Još se jedan jesenji dan uvukao u moj život i na niti jedan način nije bio poseban ni

prepoznatljiv. Ponavljao se, a znao sam da, što mi dani postaju jedan drugom sličniji,
postojanje mi postaje sve apsurdnije. Izgubio sam svaku želju da išta poduzmem kako
bih rastjerao monotoniju. Tipično za osobe u mom stanju, zazirao sam od svake
promjene, ne zbog toga što sam stvarno smatrao da promjene nisu potrebne, nego
stoga što sam ih se neizmjerno bojao. One su mogle značiti samo novo nesnalaženje u
vremenu i prostoru, a to više nisam bio u stanju podnijeti, ni mentalno ni fizički.
Jesen se tako spustila na moje preostalo vrijeme, a da nisam ni primijetio kada se to
točno dogodilo. Odjednom sunce više nije onoliko agresivno prolazilo kroz grilje, a
onda su se navukli oblaci i kišilo je. Meni je takova atmosfera odgovarala. Uzeo sam
pjesmaricu sa stola i pročitao par stihova, no nisam se u njima pronašao. Iz glave sam
izvadio slijedeće: Les sanglots longs des violons de l'autumne... Profesorica
francuskog nadahnuto je recitirala na jeziku pjesnika. Bila je godina moje majke, no
kad bi progovorila tim čarobnim riječima, pluća bi nam se napunila zrakom i osjetili
bi da lebdimo u prostoru. Verlaina sam obožavao. Bio je tako dekadentan. Iz usta
profesorice francuskog riječi su naprosto žuborile. Kao da je pjesnik stihove za nju
napisao.
Tko od nas, u to vrijeme nije pisao pjesme? Izgledalo je tako jednostavno posložiti
riječi uz nenametljiv srok i postojan ritam, no početno oduševljenje završilo bi
gužvanjem papira i bacanjem u košaru za otpatke. Nakon što sam najveći dio svog
pjesništva eutanazirao, ostatak se pogubio po ladicama pisaćeg stola i znao sam, tu i
tamo na poneku tvorevinu nabasati i jednko se u nju razočarati. Rano sam se odlučio
za prozu, ostavivši poeziju pjesnicima, ali ne znam jesam li ispravno postupio. Moj
prvi i jedini roman ne daje mi za pravo.
Zajutrak koji su mi donijeli bio je na vlas isti kao i onaj prethodnog dana, no možda
mi je to i odgovaralo. Bilo je vjerojatnije da ću ga lakše probaviti pošto mi se želudac
već bio na njega naviknuo. Ionako sam već odavno jeo bez teka i ikakvog užitka.
Polagano su blijedjeli svi užitci koje sam poznavao, a i oni kojima sam se još uvijek
mogao prepustiti, ostavljali su dubiozu da li me razveseljavaju ili im se prepuštam iz
navike. Zapravo su poticali mnogo snažniji lanac prepoznavanja, nego što su postizali
direktan efekt. Tako sam i živio, oslanjajući se na memorirane upute, skučenih
mogućnosti, svakim danom sve strože uvjetovanim. Započeo bih dan s pitanjem
trebam li mu pružiti šansu ili je vrijeme da sve naprasito prekinem. U drugoj ladici
pisaćeg stola čuvao sam riješenje za to. Trebalo je samo donijeti odluku. Zašto sam
oklijevao? Želeći još jednom u miru analizirati sve što mi se u životu dogodilo,
privodio sam i taj posao kraju vidno razočaran u vlastitu objektivnost, nekad i uvjeren
da su se događaji potpuno drukčije odvijali. Moj je život Rašomon, samo što sam na
mjesto četiriju svjedoka ostao sam u dvojbi. Nije bilo nikoga da moju verziju potvrdi
ali ni nekoga da je opovrgne. Kakva privilegija. Ostat će sve, crno na bijelom, onako
kako sam zamislio. Uostalom, istina je uglavnom dosadna i vapi za izmišljenim
pojedinostima.
Traganje za istinom u izgubljenom vremenu vratilo me korjenima. Mogao sam pratiti
svoj životni put od ranog djetinjstva i porukom koju su mi ostavili oni, koji su bili za
mene odgovorni, pronaći vlastite promašaje. Nisam imao ostavštine osim one
materijalne i jedan zaboravljeni roman koji nikada nije doživio reizdanje. Nakon
njegovog izdavanja slovio sam za perspektivnog, mladog pisca, no ovakovi se epiteti
brzo potroše ako ih ne potkrijepe djela, a ona su izostala. Kad se od mene najviše
očekivalo, zatajio sam, a to se u literarnim krugovima ne prašta.
Sačuvao sam obiteljski, genetski materijal sustegnuvši se od daljnje reprodukcije, a
šansa koju sam mu omaškom pružio, završila je pogubno. Razmišljam o vlastitom
uništenju kako bih postojanju vratio smisao, ali prije toga moram još jednom proći
kroz sve postaje na kojima sam se privremeno našao. Dok još imam snage rugati se
tragediji koja me snašla, spreman sam spustiti zastor i grohotom se nasmijati.
Nasmijati ili zaplakati, a koja je razlika? Ljudi se ponekad smiju kako ne bi zaplakali,
ali i plaču kad bi se trebali smijati, smiju se tuđoj nesreći i plaču zbog tuđe sreće.
Ljudi su klaunovi, a život je commedia dell'arte.
Prepržen tost imao je kiselkast okus, a maslac se napola raskrabio. Drhtavim prstima
sam iz otvorene tegle s marmeladom, žlicom vadio slatkastu smjesu i razmazivao je
po žućkastoj površini preprženca. Šalica je bila prepunjena bijelom kavom i radije
sam se njoj sagnuo i otpio malo s površine, nego da se primičući je ustima, uprljam.
Nakon preživljene tragedije tremor mi je diktirao i ovu vrst ponašanja. Ipak mi se
neznatan dio napitka prolio u tanjurić, što sam posebno mrzio. Prokleta kuja mi je
namjerno punila šolju do vrha. Toliko sam joj puta spomenuo da to ne radi.
Ozlovoljila me pomisao da je nisam mogao prisiliti da me posluša. Bez obzira što
sam je dobro plaćao, nisam pronalazio način da joj nametnem svoju volju. Nije li to
ono zbog čega živimo; nametnuti nekome svoju volju. Namećemo je svojim
potomcima i nazivamo to odgojem, službenicima zbog discipline, ljubavnicama kako
bi ih uza se vezali.
Pogled mi je pao na staklenu posudu do pola ispunjenu mokraćom, na noćnom
ormariću, koju je uporno ostavljala, katkad i do podne, iako je znala da mi to smeta.
Zapravo me je ponižavala i sama činjenica da više nisam u stanju mokriti u klozet,
bez da me netko tamo otprati. Ponižavalo me što je moram gledati kako posudu s
urinom svako jutro uzima u ruke i iznosi je iz sobe, pri tom držeći glavu u stranu, kao
da se na taj način brani od neugodnog mirisa.
... a mene su mirisi progonili. Profumo di donna...
Miris parfema koji je upotrebljavala sve više se miješao s onim osobnim, a dolazio je
direktno iz vulve. Kad bih mu osjetio i najtanji trag, poludio bih od pohote. U
zelenim očima pronašao bih nemir kojim bi me opasala i dok sam se gušio od strasti
nabujale opojnom aromom, njeni su sokovi prouzročili nove valove mirisa, koji su
uvijek bili na granici, toliko provokativni, da su me dovodili do ludila. Kako smo
samo nesavršeni i koliko nam toga nedostaje da bi se približili savršenstvu.
Stresao sam se od iznenadne hladnoće, shvativši da je ostavila prozor otvoren. Zbog
toga se i ta halabuka s ulice jasnije čula nego inače. Sve je to radila da mi napakosti, a
ja sam gunđajući bio prisiljen prihvatiti te njene sitne zloće jer nisam imao izbora.
Postojao je onaj u drugoj ladici pisaćeg stola, no za njega još nije došlo vrijeme.
To što sam bio primoran pišat u staklenu teglu u kojoj su nekad stajali kiseli krastavci
i svako jutro iznova proživljavati izokrenutu glavu mrzovoljne domaćice, dok je
mokraću iznosila iz sobe spadalo je u okajanje grijeha iz mladosti. Moje je stanje
zapravo predstavljalo drugo djetinjstvo. Tada je majka skrbila o mojoj pišalini. Jedina
razlika što mi se tada to nije činilo ponižavajućim. Brinula se majka i o mojoj
higijeni. Subotom bi me kupala u emajliranoj dječjoj kadi i bilo mi je posebno
prijatno kad bi mi sapunala genitalije i prostor okolo njih, sve dok se jednog dana moj
alter ego nije uzjogunio. Uradio je to spontano i odjedanput, dozvolivši mi da osjetim
nepoznatu slast od koje sam ugodno protrnuo. Majka se nasmijala osjetivši pod
prstima probuđenu muškost, koja se pod njenim stiskom posve ukrutila i sunula u vis,
a ja nisam znao trebam li se stidjeti ili ponositi. Zaključila je kako je došlo vrijeme,
da sam brinem o vlastitoj higijeni. Do slijedećeg puta, kad me ženska ruka tamo
dotaknula, prošlo je mnogo vremena, no u pamćenju mi je ostalo kako je to majka
radila. Valjda sam već bio predškolsko dijete, kad se toga tako živopisno sjećam. Sad
je brigu o tome preuzela mrzovoljna vještica, koja je izričito izbjegavala dotaknuti me
dolje. Nisam htio da ona to uradi, jer me baš ni malo nije fizički privlačila, ali me
smetala ta naglašena gadljivost koju je potencirala. Koliko sam samo puta tražio da
otiđe kupiti pristojnu noćnu posudu, no navečer bi me dočekala ona s krastavcima na
etiketi. S vremenom se i etiketea olinjala.
Dok se kuja nije pojavila po ostatke doručka, mogao sam se mirno prepustiti svojim
mislima, koje su me odvele nekim događajima, za koje i nisam bio siguran da su se
zbili upravo onako kako sam ih upamtio. Opet, istina je onakva, kakvom smo je
doživjeli.
Kiša. Nebo se otvorilo. Oronula baraka uz puteljak mogla nam je poslužiti kao
sklonište. Pojavila se poput poslanja ili vražje podmetaljke. Ne sjećam se da sam je
već vidio, a tim smo puteljkom nekoliko puta trčali. Mogla mi je pobjeći pažnji jer je
stvarno bila neugledna, a i nekako sa strane, toliko da je bilo moguće ne zapamtiti je.
Na rubu pameti pomislio sam kako sam u snu Mefistu prodao dušu, a on je skovao
opaki plan, stvorivši opsjenu u obliku drvene barake. Ja ili ona. Netko je u ovoj igri
udružio s vragom, jer drukčije se sve nije moglo ovako posložiti. Da je vrag u pitanju
odabrao sam, jer u boga nisam vjerovao, možda jedino u varijanti da je bog
presvućeni vrag.
Daždilo je iz sve snage, onako bez sustezanja. Munja je prepolovila nebo. Svega
nakon sekundu, dvije gromoglasno je zagrmjelo. Okrenuo sam se vidjeti sustiže li me
Melita. Ostala je tek koji metar iza. Kosa joj se zalijepila za ramena, a niz obraze su
se slijevali kišni potoci. Izmijenili smo poglede. U njenom su ostala pitanja na koja
nisam znao odgovor. Znao ili sam se bojao odgovoriti? Onda je još jednom grunulo i
stradalo je stabalce na brežuljku iznad nas. Na trenutak je planulo, a onda ga je
siloviti pljusak ugasio. Kao da sam čuo grohotan smijeh silnika bakrene brade ili je to
bila grmljavina iz njegovih grudiju. Mogao sam ga zamisliti u kočiji s upregnutim
jarcem.
Uvijek oprezni Karlo nas je odgovarao od prijepodnevnog futinga, no mi smo
svejedno krenuli. Nije nas pokolebalo ni nebo koje se prekrilo tmastim oblacima, kao
nagovještaj kojem se moralo vjerovati. Ništa nas nije moglo pokolebati. Glavinjali
smo sudbinom kao dvoje slijepaca, a ona nas je nemilice tjerala u propast. Zlokobna
Moira nas je vodila u provaliju, a naša je snaga kopnila. Sumanuto smo tumarali
bespućem destrukcije, tražeći da do nje dođe. Negdje je bilo zapisano da će se
dogoditi. Samo smo se upustili u igru s providnošću koja je tako odredila.
Baraka nije izgledala pouzdano ali se nametnula kao jedino riješenje. Svako drugo je
donosilo opasno suprostavljanje uznemirenoj prirodi. S jedne su strane daske
istrunule, no mogli smo se uvući pod limeni krov koji je pružao koliku toliku zaštitu.
Puteljak se ubrzo pretvorio u potok po kojem smo nemilice gacali. Srećom, preostalo
nam je još nekoliko koraka. Prešli smo ih trkom i našli se pod strehom, okruženi
gredama. Kiša nas ni ovdje nije štedjela, ali drugi dio barake bio je odijeljen daskama
i djelovao je obećavajuće, samo što su vrata koja su tamo vodila, bila zaključana.
Petljali smo neko vrijeme oko brave, no nije izgledalo da će nam se smilovati.
Pokazalo se da su vijci s kojima su pričvršćene šarke lakše rješiv problem, pa smo na
koncu vrata više iščupali, nego otvorili. Snagu potrebna da to uradimo kao da smo
dobili sa strane i postali smo samo izvršitelji nečije volje.
Ukazao nam se prostor od nekoliko kvadrata ispunjen balama suhog sijena. Da bi se
uopće njime okoristili morali smo barem dio sijena izbaciti na kišu, što se vlasniku
nikako neće svidjeti, ali ionako smo mu već udesili vrata i posve sigurno izazvali
njegovu ljutnju. Sve je na nama bilo mokro i počeli smo se tresti od hladnoće. Kao da
je popustio adrenalin koji nas je do tada držao i zbog kojeg studen nismo osjećali.
Melita me zagrlila i čvrsto se uza me privukla. Jedva sam disao od njene blizine.
Osjećati je tijelo uz tijelo oduzelo mi je svaki argument obrane od napasti koja me
ionako potrošila. Koliko me samo koštalo svo to vrijeme uvjeravati se kako nam je
odnos strogo prijateljski, a znao sam da sam sebi lažem. Odjednom se laganje
izjalovilo. Previše nam je udaralo u ušima, da bi bilo što drugo čuli. Šapnula je kako
ćemo se morati skinuti ako hoćemo preživjeti. Skinuti se i uvaljati u suho sijeno.
Znao sam da govori istinu ali i što to znači. Mefisto je krenuo sa svojim planom, a mi
smo postali igračke u njegovim rukama. Zaludu sva krzmanja i suluda obećanja, kad
demoni luduju. Boriti se s vlastitom prirodom, unaprijed je izgubljena bitka, iza koje
stoji vjekovno licemjerje. Skrivajući nagone nismo ih se odrekli, niti smo ih uklonili.
Samo smo sebi stvorili pritisak.
Bilo mi je deset godina kad sam nehotice ušao u kupatilo dok se majka kupala. Nekad
se odlikovala savršenom linijom, no u to vrijeme već je poprilično okrupnjala. U
prvom su planu ostale dvije nabrekle sise s rumenim vrhovima. Među moćnim
butinama isticao se trokut zlatnih kovrči. Prizor me doslovno hipnotizirao. Voda se
slijevala niz majčin nudo, odnijevši za sobom sapunicu s kojom ga je namazala. Do
tada još nisam bio vidio golo žensko tijelo i ma koliko sam to želio, nisam s njega
skidao pogled. Ostao sam prestravljen, a ona se nasmijala i pozvala me sebi. To što
nije ni pokušala sakriti golotinju, potpuno me zbunilo i samo sam niječno vrtio
glavom. Onda je kazala kako nema potrebe da se sramimo vlastitog tijela. Spopalo
me do tada nedoživljeno uzbuđenje, koje sam prepoznao tek kasnije. Ma koliko to
skrivao, majka je bila ta koja je potaknula moj prvi erotski doživljaj. Ne znači da je
bila moja Jokasta, ni da sam se ogriješio o obiteljski kodeks, ali bilo bi netočno
drukčije nazvati stanje u kojem sam se našao. Majka je preskočila rub kade, ogrnula
se velikim ručnikom i intimno me zagrlila. Mogla je osjetiti kako drhtim, pa me
privila sebi. Zatvorio sam oči i osjećao se čudno, na izvjestan način jako ugodno.
Kasnije sam više puta osvježavao sjećanje na ovu epizodu, tumačeći je svaki put
rigoroznije, no nikad nisam smatrao da se dogodilo nešto nedolično.
Nakon bakine smrti majka je počela ljubavnike dovoditi kući. Predstavljala ih je kao
prijatelje koje je pozvala na večeru. Svi su se oni prema meni ophodili kurtoazno i
generalno mi nisu bili dragi. Nakon večere bi ih majka kao otpratila do izlaznih vrata,
ali ja sam znao da se ona kućna otvaraju samo kako bih pomislio da su zaista otišli.
Zapravo bi ih ona skrivećki provela u spavaću sobu. Malo iza toga kazala bi kako je
umorna i ide leći, a meni bi dozvolila da film na televiziji pogledam do kraja. Soba u
kojoj sam spavao bila je na kraju hodnika, dovoljno udaljena od njene da se može
komodno ponašati. Nije računala na urođenu djetinju znatiželju koja ni kod mene nije
izostala. Šuljao bih se hodnikom prema njenoj sobi čim bi za sobom zatvorila vrata.
Zvukovi koji su od tamo dolazili, stvarali su mi nedoživljenu konfuziju. S jedne sam
ih strane detestirao, a s druge su donosili novo uzbuđenje.
Majka je grozničavo mijenjala muškarce, kao da se s nekim takmičila tko će ih više
nanizati. Jedva da bi nekoga dva puta pozvala na famoznu večeru. Mislim da je bila
nimfomnka, a ako i nije, u svakom slučaju spolno vrlo aktivna osoba. Sjeo bih na
pod, tik do njenih vrata i na njih se naslonio slušajući njeno uzdisanje i stenjanje.
Jednom sam tako i zaspao. Pronašla me ujutro kad se išla pomokriti, uzela u krilo i
odnijela natrag u krevet. Ujutro me ispitivala htijući saznati koliko sam od njenog
performansa čuo, no ja joj nisam otkrio istinu. Kazao sam da me bilo strah i da sam
se osjećao sigurnije naslonjen na vrata njene spavaće sobe.
Majka je umrla u četrdesetoj. Oborio je moždani udar.
Melita je imala četrdeset kad sam je upoznao, četrdeset i jednu kad je doživjela
prometnu nesreću.
Kiša. Slijedili smo kolica na kojima je bio kapsil s njenim ostatcima. Nepodmazana
kola neugodno su škripala, no na to kao da nitko nije obraćao pažnju. Koračao sam
uz Karla, pridržavajući ga jer je jedva bio u stanju hodati. Ostario je deset godina u
tih par dana. Oronulog izgleda izazivao je sažaljenje i potrebu da se oko njega
brinem. Unatoč svemu bili smo prijatelji, a ako je netko to prijateljstvo izdao, onda
sam to bio ja. Drugom sam rukom manevrirao kišobranom kako bi nas bar
djelomično zaštitio od proloma oblaka. Kiša je nemilice padala, baš kao onog dana
kad se sve dogodilo. Podsjećalo je na jutro našeg potonuća, ali ovaj put sam koračao s
njenim suprugom pod ruku, za lijesom u kojem je bio njen kadaver. Gazili smo po
blatu koje nam se lijepilo za cipele. Osjetio sam se loše poprskan insinuirajućim
glibom. Potonuo sam u njemu do grla i nije mi bilo spasa. Ona se oslobodila, a ja ću
svoju sramotu i dalje nositi. Kiša je isprala blato s Karlovih postola, dok su moje
ostale blatnjave. On je, u svemu ovome, ostao čista obraza. Prevareni muževi su u
pravilu baš to, čista obraza. Charles Bovary, Aleksej Aleksandrović Karenjin, Clifford
Chatterley, Camille Raquin... Žene koje varaju su u pravilo nesretne i Emma i Anna i
Constance i Therese, a mi koji se u trokutu pojavljujemo kao spiritus movens
događanja, Leon, Vronski, Oliver i Laurent, glavni smo negativci prljavih cipela.
Puteljak seoskog groblja meandrirao je među pločama, a bilo ih je svakakvih
veličina, ploča i križeva. Epitafi su tražeći istinu besramno lagali, a klišeizirani
anđelak s jednog se groba posprdno smiješio. Kamen od kojeg je bio urađen, s
vremenom je mjestimično posivio, no anđeo se i dalje veselo smiješio, pokazujući
nabubrijele obraze. Karlo je odlučio pokopati Melitu u obiteljsku grobnicu u kojoj su
mu roditelji počivali. Pitao me mislim li da bi ona tako željela, a ja se nisam osjetio
pozvanim kazati svoje mišljenje. Ne, a radilo se o ljubavi mog života. Pod pritiskom
prokletstva koje me snašlo, šutio sam, gutajući suze. Zavidio sam Karlu jer je on
svoje javno pokazivao. Ona je tajnu u grob odnijela, a meni je ostavila da s njom
živim. Pored tuge što je više nema, iako to tada nisam u potpunosti shvaćao, osjećao
sam i srdžbu jer me ostavila da se sam s tim nosim.
Melita nije htjela nikakav sprovod, pogotovo ne ovakav, s mimohodom od petsto
osoba, ali Karlo je bio cijenjen i poštovan, pa ih se barem toliko sakupilo, glavni dio
onih, koji su se pojavili radi njega i tko zna jesu li nju i poznavali. Nije bila njegova
odluka da je pretjerano ne eksponira u krugovima kojima je pripadao. Tek su neke
važne osobe ujspjele naći put do njihovog doma. Imao sam tu čast dobiti card
blanche i postati jedan od onih koji se tamo nisu trebali najavljivati. Vrlo sm brzo
postao njen intimus, kojem se rado povjeravala.
Govorila je kako u sebi osjeća zov predaka, baštinivši krv vještica, a njih nakon smrti
treba spaliti kako bi im duša našla spokoj. Mogao sam evocirati riječi s kojima mi je
to govorila. Čudno da je to Karlu ostalo nepoznato ili je možda ovaj bizaran prohtjev
pripisao ženinoj ekscentričnosti, pa ga je odlučio relativizirat. Ono što me dodatno
zasmetalo bilo je prisustvo svećenika kojeg Melita sigurno ne bi željela na svom
ispraćaju. Znao sam da se jedno vrijeme interesirala za darmičke religije, đainizam i
budizam ali ni tamo se nije pronašla, no s abrahamskim je još u mladosti raskrstila.
Po njenom ukusu bile su previše infantilne. U posljednje se vrijeme smatrala
sljedbenicom wicce, ako se uopće moglo govoriti o dosljednosti kod nje. Mnogo smo
razgovarali Melita i ja, prije nego što smo postali ljubavnici i kad Karlo nije bio
prisutan. U njegovoj nazočnosti malo je govorila, što nije bilo čudno, s obzirom na
njegovu dominantnu narav, a i njenu potrebu da mu udovolji. Obuzeti tjelesnim
demonima, prestali smo razgovarati isprofaniravši odnos koji smo do tada imali.
Jednom će mi nedostajati naši razgovori, možda čak i više od zagrljaja koji su nas
povezali na posve drugi način. Njeni životni stavovi nisu bili skolastički i logični
poput Karlovih, ali se od njih moglo itekako profitirati.
Podmukli bat koraka pomiješao se sa šuštanjem kiše koja je sve intenzivnije padala.
Nejasni zvuci Chopinove marche funebre, onaj dio koji simulira pogrebna zvona,
vrtjeli su mi se po glavi. Sprovodna se povorka zaustavila ispred groba s kojeg je
skinuta ploča. Ostala je sa strane sa zlatno urezanim slovima i brojkama, očekujući
njeno ime. Zjapio je mračan otvor iz kojeg je dopirao miris truleži. Kroz taj otvor
smrt je ulazila.
...kroz taj otvor smrt je izlazila. Hitac, za njim još jedan.
Čep je pod pritiskom izletio udarivši u strop, povrh naših glava. Gabrijela se pijano
cerekala. U ruci sam držao čašu u koju se pomokrila. Tekućina je bila svjetlija od
šampanjca, no jednako bistra. Palo mi je na pamet da je nekome podvalim, no bila bi
to ipak prevelika psina, pa sam je diskretno ispraznio u zemljanu posudu s fikusom
koja se nalazila u kutu sobe. Društvo je bilo isuviše pijano da bi to primijetilo.
Nezapaženo je ostalo i da je Gabrijela, u brzini, haljinu navukla s krive strane.
Desetak minuta prije toga goli smo se valjali po krevetu. Desetak minuta prije toga,
doživjela je ljubavni grč u mom zagrljaju. Desetak minuta prije toga klonuli smo
iscrpljeni. Njena je glava visila preko ruba kreveta.
Bila je blijeda u licu, a u očima joj se zrcalila smrt. Potpuno je drukčije tijelo kad ga
život napusti. Potpuno je drukčije. Teško je kazati što je to toliko različito, ali
različito je. Gabrijela, moja Gabrijela postala je hrpa zgužvanog mesa s kostima.
Melitu su našminkali. Njoj nisam dozvolio da to urade. Za Melitinim sam kovčegom
koračao, za Gabrijelinim su mi gurali kolica. Oba sam puta bio očajan. Oba sam puta
osjećao tragediju koja je tek trebala dobiti svoj konačan oblik i dimenziju.
Taj pogrbljeni starčić o kojem sam brinuo, kao da je prerastao događaj. Stisnulo me u
grudima. Navrla su sjećanja. Ako sam i pomislio da sam se riješio prokletstva, sad
kad je više nema, ono je ostalo duboko usađeno u moju dušu. Kako se nositi s
uspomenama koje tako živo iskaču iz memorije i pustoše me? Sve se to toliko naglo
dogodilo i još uvijek u meni živi punim intenzitetom. Još uvijek osjećam njenu kožu
pod prstima, njen miris u nosnicama, njen uzdah u uhu...
Iako o tome nismo govorili, uvjeren sam da se jednako kao i ja bojala susreta s
Karlom. Kako ćemo ga pogledati u oči nakon svega? Mislio sam da će nam u
pogledu pročitati što se nedugo prije toga dogodilo. Još sam osjećao njen miris na
sebi, a sigurno je i ona na moj znoj mirisala. Kako smo se samo varali. Stali smo pred
njega kao dvoje pravednika, nasmiješeni i raspoloženi. Ona ga je upitala je li se bar
malo naspavao, a ja kako napreduje pisanje. Zagrlila ga je i ovlaš poljubila u obraz,
baš kao nekog ostarjelog strica, a ja sam ga prijateljski potapšao po ramenu. Tako to
rade izdajice. Judin poljubac i Brutov nož u leđa.
Et tu Brute? On stoji preda mnom poput sjene. Onda hitac, pa drugi. Osvetnik pod
klobukom, u sivom trenčkotu.
Vlati sasušene trave lijepile su nam se za gola tijela. Odjeću smo odbacili okrenuvši
jedno drugom leđa, a onda u sijenu potražili zaštitu od vlage zbog koje smo promrzli.
Melita je zatvorila oči, a obrazi su joj se neprirodno zacrvenjeli. Ležala je pokraj
mene izbjegavajući dodirnuti me, a ja sam je pogledom štedio, ograničivši ga na ono
što nije razotkrila skinuvši se, ali bio sam neizmjerno svjestan njene golotinje. Miris
pokošene trave pomiješao se s onim sofisticiranog parfema koji je upotrebljavala.
Duboko sam ga udahnuo i izazvao je val nepredviđenog uzbuđenja. Već smo neko
vrijem šutjeli, a onda je ona kazala kako bi trebali biti jaki u ovakvom trenutku.
Protrnuo sam od njenog glasa u kojem sam osjetio nešto zloslutno. Saznanje da je u
ovakvoj situaciji i sama motivirana, potpuno me obezglavilo. Mogao sam naslutiti da
je privlačim jednako koliko i ona mene ali riječi su odagnale svaku moguću
nesuglasicu, precizno definirajući situaciju. Dugo su među nama putovale razne
insinuacije, no oboje smo izbjegavali jasno se opredijeliti. To da smo jedno drugom
privlačni moglo se osjetiti. Ono što smo u tom trenutku doznali, bilo je da smo jedno
drugom suđeni. Nakon toga, valjalo je sve uobličiti u eksplicitan događaj.
Grom je udario negdje u blizini. Otvorila je oči ne usuđujući se pogledati me. Teško
smo disali. Meni su se prsti grčili, a ona je šapatom upitala jesam li svjestan što bi
značilo da to sad uradimo. Toliko sam se pogubio da me njeno pitanje jedva
dotaknulo. Lebdilo je u zraku, a ja sam mu uzalud tražio značenje. Kazao sam kako u
ovom trenutku o tome nisam u stanju razmišljati. Oboje smo znali da ćemo pregaziti
Rubikon i da nakon toga više ništa neće biti isto. Sve je govorilo da na to nemamo
pravo ali i da smo preslabi da se toga držimo. Uostalom, tko je taj koji je pravila
napisao i koja su to pravila jača od prirode. Bili smo korak od provalije i trenutka
kada ćemo u nju propasti. Carpe diem.
Svećenik je važnim tonom verglao rečenice u kojima je trebalo pronaći nešto što bi
podsjetilo na Melitu, ali je posve promašio temu. Ne da to nije imalo veze s njom,
nego je vrijeđalo svako sijećanje. Na Karlovom bih mjestu reagirao, no sa svojih sam
pozicija morao šutjeti. Ljubavnik svakako nije onaj kojeg se pita, ne pored živog
supruga. Stoga sam zario nokte u dlanove i pustio misli da nadglasaju svećenikov
govor. Možda i nije tako loše što posmrtni govor drži netko, tko pokojnika nije
poznavao. Tako o njemu može govoriti ono, što okupljeni očekuju ćuti, a da pri tom
ne osjeća grižnju savjesti zbog obmanjivanja onih koji ga slušaju. Uostalom, tko je
uopće pozvan nekome suditi, jer iskren bi govor upravo to uradio i kome je prvom
pao napamet taj imbecilni posmrtni govor, koji se od tada redovito prakticira.
Rukom sam je obgrlio i privukao sebi. Alea iacta est. Više nije bilo moguće povući
se. Mi više nismo vladali svojim postupcima. Bili smo u službi vlastitih nagona, a oni
su pod božjom ingredijencijom.
Bilo je gluho doba noći kad me Karlo nazvao. Izbezumljen, izgovarao je riječi koje
su se ispreplitale i preskakale značenje. Jedva sam shvatio da se nešto grozno
dogodilo. Spominjao je Melitu, a ja sam odbijao pomisao da je ona ta s kojom nešto
nije u redu. Kazao je da su mu javili... Našli smo se pred hitnom pomoći. Čovjek na
kojeg su nas obratili odmahnuo je glavom. Jedan od onih kojeg sutradan sigurno ne
bih prepoznao. Možda bih se sjetio sivog balonera kakav se odavno više ne nosi. U
nevjerici smo se pogledali. Čekali smo da nam netko kaže da se radi o zabuni, no lice
našeg sugovornika ostalo je mrtvački ukočeno i nije ostavljalo prostora za nadu.
Trebali smo samo identificirati mrtvaca i činilo se kako se jedino to od nas i očekuje.
Karlo me čvrsto uhvatio za ruku baš kao da me nema namjeru pustiti. Pitao sam,
mogu li ja prepoznati unesrećenu, no čovjek u sivom baloneru je odgovorio kako bi
bilo bolje da to uradi njen suprug. Dakako, ljubavnici to ne rade. Oni su zaduženi za
život, a ne za smrt. Otišli smo zajedno u ambulantu u kojoj je Melita preminula.
Sterilna atmosfera pretpostavljala je tragediju. Na stolu je njen leš bio prekriven
bijelom plahtom. Učinio mi se manjim no što je bila, pa sam se na trenutak ponadao
da to ipak nije ona, no sivi baloner je beščutno odmaknuo rub platna i pokazalo nam
se njeno lice. Izgledalo je spokojno, voštano i mrtvo. Ni traga nesreći. Karlo se
zateturao i da ga nisam pridržao, vjerovatno bi pao. Ispustio je nekoliko promuklih
jecaja, a onda klimnuo glavom. Sivi je baloner vratio rub plahte na svoje mjesto.
Nije bilo tragova kočnica, rekli su nam značajno naglasivši svaku riječ, bez
obrazloženja što to znači. Jesam li pomislio na suicid? Jesu li na to insisnuirali? Nije
se uklapao u njen curriculum vitae. Jednostavno nije bila takva osoba. Ili možda je?
Mogu li sa sigurnošću tvrditi da sam je toliko poznavao? Možemo li uopće nekoga
toliko poznavati da budemo sigurni kako će u određenom trenutku reagirati? Možemo
li toliko i sami sebe poznavati? Što ako se stvorio pritisak s kojim se nije znala nositi?
Ili jednostavno nije htjela?
Atmosfera matoševska. Blijedog lica, očiju zatvorenih, kose počešljane leži mrtva
žena, prekrivena bijelom plahtom do ispod brade. Ne želim vjerovati da je to Melita,
a jedva i na nju sliči. Netko se potrudio našminkati je onako, kako ona nikad ne bi
uradila. Inače je upotrebljavala jako malo make upa, preferirajući izgled kakav joj je
priroda ostavila. Odar je visoko postavljen, a voštanice prizor obasjavaju drhtuljavom
svjetlošću. Miris smrti. Ako je to ono što se htjelo postići, onda se postiglo, samo što
je Melita svojim djelovanjem neosporno veličala život. Smrt se tada činila tako
dalekom. Karlo je organizirao bdijenje, a ja sam se, teškom mukom odazvao kako ga
ne bih uvrijedio. Dvije su starije žene u kutu sobe klekle i sklopile ruke na molitvu.
Očni im kapci nemirno trepere, a usnice se jedva pomiču. Glave su skupile, prekrivši
ih crnim maramama. Jedna mlađa stoji pokraj njih, na nogama i tupo bulji u mrtvaca.
Teško mi je odrediti jesu li te osobe u bilo kakvoj vezi s preminulom ili su dio rituala.
Okrećem glavu prema Karlu koji sjedi s druge strane odra i ne izgleda sasvim pri
sebi. Pjesnik je ovu situaciju na svoj način doživio. Ja bih se Melite želio sjećati u
drukčijim okolnostima iako bi to, u ovakvom trenutku izgledalo blasfemično. Netko
je to, poštujući situaciju odlučio negirati, a meni je preostalo s tim se pomiriti.
Uostalom, svatko se sa smrću nosi na svoj način. Ja je nikad nisam pretjerano
ozbiljno doživljavao. Ne u materijalnom smislu.
Neodlučno sam zastao, podvojen u namjerama. U jednom sam trenutku pomislio da
na tom mjestu nemam što raditi. Mogu ga svojim prisustvom jedino uprljati. Onda,
svjestan da je ionako sve himbena mizanscena, donosim odluku u njoj pokorno
učestvovati. Od mene se traži da budem licemjer. Odbacujem ulogu heroja, koji bi
istupio pred preneražene prisutne, otkrivši da je žena koja tamo leži mrtva, njegova
ljubavnica. Bio bi to junački čin s kojim bih povrijedio čovjeka do koga mi je stalo i
vjerojatno nitko ne bi za takav postupak pronašao opravdanje. Siguran sam da ni
Melita to ne bi opravdala. Povinovat ću se civilizacijskim uzusima koji egzistiraju na
tajnama i lažima kako se od mene očekuje.
Karlo je podignuo glavu kad sam mu spustio ruku na rame. Zahvalno me pogledao i
šapnuo kako bi Melita bila sretna što sam je došao ispratiti. Ja u to nisam posve
siguran. Prije bih rekao da sam je činio sretnom na posve drugi način. Njemu je ona
bila sve u životu, a ja nisam još uvijek dozvoljavao razumu da odredi koliko je meni
značila. Teško mi je i objasniti koje su mi se sve emocije pomiješale. U jednom sam
trenutku osjetio olakšanje, pomislivši kako ću se riješiti prokletstva koje zaslužuju
izdajnici, no ono nije izblijedilo i još uvijek me pritiskalo. Moj život više neće biti isti
bez Melite. Kukavni sam izdajnik, preljubnik kojeg je Dante smjestio u drugi krug
pakla, ne bez prijezira. Ja sam Paolo Malatesta, Lancelot du Lac, Paris od Troje,
prljavi zavodnik koji se poput crva uvukao u zdravu jabuku i iznutra je polako glođao
dok nije postala trula.
Žena kojoj me Karlo predstavio kao perspektivnog, mladog pisca podigla se s fotelje
znatiželjno me odmjerivši. Dogodilo se to u dnevnom boravku njihovog stana, u koji
sam, nakon toga, bezbroj puta bio pozvan, a smatran je, u ono vrijeme, za jedan od
hramova hrvatske kulture. Mogao sam zaključiti da joj je i prije o meni govorio, jer
su joj se usne razvukle u prijateljski osmjeh. Mene je očarala na prvu. Kazati da je
bila lijepa bila bi uvreda za nju. Bila je posebna na svaki način, van pravila i mjerila.
Usudio bih se kazati da je mijenjala odrednice estetike. Kazao je kako je to njegova
supruga Melita. Zanimljivo, da je, prije tog trenutka, nikada nije spominjao, pa sam
sve to vrijeme vjerovao da nije oženjen, te je i u tom pogledu ovaj susret bio za mene
šok. Nekako sam Karla vidio kao neospornu veličinu ali samca kojem ne treba druga
osoba da bi imao sadržajan život. Nikako ga nisam doživljavao kao porodičnog
čovjeka, a još manje uz njega očekivao osebujnu osobu kakva je Melita bila. Karlova
supruga? Da me netko pitao, spremno bih je zanijekao. Sad kad sam pred sobom
imao njegovu gospođu, koja po ničemu nije za njim zaostajala, morao sam priznati da
sam ga doživio na nov način. Možda je malo izgubio na autoritetu, ali je svakako
zaradio na ljudskosti.
Za opisati Melitu nedostaje mi riječi. Taj put je svojom vanjštinom potpuno ovladala
mojom pažnjom. Tada još nisam znao da sam u nju zaljubljne, a bio sam. Od prvog
trenutka kad sam je ugledao. Otrovala me svojim smaragdno zelenim očima i ne kažu
uzalud da u tom pigmentu ima arsena. Sve je svoje emocije nosila u pogledu koji je
čuvao svoje tajne ali nikad nije lagao, a meni je bio sklon od samog početka. Kosu je
tog popodneva raspustila i sezala joj je do polovine leđa, a bila je svjetlokestenjasta,
na krajevima kovrčava i neobuzdana. Zabacila bi je pokretom glave kad bi joj
slučajno koji uvojak pao na lice. Taj pokret je s vremenom postao njen zaštitni znak.
Stasom je Melita dobrano premašila svog supruga, najvjerojatnije za punih deset
centimetara i ne sjećam se da sam je vidio u cipelama s visokom potpeticom, a
obožavala je hodati bosa i činila je to kad god je mogla. Inače se odijevala sportski,
pa je i obuću, kad bi je na sebi imala, tome prilagođavala. Tog dana našeg
upoznavanja, nosila je crni kimono s izvezenim roza cvijećem, koji je isticao sportski
istesanu liniju. Mogao sam naslutiti koliko je čvrsto tijelo koje se pod njim sakrilo.
Njemu je uvijek posvećivala maksimalnu pažnju, ne dozvolivši da izgubi vitkost
zbog neaktivnosti i zanemarivanja. Pod kimonom su izvirile dvije bose noge. The
barefoot contessa. Ljepotica Maria Vargas imala je itekakve sličnosti s Melitom,
barem što se tiče predodređene joj sudbine. Tada još to nisam ni slutio. Boghart u
boji, ma nemojte.
Pružili smo ruke jedno drugom i u tom prvom dodiru frcnula je iskra koja nas je
protresla. Na trenutak smo zastali, zatečeni, a onda se neobičnom događaju kurtoazno
nasmijali. Svo troje. Karlo je to protumačio viškom elektriciteta u zraku. Melita je
osmjehom ispratila njegov komentar, kao da je htjela kazati da se baš sve pojave ne
mogu objasniti fizičkim zakonima. Upoznavši je bolje saznao sam da je sklona
okultnim tumačenjima znakova. Je li već tada pomislila kako je nešto kobno u našem
susretu, nešto po nju letalno? Po mene sudbonosno. Splet okolnosti pokazao je da se
ništa ne događa slučajno. U nepisanom hodogramu antičkih bogova naš je susret bio
pažljivo odabran. Bogovi su odredili i vrijeme i mjesto. Režirali su situaciju iz koje
smo mogli izići samo na jedan način, okaljani i griješni. Bili smo preslabi za se
suprotstaviti zlim manipulatorima, a i čemu. Ionako bi se samo koprcali u uzaludnom
traženju nemogućeg riješenja. Nakon nekog vremena netko je u tom trokutu morao
ispaštati. Netko je morao biti nesretan. Naposlijetko smo to postali svo troje.
Naposlijetku.
U prvo sam vrijeme strogo poštovao činjenicu da je supruga mog mentora i prijatelja,
pa sam posve izbacio mogućnost gledati je kao neodoljivu ženu, što ona uistinu jest
bila. Jesam li u tome uspijevao? Bio sam uvjeren da držim stvar pod kontrolom, no
misli nije lako zaključati, pogotovo dok podsvijest radi. Onda se dogodio posve
bezazlen incident koji je temeljito uzdrmao utvrđene stavove. Taj sam dan pohrlio
Karlu kako bih mu prezentirao posljednje poglavlje svog romana, na kojem sam radio
cijeli prethodni dan i noć. Bio sam neispavan, neobrijan i tankih živaca. Uzeo je moj
rukopis, preda mnom ga pročitao i nakon toga teatralno rasparao, kazavši kako ništa
ne valja. Potpuno sam promašio temu i ništa od napisanog ne može se upotrijebiti.
Vjerovatno je bio u pravu, no mene je njegov postupak pogodio i stvorio otpor.
Porječkali smo se i otišao sam od njega pun gorčine i bijesa. Došavši kući, legao sam
u postelju i oslobodivši misli svih stega, po prvi put sanjario o Meliti na najprostiji
mogući način. Kao da sam mu tako vraćao uvredu kojom je obezvrijedio moj rad,
potpuno smetnuvši s uma da je radio u moju korist. Nisam siguran da je ovaj događaj
bio krucijalan, ali me svakako oslobodio dijela odgovornosti. Ako sam ga brzo i
zaboravio ostao je osjećaj koji je za sobom ostavio. Otvorio sam mogućnost da o
Meliti razmišljam na nov način. Prestala je biti iluzija i postala osoba od krvi i mesa.
Pustivši je takvu u svoje misli, stvorio sam preduvjet za sve ono što se kasnije
dogodilo.
Melita je nekoliko dana nakon našeg upoznavanja navršila četrdeset godina. Iako
sam se u to vrijeme često viđao s Karlom, nekad i vrlo neformalno, iznenadilo me
kad me pozvao na njen rođendan. Nazvao ga je intimnim slavljem na kojem će
prisustvovati samo njoj drage osobe. Pitao sam, je li to znači da i ja pripadam tom
krugu, a on je odgovorio da sam na nju ostavio upečatljiv dojam. Pomislio sam kako
bi joj mogla smetati ovako neposredno izrečena tvrdnja, no tada je još nisam
poznavao. Znala je biti itekako direktna u prosudbama, nekad i na vlastitu štetu.
Jednako tako nije prezala javno iskazati mišljenje o nekome, bio on prisutan ili ne,
bilo to mišljenje krajnje pozitivno ili potpuno negativno. Siguran sam da izrečena
tvrdnja nije bila plod Karlovog zapažanja, već se temeljila na mišljenju koje je o meni
kazala.
Okupilo se zanimljivo društvance te večeri u domu Melite i Karla. Neke sam ljude
već poznavao, neke znao po čuvenju, no prava zvijezda bila je ona, dominantna u
svakom pogledu, a tako umjerena. Dok su se gosti nadmudrivali s domaćinom, ona je
jednostavno blistala. U nekom momentu, sve su se oči njoj okretale, a u nekima sam
prepoznavao iskreno divljenje. U onom trenutku kad je mene odabrala da s njom
zaplešem rođendanski valcer, zbunjeno sam pogledao Karla, no on se dobrostivo
nasmiješio, a Melita je primijetila kako joj suprug ima dvije lijeve noge i da je
odavno odustao od plesa. Popratio je to suzdržanim slijeganjem ramenima. Bilo mi je
čudno kako mu autoritet kopni kad su u pitanju životne stvari. Prišao sam Meliti i
uzeo joj jednu ruku svojom, dok sam joj drugu ovio oko pasa. Imati je u zagrljaju bio
je događaj za koji sam vjerovao da ću ga pamtiti cijeli život. Ono što se nakon toga
događalo, moglo ga je ipak baciti u drugi plan.
Kazala je da ne sudim prestrogo izgled žene u njenim godinama. U to sam vrijeme
imao tek dvadeset i pet, a žene s kojima sam do tada ljubovao, bile su moje vrsnice ili
koju godinu mlađe. Svrnem li pogled na nju golu vjerovao sam, prestat ću disat od
uzbuđenja. Godine su joj izgledu samo dodale vrijednost. Vršcima prstiju dodirnula
mi je grudi i zastala. Kao da je htjela naglasiti prekretnicu na kojoj smo se našli. Još
uvijek se nije ništa dogodilo. Još uvijek smo sve mogli zaboraviti. Zeleno je nada, a
njen me travnati pogled ovlastio da odlučim hoću li je ostaviti na dnu Pandorine
kutije ili ću je u hipu potrošiti. Kao da sam imao izbora. Odjednom ništa više nije bilo
važno. Obgrlio sam je rukama oko struka i privukao sebi. Uzeo sam usnama njene i
bolno smo se sisali do iznemoglosti. Dlanovi su mi putovali njenim tijelom, a drvo
života se prpošno uzdiglo. Aimez-vous Brahms?
Samo ja znam koliko je teško sačuvati vjernu sliku događaja od kojeg duša treperi.
Kao da se izgubio onaj najvažniji segment. Obično se u vrlo kratkom vremenu
zgusne toliki doživljaj, pa bi, u detaljnom opisivanju istog trebalo potrošiti
deseterostruko vremena. Razlog je to što tako nešto nemam namjeru ni pokušati.
Pustio sam maštu da potroši sve pojedinosti tog kišnog jutra, bogato se naplativši
uzbuđenjem. Mislima sam se često vraćao na događaj tog nevjerovatnog, kišnog jutra
i svaki put doživio djelić ondašnjeg uzbuđenja.
Nekad u mislima postane tijesno. Kao da neka scena ima namjeru iz njih iskočiti.
Druga se opet zaustavi ili nekoliko puta ponovi. Svaki mi put iskrsavaju novi detalji,
možda izmišljeni ili preuveličani, a tijelo mi spontano reagira. Nižu se sekvence. Kao
da tražim emotivno stanje koje ih je pratilo prilikom originalne izvedbe.
Slikovito evocirajući događaj koji je prelomio sva životna načela, osjetio sam
ponovno ono isto zadovoljstvo koje me, tog fatalnog dana treslo. Kroz prste mi je
prolazila ljepljiva tekućina iz zadebljanog, mlohavog spolovila koje se nakon onog
nesretnog događaja više nikad nije ukrutilo. Namjera da se to dogodi jedva je
postojala, pa sam i sam ostao iznenađen. Nesvjesno sam si pustio na volju i odmah taj
propust debelo platio. U sobu je banula ona vještica, koja je posjedovala nevjerojatan
osjećaj za pojavljivanje kad se to najmanje očekuje. S nevjericom je promatrala
ispražnjeno spolovilo u mojoj ruci i neljudskim izrazom lica pokazala mi je koliko joj
je odvratno to što se dogodilo. Nije štedjela ni riječi, nazivajući me svakakvim
imenima, dok sam uzalud nastojao pospremiti u hlače to što je nju toliko uzrujalo.
Premalo mi je vrijednosti život ostavio da bi se stidio svog postupka, no nisam volio
te njene izljeve bijesa i predbacivanja. Prijetila mi je otkazom ako ne prestanem s tim
užasnim postupcima. Nakon toga je, poput furije izletjela iz prostorije, ne dočekavši
da se o incidentu izjasnim. Na izvjestan sam joj način bio zahvalan jer razmjena
mišljenja o događaju kojem je tek djelomično svjedočila, nije imala smisla.
Dok sam još istraživao domet vlastite uzetosti, nagovorio sam susjeda s kata poviše,
koji me u to vrijeme redovito obilazio da mi, pronađe žensku za provod. Dugo se
nećkao, no ponuđeni novac nije mogao odbiti. Zapravo se dodatno potrudio i doista
doveo vanjštinom posve ugodnu osobu. Djevojka je i ozbiljno shvatila obvezu na
koju je pristala priuštivši mi sve ono, što se u datim okolnostima moglo. Ne mogu
kazati ni da nije bila dovoljno maštovita. Čak je i nadvladala stroga pravila struke
unijevši u ritual vrlo intimne detalje. Prepoznao sam njen trud i doživio
zadovoljavajuće uzbuđenje, no moj alter ego je ostao teško upotrebljiv. Ojačao je ali
se nije ukrutio. Ženu to nije obeshrabrilo i shvatio sam da je dorasla situaciji.
Nastavila je pružati mi uslugu i u jednom sam se treunutku našao u njoj. Znao sam da
je to osjećaj koji se više nikad neće ponovit i ma koliko jadan izgledao, bio sam joj
zahvalan što je uspjela priuštiti mi ga. Omogućila mi je da još jednom doživim
saznanje koliko je ovaj primitivni postupak važan za osobni dignitet muškarca.
Osjećaj se teško može mjeriti s bilo kojim drugim.
Znao sam da se prije večeri vještica neće pojaviti. Na taj će me način kazniti zbog
nedoličnog ponašanja. Postojala je vjerojatnost da će o svemu obavijestiti Danijela,
koji će nerado dotrčati kako bi neozbiljnog roditelja prizvao pameti. Osjećat će se
nelagodno i ni u jednom trenutku neće izravno spomenuti incident koji sam izazvao,
ali će se čitavo vrijeme ponašati kao da je to nešto jako važno i nedolično. Mrzio sam
njegovu potrebu da takve stvari ne nazove pravim imenom, ali nisam mu mogao
negirati taktičnost.
Zapravo mi je odgovaralo da se ta spodoba više ne pojavljuje. Njenu odvratnu
pojavu nije mogla opravdati ni nasušna potreba za hranom kojoj je udovoljavala. Bila
je nikakvo društvo svojom poslovičnom mrzovoljom. Nismo bili kompatibilni u ni
jednoj jedinoj temi, pa nam se razgovor svodio na neučinkovito predbacivanje. Isprva
sam prema tom stvoru bio dovoljno nezainteresiran da bih uopće donosio ikakav
ozbiljan sud. Na žalost ona je sebi uzimala za pravo svaki moj postupak komentirati i
pronaći mu izmišljene koordinate u kvadrantu s negativnim predznacima. Tako me
natjerala da je emocionalno doživljavam kao pretencioznu, dosadnu babuskaru, već
po izgledu antipatičnu. Više bih volio da to nisam morao.
Ona je ipak bila u prednosti i to me izluđivalo. Njen svijet nije bio zatvoren kao
moj, u koji je ulazila kad i kako bi joj se prohtjelo. Mogao sam izbjeći tu aroganciju
jedino ignorirajući je, što sam obilato koristio. Bijeg u irealni prostor u kojem su
postojale samo sjene i imaginacije, nije bio toliko čvrst oslonac u borbi za vlastitu
samostalnost. U zadovoljavanju najosnovnijih potreba bio sam ovisan o njenoj
pomoći i na taj joj način djelomično podređen. Kako je koristila taj svoj bonus, rađao
je povrijeđenost koju nisam htio osjećati. Vrijeđao me svaki osjećaj koji bi izazvala,
smatrajući je nedostojnom bilo kojeg. Nisam želio biti ljut na nju, ni žalostan, ni
veseo. Ništa što ima s njom veze. Najradije bih da je komad namještaja ili jedan od
uređaja koji je kupljen da bi mi olakšao život.
Na žalost bio sam prisiljen pred njom obavljati nužnosti koje sam i sam pred sobom
nerado vršio. Ona je na svoj način reagirala i na zvukove proizvedene već pomalo
zarđalim završetkom probavnog traka i na otpadne mirise tijela i na mlitavost kože,
olabavljene uslijed neaktivnosti, dok me sapunala kad me jednom tjedno kupala ili
kod dnevnog tuširanja. Nisam joj mogao spočitnuti da je, obavljajući ove, za oboje
neugodne radnje, bila ni površna ni brzopleta, no svaki je put pronalazila način da mi
pokaže koliko joj teško pada to što me mora dodirivati. Pažljivo je eskivirala svako
približavanje onim dijelovima tijela, koje je valjda smatrala neprimjerenim što ih
uopće imam. Snosio sam milenijsku krivnju svog spola zbog posjedovanja tih
sramotnih stvarčica. Iako nisam bio bog zna kako nesretan što joj je ruka, makar i u
higijenskim rukavicama, toliko usrdno izbjegavala približiti se skrotumu, doživljavao
sam to kao vrijeđanje onoga što je ovaj rasadnik ljudske vrste predstavljao. Dok sam,
nespretno se držeći za rukohvat, higijenski osobno tretirao ovo osjetljivo mjesto, ona
je nevješto okretala glavu u stranu, baš kao da sam obavljao nešto jako prljavo i
degutantno.
Prokleto stanje koje me stavilo u ovisnost toj izopačenoj ženi. U samoj njenoj
pojavi bilo je nešto aseksualno. Pokušavajući pronaći aspekt spolnog zadovoljavanja
prihvatljiv za takvu osobu, činilo mi se teško prihvatljiv bilo koji, pa i onaj
najprostiji. Tko zna? Možda bi se na koncu ipak iznenadio. Zlobno sam se nasmijao
pomisli na vješticu koja ukočenim, mršavim prstom prčka po vlastitom vaginalnom
otvoru. Nešto grotesknije nisam mogao ni zamisliti. Ne, ta žena i seks definitivno ne
idu u istu rečenicu.
Svirao je Valcer cvijeća Pjotra Iliča Čajkovskog. Melita je lepršala u mojim rukama, a
ja sam grozničavo nastojao ne izgubiti korak. Svi su nas pogledi pratili, a mi smo se
vrtjeli, vrtjeli, vrtjeli... Nesvjesno sam u tom trenutku pomislio na fatalni ples Ane i
Vronskog i na sudbinu koja ih je nakon toga pratila. Odmahnuvši glavom, otjerao
sam misli. Radilo se tek o Tolstojevim tlapnjama. U životu se takve stvari ne
događaju.
Ščelkunčik smo zajedno gledali u kazalištu, šest mjeseci kasnije. Melita je sjedila
između nas, a kad je, u samom finalu zasvirao valcer, stavila je ruku na moje bedro,
stegnuvši ga prstima. Tada smo već bili ljubavnici. Uvodni duhački dio, oplemenjen
harfom, nakon čega ona potpuno preuzima glavnu ulogu, prati desetak plesačica na
vršcima prstiju, u Degasovski prozirnim kostimima do ulaska primabalerine. Karlo je
fasciniran elegancijom i virtuoznošću izvođačica i ne primjećuje usputnu radnju koja
mu se dešava pod nosom, ali iako znam da sa svog mjesta ne može mnogo toga
zaključiti, ne osjećam se dobro. Drugo je kad intimnosti razmjenjujemo dok smo
sami, a drugo kad to radimo dok je on u blizini. Meliti je to izazov, a u trenutku
spoznaje koliko je to uzbuđuje, zaboravljam i sam raniju nelagodu. Od tada smo to
često prakticirali i ušlo je u ritual našeg odnosa, postavši najokrutniji izraz prijevare i
njen najpokvareniji dio. Toga sam se kasnije i najviše stidio, zamjerivši si što sam se
dozvolio u takvo što uvuči.
Tada još nisam znao da se u mladosti profesionalno bavila plesom i u koliki sam rizik
uskočio, svojim skromnim plesnim znanjem, izvrgnuti se blamaži. Ako je istina da
sreća prati hrabre, meni je tada bila itekako naklonjena, uspjevši me spasiti od
izvjesnog debakla. Karlo je oduševljeno aplaudirao. U pokazivanju entuzijazma znao
je postati infantilan. Mnogi su mu se pridružili i nije izgledalo da to rade posve reda
radi. Moglo je to izgledati ne baš posve loše.Patetično sam se naklonio plesnoj
partnerici, a ona je oduševljeno primijetila kako nije očekivala da tako dobro plešem.
Vjerojatno sam bio rumen u licu jer je netko ispod glasa zaključio da mi boja
šarmantno naglašava godine. Starija je dama duboko uzdahnula, valjda se prisjećajući
mladih dana, a Melita me uzela pod ruku zaključivši da smo zaslužili čašu hladnog
šampanjca. Bili smo najmlađi u tom izabranom društvu, ja sa svojih dvadeset i pet, a
ona s navršenih četrdeset. Sve sam ostale procijenio bliže Karlovim godinama, a on
ih je proživio dvadeset više od svoje supruge. Uzdaha starije dame često bih se sjetio
u svojstvu napomene koliko je važno iskoristiti trenutak, da bih imao za čim kasnije
uzdisati. Meni je to produžilo život i da nije bilo uspomena, odavno bih sam sebi
presudio. Samo što i uspomene blijede i svakim novim evociranjem postaju sve više
narativne, a sve manje emotivne. Polako se gubi provokativni miris Melitinog
parfema, fluid njenog osmjeha, dražest pokreta glavom kojim tjera kosu s lica...
Karlo je bio oduševljen idejom da pratim Melitu na jutarnjem futingu. Predložio sam
to onako usput, ne očekujući da će mi prijedlog prihvatiti. Rekao je da sam mu skinuo
veliku brigu s vrata kad sam to inicirao. Ona je do tada, svaki dan započinjala trčeći
sama uz prugu, nedaleko od stana u kojem su obitavali i uvijek se plašio da bi mogla
postati žrtvom kakvog izopačenog prolaznika. Naravno da je ovakva bojazan kod nje
izazivala podsmjeh. Neko je vrijeme trenirala judo i naslađivala se mogučnošću da na
nekome iskuša stečeno znanje. Kako bilo, nije imala ništa protiv da joj se pridružim
kod jutarnjeg trčanja. Zaključila je da bi to čak moglo biti i zanimljivo. Prije nego što
je ovo izgovorila, osjetio sam prihvaćanje u njenom pogledu.
Nisam bio baš u sjajnoj kondiciji, pa sam se prvo vrijeme vraški trudio za njom ne
zaostajati. Nakon nekog vremena postali smo uigran tim. Onda sam jednog dana
saznao kako se, na neko vrijeme sele u ladanjsku kućicu, dok im se stan ne preuredi.
Karlo je tamo namjeravao dovršiti svoju davno otpočetu studiju o dalmatinskim
suvremenicima Marka Marulića, a Melita će uživati u blagodatima prirode ispunjene
ozonom, za razliku od gradske zagušljivosti, gdje će trčati punim plućima. Nisam
krio razočaranje, a malo nakon toga i oduševljenje kad su me pozvali da im se
pridružim. Mogao bih pripomoći Karlu kod studije, a i praviti društvo Meliti kod
jutarnjeg trčanja. U to se vrijeme moj roman dobro prodavao, najviše zahvaljujući
Karlu, pa sam smatrao da zaslužujem odmor. Iako mi to nije donosilo bog zna kakve
prihode, zahvaljujući financijskoj potpori jednog od roditelja, živio sam bezbrižno, ni
ne razmišljajući o nekom stalnom zaposlenju.
Ladanjska je kućica bila dva kilometra udaljena od naselja, a više od kilometra od
prvog susjeda. Praktički do nje nije nitko dolazio, do možda kakav zalutali planinar i
pustolov. U prizemlju se nalazio prostrani dnevni boravaka, a na katu hodnik, tri
sobice i kupaonica. Zahvaljujući neprikoslovenom ukusu domaćice, svaki od ovih
izdvojenih prostora nosio je dio njene produhovljenosti. Izvrsnim odabirom
namještaja i zanimljivim detaljima, usadila je u ladanjsku kućicu svoj liberalni duh.
Prepoznao sam ga i kladim se da je u uređenju njen suprug vrlo malo učestvovao, ako
je i uopće. Najveću prostoriju zauzeli su Melita i Karlo, a meni su prepustili
posljednju u nizu, koja je bila malo izdvojena i imala poseban ulaz iz vanka. Moj je
domaćin ispod glasa primijetio kako je ovo povoljno ako bih uspostavio kontakt s
nekom od zgodnih seljanki, dok se njegova supruga pravila da ovo nije čula.
Srednju je sobu Karlo proglasio radnom, no već za par dana, jedva je iz nje izlazio i
redovito bi u njoj prespavao. Kazao je kako ne želi Meliti remetiti san hrkanjem, a i
često bi radio do ranih jutarnjih sati. Kad bi se to dogodilo, idučeg bi dana spavao do
iza podne. Tog je jutra sišao s nama popiti kavu. Izgledao je iscrpljeno i bilo je očito
da noć nije proveo spavajući. Melita ga je korila, upozoravajući da se sustavno
uništava, a on je obećao vratiti se u postelju i odraditi koji sat propuštenog sna. Vani
je svitalo, no nebo se nad obližnjim planinama crnilo, obećavajući nevrijeme.
Spremali smo se na jutarnje trčanje, a Karlo je s pravom negodovao. Kazao je da
samo luđaci po ovakvom vremenu izlaze iz kuće.
Jutarnji je futing za Melitu imao ritualni karakter i nije bilo govora da bi ga
propustila, a meni je svaki trenutak s njom proveden nasamo bio dragocijen. Pratio
bih je i u uragan da je to od mene taržila. Na kraju je Karlo nemoćno slegnuo
ramenima, uzeo šolju kave koju mu je supruga skuhala i krenuo stepenicama
dohvatiti izgubljeni san.
Dočekalo nas je prohladno jutro, idealno za trčanje. Iako smo inače rado
razmijenjivali mišljenje, taj put smo uporno šutjeli. Krenuli smo trčati uobičajenom
stazom bez prethodnog dogovora. Činilo se da nešto kobno visi u zraku, a to nije bilo
samo nevrijeme koje se spremalo. Jedva smo se i pogledali dok smo, na brzinu
ispijali kavu, a tamo na puteljku, kao da smo bježali jedno od drugog. Nije bilo
planirano to što se dogodilo, mogu sa sigurnošću tvrditi, ali dalo se naslutiti. Ako
kažem da je sve vodilo tome, neću pogriješiti, jednako ako potvrdim da nas je oboje
držala izvjesna napetost koja se mogla pobijediti samo na jedan način.
Ostali smo ležati jedno pokraj drugoga, nepomični, onako kako nas je minuli događaj
razdvojio, svatko u svoje misli zatvoren. Mogao sam je čuti kako diše, a i
pretpostaviti što joj prolazi kroz glavu. Kad je već izgledalo da će nas tišina potpuno
progutati, kazala je kako se ovo nije nikada smjelo dogoditi. Pokušao sam razabrati
radi li se o prijekoru ili o kajanju, ali nije izgledalo da će svoju tvrdnju obrazložiti.
Nismo bili u istoj poziciji. Ona je varala, a ja sam iznevjerio. Pitanje je kolika je
uopće razlika kad je s druge strane osoba kakav je bio Karlo, predan suprug i iskren
prijatelj. Misli li ona da se ovo dalo izbjeći, pitao sam, a ona jedno dulje vrijeme nije
odgovorila. Izgledalo je i da neće, a onda je šapnula kako sam u pravu ako tvrdim da
je sve vodilo ovome. Na ovaj je način otvorena priznala puno učestvovanje. Moglo
mi je zbog toga laknuti ali nije. Očito podjela odgovornosti ne znači njegovo
prepolavljanje.
Ležali smo i dalje ne dodirujući se, ni tijelom, ni pogledom. Dug period šutnje ostao
je između nas, a onda je opet ona bila ta koja je prekinula tišinu. Tražila je da joj
obećam kako on nikada za ovo neće saznati. Nisam ni imao namjeru suprotno tome
postupiti, a ipak me njen zahtjev pogodio. Postavio sam pitanje koje sigurno ne bih
da sam iole razmislio, potraživši obrazloženje u kojem će se pravcu razvijati naš
odnos. Ovo je izazvalo gorak osmjeh kod nje. Mislila je da sam zadovoljio svoje
potrebe kresnuvši je. Tako mi to muškarci nazivamo, tvrdila je. Šutnja je najbolji lijek
za situaciju koja krvari, a riječi sigurno nisu te koje će krvarenje zaustaviti. Poželio
sam da je na drugi način protumačila to što nam se dogodilo, no ona je sve nazvala
usputnom gimnastikom. Kasno sam shvatio koliko je obrambenog bilo u tom njenom
stavu. Vjerujem da je mučilo to što nam se događalo, sigurno više nego mene. Već
smo jedno vrijeme bili zaljubljeni, a odbijali smo to priznati, kako bi lakše prihvatili
to što radimo. Taj prvi put dala je za naslutiti da je i posljednji, no ni sama nije u to
vjerovala. Mislim da je uvijek lakše prijestup ponoviti, jer nas ipak prvi put čini
prijestupnicima.
Tada o tome nisam razmišljao ali ona je bila u položaju da našu vezu doživi na
objektivniji način. Ja sam u nju vjerovao mladenačkim entuzijazmom, ne
sagledavajući sve objektivne poteškoće koje su joj stajale na putu. Jedva sam
razmišljao kako bi izgledala za deset godina ukoliko opstane. Ona je znala da su joj
šanse za to gotovo nikakve. To što je definirala kao malo zajedničke gimnastike bila
je obrana od mogućnosti da zajedno s njom potone u vremenski bezdan. Mi se
generacijski nismo poklapali, a to nakon prvih slijepih koraka postane opterećenje.
Što kad mačići progledaju? Melita je u korjenu svog bića ostala konzervativna.
Pored liberalnih shvaćanja nije se znala izboriti za neovisnost. Ostala je Karlova
žena, unatoč tome što ga je bestidno varala. U njoj je opstao Tolstojev sindrom, koji
je svoju junakinju promovirao u modernu ženu koja ima pravo na svoje emocije, ali
je svejedno nije oslobodio pripadnosti, pa je i u naslovu zove Karenjina, ne
omogućivši joj da se pripadnosti oslobodi. On je svoju junakinju na koncu kaznio.
Melitina se sudbina u to vrijeme nije nazirala, no ono što tada nisam vidio, ili nisam
htio vidjeti, bio je unutarnji sukob s kojim se neprestano hrvala.
Tri duga dana Melita me sustavno izbjegavala. Čak je i jutarnji futing preskakala, a
jednom i otišla sama, jako rano, dok sam još spavao. Inače bi me probudila, ako bi se
dogodilo da je ne čujem kako se muva po kuhinji. Srećom, Karlo je bio prezauzet
svojim radom da bi to primijetio. Inače bi svakako zatražio obrazloženje. Bio je
osoba koja nikako nije voljela nesporazume i jedan od onih koji je insistirao da se
čim prije razjasne. Postalo mi je jasno da me ta žena pokušava isključiti iz svog
života. Naravno da sam to shvatio osobno.Ta bilo mi je dvadeset i pet godina.
Odjednom sam se osjetio suvišnim i treće sam večeri najavio svoj povratak u grad.
Kazao sam to dok smo sjedili svo troje uz večeru koju je ona skuhala. On se mom
naumu žestoko suprotstavio kazavši da sam mu neophodan u dovršavanju knjige.
Bila je to dakako izlika da me zadrži, pošto čitavo to vrijeme nismo više od sat
vremena surađivali na njegovom projektu. Uglavnom je radio sam, a ja sam vrijeme
provodio s Melitom. Gledao sam je ispod oka, očekujući bilo kakvu reakciju, no
ostala je hladna poput mumije. Rekao sam da me u gradu čeka neodloživ posao i da,
na žalost, ne postoji mogućnost da dulje ostanem. Krenut ću ranom zorom. Zahvalan
sam im na prekrasnom druženju i nezaboravnim, zajedničkim trenutcima. Na kraju
sam morao obećati da ću, čim obavim posao zbog kojeg ih napuštam, ozbiljno
razmotriti mogućnost da im se vratim.
Te sam večeri do kasno čitao, a onda još neko vrijeme bio budan. Mislim da je novi
dan ulazio u svoju treću uru, kad su vrata sobe u kojoj sam spavao zaškripala. Prenulo
me to iz još ne utvrđenog sna. Nakon kišnog perioda, nastupilo je vrijeme hladnog ali
vedrog vremena i mjesečina se indiskretno ušuljala, kroz okno prozora u sobu. Vidio
sam elegantnu, žensku figuru kako pušta da joj spavačica klizne niz tijelo. U par se
koraka približila krevetu u kojem sam ležao, a kad sam zaustio nešto kazati, stavila
mi je prst preko usana, a nakon toga mi pokazala osebujnu mješavinu nježnosti i
strasti. Moju je sobu napustila kad je već svitalo. Prije toga je kazala kako me moli da
ostanem još koji dan. Nisam otišao ni slijedeći, ni neki od narednih. Vratili smo se svi
zajedno kad je za to došlo vrijeme. Svoj ostanak nisamtrebao objašnjavati. Karlo kao
da je zaboravio na najavljeni odlazak. On je u to vrijeme ionako bio samo fizički
prisutan.
Svećenik je valjda bio tek zaređen i dobrano impresioniran zadatkom koji mu je
povjeren, pa je tijekom govora koji je svakako htio održati, povremeno zamuckivao
tražeći adekvatne riječi. Kako je netom izišao iz sjemeništa, u liturgijskom se dijelu
obreda još nekako i snalazio, no govorništvo mu nikako nije išlo. Ostavimo što mu je
govor sadržajno nalikovao na tlapnju mentalno zaostale osobe, no samo iznošenje
ostalo je na nivou slovkanja kakvog pučkoškolca. Neki su od prisutnih počeli
značajno kašljucati, a grobari koji su čekali da spuste kapsil u otvorenu raku,
nervozno su se premiještali s noge na nogu. Šapnuo sam Karlu kako bi bilo dobro da
svećenika požuri, no on nije bio posve priseban, pa sam to uradio umjesto njega. Ovo
je mlađahnog padrea dodatno zbunilo, pa je svoj govor dovršio u polovinu rečenice,
što mu baš nitko od prisutnih nije zamjerio. Kladio bih se da sam osjetio jedan
zajednički uzdah odobravanja. Škropilicom je fratar nekoliko puta poškropio grob, a
nakon toga i mrtvački kovčeg, a onda je Melita polagano spuštena u hladnu, otvorenu
grobnicu koja je halapljivo progutala.
Bio je to trenutak kada sam postao svjestan onoga što se dogodilo. Suze su mi frcnule
iz očiju i volio bih da nikoga nije bilo u blizini, kako bih mogao pustiti nekontrolirani
urlik. Ostao sam nijem, a krik zauvijek sputan u meni. Mogao sam ga se osloboditi
bilo kada, od tog trenutka, no on se unutra potrošio nakon mnogo vremena. Sve me u
tom razdoblju podsjećalo na nju i trebalo se toliko toga dogoditi da prihvatim
postojanje druge osobe u svom životu.
Melita je grleno naglasila trenutak kad se oslobodila napetosti, kao da je vjekovima
bila u njoj zarobljena. Bio je to krik ratnice koja slavi skidanje uzlova s vjekovno
svezanih udova. Ruševna je koliba upijala urlik, ostavivši za njim poražavajuću
tišinu. Klonuli smo kao pokošeno klasje, prosuvši se jedno po drugom, nakon čega se
ona otkotrljala na jednu, a ja na drugu stranu. Mogao sam poslije svega i umrijeti
koliko sam se istrošeno osjećao, prazan, ali ispunjen bolnom spoznajom da mi se
dogodilo ono, što se dogodi jednom u životu ako čovjek ima sreće. Bolila me
ukočenost, a nisam imao snage pomaknuti se. Ona je vruča pokraj mene disala, a
moje su emocije divljale. Imati je značilo je udovoljiti nagonu koji me mučio od kada
sam je prvi put vidio. Progonila me iskra koja je frcnula kad su nam se ruke
dotaknule. Zabranivši si da o njoj razmišljam, dosudio sam samom sebi kalvariju koja
me izjedala. Oči su mi bježale za svakim djelićem nje, a razbor me neprestano
odvraćao. Onda se sve srušilo, kao kad pukne ognojeni čir i gnjoj se okolo prolije.
Mogao sam pretpostaviti pakao u kojem se ona našla. Bili smo saučesnici u nedjelu
kojeg smo sami smislili. Ima li išta gore nego svojim zadoljstvom unesrećiti nekoga
do koga ti je stalo? Možda, biti toga svjestan i šutjeti kako se to ne bi dogodilo.
Okrenuo sam se prema Karlu. Klečao je na postolju grobnice odsutnog pogleda. Kiša
ga je nemilice močila, no on kao da toga nije bio svjestan. Mogao sam pretpostaviti
da je u sebi priziva, pita je, zbog čega se sve to dogodilo. U mojim su ušima bubnjale
riječi policijskog službenika s kojima nas je obavijestio da nije bilo tragova kočenja.
Spopao me očaj. Što ako sam ja taj koji je pokrenuo lavinu događaja zbog kojih je
stradala? Imam li pravo o svemu šutjeti? Istina ionako, prije ili kasnije iziđe na
vidjelo. Pomislio sam, nakon svega, negdje potražiti sklonište, gdje me Karlo neće
pronaći. Morao sam se od njega maknuti, što neće biti ni malo lako, jer me u ovom
trenutku najviše trebao, možda i više nego što je meni bilo bitno od njega se skloniti.
Grobari su pomogli Karlu ustati, a onda su vratili nadgrobni kamen na svoje mjesto.
Na njemu su bili podatci o ljudima davno umrlim, Za koji dan na njemu će stajati i
njeno ime i podatak da joj je do četrdeset i prvog rođendana ostalo nekoliko dana.
Tristo dana je trajalo naše potonuće i toliko smo obmanjivali čovjeka koji nam je
slijepo vjerovao. Sad je sve to ostalo iza nas. Trebalo je demonima dostajati. Jednu su
žrtvu dobili, a mene za čitav život obilježili. Tako sam tada vjerovao. Tako je tada
izgledalo.
Nekoliko joj je klica divlje zobi zapelo u kosi, prizor o kojem sam dugo vremena
sanjao. Čudno kako se neki, naoko nebitni detalji dugo pamte. Bilo je nešto pohotno
u klicama divlje zobi, nešto prosto i izopačeno, a opet prirodno i iskonsko. Dok sam
je pokušavao toga osloboditi, treptao sam od njene blizine. Dogodilo se to koji dan
nakon što se kradom ušuljala u moj krevet. Ne kaže se zaludu da se ubojica redovito
vraća na mjesto zločina. Tako je i nas, jutarnji futing odveo do brvnare u kojoj smo
prvi put osjetili slast preljuba. Kao i tada, odbacili smo odjeću i prepustili se jedno
drugom. Taj je dan bio sunčan i sušta suprotnost onom u kojem je sve započelo.
Sunčan i topao, toliko da nam je prijalo ostati goli. Bojala se da ću biti prestrog
prema njenom izgledu, spominjući svoje godine, ali meni je izgledala savršeno. Jedva
primjetni znakovi zrelosti davali su joj dodatan šarm, ni malo ne umanjujući opći
utisak. Uzbuđenje nisam stigao sakriti i samo gledajući doživio sam čvrstu i neupitnu
erekciju, od koje sam blago porumenio. Pomislio sam kako će je to ozlojediti, no
kazala je kako je ponosna na sebe kad je u stanju to kod mene izazvati, a tek što smo
vodili ljubav. Ponašali smo se kao dvoje neizživljene djece, trošeći vrijeme na
kojekakve ludorije. Moram priznati da je inicijativa uglavnom od nje dolazila i da nas
je netko gledao sa strane, nikad ne bi povjerovao da joj je četrdeset godina i da je
inače ozbiljna, povučena osoba. Tek kad bi iscrpljeni klonuli, uhvatila bi je sjeta i
postala bi čudljiva, nekad i nabrušena, a nerijetko svadljiva.
Taj sam joj put pokušao govoriti o svojim osjećajima, nemušto kako to već rade
mladići bez ljubavnog iskustva. Zaplevši se u oskudnu terminologiju izražavanja
emocija, vjerujem da sam izgledao glupo, ali ne toliko da bih zaslužio reakciju kakvu
mi je upriličila. Uz podsmjeh me nazvala balavcem koji joj upražnjava vrijeme kako
ne bi umrla od dosade. Zaljubljena je u svog supruga i s tim se trebam pomiriti, a sebi
za ljubav pronaći kakvu praznoglavu tinejđericu. Tada sam teško prihvatio njenu
srdžbu. Pobjegla je i nisam je uspio trčeći dostići. Iste se noći k meni ušuljala i bila
nježna kao nikada do tada. Nije joj bilo ravne u iskazivanju privrženosti kad bi
pokušavala popraviti ostupak s kojim se nije ponosila. Nikad se nije ispričavala za
učinjeno, ali je znala pokazati da nije bila u pravu.
Na mjesto zločina smo se vraćali svako jutro, zaklinjući se da se to idućeg neće
dogoditi. Vraćali bi se kući posvađani, a onda bi ona noću dolazila k meni, tiha i
ponizna. Kao da se radilo o dvije različite osobe. Ona jutarnja bila je strastvena i
razuzdana, nakon čega pakosna i nepodnošljiva, noćna pokajnički umiljata, podatna i
pokorna. Postojao je neizgovoreni zavjet da aferu ne spominjemo u drugo vrijeme
našeg druženja. Tada smo se ponašali kao da između nas nema ničega. Karla smo
viđali za ručkom i večerom. Bolesno se predao radu, neprestano spominjući koliko je
daleko odmaknuo i kako se približava trenutak kada će na svoj rad staviti završnu
točku. Više od mene nije tražio pomoć, pa nisam bio u stanju procijeniti koliko mu
rad stvarno napreduje. Uostalom, u to sam vrijeme bio zauzet drugim mislima. Ne
znam koliko bi mu bio od koristi da je to od mene i tražio. U mojim očima njegov je
rad doslovno izgubio na vrijednosti. Ako sam ranije i vjerovao da se upustio i
značajnu literarnu avanturu, sad mi se činilo nepotrebnim to o čemu je pisao.
Sjećam se da me jednog jutra pitao radim li na novom romanu, a ja sam odgovorio da
o tome razmišljam i da imam određene ideje, za koje očekujem da sazriju. Lagao
sam. Tada sam još živio na lovorikama svog prvog spisateljskog rada. Komentirao je
kako mu je žao što nema vremena pomoći mi, ali posao kojeg se latio, potpuno ga
preuzima. Ne znači da ne trebam sam odabrati temu o kojoj ću pisati. Za pisca je
najgore ako se prepusti neradu. Inspiraciju treba neprestano prvocirati ako želim od
nje dobiti maksimum. Meni su hormoni divljali. Demoni su kolo vodili. U stanju, u
kojem sam bio, pisanje mi nije padalo na pamet.
Podržavao sam lažno uvjerenje da moje plodno, spisateljsko razdoblje tek nailazi i da
vrijeme kad ću se doslovno posvetiti pisanju još nije stiglo. Smatrao sam da trebam
prije toga još što šta doživjeti kako bi mi pisanje bilo prožeto iskustvom. Zapravo me
već tada držao strah da više nikad neću biti u stanju napisati nešto kvalitetno.
Nekoliko mjeseci nakon prvog izdanja, moj se roman prestao prodavati i kad sam s
izdavačem otišao na razgovor o reizdanju, ovaj mi je to vrlo suzdržano priopćio. Nije
imalo ekonomske logike ponovno tiskati knjigu koju više nitko nije tražio. Bilo je
vrijeme za novi roman. Ili to, ili pasti u zaborav, a ja nisam imao napisanu niti jednu
jedinu rečenicu. Izdavač me čak i hrabrio. Tražio je da mu donesem bilo što, ali ja
nisam imao ništa.
Danijel nije moj biološki sin. Bilo mu je deset godina kad sam pristao o njemu
skrbiti. Dogodilo se to nakon što su mu roditelji poginuli u prometnoj nesreći, a
majčina sestra ga uzela sebi. U to sam vrijeme bio u nju zaljubljen, a zaljubljeni se
muškarci daju nagovoriti na kojekakve bedastoće. Za čudo, imali smo korektan
odnos, no zahvaljujući više njegovoj blagoj naravi, nego mom nastojanju da tako
bude. Kad je navršio dvadeset, nestala je zadnja čvrsta spona koja nas je logički
povezivala, no on me već tada smatrao zamjenskim ocem, a ja nisam bio u poziciji da
ovu laskavu titulu odbijem. Čak sam i kroz okorjeli cinizam bio spreman priznati
kako prema njemu nisam indiferenta, krzmajući se čitavo vrijeme te svoje emocije
čvršće definirati. Dogodi se taj osjećaj pogubljenosti zbog kronične osame i potreba
nekome posvetiti misli, pa i živjeti nečiji tuđi život, kad već svoga više nemaš.
Naravno da ga je moja okrutna paziteljica odmah nazvala, nakon što me uhvatila u
nečasnoj radnji, pa smo se našli sučelice potpuno nepripremljeni na razgovor, ja
buntovno spreman obraniti slobodu raspolaganja vlastitim postupcima, a on
nedovoljno stimuliran da mi drži lekcije. Bilo je pitanje, koji će prvi progovoriti, ali
šutnja je trajala dugo i prijetila je pretvoriti se u opće stanje. Onda je on ipak odlučio
nešto kazati, objasnivši kako se vještici ne dopadaju neke stvari s kojima je
suočavam, te da je zaprijetila otkazom, a svjestan sam koliko je teško pronaći novu
osobu i možemo biti sretni što imamo ovu koju imamo. Znao sam da je u pravu. Ma
koliki bio moj animozitet naspram te osobe, ona je korektno obavljala svoj posao i
teško da bi pronašli bolju i sposobniju domaćicu. Ipak sam osjetio potrebu krivicu
prebaciti na nju. Kazao sam kako je ušla u moju sobu bez kucanja. Ovo ga je potpuno
obeshrabrilo. Vidio sam mu u očima pitanje koje nije imao hrabrosti postaviti, a
glasilo bi otprilike ovako: Je li čovjeku u mojim godinama, uzetom do pojasa
potrebno to raditi? Sjećam se da mi je jednom psihijatar, kod kojeg sam se liječio dok
sam još vjerovao da mogu ovladati svojim demonima, kazao da ne postoji osoba koja
se ne bi zacrvenjela kad bi se doznalo za određene radnje koje u privatnosti
poduzima. Koliko god izgledalo prepotentno, ja se više nisam imao čega stidjeti.
Karlo je bio moj profesor na fakultetu, jedan od onih kojeg se nije dalo izbjeći, jer se
neprisustvovanje predavanjima teško moglo nadoknaditi učeći iz udžbenika. Počeli
smo loše, tako da me izbacio iz aule kad sam izrazio nepovjerenje prema onome što
je govorio. Bio sam tada mlad i nadobudan i u potrazi za divljenjem zgodnih
studentica iz prvog reda, kojima se moj bezobrazluk činio junaštvom. Zapravo sam
bio potpuno u krivu, uskočivši u temu koju uopće nisam poznavao i protusloveći
samo da bih izazvao podsmjeh onih koji su se došli zabavljati na krivom mjestu.
Karlo je imao iskustva s takvima i redovito ih je udaljavao sa svojih predavanja.
Izlazeći, spočitnuo sam mu da se silom riješava neistomišljenika. Spremno je
odgovorio kako ja nisam njegov neistomišljenik, jer nemati isto mišljenje ne znači
opovrgavati tuđe, nego imati svoje koje mu nije jednako. Kad budem imao svoje
mišljenje mogu mu se slobodno javiti, pa ćemo se argumentima sukobiti.
Ovaj je mali incident ostao iza nas i redovito sam pohađao Karlova predavanja.
Čovjek je bio toliko širokog znanja da ga se isplatilo slušati, jedan od rijetkih koji je
svako umjetničko djelo secirao do najsitnijeg detalja. Ono što bi i najpažljivijem
čitaocu promaknulo, njegov bi analitički duh podvrgnuo iscrpnoj analizi. Nakon
prvih nekoliko predavanja, na kojima je jasno iskazao nepovjerenje prema jednom
dijelu pratitelja, otvoreno im pokolebavši odabir kolegija, preostalim je auditorijem
nastavio vrlo kvalitetno komunicirati. Srećom, nisam bio među onima koje je
profesor otpisao, ponadavši se da je inicijalni konflikt smetnuo s uma.
Pristupio sam ispitu među prvima i prije nego što sam zauzeo mjesto nasuprot
profesoru, pitao me jesam li stvorio mišljenje koje mogu argumentima obraniti.
Mislim da sam se zacrvenio, a on je samo odmahnuo rukom. Kazao je da se ne
trebam brinuti, jer mnogo je onih koji čitav život ne uspiju u tome. Napustio sam
Karlov profesorski kabinet s velikom trojkom u indeksu. Iznio sam mu neke svoje
opservacije na izgubljenu generaciju američke književnosti. Ocijenio ih je vrlo
hrabrima ali večinom netočnima, pa me ocjena pomalo zatekla. Već sam mu okrenuo
leđa, spremivši se izići na hodnik kad je rekao da sam, unatoč nekim lošim
procjenama, na pravom putu. Dodao je da ipak u meni prije naslućuje pisca nego
književnog kritičara. U svakom slučaju, ako se ikada odlučim nešto napisati, bilo bi
mu drago da mu to donesem, a on mi obećava svoje iskreno mišljenje.
Je li on bio taj koji me naveo na pisanje teško mi je komentirati. Već sam imao
ponešto napisano kad sam ga upoznao, no svakako je utjecao na odluku da se s tim
počnem ozbiljno baviti. Korigirajući neke moje tekstove naučio me što kod pisanja
trebam izbjegavati, a na čemu insistirati. Koliko sam od toga imao koristi, teško je
kazati. Svakako je napisani roman određeno postignuće, ali tu sam se zaustavio.
Jedno sam vrijeme vjerovao kako bi bilo drukčije da sam ostao uz Karla, no bila je to
opsjena. Zapravo mi je ponestalo inicijative i teško da bi je on pokrenuo.
Tko zna bi li mi uopće palo na pamet studirati knjževnost da nije bilo Tonke koja je
bila toliko uvjerena u vlastitu budućnost, a nije je dočekala. Ona je znala što želi
postati. Ja, nezreo kakav sam bio, jedva sam razmišljao o budućnosti. Tada mi je bilo
važno ostati u njenoj blizini. Srećom Tonka se nije odlučila za atomsku fiziku, jer to
nikad ne bih uspio završiti. Volio bih da je stigla pročitati roman koji sam napisao.
Pročitala ga je Melita, ali nikad nisam doznao što o njemu zaista misli. Kad bih je
uspio navesti na diskusiju o svom pisanju, vješto je izbjegavala iznijeti konkretno
mišljenje.
Primio sam Karla pod ruku i više ga nosio, nego što je sam koračao. Srećom, auto
sam parkirao uz samo groblje, pa nismo trebali puno hodati. Kiša je i dalje nemilice
padala, a on je bio potpuno mokar, makar sam nastojao zaštititi ga kišobranom. Kako
pjesnik reče: Proljetna kiša zalijeva nade. Njegova je ostala u obiteljskoj grobnici,
duboko pod zemljom. Padne mi na pamet kako je Pandorina kutija, od čvrstog
kamena i ljudskih zabluda. Jesam li Juda koji je poljupcem izdao Isusa? Gazili smo
po blatnjavoj cesti. Karlove je cipele isprala kiša. Moje su ostale blatnjave.
Ljudi su se u grupicama razilazili. Parking je odjednom uzavrio. Čuli smo brujanje
motora, vidjeli kako vozila migolje, vješto izbjegavajući jedno drugo. Otvorio sam
vrata suvozača, sačekavši da se Karlo uvuče na sjedalo. Njega noge više nisu slušale,
pa je umalo kleknuo na mokar trotoar. Zadnji sam ga čas uhvatio za ruku i povukao.
Zahvalno me pogledao, a ja sam se osjetio krivim. To njegovo neizmjerno povjerenje
postala je oštrica koju sam osjećao pod vratom. Kad bi bar postojao način da mu se
iskupim. Jedino u što sam bio siguran bilo je da se moram od njega što prije
odmaknuti.
Prošlo je više od godinu dana do trenutka kad sam odlučio iskoristiti Karlovo
obećanje da će iskreno ocijeniti ono što sam napisao. Radilo se o noveli, koja mi se
činila izglednom i dovoljnom da prepozna moj spisateljski talent. Radio sam na njoj
par mjeseci s nekoliko prekida i bio prilično zadovoljan. Presreo sam ga na hodniku
fakulteta i gurnuo mu uradak u ruke prije nego što je uspio išta kazati. Bilo je
pretenciozno očekivati da će se sjetiti svog obećanja, pošto se odonda nismo vidjeli,
no on je samo upitao što sam do sada čekao. Nazvao me te iste večeri potpuno
uništivši komentarom sve što je u noveli pisalo. Maltene je u svakoj rečenici
pronašao nešto što ne valja. Telefonski je razgovor trajao više od sat vremena, a ja
sam nebrojeno puta poželio spustiti mu slušalicu. Bio sam ljut, razočaran i žalostan,
spreman burno reagirati na njegov pledoaje, a on nikako da prestane. Svakom je
slijedećom rečenicom postajao još oštriji. Na kraju je zaključio da imam talenta za
pisanje i da samo tako nastavim.
Roman koji sam napisao nikada se ne bi našao na policama knjižara da nije bilo
Karla. Da sam iole bio manje zaslijepljen vlastitim uspjehom, ponudio bih mu da ga
imenujem suautorom. Ovako je ostao tek lektor, a njih se upisuje malim slovima na
nebitnom dijelu prve stranice. Poznavajući ga, sasvim sigurno ne bi ni pristao svoje
ime staviti na zajednički projekt, ma koliko njegovo učešće u njemu bilo. Karlu slava
nije trebala. On je točno znao tko je i što je. Ja sam, u to vrijeme, za nju živio. Nikad
si ne bih dozvolio toliko truda da nije donosio uvažavanje okoline. Knjiga se odlično
prodavala. Kritika je prema njoj bila i suviše blaga, najviše zahvaljujući mentoru koji
se za nju javno založio. Više me hvalila nego kudila. Ušao sam u uži krug
perspektivnih, mladih pisaca. Pozivan sam na razne manifestacije, okrugle stolove i
svekolike umne rasprave. Tada još nisam bio svjestan kolikim sam dijelom Karlov
projekt. Prema zacrtanom hodogramu došlo je vrijeme da me uvede u svoj dom i
upozna s najvažnijom osobom u svom životu. Bio je to krivi korak u dobro
isplaniranom scenariju. Prilikom rukovanja s njom, zaiskrilo je, ali nitko od nas tome
nije pridao dužnu važnost. Kasnije se pokazalo koliko je taj vražji znak bio bitan.
Vjerojatno bih je dobro odmjerio i da me se nije toliko dojmila, jer muškarci to rade i
kad im žene nisu posebno zanimljive, a meni je ona odmah postala. Crni kimono s
izvezenim cvijećem potaknuo mi je maštu, ma koliko nastojao da se to ne dogodi i na
jedan kratak, neobuzdani trenutak poželio sam tijelo koje se u njemu nalazilo. Hitro
su se uključili spontani mehanizmi koji nisu dozvolili da se taj osjećaj zadrži. Bože,
bila je Karlova žena.
Bila je i dok smo se valjali u sijenu, dok sam joj ljubio vrelu sisu i usisavao nabrekli
jezik. Bila je i dok je nada mnom stenjala, propinjući se poput razularene kobile. U
sebi sam likovao kao što likuje muškarac kad osvoji tuđu ženu i od nje doživi ono što
sam doživio. U euforiji događaja, sve ostalo blijedi. Ostaje samo trijumf pobjednika,
ratni poklič kopljanika koji svojim ubojitim oružjem protivniku srce probada. Moje
se koplje nemilice zabijalo u utrobu žene koju sam od njega prisvojio. Osjećaj je
veličanstven. Ne znam postoji li ijedan drugi njemu sličan. Nakon toga smo ležali
podalje jedno od drugog i moj je podvig polagano dobivao prave konture. Radilo se o
bijednoj izdaji zbog koje sam osjećao samo stid. Glorifikacija iste činila je još
jadnijom.
Nakon nekog vremena čovjek se pomiri sa situacijom ma koliko mu ona ne išla na
ruku. Vrijeme liječi rane, liječi i osjećaj krivnje. Nelagoda zbog onoga što se dogodilo
ne izgleda više kao nešto nepremostivo. Zločin ima svoju dimenziju koja postaje
prihvatljiva u onim okvirima u kojoj je spoznaja zabilježila. Samo što je naša priča
bila daleko od toga da bude definirana. Pokazalo se da se radi o dinamičnom tijelu
koje se novim argumentima preobražava u posve novi oblik.
Melitu sam upoznao kao odmjerenu, stabilnu osobu, kontroliranih emocija. Ako je
neka od žena koje sam u životu susreo, zasluživala titulu dame, onda je to bila ona.
Elokventna, elegantna, usredotočena, izazivala je strahopoštovanje onome koji joj je
odlučio prići. Znala je svakog obožavatelja ukrotiti stavom one koju nije moguće
osvojiti. Bio sam jedini kojem je dala do znanja da postoji karika u lancu njenog
ponašanja koja nije toliko čvrsta. Jednom joj je izletjelo kako sam slabost kojoj nije
našla način odoljeti. Rijetko se otvarala, pa tu svoju izjavu nikad nije našla za shodno
protumačiti do kraja. Večina je doživljavala kao hladnu ljepoticu, ledenih, zelenih
očiju. Čuo sam kako se klade da je frigidna, no uglavnom od onih koji su pokušali, a
nisu uspjeli. Kako bi je samo doživjeli, da su imali priliku osjetiti deseti dio onoga što
sam osjetio ja dok sam je imao u rukama? Postala bi vlastita kontradikcija, onda bi se
sama na sebe zbog toga naljutila. Siguran sam da zbog svega što se dogodilo nije bila
ni malo sretna i da se svim svojim bićem tome suprostavljala.
Večer nakon pogreba nazvao me Karlo. Bio je van sebe, izbezumljen, u transu.
Shvatio sam jedino da moram hitno do njega. Bilo je dvadeset i tri sata, jedan do
ponoći i polagano sam se spremao u krevet, pa sam pokušao sve prebaciti za iduće
jutro, no toliko je insistirao da sam spremno od toga odustao. Uskočio sam u odjeću
koju sam netom sa sebe skinuo i spustio se stepenicama do parkiranog automobila.
Grad je bio prazan, pa sam se vrlo brzo probio do Karlove rezidencije. Stanje u kojem
sam ga pronašao teško je bilo samo nazvati očajnim. Uporno mi je gurao pod nos
nekakav papir koji je valjda bio krivac njegovog usplahirenog stanja. Uzeo sam čitati
ono što je tamo pisalo.
Bio je to nalaz obdukcije koji je policija uputila na Karlovu adresu, a on je te večeri,
pregledavajući zaostalu poštu, na njega naišao. S obzirom da kod nesreće nisu uočeni
tragovi kočenja, radilo se o uobičajenoj proceduri. Čak se sjećam da je tako nešto
službenik s kojim smo razgovarali i kazao, samo što to tada nismo smatrali bitnim.
Između ostalog pisalo je masnim slovima da je unesrećena bila u četvrtom mjesecu
trudnoće. Ne znam je li mi i posljednja kap krvi iščeznula s lica, ali zavrtjelo mi se u
glavi i papir mi je ispao iz ruke. Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete- o nezakonska
ženo moja i nezakonska ljubavi moja. Pribravši se, kazao sam kako mi je žao što je
pored supruge izgubio i dijete. Zurio je u mene kao da sam duh. Onda je odriješito
zanijekao glavom, kazavši da to nerođeno dijete ne može biti njegovo. Stresao sam se
od nelagode. Pomislio sam kako će posumnjati na mene, ako već nije, pa sam rekao
da se najvjerojatnije šali. Tko bi uopće mogao biti otac djeteta kojeg je Melita začela,
ako nije on? Bio sam uvjerljiv. Toliko toga je bilo na kocki da sam morao. Samo što
mi je on vjerovao i ne bi u mene posumnjao i da sam bio jedini na svijetu. Valjda bi
prije povjerovao da se povijest ponavlja i da je začela po duhu svetom.
Dok je Karlo tražio sumnjivca među onima koji su bili u prilici to biti, ja sam
grčevito pokušavao pronaći način kako zametnuti tragove. Probao sam ga utješiti da
liječnici nekada znaju pogriješiti, pa se i onima koje proglase neplodnima, zna
zalomit. Ovo je samo povečalo njegovu uznemirenost. Kazao je da uopće nisam
shvatio bit problema. On i Melita nisu vodili ljubav već više od godinu dana, pa to
dijete ni teoretski ne može biti njegovo. Na impotenciju od koje je bolovao, više ni
tablete nisu djelovale. Ostao sam na brisanom prostoru i jedino što me spašavalo, bilo
je Karlovo neograničeno povjerenje. Imao je krivca pred nosom, a on ga je uporno
odbijao vidjeti. Pitao sam se hoće li to njegovo slijepilo potrajati ili će shvatiti što se
između Melite i mene dogodilo.
Preznojavao sam se dok je upotpunjavao listu izmišljenih ljubavnika, uskočivši s
teorijom da joj se to možda jednom dogodilo. Ta večinu je vremena sa mnom
provodila i mogu garantirati da se ni s kim nije sastajala. Kako bezobrazno i
licemjerno s moje strane, ali što sam mogao? Nije bilo vrijeme da iziđem s istinom na
vidjelo. Vjerojatno nikad neće ni doći. Izračunao je kako je najizglednije vrijeme
preljuba kad smo se vratili iz ladanjske kućice. Tada je znala izbivati do kasno na
večer. U neograničenom povjerenju, jer on joj je potpuno vjerovao, nije ni
provjeravao gdje je to vrijeme provodila. Nije je ni pitao kako ne bi pomislila da u
nju sumnja, a događalo se skoro svaki dan. Sada se zakačio za tu činjenicu i bio je u
pravu. Jedino što ga ta vhrunska dedukcija nije dovela do istine. Barem ne tada. Kako
nekad prevareni znaju biti naivni i glupi.
Došao je dan kad nas je Karlo obavijestio da je dovršio pisanje knjige i da se vraćamo
u grad. Svojom nas je odlukom zatekao i znam da smo oboje pomislili kako će to
otežati naše sastanke, no mogli smo računati s tim da će se jednom dogoditi. Postali
smo tjelesno ovisni jedno o drugom. Umjesto da se zasitimo, osjećali smo sve veću
glad i potrebu biti zajedno i voditi ljubav. Kad nam je to bilo onemogućeno, jer je
Karlo bio prisutan ili je postojala opasnost da nas razotkrije, znali smo se, u prolazu,
očešati jedno o drugo ili rukom posegnuti na vrlo eksplicitna mjesta. Bila je to naša
mala igra kojom smo nagovještavali ono što će se dogoditi kad ostanemo nasamo.
Postajali smo sve manje oprezni, no pored slijepca to nije ni bilo opasno. Karlo je
mislima bio u svom pisanju i onda kad je fizički sjedio s nama.
Vrativši se u grad, dva se dana nismo vidjeli, a onda je trećeg popodneva pozvonila
na vrata garsonjere koju sam sebi iznajmio. Otvorio sam joj, a ona je preda mnom
stajala teško dišući. Grudi su joj se neprirodno nadimale, a obrazi rumenili. Oči su joj
se zelenile poput trave na livadi. Nazvala me kurvinim sinom i stala udarati stisnutim
pesnicama po grudima. Bilo je ljeto u punom zamahu i odjenula je plisiranu suknju i
majicu uz tijelo, na kojoj su joj sise ostavile opak trag. Kosu je podignula tako da joj
je vrat ogoljelo stršio, pozvavši me da ga gledam i želim. Izgledala je nadnaravno
dobro, razgoropađena i hirovita. Sisali smo jedno drugo do boli, grabili se do
iznemoglosti. Strgnuo sam suknju s nje i oborio je na krevet. Govorila mi je pogane
riječi, moja sofisticirana Melita, umiljata pčelica medenih usana iz kojih su izlazile
sve te prostote. Mene je to dovodilo do ludila i prignječio sam je svojim tijelom.
Nazvao sam je kobilom, ona mene svojim pastuhom. Vjerovatno bih se sramio svega
toga kada bih tu scenu pogledao mirne glave, a neugodno mi je svega se i prisjećati.
Taj put, kad sam je krenuo zaštititi, rekla je da nema potrebe jer joj nisu plodni dani.
Zagonetan osmjeh zatitrao joj je na usnama. Sjećam se još i sada tog osmjeha koji je
nosio poruku, a ja nikada nisam shvatio koju.
Vrativši se na ono mjesto gdje se sve dogodilo, rekonstruirao sam događaj, jer nema
sumnje da se baš tog popodneva sve zakompliciralo. Zaustavio sam sliku na njenom
osmjehu, pokušavši prepoznati što mi je poručivao. Nekad bi upotrijebili preservativ,
a nekad bi jednostavno vadio frajera vanka. Taj je put zahtjevala da to ne uradim, a
osmjeh je govorio da nešto stoji iza toga. Kao da je imala namjeru zatrudnjeti. Više
smo puta razglabali o mogućnosti da sve kažemo Karlu, ali ona za to nije htjela ni
čuti. Govorila je kako ga nipošto ne želi ostaviti i ako hoću da se naša pustolovina
nastavi, ne smijem joj to ni predlagati. Svaki od nas neka drži svoju ulogu u njenom
životu. Da je htjela podvaliti mu dijete, svakako bi to uradila tako da postoji izgled
kako je njegovo. Ovako to nije imalo smisla. Ako je htjela dijete sa mnom, čemu
onda suicid? Ako to nije bio suicid, zašto nije pritisnula kočnicu? Nekad s protokom
vremena zagonetke prestanu to biti. Neke se istine nikada ne saznaju. Neke se tajne
zaborave i prestanu biti važne. Nekad opet prođe toliko vremena da izgleda kako su
za sve vijeke duboko zakopane, a kad im se najmanje nadamo one uskrsnu. Naša se
tajna pokazala jednom od onih koje mijenjaju sudbine.
U životu postoje periodi koje je najbolje zaboraviti. Mislim da sam se u jednom
takvom našao nakon Melitine smrti. Vjerojatno mi je trebalo vremena da se suočim s
činjenicom da je više nema. Praznina u meni rasla je iz dana u dan, dok nije prerasla
mogućnost da se s njom nosim bez posljedica. Živjeli su trenutci koje smo zajedno
provodili i bilo ih je nemoguće ušutkati. Nekad su cvilili iz pozadine, a nekad vrištali
na sav glas. Karlo me trebao u to vrijeme, a ja sam ga, koliko je to bilo moguće
izbjegavao. Bio je podsjetnik na komplicirani trokut kojeg smo zatvorili i koji se
nasilno razrušio, pa je naš odnos izgubio logični slijed. Ako je nekada on bio spona
koja nas je držala skupa, onog trenutka kad smo popustili pod naletom strasti, ovu je
ulogu ona preuzela. Bez nje, mi više nismo postojali. Kako to objasniti čovjeku koji
ništa ne zna, a ne uništit mu iluziju?
Tog su me jutra obavijestili iz banke da mi je otac ukinuo mjesečnu apanažu. Nazvao
me telefonom službenik kojeg nisam poznavao i hladnim glasom mi priopćio
neugodnu vijest. Na taj sam način praktički ostao bez sredstava za život. Jesam li
imao pravo biti na oca ljut? Napustio je majku i mene kad mi je bilo dvije godine i
nakon toga sam ga vidio na majčinom sprovodu. Meni je bilo petnaest i prišao mi je
čovjek od pedeset i kazao da je moj otac. Bio sam u rasulu i nespreman sasuti mu u
lice sve ono što sam godinama skupljao. Tako je naš odnos otpočeo ili se nastavio,
bez velikih riječi, a bilo ih je u mojim mislima itekakvih koje nikad nisam izrekao.
Pomilovao me po glavi i važno izjavio da će od tada on o meni brinuti. Bila je s njim
i žena zbog koje nas je ostavio, godinama točno između mojih i njegovih, s velikim
sisama koje dečku u pubertetu nisu mogle ne zapeti za oko. Otac je očito patio za
velikim grudima jer su i one majčine izgledale impozantno. I u poodmaklim
godinama učinile su mi se izazovnim kad sam ih jednim slučjem vidio. Usudila se i
očeva priležnica zagrliti me i ostaviti mi u nosnicama miris skupocijenog parfema.
Slučajno ili ne, dotaknuo sam joj licem grudi i doživio istinsko uzbuđenje. Te sam
noći imao poluciju nakon što mi se pojavila u snu i osjećao sam se grozno, izdavši
glembajevski vlastitu majku.
Nakon toga smo pokušali živjet zajedno, sisata pomajka, otac i ja, u dalekom gradu
na obali Seine, ali bilo je to više mučenje nego suživot. Nije da se nismo trudili ali
temelji naše veze bili su nikakvi. Pomajku sam tjelesno obožavao, a emocionalno
mrzio, a zbog poriva koji je izazivala gadio sam se samom sebi. Ne znam jesam li to
umislio, ali kuja je shvatila da se na nju palim, pa me neprestano izazivala. Sve kao
slučajno, u prolazu bi mi gurnula pod nos svoje dalekosežne adute, a nije prezala ni
iskoristiti priliku zagrliti me na vrlo poseban način. Ne znam jesam li se dovoljno
branio od njenih napada, ali za vjerovati je da sam znao podleći zovu prirode.
Uglavnom, snovi su postali vlažni zahvaljujući njoj, a maštanja osebujna i česta. Na
koncu je otac shvatio da tu nešto ne štima i vratio me natrag u domovinu. Od tada mi
je mjesečno slao bogati iznos novca. Od tada se više nismo vidjeli, a čuli bi se dva
puta godišnje i to na kratko. Od tada ni pomajku nisam više vidio, osim u snu gdje je
nastavila svoju prljavu igru.
Gabrijela se nije okrenula. Očekivao sam da će to uraditi. Nisam tome pridavao
fatalan značaj, jer ionako ne bi ništa promijenilo. Ionako je bila samo trenutačan hir
uvjetovan tjelesnim nagonima. Dok sam pred njom klečao i ljubio joj koljena, ona se
raskalašeno smijala s čašom šampanjca u ruci. Čaša šampanjca. Netko je bjesomučno
tresao flašu i čep je glasno izletio.
Pucanj u prazno. Kakav fijasko. Izgledalo je da ću se pogođen prevaliti na pod, a ja
sam se samo bolesno smiješio, ali bol je bila tu. Nosila je bolest u očima, moja muza,
i poželio sam darovati joj dio svog života da ostane sa mnom. Cijev se meni okrenula
i s novim pucnjem prestao sam postojat.
U ruci je okretala kaleidoskop veseleći se slikama koje su pri tom nastajale.
Djetinjom razdraganošću dočekivala je svaki novi položaj raznobojnih stakalaca.
Igračku sam joj poklonio uopće ni ne pretpostavljajući da će je to toliko razveseliti.
Nakon toga su uslijedili dani tuge. U invalidskim kolicima ispratio sam je kroz aleju
mračnih čempresa u dolinu kamenih ploča, a ona me grčevito držala dok nije došao
trenutak rastanka. Mladić Kiparis, zarobljen u drvetu, gledao je kako se opraštamo.
Kad sam, nakon svega, prošao pokraj stabla otkrio sam guste suze na rahloj kori.
Gabrijela je od mene koračala. Kosa joj je, u kovrčama padala na ramena. Od mene.
Nakon svega, mogla se osjećati posramljenom. Tamo, u konačnici gluhog hodnika,
koraci su joj sablasno odzvanjali. Slušao sam kako odlazi, zatomljujući snažan poriv
da je zaustavim. Značila mi je ali ne onako kako smo htjeli. Nikad mi više nitko neće
zauzeti Melitino mjesto. Ne postoji ona koja će mi još jednom obasjati dušu, niti ću
toj drugoj pisati verse... can ever dissever my soul from the soul... Iz tame svoje duše
izlazio san na dnevno svjetlo i tamo upoznao nju, Gabrijelu. Smijala se njenim
osmjehom ali me nije zavarala. Taj kurvanjski, zavodnički pogled razbio je svaku
iluziju. Njoj je potreba za ljubavlju dolazila kao što inspiracija dođe pjesniku, a onda
je to burno i raskalašeno proživljavala. Ona to nikad nije očekivala. Ona je to
dobivala kad bi joj u očima pročitao natruhu želje, Melita, moja pčelica.
Gabrijela je gordo od mene otišla. Gledao sam kako joj skladno tijelo postaje sve
manje. Negdje u sebi osjećao sam da griješim. Trebao sam je samo pozvati, izgovoriti
joj ime i zabluda bi se zaustavila. Nekada je stvarno teško učiniti nešto u svoju korist.
Bio je takav trenutak.
Te večeri se slavilo, možda i pretjeralo. Služili su kavijar od jesetre iz Kaspijskog
jezera, bisernosive boje, uz ohlađeni Dom Perignon. Ona je teatralno ogolila nogu, a
ja sam joj svoje usne priljepio na koljeno. Perfidno ih je rastvarala dok sam je uzimao
nježno kao osjetljiv cvijet. Gabrijela je više bila djevojka iz Kama Sutre. Opijen
njenim mirisima gutao sam je pogledom onoliko, koliko mi je dozvoljavala, a to se, iz
trenutka u trenutak sve izdašnije događalo. U glavi mi se vrtjelo i u prvom sam
pijanstvu podlegnuo svim njenim čarima. Još sam jednom iznevjerio Euridiku, a Had
i Perzefona su ostali neumoljivi. Uzalud sam se kajao i opravdavao. Prokleta
Gabrijela. Likovala je dok sam se pokušavao izvući iz njenog zagrljaja. Onda sam se
otresao od svih predrasuda, prepustivši se razvratnom epikurejstvu. Kakav bakanal.
Tamne ruže stida pale su joj na obraze. Odjednom je sve postalo i previše lascivno za
moj ukus. Želio sam pronaći način kako joj pokazati koliko sam razočaran. Pomislio
sam kako bi se trebala okrenuti. Orfej je to uradio. Možda bi to nešto promijenilo.
Bila je i previše uvrijeđena da bi to uradila.
Gabrijela mi je ostala u fokusu razmišljanja i kad je više nije bilo u blizini. Otišla je
jer sam tako htjeo, namjerno si naudivši. Mogao sam joj osjetiti miris u nosnicama,
pomiješan s nekim skupim parfemom. Nadvladao je kad su nam se tijela pomiješala.
Jednom je djevojka u liftu tako mirisala, a ja sam se namučio na njoj otkriti nešto
privlačno. Bila je ordinarna i nimalo kompatibilna s mirisom koji je sa sobom
donijela. Neke bi parfeme valjalo zabraniti ženama koje ih izgledom ne zaslužuju.
Zatvorio sam oči i duboko udahnuo dozvolivši mirisu da me obuzme. Krenule su
slike od kojih sam protrnuo, a kad sam oči otvorio djevojka je unezvjereno u mene
buljila. Vjerojatno je pomislila da mi nisu sve na broju, a ja sam još živio glatku kožu
koja je opako mirisala. Iz mraka su sjale oči ispunjene očekivanjem, a onda su se iz
njih, u jednom trenutku, prolili svi nagomilani užitci. Ne postoji zadovoljstvo koje bi
se moglo s tim mjeriti.
Gabrijela je nadilazila sva moja očekivanja, a ja sam je iznevjerio. Tražio sam u njoj
ono što nije bila, a bila je više od toga. Bila je stvarna i prisutna, a ja sam tražio
iluziju. Srećom, žene su te koje nas odabiru i ostavljaju nas u uvjerenju da to nije
tako. Tako je bilo i s Gabrijelom. Odabrala me, a tko sam ja da takvo što stavlja u
pitanje? Treba znati i da je strpljenje kod žena neizmjerno.
Mehanizam antiknog, secesijskog sata monotono se oglašavao, kao da mu predstavlja
izuzetan napor to neprestano odbrojavanje sekunda i kao da će od svega odustati već
nekim slijedećim otkucajem, ali se to ipak nije dogodilo. Imao je svoj ostakljeni
ormarić, mjedene utege, klatno i brojčanik. Sjećao sam ga se dok je još bio veseo i
bučan, zaboravivši kad je postao čangrizav i dosadan. Nekad je zvonko najavljivao
vrijeme, no uređaj koji je to omogućavao zainatio se i postao nepouzdan, pa ga je urar
s kraja ulice stavio van funkcije. Sat je pripadao ostavštini bake po majci i ovamo
sam ga donio kad je starica preminula. Bio je jedini komad namještaja kojeg sam
baštinio s majčine strane, jer su staricu pokrali stanari koji su živjeli preko puta i u
koje je imala neograničeno povjerenje, toliko da im je dala ključeve svog stana, a oni
su to bogato iskoristili. Kasnije su se kleli da su sve uradili dok je starica još bila živa
i s njenim blagoslovom. Mogao sam se zainatiti ali nisam. Ionako ne bih znao kuda s
njenim stvarima.
Bila je kratkovidna, pa se čitavo vrijeme naginjala nad ručnim radom, gojazna žena u
poodmaklim sedamdesetima, a ja sam se igrao, do njenih nogu, na olinjalom tapetu
koji je mirisao na prašinu. Kod nje bi me dovela majka kad je imala nekog posla, a
nono i none nisu bili na raspolaganju. U pozadini je samostojeći sat otkucavao
sekunde, kojih je ona bila itekako svjesna, a ja ću za njih doznati, kad nje više neće
biti. Glavnina mog kvalitetnog života tada će se odigrati. Ostalo je samo otužno
vrijeme reminescencije u kojem je ona igrala sporednu ulogu.
U polumraku sobe osjećao se ustajali zrak, obogaćen aromom ustajale mokraće, tako
kako mirišu obitavališta onih koji su sve svoje interese okrenuli uspomenama. Moje
su uokolo lelujale ne odveć uvjerljive i često neobjašnjive, isprepletene nepouzdanim
redoslijedom.
Nije mi smetao vonj koji sam osjećao u njenoj blizini, iako je bio bogato obilježen
godinama. Vraćalo me u blisku prošlost, jer daleke još nisam ni imao, kada mi je
drhtuljavim glasom čitala stranice pustopašnih pustolovina. Otvorila je čarobni svijet
vitezova sazdanih od upečatljivih osobina. Kasnije, mnogo kasnije, nisam ih
uspijevao pronaći u vlastitom okruženju. Upitno je bilo i moje viteštvo, no nije li i
Lancelot počinio slično izdajstvo? Moje svakako neće ući u povijest, niti će se zbog
njega urušiti kraljevstvo.
Napokon, ono što se trebalo dogoditi ostavio sam iza sebe. Mogao sam se posvetiti
svijetu imaginacije u kojem nije bilo toliko bitno držati se pravila. Regulae ibi frangi.
Starici su se ruke nepopravljivo tresle i bilo je teško povjerovati da je u stanju vesti,
no pred njom je nastajao vrlo uredan i kvalitetan vez.
Prigušeni zvukovi ulice dopirali su kroz zatvorena, prozorska okna, ali meni su
odavno prestali nešto značiti, pa se na njih nisam ni obazirao. Sam njihov tonalitet
dolazio je iz nekog paralelnog svijeta kojem već davno nisam pripadao. Kretao sam
se među sjenama, posežući za događajima koji su mi se konfuzno ispreplitali u
mislima i često gubili smisao. Dovodili su me u dvojbu jesu li se ikad dogodili, a ako
i jesu, jesam li ih zabilježio na pravi način. Možda sam većinu izmislio kako bih lakše
podnio vlastitu neprilagodljivost.
Kao da sam se vratio iz sjećanja, polako sam dolazio sebi. Kroz prozor je dopirala
siromašna, jutarnja svjetlost. ¸Prostorija u kojoj sam se našao po ničemu mi nije bila
poznata. Pripadala je nekom svijetu bez boja. Sve oko mene bilo je bijelo i sivo.
Aparat na koji sam spojen polagano je otkucavao kap na kap. Prozor je uzeo jedan
zid, a nasuprot njega su ostala jedina vrata. Krevet na kojem sam ležao imao je
željezne rešetke na uzglavlju. Sve je upućivalo na to da sam završio u bolnici, no
kako i zašto nisam se mogao sjetiti. Kao da je netko vješto prebrisao zadnje događaje.
Uzalud sam se pokušavao sjetiti. Kad sam se pokušao pomaknuti, nisam uspio. Jedva
sam okretao glavu. Ni glasa nisam uspijevao pustiti iako sam se vraški trudio. Onda
je preda me, iz memorije banula prazna cijev. Čuo sam pucanj. Zakleo bih se da se
nije dogodio samo u mojoj glavi.
Ušla je gojazna žena u bijelom. Zastala je i sumnjičavo me pogledala, kao da ne
vjeruje da sam se vratio među žive. Pomislio sam kako bi Gabrijela trebala biti sa
mnom ako mi je pozlilo i zbog toga sam završio u bolnici. Pitao bih za nju da mi moć
govora nije oduzeta. Umjesto da ja pitam nepoznatu ženu, ona je pitala mene kako se
osjećam i znam li gdje se nalazim. Umjesto odgovora nešto sam nerazgovjetno
promumljao. Zaključila je kako bi bilo dobro pozvati liječnika i izišla je iz sobe.
Ponovno sam se pokušao pomaknuti, ali donji dio tijela uopće nisam osjećao. Kao da
su me, negdje oko struka, prepilili na pola.
Pojavio se i doktor, srednjih godina, pročelav i profesionalno zabrinut. Uzeo mi je
tražiti puls, a nakon toga mi pregledao zjenice. Kazao je kako sam konfuzan zbog
ljekova koje su mi dali i da ću još neko vrijeme osjećati nesnalaženje. Uspio sam kroz
usta prevaliti njeno ime, no ne znam koliko je to bilo razumljivo. Liječnik je
izmijenio pogled s gojaznom bolničarkom, zaključivši kako je najbolje da još malo
odmorim. San je, reče, spaonosan za osobe u stanju u kakvom se nalazim. Kad se
probudim, on će mi neke stvari objasniti. Dao je znak sestri u čijoj sam ruci ugledao
spremnu špricu s opakom iglom. Zabola mi je u mišicu lijeve ruke i ubrzo nakon toga
osjetio sam kako se gubim. Ovaj su put prevladale psihodelične slike.
Stala je preda me provokativno se isprsivši, ne mojim odabirom, nametnuta mi
pomajka, zbog koje sam jedno vrijeme imao vlažne snove, a koja više nije ni malo
privlačno izgledala, kazavši kako se varam ako vjerujem da će tek tako odustati od
onoga što joj zakonski pripada. Tada još nisam znao da me moj, tada već pokojni
otac, imenovao jedinim nasljednikom svog, ne tako beznačajnog imetka. Jednako
tako nisam ni pretpostavljao razlog zbog kojeg je tako postupio. Prilikom našeg
posljednjeg razgovora mogao sam naslutiti da s njim nešto nije u redu, no
uznapredovanu bolest smatrao sam dovoljnim razlogom za to. Kasnije, prilikom
čitanja oporuke, od odvjetnika sam saznao da ga je ta žena varala i kako je
eksplicitno naglasio da se izuzme iz oporuke. Postojala je i priča kako je s
ljubavnikom uhvatio in flagranti. Dakako, to su bile tek glasine što ih šire oni koji se
vole zabavljati tuđim životima.
Namrštio sam se i odgovorio kako ne namjeravam uzeti ništa njeno i da me ona kao
osoba baš ni malo ne zanima. Naravno da je pokušala evocirati ono vrijeme kad su mi
pogledi bježali za pristalom joj figurom, primijetivši kako je šteta što sam tada bio
toliko mlad. Dala je za naslutiti kako bi sve bilo drukčije da sam imao koju godinu
više, no ja sam odbio takove insinuacije, dodavši da, ako je toga i bilo, radilo se o
pubertetskoj navali hormona. Za mene je uvijek bila i ostala rušiteljica obitelji kojoj
sam pripadao i osim netrpeljivosti, neko drugu emociju uz nju nikad nisam vezivao.
Tamo, prilikom čitanja oporuke, na kojoj je insistirala prisustvovati, vikala je kako će
tužiti i mene i odvjetnika i da hoće barem polovicu onoga što je za umrlim ostalo.
Srećom, postojao je predbračni ugovor, za kojeg je kazala da joj je podvaljen, u što
čak i ne sumnjam da jest, jer otac se posebnim poštenjem nikad nije odlikovao.
Odnekud se pojavio i ljubavnik, nabildani ugursuz, koji je teško povezivao riječi u
suvislu rečenicu, ali je odlično baratao psovkama. Pokušao nas je preplašiti pojavom
ističući isforsirane bicepse, no odvjetnik nije bio osoba koja će se lako povući i nakon
kratkog natezanja, sve je završilo na ubogim prijetnjama. Pojavio se dvostruko
nabildani zaštitar pred kojim je onaj mačehin podvio rep i gunđajući prihvatio
evidentni poraz.
Očeva mi je smrt promijenila život. Postao sam imućan. Imućan i nesretan je uvijek
bolje nego siromašan i nesretan. S financijskim zaleđem uvijek je jednostavnije
donositi pogrešne odluke. One ispravne se ionako, nakon nekog vremena, pokažu kao
ne toliko dobre, dok se ne pretvore u posve loše. Jednom sam u gradu naišao na
Karla. Pogrbljen i oronuo, kao da je u zadnje vrijeme sebi na leđa natovario breme
godina. Krenuo sam mu se javiti, a onda se naglo predomislio i skrenuo u sporednu
uličicu. Imali smo prošlost koju sam nastojao zaboraviti. Jedno je vrijeme ostavljao
poruke da mu se javim, no na koncu je i on odustao. Nisam siguran ni da bi mi se
obradovao. Vjerojatno je i on mnogo toga nastojao zaboraviti, mnogo toga što je bilo
vezano za mene. Istina da ono što nije znao, nije mogao ni zaboraviti. Je li to
sofizam? Tada je možda tako izgledalo, ali kasnije se ispostavilo da nije toliko loše
formulirano.
Ne sijećam se točno riječi s kojima me doktor obavijestio da vjerovatno više nikad
neću stati na svoje noge, ali znam da sam im neko vrijeme preispitivao značenje.
Postao sam ih potpuno svjestan tek kad sam prvi put sjeo u invalidska kolica. Jedna je
to od onih sprava koje se napušta s nogama naprijed. Istog su mi jutra priopćili da je,
u pucnjavi koja me učinila invalidom, smrtno stradala Gabrijela. Istom mi se pojavila
slika krvavih ruku. Preda mnom je stajao lik s klobukom, a u ruci je držao revolver.
Naravno da sam ga prepoznao, ali sam policiji kazao da sam ga te večeri prvi put
vidio. Zašto sam tako postupio? Učinilo mi se da još nisam spreman suočiti se s
cijelim slučajem.
Na stilskom pisaćem stolu ostala je bugačica sa zrcalnim otiskom nečijeg pisma. Ni
rukopis više nisam sa sigurnošću mogao prepoznati. Pretpostavljam kako se tu
nalazila sve vrijeme mog odrastanja, no ni u to nisam bio potpuno siguran. U svakom
slučaju tintu već godinama nitko nije koristio, a ja se ni ne sjećam jesam li je ikada
upotrebljavao. Možda je to bilo dok sam još bio školarac u kratkim hlačama i
kariranoj, flanelskoj košulji. Sakrio bih se u udubinu pisaćeg stola, nespreman
pojaviti se pred smrknuto lice pravedne roditeljice, nakon uobičajene djetinje
funcutarije. Stol je pratio moje odrastanje. Strpljivo je svjedočio prvom susretu s
kompliciranim, trigonometrijskim jednadžbama.
Djevojka iz razreda uvukla je noge u prostor u kojem sam se nekad skrivao. Zvala
se Sabina…ili je to ipak bila Sanja… nije važno. Zajedno smo riješavali matematičke
zadatke. Vrata sobe bila su otvorena, da bi roditeljica mogla nadgledati raznospolnu
djecu. ( Kad su mi dolazili prijatelji, vrata nisu trebala biti otvorena. ) To je moja
majka dugovala Sabininoj ili Sanjinoj. Svejedno sam trpao ruku među djevojčina
koljena, koja ova, tvrdoglavo nije htjela razdvojiti. Morao sam odustati jer bi nastalo
komešanje moglo nekome iz susjedne sobe postati sumnjivo. I Sabina i Sanja bile su
još djevojčice koje su iz kuće ponijele upozorenje da su dečki opasni i da ih se treba
kloniti. To se posebno odnosilo na one koji su kidisali na njihova međunožja, jer tamo
je oduvijek pohranjena djevojačka čast. Sabininu i Sanjinu čast nisam okaljao.
Dogodilo se to jedva koji mjesec kasnije, s nekom drugom djevojkom.
Srebrena se mjesečina prosula po glatkoj koži. Vidio sam joj oči kako se sklapaju.
Petljao sam jedno vrijeme s preservativom dok ga napokon nisam navukao Strpljivo
je čekala, a ja sam, potpuno izbezumljen, junački nasrnuo. Koljena su se našla, svako
sa svoje strane. Da li se trgnula od iznenadne boli. Njoj je to bio prvi put, baš kao i
meni. Imali smo petnaest godina, išli u isti razred i činilo nam se da smo dovoljno
odrasli za to. Siguran sam da su njeni roditelji bili drukčijeg mišljenja. Moji svakako
ne bi imali usuglašen stav. Presudilo je uzbuđenje, pa sam s nekoliko trzajeva sebe
doveo u nepovratnu poziciju, no onoj koja se našla ispod to nije posebno smetalo.
Mislim da je odahnula, baš kao i sve koje se u takvo što upuste prvi put. Bili smo
sretni što smo stvar obavili, ona jer je smatrala da zaslužujem čast koju mi je ukazala,
a ja jer sam doživio nešto do tada nedoživljeno. Stisnula se uza me, a ja sam je čvrsto
zagrlio. Šutjeli smo i vjerovali da se neizmjerno volimo. Velika ljubav trajala je više
od mjesec dana. Ni ne sjećam se tko je bio taj koji je poslao u zaborav.
Rukohvat bugačice odavno nitko nije dotaknuo, moguće jedino ona žena da bi pod
njom obrisala prašinu. Tintarnica je sačuvala ostatke osušenog crnila. Odavno je iz
nje isparila vlaga i ostavila joj jedino skrutnuti talog.
Sa strahopoštovanjem sam uzeo među prste izduljenu kutijicu u kojoj se nalazio očev
poklon za četrnaesti rođendan. Poslao ga je poštom s ceduljom na kojoj je pisalo:
mom četrnaestgodišnjem sinu za rođendan. Tek su dvojica kolega iz razreda
posjedovala Pelikan nalivpero. Uzalud sam se nastojao sjetiti kakvu je sudbinu
doživio očev poklon za četrnaesti rođendan. Ostala je kutija. Baš kako je i otac nestao
kad mi je bilo dvije godine, izgubio se trag i penkali. U to vrijeme, bila je ipak nešto
opipljivo, doh je otac bio imaginaran. Trebalo je proći trinaest godina da se zamišljeni
lik pretvori u stvaran i nije bio ni nalik na onaj kakav sam mislio da jest.
Na trećoj godini studija Tonka je pozajmila penkalu. Tada već nije imala zlatni prsten
na poklopcu. Stvari s vremenom gube prvotni sjaj. Imala je običaj stavljati u usta
drugi kraj nalivpera i ja sam, ne bez primisli, gledao kako ga uvlači među usne koje
sam jedva nekoliko puta poljubio. S drugim sam djevojkama, u to vrijeme, već imao
burne odnose, no zaljubljen sam bio u Tonku. Sve bih bio dao da je i ona bila
zaljubljena u mene.
Mrzovoljni je profesor bezvoljno tumačio neku složenu filozofsku misao, svjestan da
ga malo tko od prisutnih studenata, s razumijevanjem sluša, a ja sam se već odavno
pogubio, promatrajući Tonku kako se intimno druži s pozajmljenim nalivperom. Bio
sam u nju zaljubljen, a ona je odlučila da ćemo biti samo prijatelji. Ne vjerujem da je
bila u nekog drugog zaljubljena, fatalna Tonka. Znam da su mnogi bili u nju
zaljubljeni, neki poput mene i ozbiljno.
... uhvativši je za koljeno. Ona mi je, kao prijateljica dozvolila da je poljubim, jedva i
uzvrativši, dok sam ja drhtao od uzbuđenja. Kroz svilene vlasi kose vidio sam sjajan
mjesec. Kazala je kako me ne želi povrijediti, ali više od toga mi ne može dozvoliti.
Od njene sam blizine gorio...
... usne u jednom trenutku pohrlile jedne drugima. Više nije bilo pitanje radimo li
nešto neprilično. Rukama me čvrsto zgrabila priljepivši se uza me. Mirisalo je na
kišu, na slamu, na parfem koji je upotrebljavala, na blud...
...na šampanjac koji je pomamno gutala. Raskalašeno se smijala dok sam joj ljubio
pijane usne. Možda sam je, u jednom trenutku očaja nazvao njenim imenom jer se
trgnula i priprijetila mi prstom. Tonka, Melita, Gabrijela, zar je važno? Zagnjurio sam
glavu među ženske butine...
...ima posebno značenje...
Taj pisaći stol naslijedio sam od djeda s očeve strane. Kad nas je otac napustio,
majka i ja smo ostali živjeti s njegovim roditeljima. Djed je tada rekao da više nema
sina i da mu je moja majka kćer koju nikada nije imao. Za razliku od sina, djed je bio
čovjek strogog morala i neslomljivih principa. Njegov kontakt sa sinom prekinuo se
onog dana kad je ovaj napustio moju majku i nije bilo načina da se to promijeni.
Zaustavili smo se, jer starac više nije mogao hodati. Vračali smo se iz crkve gdje je
nazočio mom krizmanju. Bila je to njegova želja, iako su ga odgovarali jer se brzo
umarao i teško hodao. Ispostavilo se da mu je stanje i gore nego se pretpostavljalo.
Majka je spomenula kako je tako nešto i predvidjela. Bila je ljuta što se dala uvući u
takovu pustolovinu. Točno je te riječi upotrijebila.
«Šrajbtiš» ga je zvao sijedi starac, a baka, koja je bila porijeklom Talijanka preferirala
je izraz «škritorijo». None je bila sićušna i mršava, on krupan i mnogo viši od nje.
 Sjeo je na usputni zidići i nesretno buljio preda se. Onda ga je majka pokušala
podići, no nono se jedva zadržao na nogama i morao je ponovno sjesti. Teško je disao
i činilo se da će spuznuti sa zidića. Meni je čitava ta situacija bila zabavna iako sam
starca istinski volio. Kao da nisam bio svjestan nevolje u kojoj se našao. Jednom
kasnije užasnuo sam se tadašnjih osjećaja.
Pisaći se stol oljuštio na nekoliko mjesta. Kristalno staklo koje je prekrivalo gornju
plohu, napuklo je, a u gornjem, desnom uglu nedostajao je komad. A prvu sam
ljubavnu pjesmu na njemu napisao. Kakva, nevješta disharmonija. Tko zna gdje je ta
melodramatska škrabotina završila? Nakon toga, mnoštvo poreznih prijava,
ispunjenih uplatnica i poneko neiskreno pismo, jer pisao sam samo takva, ona u
kojima sam bez ukusa i mjere prosipao umotvorine, uglavnom negdje pročitane ili od
nekog prepisane. Dakako na njemu je nastao i čitav niz diletantskih, literarnih
pokušaja, koji su uglavnom ostajali u rukopisu nekoliko početnih stranica. Manji dio
romana koji sam napisao, nastao je na njemu. Onaj veći u Karlovom kabinetu. Tamo
je roman i dobio svoj konačni oblik.
Došao je čovjek koji je spavao u praonici i koji bi, za uzvrat što su mu to dozvolili,
nekoliko puta godišnje, okopao vrt pred kućom. Natovario je nona na široka pleća i
sigurnim ga korakom odnio do kuće. Sa strahom u očima, none je promatrala ovaj
groteskan događaj. Ni sama nije vjerovala da će čvrsti gorštak uspjeti podići golemog
starca, a pogotovo ne da će to izvesti s tolikom lakoćom.
Nono nakon toga više nije izlazio vanka. Jedva bi koji put sišao u vrt, no i tada jedino
uz nečiju pratnju. Nije prošlo puno vremena i umro je, a malo za njim i none. U
velikoj kući ostali smo majka i ja. Bio sam u drugom gimnazije kad je imala srčani
udar od kojeg se nije oporavila. Tri dana nakon prvog, drugi je dotukao. Tako sam u
kratko vrijeme ostao bez majke, djeda i bake. Druga je baka u međuvremenu također
preminula. Nakon kratke pariške avanture, u kojoj je otac neuspješno pokušao
odigrati ulogu roditelja, preostalo mi je sam sebi organizirati život. Malo sam toga o
životu tada znao, ali kad okolnosti stisnu, brzo se uči.
Tonka je bila ta, koja je znala na koji će se studij upisati nakon mature. Sanjala je
karijeru velike književnice, a umrla je u dvadeset i trećoj godini, ne uspjevši ni
diplomirati. Odabrao sam taj fakultet samo da ostanem uz nju, a ona me tako podlo
prevarila. Bio sam bijesan na cijeli svijet, kad su se počeli opažati prvi simptomi
opake bolesti. Pobjegao sam, kao i svaki put u životu, kad bi se susreo s
nepremostivim poteškoćama. Iznevjerio sam Tonku kao i mnoge drage ljude prije i
poslije nje.
Sve moje žene su me ostavile i majka i Tonka i Melita i Gabrijela. Odlazile su od
mene tamo gdje ih nisam mogao slijediti. Bilo je to moje životno prokletstvo. Ono
me dovelo u situaiju da kohabitiram s osobom koju sam mrzio iz dna duše, a koja je
slične emocije gajila prema meni.
Danijel se nervozno meškoljio na sjedalici. Ispravan mladić poput njega nije zaslužio
baviti se invalidom koji mu naposljetku ni nije pravi otac. Poželio sam olakšati mu
nelagodu, no najbolji način za to provesti bila je šutnja, pa smo odgovarajuće vrijeme
odšutjeli. Sjedili smo jedan nasuprut drugom, ja u kolicima, on u fotelji, izbjegavajući
se i pogledati. Vještica će biti uvjerena da mi je održao lekciju, a između nas se neće
stvoriti zla krv. Otrgnut na trenutak od uspomena, vidio sam ga kao jedinu osobu s
kojom imama kakvu takvu povezanost. Zapravo je bio i jedina do koje mi je bilo
stalo iako sam to sebi teško priznavao. Pritisnut neuspjesima i porazima, postao sam
ogorčen, čangrizav čovjek, jetkih misli i zajedljivog sarkazma. Dečko za to nije bio ni
malo kriv. Odjednom sam ga poželio zagrliti svjestan kako to ne bi bilo u skladu s
našim odnosom. Zbog toga sam se suspregnuo, mada mi je bliski dodir bio potreban.
Ni ne sjećam se kad sam ga zadnji put imao.
Danijel me znao zvati ocem mada se nikada nije odrekao svog prezimena. Pada mi na
pamet da je to bilo tako jer mu svoje nikad nisam ni ponudio. Iako smo Gabrijela i ja
o njemu brinuli od desete mu godine, nikad to nismo ozvaničili. Palo mi je na pamet
kako će sve ono što posjedujem pripasti državi ako nešto ne poduzmem, jer pisani
trag naše povezanosti nije postojao. Učinilo mi se da je to odlična tema za pokrenuti
razgovor i skloniti ga od razloga zbog kojeg je došao. Kazao sam kako to moramo
pod hitno srediti, a njemu su se oči napunile suzama. Okrenuo je glavu u stranu kako
ne bih vidio koliko ga se dojmilo. Bili smo u sličnoj situaciji, taj izvrstan mladi
čovjek i ja, sami na svijetu i povjereni jedan drugom. Na žalost, kroz svo ovo vrijeme
nismo uspjeli izgraditi bliskost, a čini mi se da smo to obojica željeli. Pomislio sam
kako ne bi bilo puno različito i da sam mu bio biološki otac. Konačno ni sa svojim
roditeljem nisam uspio uspostaviti kontakt. Majka je bila dio mog odrastanja. Imao
sam osjećaj da sam grana s njenog stabla. U onom trenutku kad sam pomislio da kod
mene potiče nedoličnu fantaziju, počeo sam se od nje udaljavati. Nekako tada vrtio se
Bertolucijev La luna koji mi je usadio dodatni nemir. Teško sam mogao spoznati da
se radi o pubertetskoj konfuziji. Nisam imao dovoljno životnog iskustva, pa su mi
neke sasvim prirodne dvojbe unosile nespokoj. Platio je odnos s majkom koji je
postao hladniji nego što sam želio. Ostavši bez nje plutao sam životom bez čvrstog
kursa. Kao da su mi i životne odluke postale neuvjerljive nakon njene smrti, iako na
njih nije utjecala ni kad je bila živa.
Moja majka. Žena bez skrupula. Žena s tisuću ljubavnika. Mislim da oca nikad nije
preboljela, kao što ni on nije prebolio nju. Jednostavno nisu bili jedno za drugo. Imala
je čaroban dodir. Svaki put kad bih ga osjetio, dogodilo bi se nešto očaravajuće. Kao
dječak sam žudio za njenom blizinom, a ona je znala biti toliko nježna. Volio sam kad
me dodirivala, sve dok tijelo nije počelo neprimjereno reagirati. Shvatila je što se
događa i nasmiješila se, postavši od tada opreznija kad smo izmjenjivali nježnosti.
...Melita pokazala koliko joj to znači...
...nisam želio da Gabrijela shvati koliko je želim, no nisam to uspio od nje sakriti...
Znala mi je protutnjati mislima, gola majka u kadi, s velikim sisama i magičnim
trokutom dlačica, odakle sam je nastojao što brže potjerati. Odrastao sam u strahu da
će me opsjedati slika kako me doziva da joj priđem. Nastojao sam je na svaki način
inhibirati, kao da je samo njeno pojavljivanje veliki grijeh. Kasnije mi majka više nije
dolazila u misli, ne bez odjeće i ne u kadi. Saljetale su me neke druge sise, a to mi
nije radilo toliku konfuziju. Bio je to prirodan tijek odrastanja i danas na njega
gledam s dozom nostalgije.
Pustio sam da se Danijel sabere, a on je uradio ono što sam priželjkivao, a nisam
očekivao. Ustao je sa svog mjesta i zagrlio me, kratko i nesigurno. Kao i kod večine
događaja koji se dese neočekivano, nemoguće ih je doživjeti u punom intenzitetu.
Zbunjeno se pokupio i promrsivši nekakav brzinski pozdrava, izjurio iz prostorije.
Drhtali smo od hladnoće, mokri do kože, stajali pred vratima balama slame
ispunjenom prostorijom. Slama je mirisala na grijeh. Grijeh nas je pritiskao.
Obujmila me rukama i čvrsto privila sebi. Mogao sam joj osjetiti grudi koje su se
uzgibale od teškog disanja. Misli su mi se na trenutak zaustavile. Dok smo stvarali
zajedničku toplinu, krv mi je luđački kolala organizmom. Nekoliko mokrih uvojaka
palo mi je na lice. Toliko sam htio taj trenutak upamtiti, a on je s vremenom izblijedio
i ostao samo škrta činjenica. Više sam ga pamtio, nego što sam ga bio u stanju
evocirati.
Uznemirena i posramljena Gabrijela je ostala stajati pred vratima. Trebao sam se
riješiti Melitine sjene kako bih mogao odrediti što prema njoj osjećam. Bila je
neopisivo zgodna i fizički me nevjerojatno privlačila, ali tko zna zbog čega, nisam joj
dao priliku. Imali smo tu jednu zajedničku noć, raspojasanu i pijanu, nekoliko dana
triježnjenja iza kojeg je stiglo moje povlačenje ispred njenog očekivanja. Desetak se
dana nismo jedno drugom javljali, a onda je ona nazvala telefonom, a ja u nedoumici
pristao na još jedno fizičko sučeljavanje. Toliko sam nastojao naglasiti da nas je
jedino tjelesna komponenta držala zajedno, da je to postalo uvrijedljivo. Ne mogu se
sjetiti jesam li joj pri tom nanosio bol, no moguće je i toga bilo. Kao da sam je htio
kazniti jer nije Melita.
Postala je demon kojeg sam se uzalud nastojao osloboditi. U nosnicama sam još
uvijek čuvao njen miris, pod prstima osjećao vrelinu njene puti, na usnama otisak
njenih. Zatvorio bih oči i tražio jedan od osmjeha kojima me darivala. Sve u meni
bilo je njeno. Melita je već godinu dana bila mrtva. Ja sam godinu dana lutao iz
zagrljaja u zagrljaj, što mi ni malo nije pomoglo da se pronađem, dok nije naišla žena
prema kojoj sam nešto osjetio. Možda background nije bio najbolji, ali iskrica je
frcnula. Nije izgledalo beznadno kao do tada, ali uhvatio me strah i zeznuo sam stvar,
pobjegavši glavom bez obzira.
Nakon onoga što smo zajedno proživjeli i kako sam se prema njoj podnio, bio sam
uvjeren da Gabrijelu više nikada neću vidjeti, a ona je pognute glave stajala preda
mnom, čekajući da odlučim o njenoj sudbini. Mjesec dana je prošlo od kada smo se
posvađali. Otrčala je od mene u suzama, ponijevši sa sobom gomilu nespretno
izgovorenih uvreda. Potrošio sam taj mjesec uvjeravajući se kako ionako nije bila
osoba s kojom bih dulje vremena mogao kohabitirati. Bojao sam se da svojom
privrženošću ne izazove još snažniji revolt. Kao da se sve pogrešno odvijalo između
nas. Kad danas promislim, imala je jobovsko strpljenje i zasluga što smo ostali
zajedno pripada isključivo njoj.
Dan ranije otišao sam na Melitin grob. Do tada sam to izbjegavao u strahu da ću tamo
nabasati na Karla. Nisam onaj koji vjeruje u grobove i zagrobni život, ali mi se
učinilo da bi se na tom mjestu mogao s njom razračunati. Ne posve svjestan što to
uistinu znači, počeo sam razgovarati s nadgrobnom pločom na kojoj je pored onih
već ranije spomenutih, sada bilo uklesano i njeno ime. Pričao sam svašta, optuživao
je, preklinjao, prijetio joj, čak i tražio da se vrati i oslobodi me stanja u kojem sam se
njenom krivicom našao. Nakon svega, osjećao sam se glupo, ali kao da sam sa sebe
skinuo nekakav imaginarni teret.
Odmaknuo sam se u stranu i propustio Gabrijelu. Bio je to simboličan potez s kojim
sam je uveo u svoj život. Nakon toga često sam se pitao je li bila nadomjestak za
Melitu. Bilo je razloga što mi je to palo na pamet. Uvijek je greška u uspoređivanju.
Gabi nikad nije zauzela Melitino mjesto iz prostog razloga što ga ova nije ni imala.
Bila je opsjena, priviđenje, san ljetne noći, boginja sretnog trenutka, fluidnog
sadržaja. Mi nismo postojali van onog momenta kad smo vodili ljubav. Mi van toga o
nama nismo ni razmišljali. Ona je bila i ostala Karlova žena, jednako kako sam ja bio
Karlov projekt koji je propao kad je između nas stala ta kontroverzna ženska.
Pokrenuo sam kolica u pravcu prozora kojeg je vještica ostavila otvorenog i s kojeg
me šibao hladan zrak. Jedva sam virnuo na ulicu zazirući od onog što se ondje
događalo. Tamo je bio život kojem odavno nisam pripadao. Vidio sam ženu u
baloneru kako žuri preko ceste, momka naslonjenog na obližnji zidić s rukama u
džepovima. Lišće na stablu je žutjelo. Dva su parkirana automobila umalo zauzela
čitav prostor nogostupa preko puta. Tih nekoliko detalja ponio sam sa sobom i ne
htijući, dok sam zatvarao okna rastvorenog prozora. Nisam želio ništa iz tog vanjskog
svijeta, nastojeći čim prije zaboraviti sve što sam vidio.
Tamo me ipak zainteresiralo olinjalo pseto, koje je njuškajući kaskalo ulicom.
Teško da je itko tom stvoru i u petom koljenu zaslužio pedigre. Toliko neskladno biće
moglo se okotiti jedino na ulici, gdje je boravilo i čitav svoj životni vijek. Vjerojatno
je tamo i steklo lukavstvo potrebno da se na okrutnom mjestu preživi. Dočekao je pas
pozne godine iako moguće, nikad i nije bog zna kako dobro izgledao. Uzmičući
šinterima i okrutnim dječacima izdržao je u nemogućim uvjetima. Ne, taj nikada nije
imao gospodara. Vidjelo se to u svakom mu koraku. Istovremeno nepovjerljiv i
snošljiv za dobar je zalogaj bio spreman priznati svačiji suverenitet... Kud li se trgom
vucare trome,prostačke psine, podvita repa, kičme ko britva.
U pristojnom luku đukac je zaobišao mladića naslonjenog na obližnji zidić, valjda
prepoznavajući u njemu sortu onih koji su mu ponekad zagorčavali život. Ovaj put
bio je to suvišan oprez, no zbog takvog se i uspio održati na životu. Udaljavajući se
od potencijalnog neprijatelja pas se nekoliko puta osvrnuo kako bi se do kraja
osigurao da mu opasnost zaista ne prijeti. Približivši se stablu, podignuo je zadnju
nogu i škrto se pomokrio. Tako se to radi u svijetu odraslih mužjaka, govorio mi je
tim karakterističnim pokretom. Nije bilo dvojbe da je ta predstava meni namjenjena.
A ja sam bio primoran pišat u staklenu teglu u kojoj su nekad stajali kiseli krastavci
i svako jutro iznova proživljavati izokrenutu glavu mrzovoljne domaćice, dok je
mokraću iznosila iz sobe.
Pijana Gabrijela mokrila je u kristalnu čašu iz koje je, trenutak prije toga ispila zadnji
gutljaj šampanjca. Bistra, žučkasta tekućina ispunila je zapremninu posude do samog
vrha i da je u njenom mjehuru bilo još nekoliko kapi, prelile bi se preko ruba. Prizor
je u sebi sadržavao doziranu količinu bestidnosti i razuzdane erotičnosti. Prostački je
razmaknula butine i prislonila čašu uz uzani rub špilje. Čulo se kako tekućina žubori.
Prostorija u kojoj smo se nalazili okretala se, a s njom i gola žena koja se oslobađala
viška tećnosti iz svog tijela. Prekinuli smo odnos kako bi to uradila. Bili smo u
nečijoj kući, na tulumu na kakvom se obično ne zna ni tko ga je organizirao, ni tko je
koga doveo. S donjeg kata je treštala glazba, a mi smo se uspentrali stepenicama na
gornji, odabravši prvu raspoloživu prostoriju. Gabrijelu sam prvi put vidio te večeri,
pristupivši joj s očitom namjerom. Već je tada bila pod gasom i spremna na svakakve
ludosti. Negdje u pozadini postupka ostala je činjenica da se predstavljala za nekoga
kakvog je sebi zamislila. Osjetio sam dah oslobađanja od spona nametnutih jednom
propalom vezom. Mogao sam sa sigurnošću tvrditi da je avantura u koju se upustila,
van njenih standarda. Bili smo u sličnoj situaciji, samo što je moja partnerica
odabrala smrt, a njen dojučerašnji drugu ženu. Jednako očajni zagrizli smo jedno u
drugog strašću vampira, samo što je moja opčinjenost trajala do svitanja, a ona se
trajno zakačila.
Olinjali se pas, uzdignutog repa gegao niz ulicu. Obješeni skrotum provokativno se
ljuljao, poput klatna na antiknom satu. Na satu vrijeme nisam uspio pronaći.
Vjerojatno je isteklo. Isprva mi se činilo da su se kazaljke poklopile, no upornim
zagledavanjem postao sam prilično siguran da se manja od dvije zagubila.
Nejednakih veličina, bilo je potpuno nemoguće da se od jedne druga ne vidi. Trebalo
je bar ostati zaobljenje streličastog vrha, no uzalud sam se trudio pronaći ga. Velika je
kazaljka bespomoćno klizila otužnim brojčanikom brzinom koja je bila totalno
neuvjerljiva.
Pitao sam se što mi poručuje stari, obiteljski sat bez jedne kazaljke. Da mu se
vrijeme okreće u krug? Da se neprestano ponavlja? Da ga je potrošio i sad neprestano
vrti svoju posljednju uru. O moja je leđa lagano kucnula mandolina…Odjednom su
mi se besmislenim učinili svi strahovi i upozorenja. Život mi je ionako stajao. Znao
sam da se u njemu sve dogodilo. Više nikad nitko neće ući u moj prostor, pa ni ona
vještica. Mogu je čekati stotinu sati, jer to će biti uvijek onaj isti sat. To je znači taj
apsurd zbog kojeg više nije moguće nastaviti dalje. Preostalo je jedino povući se u
sjenu sjećanja i pustiti ih da nadiru bez ikakvog reda.
Luđak je vitlao flašom šampanjca iznad glave, a čep samo što nije izletio. Krenuo
sam ga zaustaviti, no u tom se trenutku dogodilo. Bum! Učinilo mi se da vidim metak
kako mi juri ususret i da imam dovoljno vremena odskočiti u stranu. Gabrijela je pala
na mene. Još je jedan pucanj odjeknuo. Uhvatio sam je kako ne bi tresnula na pod.
Osjetivši mokrinu među prstima okrenuo sam ruku sebi. Bila je crvena od krvi. Onda
sam shvatio da je i mene neka nepoznata sila bacila na koljena. Čep je zlokobno
udario u strop. Kreten se pijano kreveljio. Pjenušava je tekućina pohrlila iz flaše.
Otužna glazba je svirala, jedna od onih bez koje se pijanka ne može zamisliti. Vrtili
smo se Gabrijela i ja u krug kao dvoje luđaka. U jednom sam je trenutku uhvatio za
stražnjicu, a ona se glasno cerekala. Bila je rumena u licu.
...kao da je iz njega iscurila i zadnja kap krvi. Stisnuo sam je sebi i prestali smo
postojati.
Pitao sam se što uopće znam raditi kad mi je otac ukinuo apanažu. Tantijemi od
objavljenog romana postajali su sve beznačajniji, a novi nije bio ni u razmatranju.
Siguran sam da bi ga Karlo uspio iz mene izvuči, no naš je odnos bio do kraja
kompromitiran i nije bilo načina da ga popravim. Sam se nisam osjećao u stanju bilo
što započeti. Tog sam popodneva besciljno sjedio u iznajmljenoj garsonjeri, za koju
sam već dugovao dvomjesečni najam. Neminovno je bilo odseliti i vratiti se u rodni
grad, gdje je roditeljska kuća zjapila prazna, nakon majčine smrti. Iako je i ona
zakonski pripadala ocu, nikad na nju nije polagao pravo i đentlmenski mi je
prepustio. Mogao sam je iznajmiti da je bila u boljem stanju. Ovako je još jedino
postojala mogućnost da se u nju uselim i barem si osiguram kakav takav krov nad
glavom.
Na telefonskoj su me sekretarici čekale tri poruke od Karla, svaka s naglašenom
potrebom da se čujemo, no ja ni na jednu nisam odgovorio. Zabilježena su i dva
propuštena poziva, jedan njegov, a drugi s nepoznatog broja. Dugo sam se dvoumio,
ali čovjek u mom stanju, bez ideje i budućnosti, hvata se za slamku, pa sam ga, na
koncu ipak nazvao. Javio mi se ugodan ženski glas koji je pripadao osobi u
godinama. Objasnio sam da me netko, ranije tog jutra nazvao s ovog broja. Nastao je
tajac, ponešto i neugodan, pa sam naposlijetku zaključio kako se vjerovatno radi o
grešci. Već sam bio spreman poklopiti slušalicu, kad je gospođa na liniji spomenula
moje ime. Ona je, kako reče, majka moje nekadašnje kolegice i pronašla je moj broj
među njenim stvarima. Čini joj se da me se sjeća i da sam bio privržen njenoj kćerci.
Moglo se raditi o bilo kojoj studentici s kojom sam se tada družio, ali ja sam znao da
je riječ o Tonki.
Odjednom se smijala, tu pokraj mene i mogao sam udahnuti miris njene kože,
pomiješan s parfemom kojeg je upotrebljavala. Draga Tonka, prva djevojka u koju
sam bio istinski zaljubljen. Jedva da smo imali nešto više od prijateljstva, ja i ta vitka
ljepotica, koja je tako kratko živila, a imala je do u detalje razrađen životni put. Bila
je toliko sigurna u ono što je čeka, da su se svi koji su je poznavali, zgrozili nad
njenom sudbinom. Imao sam poseban odnos s njenom kćerkom, kazao sam toj ženi,
koja me se, kaže sjeća, a nikad me nije vidjela. Valjda joj je Tonka o meni pričala ili
me zamijenila s nekim drugim. Kad se Tonka razbolila pobjegao sam kao najgora
kukavica i nikada to sebi nisam oprostio.
U to su vrijeme mnogi vjerovali da smo ona i ja zajedno. Viđalo nas se skupa, a
nerijetko smo šetali zagrljeni. Poljubio sam je jednom takvom prilikom, a ona mi je
rekla da ne može uzvratiti osjećaju kojeg sam joj ponudio. Lijepo joj je u mom
društvu ali nije spremna na bilo kakvu intimnost. Lud od ljubomore, pretpostavio sam
da je zaljubljena u nekog drugog, no ona je tajanstveno izjavila da su joj emocije
konfuzno ispremiješane i prekomplicirane da bi me u to uvlačila. S Tonkom se nije
dalo rasprvljati kad ona na to nije bila spremna, pa nikad nisam doznao pravu istinu o
njenim preferencijama.
Više od godinu kasnije, na nekom bezveznom tulumu, više bezazlenom rođendanu ili
tako nešto, sjedili smo sa strane, dok je netko navijao posve dosadnu glazbu,
pomilovavši mi rukom obraz i brzinski me poljubivši, kazala je da bi se tako voljela u
mene zaljubiti. Nakon toga smo se zapravo poljubili. Dobro se sjećam tog poljupca i
mogu sa sigurnošću tvrditi da nije bio beznačajan. Nije bilo beznačajno ni ono što je
nakon toga slijedilo. Tonka je neko vrijeme nestala iz mog života, a kad se ponovno
pojavila, postavila je uvjet da ne spominjemo to što se na zabavi dogodilo. Gomilu
nelogičnosti ostalo je iza Tonke, a telefonski poziv njene majke dao mi je nadu da ću
neke stvari saznati. Gospođa je htjela neka svoja saznanja sa mnom podijeliti,
predloživši mi da se negdje nađemo na kavi ili piću, kako mi više odgovara.
Tako smo sjeli u anonimni kafić, udaljeni od ostalih posjetitelja, u početku oprezni u
izričaju s reminescencijom na jednu prekrasnu djevojku koja nam je, svakome na svoj
način, obilježila život. Onda je Tonkina majka, u moru sjećanja i minulih događaja
spomenula ime izvjesnog Bibe, za kojeg se nadala da ću joj otkriti njegov identitet.
Naravno da sam ušao što sam dublje mogao u arhivu pohranjenih likova koji su se, u
to vrijeme vrtjeli uokolo, ali tamo Bibu nisam pronašao. Očito se radilo o nadimku,
no tada smo se uglavnom tako i oslovljavali. Ne, Biba u to vrijeme nije bio s nama.
Tonkina je majka spomenula mogućnost da se radilo o nekoma, koga je njena kćerka
od nas krila, nekome koga je samo ona tako zvala. Ne odbacivši takvu vjerovatnost
stao sam uspoređivati imena, pa i prezimena onih s kojima smo se družili, no baš
nitko nije zasluživao takav nadimak. U Bibu je Tonka bila zaljubljena, nesretno jer joj
on nije ljubav uzvratio. Ovaj zaključak moje sugovornice bolno je u meni odjeknuo.
Trebalo mi je vremena da to probavim. Shvativši situaciju gospođa je sućutno stavila
svoju ruku na moju.
U potrazi za izgubljenim Bibom, otvorili su mi se novi horizonti. Posebno sam zapeo
na jednoj Tonkinoj izjavi kojom je pokazala žalost što nisam onaj u kojeg je
zaljubljena. Tada na nju nisam posebno obratio pažnju, no sada mi se učinila posebno
važnom. Biserka je bila njena najbolja prijateljica, a zvali smo je Bise. Kao kroz
maglu sam se prisjetio da je znala zazvati Biba. Gospođi majci to nisam otkrio, a čudi
me kako sama nije došla do toga. Ta Biserka joj je svakog dana šetala po kući.
Zaklela se zemlja raju... Ne znam koliko sam bio sretan zbog otkrivene tajne. Tonke
već neko vrijeme nije bilo među nama, a nisam siguran da bi bila sretna što smo
čeprkali po njenoj intimi. Nisam bio osoba koju bi ovakvo otkriće sablaznilo, a to što
me pogodilo da je postojao netko drugi kome je poklonila ljubav, nije se ticalo same
prirode tog odnosa.
Pokušao sam iz memorije izvući što više povezanog s Biserkom. Nekako je uvijek
bila u Tonkinoj sjeni. Možda se to meni činilo, s obzirom na emocije koje mi je ova
druga izazivala, ali jedva joj se mogu sjetiti fizionomije. Znam da je kosu rezala
skroz na kratko, imala plave oči i neugledan stas. Kad se smijala, pokrila bi usta
rukom jer joj se zubalo neprirodno isticalo. Nikad je nisam vidio kao nekog kome se
isplati pokloniti pozornost. Rijetko je uzimala riječ u društvo, a još rijeđe iznosila
svoje stavove. Koliko god izgledala povučeno, znam nekoliko momaka s kojima je
hodala. Sasvim sigurno je bila hetero, što se dalo zaključiti i po nekim jasnim
pokazateljima.
Zaslijepljen osjećajima prema Tonki, pobjegla mi je njena privrženost Biserki. Kad
malo bolje promislim, trebao sam je primijetiti jer je nije baš vješto krila. Bilo je tu
znakova koji su insinuirali, ali da, u trenutcima ljubomore tražio sam uvijek Bibu
dečka. Tko zna je li Biserka znala za osjećaje svoje prijateljice ili je i za nju to ostala
neotkrivena tajna.
Tonkina je majka pozorno pratila moj put u prošlo vrijeme, očekujući da ću se odande
vratiti s osobom od krvi i mesa, no ja sam odlučio ostaviti joj da je sama identificira
ako joj se potrefi. Biba kakvog je ona zamislila svakako neće pronaći.
Njene su usne šetale rubom čaše, usne koje sam te noći potrošio.
Iako ni za što na svijetu ne bih propustio čašicu maraskina prije spavanja, više mu
nisam osjećao onaj reski, aromatični okus, kojeg sam se toliko dobro sjećao. Ostao je
tek njegov trag koji je mogao pokrenuti val sjećanja i vratiti svu punoću doživljaja,
ma koliko on bio samo predbilježba u pamćenju.
Pružio sam joj kristalnu čašu.
Umjetno bih se stresao od agresivnog alkohola u piću, jer mi se tako nešto događalo
godinama ranije, kad bi u usta primio prvi gutljaj.
Oči su joj se staklile dok je gutala aromatično piće. Okoristio sam se njenim
pijanstvom, doznavši stvari koje mi trijezna nikada ne bi ispričala. U sred odnosa
stala se hihotati, priznavši da joj je mjehur pun, a onda se, mrtva hladna popišala u
kristalnu čašu.
U opletenoj flaši prepoznatljivog dizajna nije više bila ona ista tekućina koju sam
toliko volio, no ostalo je nešto što me je na nju neodoljivo podsjećalo, onako kako
nas požutjele fotografije podsjećaju kakvi smo bili u vrijeme fotografiranja.
Smijala se dok sam škljocao, fotografiju za fotografijom, pružajući ruke prema meni,
kao da se brani od prekomjernog fotografiranja. Zapravo je voljela tu moju
opsjednutost njenom pojavom. Tada sam još uvijek izluđivao kod svakog
raspoznavanja djelića obnažene joj kože. Bila je tako svježa i poželjna. Nije li to ipak
prekratko trajalo?
...pogled na ruku punu krvi...
Neke sam fotografije od nje skrivao, bojeći se da će insistirati da ih uništim. Na njima
je, u nekom nespretnom trenutku, pokazala nešto, što nije htjela. Takve su me
spontane sličice posebno uzbuđivale, što joj nikada nisam otkrio. Imale su posebno
mjesto u sandučiću u kojem su dominirale one koje sam smatrao da bi ih odobrila.
Bio sam zaljubljen u Gabrijelu, ne onako kao u Melitu, niti kao u Tonku, već na
potpuno drugi način. Mislim da se različite ljubavi ne mogu uspoređivati, niti to treba
raditi. Svaka ljubav ima svoje karakteristike.
Jedino sam s Gabrijelom imao život, s Tonkom kvazi platonsku ljubav, a s Melitom...
Melita kao da je bila nedosanjan san, opsjena za koju nisam bio siguran je li se uopće
dogodila, a ako jest, jesam li je upamtio kako treba. To što smo imali tih tristotinjak
dana ne da se inkorporirati u ostatak mog života. Kao da su pripadali nekom drugom
meni s kojim sam odavno raskrstio, tako da mi je teško i zamišljati da sam ja bio taj
kome se dogodila.
Sa čašicom u ruci, otvarao sam pohabanu knjižicu, uvijek na istom mjestu i čitao
verse koje sam znao napamet. To izdanje pjesama Vladimira Vidrića kupio sam prije
dvadeset godina i od tada sam, gotovo svakodnevno, iz njega čitao, pretežno onu istu
pjesmu kojom sam bio opčinjen.
O moja je leđa lagano kucnula mandolina…
S vremenom je ovaj stih izgubio ono prvotno značenje i sad sam ga tumačio potpuno
drukčije. Napokon sam znao osjetiti ono transcendentalno što je toliko neuhvatljivo
lebdjelo u pozadini tih riječi.
Moj se je kaput raskrio…
Dugo mi se činila besmislenom ova rečenica, kao da je ušla na krivo mjesto, dok mi
napokon nije sjela.
Purpurna pomrčina moje je vjeđe prekrila…
Kako pjesnički, uvijek bih promislio, a kako beznadno. Valjda u čitavoj toj knjizi nije
postojala strofa koju nisam znao naizust. Ipak, imale su drukčije značenje dok sam je
čitao.
Od sunca, vjetra i vina.
Gabrijela nije voljela tu pjesmu. Govorila je kako je izaziva na plač. Jednako joj nisu
bile drage ni ostale iz te knjižice. Podilazila bi je jeza dok sam ih čitao.
Tamo, u donjem pretincu pisaćeg stola nalazila se jedna druga knjižica, koju sam
brižljivo skrivao ispod hrpe papira i znao je izvaditi kad bi me napali demoni pohote.
Zašto mi je ta, ne baš toliko provokativna brošurica, izazivala tjelesni naboj, nikad
nisam posebno analizirao, no uvijek sam joj se vraćao, sve te godine, nekad i nakon
nekoliko godina. Izložen svim mogućim pornografskim sadržajima modernog doba,
kojima sam bio tek povremeno sklon, ne odričući ih se zbog ne znam kakvih
skrupula, već uslijed dosade koju su, neprestanim opetovanjem, izazivali, pronalazio
sam svoj svijet zabranjenog užitka među stranicama trećerazredne, reklamne brošure
za naturistički turizam, koja je tiskana u kasnim šezdesetim, kad kolor fotografije još
nisu bile do kraja ovladale tiskovinama. Tekst je bio na francuskom i nikad ga nisam
pročitao, kako ne bih uništio čaroliju tajnovitosti. Fotografije bez boje, kojih je bilo
desetak, prikazivale su šesteročlanu obitelj koja je svoja preplanula, obnažena tijela
izložila objektivu, na jednoj korzikanskoj nudističkoj plaži. Suhonjav, ćelav
muškarac, očito je bio otac obitelji i s velikim se entuzijazmom prepuštao čarima
ljetnog ugođaja. Iako mu je trebalo biti pedesetak godina, nije dozvolio da mu
vremešnost poremeti tjelesnu liniju, što se baš i nije moglo kazati za njegovu
suprugu, koja je unatoč popustljivosti prema prehrambenim iskušenjima, što joj je
prilično pokvarilo figuru, zadržala određenu privlačnost.
Dok se, u polumraku sobe presvlačila, jedva svjesna mog prisustva, ostavila mi je
trenutak kojeg sam fotografski arhivirao. Bilo je toliko erotičnog u spoznaji da nije
svjesna mojih vručih pogleda, da se ne sjećam kad sam osjetio toliko uzbuđenje.
Mladić, dvadesetak godina star, baštinio je od oca lošu kvalitetu vlasišta, no i
obdarenost u onom udu koji muškom rodu najviše na čast služi, dok mu se mlađi brat
svojski trudio da ozbiljnim izgledom popravi nepovoljni skor godina, koje su ga
jedva dovele na margine puberteta.
Biseri ovih spontanih fotografija bile su dvije djevojke, valjda kćerke ćelavog i
supruge mu, koje su međusobno jako sličile, a i vjerno pokazivale kako im je majka
izgledala kad je bila mlađa. Žena se okrenula i pokazala mi zrele, ali još uvijek vrlo
lijepe sise, s ljupkim, rumenim vrhovima. Pogled bi mi skliznuo osunčanim tijelom i
zapeo među bedra, u čarobnom trokutu, mrkih kovrča.
Ovakvim sam izletom mogao uznemiriti Gbrijelu, pa sam se bojažljivo osvrnuo, no
pronašao sam je kako sa zanimanjem promatra par tinejđera nekoliko koraka
udaljenih. Nabildani mladić mazao je zaštitnom kremom privlačnu djevojku koja je
pokušavala obuzdati napad smijeha. Usrdna je radnja isprovocirala prirodnu
obdarenost onoga koji se trudio prekriti što više te neprijeporne ljepote, kremoznom
supstancom. Ono što mu je pri tom izraslo, dalo se nazvati rijetko viđenim
egzemplarom. Da, Gabrijela je bila impresionirana tom pojavom, pa je moje
zanimanje za susjedinim pubičnjakom, ostalo neprimijećeno. Jesam li joj zamjerio
zanimanje za ud drugog muškarca? U tom sam trenutku to smatrao šarmantnim. To
što nije pokazala nelagodu već ljubopitljivost prema pojavi neuobičajenoj na javnom
mjestu, samo je pokazalo koliko je neopterečena predrasudama. Mislio sam da će
svoje zanimanje zatajiti, pa sam je iste večeri na tu temu provocirao, no ona je
spremno priznala da joj je spolovilo tog mladića bilo interesantno.
Među sestrama je ostala tek koja godina i moglo se procijeniti da je starijoj
šesnaestak, a onoj mlađoj četrnaest, pa je prva već potpuno ovladala ženskim
oblicima, dok se kod druge još prepoznavala adolescentska neusklađenost, kad sve
linije nisu do kraja sjele na mjesto.
Prvi se put preda mnom skinula kad joj je bilo jedva petnaest godina i ostao sam
opsjednut onim što sam vidio. Bilo je to istog dana kad smo prvi put imali odnos.
Moj i njen prvi put. Bilo je brzopleto, nespretno i fantastično, valjda jedino što sam
upamtio vezano uz nju.
Zapravo bi bilo neprilično govoriti o ljepoti ovih nimfeta, jer je nešto drugo plijenilo
na njihovim fotografijama, nešto od toga važnije, njihova razdraganost i prirodnost,
kako u pokretanju, tako i u kulturi prirodnog njegovanja tijela. Iako su djelovale
čvrsto, obje su zadržale odgovarajuću mekoću u strukturi tkiva, no i elasticitet koji je
kod njihove majke bio pogibeljno ugrožen. Vjerojatno bi ih u današnje vrijeme
ocijenili prosječnima, a pokoji obožavatelj manekenske ljepote zamjerio bi im i
gojaznost, no sigurno bi najveću kritiku pobrale zbog potpune zapuštenosti onih
dlakavih površina koje je priroda ženi ostavila, a ona ih uporno reducira do potpunog
iščeznuća.
Obrijala se meni za inat.
I majka i kćerke su s ponosom isticale svoje bogate žbunove u međunožju i
potpazušju i činilo se da ih posebno veseli što se mogu pokazati onakvima, kakvima
ih je priroda učinila.
Istina, bilo je nešto prostačko u tim fotografijama, potencirano upravo arhaičnim
pristupom u održavanju vlastitog tijela, nešto što je za mene postalo nepresušno vrelo
uzbuđenja.
Znao sam da očekuje da je zbog toga napadnem, no pravio sam se da mi je svejedno.
Zapravo je izgledala jadno, kao… da, kao muškarac koji nakon dužeg vremena obrije
brkove. Bespogovorno sam se složio s negdje pročitanom konstatacijom da obrijana
stidnica ponajviše sliči na njušku lovačkog psa.
U trenutku kad sam ostao bez financijske potpore roditelja, pomislio sam kako je
došlo vrijeme za životne odluke. Iznajmjena garsonjera postala je luksuz koji si nisam
mogao priuštiti. Nisam znao ni kako sanirati dvomjesečni dug za najam, koji se u
međuvremenu nakupio. Odustati od nje, značilo je vratiti se u rodni grad gdje mi je
bar smještaj bio neupitan. Tamo ću se posvetiti pisanju i na taj si način osigurati
egzistenciju. Mogao bih i dio roditeljske kuće iznajmljivati i na taj način lijepo
zaraditi. Alternativa je bila negdje pronaći posao, ali sa završenom komparativnom
književnošću, mogao sam jedino raditi kao profesor, a za to se nisam osjećao
spreman. Ono na što nisam ni pomišljao bila je mogućnost da nazovem oca i
pokušam se nagoditi da mi produži potporu dok se ne snađem. Naš posljednji
razgovor nije bio najugodniji i njegov potez da me prestane financirati neosporno je
bio reakcija na to, pa bi vjerovatno intervencija rezultirala prodikom kakvu ne bih
moga mirno saslušati. Otac je volio docirati i nije se libio u tome pretjerati.
U preslagivanju ideja koje su mi ostale na raspolaganju, dogodilo se da sam u gradu
susreo kolegu s fakulteta, požalivši mu se na stanje u kojem sam se zatekao. Taj se u
društveno ekonomskoj tranziciji nakupio novaca i ženerozno me pozvao da kod njega
živim dok se ne snađem. Velika kuća u predgrađu postala je itekakav izazov, da ne
govorim kako sam dobio polovinu jednog kata na raspolaganju. Sve troškove koje
sam imao pokrivao je moj iznenadni dobrotvor, prema dogovoru financirajući novi
roman. Samo što on nije bio ni u začetku. Lagao sam da na njemu radim, pobacavši u
smeće bar stotinu prvih rečenica. Sindrom prve rečenice pratio me od kad sam
prošlom romanu napisao zadnju. Jednostavno nije išlo. Bez Karla sam bio jalov pisac.
Bez Melite, jalov muškarac. Dok sam ovaj drugi problem riješavao mijenjajući
neprestano partnerice, prvi me pratio sve vrijeme boravka kod tog čovjeka, pa i nakon
toga, natjeravši me na koncu da od pisanja definitivno odustanem.
Problem je počeo kad je supruga tog istog sebi stavila u glavu da joj uslugu
uzdržavanja trebam vratiti u krevetu. Nesretnik je radio po čitav dan, a nju je pojela
dosada. Isprva mi se namještala obazrivo, birajući jedva shvatljive signale, no
postajali su iz dana u dan sve uočljiviji, dok je jednog dana nisam zatekao golu u
svom krevetu. Vidi mene, u svom krevetu. Ništa u toj kući nije bilo moje, pogotovo
ne žena koja je naumila prevarit supruga. Zakleo sam se da se takvo što neće po drugi
put ponoviti. Možda bih i pokleknuo da me i neobvezno privlačila, ali bila je sve ono
što nisam volio. Ne kažem da malo zajedničke gimnastike ne bih korektno obavio, ali
sam bio svjestan kamo bi me to odvelo.
Kako objasniti goloj ženi da od zamišljenog flerta neće biti ništa? Situacija je bila i
više nego groteskna. Mogao sam još uvijek sve riješiti na redovan način. Značilo bi
još jednog dobrotvora učiniti rogonjom, ali i produžiti lagodan boravak u njegovoj
kući. Nisam imao puno vremena za razmišljanje. Nesretnica se valjala po postelji,
prostački me izazivajući.
...uvukla pod plahtu, podatna i topla...
Pokušao sam joj riječima odagnati namjeru, ali ih ona nije shvaćala ozbiljno.
...nešto reći, stavila mi je prst na usne...
Kad je majka shvatila kofuziju u kojoj sam se našao, nasmijala se i prstom me
pozvala. U tom sam trenutku poželio zagnjuriti glavu među nabrekle joj sise, već se u
slijedećem zgrozivši zbog toga. Nosio sam osjećaj krivnje dugo vremena.
Uradio sam ono, što mi se u tom trenutku učinilo najbolje. Okrenuo sam se i izišao iz
sobe. Znao sam da će me, nakon toga zamrziti i da je moj ostanak u toj kući opasno
ugrožen. Možda joj reakcija neće biti promptna, ali će svakako rovariti protiv mene.
Shvatio sam da je, nakon gotovo pola godine gostoprimstva, došlo vrijeme da svog
domaćina oslobodim prisustva. Neće mu biti lako objasniti zbog čega odlazim, ali
svakako lakše nego što bi bilo opravdati preljub s njegovom ženom.
Tako postadoh beskućnik koji ujutro ne zna gdje će navečer leći. Iskoristivši neka
poznanstva uvlačio sam se u tuđe postelje, da bih po onoj: svakog gosta za tri dana
dosta, došao do zaključka da me domaćin više ne želi ili da sam domaćici dozlogrdio.
Dogodilo bi se i da me noć sačeka na nekoj od klupa u parku, pa mi se vratila
zamisao povratka u rodni grad. Sam vrag zna zbog čega sam toliko oklijevao, a onda,
provukavši se ispod Murphyjevog radara, na poste restante dobio obavijest da mi je
otac umro. Slučaj je htio da sam, u potpunom financijskom rasulu, desetak dana prije
toga ipak od njega odlučio zatražiti pomoć. Razgovarali smo u pomirljivom tonu.
Doznavši da ga supruga vara i da je odlučio razvesti se od nje, nekako mi je bilo
lakše tražiti mu novac, a on mi ga je, ubrzo i poslao i to značajnu količinu.
Opet sam bio ustima iznad vodene površine. Ni ne sluteći kakva mi iznenađenja
očeva smrt donosi, kupio sam avionsku kartu za Pariz kako bih prisustvovao pogrebu.
Osjećao sam da mu to dugujem nakon izdašne financijske injekcije s kojom me vratio
u život. Na samom ukopu pristupio mi je očev odvjetnik obavijestivši me da sam
jedini njegov nasljednik.
Znam da sam do zadnjeg trenutka vjerovao da će se otac pojaviti na djedovoj sahrani.
Mislim da je i majka to očekivala iako su otac i djed bili u teškoj zavadi. Nije došao
ni na pogreb ženi koja ga je rodila i odgojila. Kao da je nastojao prekinuti sve spone s
bivšim životom. Značilo bi mi da sam ga u to vrijeme susreo. Ne mogu objasniti zbog
čega, ali čekao sam ga vjerovatno s jednakim šansama da ga dočekam kao i Didi i
Gogo očekujući Godota. Pojavio se u neko drugo vrijeme, kad mi više nije bilo stalo i
kad se odigravala neka posve druga tragikomedija.
Gurali su kolica u kojima sam sjedio još uvijek ne dovoljno pribran od tragedije koja
nas je snašla. Danijel je koračao tik uz mene. Ona je ležala u lijesu, ja jedva pokretan
koturajući se za njim. Plakao bih da sam uspijevao pronaći suze. Kričao bih da me
glas služio. Ovako sam pasivno gledao preda se, nastojeći se ničega ne prisjećati.
Jednom, kad budem pronašao snagu za to, otvorit ću misli i tek onda saznati u
kakvom sam stanju bio.
Za razliku od Melite, Gabrijela nije zazirala od klasične sahrane, s mimohodom i
svećenikom. Nismo o tome razgovarali, ali poznavajući njen svjetonazor, bilo je
evidentno. Znao sam i da spada u pasivne vjernike koji drže do običaja, pa kod
organizacije ukopa nisam imao dvojbe. O vjeri nismo razgovarali, pogotovo jer je
kod mene nije bilo, pa bi svaka diskusija sličila na jednosmjernu ulicu. Inače smo
rijetko dolazili u verbalne sukobe. Gabrijela je imala način kako ih izbjeći, iako je
nekad volila provocirati.
Pjegavi mladić, crvene kose mahao je njenim prstenom. Bio je stasit i prgav, zamjetne
muskulature i glavu veći od mene. Stajala je sa strane i očekivala da tog
pametnjakovića naučim pameti. Ovaj mi se cerio u lice, kao da je htio kazati kako je
on bio s njom prethodne večeri. U tom sam trenutku posumnjao u tvrdnju da se ništa
nije dogodilo.
Prsten je oduvijek bio simbol pripadanja.
Skinuo joj je prsten dok su se šetali puteljkom, uz more.
Mrtvozornik me savjetovao da uzmem nakit s njenog leša, a meni se taj čini učinio
nepodobnim. Kazao sam kako bih radije da je pokopaju s njim. Slegnuo je ramenima,
upozorivši da bi to mogao uraditi netko drugi, jer lješinara koji kradu mrtvace ima
veliki broj, a mrtvačnica je noću slabo čuvana. Ostavio sam joj vjenčani prsten. On
joj se urezao u prst, koji je vremenom ojačao, pa ga je bilo moguće skinuti jedino da
se prst otkine. Nakit sam vratio u kutiju u koju je bio i onaj koji nije imala na sebi tog
kobnog dana. Sve sam njene stvari odnio u našu zajedničku sobu, zaključavši je dan
nakon sahrane. Od tada, u nju, nitko nije ušao. Nebrojeno je puta vještica tražila ključ
kako bi je provjetrila, ali nisam joj ga dao.
Prašina potrošenog vremena mogla je potpuno prekriti neke vrlo bitne detalje, one
najsuptilnije neprepoznatljivo izmijeniti.
Svakako je poljubio te večeri. Prepoznao sam to u oholom osmjehu koji mu je
preletio usnama. Tada sam bio i previše uzbuđen da bi takvo što primijetio. Kasnije
mi se mnogo toga objasnilo. Bila je neuvjerljiva kao i većina žena koje sam
poznavao. Ne Tonka. Njoj se moglo vjerovati. Tonki je svaka izgovorena riječ bila
kanonski utemeljena. Moglo me pokolebati jedino to, što sam bio u nju zaljubljen, pa
su mi kriteriji postali neuvjerljivi.
...imala tajnu koju nije ni sa mnom podijelila. Sapfina muza... da je pređašnja ljubav
njena spram mamene nove bila tek sjena.
...neprirodno škripao zubima. Pokušao sam mu se oteti ali nisam uspio. Bio je skoro
dvostruko veći i više puta snažniji. Svega onoga što se nakon toga dogodilo nisam se
htio sjećati.
S druge strane, tek vremenski odmak piše uvjerljivu povijest, koliko god ona uopće
može biti uvjerljiva. Sjetio sam se uzrečice kako pobjednici pišu historiju. Što kad
pobjednika nema? Ostaju ratovi nakon kojih svaka strana ispisuje svoje pobjedničke
stranice. Kako tužno.
… a mi to učimo…
Prsten se otkotrljao u pijesak i ja sam ga slavodobitno zgrabio. Pjegavi se nasmijao.
On je bio moj Salijeri, kojeg sam prerastao nakon ispita zrelosti.
Naravno da smo se vjenčali jer je to bila njena želja, a meni je bilo svejedno. Ruke su
joj drhtale dok mi je pokušavala nataknuti prsten i umalo je zaplakala od uzbuđenja.
Veza nam je otpočela žestokim spolnim odnosom, nastavila se kroz torbulentna
razdoblja, a onda mi je tamo neki uštogljeni činovnik dozvolio da je mogu poljubiti.
Kad je već tako, zapleo sam joj jezik svojim, da se jedva uspjela osloboditi zasluživši
frenetičan aplauz. Mlada se propisno zacrvenila, a svatovi pohrlili čestitati nam.
Mogao sam si sve to priuštiti, a učinio sam isključivo zbog nje. Ogrezao u
izopačenom sarkazmu, doživio sam pročišćenje kroz odnos s tom ženom. Bez nje bih
bio nitko i ništa, a ovako je postojala nada. To što je nisam iskoristio išlo je meni na
dušu. Nekad, kad se sve kreće u pozitivnom smjeru, pojave se neminovni grijehovi iz
prošlosti koji traže naplatu za učinjeno.
Sve sam svoje žene doveo na vjenčanje s Gabrijelom i one važne i one manje važne.
Želio sam da vide da sam preživio katarzu s kojom sam ih se definitivno oslobodio.
Majka je bila ta koja me provela kroz seksualnu inicijaciju, među čijim mi se prstima
prvi put pokazala spolna moć. Ni danas nisam u stanju posve razlučiti nježnosti
majke od onih žene u njoj. Dugo me to progonilo, dok se nisam upoznao s ostalim
svojim izopačenostima, prihvativši ih kao dio sebe, a od svakoga se može pobjeći
osim od sebe sama. Djevojka s kojom sam prvi put u životu spavao, a nisam siguran
ni kako se točno zvala, zamijenila me s pjegavim otkrivši mi koliko žena može biti
okrutna. Moja neprežaljena Tonka, zaljubljena u svoju najbolju prijateljicu, žalila je
što svoju ljubav ne može pokloniti meni. Naizad fatalna Melita i naših tristo dana
seksualne histerije, u kojoj smo doživjeli svu izopačenost ovisnosti. Prolazile su mi
mislima dok sam se mirio s primitivnim ritualom pripadanja. Kao da netko, s dušom i
mislima može ikome pripadati.
Ljupka je bila Gabrijela u vjenčanoj haljini, no cinik kakav sam, jedva sam čekao
zguliti je s nje. Bila je lijepa žena, mračnih očiju punih vatre, kose crne poput ugljena,
stasa vitkog ali nikako bez oblina. Ni danas nisam u stanju razumjeti što je pronašla u
čovjeku kakav sam bio.
Te večeri smo slavili. U jednom je trenutku netko otvorio šampanjac uz gromoglasnu
eksploziju. Bum! Odjeknuo je pocanj. Nakon njega još jedan. Moje su ruke bile pune
krvi. Smijali smo se. Tako je počela naša veza, uz puno šampanjca i čepova koji lete
zrakom.
...i metaka...
Zamišljen uzeo sam sa stolića knjigu Prevertovih pjesama i pronašao strofu koju sam
pročitao vrativši se s groblja: Et puis, je suis allé au marché aux esclaves
et je t'ai cherchée mais je ne t'ai pas trouvée mon amour. Više je nisam tražio na
groblju. Onoliko koliko je bilo moguće, ostala je u meni zakopana.
Ruke su mi drhtale dok sam u čašicu ulijevao večernji maraskino. Prozirna se
tekućina ravnomjerno raspodijelila, a miris iz čaše očistio mi je nosnice. Srknuo sam
gutljaj s vrha i stresao se. Nekad smo se bezočno napijali, gurajući u sebe svakakva
pića. Bilo je to vrijeme teškog alkohola, ne ispod pedeset posto. Ne marim da pijem
al' sam pijan često...
Gabrijela je te večeri bila pijana. Bezobrazno sam uletio i zaslužio da me otkači, a
ona se, umjesto toga zakačila. Bauljali smo parketom ludo se hvatajući i izgledalo mi
je da s njom dangubim. Mislio sam, okrenut ću je i svak na svoju stranu. Povlačio
sam je uz stepenice i ukrcali smo se u prvu slobodnu sobu. Onda smo dobili
interakciju, snažnu i nepobitnu. Ne dogodi se to često i obično bez najave i
očekivanja. U toj naizgled primitivnoj radnji, pronašli smo se. Tajna je valjda u
kompatibilnosti, koje ili ima ili nema. Samo što ja nisam bio spreman za nju. Znao
sam da možemo, ali nisam bio spreman.
Nakon ludog početka trebalo mi je vremena da shvatim koliko je Gabrijela dobra i
plemenita osoba. Inače teško mijenjam konstatacije, a procijenio sam je kao
pustolovku i oportunisticu. U to su mi vrijeme takve žene odgovarale jer sam se onih
drugih bojao. Spadala je u one druge i samo je imala jednu nedorečenu večer u kojoj
je utapala nesreću. Našla se na raskrižju propale veze iz koje je ponijela jako malo, a
još manje ostavila, pa iako se nije imala zašto okretati za sobom, njen joj je
senzibilitet naškodio i odveo je u totalnu kontradikciju. Ne znam bi li se zaljubila u
bilo koga, tko bi joj u takvom trenutku pristupio ili sam ipak u tome imao svoje prste,
no sasvim sigurno je i ona osjetila povezanost koju smo doživjeli. Fizičku za početak,
ali griješi onaj koji misli da to nije važno.
Nastupio je onaj period života u kojem se ili riješe ili ne oni životni ciljevi koji, u
nekom kasnijem sabiranju utisaka, utječu na opći osjećaj promašenosti ili uspješnosti.
Bojao sam se prosječnosti koja je nažalost preuzimala veliku ulogu u načinu života na
koji sam bio prisiljen. Preuzevši neke očeve poslove, osjetio sam kako se bavim
područjem kojeg sam inače detestirao. Ostajalo mi je sve manje vremena za iskorak
koji bi to opovrgnuo. Sve manje je zacrtanih stvari ulazilo u realizaciju i sve sam
lakše od njih odustajao. Od života sam počeo uzimati isto ono što su uzimali ljudi
koje nisam posebno cijenio. Tada sam prvi put shvatio da mi je život krenuo u
neželjenom pravcu, no u sebi nisam pronalazio snagu to promijeniti. Tješio sam se
kako još uvijek ima dovoljno vremena otarasiti se svih trivijalnih navika i usmjeriti
pažnju na sadržaje koji bi me iščupali iz kandži osrednjosti.
Ustvari vremena više nije bilo, jer mu se u međuvremenu pogubila nit vodilja i
upao sam u letargično stanje iz kojeg se nemoguće iskopati. Talenti, ukoliko sam ih
uopće imao, ostali su u neotkriveni. Kasno sam shvatio da je za njihovu realizaciju
trebalo potrošiti sav životni prostor koji mi je bio na raspolaganju. Nerealno je bilo
vjerovati kako je moguće nadoknaditi propušteno. Atrofiranih spoznaja, više se nisam
snalazio u mnoštvu odabira, od kojih je većina vodila na stranputicu.
Preostalo mi je čitav svoj promašeni vijek uvjeravati sebe i svih okolo sebe, kako su
me neke mračne sile spriječile u postizanju onoga, što mi je bilo predodređeno da
uradim. Negdje u pozadini podignutog, obrambenog štita, morio me strah kako je
neuspjeh, koji me u stopu pratio, tek rezultat potpunog pomanjkanja talenta. Jedno su
bile želje, a drugo mogućnosti. U raskoraku prvog s drugim, gubio sam svu
stvaralačku energiju već nakon nekoliko ispisanih rečenica. Domogao sam se
sredstava, tako da više problem nije bio financijski. Bio sam pred zidom, ne znajući o
čemu bih uopće pisao. Tako mi je preostajalo da maštam, pod okriljem utjehe kako su
za sve krive okolnosti. Jednom ću se ozbiljno prihvatiti posla. Jednom nikada nije
uistinu došlo.
U čitavom tom kaosu, jedina čvrsta točka na koju sam se mogao osloniti bila je
Gabrijela. Ona je do kraja vjerovala u mene, pa i onda, kada sam potpuno gubio
samopouzdanje. Čak nisam u stanju razlučiti što je bilo to, u što je vjerovala jer sve
ono što joj je bilo na raspolaganju nije pokazivalo put kojim trebam krenuti. Postojao
je roman koji je sahranio moje stvaralaštvo i za koji sam mogao lažno tvrditi da je
iscrpio svu nadarenost. Ono što sam jedino ja znao bilo je da taj roman nije pripadao
meni. Ja sam ga ustvari ukrao. Ukrao sam ga čovjeku kojem sam uništio život,
ljubujući mu skrivećki sa suprugom, možda i skrivivši njenu smrt. Odlučio sam
živjeti s tom krivnjom, ali prethodno sam morao od njega pobjeći. Na taj sam način
osakatio svoje stvaralaštvo, jer ako je netko mogao iz mene izvući nešto kvalitetno,
onda je to bio taj čovjek.
Vještica se pojavila s večerom i za živo čudo dobro raspoložena. Čak mi je uputila
nekoliko uljudnih pitanja. Možda mi je stavila otrov u hranu, pa je odlučila smilovat
se nad umirućim. Ave Caesar, morituri te salutant.
Večer nije obećavala uzbuđenje. Sjedili smo uz neki film, otrcani holivudski iz
zlatnog doba. Gabrijela ih je obožavala, a ja nisam imao ništa protiv. Boghart se u
svom stilu prebacivao s noge na nogu dok mu je Bacall, preko ramena dobacivala
jedan od svojih zavodničkih pogleda. Crno bijeli filmovi već su odavno postali
raritet, a ja sam u njima pronalazio šarm jednog prohujalog vremena. Boghart u boji?
Ma dajte. U sred zahuktale radnje netko je pozvonio na vrata. Gabrijela je uvijek bila
prva na nogama, pa se više nisam ni trudio. U filmu je zapucalo. Dva puta. Čuo sam
razgovor iz našeg predsoblja, ali ne i o čemu je bila riječ. Prošla je minuta, a
Gabrijelin glas iza mojih leđa najavio mi je gosta, koji joj je kazao da je stari prijatelj.
Neka me zla slutnja preuzela i oklijevao sam otkriti mu identitet.
Okrenuo sam se i prepoznao ga iako je u sobi bilo mračno. Stajao je u trenčkotu od
sivog gabardena, sa stetson šeširom na glavi. Godinama se nismo vidjeli. Isprva sam
ja njega izbjegavao, a kasnije mi se činilo da on mene izbjegava. Kako bilo, sad smo
se netremice gledali, a ja sam ga prvi oslovio. Rekao sam da mi je drago što ga vidim
i pitao ga što ga dovodi u ovu hladnu, zimsku večer. Kazao je kako je poželio vidjeti
starog prijatelja. Pozvao sam ga da sjedne, ali on je nastavio stajati. Za njegove
godine, dobro se držao na nogama i izgledao čvršće nego zadnji put kad sam ga vidio.
Mrak je svakako doprinjeo da dio oronulosti sakrije, ali kao da su ga godine, u zadnje
vrijeme ipak štedile.
Iz džepa je izvukao nekakvu bilježnicu i bacio je preda me na stolić. Kazao je kako su
to bilješke koje su ostale za Melitom i da bi me mogle zanimati. Namrštio sam se i
odvratio kako je prošlo mnogo vremena i ne znam zbog čega mi sada dolazi s tim.
Pokojne valja ostaviti da u miru leže u svom počivalištu. On je tek jučer smogao
snage zaviriti u njenu ostavštinu i tamo je pronašao bilježnicu sa zanimljivim
sadržajem. Osjetio sam kako mi se dlanovi znoje. Jesam li pretpostavio do kakvih je
saznanja došao? Donio ih je sa sobom samom svojom pojavom.
Nisam posegnuo za bilježnicom. Jedva sam i bacio pogled na nju. Ocijenio sam da
moguće ima tridesetak stranica, ali bila je dovoljna jedna jedina da mu ispriča pravu
istinu. Nisam trebao pogađati kolikog dijela je došao u posjed. Već u slijedećem
trenutku izvukao je iz džepa revolver, okrenuvši cijev prema meni. Kazao je da sam
ga izdao i da ću zbog toga platiti. Gledao sam u zlokobni otvor kroz koji smrt prolazi.
Usmrtit će prvo nju, kao što sam ja usmrtio njegovu ženu, a onda će isto ponoviti sa
mnom. Toliko mi je toga prohujalo mozgom, a kad sam zaustio nešto kazati, čuo sam
prvi pucanj. Nakon njega drugi.
Izbjegavao sam tog policajca koliko sam mogao, ali nakon nekog vremena imao sam
ga preko puta, sa svim onim pitanjima kakva sam mogao očekivati. Prošlo je mjesec
dana od kobne noći i kako se činilo, istraga nije bog zna koliko odmaknula. Kazao
sam da ne znam osobu koja je pucala na Gabrijelu i mene. Pretpostavljam da se radi o
pljačkašu koji nam je provalio u stan. Nije bilo znakova provale. Nisam prijavio
nestanak bilo kakve imovine. Slegnuo sam ramenima, a on me pogledao policijskim
očima. Zanimalo ga je, koga štitim i zbog čega. Ta osoba mi je usmrtila suprugu i
mene doživotno vezala za kolica. Šutio sam.
Nekoliko dana nakon toga Karlo se sam prijavio.
Doktor je pregledavao snimku kralježnice u kojoj se metak zaglavio. Sumnjičavo je
okretao glavom. Sjedio sam u njegovom kabinetu očekujući da će nešto komentirati,
no on se nije oglasio. Nisam znao je li to dobro ili loše, ali kao kod svake presude,
minute su dragocijene, minute koje čuvaju istinu. Onda se i on vratio na svoje mjesto,
a pogled mu ništa dobro nije obećavao. Moja je nada tinjala i polako se gasila. Njemu
su se bore usjekle u čelo. Kazao je da mi ne može garantirati potpuni oporavak.
Jesam li to čuo tračak nade u njegovom glasu ili je to bilo samo prazno ohrabrenje
kako bi me osokolio da ne prestanem vjerovati? On ne može garantirati da se neće
pronaći terapija koja će mi pomoći, jer medicina svakim danom napreduje, ali sa
sadašnjim metodama, osuđen sam na invalidska kolica. Metak se zaglavio tamo gdje
nije trebalo i svaka bi intervencija bila izuzetno pogibeljna, toliko da bi me mogla
učiniti potpunim invalidom. Ovako ću, s vremenom, ovladati osnovnim, životnim
funkcijama i uz pomoć asistenta imati kvalitetan život.
Djevojka koju je susjed doveo, profesionalno je obavila posao. Uspjela je onoliko,
koliko je moje stanje dozvoljavalo. Bila je spremna doći još koji put, no otpravio sam
je s dvostrukom nagradom od dogovorene, kazavši da neće biti potrebno. Bio je to
prvi i posljednji put da sam platio spolni odnos: Ciklus se zatvorio.
...crvuljak uspravio, majka se nasmijala...
... nekoliko trzajeva...
... pritisnuo uz Tonkino bedro...
... Melita kazala kako je ponosna što mi se nakon odnosa ponovno dignuo...
... pulsirao među Gabrijelinim prstima...
... kurvica obuhvatila istreniranim mišićima...
Kad sam već okrenuo kolica prema vratima, kazao je kako ću vjerovatno imati
problema s erekcijom. Ne, pirule mi neće pomoći. Bilo mi je trideset i sedam godina,
deset manje nego sada.