Ispričala sam
službeniku o svom problemu i želji da promijenim ime, a on
odgovorio da postoje dvije mogućnosti: sačekati još osam mjeseci dok
budem punoljetna ili da dođem sa ocem kako bi dao saglasnost.
Dogovorili smo se da sačekamo, a on je nastavio da me zove Adelisa.
Od tada smo svako veče mijenjali mjesto susreta, hodali
zabačenim uličicama gdje nas niko nije znao, krali poneki zagrljaj i
poljubac. Tako bi i na naše skrivanje i zabrane njegove majke

~ 70 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

zaboravljali. Jedno u drugom smo nalazili sve što nam je trebalo, dalje
nismo ni trebali ići.
Jedno veče mi je kazao da mu mama radi noćnu smjenu i
predložio da se krišom od komšija ušuljamo u njihov stan. Kao dijete
koje se boji da će biti uhvaćeno u kradi ili nečemu drugom,
zabranjenom, osjećajući i strah i slatko uzbuđenje, prihvatila sam.
Samo što smo sjeli, oglasilo se zvono. Prišao je vratima i virnuo
kroz špijunku. Odjednom je počeo drhtati. Još jednom je okrenuo ključ
u bravi i sve hodajući na prstima došao do mene.
- Mama - kazao je drhtavim glasom. - To mi je zamku napravila,
koji sam ja kreten.
I ja sam se počela tresti. Zvonjenje je postajalo sve duže, sve
upornije. Onda je počela lupati šakama o vrata.
- Otvori joj - kazala sam mu. - Ništa nam drugo ne preostaje. Pa
neka me udari, nema veze, neće me ubiti.
Kao da me je čula, ona odjednom stade vikati na sav glas:
- Otvaraj, znam da je tu! Otvaraj kad ti kažem, ubit ću i tebe i
tvoju vlahinju!
Riki gotovo da nije vladao sobom. Izašao je na balkon i pogledao
dolje. Sa petog sprata se činilo kao da gleda u bezdan.
- Šta da radimo? Bojim se da ne napravi belaj.
- Hajde polako, mi ćemo te prihvatiti - sa sprata niže dovikivala
je Hajra, dobra žena koja je znala i mene i mamu, i našu nesretnu
sudbinu. Ni sama ne znam kako se sve to odvijalo, tek ta žena i njen
sin su me nekako prihvatili i unijeli u svoj stan. Bila sam potpuno
mokra od znoja, nekontrolirano sam se tresla. Dok sam vodom
zalijevala kašiku šećera koji su mi stavili u usta, odozgo, sa sprata
iznad nas se čula galama i lupanje.
- Moraš ići, dušo. Ona kad pukne, nije sva svoja. Ne bi bilo dobro
da te nade - govorila mi je žena, provirila u hodnik, pogledala prema
gore i kazala: - Sad je čisto, bježi, Lorena, bježi što brže možeš.
Galama i lupa bivale su sve glasnije. Izašla sam iz tog stana,
nisam stigla ni zahvaliti im za njihovu dobrotu, i potrčala. U glavi mi
je ječalo: - Bježi, Lorena, bježi...

~ 71 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Riki se danima nije javio. Da ne pišem o onome što zna svako ko

je volio: kako je boljelo, koliko sam plakala, jela ko ptičica, i to na silu,
gotovo da nisam spavala pa sam uz veliki napor radila. Onda sam
saznala da je njegova mama uzela godišnji odmor kako bi nadzirala
svaki njegov korak.
Vrijeme ko vrijeme, teklo je kao i uvijek, ravnodušno na sve
ljudske nesreće i tuge. Čekala sam, nadala se, u mislima ga pratila i
danju i noću. Išla u parkove u kojima smo sjedili, na našu klupu uz
rijeku gdje smo se ljubili, svakom uličicom kojom smo šetali; vraćala
slike, rečenice.
Prošao je mjesec, pa drugi, pa treći. U jednoj noći kad sam brzo i
slatko zaspala kako već dugo nisam, naglo sam se trgnula iz sna, u
trenu potpuno razbuđena. Gledala sam prema stropu, nevidljivom od
mraka, i osjetila da se nešto promijenilo u samom Rikiju, da više nisu
u pitanju samo zabrane njegove mame. Do jutra više nisam ni oka
sklopila.
Sutradan je moj brat došao s posla, sav ljutit mi kazao: - Onaj tvoj
mamlaz se zabavlja s mojom radnom kolegicom. Završio je školu,
dobio poziv za vojsku, kažu da će se zaručiti prije nego ode.
Mrak, srce je snažno lupalo, kao čekić, imala sam dojam da se
popelo u glavu. Tata me tješio, milovao po kosi, njega proklinjao, a ja
ga molila da to ne čini, ružno je kleti i onoga ko je zao, a on je dobar,
on je najbolji.
Jedne noći, u gluho doba, bilo je prošlo dva sata iza ponoći,
učinilo mi se da čujem kako me doziva. Dotrčala sam do prozora i
gledala u noć, crnu, mračnu, bez mjeseca i zvijezda. Ništa nisam
vidjela. Ništa se nije pomaklo. Otvorila sam prozor i tiho dozivala: -
Riki, Riki, tu sam...
Ništa, nikakvog odgovora ni koraka, ni zvuka. Grobna tišina.
Ogrnula sam se nekom jaknom i istrčala napolje. Nije me bilo strah,
nisam ništa ni mislila, samo sam trčala oko kuće uvjerena da je
sasvim blizu, da se igra sa mnom. Sad će se pojaviti iza ćoška, zgrabiti
me i okretati u krug. Onda sam shvatila da sam sve to umislila, da je
glas koga nije ni bilo rodila moja ogromna želja pa sam se, sve naglas
jecajući, nekako dovukla do sobe. U mraku sam kleknula na pod,
sklopila ruke i šaputala:
- Proklet da si, Riki! Bože, daj mu vrati makar svaku moju
hiljaditu suzu...

~ 72 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

To kao da me malo umirilo. Na gramofon sam stavila ploču

Bijelog dugmeta i pustila da tiho svira. Ja se bojim, ja te molim, idi
sad, i ne gledaj me tako, oooo, i ne ljubi me više - ječao je Bebekov
glas pa sam i ja jeknula s njim.
Prolazili su dani. Balansirala sam kao artista na žici, na granici
nade i beznađa. Jadni su oni kojima samo nada preostane.
Jedno veče sam se vraćala s posla. Bila je kasna jesen, kiša je lila,
niz ulicu je već tekao potok. Puhao je jak vjetar. Odjednom sam
izgubila dah. Vidjela sam ga kako puši naslonjen na stub ulične
rasvjete. Nije imao kišobran, a kiša je padala kao da se nebo otvorilo.
Nisko sam spustila glavu i prošla. Noge su me jedva držale. Krenuo je
za mnom tiho govoreći:
- Stani, molim te, stani...
Nastavila sam koračati pognute glave, a vjetar je postao jači i
nanosio kišu na moju rijetku kosu. Kad sam došla do treće zgrade,
stala sam i upitala: - Šta još hoćeš od mene?
- Molim te da uđemo u ovaj haustor! Molim te. Vođena nekom
silom jačom od svega, ušla sam.
Bio je potpuni mokar, voda mu je curila niz lice. Tiho smo otišli
ka podrumima. Rukom mi je sklanjao mokru kosu s lica, a drugom me
privukao i krenuo da me poljubi. U tome momentu je na njegovom
prstu zasijala burma. Odgurnula sam ga svom snagom.
- Zar zbilja očekuješ da se ljubim sa tuđim zaručnikom?
Pogledao me onako kako gleda tužni psić, skinuo burmu i stavio
je u džep.
- Volim te, moja Adelisa - muklo je rekao, a meni je to zazvučalo
kao zavjet i neizgovoreno obećanje da je više nikad neće vratiti na
prst. Ljubili smo se mahnito, pa plakali, pa se opet ljubili, pa plakali.
Ni riječ više nismo progovorili. Onda sam se sjetila da moram poći i
kazala mu to.
- O.K., razumijem. Znaš, prekosutra idem u vojsku - govorio je
dok je iz mokrog džepa vadio burmu i vraćao je na prst.

Sjedila sam na kauču s fenom u ruci, morala sam osušiti mokru

kosu, a čak ni toliko snage nisam imala. Odnekud je došla sestra i
kazala: - Sva si pokisla, ali ne mislim na kosu. I dodala: - Danas je
stiglo neko pismo za tebe.
Skočila sam.
- Od mame?
- Nemam pojma.

~ 73 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Otišla je u drugu sobu i pred mene bacila roza kovertu. Moje ime i
adresa su bili ispisani pravim krasnopisom. Otvorila sam kovertu i
čitala:
Često mislim na tebe. Svaki put te u neku bajku smjestim. Nekad
si djevojčica sa šibicama, drugi put Alisa u zemlji čudesa, pa mala
princeza koja napušta bal u ponoć. Nekad si u istom trenutku Petar
Pan i Zvončića. Jednom si bila Snježana sa onim patuljcima, a ja želio
biti jedan od njih. Pila si kafu sa ludim šeširdžijama, borila se s
babarogama, vješticama, vilenjacima. Bila si junakinja svake bajke
koja je ikad ušla u ovu ludu glavu.
I ta luda glava je više od svega željela da upali za tebe sve zvijezde
kao svijeće, da među njima umjesto Mjeseca sija Sunce. Da nebo i
zvijezde spustim tako nisko da ih možeš dotaći ne propinjuči se na
prste. Da travu obojim u žuto, da ti i ona sija kao sunce... Da ti
dovedem bijele golubove kako bi gugutali na tvojoj trešnji u ritmu D-
mola.
Pročitala sam čak tri puta. Nije bilo ni imena, ni datuma,
poštanski žig sav zamrljan tako da se ni pomoću mašte nije moglo
zaključiti odakle je pismo stiglo.
Nisam ga ni zgužvala, ni poderala, ni bacila, mada sam baš to u
prvi mah poželjela. Stavila sam ga u teku u kojoj sam zapisivala svoj
dnevnik.
A život je tekao. Moja draga gazdarica i ja smo svaki dan uživale u
poslu i druženju. Dva puta sam se bila naljutila zbog strogog gazde i
davala otkaz. Međutim, dolazili su kući po mene. Nekako smo se
srodili, niti su oni mogli bez mene, ni ja bez njih.
Jedne večeri sam sa prijateljicom izašla u kafić. Za stolom
prekoputa je sjedio mladi par. Djevojku sam znala iz viđenja, bila je
pristojna i fina u svakom pogledu. Njega nisam nikad prije vidjela.
Svako malo je okretao glavu prema meni i gledao me umiljato,
zavodljivo. Ja, ranjena ptica, još uvijek bolna zbog Rikija koga sam
smatrala dezerterom iz svog života, kojeg sam još voljela, a koji me
tako lako i bez žaljenja izdao, pomislila sam da su muškarci generalno
đubrad, da je i držale i bezobrazan pa mu ni prisustvo njegove
djevojke nije prepreka u pokušaju da me privuče, zavede. Ponekad bih
čisto instinktivno podigla glavu, a kad bi nam se pogledi ukrstili,
obarala je. Morala sam priznati da je bio šarmantan i privlačan u
svojoj debeloj zelenoj jakni čija se boja gotovo stapala sa bojom
njegovih očiju; nisam bila načisto jesu li zelene ili plave.
- Šteta da ima djevojku - pomislila sam u jednom trenutku. - Bio
bi idealan lik s kojim bih Rikiju bol vratila bolom.

~ 74 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Bila sam sigurna da bi čuo za to i da mu nikako ne bi bilo

svejedno. To što ja već volim, što ponovo neću moći voljeti, bilo je
sasvim sporedno u odnosu na moju osvetničku želju. Odjednom sam
se sama sebe postidjela zbog tih kombinatorika, ustala i pošla u
toalet. Malo sam gledala svoje lice u okruglom ogledalu u bijelom
okviru od plastike; bilo je blijedo, iznad gornje usne su svjetlucale
sasvim sitne kapljice znoja. Obrisala sam ih, nehajno prošla kroz kosu
i krenula nazad. Čekao me u hodniku. Jednostavno je stao pred mene i
bez ikakvog uvoda, bez upoznavanja, samo kazao: - Sviđaš mi se!
Osjetila sam gađenje, ne samo prema njemu, prema svim
momcima ovoga svijeta. Tako je možda i moj Riki prišao sadašnjoj
zaručnici. Samo sam ga zaobišla i vratila se u kafić ne kazavši niti
riječ, ni ne pogledavši ga čestito.
Prijateljici nisam ništa kazala. Naručila sam još jedan sok. U tom
času ono dvoje priđoše našem stolu. Djevojka me pozdravi i kaza: -
Lora, ovo je moj drag prijatelj. Potom se okrenu njemu i reče: - Moja
prijateljica Lorena.
Bez pitanja i dopuštenja sjeli su za naš sto, a ona je nastavila da je
Mišo (ime mu je bilo Miroslav) nekad živio u Travniku, nedavno se
ponovo vratio. Pobjednički je pružio ruku. Prihvatila sam je i mislila: -
Lijepo ime, nekako paše ovom lijepom momku. Sjedili smo dokasno.
Ni u najluđem snu ne bih pomislila da je to onaj dječak iz osmog
osnovne, koji se na igralištu tukao s drugom iz razreda, zbog koga
sam u hodniku molila Boga da ga direktor ne kazni.
Nakon tri sedmice, dakle, nakon samo dvadeset jedan dan, ja sam
se udala za njega. Imala sam osamnaest godina.
Da Rikiju vratim milo za drago! - tako sam mislila. Da, bila je to
udaja iz inata. Ili osvete.
Po povratku u Travnik, moj muž je stanovao kod svog brata koji je
prema njemu bio vrlo strog. To je fin čovjek, radoholik, pristojan,
odlučan u svemu što radi, čovjek koji je uvijek znao šta hoće i koliko
može. Kad smo se odlučili vjenčati, otišli smo kod njega i kazali mu
našu odluku. Ustao je sa stolice, prošetao nekoliko puta po dugačkoj
sobi. Bio je visok, vitak, markantan. Onda je stao i veoma ozbiljnog
lica, jasno i glasno rekao: - Draga djevojko, ne znam da li ti znaš ko je
Mišo. On je problematičan dečko, dušo, a koliko vidim, ti si djevojka
na mjestu. Ne želim da ti moj brat upropasti život. Dobro razmisli.
Moj savjet je: Ne udaji se za moga brata! Oboje ćete biti nesretni.
Mišo je sjedio sagnute glave. Osjećala sam da mu je jako teško.
- Koji idiot od brata - pomislila sam sva sleđena, a mirno kazala
da mi ne treba vrijeme za odlučivanje, moja odluka je konačna.

~ 75 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Vidjela sam da je Mišino lice oživjelo. Prstima je prešao preko

očiju.
Izašli smo napolje. Zima, snijeg, sivilo. I u duši, i u svakom dijelu
sebe osjećala sam neku hladnoću.
I strepnju. I neki neobjašnjivi osjećaj da možda ipak griješim. Je li
inat dovoljan razlog da se udam za čovjeka koji je lijep, drag,
problematičan možda, ako je vjerovati njegovom bratu? I ono
najvažnije, najteže - za čovjeka koga ne volim. Moje srce, moje misli,
sve moje, bili su u nekom, meni nepoznatom gradu, uz jednog mladog
vojnika za koga je kucalo moje srce.
Odjednom je zastao, naslonio se leđima na prastaro stablo
ogoljelih grana na kojima je mjestimice bilo malo ostataka smrznutog
snijega, pogledao me u oči i sigurnim glasom izgovorio: - Ljubavi, ja
sam tebe zavolio iskreno, istinski, onako kako to može neko ko se
nikad nije osjećao voljenim i čiji je cijeli dosadašnji život bio samo
potraga za ljubavlju. U devetoj godini su mi umrla oba roditelja u
razmaku od nekoliko mjeseci. Potucao sam se od nemila do nedraga,
od većine neprihvaćen, štaviše odbačen, nepotreban, suvišan,
nesretan, sve tuge ovoga svijeta su se u meni nastanile... Mislim da je
moj brat u pravu. Ja sam bolestan, vjerovatno psihički bolestan, sklon
sam piću, bijegu od stvarnosti, traženju zaborava. Ako nekoga voliš,
to valjda podrazumijeva da mu želiš sreću. Ako nije tako, to i nije
ljubav nego samoljublje, samodovoljnost. Neka ti zalog i potvrda moje
ljubavi bude moja želja: Otiđi zauvijek. Nemoj nikad ni pomisliti kako
je meni. Samo ovo kratko vrijeme otkad sam te sreo kao da mi je bilo
granulo sunce, kao da sam počeo živjeti, osjetio u sebi radost, nadu.
Prekratko je to u odnosu na cijeli život. Prije ili kasnije ću se vratiti u
ono na šta sam navikao, s čim sam se srodio, što sam pravi ja. Lakše
se prebriše dvadesetak dana nego dvadeset godina... Molim te, ljubavi,
otiđi.
- Stani već jednom inače ću zbilja povjerovati da si bolestan. Ko je
uopće psihički zdrav, osobito ljudi poput tebe i mene? Oboje smo rasli
bez ljubavi, sigurnosti, zaštićenosti, kakvi bi to mogli biti, zar bi neko
i mogao očekivati da ćemo stasati u sretne ljude pred kojima su svi
putevi ovog svijeta otvoreni, svaka staza posuta cvijećem? Jest, moja
situacija je nešto bolja. Imam tatu. Ali majčinska ljubav se ničim ne
može nadomjestiti. Uprkos svemu, ja sam optimista. Mladi smo, imat
ćemo jedno drugo, imat ćemo djecu, naš dom... Bit ćemo sretni, vidjet
ćeš...
Sedmog januara 78. smo otišli u opštinu na vjenčanje zakazano za
šesnaest sati i deset minuta. Tačno u šesnaest sati mi priđe moj

~ 76 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

budući djever i ozbiljnim glasom reče: - Imaš još deset minuta da se

predomisliš. Dobro razmisli.
- Koji idiot! - pomislila sam kao i prvi put. Sjetila sam se zadnjeg
susreta s Rikijem. Sjetila sam se i da mu je u očima, dok je na prst
vraćao burmu zasjala neka čudna radost. Pa sam pomislila: - U jedno
sam sigurna, Riki. Proći će i moja tuga i tvoja radost. Kad te onda
sretnem, reći ću ti: ‘Ne brini, sve će biti dobro!
Sjetila sam se i kad mi je u vrijeme tajnog viđanja rekao: - Ako se
rastanemo, preboljet ćeš me brzo. Pametna si ti cura.
- Da sam pametna, ne bih ni patila za tobom - javila se misao.

~ 77 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Na početku bralo nije bilo lako. Preblago rečeno. Bilo je teško, bilo
je grozno. Stanovali smo u garsonijeri od četrnaest kvadrata, nismo se
mogli čestito okrenuti. Mišo je bio nezaposlen. Vrlo brzo je pokazao
svoje pravo lice. Danima bi bio pažljiv, nježan, brižan muž, da bi onda
jednostavno nestao. Odlazio bi u kafanu i pio. Dan, dva, tri. Vraćao bi
se pijan, nesretniji od same nesreće. Oteturao bi do kreveta i zaspao.
Nije bilo lupe, galame, nikad me nije ni ružno pogledao, a kamoli
udario. Sve mi se smučilo. Zar nisam zaslužila malo dobrote, malo
mira, malo radosti. I kao kruna na sve - moja ljubav za onog
zabranjenog, nesuđenog, jednako je živjela u mome srcu.
Nailazili su trenuci kad sam željela otići, ostaviti sve i čekati neki
novi početak. Onda bih se lecnula. Rikijevoj mami, bratu, svim
njegovom, to bi bila potvrda kako sam bezvrijedna i kako je bila u
pravu što se iz sve snage trudila i uspjela razdvojiti nas. Likovala bi.
To joj zadovoljstvo neću pružiti.
S druge strane, nakon tri mjeseca braka osjetila sam da u meni
raste novi život, onaj koji će sve moje besmisle raščlaniti i uništiti,
svemu dati najljepši mogući smisao. Hoću li biti kao moja balo, kao
moja mama? Čvrsto sam odlučila po svaku cijenu sačuvati brak, ostati
uz muža koga nisam voljela, bez nade da ću ga jednom zavoljeti. Bila
sam na neki način sretna što tijelo koje miluje nikad nisu milovale
ruke čovjeka koga sam voljela.
Negdje pri kraju drugog mjeseca trudnoće Mišo i ja smo jedno
veče otišli u kino. Davao se film Hanka. Svjetlo se ugasilo, traka
pokrenula. Zašto neko uradi neki neočekivan pokret, suvišan,
nepotreban? Zašto sam se ja u tom času okrenula iza sebe? U redu iza
nas sjedio je Riki u vojničkoj uniformi. Kapu je skinuo s glave. Dah mi
je zastao. Gledala sam u filmsko platno, a ništa nisam vidjela. Izgubila
sam pojam i gdje sam i s kim sam, samo sam drhtala, tačnije - tresla
se kao tanušno drvo na jakome vjetru. Gubila sam dah, gušila se, svaki
čas ću se srušiti i potonuti u vječni mrak. Poželjela sam ustati i
bježati, ne znam kuda, samo što dalje od tog mjesta. I učinila bih to
da su noge slušale komandu iz mozga da ustanu, a koljena, ramena,
glava, cijelo tijelo su sve jače drhtali. Poželjela sam vrisnuti svom
snagom, ali vilica je ostala zgrčena.
- Ljubavi, je li ti hladno? - kao iz daljine je do uha dopirao Mišin
glas. Kao da me je malčice otrijeznio.
- Da - tiho sam rekla.

~ 78 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Skinuo je svoju toplu zelenu jaknu, ja sam je zvala zelembać,

ogrnuo me njome i lagano me zagrlio. Odmah nakon toga mi je
postajalo sve toplije. Onaj grozni nemir je nestajao, drhtanje
prestajalo.
Od tada sam počela vjerovati da su čuda ipak moguća. U tom
jednom trenutku kao da se sva moja bivša ljubav preko te jakne
prenijela na mog muža, samo nekako ljepša, punija, svjetlija, svetija.
Izgubio se mrak kino dvorane, kao da sam bila na nekom karnevalu
svjetlosti i čudesne ljepote. Ona bivša ljubav kao da je u meni sasvim
sagorjela, čak ni trag pepela nije ostao. Ništa. Bukvalno ništa. Sve je u
meni pjevalo. Sjedila sam ne gledajući filmsko platno, pogleda
usmjerenog ka unutrašnjoj sebi, ka svome središtu, osjećajući
neopisiv mir, mir kakav nikad do tada nisam osjetila. Onda sam se
ponovo okrenula i sasvim mirno, bez mrvice bilo kakvog osjećanja,
pogledala mladog vojnika iza sebe kao da ga vidim prvi put. Nikakvog
odjeka u meni, ni traga od ljubavi, ni traga od ljutnje, ni traga od
mržnje. Kao da ga i nema.
Vraćali smo se kući, ućulila sam glavu u Mišino pazuho trepereći
od neke meni nepoznate i nikad prije doživljene nježnosti, sigurnosti,
zaštićenosti.
Bio je mart, u zraku se već osjećao miris proljeća. Veče prohladno,
sa neba je lepršala i plesala pokoja nježna pahuljica. Jedna je sletjela
na njegov zelembać, kristalna, čista, bijela. - On je moja pahuljica -
pomislila sam. Jednako ranjiv, osjetljiv, čuvat ću ga, moram ga čuvati,
jedino tako mogu sačuvati ovu moju sreću zbog koje bih pjevala.
- Ti si moja pahuljica - kazala sam podižući glavu ka njegovom
licu. Pogledi su nam se sreli, dvije topline, dvije nježnosti stopile se u
jednu.
- Uskoro će proljeće, procvjetat će na brdu divlje cvijeće. Ići ćemo
gore da ga mirišemo i gledamo. I sve će biti lijepo.
- Mi smo procvjetali prije proljeća i divljeg cvijeća.
- Da. Nekako se tek od večeras nadam da ćemo biti sretna
porodica - tiho je kazao.

~ 79 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Trudnoća je odmicala. Živjeli smo samo od moje poprilično male

plate u 14 kvadrata. Predložila sam mužu da odemo u obližnje
građevinsko preduzeće pitati za posao. Obukao je vjenčano odijelo,
drugo nije imao. Znali smo samo ime direktora i kod sekretarice
tražili da nam ugovori sastanak s njim. Nismo znali da u preduzeće
dolazi neka zvanična delegacija na pregovore. U toj nekoj frci, možda
zbog Mišinog odijela, mislili su da smo dio delegacije i sa grupom
ljudi gotovo nas odgurali do sale za sastanke. Prišla nam je crnokosa
žena u zrelim godinama i ljubazno pokazala mjesta gdje trebamo
sjesti. Uz izvinjenje sam joj kazala da je došlo do zabune i ukratko
obrazložila razlog našeg dolaska. Iznenadila se i odmah nas odvela u
neku kancelariju. Kazala je kako od buke ništa nije razumjela. Pažljivo
je saslušala, kazala da sjednemo i sačekamo. Ubrzo se vratila u pratnji
krupnog, pretjerano ozbiljnog čovjeka koji se predstavio kao direktor i
upitao šta trebamo. Samo je površno slušao, pa rekao da nema šanse,
na takav način se ne zapošljava, treba napisati i predati molbu pa
čekati odluku komisije. Bio je ljut i nervozan, vjerovatno zbog
delegacije koju je trebao primiti. Tada se ona žena okrenula prema
njemu i gotovo šapatom, ali dovoljno glasno da je čujem, kazala: -
Sjeti se našeg početka! Mladi su kao što smo mi bili, i pomalo sudbina
sličnih našoj. Ona je trudna. Daj, pomozi im! Ti to možeš.
Pogledao ju je, nasmiješio se i kazao mome mužu: - U
ponedjeljak, u šest hoću da te vidim ovdje. Primljen si. Niko dosad nije
ovako primljen na posao. I pazi, ovu ženicu čuvaj!
Ah, koja sreća. Ona gospođa je bila njegova žena, saznali smo
kasnije. Život je postao lakši.
I kao kruna na sve, 28. 12. 1978. rodila sam svoga sina, mog Alena.
U pripremi ispred rađaone sve su trudnice plakale, neke ispotiha,
neke vrištale iz sve snage. Ja sam uprkos vrlo snažnim bolovima sve
vrijeme tiho pjevušila. Ništa vrijedno, osobito dragocjeno, ne dobiva
se tek tako, ne pada s neba. Ima svoju cijenu. Zar bol, koliko god dug,
koliko god jak, nije vrijedan onoga što je vrednije od vlastitog života?
Od časa kada sam začula njegov snažni plač, pogotovo od
trenutka kad sam ga privila na grudi i prvi put podojila, on je postao
središte i mog bića, i svijeta, i kosmosa. Sve što sam ikad željela,
čemu se nadala, stremila, sve što sam voljela i što ću voljeti, sve je
bilo sazdano u malenom tijelu novorođenog djeteta.
Kad sam došla do prozora svoje sobe na petom spratu bolnice i
pogledala na pusti bolnički park, došlo mi je da ga otvorim i vičem na
~ 80 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

sav glas. Bogata sam, ljudi! Na svijetu nema bogatijeg čovjeka od

mene!
Mišo je bio presretan. Kad bi došao s posla, prije nego bi i ručao,
dugo je na rukama nosao našega sina, tepao mu, smiješio se, govorio
da je najsretniji tata na svijetu. Kao da je bio psihički zreliji, imao je
više samopouzdanja, imao je planove za veći stan, ljepši namještaj,
riječju - uslove života koji bi odgovarali razvoju i rastu našega djeteta.
Potajno sam se nadala da više neće odlaziti i ostajati noćima u kafani,
da će prestati piti.
Na moje razočarenje i ogromnu žalost, bila sam u krivu. Sve se
nastavilo po starom. Periode kad je bio najnježniji muž i otac,
smjenjivali su dani i noći pijanstva do onesvještenja. A ja sam
konstantno bila razapeta između dvije krajnosti - beskrajne radosti i
potpunog očaja.
Prva prava, ozbiljna, dramatična kriza se desila kad je naš sin
imao dva mjeseca. Od silnog šoka i straha za dijete prestalo mi je
lučenje mlijeka. Nikad više ni kap nije potekla.
Utrčao je u kuću (i pijan je bio lijep) prošao kroz kuhinju u
spavaću sobu i otvorio ormar. Bacao je garderobu i kidao poleđinu
ormara.
- Tražim one nogice. Gdje su nogice? - gotovo je zarežao i
nastavio kidati lesonit sa stražnjeg zida ormara.
Čvrsto, najčvršće što sam mogla, zagrlila sam svoje dijete, sva se
obavila oko njega da ga zaštitim tako malenog, sićušnog. Tresla sam
se sva. Požurila sam do telefona, nazvala djevera i kazala mu da
odmah dođe. Valjda mu je bilo dovoljno čuti moj glas pa znati da
nema odlaganja.
Mišo je izašao iz sobe sasvim izobličen, neprepoznatljiv, zgrčenih
vilica i sjajnih očiju, zgrabio jednu stolicu i skršio je o pod. Onda je sa
obje ruke uzeo naš mali sto za kojim smo pili kafu i jeli, podigao ga u
zrak i iz visine, svom snagom lupio o pod. Prepolovio se, dvije su
nogice otpale. A onda je krenuo prema nama.
- Ko si ti? - promuklo je mumlao.
Gubila sam se, u glavi mi je bilo samo: - Moram zaštititi dijete!
A on se polako približavao, pesnice su išle ispred njega. U tom
času ušao je djever i proderao se, zidovi su odjekivali:
- Šta radiš, Mišo?
Kao da ga je bratov glas malkice otrijeznio. Nakon nekoliko
rečenica, uspjelo mu je ubijediti ga da pođe s njim u bolnicu.
Sutradan sam s naporom radila. Cijelu noć nisam zaspala.
Proganjale su me slike nekog Miše koga sam prvi put vidjela,
~ 81 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

nepoznatog, stranog Miše koji kida lesonit sa poleđine ormara, Miše

koji lomi namještaj koji smo s mukom nabavili, razbija sve što mu
dođe pod ruku, Miše koji ne prepoznaje ni svoju ženu ni naše dijete...
U neko doba se pojavi poštar, upita radi li ovdje Lorena Moreti, pa
kad sam klimnula, pruži mi pismo. Ponovo roza koverta i onaj
krasnopis.
Čitala sam:
Nikad te nisam čuo da se smiješ. Zamišljao sam te kako plešeš u
najljepšoj haljinici koju sam ikad vidio, bijeloj, oslikanoj ružičastim
cvjetićima... Onda bih te gledao kako zažmiriš, vrtiš se ukrug haljinica
se podiže i spušta u ritmu tih okreta. I pitao sam se u toj svojoj
potpunoj besvijesti šta li sanjaš, šta želiš, koja te muzika pokreće.
Nebo se spustilo, sunce se smijalo, a ti si i dalje plesala ukrug. Neke su
babaroge vrebale iz prikrajka, nisu te zanimale, tata je u avliji, ne
smiju ti ništa. Ti si sretna, ti si kod kuće. U najljepšoj haljinici, sa
zvijezdama u kosi; trepavice ti dodiruju nebo. Pada mrak, ti plešeš, ne
bojiš ga se, strpala si ga u džep kao kliker... I ja sam u mraku
bezglasno šaputao: - Pleši, samo pleši, žmiri, smij se, raduj se,
sanjaru.
A vi, babaroge, pustite moju L., ne kvarite ovaj čarobni ples, idite
daleko, daleko.
Trebalo je prihvatiti da si otišla. Više ne sanjam. Bar ne tebe. Živi,
raduj se, smiješi se.
- Majko mila, kome trebaju ove blesave i bolesne šale u danu kad
mi sve izmiče, čak i volja za životom? - pomislila sam.

~ 82 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Bio je kraj augusta. U jedno prekrasno, toplo veče vraćala sam se

kući noseći u naručju svoga sina, ponosnija nego kraljica sa žezlom.
Već je bio velika beba, snažan, zdrav, prekrasan. Imao je osam
mjeseci. Nisam ni osjećala njegovu težinu, kao da je lak poput pera.
Gotovo sam skakutala i razmišljala šta ću spremiti za večeru mojoj
pahuljici. Znala sam da je u stanu, da nas čeka. Bio je to period kad
nije pio. Povremeno je imao apstinencijske krize, a kad bi se nakon
umirujućeg sredstva, koje mu je ljekar propisao, smirio, bio je onaj
nježni i brižni muž i otac čiji svaki pogled, svaki pokret, svaka riječ
svjedoče ljubav. Ususret mi je išla bivša komšinica. Nakon što smo se
srdačno pozdravile, ona me, očito s nelagodom upita: - Jesi li čula?
- Šta?
- Za Rikija. Prije dva mjeseca je dobio kćerkicu, Adelisu.
Značajno me gledala kao da čeka moju reakciju jer je znala za
našu tajnu. Onda sam se sjetila nečega što sam već bila potisnula i
zaboravila - da sam ja nekad bila njegova Adelisa. To vrijeme mi se
činilo jako daleko.
Nisam osjetila baš ništa. Ni radost ni tugu. Šta osjećati za nekog
ko više ne postoji? A Riki za mene više nije postajao.
Odjednom sam vidjela kako njeno usne iskrivljuje bolni grč.
- Adelisa je jutros umrla.
Čvršće sam stegnula svoje dijete, sva uzdrhala. Bezglasno sam
molila Boga da čuva mog Alena. Molila sam srcem, dušom, svakom
ćelijom, svakim atomom. Došla sam kući, spustila usnulo dijete na
trosjed. Sva u nekom strahu, na rubu panike, kleknula sam na pod kao
jedne davne noći, sklopila ruke i šaputala: - Dragi Bože, oprosti mi
što sam ga klela! Oprosti mu moj bol. Bio je to trenutak. Ti znaš da mu
ja, u biti, zaista nisam željela nikakvo zlo, kamoli ovakvo, gorega
nema niti može biti.
Bojala sam se, neopisivo bojala za svoje dijete. Ako je Rikija stigla
moja kletva, ako nekog treba zbog toga također kazniti, neka to
budem ja. Podnijet ću i mirno prihvatiti svaku kaznu samo da moj sin
bude dobro.
Tada sam se zarekla da nikada, nikada više u svome životu neću
nikoga kleti, pa ni dušmana. I nisam, nikada više. Zato što sam
shvatila da se ne treba ljutiti na one koji su nas izdali. Naučili smo biti
oprezniji. Ne treba se ljutiti na one koji su nas povrijedili. Naučili su
nas da smo jači nego što smo mislili. Ne treba se ljutiti na one koji su
~ 83 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

nas razočarali. Naučili su nas da ne očekujemo previše. Ne treba se

ljutiti na one koji nam nisu pomogli u teškom času. Naučili su nas da
u dobru imamo dosta prijatelja, u zlu ostajemo sami.
Onda sam shvatila da Mišo nije tu. Znala sam gdje je.

~ 84 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Sjećam se kao sad da je bila nedjelja i da sam spremala ručak.

Mišo je listao novine, Alen spavao na trosjedu. Već je imao dvije
godine. Svako malo bih se okrenula da pogledam prekrasno lice koje
se u snu smiješilo. Dobro, poslušno dijete koje se naviklo na našu
malenu garsonijeru. Svaki put, a nisam ga to učila, a kamoli ga tjerala,
u kutiju, u uglu bi skupio svoje igračke.
Neko je zazvonio na vrata. Polako sam prešla preko crijeva od
mašine jer se upravo prao veš. Stajala je u malenom hodniku,
okrenuta na stranu.
Pred vratima sam vidjela tetku, tatinu sestru. Obradovala sam se.
- Draga tetka, otkud ti? Izvoli, uđi. Popit ćemo kafu. Bila je sva
sitna, niska rasta i mršava. Ličila je na tatu. Voljela sam je. Uvijek je
nosila dimije, i glavu prekrivala maramom. To je jako smetalo mojoj
mami, nikad je nije voljela, naprotiv, mislim da ju je čak mrzila.
- Daj mi, sine, času vode, života ti. Vidjela sam da je blijeda i
zadihana.
- Pa ti si se umorila uz stepenice, ipak, ovo je peti sprat.
- Ma, jesam, malo sam se umorila. Šta to kuhaš? Hajde sjedni
malo.
- Evo sad ću, samo da kafa proključa.
Čula sam da se nešto došaptava sa Mišom. Ušla sam i sjela, nalila
kafu u šoljice.
Tetka mi je stavila ruku na rame i mirno kazala: - Husein je
umro!
Donja usna joj je ostala visiti. Kao da je nisam razumjela, upitah:
- Ko je umro?
- Tvoj otac. Bila sam uz njega dok je umirao. Sve do sada sam bila
tamo.
Kao da mi je krv prestala kolati. Kao da sam se razdvajala na
fragmente, a nisam mogla zaplakati.
- Tatice moj - šaputala sam u sebi, suhih očiju. Tatina smrt me je
jako potresla. Gubitak oca koga sam veoma voljela kao djevojčica,
djevojka, mlada žena, teško se može opisati. Razumiju samo oni koji
su tako voljeli oca i doživjeli njegov odlazak. Voljela sam ga i tada,
umrlog, volim ga i danas, samo je on daleko od života, a ja daleko od
mladosti. On počiva, nadam se u miru, na starom travničkom groblju,
ja u dalekoj američkoj zemlji još nisam načisto sa samom sobom.
~ 85 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Mišo i ja smo bili kod njega dva dana prije nego što je umro.
Nikad mi nije izgledao ljepši. Bio je potpuno priseban, prepoznao nas
je, pitao za Alena, a ja osjećala tihu radost. Izveli smo ga napolje, u
park, na sunce. Bio je prekrasan septembarski dan. Sjedili smo na
klupi. Tata se zagledao u daleka brda i kazao: - Sad će doći Dado (moj
brat Davor)!
- Tata, Dado je u Austriji kod mame. On tamo živi.
- Znam, nisam lud, imam ja dvoje unučadi od njega, unuku i
unuka.
- Dado ima samo jedno dijete - nastavljala sam, ne mireći se.
- Ma ti pojma nemaš. On ima i sina.
Sve mi je to bilo tužno, pretužno, pa ipak upitah:
- Koliko ti imaš djece, tata?
- Petero. Imamo i kuću i štalu, vidiš li kako naše krave i ovce
tamo pasu.
Počeo je pričati nerazgovijetno, stvari koje nikad nisu postojale.
Moji su roditelji imali troje djece, cijeli život smo proveli u gradu. I on
i njegov otac su bili rođeni Travničani. Ponovo se gubio u nekom
nepostojećem svijetu, više nas nije prepoznavao, čak ni vidio. Nas
dvoje smo se pogledali, lagano uhvatili tatu ispod ruku i vratili ga u
njegovu tužnu sobu staračkog doma u Travniku. Sobu u kojoj je
zauvijek sklopio oči.
Tetka je pričala kako je neko vrijeme bio kao u bunilu, nije bila
sigurna spava li ili je bez svijesti. Sjedila je i sjedila uz krevet,
nemoćna da za brata koji odlazi uradi bilo šta. Poslije je pričala kako
je najednom otvorio oči, blaženo se osmjehnuo i prošaputao: -
Voljena moja - pa ih sklopio za sva vremena.
Mami smo javili. Ni riječ nije rekla. Na sahranu nije došla, nismo
to ni očekivali. Očekivali smo moga brata. Ni on nije došao.

~ 86 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Mišo je prvih šest godina braka bio kvartalni alkoholičar. Znao je

piti po dva, tri, četiri dana i onda tri mjeseca nikako ne bi pio. Samo ja
znam kakve sam strahove, muke i brige proživjela. Znala sam doći u
situaciju da postanem agresivna, srećom samo prema predmetima. U
meni se javljala snažna želja pa i potreba da razbijam sve što mi dođe
pod ruku, da psujem, vičem, plačem, i ta potreba bi bila toliko snažna
da sam morala držati kočnice svom snagom, jer, ako popuste, sve će u
helać otići. Pa ipak sam nalazila snage bodriti ga, govoriti mu da je on
dobar, divan čovjek, da nema čovjeka koji povremeno ne upadne u
krizu, zašto bi on trebao biti izuzetak. Mladi smo, život je pred nama,
i sve vrijeme ovoga svijeta. Zdravi smo, imamo posao, stan, kakav god
i koliki god da je, nama je najljepši na svijetu (recitirala sam mu
dijelove Ježeve kućice), i kao krunu na sve - najjaču sponu, najčvršću
vezu sa nama samima, među nama, i vezu sa životom imamo u
našem prekrasnom sinu. Zar iko zdrave pameti može i poželjeti više?
Pažljivo me slušao, gledao očima tužnog napuštenog psića, a ja
dodavala da ni to nije sve, da ga volim najviše na svijetu.
Šeste godine je upao u drugi delirijum, neuporedivo gori od prvog.
Opet je smješten u bolnicu, a čim se otrijeznio, postavila sam mu
ultimatum:
- Piće ili Alen i ja. Ozbiljno, najozbiljnije ti kažem. Izaberi!
Prestao je. Nakon liječenja, naravno. I uz pomoćnu terapiju.
Mjesecima je to teško podnosio, ali više nikad, do kraja života, nije
popio ni kapi alkohola.
Devet godina je moj sin spavao na nerazvučenom trosjedu. Devet
godina smo se jedva mimoilazili u naših četrnaest kvadrata. To mi
uopće nije smetalo, bila sam zadovoljna našim životom. Osim Mišinih
povremenih izleta u pijanstvo, mogu reći da sam bila posve mirna,
sretna možda. Još odmalena sam bila osoba koja sreću čak ni ne
očekuje. Šta je uopće sreća, je li iko dao pravu definiciju? Kratak
bljesak koji za tren prođe.
Tih prvih šest godina muž me često molio da ga ostavim, govorio
da zaslužujem nekog mnogo boljeg. Bacao se na sebe blatom, ko zna
koliko puta rekao da je bezvrijedni idiot. Nije bio. Bio je moja nježnost,
moja ljubav, pahuljica moja, čovjek prema kome je život bio odveć
surov. Traume iz djetinjstva, osobito lišenost ljubavi, neminovno
ostavljaju duboke ožiljke, ožiljke koje ništa ne može ukloniti, ne bar
trajno. Oni povremeno jako zabole, ponovo prokrvare, otvori se nova
rana, pa opet treba proći vrijeme da prestane krvariti, da se smiri. Te
~ 87 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

muke, te duševne boli su dobro znane samo onima koji su proživjeli

takvo djetinjstvo. I ja sam ih nosila. Boljeli su i pekli, a ja vjerovala u
bapske priče kako vrijeme sve liječi. Nakon što mi je u Salzburgu
jedna dama svu noć pričala o bolu koji je preživjela prije pedeset
sedam godina, prestala sam vjerovati, shvatila sam da ono što je
duboko i krvavo urezano u naše duše ne liječi nijedan ljekar, pa ni
vrijeme. Možda je to razlog što sam ga tako i toliko razumjela, tražila
i redovno nalazila opravdanje za njegove postupke. Nije mi bilo lako,
znalo je biti teško, preteško. Nerijetko sam bila napeta, razdražljiva,
plačljiva.
Osobito mi je živo sjećanje na jednu gotovo beznačajnu zgodu.
Zapravo, meni značajnu. Bila sam pospremila kuću, sve dovela u red.
Skuhala kafu, muž nespretno pružio ruku i kafa se razlila po stolu. -
Što ne paziš, smotani stvore? - viknula sam još oznojena od
spremanja. - Oprosti, ljubavi. Ustao je, obrisao sve tragove i
rezignirano šutio, a ja mislila: - Da je ovo uradio neko ko je slučajno
svratio, ko mi apsolutno ništa ne znači u životu, sve bi bilo drugačije.
Nasmiješila bih se i kazala: - Ne uzrujavajte se bez razloga, sve je u
redu, lako je to obrisati... Apsurdi su to. Vrlo često vlastite stresove
liječimo vičući na one koji su nam najvažniji, koje volimo jednako kao
sebe, a trudimo se uvijek biti uljudni i sa osmijehom pri slučajnom
susretu sa nekim beznačajnim i suvišnim, čak i onima koji nam idu na
živce. A ne bi trebali. Ne bi smjeli.
Oni koje volimo moraju nam biti sveti.
A ljubav?
Pred tom riječju svaki put zastanem. Ja zbilja volim sve što živi,
biljke, životinje, ljude, čak i muhu, čije me zujanje i slijetanje po voću
u zdjeli, keksićima na tanjiriću, zna nervirati do nepodnošljivosti,
uvijek nekako istjeram iz stana ma koliko to znalo trajati; nemam srca
ubiti je. Ipak, nikad nisam načisto je li ono što sam osjećala u biti
ljubav ili sažaljenje? Mrska mi je ta riječ, gnušam se i zgražavam nad
njom. Pa ipak, nekako sam, ma koliko mi to teško padalo, sklona
povjerovati da su sve moje ljubavi zapravo počivale upravo na
sažaljenju. Voljela sam svoju mamu unatoč činjenici da nije bila
dobra, naprotiv, bila je surova i zla, a sretni ljudi nisu takvi. Bila je
nesretna. Ne znam je li njena nesreća bila jednaka mojoj, izrasla iz
istog korijena - nedostatka roditeljske ljubavi koja je ključna da bismo
postali ljudi i surovo teško djetinjstvo (podatak koji ledi srce – moja je
mama kao petogodišnja curica išla u staju, stavljala nogice ispod repa
krave da je njena mokraća malo ugrije). Možda je više očekivala od
moga tate, mora da ga je voljela kad je i pored netrpeljivosti i
odbojnosti prema muslimanima pošla za njega, pa shvatila da on nije

~ 88 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

onaj čovjek u koga se zaljubila, da mu nije čak ni nalik, ni blijeda

kopija, nego mlakonja i slabić uplašen pred životom, nedovoljno
sposoban da se dobro brine i za samog sebe, kamoli za porodicu, da je
čovjeka za koga je mislila da je on, ustvari sama od snova napravila i
obukla mu ruho princa iz bajke. Kad je shvatila da pored nje nije princ
nego neki siroti kurir uvijek trapav i nespretan i nesiguran, ni djecu
koju je rodila s njim više nije gledala kao malene princeze i princa,
nego neku dosadnu, musavu i bezobraznu djecu nedostojnu njene
kraljevske ljubavi. Ona se zaista uvijek ponašala i oblačila kao
vladarka. Je li moja ljubav za mamu ustvari bila sažaljenje?
A moj tata? Zar on nije bio nesretan? O, jeste, itekako snažno,
itekako duboko. Uvijek nesiguran, bez samopouzdanja i
samopoštovanja i samodostatnosti. Kad je sreo ženu koju je zavolio,
za koju je vjerovao da će na njemu i u njemu načiniti transformaciju i
fizičku i emotivnu, kao što žapca princeza poljupcem preobrazi u
princa, ništa manju, odbacila ga je kao nepotreban prtljag, još gore,
kao upotrijebljenu prljavu maramicu. Ne platnenu, koja se pranjem i
peglanjem može vratiti u prethodno stanje, nego onu papirnatu kojoj
jedino bacanje u smeće preostaje. A on ju je i dalje volio. Volio ju je do
kraja svog čemernog života. Vjerovatno su i posljednje riječi - Voljena
moja - koje je izgovorio prije nego je duša odletjela iz kaveza
izmučenog tijela, bile upućene njoj. Zar nije bio nesretan što se sam
morao starati za troje nejake dječice od kojih ga je svako bar po
nečemu podsjećalo na onu koju nije mogao ni preboljeti ni zaboraviti?
Zar nije bio nesretan gledajući postelju u kojoj ju je nekad držao u
naručju, zastore koje je kačila, stolnjake koje je peglala, tanjire i
pribor za jelo koje je birala i kupovala, njen roza ogrtač na vješalici u
hodniku koji nikad nije nikom dopustio maknuti, njene ružičaste
papuče s potpeticom koje su sve godine stajale u hodniku? Ne može se
ni nabrojati koliko puta je plakao, jecao kao dijete izgubljeno u
dubokoj šumi, bolno i neutješno. Koliko sam ga puta u gluho doba
noći zatekla kako za kuhinjskim stolom sjedi. U mraku se crvenio
samo užareni vrh cigarete. Koliko je bilo noći u kojima ni na tren nije
mogao dozvati san, koliko je patio znajući da svojoj djeci ne može
kupiti ni koru hljeba, a kamoli slatkiš, makar obično lizalo ili onaj
najmanji eurokrem? Koliko puta je poželio šoljicu kafe, a nije je imao?
Koliko puta nije mogao kupiti cigarete koje su mu bile jedini lični
užitak? Djetetu i djevojčetu treba zdrav, mlad, snažan, vedar tata, tata
kojim će prijetiti svakome ko joj nanese bol, a taj neko će pri spomenu
njegovog imena osjetiti strah i više mu neće pasti na um da je i krivo
pogleda. Može li dijete pravom, nepatvorenom ljubavlju voljeti takvog
čovjeka, čovjeka kojega se pomalo stidi jer je u odnosu na očeve naših
vršnjaka izgledao kao djed?

~ 89 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Glavninu života bih se u sve najsvetije i zaklela da sam tatu

beskonačno voljela. A završio je, skončao život u staračkom domu.
Moja nezahvalnost, surovost, bezobrazluk? Ne, ne tražim opravdanje
ni pred kim, kako bih ga onda tražila pred carinikom svoje duše?
Kada smo se razišli, moj brat, sestra i ja, kada je ostao sam u
onom tužnom stanu za koga ga nije vezala nijedna ljepota,
penzionisan, umoran od svega, od života ponajviše, kada zbog bolesti
koje starost neminovno donosi, nije mogao ni u šetnju čak i da je
želio, a nije. Osamio se, udaljio od onih par prijatelja i komšija, dane
provodio sjedeći i pušeći, noći ko zna kako. Bilo je bar podnošljivo dok
je mogao sebi supicu i kafu skuhati, nešto spremiti za ručak, večeru,
doručak. Onda je došla neka čudna bolest, senilnost, demencija,
Alzheimer, ko bi ga znao? Nijedan ljekar se nije precizno izjasnio.
Počeo je gubiti vezu sa stvarnim svijetom. Povremeno nije bio
svjestan ni sebe ni okoline. Usred zime, po strašnoj studeni, znao bi
izaći samo u potkošulji i donjem dijelu stare trenerke ili pidžame, bos,
i hodati okolo. Kucati na vrata nepoznatim ljudima ni sam ne znajući
šta hoće, zbog čega to radi.
Bio mu je potreban stalni nadzor, po dvadeset četiri sata
bukvalno. Brat je već bio otišao u Austriju, mami (u neko doba se
sjetila da ima djecu), sestra se udala izvan Bosne. Od nas troje djece, u
Travniku sam ostala samo ja u toj garsonijeri od četrnaest kvadrata
gdje smo se jedva i nas troje mogli stisnuti. Nije bilo čak ni teoretski
moguće i njega tu smjestiti sve i da je bio relativno dobrog zdravlja. A
ovako? Mi smo radili, ko bi njega nadgledao za to vrijeme? I prije tog
stanja, jednom sam spomenula da mi preselimo kod njega. Nije htio
ni čuti. Dijete treba odrastati u zdravoj sredini, a ne gledajući svaki
dan ubogog, bolesnog, teško pokretnog starca koji je i samom sebi
težak, kome je težak postao svako, čak i rođeno dijete. Najbolje se
osjeća sasvim sam - kazao bi. Dolazila sam svaki dan, nekad i po više
puta, gotovo redovno mu donosila jelo, piće, cigarete, voće. Nikad
nisam osjetila njegovu radost, ni zahvalnost. Zapravo, od svih
mogućih osjećanja, na njemu sam primjećivala jedino stid. I od mene i
od samoga sebe. Ponajviše od samoga sebe. I neko samosažaljenje
koje je poraznije i od sažaljenja. A nakon što je stanje postalo
praktično bezizlazno, odlučila sam da je najbolje rješenje starački
dom. Imat će nadzor, redovne obroke, ljekare, bit će okružen ljudima
koji su kao i on stari i bespomoćni. Zaista drugog izlaza nisam imala.
Pa ipak, i sad povremeno osjećam stid. Osjećat ću ga do kraja života.
Noćas znam da sam ga poštovala, divila mu se, bila mu zahvalna,
voljela ga, ali, bojim se da je i ta ljubav ustvari bila sažaljenje.
Nisam zaboravila kako me uz prozor čekao i svako malo na sat
gledao... A oko njega one najljepše kofe u koje je nekad mama cvijeće
~ 90 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

zasadila. Njegove drage, umorne oči. Njegov zabrinuti pogled i

žuljevite ruke. Ma ne zaboravlja se to! Nikad.
Pa moja zabranjena mladalačka ljubav Riki. Koliko je puta Riki
pričao o vezanosti za oca, činila se čvrsta i neraskidiva, jača od svih
dobrih i zlih sila, pa o bolesti dugoj i teškoj, o patnjama koje je
proživljavao zbog slabosti, nemoći i nepodnošljivih bolova,
medicinara koji su znali doći u bilo koje doba dana ili noći s
morfijumom, pa njegove potpune ošamućenosti nakon toga. I vlastitoj
patnji izazvanoj očevom patnjom i svojom bespomoćnosti. O strogoj i
gruboj majci koja je određivala ne samo njegov pravac nego svaki
njegov korak, osjećaju sputanosti i zarobljenosti, kao kad divlju pticu
staviš u kavez. Nisam li i tu ljubav izgradila na sažaljenju?
I konačno Mišo, moja pahuljica, moj vječni dječak kome nikad
nije bilo dopušteno da odraste, bude zreo, bude muškarac.
Jadne su ljubavi izgrađene na temeljima sažaljenja. Jadan je i onaj
koji voli takvom ljubavlju i zadovoljava se njome.
Čak i Peter. Dok je bio mladi, zdrav, šarmantan, zavodljiv, nikad
ga nisam ni čestitog pogleda udostojila. Ne zato što je moj muž bio
živ. Šta ima loše, šta ima nepristojno i žene nedostojno ako pogleda
drugog muškarca nevođena ničim osim interesom, privučena samo
ljepotom, šarmom? Ne bih ga pogledala ni nakon Mišine smrti da je
bio onaj zdravi čovjek iz koga je frcala životna radost, snaga. Noćas
sam sigurna u to.
Šta je to u meni, je li neka bolest i kako se ona zove? Kako
imenovati tu potrebu da umjesto, kao svaka slaba žena, tražim nekog
jačeg da se oslonim, zaštitim, tražim one kojima sam ja i oslonac i
zaštita i utjeha?
Sad mislim da je jedina moja ljubav iz ljubavi, ničim natrunjena,
ničim uslovljena, čista nevina i bijela, beskonačna kao svemir, ljubav
za koju bih hiljadu puta umrla, za koju bih dopustila da mi živoj iz
grudi srce vade, moj sin. Blagoslovljen da bude cijeli njegov život.
Jednako nevina i bijela, ničim okrnjena, ostala je nježna uspomena na
Luku.
Ove sam misli rasplitala, sa sobom dio računa svodila u prvoj noći
mjeseca februara 2016. sjedeći na terasi neke luksuzne vile u dalekom
američkom gradu. Mjesec se sklonio iza oblaka, i zvijezde sakrile
nekud, vile se u goru razbježale. U ustima okus gorči od pelina. Mogu
ja dosta tereta nositi, ali svaka konstatacija bila je novi kamen u srcu.
Gomila kamenja. Da sam muško, napila bih se kö Rus, tri dana bih
pila, pjevala i plakala da ono kamenje s duše siđe. Tako mi je i pokojni
Mišo činio. A ovako, neka vrijeme kamenje rastapa. Ne daj se, Lorena,

~ 91 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

nema srca bez ožiljaka, bez teških uspomena, ali možda nam neke,
još nerođene zore, novu neku ljepotu donesu.

~ 92 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Nakon devet godina stiskanja u minijaturnoj garsonijeri, najzad

smo dobili pristojan stan od muževe radne organizacije; opremili ga
lijepo, ukusno, sa stilom. Mišo je već bio prestao piti. Odvikavanje je
bilo teško, nailazile su užasne apstinencijske krize, ali se isplatilo.
Mada više ni kap alkohola nije popio, onoliko pića ostavilo je neke
trajne, nepopravljive posljedice po njegovo zdravlje.
U novom stanu smo živjeli samo godinu dana. Moj Alen je već bio
školarac. A onda se nešto zauvijek promijenilo. Bio je to posve čudan
splet okolnosti.
U to doba mama je živjela u Austriji, u Salzburgu. I brat je bio
otišao živjeti tamo. Povremeno je slala novac, ponekad čak i dolazila.
Otišla je kad mi je bilo dvanaest, prvi put došla kad sam napunila
šesnaest godina. Nenajavljena. Vraćala sam se s posla, na ulazu se
gotovo sudarila s bratom. Preko ramena mi je dobacio: - Došla je
mama.
Uhvatila sam se za ogradu stepeništa, presamitila, srce je udaralo
u vratu, u glavi. Pokušavala sam se pribrati, naći snage da se popnem
uza stepenice. Četiri godine su se izlistale u mojoj glavi, osobito ona
prva u kojoj sam se svake noći uspavljivala njenom roza spavaćicom,
koju bih stavljala na lice kako bih osjetila njen miris, pa sve one
molitve upućene nebu, Bogu - da je mama živa, da je sretna, da me
voli. Klecajući i držeći se za ogradu, popela sam se i otvorila vrata.
Sjedila je za stolom, pila sok i pušila, jednako lijepa, jednako ponosna
držanja. - Mamice! - gotovo sam vrisnula, učinilo mi se da su stakla
na prozorima zazvečala. Gledala me kao što bi pogledala nekog
nepoznatog sa kim se slučajno srela u mraku stubišta, uljudna ali
posve daleka. Nisam to prihvaćala, ja sam došla iz mraka, jako svjetlo
me zaslijepilo, oslabilo vid. Raširenih ruku sam joj prilazila. Ustala je,
ovlaš me zagrlila, a ja se sva upila u nju, čvrsto je obuhvatila rukama,
a imala dojam da u zagrljaju držim oblak, maglu, dim, hoću reći -
nešto bezoblično, nematerijalno, gotovo nepostojeće. Shvatila sam da
su njene ruke oko mene tek nužna formalnost, ritual, nepisano
pravilo koje treba ispuniti pa odahnuti s olakšanjem, kao kad se riješiš
neke obaveze, tereta. Lijeva joj je ruka obgrlila moja ramena, desnom
me milovala po kosi, nekako odsutno, gotovo s nelagodom pa i
strahom. Kao kad grlimo nekoga na smrt bolesnog, mada svjesni da
njegova bolest nije prelazna.
Naše emocije nemaju s umom ni dodirnu vezu. Da me neko pitao
hoću li, želim li da sve one niti koje su me držale za mamu popucaju,
~ 93 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

kazala bih da je lud. Ko bi to želio? A popucale su. Bez htijenja, bez

želje, u trenu.
Desilo se da je mama za jedan bračni par iz Travnika, zbog
prijateljstva sa roditeljima jednog od njih, našla posao i stan za oboje.
U međuvremenu se situacija kod njih promijenila, više nisu željeli ići,
pa smo Mišo i ja gotovo u hipu odlučili ostaviti sve iza nas i otići.
Tako je i bilo.
Najteže nam je bilo zbog Alena. Bio je omiljen među drugarima, i
učiteljica ga je voljela. Predlagala nam je da ostanemo do kraja školske
godine. Bit će mu se teško uklopiti se u novo okruženje, među
nepoznate ljude, đake, strani jezik. Svega toga smo bili svjesni, ali to
je ipak bila jedinstvena šansa. U našoj Bosni je bila nekakva čudna
napetost. Sve se više ispotiha šaputalo o mogućem ratu. Mislim da je
presudan bio upravo taj momenat, roditeljski instinkt - po svaku
cijenu zaštititi svoje dijete. I mi smo išli u nepoznato, ni mi nismo
znali riječi njemačkog jezika.
Došao je hladni novembar. Obrazi su mi se smrzli idući do
prodavnice slatkiša. Napravili smo paketiće za svako dijete iz
njegovog razreda, što od slatkiša, što od Alenovih igračaka i
slikovnica. Učiteljici sam kupila simboličan dar, kao uspomenu. Ona je
znala da će se Alen oprostiti sa svojim školskim drugovima, tako da je
pomogla oko male ceremonije. Došli smo Alen i ja.
- Dragi moji drugovi i drugarice, želim se oprostiti sa vama i ja
vam poklanjam ove paketiće da me se sjetite - kazao je.
A onda, na naše iznenađenje, svaki od učenika je njemu predao po
crtež, koji su krišom radili. Učiteljica mu je isplela lijep džemper.
Odmah mu ga je obukla i pitala: - Alene, da li ti se sviđa? Plela sam ga
za tebe.
Pogledao je lijevo pa desno niz džemper pa kazao: - Mogao je biti
i veći.
Kod kuće smo odmah pregledali crteže. Bilo ih je dvadeset sedam,
svaki je bio potpisan, datiran, i imao kratku posvetu: Alene, sretno!
Alene, živio ti nama! Alene, bio si mi dobar drug! Ipak, jednu posvetu
najbolje pamtim, izdvajala se, nisam znala bih li se smijala ili plakala.
Ispod crteža je jedna djevojčica napisala: Alene, neka ti je vječna slava
i hvala! Amin.
Putovali smo vozom, spavaćim kolima, put dalek, dijete relativno
maleno. Stigli smo u pet ujutro.
Dočekao nas je moj očuh. Sve je blještalo od uličnih svjetala i
reklama. Mama nas je čekala u toploj kući, činilo se da nam se raduje.
Imala je crnog psa, Princ se zvao. Svi su ga se bojali osim Alena. Dok

~ 94 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

smo jeli, ispod stola je stavio glavu na moje krilo. Umirala sam od
straha jer sam čula da je nedavno žestoko ujeo poštara. Krišom sam
mu bacila komad mesa na pod, samo da makne glavu sa moga krila.
Alen je to jedini primijetio i nasmijao se.
Ujutro doručak i pozdrav: - Guten morgen.
Eh, muko moja, ovdje valja sve od početka.
Inače, prije nego smo preselili, o Salzburgu sam malo znala, ako
sam uopće išta znala, izuzev da se u njemu rodio moj omiljeni
kompozitor W.A. Mozart. Za dvadeset šest i nešto godina koliko živim
tu, mislim da sam ga dosta dobro upoznala, obišla uzduž i poprijeko,
upoznala sve njegove znamenitosti. Velik je to grad, četvrti po veličini
u Austriji, smješten na granici s Njemačkom. U njegovoj okolini su
rudnici soli koji su zatvoreni 1989, a danas su svojevrsna turistička
atrakcija. Po soli je i dobio ime, njemačka riječ salz, znači so. Doslovni
prevod njegovog imena je dvorac ili tvrđava od soli. Arhitektura mu je
barokna, dobro očuvana, pa ga neki zovu barokni grad. Neke od
znamenitosti zbog kojih je upisan u Unescov popis mjesta svjetske
baštine u Evropi je rodna kuća W.A. Mozarta koja se nalazi u starom
gradu Salzburg. U starom gradu se nalaze i Salzburška katedrala,
Univerzitet Salzburg, Univerzitet Alma Mater Europaea - Evropska
akademija nauke i umjetnosti, Univerzitetska crkva, glavna ulica,
glavni trg i još mnogo toga, što zaista treba pogledati, doživjeti.
Poznati su i Palača Mirabel sa cvjetnim vrtovima, groblje sv.
Sebastiana, Zoološki vrt i još brojne znamenitosti.
Od slavnih stanovnika meni su poznati samo Mozart i Stefan
Zweig. Zanimljivo, književnik koga sam otkrila sasvim slučajno,
pročitala samo jedan roman, ostao je na listi mojih omiljenih pisaca.
Bila sam djevojčurak kad sam u kinu gledala film Pismo
nepoznate žene; više nisam vidjela nego što jesam, jer sam sve
vrijeme plakala, Na odjavnoj špici je stajalo da je scenarij napravljen
prema istoimenom romanu S. Zweiga pa sam ga sa sto muka uspjela
nabaviti. Još mi je živa slika lijepog crnokosog i crnookog glumca dok
u noći čita to nesretno pismo.

~ 95 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Iste večeri mama mi je rekla da za dva dana počinjem raditi u

hotelu, u Gaisbergu. To je brdo kod Salzburga na nadmorskoj visini
1280 metara.
Gazda mi je uzeo pasoš radi sređivanja vize i ostalih potrebnih
papira, a mene uputio u kuhinju. Radila sam kao pomoćna radnica u
kuhinji, tačnije, radila sam sve što mi je naređeno. Tamo sam i
stanovala u maloj tavanskoj sobi sa samo nužnim namještajem.
Osjećala sam se posve izgubljenom. Nisam znala jezik, nisam znala
nikoga od osoblja, ništa nisam znala ni o njihovoj kuhinji, ni kulturi.
Kao bačena sa druge planete.
Atmosfera je uvijek bila napeta, u zraku je visilo nešto negativno,
nešto deprimirajuće. Kad sam vidjela da tu radi i jedan mladi konobar
Goran, koji govori naš jezik, odnekud sa naših prostora je došao, bilo
mi je nekako lakše. Rekao mi je da je tu već treću godinu, da je učenik.
Žalila sam mu se kako jedva izdržavam. Smještaj je loš, patim za
mužem i sinom, osobito sinom, moje malo sunce mi je svakog trena
bilo u mislima i u srcu. Žalila sam se i da je posao naporan,
iscrpljujući, bez određenog radnog vremena, da radim dokle god
gazdama trebam. Najteže od svega mi je padalo što nisam baš nimalo
znala jezik. Kazala sam da mi je dan prije gazda nekako uspio
objasniti da trebam za sutra oguliti krompir za grupu lovaca (pokazao
mi je krompir) ali nisam razumjela treba li to za prije ili poslijepodne.
Goran je žalosno pognuo glavu i rekao da je tu pravi pakao. Niko ne
može dugo izdržati, odu. Njemu je lakše, po zakonu se prema njemu
kao učeniku moraju ponašati korektno.
- Uzeo mi pasoš radi vize i radnih papira i već tri sedmice mi ga
ne vraća - kazala sam na rubu histerije.
- Svi ovdje znaju da oni radnike maltene zlostavljaju, a niko im
ne može ništa. Oni su jedini u okolini Salzburga koji prave papire,
imaju jaku vezu u birou za zapošljavanje. Ko god dođe, mora da trpi
jer mu trebaju papiri.
Znala sam da se prvi papiri dobivaju na šest mjeseci pa se čekaju
drugi i tek onda mogu tražiti novi posao. U protivnom ću izgubiti
papire i morati se vratiti nazad.
Objasnio mi je da je zakon takav i da zato još nisam dobila svoj
pasoš.
Također mi je rekao da su i gazda i gazdarica svaki dan od deset
ujutro pijani, a do deset su mahmurni od prethodnog dana.

~ 96 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Kako god, moraš izdržati, ja ću ti pomoći što god budem

mogao, i prevođenje naravno. Budi uporna, strpi se dok dobiješ
papire.
Dok smo nas dvoje pričali, pojavio se gazda, ogroman, kao gorila.
Iz sve snage je vikao na dvije radnice tako drsko i bezobrazno kao da
ih je kupio na pijaci kao roblje. Brže bolje sam uzela krpu i počela
ponovo brisati sve već obrisano.
Radila sam od sedam ujutro do ponoći, izuzev pauze od dva sata i
to od 14 do 16 sati. Noge su mi bile otečene. U sobi sa mnom je spavala
jedna mlada Žaklin koja je svaku noć plakala pa ujutro na oči stavljala
kolutove krastavaca da otoci splasnu.
Ujutro sam bila u strahu. Kad ću staviti krompir da se kuha?
Odlučila sam ga skuhati odmah. Već je proključao kad sam čula
gazdine korake. Hodao je karakteristično, tapkao kao medvjed. Hlače
su mu bile spale do pola stražnjice, podbuhao, otečena lica, očiju
suženih na dva proreza. Pitao me za krompir. Interesantno, razumjela
sam ga, ali nisam znala odgovoriti na njemačkom pa sam mu rukom
pokazala na šerpu. Kao da je pobjesnio, uzeo je šerpu i bacio je na
mene. Da se nisam izmakla, pogodio bi me. Srce mi je lupalo kao da će
iskočiti. Skupljala sam krompire s poda, on urlao, vrištao po kuhinji.
Ništa nisam razumjela. Tada dođe Goran. Uljudno se obratio gazdi pa
su zajedno izašli.
- Bože, šta da radim s krompirom? Treba li mu poslijepodne pa se
tako naljutio što sam ga već stavila da se kuha ili...?
Učila sam mozgom, pratila pogledom, kao gluhonijema.
Nakon par dana reče mi da mu treba stuhl (stolica). Stajala sam i
buljila u njega, nisam imala pojma šta je stuhl, on uporno ponavljao:
- Daj mi stuhl.
Razmišljala sam i razmišljala šta bi to moglo biti. Riječ me je
asocirala na ribu pa sam otišla u zamrzivač. Zamrzivači su tamo
velike prostorije. Kao sobe u kojima su regali. To sam prvi put u životu
vidjela. Gledala sam i čitala po mesu i ribama, te tražila stuhl. Nema
nijedne ribe koja se tako zove. Šta uraditi? Uzela sam komad
zamrznutog mesa i odnijela mu, a on ljutito odmahnuo glavom.
Vratila sam se i donijela mu drugo meso, ponovo odmahivanje
glavom. Tako me je mučio i maltretirao možda i sat vremena, a onda
se odvratno nacerio i pokazao na stolicu.
- Koji fašista - pomislila sam.
Tad sam se žestoko prehladila jer sam u zamrzivaču provela oko
sat vremena.

~ 97 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Prošlo je nekoliko dana, on me pozvao i pokazao mi kako da

mašinom režem šunku. Galamio je bez razloga.
Moji sin i muž su i dalje bili kod moje mame. Muž me nije smio
posjetiti, ni slučajno. Meni emocije proradile, rasplakala se misleći na
svog sinčića i nagnuta nad mašinu rezala. Od suza i nekog pritiska
koji mi se na prsa natovario, jedva da sam i vidjela šta radim.
Odjednom sam osjetila užasno jak bol i vidjela da mi je mašina
odsjekla jagodicu prsta. Grizući usne i potmulo ječeći uzela sam tu
jagodicu kažiprsta i bacila je u smeće. Krv je šibala. Prišao mi je
Goran, nekom krpom stegao prst, a ja se onesvijestila. Probudila sam
se ležeći na podu, Žaklin mi je držala podignute noge.
Svako previjanje je boljelo do nesvijesti. Nazvala sam muža da mi
donese paketić za prvu pomoć iz auta. Pošto me nije smio posjetiti,
dogovorili smo se da pola sata prije ponoći odem u WC pa istrčim po
zavoje.
- Napusti to, molim te. Otići ćemo u policiju da ga prijavimo,
morat će ti vratiti pasoš. Idemo mi, ljubavi moja, nazad makar ne
imali šta jesti - govorio mi je dok smo stajali u noći, na nekom brdu
iznad Salzburga, a mjesec nam se cerio kao da se ruga.
- Neee, moram izdržati, a moraš i ti. Poljubi mi sinčića, dušo!
Umrijet ću od bola za Alenom. Sunce mamino, šta sam učinila,
zašto smo uopće dolazili ovamo? - pitala sam se dok sam sa zavojima
trčala u kuhinju.
Žaklin više nije mogla podnijeti torturu, otišla je. Svakog dana,
dok sam bila na pauzi, zvala sam muža. Često i brata. Govorila da više
ne mogu izdržati, da me sve to ubija, više psihički nego fizički.
Jednom sam molila brata da dođe po mene, a nisam mu znala ni
objasniti gdje sam, neka pita Mišu ili maminog prijatelja koji me
doveo tu. Znala sam samo da je put najvećim dijelom vodio kroz
šumu.
Gazdarica mi je isključila grijanje, a bilo je jako hladno. Kroz
tavanski prizor svoje sobe mogla sam vidjeti samo vrhove borova i
jela... Pomišljala sam da sama bježim, iskrast ću se i ići nizbrdo.
Prošlo je više od mjesec dana. Nisu mi vratili pasoš, ni platu mi
nisu dali. Muž me nazvao i kazao da se vraća u Bosnu, više ne može
podnijeti mamin teror. Rekao je: - Idem još večeras, ljubavi. Danas
sam kupio karte za sebe i Alena. Čim dobiješ pasoš, vrati nam se. U
glasu sam mu osjećala da plače. Srce mi je pucalo. Javio se strah,
prešao u paniku. Moj sin!
Sjetila sam se onih godina kada je Mišo pio, sjećala se pakla
njegovih delirija. Šta ako se ponovo od tuge propije? Šta će biti s

~ 98 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Alenom? Šta ako on ponovo upadne u delirij? Alen tamo osim oca
nikoga neće imati. Misli su se rojile, crne smjenjivale još crnje.
Zapravo, sve vrijeme sam se neuporedivo više žalila bratu nego
njemu, da bih ga zaštitila. Nisam ga željela plašiti Austrijancima.
Mislila sam da su svi oni kao gazda i njegova, uvijek pijana, žena.
Kroz njih sam gledala cijelu Austriju i sve Austrijance.
Prošla su dva mjeseca i pet dana, plate nije bilo, svaki dan je
bivalo sve gore. Zaposlenim su za hranu davali ostatke. Ponovo sam
nazvala brata. Bila je subota pa nije radio.
Uhvatila ga je strašna huja zbog svega što sam preživjela. Rekao
mi je da se spakujem, odmah će krenuti po mene. Kad sam vidjela
njegov auto kako se približava, istrčala sam pred njega.
- Hej, hej, hej, gdje ćeš?! - vikala je pijana gazdarica sa recepcije.
Gledala sam je uspravna i potpuno mirna, čini mi se da nikad
nisam osjećala toliku snagu. Ušao je moj brat i rekao: - Dajte joj
pasoš, ona više neće raditi kod vas. I isplatite je.
Otišla je po gazdu koji je također bio pijan. Po našem stavu i
sigurnosti znao je da je to ozbiljno. Otišao je i donio moj pasoš; platu
ću dobiti kad bude obračunata. Presretna sam sjela u automobil.
Već u ponedjeljak sam otišla u biro. U pasošu mi je stvarno bio
pečat. I viza. U birou je brat ispričao cijelu istinu, dali smo imena
svjedoka. Sedam dana nakon toga, zvali su me iz biroa za
zapošljavanje i kazali da mogu tražiti novi posao.
Za ta dva mjeseca sam izgubila osam kilograma. Brat je ponovo
nazvao gazdu pa smo otišli po moju platu. I sad se sjećam da su mi
koljena od straha udarala o pult dok smo čekali da gazdarica napiše
priznanicu.

~ 99 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Moju Jasminu sam upoznala sasvim slučajno. Jedno veče sam

sjedila sa prijateljicom u kafiću umorna, iscrpljena, blijeda, zabrinuta,
ružna.
Prethodnu noć gotovo da nisam spavala. Jedna od onih noći kad
se čovjeku čini da joj kraja nema, da je posljednja i da novo jutro
nikad neće osvanuti. I onda se misli mimo naše volje, bez ikakvog
reda i zakona počnu plesti, pa se zamrse, pa se razmrse, pa naiđu
nove i tako, do u nedogled. Upravo o tim mislima sam umorno i
bezvoljno pričala prijateljici, o tome kako se osjećam potpuno
beznadežno, kao da se oko mene sklapaju visoki zidovi i odvajaju me
od svijeta i života. Mama je naprosto nepodnošljiva, teška,
mrzovoljna, svako malo galami bez razloga i povoda, nije lako to
trpjeti iz dana u dan. Nekako bih izdržala da su Mišo i Alen tu, ali moj
muž se ni po cijenu života ne želi vratiti ako će biti pod maminim
krovom. Pa sam joj iznosila svoje bojazni, užasne strahove da mi muž
ne poklekne, da ponovo ne počne piti, da ne unesreći ono moje zlato.
Koji će mi vrag onda i posao ovdje i veliki grad i sigurna zemlja? A
kuda ćemo? Na klupu u parku? Da se i ja vratim nazad? Vijesti koje su
dolazile iz Bosne nisu bile nimalo optimistične, sve je mirisalo na
dolazeći rat. Ima li izlaza, gdje je, šta da radim? Da mi je makar ona
moja garsonijera od četrnaest kvadrata, pjevala bih. Ovako, sve imam
osjećaj da plutam po rijeci između obala života i smrti i da nije Alena,
bilo bi mi posve svejedno na koju će me obalu odnijeti.
Prijateljica me pažljivo i s razumijevanjem slušala, znala je cijelu
situaciju, i sama brinula, ali mi nije znala reći ništa suvislo, kamoli
pametno, niti mi savjetovati ikakvo rješenje. Onda je zazvonio njen
telefon, javila se, ustvari kazala samo tri riječi: - Evo, odmah dolazim.
Izvinila mi se što odmah mora otići, ispričat će mi kasnije, pa gotovo
istrčala. Ostala sam mrljaveći neki omlet. Ona ga je poručila za mene
ne bi li mi dao malo snage. Držala sam viljušku između tanjira i usta,
neodlučna da li da uzmem još malo, onda je stavila preko tanjira i sve
odgurnula ustranu.
Tada je stolu prišla elegantna dama. Na prvu sam pomislila da je
nešto starija od mene. Cijela njena pojava je odisala toplinom i
blagošću, osobito oči, pitome i krotke, kao dva badema. Na našem
jeziku me upitala može li sjesti. Bez riječi sam klimnula, bila sam sita
baš svega i nisam imala ni volje ni snage truditi se biti pristojna,
ostaviti dojam, bilo me baš briga za sve. Zapalila sam ne pitajući

~ 100 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

smeta li joj, ako smeta, neka ustane i ode, ima dovoljno praznih
stolova, nije baš morala moj izabrati.
- Oprostite što sam se sama pozvala - kazala je i pružila malu
bijelu ruku.
- Jasmina.
- U redu je. Lorena - dodala sam nevoljko pružajući ruku, misleći:
- E, vala, mi još samo ti trebaš, Jasmina, da mi nadopuniš svu ovu
ljepotu.
- Sjedila sam za stolom iza vaših leđa. Nisam prisluškivala, ali ste
sve vrijeme govorili dovoljno glasno da su vas oni blizu mogli čuti.
Valjda mislite da ovdje nema naših, a da vas ovdašnji neće razumjeti.
- Iskreno, ne zanima me. U raspoloženju kakvom sam, posve mi
je svejedno da me i cijeli svijet čuo.
- Shvatila sam. Zato sam vam prišla. Možda vam na neki način
mogu pomoći.
Kazala je kako je i sama prošla teške dane, u protivnom
vjerovatno ne bi ni slušala. Ima kuću u kojoj je jedan stan namješten a
prazan, pa ako želim može mi ga iznajmiti.
- Sve bi to bilo lijepo da ja imam novac za stanarinu. I sama bih
mogla naći stan. Muž je sa malim sinom u Bosni, ne želi ni govoriti o
dolasku dok nemamo smještaj. A i kad dođe, u prvo vrijeme sigurno
neće imati posao.
- Shvatila sam. Ne bih vam ni tražila za stanarinu dok ne stanete
na noge.
U hipu su prošli i umor i bezvoljnost. Sve je odjednom dobilo
posve novu perspektivu. Istoga dana dobila sam lijep stan i nešto
neuporedivo vrednije, dragocjeno čak - divnu prijateljicu.

~ 101 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Poslije teškog rada i ponižavajućeg iskustva u hotelu na

Gaisbergu dobila posao u poznatom hotelu Pitter koji se pružao na tri
ulice. Počela sam raditi kao peračica posuđa. Nisam mogla ni zamisliti
toliko suđa na jednom mjestu. Kuhinja je bila ogromna, sama mašina
za suđe je dugačka oko tri metra, devet korpi staje u nju. Svaki
slobodan moment sam obilazila hotel, ulazila u prazne sale sa divnim
dekoracijama, antičkim slikama, teškim kristalnim lusterima Marija
Terezija... Lusteri su bili moja opsesija.
Kako je vrijeme prolazilo, gazda i gazdarica hotela su prepoznali
moju savjesnost, pedantnost, odgovornost, ozbiljnost u prilasku
svakom poslu tako da sam od peračice suda brzo napredovala.
Nakon nekog vremena sam premještena na mjesto šefice vešeraja.
Tamo je radilo deset radnica i jedna šnajderica koja je šila stolnjake i
sve što je bilo potrebno. Moj posao se sastojao u tome da organiziram
skupljanje prljavog veša od sobarica, njegov prevoz do vešeraja te
isporuku čistog veša. Osim toga, imala sam još jedno zaduženje, da
opeglam neki dio skupe odjeće gostiju. U sobi gdje je radila šnajderica
nalazila se jedna daska za peglanje i presa (pegla sam snažnim
pritiskom pare).
Jedno veče mi je šefica sobarica donijela predivan frak i hlače
poznatog dirigenta, gosta hotela, jer se te večeri trebao održati
koncert na kome će dirigovati. Frak sam opeglala i osvježila parom
tako dobro da sam se samoj sebi divila. Prešla sam na hlače. Sve
vrijeme smo šnajderica i ja ćaskale, a svaka radila svoj posao. Kad sam
ih ispeglala i okačila na vješalicu, umalo se nisam onesvijestila. Jedna
nogavica je bila bar deset centimetara duža od druge. Osjetila sam
neku hladnoću u trbuhu koja se spuštala naniže, kroz noge, pa ih
nisam mogla maknuti. Samo sam potmulo vrisnula i zapanjeno
gledala. Prišla je šnajderica, pokušavala me smiriti i uvjeravati kako
ćemo parom pod pritiskom nekako navući i produžiti drugu nogavicu.
Pridružile su nam se i dvije sobarice, vidjele su u kakvom sam stanju i
željele su pomoći. Mučile smo se i mučile, ali s nikakvim rezultatom.
Šta sam mogla nego otići do gospođe koja mi je dala zaduženje i
kazati joj šta se desilo. Reagirala je burno, ljutito.
- Šta sad da radimo? Koncert počinje za sat vremena.
Nastavile smo napor da nekako nategnemo nogavicu. Sve uzalud.
Na kraju su hlače i frak, takvi kakvi jesu, poslani dirigentu.

~ 102 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Sjedila sam i plakala. Glava me je jako boljela. Hiljadu misli se

rojilo. Sigurno ću ostati bez posla. A bilo mi je tako dobro, tako lijepo.
Šta onda? Kud?
Onda je došla ona gospođa koja se nedavno tako ljutila. Toliko se
smijala da se zacenjivala.
- Lora, poslao ti dirigent iz zahvalnosti što si mu savršeno
opeglala hlače i frak - kazala je pružajući mi stotinu franaka.
- Koja budalaština! Šta se ovdje zbiva? Neka glupa šala? - pitala
sam se, a ona je, sve se jednako smijući kazala da je, dok se on
udaljavao, vidjela kako mu je jedna noga kraća za bar deset
centimetara.
Kad je hotel prodan, prešla sam u jednu firmu koja se bavila
elektronikom. Od radnice na traci montiranja mobitela, jako brzo sam
napredovala i što se tiče statusa i plate. Unosila sam se sasvim i radila
najbolje što sam mogla.
Ipak, ni u jednom od tih poslova nisam nalazila sebe, onaj osjećaj
ispunjenosti i ljubavi i zadovoljstva, samo puko ispunjavanje obaveze.
Cijeli život su me privlačile starine. Zato je i moja životna želja
bila da studiram Historiju umjetnosti. Nije mi se ostvarila. Slobodno
vrijeme sam uglavnom provodila idući na sajmove antike, često
obilazila prodavnice tog tipa. Razgledala, divila se, uživala. Najviše su
me privlačili lusteri, porculan, srebro i stari nakit.
Onda mi je sinulo: Nagovorit ću muža, koji se vratio čim smo
dobili stan, da započnemo vlastiti posao. Nakon mog upornog
insistiranja smo se dogovorili da otvorimo prodavnicu antikviteta.
Podigla sam kredit, zakupila poslovni prostor veličine 90 kvadrata u
užem dijelu grada, samo četiri minute udaljen od pješačke zone. Dali
smo da se uradi najljepši mogući natpis imena prodavnice. Izabrala
sam ime - Nostalgic Auerspergstrasse 54, a posvetila sam je svom
Miši.
Nije bilo sile da me pokoleba u toj odluci mada sam bila svjesna
da idem u rizik. Nije mi bilo važno. Završila sam školu umjetnosti,
naučila čitati porculanske manufakture, epohe, prepoznavati, tačnije
znati procijeniti je li nešto original ili samo dobra kopija, naučila
dosta toga o poslu kojim ću se baviti. Uspostavila sam kontakte sa
ekspertima za pojedine oblasti - umjetničke slike, naprimjer, i sve u
što nisam bila posve sigurna.
Velika prodavnica; kad ćemo je napuniti i kako? Trebala sam
pridobiti mušterije, doći do dobre robe. Kako? Za dobru robu treba
imati novaca. Mi smo od kredita platili tri mjesečne kirije, kupili smo i
nešto robe, ali prodavnicu nismo ni blizu napunili.

~ 103 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Pa knjigovođa, novi broj kod poreznika, užas jedan. Upravo sam

prala izloge kad nazva jedna žena. Kazala je kako je putem interneta
našla naš broj telefona. Ima stvari za prodati. Zbog mog stranog
akcenta kao da je kratko bila u nedoumici. Na kraju smo se ipak
dogovorile za termin: subota u dva. Sutradan je ponovo nazvala i
tražila podatke iz naših pasoša (još nismo bili uzeli austrijsko
državljanstvo). To mi je bilo veoma čudno, ali ipak sam joj ih dala.
U subotu je padala jaka kiša. Salzburg je poznat po kiši kao
London po magli. Salzburg ne bi bio Salzburg bez kiše. Odemo moj
muž i ja ranije da nađemo tu kuću. Vozili smo se kroz divnu šumu,
priroda bajkovita.
- Pa gdje se ta žena zavukla? Znaš da u pet imamo zakazanu još
jednu kuću - smijao se Mišo.
Staza duga, preduga, drveće božanstveno. Konačno se počeo
nazirati neki dvorac. Lijep, usamljen dvorac u prelijepoj šumi. Na
njegovoj kapiji ispisan broj koji tražimo. Pa ona tu živi! Ah, koja
ljepota!
Bio je kraj proljeća. Pozvonila sam i dugo čekala da mi se neko
javi kako bi nas propustio unutra. Oko mene je bila bašta prepuna
cvijeća koje je raslo sve do zidova dvorca. Ona se najzad javi.
Predstavila sam se, a ona upitala: - Koliko je sati?
- 13:40 - kazala sam.
- Mi smo se dogovorile u 14 sati. Dođite kako smo se dogovorile.
Zaprepaštena sam se vratila u auto, ispričala Miši. Parkirao se, mi
zapalili po cigaru. Prozori zatvoreni, auto puno dima.
Tačno u 14 sati ponovo pozvonim. Velika lijepa barokna kapija se
otvorila. Pozvonim na vrata i ona se automatski otvoriše. Niz velike
široke mramorne stepenice silazi divna, sitna, tamnokosa žena
srednjih godina. Izgleda fantastično. Elegantnim hodom sa
šarmantnim osmijehom pride do nas da se upoznamo. Bilo me je stid
jer sam znala da smrdimo na duhanski dim. Zato sam je zamolila da
operem ruke.
- Naravno - kaže ona.
Vodi nas hodnicima koji kraja nemaju, lijevo, desno. Svugdje
divne stvari, od lustera do Aubusson francuskih tepiha decentnih
pastelnih boja i cvjetnih dezena. Takve tepihe je Marie Antoinette
imala po zidovima.
Konačno uđem u kupatilo, a ono veliko, veće od naše garsonijere
u Travniku. Koja ljepota - mramor, pozlaćene slavine.
Osvježim se i vratim nazad. Idemo dalje, nikad doći do cilja. Kad
je moj muž upita za neku stvar, sto ili neku figuru, ona šarmantno
~ 104 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

pogleda i njišući se dođe do prve fotelje, sjedne i zagleda se u taj

objekt pa zašuti, i šuti i šuti, razmišlja. Mislim da su bile prošle i dvije
minute, ona i dalje šuti, nas dvoje se gledamo. Kad je progovorila,
ispričala je i gdje je kupila taj predmet i kad, iz koje je epohe i ko zna
šta sve ne. Užas. Svaki put kad smo pitali za cijenu, zašamutilo bi nam
se. Katastrofalno visoke cijene. Ja joj se izvinim i kažem: - Vaše stvari
su za jake aukcionarske kuće, one nisu za nas. Nemamo toliko novaca,
mi smo mali trgovci, nedavno smo ušli u posao.
Pogledala me je milo i rekla: - Dođite, dođite za mnom. Naći će se
nešto i za vas.
Radoznalo idemo dalje kroz razne prostorije. Već smo umorni.
Mišo je upitao za neku figuru, a ja sam pomislila: - Za Boga miloga,
ne pitaj je više!
Ona ponovo dođe do fotelje, sjedne pa se zamisli, a kad je nakon
duge šutnje počela objašnjavati, nikad kraja.
- Koliko košta? - pitao je moj muž.
- 45.000 šilinga za vas. To je dobra cijena. Možete je prodati za
50.000.
- Pa ona je luda! - pomislila sam. - Porez se plaća 20%, a nama je
od kredita ostalo ukupno 20.000. Fakat je luda. Ona se samo na nama
iživljava, pokazuje nam svoje bogatstvo i pri tome uživa.
- Vi ste ovdje sami? - upitala sam. - Da - pogledala me je
čudnovato.
- O.K. Mi sad idemo.
Već sam joj nekoliko puta rekla da nismo u mogućnosti kupiti
njene stvari.
- Uzmite bar ovu veliku podnu kristalnu vazu.
- Ali, ta vaza je razbijena, fali joj jedan komad - kazala sam. -
Koliko ona košta? - upitala sam jedino iz radoznalosti.
- 5.000 šilinga.
Nisam komentirala, samo sam ponovila da idemo. Onako umorni
jedva smo prošli sve one nebrojene hodnike. Ljubazno se oprostila sa
nama. Onda odozgo čujemo korake. Ugledamo policajca.
- Bože dragi, pa ona je i zaštitu dovela, zato je pitala za broj
pasoša - kažem i shvatam da se u takav dvorac ne može lako ući.
Putem smo se čak smijali kako nas je gospođa kulturno
„izradila”. Bila sam naprosto iscijeđena, dva sata smo proveli kod nje.
Mučila nas je i uživala u tome, a sve vrijeme bila ljubazna. Zamolila
sam muža da stane, isrčala iz auta i počela povraćati.

~ 105 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kasnije sam saznala da je ona grofica, da je bila udata za

poznatog talijanskog grofa. U predbračnom ugovoru je stajalo da mu
ona treba roditi četvero djece. Ta privlačna žena nije mogla roditi
nijedno, tako da ju je muž, grof, napustio. Šteta! Onako lijepa žena!
U pet sam imala zakazan termin u drugoj kući. Uprkos muci,
umoru, svemu, morala sam i to obaviti.
Kuća na adresi koju sam dobila bila je stara, nekako siva, sa
malim prozorima, deprimirajuća. Osjetila sam nelagodu dok smo se
približavali vratima. Otvorila je neka stara, visoka, koščata žena sva u
crnom, čak su i naočale na vrhu nosa imale crni okvir. Podsjetila me
na gospođu Denvers iz Rebeke.
- Možete ući samo vi - kazala je oštro i pred Mišinim nosom
zatvorila vrata. Penjala sam se za njom uz drvene basamake koji su
pri svakom dodiru cipele škripali. Svu me prolazila jeza. Na mobitelu
sam našla Mišin broj, ako zatreba. Onaj osjećaj jeze se povećavao, a
kad smo ušli u dnevnu sobu, počela sam drhtati. Soba gotovo prazna,
uza zid sofa, na sredini sto sa četiri stolice, uz drugi zid komoda.
- Šta imate za prodati? - pitala sam i žalila što sam naslijepo,
samo na telefonski poziv pristala doći. Još mi samo treba da me luda
baba ubije.
- Ovo - kazala je vrlo otresito i odvela me do vitrine. Tada je jeza
prešla u pravi užas. Na komodi je bilo poredano ko zna koliko noževa,
od minijaturnog, do ogromnog. Svi poredani u ravnoj liniji, po
veličini. Negdje na sredini niza mali razmak, u njemu dvije četkice za
zube, već upotrebljavane i češalj. Jedva vladajući sobom sam prišla i ni
sama ne znam zašto, dotakla jednu četkicu, a ona je naprosto
vrisnula:
- Ne dodirujte moje predmete za ličnu higijenu! Čujete li? Ne
dirajte! - jednako je vikala mada sam ruku već bila povukla i
posegnula za telefonom.
- Idite! Ništa vam neću prodati. Vi ste nepristojni - vikala je i
gurala me ka izlazu.
Kako sam joj samo bila zahvalna! Žurila sam, gotovo trčala, jedva
čekajući da sjednem u auto i zaplačem.

~ 106 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

U tom sam poslu našla sebe. I kad bih se još stotinu puta rodila,
opet bih to radila. Kroz posao sam stekla mnoge prijatelje svih
profesija kao i vrsne poznavaoce umjetnosti koji su mi davali procjene
predmeta čiju autentičnost, starost i vrijednost sama nisam znala
odrediti. Svi koji se bave tim poslom, uglavnom su izvanredni
stručnjaci za neku oblast, pa smo tako nadopunjavali jedni druge. Sva
ozarena i radosna primala sam mušterije, ćaskala s njima jer sam
jezik već sasvim savladala, ponekad ih vodila do vitrina i polica,
pokazivala neki zanimljiv eksponat, a oni su najčešće sami obilazili,
pažljivo razgledali, nerijetko kupovali. Gledala sam svoje kolekcije
porculana, stakla, slika, rijetkih gramofonskih ploča, lustera, teških
pribora za jelo, figurica od srebra, zavjesa, tepiha, stilskih stolica,
komoda, stolića... To je bilo ispunjenje mog sna, bar kad je posao u
pitanju.
Osobito volim francuski porculan Sevres. Najpopularniji svjetski
porculani su Sevres, Nymphenburg, Meissen, KPM (Kraljska
Porculanska Manufaktura), Augarten itd. Keramiku nisam nikada
voljela, ali jedan komad poznatog umjetnika Povolnyja bih uvijek rado
imala.
Sa ove distance mi je smiješan jedan događaj koji mi, kad se
zbivao, nije bio nimalo smiješan, naprotiv, bio je porazan i težak.
Sedam dana sam bila na tabletama za smirenje, a da i pored toga
nisam bila mirna.
Na jednoj dražbi sam, među ostalim, kupila i jednu umjetničku
sliku, akvarel. Sva nekako tužna, deprimirajuća - kasna jesen, gotovo
golo drveće, blatnjavi put, kiša i tamo negdje na samom kraju puta
figura s kišobranom; nije se moglo razaznati radi li se o muškarcu ili
ženi, polako se gubila u magli. Imala je sasvim jednostavan drveni
ram jednako tužan kao i slika, tamnosiv. Sve u kompletu - slika tuge i
smiraja i potpune izgubljenosti bez imalo svjetla, bez ičega što bi
davalo nadu, život. Kao slika nekoga ko ide u vječnost. Pa ipak sam u
njoj nalazila neku čudnu, neobjašnjivu ljepotu, nešto sam
prepoznavala. Sebe?
Stavila sam je u centralni dio prodavnice, da već sa ulaza
naprosto bode oči. Pažljivo sam gledala lica posjetilaca. Za dvadeset
dana, koliko je stajala tu, niko je nije ni pogledao. Dvadeset prvog
dana je došao jedan gospodin koji je bio naprosto slijepi obožavatelj
slika, dolazio je više puta kod nas, ali ga izuzev likovne umjetnosti
ništa drugo nije zanimalo. Čim je ušao, otišao je pravo do slike. Gledao
~ 107 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

je i gledao, vadio iz džepa lupu veličine tanjirića za kolače pa ponovo

kroz nju gledao i na kraju me upitao za cijenu. Spremno sam
odgovorila - 300 eura.
Naime, čim sam je kupila, pozvala sam svog konsultanta za
umjetničke slike, kazala mu da sam kupila jednu novu. Poslala sam
mu fotografiju slike i napisala ime autora - Ernst Kramer - upisano u
donjem desnom uglu slike. Pitala sam ima li potrebe da svrati, da je
sam vidi ili da je ja donesem do njega. Uskoro mi je odgovorio da
nema potrebe za takvo što jer, ma koliko slika bila lijepa, zaista se na
prvu vidi da ona jest umjetničko djelo, autor uopće nije poznat, nema
ga ni u jednoj enciklopediji. Možda bi optimalna cijena bila tristo eura.
Gospodin se činio neodlučan. Malo je šutio, češkao bradu i obraz,
pa zavlačio prste u kosu, premještao se s noge na nogu. Pomislila sam
da će odustati, a i bilo mi je dosta da, dok napolju sunce sija i ljudi
šetaju u laganoj ljetnoj garderobi, gledam neki sivi, mutni, tužni
jesenji pejzaž.
- Može li 250? - upitao je, a ja kazala: - Pošto ste stalna
mušterija, za vas može.
Izvadio je novčanik, izbrojao 246 eura i kazao da će, dok ja ne
spakujem sliku, otići do auta i donijeti još četiri eura.
- Nema potrebe, sve je O.K. - govorila sam, a on ostao uporan.
- Ne, ne, već ste mi spustili cijenu.
Izašao je, ja prebrisala sliku i upakovala je najljepše što sam
znala. Vratio se, na pult stavio 4 eura, uzeo sliku pa izašao. Za
sekundu je ponovo otvorio vrata pa onako, napola ironično, kazao: -
Gospođo Moreti, žao mi je što vam moram reći: vi pojma nemate ni o
slikarstvu, ni o slikama. Pa ovo je Ernst Graner!
Nakon tih riječi gotovo bešumno je zatvorio vrata. Čula sam da
pali automobil, odlazi, a ja se nisam mogla s mjesta pomaknuti.
Naprosto mi se zašamutilo od moje gluposti i brzopletosti. Ja sam
pogrešno zapisala ime. Potpuno pogrešno. Potvrdu sam našla u e-
mailu koji sam bila uputila ekspertu. Nazvala sam ga i rekla: - Ona
slika, onaj akvarel, za koju ste rekli da je sasvim zadovoljavajuća
cijena 300 eura, djelo je Ernsta Granera...
Jasno sam čula da se zagrcnuo.
- Uh, draga moja prijateljice! Ali, napisala si nekog posve
nepoznatog autora.
- Znam. Ali ne znam kako mi se to moglo desiti.
- E, moja Lorena, onda to sve mijenja. Slika vrijedi brat-bratu
20.000.

~ 108 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Jedno od najvećih i najpoznatijih grobalja u Salzburgu je

Kommunalfriedhof, Gneisstrasse 8. U njemu je preko 20.000 grobova.
Postoji od 1879. godine. Puno je starih grobova i divnih spomenika,
parkova. Na to groblje svakodnevno dolaze studenti, pisci, slikari i
drugi umjetnici, sjede na klupama po cijeli dan. U toj oazi vječitog
spokoja pronalaze sopstveni mir i inspiraciju. Kao da tu postoji neka
pozitivna energija koja privlači ljude. Čista fascinacija.
Mišo i ja smo ga također često obilazili, osobito nakon što je u
martu 2012. umro moj očuh. Mama je upravo na tom groblju kupila za
njega grobno mjesto na parceli 8.
Iste godine, bio je septembar, Mišo i ja smo pošli obići njegov
grob i usput malo prošetati. Kad smo krenuli kući, on odjednom
zastade na uskoj stazi kuda su ljudi prolazili. Kao začaran je gledao u
spomenik tačno prekoputa groba mog očuha. Bio je to vrlo star
spomenik sa dva anđela na sebi. Gledao je i gledao, kao da je
zaboravio i vrijeme, i mjesto, i mene, sve. Izraz njegovog lica je bio
neobjašnjiv, nedokučiv. Ne znam koliko je stajao i gledao ne trepćući.
Onda se trgnuo, kao da se u sebe vratio, pogledao me i upitao: -
Ljubavi, kako ti se sviđa ovaj spomenik?
Osjećaj koji se javio u meni ni do danas ne mogu izbaciti iz glave.
Kao da sam sva odjednom bila ledom optočena. Javio se strah, dah
stao. Pogledala sam ga i samo zbog njega rekla: - Baš je lijep, prelijep.
Pogled mu se sasvim usredotočio na mene i ponovo je upitao: -
Stvarno ti se dođe?
- Da, divan je. Jako je star, sto godina, vidiš, i pod zaštitom je
države.
Lagano sam krenula naprijed. On još neko vrijeme gledao pa
krenuo za mnom sve vrijeme se okrećući ka spomeniku. Pomislila
sam: - Bože, čudnovato je ovo. Više puta smo prolazili grobljem, ovo,
čak ni ništa slično, nikad se nije desilo. Šta ga je toliko privuklo,
opčinilo?
Došli mi kući. Predveče došla moja Jasmina na kafu. On je njoj sve
vrijeme pričao o prekrasnom spomeniku sa dva anđela. U kuhinji sam
kuhala kafu kad Jasmina ude. Sasvim tiho me pitala: - Šta je sa
Mišom? On samo priča o nekom spomeniku.
Pogledala sam je, osjetila isti strah kao na groblju i slegnula
ramenima.

~ 109 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Samo dva mjeseca nakon toga, moj muž je iznenada umro. Bio je
19. 11. 2012. Sve se zbilo, bolest i smrt, u samo dvije sedmice. Jedan
dan mu je pozlilo na ulici. Na usta mu je tekla krv. Ne znam je li bio
izgubio svijest, ali kad sam došla u bolnicu gdje su ga odvezla kola
hitne pomoći, bio je svjestan i miran. Nije bio uplašen ni nemiran,
ništa od toga. Ljekari su mi rekli da je urađena bronhoskopija, te da se
radi o raku pluća. Nisam to mogla prihvatiti pa sam molila da mu se
urade i neke dodatne pretrage. Poslušali su, uradili rendgen, CT,
magnetnu rezonancu. Ni na jednom od tih nalaza nije bilo znakova
raka. Njegova nadležna liječnica, ona koja je radila bronhoskopiju,
ostala je pri svome - da se radi o drugom stadiju raka, ali se nije
prikazao na ostalim pretragama zbog položaja tijela, ili slično, ne
znam precizno, jer sam za medicinu potpuni laik.
Svaki dan sam mu išla u posjetu. Oni još nisu odlučili šta s njim.
Čekali su nalaz uzoraka koji je uzet prilikom bronhoskopije i još nije
patohistološki obrađen.
Osamnaestog novembra sam opet bila s njim, kao i svaki dan.
Pričali smo, bolje reći ćaskali o svemu. Samo bolest nismo spominjali.
Otpratio me do lifta. Poljubila sam ga i kazala: - Ćao, dušo. Vidimo se
sutra. Šutio je. Tek kad sam već ušla u lift, nageo se i poljubio me u
vrh nosa.
- Adio, ljubavi - tiho je kazao i zatvorio vrata.
Lift se spuštao sa trećeg sprata. Osjetila sam užasan nemir,
- Zašto je rekao samo adio? Zašto ne i vidimo se? Nije li to
zvučalo kao oproštaj? Poželjela sam se vratiti pa odustala znajući da
bi ga to ljutilo, da bi mu možda na slutnju zla ličilo. Na vratima stana
mi je kroz glavu proletjela misao: - Nikad ga više neću vidjeti!
Uvečer sam dobila kratak SMS. Zahvalio mi se za svu ljubav,
podršku, godine u kojima je zahvaljujući meni bio sretan, najviše što
može biti, u suštini nesretan čovjek. I na kraju rečenica koja me
ubijala: - Ljubavi, Bog te blagoslovio.
Nešto me gušilo, davilo, svom snagom sam branila suzama da
poteku. Moj Mišo niti je kad vjerovao niti spominjao Boga. Ni on nije
bio načisto kojoj vjeri pripada. Otac mu je bio porijeklom Talijan, otud
i prezime Moreti, majka Rusinka.
Da ne slutim zlo?
A sutra ujutro poziv iz bolnice. Umro je.
Isti dan je stigao patohistološki nalaz. Raka nije bilo. Zahtijevala
sam da se uradi obdukcija. Pokazalo se da je uzrok smrti bilo
krvarenje iz neke od plućnih arterija. Da se to otkrilo i da je operisan
na vrijeme, i sad bi bio živ!

~ 110 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Dan poslije smrti smo morali ići da nađemo mjesto za ukop. Pošli
smo moj sin, djever, jetrva i ja. Sve vrijeme sam bila u šoku, koračala
sam kao u snu, uz to posve iscrpljena od gladi, nesna, pušenja i kafa.
Spomenik sa dva anđela sam bila sasvim zaboravila.
Sa nadležnim službenikom smo došli na groblje. On se obraća
meni i pita koje ću mjesto izabrati. Novi ili napušteni grob? Stajala
sam ispred njega kao vojnik umoran nakon noćne straže, ukočeno ga
pogledala i, kao da je iz mene neko drugi govorio, rekla: - Tražimo
napušteni grob u blizini parcele 8 (gdje je bio sahranjen moj očuh).
Došli mi do tamo i skoro da uzmemo jedan lijep napušteni grob, kad
odjednom, kao niotkud, doskakuta mala slatka vjeverica. (Do tada
nisam znala da je groblje u Salzburgu puno vjeverica.) Došla je sasvim
blizu Alena, gledala u me živahnim sitnim sjajnim okicama pa skoči
na Alena, pa na djevera, a cijelo vrijeme maše repićem. Nisam ni bila
svjesna, a glasno i s potpunim uvjerenjem sam izgovorila: - Mene, u
njoj je duša tvoga tate.
Zatim sam krenula prema vjeverici tiho šapućući: - Ljubavi,
ljubavi moja...
Oni me gledaju kao da sam poludjela. I dalje idem ka vjeverici, a
ona skakućući ispred mene, doskakuta do starog spomenika i čučnu
na njegovu sredinu. Gledala sam je sva ispunjena nježnošću. Ona
miruje, ne miče. Pitam službenika je li taj grob slobodan. On pogleda u
teku i reče: - Da, napušten je, možete ga kupiti.
- Uzimamo ga - rekla sam ne pitajući sina je li saglasan.
Zapisa službenik naše podatke, a moj Alen, također u šoku, priđe
bliže nadgrobniku i gotovo ushićeno viknu: - Mama, mama, pa vidi
ko je ovdje sahranjen! Poznati salzburški slikar i kipar Jacob Forster.
Tek kada sam krenula da se približim, ukočih se na pola koraka.
Bio je to spomenik sa dva anđela, onaj kome se moj Mišo prije samo
dva mjeseca onoliko divio. Bukvalno, on je sam izabrao svoj, možda i
naš zajednički grob.
Interesantno je i to da smo Mišo i ja u našoj radnji prodali neke
slike davno umrlog slikara. Radio je i one divne ukrase na poznatim
objektima, muzeju Marionetten teatar i drugim.
U junu, sedam mjeseci poslije sahrane, moja Jasmina i ja ponovo
na groblju kao i svake nedjelje. Ona je odjednom zastala i kazala: - Pa
upravo je o ovome spomeniku meni Mišo onda pričao i pričao. Kako se
prije nisam sjetila da je govorio o spomeniku sa dva anđela?
Biografiju Jacoba Forstera mi je donio dr. Schafer, moj prijatelj i
direktor muzeja Salzburg.

~ 111 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Dugo mi je trebalo da prihvatim Mišinu smrt, da se pomirim s

njegovim gubitkom. Događalo mi se da upadnem u neku neobjašnjivu
pa i tajanstvenu rastresenost, pa bih u mislima išla daleko negdje, ne
znam kamo, u neke predjele bez boje, bez mirisa i oblika, nekud gdje
je od svega što sam ikad mislila, osjećala, uradila, ostalo samo
grizodušje. I ništa više.
U snu mi se i sad često javi njegovo lice, jasno do svakog detalja,
osobito njegove lijepe, tužne, krotke oči. Tokom dana se nekako
rastoči u meni kao u grobu u kojem počiva. Desi mi se ponekad da na
skoro svetogrdan način želim prisiliti čovjeka koji počiva da nastavi
živjeti. Kao da šibam samu sebe kao što je nekad mama šibala sestru,
da ne dozvoljavam da bol umine, a nakon svega ostajao je samo umor.
Ono tijelo koje je uz mene tonulo u san, uz mene se budilo, tijelo koje
me grijalo, šetalo sa mnom, sjedilo za stolom sučelice, igralo se sa
našim sinom i radilo sve ono što život čini životom, već se raščlanilo,
spojilo sa zemljom, pretvorilo u amorfnu masu. Težilo je oko 90
kilograma. A duša, za koju niko ne zna, niti će ikad znati gdje joj je
dom, u kojem dijelu nas, kažu da teži samo 20 grama, ona je zapravo
život. Odvoji se 20 grama od 90 kila i - gotovo. Nema više života.
Nema ništa.
Neću da vjerujem u to. Hoću da vjerujem, i istinski vjerujem u
besmrtnost duše. I da je duša moje pahuljice, mog dragog muža, bila
u tijelu malene vjeverice koja se smjestila na grob u koji će on uskoro
leći.
Sjedim, koncentriram se na disanje, polako i pravilno. Kratak
dubok udisaj pa polagani izdisaj.
Moj Peter spava. Tišina polegla oko mene, samo sat neumorno
tik-taka. Imam onaj dragi osjećaj Mišinog nevidljivog prisustva u
svakom kutku sobe, da me štiti i čuva dok ja rasplićem svoje strahove
kao zapletene mreže. I znam da ga jednako volim, kao jučer, kao
sutra.
Većina ljudi nakon gubitka onoga koga su najviše voljeli, prije ili
kasnije ude u neku novu vezu. Da se pokušaju distancirati, da manje
boli, da lakše zaborave. Naravno, tu drugu osobu mogu i voljeti,
poštovati, čemu inače sva ta farsa. Ali, ostaje zauvijek prisutan onaj
daleki, davni, jedini, onaj koji je zauvijek u srcu ostao. Onaj o kome se
ne priča, na koga se nastoji što manje misliti. A on postojano živi u
nekom tajnom pretincu za koga niko ne zna. Izgubljen, a vječan.
Zapisan u zvijezdama i vjetrovima.
~ 112 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Stan koji nam je Jasmina iznajmila - tačnije, ustupila na

korištenje bez da joj išta plaćamo ”dok ne stanemo malo na noge”
kako je znala reći - nije bio veliki ali ni posve mali; za nas troje
sasvim dovoljan, neuporedivo komforniji od naše garsonijerice.
Visoko prizemlje, namješten jednostavno, ali sa puno ukusa. Nisam se
mogla načuditi da još ima ljudi takve duše, tolikog razumijevanja. Bilo
bi nesuvislo opisati svu zahvalnost koju sam osjećala. Živjela je sa dva
sina: Zlatan je završavao osmogodišnju, Bojan išao u gimnaziju.
Visoki, lijepi, pristojni, riječju - divna djeca. Dosta su vremena
provodili sa Alenom, ponašali se prema njemu kao prema vršnjaku.
Jasmina je radila kao prevodilac u nekoj firmi. Nije pričala o
poslu, vjerovatno ga nije voljela. Samo je usput kazala da voli raditi
kreativne stvari, a u njenom poslu nema baš nimalo kreativnosti.
Prevodi uglavnom dokumente i službene dopise što je neopisivo
dosadno.
Ona je starija od mene nepunih deset godina. Uvijek uredna, ali
nije farbala ni frizirala kosu, nije se šminkala. Kosa joj je
tamnokestenjasta, frizura kratka, paž, samo je opere i pri sušenju
razbaruši prstima. Nikad fenom, sušila se na sobnoj temperaturi
sama. Visoka, okruglasta. Nije joj smetala pretjerana težina, s
ponosom ta žena nosi sve teškoće života, a da ne bi nosila dvadesetak
nepotrebnih kilograma. Dok bi pričale, njene pune usne bi se kao
rascvjetale; oči su joj bile krupne, bistre, žive, sjajne. Pričala je lijepo,
mogla sam je slušati, što bi kod nas u Bosni kazali, dan i godinu. Čelo
visoko, nos malen, crte lica pravilne. Noge dugačke, kao da ispod
pazuha počinju pa sam se znala uhvatiti u razmišljanju kakva bi bila
da malo smrša, da se našminka, sredi kosu, promijeni boju kose. Ona
je bez sumnje izuzetno lijepa žena.
Vrijeme izvan posla posvećivala je kući, a daleko najviše svojim
sinovima. Pričala s njima o svemu, kao sa prijateljima, voljela ih i
ugađala im. Voljela je i Alena, često mu kupovala slatkiše, sokove,
voće, poneki komad odjeće, ljupko mu se smiješila i pričala s njim.
Gotovo svake nedjelje je kuhala i za nas troje pa smo istinski
uživali i u ručku, kao da je pravi porodični, i u druženju.
Povremeno bih se pitala šta je s njenim mužem. Je li razvedena ili
je udovica? No, ona o svojoj privatnosti nikad, baš nikad nije ni riječ
jednu rekla. O svemu drugom je voljela pričati. Najviše o muzici. Kao i
ja, preferirala je klasičnu muziku, a Mozart je bio njena opsesija.

~ 113 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Najveći svjetski muzički genije svih vremena, hej - kazala bi

zaneseno dok se sa kasetofona vrtjelo nešto iz Mozartovog opusa.
Requiem je slušala baš svako veče.
Puno je čitala, što beletristiku, što knjige iz oblasti filozofije i
umjetnosti. Od lijepe književnosti se svako malo vraćala ruskim
klasicima, a iz oblasti umjetnosti proučavala historiju muzike. Gotovo
su je opsjedale dvije smrti. Jesenjinova i Mozartova. Nije vjerovala da
se Jesenjin ubio (ne može se niko ubiti tri puta - izrezati vene, objesiti
se i nagorjeti). Nepokolebljivo je bilo njeno uvjerenje da je ubijen, da
ga je ubila ruska tajna služba. U njenom je predsoblju visila fotografija
(stara, okrzana, crno-bijela, uvećana) sobe petrogradskog hotela
Angleter u kojem je nađen mrtav. Bila je to soba s brojem 5 u kojoj je
ranije boravio sa Isadorom Dunkan.
Druga je bila Mozartova smrt. Nije vjerovala da je umro od
bolesti, nego da je otrovan. Pa bi mi pričala kako ima više teorija o
njegovoj smrti, od kojih većina govori o nasilnoj smrti trovanjem.
Pričala mi je o tekstu koji je ugledni muzički izdavač toga doba
napisao sedam godina poslije Mozartove smrti. Sve je to nekako
misteriozno. Navodno, u ljeto 1791. godine nepoznati posjetilac se
dovezao kočijom do Mozartovog doma i naručio od kompozitora
posmrtnu misu (rekvijem) za osobu koju je mnogo volio. Mozart je
navodno uzeo jedan dio novca unaprijed i počeo pisati. Pisao je
danonoćno. Njegovo tijelo više nije moglo izdržati toliki napor. Tako
je jednoga dana jednostavno umro nad nedovršenim rukopisom
Requiema... Otprilike u isto vrijeme, engleski muzički izdavač objavio
je sadržaj razgovora s Mozartovom udovicom Konstancom, koja je
rekla kako ju je šest mjeseci prije smrti Wolfganga Amadeusa počela
opsjedati misao da ga neko truje, pa je govorio da to radi upravo
osoba koja je naručila Requiem. - Ja ga, zapravo, za sebe pišem -
navodno je rekao. Pričala mi je također da su i poznati književnici i
kompozitori imali svoje teorije, ali se vjerovatno nikad neće znati
prava istina.
Ništa od toga ranije nisam znala pa me cijela priča zaintrigirala.
Pitala sam je zar se nije mogla napraviti autopsija, jer, koliko mi je
poznato, i na jako starim posmrtnim ostacima se mogu raditi
svojevrsne toksikološke i druge analize.
- Kako? Pa tebi očito nije poznato da niko na svijetu ne zna gdje
je njegov grob.
- Ali, kako je to moguće? - pitala sam istinski začuđena.
- Umro je u siromaštvu pa je gotovo tajno pokopan na malom
seoskom groblju u istu grobnu raku sa još sedam leševa. Eto tako.
Pretužno - dodala je kao za sebe.

~ 114 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Mnogo sam se priča naslušala od moje Jasmine. Kako rekoh, rado

je pričala o svemu osim o sebi. A ja sam željela znati. Zato što sam je
voljela. Je li sretna ili nesretna? Čime joj mogu učiniti lijepim bar
trenutak? Postoji li neki muškarac u njenom životu? Pa u to doba nije
imala ni četrdeset godina.
Nisu je zanimali ni odjeća, ni mirisi, ni kozmetika. Ponekad bih joj
kupila cvijet ili Mozartove kugle. Obožavala ih je.

~ 115 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Jednom smo se Peter i ja dogovorili da ćemo uveče izaći u

restoran koji sam voljela. Dok je popodne spavao, ja sam se dala na
spremanje. Od tuširanja, mazanja tijela mlijekom s mirisom lavande,
šminkanja, friziranja i na kraju oblačenja. Ko zna koliko sam vremena
utrošila dok najzad nisam bila zadovoljna sobom i samodopadljivo se
nasmiješila svom odrazu u ogledalu pa mignula lijevim okom, kao
zavjerenički. Obula sam i cipele, lijepe, elegantne salonke visokih
potpetica pa nestrpljiva što se više ne budi izašla na balkon zapaliti.
Bio je rezervirao mjesto u osam, već je bilo pola osam, a on je i dalje
spavao. Njegova još uvijek snažna prsa su se ravnomjerno dizala i
spuštala.
Svako malo sam virkala, nervozna, na rubu nerava, a nisam ga
željela buditi, možda bi bio mrzovoljan. To što sam bila na rubu suza,
koga briga za to. Konačno se protegnuo, zijevnuo, pa se podigao u
sjedeći položaj.
- Za šta si se to skockala, baby? - pitao je napola otvorenih očiju.
Naprosto sam pukla.
- Ne pravi se lud. Već smo trebali biti na večeri. Pogledao je sat na
ruci.
- Nikad nije kasno za večeru, samo nisam raspoložen i ne ide mi
se. Nisam nizašta.
Huja je narastala.
- Želim te nešto pitati. Znala sam jednog Petera koji je bio uvijek
vedar, uvijek pozitivan, uvijek spreman na akciju, izazov, Petera koji
je plovio dalekim morima, izlazio, šetao, putovao, igrao golf i stoni
tenis, imao puno prijatelja, riječju - živio. Sad znam jednog drugog
Petera, uvijek mrzovoljnog, mračnog, nesigurnog i uplašenog pred
životom, Petera koji provodi glavninu vremena sjedeći u sobi i kome
je najbolji drug i saputnik čaša vina.
Tišina. Neugodna, napadna, preglasna. Priznajem, osjećala sam
se nelagodno. Govorila sam sebi da sam prešla granicu pristojnosti, da
nemam pravo ispitivati drugoga čovjeka, ma o kome se radilo, o
promjeni vlastitih stavova, svjetonazora, načina života. Mogu ga
prihvatiti ih ne prihvatiti i to je sve. Nikako se postavljati u uloga
suca. Očekivala sam da će zapjeniti, kazati mi kako sam odveć drska,
kako sebi dajem za pravo mnogo više nego bih smjela i što dobar
odgoj dopušta, da je njegovo legitimno pravo živjeti svoj život onako
kako on smatra da treba, da je također legitimno promijeniti nazore,

~ 116 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

poglede, uvjerenja, stil života... i tome slično. I znala sam da će biti u

pravu, da ću se u potpunosti saglasiti s njim, zamoliti ga da mi
oprosti, da, ako može, shvati kako nije u pitanju šuplja priča niti
jeftina radoznalost nego želja da čujem šta može imati toliku snagu
da čovjeka preokrene za 180 stupnjeva, te kako sam uvijek ranije
vjerovala da se ljudi u biti nikad ne promijene bez obzira na teškoće
koje život donese, a nema čovjeka kome ih ne donese. Napravila sam
kratku stanku, radi efekta.
- I? - upitao je. Konačno!
- Zanima me koji od njih dvojice je pravi Peter. Eto.
Prolazile su minute, duge, beskrajno duge, kao godina, kao
vječnost, a on je opet samo šutio. Činio se kao čovjek zaokupljen
sopstvenim razmišljanjima koja sa mnom i mojim pitanjem nemaju ni
dodirnu tačku, kao da nije ni čuo šta sam ga pitala, a ako je i čuo, da
ga to ni najmanje nije dotaklo niti zanimalo, a kamoli da je smatrao
potrebnim dati mi odgovor, Preznojila sam se nekoliko puta, ali sam i
ja šutjela.
A onda, u jednom času, on podiže pogled, usmjeri ga pravo u
moje oči i ostade tako šuteći još koji trenutak. Oči su mu bile velike,
tamne, sjajne, tople, sjetne, divne. Onda, njegov tako poseban, tako
dragi glas na čiji sam se piskavi prizvuk već sasvim navikla, čvrsto
izgovori, sve jednako me gledajući u oči; - Postavila si mi dobro
pitanje. Hvala ti na tome. Imam potrebu odgovoriti pošteno, to je i
moj dug prema tebi... Kako? Ovako; Ne znam, draga! Ni ja ne znam
koji je Peter pravi...
U onom bljesku očiju, u onom glasu, bilo je toliko iskrenosti,
toliko spontanosti, toliko ljudskosti, toliko svega lijepog da sam ja
osjetila vlastiti poraz, a njegovu veličinu. I shvatila da govori istinu,
da čovjek sticanjem mnogo znanja dolazi zapravo do saznanja koliko
malo čovjek može znati...
Nikad, ali nikad, ni prije ni poslije toga, nisam dobila manje
očekivan odgovor. I nikad, ni prije ni kasnije, niko me jednim
odgovorom nije „kupio”. Sve ono što sam mu do tada bila zamjerila,
iz mene je prosto iščililo. Zato što sam mu vjerovala. Sasvim!
Osjetila sam neko poštovanje koje je vjerovatno i ranije postojalo,
a kojeg nisam bila svjesna. I neopisivu nježnost.
Pomislila sam kako je život jedan jedini, i koliko god trajao,
nedopustivo je kratak. Zašto bi se držali nekih krutih pravila, ikakvih
pravila? Trebamo oprostiti onome ko nas je povrijedio, voljeti iskreno
i čisto, nalaziti sreću u sitnim stvarima, ne željeti nešto što se desiti
neće, ne čekati da se vrati onaj ko je otišao zauvijek i nikad se ne
može vratiti. Jednostavno - živjeti. Radovati se svakom jutru kojem
~ 117 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

dočekamo zahvalni što dišemo, hodamo, osjećamo, volimo, što smo

nekome potrebni. Treba slomiti samo ono što može slomiti nas.
Moj muž se nikad neće vratiti. Moj Alen ima svoju divnu ženu,
svoju kćerkicu. Ja ću stariti svake godine sve brže. Zapravo, davno je
bila i daleko ostala moja mladost. Mladost koju nisam gotovo ni
osjetila, a kamoli proživjela, uživala u njoj. Ni djetinjstvo, proljeće
života, to najljepše doba u ovom besmislenom trajanju, nisam imala.
Tek što sam stala na prag djevojaštva, ja sam postala i žena i majka.
Breme koje su nosila slabašna pleća curice samo se povećalo. Tolike
godine braka u kojima je bilo neuporedivo više muke, gorčine, boli,
nego užitica. Zdravlje mi je već narušeno; šta će, ako poživim, biti za
pet, deset, petnaest godina? Da u neko doba ovisim o sinu, da
remetim njihov mir, njihovu sreću? Ovdje sam našla dobrotu i ljubav,
a jedino to sam u životu tražila. Zar da to napustim i vratim se nazad?
Kome? Koja to snaha sa svekrvom želi prisnost? Osobito u vremenu u
kome živimo, Vjerovatno bih jednom kad stvarno ostarim, bila samo
teret, nepoželjan, suvišan. A jedini razlog koji iz sebe izvlačim je
činjenica da Petera ne volim ljubavlju žene. Jesam li u svojoj
podsvijesti i njegova majka? Šta je to u meni autodestruktivno,
mazohistično? Bolest, ili je sve rezultat i posljedica preživljenih
trauma? Jesam li uopće normalna? I šta je normalnost? Zašto sa
Peterom nikad nisam ni pokušala voditi ljubav? Je li doista jedini
razlog tome moj strah da bi njegovo zdravlje, pa i život, dovela u
opasnost?
Kad me je naše prve zajedničke noći sasvim lagano, s nježnošću
razodjenuo, jesam li osjetila ushit, želju, išta nalik na zov puti, na
fizičku privlačnost, da strast i ne spominjem? Nisam. Osjećala sam
samo strah. Od čega? Od velikog ožiljka na prsima? Od brojnih ožiljaka
po trbuhu?
Sjećam se da su me njegove ruke počele milovati, a ja se
izmigoljila, dlanovima praveći branu. Željela sam zapušiti uši dok je
šaputao neke nježne riječi, obećavao mi doživljavanje nebeskih
vrhunaca. Pripremio je najbolje i najskuplje stimulativno sredstvo s
kojim je svaki muškarac kompletan i snažan ljubavnik. Pokušavala
sam sačuvati mirnoću, ostati pribrana.
- Molim te, molim te, dopusti da se ogrnem ili pokrijem, hladno
mi je. Želim da razgovaramo.
Pa sam mu staloženo i polako iznosila činjenice da već ima tri
premosnice, da mu je unatoč tome srce oslabljeno, da ima visoke
pritisak i puls. Još kad bi uzeo to stimulativno sredstvo koje, sasvim
sigurno kao i svaki lijek, ima nepoželjne popratne efekte,

~ 118 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

kontraindikacije, da i kod mladih i mnogo zdravijih ljudi njegovo

uzimanje može završiti kobno. Kako bih mogla dopusti da ga uzme?
- Želim te odvesti do raja - kazao je sav ushićen, zadihan, zjenice
su mu bile široke, oči sjajile kao kod moje Fifi u mraku.
- Možda bi zbilja u raj odveo nekoga, a taj neko ne bih bila ja
nego ti - kazala sam. Ljubav i seks imaju dodirne tačke, ali jedno ne
mora uključivati drugo. Bez dvojbe, neuporedivo više ljudi koji se
seksaju to rade bez emocija, ikakvih, čak i bez simpatije. A opet imaš
ljubavi koje traju decenijama, a da seksa nikad nije bilo. Neki se čak
nisu ni dotakli, a njihove su ljubavi ostale, i nakon smrti, vječne. Žive
u pričama, u knjigama, u pjesmama. Generacije i generacije su plakale
i plaču i plakat će kad slušaju o njima. Ima li ijedan sličan slučaj sa
vezama baziranim na seksu? Nema. Niti jedan.
Nekoliko puta me pokušao zaustaviti, preći preko brane od mojih
ruku, ali se nisam dala zaustaviti.
- Bojim se, Peter. Bojim se za tvoje zdravlje, pa i za tvoj život.
Ležao je na boku i šutio. Pogled mu je bio oboren, noktima je
strugao po čaršafu. Zvuk koji me uvijek iritirao, izluđivao.
Izvukla sam se iz postelje, obukla neku haljinicu, otišla u kuhinju
i skuhala kafu. Čekao me na terasi, obučen. Popili smo, šuteći, svako
svoju šoljicu. Ja sam ispušila dvije cigarete. Kad je ustao, potapšao me
po ramenu, kao kad otac tapše dijete koje je prošlo odličnim
uspjehom.
- Ja sam sretan čovjek. Dokazala si ne samo ljubav nego i
nesebičnost. Meni su svi ljekari strogo zabranili bilo kakav fizički
napor, uključujući i ovo što je bilo sporno. Moraš shvatiti, to sam
pokušao samo radi tebe. Da me ne smatraš mlakonjom.
- Znam. Stanje tvoga srca će se popraviti. A onda te neću štedjeti
- nasmijala sam se.

~ 119 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Danas je ovdje lijep, sunčan dan. Temperatura je ugodnih 18

stupnjeva. Maločas pročitah da je u mom Salzburgu ispod nule.
Nakon šaltanja po internetskim portalima, u ustima, duši, u
cijeloj meni je ostao neki gorak ukus. Novi teroristički napadi, nove
žrtve, nova utapanja nesretnih izbjeglica iz ratom zahvaćenih
područja Sirije, Iraka, Afganistana. Pa strašne pojedinačne sudbine. U
Španiji mlada majka ušla da vidi spava li još njena
sedamnaestomjesečna curica i tamo zatekla monstruma koji je
seksualno zlostavlja. Poletjela je prema njemu, a on bacio bebu kroz
prozor. Mlada majka ga je pokušala ubiti, on se žestoko branio pa su
oboje završili u bolnici. O sudbini nesretne bebice nije ništa pisalo.
Peter je spavao, u meni se sve uskomešalo, budili su se nemiri,
stari i neki novi. Obukla sam se pa izašla prošetati.
Noge su mi bile teške pa sam sjela u park i zapalila. Čovjek, ako je
čovjek, mora se osjećati loše ako je mislio, rekao, uradio nešto loše
drugom čovjeku. Koliko znam, ja to nisam. Pa ipak me boljelo. Sve me
boljelo. I uhvatio me strah. Strah od ljudi općenito, jer su postali
suprotnost onome što bi trebali biti. Nije me bilo strah za sebe, sve
što sam trebala uraditi u ovom životu, već sam uradila. Strah me za
mlade, za djecu. Ljudi više nisu bolesni pojedinačno, cio ljudski rod je
bolestan. Cijeli svijet se vrti oko moći, novca, seksa. Toliko ludila,
surovosti, zla. Roditelji s balkona i sa mostova bacaju rođenu djecu,
očevi i majke noževima, puškama, šakama ubijaju vlastito potomstvo,
žene ubijaju muževe, muževi žene, očevi sinove i sinovi očeve, djecu
seksualno i na sve druge načine zlostavljaju, trguje se ljudima kao
robom radi prostitucije, ropstva, trgovine organima, vode se
besmisleni ratovi, stotine hiljada ginu, milioni gladuju, u
zastrašujućem porastu su alkoholizam, narkomanija, kriminal svih
vrsta. Pa terorizam. Opasan, strašan, prestrašan. Uništavaju se
gradovi, prastari povijesni kulturni spomenici. To je ipak manje zlo od
ubijanja ljudi, nevinih, osobito djece. Svaki srušeni objekat može se
iznova izgraditi ili renovirati. Ljudski život ne može. Ko će renovirati i
izgraditi ubijenu djecu, očeve, majke? Ko će renovirati i sastaviti
razrušene duše? Niko. Nikad. Svi smo u vrzinom kolu. Htjeli - ne
htjeli, igramo. Jedno zlo priziva drugo. Upravo zato se sve vrti ukrug.
Nerazumljivo i tragično je da se najviše zločina događa u ime vjere i
Boga. Koje vjere, kojeg Boga? Mnogima je znana rečenica urezana na
zidu ćelije jednog logoraša u Aušvicu: „Ako postoji Bog, morat će
moliti za moj oprost.”

~ 120 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Iz tih kvazifilozofskih razmišljanja me trgnuo pogled na mladi

par koji je ulazio u park. Ona sva krhka ko lutka od porculana; kose joj
crne i kovrdžave, rasule se po ramenima; vitka, visoka, sva u džinsu.
On malo viši, također tamnokos i dugokos, obgrlio je i mrsi njenu
kosu na vratu. Gledaju se, nešto pričaju.
Po ko zna koji put me ophrvala tuga što je moja mladost prošla pa
se stresoh. Gledala sam ih s nježnošću i zavišću, nekako se
pomiješale, jedva sam čekala da prođu, da odu, da mi ne vraćaju
sjećanje na minulo vrijeme. U godinama ove mlade cure, gotovo
djevojčice, ja sam bila zaposlena žena i majka, budila se i lijegala sa
strahom hoće li moj muž odoljeti zovu kafane, hoće li neki belaj
napraviti... U neprestanoj trci između posla, obdaništa, kuće i svih
obaveza domaćice. Eto, tako i u tome je prošla moja mladost.
Kad izađoh iz tih misli i vratih se na klupu u parku, ponovo
ugledah onaj par. Sjeli su na drugu klupu, prekoputa moje. Pomislih
kako je najbolje da odem, ne bi bilo pristojno ni normalno da gledam
kako izmjenjuju nježnosti, a onda shvatih da je razmak između njih
bar pola metra, da oboje u rukama drže mobitele, i kao da su izvan
vremena i prostora zaneseno gledaju u ekrane, tipkaju, pa opet
gledaju...
Ostala sam još duže od pola sata, oni su, bez da su se ijednom
pogledali, sve vrijeme tipkali. Stavila sam cigarete i upaljač u torbicu i
taman kad sam ustala, ustadoše i njih dvoje i krenuše stazom. On je
ponovo zagrli, ponovo zamrsi njenu kosu na ramenu.
- Bože dragi, u kakvom svijetu žive mladi, u stvarnom ili
virtuelnom. I ne znam je li mi bilo žalosnije ili smješnije.
Kad je moj Alen upoznao Izabel, sadašnju ženu i majku njihove
Sare, na prvu se zaljubio. Nakon mjesec dana doveo ju je kući da je
upozna sa mnom, što je već slutilo na ozbiljnost njihove veze. Izabel
je zapravo prva cura s kojom me upoznao. Sva plava, vedra i
razdragana, odmah mi se dopala. Pomislila sam da baš takvu snahu
želim. Na odlasku sam je pozvala da dođe ponovo. Prošlo je i mjesec
dana, od Izabel ni traga ni glasa. Pitala sam Alena jesu li se razišli, on
samo odmahnuo glavom: - Nema teorije. Ne dam je nikome.
Pa mi onda lijepo objasnio da ona stanuje 30 kilometara dalje, da
se viđaju rijetko, ona je pri kraju studija pa mora učiti, on puno radi,
vide se tu i tamo u petnaest, dvadeset dana.
- Zar vam je to dovoljno? - pitala sam, a on se iskričavo nasmijao
i kazao: - Ma, bona, mama, svaki dan smo zajedno. I dobar dio noći.
Otkad furamo, niti jedno jutro nije prošlo da joj ne poželim radosno
dobro jutro, nijedna noć da joj ne poželim laku noć. Šaljem joj cvijeće,
najljepše.
~ 121 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Kako, sine?
- Čuj kako? Kao i svako. Preko fejsa.
Sjećam se kako sam se slatko i do suza smijala, a zapravo mi nije
bilo smiješno.
Nakon nekog vremena sam na svom sinu primijetila da je napet,
nervozan, da maltene svake minute vadi mobitel, pogleda i vrati ga u
džep. Nisam mogla a ne upitati ga ima li problem. Kratko je
odgovorio: - Izabel zategla. Ne javlja se. Naljutila se što sam njenoj
prijateljici lajkao i komentirao neki sentiš status.
- Pa što se ti njoj ne javiš?
- Taman posla. Znaš muški ponos. U meni neka huja buknula.
- Imati ponos je u redu, to je lijepo i hvale vrijedno. Ali, postoje
situacije kad izbije nešto bitnije od toga. Kukavice onda odstupe,
ponos uzimaju kao pokriće. Hrabri ga zgaze u ime onog većeg,
bitnijeg, ljepšeg.
- Dobro te je, mama. Odrastao sam, znam šta radim.
- Ipak ti moram reći i ovo. Nemoj ti njoj tipkati: Laku noć! Otiđi,
zagrli je. Nemoj joj poslati SMS: Volim te. Nađi je, kaži joj to. Nemoj
joj na profil ili u poruku staviti cvijet. Ostavi ga ispred njenih vrata.
Pošalji joj čestitku za rođendan, Novu godinu, godišnjicu. Čuvat će ih
pod jastukom, u škrinjici, ladici. Povuci je za kosu. Štipni za obraz.
Pomiluj po kosi... Kaži joj neki lijep stih, otpjevuši refren pjesme koju
voli... Vi, današnji momci, mislite da je curama dovoljna elektronska
ljubav. Da se nesporazumi rješavaju čekanjem ko će popustiti i javiti
se prvi? Ima još divnih, lijepih, pametnih djevojaka. Zato što većina
njih danas djeluje raskalašeno, lakomisleno, površno, sami ste krivi.
Među njima je puno sanjara, romantika, blesavih idealista da negdje
još postoji momak u čijem će se zagrljaju osjećati zaštićene i sretne i
sigurne. Da su jedne jedine, neponovljive. Da će s njim izgraditi svoju
tvrđavicu i rađati njihovu djecu. Elektronika nije život. Život je negdje
drugdje.
- Dosta te je. Zar uvijek ne ističeš kako tuđu privatnost treba
smatrati svetinjom?
- Naravno, sine. Ovo nikako ne znači da sad tako ne mislim. Ali, ja
sam tvoja majka. Možda si ti obrazovaniji i pametniji od mene, ali ne
zaboravi da je iskustvo najbolja škola. Stiče se samo življenjem. Jedno
moraš znati. Da bi tvoj život bio sretan, ispunjen, najpotrebnije je da
je uz tebe žena koju voliš. I da radiš posao koji voliš. Kad je to dvoje
ispunjeno, problema nema, i ako se pojave, lako se rješavaju.
- Imam to oboje.

~ 122 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Šta ako Izabel tvoju šutnju drugačije shvati? Ako se okrene

nekom drugom? Ne zaboravi, sine moj, zbog samo jedne krivo
donesene odluke u trenutku kad ti se čini da se ljubav nekako sama po
sebi podrazumijeva, cijeli život može biti promašaj. Pa onda prekasno
shvatiš da si najvažniju osobu olako pustio da ode iz tvog života. Onda
u neko doba poželiš noću okrenuti njen broj, čuti dragi glas. Slušaš
pjesmu koju ste oboje voljeli. Naspeš piće koje ste najčešće pili.
Napišeš joj poruku, a znaš da je nećeš poslati. I da je pošalješ, neće
odgovoriti. Pa joj nađeš zamjenu. A onda slučajno čuješ njeno ime i
zadrhtiš. I shvatiš da ona nije otišla iz tvog života, da neće ni otići. A
prekasno je da je vratiš.
Kad sam najzad završila, shvatila sam da me moj Alen nikad nije
slušao sa toliko pažnje. Ništa nije rekao, samo me potapšao po
ramenu.
I ja sam godinama korisnik facebooka. Otvorila sam profil najviše
zbog mogućnosti da svojim prijateljima postavim fotografije nekih
lijepih eksponata koje bih u tom času imala. Broj prijatelja je bio mali,
prihvatala sam za prijatelje samo ljude koje sam na neki način znala,
ali me je pratio veliki broj ljudi. Najveći otpor imam prema profilima
bez imena i prezimena, tipa: Crna udovica, Brus Li, Posljednji
mohikanac i slično. Na tim profilima nema ni fotografije te osobe,
najčešće je stajao prazan okvir. Takve sam uglavnom blokirala. Kad
sam prvi put nakon Mišine smrti otišla na profil, dočekala me poruka
nekoga ko je sebi dao ime Noćni leptir. Pročitala sam je bez da sam je i
trebala otvoriti, imala je samo nekoliko riječi: Klanjam se pred
dubinom tvoga bola. Vidjela sam da je poslana na dan Mišine sahrane.
Po automatizmu sam pritisnula blokiraj, a kad se pojavilo: Jeste li
sigurni da ovu osobu želite blokirati, na trenutak zastala pa pritisnula
odustani.
Sutradan je Izabel došla kod nas na večeru. Za nepuna tri mjeseca
bila je svadba.
Trgnula sam se iz sjećanja i pogledala na sat. Peter se sigurno
odavno probudio. Požurila sam kući. Zatekla sam ga u krevetu. Toliko
je drhtao da mi se činilo kako se i krevet trese s njim. Izmjerila sam
mu temperaturu. Bila je blizu 40 stupnjeva.
Tablete i oblozi su je neznatno spuštali. I dalje je bio vreo. Sjetila
sam se našeg bosanskog recepta. Ogulila sam krompir i narezala ga na
kriške. Kad sam ga počela redati po njegovom čelu, skočio je skoro pa
užasnut. - Jesi li ti Hitler? Ili Staljin? - vikao je, a ja se počela smijati i
plakati.

~ 123 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kad nas je mama napuštala, na autobuskoj stanici, dokle sam je

ispratila, kazala mi je da ide u Njemačku, trbuhom za kruhom. Baš
tako je rekla svojoj kćerkici od dvanaest godina. A kad se nakon neke
četiri godine - u kojima o njoj nismo znali baš ništa, čak ni toliko je li
živa - javila, bila je u Austriji. Je li uopće i bila u Njemačkoj, a ako
jeste, kako je došla u Austriju, u Salzburg, za mene je još uvijek
nepoznanica. Zapravo, i mama kao osoba, kao majka, kao čovjek, isto
kao i njen život, čak i danas su meni najvećim dijelom nepoznanica.
Kazala sam već da se nakon prvog javljanja ponovo znala s
vremena na vrijeme javiti, uvijek razglednicom na kojoj su pisale
redovno samo dvije riječi:
- Pozdravi, Rozalija.
S vremena na vrijeme bi poslala nešto novca, čak je znala i doći
na dan, dva, tri. Te posjete su bile više mučne nego lijepe, sve su veze
između nje i mene, sestre i nje popucale već nakon prvog susreta,
samo ju je brat i dalje gledao čisto zadivljeno.
Naše ponovno druženje je počelo kad smo došli u Salzburg. Brat je
otišao tri godine ranije i živio s njom. Manje-više su dobro
funkcionirali. Živjela je u vanbračnoj vezi s Ištvanom, Mađarom koji je
bio deset godina mladi od nje.
Kako je počela njihova veza, ne znam. Načula sam, ne tvrdim da
je tako i bilo, da je bio moralno i materijalno propao, bio beskućnik. Iz
nekih, samo njoj znanih razloga, počela ga je čupati iz gliba, kupovati
mu odjeću, hranu, trudila se svom snagom resocijalizirati ga, a kad je
uspjela, primila ga je kod sebe i nastavili su trajati udvoje sve do
njegovog kraja.
Umro je iste godine kao i moj muž, samo pola godine ranije.
Mami je bio poslušni umiljati psić koji ju je obožavao, skakutao oko
nje, ispunjavao svaku njenu želju, skakao na svaki njen mig kao što
pas na naredbu skoči i donese bačenu loptu ili kost. Njen pas Princ se
zbilja ponašao kao princ, na naredbe se nije ni osvrtao. Kao da su
Ištvan i Princ bili zamijenili uloge.
Moj dragi očuh bio je duša od čovjeka i zaista sam ga gotovo kao
oca voljela. Mama je i u to doba bila ista kao i onda dok je živjela sa
nama. Najveći dio vremena je poklanjala sebi, na biranje i kupnju
odjeće, nakita, mirisa; lickala se, njegovala, išla na tretmane kod
kozmetičara, pedikera, na manikuru, masaže, činila baš sve da odgodi
i uspori starenje. Ni za šta se nije uzrujavala. Nije ni imala potrebu.

~ 124 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Sve svoje frustracije, nezadovoljstva, žal za mladošću, sve je to

rješavala vrlo uspješno - uzrujavajući, izluđujući sve oko sebe.
Do penzije je radila kao knjigovođa. Čak i da nije radila ništa,
mogla je vrlo lagodno živjeti jer joj je baka, žena jugoslovenskog
konzula u Francuskoj, u oporuci ostavila dovoljno novca i nekretnina.
Stan u Parizu i vilu na nekom brdašcetu u okolini Pariza. Stan je dobro
unovčila, a vilu, kojega li čuda, u oporuci ostavila meni. Nikad nisam
otišla čak ni da je vidim i ko bi ga znao u kakvom je sad stanju.
Svaki dan joj je dolazila žena koja bi skuhala, servirala, uradila
sve što je potrebno za taj dan, a petkom je dolazila druga koja je
održavala stan blistavo čistim.
Kad smo Mišo, Alen i ja došli, činilo se da nam se obradovala.
Radost, ako je i postojala, bila je kratkog daha, trajala je do narednog
jutra kad je njeno lice iznova postalo namršteno i grubo. Mene je
nekako podnosila, prema Alenu bila dosta blaga, Mišu je mrzila.
Vikala ne njega bez razloga i povoda, vrijeđala ga i ponižavala na sve
moguće i nemoguće načine. Zato je on, dok sam ja radila u onom
brdskom hotelu, naprosto pukao, pokupio Alena i vratio se u Bosnu...
Godine su prolazile. Kad je počeo rat u Bosni, Mišo je preko noći
postao četnik, monstrum, zločinac; nije ga mogla očima gledati.
Onda je došla bolest. Bez obzira na sve, nas je shrvala vijest da
boluje od raka. Naprosto smo se pogubili. Ona je ostala
nepromijenjena. Hrabro, kao malo ko, podnijela je operaciju.
Odstranili su joj cijelo plućno krilo. Na ostale vidove liječenja,
hemoterapije i citostatike odlučno je rekla ne i nakon postoperativnog
oporavka se vratila kući. Nastavila je živjeti kao da su joj izvadili zub.
Dolazila sam svaki dan. Ostala bih sat-dva, a sve vrijeme osjećala
da jedva čeka kad ću otići. Za rođendan bih od usta otkinula da bih joj
kupila skup poklon, a ona je smatrala suvišnim i nepotrebnim sve što
nije imalo svjetski poznatu marku. Pa ipak, niti jedan moj markirani
poklon nije ni pogledala sa zanimanjem, a kamoli šta više. Odmotala
bi ga, bacila letimičan pogled pa tražila račun da to zamijeni za nešto
drugo. Sjećam se da je prekrasan i užasno skupi mantil, Armanijev,
zamijenila za nekoliko pari štrampli; dotad nisam ni znala kako
postoje tako skupe štrample. Neke od mojih poklona bi jednostavno
dala ženama koje su joj brinule o kući.
Ištvan me jedne večeri, kao obično, ispratio i šapatom kazao da
brine. Ona nemilice razbacuje novac na nepotrebne stvari, a sve ga je
manje. Vidjela sam da je zabrinut. Pokušala sam ga utješiti riječima da
ne brine, mama je u nasljedstvo dobila osim onog stana u Parizu koji
je prodala, veliku kuću i veliko imanje u Livnu kao nasljedstvo od oca.
Tužno se osmjehnuo i rekao: - Zato ti i pričam. Potpisala je ugovor sa

~ 125 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

nekim bračnim parom da se brinu o njoj do kraja života, a ona im je

prepisala i kuću i imanje. Ti ljudi su već bili kod njih više puta, bili su i
kod advokata, uskoro će se doseliti kod nas.
Htjela sam se vratiti da ozbiljno razgovaram s njom, kažem joj da
su to sigurno neki bosanski prevaranti, da će je nasamariti, ali me moj
dobri očuh zamolio da to odgodim za neki drugi put i da joj kažem
kako sam to čula iz nekih drugih usta.
Cijelu noć nisam spavala, sutradan sam jedva radila, a nakon
posla došla i poslije par konvencionalnih rečenica kazala da sam čula
to i to, pa dodala:
- Mama, tebi je osamdeset godina, ne pravi gluposti, šta će tebi
uopće ti lopovi, imaš Ištvana, imaš nas, daj da to osporimo dok je
vrijeme, pozvat ćemo se na tvoje godine.
U očima se zapalila vatra, plamen je kuljao kao iz očiju zmaja kad
je viknula, gotovo vrisnula: - Koje godine, vještice! Marš iz moje
kuće! Čuješ li me?! Marš!
Jedva sam došla do auta, sve sam teturala, unutra sjedila bar
deset minuta prije nego što sam bila u stanju pokrenuti ga.
Ponovo besana noć, ne zbog uludo bačenog imanja nego njenih
očiju, glasa, onog gotovo neljudskog krika prepunog mržnje. Cijeli dan
sam se pokušavala skoncentrirati na posao, distancirati nekako od
svega ostalog. Prekosutra sam na velikom sajmu u Inzbruku imala
prodajnu izložbu na kojoj je učestvovalo dosta aukcijskih kuća. Stigla
sam u Inzbruk iscijeđena kao limun i tek što sam ušla u naš prodajni
prostor, zazvonio mi je telefon. Bila je mama. Nije pričala, siktala je: -
Dabogda ti starost sama dočekala! Dabogda nemala s kim progovoriti!
Dabogda ti bila željna svojih najmilijih! Dabogda...
Prekinula sam vezu i isključila telefon.
- Šta je bilo, gazdarice? - bojažljivo je upitao Mark, jedan od
pomoćnika, i ja sam tek tad shvatila da plačem.

~ 126 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Vremenom je sve vidnije starila. Dolazila sam svaki dan,

pomagala joj da jede. Ponekad je odbijala, ponekad nevoljko
prihvatala, a svaki zalogaj uzimala kao da je otrovan.
Onda je odjednom postala pažljiva, divna prema Miši, čisto kao da
ga je na neki samo njoj shvatljiv način zavoljela. Sa zahvalnošću je
prihvatala svaki njegov dar, makar se radilo o sitnici, ispoljavala
radost kao dijete, divila se i poklonu i Miši. Moje i dalje ništa nije
valjalo, ma koliko truda i novca u to uložila. Sviđali su joj se i pokloni
od Alena. A i one Alenove i Mišine, zapravo sam ja i birala i kupovala.
Bio je mart 2012. U prirodi, u zraku, na travnjacima i u parkovima
već se dalo naslutiti da proljeće dolazi. Sunce je ranije izlazilo i sijalo
jače, dani su bivali duži, kao da su se i priroda i ljudi budili iz neke
opće učmalosti; lica su bila vedrija, opuštenija, mirnija.
Inače, u Salzburgu je čudno kako vremenske prilike djeluju na
ljude. Kotlina, česte kiše, ravnica, ništa od toga ne djeluje ni
stimulativno ni relaksirajuće pa je većina ljudi sa povišenim pritiskom
povremeno agresivna, niskotlakaši nerijetiko u nekom letargičnom
stanju. Ta slika se najviše mijenja dolaskom proljeća.
Prve travke, prvi zameci lišća, prvo proljetno divlje cvijeće, onaj
miris nadolazećeg proljeća koji se tako dobro osjeti, a koji se ne da
opisati, na sve je djelovao gotovo iscjeliteljski. Ljudi bi živnuli kao
nakon preležane bolesti. U jednoj mračnoj martovskoj noći, kišovitoj i
vjetrovitoj, tiho, kao što je i živio, moj očuh je samo izdahnuo. Mama
je to registrirala tek ujutro kad je domaćica već skuhala kafu, a mama
otišla da ga pozove. Bio je već hladan.
Žena koja je izgledala jača od života, jača od smrti, nesalomljiva,
tada se slomila. Kao da joj je uginuo pas s kojim je provela decenije,
navikla na njega, koji ju je bezuslovno volio, ispunjavao svaku njenu
želju, a ona se prema njemu odnosila upravo kao gospodarica. Možda
griješim, ne znam...
Dok smo je brat i ja između sebe gotovo vukli do groba, pitala
sam se zar za sve te godine, unatoč svega, svih napora da joj ugodim,
da isprosim bar mrvu sjaja u očima, mrvu ljubavi, nije mogla dati ni
toliko. Spustili su kovčeg, poravnali zemlju. Gotovo. Nema ga više.
- Zar samo za ovo živimo? - mislila sam ne sluteći da će već u
novembru iste godine, u grobu baš naspram očuhovog završiti i moj
muž.

~ 127 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Nakon toga mama se dodatno slomila. Nije bolovala ni od čega.

Preko dvadeset godina je živjela sa jednim plućnim krilom, njen rak je
nestao zauvijek, kao da ga nije ni bilo. Jedino ju je počela hvatati
staračka demencija. Ponekad bi izgubila predstavu o prostoru i
vremenu, o sebi, o nama, pa bi se opet vraćala jednako zajedljiva,
jednako ljutita, jednako zahtjevna. Griješim, nije jednako, nego
mnogo gore.
Nikoga nije podnosila u svojoj blizini, a više nije mogla sama.
Nismo očekivali njen kraj, nekako smo u sebi počeli vjerovati da će
živjeti bar dvjesto godina, možda i do kraja svijeta.
U zimu 2013. smo je morali smjestiti u starački dom. Išla sam joj
baš svaki dan bez obzira na vrijeme, umor, obaveze, moje stanje. Kao
da i nisam. Ipak bih je okupala, mada to nije bila moja dužnost,
namazala kremom, puderom, obukla. Sve vrijeme se ponašala
jednostavno kao da me nema.
S proljeća su jednom u deset navečer zvali iz doma i obavijestili
me da mami nije dobro. Odmah sam otišla. Nije bila pri svijesti,
užasno teško je disala, hropci su ledili krv. Nije mi bilo jasno da su joj
u takvom stanju oči otvorene. Svako malo bih uhvatila sebe kako ih
gledam, buljim, očajnički tražim nešto, borim se svim silama da to
nešto nađem. Šta? Malo, samo trun ljubavi.
Nazvala sam brata. Znala sam koliko će mu biti teško. Volio ju je
svim srcem, kao da je ona bila još jedina spona koja ga vezuje sa
životom. Nakon što mu je brak propao, gotovo sve vrijeme kad nije na
poslu, bio je uz nju.
Odjednom mi je sinulo. Prije nekoliko godina jedna časna sestra,
koja je radila baš u tom domu, kada sam otkupljivala stvari jednog
umrlog stanara, dala mi je flašicu vode koju je donijela sa sobom kad
je došla iz Vatikana, gdje je nekad služila Bogu. Rekla mi je da je to
voda uzeta sa sedam svetišta. Prije nego što je brat i došao, izašla
sam, sjela u auto i požurila kući donijeti tu vodu.
Kad sam se vratila, sve je bilo isto osim jednog. Mamine širom
otvorene oči, dugi panični hropci koji su se odbijali o zidove,
prozorska stakla, sve je jezivo odjekivalo. Medicinska sestra je upravo
izlazila. Ono novo bio je moj brat sklupčan u fetalni položaj pored
kreveta. Ramena su mu se grčila, glavu mu nisam ni vidjela. Otvorila
sam onu flašicu s vodom, jednom rukom tankim mlazom pohvala
mamu po licu, vratu, prsima, rukama, a drugom rukom je krstila i
šaputala: - Isuse Kriste i Majko Božja, pomozite joj...
I žalila što ne znam niti jednu molitvu. Odjednom me neko
snažno uhvatio za ramena i povukao nazad, umalo me srušio, sva se
voda prolila, flašica ispala na podne pločice i skršila u stotine
~ 128 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

komadića, a sobom se razlijegao krik moga brata: - Nisi normalna,

prizivaš joj smrt!
Počeli smo se naguravati, onda je ušla medicinska sestra, stala
između nas, a ja postajala svjesna tišine. Hropci su nestali.
Vrijeme je srušilo svoje međe, razvalilo gvozdene granice koje je
mama podigla oko svog istrošenog i potpuno ostarjelog tijela. Svitalo
je dok sam kupala taj sepet kostiju ovjenčan oreolom svojih devedeset
godina pa se sjetila drage psihijatrice frau Meusburger koja mi je
istoga dana, kad mi je rekla da smo sretni što nas je mama napustila,
da nije, svi bi bili ludi, rekla još: - Frau Moreti, makar vas je rodila,
ona je bila i ostala u duši vaša maćeha. Ali, ima nešto jednako
porazno. Od djetinjstva se vi osjećate kao njena mama.
Sahranjena je odmah uz očuha. Niko ko bi zastao pored grobova
ne bi mogao naslutiti ni da su se ikad sreli. Na očuhovom grobu je
pisalo Ištvar Kertez, na maminom Rozalija Lukić (njeno djevojačko
prezime bilo je u dokumentima, Hasanović je brisala nakon razvoda s
tatom).
A moj jedini brat kojeg sam cijeli život voljela, kojeg i sad volim?
Nakon kidanja te zadnje spone (mene kao da nije ni bilo iako sam bila
tu za sve što mu je ikad trebalo) umalo je preživio. Nakon mamine
smrti, mjesec dana je bio na bolovanju pa se nevoljko vratio se na
posao.
Sve vrijeme otkad je došao u Salzburg radio je kao vozač kamiona.
Na poslu su ga smatrali i dobrim čovjekom i uzornim radnikom koji ni
sa kim nije dolazio u konflikte, na vrijeme dolazio na posao, radio
koliko god da je trebalo.
Od mamine smrti me izbjegavao koliko god je mogao; nije više
dolazio kod nas. Za njegov porok saznala sam tek nakon što je gotovo
sve što je imao prokockao, čak zapao u dugove. Krivicu nisam ni
tražila ni nalazila u njemu, nego u sebi. Morala sam ga držati na
očima; on je, jednako kao što je i Mišo bio, matoro, emotivno, nezrelo
dijete. Zašto nisam više pazila na njega, više brinula, išla mu makar i
protiv njegove volje?
Na poslu ga nisam našla, kazali su mi da nakon naporne ture po
cijeloj Austriji i Njemačkoj ima nekoliko slobodnih dana. Nije bio ni u
malom podstanarskom stanu u koji je uselio nakon što je svoj
prokockao. Gazdarica mi je rekla da nije ni čudo što ga nema, on
najviše noći prespava u kamionu. Tamo sam ga i našla, usnulog,
neurednog. Kad sam ga probudila, gledao me potpuno zbunjeno,
izgubljeno, bunovno. Da ne dužim, nekako sam ga uspjela nagovoriti
da odemo ljekaru. Doktoru Hansu sam otišla zato što ga nisam znala,
bilo me naprosto sramota otići do nekog od mojih prijatelja.
~ 129 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Čim smo ušli, brat je počeo vikati: - Moja sestra misli da sam lud,
hoće u ludnicu da me zatvori, a ja nisam lud, ja sam samo nesretan,
Doktor je gledao malo njega, malo mene i šutio. Onda sam ja rekla
da ne mislim kako je moj brat lud nego da ne živi normalnim
životom, na šta se doktor obrecnuo i pitao: - Gospođo, zašto vi
mislite da vaš brat ne živi normalnim životom?
- Bi li vi smatrali normalnim život taj u kome je neko prokocka
sve što ima, čak i ono što nema, pa upao u dugove; život u kome
osoba po petnaest dana spava u kamionu, a ne u krevetu?
- I šta sad? - pitao je doktor Hans.
- Želim da mu pomognete.
- Ali, on je već otišao.
Sva skrhana sam krenula nazad, na posao. Očekivala sam da dođe
moj prijatelj, slikar Tibor Thot. Upoznali smo se tako što mi je u
radnju donio svoje tri slike, jednu grafiku i dva akvarela. Djelovao je
nekako utišano, stidljivo, gotovo izgubljeno. S njim je došla prelijepa,
crnokosa, mlada žena. Grafike nisam voljela, a ta dva akvarela su me
čisto plašila, neka depresija i očaj su virili iz njih. Kazala sam da ne
mogu otkupiti njegove slike, a on je gotovo molio, novac mu je nužan,
dat će ih po cijeni daleko nižoj od stvarne vrijednosti. Uzela sam ona
dva akvarela. Poslije je često dolazio, istinski smo se sprijateljili. Bio je
Mađar, oženjen Austrijankom sa kojom je imao malu kćerkicu, ali se
zaljubio u Marijanu, Mađaricu, onu koja je, kad je prvi put dolazio,
bila s njim. Sad oni žive zajedno, napustio je porodicu, a užasno pati
za kćerkom. Žena mu ne dopušta ni da je vidi. Vremenom smo se
zbližili, bio mi je gotovo kao brat. Pričali o svemu, o slikarstvu,
njegovoj kćeri, njegovoj nostalgiji za Mađarskom; nikad se nije uspio
asimilirati u Austriji. Ponekad bi poručili gotovu hranu i zajedno jeli.
Jedan dan mi je donio sliku dva klovna. Kazao je da ju je sa puno
ljubavi radio za svoju kćerku, da joj je pokloni kad odraste, ali je
prisiljen prodati je. Marijana nigdje ne radi, ima troje djece i on ih sve
mora izdržavati prodajom svojih slika. Dolazio je jučer, kazao je samo
na kratko jer žuri.
- Svratio sam da ti kažem da putujem.
- Gdje?
- Daleko, jako daleko.
- U Mađarsku?
- Ne, putujem na mnogo ljepše mjesto. Znaš, Lora, tamo je vječno
proljeće, nešto ljepše ne možeš ni zamisliti. Sunce, trava, behar,
cvijeće, plavo nebo. Milina jedna. Volio bih tamo livadama trčati s
tobom.
~ 130 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Zašto onda izgledaš tužno?

- Brinem za tebe. Jako se brinem. Čuvaj se, molim te.
- Zašto ideš, Tibor? Jesi li se posvađao s Marijanom?
- Nikog bližeg od tebe nisam imao. Strah me za tebe. Jedina briga
ste mi moja kćerka i ti.
- Tibor, Tibor, stani, reci mi gdje ideš? I ja tebe volim ko brata
rođenog.
- Žao mi je što sam prodao onu sliku koju sam radio za nju.
- Nisam je prodala. Sklonila sam je na sigurno da ti je jednom
vratim.
- Ti si divna osoba, zato se i brinem za tebe.
Pa je ponovo pričao o proljetnim pejzažima koji ga čekaju.
- Moram sad poći. Upamti da te tvoj prijatelj Tibor voli.
- Znam ja to. Ako sad žuriš, sutra dođi da popijemo kafu pa ćemo
se onda pozdraviti.
Podigao je ruku i mahnuo mi pa izašao. Negdje na pola puta do
radnje zazvonio mi je telefon. Bio je Alen.
- Mama, upravo sam čuo na vijestima da se Tibor ubio u hotelu
Eugedorf.
Jednoga dana moja prijateljica, isto Mađarica, rekla mi je da je
upoznala njegovu kćerku, da liči na oca i da se raspitivala o njegovim
prijateljima. Zamolila sam je da mi nabavi njen broj telefona. Čim sam
ga dobila, nazvala sam je, dogovorile smo se da dođe kod mene.
Pričala sam joj puno o njenome tati. Plakala je, rekla da ga se dobro
sjeća, imala je devet godina kad je otišao. I ona je patila za njim, ali joj
mama nije dozvoljavala nikakav kontakt. Sudbina je htjela da slika
ipak dođe u ruke Tiborove kćerke. Ja sam joj je dala i rekla da ju je
njen tata za nju slikao i ostavio kod mene. Uzela je sliku sa
klovnovima i srčano se zahvalila. Izljubila me.
Nikada više nisam vidjela svoga brata. Jednom je poslao
razglednicu iz Dortmunda. Napisao je samo: Sestro okay sam nebrini
(da, baš tako, bez ijednog zareza i nebrini. A znao je napisati okay).

~ 131 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Opet me Alenov poziv probudio u gluho doba dok sam plovila

najslađom pučinom sna.
- Izvini, mama, ovaj put nisam zaboravio na vremensku razliku.
Jednostavno, nisam mogao čekati.
- Kaži, sine - glas mi je, kao i obično nakon buđenja, zvučao
bunovno.
- Ne znam kako da ti kažem. Uvodi su valjda višak. Umrla je tvoja
Jasmina.
Nestalo mi je daha. Borila sam se da udahnem, prodišem.
- Pa čule smo se prekjučer, bila je dobro, bar mi je tako rekla.
- Javili su da joj je umro muž. Pošteno, nisam znao ni da ga ima.
Samo je izgovorila: ‘Moj Saša!’, i srušila se ko ledenica.
- Kako znaš?
- Zlatan je bio kod nje, došao da joj kaže. Njemu je baka javila. Da
zvizneš! U jednom danu izgubiti oba roditelja... Eto, što ti je život.
- Čuvaj se, Alene - kazala sam i prekinula vezu. Pogledala sam u
Petera. Njegovo golo desno rame se dizalo i spuštalo u pravilnom
disanju. Obukla sam trenerku, uzela cigarete pa izašla ne terasu.
- Vi, ljudi, dolje samo dođete i prođete, ja vas sve dočekujem i
ispraćam, jedne dok dolaze, druge dok odlaze - kao da se mjesec
podrugljivo cerio.
Mislima sam se vratila u moje zadnje veće provedeno u
Salzburgu.
Uveče sam se pozdravila sa snahom i svojom milom unukom
Sarom. Još je sasvim malena, ni godina joj nije, naravno da joj nije bio
jasan ni onaj čvrsti zagrljaj, tepanje, moje suze. Sa Alenom nisam,
sutra će me voziti na aerodrom. Pozdravila sam se sa svojim dragim,
najbližim prijateljima lično, sa ostalima telefonom. Bilo mi je žao što
nisam našla Jasminu. Kuća je bila zaključana, nikoga nije bilo. Sinovi
Zlatan i Bojan su već odrasli, žive svoje živote. Ona, vjerovatno, kao i
svaka majka nakon što ptići odlete, boluje od sindroma praznoga
gnijezda. Pogotovo što je sad bila daleko od mladosti, prešla je
šezdeset petu. Da je zovnem? Ne, nikako. Nije ona od onih sa kojim se
rastaje telefonom. Odlučila sam kad pođem na aerodrom kratko
svratiti.
Vratila sam se u stan, sjela, zapalila, milovala Fin, Džipsi je ostao
kod Alena. Nisam osjećala ništa osim umora i praznine. Samo sam se
~ 132 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

po ko zna koji put pitala je li odluka da zauvijek odem u Ameriku

donesena ishitreno, ispravno; hoću li se pokajati. Zar iko normalan
počinje novi život sa skoro pedeset pet godina? Je li Peter vrijedan da
bar pokušam? Znam da nema savršenih među ljudima. Ako to znam, a
valjda bi toliko trebao znati svako, onda je jasno da svi imamo dobre i
loše trenutke, da će nas onaj koga volimo nekad dovesti do ushita,
drugi put do ludila. Kao i mi njega. Svi griješimo, češće ili rjeđe, manje
ili više, svi smo ponekad uplašeni i nesigurni. Ako nekog prihvatimo i
volimo upravo takvog kakav jest, i ne samo prihvatimo nego smo
sretni s njim, nesavršenim kao i mi sami, onda se to ljubavlju može
zvati. Tu je iskočilo ključno pitanje: Jesam li ja njega takvog
prihvatila? Volim li ga? Drag mi jeste, bitan mi jeste ali, je li to ljubav?
- Neću razmišljati - odlučila sam. - Šta je, tu je. Sve smo
dogovorili, na stolu su pasoš i avionska karta. Nema uzmicanja. Popit
ću kafu.
U tom času je neko zvonio. Nisam mogla ni naslutiti ko, jer sam
se sa svima koji mi nešto znače ovako ili onako pozdravila, sa
Jasminom ću sutra. Nije ni Seka, Bosanka koja će ostati u stanu, ona
će doći ujutro. Željela sam posljednju noć prije odlaska provesti sama.
Pred vratima je bila moja Jasmina.
- Lijepo, bogami. Otišla bi tek tako.
- Ne budi bezobrazna, tražila sam te. Skitaš, je li?
- Ko više od starih žena voli skitati? - smješkala se.
- E baš si ti predstavnik starih žena. Nisi ti ni s od starih. Upadaj.
Ušle smo smijući se. Više nije bilo ni umora ni praznine ni pitanja
šta će biti sutra, ona je sve to svojim dolaskom rastjerala.
Nasula sam nam po šoljicu kafe, zapalila. Činila mi se sjetna što
baš i nije njoj slično. Nisam pitala ništa, dobro sam znala da to ne voli.
Ali, ona je počela:
- Znam da nije vrijeme, ali jeste mjesto - tada se glasno
nasmijala. - Znaš, uobičajeno je to nije ni vrijeme ni mjesto, zato se
smijem... Nebitno. Koliko se mi već poznajemo? Dvadeset sedam
godina. Za to vrijeme znaš manje-više sve iz mog usamljeničkog
života. Za ono prije, ne znaš ništa. Ti sutra ideš, ko zna hoćemo li se
ponovo vidjeti. Svu sreću ti želim, ti to znaš, suvišno je i što sam to
rekla. Ali mislim da bi trebala znati neke stvari, tačnije, zašto sam sve
ove godine bila kao prognana iz života, osim sinova i tebe nikog
bliskog nemam.
- Nemoj, Jasmina. Osjetila sam da ti je tvoja privatnost sveta.
Možeš se sutra pokajati.

~ 133 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Ha-ha-ha, ma nisam nikoga ubila, ne boj se. A dvadeset sedam

godina je valjda dovoljno da nekoga do dna duše upoznaš, da shvatiš
je li vrijedan povjeravanja.
Usput da ti ispričam jednu zgodicu. Bila sam još djevojčica. Išla
sam s majkom preko neke livade. Juli, sunce upeklo, iz visoke trave i
rijetkog niskog rastinja nešto sušnu. Stala sam i kazala majci da se
bojim.
- Čega, sine?
- Zmije.
- Ne trebaš se bojati. Ove koje pužu vidiš, prepoznaš, skloniš se. A
postoji i protuotrov.
- Ti se ne bojiš?
- Ne. Bojim se onih drugih, opasnijih - kazala je tiho, jedva da
sam je čula. - One koje u njedrima nosimo i grijemo. I ne prepoznaješ
je dok te ne ujede. A za njih nema protuotrova.
Godinama nisam razumjela šta mi je majka željela kazati. A onda
sam saznala. I razumjela. Boljelo je. Također sam spoznala da sam ja
vlastitoj majci bila zmija.
Zamislila se, odsutno gledala u gotovo ogoljeno stablo topole pod
mojim prozorom.
- Ne volim jesen, nekako je siva i sjetna. Vjetar odnosi uspomene,
unese nespokoj i vraća me na neku daleku klupu u nekom dalekom
gradu, tamo odakle mislim da sam zauvijek pobjegla. A nisam -
kazala je odsutno, kao za sebe. - I nikad neću.
Onda je počela pričati. Rođena je u Sarajevu, u Starom Gradu, na
Bistriku. Otac joj bio kujundžija, imao svoju radnju na Baščaršiji,
majka bila krojačka, ali samo za odabrane dame. Oba roditelja
pobožna - klanjali, postili, otac svaki džuma-namaz klanjao u
Begovoj džamiji, svaki bajram-namaz također tamo klanjao. Izrasla u
ljepoticu, a bila im jedinica. Prijateljice iz gimnazije, bila je
maturantica, predložile je za takmičenje Miss Jugoslavije. Roditelji se
protivili, pa popustili. Pobijedila je, ponijela lentu najljepše djevojke
Juge. Nije željela ići ni u manekenstvo ni u modele, ništa, sve se na
tome završilo. Često se kajala što je i na to pristala. Odlučila je
studirati u Beogradu. Zavoljela ga na pripremama za izbor mišice.
Roditelji dopustili. Bila je na kraju druge godine kad je sa dvije
prijateljice izašla u hotel Moskvu. U neko doba, stolu je prišao neki
momak da pozdravi jednu od njenih prijateljica. Kad joj se pogled sreo
s njegovim, zaboravila je i ko je i gdje je, lebdjela kao u bezvazdušnom
prostoru. Isto se desilo i s njim, zaboravio se čak i pozdraviti s
poznanicom. Samo su se gledali kao da je na njih bačena magija. Tako

~ 134 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

je počelo. Budni su sanjali svako svoj, i oboje isti san. Saša je postao
središte, Saša je postao početak i kraj. Sve.
Kad bi otišla kući, nije se usudila ni spomenuti ga. Ali, kad je
jednom prilikom otac pričao o udaji kćerke njegovog prijatelja za
pravoslavca, pa onako sav izbehućen kazao: - Da se moja uda, i da u
Australiju ode, našao bih je i zaklao bez bismile - skamenila se, bojala
se da će i bez klanja umrijeti. Zato što je osjećala da bez Saše ne može
živjeti. Nastavila je šutjeti, vrijeme je prolazilo. Svaki dan ljubav jača,
veza čvršća, kao da su već tada bili jedno. Na polovini završne godine
tetka, koja je živjela u Salzburgu, nazvala je i kazala da joj je otac
umro. Baš u svojoj kujundžijskoj radnji, s čekićem u ruci, u trenu.
Mama nije u stanju govoriti, zato joj je ona javila. Šok, nevjerica, bol,
sve ono što ide uz smrt nekoga koga neopisivo volimo.
Nekoliko dana nakon sahrane se vratila u Beograd, obavezama na
fakultetu, učenju, Saši... On je godinu ranije diplomirao ekonomiju i
već radio kao direktor nekog uvozno-izvoznog preduzeća. To radno
mjesto je dobio vjerovatno zato što su mu roditelji bili ugledni, tata
politički i državni funkcioner, majka profesor univerziteta.
Kad je diplomirala, nije znala šta da radi. Život bez Saše nije
mogla zamisliti, to i ne bi bio život. Valjda je zato, kad ju je jedno veče
u kafani na Adi Ciganliji zaprosio, bez razmišljanja pristala. Majci
ništa nije rekla, javit će joj nakon vjenčanja. Tako je i bilo. Tada ju je
čula posljednji put. Poslije joj je tetka telefonom pričala da su mamu
prvih dana morali vezati za krevet, ničim nisu mogli zaustaviti
drhtanje cijelog tijela. Kad je šok prošao, htjela je se javno, preko
medija odreći, tetka ju je ubijedila da to ne čini. Bilo kako bilo, mamu
više nikad nije ni čula ni vidjela.
Ljubav prema Saši i njegova ljubav prema njoj nekako su potirali,
ili bar umanjivali strašni osjećaj krivnje. A onda su došli prvo jedan,
pa drugi sin, Zlatan i Bojan, pa je sreća bila kompletna. Pred svojom
savješću se prala, kao što svaki čovjek pokušava da se opere, mislima
da mama treba ostati mama čak i kada dijete učini nešto grozno,
zločin naprimjer. A ona nije učinila nikakav zločin, samo se udala za
čovjeka kojeg je i od života više voljela. Je li to i grijeh, a kamoli
zločin? Zločin je okrenuti leđa sopstvenom djetetu.
Radila je kao profesor engleskog u jednoj beogradskoj gimnaziji.
Imali su lijep stan u Knez Mihajlovoj, guvernantu koja je brinula o
djeci. Slika zemaljskog raja. Morala je znati da na zemlji nema raja.
Saša je često službeno putovao po evropskim gradovima, gdje je
preduzeće imalo svoje poslovnice. Tada bi se osjećala prepolovljenom.
Čim bi stigao na odredište, zvao je pa bi pričali i pričali kao da se
godinu nisu ni čuli ni vidjeli. Jedno jutro je odletio za Frankfurt.

~ 135 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Dječaci su već išli u školu. Kad su se trebali vratiti, zapuhala je jaka

košava. I bez nje je bilo hladno, polovina novembra. Čekala je djecu sa
zebnjom da se ne prehlade, jer su bili nježnog zdravlja. Kad su došli,
odahnula je, skuhala im topao čaj, zagrnula ih dekama. A onda joj je
sinulo. Saša se nije javio. Uhvatila ju je panika. Zvala je njegovog
kolegu, pitala u kojem je hotelu odsjeo i nekako, sa sto muka dobila
vezu, ali se Saša nije odazvao na poziv. Zbog djece je nastojala svom
snagom izgledati pribrano, ne prenositi na njih svoje slutnje,
strahove, nemire. Tek kasno, bližila se ponoć, telefon je zazvonio.
Jedva je uspjela doći do njega, ruku držala na prsima dok je dizala
slušalicu, oklijevala da se javi.
Ko je? Šta će joj reći? Nešto nakon čega će se sve srušiti, sve
prestati?
- Dušo moja - čula je Sašin glas koji je zvučao promuklo i drhtavo
i neodlučno.
- Uh, kako sam brinula. Samo da si ti meni dobro.
- Nisam dobro. Sledila se.
- Šta je?
- Prevario sam te. Prvi put, kunem se. I prosto ne mogu živjeti s
tim, a da ti ne kažem... Trenutak, pijanstvo, ludilo, ni sam ne znam...
Senka, šta više da ti kažem.
- Ni danas mi nije jasno kako sam taj trenutak preživjela -
nastavila je Jasmina. - Mislim kako bih sve drugačije podnijela da je
to bio bilo ko drugi, samo ne Senka. Nje sam se gadila. Bukvalno i
doslovno.
Ispričala je da je Senka bila Sašina sekretarica. Znala ju je. Starija
od Jasmine, majka vanbračne kćerke u pubertetu; ružna, smrdljiva.
Imala je brojne avanture sa oženjenim muškarcima, isključivo
jednokratne, jer bi svi nakon toga pobjegli glavom bez obzira; ako bi
je vidjeli slučajno, prelazili bi na drugu stranu ulice. Lažljivica,
manipulator, bez osjećanja i za vlastito dijete, kamoli koga drugog. I
da od svih žena svijeta, Saša baš nju izabere!
- Nikad mi niko nije toliko trebao kao što mi je te noći trebala
mama - kazala je gledajući me svojim krupnim očima koje nisu bile
sjajne kao obično, nego mutne i prepune bola.
Razmišljala je i razmišljala, a ujutro nazvala tetku u Salzburg.
Kazala je da mora otići sa djecom iz Beograda, a nema kud. Može li je
ona primiti bar na neko vrijeme? Tetka se nasmijala i kazala da je to
naprosto nevjerovatno. Ona i muž uskoro sele u Trogir, gdje su imali
kuću, dosadila im je kotlina i stalne kiše, nije to za njihove godine.

~ 136 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Kuću će joj ustupiti, ionako su je u oporuci njoj ostavili jer nemaju

djece, a od roda im je ona najdraža.
- Eto, draga moja, za dva dana ja i moji sinovi smo bili na putu za
ovamo. Sa Sašom se nisam ni oprostila.
- Ostavila si ga zauvijek?
- Da.
- Zato što ga više nisi voljela?
- Zato što sam ga voljela!
- Oprosti, ne razumijem te.
- Ne bih mogla gledati ga ni slušati, a ne pomisliti da su one meni
jedine ruke grlile neku jeftinu rospiju, ženu prljaviju od kurve. Kurve,
znaš, pošteno rade svoj posao koji nije nimalo lak. Bar ja tako mislim.
Na neki način ih čak poštujem.
- Kad si zaboravila, oprostila, preboljela?
- Ne znam. Znam samo da sam ga sve ove godine voljela. I ne
žalim. Žalila bih da nisam! Ta ljubav je moj život. Ja sam od onih
rijetkih koji imaju prvu, posljednju i jedinu ljubav, sve u istom
čovjeku.

~ 137 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Osvanulo. Ja i dalje sjedila na terasi, sama sa sjećanjima.

- Svima nam je nešto zajedničko. Svi imamo neku svoju tajnu,
neku svoju bol, neki svoj san, nekog nezaboravljenog. I svi
pokušavamo pobjeći. Od onoga od čega ne možemo - samih sebe. I
užasno griješimo. Nikad to nikom nije pošlo za rukom. Nemoguća
misija. Zašto ne pronađemo sebe, umjesto da bježimo? Zašto bar ne
pokušamo?
Zašto sam ja ispisala sve ove stranice? Upravo zbog toga.
Kad se čaša prelila, a prelila se onoga dana kad mi je moja draga
prijateljica, psihijatrica frau Meusburger nakon podužeg razgovora
kazala kako me glumljenje da sam sretna, zadovoljna, u svakoj prilici
naoružana osmijehom kao štitom, sasvim iscrpilo. Da je u meni sve
vrijeme golema tuga, a korijeni te tuge duboko, u mraku, kao
najdublje žile džinovskog stabla, da moram prestati bježati, suočiti se
s istinom da nikad nisam ni istinski voljela, ni bila voljena. Kad mi je
rekla: - Ti si i svome mužu bila majka.
Pitala sam je za izlaz; zalutala sam, više ne znam kamo ću. Je li u
pitanju psihička bolest? Kazala je da o tome nema ni govora. Mogla bi
se povući paralela sa vojnicima, koji se vrate iz rata zauvijek
obilježeni slikama i glasovima od kojih se ne može pobjeći.
Predložila mi je psihoterapiju; da ne zazirem od toga, da je to
samo osvjetljavanje mračnih predjela sebe u koje se ne usuđujemo ni
proviriti. Ja ću samo pričati, pričati i pričati, iz seanse u seansu, ona
će me usmjeravati. Pa sam ja, kao mali Đokica, zamislila da ja sebi
mogu biti najbolji psihoterapeut, izvući ću sve ono što me boljelo,
proganjalo, iscrpljivalo, a što sam potiskivala, izvući ću sve iz
mračnih dubina kao što se iz utrobe izvuče novorođeno dijete.
A šta sam radila? Jesam li govorila istinu ili sam je i dalje
potiskivala, skrivala, iskrivljivala, uljepšavala?
U tom svitanju sam shvatila da je ljubav ono što je moja Jasmina
osjećala prema svome Saši. Živjela je i umrla za njega. Jesam li ja ikad
ikoga toliko voljela da bih za njega umrla? Tako volim svoga sina, ali
nisam mislila na tu vrstu ljubavi. Tu je uz ljubav i majčinski instinkt.
Mislim na ljubav koja nije amalgam sa instinktom?
Sjetila sam se da mi je one noći Jasmina rekla i sljedeće:
- On me boli svakog dana, svakog časa, ali ja taj bol ne bih
mijenjala nizašta. Podsjeća me da sam živa.

~ 138 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Sve vrijeme sam pisala da sam voljela muža, da je on mene volio.

Laž. Čista laž. Da me volio, ne bi svaka tri mjeseca mijenjao
ljubavnice, da sam ja njega voljela, zar bih mirno, bez pogovora čak i
bez bola, prala tragove raznih maskara i ruževa, nekih nepoznatih
mirisa parfema s njegovih košulja, džempera? A jesam, to sam čak
prihvatila kao normalno.
Zašto sam pisala da me nikad nije udario? A jeste. Mnogo puta.
Najčešće riječju, pogledom, nekad i šakama.
Jednom je došao kasno naveče. Ja sam umorna, na izmaku i
fizičke i mentalne snage pravila za njega, osim večere, i kolač koji je
voli. Kozačke kape. Ušao je, sav utišan, sav smožden. Onako u sakou i
cipelama sjeo u fotelju, stavio glavu među dlanove pa tiho kazao,
toliko tiho da sam jedva čula: - Marija.
Zašto sam šutjela? Zašto se nisam pobunila, viknula, izbacila ga
van ili sama otišla? Izigravala sam da ništa nisam ni čula, nastavljala
sipati po kolačima istopljenu čokoladu, posipati je kokosovim
brašnom, večerala s njim, čak se pokušavala šaliti.
On je sutradan trebao raditi drugu smjenu, pa sam mu govorila da
će on taj dan, bar jednom za sve vrijeme našeg braka, usisati stan,
pobrisati prašinu, iz mašine izvaditi i složiti oprano posude. Smijao se
kao dobrom vicu. Zato što se sve te godine ponašao kao paša. Nikad
nije ustao sam sebi nasuti čašu vode, nikad nije ni šećer u kafi
promiješao, sam uzeo voćku, nikad nam on kafu nije spremio. Ni kad
je osjećao da me život slama, satire, nije našao riječ ohrabrenja,
utjehe, nade, obećanja. Nikad mi nije poklonio cvijet osim za neki
jebeni praznik za koji bi čuo od kolega na poslu.
Te noći sam dobila visoku temperaturu. U dva sam je izmjerila.
Živa se popela dva mala podioka iznad 40 stupnjeva. Nisam mogla
glavu podići, grlo me boljelo, stezalo, gušilo. Trebao mi je topao čaj i
tableta za skidanje temperature. Oklijevala sam da njemu remetim
san, ali je bivalo sve gore. I pored tople deke i jorgana, sva sam se
tresla. Na kraju sam ga dotakla po golom ramenu i promuklo stenjala:
- Mišo, loše mi je.
Samo je izmakao rame i nastavio spavati. Prvi put za našega
braka sam ga prodrmala:
- Stvarno mi je loše - pa zaplakala. Prvo tiho, a onda zajecala.
Napola je otvorio oči i sneno kazao: - Ljubavi, šta je? Pusti me da
spavam.
Nekako sam oslanjajući se na namještaj doteturala do kuhinje,
skuhala dvije šolje čaja i uzela tabletu paracetamola. Preznojila sam se
do gole kože, kosa mi je bila sasvim mokra. Osjećala sam se nešto
malo bolje, ali lomnost i slabost u tijelu je bila neopisiva. Čekala sam
~ 139 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

da se probudi, da mi nade nešto kako bih se presvukla. A kad je najzad

otvorio oči, pogledao je na sat i gotovo panično pitao: - Zašto nisi
otišla na posao?
- Loše sam, dušo. Sasvim loše. Donesi mi veš i suhu pidžamu, sva
sam mokra.
- Odakle?
- Na drugoj prečki u mom ormaru su pidžame, veš je u srednjoj
ladici.
Na krevet je bacio gaćice, potkošulju i dva dijela od različitih
pidžama pa otišao u toalet. Uspjela sam se nekako presvući. On je iz
hodnika dovikivao: - Idem ti kupiti limun.
- Ne idi sad. Trebaš mi. A u frižideru sigurno ima limuna.
- Brzo ću - doviknuo je, čula sam da su se vrata zatvorila.
Nije prošla ni minuta, oglasilo se zvono na vratima. Jedva sam se
dovukla i onako stegnuta grla, promuklim glasom upitala: - Ko je?
- Marija, srećo, zar trebaš pitati?
Otvorila sam i pred vratima ugledala prelijepu mladu crnokosu
ženu. Kad me ugledala, samo se nehajno nasmiješila, okrenula i pošla
niz stepenice.
Stajala sam na vratima naprosto izgubljena. Onda sam sa nižeg
sprata čula njen glas: - Ti si fakat krejzi, u šta me uvaljuješ? Pa onda
Mišin ponizan, molećiv:
- Oprosti, nije joj dobro. Pošao sam na vrijeme da te spriječim, ali
prokleti lift je bio zauzet pa sam pošao pješke.
- Majmune, ja sam bila u liftu..
Zatvorila sam vrata i pošla nazad u krevet. Drhtala sam od neke
muke. Ne zbog njegove ko zna koje afere, nego što je ta žena vodila
ljubav sa mojim mužem u mome krevetu.
Kad se vratio, sasvim mirno sam pitala: - Voliš li Mariju?
- Volim - kazao je i tiho zaplakao. - Baš je volim.
- Sutradan sam cijeli dan tražila stan za njih dvoje. I našla.
Spakovala sam mu po dva tanjira, dvije zdjelice, dvije šoljice, dvije
velike i dvije male kašike, dvije viljuške, dva noža - pričala sam onda
mojoj doktorici Meusburger...
I nastavila bih da me nije prekinula pitanjem:
- I dobro. Šta vi mislite? Jeste li vi Miroslavu žena koja ga voli ili
majka?
Bilo je to pitanje od kojeg sam bježala, o kome sam već pisala.
Odgovor bi bio poražavajući pa nisam rekla ništa. Otišla sam.

~ 140 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Nisam joj kazala da se nakon dva mjeseca vratio, molio da ga

primim nazad. Marija je potrošila njegov kredit od 25.000 eura i otišla
u naručje drugog. Meni vratila voljenog muža da ja najvećim dijelom
vraćam kredit.
Ljutim li se na Mariju? Ama ne! Skidam joj kapu. Svako sredstvo
koje se upotrijebi u ime ljubavi je dopustivo. A ona to jest radila u ime
ljubavi. Ne za mog muža. Do njega joj je bilo stalo jednako kao do
magle po brdima. Možda ni toliko. Radila je to iz ljubavi prema svome
mužu.
Naime, saznala sam naknadno da je bila u braku, da joj je muž
teško obolio od nekog ekspanzivnog oblika multiple skleroze, bio je
nepokretan, nije mogao ni govoriti, ni samostalno jesti, ništa. A ona je
išla iz naručja jednog u naručje drugog, za nju staraca - po godinama
su joj mogli biti očevi - jedino iz razloga da svom voljenom obezbijedi
medicinsku i svaku drugu njegu. Nije ga, kao što sam ja i oca i majku,
strpala u neki dom u kome gotovo pa redovno završe takve osobe. A
muškarci, koliko god godina imali, kakva god im bila seksualna moć,
kako god izgledali, koga god imali, zatvaraju i oči, i dušu, i um, i čast,
i ponos, i srljaju za mladim curama kao noćna leptirića na užarenu nit
sijalice. Zar zbilja ijedan povjeruje da im je stalo?
Koga sam ja obmanjivala? Ne samo obmanjivala nego i lagala?
Nisam li istinski žalila za Mišom kad je umro? Nisam li mu priredila
kraljevski ispraćaj; staza prema grobu i zemlja oko groba bili su
pokriveni crvenim prekrivačima posutim laticama ruža. Zašto?
Je li ono što je moja Jasmina osjećala za Sašu bila ljubav?
Razarajuća, sa tendencijom samouništenja.
Je li ono što sam ja radila za svoga muža bila ljubav? Također
autodestruktivna, uništavajuća. Ili je i jedno i drugo bila grčevita,
očajnička želja da budemo voljene?
Možda je ono što smo mi osjećale imalo dozu ljubavi, ali nijedna
od nas dvije nije bila voljena. Za nju ne znam, otišla je kao enigma, to
će uvijek i ostati. Za sebe s potpunom izvjesnošću znam: voljela sam,
investirala cijelu sebe, cijeli život vapila:
- Voli me! A niko me nije volio.
Ipak jest. Ta jedna ljubav i dalje traje. Nenapadna, tiha,
neizrečena, ali postojana, bezuslovna. Ljubav moga sina.
Jedino s njim nikakve probleme nisam imala. Uvijek je bio dobar,
pažljiv, kao osmoškolac, gimnazijalac, student. On je dosanjao moj
san - završio je studije Historije umjetnosti. Otvorili smo za njega
novu prodavnicu u najljepšoj ulici u Salzburgu, turistima
najomiljenijoj Linzergassen.

~ 141 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Bio je svjedok svega što sam proživjela sa njegovim ocem. Nije

komentirao, nije me tješio, bar ne riječima, ali njegovi pogledi su mi
govorili neuporedivo više. Jasno sam mogla vidjeti poštovanje,
zahvalnost, pa i divljenje. Znao je moj Alen da njegov otac nije ni loš,
ni zao, ni bezosjećajan, da je samo bio nesretan. A voljeli su se. I
trebao je oca. Svako ga dijete treba, osobito muško.
Jesam li s Peterom pošla zbog kome koja me proganjala od
vremena kad sam prvi put čula priču o bratovoj komi? Iz sažaljenja?
Ne znam. Zna on biti drag, pažljiv, duhovit, ali gdje je tu ljubav?
Postoji li u njegovom životu još neka, njemu bitna, žena?
Nekoliko puta je u dubokom snu znao izgovarati jednu riječ. Zbog
onog piskutanja iz kanile, dugo nisam mogla razumjeti koju. Onda
sam jedan dan, kad sam bila sasvim razbuđena, a on spavao ko beton,
shvatila da on to izgovara Nikol. Zašto Nikol? Ko je Nikol?
Nisam ga pitala.
Dan je odmicao, Peter spavao, ja još nisam mogla prihvatiti da
Jasmine više nema. Da je sad njeno tijelo ukočeno i hladno u ladici
nekog džinovskog frižidera mrtvačnice, nedostupno u radosti, bolu,
ičemu što ima veze sa životom. Zlatanu i Bojanu sam kratko, u jednoj
rečenici izrazila sućut. - Jako mi je žao. Voljela sam je.
Potpuno nevjerovatno, pomalo ludo, odjednom su mi se usne
razvukle u osmijeh; jedva sam se suzdržala da se glasno ne nasmijem.
Sjetila sam se da me jednom nazvao Alen i najavio da će mi doći
mušterija, jer je pročitala da imam Meissen porculan. Zbilja smo zbog
kolekcionara dali takav oglas u novine. Uskoro se pojavila žena
četrdesetih godina, visoka, vitka. Nasmiješila se šarmantno i kazala
zbog čega je tu. Pokazala sam joj neke vrijedne figure. Njene plave oči
su zasjale od radosti. Kupila je jednu i obećala da će ponovo doći.
Također je rekla kako je sretna što je otkrila još jednu prodavnicu gdje
može kupovati najdraže stvari.
Postala je stalna mušterija. Godinama kupuje kod nas svaki
mjesec. Više puta sam se pitala gdje živi, i koliku to kuću ima kad
može toliko stvari u nju smjestiti. Kasnije smo joj počeli kupljenu robu
voziti kući. Stan je bio krcat; iznajmila je dvije garaže gdje te stvari
ostavlja. I garaže su bile pune, jedva bi uspjeli ugurati još poneku
kutiju sa porculanom.
- Silvija - pitala sam jednom - zar te nije strah da ti tepihe (a bilo
ih je najmanje dvadeset smotanih u rolne) moljci ne pojedu i unište?
- Ne, draga. Motala sam ih kad je bio mladi mjesec i ubacila sam
u njih puno duhana i novina... Moram ti odati jednu tajnu - nastavila
je povjerljivo. - Znam da se ti pitaš šta će meni samoj bez familije

~ 142 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

toliko stvari? Znaš, ja ću jednoga dana imati dvorac, zato mi sve to

treba.
Baš sam se nekako rastužila. Bilo mi je žao sirote žene.
- Jesi li i ti nekad poželjela da imaš dvorac? - tiho je upitala.
- Nisam nikad. Samo sam dugo željela imati prostranu spavaću
sobu. Bilo mi je dosadilo svaku noć razvlačiti trosjed u jedinoj sobi
koju smo imali, pa sam samo željela da muž i ja konačno legnemo u
bračni krevet.
- Ja sam sigurna da, kada čovjek nešto jako želi, ta želja mu se i
ostvari. I ti moraš početi jako željeti svoj dvorac, kao i ja, pa ćeš ga
imati.
Gledala sam je s tugom i pomislila: - Bože, pa ta žena djeluje
normalno, šta je to u njenoj glavi?
Već je prošlo šesnaest godina od našeg razgovora, ona i dalje
kupuje, i to ne samo kod nas. Najvjerovatnije da je iznajmila još
nekoliko garaža, ali dvorca, naravno, još nema. Nikad ga neće biti.
Do danas nisam razumjela gospođu Silviju, uvijek sam bila tužna
što je pomalo ispaljena, što živi u nekom nestvarnom svijetu, što čeka
nešto što se desiti neće. Sad mislim da sam ja poput nje, samo još
gora. Ona je trpala stvari u iznajmljene garaže. Kad više ne bi bilo
prostora, iznajmljivala druge. Ja sam trpala žive ljude u ovo malo
duše, a kad se napuni, novu ne mogu iznajmiti. Zar razlika između
stvari i ljudi, razlika između garaža i duše nije drastična? Zar moje
stanje nije po mene poraznije nego Silvijino za nju? Ovu dušu sam
ispunila mnogim ljubavima - za mamu, tatu, sestru, brata, očuha,
djevera, prijatelje, životinje, a sve što zavolim, život mi oduzme kao
moljci tepihe gospođi Silviji. Gdje sam smjestila Petera? U već
prenatrpanu dušu? Ili je još uvijek pred vratima, čekajući da za njega
nađem malo prostora?
Popila sam još jednu kafu. Nisam znala koju po redu, ni koliko
sam cigareta zapalila. Sinoć su u kutiji ostale dvije, u novoj je ostalo
još nekoliko.
Nije mi se jelo, ni pospremalo, ni kuhalo, iako sam obaveze uvijek
poštovala i prema njima se odnosila odgovorno bez obzira na ono što
mi se zbiva u duši.
Ustala sam, sa terase ušla u stan i polako sve dovela u red,
spremila ručak pa počela trpati stvari u dvije torbe. Stavila sam ih u
prazan prostor ispod stepenica za drugu etažu stana.
- Muškarcima je najveći mit da je žena vječna zagonetka. Griješe.
To nije mit, to je istina. Nismo mi zagonetka samo njima nego i same
sebi.
~ 143 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Pogledala sam na sat. Pola dva. Peter će spavati još dva i po sata.
Uzela sam svoj laptop pa ponovo izašla na terasu. Ušla sam na svoj
profil na facebooku. Bilo je dosta objava i nekoliko poruka. Nisam ni
namjeravala otvarati inbox, ali me začudilo da je samo dvije-tri
minute nakon mog spajanja stigla nova poruka. Pošiljalac: Noćni
leptir. Sjetila sam se one prve, jedine, u kojoj mi je ta osoba izjavila
sućut zbog Mišine smrti i zažalila što ga tada ipak nisam blokirala.
Otvorila sam poruku i čitala:
Opet sam te sanjao. Bila si u svom bosanskom gradu. Vidio sam
malenu rijeku i mostić, jednu kuću na brdu koja još postoji, koja te još
čeka. I ona trešnja, bijeli sto i klupa, ruže i čupave djevojčice. Došla si
u avliju te kuće, a ja te gledao kako zažmiriš, vrtiš se ukrug, haljinica
se podiže i spušta u ritmu tih okreta. I pitao sam se u toj svojoj
potpunoj besvijesti šta li sanjaš, šta želiš, koja te muzika pokreće.
Nebo se spustilo, sunce se smijalo, a ti si i dalje plesala ukrug. Ti si
sretna, ti si kod kuće. U najljepšoj haljinici, sa zvijezdama u kosi,
trepavice ti dodiruju nebo. Pada mrak, ti plešeš, ne bojiš ga se, strpala
si ga u džep kao kliker. Ne znaš šta je tuga, ne znaš šta su odlasci, ne
znaš šta su velike odluke i kako ih je teško donijeti. Imaš samo svoje
snove i muziku i one čarobne cipelice koje te uvijek mogu vratiti toj
kući. A onda je muzika stala, ti se zaustavila. Odlučio sam: Nacrtat ću
neke samo tebi znane pute da možeš pobjeći ako dođu tuga i bol, a ja
ću stajati i čekati te.
Nešto u meni je zatreperilo. Snažno. U očima oživjela slika u
bijelo okrečene jednospratnice blizu moje zgrade u Travniku,
pijeskom posuta staza koja vodi do ulaza, ruže i čupave djevojčice,
izbeharala trešnja, bijeli sto i klupa... I neke davno izgovorene riječi: -
Ovdje živim. Ako ti ikad bilo šta zatreba, dođi... Istoga časa sam
odgovorila:
- Lukaaaaaaaaaaaa!
- Tu sam, drug.
Čatali smo i čatali. U nekoliko poruka sam mu sažela cijeli svoj
život od kada smo se prestali družiti. Mnogo toga je već znao. Ja
nisam o njemu znala ništa. Da su mu u ratu od granate poginula oba
roditelja, da je bio oženjen, da im nije išlo, pa su se razveli, da je u
njemu iznova oživjela neka nepatvorena nježnost koju je za mene
uvijek osjećao. Napisala sam mu i gdje sam, s kim sam, da se zbog
sahrane drage prijateljice vraćam u Salzburg.
- Zanimljiv mi je tvoj posao sa antikvitetima. Jesi li shvatila
razliku između dragulja i drangulija? - pisao je.
- Ne razumijem.
- Znaš li šta su dragulji?
~ 144 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Znam.
- A drangulije?
- Ne znam.
- Posve bezvrijedne, nepotrebne stvari koje čuvaš ni sam ne znaš
zašto, a najčešće su samo za baciti.
- I šta s tim?
- Bitno je razlikovati dragulje i drangulije. I među ljudima i među
stvarima. To je zapravo suštinsko životno znanje. Ako to znaš...
- Baby, gdje si? - čula sam Petereov glas.
- Dolazim - govorila sam dok sam Luki pisala: Moram prekinuti.
Sutra mi završi priču, zanima me.
- O.K., drug.
Dok je Peter doručkovao, ručao i večerao, sve u jednom, ja sam
uspjela pojesti sendvič. Sve je u meni bilo uskomešano, imala sam
osjećaj da mi utroba treperi. Neka bol, sjeta i neka čista radost, gotovo
esencija radosti.
Tek kad je ustao od stola, pogledala sam ga i kazala:
- Pozdravi svoje, mamu poljubi. Kaži joj da sam završila popravku
lustera.
- Zašto to kažeš?
- Umrla je Jasmina. Ja se večeras vraćam u Salzburg.
- Ali, baby.
- Nema, ali, Peter. Jednostavno moram. Već sam rezervirala kartu
i javila Alenu.
- Vratit ćeš se brzo? Trebam te, ne mogu bez tebe. Znam. Mene
ste svi samo trebali, a ja sam voljela - pomislila sam.
- Hoćeš li brzo doći?
- Hoću.
Osjećala sam se sasvim slomljeno. Zapravo je gotovo pravilo da se
u jednom času slome oni koji su predugo bili jaki.
Duša je nježna kao glavica ocvalog maslačka. U zavjetrini može
duže živjeti. Ali, u životu nema zavjetrine, neprestano nas šibaju slabi
ili jači vjetrovi. Tako i duša prolazi svakojaka manja ili veća iskušenja.
Umjetnost je sačuvati bar dio te nježne glavice do kraja - mislila sam
dok se avion odvajao od zemlje. - Je li na mojoj ostao ijedan onaj
paučinasti pram?
- Letimo na visini od 10.000 metara. Sve je u najboljem redu.
Želimo vam ugodan let - slušala sam ugodan glas iz zvučnika,
misleći;
~ 145 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

- Ma baš me briga hoće li me neko voljeti. Imam ja dovoljno

ljubavi i za sebe i za cijeli svijet. Radije ću izabrati da me mrze ovakvu
kakva jesam, nego da me vole onakvu kakva nisam.

~ 146 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Ponovo groblje Kommunalfriedhof, parcela 8. Tamo smo ostavili i

moju Jasminu. Sasvim blizu Miše, mame i očuha. Dok smo se vraćali
prema automobilu, pokušavala sam se sjetiti koliko puta smo Jasmina
i ja zajedno obišle grobove mojih dragih. Moj Alen me nekoliko puta
hvatao ispod ruke. Svaki put bih se izmakla, govorila da ne brine,
imam dovoljno snage. Ručali smo, tačnije imitirali ručak, kod njih.
Pokušavala sam privoljeti Saru da je milujem u krilu. Bezuspješno.
Osjećaj ulaska u vlastiti stan, radost moje Fifi, svaki i najmanji
detalj tako drag, tako znan, tako moj. Neprocjenjivo.
Napravila sam šoljicu ness kafe, sjela za laptop i otišla na
facebook.
- Luka - napisala sam.
- Tu sam, Lora.
- Hoćeš li mi završiti priču o draguljima i drangulijama?
- Naravno. Davno sam je pročitao pa pričanje možda nije sasvim
vjerno izvornoj priči. Ovako: Jedan Englez je dugo živio u Kini. Bio je
poštovalac i obožavalac antiknih umjetnina. U jednoj uglednoj
trgovini je vidio neku figuricu iz dinastije Ming i ostao frapiran
ljepotom. Poželio ju je imati više od bilo čega. Pitao je za cijenu. Bila je
užasno velika, u svakom slučaju, njemu nedostupna. Ipak je svako
malo išao tamo i divio se figurici. Prošla je godina-dvije. Na nekoj
plaži se utapao dječak i on ga je spasio. Ispostavilo se da je dječak bio
sin vlasnika onog dućana pa mu je vlasnik baš od srca poklonio
figuricu. Donio ju je kući i stavio na neko postolje, tačnije, dranguliju,
bezvrijednu, koju je kupio onako usput za sasvim sitne pare. Vratio se
u Englesku. Nakon desetak godina je materijalno propao, gotovo da
nije imao od čega živjeti. Najzad je prelomio, odnijet će i prodati onu
figuricu, može za nju dobiti bar 100.000 funti. Nakon što ju je ekspert
detaljno pregledao, kazao mu je da je to kopija, jako dobra, ali ipak
samo kopija, i da za nju može dobiti jedva 50 funti. Totalno skršen,
vraćao je figuricu u vrećicu. Prodavac je vidio da u vrećici ima još
nešto pa ga upitao da mu to pokaže. Odgovorio je: ‘To je samo neka
drangulija na kojoj sam držao figuricu.’ ‘Dajte da pogledam.’
Gledao je i gledao, proučavao pa najzad digao glavu.
‘Gospodine, ovo je original, također dinastija Ming. Za nju sam
vam spreman odmah platiti 200.000 funti.’

~ 147 ~
KNJIGOTEKA
 DASHA&ANNA

Shvatila sam poentu pa pošla popiti čašu vode jer su mi se usta i

grlo osušili. Kad sam se vratila do kompjutera , čekala me poruka: -
Odoh, drug. Volio bih te vidjeti...
- I ja bih tebe, ”drangulijo” moja - napisala sam i nisam bila
načisto jesu li suze krenule zbog tuge ili neke tihe radosti.

~ 148 ~
KNJIGOTEKA