Naslov izvornika:

Summer on the Italian Lakes

Lucy Coleman

LJETO

TALIJANSKOM

JEZERU
Lawrenceu - zbog jednog veličanstvenog ljeta u Italiji, u vili smještenoj visoko u brdima.

Volim te zauvijek!
Predgovor
Šmrc. Šmrc. Šmrc.

Ruka mi u polumraku pipka za još jednom papirnatom maramicom; rijeka suza sada mi
gotovo potpuno zamućuje vid. Kada moji prsti uspiju napipati samo zjapeću kartonsku
rupu, velikom nevoljkošću odmičem svoj suzni pogled s prekrasnih očiju ispred mene.

Prazna? Kako kutija može biti prazna?

Namrštim se s gađenjem, pogledom pretražujući sofu pa ugledam zgužvane svjedoke

osvijetljene treperavim svjetlom TV ekrana. S jedne strane okružena sam nečim što
nalikuje natprirodnom hrpom malenih gruda snijega i, usprkos svojim suzama, počnem se
smijati. Poraženo slegnuvši ramenima, povučem rukavom gornjeg dijela pidžame po
obrazima brzo ih otirući. Potom vraćani pogled u prvotni položaj očarano se zagledavši u
oči Judea Lawa. On gleda ravno u mene kao da smo sami i ja upijam svaki detalj tog
poluosmijeha koji tako jako pokušava skriti. U redu, upućen je Cameron Diaz, a ne meni, jer
gledam Ljubav i praznici, i to je samo film, ali kada na televizoru pritisnem tipku stanka,
ona i nije u kadru. Jude je samo moj, da u njemu uživam koliko god želim.

Na moj užas, ekran odjednom pocrni kada se televizor isključi i sobu odjednom proguta
jezovita, sumorna tama.

Ustreptala srca mahnito se meškoljim očajnički pokušavajući pronaći daljinski upravljač i u

tom postupku prevrnem zdjelu s grickalicama.

„Prokletstvo! Sada nije vrijeme za ekološki svjesno ponašanje!” jauknem ljutito na svoj
takozvani inteligentni TV sustav.

Moji prsti nastave živčano pipati po sjedalu sofe; svaka sekunda koja prođe čini me sve
očajnijom. Sama u kući. A u mraku se osjećam prestrašenom. Neka škripa iza mojih leđa
dodatno me izluđuje, srce mi nabija sve brže i mahnito tražim daljinski. Otkrijem napola
pojedenu čokoladicu, pažljivo je odgurnem u stranu pa nastavim dalje i otkrijem gotovo
praznu vrećicu kokica. Progutavši kako bih razbila grudu koja mi raste u grlu, bolno sam
svjesna činjenice da moje prejedanje nije odgovor ni na što. Ali znate već kako to ide: jedna
šaka pretvori se u dvije... pa u tri.

Dok mi se oči konačno privikavaju na tamu, ugledam tamni obris kako viri iza jednog
odbačenog jastučića. Zgrabim ga pritiskajući prstom tipku za uključivanje televizora. Dva
klika i Jude se vratio, kupajući nas utješnim, blagim svjetlom. On ugodno obavijen toplim,
tamnoplavim vunenim kaputom, oko vrata mu veseo, crven šal, tlo oko njega zaprašeno
snijegom. Ponovno se ugodno smjestim, osjećajući se sretnom.

„Nedostajao si mi”, šapnem nježno. Glas mi lagano zadrhti. Voljela bih kada bi mogao
odgovoriti. Meni. Ne Cameron.
Taj veličanstveni, nestašni sjaj u njegovu oku prijeti da će otopiti moje sada smireno srce,
dok se predajem njegovu nadasve romantičnu zurenju. Ubacivši u usta velikodušni kvadrat
čokolade, nevoljko pritisnem tipku kreni i film se nastavlja. Kamera klizi i lovi nevjerojatno
lijepu Cameron koja zavodnički trepće prema Judeu i u tom trenutku opet je samo njezin.
Suze ponovno krenu teći. Život ponekad može biti tako okrutan.

Zašto ja ne mogu pronaći vlastitog Judea Lawa?

Šmrc..

Brišem suze.

Šmrc.
1
Napisanih riječi: nula

Šest je sati ujutro i trebala bih biti na mreži potpaljujući vatru na društvenim stranicama,
zasipajući internet naslovnicama svoje seksi knjige. Naposljetku, tko u to doba dana ne želi
gledati predivnog, napola gola muškarca lijepo oblikovanih, izraženih trbušnih mišića? Pa,
na primjer, ja. Osim ako se ne radi o pravom muškarcu od krvi i mesa, naravno.

Umjesto toga iskačem iz kreveta i odvlačim se u prizemlje skuhati šalicu jake kave i uzeti
paketić keksa, prije nego što se vratim pisanju. Što je ironično, jer već dulje od mjesec dana
nisam napisala ni riječ. Pa, barem ne onu koja još uvijek postoji na praznoj stranici ispod
naslova koji izgleda prilično usamljeno, jer sam sve uputila u elektroničku kantu za smeće.

Nemam pojma zašto, čini se, ne mogu prekinuti taj ciklus, zbog čega se osjećam kao da se
vrtim u krug. Pišem, brišem; pišem, brišem. Čak se i skrivam pred svima - osim pred
tajnovitim Judeom Lawom, naravno, ali mislim da se to ne računa. Prošlo je već tjedan dana
otkako sam bila vani. Ako izuzmemo kratke razmjene rečenica s poštarom i dostavljačem iz
supermarketa s kojim komuniciram Online, pretvaram se u virtualnu osamljenicu. Već
danima nisam bacila pogled u pretinac dolazne e-pošte, a ne sjećam se kada sam posljednji
put odjenula išta osim pidžame ili trenirke.

Trebala sam se već primaknuti roku predaje rukopisa, ali taj je rok preda mnom, a ja još
nisam napisala ni riječ. Mislim, ta nesposobnost da se skrasim i napokon počnem pisati ne
može trajati zauvijek, zar ne?

Nakon što sam napisala više od tucet romana od kojih je više od pola međunarodnih
uspješnica, od mene se očekuje mnogo. Ja sam profesionalka i ako ne mogu napuniti ekran
smislenim riječima, onda je sa mnom gotovo i neću moći platiti račune. Nemam pričuvni
plan za takav slučaj, a mislim da nisam sposobna raditi išta drugo. To je jedini posao koji
sam ikada obavljala i mislim da u tome i jest problem. Ostanu li svi pisci na kraju bez teksta,
svede li se proljetna bujica riječi na kapanje? Ili, u mojem slučaju, na slinjenje?

Ma daj, Brie, priberi se. Istuširaj se, operi zube i kosu i umjesto da ležiš u krevetu boreći se s
nizom riječi koje te uopće ne nadahnjuju, sjedni za taj svoj vrlo skupocjen radni stol.

Možda moram ponovno osjetiti rastanak, umjesto bacati poglede prema ogledalu i pitati se
zašto se raspadne u komadiće kada ugledam tu glavu Meduze kako mi uzvraća pogled.

Učini nešto od toga dana kada se stvari počnu zahuktavati, mlada damo. Taj glasić u mojoj
glavi odlučan je. Negdje unutra nalazi se priča, ali to nije priča moga agenta ni izdavača. I
ona čeka. Glasno zastenjem. Cijena koju plaćaš zbog toga što nisi vjerna sebi sastoji se u
tome da se čini kao da nosiš masku. U jednom trenutku ta maska može kliznuti s lica i
upravo se zbog toga sada nalazim u ovom škripcu.
Kada vam rođendan pada četrnaestog veljače praktički ste obilježeni za cijeli život. Slavila
sam četvrti rođendan i uspomene na taj dan još su uvijek bile žive u mojim mislima. Nakon
što sam otvorila brdo darova, tata je mami dao ogroman buket cvijeća i kutiju čokolada
povezanu velikom, crvenom mašnom. Nisam nikad ni čula za Valentinovo, dok mi jedna
prijateljica nije kasnije toga dana rekla što je to. No, više mi je bila poznanica: dječje je
igralište opak teritorij, a djeca mogu biti zloslutno okrutna.

„Ti uopće nisi posebna”, izazivala me je i mučila Carol Ann. „Nisu sretni zato što si ti još
godinu starija. Nitko zapravo ne mari za to. Svi imaju rođendan!” I u tren oka zabava je
završila.

Ali kako je vrijeme prolazilo, značenje toga dana budilo je sve veće uzbuđenje. Toliko
mnogo ljudi istodobno izražava ljubav: šalju valove dobre karme da ugriju srca čak i onih
najmanje romantičnih među nama. S vremenom sam povjerovala da sam dvostruko
blagoslovljena, ne samo što sam rođena da budem prava romantičarka, nego i vječna
optimistica. Svaki sam rođendan željno iščekivala, jer to je bio dan kada je mnogo ljudi bilo
vrlo sretno. Bio je poseban osjećaj biti okružen ljudima koji jedni drugima izražavaju ljubav
i daruju jedni druge stvarima punim značenja, cvijećem, Čak i zaručničkim prstenjem. Zbog
toga sam se i ja osjećala dodatno posebnom, kao da mi je suđeno pronaći savršenu ljubav.
Jednostavno sam morala živjeti i čekati da nam se putevi ukrižaju. I, naravno, odmah ću
znati da je on baš taj s kojim mi je suđeno ostati zauvijek.

Moje prvo zaljubljivanje bilo je kratko i bolno iskustvo, slomio mi je srce, jer mi nije
uzvratio žarke osjećaje. Neko sam vrijeme bila slomljena, ali srce mi je naposljetku
zacijeljelo. U drugog sam se dečka, Lucasa, zaljubila kada mi je bilo devet godina i on mi je
također slomio srce. Obrazac je bio postavljan, i kako su se godine kotrljale, broj mojih
bivših bivao je sve veći.

Kada ste sanjarka i melankolična romantičarka, problem je u tome što je teško pronaći
dečka koji će biti dorastao vašim snovima. U petnaestoj sam, u to osjetljivo doba, počela
pisati i stvarati vlastite junake. Četiri godine poslije imala sam rukopis vrijedan pozornosti i
nakon što je urednik izbrusio rubove i ispravio moj pravopis, bio je spreman za
objavljivanje. Moj prvi izdavač vjerovao je u vrstu priča koje sam željela pisati, ali tri
romana poslije, prodaja baš nije blistala. Još sam uvijek živjela s roditeljima. A onda sam
upoznala svoju agenticu Carrie Preston, osobu vrijednu divljenja. Ona je definicija prštave
osobnosti i vrlo je samouvjerena osoba. Toliko samouvjerena, da je postala uzor
mojim snažnim junakinjama. Naš je prvi sastanak bio brutalan. Nije se suzdržavala.

„Istina glasi, Brie, da seks prodaje knjige. Želiš li zaraditi nešto novca ili kraljevati
ljestvicama i jedva preživljavati?”

Sjećam se da sam užasnuto ustuknula. Seks? Ispalo je da sam nedostatak iskustva

nadoknađivala maštom. No dobro, pomogla sam se primjerkom Kama sutre, što se moglo
iskoristiti kao stavku za poreznu olakšicu - prema riječima moga knjigovođe. Pustila sam
svojoj mašti na volju. Bilo je to doba uspješnica i uživala sam kupajući se u slavi.
Život s roditeljima omogućio mi je uštedjeti pristojnu sumu novca koju ću uložiti u kupnju
kuće. Trebala sam samo malu hipoteku kako bih kupila otkačenu, peterosobnu kućicu
slamnata krova u Forest of Deanu i konačno sam postala neovisna. To je bilo moje ulaganje
u budućnost i dovoljno velik projekt kako bi mi na kraju balade đonio zaradu. Bio je to i
neuredan, naporan građevinski pothvat, da, i u tom sam se prostoru osjećala poput jedinog
zrna graška u velikoj mahuni, ali nadala sam se da ću je jednoga dana dijeliti s nekim meni
posebnim. I s nekoliko djece... ako budem imala sreće. Ili ću je prodati i steći
vrstu financijske slobode kakvu vam može podariti samo velika količina gotovine u banci.

A onda, prije malo više od godine, upoznala sam veličanstvenog Paula Turnera, basista u
Haphazardu. Pomeo me s nogu, doslovno, i priznajem da mi je to laskalo. Moj život
spisateljice određen je krajnjim rokovima predaje rukopisa, ispresijecan dugačkim
razdobljima koje provodim u društvu svojih izmišljenih likova. Dodajte tome nekoliko
prigoda u kojima sam morala potpisivati primjerke svojih romana, šačicu večera
posvećenih spisateljstvu i uvrnute priredbe povodom dodjela književnih nagrada, i shvatit
ćete da to ni u kojem slučaju nije glamurozan život. Uglavnom je prilično usamljenički.
Na njega sam naletjela u trenutku kada sam počela osjećati da mi u životu nešto nedostaje.

Kada mi je stigla još jedna pošiljka onih časopisa tiskanih na sjajnom papiru i kada sam
zatekla samu sebe kako ih listam, počela sam se osjećati tupom i nenadahnutom. Moj je
život brzo prolazio - što sam zapravo čekala, što se to trebalo dogoditi da me pogurne
prema početku ostatka toga života? Hoću li se jednoga dana probuditi i shvatiti da su moje
najbolje godine projurile pokraj mene dok sam ja bila zaokupljena nečim drugim?
Zaokupljena uvijek jednim te istim, to jest radom, jer to je nevjerojatno zadovoljavajuća
zamjena za pravo življenje i ja to otvoreno priznajem.

Moj je sjedilački način života značio da sam u proteklih nekoliko godina nakupila nekoliko
kilograma viška. Nemam ja problema s time, jer nikada nisam ni bila ravna kao daska, ali...
uvijek postoji nekakav ali, zar ne? Bilo je sve očitije da je moje jedenje malo izmaknulo
nadzoru. Doktor Carter, koji je vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina,
neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. Nakon mog posljednjeg
sistematskog pregleda, nije baš birao riječi.

„Razina šećera u krvi upućuje na to da ti prijeti dijabetes, Brie. Tvoje ti tijelo jasno i glasno
šalje upozorenje. Ako ne smršaviš barem deset kilograma tako što ćeš promijeniti prehranu
i postati fizički aktivna, stvaraš si probleme za budućnost. Rješenje je u tvojim rukama,
draga moja.”

Sjećam se da sam se toga dana vraćala kući iz bolnice znajući da se nešto mora promijeniti,
ali lako je to misliti i teško ostvariti. Tada sam upoznala Paula.

Kada sam prvi put uživo vidjela to lice koje tako dobro poznajem s MTV-a, zinula sam.
Ukopala sam se u mjestu, tako naglo da me je zamalo srušio projurivši te noći sa svojom
svitom kroz predvorje The Protocola. To je šminkerski novi restoran u Bristolu za koji me
je Mel uvjeravala da ga moramo posjetiti, pa sam nakon njezina dugotrajnog navaljivanja
konačno popustila.

Čekale smo u redu kada je odjednom nahrupila masa ljudi i osjećale smo se kao da nas je
pomeo uragan. Odjednom su se pojavila dva krupna tjelesna čuvara, a zrak je počeo brujati
od uzbuđenja. Kada me je jedan od te dvojice tipova gurnuo u leđa pa sam počela padati,
Mel je vrisnula, Paul se odjednom naglo okrenuo i ja sam se našla u njegovu naručju. Bio je
to trenutak iz jednog od mojih romana, kunem se. Nakon što se dugo ispričavao, zamolio
me je - dobro, zamolio je nas dvije - da mu se pridružimo na večeri.

Jasno se sjećam toga, zagledala sam mu se u oči i rekla da. Kasnije te večeri pozvao me je da
izađemo van. Mogu li ja biti duša zabave i plesati do zore, upitala sam se? Pa, nisam bila
uvjerena u to, ali željela sam doznati. Način na koji me je Paul gledao te noći zavarao me je,
na trenutak, i naveo pomisliti da ja mogu biti ta osoba. Bila sam uzbuđena i oduševljena
razmišljajući o tome što će se dogoditi. Druženje s njim promijenilo me je na način koji mi
se u to vrijeme činio dobrim. Bila sam uvučena u tu visoku orbitu koja je postojala oko
njega. Osjećala sam se živom, doista živom, prvi put nakon dugog vremena.

Mel je bila sretna zbog mene, naravno. Doista je osjećala da je postigla nešto značajno zato
što me je, nakon moga gunđanja, te večeri uspjela izvući iz moje udobne kućice i natjerati
da se družim. A kada se mala intimna večera udvoje pretvorila u zvučni uspjeh, postala je
ekstatična. Pogledala sam se u ogledalo i zaključila da je došlo vrijeme. Očistila sam se od
sramotnih količina namirnica s visokim udjelom šećera i masti kojima sam se tješila na
dnevnoj bazi. Potom sam izvukla svoju sportsku opremu i svakoga jutra počela trčati.

Kosa mi je ponovno počela blistati. Imala sam više energije i mnogo sam bolje spavala. Mel
je osjetila olakšanje, jer se pokušala umiješati kada je vidjela da se pretvaram u
pustinjakinju i činilo se da uvijek uza se ima paket keksa.

„To je sudbina”, rekla mi je široko se smiješeći. „Trebala si nešto što će te motivirati i jako
mi je drago zbog tebe, Brie. Izgledaš kao da ponovno uživaš u životu.” I doista sam uživala.

I samo je druženje s Paulom ispočetka bilo opojno, jer je bio vrlo pažljiv i činio sve da se
osjećam posebnom. Sve dok paparazzi nisu počeli snimati ne baš laskave fotografije, koje
kao da su dokazivale da ne postoji kut iz kojeg izgledam dobro. Ni način da elegantno
izađem iz auta, iako sam tada već bila šest kilograma mršavija. Moje samopouzdanje
polagano je počelo kopnjeti svaki put kada sam s njime bila negdje vani.

A onda su me, na moju sramotu, novinari počeli uspoređivati s Paulovim bivšim

djevojkama. Čak su mu i čestitali na tome što mu obujam djevojčinih bedara očito nije
smetao. Hoću reći, kako su se usudili? Raskošnih proporcija -tako su me opisivali, i to je bio
tek početak mojega srama zbog debljine. A nisam bila debela. Nosila sam broj 40, za Boga
miloga, i nikada neću biti suha kao prut. Niti to želim biti. Ali sloboda govora opasna je
stvar i nije bilo moguće spriječiti poplavu takvih napisa ni pobiti te laži. Najgore je tek
trebalo doći i tada sam počela posezati za obiteljskim pakiranjima čokolade. Prvi put u
životu požalila sam što ne pišem pod pseudonimom. Čim bi me Paul upoznao s nekim i kada
bi ta osoba čula da se zovem Brianna Midleton, kunem se da bi iznenađeno raširila oči.

„Ne valjda ona spisateljica?” pitali bi. Ili: „Doista?” lagano povisivši glas, odajući time da
uopće nisu to očekivali.

Ako sam mislila da je to bilo loše, ono što je uslijedilo bila je prava katastrofa. Prozivanje
pogrdnim imenima i trolanje na Twitteru izazvali su u meni vječiti osjećaj panike. Cijeli je
svijet mogao vidjeti te vrlo osobne napade i praktički su svi bili upućeni mojemu izgledu.

„Jesi li vidjela najnovije napise?” vrisnula sam Mel preko telefona jednoga jutra, u
traumatiziranom stanju.

„Nisam. Ali to je ionako samo ljubomora, Brie. Oni izgledaju patetično, a ne ti, i ne bi to
trebala primati k srcu.” Njezina je empatija bila iskrena, ali uopće nije realistično shvaćala
situaciju.

„U redu - i citiram: ‘Ozbiljno??? Ona treba stilista... Jadni Paul.' A onda netko pod imenom
SlatkaSue: ‘Još jedna sponzoruša. Prodaja knjiga sigurno je u opadanju lol'! Čak i delki,
MDR53 kaže: ‘Stari, što se to događa - je li ovo šala? Bogme ima pozamašno dupe.' I ovo!
Mačkinica1982: ‘Što ti misliš tko si, gospođice? U tu se haljinu uvukao jedan hamburger
previše.' Postoje cijele prepiske, smiju se i šale na račun onih fotki gdje se vidi kako mi je
kaput zapeo u rotirajućim vratima! Netko je od toga čak složio filmić koji se neprestano
vrti ispočetka, uz dosnimljenu glazbu.” Propentala sam dok su mi pluća počela ostajati bez
zraka, a ja hiperventilirati.

Zbog kuta iz kojeg su snimljene te fotografije izgledalo je kao da sam jednostavno

predebela da bih prošla kroz ta vrata. Istina je da se rub moga kaputa zaglavio između
unutarnjeg i vanjskog zida rotirajućih vrata i mehanizam koji ih okreće zaustavio se. Pet je
paparazza neprestano snimalo fotografije s druge strane stakla, moje lice iz trenutka u
trenutak bilo je sve crvenije i sve to skupa nije bio lijep prizor.

Mel je ostala bez teksta i sve što je mogla bilo je da me pokuša umiriti, rekavši naposljetku
da će se mrzitelji umoriti i da ću ja postati stara vijest.

I eto. Tako je to. Paul je izgledao predivno: od njegova bi vam izgleda zastalo srce. On je
ujutro samo morao ustati iz kreveta, zgrabiti s poda zgužvanu majicu i izgledati
nevjerojatno dobro. Čak i bolje ako se zaboravio obrijati, što je činio često jer je znao da
zbog toga žene sline za njim. Muškarcima je sve i previše lako, zar ne?

A ja? Pa, ja sam se držala svoga svakodnevnog režima vježbanja kako bih uvjerila samu
sebe da sam na pravome putu. No moj kuhinjski ormarić još jednom samo što se nije raspao
od svih onih stvari koje sam utrpala u njega, a koje ne bih smjela jesti.

Osim toga, svako sam malo bila u kozmetičkom salonu uklanjajući sa sebe voskom one
svoje djeliće na koje već dugo nisam bacila pogled i na noktima sam nosila najluđe moguće
kombinacije boja i uzoraka lakova. Šljokice baš nisu moja priča, a i krajnja je noćna mora
tipkati s njima na noktima, da i ne govorim o navlačenju najlonki. No osjećala sam potrebu
da se na neki način poboljšam kako bih opravdala pažnju koju mi daruje Paul. Ironija je bila
u tome što se činilo da on nije svjestan agonije kroz koju sam prolazila. Činilo se da me voli
takvu kakva jesam, ali ja nisam voljela sebe takvu kakva sam bila, a nisu me takvu voljeli ni
mrzitelji ni novinari.

Pomalo sam se osjećala kao Pepeljuga. Uzbuđenje zbog toga što sam bila dio Paulova života
nalikovalo je onome kada idete na veliku zabavu kojoj ste se veselili i iščekivali je
godinama. Ali kada se ta zabava počne primicati svome kraju, samo se želite zavući ispod
popluna i spavati satima. Ostala sam bez pare. Preplavila me sva ta negativnost i prestala
sam se truditi. Zapravo, činila sam suprotno. Ne bih pojela samo jednu krišku torte,
proždrla bih je cijelu i to se počelo primjećivati. Brzo sam vratila onih šest kilograma koje
sam već izgubila i tome dodala nova tri i pol kilograma. Moje se svakodnevno trčanje
pretvorilo u polaganu šetnju.

Paul se zabrinuo zbog moga nazadovanja i promjena koje je primijetio na meni. Potom se u
sve to umiješao i njegov menadžer. Pokušao me nagovoriti da ne prisustvujem jednom od
Paulovih promotivnih događaja jer se, očito, nisam osjećala posebno dobro u vlastitoj koži.
Bila sam slomljena. Doživjela sam mali živčani slom kada sam ipak odlučila otići na taj
događaj i poslije shvatila da se više ne mogu uvući u haljinu koju sam kupila posebno za
njega. Čak ni nakon što sam na sebe navukla industrijski komplet donjeg rublja koji se
sastojao od super čvrstog i elastičnog steznika i pripadajućih gaćica. Praktički sam preko
noći s broja odjeće 42 prešla na broj 46. Ili se barem tako činilo.

Umorila sam se od pokušaja da dokažem kako sam... što, prikladan materijal za nečiju
djevojku? Da mogu izgledati dovoljno glamurozno kako bih opravdala svoju prisutnost u
njegovu životu? Moje su misli otišle onkraj plitkoga. Onkraj misaonih procesa bilo koje
razumne osobe. I da, sramim se što moram priznati da sam upala u tu rupu i neko vrijeme
boravila u njoj. Ali negativnost koja se slijevala na mene sa svih strana počela mi je ispirati
mozak.

Kada smo napokon prekinuli vezu, riječi koje je izgovorio sledile su mi srce poput ledenog,
arktičkog zapuha.

„Ovo više nije zabavno, Brie, a moj agent kaže da mi situacija ne ide na ruku. Slika koju neka
osoba prikazuje u javnosti danas je sve. To ide uz taj posao i, kako kažu, ili si dorastao tome
imidžu i živiš u skladu s njime ili se okreneš i odeš. Ti si ozbiljna ženica, zar ne? Ti doista
ozbiljno shvaćaš te pričice o ljubavi koje pišeš, ali kako ja na to gledam, to je prilično naivan
način sudjelovanja u vezi. Ja gradim brand i žena u mojemu životu samo je još jedan njegov
dio.”

Svoj sam trideset prvi rođendan provela utapajući tugu u proseccu i jedući sadržaj
Thorntonove bombonijere.
Nažalost, novinari me nisu odmah ostavili na miru. O, ne! Jer ljudi su željeli doznati zašto
naša veza nije uspjela i nagađanja su ponovno nahranila trolove, tu vatrenu legiju ljutitih
obožavateljica koje nikada nisu ni mislile da sam dovoljno dobra za njega. I da, bila sam
itekako svjesna nekih od glamuroznih žena s kojima su ga povezivali u prošlosti, iako nisam
vjerovala da je doista i izlazio sa svima njima.

Ali neko sam se vrijeme uz njega osjećala dovoljno posebnom da se ne brinem zbog
ekstremnog publiciteta koji nas je pratio. Doista sam se bila opustila i dobro sam se
zabavljala. No sljedećeg sam dana znala da će se pojaviti neka moja fotografija na kojoj ću
škiljiti na jedno oko kao da sam pijana, iako nisam bila, ili da će mi se suknja dovoljno
povući prema gore kako bi pokazala - citiram -velikodušne proporcije svojih bedara. Čak
sam se odjavila s Twittera nakon što su me nazivali raznim pogrdnim imenima i iskazali
prema meni osvetoljubivost koja me je potresla do srži. Vječito sam se utapala u suzama i
Mel bi sjedila pokraj mene pokušavajući me uvjeriti da bi se zbog toga jednako užasnula
svaka imalo pristojna osoba.

„Zašto neprestano to čitaš, Brie? Prijeđi preko toga.

Blokirat ću i prijaviti svaku od tih osoba. Gle, neke već nestaju, dakle i drugi se ljudi u tvoje
ime žale zbog takva ponašanja pojedinaca.”

Jedna od najzločestijih bila je osoba koja je pisala pod imenom @PaulTILoveUBabe.

Kakva smijurija! Ovo je obična podvala agenata za odnose s javnošću... nikada prije nisam ni
čula za nju. Paule, vjenčaj se sa mnom! Ja se barem pogledam u ogledalo prije nego što
izađem iz kuće.

Jednoga sam jutra otvorila vrata poštaru koji me je upitao znam li da su mi oštetili auto.
Neki je obožavatelj odlučio Paulovo ime trideset centimetara velikim slovima, zajedno s
crtežom slomljena srca, ispisati ključem na poklopcu motora, potpuno ga izgrebavši. Čisto
za slučaj da trebam trajni podsjetnik na to da me nikada istinski nije volio, pretpostavljam.
Iako, priznajem, u to sam vrijeme bila previše zaokupljena brigom i nastojanjem da ga ne
iznevjerim, ne slušajući pritom ono što mi je govorilo vlastito srce.

Otada je moj moral postupno krenuo silaznom putanjom, usprkos ironičnoj činjenici da su
se moji romani prodavali sve bolje i bolje. Ali, odjednom kao da se sve ubrzalo. Putnica sam
u vlaku koji se otrgnuo nadzoru. Samo je pitanje vremena kada će se moj svijet srušiti oko
mene, jer ja više ne mogu funkcionirati.

Učinili su da pred cijelim svijetom izgledam blesava. I sada se ja bojim da ta prava romansa
od koje zastaje dah postoji samo na filmskom platnu ili u tekstu ljubavne pjesme koji vam
ne izlazi iz glave. Apsolutno me ništa u mojemu dosadašnjem životu nije pripremilo za to.
Nakon svega što sam proživjela te godine, čak ni Valentinovo više nije bilo uzbudljivo.
Čekala sam u redu da kupim malo cvijeća za mamu - jedan je od tih dragocjenih dana
provela rađajući mene, pa je kupovanje cvijeća za nju nešto što radim svake godine. Tip
ispred mene odabirao je dvanaest crvenih ruža. Kada je pružio svoju kreditnu karticu i
kada se na zaslonu pojavio iznos, dahnuo je.

„Jeste li sigurni da plaćam samo za tucet ruža?” Glas mu je bio pun nevjerice.

„Da, gospodine. Tucet crvenih ruža.”

„Ne znam tko je izmislio tu ludoriju s Valentinovim, ali kladim se da je to bio netko tko se
valja u lovi. Ne bi to bilo toliko loše, ali ako uzmete trošak jedne skupe večere vani i cijenu
vožnje taksijem tamo i natrag, to je smiješno. Nadam se da će to cijeniti. Djevojka od prošle
godine nije izgledala pretjerano zadivljena. Njezin ju je prethodni dečko, rekla mi je
naslađujući se, odveo tijekom vikenda u toplice!” Njegov je pogled u tome trenutku prešao
preko mene i odmah me otpisao, kao da sam nevidljiva. Odmahivao je glavom vraćajući
kreditnu karticu u novčanik, što prodavačicu ni najmanje nije dirnulo. Tada sam shvatila da
je tu priču sigurno već čula milijun puta. On se još nije ni pošteno odmaknuo, a ona me je
već pozdravljala osmijehom na licu, željna ostvariti još jednu prodaju. Nema sumnje u to da
je brojila sate do trenutka u kojem će moći zatvoriti prodavaonicu za taj dan. Cvjećarnice se
ne griju i unutra je bilo ledeno.

Bio je to doista sumoran dan.

Dringggg! Dringgg! Dringgg!

Oštar zvuk zvona na vratima gotovo mi je istjerao srce iz grudi. To je sigurno bila dostava
paketa, jer je trostruka zvonjava bila nepotrebno uporna. Dostavljači tih dana moraju biti
jako brzi i uvijek sam osjećala krivicu što ne mogu odmah doletjeti da im otvorim vrata, jer
računa se svaka sekunda. Pogled na sat pokraj kreveta govori mi da je tek prošlo osam. No
imam nekoliko rečenica na stranici ispred sebe koje još nisam izbrisala, pa nisam potpuno
profućkala posljednja dva sata.

Nevoljko sam odmaknula poplun i požurila u prizemlje osjećajući krivnju što sam još uvijek
u krevetu i tako daleko od vrata. Ne pomaže ni to što sam, čini se, razvila tu nezaustavljivu
potrebno da kupujem stvari online. U tom sam trenutku čekala zaštitu zaslona svojega
iPada od temperiranog stakla. Otporna je na razbijanje i otiske prstiju. I bila je na
rasprodaji po smiješnoj cijeni od dvije funte i devedeset devet penija. Kako da odolim?

Odškrinula sam vrata držeći zaštitni lanac, izvirivši van cijelih šest centimetara, ruke
spremne zgrabiti paket. Tri su poznata para očiju zurila u mene izraza lica koja su varirala
od neugodno zbunjenih do užasnutih. Na moju krajnju nevjericu, pred vratima je stajala ne
samo moja majka Wendy nego i moja najbolja prijateljica Mel i zastrašujuća Carrie glavom i
bradom.

„Dušo, smijemo li ući?” Mamin je glas bio nježan i pun sućuti. Iznenada se pojavila i četvrta
osoba.
„Jutro, predivna.” To je tata i trudi se zvučati vedro. Izgovorio je to kao da mitraljira, a čak je
i njegov poluosmijeh govorio o tome koliko mu je neugodno.

„Možeš li skinuti taj lančić, Brie? Očajnički žudim za šalicom čaja.” I Mel jasno zvuči kao da
joj je neugodno.

Naglo zatvorim vrata i stojim tako naslonjena bokom o zid dok se trudim prikupiti misli.
Nisam u stanju primiti društvo, a u tome stanju nije ni moj stan. Pitam se što, dovraga, žele
ovako rano?

Lanac sam ostavila prikvačen i lagano sam otvorila vrata da još jednom zavirim iza ugla.

„Ovaj... malo je prerano, ljudi, i nisam još ustala. Možete li se vratiti kasnije?”

Carrie odjednom istupi naprijed zaklanjajući ostale od moga pogleda.

„Otvori vrata, Brie, ovo je intervencija. Mi ne idemo nikamo, pa nas onda možeš odmah
pustiti unutra.”

Pogledam u njezino lice i pokolebam se; rukom nevoljko otpustim lanac. Kada se maknem u
stranu, osjećam se kao da se svjetina slijeva u hodnik moga svetišta.

„Dobro”, kaže tata izgledajući kao da mu je doista neugodno i trudi se ne zuriti u mene. I ne
mogu ga kriviti zbog toga. Čak ni ja ponekad ne prepoznajem samu sebe kada se slučajno
pogledam u ogledalo. „Ja ću, ovaj, onda pristaviti čajnik.”

Promatram ga kako odlazi u kuhinju i kada se okrenem, svi zure u mene.

„Što si, tako ti svega, učinila s kosom?” upita Mel izgledajući zaprepašteno.

Bacivši pogled prema ogledalu na zidu iza nje, zastenjem u sebi. Kose začešljane na vrh
glave i pričvršćene gumicom, izgledam kao da mi tamo sjedi nekakva čupava, krznena
životinja. Moglo bi se raspravljati o tome je li mrtva ili živa.

„Morala bih je oprati”, ponudim mlako.

„Ma daj” odgovara ona. „Trebali bismo sjesti i malo porazgovarati. Svi smo jako zabrinuti za
tebe, Brie, i ne možeš nastaviti ovako ignorirajući svaki kontakt. Zar se ovih dana više
uopće ne javljaš na telefon niti odgovaraš na mailove?”

Pognem glavu i pogrbim ramena poput kakva zabludjela djeteta dok se svi trpaju u dnevnu
sobu. Ta prostorija izgleda kao da je u njoj eksplodirala bomba, a sav je nered povezan s
grickanjem grickalica.

Nakon što sam svima pokazala neka se povedu za mnom raščistivši malo mjesta, sjednem
pokraj mame na jednu od sofa. Ona se nagne prema meni i stavi ruku na moju, ohrabrujuće
je stisnuvši, a onda je povuče.
Carrie sjedne nama preko puta, a Mel razmakne zastore i strateški sjedne pokraj nje.
Nerado se gledamo u oči; čini se da nitko ne zna kamo bi, zapravo, gledao. Svjesna sam toga
da moj stan ne izgleda baš uredno kao inače, ali mnogo sam vremena provodila u krevetu
iščekujući nadahnuće. A svake večeri zurim u drugu vrstu ekrana. Na moju sramotu,
umjesto da raščistim nered, jednostavno ga širim iz sobe u sobu. Posjedovanje četiriju
televizora zapravo je jako praktično, otkrila sam.

„Prošli su tjedni otkako se bilo tko od nas čuo s tobom, Brie. Nimalo ti ne pomaže što se
isključuješ. Svi mi povremeno imamo probleme i upravo tome služe članovi obitelji i
prijatelji - da budemo tu za tebe kada nas trebaš” Mel govori nježno kao da sam nekakav
invalid.

Tata se pojavljuje s vrčem čaja i pet šalica na pladnju. Čaj pijem samo kada nisam dobro ili
ako sam proživjela nekakav šok. Kao onoga dana kada sam potpisala svoj prvi ugovor za
objavljivanje knjige i kada mi to nije baš dobro sjelo niti sam do kraja bila svjesna što se
dogodilo. Svaki bi drugi pisac otvorio bocu šampanjca i napravio od toga veliku stvar. Ja
sam tiho rekla: „Juu-huu!” i popila pivo da me smiri, a onda se odmah vratila poslu.

„Dobro sam, doista. Glava mi je bila puna priče koju trenutačno pišem, a vi znate kako ja
radim. Volim se povući iz svijeta i ponovno se vratiti u njega kada završim.” Pa, čini mi se da
bih drugu karijeru mogla ostvariti kao glumica, jer su te moje riječi odjeknule pozitivno.

Carrie je podignula jednu obrvu. „Knjiga koju trenutačno pišeš napreduje dobro?”

Svima je očito da mi ne vjeruje. Sada sam imala dvije mogućnosti. Mogla sam slagati i nadati
se da društvo neće ostati dugo ili sam mogla ispričati istinu.

„Jako dobro, zapravo.”

„Dakle, mogla bi mi poslati nekoliko poglavlja da ih danas pročitam?”

Ne pomaže mi što su svi pogledi upereni u mene i što tata nije krenuo nalijevati čaj, što bi
barem malo skrenulo pozornost s mene.

„Pa, mogla bih, ali doživjela sam prosvjetljenje i odlučila malo promijeniti zaplet. Zato sam
se tako i povukla u sebe. Moram još jednom proći kroz sve što sam do sada napisala. Živcira
me to, ali što ćemo, događa se.”

O, to sam izgovorila malo previše vedro.

„Nisi napisala ni jednu riječ, zar ne?”

Mislim da nikada prije nisam vidjela Carrie toliko namrštenu. Vjerojatno će joj sada, zbog
mene, trebati botoks.
„U redu, da, prekrižila sam većinu. U mojoj glavi nalazi se još jedna priča, ali ne ona koju
očekuješ. Čini se da ne mogu krenuti dalje dok je ne napišem.”

To je istina: umorna sam od pisanja o seksu. Ako uskoro ne udovoljim svojoj romantičnoj
prirodi, vjerojatno ću živa sagorjeti! Nikada se prije nisam osjećala toliko usamljenom.
Osjećam se kao da mi prijeti neposredna opasnost od toga da ću potpuno odustati od
ljubavi i od same sebe. Zato se odajem svojoj nezdravoj ovisnosti o Judeu. Naravno, znam
da to nije normalno, ali on je jedino što me sprječava da ne siđem s uma.

Mama, tata i Mel sada već izgledaju kao da im je malo laknulo, ali izraz Carriena lica se ne
mijenja.

„Ako ti pomaknem krajnji rok predaje rukopisa, možeš li istodobno raditi na oba romana?
Možemo porazgovarati o toj... drugoj priči, ali moraš mi pružiti nekakvo jamstvo. Ne možeš
iznevjeriti svoga izdavača i svoje čitatelje, Brie. Ako svakih šest mjeseci ne objaviš jednu
knjigu, prodaja će tvojih romana izgubiti zamah. Ušla si u tu igru, a ovo ti nimalo ne sliči.”

Kimnem osjećajući se krivom i panično tražim riječi kojima bih razgovor usmjerila u druge
vode.

„Ovaj, ima li ikakve šanse da sad uliješ taj čaj u šalice, tata?”

Svanuo mi je sudnji dan i ako se ne priberem, priznat ću time da imam problem i da stvari
ne držim pod nadzorom. No to nije potpuno točno, jer nisam u depresiji niti sam doživjela
slom živaca, problem je samo u tome što moje srce osjeća melankoličnu čežnju. Obično se,
kada se to dogodi, okrenem hrani.

Kada bih samo mogla napisati ljubavnu priču u kojoj nema nimalo prizora akcije u spavaćoj
sobi, kada bih je mogla dovršiti samo jednim jednostavnim poljupcem, nečim od čega će
srce čitatelja zadrhtati, znala bih da moja romantična duša nije odustala. I tada bi sve bilo u
redu. Jedini problemčić čije rješenje za sada ne mogu sagledati jest - kako ću, za ime svega,
pronaći nadahnuće za to?
2
Uklanjanje paukovih mreža

Mel je ostala u stanu nakon što sam mamu, tatu i Carrie uspjela izvesti van. Kada se vrata
zatvore, cijelo mi se tijelo opusti dok se naslanjam na njih, a Mel zuri u mene s izrazom
krajnjeg užasa na licu.

„Ti si u pravim problemima, zar ne?”

Klimnem glavom.

„Potpuno sam ispustila uzde iz ruku. Volim svoj posao, ali ne volim to što trenutačno radim,
jer osjećam da su nedavni događaji potkopali moju vjerodostojnost. Ne mogu nikome
dopustiti da vidi u kakav sam se cirkus uvalila.” Pokažem na svoje novo tijelo, još raskošnije
nego što je bilo. “Jedem samo kako bih jela i mrzim sebe sa svakim zalogajem koji stavim u
usta. I osjećam se poput smeća, iznutra i izvana.”

„O, Brie. To je grozno.”

Bacim pogled na Melin vitki lik i shvatim koliko je njoj sigurno teško shvatiti to.

„Kada si ti pod stresom, prirodno ti je uhvatiti se s njime ukoštac tako što ćeš otići u
teretanu i ja ti zavidim na toj disciplini, Mel” priznam. „Ti svoju napetost izbaciš iz sebe
tjelovježbom i vratiš se lebdeći na oblaku endorfina izazvanog na zdrav način. Boli me to
što ja znam sve o tome, jer se jedna od mojih junakinja služi hranom kao mehanizmom
pomoću kojeg izlazi na kraj sa smrću svoje srodne duše. Istražila sam tu temu uzduž i
poprijeko. Rješenja baš i nisu atomska fizika, ali zahtijevaju od mene da se priberem, a u
ovome trenutku nalazim se u stanju poricanja. No znam da mi to ne pomaže,”

Mel se mršti još jače.

„Trebaš li profesionalnu pomoć? Znam da je teško posegnuti za tim rješenjem, ali da danas
nismo došli ovamo, koliko bi još dugo odgađala posvetiti se tome problemu?” Stegnem
ramenima i uzdahnem. „Svaki se dan probudim govoreći sebi da ću danas početi s tim
promjenama i prestati se ovako uništavati. Ali to traje već mjesec dana. Ne radi se toliko o
fizičkim promjenama, nego na koji me način to uništava ovdje.” Kucnem se prstom po glavi.
„Možeš li razumjeti kako ta silno snažna potreba da zgrabim bilo što za utjehu utječe na
mene dok radim? Očito ne pišem temeljem svoga osobnog iskustva, ali moja je
razina samopouzdanja sve vrijeme na toliko niskim granama, da se čak i moji
misaoni procesi odvijaju sporo. Zato zgrabim nešto za jesti, nadajući se da ću
time potaknuti onaj pozitivni čimbenik. No to je prolazno, a poslije se osjećam još gore.”
„Pa, za početak bi mogla prestati posjećivati svoje profile na društvenim mrežama. Samo se
bespotrebno mučiš, jer će se sve to u jednom trenutku ispuhati. Znam da to zvuči grubo, ali
to je jedini način.”

Znam da je u pravu.

„Jesi li vidjela neke od osvrta na moje knjige tih trolova koji izviru posvuda? Traže druge
načine da mi zagorčaju život, Sumnjam da neki od njih čak i znaju čitati, s obzirom na
užasne pravopisne pogreške i manjkavu gramatiku tih napada u obliku jedne rečenice.
Okrutni su i nemilosrdni. Pretvorili su me u metu zato što nisam upečatljivo lijepa i vitka.”

„Znam da je meni lako govoriti, Brie, ali ne smiješ dopustiti da te porazi hrpa otužnih,
zavidnih pojedinaca koji takvim svojim ponašanjem samo traže pozornost Njihov je
problem što si trebaju pronaći svrhu u životu. Ti živiš vrlo produktivnim životom, ali ispala
si iz ravnoteže i tvoja reakcija na stres to i odražava. Znam da to nije pošteno, ali na sve
trebaš samo slegnuti ramenima i pokazati da si dorasla izazovu.”

Po izrazu njezina lica, vidim da razumije: danas je dan za podvlačenje crte.

„Nisu svi na Twitteru, Facebooku ili Instagramu, Brie. Pristojni će ljudi ignorirati to što vide
napisano, jer svi znaju da je većina toga izmišljena. To nije naškodilo tvojoj karijeri. Da jest,
ne bi te pritiskali da dovršiš tu novu knjigu. Nisu svi loši novinski napisi obvezno i loš
publicitet - to ti pokušavam reći.”

Uzdahnem; nisam više sigurna ni da te riječi imaju smisla. Kako god okreneš, to je publicitet
koji ja ne želim.

„Istina je da je moje srce izgladnjelo: žudi za ljubavlju, a trenutačno ne volim čak ni samu
sebe. Izgubila sam nadu da još uvijek postoje istinski romantici, pa koji je onda smisao u
onome što radim? Svaka knjiga koju prodam kao da podržava činjenicu da se sve vrti oko
fizičke ljubavi, ali najsnažniji dio trebao bi izvirati odavde.” Udarim se šakom po grudima.

Mel grize usnu, gledajući tužno u mene.

„O, Brie! Ti si sebi najgori neprijatelj, znaš. Ja volim tvoje knjige, a voli ih i cijela vojska
odanih čitatelja. Ti svojim knjigama dodaješ onaj začin koji nam je potreban kako bismo
unijeli malo živosti u svoj život kada nam se sve čini prilično ustajalo i bljutavo. Mnoge sam
usamljene noći provela zamišljajući da se nalazim u zagrljaju jednog od tvojih junaka punih
testosterona. Tvoje su me priče pronijele kroz neke moje teške trenutke, a to je predivno.
Nemoj dopustiti da išta umanji taj tvoj doprinos, jer eskapizam je kao kad si uzmeš malo
slobodnog vremena da bi se odmaknuo od negativnosti. Dobri ljudi znaju da je toga danas i
previše u našem životu.”

„Paul Turner shvatio je dio toga i činio se iskrenim, ali on je roba na reklamnom tržištu i
svjestan je toga. Zaljubljivanje u nekoga luksuz je koji si on ne može priuštiti, čak i da želi.
Mora zarađivati dok može, a to znači onoliko crvenih tepiha, tabloida i pojavljivanja na
televiziji koliko može dobiti. Svatko s kime on izlazi podložan je povećalu javnosti i trebala
sam te upozoriti na to u što se upuštaš. No on je jako šarmantan i nemoj ni na trenutak
pomisliti da je privlačnost koju je osjetio prema tebi bila lažna. No njegovim
odlukama upravlja njegov razum i smisao za posao, jer nitko ne zna koliko će trajati slava
i naklonost javnosti. Ne smiješ tu vrstu života pobrkati sa stvarnim životom. Tu se radi o
predstavi za javnost.”

Pogledala sam je posramljeno; tako se jako trudi postići da se osjećam bolje.

„Mislio je da sam... dosadna, Mel. Taj je dio bio stvaran. I jesam dosadna. Pogledaj me -
imam trideset jednu godinu i većinom živim u pidžami. Ovih dana rijetko izlazim vam i
izgubila sam dodir s vanjskim svijetom. Sve te šminkerske haljine, kozmetički zahvati i
profesionalno nanesena šminka ne mogu maskirati mene koja se nalazim ispod svega toga.”

„Čuj, Paul je u javnosti bio uglađen tip, ali kada bi ostao sam, čak se i on služio alkoholom i
nekolicinom rekreativnih droga kako bi se nosio s pritiskom. U vezi bi već i s time bilo
teško izaći na kraj, ali osobni napadi kojima si bila izložena upravo su za ne povjerovati. A
sada... pa, jednostavno proživljavaš malčice gadan udarni val.”

„Da malčice... Svaki put kada se pogledam, bojim se da su trolovi pobijedili. Više ne izlazim
van jer mi nijedan odjevni predmet više ne pristaje i ne osjećam se kao da sam ja - ja.
Iznevjerila sam samu sebe dopustivši trolovima da mi nagrizu samopouzdanje i to je
užasan osjećaj. Ukrali su mi osjećaj da... vrijedim. Istina je da sam ja to učinila sama sebi i
sada se osjećam poput zatvorenice u tuđem tijelu.” Mel se nesigurno nagnula prema meni
da me zagrli kada su mi niz obraze počele curiti suze.

„Hej, nije toliko loše. Možemo mi to srediti. Ti si snažna žena, Brie, i sada kad si se privela
pameti, promijenit ćeš to. Ne bi bila ljudsko biće kada se tu i tamo ne bi malo pogubila. Ja
mislim da više naučimo iz naših pogrešaka nego iz uspjeha, ali to je bolan proces. Prvo
moramo srediti tu tvoju kosu. Hoću reći, izgleda kao da na glavi nosiš prepariranu mačku.”

Pogledala sam je i nasmijala se. „Malo je zapetljana, bojim se.”

Mel gleda po sobi.

„Kako bi bilo da istodobno preuredimo kuću i tebe? Nazvat ću čistače da malo urede ovu
prelijepu kuću. Zatim ćemo nas dvije tijekom vikenda u toplice i uključiti te u program. Što
misliš o tome?”

To mi daje dva dana da se priberem, pripremim suočiti se sa svijetom s one strane vrata.
Mozak mi možda i jest prestao raditi, ali, ako ništa drugo, još uvijek imam svoj ponos.

„Mislim da mi spašavaš život, Mel. Ti si jedina osoba koja me doista razumije. Zato da,
hajdemo učiniti to.”
„Tvoj je problem, Brie, što previše vremena provodiš razgovarajući sa svojim izmišljenim
likovima nego s ljudima koji te vole. A to uključuje Carrie. Ona nije samo tvoja agentica, ona
ti je dobra prijateljica i zabrinuta je za sebe. Ovo je, zapravo, bila njezina ideja.”

Smiješim se. „To ne znači da me i dalje ponekad ne plaši. Ona je jako hrabra i odlučna i
želim da mogu imati barem djelić njezine energije i te prštave osobnosti. Kada ona uđe u
sobu, svi su svjesni njezine prisutnosti, a ja se ušuljam u prostoriju i skrivam se u nekom
kutu.”

Mel se odmakne i strogo me pogleda.

„Nemoj se nikada ispričavati za to što si takva kakva si! Ne bismo bile prijateljice da se
ponašaš poput nekakve zvijezde, tašte spisateljice koja neprestano želi biti u središtu
pozornosti. Zato sam i trebala znati da Paul nije za tebe, još na početku. Ti ne tražiš
pozornost, Brie. Ali srce nosiš na dlanu i možda bi morala malo očvrsnuti. Hajdemo vratiti
onu staru, samopouzdanu Brie. Onu koja je bila zadovoljna i koja je vjerovala da će jednoga
dana, uskoro, upoznati Gospodina Pravoga.”

Uzdišem. „Pretpostavljam da mi je malo zavrtio pameću Paulov šarm i kao da sam

zakoračila u jednu od svojih izmišljenih priča. Što misliš, može li se moja kosa popraviti?”

„Pa, mislim da bi jedino rješenje bilo da se ošišaš na kratko”

Moje su junakinje uvijek nosile dugačku kosu, ali nemaju savršeno tijelo i svoju odjeću ne
nose kao manekenke. Rukama se obujmim oko struka i nježno stisnem drhtavi kolut sala
koji mi ispuni ruke sjedeći mi na bokovima.

„Dobila sam gotovo dvanaest kilograma. Kada stojim, više si ne mogu vidjeti stopala”,
zastenjem poraženo.

„Spakiraj tenisice, pa možemo otići i u teretanu. Držanje dijete nije odgovor na ovo, Brie.
Vrijeme je za promjenu životnoga stila zbog koje ćeš mentalno drukčije pristupati stresu. U
budućnosti u svemu moraš biti umjerena. To podrazumijeva da ćeš malo usporiti s poslom
kako bi' si dala vremena pobrinuti se za sebe.”

Mel me je, kao odana i brižna prijateljica, došla spasiti, pa je najmanje što mogu učiniti ne
iznevjeriti je.

„Jeste li bili bolesni?”

Frizerka, kojoj je ime Zena, zuri u moj odraz u ogledalu, a ja bacam živčane poglede prema
Mel. Ona stoji iza moga stolca i na licu joj je optimističan izraz.

„Da, Brie je imala gadan slučaj gripe i nije se mogla puno baviti kosom. Razmišlja o
potpunoj promjeni. Što mislite da bi upalilo?”
S obzirom na to da je ta mlada žena imala otprilike devetnaest godina i da je imala ružičastu
kosu ošišanu u stilu Mohikanca, pitam se neće li to za mene biti malo previše radikalno.

„Na što ciljamo?” Nagnula je glavu u stranu zureći u moju kosu podignutu uvis, koja je s
jedne strane malo visjela.

„Na nešto živahno, što će biti upečatljivo i poslati poruku. Nije li tako, Brie?”

Progutam s naporom. „Da. Ali ne prekratko. I ne presvijetlo.”

Frizerka se okrene, s police zgrabi katalog s frizurama i prelista ga, a onda se zaustavi na
jednoj stranici i pruži časopis nama da pogledamo.

„Što kažete na ovo? Istanjeni bob sprijeda ošišan duže, istodobno dopušta toj valovitosti da
frizuri podari malo volumena? Razmišljam o tome da samo malo posvijetlim tu smeđu kako
bi oživjela, a onda da izvučem nekoliko crvenih pramenova kako bi se istaknula.”

Drhtavo i neodlučno uzdahnem, a onda shvatim da obje zure u mene.

„Da, to zvuči savršeno, hvala vam.”

Mel me pogleda ohrabrujuće i odšeće u smjeru automata za kavu.

Zena četkom počne raspetljavati moju kosu.

„Onda, sada ste bolje? Nova frizura doista će vas razvedriti. Mnogo je gripe u posljednje
vrijeme i neki su baš nagrabusili. Koliko vas dugo nije bilo na poslu?”

O, evo nas. Mrzim izgovarati te bijele laži.

„Radim od kuće, pa me ne usporava previše ako uzmem nekoliko slobodnih dana. Često
radim dokasna, što može značiti ili da krenem rano ujutro ili da radim tijekom noći, ako me
krene.”

„Čime se bavite?”

„Spisateljica sam”

„Ooo, jesam li možda pročitala nešto vaše?”

U glavi mi zazvone zvona za uzbunu. Odvozi veleslalom, Brie, lijepo i usredotočeno.

„Vjerojatno niste. Ovdje je danas poprilična gužva, zar

„Subotom je uvijek tako. Srijedom je ovdje najmirnije, ali čak i tada imamo barem tri frizera
u smjeni. Toplice nude popust ako dođete usred tjedna, pa si ga sljedeći put možda uspijete
omogućiti. Brie... to je baš neobično ime.” Gotovo mogu čuti kako joj se vrte kotačići u glavi.
„Da, iako je sve popularnije.”

Odjednom se naglo uspravi i zagleda u mene.

„Sve što mogu smisliti je Brianna Middleton. Vauu, ta ženska bogme zna kako napisati
prizor seksa. Samo pomisao na te predivne muškarce koje opisuje u svojim knjigama
dovoljna mi je da poželim skočiti nekome u naručje!” Nasmije se, a mojim se licem nakratko
prelije izraz užasnutosti.

O, Bože!

Zar nenamjerno ubijam umjetnost romantične ljubavi usredotočujući se na snažnu strast i

vruć seks? Nije li to ionako bolest modernog doba? Želimo sve, želimo to odmah i čini se da
ljudi zaboravljaju kako su neke stvari vrijedne čekanja. Nije li bilo uzbudljivije kada parovi
nisu odmah uskakali zajedno u krevet, nego su pričekali da dobiju priliku međusobno se
upoznati? A kada prijeđu na taj dio priče, on dobiva na važnosti. Pitam se koliko se ljudi
ujutro probudi požalivši zbog načina na koji su proveli proteklu noć?

„Pretpostavljam da svi mi tražimo svog junaka.” Nasmiješim joj se u ogledalu, dajući sve od
sebe da potisnem svoje brige.

„Pričajte mi o tome! Ne mogu se sjetiti kada mi je neki tip posljednji put otvorio vrata. Ili
uzeo račun ne očekujući da ćemo podijeliti trošak večere.”

Kimnem glavom, bacim pogled u ogledalo i lakne mi kada shvatim da moje lice ne odaje
ništa.

Zena se ispriča i ode zamiješati boju koja će biti prvi korak prema preobrazbi. Vrati se
gurajući kolica s dvjema crnim zdjelicama u kojima je kremasta, bijela mješavina. Prste
držim prekrižene nadajući se da boja nije previše jarka.

„Možete li pojačati glazbu, molim vas?” Obraća se recepcionistici koja sjedi za pultom.
„Sviđa mi se ova pjesma”

Preplavi me olakšanje. To nije neka pjesma koja mi je poznata, ali barem ukida razgovor.
Nisam zlovoljna, ali što manje kažem, to bolje.

Sklopim oči da ih malo odmorim i užasnem se kada me prene iznenadni trzaj. Na polici
ispred mene vibrira mobitel i poskakuje uokolo. Ne mogu vjerovati da sam zaspala.

Zena se vrati i ja je slijedim do bazenčića za pranje kose. Zaboravila sam kako je dobar
osjećaj kada te maze, a sama masaža glave pravi je tonik. Nisam znala da sam baš pod
tolikim stresom i sada žudim za tim potpunim uređenjem tijela i masažom koju smo Mel i ja
dogovorile za kasnije toga jutra.
Nakon što mi je kosu zamotala u ručnik, Zena i ja vraćamo se do mojega sjedala. Počinje
većinu moje kose uvrtati na tjemenu pričvrstivši je kopčom. Škarama posveti pozornost
prvom sloju kose straga na mojemu vratu i počne rezati.

Glave lagano nagnute naprijed, gledam u sve veću nakupinu odrezane kose na pođu. Boja
izgleda dobro, ali kosa je još uvijek mokra i teško je reći kako će izgledati kada se osuši.
Prošlo je mnogo vremena otkako sam nosila tako kratku frizuru, u to nema sumnje. Bacim
pogled prema Mel, ali ona je zauzeta slušanjem svoga iPoda. Obično volim imati vremena za
razmišljanje, ali u glavi mi je takva zbrka, da mi sada treba nešto što će mi zaokupiti
pozornost. Zato s police ispred sebe uzmem nekakav časopis i čitam o najnovijem
društvenom događaju u Hollywoodu koji se odigrao na crvenom tepihu. Na nekim licima
s tugom mogu pročitati osjećaje iza tih lažnih osmijeha.

Šišanje kao da traje vječno i gubim zanimanje. Odlučila sam da je vrijeme prestati gledati u
ogledalo i pričekam kraj. Škare naposljetku nestanu u vrećici svezanoj oko Ženinih vitkih
kukova. Posluži se velikodušnom količinom pjene za kosu kako bi mi je sprijeda našušurila
rukama, a onda iz sušila za kosu počne puhati vruć zrak. Neobično, ali u glavi se osjećam
laganijom i sada se već moram boriti sama sa sobom da ne pogledam u ogledalo,

„Mislim da smo gotove.” Zena se odmakne jedan korak, zvučeći zadovoljna sobom. Došeće
djevojka s recepcije na putu prema automatu za kavu.

„Besprijekorno, Zena. Seksi novi izgled, gospođo Middleton, vrijeme je za novu fotografiju
spisateljice! Nazvala sam mamu i upravo je došla s jednom od vaših knjiga, pa sam se pitala
biste li je potpisali za mene? Imam ih sve! Ne mogu podnijeti da propustim ijednog od vaših
vrućih, seksi junaka,”

Osjećala sam kako mi se oko ušiju uzdiže vrućina i obrazi mi počinju gorjeti. Zena je zinula.
Na sreću, uskočila je Mel podignuvši veliku prašinu oko moje frizure, a onda me odvukla
prema prijamnom pultu. Potpišem se, kao i uvijek na prvu praznu stranicu knjige koja je
ležala na pultu, počevši se smiješiti i trudeći se izgledati pribrano.

Tek kada izađemo iz frizerskog salona i počnemo hodati hodnikom kako bismo pronašle
manikirku, osjećam da ponovno mogu disati. Stanem uhvatiti svoj odraz u staklenoj ploči i
mahnem kosom s jedne strane na drugu.

„Izgledaš veličanstveno, Brie. Glamurozno, čak!”

Pogleda me široko se smiješeći.

„Ne osjećam kao da sam to ja. Izgledam u skladu sa svojom dobi, izgledam kao da sam
spremna za partijanje.”

„Pa, nakon manikure i opuštajuće masaže, bit ćeš spremna i za to. Sutra ćemo otići u
teretanu, a rezervirala sam i termin s osobnim trenerom. Večeras objedujemo u restoranu
Nature's Best koji je u ovim toplicama proglašen najboljim, Tema je gola hrana, kao što je
priroda i planirala. Maknuli su sve suvišno i sve se vrti oko kvalitete proizvoda i
jednostavnosti pripreme.”

„Moraš mi dopustiti da platim sve ovo, Mel. Preskupo je. Već činjenica da si to organizirala
više je nego što zaslužujem. U posljednje sam vrijeme jako loša prijateljica.”

Nagnem se prema njoj kako bih je zagrlila.

„Hej, to sam ja. Sjećaš se? Ona koju si izvukla kada nisam mogla plaćati hipoteku na stan, a
nisi mi dopustila da ti vratim dug. Bilo je to teško razdoblje, ali sada sam ga prebrodila i
stvari su krenule nabolje.”

Nije čudo da svaka od mojih junakinja ima barem jednu staru prijateljicu koja je uvijek tu za
nju. Mel je, nesumnjivo, primjer takve prijateljice.
3
Rađa se leptir

Sada kad imam sjajne, nove, gelirane nokte, savršeno oblikovane obrve i kada su svi čvorovi
u mojim ramenima raspršeni, osjećam se obnovljenom. Zapravo, čak i boljom od one stare.

„Sada doista izgledaš kao da bi mogla partijati, Brie. Ti si opaka spisateljica čije junakinje
tjeraju svoje muškarce da zbog njih troše šakom i kapom. Ambalaža sada odgovara
sadržaju. Samo ne spominji onu riječ na LJ i nitko neće ništa primijetiti,”

Doista uživam u pladnju ispred sebe na kojem se većinom nalazi sirova hrana s komadom
piletine kuhanim na pari, koji tu kao da se našao naknadno, tek usput.

„Onda, Mel, što ima novo kod tebe? I nemoj me pokušati preveslati, jer vidim da imaš nešto
na umu.” Čim sam to izgovorila, Mel me zavjerenički pogleda.

„Pridružila sam se jednoj mrežnoj stranici za spajanje parova i izlaske. Još nisam bila na
pravom spoju, ali imam najuži popis potencijalnih kandidata. Suzila sam izbor na trojicu i
razmišljam o tome da kontaktiram s njima i vidim kako će to ići. Najprije bih voljela malo
pročavrljati s njima, prije nego što se sastanem s bilo kime.”

Obrve mi odlete uvis.

„To je lijepo čuti i već je bilo vrijeme, Mel”, podržim je.

Nakon vrlo dugačkih zaruka, Melin se svijet okrenuo naglavačke kada je Justin, posve iz
vedra neba, objavio da je imao avanturu za jednu noć - a to mu očito nije bila prva.
Jednostavno je to bio prvi put da su ga ulovili ruku u pekmezu, nakon što ga je primijetila
jedna njihova zajednička prijateljica. Dala mu je ultimatum - ili će on sam priznati sve ili će
ga ona razotkriti. Mel je dva puna tjedna bila neutješna, nije odlazila ni na posao. Većinu
toga prvog tjedna boravila sam u njezinu stanu, a nakon toga nazivala sam je svakoga dana
dok nisam vidjela da će biti dobro. Zato je ovo velik korak i ja sam ponosna na nju.

„Ako bude funkcioniralo, možda bi se i ti mogla pridružiti.” Igra se hranom na svome

tanjuru, pokušavajući tobože opušteno procijeniti moju reakciju.

Dolazi konobar zamijeniti naše čaše dvama jako zdravim, bezalkoholnim koktelima. Smiješi
mi se i pogled mu se zadržava na meni sekundu ili dvije predugo. Živčano odvratim pogled i
vidim kako se Mel meškolji na svome sjedalu.

Čim nas konobar više nije mogao čuti, ona se nagne naprijed i uzbuđeno šapne: „Jesi li
vidjela ovo? On te je mjerkao, Brie. Doista, ovaj novi izgled predobro ti pristaje, ženo moja.
Promijenio se čak i govor tvoga tijela. I moraš se ponovno slikati za spisateljsku fotku koju
ćeš stavljati na svoje romane. Stara je slatka, ali ti si sada u novoj ligi. Vrijeme je da
obznaniš svoja postignuća, mislim, i postaneš ta nadahnjujuća žena koja od života uzima
sve što želi. Baš poput junaka u pričama koje pišeš. Zapravo nisi odustala od toga da
pronađeš ljubav, zar ne?”

Žvačem svoj štapić od sirove mrkve, pitajući se upravo to.

„Prvo moram utanačiti početak novoga romana i uvjeriti sebe da je ono kroz što sam
upravo prošla bilo samo privremeno skliznuće s tračnica. Potom moram napisati tu drugu
priču koja mi stalno zamagljuje mozak, iako nemam pravi osjećaj o tome u kojem bi smjeru
trebala ići. No ako barem uspijem te riječi iz glave prenijeti na računalni zaslon, možda će
se zadovoljiti time da tamo sjede neko vrijeme.”

Mel me pogleda s iščekivanjem. „A onda ćeš razmisliti o tome da pokušaš s online

organiziranjem izlazaka?”

„Definitivno možda.”

„Čak i ja znam da je to gramatički nepravilno i da nema smisla. Neću ti dopustiti da opet

sklizneš unatrag, Brie. Ako ja mogu pronaći pristojna tipa, onda će on možda imati prijatelja
koji također traga za ljubavlju. Ne mogu vjerovati da su svi solidni, marljivi i pouzdani dečki
zauzeti. To je jednostavno previše depresivno da bih uopće razmišljala o tome.”

Zakolutam očima. Mel je u pravu, naravno, i vani vjerojatno postoji mnogo sjajnih,
dostupnih muškaraca, ali ja mrzim te prve izlaske na kojima se upoznajete s nekim.
Zahtijevaju toliko mnogo truda, a onda je tu ta neugoda kada već nakon prvih nekoliko
minuta shvatite da će to biti potpuni gubitak vremena.

„U redu. Pričekajmo, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. U međuvremenu, nastavit ću živjeti

u nadi. Obećavam. Možda mi je suđeno upoznati dečka iz mojih snova dok čekam u redu
pred blagajnom u dućanu. Nikad ne znaš.” Po izrazu njezina lica vidim da nije
impresionirana, a sada kad mi je za vratom, neće odustati tako lako.

No u mislima već pokušavam napisati uvodni odjeljak ljubavne priče. Drugi pogled na
našeg očaravajuće zamišljenog konobara dovoljan je da me uvjeri kako će on biti moje
nadahnuće za junaka priče koji će se zvati Ethan. Ethan Turner. Na trenutak sklopim oči i
osjetim tu povezanost. Ne treba mi mrežna stranica za organiziranje izlazaka, jer ću uživati
provodeći svoje dane s Ethanom. U međuvremenu ću, kako bi Carrie i dalje bila sretna,
otkrivati seksualne potencijale Jeda Jackmana, tipa većeg od života samoga. Kroz mene
počne strujati spisateljsko uzbuđenje. Kada osmislim svog junaka, priča se praktički piše
sama i sada mi se čini da u glavi čujem dva glasa, što znači da ja to mogu! Opet sam u sedlu.

Završim prebacivši vrećastu majicu bez rukava preko trikoa za vježbanje od likre kako bih
prikrila trup nalik na bačvu. Osjećam se kao da sve vrijeme na sebi nosim podstavljenu
jaknu koja mi sputava pokrete. Kada ugledam fitness-gurua Roba, zahvalna sam što sam na
sebe navukla tu majicu. Vrijedan je toga da ga pretvorim u junaka neke svoje priče, u to
uopće nema sumnje, i moram ga pohvaliti jer takvo tijelo nemaš ako na njemu ne radiš
doista naporno. Istodobno je šarmantan i, iako se već na samome početku osjećam prilično
samopouzdano, kako sati prolaze, prestajem se brinuti o tome kako izgledam i
usredotočujem se na vježbe. Mel se isteže u krug i izgleda dobro. Ovo je njezin prirodni
okoliš i vidim da se muške glave okreću kako bi je premjerile dok ona izvodi vježbe.

„Dat ću ti ispis punog programa, Brie. Kao što sam objasnio, jednom kada se riješiš suvišnih
kilograma, ako ih ponovno počneš dobivati, sve se svodi na dvije stvari. Prva: ne vježbaš
dovoljno, što također znači da vjerojatno gubiš čvrstoću mišića. Druga: jedeš pogrešnu
vrstu hrane. Kada govorimo o poslasticama, stvar je u umjerenosti, dakle nema jedenja za
utjehu. Umjesto toga, pokušaj s tjelovježbom, radije nego da posegneš za čokoladom, jer
tjelovježba je prirodni izazivač dobra raspoloženja, a ne onoga izazvanog šećerom.”

Klimnem glavom. Znati nešto, jedna je stvar; prionuti uz to, ono je što moram provesti u
praksu. No Rob ima dražestan osmijeh, a kada prekriži ruke na grudima kao što je to učinio
sada, tko može skrenuti pogled s njegovih mišića? Kladim se da me može podignuti uvis
kao da sam perce, a ne s dvanaest kilograma viška.

„Hvala ti, Robe. To je bio poziv na buđenje i sada ću postupiti u skladu s uputama.”

Uzvrati mi širokim osmijehom, a ja zatječem sebe kako nesvjesno malo pomičem glavu ne
bi li mi kosa lagano zalepršala oko lica. U mislima promatram to kao usporen film, a onda
nam se pogledi susretnu. Ali kada se usredotočim, vidim da zapravo gleda preko vrha moje
glave i podiže ruku kako bi mahnuo jednom od tipova koji vježbaju iza mene. Začujem
glasno stenjanje i tresak kada utezi padnu na pod jedva tridesetak centimetara od mene,
gotovo me odignuvši od tla.

Ne volim pohoditi teretane u kojima se vježbe s utezima ne odvijaju u posebnoj prostoriji.

Ima nešto u tome testosteronu koji lebdi uokolo i koji je po mojemu ukusu malo previše
neandertalski. Hoću reći, volim rezultate, naravno. Većina žena slini nad mišićavim tijelom,
ali promatranje muškarca dok vježba lagano me odbija. Osim ako vježbe ne izvodi The
Rock, naravno.

„Siguran sam da ćeš biti uporna, Brie, i svidjet će ti se rezultati. Zvučiš kao odlučna žena.
Navrati ponekad da bih se osobno uvjerio kako napreduješ; možemo zajedno popiti kavu.”

Ne znam bih li trebala biti polaskana ili je to standardna odjava nakon seanse vježbanja. Ali
kladim se da poneka i prihvati njegovu ponudu.

„Hvala, možda i hoću.”

Priđe nam Mel i dobaci mi žustar pogled. Kada prikupim svoje stvari pa odemo, nagne se
prema meni.

„Koga ti to pokušavaš zavarati? Definitivno nije tvoj tip.”

Nasmijem se i odmahnem glavom. „Nije, ali savršen je kandidat za ulogu Jeda. Možda je
vrijeme da u priču uvedeni jednog borca u kavezu - kakav bi to izazov bio za moju
junakinju.”

„O, ma daj, nemoj! Već je teško podnijeti i samu pomisao na sve te polugole, savršene
primjerke oko nas! Hajdemo odavde; idemo popiti sok prije nego što stanemo pod tuš i
krenemo kući.”

„Zvuči dobro, jesi li imala priliku otići na internet otkako smo stigle ovamo?”

Odšećemo hodnikom i uđemo u jedan neograđen kafić.

„Jesam. Imala sam malu prepisku e-poštom.”

Obrazi joj blistaju, ali ne znam je li to samo zbog tjelovježbe.

Sljedeća sam na redu i žena s druge strane pulta s osmijehom pogleda u mene.

„Čime vas mogu uslužiti?”

„Jednu Vitaminsku bombu s mangom, molim.”

„Dajte dvije”, javi se i Mel.

„Sjednite i uskoro ću biti s vama, moje dame.”

Krenemo prema stolu i obje se prilično zahvalno srušimo na stolce.

„Pa, hoćeš Ii guknuti koju?”

Mel izgleda pomalo suzdržano.

„Ime mu je Ross.”

Napućim usne i kimnem glavom prešutno odobravajući.

„Sportski je tip, a znaš ti mene, nisam gledateljica, to nije moja fora. Bit ću sretna provodeći
vrijeme u teretani i vježbajući, ali stajati na hladnoći i gledati nogometnu utakmicu ili
gledati bilo koji sport na televiziji - hvala, ne. No, kada sam ugledala njegovu fotku... ima
nešto u njemu. Ima vrlo srdačno lice. Jako je visok, pa bismo mogli izgledati pomalo čudno
kao par, ali za sada smo razmijenili samo jedan mail?

Sa svojih metar i pedeset pet, Mel je dobrih pet centimetara niža od mene. Mislim da smo
zato u školi gravitirale jedna prema drugoj, suosjećajući međusobno dok su naši vršnjaci
rasli poput korova, nadvisivši nas. Nikada ih nismo dostignuli i te dugačke noge o kojima
smo sanjale jednostavno se nisu materijalizirale.
Stižu naša pića i nekoliko trenutaka zavlada tišina. Čim konobarica ode, Mel preko stola
pogleda u mene.

„Dakle, gotovo je s tom spisateljskom blokadom?” Vidim zabrinutost koju se trudi skriti.

„Sinoć nakon večere vratila sam se u svoju sobu i napisala pet tisuća riječi prije nego što
sam doslovno zaspala nad tipkovnicom.

Pogled joj se razvedri.

„O, Brie, hvala Bogu! Iako, bila bi i više nego dobrodošla useliti se k meni, da je bilo
potrebno!”

„Imat ću to na umu, hvala ti, draga moja prijateljice. Ali u ovom trenutku još uvijek sam pod
ugovorom za objavljivanje i imam agenticu, pa sada moram dokazati da sam se izvukla iz
gabule.” Trebala sam, zapravo reći: Ne osvrćem se više na ono što mi tišti srce i spremna
sam vratiti se na posao. Jedino rješenje toga problema nije napisati ljubavnu priču, nego
doživjeti je.
4
Timski rad

Bedra mi vrište od bola, ali Mel broji i dalje. Kako ona može izvoditi to i istodobno govoriti?

„Pet, četiri, tri, dva i odmor.”

Na trenutak ne mogu prozboriti.

„Osjećaš li kako te peče?” upita me.

Prasnem u smijeh. „Osjećam li? Mislila sam da mi mišići gore.”

„Pa, istina je što kažu - ako ih ne upotrebljavaš, izgubiš ih. Provođenje mnoštva vremena u
krevetu, a potom sjedenje satima ispred računala tvome tijelu ne čini nikakve usluge. Tvoj
se sustav ulijeni, a trebaš navesti krv da snažno kola tijelom da bi sve radilo kako treba.

Moram priznati da zapravo nikada nisam razmišljala na taj način.

„Rješenje mora biti jednostavno, Mel, jer ga moram uklopiti u svoj posao. Poznaješ me,
budim se rano i odmah se bacim na iPod. Dok pišem, sati lete, ali kada znam što moram
uklopiti u svoj raspored, mogu to postići.”

Mel počne s nježnim vježbama istezanja i ja je slijedim.

„U redu. Dakle, odredit ćemo ti rutinu koja će uključivati pola sata tri puta tjedno ovoga
novog programa vježbanja. Odlaziš li još uvijek svakoga dana u šetnju?”

Kimnem glavom. „Mogla bi podesiti sat po meni.”

„Dobro. I mislim da je sada pravo vrijeme da uložiš novac u aplikaciju koja će pratiti tvoje
bavljenje tjelovježbom, nalik ovoj.”

Stanemo na trenutak i Mel ispruži ruku, demonstrirajući pritiskanje dugmeta i prelaženje

prstima preko nekoliko zaslona.

„Ovo će te podsjetiti da održavaš dnevnu zacrtanu dozu vježbanja. To je početnička razina,

ali ako odabereš pun krug vježbi s postupnim povećavanjem vremena izvođenja i njihove
zahtjevnosti, izvući ćeš najviše iz toga. Počni s, recimo, pet tisuća koraka na dan, ali ciljaj
prema tome da povećaš to na deset tisuća koraka. Ako želiš sagorjeti više masti, pojačaj
brzinu koračanja ili prilagodi svoj cilj. Ali to je vizualni podsjetnik, a s obzirom na to da ti
voliš postavljati sebi ciljeve, mislim da će ti odgovarati.”
Hmm. „Ima smisla. A hodanje je za mene dobra aktivnost, jer u to vrijeme mogu razmišljati
o tome što će se sljedeće dogoditi u romanu koji upravo pišem. Ne mogu to činiti dok
moram brojiti ponavljanja”, priznam izduživši lice.

„Kojeg god se režima počneš pridržavati, mora biti prikladan tebi ili ćeš odustati. Zapravo,
ta će te aplikacija upozoriti ako si predugo neaktivna. Vidiš tu crtu na vrhu? Pocrvenjet će
ako si nepokretna sat vremena i to će ti signalizirati kako je vrijeme da se pokreneš.”

To mi izmami smiješak na lice. „Tvoja crta nije crvena i kladim se da se to ionako ne događa
jako često.”

Bljesne očima. „Sjedim ja dosta. Ali za tebe je ovo od presudne važnosti, s obzirom na
prirodu tvoga posla. Ustani, prošeći, uzmi čašu vode, što god - samo kako bi protegnula
noge.”

„To mogu. Zapravo, mogu hodati čitajući s iPada i usput provjeravajući što sam napisala.
Često poglavlja čitam naglas kako bih uočila tipfelere. Dobro funkcionira i ona aplikacija s
dnevnikom prehrane koju si mi postavila. Trebalo mi je nekoliko dana da se prilagodim, ali
sada funkcionira savršeno. Upišem sve što pojedem i popijem. Povećana količina vođe koju
unesem u tijelo doista mi pomaže i razina moje energije znatno je viša. Zavaravala sam
samu sebe govoreći si da je za moje suvišne kilograme kriva samo hrana kojom se
tješim, što nije bilo od pomoći, ali ranije se zapravo generalno gledajući uopće
nisam zdravo hranila.”

Mel prebaci ruku preko mojih ramena i stisne ih.

„Ono si što jedeš”, kaže nježno.

„Nikada se više neću vratiti svojim starim navikama. Ovo je tako jednostavno. Kada
utipkam vrstu hrane koju sam pojela i vidim što je sve u njoj, često se šokiram. Količina sira
koju sam pogrickala pripremajući špagete bolonjez veća je od onoga što sada pospem po
gratiniranom krumpiru. Dok bih čekala da prokuha voda za tijesto, veselo bih polizala sve
ostatke stiltona. Sada si pripremim tjesteninu s graškom ili lećom i obožavam to jesti.”

„Dakle, pomoglo ti je što si smanjila unos glutena?” Potapšam se po trbuhu. „Čuj, nisam
napuhnuta. Hoću reći, još uvijek imam sala, ali uopće nema sumnje u to da sam se prejedala
kruhom i tijestom. Doktor Carter rekao je da je netolerancija glutena iznimno česta pojava i
da su dva simptoma koji je odaju česte glavobolje i nadimanje. Jednostavno se osjećam
bolje otkako sam općenito smanjila količinu hrane koju pojedem i, ironično, manje sam
gladna. Svakoga se dana počastim nekom slasticom, a znaš mene, to znači da svakoga dana
pojedem sladoled.”

Mel se široko smiješi.

„Ja se počastim prepečenim malinom na koji namažem maslac i pekmez”, prizna.

„Naravno, kad govorim o hrani, ogladnim i zaronim u kuhinjski ormarić pa uzmem što god
mi dođe pod ruku. Sada je drukčije, jer prvo isplaniram sve što ću pojesti toga dana. Više ne
dolazim u iskušenje preskočiti doručak, a već ta promjena znači da više ne trebam
grickalice između obroka.”

„Pa, izgledaš i zvučiš mnogo sretnije, Brie. Samo je to važno.”

Znam o čemu govori. Nisam bila na internetu pretražujući svoje profile na društvenim
mrežama, ali uskoro ću se morati vratiti tome, je sam sigurna da tamo ima dragih čitatelja
koji su mi ostavili poruke vrijedne čitanja.

Cijeli je taj fijasko na mnoge načine bio poziv na buđenje. I, zapravo, učinio mi je uslugu. Ne
samo sve to što se dogodilo s Paulom nego sam jednostavno zapela u svojim tračnicama.
Kada donosiš loše odluke, jedina osoba koja to može promijeniti jeste vi sami.

„Dugujem ti, Mel. Posljednja dva tjedna nisu mi bila lagana, a ti si imala toliko strpljenja sa
mnom.”

„Hej...” gleda u mene značajno. „Tome služe prijatelji. Ti si uvijek tu za mene i nekako je bilo
lijepo da ti ovako mogu vratiti uslugu. Ali bilo je i pomalo zastrašujuće, jer ti nisi osoba koja
se lako raspadne, pa je dan kada smo ti došli u posjet bio prilično šokantan.”

Kimnula sam. Morala sam se suglasiti s njom. Tek sada vidim koliko su svi sigurno bili
zaprepašteni kada sam im otvorila vrata.

„Poricanje je čudna zvjerka, ali nakon što sam se jednom našla u njezinu stisku, ne želim to
doživjeti više nikada. Osjećam se kao da sam se ponovno rodila. Kao da sam svoju kućicu u
proljeće očistila od podruma do tavana, a onda je sagledala novim očima - svježu i lijepu.
Dobar je to osjećaj. Iako još uvijek imam šest kilograma viška, vratila sam se u okvire težine
koja je zdrava i dopuštena za moju visinu - na samoj sam granici, ali ipak. Polagano ću se
riješiti i toga viška. Najvažnije je da sam taj opasni trend, koji mi je ugrožavao
zdravlje, uspjela pokrenuti u suprotnome smjeru. Prestala sam se gledati u ogledalo i
sada shvaćam da je to bilo vrlo glupo, jer sam se zanemarivala. Tretman u toplicama vratio
mi je veliku dozu samopouzdanja, baš u pravom trenutku.” Zastanem, osjećajući se pomalo
kao da ću zaplakati, pa pročistim grlo. „A pogledaj me sad!”

Ležeći u krevetu, zurim u strop i razmišljam o tome koliko imam sreće. Koliko ljudi prolazi
kroz neku krizu, a nemaju nikoga kome bi se mogli povjeriti? Ljudska priroda ponekad
može biti vrlo prepredena. Što me je tjeralo da bježim od istine, kada mi je zurila u lice?
Mislim da se nije radilo o lijenosti; radije, možda, o apatiji, jer osjećala sam se kao da je iz
moga života isisana sva svjetlost.

Naposljetku, svi su mi se smijali ili sam barem ja tada tako mislila. Sjećam se svoje
zapetljane kose i otečenih, tamnih sjena ispod očiju. I navale bubuljica, koje nisam imala
godinama. Nokti ruku počeli su mi cvjetati. Mogla bih nabrajati do beskraja. Svi su znakovi
bili ovdje, a ja sam odlučila ne obazirati se na njih.

Posljednja misao koja mi je prostrujala mozgom prije nego što sam utonula u san bila je da
ako ne možete biti iskreni prema sebi, vi ne živite svoj život, vi samo postojite.
5
Prsti mi lete tipkovnicom

Tko bi rekao da će pisanje dviju vrlo različitih priča istodobno biti upravo onaj pokretač
koji mi je bio potreban kako bih se protresla? To je svakodnevni izazov i zabavno je. Kako
bih uspjela podijeliti svoj dan i prebaciti žarište pozornosti s jednoga posla na drugi, sada
na trčanje odlazim neposredno prije ručka. Ne radim više u pidžami. Planiranje mojih
obroka i nadzor nad njihovom količinom, zajedno s redovitom tjelovježbom, znači da sam
umjesto koluta sala oko trupa stekla neku vrstu struka. Prošlo je mnogo vremena otkako se
nisam ovako dobro osjećala i izgledala.

Ironično, pokazalo se da je mnogo lakše pisati o seksu nego o ljubavi. Jed Jackman je
muškarac kojega je Bella Hart odlučila ukrotiti. Na kraju će joj pasti pod noge. No,
tajanstvenog je Ethana Turnera teže pročitati - upravo je suprotan Paulu Turneru koji žudi
za pažnjom.

Obično pišem u trećem licu jednine. Iz nekog razloga, ovu priču pišem samo kroz Ethanove
oči i u prvom licu jednine, jer on je prilično oprezan kada treba govoriti o svojim najdubljim
mislima. Zato umjesto toga moram čitatelju dati do znanja što se događa u njegovom
složenom umu. Čak i nakon dvaju vrlo produktivnih tjedana, napisala sam tek nekoliko
stranica Ethanove priče, dok sam o Jedu i Belli napisala solidnih trideset tisuća riječi. Sada
mi ide dovoljno dobro da mogu pripremiti sinopsis koji ću za jedan sat pokazati Carrie u
restoranu Eclipse. To bi, zajedno s prvih pet poglavlja, trebalo biti dovoljno kako bih
joj pokazala da sam se vratila na svoj kolosijek.

S posebnom se pozornošću pripremam za današnji sastanak, jer osjećam da sam Carrie

malo prestrašila, a pružala mi je nevjerojatne količine podrške. Stanje moga bankovnog
računa odražava njezino izvrsno vodstvo i bila je u pravu. Vjerujem da bih bez toga
vjerojatno morala raditi dva posla kako bih spajala kraj s krajem. Umjesto toga imam
neprestani priljev novca od autorskih prava na prodane primjerke knjiga koje sam napisala
i na tome sam joj jako zahvalna. Sada se samo moram usredotočiti na to da uspostavim
pravilnu ravnotežu između obavljanja posla i uživanja u životu. A to je teže nego što možda
zvuči. Nije mi teško zaključati se u sobu i pisati, mnogo mi je teže izaći van i družiti se s
ljudima.

Još sam uvijek pomalo iznenađena svaki put kada u ogledalu ugledam odraz svoje nove
osobe, ali ne mogu dočekati vidjeti Carrienu reakciju. A kada joj priđem u tom jako
otmjenom restoranu, dobijem dvostruku porciju njezina oduševljenja.

„Opaaa! Mel je rekla da neću povjerovati kada vidim koliko si se promijenila, ali ovo je
zaprepašćujuće i predivno.”

Zateknem sebe kako zamahujem glavom omogućivši svojoj kosi da mi zaleprša oko lica;
time sam dodatno pojačala učinak.
„Bogme si se vratila, ženo, i to u velikom stilu. Osim toga, izgledaš vitkija!”

„Već sam smršavjela gotovo šest kilograma”, potvrdim joj.

Zagrlimo se i sjednem nasuprot njoj. Ne treba nam dugo da pregledamo jelovnik i naručimo
zdravu salatu.

„Dobro, pričaj mi što se događa s tobom.” Revno se nagne naprijed.

Na stol ispred nje položim kartonski fascikl.

„Sinopsis i prvih pet poglavlja priče o jedu i Belli. Već sam ti to poslala i mailom, ali mislila
sam da bi voljela vidjeti to na papiru.”

Izraz olakšanja na njezinu licu izaziva u meni nalet osjećaja krivice.

„Pa, ne mogu se pretvarati da nisam pomalo sumnjala u sve to onoga dana, ali sjajno je čuti
da si se vratila u formu, A ona druga priča?”

Na lice mi se počne prikradati samozadovoljan osmijeh. „Mislim da si bila u pravu. Ovdje je

moja jaka strana”, kucnem prstima po fasciklu koji leži između nas. „To je ono što radim
najbolje. Sada u glavi imam jasnu predodžbu o Jedu, borcu u kavezu, i riječi samo teku.
Počela sam pisati ljubavnu priču o veličanstvenom Ethanu Turneru od kojeg ti se topi srce,
ali trenutačno napreduje sporo. Čini mi se da će potrajati dok ti budem mogla pokazati
barem nešto.”

Konobarica se vrati s našim salatama i Carrie nam natoči dvije čaše vode.

„Tko ti je nadahnuće za Jeda?”

„Jedan tip po imenu Rob. Kada smo Mel i ja otišle u toplice, on je tamo bio osobni trener koji
mi je osmislio program vježbanja. Ruke nalik na debla i ni grama sala. Ima i dobar ulet za
upoznavanje”

Obje smo se nasmijale.

„Rekla bih da je lijepo vidjeti da si opet ona stara, ali nekako si se promijenila, a stvar nije
samo u tvojemu samouvjerenom, otmjenom novom izgledu.”

Drago mi je što može vidjeti preobrazbu, a čak i ja sada mogu priznati da mi je bila
potrebna.

„Možda ću pokušati s online upoznavanjem muškaraca i ponovno se staviti na tržište. Mel je

poduzela taj korak, a znam da je to za nju velika stvar.”

Carrie naglo podigne glavu. „Pa, moraš biti oprezna kada biraš svoje profilno ime, Brie. I
možda bi bilo dobro da ne otkriješ svoje pravo ime sve dok iza sebe ne budeš imala jedan
uspješno odrađen sastanak. Na početku naše suradnje rekla sam ti da je pisanje pod
pseudonimom često dobra ideja”

Moje ime sinonim je za seks, što god ja navela kao podatke o sebi, ali nisam razmišljala o
tome da se u stvarnom životu služim lažnim imenom. No, ne mogu a da se ne upitam ima li
to više veze s posljedicama katastrofe s Paulom.

„Znam da sam te odmah trebala poslušati, ali bila sam vrlo naivna
dvadesetdvogodišnjakinja. Uzbuđivalo me je vidjeti svoje ime na omotima knjiga. Kada sam
prestala pisati suvremenu žensku fikciju, nisam razmišljala ni trenutka. Jadna se mama
toliko šokirala kada je pročitala prvi knjigu koju sam napisala otkako si ti postala moja
agentica. Tata još uvijek nije pročitao nijednu.”

„Upravo sam ti zato tada to predlagala. Ne vidim ništa loše u tome da se služiš
pseudonimom, ako podigneš mnogo prašine. Svoju malu tajnu možeš otkriti ako pronađeš
nekoga s kime ćeš se doista dobro složiti.”

Počnem misliti da je u pravu. Bi li Paul izlazio sa mnom da nije odmah prepoznao moje ime,
jer je njegova sestra čitala moje knjige i neprestano govorila o njima? Kada sad razmišljam
o tome, čisto sumnjam da bi.

„No, ima nekoliko stvari o kojima moram raspraviti s tobom. Prvo, vrijeme je da osvježiš
svoju autorsku fotografiju i pokažeš svoje novo, glamurozno ja. Želiš li ti to organizirati ili
da to učinim ja?”

Nastavila sam žvakati salatu, odmahujući glavom dok nisam ispraznila usta.

„Ne, u redu je. Mogu ja. Zamolit ću tipa koji je i prošli put snimio moje fotografije.”

„Dobro. Cosy Living će o tebi napisati članak na dvije stranice i darovat će primjerke tvoga
najnovijeg romana. Poslat ću im podatke i netko će ti se javiti izravno da dogovori detalje
intervjua.”

Zastenjem u sebi. Da bih mogla zanimljivo pričati u tom intervjuu, morala bih živjeti
zanimljivim životom. Zurim u Carrie sumnjičava izraza lica.

„O, ma daj, možeš pronaći nešto o čemu ćeš govoriti,”

„Pretpostavljam da intervencija ne bi bila dobra ideja?” Uputi mi jedan od svojih

optužujućih pogleda. „Ne.”

„U redu. Kako bi bilo da govoriš o vikendu u toplicama i činjenici da svi povremeno uživaju
u sitnim preobrazbama?”
„Ooo, sjajna ideja! Možda bih mogla nagovoriti te toplice da se uključe i daruju besplatan
boravak tijekom vikenda ili nešto slično. Pošalji mi mailom link na njihovu mrežnu stranicu
i bacit ću se na to, časopis će obožavati tu ideju.”

Ne propušta uočiti povoljnu mogućnost ili potencijal za nju.

Salata od avokada i začinskih trava je slasna, ali bila sam je sita. Ovih dana slušam što mi
govori želudac, umjesto da iz navike pojedem sve do posljednje mrvice. Odmaknem tanjur i
tada stolu pristupi jedna žena.

„Žao mi je što vam smetam, ali sada kad ste završili s jelom, smijem li reći da obožavam
vaše knjige, gospođo Middleton. Samo žalim što nemam primjerak uza se, kako bih dobila
vaš potpis.”

Zena je vjerojatno u pedesetima i po njezinu ponašanju vidim da je istinska obožavateljica.

Takvi me trenuci podsjećaju na to što znači pisati. Ne radi se o statistici, nego o čitateljima
koji moje priče uvode u svoj život.

Carrie je već iz torbe izvukla primjerak moga najnovijeg romana i pruža mi ga zajedno s
olovkom.

„O, to je predivno, mnogo vam hvala!” Zena je oduševljena. „Ja sam Eve, usput budi rečeno.
Ovo mi je tako uzbudljivo.”

Glave se okreću prema nama i vjerojatno prvi put u proteklih nekoliko godina ne osjećam
se kao da se smanjujem. Uspravim se i podignem glavu. Sada kad sam ponovno u svojim
tračnicama, ponosna sam na ono što sam postigla.

„I moram reći da ste puno glamurozniji uživo nego na fotografijama.”

U mislima mi bljesne prizor s jedne fotografije u kojem izlazim iz taksija izlažući pogledu
veliki komad svoga bijelog bedra, s jasno vidljivim udubinama od celulita. Gotovo se
stresem na tu uspomenu. Umjesto toga, nasmiješim se i Eve pružim knjigu. Ona je priljubi
uza se, a onda se vrati svome stolu i gospodinu koji tamo sjedi i strpljivo je čeka. Pitam se
zna li što njegova supruga čita dok navečer leži pokraj njega u krevetu? Ta me pomisao
natjera na hihot.

„Reci, nije li ovo pravi poticaj tvome moralu? Odbijaš toliko prilika izaći i susresti se sa
svojim odanim čitateljima. Znam da ne želiš to slušati, ali za sljedeću knjigu tvoji izdavači i
ja planiramo produženu turneju za potpisivanje knjige. Spomenula sam ti to sada kako bi se
mogla priviknuti na tu pomisao. Osim toga, imam ideju koja bi mogla malo oživiti situaciju.
Možeš to istodobno smatrati osobnom uslugom meni.”

Osobna usluga? To je novost za Carrie.

„Pucaj.” Ne mogu dočekati čuti o čemu se radi.

„Bi li ti se svidjelo otići u Italiju, u spisateljsko utočište? Nalazi se u jednoj vili u brdima,
iznad jezera Garda. Predivan krajolik. Let onamo i natrag kao i smještaj besplatni su, ako
pristaneš sudjelovati u tome.”

Iznenađeno podignem obrve. „Jezero Garda?” Namrštim se, pitajući se gdje se rodila ta ideja
koju je iskrcala pred mene kao iz vedra neba. „Ako pristanem sudjelovati, kažeš ti?”

Prvi put otkako je poznajem, Carrie se malo meškolji na svome stolcu.

„Radi se o razdoblju od četiri tjedna. Vila je u vlasništvu Arrana Jamiesona i svakoga srpnja
organizira po tjedan dana povlačenja u osamu za pisce svih razina darovitosti. Ljudi se
prijavljuju za to jer dođu do zida i bude im potrebno neko vrijeme koje će provesti u miru i
tišini, oslobođeni svakog ometanja, ili se radi o piscima početnicima koji se muče sa svojim
prvim rukopisom. Ti bi došla na mjesto Kathy Porter, dobro poznate spisateljice povijesnih
romansa koja pomaže Arranu voditi jednu od seansi.”

Sigurno izgledam zaprepaštena, jer Carrie odmah podigne ruku moleći me na taj način da
pričekam i dopustim joj da dovrši, U srpnju? Do tada ima još samo tjedan dana.

„Znam da ti to govorim u posljednji čas, jer letjela bi onamo u petak, ali iskreno vjerujem da
će to biti korisno i za tebe i za Arrana. Može smjestiti samo šestero ljudi istodobno, dakle
bit će vas ukupno osmero. On priprema doručak, ali gosti u mjesnom restoranu, koji je
udaljen samo pet minuta hoda, dobivaju popust za ručak i večeru. Arranu su njegovi
tečajevi spisateljskog procesa i širi tehnički vidovi toga posla kao što su izrada mrežne
stranice i uključivanje u društvene medije priskrbili solidnu reputaciju. Svakoga jutra vodi
trosatnu radionicu. Ostatak dana prisutni mogu pisati, razgledavati ili sudjelovati u
neslužbenim razgovorima kako bi raspravljali o najboljem načinu rada i svim
općenitim temama. Kathy je sudjelovala u tečaju o tome kako postići da likovi ožive
na stranicama tako što ćeš im udahnuti emocije i ocrtati situacije iz stvarnoga života.”
Prilično se glasno oglasim: „Hmmm,”

„Govorim o jezeru Garda - četiri tjedna zajamčenog boravka na suncu, a promjena okoliša
činit će ti dobro”, dometnula je Carrie odlučno.

Njegovo mi ime zvuči poznato. Kathy - nju prilično dobro poznajem s različitih društvenih
događanja na kojima smo zajedno sudjelovale. Jamieson... Jamieson - sjetila sam se!

„Bio je voditelj i suautor TV serije Izumi koji su nam zauvijek promijenili život. Napisao je
nekoliko udžbenika povijesti, osim romana vojne tematike, koje obično piše”, obavijesti me
Carrie.

Sjećam se da sam pogledala neke od epizoda: tip je stručnjak za povijest i bio je to zanimljiv
niz uvida u različita povijesna razdoblja. Općenito govoreći, serija je govorila o tome kako
se svakodnevni život promijenio zahvaljujući novim otkrićima i izumima. Ali nikada nisam
pročitala ni jedan od njegovih romana, jer vojna tematika nije baš moje područje.
„Time ću napraviti uslugu tebi jer?...”

Carrie me pogleda ravno u oči.

„Kao što znaš, Kathy je dugo u toj igri i njezine su radionice nadahnule cijeli jedan novi
naraštaj pisaca. Ja sam bila ta koja ih je upoznala i to će biti treća godina kako Kathy
pomaže Arranu. Ali, slomljen gležanj znači da joj je noga u gipsu i ne može putovati. Mislim
da je to sjajna prilika kako te podsjetiti koliko si vješta u svom poslu, a pomaganje drugima
najbolji je način da si učvrstiš samopouzdanje. Osim toga, to će ti pomalo biti nalik boravku
na praznicima.”

„Osobna strana te usluge sastoji se u tome što Arran trenutačno radi na istinitoj priči o
mladom zaljubljenom paru koji je razdvojio rat. Poslao mi je dio rukopisa, jer ja ću ga
zastupati za tu knjigu. Iako je na visini zadatka, kao i obično, nešto tu nedostaje. Njegova
vještina leži u opisivanju detalja i tehnikalija i tu ne može podbaciti, ali unutar te dirljive
priče o životu i gubitku usred Drugoga svjetskog rata, ljubavna strana nema svoju dubinu.
Kathy je namjeravala provesti neko vrijeme s Arranom i preraditi ljubavne prizore. Dodati
im samo malo osjećaja i vjerodostojnosti, kako bi se čitatelj mogao doista povezati
s težinom cijele njihove situacije.”

Kritiziranje rada drugoga pisca nije nešto što činim rado, pogotovo kada se radi o vrlo
cijenjenom Arranu Jamiesonu, koji je usto i znanstvenik.

Carrie zuri u mene.

„Tebi će to biti lako, vjeruj mi. Dirljiva je to priča, okruženje je sjajno, akcija i zaplet
savršeno su pogođeni. No ljubavni su prizori mehanički i prilično hladni. Ja to znam, a zna
to i Arran. Učinila bi mu veliku uslugu... zapravo, dvije usluge,”

Carrie me ne bi to molila da zna da nisam dorasla tome, ali želim li ja istupiti izvan svoje
zone ugode i izložiti se tako zahtjevnu iskustvu?

Jezero Garda, Zamišljam svoga romantičnoga glavnog junaka Ethana Turnera kako stoji i
gleda preko blago valovita jezera dok po njemu blista sunce, pretvarajući ga u tekuće
srebro.

„U redu. Ali time ti vraćam uslugu što si me pokrivala i onda smo kvit. Ne namjeravam biti
pričuvna služba za buduće hitne slučajeve kada se radi o spisateljskim utočištima Arrana
Jamiesona. Jasno?”

Carrie kima glavom, podiže svoju čašu vode, a ja nevoljko podignem svoju kako bismo se
kucnule.

„Za predivni srpanj na zaprepašćujuće lijepome mjestu”, naceri se ona, izgledajući kao da
joj je laknulo. Ne mogu zamisliti da je postojalo previše pričuvnih mogućnosti za nju ili za
Arrana, kad smo već kod toga.
Ali sve se događa s razlogom, ili barem tako kažu. Možda će to usput biti ključ za
otključavanje srca Ethana Turnera i moja će ljubavna priča početi teći. Ako ne mogu
natjerati dvoje glavnih junaka da se zaljube jedno u drugo usred prirode na jezeru Garda,
onda u mojoj duši više nije preostalo nimalo romantike. Kako na stranicama knjige
međusobna ljubav glavnih likova sve više cvjeta, nadam se da će time na životu održati i
moj san.

Seks prodaje, ali u mojemu srcu vlada ljubav. Nadam se da tamo negdje postoji muškarac
sposoban ugledati pravu osobu koja se nalazi ispod moje spisateljske vanjštine. Netko tko
razumije što znači ljubav i da to nije samo uranjanje između plahti dok vas trese groznica
požude. Ja govorim o ustrajnoj ljubavi koja je mnogo više od fizičke prirode odnosa između
dvoje ljudi: govorim o nagonskom prepoznavanju onoga što vašega partnera čini sretnim,
o postavljanju njegovih potreba ispred vaših. Ljubavnik, prijatelj i osoba od povjerenja -
osoba koja je vaše nadahnuće, osoba oko koje gradite svoju budućnost. Ako želim sve to, ne
želim previše, zar ne? Pa, kako god... odbijam izgubiti nadu.
6
Nema više izgovora

„To je upravo onakav izazov kakav tebi treba”, potvrdi Mel izgledajući zadovoljna zbog
mene. „Vrijeme je da se otisneš izvan male zone svoje ugode. Jezero Garda - opa, zavidim
ti!”

Polegla je po sofi meni preko puta, oporavljajući se od našega hodanja tijekom kojega smo
prevalile osam kilometara. Ako se uspijem uvući u jednu od tih ljetnih haljinica na bretele
koje sam spakirala za odlazak na put u petak, onda će to biti vrijedno moga truda.

„Hmm. Ali još uvijek nisam uvjerena do kraja, jer ono što je Carrie diplomatski izostavila iz
priče jest činjenica da sam joj ja vjerojatno bila jedina osoba koju je imala na raspolaganju.
Koliko osoba može odmah odletjeti na takvo mjesto u najboljem dijelu mjeseca? Samo
netko tko za vratom nema muškarca ili djecu, zna se!”

Mel se namršti.

„Da, ali morao je to biti i netko tko ima neophodne vještine za taj zadatak.”

„Slažem se. No Arran Jamieson i ja nemamo ništa zajedničko, osim činjenice da smo oboje
pisci. O, i sada imamo istu agenticu, naravno. Kathy je jako cijenjena u tome poslu, jer već
godinama aktivno poučava kreativno pisanje. Mogu zamisliti da se njih dvoje jako dobro
slažu. Malo sam živčana zbog Arranove reakcije kada čuje tko će je zamijeniti. Mislim da
sam dobrih deset godina mlađa od njega i sumnjam da imamo mnogo zajedničkih prijatelja
pisaca. A Carrie me moli da mu pomognem oko njegova najnovijeg spisateljskog projekta:
postoji nekoliko ljubavnih prizora kojima nedostaje sočnosti i koje valja doraditi” napravim
grimasu.

„Dakle, uopće nisi bila s njim u izravnom kontaktu?”

„Ne, još nisam. Carrie je javila u koliko sati polijećem i slijećem i rekla da će biti s Arranom
u doticaju. Javit će mu kada treba doći po mene u zračnu luku.”

„Dakle, on je tata-mata za povijest, kako kažeš, i vodio je seriju na TV-u? Koliko mu je

godina?”

„Ne znam. U kasnim je tridesetima, ranim četrdesetima? Na YouTubeu postoji video kao
najavna epizoda za tu seriju, pričekaj malo da ga pronađem.”

Ne želeći se naslijepo upuštati u cijelu tu situaciju, malo sam istraživala po internetu o

Arranu. Očito ima izraženu osobnost, jer ne dobiješ posao televizijskog voditelja ako nisi
televizičan i pun znanja o temi emisije. Posjeduje tone šarma, ali ne boji se izložiti svoje
stavove. Posebno na Twitteru, primjećujem, gdje vrlo jasno i glasno govori o njemu
omiljenim temama.

„Evo ti ga.” Pokrenem video-isječak i položim iPad na stol između nas, okrenuvši zaslon
prema Mel da može gledati.

Šutim nekoliko minuta, promatrajući njezinu reakciju. „Izgleda mlađe nego što sam
očekivala!” povikne. Licem joj se širi smiješak. „Ti si ga maloprije opisala kao pomalo
dosadnog. Srećom po tebe, pravi je gospodin. I u dosta dobroj kondiciji. Ali ta mu frizura ne
služi na čast, a to je prava šteta, jer u njemu definitivno ima nešto od Davida Gandyja. Vidim
da nosi vjenčani prsten. Hoće li i njegova supruga biti u toj vili?”

Govori vrlo živahno i sav se unese u to, očito strastveno voli povijest. A što se tiče prstena,
pa, nisam to čak ni primijetila. A David Gandy?

Zaškiljim prema ekranu. Hmmm... možda. Odmaknem se, prilično naglo. Ja bih se poslužila
izrazima „sumoran, tugaljiv i zamišljen” i pretpostavljam da postoji ono nešto zbog čega
nije neugodno gledati u njega.

„Ne znam, a to ionako nije važno”, odgovorim odlučno. „Ono što moram znati jest misli li on
da je to dobra zamisao. Mogu voditi radionicu, tu uopće nema problema, ali što se tiče
pomaganja njemu, to je posve druga priča. Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu,
moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Za pisca to znači slušati, iznositi ideje pa ih
testirati. Bojim se da mnogi od nas imaju prilično osjetljiv ego, svakom pričom koju napišeš
zapravo dijeliš s drugima dio sebe, iznosiš ono što ti je u glavi, podastireš to cijelome
svijetu. Može biti prilično bolno kada ti to netko raščlanjuje i mijenja, osim ako jako cijeniš
tu osobu i vjeruješ da će njezini zahvati poboljšati tvoju priču”

Ja se zapravo brinem zbog toga što bi Kathy, iako je trenutačno fizički u nezavidnom
položaju, zapravo s Arranom mogla raditi online. Kada smo već kod toga, to ne bi trebalo
spriječiti ni Carrie. Dakle, pitam se što mi Carrie nije ispričala i koji je Arranov pravi
problem?

„Onda, jesi li se već spakirala?”

Odmahnem glavom otpivši gutljaj kave.

„Nisam... No dobro, djelomično jesam. Nekako se još nadam da će Arran odbiti Carrienu
ponudu, čak i u ovoj kasnoj fazi. Znam da bi bilo lijepo provesti četiri tjedna na suncu, ali
doista mi ne treba sva ta zbrka. Pogotovo sada kad sam se vratila na tračnice i kada želim
ispoštovati prvotni krajnji rok za predaju nove knjige, ako budem u stanju. Osim toga,
Carrie kaže da ću, kada knjiga izađe iz tiska, morati poći na produženu turneju potpisivanja,
pa na obzoru imam i više nego dovoljno uzbuđenja. Sutra ću dati intervju za Cosy Living.
Srećom, obavit ću ga putem Skypea, ali fotograf dolazi ovamo snimiti nekoliko
fotografija, dok sam ovdje kod kuće u pitoresknom Forest of Deanu.”
„I sve se to događa prije nego što moraš za pet dana krenuti na put?”

Pomaknem prazne šalice na stoliću između nas pa isključim i Pad.

„Da, pod pretpostavkom da odletim u petak, naravno.”

Mel se lagano mršti. „Propustit ćeš moj prvi izlazak. U subotu navečer izlazim s Rossom, pa
ćemo zajedno na večeru.”

„To su sjajne novosti, Mel! Očito razmjena mailova napreduje dobro.”

Obrazi joj polagano poprimaju boju i na trenutak s nelagodom skrene pogled. „Dovoljno
dobro. Ima dvadeset sedam godina i grafički je dizajner”

„O, još jedan tehnološki potkovan tip, znači. Upravo tvoja vrsta muškarca.” Mel je
informatičarka u našoj mjesnoj školi. Ona mi je pomogla postaviti moju spisateljsku
internetsku stranicu i otvoriti profile na platformama društvenih mreža.

Zaslon se mojega iPada rasvijetli i vidim da mi je stigla e-poruka od Arrana Jamiesona,

glavom i bradom.

„Pa, mi o vuku! Moram pročitati ovaj mail. Možda me poštedi pakiranja.”

Draga gospođo Middleton!

Hvala Vam što ćete uskočiti umjesto Kathy Porter, sada kad je doživjela nezgodu. Jako
nisam osobno upoznat s Vašim radom, Carrie mi kaže da sjajno vodite radionice posvećene
razvoju književnih likova.

Potrudit ću se da Vam zadatak ne padne previše teško, imat ćete mnogo vremena za
opuštanje i pisanje.

Vaš bi zrakoplov trebao sletjeti u petak navečer, u 9:25, i ja ću biti u zračnoj luci da vas
odvezem u vilu.

Pozdrav,

Arran Jamieson

Pročitam sadržaj naglas da Mel može čuti.

„Ne zvuči li to tebi pomalo previše... pristojno? Kao da su ga nagovorili na to? I uopće ne
spominje svoj rukopis. Možda je Carrie izmislila taj dio.”

Mel podigne obrvu, a ja okrenem iPod da može pročitati i sama.

„Bilo bi lijepo da je rekao kako se veseli surađivati s tobom ili nešto slično tome, ali mislim
da je možda malo previše služben u ophođenju zahvaljujući svojemu akademskom
habitusu.”

Ja ipak mislim da u njegovoj rečenici: Potrudit ću se da Vam zadatak ne padne previše

teško..., postoji skrivena bodlja.

„Pretpostavljam da ipak moram dovršiti pakiranje. No dobro, možda će me revitalizirati

prilika da upijem malo sunca.”

Mel se počne smijati.

„Bit ćeš previše zaposlena pokazujući Arranu kako istražiti dubine svojih osjećaja.” Široko
mi se naceri, dajući sve od sebe da se ne nasmije naglas.

„Pa, sudeći po njegovim riječima, ipak će biti vremena za opuštanje, stoga pretpostavljam
da neće trebati baš tako mnogo pomoći. Ali skrenule smo s teme, nismo li razgovarale o
Rossu?”

Lice joj se malo uozbilji. „Napeta sam zbog našega prvog sastanka. Znam da se na papiru
čini kako imamo mnogo toga zajedničkoga. Lijepo je što oboje pomalo naginjemo
štreberstvu, ali mora postojati neka kvaka. Izgleda dobro, ako se može suditi po njegovim
fotkama, s njim je lako razgovarati i ima dobar posao. Zašto ga onda neka već nije zgrabila?”

Žvačem usnu, pazeći da je ni na koji način ne obeshrabrim, ali to sve doista zvuči predobro
da bi bilo istinito.

„Moraš ostati otvorena uma, Mel, i pružiti mu priliku. Vjerojatno i on misli jednako o tebi.
Ono što se dogodilo s Justinom nije tvoja krivica i možda će Ross biti u stanju suosjećati s
takvom situacijom. Ili je možda bio usredotočen na svoju karijeru? Pogledaj mene, ja još
uvijek nisam našla pravoga, vjerojatno zato što sam većinom prezauzeta da bih ga
potražila. Ali naposljetku čak i najzaposleniji ljudi ustanove da je usamljenost osjećaj koji te
zaskoči kada se najmanje nadaš. Dosegneš tu točku u svom životu kada shvatiš da ti nešto
nedostaje, pa učiniš nešto u vezi s tim.” Mel kimne glavom. „Pretpostavljam da si u pravu i
da ja tražim probleme i prije samoga početka. Ali nakon načina na koji se ponašao Justin,
pušem i na hladno. No bilo bi lijepo kada bi mi bila blizu.”

„Imat ću mobitel uza se, pa mi pošalji poruku čim budeš mogla. Bit će sve u redu, samo se
opusti i vidi kako će ići.” Ustanemo i zagrlimo se na odlasku. Nadam se da taj Ross ništa ne
skriva, jer Mel zaslužuje tipa koji doista cijeni njezinu odanost i ljubaznost. Iz tih nekoliko
riječi koje je izgovorila o njemu, čini se barem da dijele zajedničke interese.

„Sretan ti put”, šapne pa se odmakne. Pogleda me ravno u oči, lagano se namrštivši. „I

pošalji mi poruku kad stigneš u vilu. Kada se smjestiš, želim doznati svaki detalj.”
Koliko je ironično to što smo obje pred polaskom u novu pustolovinu. U pustolovinu koja
ima dvostruku oštricu: tu je osjećaj uzbuđenja, ali i nesigurnosti, a to izaziva zabrinutost.
7
Buran tjedan; počela sam s poslom

„Zdravo, Brie, ja sam Heidi Hoffman, Drago mi je što smo se upoznale. Imate li što protiv da
načinim zvučni zapis ovoga intervjua, usput loveći bilješke?”

Iskreno sam se nadala da će baš Heidi voditi taj intervju, jer prema onima koje sam već
pročitala, čini se usredotočenom na svoj posao, ali i poštenom. Vrlo je lako stvari izvaditi iz
konteksta, pa čak i kada je novinar prijateljski nastrojen, intervjui lako mogu skrenuti u
nezgodnom smjeru. Ali dala sam ih već toliko da me to više ne zabrinjava previše. Ono što
me zabrinjava jest činjenica da vodim vrlo smiren život i da to neće prodati primjerke
časopisa. No ja volim svoj život, ako ostavimo po strani privremene probleme. Samo moram
pronaći svog viteza u sjajnom oklopu koji, kao i ja, slučajno misli da je gledanje ljubavnog
filma dok sjediš sklupčan na sofi sa svojom boljom polovicom dobar način za
provesti večer. Usne mi se izviju u smiješak dobrodošlice. Tjedan se za sada odvijao dobro i
ovo je bila posljednja prepreka koju sam morala preskočiti.

„I meni je drago što smo se upoznale, Heidi. Oprostite zbog skučenog vremenskog okvira,
ali sutra putujem u Italiju.”

„O, uopće nema problema. Upravo smo primili fotku koju su snimili jučer, u vašoj kući.
Predivna vam je ta kućica u kojoj živite. Poslat ću vam primjerke dviju fotki koje ćemo
iskoristiti za članak. Carrie je organizirala besplatne propusnice za dvoje ljudi u onim
toplicama i podijelit ćemo tucet primjeraka knjige Voljeti stranca. Dakle, kada izlazi sljedeća
knjiga?”

Zavalim se u svom sjedalu, osjećajući se ugodno i opušteno. To je ljepota obavljanja

intervjua putem Skypea - iako jesam malo pospremila svoj radni stol. Ali nemam pojma
zašto sam osjetila potrebu urediti kosu i našminkati se, osim zbog činjenice da je sve u
izgledu koji pokazujete javnosti. Sigurna sam da je Heidi intervjuirala mnoge pisce i da
znam kako stvari stoje.

„Moj krajnji rok za prvi nacrt ističe krajem listopada, a knjiga treba izaći iz tiska početkom
siječnja.”

„Oo, ne mogu dočekati. Pročitala sam baš svaku vašu knjigu. Možete li mi za članak dati
kratak sadržaj?”

Polaskana sam; novinari će podilaziti vašem egu kako bi vas opustili, ali ona zvuči kao
istinska obožavateljica.

„Pa, u ovom trenutku ne mogu odati mnogo, ali ono što mogu reći jest da će glavni lik
vjerojatno biti borac u kavezu.”
Heidi lovi bilješke.

„Srce mi tutnji dok ovo pišem”, smije se. „Borac u kavezu? Odakle ta ideja?”

„Jedne sam večeri daljinskim prebirala po televizijskim kanalima. To je zapravo teško

gledati, a ipak je privlačno.

Svjedočenje sirovoj agresiji može biti zastrašujuće iskustvo, ali sve o čemu sam u tome
trenutku mogla razmišljati bila je predanost i neustrašiv mentalni sklop, I druga strana te
priče mora biti ekstremna, pa je Jed vrlo strastven ljubavnik. Samo je više predan svom
sportu i fizičkim potrebama nego svojoj emocionalnoj strani.”

Prestane pisati i zagleda se izravno u moje oči.

„Koliko su vaši likovi vama stvarni i imate li uvijek u glavi jasnu sliku o njima?”

„Definitivno imam. Za Jeda sam nadahnuće pronašla u jednom tipu koji mi je nedavno u
toplicama izradio program za tjelovježbu. Divim se ljudima koji te stvari shvaćaju krajnje
ozbiljno. Život je prekratak a da se ne predate do kraja onome što ste odabrali raditi.”

Nastane stanka dok je Heidi nagnuta nad svojom bilježnicom.

„Prošlo je koliko, malo više od godine dana, otkako ste se razišli s vrlo darovitim i slasnim
Paulom Turnerom. Kolika je vjerojatnost da ćemo vas uskoro vidjeti s drugim muškarcem
pod rukom?”

U grlu mi se oblikuje gruda. Prokletstvo! Naravno da će dotaknuti tu temu, jer sam se

praktički skrivala otkako je moj privatni život počeo puniti tračerske novine. To ne izgleda
dobro - izgleda kao da mi je slomio srce. A nije, samo ga je malo udubio. Slom je živaca bio
samo moja zasluga.

„Kada imate zahtjevnu karijeru, ona uvijek mora doći na prvo mjesto, bojim se. Održavanje
uspješne ljubavne veze ne bi se trebalo svoditi na žongliranje dvama rasporedima
prepunim obveza i pokušajima da izvedete nemoguće.

Moje obveze za sljedeću godinu ogledaju se u nizu izazovnih krajnjih rokova za predaju
knjiga koji ću morati zadovoljiti, ali nakon toga, tko zna? Možda svane vrijeme da malo
olabavim.5'

„Šteta što nije uspjelo između vas dvoje. Pretpostavljam da ne postoje izgledi da ponovno
budete zajedno?”

Ona se sigurno šali.

„Nažalost, bojim se da ću na to morati odgovoriti odlučnim ‘ne'. Imam sreće što živim svoj
san i shvaćam da je ovo trenutak u kojem moram biti usredotočena. To mogu činiti
zahvaljujući svojim predivnim čitateljima zbog kojih i pišem, jer oni neprestano kupuju
moje knjige. A ne zaboravimo i predivne kritike koje pronose dobar glas. To je dvosmjerna
obveza. Ne planiram u bliskoj budućnosti znatno promijeniti svoj životni stil. Ali ponekad je
lijepo malo se osvježiti. Predah u toplicama dobro mi je došao prije svih obveza koje ću
morati ispuniti u relativno kratkom vremenu i osjećam se osvježenom. Bilo je lijepo uzeti
malo slobodnog vremena za sebe, otići na to mirno mjesto s prijateljicom Mel i dopustiti da
vas maze i paze. A što se tiče dalje budućnosti, tko zna što će se dogoditi?”

Heidi na trenutak proučava moje lice.

„Pa, drago mi je čuti da to nije bila nagonska reakcija na one trolove koji su vas proganjali.
To je sigurno bilo užasno iskustvo i svaka vam čast, Brie, što ste se iz toga izvukli
neokrznuti. Nema sumnje u to da izgledate prekrasno; zato i jesam pomislila da je u vaš
život možda ušao novi muškarac.” Način na koji je naglasila tu riječ govori mi da je željela
reći mršavija. U redu, gospođo, tu završavamo igru.

„Stigma vezana za tjelesnu težinu vrlo je opasan i potencijalno psihički štetan problem.
Kada nekvalificirane osobe odluče javno prozvati nekoga, na kojoj god strani ljestvice se
nalazili, to pokazuje namjeru da izazovu nekakvu reakciju. Bez obzira na to potakne li to
osjećaj srama, poniženja ili samo dobre, stare napetosti, to je bezosjećajno. U toj situaciji,
mislim da bi više ljudi trebalo razmišljati o tome da tuži počinitelja kako bi kompenzirali
patnju koja slijedi, nije li tako?”

To je zaustavi u mjestu i pristojno kimne pa ja nastavim.

„Osjećam da je pritisak današnjega doba u tome da mora izgledati kao da osoba posjeduje
sve. Stvarnost mnogih takva je da je to rijetko kada slučaj. A ne možete ugoditi vrijeme tako
da se svaki vid vašega života dogodi u točno određenom trenutku. Snalazite se s onime što
vam se nađe na putu i kada sazrije pravi trenutak, sve drugo sjedne na svoje mjesto.”

„Dakle, poruka našim čitateljima je da se opuste i dopuste životu da se događa?” Heidi zvuči
pomalo sumnjičavo.

„Govorim: pronađite nešto što volite raditi i radite to, umjesto da se usredotočite na izgled
svoga tijela ili se bavite zavišću svojih vršnjaka. Uspješni ljudi strastveno obavljaju ono što
vole raditi i nikada ne odustaju. Upotrijebite najbolje što možete svoje urođene vještine i
iskoristite mogućnosti koje vam se nađu na putu. Tako ćete snove pretvoriti u stvarnost.
To, naravno, uključuje i neke žrtve, ali to je cijena koju moramo platiti. Vjerujem da je važno
ne uspoređivati se s drugim ljudima ni u kojem vidu svoga života. Svatko je od nas
jedinstven i svi ćemo se, u to nema sumnje, u različitim trenucima nalaziti u različitim
stadijima svoga života. Ako neki muškarac uđe u moj život, lijepo, ali ne trebam to kako bih
se osjećala potpunom. Ja sam ta koja osmišljava svoj život i sve dok sam sretna i zaposlena,
osjećam se ispunjenom. Mislim da ljudi često zaborave prebrojiti svoje blagoslove i
prepoznati ih kao takve. Umjesto toga usredotočuju se na ono što nemaju.”
Nadam se da neće iskriviti ni jednu od mojih riječi, jer u trenutku kada završim s govorom
shvaćam da je zvučao pomalo propovjednički. Željela sam da zvuči skromno i ponizno i
nadam se da ona to neće shvatiti kao crvenu krpu pred očima bika.

Ponovno brzo zapisuje u bilježnicu.

„Taj put u Italiju... radi li se o poslu ili o užitku i koliko ćete dugo biti odsutni?”

Pazi što ćeš reći, Brie.

„Pomalo od svega. To je spisateljsko utočište pa ću tamo voditi radionicu, a bit će i

neslužbenih seansi. Trajat će cijeli srpanj.”

„Zvuči zanimljivo. U kojem dijelu Italije?”

„Na jezeru Garda.”

„O, prekrasno mjesto. Hoće li se tamo nalaziti još netko koga bi naši čitatelji mogli
poznavati?”

Zaribano. Ako ne spomenem Arrana i on dozna za ovaj intervju, mogao bi se uvrijediti, ali
onda... čita li on ženski časopis?

„Uskačem umjesto druge spisateljice koja nije u mogućnosti putovati. Tečaj vodi Arran
Jamieson, vrlo poznat i uspješan pisac, voditelj i suautor dokumentarnih filmova i
povjesničar.”

Heidi naglo podigne glavu; olovka joj je i dalje u ruci.

„Arran Jamieson? To je neobična mješavina, vas dvoje zajedno. Moj dečko čita njegove
knjige. Vojna fikcija nije moja vrsta tematike, bojim se. Ipak, pretpostavljam da će polaznici
tečaja pisati u širokom opsegu žanrova, pa je korisno biti na suprotnim krajevima spektra.”

Heidi jednostavno održava moja razmišljanja, ali ne mogu dokučiti razlog zbog kojeg su
mene uvukli u to niti mogu pobiti činjenicu da mislim kako to nije dobra zamisao.

„Drago mi je što mogu pomoći i doista se veselim što ću i sama moći malo pisati dok sam
ondje.”

Spremna sam intervju privesti kraju. Znam da je Carrie dala Heidi mnoštvo informacija o
toplicama, a ja sam joj poslala nekoliko fotografija koje je Mel snimila toga dana. Zajedno s
čavrljanjem o knjizi i naslovnicom knjige Voljeti stranca, trebala bi imati dovoljno
materijala za napuniti dvije stranice časopisa. Upravo se spremam zahvaliti Heidi na
njezinu vremenu, kada ona pogleda u mene, prilično značajno.

„Kada su napadi na vas počeli posustajati, Brie, učinili ste dobar posao skrivajući svoj
privatni život podalje od novinara, Ali to vam je sigurno izazvalo veliki pritisak. Navodi li
vas mogućnost da će vas netko prepoznati na to da se povučete, jednostavno zato što je to
najlakše učiniti?”

Ne sviđa mi se što su riječi povući se ubačene sasvim opušteno. To je profinjeni ubod koji
sugerira da sam se skrila. A upravo sam to i radila.

Pretpostavljam da je čimbenik šoka bio ono što je cijelu tu priču toliko napuhalo. Nitko
nikada nije očekivao od mene da ću početi izlaziti s rock-zvijezdom, jer su moji pratitelji na
zabave i službene društvene događaje obično bili moji kolege iz izdavačke djelatnosti. Kad
god dajem intervju za televiziju ili radio, uvijek izbjegnem govoriti o svome privatnom
životu i usredotočim se na svoju spisateljsku karijeru. Malo-pomalo, novinari su to
prihvatili kao zadanu formu. Sve dok nisam počela izlaziti s Paulom, često sam se družila
u spisateljskim krugovima. Biram pratitelje kojima ne smeta ako ugledaju svoju fotografiju
negdje na internetu ili u nekom tračerskom časopisu i moj je osobni život doista bio vrlo
osoban. No Heidi je dobro napravila svoju domaću zadaću istraživši sve o meni i beskorisno
je pretvarati se da se nisam pritajila otkako sam prekinula vezu s Paulom. Tko želi otići na
neku zabavu, kada na svim usnama lebdi to užareno pitanje? Problem koji se javlja kada se
pojavite u javnosti jest taj što ne možete odlučiti jednostavno prečuti neko pitanje samo
zato što vam ne odgovara odgovoriti na njega.

„Ne. Radim na još jednoj knjizi koja mi je jako prirasla srcu, što je dodatak mojim
ugovornim obvezama. Na neki način, moj je privatni život morao neko vrijeme pasti u drugi
plan. Ako ta knjiga ugleda svjetlo dana, znači da je bila vrijedna žrtve.”

Heidi izgleda zainteresirano i ja se brzo ubacim kako bih izbjegla njezino sljedeće pitanje.

„Ako se to ostvari, pobrinut ću se za to da vi doznate prvi. Možete biti osoba koja će objaviti
tu novost!”

Izgleda oduševljena i nadam se da sam izbjegla potencijalnu katastrofu. Dajte novinaru

priliku da nešto dozna prvi i to će odrediti ton napisa koji odluči otisnuti. Ako me
oneraspoloži, to bi moglo značiti da će izgubiti potencijalnu prednost.

„Opaaa! Hvala vam, Brie. Onda se nadam da će sve ispasti kako treba. I hvala vam na ovom
predivnom intervjuu, Naši će čitatelji biti oduševljeni uvidom u svakodnevicu spisateljice
koja doista zna kako povisiti temperaturu i navesti nas da slinimo nad neprestanim
priljevom mišićavih glavnih junaka. Doista se nadam da će se vaše poslovne obveze uskoro
smanjiti kako biste se ponovno mogli malo i zabavljati.”

Kimnem i nasmiješim se. „I ja se nadam tome, Heidi. Samo, rad bez zabave ponekad je
cijena koju moramo platiti kada slijedimo svoj san. Nadam se da će uskoro ponovno biti
vremena za partijanje!”

Kada ste pisac, vaš je život svima kao na dlanu, jer u tome se sastoji samopromocija, ali
ponekad morate biti malo kreativni. Bilo kako bilo, sigurna sam da ću u ne tako dalekoj
budućnosti prisustvovati zabavi, čak i ako se bude radilo samo o još jednoj ekstravagantnoj
večeri koju u svrhu predstavljanja knjige organizira moj izdavač.
8
Na mlazni pogon prema Suncu

Dok ubijam vrijeme u zračnoj luci Gatwick, Dean, moj predragi prijatelj fotograf, poslao mi
je neke uzorke da odaberem novu fotografiju za svoj medijski komplet i knjižne korice.

Četiri su fotografije i kliknem na prvu. Otvori se, a ja brzo prođem kroz sve da vidim hoće li
mi neka privući pozornost, ali ne mogu odlučiti. Znam da će ih Carrie obožavati, ali ja se još
uvijek prilagođavam na novu sebe, što je, zapravo, pomalo uzbudljivo i vrlo pozitivno
djeluje na samopouzdanje. S tom novom frizurom izgledam pomalo avangardno, a izraz
mojega lica izraz je snažne i odlučne žene. To i jesam, ali izgledam pomalo hladno i
nezainteresirano. Nekako kao da poručujem: sa mnom nema šale. Priznajem da sam toga
dana kada je bilo zakazano snimanje fotografija, prošloga utorka, bila pomalo zabrinuta
zbog predstojećeg intervjua s Heidi. Moj se obrambeni mehanizam sastoji u tome
da navučem masku, izraz lica za širu javnost. Ali zapravo bilo koja od tih fotografija dobro
će funkcionirati, pa ih proslijedim Carrie da ona donese konačnu odluku.

Vrijeme je da prođem kroz knjižaru i vidim mogu li odabrati neki od Arranovih romana.
Dok šećem pokraj polica, vidim da imaju tri njegove knjige pa odaberem najnoviju: Čovjek
od čelika. Naravno, ne mogu otići a da ne pogledam kako stoje moje knjige. Oduševljena
sam kad otkrijem da je roman Voljeti stranca, koji je u prodaji već tri mjeseca, na drugom
mjestu popisa „Pedeset najprodavanijih” Na susjednoj polici pronađem još tri svoje
knjige, zajedno s ostalima, ispod naslova „Što je vruće.”

Hmmm... nije loše, Brie.

Nikada mi ne dosadi vidjeti svoje knjige na policama knjižara ni pročitati novu kritiku, A
ipak, ako trolove ostavimo po strani, loše me kritike zabole. Najgora koju sam pročitala do
sada sastojala se samo od jedne riječi; „Smeće!” Taj uskličnik uopće nije bio potreban,
razmišljala sam, dok mi je srce plakalo u tišini. Toliko sam se bila uznemirila, da sam je
kasnije toga dana pročitala još jednom na internetu i kliknula na ime kritičara. Otkrila sam
da je Gospođa ljubiteljica knjiga do toga dana objavila samo taj jedan zapis, zbog čega mi se
učinilo dvostruko smiješnim što je odabrala baš tu knjigu, jer nije bilo sumnje u to da joj se
nije svidjela! Dakle, što je to značilo? Odabrala je jednu knjigu koju će pročitati, ta je
slučajno bila moja, i toliko joj se zgadila da ju je za cijeli život odvratila od daljnjeg čitanja?
To mi je bila lekcija da su neka mišljenja vrjednija od drugih. Sjedila je tamo, ta usamljena
jedna zvjezdica među stotinama knjiga označenih s četiri ili pet zvjezdica - od kojih su
mnoge dodijelili ozbiljni književni kritičari - i bilo je očito da ju je napisala jadna, ljutita
duša koja se morala na nekome iskaliti. Možda je slučajno pročitala moju knjigu dok je
imala doista gadan dan i moja ju je priča ubola u živac. Ili je možda imala
mnogo pseudonima pod kojima je pisala, pa je uživala u tome da predstavlja kišni oblak koji
će nekome pokvariti dan.
Ili je, možda, svoga muškarca uspoređivala s mojim razbacanim junakom i osjetila da ju je
život prevario, pa je na licu mjesta odlučila kako nikada više neće pročitati knjigu. Nikada
neću znati sa sigurnošću.

No, teško je razviti debelu kožu, a baš to trebate učiniti ako ste pisac, kako biste preživjeli i
nastavili pisati. Prihvatiti da se nekome ne sviđaju vaše knjige jednako je teško kao i da vam
netko kaže kako je vaša beba ružna. To je cijena koju morate platiti ako želite ostati u toj
igri. Postanete nepomična meta bez prava na odgovor, jer svi imaju pravo na svoje
mišljenje. Posebno ako su mnogo platili za nešto, u čemu ne uživaju. Naposljetku, devedeset
devet penija mogli su potrošiti na čokoladicu, što im ujedno jamči da će svaki put uživati
u svojoj dozi šećera!

Svjesno se trudim svoje mrštenje zamijeniti prijateljskim smiješkom dok vadim kreditnu
karticu kako bih platila Arranovu knjigu. Prodavač iza pulta diže obrvu.

„To je dobra knjiga”, kaže nadobudno dok provlačim karticu kroz prorez uređaja.

„Pa, nadam se da će je potpisati autor osobno.”

Podigne obrve. „To je predivno. Nikada nisam uživo upoznao nekog pisca. Mislim da oni ne
rade obične stvari, kao mi ostali. Lijep život one druge polovice, ha?”

Kimnem očajnički se trudeći skriti ono što se brzo pretvara u glupav smiješak dok odlazim
sa svojom kupovinom.

Preda mnom je još sat prije ukrcavanja pa izvučem Arranovu knjigu iz torbe i prelistam
nekoliko stranica da dođem na onu na kojoj su navedene zahvale. Stručnjak za streljivo,
umirovljeni mornarički specijalac, pilot u akcijama spašavanja u zraku i na moru... nije
spomenuo ni jednu osobu koja pokraj svoga imena ne nosi neku istaknutu poslovnu
funkciju. Znam da neki pisci posjeduju nevjerojatno dugačak popis osoba kojima žele
zahvaliti, pa se počnete pitati kako uopće uspiju napisati samu knjigu. Učini vam se da
većinu vremena troše razgovarajući sa svojom ekipom prepunom podrške ili ručaju s
istom.

Ali Arran kao da nema nikoga bliskoga kome bi zahvalio na potporu tijekom tih napetih
spisateljskih trenutaka. Vratim se na stranicu na kojoj obično piše kome je posvećena
knjiga i tamo jednostavno piše: U uspomenu na one koji su izgubili svoj život - junaci
zauvijek. Profinjena posveta i zateknem samu sebe kako odobravajuće kimam glavom, a
onda bacim pogled uokolo kako bih provjerila je li me netko vidio dok to činim.

Ja imam Mel, mamu, tatu i Carrie - svi mi u nekom trenutku tijekom pisanja posude svoje
uho i slušaju što sam napisala. Izvan toga imam na tisuće prijatelja s društvenih mreža, pa u
jednoj rečenici, naravno, zahvalim i njima, a onda možda imam još osobu ili dvije, ako
moram obaviti detaljno istraživanje vezano za neki posebni pojam ili pojavu. Na primjer, za
roman koji trenutačno pišem obavit ću intervju preko Skypea s pravim borcem u kavezu,
Jordanom Lewisom, zakazan za sljedeći tjedan. Spomenut ću ga u zahvalama, zajedno s
onim uobičajenim ljudima koji mi pomažu objaviti knjigu. Kako možete pisati knjigu i
zahvaliti samo ljudima čije vam je znanje pomoglo dok ste istraživali materiju za
svoj roman? Prolistam još nekoliko stranica i prije prvoga poglavlja nađem kratak uvod.

Ponekad je tama oblaka koji prekrije noćno nebo toliko gusta da zamrači sve, osim
neprestanih bljeskova sjećanja na lica isprugana zemljom koja vrište u boli. Ali te su sasvim
crne sjene utjeha vojniku nalik na Bretta i on ih pozdravlja. Za dvije minute i trideset tri
sekunde prerezat će grkljan jednom čovjeku i neće ni trepnuti, a onda će krenuti u potragu
za sljedećom metom. Večeras će biti mnogo mrtvih.

Bit će to dugačko putovanje, na više načina.

Zrakoplov sleti na vrijeme u zračnu luku u Veroni i, srećom, uspijem brzo proći kontrolu
putovnice, s obzirom na to da je na mojemu letu bilo mnogo obitelji. Kasno je i razumljivo
da su mlađi putnici umorni i gunđavi. Nisam se još ni snašla, a već na kotačićima vučem za
sobom svoja dva velika kovčega, izađem ispred zračne luke i vrućina me pogodi u trenu.
Arran Jamieson žuri prema meni preuzeti jedan od mojih kovčega.

Pa, ako ništa drugo, barem je gospodin i, jao meni, doista pomalo podsjeća na Davida
Gandyja. Njegovo kratko „zdravo” odmah me prenese u one dane kada sam ga gledala na
televiziji, ali danas je opušteno odjeven u traperice i kariranu košulju kratkih rukava. U
stvarnosti je mišićaviji nego na ekranu i mislim da se Arran malo promijenio otkako se
počela emitirati serija Izumi koji su zauvijek promijenili naš život. Sada je njegova
tamnosmeđa kosa na vrhu duža, sva je u kovrčama i pretpostavljam da je to zato što je
straga i sa strane šiša vrlo, vrlo kratko. Prije je sva bila kratka i zbog toga je izgledao poput
vojnika novaka u prihvatnom kampu za trening.

Dok vozimo kovčege prema njegovu autu, raspituje se kako mi je prošao let i ja mu kažem
da je bilo dobro, samo pomalo bučno. Kada su kovčezi spremljeni u prtljažnik, obiđe auto
da mi otvori suvozačka vrata. Shvatim da se nismo rukovali ni išta tome slično i pitam se je
li razlog tome to što se ne osjeća ugodno u mojemu društvu ili je jednostavno živčan.
Nadam se da ništa od toga nije slučaj, jer ćemo mnogo vremena provoditi zajedno.

Krenemo u potpunoj tišini. Napinjem mozak ne bih li smislila nešto neutralno za reći.

„Je li daleko do vile?”

Arran gleda ravno pred sebe dok se polagano ubacujemo na prometnu ulicu.

„Vila Monteverdi udaljena je otprilike pedeset pet minuta vožnje. Smještena je u brdima,
iznad gradića Salo, koji pak leži na obali jezera i poznat je po svojim buticima i restoranima,
Do njega je malo više od sedamdeset kilometara vožnje.”
Bilo bi lijepo dobiti što više informacija koje šalje svojim polaznicima, jer doista ne znam
što očekivati. Ne želim ga ometati postavljajući mu pitanja, a on se, izgleda, doista želi
usredotočiti na cestu. Potpuno ga razumijem, jer vožnja noću nije lagana, čak ni kada su
ceste prazne. Odlučim zavaliti se u svojemu sjedalu i pokušati se opustiti. U glavi slažem
razloge za putovanje Ethana Turnera u Italiju, gdje će upoznati vrlo otvorenu i otkačenu
Izzie Martin.

Pisac vrlo lako može provesti produktivnih sat vremena a da i ne dotakne tipkovnicu, jer je
sve u procesu razmišljanja. Kada Arran odjednom ponovno počne govoriti, ja bacim pogled
na sat koji se nalazi na upravljačkoj ploči i iznenadim se kada vidim da smo sada već
sigurno jako blizu vili.

‘‘Vjerojatno ste umorni nakon putovanja.”

Osjećam se kao da sam naelektrizirana, a ne umorna. „Ne. Moj mi unutarnji sat ionako
govori da zaostajem jedan sat. Osim toga, često pišem cijele noći i već odavno nemam
uobičajen vremenski raspored.”

„To je to”, prekine me, polagano usmjeravajući auto kroz otvorene vratnice. Gume krčkaju
po šljunčanom prilazu dok se lagano zaustavljamo.

Arran odmah iskoči iz auta, ali jasno je da mi neće otvoriti vrata kada čujem škljocaj pri
otvaranju prtljažnika. Širom otvorim suvozačka vrata pa izađem i udahnem topao zrak. Na
trenutak zastanem duboko dišući i osjećam se kao da sam nanjušila buket cvijeća:
mješavinu mirisnih nota koja stvara dojam da se nalazimo u raskošnom, cvjetnom okolišu.
Iako je prizemlje bogato osvijetljeno, s obzirom na kasni sat, ono što vidim većinom je
određeno obrisom. Ali oko stražnjeg dijela vile obojene u bijelo razabirem velik vrt na
nježnim obroncima brda. Neprestano struganje cikada nalik je instrumentalnoj glazbi iz
nekog filma, prekida ga samo zvuk auta koji prolazi kroz vratnice.

Arran već nosi kovčege po stazi i ja žurim uzeti jedan, svjesna toga da su prilično teški.

„Dobro došla u Vilu Monteverdi, Brie. Nadam se da ćeš uživati u boravku ovdje.”

„Hvala ti, Arrane, sigurna sam da hoću.” Nadam se da to zvuči pozitivno, a ne sumnjičavo,
iako je sumnjičavost ono što doista osjećam.

Slijedim ga blago strmom stazom. Svjetla ima dovoljno da steknem dojam o krajoliku koji se
proteže meni slijeva i zdesna.

Udahnem omamljujući miris bugenvilije isprepletene s drvetom na lijevoj strani velike,

duguljaste zgrade ispred nas. Čak i u tom sumraku, jarke boje kao da blistaju nasuprot
mnoštvu praktički neraspoznatljivog zelenila.

Arran zastane kako bi izvukao ručku kovčega i otključao stražnja vrata. Vila je podignuta na
tri kata. Bacim pogled gore i vidim da su prvi i drugi kat okruženi balkonima. Unese kovčeg
i zastane upaliti svjetla, pa ja uđem za njim prešavši prag. Nađem se u velikom predvorju.
Odmah meni zdesna u jednoj niši stoji velika biljka; niša se nalazi u pozadini stubišta koje
vodi na prvi kat. Koraci nam lagano odzvanjaju dok hodamo usporedo sa stubama, a onda
se okrenemo kako bismo započeli s usponom. Kovčeg je težak i pomalo se mučim, ali Arran
kao da nema nikakvih problema s onim koji on nosi.

Na moje iznenađenje, ne zastanemo na tome katu, nego nastavimo dalje do sljedećeg niza
stuba koji nas vodi na završni kat. Pa, ako ništa drugo, barem će pogled biti dobar.

„Postoji ukupno osam dvokrevetnih soba s kuhinjicama. Svaka soba ima svoju garderobu i
pridruženu kupaonicu. Sobe su na ovoj strani vile malo veće od onih na drugoj strani, jer je
zgrada sprijeda građena stepenasto. Dao sam vam jednu od većih soba. Ja se nalazim u sobi
odmah ispod vaše.

Širom otvori vrata i uđemo u kratak hodnik.

„Kupaonica je lijevo, garderoba desno”, vikne preko ramena. Zastane i spusti kovčeg koji je
nosio.

S olakšanjem i ja spustim svoj, jer mi se ručka počela usijecati u dlan. Arran priđe krevetu
upaliti svjetiljke koje se nalaze sa svake njegove strane. Soba je jako velika i prozračna, dva
su zida prekrivena prozorima s izlazom na balkone. Bijele zavjese od stropa do poda
razgrnute su i omogućavaju pogled na stražnji vrt koji osvijetljen malim svjetiljkama
izgleda tajnovito i vrlo lijepo.

„Kakva predivna soba. Vila je prelijepa, Arrane”

„Smatram se vrlo sretnim što mogu živjeti ovdje. Osmišljena je za smještaj velike obitelji, ali
puna je samo onda kada vodim spisateljske radionice i utočište.” Ironija koja se ogleda u
tonu njegova glasa prilično je tugaljiva. Nisam ni bacila pogled na njegovu ruku, ali sada
vidim da na njoj nema prstena.

Stojimo i gledamo se s nelagodom.

„Ako nije prekasno, hoćeš ii mi se pridružiti uz piće na prednjoj terasi?”

„To bi bilo lijepo, hvala ti.”

„Ako se vratiš istim putem kojim smo došli, na nju vode desna vrata, odmah iza stubišta
prema donjem hodniku. Vidimo se uskoro.”

On izađe, a ja priđem prozoru pogledati van. Taj balkon je krasna ideja: na jednoj njegovoj
strani nalazi se mliječno staklo, vjerojatno razdjelnik između ove i susjedne sobe. Drago mi
je što vidim veliki, čvrsti, metalni stol i dva stolca - bit će to savršeno mjesto da sjedim i
pišem. Na drugom kraju, balkon zavija iza ugla. Istegnuvši vrat u stranu, vidim prednja
svjetla nekolicine automobila koji prolaze kroz vratnice, ali osim toga, jedina svjetla vidljiva
su u samome vrtu. Popločani je vrt neformalan, nalik na špilju s neprepoznatljivim vrstama
biljaka i grmlja koje krajoliku daju zanimljive obrise.

Sama je soba prostrana, prozračna i vrlo jednostavna. Doista je vrlo ugodna, s tim
pločicama na pođu boje vrhnja i bijelo-tamnoplavo ispruganom posteljinom. Krevet je
okrenut prema ogromnim prozorima koji se protežu od stropa do poda i gledaju na stražnji
vrt. Zid s jedne strane kreveta također je u potpunosti načinjen od stakla. Uz elegantne
stoliće staklene površine sa svake strane kreveta, na kojima stoje velike stolne lampe, sve je
uređeno minimalistički i šarmantno. Stilom doista podsjeća na boutique hotel.

U kutu su dva naslonjača čiji naslon i rukohvati čine oblu cjelinu te stolić za kavu - ugodan
dio za sjedenje s kojega se može uživati u pogledu u oba smjera. Otkrivam da se u kupaonici
nalazi i kada i tuš-kabina, kao i umivaonik i zahod. Ogromna garderoba u koju možete
ušetati dovoljno je velika da u nju mogu unijeti kovčege i uredno ih spremiti ispod jedne od
sipki s vješalicama.

Na trenutak se osvježim, počešljam i krenem u prizemlje.

Vrata koja vode u prostoriju koja je ujedno kuhinja i blagovaonica odškrinuta su. Kada ih
gurnem da se otvore, uđem u prostranu sobu čiji je cijeli prednji zid od stakla i gleda na
dobro osvijetljenu terasu. To je otmjeno, suvremeno uređen životni prostor i u oštroj je
suprotnosti s ugodnim sobama moje prizemne kućice iz devetnaestoga stoljeća izdužena
tlocrta.

„Savršeno si pogodila trenutak. Što ćeš popiti? Imam praktički sve.”

Blistavi kuhinjski ormarići čistih linija zanimljive su nijanse boje kave, koja se savršeno
slaže s blijedožutim mramornim podnim pločicama što se protežu cijelim imanjem.

Arran otvori vrata jednog ormarića i otkrije mali bar za koktele, uključujući hladnjak za
vino.

„Imaš li rosea?”

„Imam mjesni rose, Chiaretto, koji se radi od istoga grožđa od kojeg se radi i rubinsko
crveno talijansko vino Bardolino. Mogu ti ga preporučiti: suho je, čisto i voćnog okusa.”

„Savršeno, hvala ti.”

„Mislim da ću ti se pridružiti. Ja sam noćna ptica i rijetko kada idem spavati prije dva ujutro.
Mislim da mnoštvo pisaca razvije nepravilne obrasce spavanja”, dometne.

Bacim pogled na zidni sat i iznenadim se kada vidim da je tek jedanaest i deset.

„Kada će doputovati grupa?”

Stojim i promatram kako Arran puni pladanj tanjurićima punim maslina, sira, kuhanog
mesa i košaricom kruha. Dodaje malo ulja za umakanje i balzamičnog octa pa se okrene
prema meni.

„Sutra u vrijeme ručka. Ako bi mogla ponijeti vino i čaše, mislim da imamo sve.”

Stavivši pod ruku dva podloška za tanjure, bez ikakva vidljiva napora podigne pladanj i
krene prema napola otvorenim kliznim vratima koja vode na terasu. Čim izađem van na
noćni zrak, pogled mi privuče nešto na lijevoj strani: bazen popločan plavim pločicama i
potpuno rasvijetljen. Površina vode kao da svjetluca u ritmu pulsiranja bazenskih svjetala.

„Opaaa, predivan bazen”, kažem, ali kad se okrenem, pogled mi se smiri na prizoru ispred
nas.

„Ovo ti je prvi put da vidiš Citta di Salo? ” Kada izgovori ta] talijanski naziv, glas mu poprimi
vrlo šarmantan naglasak. No, njegov je glas važan dio njegova posla voditelja u
dokumentarnima.

Razmišljajući o promjenama u njegovu izgledu otkako sam ga posljednji put vidjela na

televiziji, posebno s obzirom na njegovu frizuru, mislim da taj novi stil ublažava cjelokupan
njegov izgled i čini da izgleda mlađe, I malo manje ukočeno. No, sada je kod kuće i očito je
da je opušten.

„Da, oduzima dah, iako je u ovo doba noći tek sjenka nasuprot moru i nebu. Zbog svih tih
treperavih svjetala izgleda poput ogrlice obješene nasuprot tamnoplavoj pozadini. Koliko je
udaljen? Bit ću iskrena i reći da nisam imala vremena istražiti područje jezera Garda, jer
sam imala previše posla. Nisam bila baš sigurna na kojem je priobalnom dijelu jezera
smještena vila. Bila sam na obali oko Amalfija i posjetila sam Rim, ali nisam imala priliku
razgledati više od toga.”

Kada sam konačno prestala govoriti, lagano sam ostala bez daha. Shvatila sam da sam
popustila pred svojom živčanošću i na moj užas izgovarala sam prvu stvar koja bi mi pala
na pamet.

Ulije malo vina u dvije čaše i pruži mi jednu. Svoju je podignuo uvis kako bismo mogli
nazdraviti.

„Dobro došla, Brie, i hvala ti što si uskočila u posljednji tren. Doista je lijepo ovdje i nikada
se ne umorim od toga pogleda. Odavde do sela samo je osam kilometara, ali u utorak ćeš ga
vidjeti izbliza.”

Njegova dobrodošlica zvuči iskreno i čini se da mu je drago što sam ovdje. Kucnemo se
čašama.

Zagledam se preko ogromnog jezera koje je duboko ispod nas - ništa nam ne zakriva
pogled. Uživam u gutljaju vina i zadivljena sam: lagano je i osvježava. Ne mogu a da ne
pomislim kako je sve nadnaravno, s obzirom na to da sam u ovo doba obično kod kuće u
pidžami i pišem do kasno u noć.

„Jezero Garda mnogo je veće nego što sam mislila. Čini se beskrajnim.”

Arran kimne, otpije gutljaj vina i stavi čašu na stol ispred nas.

„Molim te, posluži se. Nadam se da nemaš otpor prema konzumaciji sira ovako kasno
navečer. To je mjesno proizvedeni Casat, koji je sazrijevao u ulju i malo je jače začinjen, a
ovo je Tremosine. Meke je teksture i profinjenog, mirisnog okusa. Ovo je goveđa kobasica,
poznata kao Pozzolengo, a onda slijede meni omiljena Lonzino, sušeni svinjski kare, i
Cotechino, kuhana svinjska kobasica.” Pruži mi tanjur pa nastavi. „Da, jezero se prostire na
370 četvornih kilometara. Gradić Salo ispod nas smješten je u podnožju planine
San Bartolomeo, koja se uzdiže nama slijeva.”

Dok promatram hranu, čini se da sam više gladna nego što sam mislila da jesam, pa bacim
čeznutljiv pogled prema kruhu. Želim li se sutra osjećati bolesnom, pitam se? Umjesto toga,
odlučim kušati pomalo od nekolicine namirnica, uključujući Tremosine, koji je mek, dodam
tome nekoliko maslina i posegnem za zdjelom svježega voća da si napunim tanjur. Vidim da
me Arran promatra sa zanimanjem.

„Zašto je jezero dobilo ime Garda, što, pretpostavljam znači braniti, štititi?” upitam kako bih
mu skrenula pozornost.

„Da, to je stražarsko mjesto ili promatračnica. Govori se da je dobilo ime po gradiću Gardi,
koje je u jednom trenutku u povijesti imalo tvrđavu. Važno je zbog svog strateškog položaja
na jugoistočnim obalama. No Venecijanci su uništili tvrđavu, preuzeli nadzor nad jezerom
Garda i držali ga gotovo četiristo godina. Jezero je nastalo prije milijun i pol godina, kada je
ogromni pijemonski ledenjak skliznuo sa zapadne strane Dolomita i oblikovao dolinu. U
obliku je sjekire, a mi smo smješteni na zapadnom rubu njegova najšireg dijela.”

Sir je izvrstan i žvačem brzo, ne zato što sam gladna, nego zato što imam još jedno pitanje,

„Što je pijemonski ledenjak? Poznata mi je ta riječ, ali ne u kontekstu ledenjaka.”

Smiješi se, ali taj je smiješak topao, a ne podcjenjivački.

„To je ono što se događa kada se ledenjak spusti u dolinu s planinskih vrhova, kada se izlije.
To je preljev... bilo bi to vjerojatno najbolje objašnjenje. Kada posjetimo Salo, vidjet ćeš
kako šetnica kruži oko jezera. Prelijepo je, iako sam ja pristran, jer ovo mi je veći dio godine
dom.”

S Arranom je puno lakše razgovarati nego što sam mislila da će biti. Čini se da mu je ugodno
u mojemu društvu i osjećam se vrlo opuštenom.
„Carrie kaže da pišeš ljubavne romane i da bi se to moglo pokazati praktičnim. Jedan iz prve
skupine pisaca koja dolazi sutra također piše isti žanr. Potražio sam te Online i doznao da
pišeš o drskim, odlučnim ženama i seksi, mišićavim tipovima. Pretpostavljam da se između
ljubavi i erotike provlači vidljiva granica?”

Nije mi se svidio njegov ton kada je ponovio sažetak opisa mojih romana, jer u glasu mu se
začulo da se dobro zabavlja, ali odlučila sam pomisliti da mi se to samo učinilo.

„Postoji mnogo različitih tumačenja, ali ja volim jednostavnost. Erotika je situacija u kojoj je
seks temelj sukoba; seks je središnja tema. Romansa pokriva širok spektar pričanja priče,
od slatkog i jednostavnog, mladić upoznaje djevojku, do ljubavne priče kroz koju se proteže
seks i u kojoj je razina topline malo povećana.”

„Razina topline?” Podignuo je obrve.

Ignoriram to pitanje i uzimam još maslina i krišku kobasice.

Arran nadopuni čaše vinom, a ja osjećam da me promatra.

„Tvoja biografija kaže da si prvi roman objavila kada ti je bilo samo dvadeset. Ne želim biti
nepristojan, ali to je prenježna dob da bi u njoj opisivala prizore pune seksa.” Pokušava li
on nešto insinuirati? Pa, ja mislim da je to nepristojna i nametljiva tvrdnja. Izmišljene priče
nisu utemeljene na iskustvu iz prve ruke, a umjetnost vođenja ljubavi nije atomska fizika.
Možda je moj prvi pozitivni dojam o njemu ipak bio pomalo nagao i što sam ga bolje
upoznavala, manje mi se sviđao.

„Ti misliš da je sve što pišem osobno iskustvo?”

Touche. Izgleda šokiran mojim izravnim odgovorom i brzo odmahne glavom.

„Nisam... hoću reći, možda bih trebao drukčije postaviti pitanje. Je li bilo teško ući u žanr u
kojem su očekivanja čitatelja jako visoka, s obzirom na taj posebni vid priče? Kada si počela
pisati, teško da si imala mnogo osobnog iskustva.” Prasnem u smijeh. Ako me pokušava
uvrijediti, neću ga shvaćati zaozbiljno,

„Ponosim se time da uvijek ispunjavam očekivanja svojih čitatelja”, odgovorim zaigrano,

„Noja prvenstveno pišem suvremenu žensku beletristiku o međuljudskim odnosima i
stvarnom životu. U redu, potraga za istinskom ljubavlju dio je toga pisanja, ali ne traži li
većina ljudi nekoga koga će voljeti? Nakon tri knjige i s Carrie pokraj sebe, razbuktala sam
vrućinu i evo me ovdje.”

„Dakle, seks se dobro prodaje?”

Ne mogu odrediti je li zajedljiv ili je iskreno zainteresiran, ali ton njegova glasa u mojim
ušima zvuči pomalo neodobravajuće.
Tako je.

„Dakle, kako glasi tvoja definicija ljubavi?”

Ovo mi počinje izgledati nalik na španjolsku inkviziciju: što god rekla, odgovor će biti
pogrešan, jer Arran Jamieson očito ljubav ne shvaća ozbiljno i točka. Pa, tu igru mogu igrati
dvije osobe. Ne moram ti objašnjavati svoje stavove, gospodine, ni opravdavati se. Zato je
sada vrijeme da stavim svoju masku.

„ Volim biti spisateljica čije se knjige izvrsno prodaju u cijelome svijetu. Rekla sam
dovoljno.”

On ušuti, pretvarajući se da se usredotočio na jelo, ali primjećujem da se samo igra hranom

na tanjuru. Iako me razgovor jako počinje živcirati, počinjem se osjećati kao da se
međusobno zadirkujemo i nadmudrujemo. Kao da se igra mnome. U njegovu ponašanju ima
nekakve hladnoće koja nije neprivlačna. Posjeduje tu nekakvu blagu tugaljivost,
tajanstvenost koja je vrlo privlačna kada se promatra na djelu.

„Ah, izbjegavaš pitanje. Čini se da ni ti seks ne shvaćaš ozbiljno.” Arranov je glas prožet
smijehom. Stvar nije u tome da ni ja seks ne shvaćam ozbiljno, samo je prokleto sigurno da
njemu ne moram objašnjavati svoje stavove!

„Za mnogo ljudi seks je samo izvor zadovoljstva. Ne znači ništa dublje i sve dok se odvija
između dviju odraslih osoba koje su pristale na njega i koje nisu u vezi s nekim drugim, u
čemu je problem?”

Znam da se čini kao da zagovaram neobvezni seks i da sam netko tko piše samo zbog
zarade, ali ništa od toga nije istina. Pišem zato što mislim da mnogi ljudi trebaju junaka u
svome životu, a neki ga nikada ne pronađu. Osim toga, pisanje je moje zadovoljstvo u kojem
potajno uživam, čak i više nego u čokoladi, i to nije samo zanimanje. Ali on me živcira.
Gunđava sam možda zato što sam umorna, ali ustanem, više nego spremna poželjeti mu
laku noć. Osim toga, ako moraš nekoga zamoliti da ti definira ljubav, onda sasvim sigurno
nisi u stanju do kraja dokučiti odgovor.

„Hvala ti što si me dočekao na aerodromu i hvala ti na večeri, Arrane. Je li devet ujutro

dobar trenutak da ti budem na raspolaganju?”

„Devet ujutro bit će u redu. Proći ćemo zajedno kroz raspored za sljedeći tjedan. Laku noć,
Brie, lijepo spavaj.”
9
Ledeni početak usprkos suncu

Prošle sam večeri popila samo dvije čaše vina, ali probudila sam se s jakom glavoboljom.
Shvatila sam da sam vjerojatno dehidrirala i krenula u prizemlje uzeti malo vode. Iako je
soba lijepa, nedostaje joj nekoliko stvari. Nema, zapravo, ničega što bi joj podarilo osobnost
i nedostaje joj barem nagovještaj ženskoga dodira. To je čudno, jer mislila sam da je Arran
oženjen.

Kada sam ušla u kuhinju, stajao je okrenut leđima i nešto pjevušio ispod glasa. „Dobro jutro,
Arrane.”

Okrenuo se i imao hrabrosti odmjeriti me od glave do pete prije nego što je odgovorio na
moj pozdrav. Čini se da je moja jednostavna haljina do koljena cvjetnog uzorka u crvenoj i
ružičastoj boji izazvala reakciju, a ja sam se trudila skriti nagovještaj osmijeha koji mi je
počeo razvlačiti usne.

„Došla sam po malo vode, zapravo. Ali volim i kavu, ako ti nije problem, a uzet ću i malo
voća.”

„Kakvu piješ? Americano, espreso, kapučino?” upita Arran i posegne prema kuhinjskom
ormariću pred sobom.

„Americano, bez šećera, hvala ti.”

Umetne patronu s kavom u aparat i pritisne prekidač, a onda se okrene uzeti bocu vođe iz
hladnjaka.

„To baš nije neki doručak”, govori pružajući mi kavu i vodu. „Hladnjak je uvijek pun, pa
uzmi što god želiš i kada god želiš. Ja ga punim samo namirnicama za doručak i užinu, osim
napitaka, jer je restoran nedaleko odavde, možeš do njega prošetati nizbrdo, i to me
spašava gnjavaže s kuhanjem. Ti nisi jedna od onih osoba koje su neprestano na dijeti i oko
toga dižu veliku prašinu?”

To zvuči optužujuće.

„Nisam. Samo pazim na to što jedem i izbjegavam gluten kad god mogu, jer me od njega boli
glava.”

Izostavim onaj dio s napuhnutim trbuhom i podrigivanjem. Tek što sam pomislila na to,
morala sam se spriječiti da napravim grimasu. Srećom, dok razgovaramo, okrenut mi je
leđima.

„Kako si spavala?”
Istini za volju, spavala sam dobro i probudila se u pet kako bih počela pisati. Ne sramim se
priznati da sam zlovolju istresla iz sebe kroz svoje književne likove, pa je Izzie Ethana
upravo na maestralan način postavila na njegovo mjesto. Ali mnogo ljubavnih priča počinje
likovima koji se ne zaljube odmah jedno u drugo. Jednako je i u životu, nije li tako?

Potisnem uzdah. Ako će Arran biti težak, jednostavno ću oko sebe podignuti zid, a njega
odlučno držati s druge strane. Očito je jako dobro potkožen i kreće se u različitim
krugovima, ali neću tolerirati da me itko podcjenjuje.

„Jako dobro, hvala. Vratit ću se za jedan sat. Moram dovršiti poglavlje.”

Tek je bilo prošlo osam, pa ću imati dovoljno vremena.

Baci pogled prema meni, lagano namršten.

„Nisam znao da ćeš raditi jutros. Sinoć smo se razišli prilično kasno, nakon cijelog dana
putovanja. Meni je... mm... žao ako sam rekao nešto što te je uznemirilo. Otišla si prilično
naglo.”

Sada si želi olakšati savjest.

„Ne brini se o tome, Arrane. Dobivam mnogo takvih reakcija ljudi koji ne čitaju žanr koji
pišem. Bila sam umorna, ali navikla sam preživljavati s pet sati sna noću, pa sam sada
odmorna.”

Bio me je natjerao da se osjećam nelagodno i odlučila sam ne dopustiti da se to ponovno

dogodi.

„Dobro. Onda, vidimo se malo kasnije. Idem pojesti nešto za doručak, a onda ću vani na
terasi postaviti stolove. Grupa će doći oko dvanaest i trideset. U zračnoj će ih luci dočekati
minibus, pa imamo dovoljno vremena pripremiti sve.”

Sinoć je rekao da je sastanak u devet i ne namjeravam se vratiti u prizemlje do tada, iako je

zvučao pomalo razočarano što mu se neću pridružiti na doručku.

Nakon što sam toga jutra rukopisu dodala tri tisuće novih riječi, isključila sam prijenosno
računalo osjećajući se zadovoljnom. Ponekad je dobro pisati kada si u drukčijem
mentalnom sklopu, jer te emocije uneseš u svoju priču, jadna je Izzie ostala sama u
restoranu, jer je Ethan imao hitnu situaciju na poslu. Nije se sjetio njihova sastanka do
nekoliko sati poslije, kada je došao kući umoran i pod stresom. Ona je bijesna na njega i
jutros je bilo lako napisati dijalog između njih dvoje i optužbe koje su dobacivali jedno
drugom tijekom svoje prve svađe. Između njih raste sukob, ali vrijeme je da se ogule slojevi
i da doznamo zašto.
Jučer sam se malo razočarala u Arrana, jer mi je prvi dojam bio kako sam prerano
pretpostavila da je suzdržan. Potom se potpuno promijenio i kao da je želio da mu
opravdam svoj rad, kao da romansu nije smatrao ozbiljnim žanrom. Mogao bi biti mlađi
nego što sam mislila. Sada kad sam ga vidjela izbliza, pretpostavljam da je u svojim
srednjim tridesetima, ali njegov je stav prožet neodobravanjem; bila je to reakcija koju
biste očekivali od znatno starijeg muškarca. Jednako tako, ne podnosim pisce snobove. Da i
ne spominjem da je to uvreda čitateljima ljubavnih romana u cijelome svijetu.

No odat ću mu priznanje; doista dobro nosi tu svoju tugaljivost, prilično intenzivnu sjetu.
Kao netko tko provodi mnogo vremena stvarajući književne likove koji zrače istom
energijom, znam da su upravo zbog toga toliko neodoljivi. Bilo bi dosadno da su to sretni,
brbljavi ljudi.

Mobitel mi se oglasi s ping i primim odgovor od Mel. Sinoć nakon dolaska poslala sam
tekstualnu poruku i mami i Mel. Mama je odgovorila odmah. Prirodno, očekivala sam da ću,
čim se probudim u pet ujutro, zateći Melinu poruku, ali nije bilo ničega. Sada sam osjetila
olakšanje što mi se javila.

Oprosti! Do kasno u noć bila sam na Skypeu s Rossom. Razgovarali smo satima i sada doista
ne mogu dočekati naš večerašnji sastanak! Drago mi je što ti je let prošao bez
nekih posebnih događaja i nadam se da će ti današnji dan proteći dobro. Želim ti sve
najbolje i nemoj biti živčana. Čujemo se uskoro, jer ne mogu dočekati doznati sve o njemu.
Mx

Uzbuđena sam zbog nje. Ti prvi leptirići koje osjetiš kada ti netko privuče pozornost
prožmu te cijelu, uzbude te i šteta je što je to pojava kratka daha. Suđeno im je da ih
zamijene znatno dublji osjećaji, naravno, ali ja to tek moram iskusiti na svojoj koži. Mel je to
već doživjela, ali tko je mogao pretpostaviti da će se Justin u ljubavi pokazati površnim,
nestalnim i preljubnikom?

Dvije su minute do devet i ja silazim u prizemlje i odlazim na terasu. Arran je postavio niz
malih, drvenih stolova i spojio ih u jedan dugačak. Za njim bi vjerojatno udobno moglo
sjediti tucet Ljudi, pa će biti dovoljno velik za osmero. Upravo je postavljao i drugi
suncobran jarkoplave boje, kada sam prošla kroz vrata.

„Skoro sam gotov.” Ugurao je šipku suncobrana u prorez između dvaju stolova i otvorio ga.
„Moram svratiti u ured obaviti papirologiju; hoćemo li obići prizemlje, da ti pokažem gdje je
što?”

Kimnem i krenem za njim unutra.

Danas ponovno izgleda vrlo opušteno u trapericama pomalo vrećasta kroja i tamnoplavoj,
pamučnoj košulji kratkih rukava. Nema sumnje u to da je Arran privlačan oku i da može biti
šarmantan, ali nešto tu nedostaje. U njegovu glasu... izravan i otresit ton nema nagovještaja
iskrene topline, Podsjeća me na glas Richarda Burtona iz jednog crno-bijelog isječka koji
sam gledala prije mnogo godina. Izvodio je Shakespearea i kada sam ga čula kako govori,
naježila sam se. Strast je proizlazila iz njegova promuklog, odsječnog izgovora riječi u
kojemu nije bilo nikakve topline.

Kada je Arran u pitanju, ne mogu uprijeti prstom u ono što ne valja - čini mi se kao da je na
oprezu kada sam ja u pitanju. Pitam se je li takav samo u mojemu društvu ili se tako ponaša
pokraj žena općenito? Mogao bi biti tip koji brije isključivo na tipično muške stvari,
pretpostavljam, ali definitivno nije srdačan. Pa, uskoro ću to doznati kada dođu ostali.
Arran me je kroz kuhinju-blagovaonicu poveo u ogromnu dnevnu sobu s pogledom na
bazen i jezero. Ispred te strane vile raskošno je mediteransko bilje bilo odrezano nisko, za
razliku od druge strane gdje je bilo nekoliko visokih čempresa, stabala limuna i maslina
koja su djelomično zaklanjala pogled.

U sobi se nalazilo pet velikih, prljavobijelih, kožnatih sofa posloženih oko stolića za kavu
dugačkog otprilike metar i osamdeset. Sastojao se od blistavog stakla postavljenog na veliki
kameni blok. Njegova je namjera očito bila potaknuti neslužbene razgovore. To je bila soba
koja je trebala zadiviti, s nevjerojatnim pogledom na planine koji se pružao ispred vile i s
jedne njezine strane. Primijetila sam da nema televizora, iako je postojalo nešto što je
nalikovalo kinoprojektoru pričvršćenom prilično visoko na zidu iznad vrata. U drugim se
prostorijama vile ne čuje rashladni uređaj, ali u ovoj sobi definitivno je čujno njegovo tiho
zujanje.

Pogled mi je privukla vrlo skupocjena i krajnje suvremena komoda od orahovine. Godovi

vidljivi u drvu prelijepi su. Komoda stoji na niskim, kromiranim nogama i estetski je ugodna
oku.

„To je Wrensilvin HiFi audiosustav. Tu možeš slušati glazbu na svemu - od gramofonskih

ploča do MP3-formata. Kvaliteta je zvuka zapanjujuće dobra i spojen je na zvučnike koji se
nalaze na terasi.”

Skupocjena je to oprema, u to nema sumnje, i ovaj muškarac očito voli glazbu. Okrenem se
napola i slijedim Arrana prema stražnjem zidu. On širom otvara vrata smještena ispod
kinoprojektora. „Radna je soba ovdje.”

Kao u dnevnoj sobi, i ovdje se širi pogled na dvije strane, samo u ovom slučaju na stražnji i
pokrajnji vrt. Iz moje sobe vidi se ista stvar. Pokraj toga staklenog zida stoji
predimenzioniran radni stol, a ja se pitam ometa li to prelijepo zelenilo Arranovu
pozornost dok u svojim romanima opisuje te sumorne prizore.

Pročitala sam već dvije trećine njegove knjige i, iako priznajem da vojna tematika nikada
neće biti ono što bih voljela čitati, poštujem njegovu strogu posvećenost detaljima. Mnogo
sam naučila o taktičkoj strani neke bitke i o načinu na koji se raspoređuju trupe. Ali nije mi
trebala sva ta krv i razaranje; moja bi mašta lako mogla popuniti te praznine.

Njegov je stol uredan i dobro organiziran; pribor izgleda skupocjeno, a njegov je monitor
gotovo veličine omanjega televizijskog ekrana; od one vrste koja vam omogućuje da radite
na nekoliko dokumenata istodobno.
Kad sam se okrenula, iznenadila sam se vidjevši da je zid iza nas fonoteka puna
gramofonskih ploča. Nigdje u vili nisam vidjela ni jednu knjigu, a sada, u ovom privatnom
prostoru, njegove najdragocjenije stvari su gramofonske ploče?

„Imaš zanimljivu zbirku, Arrane.” Nemam pojma koliko se gramofonskih ploča nalazi ovdje
- sve su prelijepo poredane unutar pregrada umetnutih u zid,

„Moj djed s očeve strane bio je dirigent i redatelj glazbenih predstava. Zvao se Quinn. Rođen
je u Škotskoj, ali odrastao je u Surreyju. Studirao je u Beču, a onda se preselio u Italiju i tu
bio slavan zbog svoje umješnosti na pozornosti i široka raspona glazbenih stilova. Bio je
štovan zbog svoga izvođenja Mozartovih, Straussovih i Wagnerovih djela. U svoje vrijeme
vodio je najveće svjetske glazbene orkestre. Nažalost, umro je prije nekoliko godina i još
uvijek mi nedostaje.”

Po izrazu Arranova lica, vidim da ga pomisao na djeda doista rastužuje.

„Dakle, odgojen si na klasičnoj glazbi i operi?”

Kima glavom, „Moj otac obožava glazbu, iako su oba moja roditelja umirovljeni liječnici.”

„To je sigurno bilo nadahnjujuće djetinjstvo; bio si okružen obitelji koja je strastveno
voljela glazbu i kretao se u akademskom društvu.”

Pogleda me oštro, kao da sam ga oneraspoložila,

„Ja slijedim vlastiti put, Nakon što sam doktorirao povijest, studirao sam interaktivne
medije na Sveučilištu York. Projekt na kojem sam radio na kraju razvili smo u televizijsku
seriju, a time je počela i moja karijera voditelja u dokumentarcima.”

Znam, pogledala sam nekoliko epizoda. Ali ne izgovorim to naglas. Pitam se zašto je tako
osjetljiv. Moje pitanje ni na koji način nije bilo uvredljivo. Jesu li njegovi roditelji od njega
očekivali nešto drugo, iako se očito jako dobro snašao u životu? Živi povlaštenim životom.

„To je veliko postignuće. Odakle tvoj interes za ratovanje i vojnu povijest?”

Vidjela sam da mu je sve više neugodno i pitala sam se bih li se trebala povući, ali on se
sinoć nije tako ponašao prema meni, a ja ne vidim zla u svojim pitanjima. Zanima me
njegovo zaleđe.

„Imao sam dadilju, zvala se Hope. Ponekad smo odlazili u posjet njezinu ocu koji nam je
pričao priče o Drugom svjetskom ratu. Shvatio sam zašto je dobila to ime. Njezin je otac bio
hrabar čovjek ladice pune medalja, a ipak je bio vrlo skroman. Služio je svojoj zemlji i usput
izgubio ruku. No.. ”, Arran pogleda na svoj ručni sat, „vrijeme leti.”

Znam da je medicina vrlo plemenita i zahtjevna karijera, ali ako imaš djecu, moraš odvojiti
vrijeme za njih. Ako se roditelji usredotočuju isključivo na svoju karijeru, dijete će sigurno
osjećati da im nije na prvome mjestu. Pa ipak, to ovisi o okolnostima. Može se primijetiti da
u vili nema obiteljskih fotografija, a rekao je da ovdje provodi većinu vremena.

Arran ulazi u dnevnu sobu, nakon što je zgrabio kutiju koja je stajala na stolu. Vodi me
prema hodniku. Blizu vrata koja vode u stražnji vrt nalazi se mali zahod s umivaonikom.
Vraćamo se u kuhinju, a vrata u kutu vode nas u praonicu i iz nje u smočnicu.

„Gosti jedino ne smiju u moju radnu sobu. Slobodno se služi svim prostorijama. Ako želiš
slušati ploče, imam katalog naslova i bit ću i više nego sretan pustiti ti sve što odabereš
jedno za drugim.”

„Primijetila sam da nemaš knjižnicu.”

Pogleda me preko kutije koju nosi i nasmiješi se. „To čuvam kao iznenađenje kada stignu
naši gosti”
10
Pitanje na koje je, recimo, teško odgovoriti

Vrativši se u kuhinju, Arran me zamoli da iz hladnjaka uzmem dvije boce vode. Okrene se
na petama i vrati na terasu. Neobično, ali kutiju odnese na udaljen kraj stola, a ja sjednem
na stolac koji se našao ravno ispred mene, nasuprot njemu i pogledu na krajolik. Ne mogu a
da se ne upitam zašto je to učinio. Zbunjuje me. Možda je samo pristojan kada se tako
okrenuo od pogleda na zapanjujuće lijep okoliš.

„Dodaj mi telefon i utipkat ću ti svoj broj. Ako ikada budeš nešto trebala, možeš mi poslati
poruku”

Promatrala sam ga kako tipka i vraća mi telefon. Potom skida poklopac i iz kutije izvlači
nekoliko ispisanih listova formata A4.

„Raspored je prilično jednostavan, jer se svakoga tjedna ponavlja jedno te isto.” Pruži mi
dva lista. Na prvoj je stranici cijeli mjesec podijeljen na dane u tjednu. U svakoj je kućici
kratak opis dnevnih aktivnosti i pokraj njega popis polaznika po tjednima.

„Kada grupa stigne, obično ljudima dam pola sata da se smjeste u sobe, a onda se okupimo
ovdje na ručku koji se služi po principu švedskoga stola. Antonio iz mjesnog restorana La
Pergola doći će s konobaricom i negdje između podneva i jedan poslužiti hranu u
blagovaonici. Na drugom je listu plan rasporeda po spavaćim sobama; na svakoj piše ime
gosta. Bit će brže ako grupu podijelimo na dva dijela i otpratimo ih u sobe. Ja ću odvesti
goste čije su sobe na prvome katu, ako bi ti mogla na sebe preuzeti one koji su na
posljednjem. Kada se svi okupe oko stola, jest ćemo ovdje i opušteno porazgovarati kako
bismo se svi međusobno upoznali. To je način za koji se čini da dobro funkcionira.”

Pogleda me prvi put, kao da odjednom traži moje odobravanje. Opušteno mu se nasmiješim
i usredotočim na raspored.

„Nedjelja je slobodan dan i potpuno je neslužbeno organiziran, kako bi se novopridošli

smjestili i međusobno upoznali. Pet glavnih seansi traje od ponedjeljka do petka i svaka
traje oko tri sata, s početkom točno u devet sati ujutro. Ti si na redu za seansu u utorak.”

Bacim pogled na naslove radionica.

• Ponedjeljak - stil, struktura i zaplet

• Utorak - kako oživiti likove knjige

• Srijeda - kako preživjeti spisateljsku blokadu i postupak uređivanja rukopisa

• Četvrtak - reklamni sadržaj knjige, sažetak i predstavljanje knjige agentu/izdavaču

• Petak - vaša autorska platforma i marketinške osnove

„Primijetit ćeš da postoje dvije organizirane turističke ture. U utorak poslijepodne otići
ćemo u Salo, a srijedu poslijepodne i večer provest ćemo u Veroni. Nakon odrađenih
radionica, fleksibilan sam što se tiče organiziranja seansi jedan na jedan. Zanimanje za to
varira; neki vole što je moguće više vremena provoditi pišući u miru. Pretpostavljam da ćeš
biti otvorena za rad jedan na jedan na temu karakterizacije likova?”

„Naravno. Ovoga tjedna imam samo još jednu obvezu koju moram odraditi, a to je intervju
preko Skypea, u petak u tri poslijepodne.”

„Dobro. Mislim da smo sve pokrili. Je li to intervju za novine?”

„Ne, istraživački. Razgovarat ću s Jordanom Lewisom, možda si čuo za njega”

Arran me pogleda odmahujući glavom. „To mi ime ništa ne govori.”

„On je borac u kavezu i jedno od vrhunskih imena u tome sportu.”

Izraz Arranova lica ne da se opisati.

Nakon što smo utonuli u tišinu, otvorim svoju bocu vode i otpijem nekoliko gutljaja samo
kako bih imala što raditi. Ako ništa drugo, tu barem ima mnogo toga što privlači pogled pa
okrenem glavu od Arrana i zagledam se u iskričavo plavo jezero. Već je vruće, iako je sunce
još nisko na nebu, pa spustim naočale s vrha glave na nos kako bih smanjila bljeskanje.
Sunčeve zrake kao da me obavijaju, isijavajući iskre energije. To je jedan od onih dana kada
osjećate kako je lijepo biti živ. Toplina se probija do središta moga bića i osjećam se
smirenom, zadovoljnom. Mnogo je vremena prošlo otkako sam se tako osjećala i bilo mi
je drago što mogu zastati i jednostavno uživati u tome.

Arran se uposlio puneći fascikle blokovima za pisanje, lecima s osnovnim informacijama i

olovkama. Čini se da ne treba pomoć, pa ustanem, prijeđem terasu i siđem na veliki
travnjak koji se naginje prema niskom zidiću. Čujem samo ptice, povremeno cvrčanje
cikada koje dopire odnekuda iz blizine i tu i tamo brujanje motora koji usporava na cesti
što vijuga nizbrdo. Pogled na jezero Garda nevjerojatno je lijep i znam da ga čak ni
profesionalni fotograf ne bi mogao snimiti tako da prikaže svu njegovu ljepotu. Razmjeri
toga prizora ispred mene čine da se osjećam poput točkice u krajoliku. Da se nalazim dolje i
gledam uvis, možda bih se malo i bojala stajati tamo, na izbočenoj stijeni koja se nalazi na
polovini strmoga brda. A ipak, nemam osjećaj da se vila i njezini vrtovi drže na rubu -više
izgledaju kao da su se udobno ugnijezdili u teren.

Dodatna pogodnost vile smještene ovdje u Šumovitim brdima panoramski je pogled i na

pamet mi pada Arranov opis ogromnog jezera. Doista je dugačko dok se tako proteže preda
mnom. Gledajući tako preko zida obronke brda koji se spuštaju prema jezeru, vidim da se
ono širi u nešto što doista nalikuje sječivu nekakve drevne sjekire. Ali neke stijene strše
dovoljno van da zaklone dijelove pogleda oko samoga jezera.
Začujem udaljen zvuk zrakoplova koji leti visoko iznad moje glave i to me podsjeti da će u
vili uskoro biti mnogo živahnije nego što je sada. Okrenem se i vidim da je Arran dovršio
kompletiranje fascikala i otišao. Sve je vratio u kutiju koja sada stoji ispod stola.
Pretpostavljam da je vrijeme poći u šetnju. Ako sada napravim nekoliko krugova po vrtu,
nadam se da ću poslije uspjeti negdje ubaciti dužu šetnju.

Arran se široko smiješi i rukuje s gostima pozdravljajući ih dok izlaze iz minibusa. Vozač
unosi njihove torbe, ostavljajući ih u hodniku, dok Arran sve polaznike vodi na terasu. Ja
hodam na začelju, usmjeravajući ostale.

„Ovdje ćemo ovoga tjedna održavati seanse, a za pola sata okupljamo se na ručku. Usput
ćemo se i službeno upoznati. Ako bi Rick, Tom i Will bili toliko ljubazni da krenu sa mnom, a
Silvia, Kris i Yvonne s Brie, otpratit ćemo vas u vaše sobe”

Ne znam je li slučajnost što postoji muški i ženski kat i što se grupa sastoji od jednakog
broja muškaraca i žena. Carrie kaže da kod njega postoji lista čekanja, pa pretpostavljam da
može odabrati svoje polaznike. Pitam se zašto ne organizira više tečajeva? Pretpostavljam
da se njegova karijera sastoji od više ogranaka i sigurno neprestano žonglira njima.

Žamor čavrljanja živahan je dok polaznici uzimaju svoje kovčege i uspinju se stubama. Svi
su dobro raspoloženi i uzbuđeni tjednom koji je pred njima.

Silvia i Yvonne vjerojatno su u svojim ranim četrdesetima, ali Kris je nekoliko godina mlađa
od mene, rekla bih. Nakon što sam bacila pogled na nacrt toga kata i uputila Silviju i Yvonne
do njihovih soba, vodim Kris u sobu koja je pokraj moje. Kada uđe za mnom kroz vrata i
ugleda prizor krajolika koji se širi pred njom, zaprepašteno zastane i zadivljeno duboko
udahne.

„Predivno! I ne mogu vjerovati da stojim pokraj one Brianne Middleton. Ne može biti bolje
od ovoga! Izgledate toliko drukčije u odnosu na fotografiju koja je na poleđini vaših knjiga.
Mnogo ste vitkiji, a frizura vam je sada tako moderna.“

Izgleda kao da jedva suzdržava uzbuđenje dok bučno odlaže kovčeg na pod.

„Ups, oprostite zbog ovoga. Hoćete li cijelog tjedna biti ovdje?”

Nasmiješim joj se ohrabrujuće. „Da. Stopalo Kathy Porter u gipsu je, pa sam uskočila
umjesto nje.”

„Zvučat će pogrešno ako kažem da sam oduševljena zbog toga, ali znate što sam željela reći.
jadna Kathy i sve to, ali opa! Mislim: ajme! Dobivat ću spisateljske savjete od meni omiljene
autorice: to me jednostavno oduševljava.”
Pa, lijepo je dobiti pozitivnu reakciju, ali počinjem se pitati u što sam se uvalila dok se brzo
povlačim. Pridružim se Arranu u kuhinji dok on na pladanj postavlja čaše i raznolike hladne
napitke.

„Mogu li ja nekako pomoći?”

„Ne, praktički sam gotov, O, zvono na vratima. Molim te, pusti unutra Antonija i njegovo
osoblje pa ćemo se povući na terasu i prepustiti ih njihovu poslu.”

Kada širom otvorim stražnja vrata, zatekne me nasmiješeno lice i rijeka talijanskih riječi
kojima me pozdravlja. U najboljem slučaju znam tucet riječi na talijanskome, s mojih
prethodnih posjeta. Ali znam kako se ispričati zbog svog neznanja.

„Buongiorno. Mi dispiace non pario molto bene l'italiano.”

„Dobro vam jutro. Nije problem. Ja sam Antonio Pustim unutra tročlanu ekipu i stanem sa
strane kako bi mogli kroz kuhinju unijeti tanjure. Naposljetku, radili su to već mnogo puta,

Sada kad je u vili živahnije, osjećam se manje zastrašenom onime što me čeka. Količina
vremena koju ću od sada morati provoditi nasamo s Arranom vjerojatno nije velika i to je
dobrodošlo olakšanje. Moj se mobitel oglasi pa ga izvučem iz džepa i vidim da sam primila
Carrienu poruku.

Nadam se da sve ide kako treba. On je zanimljiv tip, zar ne?

Umom mi bljesne užasna pomisao. Je li me Carrie nagovorila na ovo pokušavajući spojiti

Arrana i mene? Je li to nekakav jezovit pokušaj sparivanja usamljenih ljudi, jer sam joj
spomenula internetsko pronalaženje partnera? Ako je to slučaj, debelo je promašila. Prsti
mi lete tipkovnicom.

On je osjetljiv, razdražljiv i bahat, ali mogu se izdignuti iznad toga.

To će je zaustaviti u mjestu, a ja se zlobno nasmiješim.

11
Udruga anonimnih pisaca - ustani i predstavi se

Arran je vrlo pažljiv domaćin, a izbor jela na švedskom stolu prava je gozba; od salate
Caprese s mozzarellom, rajčicom i mirisnim, slatkim bosiljkom do neobične pizze s
bundevom, karameliziranom jabukom i mrvicom cimeta na kojoj leže kriške pršuta. Tu su i
tanjuri puni bresaole: usoljene govedine sušene na zraku, pa sočne kriške pršuta i pečena
svinjetina bez kosti punjena komoračem -a nakon svega uslijedio je tiramisu! To je pravi
okus Italije i u želucu mi kruli već i od pogleda na svu tu hranu.

Ali pazim što biram i ne uzimam mnogo. Da budem iskrena, nitko ne primjećuje jeste li
uzeli tek žličicu deserta ili veliku gomilu. No danas ću propustiti tiramisu pa umjesto toga
uzmem iz hladnjaka jogurt niska postotka masnoće. Ali namjeravam kušati sve. Ipak se
suzdržavam u količini namirnica za koje znam da se trebaju jesti umjereno.

Zajedničko objedovanje najbolji je način da ljude potakneš na razgovor. Predstavljanje

tijekom objedovanja znatno je manje zastrašujuće, jer svi usput jedu i piju. Ne osjećate se
baš toliko jako izloženi pogledima. Arran počinje.

„Kao prvo, pozdravljam vas sve ovdje u Vili Monteverdi i nadam se da ćete uvidjeti kako je
ovo najpoticajnije, obuhvatno i opuštajuće spisateljsko utočište. Hajde da odmah maknemo
ovo s dnevnoga reda. Pišem pod svojim imenom i autor sam pet povijesnih udžbenika i
osam romana. Također sam televizijski voditelj i povjesničar. Nadam se da ćete svi
sudjelovati sa zadovoljstvom, jer to je način da iz ovoga tjedna izvučemo najviše. No molim
vas, dijelite s drugima samo ono što želite. Također vas molim da sve što je izrečeno ostane
među nama i da to ne ponavljate pred ljudima koji nisu dio ove grupe. Važno je da se
svi pridržavaju toga pravila kako bismo se mogli opustiti i slobodno razgovarati.”

„Podijelit ću vam informativne pakete s rasporedom za cijeli tjedan i detalje o mjestu na

kojem se nalazite. Dva turistička obilaska navedena u rasporedu nisu obvezna, kao ni sve
ostalo, i zajedno s prijevozom uključena su u cijenu koju ste već platili. Večerati možete u
mjesnom restoranu La Pergoli gdje su cijene vrlo razumne i mislim da po sadržaju
švedskoga stola, koji je njihov standard, možete zaključiti kako hrana zaslužuje svaku
pohvalu. Ako želite istražiti i druga mjesta, u svojemu informativnom paketu pronaći ćete
cjelovit popis restorana koji se nalaze na udaljenosti koju možete prevaliti taksijem. Ja
obično svake večeri rezerviram stol u La Pergoli i ako se želite pridružiti, molim naznačite
to na komadu papira koji ćete svakoga jutra pronaći pričvršćen na zid u kuhinji.”

Arran zastane vidjeti imaju li svi sve što trebaju i čini se zadovoljnim pa nastavi.

„Doručak je organiziran po principu samoposluživanja; hladnjak je uvijek pun voća, jogurta,

sireva i hladnih narezaka, pa se slobodno poslužite u svako doba dana i noći. U hladnjaku
ima i mnogo različitih napitaka, a dodatne se zalihe nalaze u smočnici. U svome ćete
fasciklu pronaći i tlocrt prizemlja, a tu su i upute za uporabu perilice rublja i sušilice. O, i
šifra za Wi-Fi.”

Zastao je, vjerojatno u mislima provjeriti je li sve rekao.

„Sve što sam možda zaboravio napomenuti pronaći ćete u svome fasciklu. Oprostite što ću
sada početi jesti, ali gladan sam kao vuk.” Nekoliko osoba kimne i začuju se valići tiha
smijeha.

Pogleda preko stola izravno u mene.

„Pozdrav, ja zamjenjujem dragu Kathy Porter, koja je spriječena zbog nesretna slučaja.
Zovem se Brianna Middleton, ali, molim vas, zovite me Brie. Nedavno sam počela pisati svoj
trinaesti roman. Ja sam samo spisateljica, bojim se.” To izazove prilično glasan smijeh i
kada ponovno pogledam Arrana, iznenađeno vidim da se mršti. Namjeravala sam u cijelu tu
priču dodati malo humora. Nisam se izrugivala njegovu stilu pisanja i nadam se da on to
nije tako shvatio.

„I to kakva spisateljica ljubavne beletristike”, uleti Kris.

Toplo joj se nasmiješim, a onda se okrenem prema muškarcu koji sjedi pokraj mene i
poticajno mu kimnem.

„Zdravo svima. Ja sam Rick Preston i strastveni sam Arranov obožavatelj. Trebalo mi je
skoro šest godina da završim svoj prvi rukopis, a to je priča izgrađena oko Drugoga
svjetskog rata, špijunski triler s mnogo akcije.”

Rick je prilično visok, žilav muškarac i očito je vrlo uzbuđen što će, čini se, napokon imati
priliku dovršiti svoj prvi roman.

Pokraj njega sjedi Kris.

„Bok svima, ja sam Kris Lacey, s ‘K'. Pišem romantičnu fikciju u SID stilu. Svoju sam prvu
knjigu napisala i objavila u roku od četiri mjeseca.”

Kris je nekoliko centimetara niža od mene, ali je vjerojatno tri broja krupnija. Ima jedno od
onih veselih, okruglih lica i kladim se da je puna pitanja, jer njezino je oduševljenje jasno
vidljivo.

Dok jedu, mnogi kimaju glavom.

„Red je na mene. Ja sam Silvia Day, s ‘I', a ne ‘Y.' Smijem li samo upitati Kris što znači taj
sid?”

Kris se široko nasmiješi. „Supruge i djevojke poznatih sportaša, Silvia. Mnogo blještavih,
glamura, novca i ne uvijek mnogo zdrava razuma.”
„O, razumijem.” Silvia namigne Kris, smijući se usput. „Pa, nisam sigurna ni da moji likovi
imaju nešto od toga. Pišem o dvadesetim godinama dvadesetoga stoljeća, čista fikcija, ali
nadahnuta pričama koje se u mojoj obitelji prenose s jednog naraštaja na drugi, čini se da je
moja praprabaka bila velika partijanerica, a imamo i neke sjajne fotografije koje to
dokazuju.”

Silvia je predivna. Vrlo je elegantna, klasično dobra izgleda, plave kose dužine do ramena
besprijekorno izravnane, savršeno našminkana. Svi zainteresirano podignemo pogled, čak i
Arran.

„Ja sam Tom Carpenter i sjajno je biti ovdje, među kolegama piscima. Počeo sam pisati prije
šest mjeseci, pa za sada imam samo pola rukopisa. Vjerovali ili ne, to je romantična
komedija. Što ja znam o romansi? Pa, vjerojatno ne mnogo, ako ću biti pošten, ali zato će to i
biti komedija... zbog pogrešaka, najvjerojatnije!”

Već zaključujem da će Tom biti komedijaš ove grupe. Posjeduje lice koje vam jamči da će
vas nasmijavati, jer je vrlo izražajno. Pretpostavljam da je u srednjim četrdesetima, ali čelo
mu je jako naborano, jer na kraju svake rečenice koju izgovori, obrve mu polete uvis. Taj
čovjek doista mora naučiti izražavati se rukama, kao što čine Talijani, da dopusti malo
odmora tim mišićima, ali pretpostavljam da su baš ti njegovi facijalni mišići ono što mu
pomaže stvoriti karakternu osobnost. Zateknem samu sebe kako se hihoćem, a on mi
zauzvrat vedro namigne. Odmah pogledam prema osobi njemu zdesna, bojeći se da
ću prasnuti u smijeh.

„Ja sam Yvonne Stone i pišem povijesnu beletristiku. Imam tri objavljene knjige i nedavno
sam potpisala ugovor za još dva romana. Držim da je pisanje usamljenička rabota i zato
mislim da će ovo utočište biti savršeno mjesto za radni odmor.”

Yvonne i Silvia dobro će se slagati, mislim. Pretpostavljam da obje dolaze iz gornjega

srednjeg staleža, iako Silvia u očima ima iznenađujuće zločest sjaj.

Svi se okrenemo i sa zanimanjem pogledamo posljednjeg polaznika.

„I, na samome kraju, ja sam Will Peterson. Imam dva romana koja sam objavio sam i nadam
se da ću svoj najnoviji rukopis uglačati dovoljno da ga moj agent poželi predstaviti
izdavaču. To jest, ako skupim hrabrost. Ja sam zapravo veterinar, pa iako su moje priče
izmišljene, nadahnuće pronalazim u svom poslu. I, naravno, humor, ako ste ljubitelj
dogodovština životinjsko-balegarske tematike.”

Sviđa mi se kako Will izgleda, čini se da je jedna od onih osoba vrlo opuštena stila. Bilo bi
sjajno imati ga uza se u hitnom slučaju, jer odiše mirnoćom i strpljivošću. Ima oči boje
lješnjaka, a kosa mu vjerojatno nigdje nije duža od pet milimetara. Zbog toga izgleda kao
sportski tip koji mnogo vremena provodi na otvorenome, a njegova prirodna preplanulost
vjerojatno znači da je u dobroj fizičkoj kondiciji. Pretpostavljam da džogira. Jednako tako,
mislim da mu mišićavost pomaže pri radu sa stokom; njegov posao sigurno uključuje
mnogo više od liječenja malih, kućnih životinja koje bez problema stanu na stol za preglede.
Arran kimne Willu, a onda predstavljanje privede kraju. „Ne mogu dovoljno naglasiti da
ćemo u ovome tjednu voditi međusobne neslužbene rasprave jednako koliko i službeno
razgovarati tijekom jutarnjih tečajeva. Brie i ja stojimo vam na raspolaganju za razgovore
jedan na jedan u trajanju od jednoga sata, ako želite savjet o rukopisima koje trenutačno
pišete ili ako postoji kakav problem u vezi s kojim biste željeli pomoć. Ako netko od vas želi
dublje proniknuti u određenu temu, možemo organizirati i seansu na licu mjesta. Jesu li svi
zadovoljni time?”

Začuju se izrazi odobravanja.

„Namjeravam postaviti mrežnu stranicu, Arrane, pa me posebno zanima tema koja govori o
autorskoj platformi. Koliko se detaljno bavite time? Općenito govoreći, prilično sam
informatički pismen, ali bit ću iskren i reći da nemam pojma odakle početi.” Lijepo je čuti
Ricka kako priznaje da treba pomoć, a to će Arranu omogućiti da osmisli tu radionicu.

Arran pogleda u svakoga posebno. „Treba li još netko pomoć na tome području?”

Ruke podignu Kris i Yvonne.

„Sjajno. Pa, možda bismo se mogli sastati u petak poslijepodne, što će biti nastavak jutarnje
seanse koju ćemo povezati s tom temom. Možda možemo napraviti dvosatnu stanku za
ručak, a onda se povući u moju radnu sobu kako bih vam detaljno objasnio cijeli postupak?
Imam i upute korak po korak koje mogu isprintati, kao dodatak općenitim uputama. Kako
vam to zvuči?”

Tri glave kimnu i osjećam kako uzbuđenje raste. Kada na hrpi imate skupinu kreativaca, oni
obično hrane jedan drugoga, a pisci su, otkrila sam, upravo takva potporna mreža.
Pretpostavljam da je to zato što mnoge sate provodimo sami ispred tipkovnice i računalnog
zaslona. Izmišljeni su književni likovi sjajna stvar, ali ponekad je lijepo naći se u društvu
ljudi koji razumiju sve probleme jednoga spisatelja i mogu doista razgovarati s vama. Ovo
bi moglo ispasti zabavnije nego što sam mislila.

„Ako su svi završili s jelom, idemo obići vrt. Ah, baš u pravom trenutku, Dopustite mi da
predstavim domaćicu, Elisabettu. Ona je obično ovdje od devet ujutro do ručka. Ako
ostanete bez ručnika ili imate kakve posebne zahtjeve, molim vas, recite joj to.”

Pitala sam se tko vilu održava tako besprijekorno čistom. Elisabetta je jako lijepa i prilično
mlada, na sebi ima bijelu majicu kratkih rukava i blijedoplavi zaštitni prsluk preko crnih
hlača. Izgleda iznimno sposobnom. Sigurna sam da Arran oko nje hoda na prstima i da ona
ne trpi nikakve gluposti.

„Zdravo, dragi ljudi. Nadam se da ćete uživati u boravku ovdje.”

Svi joj uglas otpozdrave. Kada ustanu slijedeći Arranov primjer, ona priđe stolu i počne
raščišćavati tanjure.
„U redu, mi počinjemo s razgledanjem.”

Arran nas vodi nizbrdo, na donju razinu, gdje nam pokazuje različite orijentire u prostoru i
znamenitosti te nam iznosi općenite činjenice o Salou. Ja odšećem na jednu stranu
promatrajući neke biljke. Čestitke vrtlaru, jer je sve lijepo i njegovano.

„Ako sada krenemo prema onim čempresima, tamo se nalazi skriveni dio vrta za koji bih
volio da ga vidite.”

Staza lagano vijuga i nestaje u smjeru drvoreda koji se prostire pokraj vile. Na prvi pogled,
to kao da je granica vrta. No, iako staza nestaje, Arran nas vodi preko trave i mi otkrijemo
još jednu zgradu, do tada potpuno skrivenu zelenilom. Nitko ne bi znao da je tamo.
Okružena je nekolicinom stabala limuna i maslina i nalik je malom voćnjaku.

Kamena je zgrada veličine omanjeg bungalova, a iza nje brdo se uzdiže prilično strmo - to je
zid od čvrste stijene. Prednja je strana zgrade u potpunosti od stakla, a cijelim njezinim
pročeljem prostire se široka terasa. Iza stakla nalaze se visoki, bijeli, drveni kapci koji služe
kao zaštita od sunca.

„A ovo je knjižnica”, kaže Arran, utipkavši u malu tipkovnicu na vratima

četveroznamenkastu zaporku.

Kada je ušao unutra, nagnuo je malo rebrenice na kapcima da propusti dovoljno svjetla,
sprječavajući istodobno sunce da padne na police s knjigama, koje su se od poda do stropa
protezale preko sva tri zida.

Svi zadivljeno stojimo zureći u tisuće knjiga. Neke su od njih, na najvišim policama, doista
vrlo stare. U prostoriji se nalazi šest naslonjača postavljenih u parovima i jedna kožnata
sofa.

Arran čeka pokraj vrata da svi uđu, a onda ih zatvori.

„Provjetravanje, grijanje, hlađenje i količinu vlage u zraku održava najsuvremeniji sustav.

Vrata uvijek moraju biti zatvorena, što pomaže očuvanju knjiga. Na odlasku, molim,
pobrinite se za to da su rebrenice zatvorene. Pristupna šifra za one koji se žele služiti
knjižnicom nalazi se u fasciklu s uputama koji ste dobili. Molim vas, slobodno pročitajte
svaku knjigu koju pronađete na policama, ali vas jednako tako molim da ih ne iznosite iz
ove sobe. Neke su pripadale mojemu djedu i pradjedu i za mene imaju veliku
sentimentalnu vrijednost.”

Gledajući uokolo vidim da je zbirka jako raznolika, uključujući udžbenike i razne žanrove
fikcije, kao i biografije. Shakespeare se nalazi na istaknutome mjestu, njegove su knjige
smještene tik iznad razine očiju na stražnjem zidu. Ali postoji i polica za Jane Austen i Iana
Fleminga, zajedno s Kenom Follettom, u odjeljku u kojem su knjige složene po abecednom
redu autorova imena.
Svi tumaramo uokolo i uočavamo razna renomirana spisateljska imena na hrptovima
knjiga.

„Zemljište je oko vile noću osvijetljeno i unutarnji se prekidači za svjetlo nalaze na panelu u
vratima. Sada je tek prošlo dva i trideset, pa mislim da bi ostatak poslijepodneva trebao
proteći sasvim neformalno. Neki će od vas možda poželjeti odmoriti se u svojoj sobi ili malo
pisati. Umjesto toga, ako želite, možete se poslužiti bazenom ili sjediti i čavrljati na terasi.
Slobodno svratite u dnevnu sobu, tamo se nalaze vrlo udobne sofe. Predlažem da se
ponovno okupimo u šest na terasi, uz malo vina i grickalice, i da prije večere pročavrljamo
kao pisci s piscima. Ove ću informativne pakete ostaviti tu na stolu, pa ih, molim
vas, uzmite. Ne zaboravite pogledati popis restorana do kojih možete pješice ili taksijem.
Kada doznam što tko voli, neće mi biti nikakav problem nazvati i rezervirati vam mjesta.
Vidimo se poslije.”

Arran ode, a ja nedugo potom krenem za njim, dovršiti čitanje njegova romana. Jedna niša
na bočnoj strani vile izgleda mi primamljivo i trenutačno je u sjeni, pa će biti savršena.

„I sa mnom se vidite poslije, društvo.”

Vraćajući se prema vili, razmišljam o činjenici da smo mogli sjediti cijelo poslijepodne i
čavrljati, ali Arran je čovjek koji voli svoju privatnost. Pretpostavljam da se ne razlikujem
mnogo od njega.
12
Život nije lagan, bili vi izmišljen ili stvaran lik

Rat je i u najboljim mirnodopskim uvjetima teška tema, no užase rovovskoga ratovanja

tijekom Prvoga svjetskog rata teško je razumjeti zato što su bili toliko stravični. Tijek te
priče emotivno mi je posebno teško pao, jer u tekstu nedostaje osjećaja. Muškarci se bore
za određeni cilj i ne smiju propitivati razloge, nego moraju djelovati u skladu sa
zapovijedima odozgo. S obzirom na to da se Arranov roman usredotočuje na ratne
tehnikalije, nema mnogo toga o pozadini i ranijem životu ljudi uključenih u tu priču. Do
suza sam ganuta nekolicinom prizora u knjizi, i to ne samo kada netko umre ili je teško
ranjen. Ponekad me dirne taj osjećaj neumitnosti. Mnogi će se vratiti kući, ali nikada više
neće biti isti - u glavu, tjelesno ili oboje.

Tako se osjećam možda zato što smatram da je rat depresivan i beskoristan gubitak
ljudskih života. Naivno, znam, jer bez ratova koji su se vodili ne bismo imali slobodu. Na
neki način, ta je izmišljena priča zapravo povijesni udžbenik. No to bi me znatno više
privlačilo kada bih znala malo više o životu tih hrabrih muškaraca prije nego što su ih
poslali na ratište. Većina ih je za sobom ostavila svoje voljene i po mojemu mišljenju, to je
prava užasna priča koja čeka da je netko ispriča. No postoji cijela legija obožavatelja koji se
ne bi složili s mojim mišljenjem. Moj bi otac obožavao tu priču i moram ga upitati je li ikada
pročitao ijednu od Arranovih knjiga.

Čitam puna dva sata; većinu toga vremena koračam naprijed-natrag kako bih nadoknadila
broj koraka koje sam toga dana trebala prehodati. Kada okrenem zadnju stranicu, moram si
popraviti raspoloženje, jer se osjećam kao da mi je netko iscijedio srce. Stvar je u tome što,
kada govorimo o ratu, zbog silno velikih žrtava koje se vezuju za njega, nema pravih
pobjednika.

Vrativši se u svoju sobu, sjednem za računalo i vratim se svojoj ljubavnoj priči. Za sada
imam prvo poglavlje u kojem se glavni junak, Ethan Turner, trudi u svojemu zgusnutom
poslovnom životu pronaći vrijeme za izlaske i druženje s nekim. Kada učini napor u tome
smislu, shvati da ga čavrljanje dvoje stranaca koji pokušavaju upoznati jedno drugo prilično
umara. Ali nešto ga muči i zbog toga se osjeća nelagodno. Osjeća usamljenost, ali ne
prepoznaje to; samo zna da je to neka emocija koja mu je strana.

Osim toga, imam nekoliko poglavlja koja skaču naprijed u priči i govore o vremenu nakon
što je Ethan upoznao Izzie. Imam i cijeli niz romantičnih odsječaka koji me tjeraju da
počnem brzo tipkati po tipkovnici računala. Moram sada sve to nekako povezati i početi
upletati nagovještaje o načinu na koje funkcioniraju njegov misaoni i emotivni sklop.
Nikada do sada nisam shvatila koliko je iscrpljujuće pisati u prvome licu jednine kada je
glavni lik takav. Neće mi samo tako predati svoje misli. Ono što ja radim oblikovanje je lika,
dio po dio, ali sve sjedne na svoje mjesto praktički slučajno. Nikada ne radim tako i
možda se to događa zato što emocionalno još uvijek nisam na dobrome mjestu.
Odlučim ispuniti praznine, počevši s ključnim poglavljem u kojem Ethan leti u Italiju. Tamo
provodi ljeto, pazi na vilu koju posjeduje njegov šef dok on stvara novi softverski program.
Objeručke je prihvatio prigodu da se makne od života zbog kojeg se osjeća kao da
neprestano hoda po tekućoj traci.

Ovdje će mi dobro doći što mi je prijateljica Mel - svi tehnički podaci bit će mi na pladnju.
To će biti sjajan način da ga dovedem na jezero Garda.

Kada napišem taj dio koji nedostaje, moći ću svoju pozornost posvetiti Izzie. Počnem pisati,
ne znajući zapravo što ću stvoriti. Jednostavno mimo sjedim nekoliko minuta zureći u
zaslon računala, razmišljajući o njoj. Odjednom je njezin glas u mojoj glavi i prsti počnu
letjeti tipkovnicom. Ona je zabavna, očijuka i čavrlja s prijateljicom. A onda mi na pamet
padne savršena zamisao. Izzie će biti šefova kći i zaglavila je kod kuće jer je slomila gležanj.
Kako joj roditelji nisu doma jer su na poslovnom putu poslije kojeg će otići na odmor
na Daleki istok, ima dovoljno vremena da ta romansa procvjeta. Hvala ti, Kathy, što si mi
bila nadahnjujuća prekretnica. Nadam se da se dobro oporavljaš, draga gospođo, i budi
sigurna da neću još jednom ponoviti ovo iskustvo, pa ti je posao osiguran!

Osjećajući se prilično zadovoljnom sama sobom, okrenem glavu pogledati prema stražnjem
vrtu. Ugledam Silviju i Yvonne kako napreduju uzbrdo po blago nagnutim terasama,
zastajkujući kako bi se divile nekim biljkama. Čavrljaju i živahno se smiju. Pitam se što radi
Kris i nadam se da se ne osjeća izostavljenom. Čudno kako ljudi osjećaju sklonost prema
tome da se upare; Kris i Tom dobro bi se slagali, jer oboje imaju smisla za humor, ali Rick i
Will? Nisam baš sigurna. Rick bi, mislim, volio raspolagati Arranovim vremenom; očito je
njegov veliki obožavatelj i željan učiniti nešto sa svojim prvim rukopisom.

Will me je odmah privukao. Nije tako šarmantan kao Arran, ali doima se vrlo srdačnim i
skromnim tipom. Sigurna sam da se još uvijek smatra samo veterinarom pa je možda u fazi
da se osjeća kao da se mora ispričavati zbog toga što je počeo pisati. Mnogo se nas pisaca u
početku osjeća tako, kao da nije sasvim u redu reći da si pisac dok se na neki način ne
dokažeš. Ali držim da je ta nj egova skromnost vrlo dražesna.

Zazvoni mi telefon i natjera me da poskočim.

„Halo.”

„Mislim da je bilo vrijeme da te nazovem, možeš li razgovarati?”

Nisam imala vremena pogledati tko me to zove, jednostavno sam pretpostavila da je Mel, ali
zove me Carrie. To me je podsjetilo da moram nazvati mamu.

„Da. Imamo malo vremena prije večere.”

„Dobro. Nadam se da pišeš. Bila sam malo zabrinuta zbog onog tvog komentara da je
osjetljiv i bahat. Je li toliko loše?”
Smijem se. Znala sam da će je to zabrinuti. „Aha. Nažalost, mislim da smo krenuli na
pogrešan način, ali nadam se da će sada biti lakše, kada su svi ovdje. Bilo je pomalo
intenzivno, samo nas dvoje prošle večeri. No grupa je lijepa, mala i nitko nije presnažna
osobnost koja bi prijetila ugroziti ravnotežu. Budući da dvoje ljudi ima sjajan, smiren
smisao za humor koji se stalno nenametljivo probija van, to uvijek pomaže. Zato, da,
relativno sam sretna.”

Ona duboko udahne.

„Hmmm... Doista sam mislila da ćete se vas dvoje dobro slagati. Je li uopće spomenuo svoj
rukopis?”

O, dakle, ovo nije samo Carrie koju muči snažan osjećaj krivice.

„Nije, a ja posve sigurno neću prva spomenuti tu temu. Ponekad zna biti osoran. Je li to
razlog što Kathy ne radi s njim na tome? Ili ti, kada smo već kod toga?”

Na trenutak s druge strane linije zavlada tišina. „Definitivno nije. Znaš da je lakše kada s
nekim opušteno sjedneš i onda počneš raspravljati o različitim načinima na koje se može
pristupiti nekom prizoru. Ti si savršena osoba za taj posao, Brie, i do kraja vjerujem u tebe.
Zovem te kako bih ti rekla da sam odabrala fotografiju, iako si bila u pravu: nema tu mnogo
posla. Taj ti je novi imidž sjajan i već sam primjerak fotografije poslala u Cosy Living za
članak” Drago mi je što je to spomenula.

„Postoji li način da zatražiš primjerak nacrta članka?”

„Živčana si zbog toga, zar ne? Rekla si da je sve proteklo kako treba.”

„I jest, ali voljela bih imati priliku pročitati članak prije nego što ode u tisak. Ona je... ovaj...
spomenula Pauk.”

„O, dobro! Vidjet ću što mogu učiniti. U međuvremenu, izvedi svoju čaroliju. Ti možeš
šarmirati svakoga, Brie, ako to poželiš, a Arran će ti poslije biti zahvalan.”

Zagrcnula sam se, napola se smijući, napola gušeći.

„Ne bih se kladila u to, Carrie. I ozbiljno sumnjam da će u ovom slučaju upaliti sjedenje i
rasprava. Ako mi pristupi, vjerojatno ću samo pročitati rukopis i navesti svoje prijedloge, a
onda je na njemu hoće li prihvatiti moje savjete. To je, s obzirom na situaciju, najbolje što
mogu učiniti.”

„Ispod te krute vanjštine kuca toplo srce, stvar je samo u tome što je u ovih godinu dana
nakon razvoda prošao kroz neke jako teške trenutke. Razveli su se nakon dvogodišnje
razdvojenosti i puno gorčine. Majka njegove bivše supruge i Arranova majka najbolje su
prijateljice i njegova obitelj nije to prihvatila baš najbolje.”
Pretpostavljam da se onda njegovo ponašanje može pripisati tome. Možda sam nenamjerno
izgovorila neke stvari zbog koje se počeo ponašati defenzivno i trebala sam biti opreznija.

„Hvala, ta će mi spoznaja biti od pomoći. Dat ću sve od sebe, ali ne mogu obećati više od
toga.”

Malo sam zakasnila spremajući se i kada sam sišla u prizemlje, svi su već bili ondje, osim
Arrana. Osjećajući se pomalo neugodno zbog toga što našeg domaćina nigdje nije bilo,
pokrenula sam razgovor pitajući ljude gdje pišu i potičući ih da podijele s drugima svoju
rutinu.

Kris je rado počela prva, a ja sam se ispričala rekavši da ću donijeti vino i čaše. Požurila sam
natrag unutra i krenula stubama na prvi kat. Arranova je soba ravno ispod moje, pa sam
hodala hodnikom prema stražnjem dijelu vile. Položila sam uho na vrata i čula uzbuđen
glas, ali bio je prigušen. Produžila sam u svoju sobu gdje su klizna vrata prema balkonu bila
odškrinuta. Držeći se izvan vidokruga, ali dovoljno blizu da mogu čuti što govori, ugledala
sam ga kako se drži za ogradu, usput telefonirajući.

„Rekao sam ti da to nije moguće, Harriet. Trebam ovo mjesto, ne samo zato što je to dio
moga posla nego i zato što mi je to dom.”

Na trenutak zavlada tišina.

„To je nerazumno i ti to znaš. Kasnim i moram ići. Možeš me gnjaviti koliko god želiš, ali ne
mogu toliki novac stvoriti u roku keks ni iz čega.”

Nastane stanka dok ona odgovara, a njegove sljedeće riječi odjeknu poput eksplozije.

„Ti se sigurno šališ! Kakva si ti to žena?” Nakon toga sve utihne i mislim da je naglo završio
razgovor.

Požurim natrag u prizemlje što tiše mogu, uđem u kuhinju i počnem slagati čaše na
poslužavnik. Nekoliko sekundi poslije pojavi se Arran, izgledajući pomalo uznemireno.

„O, hvala, Brie, zaspao sam i zaboravio podesiti budilicu. Evo, ja ću odnijeti čaše ako ti
možeš uzeti iz hladnjaka nekoliko boca vina. Vratit ću se po kante s ledom. Možda da
počnemo s bocom crnoga i bocom bijeloga?”

Krenem za njim na terasu i Will se ponudi otvoriti boce dok ja ispitujem tko želi kakvo vino.
Počnem nalijevati i kada podignem pogled, Arran stoji tih pokraj mene.

„Zaboravio sam da si zavoljela Chiaretto”, šapne, a oko usana treperi mu lagan osmijeh.

„Hvala ti.” Pogledam ga, iznenađena što se sjetio. „Voli li još netko rose?” Nitko nije
zainteresiran, pa napunim dvije čaše i jednu pružim Arranu.
Sjednemo i kad Arran svoju čašu podigne uvis, ja učinim isto.

„Za sjajni tjedan s mnoštvom sunca, naporna rada i mnogo vina!”

Na trenutak pomislim da će iskapiti čašu u jednom gutljaju, ali on se naglo zaustavi. Izgleda
kao da treba alkohol kako bi smirio živce. Kada me pogleda, lice mu je smireno, ali očima
kao da pretražuje moje. Ohrabrujuće mu se nasmiješim.

„Dobro, jesu li svi odabrali gdje će objedovati? Da pojednostavnimo -podignite ruku vi koji
želite jesti u La Pergoli.”

Svi su podignuli ruku. On sa stola uzme telefon i utipka broj.

„Zdravo, ovdje Arran. Možemo li dobiti stol za osmero, molim? Kada bi vam najviše
odgovaralo? U redu, to je super, hvala vam, Antonio ”

„U osam im dolazi grupa od dvadeset ljudi, pa ima li netko nešto protiv toga da tamo
dođemo odmah iza sedam? To je pomalo rano, ali barem nećemo morati dugo čekati jelo.
To je restoran kojim upravlja obitelj i jako je popularan kod mještana. Nemojte sutra poslije
doručka zaboraviti upisati svoje ime pokraj restorana koji ste odabrali za večeru. Ja ću
rezervirati za osam navečer. Savjetujem vam da svaki put odaberete drugi restoran, jer u
svakome vlada pomalo drukčiji ugođaj, ali odluka je samo vaša.”

Utone u svoj stolac i iskapi ostatak vina, a ja posegnem za bocom da mu nalijem još.
Razmijenimo poglede, pa se upitam je li shvatio da sam bila gore i prisluškivala njegov
razgovor. Ako jest, nije mu neugodno i nije ljutit; jednostavno izgleda poraženo.

Poput pravog profesionalca, što on i jest, uskoro se pribrao prije nego što je itko primijetio
da nešto nije u redu. Kada se uputimo prema restoranu, Rick se odmah s Arranom upusti u
razgovor. Ostatak grupe zaostane nekoliko koraka. Cesta nije prometna, ali svi upijaju
okoliš, pa utonemo u ugodnu tišinu. Šećemo lagano nizbrdo i do podnožja nam treba
desetak minuta, ali čini se da povratak neće biti tako nježan prema mišićima naših
potkoljenica.

La Pergola je jako lijep restoran, s lijepim cvjetnim gredicama i uredno potkresane živice
koja okružuje prednje parkiralište. S jedne strane zgrade vidi se natkrivena veranda, ali mi
zakoračimo na široki, drveni trijem, a Arran uvede grupu u restoran.

Dugačka je to, uska zgrada, s po jednim nizom stolova sa svake strane i prolazom po
sredini. Dekor je vrlo rustičan, s izbijeljenim hrastovim podom i u bijelo obojenim drvenim
pločama na zidovima koje se protežu od poda do stropa. Ogromna ogledala na bočnim
stranama čine prostor znatno širim nego što jest, a zbog dvaju nizova lustera u obliku kugli
od zamagljena stakla prostorija se čini svijetlom i prozračnom. Ovdje ima vjerojatno više
od. pedeset stolova i već je više od polovine zauzeto. Vlada obiteljsko ozračje; ima mnogo
djece razne dobi i zrak je ispunjen veselim čavrljanjem, većinom na talijanskome. Vlada
općenit dojam da je ovo vrlo dobro posjećen restoran.
Hodam na kraju kolone i odjednom stanemo, ali vidim što se događa na čelu. Samo nekoliko
trenutaka poslije, ponovno se pokrenemo, a kada stanemo, predivan talijanski konobar
odmiče stolce kako bismo mogli sjesti oko okruglog stola. Zrači šarmom, a njegov je
smiješak dovoljno širok da zbog njega zatreperi srce svake žene. Spustim se na posljednji
raspoloživ stolac, trudeći se da ne zurim u njega.

„Jednostavno se moraš zaljubiti u ovdašnju atmosferu, zar ne?” upita Silvia tihim glasom
nagnuvši se prema meni.

Kimnem, lagano iznenađena što je Rick uspio upecati mjesto pokraj Arrana. S Arranove
druge strane sjedi Will, no već se duboko zanio u razgovor s Kris. Jadni Arran, ovo
vjerojatno neće biti opušten večernji objed, nego baražna vatra pitanja, dok Rick prikuplja
informacije.

Sve što mogu učiniti jest opustiti se i pobrinuti da svi dobiju priliku pridružiti se razgovoru
kako bi razgovor u koji su se Rick i Arran tako duboko unijeli bio manje očit. Grupa se više-
manje snalazi sama, osim što ih tu i tamo moram malo usmjeriti. No kada je stiglo vrijeme
da se vratimo u vilu, ja sam i više nego spremna svim umornim pridošlicama poželjeti laku
noć. Nedugo potom sama sam u kuhinji, sretna što više nisam na dužnosti.
13
Vrti li se to cijeli svijet ili je problem u meni?

Automatski sam počela spremati čaše i prazniti vinske boce koje su još uvijek stajale na
stolu na terasi. Tri sam puta morala prošetati do kuhinje i natrag na terasu i posao je bio
dovršen. Pretpostavila sam da Arran sutra ujutro neće željeti zateći takvu situaciju, a vani je
ugodno dok mi blag povjetarac rashlađuje kožu.

Ako odem gore u svoju sobu, pisat ću, a trenutačno baš i nisam raspoložena za to. Umjesto
toga odem po čistu čašu i bocu iz hladnjaka. Pazim što pijem, rijetko kada popijem više od
dviju čaša vina, ali večeras mi treba nešto što će me opustiti. Nisam znala da će ugošćavanje
skupine stranaca biti toliko iscrpljujuće. S obzirom na to da se na Arrana i Ricka nije moglo
računati zbog njihova međusobnog razgovora, morala sam zabavljati petero ljudi, a nisam
bila pripremljena za to.

„Imaš li što protiv da ti se pridružim?”

„Mislila sam da si otišao u krevet.”

Sjedne pokraj mene, teško se spustivši na stolac, kao da je i on iscrpljen.

„Morao sam odgovoriti na jednu tekstualnu poruku, a s bijesom se ponekad najlakše

izboriti u samoći.”

Nagnem se napuniti mu čašu.

„Loše vijesti?”

Kimne, ali ništa ne govori. Umirimo se na svojim stolcima i oboje zabacimo glavu i
zagledamo se u baršunasto nebo.

„Bogme je mnogo zvijezda. Zapravo nisam znala da ih je toliko.” Njihov broj kao da raste
kako mi se oči privikavaju na tamnu pozadinu.

„Ovdje jedva da ima ikakvog svjetlosnog zagađenja. Zvijezde su uvijek tamo, samo ih ne
možeš vidjeti ovako jasno, ali večeras je nebo savršeno. Zapravo, uzmi čašu i pođi sa
mnom.” Uzme bocu vina i skoči sa stolca u iznenadnom naletu elana.

Šećemo stazom pokraj čempresa i vijugamo oko bočne strane vile. Sa stražnje strane kuće
ima manje svjetla, i sve ga je manje što dalje odmičemo. Na kraju vrta postoji udubina gdje
je stjenoviti obronak oblikovao plitku špilju. Duboka je samo devedesetak centimetara i
metar i pol dugačka, no ispod izbačene nadstrešnice nalazi se sofa od ratana,

„Ovdje je udobnije, a ako odavde promatraš, vidjet ćeš još više zvijezda. Osvjetljenje na
terasi ne pomaže tome, ali ne mogu riskirati da se ljudi spotiču uokolo i padnu u bazen.”
Kimnem i pomislim kakav je napad na privatnost pozvati grupu stranaca u svoj dom. Arran
mi ponovno napuni čašu.

„Primijetio sam da u restoranu nisi baš mnogo jela i žao mi je što sam ti prepustio utvrdu,
da tako kažem, Jako sam ti zahvalan. Jesi li sada gladna? Ja bih itekako mogao staviti nešto
pod zub.”

Nasmiješim mu se. „Prilično je kasno, ali pretpostavljam da će to upiti alkohol.”

Naceri mi se i ustane sa sofe. Promatram kako nestaje u sumraku, pitajući se je li to dobra

ideja ili nije.

Osjetim zujanje u džepu. Izvučem telefon i vidim Melinu poruku - konačno!

OMB kakva večer! Ross je tako ljubazan, nježan i obziran tip. Mora postajati nekakva kvaka,
Brie, jer se čini predobrim a da bi bila istina. Vidjet ćemo se opet sutra navečer i ne mogu
dočekati. Kako je na jezeru Garda? Nadam se da ćeš nazvati kada budeš imala pet slobodnih
minuta. Umirem od želje doznati kakav je Arran i kako se slažeš s njim. Čuvaj se, ljepotice!
Mx

Mora li uvijek postojati nekakva kvaka? Mel je oprezna zbog onoga što je doživjela, ali bilo
bi lijepo kada bi joj život dopustio predahnuti. Mrzim pomisao na to da će joj prošlost
obojiti mišljenje o Rossu pa mu neće ni pružiti priliku da joj dokaže kako je potpuno
drukčija vrsta muškarca. Iako, djelomice sam sretna što je oprezna, jer je ne bih voljela opet
vidjeti povrijeđenu. To je dvojba stara koliko i vrijeme.

A što se tiče pitanja o tome kako se slažem s Arranom - odgovor na to još nije posve jasan.
Njegova otvorena i šarmantna osobnost i uglađen glas profesionalna su pokožica, ali tko
zna što doista leži iza toga? Osjećam da je njegov dojam o tome utemeljen na
pretpostavkama i zapravo mi ne daje priliku da mu pokažem tko sam i što sam. Osim toga,
svjesna sam da mu se pomalo osvećujem, ali to je patetično i nepošteno od mene. Daj, Brie,
možeš ti i bolje od toga. Imaj malo povjerenja u toga tipa ili će ti sljedeća četiri tjedna biti
pravi pakao. Izlaziš iz jedne faze svoga života u kojoj si bila pretjerano osjetljiva i sada si u
opasnosti krenuti u suprotnom smjeru. To jedva da je pošteno prema Arranu.

Brzo napišem kratak odgovor Mel u kojem joj kažem koliko sam zadovoljna što je s njom
sve u redu i da ćemo se uskoro čuti kako bih doznala više.

Zatim sjednem razmisliti o Arranu. Ali prije nego što mogu pribrati misli, on se vratio,
noseći još jednu bocu vina i dvije ogromne vrećice grickalica.

„Nisam toliko gladna”, smijem se,

„Rekla si da ne jedeš koješta. Ovo ćemo podijeliti, a unutra nema glutena”, odvrati mi,
sjedne i zastenje kada mu tijelo utone u jastučiće. Pa, to je bilo pažljivo od njega.
Svatko uzme jednu vrećicu i počne žvakati. Nakon nekoliko minuta, zamijenimo vrećice.

„Meni se više sviđaju ove”, šapnem pitajući se hoće li nas čuti.

„Ne brini se, vjetar puše u suprotnom smjeru pa nas nitko ne može čuti, a osim toga,
dovoljno smo udaljeni od vile kako nas ne bi mogli čuti ni vidjeti. Točno znam što ti je na
umu. Ovaj mir i tišina baš su lijepi.”

„Sve ti je ovo stresno, zar ne?”

„Nemam izbora. Fijasko je počeo prije tri godine. I postat će još gore.”

Nisam sigurna govori li on to sebi ili meni; glas mu je jako tih. Odložim grickalice s okusom
sira i uzmem svoju čašu vina.

„Ovdje sam, ako želiš podijeliti nešto više od grickalica.”

Okrene se ponovno me pogledati i ovoga puta u njegovim očima vidim izraz isprike. U
pogledu mu je nekakva ranjivost koju ranije nisam vidjela.

„To je priča vrijedna sapunice. Moglo bi ti biti žao što si pitala.” I opet, s usana mu se otme
umoran uzdah. Grozno je to čuti, jer se čini beznadežnim. „Moja bivša žena, Harriet, ostavila
me je prije tri godine. Fizički je s imanja uklonila sebe i sve stvari koje je poželjela odnijeti.
Zapravo, kao par, prije toga nismo funkcionirali već dugo. Ja sam bio krajnje prezaposlen u
to vrijeme i činilo se lakšim dati joj što želi, a željela je probni razvod. Zato sam joj unajmio
stan u Sirmioneu, gradiću na južnoj obali jezera. Tamo ima prijatelje i, da budem iskren,
osjetio sam olakšanje kada smo se razdvojili.”

Utone ponovno među debele jastučiće i protegne noge ispred sebe. Nisam izgovorila ni
riječ, jer osjećam da to nije neophodno.

„Činilo se da novac otječe jednakom brzinom kojom i pritječe, pa sam zato počeo voditi ove
tečajeve. Mnoštvo projekata na kojima radim plaćaju se dobro, ali to nije redovit prihod.
Dobijem ček na velik iznos, a onda, tijekom sljedećih mjeseci, možda ništa. Prihodi od
autorskih prava za knjige pristižu svakih šest mjeseci i, barem za sada, to je sve na što mogu
računati.”

Ne razumijem zašto njegova bivša supruga i dalje zahtijeva novac od njega.

„Ali sada si razveden pa je to sve sređeno, zar ne?”

„Da, i ne. Bio sam glup i dao sam joj, ne znam točno koliko, možda i sto tisuća dolara tijekom
te prve godine, za najam stana i tekuće troškove. Zatim sam shvatio da, iako je među nama
doista bilo gotovo, ona nikada neće podnijeti zahtjev za razvod braka. Dakle, to je bilo na
meni. Odvjetnici su upropastili naš financijski sporazum. Naše obitelji žive vrlo blizu jedna
druge u Surreyju i tamo smo kupili četverosobnu kuću koju smo rabili kao vikendicu. Jedina
preostala imovina ova je vila, koja je pripadala mojemu djedu i koju je ostavio meni. To je
samo po sebi dugačka priča... u trenutku kada je djed umro, moj otac nije s njim
razgovarao već dvadeset godina. No ja sam ovdje s djedom provodio svako ljeto otkako
mi je bilo trinaest.”

Arran zastane otpiti dugačak gutljaj vina pa nam dolije u čaše.

„Od čega živi Harriet?”

On se gorko nasmije. „Ne zarađuje ni novčića; bavi se dobrotvornim radom. To je predivno,

naravno, ali netko mora plaćati taj njezin raskošni životni stil”

‘‘Nemate djece?”

„Ne. Harriet uopće nije bila zainteresirana za njih, a ni meni to nije bilo pitanje od presudne
važnosti. Zato sam, jednostavno rečeno, morao pristati na masnu nagodbu ili joj isplatiti
manju svotu i plaćati životne troškove do u dogledno vrijeme. Pristao sam na nagodbu, iako
nisam bio siguran odakle ću namaknuti novac za to. Ona će se ponovno udati, naravno, ali
ne dok joj na put ne naiđe netko doista jako bogat. To je tužno, ali istinito. Vjeruj mi, i dalje
mislim da sam donio ispravnu odluku.”

Zapanjena sam.

„Prodali smo kuću u Surreyju i dao sam joj svoj dio vrlo lijepe zarade koju smo tako stekli, a
onda sam unovčio neke dionice i ispraznio svoje štedne račune. Kada sam joj uručio sve to,
još sam uvijek bio itekako kratak. Ironično je što je problem u ovome mjestu. To je vrijedno
imanje, a nikada mi nije palo na pamet zaštititi svoje vlasništvo nad njim. Zato, iako sam
prije vjenčanja s njom ja bio vlasnik svega, ona sada može tražiti dio te imovine.”

„To teško da je pošteno, s obzirom na to da nemate djecu. Mislim da je to zaprepašćujuće.”

Izraz njegova lica govori da se pomirio sa sudbinom. „Takav je zakon. Sud procijeni osobna
primanja svakog supružnika, njihovu imovinu i životni standard tijekom braka. Na osnovu
toga izvrše procjenu. Kuća je zaplijenjena dok ne platim preostali iznos koji joj dugujem.
Moram uplaćivati na njezin račun svaka dva mjeseca, plus kamatu, a ako u bilo kojem
trenutku to ne učinim, prodat će vilu i odatle namiriti nju.”

Znam što slijedi, ali se nadam da griješim.

„U ovom trenutku mučim se s tim uplatama. Upravo sam skupio dovoljno da joj uplatim ono
što sam joj dugovao za prošli mjesec. Nažalost, kako sada stvari stoje, ne mogu biti siguran
u to da ću imati novca i za sljedeću uplatu. Pogriješio sam i upitao bi li mi dopustila malo
fleksibilnije uvjete otplate, ali mislim da ona ima samo jedan cilj. A taj je oduzeti mi ovo
mjesto, jer zna da je to jedino do čega mi je ikada bilo stalo”

Srce mi je u ustima. Jedina stvar?

„Ali u početku ste sigurno voljeli jedno drugo? Zar njoj to ništa ne znači?”

„Mislio sam da je to ljubav, ali očito mi je da je tada bila drukčija osoba. Nisam do kraja
shvatio koliko Harriet može biti odlučna. Kada ugleda nešto što želi, može biti vrlo
uvjerljiva. Uvjerila me da smo stvoreni jedno za drugo, ali, nažalost, oduševljenje joj je brzo
splasnulo kada smo stalno bili zajedno. Ispalo je da ja, za njezin ukus, nisam dovoljno
ambiciozan.”

„To je tužno. Hoću reći, zvuči kao da nisi ti taj koji se promijenio, nego ona.” Tužno
odmahne glavom.

„Znam, ali šokirao sam se kada sam tako brzo shvatio da je to bila pogreška i nisam znao
kako se postaviti. Zato sam se trudio održati korak nadajući se da će se stvari popraviti.
Ljubav nije nešto što je jako vidljivo u mojoj obitelji. Sve se svodi samo na to da treba
postupiti ispravno, imati rutinu, ne iznevjeriti nikoga i ponašati se odgovorno. Ako sam u
djetinjstvu pao i ozlijedio se, moja bi majka rekla da sam bio nespretan, ali nje nikada nije
bilo pokraj mene da se u to uvjeri na svoje oči. Zato sam učinio ono što činim uvijek i
jednostavno sam trpio Harrietine ispade i napade lošeg raspoloženja. Dok se na kraju sve
nije raspalo.”

„Žao mi je što to čujem, Arrane. Brak ne bi trebao biti takav, A dijete zaslužuje biti voljeno,
osim što se netko za njega brine financijski - jer novcem se to ne može kupiti.”

„Djed me je volio. Ali neprijateljstvo između njega i moga oca ponekad mi je jako
kompliciralo život. Pa ipak, možda će mi Carrie uspjeti podariti veliku prednost s mojim
novim romanom. Rukopisu treba posvetiti malo pažnje, ali ona već razgovara s izdavačima
o njemu, pa ako ništa drugo, barem postoji taj tračak nade. Roman se temelji na istinitoj
priči.”

Nagne se naprijed i zagleda u tlo. To je sigurno rukopis o kojem je Carrie pričala.

„Hoće li iziskivati mnogo posla da ga se uglača?”

Pogleda me krajičkom oka.

„Kada sam te zamolio da mi definiraš riječ ‘ljubav', nisam bio bezobrazan. Iskreno me je
zanimalo što imaš za reći na tu temu. Priča započinje s parom koji je imao kratku aferu prije
nego što je on otišao boriti se kao vojnik u Drugom svjetskom ratu. To se često događalo i
nije bilo ništa neobično, jer takvo je bilo vrijeme. Ljudi su posezali za svakom mogućom
utjehom, nad svima se nadvila mogućnost pogibije, ili zbog neprestanog bombardiranja kod
kuće ili na ratištu. Jasno je da će ga ona čekati dok rat ne završi, ako to bude bilo potrebno.

„Priča se, očito, najviše razvija na ratištu. No Carrie kaže da su ljubavni prizori beskrvni.
Moram to riješiti, jer dok ne bude u mogućnosti predati rukopis izdavačima, ništa se neće
dogoditi, a sat otkucava. Ovo je za mene očito novi žanr i morat ću učiti kako sve to dovesti
u ravnotežu. Jedna je stvar namjeravati povećati moju privlačnost, ali Carrie kaže da
moram bolje prikazati emocionalno previranje i odmaknuti ga od ratne zone želim li
privući novog izdavača i nove čitatelje.”

Posegnuo je za mnom i ja sam dirnuta, jer nije sa mnom morao podijeliti detalje svoje teške
osobne situacije.

„Bit će mi drago baciti pogled i iznijeti nekoliko prijedloga, ako si ti za to.”

Očima pretražuje moje lice.

„Prizori seksa su hladni, kaže Carrie. Nedostaje im dubine i osjećaja - to su njezine točne
riječi. Pokušao sam ponovno napisati te prizore, ali ne uspijeva mi. Bio bih ti zahvalan ako
bi mogla baciti pogled na to.”

„Pošalji mi rukopis mailom i počet ću sutra ujutro. Ionako nikada nisam bila tip koji se
nedjeljom izležava. Hoću li ti biti potrebna na prvoj seansi u ponedjeljak?”

„Ne, ali volio bih prisustvovati radionici koju ćeš održati u utorak ujutro. Carrie kaže da
mogu mnogo naučiti od tebe.”

Gledamo jedno drugo u oči i ja skrenem pogled pod izgovorom da si moram uliti još malo
vina u čašu. Nisam sigurna koliko sam već čaša popila, ali osjećam predivnu toplinu i
pomalo mi se muti u glavi. Ugodan je to osjećaj. Zavalim se i na sekundu sklopim oči;
osjetim kako se sve kreće, ali kada ponovno otvorim oči, sve je u redu. Kako uvrnuto.
Možda moram pojesti još malo onih grickalica. Jednostavno ću sutra povećati broj koraka
koje ću prehodati, kako bih kompenzirala situaciju. Osim toga, ponekad se treba malo
nagraditi za to što ste bili dobri, usprkos iskušenjima koja vrebaju posvuda oko vas.
14
Plaćanje cijene

Bzzzz. Bzzzz. Bzzzz.

Kakav je to odvratan, zujav zvuk? Povučem jastuk preko glave očajnički pokušavajući
isključiti buku. Zvuk kao da vibrira i odzvanja u mojoj glavi, kao da je neka manična pčela
uletjela u moje uho i to boli. Tada shvatim da je to alarm i da ga je netko, hvala Bogu,
upravo isključio.

Netko je... „O, sranje!”

Povučem jastuk s glave i zaškiljim: jarko svjetlo šalje valove bola koji mi potresaju cijelo
tijelo. Pogledam gore i ugledam šokiranog Arrana kako zuri u mene. Gol je. Sva se skupim,
zaškiljim oko sebe i shvatim da nije samo on u razgolićenom stanju.

„Čuj, nije ono što misliš, Brie. Ništa se nije dogodilo. Oboje smo samo bili malo.. ”

Dojurile su uspomene na nas dvoje kako se rušimo na krevet.

Podiže jednu ruku uvis, dlanom prema meni, kao da se brani. Drugom pokušava skriti svoj
visuljak. Da nisam bila toliko zaprepaštena, sve bi to bilo prilično smiješno. Arran izgleda
kao da će propasti u zemlju od srama.

„Moram se istuširati i otići u prizemlje. Doista nisam nepristojan, ali u glavi mi nabija i ako
uskoro u sebe ne unesem nešto protiv bolova, neću biti u stanju prisustvovati današnjem
neslužbenom druženju.”

Okrene se i zaboravivši na čednost, ode u prigrađenu kupaonicu, ostavivši me

omamljenom.

Sve mi je u magli jer mi u glavi nabija i ja se sjetim razloga zbog kojeg se obično zadržim na
samo dvjema čašama vina. Mnogo je, previše, vremena prošlo otkako si nisam prekomjerno
udovoljila i sada sam užasnuta, nesposobna pojmiti što Arran sigurno misli o mojemu
ponašanju.

U redu, procjena štete. Vidjela sam Arrana gologa i spavali smo u istom krevetu, ili smo se
oboje onesvijestili u istom krevetu - to bi vjerojatno bio točniji opis. Nije to ništa što se ne
može popraviti; oboje smo osramoćeni i bili smo previše pijani a da bi se nešto dogodilo,
čak i da smo to željeli. Bila bi potpuna katastrofa da je jedno od nas dvoje bilo trijezno, ali to
nije bio slučaj. Barem se zbog toga osjećam malo bolje.

Čim čujem zvuk vode koja teče iz tuša, izvučem se iz kreveta i brzo na sebe nabacim odjeću.
Tiho se iskradem na odmorište i potajno odjurim na kat u svoju sobu.
„Ljudi čine glupe stvari kada se napiju, Brie, i tako dolazi do pogrešaka”, šapnem sebi.
„Dovoljno si stara da bi mogla bolje, ženo moja.”

To nije isprika, ali utješno je znati da ni Arranu to nije uobičajeni način ponašanja. Možda to
odražava činjenicu da smo oboje bili pod stresom i preumorni, previše iscrpljeni da bismo
spavali, pa smo trebali nešto da nas sruši.

„To se neće dogoditi ponovno”, promrmljam i pođem pod tuš.

Okrenuvši ručicu slavine dok se nije poravnala s plavom točkicom, kriknem kada mi ledeno
hladna voda zapljusne kožu. Kada joj se prilagodim predivno je osvježavajuća, iako su mi
zubi počeli cvokotati. Ne boli me samo glava, nego i cijelo tijelo. Kako ljudi to redovito
izvode? Sam Bog zna kako ću danas funkcionirati, a onda mi se vrati pamćenje. Mutno se
prisjećam kako sam Arranu obećala da ću jutros pregledati njegov rukopis i to bi mi mogao
biti pojas za spašavanje. Iskoračivši iz tuša, omotam se ručnikom i počnem kopati po torbi
u potrazi za nekakvim tabletama. Zatim Arranu pošaljem tekstualnu poruku.

Pošalji mi svoj rukopis prije nego što odeš u prizemlje. Preskočit ću doručak i baciti se na
posao. Vidimo se poslije. Nadam se da tvoja glavobolja nije tako jaka kao moja.

Nekoliko sekundi poslije, on odgovara.

Vjerojatno je gora, ali zaslužujem je i žao mi je čuti da i ti patiš. Sramim se, ali hvala ti što si
imala strpljenja slušati moje jadikovke. Šaljem rukopis zajedno s fotkama Arthura i
Rose. Naposljetku su se vjenčali. Arthur se, kada su ga ranili, vratio u Veliku Britaniju, ali na
kraju je izgubio ruku. Ja idem glumiti dobrog domaćina. I hvala ti, Brie, na svemu.

Dakle, to je priča o ocu njegove dadilje, o junaku koji se vratio iz rata. Navučeni rublje i
kliznem u svileni ogrtač. Gotovo je sedam i trideset i željna sam početi. Kako tablete protiv
bolova još nisu počele posve djelovati, leći ću u krevet i iPad staviti na koljena dok mi se
tijelo malo ne oporavi.

Na vratima se začuje tiho kucanje, pa zastenjem nježno kliznuvši iz kreveta i polagano se

uspravim. Kada otvorim vrata, ispred nema nikoga, ali bacim pogled niz hodnik i pronađem
poslužavnik na kojem su dvije boce vode, niskokalorični jogurt i dvije jabuke. Nasmiješim
se kada se sagnem pokupiti pladanj, ali smiješak mi brzo nestane s lica kada mi oštar bol
probode zatiljak. U redu, sagibanje nije dobro.

Nekoliko trenutaka poslije, otvorim Arranovu e-poruku i učitam privitke. Kliknem prvo na
fotografiju i kada se otvori, oči mi se odmah ispune suzama. Povećavši je, ugledam u
gornjem desnom kutu rukom ispisan nadnevak. Devetnaesti rujna 1939.

Na slici su Arthur i Rose - stoje jedno pokraj drugoga i drže se za ruke. Arthur je naočit u
mornaričkoj odori, a Rose izgleda jako dražesno u svijetlosivoj čipkastoj haljini. Gledaju se
postrance, lica su im u poluprofilu. Sreća iskoči i zgrabi me za srce, Ratni užasi tek će
nanijeti štetu Arthuru i ja ljutito otrem suze, mrzeći pomisao na rat. Koliko je teško bilo
smiješiti se kada nisu znali hoće li ikada više vidjeti jedno drugo? Zamislite da vodite ljubav
znajući da bi vam to mogao biti prvi i posljednji put?

Prožme me osjećaj krivice zbog toga što sve uzimam zdravo za gotovo. Sve te stvari koje su
moguće samo zato što je tijekom Drugoga svjetskog rata tako mnogo muškaraca žrtvovalo
svoj život i osiguralo slobodu za svoju zemlju. Nikakvo odavanje počasti nikada neće biti
dovoljno da otplati taj dug. Bio je to naraštaj snažnih, plemenitih, mladih muškaraca i žena
koji je nekako uspio ugrabiti malo sreće živeći tijekom šest dugačkih godina pakla.

Otvorim bočicu vode i ustanem koračajući tamo-amo pa počnem čitati. Carrie je u pravu:
uvodna ljubavna scena ne iskače sa stranice. Nadam se da nema previše takvih prizora, jer
ako je ovo tipičan primjer, onda ćemo imati mnogo posla. Ironično je to što je Arran uspio
dočarati seksualnu napetost i to je na jedan način vrlo moćno. Znatno je više zorno
prikazano kada govorimo o samom fizičkom činu nego što bih to očekivala od njega. Nije
Čistunac, to je jasno, ali neravnoteža prouzročena pomanjkanjem bilo kakvih stvarnih
osjećaja čini tu radnju vrlo mehaničkom. Gotovo kao da se radi o oslobađanju
seksualne frustracije, a ne o izrazu njihove međusobne ljubavi.

Ne osjeća se ono što bi trebali biti dragocjeni trenuci intimnosti, posebni zbog toga što su
na raspolaganju imali tako malo vremena da jedno drugome pokažu što osjećaju. Sigurno je
bilo vrlo bolno znati da sat otkucava i da minute samo klize i nestaju. To predstavlja
vrijeme koje provode zajedno i koje možda nikada više neće imati na raspolaganju. To bi
moglo biti jedino vrijeme koje će zajedno provesti nasamo.

Počnem s ispravcima i označim prva dva poglavlja; srce mi je lagano potonulo. No nakon
toga, kako se Arthurova priča raspleće, potpuno sam se navukla na nju. Rose se ne spominje
često, osim u kratkim pismima koje pišu jedno drugome, ali ta pisma često stižu u
svežnjevima, nakon što je Arthur danima u pokretu.

Na vratima začujem oštro kucanje i kada se otvore, kroz prorez se promoli Elisabettina
glava.

„Mi scusi. Oprostite. Ja vratim kasnije?”

U krevetu nitko nije spavao, iako je itekako bilo jasno da sam ležala na pokrivačima. Vidim
da je Elisabetta zbunjena.

„O, boli me glava, pa sam složila krevet i sada malo radim. Nema potrebe da danas čistite
ovdje, ali hvala vam, Elisabetta.

„SI. Nema problema. Osjećaj uskoro bolje.”

Sigurna sam da nisam prva posjetiteljica koja je noć prije popila previše i sljedećeg jutra
ostala u svojoj sobi. Ali mogla bih biti prva koja nije spavala u svojemu krevetu.

Zazvoni mi telefon i vidim da zove mama. O, ne, namjeravala sam je nazvati.

„Zdravo, mama, kako ste oboje?”

„Mi smo dobro, ali kako si ti? Brinuli smo se. Jedan SMS, a onda ništa. Nazvala sam Mel i ona
me je uvjerila da si dobro, ali željela sam razgovarati s tobom i provjeriti sama.” U pravu je,
a ja sam bila nepažljiva.

„Oprosti, svaki put kada sam te namjeravala nazvati nešto je iskrsnulo, a protekle smo dvije
noći bili budni dokasna. Sada sam slobodna, ali radim na nečijem rukopisu.”

„O, nisam ti željela smetati, draga. No, lijepo je čuti tvoj glas. Kako je na jezeru Garda, smeta
li ti vrućina?”

„Predivno je, mama, i snalazim se sasvim dobro. Ima mnogo hlada u koji možeš sjesti, a u
sobama su rashladni uređaji. Vila je prelijepa, a moja soba ima balkone na dvije strane.
Pogled s njih predivan je. No bit će ovo radni tjedan, kako stvari stoje. U subotu je smjena i
dolazi nova grupa ljudi. Ne znam kako Arran uspijeva provoditi to svake godine. Ali ljudi su
ugodni.”

„Zvučiš sretno.” U glasu joj se osjeća osmijeh i, nema sumnje, olakšanje. „I zaposleno. Neću
te zadržavati, ali ako me trebaš, znaš gdje sam. Pretpostavili smo da je dobra novost kada
nema novosti, ali lijepo je biti siguran u to.” Uzdahnem, osjećajući se kao loša kći, što i
jesam.

„Ovdje je lako preokupirati se nečim i nakon što sam tako dugo bila sama u svojoj kući, ovo
mi doista koristi. No žao mi je i nazvat ću krajem tjedna da propisno porazgovaramo. Sada
radim na Arranovu rukopisu, a krajnji rok za predaju nije daleko. Radit ću i sutra cijeli dan.
Nakon toga, u utorak idemo na izlet u Salo; to je gradić najbliži vili. To će biti nakon što
završim sa svojom seansom, naravno, a u srijedu planiramo izlet u Veronu, pa ću se vratiti
kasno. Otkako sam stigla, nisam imala nimalo slobodnog vremena... nisam još bila ni
u bazenu. Znaš, tebi i tati svidjelo bi se ovdje. Okoliš je predivan. Kada budem imala malo
vremena, poslat ću ti nekoliko fotografija.”

Začujem smijeh. „O, dakle, jezero Garda zarobilo je srce moje kćeri, ha? Već te dugo nisam
čula tako oduševljenu.” Da uza se imam odgovarajućeg muškarca, da, bez problema bih
ovdje mogla provesti cijeli svoj život. Tko ne bi bio sretan živjeti među svom tom ljepotom?
Smijuckajući se u sebi, znam da sam, ako ništa drugo, blagoslovljena s dovoljno zdrava
razuma i znam da se neki snovi jednostavno ne pretvaraju u stvarnost.

„Mama, moram ići, jer sam dobila nadahnuće i moram početi pisati.”

„Hajde, piši i oživi rukopis toga pisca. Čujemo se uskoro, dušo, volim te mnogo.”

Nakon nekoliko sekundi, već sam za računalom. Prsti mi lete tipkovnicom i dok tipkam,
plačem. Pokušavam se sjetiti da povremeno zastanem i popijem malo vode, jer sam ionako
dehidrirala. Osjećam Roseinu bol i ljubav i već sam tužna zbog nje, iako znam da će se na
kraju ponovno sresti.
Ponovno se začuje kucanje na vratima i ja bacim pogled na zidni sat. Upravo je prošlo
podne, što znači da sam čitala i tipkala više od četiri sata. Kroz odškrinuta vrata promoli se
Arranova glava, a na licu mu je zbunjen izraz.

„Donio sam još vode. Je li ti muka u želucu?” Uđe noseći po jednu bocu vode u svakoj ruci.

„Nije. Radim. Nisam prestala ni da se odjenem.”

Baci pogled prema roli toaletnog papira na krevetu i razasute zgužvane papirnate
maramice.

„Čitam i prekrajam prizore s Rose. Za sada je to predivna priča, Arrane, i napravio si sjajan
posao. Nadam se da ćeš misliti kako izmjene koje predlažem ocrtavaju Rosein karakter i
osjećaje na ispravan način. Nešto od toga mogu zahvaliti dobroj staroj ženskoj intuiciji, ali
ima tu i stvari koje, vjerujem, kao snažna žena, ne bi ostavila neizgovorenima.” Doimaše
iznenađenim. „Već si prepravila neke odjeljke?” “Da. Za sada sam unijela velike izmjene u
dvije malo intimnije ljubavne scene. Nisam sigurna koliko ih još ima. Dala sam si
malo slobode i uljepšala neka od Roseinih pisama kako bi čitatelji doznali malo više
o njezinim privatnim okolnostima. Znam da mi je ona, dok sam čitala, neprestano bila na
pameti i željela sam osjetiti njezinu prazninu i bol. No možeš odbaciti sve s čime nisi
suglasan. Kladim se da Carrie ne može dočekati potpisati ugovor za ovu knjigu. Mislim da
nema sumnje u to da ćeš proširiti krug svojih čitatelja, jer ova se knjiga ne usredotočuje
toliko na vojnu taktiku, kao što je slučaj s romanom Osvetoljubivi neprijatelj.”

Arran se nagne naprijed odložiti boce vode na ormarić pokraj kreveta.

„Pročitala si ga?”

„Jesam, na putu ovamo, završila jučer. Željela sam steći dojam o tvom pisanju. Priznajem da
vojna beletristika nije moj uobičajeni odabir, ali naučila sam mnogo, iako sam ostala s
nekim neodgovorenim pitanjima. Moje utemeljenje u romansi znači da ti ne mogu pomoći,
ali želim znati više o osobnom životu likova izvan zapleta. Ovom novom knjigom, učinio si
velik zaokret. Dobro si opisao prizore seksa, ali pretrčao si preko emocionalnih previranja
ispod tih okolnosti.”

Smiješi se.

„Pa, lijepo je znati da sam barem nešto učinio kako treba. Drago mi je što si ovdje da
popraviš dijelove koji nisu dobri.”

Suho sam mu se nasmiješila.

„To je tvoja priča, Arrane, pa se moje izmjene možda ne podudaraju s tvojim zamislima o
Roseinoj perspektivi. Ali mislim da će čitatelji očekivati da im se pruži uvid u njezino
emocionalno putovanje i u to koliko je bila uvjerena da će se Arthur zauvijek vratiti kući k
njoj. Vjerujem da će to priči podariti ravnotežu, ali na tebi je hoćeš li prihvatiti moje
prijedloge.”

Slegne ramenima.

„Ne smijem sitničariti zbog toga; ti znaš svoj posao i prodala si mnogo knjiga. Moram dobiti
prednost, a veća je vjerojatnost da će se to dogoditi ako izdavač vidi da sam sposoban
neprimjetno zamijeniti žanrove. Sumnjam da ću činiti iznimke u onome što si ti preradila,
jer znam da je to slaba točka moga pisanja. U ovome slučaju, ti si učiteljica.”

Gledam ga i poželim da se ne nalazi u tako izazovnom položaju. Poput Rose, i ja znam da je

prekasno zaustaviti ono što se počelo događati, a to što leži ispred nas boljet će.

„To je ljubazno od tebe, ali sačuvaj svoju procjenu dok ne pročešljaš rukopis. Neka ga
pregleda i Carrie, ako nisi siguran što odlučiti. Kako je prošlo danas, jesu li svi sudjelovali?”

„Da. Prošlo je dobro, neki iz grupe već su danas otišli u restoran na ručak. Želiš li pojesti
nešto lagano vani na terasi?”

U želucu mi kruli, ali većinom zato što sam imala vremena samo gricnuti malo voća, iako
sam popila dvije boce vode.

„Nabacit ću na sebe nešto odjeće i upristojiti se, pa ću sići u prizemlje.”

Pogledi nam se sretnu i gledamo se u oči. Nadam se samo da se Arran u tom trenutku ne
prisjeća prošle noći. Pitam se tko je koga nosio uza stube? Ili smo se držali jedno drugoga,
pokušavajući ne stvarati buku dok smo teturali uokolo, Kada Arran izađe iz sobe i zatvori
vrata za sobom, ispustim glasan, gunđav uzdah. To teško da je bilo profesionalno
ponašanje, a ovo je rad, ne užitak. Iako se mamurluk zapravo ne može klasificirati kao
užitak.

Arran i ja sjednemo na terasu kako bismo jeli, iako se čini da nijedno od nas dvoje nema
teka. Pitam se zašto? Priča mi o tome kako se grupa udomaćila i kako su na smjenu govorili
o svojim trenutačnim rukopisima i o drugim stvarima koje su napisali. Uvjerava me kako se
čini da su naši noćni podvizi prošli neprimijećeni.

„Lekcija naučena”, kaže zločesto se nacerivši, a onda mu se lice nabora.

„Probadajući bol?”

Kima glavom. „Mislim da je vrijeme za još tableta protiv bolova.”

Pogledam ga s izrazom krivice na licu. „I za mene. Misliš li da će grupa imati što protiv ako
se ne budem družila s njima i umjesto toga odem u svoju sobu čitati tvoj rukopis?”
Podigne obje obrve, prilično neodlučno. „Odlučna si. Ne, siguran sam da će to biti u redu. Za
sada je samo Rick zatražio razgovor jedan na jedan. Popodne ćemo provjeriti njegovo
uvodno poglavlje: žarko želi čuti moje mišljenje. U njemu prepoznajem malo sebe. I ja sam
jedva čekao vidjeti kako se stvari događaju kada sam se prvi put od pisanja udžbenika
odmaknuo prema pisanju fikcije.”

Tu se ne radi samo o dodatnom izvoru prihoda; Arran doista drži do ljudi i posjeduje
iznimno strpljenje. Brinem se zbog svoje seanse u utorak, jer to će mi biti prva. Navikla sam
držati govore općenito i često su od mene tražili savjete o pisanju, ali ovo neće biti uglačana
i promišljena izvedba kakvu bi im pružila Kathy. No, pripremila sam popis natuknica i
donekle se nadam da će mi grupa pomoći usmjeriti seansu u smjeru kojim žele ići.

Tanjure odnesemo natrag u kuhinju, jer Elisabetta je već otišla, i krenemo svatko svojim
putem.
15
Postajem obožavateljica Arrana Jamiesona

Ne mogu dočekati vratiti se priči Rose i Arthura. Spoznaja da je mnoštvo napisanoga

vjerojatno blizu istini čini to štivo privlačnim za čitanje. Došla sam do dijela u kojem je
Arthur dobio odobrenje vratiti se u Englesku kako bi oženio Rose. Imaju pet dana koje
mogu provesti zajedno i nakon kratkog odlaska u vijećnicu i zakuske u mjesnom pubu na
kojoj se okupilo tucet prijatelja i članova obitelji, odlaze u Cornwall.

To je poput priče u priči i predivna je suprotnost prethodnim prizorima. Zbog toga se pitam
kako su se vojnici uspjeli prilagoditi nakon što su boravili u tako neprijateljskom, krvavom
okolišu, izloženi svim mogućim užasima. Često im je bilo hladno, bili su mokri i obloženi
blatom - živjeli su sekundu po sekundu. Ugođaj doma sigurno im se činio nestvarnim i, u
usporedbi s ratištem, gotovo obijesno raskošnim. No ti prizori služe razveseljavanju priče i
čitatelju pružaju dobrodošao predah od bolne stvarnosti. Znam da je meni trebao taj
podsjetnik na činjenicu da život može biti dobar i da je naglasio ono za što se bori Arthur -
za slobodu.

Telefon mi zavibrira: zove me Carrie.

„Hej, Carrie, kako si?”

„Dobro. Poslat ću ti mailom nacrt onoga članka. Nisam znala da si govorila o Paulu, ali
mislim da bi to moglo biti dobro. Nema sumnje da će ljude zanimati tvoja strana te priče, a
dojmovi koje će steći bit će dobri.”

Srce mi preskoči otkucaj. Ne mogu se sada brinuti o tome, pa će morati pričekati.

„Hvala. Bit će ti drago čuti da upravo radim na izmjenama.”

„Molim te, reci da govoriš o izmjenama Arranova rukopisa. Imam dva izdavača koji jedva
čekaju pročitati ga, a ne mogu im dati ništa više od sinopsisa - posebno dok se ne preradi taj
uvodni ljubavni prizor. Prvo poglavlje kao da je izašlo iz nekog seksualnog priručnika.
Mislim da Rose nije bila takva. Bila je strastvena, ali u to treba unijeti finese.”

Počnem se smijati.

„Već učinjeno. Arran još nije vidio nijednu od promjena koje sam predložila, a i neće dok ne
preradim cijeli rukopis. Priča je sjajna i divim se njegovu daru. Rose me je dirnula u srce i
plakala sam prerađujući uvodni prizor. Nadam se da će odobriti to.”

„Sjajno! Znala sam da ćeš razvaliti. Kada ću to dobiti?”

Pretpostavljam da je Arran razgovarao s Carrie i pokušava pogurati stvari. Pitam se koliko
toga ona zna? Velik dio, rekla bih, jer ona me upozorila da je prošao kroz teške trenutke.

„Nadam se da ću polovinu dovršiti do kraja dana. Radim na tome od sedam i trideset ujutro,
uz jednu kratku stanku. Morat ću se pridružiti grupi na večeri, ali skratit ću to koliko god
bude moguće. Sutra ću opet biti s njima što je manje moguće i obavit ću posla što više
mogu. U utorak sumnjam da ću moći raditi duže od sata. Ujutro vodim radionicu, a
poslijepodne svi idemo u Salo. Mislim da bi bilo jako čudno da ne odem onamo. Srijeda će
također biti dug dan. Nakon jutarnje radionice, idemo u Veronu i nećemo se vratiti do
kasno navečer. Rukopis mu mogu vratiti najranije u četvrtak, ako sve bude išlo kako treba.”

„Sjajno! Arran nestrpljivo iščekuje da sve bude gotovo. Hvala ti, Brie. Znam da mi činiš
veliku uslugu. Bit ću iskrena i reći kako nisam sigurna da bi Kathy bila prava osoba za
hvatanje ukoštac s tim zadatkom.”

Zvuči kao da osjeća olakšanje.

„Zadovoljstvo mi je. Nadam se da ćete oboje smatrati da sam napravila kako treba, jer sama
priča je predivna. Spoznaja da je rukopis utemeljen na stvarnoj priči doista pogađa u pravo
mjesto, oslikava stvarnost toga povijesnog razdoblja.”

„Pa, neću te više zadržavati. Ali prije nego što završimo: kako sada ide između vas?”

Ne mogu a da ne pomislim kako se Carrie nada da ćemo se povezati na osobnoj razini. I na

neki čudan, prilično neočekivan način, mislim da se to i dogodilo. Svakoga dana otkrivam da
imamo sve više zajedničkoga, ali naš osnovni pristup životu jako je različit. Ja u svome srcu
znam da ću se u nekom trenutku poželjeti skrasiti i osnovati obitelj. Nosim u glavu tu
romantičnu sliku prostrane, stare kamene kućice s podom od kamenih ploča i ne
savršeno uređenu, kakvu već imam. Moj pisaći stol gleda na vrt i spazim dijete koje se igra s
mačkom. Bila bih sretna dijeleći vrijeme između obitelji i strasti prema pisanju. Ali ne bih
imala ništa protiv staviti svoj posao neko vrijeme na čekanje, ako bi situacija to zahtijevala.

‘‘Mnogo bolje. Pronašli smo zajednički teren i malo smo opušteniji kada smo zajedno.”

Izostavit ću činjenicu da smo spavali u istom krevetu, jer bi to moglo dovesti do pogrešnih
zaključaka.

„Sjajno! U četvrtak mi javi kakva je bila Arranova reakcija. Sretno s prekrajanjem.”

Kada odložim telefon pitam se je li Carrie stavila kvačicu „obavljeno” pokraj dviju tema na
popisu svojih želja. Dotjerati Arranov rukopis i vratiti Brie u igru. Gotovo da mogu čuti
elektronički „klik” dok popunjava kućice. Možda ne pokušava spojiti nas dvoje i bila bi
užasnuta kada otkrije da se u dnu moga trbuha meškolji osjećaj privlačnosti prema njemu.
Dok sanjarim, onaj pravi muškarac još se nije pojavio na pozornici - stoji negdje u sjeni, ali
tamo je, što je dovoljno da me uvjeri kako će se to dogoditi. No kada bude vrijeme da se
otkrije, ozbiljno sumnjam u to da će u mene gledati Arranovo lice.
*

Gotovo sam spremna vratiti se u prizemlje, kada čujem hrskanje šljunka ispod guma na
parkiralištu. Pogledam van i ugledam Ricka, Silviju, Yvonne i Toma kako napreduju stazom
prema taksiju. Svi su vrlo veseli i čujem njihov smijeh. Čini se da idu na večeru i zahvalna
sam Arranu što me nije gnjavio da im se pridružim. Pitam se što večeras rade Will i Kris? To
bi moglo značiti ugodnu večeru za četvero u La Pergoli. Moći ću se ispričati čim se najedem
kako bih se mogla vratiti ovamo i u večer utisnuti još nekoliko sati rada.

Istuširam se, operem kosu i osušim je sušilom, naneseni malo lagane šminke i kliznem u
jednostavnu haljinu A-kroja s uzorkom blijedoplavog cvijeća. Još uvijek nemam osunčan
ten, ali nisam ni provela mnogo vremena vani.

Kada dođem na terasu, Arran sjedi sam i čita nešto na svojemu Kindleu, a pokraj njega je
trbušasta čaša na stapki.

„Dobra večer. Znači, večeras smo svedeni na četvero. Gdje su Kris i Will?”

Podigne glavu, skine sunčane naočale i pogleda me. „Izgledaš nevjerojatno svježe i
odmorno. Upravo ste se mimoišli... odlučili su prošetati u La Tagliatu. Ništa se nismo
dogovorili, pa ne očekuju da im se pridružimo. Nadam se da je to u redu? Ja sam... umm...
rekao da te malo boli glava. Imao sam interesa stvoriti ti slobodnog vremena.”

„Mislim da je sjajno što grupa voli raditi različite stvari. Prošle je večeri bilo teško raditi,
dok su svi bili ovdje. Ti si se unio u razgovor s Rickom, a ja sam otkrila kako je pokušavanje
da se nitko ne osjeti izostavljenim pravo žongliranje. S obzirom na glazbu u pozadini koja je
dodavala još jedan sloj buke općem žamoru razgovora, na kraju balade osjećala sam se pod
stresom.”

Licem mu prijeđe širok osmijeh. „Znam.”

Nisam se obazirala na to. „U redu. Onda, kakav je plan? Odredila sam si dva sata za večeru, a
onda se vraćam radu na rukopisu. Obećala sam Carrie da ćemo ga pregledati zajedno u
četvrtak. Mislim da računa na tebe da ćeš ga brzo preraditi.”

Kimne glavom. Izraz lica sada mu je ozbiljan.

„Sjajno. To mi odgovara. Mislim da će onda biti bolje da krenemo. Nazvat ću Antonija dok
hodamo kako bi nam mogao pripremiti stol.”

Okrenem se i vratim u kuću dok Arran zaključava vrata terase. Krenemo kroz hodnik i
izađemo u stražnji vrt. Zaključavajući vrata, smjesti telefon između brade i ramena.

„Imaju li ostali ključ?” izgovorim i on kimne.

„Antonio, dolazim s Brie i nadam se da nam možeš pronaći stol za dvoje. Je li to problem?”
Lice mu je živahno dok sluša Antonija, čiji je odgovor, izgleda, dugačak, ali vidim da je sve u
redu.

„Hvala ti, prijatelju. Jako to cijenim.”

Kada Arran ubaci telefon u džep hlača, pogleda postrance prema meni.

„Rekao je da će nam pronaći romantični kutak. Nisam ga razuvjerio; Talijani su tako

strastveni. Je li ijedna od tvojih knjiga prevedena na talijanski?”

Kimnem. „Da, za sada šest.”

„Ah, onda je to riješeno. Mislim da bi ovdje mogla imati obožavatelja.”

Dok prolazimo kroz vratnice i spuštamo se nizbrdo, hodamo jedno iza drugoga. Nema staze,
ali već iz daljine možete čuti vozila kako se približavaju, jer promet nije gust. Lijepo je biti
vani nakon cijeloga dana u zatvorenome. Oko nas ima mnogo razgranatog drveća koje
raspršuje sunce, ali večeras uopće nema povjetarca i ja s čežnjom razmišljam o bazenu.

Na koju god stranu pogledala, svuda vidim eksplozije boja: penjačice osvajaju zidove,
grmlje, pa čak i stabla. A dolje niže, usprkos manjku kiše i stalnoj vrućini, posvuda ima
cvijeća. Ružičastog, plavog, žutog, tamnoljubičastog... divlje obilje nasuprot pozadini od
bujnog zelenila. Obronci izgledaju poput beskrajnog vrta u kojem se ugnijezdio nepoznat
broj kuća i nekolicina restorana. Tek su malobrojne dostupne pogledu, jer su dobro
skrivene, ali mogu se naslutiti temeljem pokušaja ljudi da ukrote neki dio toga vrta ili
posade nekoliko voćki. Na jedva primjetnim čistinama, ako dobro pogledate, ugledat ćete
stazu ili samo vratnice.

„Veseliš li se radionici koju ćeš održati u utorak?”

Arran prekine ugodnu tišinu kada se približimo La Pergoli. Drži vrata otvorenima i čeka da
uđem.

„Živčana sam. Ali veselim se našem popodnevnom izletu.”

„Buonasera!” Atonio odmah istupi van da nas pozdravi, pogne glavu i živahno se rukuje s
nama.

„Dođite. Imam tih stol na balkonu. Večeras smo puni, ali ovdje ćete biti daleko od glazbe,
da?” Antonio govori preko ramena vodeći nas.

Slijedimo ga dugačkim prolazom između stolova u sredini restorana u kojem je večeras

mnogo žamora; većina je stolova zauzeta. U dnu prostorije nalaze se jednostruka staklena
vrata koja vode na drveni balkon. Tamo su samo četiri stola i mi ćemo prvi sjesti za jedan.
Antonio za mene odmakne stolac od stola, a onda iz džepa izvadi upaljač, iako je još uvijek
previše svjetla da se upali svijeća.
„Budući da je u restoranu takva gužva, možda bismo trebali uzeti specijalitet dana? Što ti
misliš, Brie?”

Arran me pogleda čekajući moje odobrenje i ja kimnem glavom. „Sjajna ideja.”

„Ja vam donesem pladanj s antipastom za dvoje, a onda možda orecchiette s pilećim
okruglicama, da? To je najbolje jelo u kući”

Arran i ja nasmiješimo se Antoniju. Nema smisla objašnjavati da tijesto i ja baš ne idemo

zajedno i ne želim stvarati zastoj.

„Zvuči predivno, hvala vam”, potvrdi Arran i odjednom smo sami na balkonu.

Pogledi nam se sretnu i očito je da oboje razmišljamo o jutru u Arranovoj spavaćoj sobi.

Ono što je ranije većinom bilo u magli sada je jasnije i prisjećam se kako smo se oboje
smijali kada smo se srušili na krevet. Sjećam se da sam rekla: „Samo moram malo
odspavati. Neću ostati dugo.”

A onda je bilo jutro.

„Čuj, znam da ti je neugodno i uvjeravam te da mi nije navika pretjerivati tako. Ti si gošća u

vili i kolegica koja mi radi veliku uslugu. Da budem iskren, ne znam baš što se dogodilo, ali
uvjeravam te da sam prije svega gospođin i kavalir. Nemam namjeru iskorištavati situaciju
u kojoj se nalazimo.” Pomalo zvuči kao da mu je žao zbog toga.

„Umm... isto vrijedi i za mene”, suglasim se s njim.

Sjedila sam tako razmišljajući o tome kako bi bilo romantično kad bi Arran kazao da
večeras izgledam lijepo. Sada je pokvario taj trenutak izgovorivši tu nespretnu ispriku.

„Ne možemo poništiti ono što se dogodilo, pa mislim da bi najbolje bilo da zaboravimo na
to, što kažeš?” dometnem.

Izgleda iznenađeno i kao da mu je laknulo. „Jako lijepo od tebe što imaš toliko
razumijevanja, Brie. Moja reputacija...”

„...je netaknuta. Mislim da ni jedno od nas dvoje nije ponosno zbog načina na koji smo se
jučer ponašali. Očito je da smo oboje pod pritiskom, a prošlo je prilično mnogo vremena
otkako nisam imala priliku opustiti se. No večeras pijem samo vodu, jer moram raditi na
rukopisu.”

Ne skreće pogled s moga lica i iznenadim se, jer odjednom izgleda kao da je pomalo
razočaran. O, ne! Je li se sada uvrijedio, misli da sam ga na neki način odbila?

„Dobro, uh, da, pa... Drago mi je što smo to raščistili. Dakle, kako napreduju izmjene?” Ton
mu je napet.
„Kao što sam rekla, Carrie bi voljela da u četvrtak budem u prilici proći s tobom cijeli
rukopis. To se može izvesti, ali sutra se moram ozbiljno prihvatiti posla, a onda uloviti
nekoliko sati između mojih radionica tijekom kojih ću uglačati te izmjene. Znam da to
praktički znači da ćeš se dva puna dana morati sam nositi s grupom, ali to je jedini način.”

Ulije dvije čaše vode i pruži mi jednu suho se smiješeći. „Mislim da možemo nazdraviti
tome! To je mala cijena koju trebam platiti. Doista cijenim sve što radiš, Brie.”

Pa, nije mu više neugodno i ne može biti previše razočaran, zar ne? Kucnemo se čašama.
„Bit će bolje da pričekaš sa zahvaljivanjem, kada pročitaš moje prijedloge.”

„Mislim da ću biti zadivljen. Kada sam jutros svratio k tebi, vidio sam da si plakala pišući...”

Kimnem i ne mogu se pretvarati da nije bilo tako, jer su iskorištene papirnate maramice
ležale posvuda po krevetu.

Sam Bog zna u kakvom su mi stanju bile oči.

„To je moćna priča, Arrane.”

Kada nam se pogledi ponovno sretnu, vidim u njegovim očima još nešto -nagovještaj tuge
koja me dirne u srce.

„Da si ih upoznala, shvatila bi koliko moćna. Ah, evo Antonija. Ne znam što je s tobom, ali ja
umirem od gladi. Kakav je ovo buran dan bio.”

Amen na to.
16
Plačem kao kišna godina

Nakon doručka ne motam se uokolo. Nestrpljiva sam smjestiti se ponovno na balkon kako
Elisabetti ne bih bila na putu kada dođe čistiti. Osim toga, tamo je lijepo i prohladno u sjeni i
puše povjetarac, što je prilično osvježavajuće. A treba mi zraka. Moj se želudac jutros ljuti
na mene, a izgledam kao da sam progutala nogometnu loptu. Korim se govoreći da je to
glupo i morat ću objasniti Arranu da postoje neke namirnice koje moram izbjegavati.

No, prošle sam večeri dobro napredovala, jer je većina poglavlja koja sam pročitala govorila
o surovoj stvarnosti rata. Jutros promatram fotografiju Arthura i Rose i iz toga crpim
nadahnuće kako bih u te prilično sterilne ljubavne prizore unijela malo osjećaja. Ono što me
jako frustrira činjenica je da je Arran napisao jako malo o tome što se događalo s Rose kada
je bila sama, jer priča većinom slijedi Arthura. To je ono što se u priči ističe kao najveći
problem.

Odlučila sam kako jednostavno ne mogu ignorirati taj svoj osjećaj da čitatelj želi doznati
više, ali to nije nešto što ja mogu napisati. Roman je, naposljetku, utemeljen na istinitoj
priči. Zato umjesto toga napišem skicu prijedloga za dodatno poglavlje koje će Arran morati
napisati nakon malo istraživanja. To će pružiti barem malo uvida u to kako je Rose živjela u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Ona će predstavljati život mnogih žena kojima je nedostajalo
ljubavi i koje su se morale pomiriti s ratnim uvjetima. Otkrit će da se u tih nekoliko
mjeseci razdvojenosti Arthur promijenio: otišao je kao dječak i vratio se kao muškarac, već
opterećen uspomenama koje će ga zauvijek progoniti.

Ona ga odlučno omata svojom ljubavlju pokušavajući utješiti njegovu nesretnu dušu. On
osjeća krivicu zbog toga što se udaljio, ostavio svoje ratne drugove, umanjio odgovornosti.
Ona nekako nagonski razumije da ga mora usidriti u sadašnjosti, a on se mora iščupati iz tih
neprestanih ratnih užasa. Zadovoljna sam smjerom u kojem ga vodim. Iako mislim da će mu
to hiti pomalo izazovno, nadam se da će razumjeti otkuda potječu moje zamisli.

„Mi scusi. Je li u redu da počistim?” Elisabetta oklijevajući stupi na balkon. Nisam je čula
kada je ušla. „Ja kucala, nema odgovora.”

„Da, u redu je. Samo naprijed.”

„Ja ne stvarati buku.” Toplo mi se smiješi.

„Jako ste ljubazni, ali kada radim, ne čujem ništa.” Slegnem ramenima, a ona se nasmije.

„Kao gospodin Jameison, On naporno radi, drag čovjek.” On je drag čovjek, u pravu je. „Jako
nadaren”, dometnula sam.

„Tužan, sada je sam. Usamljenost užasna.”

Okrene se i počne brisati pod dok moj želudac tako glasno kruli, da se ona zaustavi usred
pokreta i pogleda me zaprepašteno.

„Oprostite”, ispričam se, „i sasvim se slažem.” Osjećam da mi se u lice uvlači vrućina, jer
zarobljeni plinovi ponovno počnu grmjeti.

Usamljenost je užasna i izolirajuća. Proživjela sam to, uništava dušu. Dok razmišljam o
Arranu, umom mi bljesne jedna uspomena. Vidjela sam mnogo više njegova bića nego što
sam namjeravala i nije me razočarao. Nisam se mogla suzdržati, nego sam doslovno
prasnula u smijeh. Srećom, Elisabetta je sada u kupaonici i čini se da nije čula kako se
glasno smijem ni glasni niz podrigivanja nad kojim nemam nadzor, ali nakon toga moja su
se crijeva smirila.

Naravno da čeznem za time da u svom životu imam brižna muškarca punog ljubavi, da
upoznam nekoga tko neće željeti samo uskočiti u krevet, misleći da je pet minuta predigre
romantična gesta! Ako želim biti potpuno iskrena prema sebi, prošlo je previše vremena i
nedostaje mi i ta intimnost. Bilo bi lijepo opet zaspati u naručju muškarca. Bio bi to poticaj
samopouzdanju koji bi mi potvrdio da nisam potpuno izgubila sposobnost nadahnuti
nekoga. Možda neće proći previše vremena, a ja ću upoznati muškarca iz svojih snova,
osobu koja će biti dorasla mojim nadama i očekivanjima. Ali, što sam duže prisiljena čekati,
to češće pomišljam da takav muškarac ili ne postoji ili bih ja morala sniziti svoje standarde.
Možda je Jude Law u mojoj glavi izmišljen lik koliko su nestvarni i moji junaci. A ta je
pomisao prilično depresivna, da se blago izrazim.

Mrzim to priznati sebi, ali Arran mi je fizički jako, jako privlačan. Odjednom bljeskovi
uspomena koji mi se javljaju više nisu toliko zabavni. Jesmo li završili ljubeći se dok smo
posrtali uza stube ili to taj rukopis i moja mašta zbijaju šale sa mnom? Sklopim oči i
usredotočim se na prisjećanje, ali ničega se više ne mogu sjetiti, U redu, na sigurnome si.
Mašta je predivna, ali zastrašujuća pojava.

Moj telefon oživi i natjera me da poskočim, jer počne vrludati po stolu.

„Hej, kako si?” Na vezi je Mel.

„Dobro sam. Pa, zapravo, ja sam u raju. Ross nije samo sjajan tip, on je fascinantan,
domišljat, ljubazan i informatički genij.”

Zavalim se u stolcu s velikim osmijehom na licu.

„Dakle, impresionirao te je”, ne mogu skriti da se dobro zabavljam.

„Mnogo vremena provodimo razgovarajući o poslu, što bi, pretpostavljam, odbilo mnoge
žene. Ali mene ne, obožavam što dijelimo iste interese. Nakon što smo izašli zajedno dvije
večeri zaredom, večeras idemo na treću sreću.”
Podsmjehnem joj se u sebi. „Nisam imala pojma da internetske stranice za ugovaranje
izlazaka tako sjajno sparuju ljude.”

Tišina koja je nastupila pomalo je čudna.

„On je poseban, Brie. Osim toga, to je civiliziraniji način za otkrivanje novih ljudi, to je sve.
Doznate prilično mnogo toga jedno o drugome prije nego što se susretnete prvi put, a to
zapravo jako pomaže.”

Zaprepaštena sam, ne samo zato što to, pretpostavljam, zvuči pomalo dosadno. No, Mel je
bila vrlo oprezna nakon prekida sa svojim zaručnikom, čak i kada je bila riječ o tome da
razmisli o prvom izlasku s nekim. Mislim da se to dogodilo samo jednom ili dvaput, koliko
se sjećam, i da je usput odbila mnogo ponuda. Svi je pozivaju van zbog njezine vedre
prirode i brbljavosti, ali ipak je vrlo krhka. Zato, pretpostavljam da u tome pristupu ima
elemenata sigurnosti. Naposljetku, ako prođete kroz cijeli postupak registracije i traženja
potencijalnih prikladnih kandidata, iskazujete ozbiljno zanimanje za to da pronađete
Gospodina Pravog.

„Mislila sam da se brineš zbog toga što je izgledao previše dobro a da bi bio stvaran?”

Mel uzdiše. „Da, jer mu ne mogu pronaći ni jednu manu. Osjećajan je i udomio je dvije
mačke po imenu Bowie i Hendrix. Obožavaju ga, a znaš kakve su mačke - pruže ljubav ako
se osjete voljenima. Jutros sam došla na posao i zatekla svoj stol prekriven cvijećem i
poruku u kojoj piše da odbrojava sate do večerašnjeg sastanka. Ozbiljno, srce mi nabija u
grudima kad god pomislim na njega.”

Teško progutam. Mel zvuči začarano i, iako je to predivno, pomalo je i zabrinjavajuće. Svaka
uzvisina ima svoju udubinu; nadajmo se samo da će u ovome slučaju jedina udubina biti
činjenica da se sve čini previše... laganim. No čini se da on to nadoknađuje romantičnim
gestama, pa pretpostavljam da to dovoljno govori o njemu. Ono što ohrabruje jest činjenica
da oboje ulaze u to širom otvorenih očiju.

„Toliko sam dugo sanjala o tome da u moj život uđe netko poput Rossa i sada se moram
uštipnuti da provjerim je li to istina.”

„Oduševljena sam zbog tebe, Mel, ali molim te, napreduj polagano. Daj si vremena uživati u
toj fazi međusobnog upoznavanja, jer nova je ljubav najbolji osjećaj na svijetu. Samo
nikamo ne srljaj dok se ta navala adrenalina malo ne smiri. Sigurna sam da je on prava
stvar, ali ponekad osjećaji potonu nakon što previsoko polete. Znaš kako to završi, a vi ste
tek na početku.”

Ne želim dodati negativne riječi o prošlim povredama ni o budućim razočaranjima, ili još
gore - da se zatekne slomljena srca ako u tu novu vezu uroni s previše optimizma. Nekako
mi se čini potpuno pogrešnim pronaći nekoga s popisa koji je složio računalni program. Da
je sudbina željela da se vaši putevi ukrižaju, ne biste li se našli na pravome mjestu u
pravom trenutku? Justin je zgazio njezino srce i ostavio ga u komadićima, mislim da ne bi
mogla još jednom preživjeti nešto slično.

„Vjeruj mi, Brie, znam što radim. Zato i napredujemo korak po korak. Otvoreno i iskreno
razgovaramo o svemu. Zapravo, gotovo osjećam da o Rossu znam više nego što sam ikada
znala o Justinu. Ross je doista u doticaju sa svojim osjećajima i kaže da nije spreman pristati
ni na što manje od potpune predanosti, kada govorimo o tome da bi se jednoga dana
skrasio. No, kako god, dosta o meni. Kako je na jezeru Garda?”

Bacim pogled prema zaslonu računala ispred mene. Čini se da je trenutačno ljubav svuda
oko mene.

„Predivno, iako ću danas mnogo plakati, čini mi se.”

„Štoooo?”

„Oprosti, samo razmišljam naglas. Velik je pritisak na meni da u ljubavne prizore Arranova
rukopisa, čija se radnja odvija tijekom Drugoga svjetskog rata, unesem emocionalni sadržaj.
To je priča koja slama srce, iako ima sretan kraj. Već sam isplakala bazen suza. Arthur je
dobio samo pet dana dopusta kako bi se oženio. Užasi kojima je svjedočio već su. ga
promijenili. Možeš li zamisliti kako je bilo njegovoj dragoj, Rose?”

Čujem da je Mel duboko udahnula. „To je tako tužno, Brie. Voljeti nekoga znači da kada je ta
osoba povrijeđena, boli i tebe. Rose se sigurno osjećala bespomoćnom dok je on bio na
ratištu, boreći se. Bože, dok razgovaramo oči mi se pune suzama. Kako je Arran?”

Još jedan bljesak prisjećanja. O ne! Nadam se da se to neće neprestano ponavljati.

„Zapravo, zanimljiv je tip, tek se oporavlja od teškog razvoda braka. Mi... ummm... popili
smo nekoliko pića i ispričao mi je sve o tome.

Do mene dopre kratak smijeh. „Nekoliko, kažeš? To ti nije slično. Nadam se da je sve
završilo dobro.”

Prasnem u smijeh. „Da se mogu sjetiti, ispričala bih ti detalje. No, prekini s time! On je drag i
priznajem da je vrlo privlačan, ali jako smo različiti, na vrlo mnogo razina. Osim toga, kada
ga provedem kroz izmjene koje predlažem, možda nikada više neće htjeti razgovarati sa
mnom.”

„Pa, ako se to dogodi, on je na gubitku. Znam da ćeš napraviti sjajan posao i da će ti ljubavni
prizori biti vrlo realni. Vruće i emocionalno - to je tvoja specijalnost!

„Pa, za divno čudo, sve što ja dodajem jest emocija, jer on je i više nego dobro opisao
prizore seksa. Za tehniku mu dajem deset od mogućih deset bodova.”

Obje smo se počele smijati i dobro je čuti moju dragu prijateljicu tako sretnu i raspoloženu.
„Dakle, sada znam da si u dobrim rukama”, dometnula je nestašno. „Nemoj donositi nikakve
pretpostavke. Možda nije čisto akademski tip kakvim si ga smatrala - zato mu pruži
priliku.”

Kada bi Mel samo znala, obrve bi joj poletjele uvis sve do korijena kose.

„Ovdje sam kako bih radila i malo uživala u razgledanju okoliša, pa ovisim o tebi da mi
pružiš najnovije uvide u svoje ljubavne igrice. No, iako je bilo sjajno čavrljati s tobom, sada
moram ići. Dok ne dovršim ovo, jadni se Arran mora sam snalaziti s grupom. Uživaj u
svome cvijeću!”

„O, hoću. Ljiljani su mi apsolutno najdraži, a nemam pojma odakle Ross to zna; jednostavno
izgleda kao da zna sve. Čujemo se uskoro.”

Kada se veza prekine, zateknem se kako zurim u telefon. Tom će Rossu biti bolje da bude
doista tako sjajan i divan ili će morati razgovarati sa mnom!

Svoju pozornost vratim na Rose, pokušavajući se smjestiti u njezinu kožu. Kako ćeš utješiti
muškarca kojega voliš kada mu je glava puna užasnih uspomena na bojno polje? Nakratko
se odmaknuo, ali zna da je povratak neumitan. U međuvremenu, nekako, moraju se
osloboditi tragedije rata, kako bi mogli proslaviti svoju ljubav i brak. Nisam još zapravo ni
počela tipkati, a suza mi već curi niz obraz. Želim Arranu dati da okusi ono što mora dodati
kako bi oživotvorio tu priču.

Vrijeme je ručka i promatram grupu kako vijuga stazom prema vratnicama; nema sumnje u
to da idu u La Pergolu. Primjećujem da Arrana nema, pa spremim što sam napisala,
računalo postavim u stanje mirovanja i odem u prizemlje. Kada uđem u kuhinju, Arran
tamo priprema dva tanjura hrane.

„Upravo sam ti namjeravao poslati SMS. Mislio sam da bi možda željela objedovati u svojoj
sobi, ali drago mi je što si uzela stanku.”

Njegov je osmijeh topao i iskren. Izgleda opušteno. „Dakle, prva je seansa prošla dobro?”

Kima glavom i guta bobicu grožđa koju je upravo ubacio u usta. „Aha. Uvijek je najbolje
odmah raskrstiti s mitovima. Život pisca često je mizeran i samotan, samo nekolicina osvoji
glavni zgoditak. Dotakli smo se toga tobogana emocija kojeg se svi užasavaju i razgovarali o
tome kako ostati u ravnoteži. Ali kroz sve sam to provlačio zabavu i prepričao nekoliko
priča o tim navodnim uspjesima preko noći, gdje se zapravo radilo o ljudima koji su pisali
godinama prije nego što je njihove knjige netko primijetio.”

„Dakle, zadržao si ih u stvarnosti,”

„Aha. Možeš li uzeti taj vrč s narančinim sokom i čaše? Mislio sam da bismo mogli otići dolje
i sjesti pod masline.” Slijedim Arrana dok on nosi čaše i čim stupim na terasu, blistavo je
plava površina mora ispred mene očaravajuća. Nije čudo što Arran obožava ovo mjesto;
zbog činjenice da ovdje pronalazi drage uspomene na život svoga djeda, sigurno mu je
teško dijeliti ovo mjesto sa strancima. A ipak, on uopće ne odaje taj dojam.

Kada smo se smjestili, neko vrijeme sjedimo u tišini, jedemo i promatramo vrt. Ptice slijeću
dok im Arran baca komadiće kruha, a meni je to dobrodošao predah od jutrošnje
emocionalne traume.

„Kako ide?” upita Arran kao da mi čita misli.”

„Napisao si privlačnu priču i želudac mi je u čvoru zbog okrutne stvarnosti koju oslikava.
No pokušavala sam ući u Rosein um i istražiti tu emocionalnu traumu, pa se nadam da će ti
se svidjeti ovo što radim

„Uvijek mislim da se pri odčepljivanju emocionalnih dubina radi o pričanju, a ja sam

najbolji u pokazivanju. Mogu opisati akcijske prizore, ali ući nekome u glavu kako bih
shvatio što mu je u srcu - pa, za to nemam strpljenja.” Kako čudan opis. Ne mogu a da se ne
namrštim i Arran se okrene, zbunjeno me pogledavši. „Dolazim iz obitelji koja ne iskazuje
svoje osjećaje. Moj tata nikada nije imao vremena za oca. Mislio je da je moj djed
sentimentalna budala jer mi je pretjerano ugađao dok sam ovdje provodio ljeta. Moja
majka... pa, ona je radila sve do nekoliko dana prije nego što je rodila mene i moju sestru.
Navodno se vratila na posao nakon manje od mjesec dana. Jednom sam čuo kako
priča prijateljici da nije imala vještine, strpljenja ni nagona brinuti se o maloj djeci. Zato nas
je predala nekome tko je to mogao. Dadilja Hope bila je ta koja nas je podizala kada bismo
pali i davala nam lijekove kada bismo se razboljeli. Ali kada nije bila prisutna, atmosfera je
bila hladna i stroga, a postignuća su bila sve.”

Ne izgleda niti zvuči kao da zamjera svojoj mami ili kao da je povrijeđen. Jednostavno iznosi
činjenice, pretpostavljam.

„Budući da sam imala djetinjstvo ispunjeno roditeljskom ljubavlju i privrženošću, teško mi

je to slušati.”

„Pretpostavljam da mi je zato teško shvatiti potrebu da se raščlanjuje svaki i najtananiji

osjećaj. Čitatelji posjeduju maštu. Jesu li ljubavni prizori doista toliko suhi kako je
nagovijestila Carrie?”

Prestanem jesti, to jest, igrati se raznolikom hranom koju jednostavno ne mogu pojesti
zbog straha da će mi se želudac ponovno pobuniti. Što bih li mu prvo trebala otkriti?

„Očito je da postoji strast između Arthura i Rose i njezine su fizičke odlike izvedene dobro;
nema sumnje u to da nisi bio sramežljiv opisujući to. Tu se slažemo - to treba pokazati na
isti eksplicitan način kao i užasne ratne prizore. I, naposljetku, Rose je djevica, pa je za nju
to bio velik preokret u životu - podati se muškarcu koji odlazi u rat. Ali, kao čitateljica, ja
želim više. Osjećam da imam samo pola slike. Što se događa u Arthurovoj glavi osim
bljeskova prisjećanja koja si opisao, u kojima razmišlja o svojoj obuci i pita se što ga još
čeka? Koliko je Rose nemirna i nesretna dok noću sama leži u krevetu, misleći na njega?”

Arran se nasloni, prekriži ruke na grudima i govor njegova tijela odaje da se osjeća
neugodno.

„Ali nisu li to privatne misli? Stvari koje ljudi ne dijele s drugima?”

Bojala sam se da će se to dogoditi. Zašto bi cijenio moje stavove o svom rukopisu, kada je
njemu samo važno ispričati priču o muškarcima koji se bore protiv muškaraca u ratu za
slobodu?

„Neki to drže u sebi, ali većina ljudi okrene se prema članovima svoje obitelji i prema
svojim prijateljima. Sigurna sam da su vojnici imali trenutaka u kojima su osjećali potrebu
pričati o svome domu. I Rose je, nema sumnje, imala prijateljicu kojoj se mogla povjeriti. No
upravo je emocionalni aspekt ono što čini razliku između prizora seksa i ljubavne scene.”

Nasmije se, ali to više zvuči poput podrugljiva frktanja.

„O, ma daj, prizori koje ti pišeš teško da su čedni, sudeći prema člancima koje sam pročitao
o tebi. Naposljetku, seks je seks i potiče ga kemija tijela”

Ti zapravo nisi pročitao nijednu moju knjigu. Taj glasić u mojoj glavi traži da ga poslušam,
ali odolijevam iskušenju. Sada sam neraspoložena i živčana - jako živčana.

„Ja pišem o pohotnim odraslim osobama koje se zabavljaju temeljem zajedničkog pristanka
na to i čitatelji vole to uzbuđenje, ali seks je samo mali dio te priče. U redu, ti pišeš o gruboj
stvarnosti rata i to je tvoja snaga, ali ovoga puta ta je ratna stvarnost okoliš strastvene
ljubavne priče koja je trajala desetljećima. Prisjeti se da tom poluautobiografskom pričom o
Arthurovu životu pokušavaš privući mnogo širu publiku. O životu koji je izdržao rat i
njegove jednako okrutne posljedice.”

„Prvi put kada su vodili ljubav, na početku knjige, on je sljedećeg dana trebao otići u rat. Bi
li te noći u njegovoj glavi bilo imalo strateškog planiranja? Da je bilo, kao što si ti prikazao u
obliku bljeskova koji mu prolaze mislima, ozbiljno sumnjam da bi te noći bio u stanju
izvesti seksualni čin. Nekako je uspio isključiti se i misliti samo na Rose i zgrabiti taj svoj
zajednički trenutak. To je ono što prizor čini moćnim, što će zaokupiti čitatelja i u što će
povjerovati.”

Ruke mu padnu sa strane, a izraz lica odaje da se ispričava.

„Oprosti, nisam smio dopustiti da nam moj ego stane na put. Znam da moram pronaći
uporište dok proširujem svoj žanr i moram prihvatiti proširenje svoje zone ugode.
Potreban mi je taj ugovor i zahvalan sam na tvojim uputama.
Siguran sam da ću se priviknuti na ideju emocionalnih aspekata ljubavi.”

Prihvatim njegovu ispriku i suosjećam s njim, jer on se ne ponaša tako zato što je tako
odabrao, nego iz nužnosti. A to treba zahvaliti njegovoj bivšoj supruzi, Harriet. Moram
promijeniti temu.

„Izgovor tvoga kršćanskog imena s dva slova V neobičan je, kako je došlo do toga?”

U tom trenutku moj se trbuh počne žaliti. Glasno. Jauknem, glasno odložim vilicu i nadam se
da sam time prikrila taj zvuk.

Arran se nagne naprijed i uzme svoju čašu soka, a onda se opet nasloni i promatra me suho
se smiješeći, jer očito je da pokušavam promijeniti temu. No moram ga navesti da govori, za
slučaj da moj trbuh nastavi režati.

„Moj je djed bio Škot, ali do svoje dvanaeste godine živio je u Surreyju. Moja baka Eilidh
potječe s predivnoga škotskog otoka Arrana. Moj ju je djed namamio u Italiju, ali 1993.
odveo ju je njezinoj kući da tamo umre, nakon što joj je dijagnosticiran karcinom.”

Zbog tuge u toj priči, stisne mi se srce i prožmu me valovi emocija. Eto, to je ljubavna priča
koju bi vrijedilo ispričati!

„Koliko je dugo živjela nakon dijagnoze?”

„Dva mjeseca. Bio je uz nju svakoga trenutka u svakom danu. Bila je previše bolesna da leti
komercijalnim zrakoplovom, pa je unajmio privatni mlažnjak.”

Kako mi Arran to može pričati a da ga ne dotakne u srce? Vrati čašu na stol i nagne se
naprijed uzeti komadić kruha. Kada se ponovno zavali, izgleda kao da ga to nije dirnulo, a ja
sam ostala bez riječi. Vidim da razmišlja o nečemu.

„Ja sam tebi ispričao svoju gorku neljubavnu priču, ali kako glasi tvoja? Vjerojatno nije lako
izlaziti s muškarcima kada tvoja slava hoda ispred tebe.”

Taj je komentar zajedljiv i nije mi se svidio, ali zapravo je točan, to mu moram priznati.

„Ne trebam muškarca da bih se osjećala potpunom. Osim toga, trenutačno sam previše
zaposlena da bih uopće i razmišljala o vezi s nekim”

„Malo sam istraživao o tebi na internetu. Uopće te ne mogu zamisliti u vezi s rock-
gitaristom, da budem iskren.”

Osjećam kako mi se vrućina uzdiže iz grudi, a vrući val prijeti obliti mi obraze.

„Zašto ne?”
Nagne se naprijed, probode jednu maslinu i odjednom se okrene i pogleda me kao da me
procjenjuje.

„Nemoj me pogrešno shvatiti, i sam volim malo rock-glazbe, ali pretpostavljam da Paul
Turner vodi prilično divlji život”

„I ja sam imala svojih divljih trenutaka, ali to je sada pokopano u prošlosti.” Kako mogu
sjediti ovdje i tako lagati? Neko sam se vrijeme vukla uokolo u svojstvu Faulove djevojke,
promatrala ljude kako mu se klanjaju i ulizuju i odbijala da se prema meni ponašaju kako
prema jednoj od njegovih obožavateljica snena pogleda. Nisam si ni pretjerano ugađala ni u
čemu što je samo čekalo nadohvat ruke. Bio je to vrlo patetičan način da sebi nešto
dokažem i na kraju me je gotovo povuklo preko ruba.

Što se tiče mojih mladića prije tog ludog trenutka s rock-zvijezdom, pa, sve su to bili
prilično pristojni tipovi. Ni tu nije bilo ničega divljega za prijaviti. No, jednako tako nije bilo
nikoga s kime bih osjetila trajnu povezanost i sada se pitam je li to bio razlog što me je Paul
uopće i privukao? Jesu li me moji junaci uznemiravali pa sam osjetila potrebu izaći iz svoje
zone ugode? Držim da je to prilično zabrinjavajuća pomisao.

„Pitao sam se kako to da si bila u mogućnosti doletjeti ovamo u tako kratkom vremenu.
Očito je da sam ti jako zahvalan zbog toga, ali pomalo sam iznenađen što kod kuće nemaš
nekog tipa koji vene za tobom.”

Je li on to zajedljiv?

„Dečki dođu i odu. Još nisam pronašla onoga koji bi bio vrijedan da ga zadržim.” Zvučim
ljutito, ali to je samo način na koji sam izgovorila riječi, jer me Arran počinje živcirati. Opet.

„Nisam imao pojma da je to osjetljiva tema i ispričavam ti se što sam prekoračio granicu.
Doista to mislim. Bila si toliko dobra da poslušaš moju depresivnu priču, pa sam pomislio
da i tebi treba rame za plakanje.”

I eto me opet, trčim pred rudo. Nije mislio ništa loše, pretpostavljam, ali nedostaje mu...
diplomacije.

„Kada dane provodiš pišući o junacima, teško je pronaći muškarca koji će biti dorastao
tome”

Zuri u mene razmišljajući o mojim riječima, a onda kimne glavom i lagano se namršti.

„To je dvojba o kojoj nisam razmišljao. Čujem li ja to tvoj trbuh?” pita ubacivši u usta još
jedan veliki komad kruha.

„Zapravo i jest, i moram ti nešto priznati. Morat ću izbjegavati tjesteninu ili ću početi
nalikovati balonu.”
„Zašto to nisi odmah rekla?” A onda se počne smijati, usput se pokušavajući ispričati zbog
toga što su mu moji plinoviti problemi toliko smiješni.

S obzirom na to da sam većinu dana bila odsutna, mislim da sam to donekle nadoknadila
današnjom večerom. Svi su se dogovorili otići u La Pergorlu i sjajno smo se proveli. Arran je
petljao oko mene, objašnjavajući mi o kojim bi namirnicama trebala razmisliti a da na mene
nemaju štetan učinak, kako se izrazio.

To me je uvjerilo da je grupa sretna i da se, čini se, dobro provela s Arranom. Kada smo se
vratili u vilu, predložio je da svi pogledamo neki film i to je bio lijep svršetak dana.

Rani odlazak na spavanje bio je upravo ono što mi je trebalo kako bih se pripremila za
sutrašnju radionicu koju ću održati ujutro. Nadajmo se da ću uspjeti zadovoljiti i da nikoga
neću razočarati. Prilično je teško procijeniti nečija očekivanja i ispuniti ih. To je pomalo
zastrašujuće - pritisak je sada doista počeo rasti.
17
Nastava

Jutros su oko stola na terasi svi sjeli sa sjajem u očima, nestrpljivi da počnemo. Živci mi se
uznemire pa užasnuta primijetim da mi ruke malo drhte dok uokolo prosljeđujem papire s
uvodnim natuknicama.

„Jutrošnju bih radionicu voljela započeti rekavši da su svi stavovi koje ćete čuti samo moji.
Vi ćete o svemu tome imati svoje mišljenje, a ja govorim iz iskustva osobe koja piše u žanru
suvremene žene i ljubavi.”

Ovo je mnogo gore nego što sam mislila da će biti. Sve su oči uperene u mene i shvaćam da
grupa odražava cijeli spektar pisaca: od početnika koji još nije objavio knjigu do Arrana koji
je poznato ime.

„U prvom ćemo satu proći kroz neke zabavne vježbe, ali, molim vas, slobodno mi
postavljajte pitanja kad god poželite. Počet ćemo opisujući neki lik u ne više od trideset
riječi, što će nam otkriti njezinu ili njegovu dob. Svi će zatim pogađati taj čarobni broj, s
mogućnošću odstupanja u nekoliko godina plus ili minus. To služi tome da naglasite onu
vrstu informacija koju će čitatelji očekivati od vas. No odgovori također služe i tome da
demonstriraju razinu detalja potrebnu kako biste im pružili jasnu sliku o osobi koju
opisujete. Često se ne radi o broju riječi, nego o relevantnosti riječi kojima se odabirete
poslužiti”

Ta vježba potakne vrlo živahnu raspravu i meni je drago što se svi pridružuju čavrljanjem i
dobronamjernim smijehom. U drugoj vježbi trebaju opisati neku slavnu osobu. Ti opisi ne
smiju sadržavati imena i zanimanja. Svi pretpostave da će zadatak biti lagan, ali često je to
teško postići. Potom ekipa mora pogoditi ime te osobe. Ja gledam na sat, svjesna toga da
moram vježbama i izlaganjem ispuniti još mnogo vremena.

„Ako ste dobri u pisanju zapleta, onda ćete, kad sjednete pisati, već dobro poznavati svoje
likove. Često mislim da je to teže nego početi od prazne stranice i jednostavno pisati. Ja
pripadam u tu posljednju kategoriju i ono što se pojavi na zaslonu računala doista je odraz
mojega misaonog procesa u nastajanju. Zato ne mogu ići ispred sebe, jer ne znam ništa više
nego što zna čitatelj, bez obzira na to u kojoj sam fazi. O likovima učimo zajedno.”

„Ako ste pisac zapleta, morate se sjetiti promatrati svoje likove kroz oči čitatelja i pisanom
riječju. Morate biti vrlo jasni u vezi s onim što ste im ispričali, nasuprot onome što još niste
otkrili. Na primjer, ako niste spomenuli činjenicu da je lik oženjen i počnete govoriti o
njihovu razvodu, čitatelju bi to moglo biti prilično zbunjujuće. Opasnost leži u tome da pisac
u svojoj glavi ima tako jasnu predodžbu o nekome, da zaboravi istaknuti tu predodžbu u
tekstu. Jedan način da to riješite jest da imate vremensku crtu karakterizacije, jednako kao
što imate vremensku crtu zapleta. Ja jako vjerujem u to da je najbolje stvari
održati jednostavnima i nije teško te dvije stvari voditi paralelno”
Grupa mnogo zapisuje i bilježi, a ja nakon toga naglas pročitam nekoliko primjera iz pera
nekih od najpoznatijih autora svih vremena. Većina druge polovine seanse odlazi na
proučavanje pozadinske priče likova. Raspravljamo o različitim načinima na koje se to
može razotkriti i napisati i pokrivamo sve - od uvoda do prizora u kojima se u mislima
vraćamo u prošlost i putujemo vremenskom crtom, “Prije nego što završimo, evo još jedne
vježbe koja bi vam mogla biti zanimljiva. Ali prije nego što se s time uhvatimo ukoštac,
postoji li još neki vid karakterizacije likova o kojemu bi netko od vas želio raspravljati?”

Pozornost mi privuče Kris. „Dok sam pisala svoj prvi rukopis, provodila sam politiku
zatvorene spavaće sobe i kako ispravci još nisu počeli, ne znam hoće li moj urednik željeti
da malo začinim stvari. To me malo plaši, jer pišem o glamuroznim ljudima i znam da
izbjegavam taj problem. Pomalo se i bojim toga da ne prijeđem granicu dobra ukusa. Ti o
seksu pišeš s lakoćom i tvoje se rečenice nikada ne čine neumjesnima, ali ja nisam sigurna
da mogu to postići.” Obrazi joj se lagano zarumene i razumijem njezinu živčanost. Kada sam
ja počinjala, jednako sam se tako osjećala.

„Iako moji sadašnji romani uključuju prizore seksa, te scene nisu nositelji zapleta. Zvuci kao
da je to slučaj s pričom koju pišeš. Mi zapravo pišemo o međuljudskim odnosima i o tome
kako ljubav mijenja ljude. Seks je prirodni dio toga i u redu je zastati pred vratima spavaće
sobe. Ne žele svi čitatelji Čitati o tome u detalje, ali ima i onih koji vole da tu i tamo sa
stranice iskoči neka pikanterija, a onda će riječi kao što su ‘vruće' ili ‘eksplicitno' biti
dijelom marketinške kampanje”

Kris nagne glavu u stranu. „Pitam se koliko žena odloži tvoju knjigu na noćni ormarić, a
onda se zadovoljno otkotrlja u naručje svoga partnera?”

Svi se nasmiju, uključujući Arrana, što mi je drago primijetiti.

„Podignite uvis ruku svi vi u čijim se pričama pojavljuje seks.”

Podignu se četiri ruke, a dvije se spuste istom brzinom kojom su se i podignule.

Rick se brzo ubaci u razgovor. „Kao čitatelj, mislim da seks doista može oživiti priču i ne
vidim da s time nešto nije u redu. Iz pozicije pisca smatram da se tu javlja dvojba dokle ići.
Ženski likovi u mojoj priči su odlučni, dominantni tipovi, jer sam upravo prošao kroz noćnu
moru razvoda. Osjećam se kao da ga u priči ponovno proživljavam”

Zamijetim da su Arranove obrve poletjele uvis, ali ostao je šutjeti. Gledam uokolo i vidim da
je nekolicina njih razmijenila poglede pune neugode.

„Ja sam još uvijek sama; kako da jedna dama zna nešto o tim stvarima?” Silvia nestašno
namigne. „Šalim se, naravno. Ja pišem o neobuzdanim dvadesetima. Frizure su odlazile u
nebo, a gaćice u podrum.”

To izazove valove smijeha,

„Čita li itko od vas muške časopise? Ne mislim na one vrhunske, najskuplje, nego na one
popularne mjesečnike?”

To ne izazove nikakvu reakciju.

„Pitam vas to zato što mi je Arran neki dan postavio pitanje na koje nema jednoznačnog
odgovora. Kako izlazim na kraj s očekivanjima svojih čitatelja kada govorimo o pisanju
prizora sa seksom? Pojava romana i filma Pedeset nijansi sive učinila je da neki pisci osjete
pritisak dodati u svoje rukopise malo žestine. Mislim da se tu i ti možeš pronaći, Kris. Kao
da nešto nedostaje, a to možda uopće nije slučaj.”

„Moj vam je savjet da najprije pogledate druge romane istoga žanra, kako biste dobili
osjećaj za to što još možda čita osoba koja je odabrala ili će odabrati vašu knjigu. Ako je
seks prilično dominantna tema i u drugim pričama iz vašega žanra, onda je to nešto što ima
svoju težinu. No morate razmišljati i o drugim stvarima. Jedna od njih je kontekst. Osim ako
ne pišete punokrvne erotske romane, onda prizori seksa moraju biti važni za priču i njezin
tijek. Ako takvi prizori ne pridonose na neki važan način, primjerice kao sredstvo
zbližavanja dvoje ljudi ili kao izvor stvaranja i razvijanja napetosti, onda razmislite o
tome zašto ih uopće uključujete u svoju priču. Ako imate sumnje, izostavite takve prizore.”

„Očito vam ovdje ne govorim o žanrovima krimića ili trilera, gdje nasilje i užas obično
zahtijevaju da se akcija dovede do krajnosti. Nema ništa gore nego kada čitate nešto što se
čini usiljenim i nametnutim. Druga stvar koju morate upamtiti jest da priču održite u
granicama stvarnosti. Spomenula sam muške časopise, jer ih redovito čitam kako bih ostala
u tijeku s trendovima. Nema sumnje u to da je na muškarcima pritisak da moraju biti
njegovani, dobro oblikovanih mišića, dobro odjeveni... i da moraju biti dobri u krevetu.
Nemojte misliti da vaš junak uvijek mora biti dorastao situaciji, ako razumijete što želim
reći.”

„Na isti način ni junakinja ne mora uvijek biti raspoložena. Ako se vaši likovi često seksaju i
svako je takvo iskustvo eksplozivno i nezaboravno, razmislite malo o tome koliko je to baš
realno i postoji li mogućnost da će postati previše predvidljivi. Što god činili, nemojte iz
seksualnog zadovoljenja izostavljati emocije. Osim ako to nije poruka koju želite poslati
pisanjem toga prizora.”

Kris se malo nagne naprijed i progovori. „Pogodiš li ti uvijek iz prve, Brie?”

„Dobro pitanje, Kris. A odgovor glasi: nažalost, ne. Dobar urednik vaš je najbolji prijatelj i
spasitelj. Dok prvi put rade na vašem rukopisu, što je poznato kao strukturno uređivanje,
na površinu će izroniti sve slabosti priče. Meni su izbacivali prizore seksa i na marginama
pisali: ‘Nakon ovakvog niza, morat će se poseksati kako bi se pomirili', tako da to varira.”

Iznenadim se kada se u raspravu uključi i Arran.

„Brie mi trenutačno pomaže s uređivanjem nekolicine seksualnih prizora u mojem

najnovijem rukopisu. Mislio sam da sam obavio dobar posao, ali moja je urednica sva
očajna podignula ruke. Zbog grube i žalosne prirode priče koja se događa u doba Drugoga
svjetskog rata, likovi su razdvojeni tijekom dugih razdoblja. Zato prizori u kojima su
zajedno moraju biti upečatljivi. Njezina je uputa, neka podignem emocionalnu napetost.
Zato sam pozvao stručnjakinju.”

Naceri se prema meni.

Kada nam se pogledi susretnu, želudac mi napravi mali salto. To me zbuni i oneraspoloži.
Okrenem se, uzmem nekoliko listova papira i počnem ih dijeliti uokolo.

„Dobro, ako ste suglasni da stanemo na tome, vrijeme je za posljednju vježbu. Želim da
napišete fraze kojima bi se mogli poslužiti kako biste opisali određeno emocionalno stanje.
Kategorije glase: ljutnja, sreća, očaj i optimizam. Kao primjer, mogli biste reći ‘obrecnuo se'
kada opisujete nekoga tko je bijesan. No mogli biste također reći i ‘članci prstiju pobijeljeli
su mu kada je čvršće zgrabio stolac'. Istražit ćemo načine širenja rječnika kojim se služimo
kako bi te fraze bile upečatljivije. Recimo, dvadeset minuta za tu vježbu, za slučaj da netko
želi prvo protegnuti noge, a onda ćemo krenuti s posljednjim dijelom radionice.”

Nekolicina je već pognula glavu i počela pisati, ali Rick nestane u vili. Arran mi priđe.

„Idem donijeti malo hladnih napitaka na stol, hoćeš li mi pomoći?”

„Naravno.”

Dok hodamo jedno pokraj drugoga, bacim pogled prema njemu.

„To priznanje nije bilo potrebno, znaš. Da je bilo obratno, i ti bi meni učinio tu uslugu.”

Široko mi se nasmiješi. „Mislim da je to bilo dobro demonstrirati u svrhu učenja. Bez obzira
na to u kojoj smo fazi sa svojim cijenjenim karijerama, uvijek možemo nešto naučiti, uvijek
postoje granice koje možemo pomaknuti kako bi naše pisanje bilo još bolje. Ako ništa
drugo, to dugujemo čitateljima.”

U pravu je i pitam se zašto sam ikada mislila da je suzdržan i umišljen. To samo pokazuje
zamke u koje upadamo ako o ljudima imamo predrasude ili donosimo zaključke o njima
prije nego što ih bolje upoznamo. No opet, danas je opušteniji u mojemu društvu, a njegove
tamnoplave oči odražavaju da je bolje raspoložen. Kontakt pogledom između nas opušteniji
je i magnetičniji nego što bi trebao biti. Shvatila sam da mu je sigurno krajnje teško
otpustiti brige zbog njegove financijske situacije, ali dobro to skriva. I drago mi je što se,
očito, jutros dobro zabavlja.

Naručje napunimo limenkama i bocama pa se vratimo na terasu. Odjednom se telefon u

mojem džepu oglasi jednim ping. Odložim napitke na pladanj, izvadim telefon i vidim SMS
sastavljen od niza Melinih rečenica. Isključim mobitel, ne mogavši skriti osmijeh koji mi se
razlijeva licem.
„Sve u redu?” okrene se Arran, pružajući napitke svima za stolom.

„Sve u redu. Uspjela sam jutros izložiti sve što sam željela. Kako se tebi činilo?” šapnem.

„Dobro. Zanimljivo. Uživao sam i natjerala si me da razmislim o nekoliko stvari. Prizori

seksa ne pridonose baš mojoj priči, zar ne?” Vidim da mu se u očima ogleda iskrena sumnja
u samoga sebe i to me iznenadi.

„Ne, da ih nema, učinak ne bi bio isti. To je samo slučaj uporabe pravih riječi, poredanih
ispravnim redom - to je sve.

Počne se smijati.

„I ja se koristim sličnim frazama kad se ubacim u nastavnički ugođaj.”

Podignem jedan kraj usana u sućutan poluosmijeh. Primijetim da Kris, koja se odjednom
stvorila pokraj mene, sluša naš razgovor dok čeka da se nagne preko stola i uzme napitak.

Mislim da je to nešto što bi cijela grupa željela čuti, jer vidim da su i ostali počeli obraćati
pozornost na nas.

„Arran i ja razgovaramo o procesu uređivanja, s obzirom na njegov najnoviji rukopis. Svrha

je strukturnog uređivanja provjeriti postoje li u zapletu, tijeku priče i karakterizaciji likova
nekakve nedosljednosti. Nakon toga tekst se uredi kako bi bio najbolji što može biti. Znam
kakav je osjećaj kada moja urednica izvuče neki dio moje priče i rastavi je na sastavne
dijelove, a ja ne shvatim odmah zašto to radi. Jednom kada to bude gotovo, poboljšanje je
obično jasno vidljivo. Jako je važno shvatiti da je to prirodni dio procesa i da vaš urednik
navija za vas. No, ponekad se malo odmaknem i, ako se radi samo o različitim stavovima
između mene i moje urednice, ako dovoljno snažno osjećam da neka određena riječ,
fraza ili prizor moraju postojati baš takvi kakve sam napisala, onda se zauzmem za to. Rekla
bih da se u devedeset osam posto slučajeva ipak složim s predloženim izmjenama, jer znam
da su to valjana i potrebna poboljšanja. Kao autori, vi imate koristi od stručnog mišljenja
dobra urednika, ali morate biti oprezni i ne dopustiti da vam ego stane na put.”

Prvi put vidim da se Kris mršti.

„Ja se užasavam te faze uređivanja, a ona je tik preda mnom. Što ako bude potrebno izvršiti
mnogo promjena? Koliko će to trajati?”

Sada svi sjede i gledaju u mene. „Ovisi o mnoštvu stvari. Na primjer, ako u zapletu postoji
neka fundamentalna pogreška, ona može imati velik utjecaj na cijelu priču. To je gadno i
događa se. Jednostavno, metodično proradite rukopis. Obično je to lokalizirana pojava i
često treba samo ponovno nešto opisati drugim riječima - ako radnja ne teče i ako se čini
razlomljenom ili nespretno sročenom. Yvonne, možeš li ti ovdje nečim pridonijeti, temeljem
svojih iskustava? Ti si već dobila i drugi ugovor, pa si kroz taj proces prolazila ruše puta.”
Čini se zadovoljnom zbog toga što sam je pozvala da pridonese.

„Prvi sam se put šokirala, jer sam pretpostavljala da činjenica što su pročitali moj rukopis i
ponudili mi da s njima potpišem ugovor znači da je rukopis savršen”, ustvrdi. „Bila sam jako
ponosna na ono što sam napisala i, kada sam vidjela koliko ću toga morati promijeniti,
osjećala sam se kao da mi je netko izvukao tepih ispod nogu. Ali pisanje se neke osobe s
vremenom i stjecanjem iskustva razvija; da sam izvorni rukopis pročitala još jednom, čak
bih i ja u njemu pronašla pogreške. Učim sve vrijeme i služim se time da poboljšam svoje
pisanje. Ono što je meni prvi put bilo najteže jest činjenica da mi je tijek zapleta
postao pomalo zbrkan. Kada se tijekom strukturnog uređivanja pojavio taj problem, trebao
mi je praktički cijeli tjedan da riješim posljedice. To mi je bila velika lekcija koju sam
morala naučiti. Otada više nisam ponovila tu pogrešku.”

Nisam sigurna da je to uvjerilo i ohrabrilo Kris, ali za novopečenog je pisca od neprocjenjive

važnosti čuti te riječi iz prve ruke.

„Stilsko će se uređivanje pozabaviti problemima formatiranja, znakovima interpunkcije,

gramatikom i tipfelerima. Problem mogu biti i izostavljene riječi, jer će vaš mozak često
umjesto vas ispuniti te praznine, pa ih gledajući nećete uočiti. To se posebno događa kada
se previše upoznate s tekstom, jer ga neprestano ponovno iščitavate.”

Uključi se Will.

„Imam dvije objavljene knjige i mogu posvjedočiti u korist rada s urednikom. Svoju sam
prvu knjigu uredio sam i provjerio gramatiku i sve ostalo. To je bila velika pogreška i u
jednom od prvih kritičkih osvrta naveli su neke od pogrešaka koje su meni promaknule. U
to sam vrijeme već bio pred objavljivanjem svoje druge knjige, pa sam to onda odgodio.
Unajmio sam urednika da pregleda obje moje knjige i sada sam prilično zadovoljan
rezultatom. No sada me to već pomalo straši, kada moram rukopis predstaviti izdavačima.
Koliko savršen mora biti moj rukopis?”

Pogledam Arrana, jer je to dio njegove sljedeće radionice. „Sutra ćemo ujutro detaljnije
razgovarati o procesu uređivanja rukopisa, a u Četvrtak o predstavljanju rukopisa
izdavačima. Odgovor glasi: kada predajete rukopis izdavaču, mora biti toliko dobar koliko
ga možete učiniti dobrim. Budite pošteni prema sebi i ako morate unajmiti nekoga da ulašti
rukopis, to bi moglo pomoći vašim izgledima da se dokopate toga ugovora. Tržište je
nemilosrdno, bilo da knjigu izdajete sami ili na tradicionalan način, posredovanjem neke
izdavačke kuće. Imati izdavača donosi svoje prednosti.

Ne samo zato što će vam njihovo iskustvo i stručnost pomoći pri odabiru naslova i
oblikovanju korica nego će vam pružiti i uredničke usluge i neku razinu marketinške
podrške. Razmjer usluge varirat će, ovisno o veličini izdavačke kuće i popularnosti knjige.
No mnogi pisci koji sami izdaju knjigu dobro zarađuju i imaju potpun nadzor nad svojim
proizvodom. Smijem li upitati zašto si u početku odabrao sam izdati knjigu, Wille?”

Zastane na trenutak razmisliti o odgovoru.

„To bi moglo zvučati pomalo naivno. Napisao sam osamdeset pet tisuća riječi i bio sam
prilično zadovoljan sobom, Jedan je moj prijatelj pročitao taj rukopis i rekao da je priča
dobra. Nisam poznavao ni jednog drugog pisca i pretraživao sam internet u potrazi za
informacijama o tome kako objaviti knjigu. Posjetio sam i mrežne stranice nekolicine
izdavača, ali, da budem iskren, prestrašili su me i otjerali. Nisam ništa ranije napisao, nisam
bio na Facebooku ili Twitteru i još uvijek nemam mrežnu stranicu. Pretpostavljao sam da
moju knjigu neće uzeti zaozbiljno.”

Bio je to iskren odgovor i Arran mu je kimnuo odobravajući.

„Sasvim razumljivo, Wille. Hvala što si to podijelio s nama. Imaš li što protiv ako upitam
kako ti je u početku išlo s prodajom? Ne moraš izgovoriti točnu brojku, samo reci jesu li se
ispunila tvoja očekivanja.”

Will je prasnuo u smijeh. „Pa, za sada sam samo na Amazonu. Na dan puštanja u prodaju po
jedan su primjerak kupile moja majka i šogorica. I ja sam kupio jedan. Nakon toga, mislim
da sam u sljedećih šest mjeseci prodao još pet primjeraka. Do danas sam prodao ukupno
sto petnaest primjeraka knjige i dobio tri osvrta za prvu knjigu i pet za drugu. Obje su
označene s pet zvjezdica. Samo jedan od tih osvrta napisao je jedan moj prijatelj i bila je to
iskrena kritika.”

Mnogi su počeli kimati glavom i mogla se osjetiti podrška cijele grupe. To je dobro, jer je
značilo da nitko od njih nema nerealna očekivanja,

„Zapravo, prošao si dobro, Wille, jer bez snažne autorove platforme, čitateljima je jako
teško doznati da je tvoja knjiga dostupna. Zato, impresioniran sam. Ali postoje stvari koje
možeš učiniti kako bi razglasio da knjiga postoji, a na to ćemo se usredotočiti na radionici u
petak”, potvrdi Arran.

Na kraju smo pola sata prekoračili trajanje radionice, ali činilo se da su svi zadovoljni time.
Radionice su iscrpljujuće, jer mnogo se toga treba usvojiti i prirodno je da će postavljati
najrazličitija, zanimljiva, pitanja, No uskoro krećemo u razgledanje grada i mislim da će
nam svima biti drago što mijenjamo okružje.
18
Nema povratka

Minibus je stigao. Vozili smo se kratko nizbrdo do prelijepoga priobalnoga gradića Salda,
Dok se vozimo kroz srce te šarmantne košnice, čini se da je mnogo butika, predivnih
restorana i elegantnih barova prepunih turista. Vozač se zaustavi na ugibalištu i Arran
ustane kako bi se obratio grupi.

„U redu, društvo, molim vas prije izlaska uzmite jedan od ovih paketa. Nalazimo se opet
ovdje u šest. Unutra imate kartu s predloženom turističkom rutom.” Arran podigne uvis
jedan od malih fascikala. „Ako krenete tom rutom vidjet ćete većinu znamenitosti. Vrijedi
posjetiti katedralu, zgradu u kojoj se nalazi slavni gradski sat, i trg, dom krilatoga lava
Svetoga Marka. Ako postanete pustolovni i sjednete na trajekt kako biste istražili druge
gradove na obali jezera, u fasciklu imate broj moga mobitela. Javite mi ako ćete se vratiti
kasno, pa vam mogu naručiti taksi da vas pokupi na mjestu na kojem se nalazite. Ako je
ovo svima u redu, reći ću vam arrivederci i uživajte!”

Začuje se zborno „grazie” i zanimljivo je promatrati kako se svi dijele u redove po dvoje i
kreću u istom smjeru.

„Što misliš, hoće li biti kakvih iznenađenja?” upita Arran, a ja slijedim njegov pogled.

„Mislim da neće. Silvia i Yvonne odmah su kliknule, Kris i Tom možda se čine kao čudan par,
ali tu je ključan humor. Što se tiče Ricka i Willa, pa, mislim da bi njihova komunikacija
povremeno mogla biti jednostrana. Will je prilično opušten, a Rickov entuzijazam
povremeno može biti lagano zamoran.”

„Ubola si u bit. Ali, nisam nesretan zbog načina na koji se posložila ta grupa. Nije lako
postići pravu mješavinu. No, kako god bilo, nas smo dvoje ostali sami. Nadam se da te to ne
straši previše.”

Smijem se. „U tvojim sam rukama. Morat ću ponoviti to još četiri puta, pa ti vodiš.
Pretpostavljam da se možemo malo opustiti.”

Arran nas vodi lijepim sporednim uličicama koje su većinom okružene stambenim
zgradama, ali nedugo zatim nađemo se na obali jezera. Zbog pogleda na krivinu jezera i
predivnu, popločanu promenadu načičkanu prodavaonicama i restoranima, zastane mi dah.
Iznad nas, u sjeni okolnih planina, uzdižu se trokatne kamene zgrade s pročeljima boje
vrhnja. Duž šetnice koja se proteže uz jezero nalaze se pitoreskni, prelijepi krovovi od
terakote, lijepi kapci na prozorima i nizovi raznobojnih čamaca na vesla. Zastanem i
mobitelom snimim nekoliko fotografija.

„Ovo je zapanjujuće lijepo, Arrane. Vidim na što si mislio kada si rekao da je jezero u obliku
sjekire. Ogromno je, no s druge strane osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna
zajednica. Mislila sam da će imati više turističko ozračje i drago mi je što to nije slučaj.
Sviđaju mi se sav taj žamor i užurbanost.”

Promatram dvojicu biciklista kako prolaze pokraj nas, a onda bacim pogled prema
prelijepim lanternama koje su sigurno veličanstvene navečer dok raspršuju sjenke. Dalje na
jezeru nalaze se jedrilice i to mi pogled vuče u daljinu.

„Jesi li gladna?”

Odmahnem glavom. „Nisam, ali voljela bih neko hladno piće.

„Slijedi me onda.”

Šećemo pokraj malih kafića dok ispred jednoga ne pronađemo mjesto u hladu. „Mislim da bi
ovo moralo upaliti”, kaže Arran izvukavši stolac za mene.

Pojavi se konobar i Arran naruči za nas dok ja upijam okoliš. Svuda uokolo čuje se tih
žamor, a postojana rijeka ljudi neprestano prolazi. Čini se da je ovdje bicikliranje prilično
omiljena aktivnost. Sve je vrlo šarmantno i prelijepom okolišu podaruje opušten ugođaj.

Niz lončanica meni zdesna u zrak šalje cvjetni buket parfemskih nota. Tu je lavanda, lovor
vrlo snažna mirisa uredno podrezan u obliku stošca i crveni geranij koji toj mješavini pruža
dodatak u obliku gorkasto-slatka mirisa.

„Moji su baka i djed voljeli ovaj dio Italije. Više su voljeli samo Škotsku”

Kao čovjek koji je odavao vrlo dvoznačne signale o ljubavi u svojoj ranoj dobi, dragocjenost
onoga što su imali njegovi baka i djed duboko se usadilo u njemu.

„Spomenuo si prodaju kuće u Surreyju. Imaš li sada mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu na

kojem možeš živjeti?

Pretpostavljam da je tvoj posao na televiziji najviše povezan s Londonom.”

Konobar se vraća s gaziranim napitcima od limuna San Pellegrino Limonate. Čaše nam
napuni do pola i ostavi boce na sredini maloga kavanskog stola.

„Grazie.” Arran mu kimne.

„Prego.”

Očarana promatram kako se konobar vraća u bar. Ima nečega u tim Talijanima i
samouvjerenom načinu na koji se kreću. Shvatim da i Arran posjeduje tu odliku; možda je
to naučio ovdje, ljeti, dok je bio na praznicima. Glavu drže visoko, ramena zabačena, a
koračaju kao da plešu. Da, svrhovito, ali s mnogo stila i osjećajem poleta. Bože, govorim baš
kao spisateljica.
„Ne, trenutačno nemam nigdje ništa. To će biti problem, ali sada ne mogu razmišljati o
tome. Srećom, studija ima po cijeloj zemlji, što je dobro, jer London je jako skup.”

„Pa, ako se ikada nađeš u ozbiljnoj neprilici sa smještajem i zatrebaš krevet u okolici Forest
of Deana, imam gostinsku sobu kojom se rijetko koristim.” Doista se nalazi u nezavidnom
položaju i osjećam sućut prema njemu.

„Hvala, možda ću doista iskoristiti tvoju ponudu.”

Sada mu je neugodno, a ni ja se ne osjećam ništa bolje. Čini se da misli kako sam ušutjela
zato što razmišljam,

„Razmišljaš o današnjem jutru? Prva je radionica uvijek najgora. Jednu si odradila, tri su još
pred tobom.”

„Ne, sve je u redu. Samo želim objasniti nešto. Nedavno sam prilično smršavjela i sada
pazim što jedem. Zato često koračam dok čitam ili pišem.” Podignem ruku i protresem
narukvicom Vivofit koja mi obavija zapešće.

„O, mislio sam da je to sat ”

„Ne, broji mi korake, i dok me nema kod kuće, nadoknađujem svoju dnevnu dozu hodanja
kako bih kompenzirala neizvođenje kardiovježbi.”

Zagleda se u mene i namršti se. „Ti nisi predebela, Brie. Zaboga, nemoj završiti kao Harriet.
Kunem se da je rubni slučaj anoreksije i neće trebati mnogo da je gurne preko ruba. Gleda
sebe i misli da je debela, ali zapravo je nezdravo mršava, s obzirom na to da je prilično
visoka. Zašto žene rade to sebi?”

Da mu kažem za hejtere i trolove?

Dopustim pogledu da se smiri na Arranovu licu. Iskreno je zabrinut, ali sve na što mogu
misliti jest da ga želim poljubiti. Začuje se glasan zvuk dolazne poruke i najprije pomislim
da je to moj telefon pa ga izvučem, ali Arran već gleda u svoj.

Očito je primio poruku, jer palcem povlači po zaslonu. Poruka je dugačka. Promatram
njegovo lice, a on nije svjestan činjenice da upijam svaki njegov detalj. U jednom trenutku
nakratko zastane, oči mu se zatvore i opet otvore pa nastavi čitati. Lagano pogne glavu,
isključi mobitel i vrati ga u džep košulje.

Po izrazu njegova lica vidim da su novosti loše. Kada se okrene i pogleda me, doima se
ogorčenim.

„Bi li pomoglo da mi ispričaš?”

Polagano otpije dugačak gutljaj svoga pića, a onda Čašu vrati na stol.
„Vrijeme mi curi. Harrietin je odvjetnik objasnio što će se dogoditi ako sljedeću uplatu ne
izvršim na vrijeme. Čak i pod pretpostavkom da mi Carrie može brzo dati predujam, to
vjerojatno neće biti dovoljno. Osim toga, moram pokriti tekuće troškove vile, a moj sljedeći
televizijski projekt počet će se snimati tek u kolovozu. Ostala mi je samo jedna mogućnost.
Moram otići svome ocu i vidjeti hoće li mi pomoći.”

Sudeći po izrazu Arranova lica, to je posljednje utočište kojem, nadao se, neće morati
pribjeći. Iz onoga što mi je ispričao o svome ocu zaključujem da ga to duboko vrijeđa.
Izgleda razočaran sobom, ali to uopće nije njegova krivica.

„Molim te, nemoj ovo shvatiti pogrešno, Arrane, ali ja imam nešto novaca sa strane. Leže u
banci, a kamata koju na tome mogu zaraditi vrlo je malena. Novac mi nikada nije mnogo
značio, a znam da bi kod tebe bio na sigurnome. Situacija u kojoj se nalaziš nemoguća je i
voljela bih ti pomoći ako mogu.”

Arran me pogleda postrance i pročisti grlo - očito je uznemiren i pokušava se pribrati prije
nego što progovori.

„To je nevjerojatno ljubazno od tebe, Brie, i molim te, nemoj misliti da to ne cijenim. Ali ako
ne podmirim sljedeću uplatu, ona želi sve, u jednom navratu, a to je više od pola milijuna
funti. I, s pravne strane, može to zahtijevati. Kada barem prokleta vila ne bi toliko vrijedila.
Jedina mi je stvarna mogućnost zamoliti oca da kupi jedan njezin dio kako bih izbjegao da je
prodaju. Ali to mora biti dovoljno da Harriet platim sve do posljednjeg novčića od onoga što
sud kaže da moram platiti ili bih inače odmah mogao odustati od borbe.”

Arran se praktički mrvi pred mojim očima. Nagne se naprijed, ruke položi na koljena,
nakratko pogne glavu, a onda je podigne i pogleda u mene. „Ja sam pomalo nalik tebi, Brie.
Novac mi ne znači mnogo, ali pretpostavljam da je važniji nego što sam mislio da jest. Moj
djed je ostatak svoga imanja ostavio mojemu ocu; to je većinom bila gotovina i dionice, ali
toga ima i više nego dovoljno da me izvuče ako poželi to učiniti. No moj je otac želio ovu
vilu i osjeća se prevarenim. Budem li morao preklinjati ga da me spasi, onda ću to i učiniti.”

Boja mu se povukla iz lica i mislim da ga je šok teško pogodio.

„Pa, hajdemo se vratiti u vilu. Moraš smisliti sljedeći korak kako bi sve to sredio.”

Pogleda me tužno. „Ne želim pokvariti...”

„Ništa ne kvariš. Imam posla, sjećaš se? Grad mogu razgledati sljedeći tjedan ili tjedan
nakon toga. Nije kraj svijeta. Hajde.” Ustanem i pružim mu ruku. On je uzme, jedva je
pritisnuvši dok ustaje, ali iz dodira crpi utjehu.

Arran iz džepa izvuče šaku novčića i položi ih na stol. Mahne konobaru, a onda krenemo
prema vratima. Vožnja taksijem protječe u potpunoj tišini nakon što Arran svima šalje
kratku poruku kako bi im rekao što se događa. Ne mogu a da ne suosjećam s njim, jer vidim
da je sve to potreslo njegov svijet.
*

Odemo svatko u svoju sobu praktički ne izgovorivši ni riječ. Razvodi braka su mi, s pravne
strane, nepoznanica, jako me čudi što se ne očekuje od obiju strana da se nakon razvoda
brinu same za sebe. Očito se zajednička imovina mora dijeliti, bez obzira na to tko je za
trajanja braka radio, a tko nije. Iza svakog uspješnog muškarca, ili žene... kako već glasi ona
izreka. Ali dijeliti imovinu koja je postojala i prije braka? A sud očekuje da će jedan od
supružnika i nakon razvoda biti zadužen za održavanje životnog standarda druge strane?
To je ludost, osim ako su u priču uključena i djeca, a onda je to potpuno druga stvar.

Nakon nekoliko minuta, počnem se ljutiti. Bacim se na ispravljanje rukopisa, jer to je jedini
način da mi se misli prestanu kovitlati.

Vodim računa o vremenu i malo poslije pet prestanem, istuširam se i preodjenem. Nema
sumnje u to da će se minibus vratiti u grad pokupiti grupu, a ja nemam pojma kada će se
Arran večeras opet pojaviti. Usput se pitam zna li vozač da sada treba pokupiti samo
šestero ljudi, ali ne mogu poduzeti ništa u vezi s tim.

U prizemlju je tiho i nemam pojma gdje je Arran sada ni je li uopće u kući. Tada se sjetim
knjižnice i krenem van, prijeđem vrt i trudim se da me nitko ne vidi. Zgradi se približim
oprezno. Neki su od kapaka rastvoreni, pa znam da je tamo. Tiho se vratim natrag u kuću.

Minibus se vrati u 18:45 i ljudi odlaze ravno u svoje sobe. Srećom, Arranova odsutnost
prolazi neprimijećena. Večeras su svi naznačili da će ponovno objedovati u La Pergoli, a
nakon toga plan je odmarati se pokraj bazena. Nazovem restoran da rezerviram stol za
šestero, rekavši da je Arran zauzet važnim telefonskim razgovorom, a ja moram raditi na
rukopisu. Čini se da se nitko ne uzbuđuje zbog toga, jer su se očito dobro proveli, a ja
mislim da ću večeras raditi dokasna. U zraku se osjeća pomalo slavljeničko ozračje, što
je sjajan način za skretanje pozornosti. To mi na neki način predstavlja olakšanje, iako
nisam sigurna kako će se osjećati Arran ako se razina buke večeras malo poveća. Čim svi
odu, ja ponovno krenem prema knjižnici.

Zavirim unutra - Arran sjedi u jednom naslonjaču čiji se rukohvati u obliku krila stapaju s
naslonom. Mislim da čita knjigu. Pritisnem kvaku i odškrinem vrata pa uđem. Odmah
podigne pogled.

„Oprosti. Koliko je sati?” Čim izgovori te riječi, pogleda na svoj sat i skoči na noge. Knjiga
padne na pod. „Jesu li se svi vratili?” Zvuči zaprepašteno.

Sagnem se podignuti s poda, sada vidim, album s fotografijama. Nekoliko je fotografija

ispalo van i podignem i njih i album. Pružim mu oboje.

„Da. Ne brini se. Rezervirala sam stol i svi su otišli na objed. Došla sam te pitati bi H što
pojeo? I upozoriti te da bi se večeras pokraj bazena mogla održati zabavica.”

Izgleda pomalo začuđen.

„Vidim da si upalila svjetla, hvala ti. Oprosti, čini se da sam se malo izgubio neko vrijeme.
Morao sam malo ostati sam sa svojim mislima. Sada nisam gladan, možda kasnije.”

„Još nisi obavio onaj telefonski poziv?”

Po izrazu njegova lica, vidim da nije. Ne odgovara, nego smjesti album na jednu od polica.
Slijedim ga do vrata, pričekam da zatvori kapke, a onda za sobom zatvorim vrata i izađem u
vrt.

Osjećam da mu ne mogu pružiti nikakvu razumnu utjehu pa šutim. Kada uđemo u vilu,
slijedim Arrana uz stube i on nestane u svojoj sobi a da se i ne osvrne. Požurim u svoju sobu
i izađem odmah na balkon. Tiho sjednem i ne diram računalo kako ne bih proizvela kakav
zvuk kojim ću ga upozoriti da sam tamo.

Ne čujem ništa osim tiha žamora - on vjerojatno sjedi na krevetu i razgovara telefonom.
Odjednom čujem glasan udarac pa potrčim u svoju sobu, širom otvorim vrata i pojurim niz
stube. Kada naglo otvorim vrata Arranove sobe, vidim ga kako stoji dok mu se krv slijeva
niz ruku.

„Ma što?...” Užasnuta, na trenutak se zagledam u njega, a onda požurim u kupaonicu

natopiti ručnik vodom.

Kada se vratim, on pogrbljen sjedi na rubu kreveta odmahujući glavom i drži ruku
priljubljenu uz grudi. Vrlo nježno odmaknem mu ruku od tijela, a on polagano otvori čvrsto
stisnutu Šaku. Bacivši pogled prema zidu, ugledam mrlju raspršene krvi i jasno mi je da je
šakom izrazio svoj bijes.

„Otac mi ne želi pomoći. Taj čovjek u sebi nema ni trunke savjesti, samo gorčinu.” Bijesno
izgovori te riječi. To me ne straši, jer on nije ljutit i ne opire se mojemu pokušaju da mu
očistim ruku. Zapravo, promatra svaki moj pokret.

„Hvala ti, Brie. Žao mi je što svjedočiš ovom cirkusu u kojem se nalazim. To nije pošteno
prema tebi, nisi zbog toga došla ovamo.”

Ušutkam ga i nastavim brisati krv. Ogrebotine su gadne i potrebno je neko vrijeme da krv
prestane teći. Postupno odlijepim kompresu i jasno je da će na ruku trebati staviti zavoj.

Kada podignem glavu, Arranov pogled susretne moj. „To je bio glup potez, zar ne?” prizna.
„Kutija prve pomoći je u prizemlju, u prostoriji sa sredstvima za čišćenje. Bi li me
pokrpala?”

„Ostani ovdje, odmah dolazim.”

Odem u prizemlje pokušavajući smiriti svoje srce koje lupa kao ludo i vratiti disanje u
normalu. Koliko sam mogla vidjeti, ništa nije slomio. Pomaknula sam mu svaki prst, pazeći
da ne postane svjestan moje zabrinutosti. Ne mogu zamisliti koliko je morao biti ljutit da
napravi takvo što, koliko mu je boli to moralo nanijeti.

Prekapajući po kutiji s priborom za prvu pomoć, zadovoljna sam kada vidim da je dobro
opremljena i vratim se u Arranovu sobu, preskačući dvije stube odjednom. Na moje
iznenađenje, on telefonira, pa pričekam na pragu dok ne završi.

„... nije u redu izgubiti ovo mjesto i on to zna. Hvala na ponudi, razmislit ću o tome. Nisam
siguran da će ta brzinska injekcija pomoći, ali cijenim što si mu se suprotstavila. Znam da se
zbog toga nećeš baš dobro provesti. Žao mi je što je došlo do toga. Nazvat ću te sutra i
nadam se da će se smiriti”

Arran ustane, odloži telefon na stolić i okrene se prema meni.

„To je, na moje iznenađenje, bila moja majka. Čini se da se i moj otac morao ispuhati, samo
što on nije udario o zid. Bacio je stolac preko sobe, ali razbio je prozor.”

Sjeo je ponovno na rub kreveta, a ja sam kleknula pred njega i nježno mu odmotala ručnik s
ruke. Nakon što sam mu antiseptičkom maramicom očistila ruku, nanijela malo kreme i
previla ranu, pogleda me. U očima mu se ogledala krivica.

Kada ugledam taj zdenac emocija, napola ustanem sjesti pokraj njega na krevet. Odjednom,
bez ikakva razmišljanja, zateknem sebe kako mu prebacujem ruku preko ramena i
privlačim ga u zagrljaj. Njegov je dah topao i prije nego što sam išta stigla učiniti, srušimo se
na svježu pamučnu posteljinu i njegove su usne na mojima.

U meni kao da je eksplodirao vatromet; ne postoji dio moga tijela koji nije iskrio
iščekivanjem. Povlačim njegovu košulju, on mi s ramena skida bretele haljine i namjestimo
se bolje, mahnito se pokušavajući osloboditi odjeće.

Kada se pogledamo, Arranovo je lice puno čežnje i duboko u meni nešto se počne topiti.
Želim osjetiti njegovo tijelo na svojemu i ne marim je li to dobra zamisao ili nije.

Arran se odmakne i brzo počne skidati hlače i bokserice, dok ja skidam haljinu. Odjednom
se smrznem. Pogledam u svoj trbuh, još uvijek je nalik brdašcu. Brdašcu koje podrhtava
poput želea.

„Što nije u redu?” upita Arran zabrinuto. „Je li ovo loša zamisao?”

Kimnem, a onda odmahnem glavom i on me zbunjeno pogleda.

„U ovom trenutku nisam baš u najboljem stanju”, priznam obeshrabreno.

„O... To nije problem. Razumijem.” Okrene se počevši ustajati, ali ja mu položim ruku na
rame.
„Oprosti. To je samo moja paranoja. Nedavno sam prošla kroz gadno razdoblje, ali to je
dugačka priča. Problem je u obliku moga tijela i jednostavno sam patetična.”

Otkotrlja se prema meni, a ja se nasmijem kada zaigrano počne jednom rukom povlačiti
moje gaćice nadolje. Potom mi pomogne skinuti haljinu preko glave. Zdravom mi rukom
prijeđe preko trbuha, kao da je ravan.

„Prelijepa si, Brie, i to je činjenica. Jesi li doista sigurna u ovo? Ne želim da se osjećaš
neugodno”, kaže hrapava glasa. Ostao je bez daha.

„Sigurna sam”, šapnem dok svojim usnama pokriva moje.

On nesigurno nastavi istraživati, a ja odjednom više ne marim za svoju drhturavu kožu, jer
on kao da je uopće nije svjestan. Dok me grli, zaposlena sam drugim stvarima i osjećam se
kao da sam u sedmom nebu. Arranovo je tijelo čvrsto pod mojim dodirom. Miriše tako
dobro.

Zastenjem, ne mogu se zaustaviti, a on promrmlja: „Nadam se da je to pozitivna reakcija”,

što me natjera na hihot.

Ne prođe dugo i riječi nam više nisu potrebne - noge sam već omotala oko njega i uvodim
ga u sebe. Ekstaza počinje. Ali ništa što se ikada prije dogodilo nije me pripremilo za
količinu strasti koju taj čovjek čuva u svojoj duši. A njegova je nježnost, nakon šokantnog
izražavanja bijesa, pravo iznenađenje.
19
Vrijeme je za zabavu

Ležimo jedno drugome u naručju i omogućujemo svojim tijelima da se smire nakon toga
veličanstveno uzvišenog stanja seksualnog blaženstva. Ni zbog čega se drugoga ne osjećate
više živima, a meni je ovoga puta nešto bilo drukčije. Prije sam nakon seksa uvijek osjećala
nekakvu sumnju, ne baš žaljenje, nego osjećaj da sam nekome nešto dala i nadala se da
kasnije neću požaliti zbog toga. Nakon ovoga s Arranom, nisam žalila apsolutno ni zbog
čega. A kako se čini, nije ni on.

„Ovo je baš bilo kavalirski od mene”, prizna. Očito je da razmišljamo o istome.

„Krivicu možeš ostaviti pred mojim vratima.” Nagnem glavu i pogledam ga, pa može vidjeti
da nemam ništa protiv.

„Nisam mislio o...”

„Imam usadak u ruci. Iako mi nije baš često od neke koristi, moram dodati.”

„Čak ni sa slavnim Paulom Turnerom?” Pokušava se našaliti na tu temu, ali vidim da ga to

muči.

„Doista nisam od onih žena koje postupaju impulzivno.

Zato se Paul Turner i ja i jesmo razišli. Nisam željela da moje ime stavi na popis žena koje je
osvojio, kada je bilo jasno da ne traži dugoročnu vezu. On je želio neku poznatu ženu da ga
drži ispod ruke, po mogućnosti onu koja na fotografijama ispada dobro iz svakoga kuta. A
to nije bilo... prokletstvo!”

„Što je?”

„Carrie mi je poslala nacrt intervjua koji sam dala za jedan časopis i u njemu se spominje
Paulovo ime. Htjela sam ga pročitati, jer sam se osjećala nelagodno kada je ta tema
podignula svoju ružnu glavu. Sada će biti prekasno da promijenim bilo što. No, Carrie nije
bila uznemirena, pa se možda brinem ni zbog čega.”

Arran me nježno stisne.

„Nije lako, je li? Publicitet može prodati knjigu, ali cijeli taj postupak jako zadire u intimu.
Lišava te slobode i nikada ne znaš kada će nešto prenapuhati. Ja sam prigrabio svu tvoju
pozornost, zar ne? Ti si tako iznenađujuća žena, Brie. Nisam očekivao da ćeš biti tako
zanimljiva i iskrena.”

Oči mu iskre dok me promatra na način koji nikada nisam uočila na muškarčevu licu.
Barem ne na licu s kojeg me promatraju oči osobe s kojom sam se upravo poseksala.
„A ja sam mislila da ćeš ti pametariti i biti bahat. Misliš li da je Carrie znala što radi kad nas
je povezala?”

Što ja to radim? Ta primjedba odaje toliko toga, ali s olakšanjem vidim da ga to nije
uznemirilo.

„Vjerujem da jest. Nismo baš osobe za koje bi se reklo da će postati par, zar ne? I moram
priznati da sam zastenjao u sebi kada te je spomenula. Hoću reći, ne podcjenjujem tvoj rad
ni išta slično, ti prodaješ više knjiga nego ja. Ali nisam mislio da imamo išta zajedničkoga,
osim činjenice da smo oboje u nakladničkom poslu. To pokazuje koliko netko može biti u
krivu.”

Približim mu se više, očarana osjećajem kože na koži. Utješan je to i istodobno uzbudljiv

osjećaj. Prvi put se osjećam sigurnom, jer mu vjerujem. O-o. Zvona počnu zvoniti na
uzbunu. Nisam li upravo na to upozorila Mel? Na tu početnu groznicu kada vam je mozak
zamagljen kemijskim i hormonskim učincima požude na vaše tijelo?

„Moram se istuširati i odjenuti. Mislim da bi netko od nas dvoje trebao biti u prizemlju,
spreman za povratak grupe.”

Nevoljko se podignem na laktove, spremna iskočiti iz kreveta. Arran vrlo nježno položi
ruku na moje bedro, a ja se zagledam u njega.

„Želiš društvo?” pita.

Razum mi govori ne, ali tijelo vrišti za još. Usuđujem li se drsko izložiti pogledu cijelo svoje
tijelo? Jedna je stvar ležati gol, a druga hodati uokolo kao da ne marim za to kako izgledam,
zato što marim.

„Je li ovo samo seks ili je nešto malo više?” Pitanje zvuči grubo i nepristojno kada to tako
izgovorim, ali iskreno je i pošteno.

Arran odjednom sjedne pokraj mene i privuče me u zagrljaj.

„Ne znam što je ovo, jer mi je prvi put. Čini se da si mi se zavukla pod kožu, gospođo. Nisam
čak ni siguran da mi je drago zbog toga. Nekako se osjećam kao da više nemam nadzor.
Možda si me začarala.”

Spusti mi usne na rame - meke su na mojoj koži.

„U redu. Čini se da se nešto događa između nas. I da, voljela bih malo društva. Jedan od
prizora koji najviše volim opisivati događa se ispod tuša.”

Arran se počne smijati. „Nadam se da te neću razočarati.”

Nešto mi u dnu trbuha govori da neće. I ne marim više kako izgledam, jer čini se da Arranu
to ne smeta.
Uspjeli smo spustiti se u prizemlje nekoliko minuta prije nego što začujemo glasove grupe
koja pristiže stazom prema stražnjim vratima. Čuje se mnogo smijeha i veselog razgovora.
Arran me nakratko uhvati za ruku i privuče k sebi. Njegova svježe zavijena ruka visi mu niz
bok; natučena je i, nesumnjivo, jako bolna.

„Bit će mi teško ponašati se profesionalno u tvojoj blizini, Brie. Ako pogriješim, molim te,
upozori me.”

Drugu mu ruku položim na grudi. Osjećam njegovo srce kako tutnji i znam da se moje
ponaša jednako tako.

„Možemo mi to, Arrane.”

Poljubi me u vrh nosa, a onda se nevoljko odmakne. „Što ćemo reći za moju ruku?”

Slegnem ramenima tražeći ispriku koja neće zvučati previše prozirno.

„Zašto ne bi rekao da si se poskliznuo izlazeći iz bazena i upozorio sve neka paze? U to se

može povjerovati.”

Kimne, i odjednom je cijela grupa na hrpi.

„Kakav je bio objed?” upita Arran. Ponovno je savršen domaćin.

„Predivan”, potvrdi Silvia brzo nas pogledavši. „O,

Arrane, to izgleda loše. Što se dogodilo tvojoj ruci?”

Usta mi se osuše dok svi gledaju u nas.

„Poskliznuo sam se na terasi kada sam izlazio iz bazena. Glupo, ali moglo je biti i gore.
Barem ništa nije slomljeno, samo gadna ogrebotina, pa budite oprezni. No, dosta o mojoj
nespretnosti. Je li netko raspoložen za ples? Možda bismo trebali odgurati stolove u stranu,
postaviti minibar, a ja ću pustiti glazbu.”

Lica se odmah razvedre. Nedugo potom svi su, osim Ricka, na nogama i plešu uz neku
talijansku pjesmu koju, pretpostavljam, nikada prije nisu čuli. Nakon nekoliko rundi plesa,
Arran ulovi moj pogled i kimne, pokazujući u smjeru knjižnice. Odšeće tamo, a nakon
nekoliko minuta ja krenem za njim.

Čim prođem između drvoreda i stanem na travu pred knjižnicom, on je ispred mene.
Doslovce padnemo jedno drugom u naručje i on me ljubi sve dok se nisam morala
odmaknuti da dođem do daha.

„Što misliš, je li netko primijetio da je između nas nešto drukčije?”

„Samo Silvia, a ona je po prirodi diskretna, mislim”, prizna Arran.

Slegnem ramenima. Grli me oko struka i tiho jaukne kada ozlijeđenom rukom dotakne moje
tijelo. Opustim se naslonjena na njega, razmišljajući o tome kako je predivno ponovno se
nalaziti u muškom naručju. Ali ne u naručju bilo kojeg muškarca. Arran je drukčiji.

„Zabava s plesom i glazbom vjerojatno je posljednje što ti treba večeras”, šapnem gledajući
ga.

„Možda je upravo to ono što mi je trebalo. Dobro, nakon onog ranijeg malog iznenađenja
koje mi je raspoloženje podignulo u zlatne visine!”

Zavjerenički se smijemo.

„Za večeras sam nekako uspio svoje probleme ostaviti po strani. Nije to nešto što mogu lako
riješiti. Moram se suočiti s činjenicom da rješenje možda ne postoji i ne želim gubiti snagu
boreći se protiv neumitnog. Nazvala je moja majka: to je bio onaj poziv kada si se vratila u
sobu. Ima novac i ponudila mi je posuditi ga kako bih imao za sljedeću uplatu i vremena za
razmišljanje.”

Čini se da je Arran zadivljen time, ali ja nisam. Da mu je taj novac darovala, to bi bila prava
demonstracija podrške njemu. Koja korist od novca koji leži u banci kada ionako imaš sve
što trebaš? Znam da bi moji mama i tata meni dali i svoj posljednji novčić bez ikakva pitanja
kada bih ja to trebala.

„Hoćeš li ga uzeti?”

Popusti stisak i ja se malo nagnem unatrag kako bih jasnije pogledala njegovo lice u
polumraku.

„Ne znam. Rekla je da će razgovarati s mojim ocem kada se on malo smiri. Nikada prije
nisam vidio da o nečemu imaju suprotna stajališta. Moja majka nije osjećajna žena i ako ona
misli da će on požaliti zbog svoje odluke izgubim li na kraju vilu, onda to nešto govori o
svemu tome.”

Ogledam se u njegove oči i dopuštam da vidi moju zabrinutost. „Mislim što sam rekla. Imam
u banci malo više od šezdeset tisuća funti, ako to pomaže.”

Zabaci glavu i duboko uzdahne.

„Ne zaslužujem tvoju ljubaznost, Brie. Ja sam se uvalio u ovaj cirkus i ne želim iscrpiti
resurse ljudi oko sebe koji su bili dovoljno ljubazni da mi ponude pomoć. To ne bi bilo u
redu i savjest mi to ne bi dopustila. Ako sve ovo pođe po zlu, morala bi čekati da prodam
vilu kako bi svoj novac dobila natrag. To ne bi bilo pošteno - to je moj problem, ne tvoj, kao
što nije ni problem moje majke, kada smo već kod toga.”

Priljubim se uz njega. Ako ne želi uzeti moj novac, onda mu za utjehu mogu pružiti samo
sebe i znam da mogu to učiniti bez ikakvih ograda.
*

Kada se vratimo među ostale, svi su umorni i sjedala se na terasi brzo popune. Svima im
poželim laku noć, dok se Arran upušta u razgovor o odabiru mjesta radnje u priči. Previše je
napet da bi spavao i kao savršen domaćin želi svojim gostima pružiti svaku moguću priliku
za razmjenu stavova i iskustava.

Kada se okrenem, ulovi moj pogled i ja nakratko sklopim oči, šaljući mu tako prešutan
zagrljaj, a onda požurim u svoju sobu.

Razodijevam se u mraku: hladna, svilenkasta majica na mojoj koži čini se dekadentnom.

Prije nego što uskočim u krevet, moram učiniti još nešto, pa sjednem ispred računala
provjeriti pristiglu e-poštu. Postoji samo jedan dopis koji mi je zanimljiv - Carrien, u kojem
mi šalje privitak Heidi Hoffman.

I prije nego što otvorim taj dokument, osjećam da nešto neće biti kako treba. Počelo je
dobro. A onda glasno zastenjem.

Komentirajući razdoblje nakon vrlo javnog razilaska s Paulom Turnerom, Erie je rekla da
mora ponovno izumiti samu sebe. Blistala je s novom vamp-frizurom, osvježena boravkom
u toplicama, ali potvrdila je da u njezinu životu trenutačno nema mjesta za romantiku.

Dotakle smo se problema s društvenim mrežama i vrlo stvarne opasnosti od izrugivanja

predebelim osobama, u vezi s njezinim nedavnim iskustvima. Brie je bila vrlo zabrinuta
zbog mentalne boli koju može prouzročiti takvo ponašanje ljudi na društvenim mrežama.
Naglasila je kako je njezin dramatičan gubitak tjelesne težine dio općenitog pokreta prema
zdravijem stilu života. To nije rezultat potonuća u depresiju zbog tih vrlo osobnih napada ni
zbog neuspjeha njezine veze.

Nedavno sam imala zadovoljstvo intervjuirati zločestog dečka rocka, kako je Paul sam sebe
nazvao, i čini se da je njegova reakcija ponešto drukčija.

„Život je prekratak a da bih prebrzo postao preozbiljan. Korice ne odražavaju sadržaj”,

rekao mi je, ciljajući ujedno na Brieine vruće i seksi romane. No Brie potvrđuje da njezin
biološki sat za sada još ne otkucava i svoj je život u osami pripisala isključivo poslovnom
pritisku. Kako biste saznali i druge detalje o svemu tome, pričekajte skorašnje ekskluzivno
pojavljivanje Brianne Middleton u Cosy Livingu!

A sada malo o nagradnoj igri. Niste pročitali Brieinu najnoviju knjigu? Imamo deset
potpisanih primjeraka njezine knjige Voljeti stranca koje ćemo podijeliti. Osim toga, jedan
će sretni dobitnik primiti vaučer za vikend u toplicama za dvoje. Kako biste pristupili
nagradnoj igri, podijelite priču o svojim ljubavnim neprilikama i recite nam što ste poduzeli
kako biste se ponovno uzdignuli nakon teškoga pada!

Ma što?! Zgrabim telefon i utipkam Carrien broj čim pročitam posljednju riječ.
„Bok, Brie. Ovo je za tebe kasni poziv. Opuštam se uz čašu vina. Dan je bio naporan. Što se
dogodilo?” U glasu joj čujem iscrpljenost.

„Pa, ja ću još pogoršati stvari. Upravo sam pročitala Heidin članak. Iskrivila je sve što sam
joj rekla o Paulu. Mora to promijeniti, članak ne može takav izaći van!”

Svjesna sam da mi se u glasu čuje panika.

„Smiri se. Ja sam ga pročitala i zvučao mi je u redu. Tvoji će obožavatelji voljeti te tračerske
dijelove, a ona je mudra. Sigurna sam da će i tvoje i Paulovo ime objaviti na naslovnicama, a
i na mrežnoj stranici. Dva velika imena -dvije muhe jednim udarcem.”

„No ja zvučim patetično. Ispada kao da sam proteklu godinu provela venući za njim! Nije
bio vrijedan ni jednog izlaska, a kamoli nekoliko tjedana moga života!”

„Prihvaćaš sve to previše osobno. Čitatelji će pročešljavati tvoju novu knjigu i pitati se je li
taj zločesti dečko u priči Paul i koristiš li se njime kao sredstvom da poslužiš pikanterije.
Obožavatelji doista žele doznati što se dogodilo, a ne samo ono o čemu izvješćuju novine.
Dečko povećava prodaju, Brie. To radi i ime Paula Turnera, jer je zgrnuo bogatstvo na račun
svog imidža zločestog dečka. No svi mi znamo da je to većinom poza kako bi privukao
pozornost; on jednostavno ima mozak za posao i zna kako odigrati tu igru. To si zapravo
donekle i sama znala kada si počela izlaziti s njim. To te sigurno nije šokiralo? A neće
naškoditi tvojoj reputaciji, jer će prodati knjigu.”

Ruku stavim na glavu kako bih zaustavila nabijanje u njoj.

„Nisam zagovornica teorije da nema loše reklame, Carrie, jer ne želim ponovno pokrenuti
trolanje. Još uvijek primam komentare obojene mržnjom. A natjecanje u tome dodaje i
uvredu. Ethan Turner je sušta suprotnost Paulu, jer ja pišem o junacima, ne o
egomanijacima koji razmišljaju samo o sebi i o tome kako zgrnuti bogatstvo prije nego što
se povuku na neko daleko osunčano mjesto.”

Nastane stanka.

„Slušaj, žao mi je što nisam znala da ćeš se toliko uznemiriti zbog toga, ali pretpostavila sam
da si suglasna sa svime. Sada je prekasno za prepravke.”

Osjećam se krivom, jer moja je pogreška što sam toliko bila prezauzeta svime ostalim da
bih provjerila članak.

„Pa, onda neće dobiti ekskluzivu.”

Čujem kako se Carrie zagrcnula.

„Ali, Brie... jesi li ti poludjela? Upravo je članak razlog zbog kojeg mora dobiti ekskluzivu za
tvoju novu knjigu.” Hodam tankom crtom između onoga što je ispravno za moju karijeru i
onoga što je ispravno za moj osobni život. Carrie je svoju crtu očito povukla na drugome
mjestu.

„Ona je učinila da sve zvuči kao da sam se raspala zbog toga što me je on napucao zbog sveg
tog ludila izrugivanja mojoj debljini, a to nije do kraja istinito. Zapravo, ja sam ona koja je
rekla da joj je dosta, jer je bilo očito da ta veza ne vodi nikamo.”

Carrie je pročistila grlo. „Neko vrijeme nisi bila sva svoja, Brie, i ljudi su to primijetili. Zatim
si se pojavila znatno drukčijeg izgleda. Stvari su se praktički vratile u normalu, pa zašto
sada brinuti o tome? Ništa ne možeš učiniti, jer znaš da stvari ne funkcioniraju tako. Ljudi
će bez obzira na sve i dalje misliti ono što žele.”

Ne vjerujem da ona misli kako se moja mala epizoda dogodila samo zbog prekida s Paulom!

„Pa, onda ću jednostavno na neki drugi način morati pokazati da to nije slučaj.”

„Pokazuješ zube, to mi se sviđa! Učini to još vrijednim objave u novinama i svi pobjeđuju.
Lijepo spavaj, Brie. Vrijeme liječi sve rane, pa nemoj dopustiti da te to porazi, nego uživaj u
porastu prodaje.”

S gađenjem odbacim telefon na krevet. Ne gadi mi se toliko Carrie, jer to nije njezina
krivica, ali Heidi je znala da iskrivljuje moje riječi. Možda je iskrivila i ono što je izgovorio
Paul.

U očaju zgrabim telefon i napišem poruku Arranu.

Kako ide?

Odgovori praktički odmah.

Napokon su počeli posustajati. Ti?

To me natjera da se nasmiješim. Sigurno je sav slomljen.

Prilično sam ponižena. Upravo sam pročitala onaj članak. Ponos mi je povrijeđen, zarovala
sam licem po blatu.

Ili, bolje rečeno, izvukli su mi tepih ispod nogu.

Daj mi pet minuta.

.sssss.

Kunem se da je prošlo manje od dvije minute prije nego što se na vratima začuje tiho
kucanje - on stoji ispred mene.

„Ostavio sam ih da pospreme. Imaš li što protiv?”

Oduševljeno promatram kako se počinje razodijevati. On gleda mene, ja njega.

„Mogu li uskočiti pod tvoj tuš? Ne da mi se baš silaziti stubama gol.”

„Samo naprijed, vila je tvoja.” Čim čujem riječi koje sam izgovorila, poželim ih povući.

„Pa, barem trenutačno”, promrmlja, ironično se nasmiješivši, „ali hvala.”

Vrati se nekoliko minuta poslije omotan ručnikom oko struka i izgleda tako seksi da se
topim. Kako to da muškarci kada izađu ispod tuša izgledaju seksi i slatko, a žene su nalik
utopljenim štakorima, kose koja im visi poput razmočenih konopaca?

„Dakle, pretpostavljam da želiš da pročitam taj članak i dam ti svoje mišljenje?” Priguši
zijevanje. „Oprosti, dan je bio iscrpljujući, a ne pomaže ni ova blažena vrućina.”

Zinem na te njegove riječi, a on se počne smijati. „Ne događa mi se često da se poseksam

dvaput u jednom danu sa ženom koja piše seksi romane. Mnogo je to pritiska.”

Ovoga puta moje obrve polete uvis zbog tih njegovih besramnih komentara našega
ljubavnog poslijepodneva.

„Uopće nije romantično kada jedan od ljubavnika na taj način govori o tome. Zapravo, to je
loš način!”

„Ispričavam se. Današnji je dan bio poput najluđe vožnje na toboganu smrti, pa znam da ćeš
mi oprostiti. Posljednja riječ kojom bi se netko poslužio da opiše mene jest ‘romantičan'. Ne
vjerujem u te sentimentalne stvari, jer odabirem živjeti u stvarnom svijetu. U redu, daj mi
da pročitam taj uznemirujući članak.”

Svaku riječ probavlja duboko namršten. Kada se zagleda u mene, izraz lica praktički mu se
uopće ne mijenja.

„Pa, ja mislim da on u ovom članku izgleda kao potpuni idiot. Iako vrlo darovit idiot kojeg
sam cijenio zbog njegove neupitne vještine sviranja gitare. No to da su ti se izrugivali zbog
toga što si debela? Što je to? Ti nisi debela.”

Ljutito zurim u njega. „Priznat ću da sam u to vrijeme imala nekoliko kilograma viška.
Većinom su naši zajednički izlasci bili društvene prigode kojima je morao prisustvovati i
ispočetka je uživao u činjenici što me ljudi prepoznaju. Iako većinom samo po imenu. Zatim
su me neki njegovi obožavatelji počeli na društvenim mrežama prozivati vrlo okrutnim
komentarima. Istodobno je nekoliko užasnih fotografija postalo viralno i novinari su to
obožavali. Čestitali su mu što ga ne brine činjenica da baš nisam primjer vitkosti. ‘Bedra
velikodušnih proporcija' i ‘građena za to da se privineš uz nju' bili su komentari koji se
mogu opisati kao ljubazni. Potom je njegov agent predložio neka ga ne pratim na jednu od
priredbi na crvenom tepihu, a ja sam mu manje-više rekla što mislim o tome. Završila sam s
Paulovom opsesijom njegovim izgledom i načinom na koji nije poduzeo ništa kako bi me
obranio. I tako sam otišla kući i podvukla crtu ispod naše veze koja još praktički nije ni
počela.”

„Sljedećeg je jutra on tu novost objavio novinarima, učinivši da izgleda kako je on nogirao

mene.”

„Hmmm... drag čovjek. No ima li to veze u velikom nacrtu života? Ta će epizoda prodati
knjige, a mnogo toga o čemu se piše ionako nije istinito. Na osobnoj mi je razini laknulo što
te nije naveo da spavaš s njim. Zato se i iskalio na tebi: ti si vjerojatno prva koju je pokušao
osvojiti, a nije uspio u tome.”

Osjećam da se moj bijes ispuhao. To znači da se Paul želi osvetiti.

„On može biti šarmantan i privlačan kada to želi, a usput je zapravo vrlo inteligentan tip. No
meni je to važno, Arrane. Zašto ja moram izvući deblji kraj u tome? On implicira da sam ja
dosadna. ‘Korice ne odražavaju sadržaj.' To je nizak udarac i potpuno neprimjeren nakon
svega što mi je priredio! Nije bio dovoljno muškarac da osudi neprihvatljivo ponašanje
svojih obožavatelja.”

Arran sada sjedi na rubu kreveta. Lakat mu je na koljenu, a bradu odmara na ozlijeđenoj
ruci čiji se zavoj razlabavio.

„Oprosti, znam da zvučim čudno. Svjesna sam toga. Evo, hajdemo razmotati zavoj da vidim
kako izgleda rana.”

Nježno ga uzmem za ozlijeđenu ruku i značajno se nasmiješimo jedno drugome.

„Ja bih vjerojatno mogao potvrditi da korice ne odgovaraju sadržaju, ali nažalost nisam
pročitao nijednu od tvojih knjiga. Sramim se što moram to priznati.”

Zbog izraza njegova lica, još mi je više neugodno, pa ignoriram taj njegov komentar i
usredotočim se na njegovu ruku.

„Pa, krvarenje je prestalo i lijepo se počela stvarati krasta. Možda da ostavimo ranu na
zraku i vidimo kako će izgledati ujutro.”

„Da, sestro. Kako bi bilo da ti skrenemo pozornost s toga članka nečim još većim?”

Odmahnem glavom. „Novu sam knjigu napisala tek dopola i ne mora izaći u tisak do veljače.
To su te velike novosti o kojima govori Heidi, jer moji izdavači žele malo preuranjenog
publiciteta, ali knjiga neće biti gotova do prosinca, najranije.

Prstima kucka po donjoj usni.

„Razmišljam o nečemu drugome. Zamisli ovaj naslov. Što se događa kada Brie Middleton i
Arran Jamieson počnu surađivati na zajedničkom projektu -frcaju iskre! ”
Duboko udahnem.

„Ne bi se usudio!”

„Bih. Tebi za ljubav.”

„Ali. Ali... ne znamo što je to što se počelo razvijati između nas. Hoću reći, što ako je to nešto
prolazno?”

Podigne bradu i izravna leđa.

„Tako se osjećaš?” Zvuči razočarano.

„Ne. Ne. Osjećam se kao da je ovo nešto drugo, nešto posebno. Nisam bila sigurna kako se ti
osjećaš.”

Oprezno zurimo jedno u drugo.

„Prokletstvo, trenutačno mogu razmišljati samo o tome koliko te želim. No ima tu još
nečega. Osjećam nešto novo i nisam siguran kako da se postavim u vezi s tim ni što da
kažem. Ne šalim se s tobom, Brie. Jednostavno si ne mogu pomoći.”

Tijelom mi prostruji navala vrućine i nekoliko puta duboko udahnem kako ne bih skočila
preko kreveta.

„Moramo se malo stišati” ušutkam ga, jer čujem škripu vrata na odmorištu.

„Mrzim pomisao o tome da te netko vrijeđa, pa razmisli o mojemu prijedlogu. Kakva šteta
može nastati iz toga? Nema sumnje da će to zbuniti sve tračere.”

Priđem mu i spustim se pokraj njega na krevet - lica su nam odmaknuta samo nekoliko
centimetara.

„Ne želim ureći ovo između nas, što god to bilo.”

Pogleda me podignute obrve. „Pa, ti si spisateljica ljubavnih romana i nadao sam se da ćeš ti
meni objasniti što se događa.”

U glavi nemam nijednu prikladnu riječ za to, pa šutim i svoje usne položim na njegove. To
izrazu „spisateljska blokada” pruža sasvim novo značenje. Možda, kada se sve događa na
osobnoj razini i ovoliko je intenzivno, nije lako opisati te osjećaje.

Kada Arran legne na krevet i mene povuče na sebe, to bi mogao biti prizor iz jednog od
mojih romana. To nije ono što ja tražim... ili jest? Ja želim ljubav i onaj osjećaj da sam
zaštićena i obožavana, ali vruć seks tako je veliko iskušenje. Ni ja sebi ne mogu pomoći, pa
smo u istom sosu. Ali to nije ono što vidim dok sanjarim o tome kako sam upoznala
muškarca s kojim želim ostati zauvijek.
U redu, Brie, onda jednostavno izađi iz tog krevet a.

Postoji samo jedan problem u tom jednostavnom rješenju. Moj um kao da trenutačno nije
povezan s mojim tijelom i komunikacijski su kanali malo pobrkani. Umjesto toga skinem
majicu i Arrana uvučem u sebe.

„Argh”, zastenje on s užitkom. „Znaš li ti što mi radiš?

Mogao bih se naviknuti na to da si stalno pokraj mene. Izluđuješ me, ženo! Ahh, možeš li to
napraviti opet?” Činim to ponovno. I opet. I još jednom. Kada je riječ o Arranu, čini se da
nemam ni grama odlučnosti. On je moj novi užitak zbog kojeg osjećam krivicu i pretvorila
sam se u jednu od svojih pohotnih junakinja.
20
Šarm Verone

Probudim se nedugo poslije pet ujutro i tiho otvorim balkonska vrata kako ne bih
uznemirila Arrana. Ako se ozbiljno primim posla i radim do podneva, imat ću još sat kako
bih se pripremila za izlet u Veronu.

Vani je ugodno; lagan povjetarac raspršuje omamljujući parfem koji zadirkuje nos. Ono što
želim jest otumarati van i šetati vrtom prije nego što još netko ustane, ali ja sam žena s
misijom. Ako danas uspijem dovršiti rad na ovome rukopisu, možda uspijem nagovoriti
Arrana da mi dopusti preuzeti sutrašnju radionicu. On se treba usredotočiti na provođenje
tih promjena i brzo slanje rukopisa Carrie, ako želi da postoji barem tračak nade u to da će
steći vremensku prednost koja bi mu mogla pomoći. Ako se uplata i provede, s ugovorom
za više od jedne knjige, cilj je dobiti potpisan ugovor. No Carrie će najprije trebati imati
nešto konkretno u svojim rukama kako bi dobila tu ponudu i dokazala da Arran može
zadovoljiti novu skupinu čitatelja. To bi moglo pomoći, ako do tada već ne bude prekasno.

Otprilike sat potrošim uglavnom na čitanje, jer Arthur uspije preživjeti posebno tešku noć.
Jedan je od vojnika supatnika umro u njegovu naručju i Arthur je plakao, ne samo za
prijateljem kojega je izgubio nego zbog svih njih, živih ili mrtvih. Zateknem sebe kako
brišem suze prije nego što se priča nastavi dalje i krene govoriti o najrazličitijim
primjerima gubitka razumnog razmišljanja. Zar nije bilo kraja iskušenjima koja je život
bacao pred njih u njihovoj bitki za preživljavanjem? Nakon što su bombardirali kolonu
kamiona, ostali su bez namirnica i svega ostaloga, a moral je u tim okrutnim uvjetima gadno
potonuo.

„Hej, koliko si dugo ovdje?”

Glava puna razbarušene kose iznenada se pojavi iza ruba kliznih vrata i natjera me na
smijeh. Arran je gol, naoko ne mareći što stoji ispred staklene plohe. Odmahnem glavom i
pokušavam pogled zadržati na njegovu licu.

„Već neko vrijeme i ne želim da me itko prekida.”

Pogled vratim na zaslon računala.

„O. U redu. Razumijem. Uskoro stiže posluga u sobu.”

Arran se izgubi, a ja sam se previše unijela u ono što radim a da bih obraćala pozornost. Ne
znam koliko je vremena prošlo kada se pojavio s pladnjem punim namirnica za doručak i
položio ga bez riječi na stolić iza moga računala.

Tipkam i ne prestajem, pa se nagne, poljubi me u obraz i nestane.

Prođe nekoliko sati i postanem svjesna buke koja dopire iz prizemlja, no zapravo me ništa
ne ometa. Zastanem kako bih se na brzinu istuširala, navukla kratke hlače i majicu bez
rukava, smatrajući da će Elisabetta uskoro doći počistiti.

Uzmem s noćnog ormarića bocu vode i vratim se na svoje mjesto kako bih se uhvatila
ukoštac s posljednjih dvadeset posto priče. To neće biti lako štivo.

„Dobro, Verona, mi stižemo.” Arran povuče klizna vrata minibusa i zatvori ih pa se okrene i
klizne na sjedalo pokraj mene.

Vozač krene i Arran okrene glavu, nagne se prema meni i govori tihim glasom, iako zbog
buke oko nas sumnjam da je itko mogao razabrati njegove riječi.

„Vidio sam jutros da želiš ostati sama kako bi se mogla usredotočiti. Nije mi to bilo drago,
ali cijenim što si toliko usredotočena na moju dobrobit.”

Vidim da mu se u očima ogleda zahvalnost. Živčan je pa shvatim da mu je važno što ja

mislim, osim što mu je važno da mu pomažem.

„Gotovo je. Sjedila sam i plakala kada je Arthur dvanaestoga stigao u dvanaestu poljsku
bolnicu u Annezinu, u sjevernoj Francuskoj. Je li doista bilo toliko loše?”

Arran kimne glavom. „Da. Bila je to jedna od mnogih poljskih bolnica na prvoj crti bojišnice;
sve su bile visoko mobilne. Tijekom najgorih bitaka, svaka je mogla primiti do dvjesto
pedeset ranjenika. Toga dana kada je Arthur ranjen, samo u toj bitki bilo je više od tisuću
ranjenih. Čim su ga doveli, morali su na njemu izvršiti djelomičnu amputaciju. Teško je
povjerovati da su te bolnice djelovale pod šatorima i tek kada su ga nekoliko dana poslije
prebacili u pravu bolnicu u njihovoj bazi, postalo je jasno da će morati na još jednu
operaciju.”

Arran je priču završio rekavši da se Arthur u Dunkirku ukrcao na brod koji će ga odvesti
kući.

„To je bilo krajem ožujka 1940., mjesec prije nego što je 26. svibnja počela Operacija
Dinamo. Kao što znamo, u Dunkirku se evakuiralo više od tristo tisuća savezničkih vojnika i
pokolj koji se tamo dogodio nikada neće biti zaboravljen. Na neki način, Arthur je imao
sreće što je ranjen baš tada kada jest - što kažeš na tu ironiju?”

„Ti znaš da će svaki izdavač očekivati nastavak te priče, jer ne možeš priču ostaviti napola
ispričanu.”

Arran podigne obrve. „Imam intervjue i fotografije. Samo nisam siguran da sam ja prava
osoba za pričanje ostatka te priče.”
Nagnem se prema njemu i ne spuštam pogled s njegovih očiju. „Ti si baš prava osoba za
ispričati tu priču. Naposljetku, poznaješ oboje njih. Tko bi to učinio bolje?”

Odvrati pogled i slegne ramenima. Ispružim ruku i dotaknem njegovu, misleći da nas nitko
ne gleda.

„Obavio si odličan posao. Doista. Tu je priču trebalo ispričati, jer to je priča o hrabrom
muškarcu čiji se život promijenio zbog onoga što je iskusio, ali to je ujedno i predivna
ljubavna priča koja budi nadu i polet. Ja sam je samo malo ulaštila, to je sve. Postoji i jedno
poglavlje koje sam napisala ugrubo i mislim da ga doista treba ubaciti. Stvorila sam ti okvir,
ali ti razumiješ Rose i znam da ćeš ga ispuniti njome.”

„Ne znam što da kažem, Brie, jer se jednostavno čini da ‘hvala' nije dovoljno.”

„Ako mi dopustiš da preuzmem radionicu sutra ujutro, mogao bi provesti cijeli dan radeći
na rukopisu. Ja mogu paziti na grupu. Carrie ne može ništa dok ne dobije konačnu verziju.
Sve je sada u tvojim rukama.”

Arran okrene glavu i ustane sa svoga sjedala da se obrati grupi.

„Upravo sam primio zapovijed i sutra moram raditi na svom rukopisu, društvo. Brie će
preuzeti radionicu o pisanju reklamnih sažetaka romana koje nalazite na poleđini knjiga, o
pisanju sinopsisa i predstavljanju rukopisa agentima i izdavačima. Znam da ćete biti u
dobrim rukama.”

Začuje se klicanje. „Vidiš, već su me siti”, tugaljivo zaključuje.

Kada ponovno sjedne, Arran mi se urotnički naceri.

„Dakle”, kaže i protegne noge najviše što može, s obzirom na ograničen prostor koji mu je
na raspolaganju. „Sada se možeš vratiti svojim projektima.”

„Hmm. Pa, rascijepljena sam i pokušavam istodobno pisati dvije potpuno različite priče.”

Pogleda me izravno. „Nećeš me pretvoriti u jedan od svojih likova, je li?”

Prasnem u smijeh i smjestim se udobno na svoje sjedalo spremna uživati u vožnji.

Prekasno, odluka je već donesena!

Putovanje traje otprilike sat i dvadeset minuta. Promet teče glatko i put nas većinom vodi
ravno, jako dobrom cestom. Opušta sjediti i promatrati okoliš koji promiče pokraj vas, ali
ne mogu spriječiti svoje misli da vrludaju. Arran je u pravu; vrijeme je da svoju pozornost
posvetim vlastitim knjigama. U petak poslijepodne obavit ću taj telefonski intervju s
Jordanom Lewisom. Ako želim da lik Jeda Jackmana oživi na mojim stranicama, moram
shvatiti način razmišljanja pravoga borca u kavezu. Istraživanje vas odvede na neka čudna
mjesta, u to uopće nema sumnje.

Nekoliko puta tijekom vožnje Arran mi uputi zbunjen pogled. Pita se zašto sam tako tiha, ali
ne da mi se uključiti u sveopći razgovor. Kada se moji likovi ne bore za mjesto u mojoj glavi,
sve misli koje kao da ne mogu ušutkati bave se Arranovom situacijom. Ne samo što to nije
moj problem nego ne postoji ništa što mogu učiniti kako bih mu pomogla riješiti ga. Ali
jednostavno ne mogu vjerovati da bi mogao završiti tako da izgubi vilu. To nije u redu i, s
obzirom na okolnosti, nije pošteno.

Arranova je glava na nekoliko centimetara od moje; nagne se ponovno i šapne mi na uho.

„Skoro smo stigli. Sve si vrijeme duboko u svojim mislima. Nisam rekao ništa pogrešno, zar
ne?”

„Ne, naravno da nisi. Trebala sam malo mira da razmislim o nekim idejama. Uskoro će me
Carrie upitati koliko sam riječi napisala, pa moram smisliti kako ću dalje sa zapletom.”

Uputi mi pogled pun krivice, ali ja mu se ohrabrujuće nasmiješim.

„Kakav je plan za poslijepodne i večer?”

„Opušteno tumaranje gradom, a onda ćemo se u sedam i trideset svi okupiti na objedu u
Piazzi delle Erbe. Razgovarao sam s kuharom i pripremit će ti nešto posebno.” Naceri mi se.
„Ljudi se obično raziđu i krenu u različitim smjerovima, ovisno o tome što žele vidjeti.
Verona je raj za ljubitelje povijesti, ali to je ujedno i prelijep grad pun prodavaonica, tržnica,
malih kafića i slastičarnica u kojima možeš popiti kavu ili pojesti sladoled.”

„Zvuči savršeno i hvala ti.” Nisam navikla da se muškarac potrudi učiniti nešto samo za
mene. Zbog činjenice da Arran misli na mene, prožmu me ugodni trnci.

Dok vozač polagano napreduje uskom ulicom, nema drugog izbora osim upaliti sva četiri
žmigavca i stati kako bismo izašli. Zbog toga se ulica odjednom ispuni nestrpljivim zvukom
automobilskih truba. Napravim grimasu, jer ta buka kao da odjekuje svuda oko mene dok
izlazimo na pločnik.

„Ne obaziri se na to. Talijani vole izražavati svoje mišljenje. Za nekoliko sekundi ulica će
opet biti prohodna.”

Minibus odlazi i nakon što smo propustili tri auta, slijedimo Arrana na drugu stranu uske
ulice. Nakon samo nekoliko minuta, pred nama izroni obnovljen rimski amfiteatar, izdižući
se nad zgradama slijeva. Kada zaokrenemo iza ugla, odjednom se pločnik širi u ogromno,
otvoreno područje, većinom prekriveno kaldrmom složenog uzorka, posloženog tako da
bude nalik školjci. Drago mi je što na nogama imam cipele niskih potpetica, jer bila bi noćna
mora hodati na visokima.
Arran se zaustavi, a mi se okupimo oko njega.

„Molim, uzmite svi po jedan primjerak ovoga. Na prvoj stranici imate kartu za pješački
obilazak grada, s istaknutim glavnim turističkim atrakcijama. Uskoro će biti dva i trideset,
pa imate pet sati za razgledanje. Na karti su naznačene i glavna trgovačka područja, a
velikim je crvenim križem označen restoran Bottega del Vino u kojem sam rezervirao stol u
7:30. Doslovno je samo dvije minute udaljen odavde, što znači da ćemo nakon večere samo
kratko prošetati do mjesta na kojem će nas pokupiti minibus. Alfredo će nas čekati u 9:45
da nas odveze natrag u vilu.”

Arran podijeli paketiće i pogleda grupu čiji se članovi već lijepo uparuju. Čini se
zadovoljnim što su svi sretni.

„Dobro, onda, ja ću Brie provesti uokolo i zadiviti je svojim velikim znanjem. No ako
okrenete drugu stranicu, pronaći ćete skraćeno izdanje onoga za što se nadam da će vam
biti zanimljivo štivo. Vidimo se poslije. Ako bude nekakvih problema, nazovite me na
mobitel.”

Arran pogleda u mene i kimne glavom u smjeru visokih zgrada koje se nalaze iza nas.
„Krenite ovim putem i vodič će vam sve objasniti”, kaže uz osmijeh.

„O, Bože, hoće li ovo biti lekcija iz povijesti?” zadirkujem ga, jer me zanima što ću vidjeti
unutra. Izvana dvokatnica s pročeljem od ogromnih arkada izgleda dovoljno čvrsto, ali ne
postoji način da se vidi što leži iza toga.

„Impresivno, nije li?” Arranov pogled zadrži se na mojemu licu, iščekujući reakciju.

„Itekako. Znam da izgleda čvrsto, ali nije potpuna i nekako izgleda kao da je napola
dovršena.” Sada se osjećam zločestom zbog toga što ga zadirkujem, jer ne mogu dočekati
vidjeti što se nalazi unutra. Nadam se samo da se neću razočarati.

„Ah, to zato što je ono što gledaš samo unutarnja struktura koja sve drži na okupu. Vanjski
je zid načinjen od ružičastog i bijelog pješčenjaka; ako kreneš ovuda, velik dio toga ostaje
stajati.”

Odmakne me od te nevjerojatne strukture pune lukova što nalikuje nekakvoj ludoj

svadbenoj torti koju tek treba prevući glazurom. No to je samo srž te monumentalne
građevine. Razmjeri su jedva shvatljivi i kada se zagledamo uvis prema jedinom dijelu
originalnog, vanjskog zida koji je ostao stajati, dobijemo pravi osjećaj važnosti te zgrade.

Dominira trgom na tome kraju i oko nje nalazi se stotinjak ljudi koji stoje u grupicama i
zadivljeno zure uvis ili fotografiraju.

„Prvotno su postojala tri reda arkada, ali, kao što vidiš, preživjela su samo četiri luka na
trećoj razini. No nevjerojatna je, zar ne?”
Potvrdim kimajući. „Zašto je unutrašnjost ostala sasvim očuvana, a eksterijer nije?”

„Zbog nekoliko potresa, od kojih je jedan uništio većinu pročelja.”

Dijeli nas samo nekoliko centimetara; zabačene glave, zadivljeni, zurimo uvis.

„Dođi, hajdemo unutra.”

Uzme me za ruku, a onda tiho jaukne i malo olabavi stisak.

„Kako ti je ruka danas?” upitam bojažljivo. „Imao si sreće što ništa nisi slomio, znaš li to?”

„Aha, znam. Samo je natučena. Želim da znaš kako mi nije navika tako se nasilno iskaljivati.”

„Shvatila sam to i sama, ne brini se. Teško je ostati smiren kada te gurnu do krajnjih
granica.”

Utonemo u tišinu i pridružimo se redu ispred ulaza. Pomiče se polagano dok napokon ne
uđemo kroz veliki prolaz koji se proteže cijelim rubom zgrade. Zatim skrenemo na jedan od
pločnika koji nas vodi do središta zgrade. Mramorni pod pun rupica omeđen je trakama
kaldrme, a ogromni zidovi načinjeni su, izgleda, većinom od nekog kompozitnog materijala.

„Ovdje je jezovito. Osjećam se klaustrofobično, kao da smo u zamci. Kao da se zrak zatvara
oko nas.” Svjesna sam da to zvuči smiješno, jer to je visoki hodnik, jedan od mnogih, nalik
žbicama na kotaču koji nas uvodi u područje arene.

„Tuneli su dovoljni široki da se kroz njih mogu provesti gladijatori na svojim kočijama.
Gotovo četiristo godina oni su se ovdje borili i to je bio dom krvožednih pokolja koje su
ljudi dolazili gledati. Teško je povjerovati da je to bio način zabave, zar ne?”

Dok se penjemo kamenim stubama i prelazimo platformu koja nas odvodi na sljedeću
razinu, pokušavam zamisliti taj prostor ispunjen mnoštvom ljudi; svi se guraju naprijed,
željni što prije sjesti na svoje mjesto.

Iako ispred sebe jasno mogu vidjeti kraj sumračne svjetlosti dok se približavamo izlazu,
koža mi se svejedno ježi. Samo razmišljanje o tome koliko je muškaraca ovdje izgubilo život
u okrutnim uvjetima čini da osjetim mučninu.

Tada izbijemo u ogromnu, kamenu arenu obasjanu suncem i zagušljiva se, pritiskajuća
atmosfera lagano rasprši. Nisam očekivala da će arena biti toliko velika; nema sumnje da je
premašila sva moja očekivanja. Dobro je očuvana i ni izbliza u ruševnom stanju.

Prelijepo plavo nebo iznad naših glava mijenja sve i napušta me taj jezoviti, zloslutni
osjećaj.

„Sve je spremno za sezonu opernih predstava”, potvrđuje Arran dok promatram dugačke
redove crvenih sjedala koja prekrivaju ogromno područje arene ispred raskošne pozornice.
Gledajući uokolo vidim kamene redove koji kruže oko cijeloga borilišta -velike, uzdignute
redove sjedala. Prekidaju ih samo izlazi iz tunela koji izgledaju poput zijevajućih, mračnih
otvora nasuprot pozadini od blijedoga kamena. Krenemo dolje jednim od originalnih
redova i lijepo se nahodamo.

„Ta četiri preostala luka na četvrtom katu iz ovoga kuta izgledaju dojmljivo, zar ne? U
starim danima ovo je mjesto moglo primiti tridesetak tisuća gledatelja.”

„Jesu li se uvijek borili na smrt?”

„Ne. Kao što je slučaj sa svim sportovima, i u ovome je bilo miljenika. Glas mnoštva mogao
ih je spasiti smrti, čak i nakon njihova poraza. Ako je borac bio dobar i pokazao veliku
umješnost i hrabrost, nije bila sramota izgubiti. Iako je visokorangirani pokrovitelj, koji je
sponzorirao igre, mogao odabrati da ne postupi u skladu s mišljenjem javnosti. No, bilo
kako bilo, svjetina je vrlo glasno izražavala svoje mišljenje.”

Još jednom osjećam kako se u mene ulijeva hladnoća, usprkos činjenici da je ovo sada dom
raskošnih opernih produkcija. Od barbarskoga do civiliziranoga... vremena se mijenjaju, ali
tragovi ostaju i meni su opipljivi.

„Hoćemo li krenuti dalje?” upita Arran diplomatski, vidjevši da me je to iskustvo dirnulo, i

ja kimnem glavom.

„Želim vidjeti Julijin balkon.”

On zakoluta očima. „To je precijenjeno, po mojemu mišljenju”, napomene.

„O, dakle, prizorište je neviđenog pokolja spomenik, ali nadahnuće za Shakespeareova

Romea i Juliju, koji je postao prototipom ljubavnog romana, jedva da je vrijedno
pozornosti?”

„Nisam to rekao, samo mislim da nije od neke velike važnosti. Ovo je nevjerojatno
svjedočanstvo i ostavština Rimskoga Carstva i povijesti u cjelini. Jedan se običan balkončić
teško može uspoređivati s time.”

Kada se počnemo spuštati hodajući jedno pokraj drugoga, pogledam ga postrance.

„Bili su jako mladi, i to je okrutan kraj za ljubavnike, unesrećene obiteljskim suparništvom.”

Ako ništa drugo, barem je na lice navukao izraz skrušenosti.

„Da, oprosti. Tužna priča, koju je Shakespeare prikladno učinio besmrtnom, naravno.”

Trudi se, zbog mene, zvučati iskreno, ali ne uspijeva mu baš. Uspio je po drugi put ne
zakolutati očima, ali vidim da ga je to koštalo napora. Nagradim ga ljubaznim osmijehom,
razmišljajući o tome koliko ću biti sretna kada se ponovno nađemo na onome trgu.
Na Piazzi rijeka ljudi neprestano teče u oba smjera. Slijedimo široku, popločanu šetnicu
koja je na jednoj strani omeđena visokim, elegantnim rasvjetnim stupovima, a na drugoj
impozantnim zgradama. U prizemlju većina prodavaonica ima zelene tende koje se protežu
iznad nas i bacaju dobrodošlu sjenu.

Odatle uđemo u čvor manjih ulica iz kojih se širi niz uličica. Zgrade su prelijepe: odražavaju
eru renesansne romanse u svoj njezinoj veličanstvenosti. Verona zrači osjećajem strasti
prema životu i ljubavi prema svim stvarima koja vam širi srce, bilo da govorimo o povijesti,
arhitekturi, hrani ili, naravno, glazbi. Svaka zemlja koja toliko voli operu romantičnog je
srca.

Dok hodamo, sve je prometnije, jer se rijeka ljudi koja se slijeva u istome smjeru sužava
uskim, pješačkim prolazima. Zbog kontrasta briljantnoga plavetnila neba nasuprot
zgradama obojenim u nijanse blijedožute i boje terakote koje odskaču od prelijepih,
starinskih, kamenih ukrasa, prizori su bogati za gledanje. Grad je pun života. Općeniti
žamor čavrljanja i svakodnevna pozadinska buka ispunjava mi uši dok se neprestana rijeka
ljudi pretvara u ogromnu masu.

Odjednom se Arran okrene prema meni; iz očiju mu viri smiješak. „Stigla si u svoju Meku.”

Visoki luk nama zdesna, s pretjerano velikim, otvorenim metalnim vratnicama, označava
ulaz. Prvo što uočim jest nešto nalik grafitima; pogledavši bolje, vidim da je kamen
prekriven rukom pisanim porukama. Crna, bijela, crvena, plava - iz daljine izgleda kao
eksplozija boja. Zidovi cijeloga tog ulaznog tunela - tik iznad dosega - prekriveni su, a neki
su ljudi pričvrstili poruke napisane na malim komadima papira. Prostor je gusto napučen
turistima i akustika je takva da se žamor čini vrlo glasnim. Teško se probijamo. Arran me
čvrsto stisne za ruku vodeći me u unutarnje dvorište, koje se, srećom, širi.

Zgrada je prelijepa, a taj poznati balkon nalazi se u udaljenom desnom kutu. Pročelje je
mješavina cigle, kamena i cementa, a sam balkon nije velik i načinjen je od izrezbarenoga
kremastobijela kamena. Susjedni je zid prekriven razraslim puzavicama, a ogromno stablo
ricinusa u podnožju pozadina je za Julijin kip. Ona stoji glave okrenute prema kući; lijevu je
ruku položila na grudi i njome pokriva svoje srce.

Dok sve to upijam, Arran se nagne prema meni. „Tamo je prodavaonica suvenira.” Uhvati
me za lakat i upravi prema drugoj strani dvorišta.

Hmm. U pravu je. Krcata je ljudima; mala djeca trče u svim smjerovima, a tu je i nekoliko
rasplakanih beba - pravi kaos. Nekako se moram isključiti iz te buke i gužve. Odmahujući
glavom u nevjerici, okrenem se na mjestu i pogled usmjerim prema gore.

Na trenutak zamislim da je dvorište prazno dok Julija gleda dolje u svoga ljubavnika,
znajući u srcu da više nema nade. Osjećam Arranov pogled na sebi; primaknuo se bliže i
pazi da me nitko ne gurne. Odjednom provuče ruku oko moga struka i nježno me stisne. Taj
pokret ni na koji način nije zahtjevan niti je agresivan, ali osjećam se... posebnom. Arran
misli da nije romantičar. Pa, to možda baš i nije istina.
„Gotova sam. Dobila sam svojih pet minuta, hvala ti što si mi udovoljio. A sada, maknimo se
iz ove košnice.”
21
Suočavanje s činjenicama

U minibusu, na povratku, Arran zamoli sve prisutne neka s nama ostalima podijele svoje
dojmove o izletu.

Odgovori su oduševljeni: od Silvije, koja drži otmjenu dizajnersku vrećicu sa skupocjenim

cipelama, do Ricka, koji je zaljubljenik u arhitekturu. On je većinu vremena proveo u
Castelvecchiju. Priča nam kako je tamo vidio sedam kula i stražarnicu, četiri glavne zgrade
u kojima je sada muzej pun umjetničkih djela i artefakata. Arran objavi kako je njemu
najljepša bazilika San Ženo Maggiore u romaničkom stilu i njezina ogromna, brončana
vrata. Okrene se prema meni, jer ja sam posljednja u nizu.

„Umm, da vidim.” Zaljubila sam se u Veronu, u njezine renesansne zgrade i u ljude, toliko
veće od života samoga, da me je to potpuno preplavilo. Ne znam što da kažem. Kako
odabrati samo jednu stvar? „To mora biti taj jednostavno predivan obrok. Svinjski odresci s
maslacem i kaduljom na talijanski način predivno su jednostavni: savršeno pripremljeni i
posluženi. Savršen svršetak jednoga savršenog izleta.”

Arran izgleda iznenađen; utišao je glas i nagnuo se prema meni. „O, dakle, nije ti najljepši
onaj balkon. E, to je iznenađenje.”

Odmahnem glavom. „Ponekad su očekivanja prevelika. Bio si u pravu. Sve mi je pokvarilo to

mnoštvo ljudi i buka. No dobila sam svojih pet minuta.”

„Nisi mi vjerovala, je li, kada sam rekao da je to precijenjeno.”

„Mislila sam da si jednostavno propustio shvatiti kako će moćno, emotivno i romantično

biti to mjesto. Hoću reći, bilo je sve to, ali teško je uživati u njemu kada je tamo toliko
mnogo ljudi i buke. Dakle, na jedan si način bio u pravu. Ali kada sam se na trenutak uspjela
isključiti, to je mjesto bilo sve ono što sam željela da bude i to je nešto čemu ću se u mislima
uvijek rado vraćati.”

Arran slegne ramenima, lice mu odražava činjenicu da i dalje ne razumije. „No, drago mi je
što si sretna. Idem u svoju sobu čim se vratimo i počet ću pregledavati onaj rukopis. Je li to
u redu za tebe?”

Nevoljko potvrdim, jer ga moram potaknuti da se primi toga. No dijelom mrzim pomisao na
to da ću u krevet morati sama, a Arran će biti udaljen samo jedan kat.

„U redu je. I ja ću raditi. Moram dovesti riječi na taj zaslon što prije mogu. Ali najprije se
moram ponovno upoznati s likovima. Ako ne pišem svakoga dana, tragovi se ohlade.”
Dok se minibus parkira na parkiralište iza vile, Arran mi stisne ruku. „Zahvalan sam ti na
onome što si učinila. Da budem iskren - nedostajat ćeš mi noćas. Krevet će biti prazan bez
tebe pokraj mene.” Glas mu je nježan i tih dok mi te riječi šapće u kosu. Možda sam bila u
krivu misleći da Arran uopće nema smisla za romantiku. Hoću reći, to je bilo osjećajno.

Bacivši pogled na svoj sat, vidim da je gotovo ponoć, ali uopće se ne osjećam umorno.
Nekoliko članova grupe krene prema terasi kako bi još malo sjedili i popili piće prije
spavanja. Poželim svima laku noć i krenem prema svojoj sobi, namjerno izbjegavajući
Arrana.

Smjestivši se na balkonu, pošaljem e-poruku Carrie da joj kažem kako se Arran priprema
početi pisati izmjene u svom rukopisu.

Potom pola sata provodim sastavljajući popis natuknica za radionicu koju ću voditi ujutro.
To je, zapravo, uobičajena materija - reklamni sažeci knjige, sinopsis i predstavljanje
rukopisa izdavačima i agentima - no pokriva ključna područja u kojima ljudi često čine
velike pogreške. Bit će zabavno i veselim se toj radionici.

Potom je vrijeme da razmišljam o Jedu Jackmanu i Belli Hart. Ne prođe dugo prije nego što
se bace u krevet i Bella prstom lagano prelazi preko Jedovih natučenih rebara, slijedeći taj
put nizom poljubaca. Kada se Jed počne zagrijavati za akciju, tijelo me počne boljeti od želje
za Arranovim dodirom i nije mi teško napisati taj prizor. Sada sam budnija nego ikada.

Na moju nevjericu, zatječem se kako neprestano moram u pozadinu svoga uma potiskivati
pitanje koje se bori probiti se naprijed i zaokupiti mi pozornost. Pitanje glasi: što to ja, za
ime svega, činim kada dopuštam da se ta privlačnost prema Arranu razvija, kao da bi
između nas moglo biti ičega? Moram stvari postaviti u perspektivu. Bačeni smo jedno
drugome na put u najčudnijem spletu okolnosti, izvan kojeg naši životi nemaju baš nikakvih
dodirnih točaka. Čak sam ponudila da ću mu pozajmiti svoju životnu ušteđevinu, kao da mi
je dugogodišnji poznanik i prijatelj kojemu mogu vjerovati. A ipak je to ponuda koju i dalje
držim na stolu jer... pa, jednostavno zato što je to tako.

Nedugo nakon tri sata ujutro odlučim barem pokušati malo odspavati. Na moje
iznenađenje, sljedeća stvar koje sam svjesna jest da se ranojutarnje sunce uvlači u moju
sobu, naglo otvorim oči i vidim da je šest i trideset. Nešto me je probudilo i pomislim da to
mora biti onaj ping, pa zgrabim svoj mobitel.

Jesi li budna?

To je Mel, a ovo je za nju rano.

.sssss.

Gotovo, mislim. Bila sam budna do kasno u noć. Zašto si budna ovako rano ujutro?
Poznajem je kao osobu koja prespava alarm za buđenje i nitko je ne bi mogao nazvati
jutarnjom pticom.

Ne mogu spavati. Razmišljam o Rossu. Je li prerano da te nazovem?

Odmah otipkam njezin broj.

„Jutro. Ne mogu vjerovati da si budna, a kamoli da mi šalješ poruku. Pa, kako je Ross?
Shvatit ću ovo tvoje ponašanje kao dokaz činjenice da stvari između vas i dalje idu kako
treba?”

Tiho se zahihoće.

„Prošle smo se noći vratili k njemu i pripremio mi je romantičnu večeru za dvoje. Prosecco i
svijeće, čak. Upoznala sam njegove krznene bebe, Bowieja i Hendrixa. Nakon objeda
ušuškali smo se na sofi jedno pokraj drugoga i gledali golf.”

Golf? Golf? Bogme, to je sigurno ljubav!

„I?”

„I ništa. Poslije me je odvezao kući. Večeras idemo u kino i ne mogu to dočekati.”

Ne govori mnogo, ali glas joj je nekako drukčiji, kao da pokušava suzdržati izražavanje
svoje sreće.

„On je tako suosjećajan i dobrodušan muškarac, Brie. Pogriješila sam što sam bila
sumnjičava. Ross kaže da prije mene nije upoznao nikoga zbog koga bi se osjetio spremnim
potpuno se posvetiti partnerici i obvezati se na vezu s njom. Jedva sam mogla povjerovati
kada je to izgovorio! Ali mi sve vrijeme doista mnogo razgovaramo kako bismo upoznali
jedno drugo, a upravo si mi to savjetovala. Imamo toliko mnogo toga zajedničkoga, da je to
nevjerojatno, i kada nismo zajedno, samo želim grliti samu sebe: eto, toliko sam sretna.”

To me dirne ravno u srce.

„O, Mel, nemaš pojma kako je divno čuti to! No što ako... hmm... hoću reći...” Ostanem bez
riječi.

„Uopće ne sumnjam u to da se nijedno od nas dvoje, kada dođemo do faze da odemo

zajedno u krevet, neće razočarati. Predivno je kada ti se udvaraju na starinski način. To je
pomalo kao kada razmataš čokoladu i uživaš u njezinu izgledu, dodiru i mirisu, prije nego
što zagrizeš prvi put u nju.“

Prasnem u smijeh i Mel mi se uskoro pridruži.

„Kakav je život na jezeru Garda?”

Zabacim glavu i naslonim je na uzglavlje; nisam sigurna u to što kazati. Nakon male lekcije
koju sam dala Mel kada smo se čule prošli put, zvučat ću poput osobe koja je u stanju dati
dobar savjet, ali ga se sama ne može pridržavati. Uvrnuto je to što smo u istom (ljubavnom)
čamcu, samo što su naše uloge, čini se, bizarno obrnute. Ja sam po prirodi oprezna, a Mel je
uvijek bila pustolovnija od mene. Ili sam htjela reći optimističnija? Lakovjernija?

„Arran je fascinantan tip. Uopće nije ono što sam očekivala da će biti! Zvuči prilično poput
Rossa, samo bez cvijeća. Hoću reći, nije baš romantičan, jer nije ustrojen na taj način. Ali ne
mogu ga se nauživati. Želim biti prilijepljena uz njega, stalno. Zvuči li to glupo?”

Na sekundu ili dvije zavlada neugodna tišina.

„Spavala si s njim?” Zvuči užasnuto. „Jedva ga poznaješ! I, nisi li u opasnosti od stjecanja

pogrešnog dojma? Tamo si... koliko dugo - pet dana?”

Razumijem zašto zvuči zgranutom, jer sam svjesna da to nije moj stil i da se ponašam onako
kako mi nije svojstveno. Iskreno, ponašam se, zapravo, onako kako bi se ponašao jedan od
mojih likova! Ne znam kako da joj to objasnim.

„Ozbiljno, Brie, gdje ti je bila pamet? Ozlovoljiš se i naživciraš kada ljudi koje upoznaš
očekuju od tebe da budeš nekakva blagoglagoljiva, svjetska žena koja se voli zabavljati, a
onda upoznaš Gospodina Akademika i praktički potvrdiš taj stereotip. Da nisam toliko
šokirana, ostala bih bez teksta!”

Mel ga nije upoznala, pa nema pojma o tome koliko je to iskustvo bilo intenzivno. Uvučena
sam u Arranov život i već se osjećam kao da ga poznajem dugo. Kada bi barem mogla
shvatiti da doslovno neprestano živim s Arranom i da to nije nekakvo trenutno ludilo. Kada
bi se vrijeme koje smo do sada proveli zajedno prevelo u niz zajedničkih izlazaka,
vremenski bi raspon bio dugačak, ako govorimo o tome što smo već doznali jedno o
drugome.

„Ti misliš da sam se pretvorila u jednu od mojih odlučnih junakinja koja se ravna po ideji
‘zgrabi to što želiš', ali nije tako. Ovo je međusobna privlačnost i nismo si mogli pomoći. To
nije planirano, jednostavno se dogodilo. A onda se dogodilo ponovno...” Ušutjela sam,
posramljena.

„Ne-vje-ro-jat-no! To je još i gore. Zar ni jedno od vas dvoje nema nimalo samonadzora?
Zapeli ste zajedno na još tri tjedna. Hoću reći, malo očijukanja i romanse... u redu, to mogu
razumjeti ako se između vas rodilo malo privlačnosti. Ali baciti se tako naglavačke u vezu,
znajući da ne možeš jednostavno ustati i otići ako stvari postanu neugodne: to doista nije
dobra zamisao, Brie. Nakon svega što si proživjela s Paulom, doista se bojim da ćeš
ponovno biti povrijeđena. To je previše, prerano i brinem se da si spustila gard zbog
potpuno pogrešnih razloga. Predivno je pomisliti da si trenutačno sretna. Nitko to ne
zaslužuje više od tebe, ali upustiti se u to tako brzo nakon... snažnoga pada... u glavi mi
zvoni na uzbunu.”
Njezina je zabrinutost opipljiva.

„Bit ću dobro, obećavam. Preboljela sam onu nepogodu, recimo to tako. Ne tražim da Arran
bude romantičan, jer je savršen ovakav kakav jest... doista. I ovdje se ne radi samo o seksu.”
Na trenutak sam oklijevala prije nego što sam izgovorila tu tvrdnju, ali ipak sam dopustila
da mi prijeđe preko usana. „Ali ako ostatak svojega boravka ovdje provedem u krevetu,
neću se žaliti.” Argh. Nisam trebala dodati tu posljednju primjedbu, istinita je, ali nisam to
željela izgovoriti naglas. „Kada odem odavde, tko zna što će se dogoditi?”

Začujem mješavinu,neobuzdana smijeha i gušenja.

„O, Brie. Ti si ona beznadna romantičarka, sjećaš li se, ona koja se rodila na Valentinovo?
Uvijek tuguješ zbog toga što seks prodaje više knjiga od dirljive priče o potrazi za istinskom
ljubavi. To će intenzivno, senzualno pjenušanje izblijedjeti i što će ti onda preostati? To je
poput ljetne ljubavne avanture -uzbudljiva je nakratko. Zatvoreni ste zajedno u tako
divnom okolišu, odmaknuti od stvarnosti; cijela ta pustolovina usisala te je. Ali ja poznajem
tebe, ženo: kada govorimo o do kraja života, ti ne želiš vruć seks, nego romantičnog junaka,
i što ako ostaneš želeći... više? Na tome velikim slovima piše ‘razočaranje' i voljela bih da
sam sada tamo da ulijem malo razuma u tu tvoju glavu i natjeram te da malo usporiš!”

„Možda je ovo za mene ljeto u kojem ću stvari jednostavno vratiti u perspektivu - to je

situacija u kojoj svi pobjeđuju. Upravo to mi je savjetovao liječnik. Zbog svakog trenutka
koji provedemo zajedno, moje samopouzdanje sve je snažnije. Arran misli da sam prelijepa
upravo ovakva kakva jesam i znam da je to glupo i smiješno, ali trebalo mi je čuti muškarca
kako izgovara to. Moj ponos ne samo što je bio okrhnut - bio je praktički uništen.”

I to je istina. Ali ima li ona pravo? Pred očima mi bljesne Arranovo lice i moje se tijelo
odmah počne zagrijavati. Učinak njezinih riječi tjera me da zastanem i razmislim.
„Zaljubljuješ li se ti u njega?”

„Ne znam. Vjerojatno ne.”

„Je li dao do znanja da se on zaljubljuje u tebe?” Zastanem grizući usnu. „Nije. Rekao je da bi
se mogao naviknuti na to da sam pokraj njega...”

„Jeste li se upravo bili poseksali kada je to izgovorio?”

„Da, ali...”

Nemilosrdna je i zato i jest najbolja prijateljica na cijelome svijetu. Istodobno je i osoba koja
me ponovno lijepi na hrpu kada se sva raspadnem, pa znam zašto želi da budem oprezna.
No ovo je drukčije.

„Ne želim probušiti tvoj mjehurić, draga damo, ali tek si se zubima i pandžama iščupala iz
prave noćne more. Drago mi je što si se maknula s puta trolovima i što si otišla s društvenih
mreža, ali zvuči kao da uljepšavaš sve to što se dogodilo. Jako mi je drago što te je taj put u
Italiju vratio u život, ali tobom trenutačno vlada pohota i prerano je reći hoće li se to
pretvoriti u ljubav. Nisi opremljena za sve te emocije koje trenutačno osjećaš, sada kad
ponovno živiš. To je razumljivo nakon Paula, jer ta te epizoda izbacila iz tračnica. Poslala te
je u samonametnuto pustinjaštvo, a sada... ovo, što god to bilo, trudiš se iz petnih
žila dokazati sebi nešto. Sjećaš se onih upozorenja koja si ti dala meni? Moraš poslušati
vlastiti savjet i malo se odmaknuti ili ćeš ti biti ta koja će završiti povrijeđena.”

Tuga u njezinu glasu poziv je za buđenje. Ona paničari umjesto mene, a ipak, ja sam tako
vesela i sretna! Čuvamo jedna drugoj leđa i samo mi Mel može sve tako sasuti u lice.

Ne bih očekivala ništa manje od toga.

„Čujem što govoriš i znam da nema jamstava, ali nikada se prije nisam ovako osjećala.
Arran je propatio mnogo toga i možda će proteći puno vremena prije nego što bude
spreman predati se opet nekome, ali mogu čekati ako stvari među nama budu napredovale.
No, bilo kako bilo, dobro se zabavljamo, usprkos svim izgledima. I ne mogu si pomoći, čak i
ako ovo ode u pogrešnom smjeru.” Živčana napetost ostavila me je bez daha i prestala sam
govoriti.

„Pa, ovdje sam za tebe, što god da se dogodi. Možda nisam u pravu i možda je nekoliko
tjedana nepromišljenog i neobuzdanog ponašanja upravo ono što trebaš. Ali ako to
iznenada osvane na svim naslovnicama, brinem se kako će to izgledati i kako ćeš ti
reagirati. No što ako se zaljubiš u njega, Brie? Ti si romantična i za tim žudi tvoje srce. Ne
kažem da sjajan seks nije važan, jer jest, ali kada se stvari slegnu, to je samo glazura na
torti. A važno je odabrati pravu tortu, ne onu koje ćeš se brzo zasititi.”

U tom trenutku obje prasnemo u smijeh. O-o, doista želim dobiti svoju tortu i pojesti je.
Brie, prestani, kažem sama sebi. Mel je iznijela razumno stajalište.

Osim toga, jasno i glasno priznajem da je Arranovo zaleđe bitno drukčije od mojega, a
drukčiji su, u to nema sumnje, i naši prijatelji. I naše obitelji. O, Bože. Što ako su pisanje i
seksualna kompatibilnost jedine stvari koje su nam zajedničke?

„Potrčala sam pred rudo”, priznam odjednom. „Arran je jednostavno iznenađen koliko i ja i
sve ga je ovo zateklo jednako kao i mene. Da budem iskrena, on trenutačno ima toliko
mnogo problema, da mislim kako ga je sve to jednostavno preplavilo. U pravu si, Mel,
možda doista razmišljam srcem, a ne mozgom.”

„Srcem?” Počne se ponovno smijati. „Meni to tako ne zvuci!

Kada razgovor završi, ležim malo i razmišljam o svim temama koje je iznjedrio. Ja nisam
slavna osoba i čvrsto sam ukorijenjena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Arran često putuje i to je
prirodna posljedica njegovih mnogobrojnih radnih aktivnosti. No ovo mjesto smatra
domom. Možda će nakon četiri tjedna ovo biti predivna uspomena koje ću se moći sjećati, a
mi ćemo moći otići svatko na svoju stranu, bez ikakva žaljenja. No što ako ne bude tako?
Što se tiče moje reputacije, pa, znam na što je mislila Mel. No Arran i ja odrasle smo osobe
koje su svojevoljno pristale na vezu, a za tango je potrebno dvoje, kako kažu, pa smo tu
poravnati, bilo to ili ne bilo sukladno našoj prirodi. Ali kada sam ja u pitanju, s tom je
malom... diverzijom povezano mnoštvo uzburkanih osjećaja. Što ako s Arranom nije isti
slučaj? Je li ovo njemu samo mali predah koji mu pomaže skrenuti misli s teške financijske
situacije i briga koje ga more u ovom trenutku? Koliko ću očajna biti ako se rastanemo
poljupcem u obraz i riječima vidimo se jednom, možda?

Slušam taj glasić u svojoj glavi. Daj, Brie, sada si velika djevojčica. Uživala si svake sekunde
u njegovu društvu i ne želiš da to prestane. Otkada je grijeh malo se zabaviti? Oboje ste
samci i slobodni činiti što god želite.

Zbog toga se osjetim bolje, dok mi se u glavu ne uvuče još jedan glasić.

O, ma da? Koga ti to zavaravaš? Znaš da si se počela zaljubljivati u njega i sada je već

vjerojatno prekasno. Pravo pitanje glasi: što ćeš učiniti u vezi s time?

Brz pogled na sat ne govori mi ništa. Radionica počinje za devedeset minuta i moram se
pribrati, i to brzo.
22
Odlučujući trenutak

Osjećam kao da današnji dan nikada neće završiti. Jutarnja se radionica odvija iznimno
dobro. Nakon toga Rick, Kris i Will mole za seanse jedan na jedan, jer sve troje namjeravaju
izdavaču predstaviti svoj trenutačni rukopis na kojemu još rade. S obzirom na to da su puni
elana, žele raditi na svome sinopsisu i uvodnom pismu izdavaču, pa bi voljeli da bacim oko
na to. Na kraju im predložim da se poslijepodne sastanemo na maloj, kritičkoj seansi i tamo
ih zamolim da svatko od njih pročita ono što su do sada napisali. Mislila sam da će četiri
glave biti bolje od jedne, posebno zato što je moja lagano počela posustajati. Nisam
željela riskirati da nešto propustim i pokazalo se dobrim.

Dvaput sam poslala poruku Arranu pitajući kako ide i dobila jedan odgovor: dobro. Carrie
mi je poslala nekoliko poruka pitajući kako je on i rekavši da joj se ne javlja. Ja joj
neprestano govorim da se bacio na posao i da je to dobar znak. Istina je da nemam pojma
sjedi li u depresivnom stupom, osjećajući da sam ga usmjerila u pogrešnom smjeru ili mu se
tipkovnica već zapalila od tipkanja.

Tek kada u 7:30 grupu otpremim u La Pergolu, shvatim koliko sam napeta. Bio je to
intenzivan dan i potpuno razumijem zašto Arran ne može sve ovo sam. Zapravo, sada kad
se mora snalaziti bez moje pomoći dok ja radim na izmjenama njegova rukopisa, pod
dodatnim je stresom, povrh svega ostaloga s čime se bori.

Bila sam zamolila Elisabettu da Arranu u sobu odnese doručak i ručak, ali sada mu je već
doista potrebna stanka. Dok hodam na kat čudno mi je što je u vili toliko tiho, ali kada
stupim na posljednju stubu, čujem njegov glas. Na telefonu je i, iako ne mogu razabrati
riječi, ton njegova glasa govori mi da je ljutit. Stojim pred vratima, ne znajući što učiniti.
Odlučim potiho se vratiti u prizemlje i neko vrijeme motati se po kuhinji.

Otvorim vrata hladnjaka i uzmem bocu bijeloga vina pa počnem tražiti nešto prikladno za
večeru. Zatim mi sine jedna ideja. Nazovem Antonija u La Pergolu i upitam može li dostaviti
objed za dvoje. Naručim specijalitet dana za Arrana i nešto lagano za sebe, zahvalna što će
Antonio u sljedećih četrdeset pet minuta poslati nekoga s hranom k nama.

Uzmem dvije čaše i vino, odnesem ih na terasu i sjednem na jednu počivaljku pokraj
bazena. Svjetla se odražavaju na vodi i taj ugođaj smiruje, iako sam napeta zbog Arranova
telefonskog razgovora. S obzirom na ton njegova glasa, nije baš vjerojatno da su vijesti
dobre, a nisam sigurna koliko još toga može podnijeti. Pogledam uvis i vidim da nije izašao
na svoj balkon, ali u njegovoj je sobi upaljeno svjetlo. Odjednom se ugasi i znam da je
krenuo u prizemlje.

Ležim pokušavajući izgledati smirena i pribrana, no srce mi tutnji. Nisam bila u njegovu
naručju od ranoga jutra i otada kao da je prošla cijela vječnost.
„Drago mi je što si me čekala.” Legne pokraj mene i položi mi ruku na rame. „Mrzim
pomisao na to da netko pije sam. Kako ti je prošao dan? Kladim se da si skršena. Ljudi ne
shvaćaju koliko je to iscrpljujuće, jer kada radionica završi, ne možeš se jednostavno
isključiti.”

Ulije dvije čaše vina, pruži mi jednu, pa se kucnemo.

„Za kraj vrlo plodna dana.”

Kada se smjesti u naslonjač pokraj mojega, ne spuštam pogled s njega. Ne čini se

neraspoloženim, ali izgleda ispuhano - vjerojatno je umoran.

Ne mogu spomenuti da sam čula kako razgovara telefonom, pa mu samo mogu pružiti
priliku da govori. „Ispričaj mi sve.”

„Jedan od najtežih dana koji sam proživio, mislim. No obavila si dobar posao i većinom se
radilo o prihvaćanju predloženih promjena. Radio sam na tome dodatnom poglavlju:
krenuo sam od tvog nacrta i proširio ga. Istražio sam mnogo toga o Roseinu životu dok je
Arthur bio odsutan i bila si u pravu, u priči postoji velika praznina.”

„Jesi li razgovarao s Carrie?” Ne želim mu ispričati o porukama koje smo jutros razmijenile,
ali mora stupiti u kontakt s njom.

„Da. Poslao sam joj rukopis prije sat vremena. Gotov je. Završen. Nadajmo se da će dva
izdavača krenuti u nadmetanje oko njega.”

Ne znam bih li se trebala osjećati tjeskobnom zbog toga što je usvojio sve savjete i
prijedloge koje sam mu dala ili biti polaskana. Znam da će Carrie detaljno pregledati
izmjene kako bi se uvjerila da je priča otišla u pravome smjeru i ja mislim da je to važno. No
znam i da će ostaviti sve ostalo kako bi učinila to, znajući koliko je u tom trenutku Arranova
situacija kritična.

„Umirem od gladi”, priznaje i ispruži ruku odložiti čašu na stolić između naših ležaljki.

Prije nego što se ispruži na svojoj počivaljci, položim mu ruku na nadlakticu.

„Ne miči se. Zahvaljujući ljubaznom Antoniju, večera je na putu prema nama. Mislila sam da
bi bilo lijepo kada bismo mogli dva sata sjediti i odmarati se. Grupa se danas sjajno provela.
Održala sam poslijepodnevnu seansu s Rickom, Kris i Willom kako bi mogli usavršiti svoje
prvo predstavljanje knjige izdavaču. Drugi su na nekoliko sati otišli u grad. Zato se možeš
opustiti znajući da su svi dobro raspoloženi otišli na večeru, nakon još jednog sjajnog dana.”

Položi ruku na moju, nježno prelazeći palcem po mojoj koži.

„Znaš da si me razmazila i da ću sada zauvijek ostati takav? Kako ću voditi novi tečaj bez
tebe uza se? Mi smo ekipa.”
Pogledam ga i on se ne šali: doista misli to što je rekao. Začuje se zvono na vratima, pokvari
taj trenutak i ja skočim na noge pa odem unutra. Kada sam predivne, mirisne raviole za
Arrana i piletinu s limunom i tikvicama za mene stavila na pladanj, Arran je već postavio
stol za dvoje na terasi.

„Evo, daj da ja to uzmem. Možeš li uzeti veliku bocu vode?”

Slijedim ga unutra, razmišljajući kako bi bilo lijepo da imamo svijeće. Ne zbog dodatnog
osvjetljenja, nego zato što treperenje njihova plamena pridonosi ugođaju. Arran izvuče
stolac kako bih mogla sjesti, a onda mi pruži papirnati ubrus.

„A sada, reci mi, je li ovo romantična ili džentlmenska gesta?”

Ne mogu potisnuti hihot, a on me pogleda razočarano, pa obiđe stol i sjedne nasuprot meni.

„Džentlmenska.”

„Što bi za tebe bila romantična gesta?”

Igram se listovima salate u zdjelici pokraj tanjura.

„Nešto neočekivano, nešto uviđavno i osobno, zbog čega se osoba osjeti posebnom. Teško je
to pretočiti u riječi. Zašto?”

On se na trenutak isključi i promatram ga kako jede. Na hranu je navalio s tekom; nikada ne

govori punih usta i lako je zaključiti kada doista uživa u nečemu.

Kao da želi potvrditi moje stajalište, žustro kima glavom pokazujući vilicom prema tanjuru
dok ne isprazni usta. „E, ovo su dobri ravioli. Kakva je tvoja piletina?”

„Slasna. Trebam recept za ovo”, govorim oduševljeno.

„Dobro, Antonio će biti oduševljen kada to čuje”, odgovori Arran između dvaju zalogaja
tjestenine. „Bilo je nekoliko sitnih izmjena koje si unijela u knjigu, toliko malenih da sam
pomislio kako su beznačajne, ali natjerale su me da zastanem i razmislim. Čini se da na
neke stvari gledaš mnogo drukčije od mene. Zbog toga sam se, zapravo, osjetio krivim.”

Odložim vilicu i podignem čašu vina samo kako bih imala nešto čime ću djelomično skriti
svoje lice. Kamo to vodi? Ako ispadne da su to loše novosti, možda neću biti u stanju
nadzirati svoju reakciju.

„Krivim?”

„Ja... umm... ne bih želio da pomisliš da se služim osobnim problemima kako bih u tebi
izazvao suosjećanje. Hoću reći, nisam te trebao izložiti svemu tome, jer to je bilo nepošteno
od mene.”
O, ne, misli da ga tješim zato što ga sažalijevam zbog problema u kojima se nalazi. Nema
sumnje u to da je pogrešno protumačio moralni kod mojega ponašanja.

„Ja spavam s nekim samo kada mi to nešto znači, Arrane. To možda nije ono što ti želiš čuti,
ali to je istina. Ne bih uskočila u krevet s bilo kime samo zato što osjećam sućut prema toj
osobi.” U glasu mi se čuje oštrina i ovoga puta otpijem velik gutljaj vina, osjećajući da me je
razočarao.

„Nisam to želio reći, Brie. Ne znam što je ovo između nas, ali nisam želio da se osjećaš kao
da te na bilo koji način iskorištavam. Nije mi navika ovako se...”

„O, a misliš da meni jest?”

Spusti vilicu i ona zazvekeće na tanjuru.

„Oprosti, oprosti. Ne ide mi baš objašnjavanje mojega ponašanja. Nije to tvoja krivica, nego
moja. Ti si iskreno ljubazna i brižna osoba, Brie, a ja nisam navikao družiti se s nekim tko
toliko mari za još nekoga osim za samoga sebe.”

Zašto bi se osjećao krivim, osim ako...”

„Što ti je rekla Carrie?”

Potvrdio je moje sumnje, jer mu se izraz lica odmah promijenio: pritisnuo je usne jednu uz
drugu kao da se boji progovoriti.

„Rekla je nešto, zar ne?”

Odmahuje glavom, ali to ne izgleda uvjerljivo.

„Arrane, reci mi točno što je rekla.”

Po mojemu tonu zna da se ne šalim. Teško proguta i kažiprstom lijeve ruke počne bubnjati
po stolu.

„Nisam dobar u ovim osjećajnim stvarima. Pitala je kako si ti, a ja sam rekao da si savršena
zamjena. Kada sam joj objasnio da često i dugo radiš u svojoj sobi sasvim sama,
popravljajući moj rukopis, zvučala je zabrinuto. Upitala me je izbjegavaš li druženje s
grupom. Naravno, rekao sam da ne izbjegavaš. Ali onda sam ja počeo ispitivati nju, jer mi se
njezina zabrinutost učinila prilično čudnom. Pitao sam postoji li nešto što bih trebao znati.”
Ispružio je ruku, uzeo svoju čašu, otpio gutljaj i pročistio grlo, a onda nastavio govoriti.

„Rekla mi je da si nedugo prije dolaska ovamo prošla kroz jako teško razdoblje i da si
izbjegavala ljude. Kada si spomenula ono ružno ponašanje Paulovih obožavatelja, nisam
shvatio da je to na tebe utjecalo toliko ozbiljno koliko očito jest.”

Zastenjem u sebi, ne znajući jesam li slučajno ispustila neki zvuk koji je on uspio čuti.
„Jednostavno je provjeravala jesi li ti dobro, Brie. Poslije sam se osjećao loše zbog toga što
sam to izvukao iz nje. Ne znam detalje, ali donekle sam stekao dojam da misli kako će ti
goditi promjena okoliša. Shvatio sam da te nisam samo upoznao sa svojom životnom
pričom i hrpom problema koje moram riješiti, nego i da te je to dodatno opteretilo. Brze
izmjene rukopisa bile su intenzivne, a ako se ti nisi dobro osjećala...”

Dugujem mu objašnjenje.

„Gledaj, nemojmo kvariti ovu večeru. Hajdemo prvo pojesti, a razgovarat ćemo poslije.”

Sada s laganom nelagodom gledamo jedno drugo u oči, ali uspijemo nastaviti jesti i ja
promijenim temu razgovora. Smatrala sam da će razgovor o njemu omiljenoj glazbi
razvedriti ugođaj i bila sam u pravu.

Nakon što smo raščistili ostatke večere, shvatili smo da bi se ostali mogli vratiti svakoga
trena. Zato smo se otputili u knjižnicu, vjerujući da nam tamo vjerojatno neće smetati.

Dugujem Arranu objašnjenje zbog Carriene nepotrebne brige i zbog činjenice da se sada
osjeća neugodno u mojoj blizini. To je posljednje što želim da osjeća i moram raščistiti zrak.

Iako hodamo centimetar udaljeni jedno od drugoga, ne uhvati me za ruku.

„Znam da je Carriena namjera bila dobra i priznat ću da sam trebala provesti malo vremena
sama, daleko od svih drugih. Osjećala sam da sam se bila izgubila, a onda shvatila da sam
bila udana za svoj posao i da sam zbog toga upala u krizu, kao što je supružnicima obično
problematična sedma godišnjica braka.”

Prijeđemo preko praga i Arran za nama zatvori vrata, pokazavši prema jednom od udobnih
naslonjača.

„Problematična sedma godišnjica?”

„To je jedna stara, ženska izreka vezana za brak. To je situacija kada brak odavno više nije
nov i zanimljiv i kada postoji stvarna opasnost da su odnosi između supružnika postali
dosadni i predvidljivi. Dakle, medeni je mjesec definitivno završio. Za mene je to značilo, što
se posla tiče, da sam sedam godina pisala o vrućim, seksi muškarcima i odlučnim ženama,
da je toliko vremena prošlo otkako sam napustila pisanje suvremene fikcije. Dobro
zarađujem zahvaljujući tome, ali nešto tu nedostaje. Kada sam tek počela pisati, sve se
vrtjelo oko ljubavi, oko pronalaska srodne duše mojih likova. Radilo se o životu koji nije bio
lak i o svladanim lekcijama koje su ostavile ožiljke na srcu. No iznad svega postojala je nada
da tamo negdje postoji ta iskrena ljubav, koja samo čeka da se otkrije. Pisala sam o svemu
onome čemu nas život usput poučava.”

Arranovo je lice posve bezizražajno.

„Ionako sam mislio da pišeš o tome; rekla si da radiš na dvjema pričama. Zašto si osjećala
da se moraš skrivati?”

Namrštim se i pobjegne mi uzdah; činilo se da tužno odjekuje sobom.

„Neko vrijeme nisam mogla napisati ni riječ. Dobro, napisala sam ih na tisuće, pa ih na kraju
sve pobrisala. Napisat ću obje te priče, ali to nije onoliko katarzično koliko sam mislila da će
biti. Možda sam uvijek živjela u iluziji kada se radi o ružičastom pogledu na savršenu
ljubavnu priču. Onu koja će trajati zauvijek. Ili sam jednostavno pogledala previše
romantičnih filmova. Hoću reći, na ekranu se može dogoditi sve, ali u stvarnosti? Za to
optužujem činjenicu što sam se rodila na Valentinovo. To te zbuni dok ne shvatiš zašto je to
dan na koji cijeli svijet razmetljivo izražava ljubav. Zatim se probudiš u hladnoj stvarnosti i
shvatiš da to predstavlja veliku zaradu svima onima koji prodaju srca i cvijeće.
Mnoštvo ljudi toga dana razmjenjuje darove, jer to je jednostavno običaj. Koja je onda svrha
toga?”

Arran sada izgleda zabrinut.

„Definitivno se ne radi o tome da si bila zaljubljena u Paula Turnera kada su stvari pošle po
zlu?”

Grizem usnu i natjeram se prestati.

„Ne. Nikada zapravo nisam željela Paula, ali trebala sam da mi se dogodi nešto uzbudljivo
kako bih se ponovno osjetila živom. Mislila sam da mogu neko vrijeme iskoračiti iz sebe i da
će to biti zabavno; nešto mi je nedostajalo i osjetila sam dosadu. To nema nikakve veze s
onim što se dogodilo poslije, osim što sam počela u sebe trpati hranu kako bih se utješila i
to je izmaknulo nadzoru. Ali to je prejedanje pokrenula spisateljska blokada. Zato, da,
proživjela sam nekoliko teških mjeseci i naravno da nisam namjeravala dopustiti da to svi
vide.”

Arran pročisti grlo. „Čak ni obitelj i prijatelji.”

Sluša svaku moju riječ i znam da izrazom svoga lica odajem kako je u pravu.

„Nisam se željela brinuti zbog toga što sam spisateljica, kći, prijateljica ni bilo što bilo kome.
Željela sam se valjati u samosažaljenju. Suočavanje sa stvarnošću je teško. Ali preboljela
sam to, jer nisam osoba koja odustaje. Tijekom godina toliko sam puta izgubila svoj ponos,
da to više nije nešto zbog čega bih se zabrinjavala. No cijenim ljude koje volim i nema šanse
da ću njih povrijediti svojim očajavanjem. Da, napisat ću obje priče i ona koja se bude bolje
prodavala odredit će ono što ću pisati u budućnosti. Ako je Carrie u pravu, onda je to
moja sudbina.”

Arran sada izgleda zbunjen. „Ali, nije li to odustajanje?” Odlučno odmahnem glavom. „Ne, to
se zove biti praktičan i zarađivati za život. Odlučila sam prestati biti sanjar.”
Tišina je između nas vrlo rječita, ali ne žalim zbog toga što sam Arranu ispričala sve. Znam
da je Carrie provjeravala jesam li doista preboljela svoju malu epizodu i da mi želi dobro, ali
to je poruka koju moram uvažiti. Ne mogu živjeti kao sanjar, željeti nemoguće i neprestano
se osjećati iznevjerenom.

„Sada kada sam ti potpuno iskreno ispričala sve to, smijem li upitati zašto si se zbog
Carriena ispitivanja osjetio krivim?” Ne vjerujem da je stvar samo u tome što je sa mnom
podijelio svoje probleme; tu se radi o činjenici da smo spavali zajedno.

„Pa, nisam znao da si ranjiva i budimo pošteni: ja sam trenutačno hodajuća katastrofa. Kada
se radi o ženama, možda sam oduvijek takav. Moje se žarište oduvijek nalazilo u poslu i
kada sad razmišljam o tome, dopustio sam Harriet da manipulira mnome. To je lako
uvidjeti nakon što se dogodilo. Recimo da se nekako ugurala u moj život i navela me da
pomislim kako ne mogu živjeti bez nje. Harriet može biti vrlo karizmatična kada nešto želi i
sada sam toga svjestan. Bio sam naivan - podilazila je mojemu egu i bio sam očaran njome.
Vjerujem da su jedini ljudi koje sam istinski volio bili moja baka, djed i dadilja Hope.
Shvatio sam to tek kada sam upoznao tebe.”

Sada je red na mene biti šokirana.

„Zašto?”

„Oh, zato što si svoje probleme odmaknula u stranu i dala si vremena poslušati sve o meni i
mojim problemima. Stalo mi je do ove vile, jer je to posljednja veza s mojom bakom i
djedom i uspomenama koje smo stvorili ovdje. Kada sam doznao da se Carrie brine zbog
tebe, počeo sam se brinuti i ja. E sada, ta briga možda nije ljubav. Ne znam. Ali brinem se i
stalo mi je. Ne želim da misliš kako te koristim da bih podupro svoj obeshrabreni ego ili da
na tebi iskalim svoje seksualne frustracije. Ili jednostavno zato što si se zatekla ovdje. Ovo
što se događa između nas meni nešto znači, ali to je sve što znam. Ti zaslužuješ
više, zaslužuješ nekoga tko ti može dati sve ono o čemu sanjaš, jer ti su snovi povezani s
tvojim osjećajima. Bojim se da sam ja zakinut na tome području. Jednostavno te ne želim
razočarati.”

Cvijeće je dosadno i predvidljivo; čuti ovakav govor, izgovoren iz srca i iskreno, bez sumnje
je najromantičniji trenutak u cijelome mom životu.

Nekoliko sekundi poslije, čvrsto smo zagrljeni i valjamo se po pet centimetara debelom
krznenom sagu. Sigurna sam da će polica iznad nas, puna knjiga koje je napisala Jane
Austen, pjevati od sreće, dok će svesci Ujedinjenog debatnog društva Cambridgea šokirani
pasti na svoje naslovnice.

A ja? Ja nikada nisam bila sretnija. Arran? Pa, trenutačno leži pokraj mene s osmijehom na
licu i tako me uvjerava da barem nešto činimo kako treba.
23
Tračak nade

Prošle smo se večeri ponovno vratili u moju sobu, a Arran se jutros rano išuljao van,
bljesnuvši prema meni širokim osmijehom dok je tiho za sobom zatvarao vrata. Bili smo
potrebni jedno drugome i to što dijelimo čini se ispravnim, barem za sada. Hoću li biti u
stanju za tri tjedna samo tako otići od njega? Ne znam. No, ne zna ni on.

Sve što znam jest da je u trenutku kada je za sobom zatvorio vrata soba izgledala prazna, a
moje srce otežalo je. Zatim mi na pamet padne prizor od jutros kada se Arran oslonio na
lakat i promatrao me kako spavam. To me navede da se nasmiješim, a prisjećanje na pogled
u njegovim očima ispuni me radošću.

„Budimo uvijek iskreni jedno prema drugome, Brie. Neću pred tobom imati nikakve tajne,
obećavam. Ja nisam kompliciran tip i ne bavim se laganjem ni varanjem. Znam da to baš
nije neka ponuda, ali nadajmo se da je početak.”

Kada je to izgovorio, legao je na leđa i odmah sklopio oči. Nedugo potom počeo je tiho
hrkati, a ja sam utonula u dubok san bez snova, osjećajući se zadovoljnom. Sada, dok
prebacujem noge preko ruba kreveta, znam da ne mogu tražiti više od toga.

Dok se spremam zatječem samu sebe kako pjevušim pripjev pjesme Nicka Jonasa „Find
You” i osjećam se... sretnom. Iznenađeno zurim u svoj odraz u ogledalu, a onda posljednji
put prođem četkom kroz kosu.

Dan je ponovno sunčan; posljednji ove grupe u vili. Sutra ujutro svi lete natrag kući, a kasno
popodne doći će nova grupa. Arran me je, prije nego što je otišao, upitao hoću li mu se
pridružiti na jutarnjoj radionici na kojoj će obrađivati društvene medije i oglašavanje. Znam
da to poslijepodne vodi posebnu radionicu s težištem na otvaranje mrežne stranice i mislim
da će se u to uključiti barem četiri člana grupe. Nažalost, u tri popodne imam intervju s
Jordanom, ali trebao bi trajati samo sat vremena i nakon toga mogla bih se pridružiti
ostatku grupe na radionici.

Provjerivši koliko je sati, odlučim preskočiti doručak, jer moram obaviti nekoliko
telefonskih poziva. Prvi je upućen Carrie i ne iznenadi me kada odgovori nakon trećega niza
zvonjave.

„Pa, što misliš?” prijeđem odmah na stvar.

„Kako si znala da sam bila budna cijele noći, čitajući Arranov rukopis?”

„Predvidljiva si. Voliš pomagati ljudima, a tvoj je lavež uvijek gadniji od ugriza.
Pretpostavljam da je prihvatio većinu mojih prijedloga, ali jesam li pretjerala?”
„Nisi. Rekla bih da si praktički ubola u srž. Napravila sam nekoliko izmjena jednog prizora,
jer je bilo malo ponavljanja, ali mislim da sam sada spremna bez ikakva odgađanja poslati
e-poštom rukopis izdavačima.”

U sebi vrisnem od radosti.

„Nadajmo se da ćeš brzo dobiti odgovor, jer je situacija iz dana u dan sve gora. Postoji
realna šansa da bi mogao izgubiti vilu. A to me je podsjetilo: zabrinula si Arrana
provjeravajući kako sam. O čemu se tu radilo? Dovoljno smo se često čule kako bi znala da
je moja mala epizoda doista iza mene i da sam dobro. Morat ćeš mi to objasniti, jer su zbog
toga stvari ovdje postale pomalo neugodne.”

„Ah.” Znakovita stanka. „Pa...” Još jedna stanka.

„Čekam.” I zaslužujem objašnjenje.

„Nazvala me je Mel i upitala znam li da spavaš s Arranom.”

„Ne vjerujem! Obje se morate malo opustiti. Znam što radim, a Arran nije nikakav negativan
lik, vjeruj mi.”

„U redu. Oprosti. Samo sam... provjeravala je li sve u redu. Naposljetku, ja sam ta koja te je
nagovorila na ovo. Nisam se željela miješati, ali Mel je zvučala zabrinuto.” Ako ništa drugo,
glas joj zvuči kao da se ispričava.

„Pa, ovoga ću ti puta oprostiti. No odsada nadalje, ako želiš čuti novosti, prvo se obrati
meni. Idem sada nazvati mamu i samo se mogu nadati da Mel nije već razgovarala i s njom.”

Zapravo, Mel nije nazvala moju mamu i razgovor je protekao opušteno. Objasnila sam da
nisam mogla nazvati jučer, jer sam vodila radionicu umjesto Arrana i činilo se da je to
zadovoljava. Pretpostavljam da imam sreće što postoji toliko mnogo ljudi koji se brinu zbog
mene i žele da se vratim na svoj kolosijek. Počela sam shvaćati da prolazim kroz razdoblje
osobnog rasta i da se mijenjam na načine koje nikada nisam smatrala mogućima.

Možda se nije toliko radilo o toj sudbonosnoj, prijelomnoj sedmoj godini, koliko o
jednostavnoj potrebi da se odmaknem i napravim reviziju svoga života. Dolazak u Italiju
naveo me je da učinim upravo to i odjednom mnoge stvari sagledavam u potpuno
drukčijem svjetlu.

Večeras su svi dobro raspoloženi, a Arrana tako opuštenog nisam vidjela cijeloga tjedna. Za
stolom se odvija živahan razgovor; svaki član grupe izrazio je svoju zahvalnost zbog toga
vrlo informativnog tjedna - svi su ga tako okarakterizirali. Gotovo da mogu vidjeti olakšanje
na Arranovu licu, ali sutra će biti pod pritiskom da sve to izvede još jednom.

Dok se šećući vraćamo prema vili, završim hodajući pokraj Yvonne i ona pokrene razgovor
o tome kako se ponekad osjeća izoliranom.
„Živim u selu i praktički ne poznajem ni jednog drugog pisca; nema nikoga tko bi shvatio
kako to ponekad može biti jako frustrirajuće. Hoću reći, pretpostavljam da svi
proživljavamo iste procese i napetosti. Ovaj tjedan naveo me je da shvatim koliko je
motivirajuće jednostavno imati prigodu razgovarati s ljudima koji doista razumiju kroz što
prolaziš. Nedostajat će mi to.”

„U pravu si, Yvonne, i razumljivo je što se tako osjećaš. To je posao koji obavljaš s ljubavlju i
ispunjen je mnogim zastrašujućim padovima prije nego što uspiješ iskusiti bilo kakav
uspon. Jesi li razmišljala o tome da se pridružiš Udruzi pisaca ljubavnih romana? Poslat ću
ti poveznicu na njihovu mrežnu stranicu.” Objasnim joj da održavaju sastanke svojih
mjesnih ogranaka, kao i sastanke u Londonu nekoliko puta godišnje. Žuri se sustići Kris i
Silviju, bez sumnje kako bi provjerila jesu li i one članice te udruge. Doista mi je drago
što smo razgovarale, jer će se tako uključiti u mrežu po razmišljanju njoj sličnih prijatelja i
profesionalaca.

Gledam uokolo i vidim Arrana na začelju; čini se da je duboko zamišljen, pa malo usporim
korak.

„Bila je to sjajna posljednja večera, nije li?” Moj pokušaj da se malo našalim prošao je
neprimijećeno i lako je vidjeti da je u mislima negdje drugdje.

„Da. Čini se da su svi uživali u svom boravku ovdje. No, bit će zanimljivo vidjeti što će pisati
u obrascima za povratne informacije. Uvijek zamolim ljude da budu iskreni, jer je to jedini
način da budem siguran kako sam ispunio njihova očekivanja.” Izgleda umorno i to je
razumljivo. „Kako je prošao intervju?”

„Dobro. Jordan Lewis zanimljiv je čovjek. Pretpostavila sam da će, kao i svaki sportaš, biti
vrlo discipliniran kako bi postigao optimalnu razinu fizičke spremnosti i izdržljivosti. No
mislim da nisam do kraja shvatila koliko vlada svakim vidom svoga života. Nadzire sve što
jede i često se hrani odvojeno od svoje obitelji, jer rijetko jedu u isto vrijeme ili iste
namirnice.”

„Kada je govorio o svojoj dnevnoj prehrani, činio je to kao da je uvježban dijetetičar; hrana
ga uopće ne uzbuđuje, njemu je to samo sredstvo za postizanje određenog cilja. Mnogo
proteinskih shakeova i dodataka prehrani; odabire namirnice zbog njihova nutritivnog
sadržaja, a ne zbog njihova okusa ili sa svrhom da ugodi sebi. Zatim je tu svakodnevni
program tjelovježbe koji se neprestano mijenja te njegov općeniti kardiovaskularni trening.
Borba u kavezu okrutan je sport i kada se Jordan bori, on je kao stroj. Nemilosrdan. Tamo je
bio i njegov menadžer i pustio je jedan video s YouTubea, Jordanovu najkraću borbu, kako
bi mi ga mogao zorno opisati. Da budem iskrena, bilo je teško gledati. Jedan muškarac tuče
drugoga dok sudac ne prekine borbu. Ali kada sam Jordanu postavila pitanja o njegovoj
supruzi i obitelji, taj se muškarac pred mojim očima pretvorio u nježnog diva. Izvukao je
telefon kako bi mi pokazao neke fotografije i odjednom više nije bio profesionalni stroj za
borbu, nego obiteljski čovjek, poput svakoga drugoga. Čini to što mora kako bi se skrbio za
njih i popločao si budućnost.”
Postrance pogledam Arrana i on odmahuje glavom. „To nije lak način zarađivanja za život, u
to nema sumnje. Sigurno je to teško njegovoj supruzi i djeci.”

„Jordan mi je rekao da njegova supruga nikada ne gleda njegove borbe, ali promatrala ga je
dok je trenirao. Rekao je da je imao sreće i naveo svoje ozljede, rekavši da su sve bile
lagane, no meni to nije tako zvučalo. Mislim da je želio reći kako se rijetko događa da mora
odgoditi borbu zbog ozljede. Rekao je da se bol najprije rješava ovdje”, kucnula sam se
prstom po glavi, ponovivši njegov pokret, „i da je to ključ načina da budeš pobjednik.”

„Zvuči kao vrlo zanimljiv uvid u njegov život. Jesi li dobila sve informacije koje si trebala?”

„Jesam. Tip je vrlo oštrouman i kada smo razgovarali o umirovljenju, ispalo je da već ima
razrađene brojne druge mogućnosti. No još nije spreman za to i namjerava dostići vrh. Ali
osjetila sam koji su njegovi pravi problemi: razmišlja o zabrinutosti svoje supruge u vezi s
cijenom koju plaća tim borbama i koliko će još dugo moći izdržati boreći se. U mojoj priči,
Jed Jackman mora odlučiti između najvažnije borbe u svom životu i svoje ljubavi prema
Belli. Ne može imati oboje. Mogla sam samo zamišljati razmjere takve odluke i sve njezine
posljedice, a sada potpuno razumijem život borca u kavezu. Bio je to
najvjerojatnije najemotivniji intervju koji sam ikada vodila.”

Kada smo se počeli spuštati stazom prema stražnjoj strani vile, poredali smo se u kolonu po
jedan. Stigavši u vilu, okupili smo se svi u kuhinji, uzeli čaše i različita pića i sve odnijeli na
terasu.

Arran je nestao upaliti svjetla u vrtu i pustiti malo glazbe. Večeras su svi prilično glasni i
veselo čavrljaju, jer svi su se u tih tjedan dana dobro proveli, ali vesele se i povratku svom
domu i obiteljima. Kao što je slučaj sa svim praznicima, to je ugodno iskustvo, ali dođe
trenutak u kojem počneš čeznuti za onime što ti je poznato.

Ostatak večeri sjedimo i opušteno čavrljamo o najrazličitijim temama, dok naposljetku

pokraj bazena ne ostanemo samo Arran i ja.

„Evo jedne lude ideje. Što kažeš na to da se bućnemo unutra? Svi su otišli na spavanje, pa
nas neće prekidati”, Arran bljesne prema meni nestašnim i drskim osmijehom. Očekuje da
ću odbiti.

„Posljednji je kukavica”, kažem i skinem se u donje rublje. Dovraga, ionako će izgledati kao
da na sebi imam bikini. Arran se još uvijek muči skinuti hlače -poskakuje na jednoj nozi, a ja
sam već kliznula u predivno hladnu vodu.

Osjećam kako mi se koža naježila dok se prilagođavam temperaturi vode, no osjećaj je

predivan.

Arran uroni pokraj mene: izgleda vrlo privlačno u svojim mornarsko plavim boksericama.

„Dakle, Jordan te je zadivio?”

„Bilo je to samo istraživanje, nisam ga procjenjivala ni na koji način, samo sam se trudila
razumjeti njegov posao. Bio je vrlo iskren i otvoren. Ali da, pretpostavljam da donekle
jesam impresionirana. Ne govorim samo o svim tim čvrstim mišićima.” Krišom pogledam
Arrana i zapazim značajan smiješak na njegovu licu. „Moji izdavači i njegov menadžer
dogovorili su se da će spomenuti Jordana kada Heidi službeno pusti glas o mojoj novoj
knjizi. To je samo vrsta publiciteta da se privuče pozornost čitatelja uoči objavljivanja. Ljudi
vole saznati sve one zakulisne podatke o tome kako pisac skuplja informacije koje će
podariti živost njegovim likovima. I, naravno, Jordan ima vrlo odane obožavatelje,
među kojima ima mnogo žena koje kupuju ljubavne romane. To je situacija quid pro quo”

„Nikada mi nije palo na pamet da pisanje ljubavnih romana zahtijeva tako detaljnu razinu
istraživanja. Jednostavno sam pretpostavio da se tu radi samo o međuljudskim odnosima.
Dečko upozna curu, oni se zaljube jedno u drugo; nije li to uobičajena pretpostavka?”

Zagledam se u Arrana, prilično razočarana.

„U tom te slučaju pretpostavljanje može dovesti u mnoštvo neprilika. Naravno da se

svakodnevni životni problemi pojavljuju u svakoj priči koju napišem. Pozabavila sam se
smrću, razvodom braka, rakom, osjećajem odbačenosti, ovisnostima o drogama, alkoholu ili
nečemu trećem - što god ti padne na pamet. Samo zato što je roman ljubavni, ne znači da
pisac ne mora iznijeti ispravne činjenice ili da je sve čisto pretjerivanje ili umatanje u vatu.
Na taj je način i tvoj novi rukopis činjenično ispravan, ali u njegovu je središtu i ljubavna
priča. Moraš na pošten, pravedan i iskren način pristupiti objema stranama priče kako bi
roman funkcionirao.”

„Touche, i dobro rečeno. Na tom sam polju potpuni neznalica, ali čita li mnogo muškaraca
ljubavne romane?” Prasnem u smijeh. „Očito mnogo više nego što ti misliš. Čitaju sve - od
povijesnih romana do takozvanog chick lita - iliti literature za ženskice i sve žanrove
između toga.”

„Ja nisam dobar primjer suvremenog muškarca, zar ne? Pretpostavljam da sam previše
vremena proveo proučavajući i da nisam dovoljno živio u sadašnjosti.” Sudeći po izrazu
njegova lica, on sve ovo prihvaća ozbiljno. Mislim da nikada do sada nije baš previše
razmišljao o tome, a i zašto bi?

„Rupa u koju se ukopavaš svakim je trenutkom sve dublja. Nemoj se uvrijediti, ali tvoje
obrazovanje u tom je pogledu vrlo manjkavo. Ako pročitaš barem jedan moj roman, jamčim
ti da ćeš brzo shvatiti o čemu ti govorim.”

Počne se smijati i ja svjedočim tome kako daje sve od sebe da večeras bude dobro
raspoložen i da se ne bavi svojim sumornim problemima. Voljela bih samo kada zbog
njegova propitivanja u nekim trenucima ne bih bila toliko ozlojeđena. No lijepo je čuti
njegov smijeh, koji je iskren, i sada vidim da mu je tek malo neugodno.

Utonemo u tišinu i ugodno je plutati naokolo i uživati u blagoj večeri. Zvukovi i mirisi što
lebde u noćnom zraku omataju se oko nas, a nježno je pljuskanje vode utješno.
Kuća je već u mraku i samo svjetla s terase otpuštaju nježan sjaj. Vidim da Arrana nešto
muči; neočekivano okrene glavu i zatekne me kako zurim u njegov profil.

„Voljela bih kada bi svoje misli podijelio sa mnom”, promrmljam nježno kada nam se
pogledi spoje.

Uzdahne trljajući kružnim pokretima svoje sljepoočnice, kao da pokušava ublažiti bol.

„Ova je vila ono što me drži prizemljenim, poput korijenja drveta. Ovo je jedino mjesto na
kojem sam ikada iskusio osjećaje dok sam bio dijete. Kada sam bio ovdje, mogao sam
priznati da se bojim ili da mi nešto ne dolazi samo od sebe. Mogao sam biti taj dječak koji je
odrastao u muškarca i trudio se i mučio otkriti tko je, spoznavajući svoje jake strane i svoje
slabosti a da se nikome ne mora ispričavati zbog toga ili se sramiti. Znam da je to inače
uobičajena pojava, ali neko sam vrijeme bio uvjeren da sam usvojen. Uopće nisam bio sličan
svojoj sestri, majci ili svome ocu. Moj je djed rekao da ga podsjećam na njegovu
majku. Kada sam ga upitao zašto, rekao je da ona nije uvijek odabirala najlakši put. Mislim
da tek sada razumijem što je time htio reći. Ali ako izgubim ovu vilu, izgubit ću jedine
uspomene koje mi nešto znače.”

Ispružila sam ruku, položila je na njegovu nadlakticu i lagano je protrljala. Arran je

doplutao bliže meni.

„Ako bi barem mogao podmiriti sljedeću ratu, sigurna sam da će ti taj napredak pomoći s
uplatom poslije. Carrie je već prihvatila rukopis i proslijedila ga dalje. Dopusti mi da ti
pozajmim novac. Ležeći u banci, jedva da zarađuje išta. Osjećat ću se dobro misleći da je od
njega barem neka korist. Možeš mi vratiti svojim ritmom, polagano, doista.”

Spustio je glavu bradom gotovo dodirujući grudi, spustivši se ispod razine vode. Odgovara a
da ne odvrati pogled u stranu.

„Ne mogu, Brie. Ja nisam takav čovjek. Ali to je jako velikodušno od tebe; zapravo previše
velikodušno. Znam da su privremena rješenja samo načini da se problemi nagomilaju u
budućnosti, a ne mogu riskirati da ne budem u stanju vratiti svoje dugove. Sada moram
steći nadzor nad svojom financijskom situacijom i na tom području može mi pomoći samo
profesionalni računovođa. Zapravo, postoji nešto što možeš učiniti za mene i maknuti mi s
leđa barem jednu brigu.”

Gledam ga u oči i srce mi preskoči jedan otkucaj. Taj čovjek nije još ni počeo istraživati
osjećaje koje suspreže u sebi. Odgojen u okolini u kojoj je postignuće sve, pokoleba se svaki
put kada mu se na putu nađu osjećaji. Kao dok odbija dopustiti svojoj majci da mu
pomogne; situaciju promatra razumom, a ne srcem. Ali emocija postoji, sigurna sam u to, i
želim biti ta koja će ga namamiti da spozna tu činjenicu. No bit će to polagan proces.

„Samo reci.”
„Uspio sam dogovoriti niz projekata u Ujedinjenom Kraljevstvu, kamo ću se vratiti
sredinom kolovoza. Jedan od njih je sinkroniziranje niza lekcija o civilizaciji stare Grčke.
Radit ću to za jednu malu produkcijsku kuću koja ima urede u Walesu, otprilike na pola sata
udaljenosti od Cardiffa. Čini se da njihov izvršni direktor ima namjeru izgraditi studio za
snimanje u okvirima svoje opsceno velike ladanjske kuće. To je razumno blizu Forest of
Deana, nije li?”

Srce mi počne preskakati u grudima.

„Da, vjerojatno manje od sata vožnje. Naravno da možeš doći i odsjesti kod mene. Mogu ti
se tako odužiti za tvoju gostoljubivost dok sam bila ovdje.”

Zahihoće se. „Ovo baš i nije odmor, Brie, i doista ti dugujem mnogo s obzirom na sve što si
učinila za mene. No volio bih prihvatiti tu tvoju ponudu. To će mi biti jedna briga manje, ali
samo ako si sigurna da ti neću smetati ili te usporavati u bilo čemu.”

Prođem rukom uz i niz njegovu nadlakticu; sitne kapi vode prsnu u zrak odražavajući
svjetla pokraj bazena poput malih prizmi. „Rekla sam ti, imam gostinsku sobu koja je
prazna i dobrodošao si poslužiti se njome kada god želiš. Ako se bilo koji od tvojih drugih
projekata odvija u blizini, osjećaj se slobodnim odsjesti kod mene i ostati koliko god želiš.“

Arran se odgurne od ruba bazena, zamahne nekoliko puta rukama i dopliva natrag do mene
sijekući vodu. Prije nego što odgovori, protrlja rukama lice.

„Ne mogu se sjetiti da sam ikada prije ikoga molio za neku uslugu. Dovoljno mi je teško
priznati da sam u nevolji, a kamoli se obratiti nekome za pomoć. To mi se ne čini u redu, da
budem iskren, ali s tobom je drukčije. Ne osjećam da me osuđuješ, pa čak ni da me
sažalijevaš. Ti si definicija milosrdne Samarijanke, Brie, znaš li ti to?”

Nagne se usnama mi okrznuti obraz i taj pokret pošalje uvis nekoliko valića, od kojih neki
pljuskajući slete na moje lice. Nasmijem se i otrem ih dok me on pokušava poljubiti drugi
put.

„Ti si posebna, Brie. I sama spoznaja da ćemo se opet vidjeti nakon ovoga...” Zastane, na
trenutak počne gledati oko sebe i ja shvatim da se bori s osjećajima koji su njemu strani.
„Pa, bila bi užasna šteta samo reći: ‘Zbogom, sretno u životu', nije li tako?”

Mislim da je to vjerojatno najromantičnija izjava koju ću za sada dobiti, ali i to je početak.

„Ionako mislim da ne bih mogla tako postupiti”, odgovorim potpuno iskreno.

Odjednom ga ljubim sa žestinom koja ne ostavlja nimalo sumnje u to da večeras ne

namjeravam spavati sama.
24
Moja se tipkovnica užarila

Kada sam se iskrala na balkon i počela tipkati, bilo je tek prošlo četiri ujutro. Dok mi pred
očima lebdi Jordanov lik, Bella se počne Jedu uvlačiti u glavu i srce na način na koji nijedna
druga žena nikada prije to nije učinila. Fizički ona dominira njime; zna da joj ne može
odoljeti, a mentalno ne može podnijeti taj gubitak nadzora.

Sav je njegov život sačinjen od rutine, od nadilaženja boli i neustrašivosti -on svladava
svaki problem koji se ispriječio na njegovu putu prema pobjedi. Kada je počne puštati u
svoj svijet, vidi strah koji ona osjeća prije svakog meča. Sve je teže nositi se sa sve većim
osjećajem zbunjenosti koja se razvija u njemu. Njegov se život vrti oko prostora unutar
četiri strane toga kaveza i trijumfa koji osjeti kada ga napusti kao pobjednik. Bez toga, tko
je i što je on?

„Hej, koliko si već dugo ovdje?” Arran došeće na balkon, trlja oči i proteže ruke, a onda
spusti pogled i shvati da je gol. „Oh, mmm... je li prerano da ti donesem šalicu kave?” Baci
pogled iza ramena prema satu pokraj kreveta, koji pokazuje da će uskoro biti šest.

„Kava bi bila sjajna. Drži me nadahnuće i ne želim prestati dok mi ne ponestane riječi.”

Arran izgleda kao da se doista ispričava. „Naravno. Nemoj dopustiti da te ometam.”

Nemam pojma koliko ga dugo nije bilo, ali vrlo se tiho prikrade da odloži kavu pokraj mene
i povuče se, a ja jedva da sam to primijetila. Primakne se poljubiti me u obraz, ali to potraje
samo sekundu i onda ga opet nema. Jako je dobar osjećaj kada se riječi izlijevaju iz mene
tako brzo da moji prsti jedva uspijevaju držati korak. To sam doista ona stara ja i zateknem
samu sebe kako se smijem, a onda uzdišem dok se prizor razvija na zaslonu ispred mene.

Jako sam zahvalna Jordanu, jer mi je pomogao razumjeti dvojbu i, na neki način, mogu ga
usporediti s Arranom. Obojica su muškarci kojima je, iako zbog različitih razloga, lako sve
što čine racionalizirati na profesionalnoj razini. Svaka odluka koju donesu ima svoje
posljedice i to je prihvatljivo, jer odmjere dobitak nasuprot cijeni koju moraju platiti za to.
No odjednom se, kada stvari postanu osobne, nađu na nepoznatom teritoriju. Osjećaji
kompliciraju situacije. Još i više zato što su to osjećaji koje su ih naučili smatrati slabošću.
Jutros mi je teško natjerati se prestati koračati uokolo, jer me moj mjerač koraka upozorava
da sam predugo neaktivna. Tri sata prolete i naposljetku se moram odlijepiti od tipkovnice,
istuširati se i odjenuti. Danas ćemo posljednji put doručkovati svi zajedno i ne bi bilo u redu
da to propustim. Malo sam tužna što ćemo se razići i priznajem da sam pomalo tjeskobna
kada pomislim da će danas kasno poslijepodne doputovati šest stranaca. Ali euforija me
zbog toga što sam se ponovno vratila u svoju spisateljsku zonu drži na visokim granama;
osjećam se sigurnom zbog spoznaje da priča dobro napreduje i sada me ništa ne
može zaustaviti.
Šteta što treba proteći tjedan dana kako bi se svi opustili i osjetili onu razinu ugode i
prijateljskog ozračja koje struji među nama tijekom toga posljednjeg zajedničkog doručka.
Pitam se bi li te spisateljske radionice bile korisnije kada bi trajale deset ili možda četrnaest
dana. Zamislite koliko bi seanse mogle biti interaktivnije, ali pretpostavljam da se sve svodi
na vremenski i novčani trošak i ovisi o tome.

Nakon što Arran i ja svima mahnemo na pozdrav i vratimo se u vilu šećući ruke u ruci,
osjećam se puna optimizma. Već sama spoznaja o tome da ćemo se i dalje viđati nakon
ovoga zajednički provedenog vremena u vili pridonosi sve jačem osjećaju uzbuđenja. U
redu, razlog za to orijentiran je na posao, ali želio je da znam kako nije navikao oslanjati se
na druge ljude. Pa ipak, osjećao se dovoljno ugodno da posegne za mnom. Topao sjaj počne
se uzdizati iz mog trbuha prema grudima.

Osjećam da me je Arran povukao prema podnožju stubišta. Stojimo gledajući jedno u drugo
i on me uhvati za ruke, zureći u mene ozbiljna lica.

„Imaš gotovo sedam sati dok ne stignu naši novi gosti. Idi pisati.”

Otvorim usta kako bih ga spriječila da izgovori još nešto, ali on odmahuje glavom.

„Ne namjeravam ti odvlačiti pozornost. Bit ću u radnoj sobi, a Elisabetta će uskoro doći sa
svojom prijateljicom kako bi uz njezinu pomoć pošteno očistila kuću. Zato im se oboje
moramo maknuti s puta.”

Pustim da mi se usta nadureno objese.

„Ako budeš dobra, organizirat ću u vrtu piknik.” Naceri mi se, a ja se počnem hihotati.

„U redu, dogovoreno.”

Teško je okrenuti se od njega i otići, ali kada dođe Elisabetta, ionako ćemo morati pripaziti
kako se ponašamo. Arran je u pravu i ja se polagano uspnem stubama, s pravim osjećajem
nevoljkosti. Ali prije nego što zakoračim na najvišu stubu, Bellin mi je glas već u glavi. Misli
da može promijeniti Jeda Jackmana i zgrabiti tu neuhvatljivu sreću do kraja života, no
nikada nije tako jednostavno, zar ne? Počnu se oblikovati sve deblji slojevi sukoba.

Priljubim se čvršće uz Arrana; tijelo mi još uvijek prožimaju trnci kao da je svaki živčani
završetak živ i gori. Znam da će proći još neko vrijeme prije nego što san omogući mojemu
mozgu da se isključi.

Tiho zastenje dok mijenja položaj kako bi se omotao oko mene i to je zvuk muškarca koji se
još uvijek spušta iz zlatnih visina. Oboje smo još uvijek lagano bez daha dok se naše kože
ponovno dodiruju.
„Slomljen sam.” Njegove tiho izgovorene riječi prigušila je moja kosa, ali čula sam što je
rekao.

„Nisam iznenađena.” Moje su riječi pune prikrivenog značenja. „Ono što trebaš jest malo
dobrog sna, za promjenu.”

On zastenje ponovno, ali ovoga puta u tom se glasanju jasno čuje iscrpljenost.

„Misliš li da će nova grupa dobro funkcionirati kao cjelina?” Ne mogu vjerovati da se sada
brine o tome.

„Da, naravno da hoće. Frank će biti šaljivdžija grupe i dovoljno je bezopasan. Mislim da će
se dvije dame družiti sa svima pomalo umjesto da se drže jedna druge, jer to su dvije vrlo
različite naravi. Dakle, priča neće završiti tako da se grupa podijeli na četiri plus dva člana i
to je dobra stvar.”

Podignem se na lakat ukopavši ga u madrac i oslonim obraz na ruku dok zurim u Arrana.

„Jesi li ti svjestan toga da si mi prilikom upoznavanja s grupom nekoliko puta dotaknuo

ruku? To me je malo izbacilo iz ravnoteže. Mislim da je najbolje da pred gostima stvari
održavamo na strogo profesionalnoj razini. Što ti misliš o tome? Ili ti je dosadilo šuljati se
naokolo u rane jutarnje sate?”

Čak i u polumraku vidim da razmišlja o tome. Nagonski jezikom prijeđe preko donje usne,
zbog čega se moja usta tržnu.

„O. Nisam bio svjestan toga. Oprosti, ne želim da se osjećaš neugodno. Ali u pravu si,
vjerojatno je najbolje da pazimo što činimo i govorimo, pa ću dati sve od sebe da ubuduće
budem oprezan. Prije dvije godine imao sam problematičnu situaciju, kada je dvoje gostiju
previše popilo i spavalo zajedno. Nažalost, dotična je dama bila udana, a ovamo je došla sa
svojim najboljim prijateljem. Bila je to situacija iz noćne more. Sljedećeg je dana on tvrdio
da je bio pijan i svima se ispričao, jer je ozračje bilo jako napeto. Zato pretpostavljam kako
je najbolje pretvarati se da smo samo poslovni partneri, ali bit će to teško izvesti. Vidiš kako
si mi se uvukla pod kožu i zavezala me u čvor! Ne mogu više ni upravljati svojim
postupcima.”

Čudno je čuti ga kako se šali na račun naše sve veće bliskosti. Ali kada se u mislima vratim
dočekivanju prve grupe, tada sam se nalazila dobrano izvan svoje zone ugode. Arran me
jednostavno predstavio svima, a onda pričekao da se članovi grupe predstave svaki
pojedinačno. Osjećala sam se poput gošće i izopćenika, poput nekoga tko strši izvan grupe.
Prošle večeri Arran i ja bili smo ekipa i često smo se uključivali u razgovor jedno s drugim, a
onda se prebacivali na razgovor s novopridošlima.

„Nadam se da će svi pretpostaviti kako nas dvoje već dugo radimo zajedno i da smo samo
dobri prijatelji. To ne bi trebao biti problem. Znam da sam zadužena za radionicu u utorak
ujutro, ali bit će mi drago pridružiti se i nekoj drugoj, ako bi želio malo društva.”
Arran počne prelaziti prstom gore-dolje po mojoj nadlaktici.

„Ti si stvarno posebna, Brie. Obično mi je prva večer prilično stresna, ali večeras, otkako
pamtim, osjećam se prilično opuštenim. Mnogo mi znači već i to što znam da mi čuvaš leđa.”

Postoji jedno pitanje koje sam mu namjeravala postaviti, a čini se kako je sada dobar
trenutak.

„Mogu zamisliti da bi dobro surađivao s Kathy Porter. Ne postoji ništa što bi je izbacilo iz
tračnica, a posjeduje bogato iskustvo. Je li ti Kathy pomagala oko nekih drugih tečajeva?”

Arran je sklopio oči, ali samo ih odmara, jer je njegov glas, iako tih, usredotočen i odmjeren.

„Zapravo nije, ali ona voli organizirati grupne rasprave.

Kathy je u svom pristupu vrlo službena. No navečer često pokrene brzinsku seansu tako što
ispali neko pitanje i navede ljude da govore o svojim iskustvima. Mislim da je grupa od
prošloga tjedna bila mnogo opuštenija tijekom međusobnih interakcija i shvatio sam da čak
i neslužbene seanse mogu preuzeti funkciju općenitog tjednog druženja. To je nešto što ću
primjenjivati tijekom budućih radionica. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li taj pristup upaliti i
s ovom grupom.”

„Ovu sam grupu složio tako kako jesam, zato što je jedan od glavnih ciljeva ovoga tjedna
dobivanje povratne informacije, jer svi pišu svoj prvi rukopis. Volio bih u tečaj uklopiti još
barem dvije dodatne seanse kako bih postigao taj cilj i možda bismo grupu mogli podijeliti
na dva dijela?”

„Meni to zvuči dobro. Znam da sam prošloga tjedna bila prilično zauzeta, zbog dobrog
razloga, kao što oboje znamo, ali ovoga će tjedna biti drukčije. Dok se ljudi ne smjeste i ne
opuste, teško je samo jednoj osobi brinuti se o tome da svi budu uključeni u razgovor. Ako
nas bude dvoje, bit će lakše upravljati grupom, a što se prije povežu, to će biti
produktivniji.”

Arran naglo otvori oči.

„Ne mogu čak ni početi razmišljati o sljedećoj godini ovdje bez tebe. Možda se previše
zabavljam kada si ti pokraj mene.”

Nježno ga bubnem u ruku.

„O, dakle, ja sam zabavna, ha?”

„Neprestano to radim, je li? Ponašam se kao slon u staklarnici. U tvojemu je društvu

zabavno, ali sjajna si slušateljica, a i cijenim tvoj profesionalni savjet. Osim toga, sjajna si
učiteljica i volio bih misliti da je to nešto čime ćeš se željeti baviti i u budućnosti. I,
obožavam što si ovdje.”
Oči mu se sklapaju, ovoga puta nenamjerno. Disanje mu se počne produbljivati, pa legnem i
ponovno se privijem uz njega. Tako je dobar osjećaj biti ovdje, na ovaj način, s Arranom. On
očito osjeća isto, ali što ako se, kada se ponovno sretnemo u Ujedinjenom Kraljevstvu, bude
osjećao drukčije? Je li ova naša bliskost rezultat predivnog okoliša, šarma talijanskog sunca
i jednog od najljepših jezera na svijetu?

A što se tiče sljedeće godine... Kathy će očekivati da nastavi ondje gdje je stala i ja više neću
biti potrebna. Ne mogu ništa učiniti u vezi s time; mogu samo biti zahvalna na tome što sam
sada ovdje.

Promatram Arrana dok on sve dublje tone u san i licem mu se prelijeva sve veća
opuštenost. Kada padate u san u naručju svoga ljubavnika, osjećate se sigurnim i... željenim.
To je predivan osjećaj, kao nijedan drugi. Jesam li konačno pronašla svoga Judea Lawa?

Te sam večeri vidjela drukčiju Arranovu stranu, možda zato što se u toj novoj grupi odvija
drukčija dinamika, što me pomalo i plaši. Četiri se člana grupe jako dobro poznaju otprije i
pripadnici su iste grupe na kojoj raspravljaju o književnim djelima, pa se sastaju redovito.
Zato se druga dva člana moraju uklopiti i u početku se činilo da će to biti velika prepreka.
No kako je večer odmicala, Arran je uspio pronaći zajedničke teme kako bi sve naveo da
sudjeluju.

Zaboravila sam da je Arran bio u osobnom kontaktu sa svakim polaznikom pojedinačno

mnogo prije njihova dolaska. Jasno je da mnogo vremena provodi pokušavajući stvoriti
pravu mješavinu. Priznat ću da sam zadivljena.

Pronaći dvoje ljudi koji će upotpuniti grupu ne može biti lako, ali on je mudro odabrao
dvoje pojedinaca čija je osobnost dovoljno snažna da se mogu izboriti za svoje mjesto u
grupi.

Oboje će unijeti svoja iskustva u grupu kao cjelinu, pružajući svoj uvid u specifična područja
izdavačkog procesa. Jedno od njih je profesionalni lektor, a drugo dizajnira korice knjiga i
marketinške materijale. Neposredno nakon predstavljanja i međusobnog upoznavanja u
njihovu je smjeru poteklo mnoštvo pitanja i vidjela sam kako se Arran opušta na svome
sjedalu. Jezik je njegova tijela odavao određeno zadovoljstvo, a ja sam počela razmišljati o
tome kako je on vrlo složena ličnost. U njegovoj se glavi odvija toliko mnogo toga, ja sam
samo zagrebla površinu, tek sam ga počela upoznavati.

Arranovo disanje pretvorilo se u tiho hrkanje, kapci mu se pomiču dok tone u ovaj ili onaj
san. Voljela bih kada bih mogla isključiti svoj mozak i pitam se bih li trebala ustati i otići
pisati. Ali volim ležati pokraj njega, pa se nevoljko otkotrljam i lagano prebacim noge preko
ruba kreveta.

Navučem prugastu majicu na bretele i kratke hlačice identična uzorka, zgrabim mobitel i na
vrhovima prstiju odem na balkon. Čim otvorim prijenosno računalo, vidim da postoji
poruka na Facebooku. Poslala ju je Mel prije samo dvadeset minuta.
To sam samo ja! Provela sam još jednu sjajnu večer vani s Rossom. Otišli smo posjetiti moju
mamu i tatu. On je moj prvi dečko kojega su tako odmah prihvatili. Zamisli tu ironiju!
Možda bih češće trebala slušati što mi govore. No, na tom čovjeku nema ničega što ti se ne
bi svidjelo. O, Brie - ne mogu dočekati da se vratiš, pa da vas upoznam. Ako i od tebe dobije
pečat na kojem piše „prihvaćeno”, onda je to, što se mene tiče, gotova stvar!

Kakva je nova grupa? Poprima li oblik?

Smiješno, ali ja razmišljam o istoj stvari. Ne mogu zamisliti da se Arran ne bi svidio Mel, ali
bilo bi lijepo kada bismo se svi mogli sastati. To bi se moglo dogoditi jednoga dana
sljedećeg mjeseca.

Sigurna sam da će me Ross impresionirati jednako kao i tebe. Drago mi je čuti da se sve
razvija tako dobro. Arran sredinom kolovoza dolazi u UK i neko će vrijeme živjeti sa mnom.
Možda možemo izaći u četvero? Ne bi li to bilo lijepo? Pitam se što će moji roditelji misliti o
Arranu - tata ponekad zna biti pomalo težak. Paul mu se nije svidio od prve, što je mene u
to vrijeme zbunjivalo. Mislim da ga je možda provjerio na internetu, ali da nije imao srca
upozoriti me. Da i jest, slušamo li mi ikada svoje roditelje?

Mislim da će nova grupa biti zahtjevna. Jako su uzbuđeni i puni elana i već su večeras
postavili milijun pitanja. Arran je bio dobro raspoložen, pa je ovdje sve u redu. A ja pišem. I
sviđa mi se kako se riječi slažu jedna s drugom, ha-ha! Čujemo se uskoro.

Vjerojatno je sada u krevetu i neće to pročitati do jutra. Nedostaje mi provoditi vrijeme s

Mel. Njoj mogu reći sve i čini se kao da ona odmah pogodi o čemu razmišljam; mora me
samo pogledati. Znam da je pomalo zabrinuta zbog mene i ove situacije ovdje s Arranom, ali
ne više nego što sam ja zbog Rossa - barem dok ga ne upoznam. Bit će mu bolje da bude ono
pravo, jer ako nije, morat će odgovarati meni. Mel i ja bliske smo poput sestara, a mene se
neće moći samo tako riješiti.
25
Život je pun neočekivanih uspona... i padova

U srijedu ujutro Arran već počinje izgledati pomalo živčano. Proteklih je nekoliko dana bilo
intenzivno, jer svi su jedva čekali početi s tom dodatnom seansom razgovora o rukopisima
koja se trebala održati u nedjelju ujutro. Tijekom nekoliko vrlo produktivnih sati sve je
napredovalo toliko dobro da smo se nakon opuštenog ručka svi ponovno podijelili u dvije
grupe i radili cijelo poslijepodne. Bila sam malo zabrinuta za Arrana, jer za njega doista nije
bilo predaha.

Ali nedjelja je navečer bila pravo iznenađenje, jer kada se ta grupa opustila, učinila je to u
velikom stilu. U dva ujutro Arran i ja bili smo iscrpljeni i ostavili smo ih da se i dalje
zabavljaju, pitajući se hoće li bilo tko od njih imati snage pojaviti se u devet na prvoj od
službenih radionica. No pojavili su se, Arran je to potvrdio. Iako je rekao da su neprestano
odlazili u kuhinju po novu dozu kave.

Raspoloženje za objedima bilo je vrlo veselo i kada me Arran nije trebao provodila sam
vrijeme na svome balkonu, pišući. No nakon današnjeg doručka prvi mi je posao bio nazvati
Carrie, jer je bilo očito da je Arran pod stresom zato što se još nije čuo s njom. Rekla sam
mu da je prerano. Tim stvarima treba vremena. Naravno da ona meni ne može reći sve, ali
obećala mi je da će vidjeti kako stoje stvari i javiti mu se tijekom dana. Pita me kako mi ide
pisanje i oduševljena sam što joj mogu potvrditi da sada napredujem brže nego što
sam planirala, pa Carrie zvuči ne samo sretno nego i oduševljeno.

Vjerojatno ni sat poslije zazvoni mi telefon i ja se javim ne provjeravajući tko zove,

iznenađena sam kada ne prepoznam odmah glas.

„Brie?”

„Da?”

„Ovdje teta Olive. O, dušo moja, bojim se da imam loše vijesti i nema jednostavnog način da
to kažem a da se ne zabrineš. Tvoja mama zamolila me da te nazovem. U bolnici smo.
George je imao srčani udar. Rekla je neka ti kažem da odgovara na lijekove koje mu daju, ali
žele ga operirati što prije mogu.”

U potpunom sam šoku. Tata? Operacija?

„Ja... o, Bože! Jesi li ga vidjela, teta Olive?”

„Nisam, Brie. Mami su dopustili da sada provede malo vremena s njim, ali ovdje smo već tri
sata i čekamo novosti. Razumljivo je da je Wendy jako uznemirena i u šoku. Natjerala sam
tetka Henryja da je odvede na šalicu čaja. U ovome trenutku ne znamo baš previše, priznat
ću, jer mislim da ona još uvijek nije u stanju shvatiti ništa od svega toga. Kada se malo smiri,
mislim da ćemo zamoliti doktora da nam objasni što se događa, jer kada se vratila nakon
što ga je vidjela, bila je sva kao omamljena. Jako mi je žao, dušo. Užasno je to što
se dogodilo, a ti si tako daleko.”

U glavi mi se vrti, osjećam se kao da ću se onesvijestiti.

„Dolazim kući. Reci mami da ću biti tamo što prije mogu.” Te su riječi iz mene izašle tek
malo glasnije od tihog kriještanja i kada prekinem vezu, jedva sam svjesna što radim.

Moram otići kući. To je sve na što se mogu usredotočiti, ali kao da ne mogu smisliti što bih
sada trebala učiniti. Prelistam popis posljednjih poziva i pritisnem prstom na prvi broj s
popisa. Glas koji zatim začujem ponovno je Carrien. No sada su nadošle suze, pa izbljujem
riječi dok one slobodno teku.

„Carrie, moram otići kući. Tata je imao srčani udar i mora na operaciju. Spakirat ću se;
možeš li mi pronaći let? Ja... sve je jednostavno tako... ne znam što...”

„O, Brie! To je užasno! Slušaj, samo se usredotoči na pakiranje. Ja ću nešto smisliti i SMS-om
ti javiti detalje. Zna li Arran?”

„Ne. Upravo vodi radionicu. O, Carrie - što ako mu se dogodi nešto užasno, a ja nisam
tamo?” Samo pomisao na to pretvori tiho jecanje u otvoren, neutješan plač.

„Slušaj, usredotoči se na pripreme za odlazak. Ja idem na internet i vidjet ću kako te

možemo dopremiti kući. Kada budeš u avionu, otići ću na Heathrow i odvest ćemo te u
bolnicu što prije možemo. Budi snažna, Brie, i pokušaj ostati pribrana. Liječnici znaju što
rade, a tvoja će se mama pobrinuti za to da tvoj tata bude u dobrim rukama.”

Sve se događa tako brzo i teško mi je sve posložiti, jer mi je pomisao na to da bih mogla
izgubiti tatu jednostavno preteška. Elisabetta mi pozove taksi, a ja Arranu napišem kratku
poruku, prepustivši Elisabetti da mu je prenese. Seansa je u tijeku i ne znam što bih drugo
učinila.

Kada stignem u zračnu luku, već se osjećam na izmaku snaga, ali slijedim Carriene upute i
zaputim se prema natpisu Alitalia. Žena za pultom za rezervacije letova prepozna moje ime
i očekuje me. Objašnjava mi da imam potvrđenu kartu za let toga dana, ali u tom trenutku
još nemam rezervirano sjedalo na nekom određenom letu. U sebi zahvalim Carrie. Savjetuju
mi da sjednem i počne čekanje.

Za sada sjedim pokraj pulta za kupovinu karata nešto duže od sat i pol. Ako ništa drugo,
barem osjećam da imam malo bolji nadzor nad sobom. Dajem sve od sebe da ostanem
smirena dok čekam, a savjetnica za kontakt s putnicima obećala mi je da ću dobiti prvo
raspoloživo mjesto na letu. Sljedeći zrakoplov treba poletjeti za manje od sata, ali prerano
je reći hoće li netko odgoditi svoj let ili se neće pojaviti u zračnoj luci. Ne mogu vjerovati
kada mi kaže da ih ljudi ne upozore uvijek unaprijed da neće doći, čak ni kada uopće
nemaju namjeru poletjeti. Pretpostavljam da to ovisi o njihovoj situaciji. Ako se, kao u
mojemu slučaju, radi o nekakvoj hitnoj obiteljskoj situaciji, koga je briga za cijenu karte?

Opustim se na sjedalu, naslonim glavu na zid iza sebe i pokušavam ne razmišljati o onome
što se događa u bolnici. Krajičkom oka vidim neku mrlju dok netko žureći prilazi pultu.
Okrenem glavu, smetena, i šokiram se kada shvatim da je to Arran. Dojuri do mene, a ja
ustanem. Zagrli me, bradu položi na moju glavu i stisne me tako kao da me nikada više ne
namjerava pustiti.

„Došao sam čim mi je Elisabetta proslijedila tvoju poruku. Ima li kakvih novosti?”

Malo se odmakne i pogledi nam se susretnu. Odmahnem glavom. „Ništa. Ali sumnjam da
teta Olive zna kako poslati tekstualnu poruku mobitelom, a mama neće biti u stanju
razgovarati sa mnom. Mogu samo pretpostaviti da izostanak vijesti znači da su vijesti
dobre. O, Arrane, ne mogu podnijeti da ne znam što se događa.”

Arran nasloni glavu na moju i dirnuta sam kada shvatim koliko je uznemiren zbog mene.

„Postoji li kakva šansa da se ukrcaš na sljedeći let?”

„Moram čekati dok ne prozovu moje ime. Čekamo samo nas dvije, a ta druga gospođa
propustila je svoj let zbog prometne nesreće na cesti. Došla je ovamo prije mene, ali bila je
draga i rekla im da sljedeće slobodno mjesto daju meni.”

Ne popušta stisak i stojimo tako nekoliko minuta pokušavajući shvatiti razmjere toga što se
događa.

„Želim ići s tobom”, šapne u moju kosu. „Ne bi sama trebala prolaziti kroz to.”

To mi slama srce, jer znam da misli to što kaže. „Ništa ne možeš učiniti, Arrane, a sada će
biti naporno i tebi. O, zašto se sve ovo mora događati? Što ako moj tata ne bude dobro?”

Odmakne malo glavu i zagleda mi se u oči koje se počnu puniti suzama.

„Ne smiješ razmišljati tako, Brie. Ostani pozitivna, čuješ li me?”

Nesvjesni smo onoga što se događa oko nas i odjednom netko dotakne moju ruku.

„Oprostite što smetam, ali imamo mjesto za vas. Dođite ovuda.”

Koljena mi zamalo popuste i Arran me brzo zagrli oko struka. Kada noge ponovno preuzmu
moju težinu, slijedimo ženu hodnikom do pulta za predaju prtljage i prijavu za let. Izvučem
svoju kreditnu karticu i putovnicu, a Arran vuče moja dva kovčega.

Arran i ja pogledamo nakratko jedno u drugo, ne mogavši vjerovati što se događa. Jedva
ima vremena za oproštaj, pa se samo kratko zagrlimo i razmijenimo brz poljubac. Ja
nastavim prema pultu za sigurnosnu provjeru kako bih počela sa sljedećom etapom
povratka kući.

Znala sam da će oproštaj s Arranom biti težak, ali nikada nisam mislila da će biti ovako.
Idem kući i nemam pojma što ću zateći kada dođem onamo. Moj svijet se odjednom, bez
upozorenja, okrenuo naglavačke. Osjećam kao da mi je srce slomljeno, osjećam se
usamljenom.

Tati su prije tri tjedna operacijom ugradili srčanu premosnicu. Dio jedne krvne žile iz
njegove lijeve noge presađen je u srčanu arteriju iznad i ispod dvaju mjesta na kojima je ta
arterija bila začepljena. U bolnici je bio samo tjedan dana, ali imao je postoperativnih
problema s nepravilnim radom srca. Naposljetku sve kao da se smirilo, ali i mama i tata bili
su iscrpljeni zbog stresa u kojem su se nalazili.

Prvi sam tjedan provela vozeći mamu uokolo i brinući se da pojede barem nešto između
dvaju posjeta bolnici.

Nikada je nisam vidjela tako izgubljenu ni tako prestrašenu i sada znam da se bojala da će
ga izgubiti. Nije bilo važno što je govorio liječnik; ona je živjela iz minute u minutu. Onoga
dana kada su ga otpustili iz bolnice rekla je da su ga otpustili prerano i vidjela sam da se
boji ostati s njim sama u kući. Zato sam pet noći spavala kod njih, a šestoga me dana zagrlila
i natjerala da se vratim u svoju ladanjsku kućicu.

Tu sam sada već osam dana, utapam se u poslu i neprestano provjeravam mobitel da vidim
ima li maminih tekstualnih poruka s najnovijim tatinim stanjem. Svaki dan svratim k njoj
pa otprilike sat vremena sjedimo zajedno pijući čaj. Često nam se pridruži neka od njezinih
prijateljica, susjeda ili koji član obitelji, i to pomaže. Ostanete bez tema za razgovor, a tata
se malo naljuti ako ga više od jednom na dan upitate kako se osjeća.

„Nisam prokleti invalid. Oporavljam se od operacije, to je sve.” Mama i ja razmijenile smo

grimase onoga dana kada je doživio svoj mali slom živaca. Posljednje što želimo jest
uznemiriti ga, jer on je ponosan čovjek. Mrzi gužvu oko sebe i činjenicu da sam se zbog
njega morala ranije vratiti iz Italije.

Bilo mi je teško usredotočiti se na posao i izbaciti iz glave sve ostalo. Ali nisam imala izbora,
jer ako se aktivno ne bavim nečim, moj um jednostavno zakuha. No nisam pribjegla
prejedanju kako bih se utješila i sada, kad osjetim da mi je stres na vrhuncu, prestanem s
onime što trenutačno radim i odem u šetnju. Čak i kada pada kiša, osjećam da me hodanje
oživljava i pročišćava mi um. Zazvoni moj mobitel i vidim da je to Mel; provjerava kako
sam.

„Kako je sve danas?” Ona je pravi anđeo. U tim teškim prvim danima, bdjela je nada mnom,
a ja sam bdjela nad mamom.
Ross je također bio sjajan i ne mogu dočekati da ga upoznam uživo. Kada sam se napokon
vratila u svoju kućicu, radili su kao ekipa da sve pripreme za mene. Mel je dovela čistače da
sve očiste, a njih dvoje uredili su vrt. Očekivala sam da će mi biti drago što sam ponovno
kod kuće, znajući da se za tatu dobro brinu i da mama više nije toliko napeta. Ali u sebi sam
se osjećala šupljom.

Shvatila sam da nisam odgovorila na Melino pitanje; um mi je skrenuo s pravca. „Oprosti,

danas me boli mozak od svih riječi koje sam napisala jučer. Danas se razvlačim po kući s
rukopisom i obično je to zabavno. Sve odjednom sjeda na svoje mjesto, odnosno, nadam se
da je tako, ali to me ne veseli kao i obično.”

Mel se zgraža. „Nakon svega što si proživjela, to teško da iznenađuje, ali skoro si gotova.
Kladim se da je Carrie zadovoljna. Kako ide s drugom pričom?”

Ta druga priča i jest ono što me pokreće, ali ne mogu to izgovoriti naglas. Dobro, to i
Arranovi svakodnevni telefonski pozivi. Vidite, ljubavna priča koju pišem odjednom se
preobrazila u našu priču. No sada sam zapela, jer nemam pojma kako će završiti. To zna
samo vrijeme, pa priča leži u svojoj mapi i čeka. Čeka. Baš kao i ja.

„Dobro. Žurim s posljednjim pregledavanjem i iščitavanjem teksta, kako bih ga mogla

poslati Carrie, iako do novoga krajnjeg roka predaje rukopisa imam još mnogo vremena. Bit
će lijepo napisati posljednji dio Ethanove i Izziene priče a da mi ništa drugo ne zamagljuje
um.” A ako to ne ispadne kako treba, morat ću stisnuti zube i priči podariti bajkoviti kraj iz
mojih snova. No slomit će mi srce budem li se morala zadovoljiti time.

Stvarni je život procurio i u moju drugu priču. Seksualna napetost između Belle Hart i Jeda
Jackmana postala je produžetak moje fizičke žudnje za Arranom. Kada su Belline tjeskobne
molbe da Jed odustane od borbi nakon što je pretrpio ozbiljan potres mozga kratko
odbijene, to je pokvarilo strast koja postoji između njih. Ta priča kao da odražava moj život.
Što sam se ja počela osjećati sve udaljenijom od Arrana, tako se i Bella počela osjećati slično
u vezi s Jedom. Ali kada se radi o fikciji, sve je moguće i na kraju sve ponovno sjedne na
svoje mjesto. Carrie i moji čitatelji očekivat će taj srcedrapateljni kraj u kojem su
likovi živjeli sretno do kraja života, a to sam željela i ja.

Nekako, moram i dalje vjerovati da prava ljubav može preživjeti sve, a to je jedna beznadna
romantičarka koja se odjednom probudila. Ako je muškarac iz vaših snova vrlo seksi i
intelektualac, tko mari za sentimentalne detalje? Mislila sam da želim muškarca koji se
pojavio na mojim vratima ruku punih cvijeća, dok u pozadini sviraju violine. Pa, to je bila
dugogodišnja sanjarija. A ispada da to nije neophodno. Sve što želim je Arran koji stoji na
mojemu pragu s kovčegom u ruci. Stvar nije u tome da se mirim s onim što mogu dobiti,
nego jednostavno u tome da je on zarobio moje srce, a seks ne prodaje knjige bez dobra
razloga.

„Drago mi je zbog tebe, Brie. Nisu to bila laka vremena, ali ti se nisi dala. Kada dolazi
Arran?”
Bacim pogled na kalendar pričvršćen na zid iznad mojega radnog stola, na kojemu su dani
označeni crvenom olovkom.

„Za malo više od dvadeset tri sata. Iako ne brojim.”

„O, dakle, za manje od jednoga dana”, odgovori smijući mi se.

„Posljednja je grupa ovoga vikenda odletjela kući. On zvuči umorno, ali ne govori mnogo. Ne
mogu ni početi razmišljati o tome kako izlazi na kraj sa svime, jer izbjegava govoriti o tome.
Tijekom naših telefonskih razgovora samo je želio meni pružati podršku i priznajem da
sam se bez vas dvoje lako mogla raspasti na sastavne dijelove.”

To je istina i to znamo i Mel i ja.

„Planiraš li romantičnu večeru za dvoje kada on dođe?” Svake večeri provodim mnogo
vremena ležeći u krevetu u mraku, pokušavajući zamisliti kako će biti kada se Arran i ja
ponovno sretnemo. Telefonski je razgovor tekao glatko, ali samo mi je postavljao pitanja
kako bi me naveo da govorim. Dijelila sam s njim svaki i najmanji detalj o onome što se
događalo s mojim tatom i to je pomoglo, doista jest. Ali u tim razgovorima nisam imala
osjećaj da razgovaramo nas dvoje, osim neposredno prije nego što bismo prekinuli
vezu. Razmjena površnih riječi „nedostaješ mi”, nakon čega bi uslijedili iskreni
izrazi ohrabrenja, zvučala je kao da je lišena iskrenih osjećaja i nekako nestvarna.

„Da. Tiha večera ovdje.” Neću znati hoće li sve biti u redu dok se ponovno ne nađem u
njegovu naručju. Hoće li se strast između nas ohladiti? Sama mi je pomisao na to poslala
ledene trnce niz kralježnicu.

„Sve će biti u redu kada dođe, Brie. Znam da se brineš da će se stvari između vas
promijeniti. No oboje ste još uvijek oni isti ljudi.”

„Da, ali on dolazi ovamo zbog posla, ne samo zato da vidi mene.” U mene se ponovno počela
uvlačiti sumnja. Većinu sam dana provela pokušavajući odagnati taj osjećaj, ali nalik je sjeni
koja nikada ne nestaje.

„Znam, no već si rekla da neće doći ovamo do sredine mjeseca, pa to govori nešto, zar ne?”

To mi govori da mi mora nešto reći, za što osjeća da mi ne može reći preko telefona. Arran
je prije svega džentlmen. Odgurnem svoju napetost, potrudim se nasmiješiti i u glas unijeti
vedrinu.

„Sigurna sam da će sve biti u redu. Kada shvatim što se događa, nazvat ću te pa možemo svi
zajedno otići van na objed.”

Nastane kratka stanka.

„Brie, nećeš ga odgurnuti od sebe, je li da nećeš? Da si bila u Italiji cijela četiri tjedna, vratila
bi se jako dobro raspoložena. Razumljivo je da si sada potištena, ali to nije ničija krivica.
Samo nemoj dopustiti da se negativan način gledanja na stvari očeše o ono što se dogodilo
između vas. Nisi odabrala otići, to je bila viša sila. Upamti to.”
26
Izvlačenje najboljega iz loše situacije

Kada se konačno oglasi zvono na vratima, srce mi počne tutnjati. Bila sam previše živčana
da barem pogledam kroz prozor, znajući da bi Arran mogao doći svakoga trenutka. Napeta
sam zbog toga jer nisam znala kako ću se osjećati kada ga prvi put pogledam u oči. To je
strah zbog gubitka nečega za što nisam ni bila sigurna da imam. Što ako... ruka mi je na
kvaki kada se zvono oglasi po drugi put. Priberem se, razvučem usne u osmijeh i širom
otvorim vrata.

Nekoliko trenutaka stojimo i promatramo jedno drugo. Osjećam se čudno. Arran je tu, stoji
na mojemu pragu i samo što nije zakoračio u stvarnost moga svijeta. Tu će steći predodžbu
o pravoj meni, kao što sam ja stekla predodžbu o njegovu svijetu. Arranov je svijet
kozmopolitski, čak glamurozan, na neki način. Moj život uopće nije takav. Većinu vremena
provodim sama, pišući, i na prste obiju ruku mogu prebrojiti situacije u godini dana u
kojima sam došla u doticaj s profinjenim ljudima.

Odmaknem se, a on oklijeva. „Moje su torbe u autu. Da ih donesem sada?”

Kimnem, osmijeh mi se izgubi i zbog one neugode koju osjećamo oboje, u dubini moga
želuca stvara se i previše poznat osjećaj hladnoće.

„Čaj ili kavu?” Glas mi drhti dok pokušavam zvučati vedro.

„Kavu, molim”, dobaci preko ramena, a onda se vrati stazom uzbrdo i nestane.

Kada uđem u kuhinju, ostavivši vrata odškrinuta, poželim samu sebe šutnuti u dupe. Moje
nas je oklijevanje spriječilo da se pozdravimo kako treba i on je izbačen iz ravnoteže, ne
znajući kako postupiti. Nemam pojma je li me namjeravao poljubiti u obraz ili me čvrsto
zagrliti, a ja očajnički želim znati što bi se dogodilo od toga dvoga.

Dok voda ključa, zveckam šalicama i žličicama i prođe nekoliko minuta prije nego što
shvatim da stoji iza mene.

„Brie, ostavi sve to i okreni se.”

Okrenem se nesigurno i pogledam preko njegova ramena: vidim da kovčezi stoje u hodniku
i da su vrata čvrsto zatvorena. Trenutak istine.

Kada polagano svratim pogled prema njegovim očima, zamijetim da su pune osjećaja. Jedan
korak i mi smo zagrljeni.

Počne utiskujući brze, male poljupce uzduž obline moga obraza, napredujući sa sve većim
nestrpljenjem prema mojim usnama. Osjećam se kao da se nikada nismo razdvojili i ta je
vatra još uvijek prisutna između nas, ta žudnja koja u trenu muti razum. Ništa drugo nije
važno, jer ništa drugo kao da i ne postoji.

Potom se oglasi Arranov mobitel i sekundu poslije zvuk se ponovi. On zastenje i odmakne
se, nevoljko ga izvlačeći iz džepa. Ja duboko udahnem i okrenem se prema svome prvotnom
zadatku, ali ovoga puta srce mi luđački nabija u grudima.

Kada se ponovno okrenem prema njemu sa šalicama u rukama, njegova je glava i dalje
nagnuta nad mobitelom i šalje tekstualnu poruku. Pogleda prema meni s izrazom isprike na
licu.

„Oprosti, skoro sam gotov.”

„Nema problema. Kada završiš slijedi me van u vrtnu prostoriju.”

Nekoliko sekundi poslije, on je pokraj mene i spušta se na kauč boje gorušice.

„Sjajna ti je, bogme, ova kućica. Očekivao sam male sobe i zavjese cvjetnog uzorka. A taj
slamnati krov pravo je iznenađenje. To je prototip britanske ladanjske kućice kao iz bajke,
ali sa suvremenim štihom. Jesi li sama renovirala?”

Kimnem glavom. „Da. Dobila sam je praktički badava, jer je bila ruševna. Unajmila sam
građevinsku tvrtku kojoj je od arhitektovih planova do završetka trebalo samo devet
mjeseci.”

Revno promatra moje lice, a osmijeh je na njegovu licu tako širok, da izgleda gotovo
nestvarno.

„Tvoj me osmijeh izluđuje”, kažem smijući mu se.

„Jednostavno je tako dobro biti ovdje s tobom.”

Sada je red na meni da ga proučavam. Ispod njegovih očiju vidim tamne krugove, a kada se
ne smiješi izgleda pomalo suzdržano.

Oboje zbacimo cipele i legnemo na suprotne krajeve sofe, isprepletenih nogu. Arran želi
čuti novosti o tati, a zapravo nema ničega što bih mu mogla reći, jer smo jučer razgovarali
telefonom. Sada se radi samo o procesu iscjeljivanja, ali šok zbog onoga što se dogodilo
koštao je sve nas. Ja željno čekam njegove novosti, ali osjećam da još nije spreman govoriti.
To znači da vijesti neće biti dobre.

Zato umjesto toga razgovaramo o vrtu, a onda ga povedeni u razgledavanje kuće. Za mene
je prevelika i osjećam se u njoj poput zrna graška u ogromnoj mahuni, ali to je ulaganje. Ako
se moje knjige preko noći prestanu prodavati, utješno je znati da za tu kuću mogu dobiti
lijepu svotu novca i preseliti se u nešto skromnije. Kada ovisite sami o sebi, nema
sigurnosne mreže osim one koju si stvorite sami.
Poslijepodne prođe brzo: izađemo van u šetnju seoskim uličicama i gore po glavnoj, na vrhu
obližnjega brda. Nebo je danas sivo i posebno nenadahnjujuće. Zbog toga i ledenog
povjetarca čini se više kao da je jesen, a ne ljeto. Arran neprestano govori o tome kako je
hladno; iako na sebi imamo jakne, moramo koračati brzo kako bismo se malo ugrijali. S
čežnjom se prisjetim vrućine talijanskoga sunca i shvaćam da Arranu sigurno treba malo
vremena da se prilagodi svaki put kada se vrati u Ujedinjeno Kraljevstvo. Proveli smo
neke predivne dane, to je istina, ali imali smo i olujnih kiša za koje se činilo da će
trajati danima. Ponekad je teško povjerovati da će se sunce ponovno pojaviti.

Kada se vratimo, odvedem ga u dnevnu sobu i primjećujem da nema namjeru skinuti jaknu.
Ja svoju svučem, ali na sebi imam debeo džemper.

„Uključit ću grijanje.” Okrenem se na peti, no on odmah počne govoriti.

„Prošlo je mnogo vremena otkako se nisam grijao uz vatru. Radi li ono?” Pokaže prema peći
na drva, a licem mu prijeđe tugaljiv osmijeh.

„Naravno da radi! Često je upotrebljavam, zapravo. Ljetne večeri znaju biti prilično hladne.”

Tiho se nasmije.

„I poneki dani, mogu reći.”

Arran se smjesti na sofu, promatrajući kako izvodim obred paljenja vatre. Očito je
oduševljen, iako znam da bi uključivanje centralnoga grijanja mnogo brže zagrijalo
prostoriju. Sjedeći okrenuta mu leđima, postavim niz grančica i pelete. Potom počnem
slagati cjepanice.

„Hoćeš li mi reći što se događa?” prekinem tišinu znajući da se ne mogu opustiti dok ne
doznam.

Ne moram se okrenuti i pogledati u Arranovo lice, jer po njegovu uzdahu znam da je

proživio neke teške trenutke.

„Gadno je. Da budem iskren, ne želim čak ni čuti sebe kako to izgovaram.”

Položim posljednju cjepanicu na vrh hrpe i upalim zgužvan komad papira uglavivši ga
pokraj peleta. Potom se pridružim Arranu na sofi pa se oboje usredotočeno zagledamo u
mali plamen dok se polagano širi i od srebrnastoplavog mijenja u žućkastocrveni.

„Kada sam se nakon rastanka s tobom u zračnoj luci vratio kući, nisam znao što uraditi.
Mogao sam razmišljati samo o tome kako želim biti pokraj tebe, nisam se želio vratiti i
pretvarati se da je sve u redu. Ja nisam bio dobro jer ti nisi bila tamo. Želio sam pomoći, jer
sam bio zabrinut za tebe, a umjesto toga morao sam potisnuti svoju napetost i nastaviti
dalje.”
Ispružim ruku pa je on privije uza se i privuče me k sebi. Naslonimo se pa mi počne pričati
što se događalo dok nismo bili zajedno.

„Ja nisam neki pijanac... dobro, osim one noći kada si me ti napila.” Da mu mogu vidjeti lice,
mislim da bih ugledala kako se pokušava nasmiješiti, iako slabašno, jer njegov ton je napet.

Arran lagano stisne moju ruku i drugu mi prebaci preko ramena privlačeći me još bliže k
sebi. Zbog topline njegova tijela uz moje, sva protrnem i to je doista predivan osjećaj.

„Raspustio sam grupu da ode na večeru i u sobu odnio bocu votke. Proveo sam ne znam
koliko vremena pokušavajući raščistiti misli dovoljno da odlučim što ću učiniti. Nazvao sam
Carrie, za slučaj da poznaje neke pisce koji su trenutačno u Italiji na odmoru i koji bi u
kratkom roku mogli uskočiti. Čak sam stupio u kontakt s piscem za kojeg sam znao da se
umirovio prije nekoliko godina i koji živi otprilike dva sata vožnje od mene. Kada ništa od
toga nije uspjelo, morao sam se suočiti s činjenicom da barem trebam nekoga tko bi mogao
glumiti domaćina. Da sam se morao baviti samo radionicama, vjerojatno bih uspio sve
obaviti sam.”

Okrenula sam se napola prema njemu, bojeći se da će mi reći nešto što ne želim čuti.

„Pozvati Harriet natrag u Vilu Monteverdi bilo je najteže što sam morao uraditi u životu.
Bila su to dva i pol tjedna pakla, ali...” Zastane i duboko uzdahne. „No ona je savršena
domaćica. Odvela je grupe na dva organizirana izleta i preuzela moju poziciju pri svakom
objedu. Nisam mogao prevladati taj osjećaj gubitka koji sam imao zbog tvoje odsutnosti i
siguran sam da ne bih mogao čavrljati sa svim tim ljudima. Ne znam kako bih sve to
preživio bez njezine pomoći i to me je jako povrijedilo. Ali tu je uvijek cijena koja se
mora platiti, jer Harriet nikada ne čini usluge.” Teško sam progutala da raspršim grudu koja
mi se stvorila u grlu. Promatram prazninu u Arranovu pogledu. Nakon nekoliko sekundi,
počeo je opet govoriti.

„Vila je sljedeća dva mjeseca njezina.”

Znam da je to Arranu bilo teško prihvatiti, jer sam sigurna da se, kada je otišla, zakleo da ta
žena nikada više neće stupiti nogom u tu vilu. To je njegov dom i dok sjedi ovdje znajući da
je ona ponovno ondje, kao da u vilu pripada, to ga sigurno razdire.

„To su samo dva mjeseca, Arrane, a većinu toga vremena ti ćeš biti u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Moglo je ispasti i gore, a nisi imao izbora. To nije ničija krivica i nije bilo druge
mogućnosti. Mogla te i odbiti.”

Arran kimne, nelagodno se promeškoljivši. „Reorganizirao sam sve svoje obveze kako bih
bio s tobom što prije mogu. I da, nisam imao drugih mogućnosti, ali možda neće biti lako
istjerati je iz vile nakon što prođu ta dva mjeseca. S obzirom na to da joj dugujem mnogo
novca, ona vjeruje da ima pravo boraviti ondje. Mislim da ću uspjeti skupiti novac za
sljedeću uplatu. Uspio sam dogovoriti da mi za jedan posao plate predujam i zajedno s
novcem koji dobivam svakih šest mjeseci na ime autorskih prava, a koji sam ostavio po
strani, pokrit ću tu ratu. Ali to će biti to i neću imati dovoljno prihoda da platim ratu
poslije, osim ako se ne dogodi neko čudo. Harriet je već neko vrijeme svjesna toga da
sam praktički ostao bez novčanih sredstava i vjerujem da je razgovarala s mojom majkom.
Ponudila mi je nešto, o čemu sad moram razmisliti.”

Zastane na trenutak pribirući misli. Užasnuta sam, jer to je moja pogreška, nije li? Hoću reći,
ne to s novcem, nego činjenica što se vratila u njegov život, a to cijelu priču između njih
dvoje ponovno čini osobnom, umjesto da kontaktiraju preko odvjetnika. Moji su problemi
Arranu stvorili situaciju iz noćne more, a ipak ne krivi mene ni za što niti je ljutit zbog toga
što mu je život, bez njegove krivice, krenuo drugim putem. Glava mi je puna „kada bi
barem” i zbog sudbine koja diktira vremenski slijed događaja osjećam se frustriranom i
ogorčenom.

„Voljela bih da nisam razlog zbog kojeg se ona sada vratila u tvoj život.” Zatječem sebe kako
se borim suspregnuti suze, mrzeći činjenicu što je sve to nenamjerno omogućilo Harriet da
ponovno zakomplicira Arranov život. „Što ona zapravo želi?”

Na trenutak samo sjedimo i promatramo kako cjepanice počinju pijuckati i cvrčati. Pitam se
je li joj važna samo vila ili želi i Arrana. Ima li on snage boriti se s njom ili je stigao do točke
na kojoj će priznati poraz?

„Sviđalo se to meni ili ne, moram ili trpjeti Harriet u svom životu, jer je jasno dala do znanja
kako želi da pokušamo ponovno, ili izgubiti vilu.

Srce mi potone brže od kamena bačenog u duboku vodu, ali ne govorim ništa.

„Moj otac ne mari za to što se događa. Moja majka... pa, pitala je za tebe, ali na Harrietinoj je
strani i smatra da se ja ponašam nerazumno. Misli da proživljavam trenutke ludila okrećući
leđa Harriet, jer ona je ipak, na kraju krajeva, moja bivša supruga. Prelijepa, inteligentna i s
dobrim vezama. Što više od toga može željeti razuman muškarac? Ali hladna je koliko i
ledeni dvorac.”

Nije dodao da sam ja u očima njegove majke tek kratki intermezzo, jer po njezinu mišljenju,
očito, ne bih bila dobar materijal za snahu.

„Dan nakon što se Harriet ponovno uselila u kuću, nazvala je moja majka i povukla svoju
ponudu za zajam. Kaže da je to stavlja u nezgodnu situaciju u odnosu na moga oca, ali ja
znam kako glasi istina. Harriet je razgovarala s njom i nema sumnje da je sve prikazala,
umješno i profesionalno kako ona to već zna, gledajući kroz svoju prizmu, a sada je i
promijenila svoje planove.”

„Užasnuta sam, Arrane. Da Kathy nije slomila gležanj, barem bi bio pošteđen ovoga.”

Obgrli me još čvršće.

„Ne govori to, jer tada ne bih upoznao tebe, Brie.”

Ovo je nemoguća situacija, ali te je riječi izgovorio iskreno.

Dok se plamen uzdiže i liže cjepanice na vrhu hrpe, moj mozak radi prekovremeno.

„Ima li kakvih novosti o tvom rukopisu?”

Odmaknem se, očajnički želeći vidjeti izraz njegova lica, potražiti znakove koji govore o
tome u kojem smjeru ide sve ovo.

„Nisam znao je li Carrie razgovarala s tobom. Izgleda obećavajuće, zainteresirana su tri

izdavača.”

Položim ruku na njegovu i nasmiješim mu se.

„To je povjerljiva informacija, pa nikada ne bi detalje ispričala izravno meni. No to su sjajne

novosti! Moglo bi doći do nadmetanja.”

Odmahne glavom, izgleda kao da ga ta pomisao lagano zabavlja.

„Pa, da i ne. Dva su zainteresirana samo za slučaj da napišem nastavak, što bi bila priča o
tome što se dogodilo nakon što se Arthur vratio. Samo će jedan izdavač razmisliti o tome
hoće li ga objaviti kao samostalnu priču, a kao predujam nudi samo dvadeset tisuća funti.
Svi priznaju da će većina ljudi željeti pročitati zaključak te priče.”

Ali to nije ni polovina novca koji mu treba kako bi podmirio jednu uplatu, uključujući
kamate.

„S obzirom na to da imam podmiriti još deset rata za Harriet, to je nešto, ali vjerojatnost da
neću uspjeti svakim je proteklim mjesecom sve veća. Novac ne pristiže tim tempom. Ako
budem mogao, vodit ću spisateljske radionice jednu za drugom, ali trebam pet mjeseci da
sve organiziram, a većina ljudi želi dolaziti samo u ljetnim mjesecima.”

Nekoliko minuta sjedimo u tišini, zureći u vatru da si misli skrenemo s problema. Arranov
dug prema Harriet postavlja je u poziciju moći, a ona zvuči kao žena koja točno zna kako se
njome poslužiti.

„Nemaš izbora, zar ne?” Glas mi zvuči sitno, čuje se još samo pucketanje cjepanica dok
počinju crnjeti među gladnim plamenjem. Soba se konačno počela zagrijavati i Arran se
nagne naprijed skinuvši sako. Okrene se i pogleda u mene.

„Osjećam se poput gubitnika; iznevjerio sam svoga djeda. Ostavio mi je vilu, jer je smatrao
da ću je čuvati za nove naraštaje. Ali to je od samoga početka bila borba. Prvo je prouzročila
problem između moje sestre i mene, osim problema koji imam sa svojim ocem. Nije
razgovarala sa mnom od onoga dana kada je pročitana oporuka. Ali znao sam da ona vilu
promatra samo kroz prizmu novčane vrijednosti i zato djed i jest odabrao mene da je
naslijedim. Sve ostalo podijeljeno je između nje i moga oca. I prodali su sve, kao da im ništa
od onoga što je djed ostavio nije imalo sentimentalnu vrijednost. Stari auti koje je toliko
volio i stan na vrhu zgrade s pogledom na Hyde Park. Često smo ondje boravili dok smo
bili djeca, a ipak se čini da sam ja jedini kojega su za to mjesto vezale
sentimentalne uspomene. Moj djed obožavao je živjeti ondje. A sada se sve više čini da o
Harriet ovisi hoće li se vila prodati ili ostati u mojemu vlasništvu. Sve to zato što sam
bio budala i nisam razmišljao o tome da zaštitim svoje naslijeđe od bilo kakvih budućih
financijskih zahtjeva koje bi mogla postaviti moja supruga.

Ironija je u tome što je Harriet od samoga početka ustrajala da račun sa svojom

ušteđevinom drži strogo odvojen od mojega. Činjenica da je sve što ima preselila na štedni
račun na svoje ime bila je dovoljna da je isključi iz jednadžbe kada je došlo do toga da se
dogovore svi detalji našeg razvoda. Ja sam bio budala puna povjerenja, ali tada sam mislio
da je drukčija žena od one koju sam upoznao kako je vrijeme prolazilo. Kada njoj to
odgovara, ona može biti vrlo okrutna.”

Vatra sada odašilje vrlo velikodušnu količinu topline, a Arran se naginje naprijed upijajući
je.

Kada se ponovno zavali na sofu, vidim da ga je svladao umor. Naslonim se pokraj njega i
uhvatimo se za ruke. Sjedimo u tišini.

Odgovori ponekad ne dolaze lako. A ponekad se pojave u snu.

Buđenje je nježno: Arranove usne na mojima i onda, odjednom, valjamo se po bijelom,

mekom sagu ispred vatre. Ona više ne grmi, cjepanice je vatra napola pojela i toplina je
predivna na našoj goloj koži. Strast nas je potpuno preuzela; ona je jedini bijeg od briga
koje nas muče.

Kasnije se prevrnem na trbuh i podignem glavu da Arrana pogledam u oči. „Što će sada biti
s nama?”

Nagne glavu pogledati me - na licu mu je izraz koji govori da se dobro zabavlja.

„Znam samo to da bih ostatak svog života mogao proživjeti sasvim zadovoljan ležeći ovdje s
tobom na ovome sagu, ispred vatre, i da nikada ne požalim zbog toga. Bez obzira na to što
se događa u svijetu, s one strane ulaznih vrata. Volim te, Brie, ali volio bih da ti mogu
ponuditi više od onoga što imam u ovom trenutku. Razumjet ću ako odlučiš otići.”

O. Moj. Bože. To je trenutak u kojem Judeu mahnem zbogom. Ti si samo moja sanjarija, a
Arran je moja stvarnost. Veliko iznenađenje leži u tome što mislim da Jude ne bi mogao
odgovoriti na to pitanje tako lijepo kako je to učinio Arran.

„Daj, nemoj me ostaviti da čekam”, moli Arran tjeskobno. „Izložio sam pred tebe svoje
osjećaje i prvi put u životu govorim ravno iz svoga srca.”
„Ja ne samo što sam zaljubljena u tebe, žudim za tobom, pohotno te želim. U mojem svijetu
ljubavna priča ne može biti bolja od toga. Ni sama je ne bih bolje napisala. No što to znači, s
obzirom na trenutačnu situaciju? Ja želim samo tebe, ništa više, ali ne mogu biti razlog zbog
kojeg ćeš ti izgubiti sve, Arrane.”

Ležimo, glave nam se dodiruju, tijela opuštaju, pokušavamo zaključiti što je sljedeće na
redu.

„Arrane, vjeruješ li mi dovoljno da mi napraviš jednu uslugu? Možeš li samo reći ‘da' kako
bi me usrećio?”

„Da, ali ovisi o usluzi. Zašto misliš da mi se to neće svidjeti?”

Otkotrljam se na svoju stranu pogledati ravno u njega.

„Jer se ispriječio tvoj ponos, eto zašto. Prihvati svaku prednost koju možeš dobiti, a ja ću
biti pokraj tebe kada budeš trebao da ti pomognem oko Roseine priče. Ja ću nadoknaditi
manjak, tako da ćeš imati za sljedeće dvije uplate.” Počeo se buniti, ali podignula sam ruku
da ga spriječim. “To će ti dati gotovo tri mjeseca da odlučiš odakle ćeš namaknuti ostatak
novca. Ne možeš se više lomiti ovako kao sada. Previše je stresno svakoga sata u danu
brinuti se o novcu.”

„Hvala ti, ali ne. I u pravu si, znam da nemam izbora, znam da moram donijeti neke teške,
grube odluke. Kako sada stvari stoje, Harrietini zahtjevi penju se na četvrtinu vrijednosti
kuće, što se malo-pomalo smanjuje nakon svake uplate. Ne mogu si priuštiti uzeti zajam i
platiti joj sve odjednom, jer zajedno s tekućim troškovima, financijski bi to bio prevelik
teret. Osim prodaje, jedina druga mogućnost je da se odrekne novca i da njezin udio u
vlasništvu učinimo službenim. Ionako svake godine u Ujedinjenom Kraljevstvu provedem
između tri i pet mjeseci. Znam da je nemogućnost ugošćavanja svojih prijatelja u vili
shvatila kao velik gubitak i iako nema sumnje u to da želi boraviti ovdje tijekom
ljetnih mjeseci, to je potencijalni izlaz iz ove situacije, pretpostavljam. Jednostavno ću se
morati nasmiješiti i progutati to, iako će me boljeti.”

„No što je s prihodom koji ćeš izgubiti ne održavajući tečajeve?”

„Morat ću to nadoknaditi na drugi način, ali ako je samo u tome problem, podnijet ću to.
Želim da nas dvoje budemo zajedno, Brie, i ne planiram dopustiti Harriet da to spriječi.”

Čini se da prihvaća to kao rješenje, ali vidim koliko se duboko u sebi osjeća ranjenim. A
činjenica da bi to učinio zbog nas govori mi više od pregršti slatkih riječi.

Ispružim ruku, dotaknem njegov obraz i puštam da mi prsti prate oblinu njegove brade. Ne
shvaća da steže čeljust, a lakoća moga dodira dovoljna je da ga zaustavi u tome.

„Ne želim da požališ zbog odluka koje si donio, Arrane. Dopusti mi da ti pomognem. To će ti
barem pružiti malo vremena za razmišljanje. Ako me doista voliš, prihvatit ćeš kako bi to
dokazao. Mrzit ću te ako završiš živeći žaleći zbog nečega. A što se tiče priče o Arthuru i
Rose, nastavak bi itekako imao smisla. Mislim da bi ga trebao napisati i zbog njih. Ljubav
kakva je bila njihova zaslužuje da bude upamćena zauvijek.”

Arran se otkotrlja na svoju stranu i lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara dok
promatramo jedno drugo.

„Ne tražiš malu stvar, znaš li ti to? Što se tiče nastavka - razmisli o tome - rat je završio i tu
moje zanimanje počinje venuti.”

Namrštim se. „Sada znam da to nije posve točno.” Ti si onaj koji je odlučio napisati
Arthurovu i Roseinu priču i, da, iako se rat kroz prvu knjigu proteže kao glavna tema, ono
što te je nadahnulo da je napišeš jesu ti ljudi koji su postali Arthur i Rose, zbog svega onoga
što su proživjeli, i njihova kći Hope, kojoj je bilo suđeno odigrati veliku ulogu u tvom životu.
Ona je tebi bila druga majka.”

Sada je na Arranu red da se namršti. „Ne mogu zanijekati istinu, ali pričanje toga dijela priče
nije moja jača strana i ti to znaš. Ali ti bi je mogla napisati.”

Odmahnem glavom. „Ne, ne mogu, jer nisam poznavala ni njega ni nju, pa ne bih uopće
pisala njihovu priču. Pisala bih izmišljotinu. To nije sasvim isto.”

Mogao se nositi s činjenicama, koliko god grube i teške bile, ali nije se mogao nositi s
emocionalnom traumom. Ili možda povrijeđenost onoga malenog dječaka koji se držao za
ženu plaćenu da se brine o njemu, koja mu je otvoreno iskazivala ljubav kada to njegova
vlastita majka nije mogla, i dalje leži tik ispod površine.

Arran sjedne, otvori vrata peći i posluži se žaračem da razgrne blistavi, crveni žar, a onda
doda još jednu cjepanicu. Treperenje plamena u sve mračnijoj sobi rasvijetli njegovu kožu.
Doista je ovdje, u mojem životu, i ta se situacija čini predobrom a da bi bila istinita. Borit ću
se kako bih zaustavila sve što prijeti da nam se nađe na putu.

„Kako bi bilo da je napišemo zajedno?” Slučajno to izgovorim naglas, tu ideju koja mi je

odjednom pala na pamet.

Arran se okrene, na njegovu je licu izraz iznenađenja. „Bi li to upalilo?” Spusti se ponovno
pokraj mene, a ja dopustim prstima svoje lijeve ruke da putuju niz njegova leđa. “Da, mi
ćemo se pobrinuti da upali. Mogu zamisliti da je to bilo teško vrijeme za Arthura, dok se
prilagođavao svojoj ozljedi i suočavao se s oporavkom. Nije li se većina vratila umorna od
borbe? Nemam pojma o toj strani priče, ali kada bih mogla pristupiti onom materijalu koji
imaš o Rose, uz malo dodatnog istraživanja, voljela bih surađivati s tobom.”

Arran izgleda zamišljeno. „Na mnogim vojnicima koji su se uspjeli vratiti, rat je ostavio
trajan trag. Mi to danas prepoznajemo kao posttraumatski stresni poremećaj, ali u pravu si,
pratili su ih simptomi kao pojačana budnost, paranoja, depresija, pa čak i gubitak pamćenja.
To je glavni dio onoga što se Arthuru dogodilo po povratku. Nakon što je dugo živio usred
događaja zbog kojih je svaki dan nosio glavu u torbi i svakodnevno trpio ozbiljne traume,
nova se normalnost činila svakakvom, samo ne normalnom. Arthur je ustanovio da se
neprestano nalazi na rubu, emocionalno je bio tup i osjećao se odvojenim od
stvarnosti. Rose je proživljavala teške trenutke pokušavajući ga iščupati iz njegova sve
većeg osjećaja izdvojenosti, depresije i krivice zbog toga što je on preživio, a drugi nisu. Uz
činjenicu da je odjednom i beba na putu, bilo joj je teško, ali bilo je teško i njemu.

„U redu. Pobijedila si. Ne odgovara mi uzeti novac od tebe, Brie, ali možda postoji način da
se iskoprcam iz ovoga. Reći ću Carrie da će roman imati nastavak i da će to biti združeni
pothvat. Ne mogu ni zamisliti kakva će biti njezina reakcija na to. Ti si jedina osoba koja
razumije što mi predstavlja vila, a to mi znači više nego što mogu opisati. Ali ako je, na
kraju, ipak izgubim, onda ću barem imati tebe.”

Nagne se prema meni - njegove su usne meke na mojima. To je trenutak koji nadmašuje sve
što sam ikada vidjela na velikom televizijskom ekranu iza nas.

„To je samo novac, Arrane”, šapnem i povučem se. „Pogledaj moga tatu. Da ga sada upitaš
što je najvažnija stvar na svijetu, rekao bi dobro zdravlje, a ne novac.”

Sumorna je to pomisao, dok se počinjemo ogledati uokolo za svojom odjećom.

„Pa, ne znam kakav je slučaj s tobom, ali ja umirem od gladi”, priznam. Arran se počne
smijati.

„Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da
ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.”
27
Preuzimanje nadzora

Doživjela sam prosvjetljenje - taj odlučujući trenutak u životu kada sam odjednom shvatila
što ću učiniti. Uvijek sam mislila da će to stići s čvrstim planom kojim ću iscrtati svoju
budućnost. No otkrila sam da to uopće nije slučaj.

„Dobro jutro, dobili ste tvrtku Allen, Able i Cole. Mogu li vam pomoći?”

„Zdravo. Moje ime je Brie Middleton i želim zakazati sastanak s nekim tko bi došao i
procijenio moju nekretninu. Voljela bih je staviti na tržište što je prije moguće, molim.”

Arran je otišao odmah nakon sedam navečer, jer sam ga upozorila da je prometa sve više na
cesti M4 prema Cardiffu.

Srećom, raskošna Brockleigh House, koja je u podrumu imala vlastiti tonski studio, bila je
nekoliko kilometara udaljena od rubnih dijelova grada. Sljedeća će dva tjedna svakodnevno
putovati onamo i natrag, i dok ga ne bude bilo, želim pokrenuti prodaju svoje kuće. Ne
namjeravam objaviti tu novost dok ne nađem kupca, jer nemam pojma koliko je vremena
potrebno ovih dana kako bi se prodala nekretnina.

Čim na svom telefonu pritisnem tipku završi poziv, on zasvijetli - zove me Carrie.

„Što se to, dovraga, događa?”

„Ovaj... u vezi s čime?”

„Upravo sam dugo razgovarala s Arranom. Kada mi je rekao da će napisati nastavak i da ćeš
ti biti suspisateljica, gotovo sam pala sa stolca. Imaš li vremena posvetiti se tome?”

Priznajem, to neće biti lako. Obično ne pišem bez stanke između dviju knjiga, jer svaka
objava nove knjige povezana je s napornom marketinškom kampanjom. No iznimno velika
zaposlenost na neko vrijeme bit će mala cijena koju ću morati platiti.

„Naravno! Skoro sam gotova s čitanjem Kroćenja muškoga srca i nadam se da ću s time
završiti do kraja dana. Moja ljubavna priča napreduje dobro i čim bude gotova, ubacit ću u
četvrtu i posvetiti se onoj najavljenoj za drugu polovinu sljedeće godine. Arran i ja ćemo
sjesti, napraviti nacrt redoslijeda poglavlja i dogovoriti se o tome tko će pisati što. Tako će
biti lakše ubaciti to u naše poslovne rasporede. Mačji kašalj!”

Pa, to je plan koji smo Arran i ja smislili nakon dviju čaša crvenog vina i slasnog obroka.
Možda smo, kada sad hladne glave razmišljam o tome, bili previše opušteni i mrvicu
preoptimistični, s obzirom na taj predivni osjećaj dobrobiti koji je prožimao tu večer. Ali
uspjet ćemo u tome. Uopće ne sumnjam u to, nimalo.
„Onda, odsjest će kod tebe tijekom cijeloga svog boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu? Nije
mu baš uspjelo uvjeriti me u to da je to samo praktičan dogovor, dok on tamo radi.

Bila sam previse šokirana postaviti bilo kakva pitanja, jer zvučao je drukčije nego inače!”

U Carrienu glasu čujem notu opreza. Ona nije samo moja agentica, nego i moja poslovna
menadžerica, moja izdavačica i prijateljica od povjerenja. Hoću reći, stalo joj je do mene
dovoljno da organizira intervenciju i pokrene sve moje najbliže. Zato me ne čudi što je
pomalo zabrinuta, jer nismo imale pravu priliku porazgovarati otkako sam se vratila.
Dobro, osim razgovora u kojima sam je izvještavala o stanju moga tate.

„On je džentlmen i ne zna da ti znaš. Naravno, živi kod mene. Slušaj, nemaš se zbog čega
brinuti. Ljudi se upoznaju i zaljube jedno u drugo svakoga sata, svakoga dana. Kada Arran
razriješi svoje trenutačne financijske probleme, možemo početi raditi planove za
budućnost.”

Začuje se oštar udah s druge strane veze.

„Pa, doista se nadam da ćeš se snaći u tim složenim okolnostima.”

Na nekoliko sekundi nastupi tišina i, da budem iskrena, u tom trenutku ne znam što bih još
rekla.

„Stvar je samo u tome što ste vas dvoje kombinacija koju nitko baš i ne bi očekivao da se
dogodi, ali nadala sam se da ćete moći pomoći jedno drugome na profesionalnoj razini.
Iskreno se nadam da ništa neće poći po zlu, jer si u protivnom nikada ne bih mogla
oprostiti.”

Ooo, to baš nije reakcija koju sam se nadala čuti.

„Pa, vrlo smo različiti na mnogo načina, ali zbog toga je i toliko zanimljivo između nas.”

„Zanimljivo?” Carrie je svoj odgovor, za moj ukus, izgovorila za nijansu previsokim glasom.

„Gledaj... On je u nekim stvarima pravi Gospodin Konzervativni, priznat ću to. I potpuno

sam svjesna činjenice da su naša zaleđa vrlo različita. No on je inteligentan i nježan
muškarac, pravi kavalir. Sve to zajedno čini da svijet, kada smo zajedno, izgleda mnogo
sretnijim i veselijim mjestom za život. Oboje ulazimo u to potpuno svjesni potencijalnih
problema. Zato se prestani brinuti.

Nakon straha koji sam proživjela zbog svog tate, shvatila sam da svi zdravo za gotovo
smatramo da će uvijek svanuti sutrašnji dan. Vrijeme je da počnem živjeti i uživati u životu,
umjesto da se brinem o svakom detaljčiću.”

Prije nego što Carrie odgovori, začujem tihi „hmmm”.

„Bilo bi mi jako žao kada bih bilo koga od vas dvoje vidjela povrijeđenog, Brie. Oboje ste
dobri ljudi koji obično ne srljaju s odlukama i upravo me to brine. Ozbiljno sumnjam u to da
ćete prihvatiti moj savjet i u tu se novu vezu upustiti polagano, pa na tu temu ne mogu reći
više ništa korisno. No, bilo kako bilo, diplomatski ću promijeniti temu i reći da ne mogu
dočekati pročitati prvi primjerak priče o Jedu i Belli. Jedva čekam.”

Kada se Carrie prebaci na svoje poslovno ponašanje, ton se njezina glasa odmah promijeni.
Znam da su njezini roditelji vrlo imućni i da se školovala u internatu. Ironija je u tome što
sam sigurna u to da bi agencija za spajanje parova s Arranom vjerojatnije spojila Carrie, a
ne mene. Ne kažem da Carrie nije osjećajna osoba, jer ona to jest, ali nije beznadna
romantičarka. Njezino srce ne vlada njezinom glavom.

Mislim da je Arran smatrao kako je i on takav, ali preko noći je shvatio da se, kada se radi o
ljubavi, sve može promijeniti u trenutku. Izraz njegova lica dok me promatra govori mi sve
što trebam znati. Činim da se osjeća sretnim i potpunim, a i ja se tako osjećam zbog njega. I
to je taj mali čimbenik koji računalo ne može replicirati. Ne mogu dočekati da i Carrie naleti
na Gospodina Pravoga. Itekako će se šokirati!

Sljedeći zadatak na mojem popisu radnji za to jutro je nazvati Mel. Prije nego što se vratim
na posao, trebam jedan savjet. S obzirom na količinu posla koja se nalazi preda mnom, bit
ću prikovana uz svoju tipkovnicu, pa ću morati unajmiti pomoć.

Mel se javi nakon druge zvonjave.

„Što je ovo? Zašto ne radiš? Je li ovo dobar ili loš znak? Je li on sada ovdje?”

Napadne me iz voleja pitanjima. Bacim pogled na svoju aplikaciju Vivofit i shvatim da je

skoro deset ujutro. Obično se budim rano, jedan se sat posvetim društvenim mrežama, a
onda počnem pisati. To me čini vrlo nedruželjubivom otprilike do ručka.

„Moram riješiti nekoliko stvari. Arran je otišao rano jutros. Zovem te, jer trebam tvoj savjet.
Znam da se sve vrijeme koristiš uslugama agencijskog osoblja, a ja želim na jedno kratko
razdoblje unajmiti osobnog pomoćnika. Nadam se na samo nekoliko mjeseci. Ali mora biti
diskretan. Pitala sam se postoji li neka posebno dobra agencija koju bi mi mogla
preporučiti.”

Začujem u pozadini neki zvuk koji odjednom prestane. Kada Mel počne govoriti, znam da
usput korača.

„Upravo se vraćam svome stolu da ti dam ime i broj telefona. Za tebe je neobično da
prenosiš poslove na druge. Što se događa?”

„U redu, ovo će ostati između nas, može? Stavit ću kuću na tržište i prodati je što prije
mogu. Nemam vremena natezati se s agencijama za kupoprodaju nekretnina i njihovim
razgledavanjima, jer znaš kakva sam kad radim. Potrebna mi je puna koncentracija. Zato
trebam nekoga tko će rješavati sve to i ažurirati moj elektronički dnevnik kako bih znala
kada se trebam nakratko pojaviti osobno. Kada agent za prodaju nekretnina bude
potencijalnim kupcima pokazivao moju kuću, ja ću otići u grad i raditi u kafiću. Sumnjam da
razgledavanje traje dulje od sata.”

„Ti ćeš što?” Mel zvuči zaprepašteno, a onda shvati da ju je to potpuno šokiralo, jer nije u
tijeku sa svime onime što se događa.

„Ups! Oprosti, Mel. Jučer kada je Arran doputovao, oboje smo znali, odmah, da ćemo, što
god se dogodi, nas dvoje biti zajedno. Nije u pitanju bilo ako, nego kada. U tom je trenutku
sve planove koje je imao pokvarila njegova bivša, a kada sam ja napustila sve i odletjela
kući, nehotice sam je vratila u njegov život. Duga je to priča, no u ovom trenutku nije mi
pretjerano važno gdje živim. Novac koji ću dobiti prodajom kuće riješit će najveći od svih
problema. Ali ne mogu dopustiti da Arran zna što radim dok sve ne bude gotovo, jer bi me u
suprotnom spriječio.”

Začujem zloslutan udah zaprepaštenja.

„Radiš to bez njegova znanja? I na temelju pretpostavke da ćete jednoga dana ponovno biti
zajedno? Brie, jesi li ti potpuno sišla s uma? Znam da sam te poticala da kada dođe nastavite
ondje gdje ste stali, ali ja sam zaprepaštena.” Sat otkucava i zove me posao. Osim toga, to
nije nešto što mogu objasniti preko telefona.

„Vjerojatno, ali nije me briga. Samo trebam taj kontakt, ako ga imaš. A kada se svi
sastanemo uživo, jako ćeš paziti što govoriš, može?”

Čujem je kako tipka po tipkovnici i pročita mi ime i broj telefona.

„Naravno, neću reći ništa. Ali doista želim vrlo skoro upoznati Arrana, Brie.”

Zašto ljudi oko mene osjećaju da trebam zaštitu? Gotovo kao da sam to izgovorila naglas,
Mel odgovara.

„Kada netko, čiji je uobičajeni stil ponašanja takav da sve promišlja do u najsitnije detalje pa
prespava prije nego što krene naprijed, donese odluku naprečac, to je crvena zastava. Ovo
je ogromna promjena koja će sve izvrnuti naglavačke. U toj si kući bila jako sretna, Brie, i
ona je blizu tvoje obitelji i prijatelja. Osim toga, to je tvoja sigurnost za budućnost.”

Zastenjem u sebi. Nisam namjeravala izazvati paniku u Mel. „Osim toga, ovdje sam bila i
jako nesretna, Mel. A sav onaj očaj zbog Paula uopće nije bio zbog njega. Bila sam očajna jer
sam osjećala da mi u životu nešto nedostaje. Zapravo nisam živjela, samo sam preživljavala,
dan po dan. Sada sam odjednom, neočekivano, pronašla toga nekoga posebnog zbog kojeg
se osjećam potpunom. To i sve ostalo postavlja u perspektivu.”

„Odletjet ćeš natrag u Italiju i sve nas ostaviti ovdje?”

„Ne, Mel. Nikako. Ovo je moje zlatno jaje i sada želim osloboditi gotovinu, to je sve. Mogu
kupiti nešto za pola cijene ove kuće i još uvijek imati vrlo udoban dom. Ali to signalizira
početak doista velikih promjena, jer Arran i ja našu vezu guramo naprijed; ne mogu
zanijekati tu činjenicu. On velik dio godine živi u Italiji, ali nešto njegova posla odvija se
ovdje. No sve je to u budućnosti, a ja nikada ne bih na brzinu digla sidro i odjedrila,
ostavivši sve za sobom. Mislila sam da ćeš biti sretna zbog mene.”

Šuškanje papirnate maramice tjera me da se upitam je li se to ona rasplakala i srce mi

potone.

„Sretna sam zbog tebe, naravno da jesam. Ali mnogo je to novosti za preraditi, a nisam
očekivala da će se stvari početi događati tako brzo. Ne mogu vjerovati da činiš to za tipa
kojega još nisam ni upoznala. Bile smo kao sestre i nisam sigurna...” Glas joj zadrhti, a ja se
osjećam poput najveće kučke na svijetu.

„Ništa se neće promijeniti zauvijek i nepovratno, i ne odmah, osim činjenice da će Arran

odsjedati ovdje. Osim toga, ne misliš valjda da bih otišla i ostavila mamu samu dok se tako
skrbi o tati, nakon svega što se dogodilo, zar ne? A pred sobom imam hrpu posla koju
moram obaviti što brže mogu, pa ću doista biti prikovana za svoj radni stol. Zato trebam tog
osobnog pomoćnika.”

Pokušavam je razvedriti, ali onaj mali, dosadni osjećaj krivice koji me izjeda govori mi da je
moja budućnost s Arranom velika nepoznanica. Jedino što znam sa sigurnošću jest da ćemo
nas dvoje biti zajedno i da trebamo nekakvo rješenje koje je moguće provesti u djelo i koje
će funkcionirati.

Završim razgovor dogovorivši se da ćemo se sastati na objedu u mjesnom pubu, The

Farrier's Armsu, u petak navečer. Čini se da ju je to malo razvedrilo, ali ako je Mel tako
teško doživjela novosti, kako će onda, za ime svega, reagirati mama i tata?

Popodne moj telefon počne zvoniti i ja se bacim na njega. Dok radim, obično se ne javljam
na mobitel i kasnije u danu pregledam poruke, ali sada se nadam da će s druge strane veze
biti Arran.

„Hej, kako ide?” Iako još nije izgovorio ni riječ, samo činjenica što znam da je to on na
drugoj strani veze i udaljen manje od sat vremena tjera me da se široko nasmiješim.

„Dobro. Dan je bio produktivan. Završavamo u četiri i pitao sam se imaš li kakvih planova
za večeras, jer sam mislio kuhati za tebe.”

„Ti kuhaš?” Nisam željela zvučati tako iznenađeno.

„Naravno da kuham - zar to ne rade svi? Priznajem, neki ljudi to rade bolje od drugih.
Zapravo, mislim da sam prilično dobar kuhar.”
Trebala sam to pretpostaviti, s obzirom na to da je njegova kuhinja u vili dobro opremljena,
kao i njegova smočnica. Ovdje je tek jedan dan, a već otkrivam nove stvari o njemu i to je
pravi bonus, jer ja mrzim kuhanje.

„To bi bilo sjajno.”

„Jesi li alergična na još nešto osim glutena?” Hmm, usto je brižan kuhar.

„Ne. Nažalost, naginjem tome da pojedem sve što mi se stavi na tanjur, osim lignje. Zato
neka porcije budu male”, uputim ga.

Zahihoće se. „Današnju večer nisam želio pokvariti ni na koji način.”

Budući da je posvjedočio učincima moga trbuha koji kruli, od njega je mudro što je oprezan.

„O, nećeš. Samo se vrati ovamo, jer mi silno nedostaješ.”

„Da, šefice. A ne bi li ti trebala dovršavati to posljednje čitanje?”

Zastenjem naglas.

„I jesam, dok me ti nisi prekinuo. Imam još pet stranica i izgleda dobro.”

Začujem tiho stenjanje, ali zvuči potpuno drukčije od mojega.

„Bit ću tamo čim prije mogu. Ništa nije bolje od naporna dana na poslu nakon kojeg odeš
kući kuhati večeru svojoj ženi.“

Prasnem u smijeh. Pa, to se računa kao romantični trenutak. S novom odlučnošću uhvatim
se ukoštac s posljednjih nekoliko stranica i pritisnem tipku „šalji”. Bit će to uobičajeno
tjeskobno čekanje dok od Carrie ne dobijem prvu povratnu informaciju, ali osjećam da sam
toj priči donijela pravdu. Potom odem na kat uljepšati se za našu malu, ugodnu večeru
udvoje.
28
Osjećaji na najjače

Arran se vraća noseći dvije vrećice pune namirnica.

„Koliko ti to ljudi namjeravaš nahraniti? Mislila sam da ćemo večerati samo nas dvoje?”

„Ja zapravo ovdje ne poznajem nikoga drugoga, pa se bojim da si zaglavila sa mnom. Nisam
bio siguran što sve držiš u svojoj smočnici, stoga sam kupio sve što trebam i još nekoliko
stvarčica, impulzivno. Nikada nemoj kupovati dok si gladna.”

Slijedim ga u kuhinju; licem mi preleti čudan osmijeh koji biste mogli opisati i kao pomalo
podrugljiv. Arran odloži vrećice na pod i okrene se, pa krajičkom oka ugleda taj moj
osmijeh.

„Jesi li se ti to na trenutak nasmijala meni?”

Iskoračim naprijed, zagrlim ga oko struka i zagledam se u njegove oči. I on gleda u moje,
ispitivački, jedne obrve lagano podignute.

„Ne. Razmišljam o tome koliko je ovo nadnaravna situacija i kakva sam sretnica.”

Odmahne glavom. „Imaš sreće što si se spetljala s tipom koji u banci nema ni novčića, svojoj
bivšoj duguje prilično veliku svotu novca i posjeduje nekretninu koja vjerojatno debelo
premašuje sve ono što on za nju može dati? Ali, ah, zaboravio sam. Ta je žena spisateljica
ljubavnih romana, na čemu sam jako zahvalan.”

Nagne se prema meni poljubiti me u vrh nosa.

„Implicira li to da mene navodi moje srce, a ne glava? Je li to tako loše?”

Arran lagano zabaci glavu i namršti se razmišljajući o mojemu pitanju. „Osjećam se pomalo
krivim, iako sam bio iskren prema tebi. Život kojim živiš tako je smiren i ti u njega ne
pozivaš samo mene, nego i kaos koji me trenutačno okružuje. To je više od onoga na što bi
pristala većina žena. Ha! Kada se samo sjetim Harriet i njezine navike da ona uvijek mora
biti u prvom planu. Ti ne tražiš mnogo, Brie.”

Stojim jako blizu njemu i moj puls divlja. Prisilim se usredotočiti se i slušati ono što govori.
„Ne tražim mnogo jer ne postoji ništa što bih trebala tražiti. Sreća je stanje uma, a ti mene
činiš iznimno sretnom. Ne marim za probleme, ali ovoga sam poslijepodneva održala jedan
doista neugodan razgovor s Mel. Mislim da će biti bolje da nam oboma nalijem po čašu vina
prije nego što ti ispričam sve o tome.”

Arran se nagne, počne me ljubiti i oboje otežemo ne želeći prekinuti taj trenutak. A onda me
zvuk njegova želuca koji kruli natjera da se odmaknem i nasmijem.
„U redu, trebam hranu”, prizna. „Ti nalij vino, a ja krećem spravljati večeru.”

Dok trčkaram uokolo prikupljajući čaše i otvarajući bocu, to mi pruža priliku da uživam
uzbuđeno promatrajući kako skida svoju jaknu i vješa je u ormar u predsoblju. Zatim
zasuče rukave tik ispod lakta i priđe sudoperu oprati ruke.

Kliznem na jedan od barskih stolaca ispred kuhinjskog otoka i počnem ulijevati vino u čaše.
Teško mi je i na sekundu odlijepiti pogled od njega, jer ovo kao da je prizor iz jednog od
meni omiljenih filmova. Kada se okrene, nazdravimo jedno drugome i Arran kaže: „Za
romantičnu večeru udvoje.” Pogled mu je ispunjen mješavinom sreće i želje kada njegove
oči susretnu moje. Nešto u mojoj srži počne sjajiti, prilično ugodno.

„Ummmm...” Stanem, gledajući oko sebe kao da sam nešto izgubila.

„Što je?”

„Rekao si romantična. Gdje je cvijeće i bombonijera?”

„Doista? To bi bilo malo previše, ne bi li? Kupio sam organsku piletinu hranjenu
kukuruzom, iz uzgoja na otvorenome. Ništa osim najboljega, jer želio sam te zadiviti.”
Hmmm. Ne žalim se, ali možda bih morala Arrana osobno upoznati s nekima od meni
omiljenih filmova. Ako nikada nije gledao Zapravo ljubav ili Ja u ljubav vjerujem, to bi ga
iskustvo moglo itekako prosvijetliti i pružiti mu nekoliko nagovještaja o tome kako
izgledaju pravila romantičnog ponašanja.

„Onda, što se dogodilo s Mel?”

Prestanem sanjariti i usredotočim se.

„Daska za rezanje i noževi?” upita, slegnuvši ramenima. „Najgornja ladica, ispod otoka, a
noževi su u drvenom bloku, u smočnici. Mel se malo prepala. Misli da ću opet dignuti sidro i
odjedriti u Italiju.”

Arran prestane prtljati oko pećnice i, nakon što je odabrao nož, vrati se do otoka. Odande
zaškilji prema meni.

„Mogu razumjeti njezinu zabrinutost. Jedno je spoznaja da želimo biti zajedno, ali kako
ćemo, zaboga, sve to razriješiti, ja doista ne znam. Moj računovođa sada radi na tome,
istražuje koliko bi koštalo da na vilu stavim hipoteku. Rekao je da je druga mogućnost
iznajmiti je svake godine u vrhuncu sezone godišnjih odmora kako bi se pokrili troškovi tih
uplata. Naravno, to je sjajna ideja, ali to znači da tamo ne bih mogao držati tečajeve i da bih
morao i sam unajmiti mjesto na kojem ću živjeti kada ne budem imao posla ovdje
u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pa, to je barem moja prva pomisao. Onda sam se sjetio tebe.
Oprosti, nas. To mijenja sve.”
Otpijem gutljaj vina i odložim čašu na pult. Rastrgana sam: da mu kažem ili ne za moj mali
plan, ali prilično sam sigurna u to da bi me pokušao odgovoriti od toga. Ionako nemam
pojma koliko bi moglo potrajati dok ne nađem kupca, pa odlučim šutjeti.

„Pa, odsjedat ćeš ovdje, kod mene, naravno. Ako ti to rješenje odgovara i ako ti ne smeta
imati strance u svojoj vili kada ti nisi u njoj.”

Vidim mu na licu da mu je bolna i sama pomisao na to. To znači da vila više neće biti njegov
stalni dom. Pomislim na onu sjajnu zbirku gramofonskih ploča i knjižnicu. Ta kuća doista
nije opremljena za iznajmljivanje. Vjerojatno je tjeskoban i zbog spoznaje da je ondje sada
Harriet i pretvara se da je gazdarica kuće.

„Zanimljivo. Činiš isto ono što sam činila i ja. Život u paru traži određene prilagodbe. Što
god odlučili, morat će funkcionirati za nas oboje”, odgovori Arran.

Promatram kako sjecka dva luka kozjaka i počinje ljuštiti nekoliko češnjeva \/ \/ «1

češnjaka.

„O, razumijem što želiš reći. Možda smo obje predugo živjeli sami.” Razmijenimo turobne
polugrimase.

„Pa, ja, na primjer, nikada nisam razmišljao o tome da se ponovno oženim”, dometne.

Moja čaša puna vina na centimetar je od mojih usta i odjednom mi se ruka smrzne.

„Oženiš?” progutam teško.

Arran me pogleda i iznenađeno zabaci glavu.

„Jednostavno sam pretpostavio... hoću reći, na istoj smo stranici, nismo li?” Prestane
sjeckati i bez treptanja zagleda se u mene, kada ja pomalo drhtavom rukom spustim čašu.

E sada, kada ste napisali mnogo ljubavnih romana, jedan od glavnih prizora je prizor
prošnje. Ne znam bih li se trebala osjećati predivno uzbuđenom ili prevarenom, jer mi je
oduzet trenutak koji žene obično najduže pamte.

Gdje ste se nalazili kada te je zaprosio?

O, sjedila sam nasuprot njemu u kuhinji i promatrala ga kako sjecka češnjak.

Je li kleknuo na jedno koljeno?

Ne, ali je na trenutak prestao sjeckati.

Vidim da ga pomalo brine moja šutnja. Teško progutam kako bih raspršila taj čvor osjećaja
koji mi sjedi u grudima i toplo mu se nasmiješila. Muškarac kojeg volim želi se oženiti
mnome i to je sve što trebam znati.

„Možeš se kladiti da jesmo. Ali kako ćemo uskladiti tvoj život u Italiji, naš rad ovdje i
održavanje dviju kuća - mnogo je stvari o kojima trebamo razmisliti. A onda, iako se tata
dobro oporavlja, to mi je podsjetnik da ni jedno od njih dvoje ne postaje ništa mlađe.”

Opušteno izostavim činjenicu da me jako brine to hoću li se uspjeti jednostavno uklopiti u

njegov svijet. Naša su obiteljska zaleđa vrlo različita i bojim se da će me se zasititi, jer sam
prevelika provincijalka. Na mnoge sam načine živjela kao na pustom otoku, dok je on
odgojen u profinjenoj, akademskoj okolini punoj kulture i povlastica.

Arran ponovno počne sjeckati, naizgled zadovoljan mojim odgovorom. Još uvijek se pomalo
pitam jesam li poštena i iskrena, a onaj mi glasić u glavi neprestano ponavlja: Arran te je
upravo zamolio da se udaš za njega.

No onda ispadne da je to večer puna iznenađenja, jer objed pokaže da Arran ne samo što
zna kuhati - on je pravi chef. Pržene kapice sv. Jakova i salata prelivena acetom balsamicom,
nakon čega je uslijedila piletina u crvenom vinu, s prženim korijenskim povrćem, te
sladoled s pečenim breskvama. Sve predivno složeno na tanjuru i u dovoljno malim
porcijama kako bih sretno mogla uživati u svakom zalogaju. No iako je večera bila slasna,
ništa nije moglo nadmašiti onaj trenutak u kojem je Arran izgovorio one riječi i potpuno me
iznenadio. Srce mi se rastopilo kada su mi te riječi do kraja doprle do svijesti, ali moja
prvotna reakcija bila je da sam ostala bez daha i praktički bez riječi.

Jesu li te riječi bile išta manje čarobne zato što ih je izgovorio sjeckajući luk i češnjak? Ili
zato što ih je izgovorio u mojoj kuhinji, a ne pod nebom punim zvijezda - kao na primjer na
terasi u vili?

I znate li što? Zaključila sam da je ta prosidba bila savršena upravo takva kakva je bila.
Savršena, zato što ju je izgovorio nakon to malo vremena koje smo proveli kao par i
usprkos svom prvom, traumatičnom bračnom iskustvu, Arran se želi oženiti mnome. Nije
mi palo na pamet da bi se to moglo dogoditi; jednostavno sam pretpostavila da zbog svoga
negativnog iskustva neće željeti riskirati ponovno i svoju vezu s nekim učiniti opet
službenom. Zato, možda to nije bila velika raketa koja je odletjela nebu pod oblake i tamo
eksplodirala uz glasan tresak, privukavši opću pozornost. Bila je više nalik prskalici, nešto
što se nije događalo za ljubav publike, nego je bilo osobnije, bez pompe.

Ova beba koja se rodila na Valentinovo i koja je cijeli svoj život provela očarana svim
pravilima romantičnih gesta, večeras je naučila najvažniju lekciju. Kada osoba koju voliš
voli tebe bez ikakvih ograda i jednakom mjerom, onda znaš da će sve biti u redu, jer te
osobe imaju dobro srce. Takvu ljubav ne moraš zaogrtati romantičnim odijelom i to je
predivno. Možda zaleđe i odgoj ne znače baš toliko mnogo, kada promatrate veliku sliku
života. Cilj je života otvoriti um i proširiti si obzor. Možemo poučavati jedno drugo i čineći
to rasti zajedno.

Ali... ali... ja nikada neću biti ta vitka djevojka obrazovana u privatnom internatu koja se
dražesnom elegancijom penje na društvenoj ljestvici i u stanju je svojom pojavom zavladati
cijelom prostorijom punom ljudi. Ja sam samo ja. Što ako to nije dovoljno i što ako je Paul
bio u pravu i prozreo me? U svojoj biti, ja sam više djevojka za kuću nego za izlaske.

Dok me Arran slijedi na kat, stanem na pola puta i okrenem se. Ako dopustim da me sada
izjede moja nesigurnost, izgubit ću to jedino što sam ikada istinski željela. On priguši
zijevanje, ali zuri u mene s glupavim osmijehom na licu.

„Jesam li ti rekla koliko te volim, Arrane Jamiesone? Osvojio si moje srce i prije negoli sam
shvatila što se događa. Ispalo je da si ti iznenađenje stoljeća.”

Zagledam se u njega, a onaj je njegov glupavi osmijeh sve širi.

„Radije bih da mi pokažeš nego kažeš. Ali morat ćeš biti jako brza, jer sam se itekako
umorio od sveg tog kuhanja.” Prasnem u smijeh.

„Onda neću gubiti vrijeme. Bila bi šteta pokvariti ono što je za sada najsavršenija večer u
mojemu životu.”

„Drago mi je što si rekla ‘za sada'. Jer, ja imam planove.” Pokazalo se da nije baš toliko
umoran koliko je mislio da jest.

„Arrane, ovo su moja majka Wendi i moj tata George.”

„Drago mi je što sam vas upoznao.” Arranov je osmijeh topao, ali iza toga vidim koliko je
živčan. Istupi naprijed zagrliti moju mamu, a onda se povuče i mojemu ocu pruži ruku kako
bi se rukovao s njim.

Tata još uvijek izgleda prilično blijed i kada se napola okrene da ponovno sjedne u
naslonjač, Arran oklijeva, a onda ponovo ispruži ruku prema tati nudeći mu pomoć.

„Jeste li dobro, gospodine?”

„Molim te, zovi me George. Hvala, samo sam povremeno malo nestabilan na nogama. Imam
nizak tlak, što je dobro, ali ako prebrzo ustanem, počne mi se vrtjeti u glavi. No, što se tiče
srca, pokrpan sam. Onda, koliko ćeš dugo biti u Ujedinjenom Kraljevstvu, Arrane?”

Mama i ja živčano gledamo, znajući da taj prvi dojam u sebi nosi mnogo težine.

Arran sjedne na rub sofe pokraj tatina naslonjača, a ja sjednem uz njega. Mama se smjesti u
naslonjač nasuprot tati. Naravno da sam im ispričala ponešto o Arranu i mojemu izletu u
Italiju, ali s obzirom na sve što se dogodilo, tijekom proteklih nekoliko tjedana potpuno sam
izbjegavala razgovor na tu temu. Nisam ih željela uznemiriti ni na koji način.

„Imam otprilike šest tjedana posla ovdje, ali nadam se da ću produžiti svoj boravak i nakon
toga. Danas sam kao narator obradio drugi krug niza predavanja o civilizaciji stare Grčke.
To je posao za jednu malu produkcijsku kuću i vjerojatno će ga otkupiti Otvoreno
sveučilište.”

„Zvuči kao da ćeš imati mnogo posla. Imaš li obitelj ovdje?”

Bacim pogled prema Arranu, ali on je licem okrenut prema mojemu tati i ne mogu vidjeti
njegov izraz.

„Imam, ali nismo još ni izdaleka gotovi, bojim se. Nadam se da ću imati nekoliko
produktivnih sastanaka o nekolicini novih projekata koji su na redu za početak sljedeće
godine.”

Osjećam kako me nešto probada. To nije ono što je moj tata želio čuti - neće razumjeti zašto
Arran nije blizak sa svojom obitelji ni da to nije njegova krivica. Mama tjeskobno baci
pogled prema meni, a ja se ubacim razgovor povesti u drugom smjeru.

„Arran je bio blizak sa svojom bakom i djedom. Naslijedio je njihovu predivnu vilu u Italiji.
Jako bi vam se svidjela.”

Arran preuzme odatle. „Bila je pomalo zanemarena kada su je kupili, ali moj je djed imao
osjećaj za suvremeno i s jednim ju je arhitektom pretvorio u nešto doista posebno. Ja sam
uklonio stražnji zid kuhinje i blagovaonice i ugradio staklena vrata, ali osim toga sve je
drugo ostalo isto.”

„Dakle, u Italiji je tvoj stalni dom, nisi razmišljao o tome da se doseliš u Ujedinjeno
Kraljevstvo?” upita tata i pogleda prema mami, čiji je pogled prilijepljen uz Arranovo lice.

Arran izgleda kao da mu je pomalo neugodno. „Pa, svake godine provedem malo vremena u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Imao sam kuću i ovdje, ali prodana je, tijekom nagodbe u
brakorazvodnoj parnici s mojom bivšom ženom.” Ponovno se ubacim u razgovor, jer ovo
nipošto nije smjer u kojem bi trebao ići. Arranova je iskrenost ponekad kontraproduktivna;
predivna je to crta, ali postoji vrijeme i mjesto za sve, a ovo nije taj trenutak.

„Sjećaš se Arrana iz TV serija, je li tako, tata?”

Tata se lagano namršti, a onda se njegovo lice iznenada razvedri.

„Naravno. Fascinantne serije. Pitam se zašto ih nikada nisu reprizirali. Jako zanimljive,
doista.”
Upuste se u laganiji razgovor dok Arran priča o svome poslu i o tome kako je započela
njegova karijera. Mama i ja pobjegnemo u kuhinju.

„Što se tu zapravo događa, Brie? Nikada te još nisam vidjela tako napetu, a sudeći prema
izrazu tvoga lica svaki put kada uloviš Arranov pogled, ima tu još nečega što nam ne
govoriš. Sve je u redu, zar ne?”

Sjetim se Meline reakcije i to mi je upozorenje, ali ne mogu lagati.

„Ne, naravno da nije, mama; zapravo, upravo je suprotno.

Istina je da smo, prije nego što sam se vratila ovamo, Arran i ja znali da želimo biti zajedno.
To se jednostavno dogodilo, iznenada. Ali postoje prepreke.”

„Rekao ti je da se ne namjerava ponovno ženiti?” Mama me pogleda tjeskobno.

„Ne, a to meni ionako ne bi bilo važno. No duga je to priča, jer on još uvijek svojoj bivšoj
duguje udio u toj vili. To je nešto što treba riješiti prije negoli krenemo planirati našu
zajedničku budućnost. Arran ne potječe iz srdačne obitelji i znam da će to tebi i tati biti
teško razumjeti. Ali Arran je vrlo iskrena osoba i dobra je srca; neće lagati kako bi se spasio,
a oboje znamo da se ovo između nas jednostavno moralo dogoditi. Problem je samo u tome
što će biti potrebno uložiti malo napora kako bi sve funkcioniralo.”

Mama tiho uzdahne i priđe mi bliže kako bismo se zagrlile.

„Vidim da ste vas dvoje očarani jedno drugim, Brie. Sigurna sam da ni tati nisu promaknuli
ti signali i zbog toga je živčan. Nije mu ugodno i to je razumljivo. Koliko se od toga može
pripisati činjenici da zapravo ne poznaje Arrana i da je zaštitnički raspoložen prema tebi, ja
ne znam. Ni je li stvar u tome da se još uvijek oporavlja.”

„A što ti misliš o svemu tome?

„Pa, priča zvuči komplicirano i, da budem iskrena, to ne pomaže svježoj vezi. Naravno, i tata
i ja želimo više od svega da budeš sretna, pa se zato hajdemo najprije usredotočiti na to da
se međusobno bolje upoznamo. Sada uzmi taj poslužavnik i pođimo provjeriti igraju li dečki
poštenu igru. Tata danas nije baš najbolje raspoložen i u njegovim očima nitko nikada neće
biti dovoljno dobar za tebe, pa Arran pred sobom ima prilično zahtjevan zadatak.”

Kada se vratimo u dnevnu sobu, Arran podigne pogled prema meni i vidim da se muči.
Zvuči kao da ga tata peče na tihoj vatrici.

„... dakle, ništa od toga posla koji ti se nađe na putu nije zajamčeno? Sigurno je vrlo teško
kad nemaš redovit izvor prihoda.”
O, Bože, tata misli da Arran nema ni pošten posao. S obzirom na to da je naučenjak, samo
jedan od projekata koji preuzme može biti vrijedan godišnje zarade u mnogim drugim
profesijama.

„Kada se sastanemo sljedeći put pokazat ću ti neke od Arranovih udžbenika i romana, tata.
Upravo je napisao jedan od mladom vojniku koji je izgubio ruku u Drugom svjetskom ratu.
Čini se da će se za njega nadmetati tri izdavača, zamisli to!”

Arran se nalazi toliko daleko izvan svoje sigurne zone, da nagonski odvratim pogled,
osjećajući se potištenom. Tata barem sada izgleda lagano impresioniran i kima glavom.

„Pa, to su dobre vijesti. Ti si dobro uspjela u toj igri s pisanjem, zar ne, Brie?”

Nasmiješim se dobronamjerno, nadajući se da taj osmijeh ne izgleda poput grimase.

„Naravno, ne da mi da pročitam ni jednu od njezinih knjiga”, obavijesti on Arrana.

Mama Arranu pruži šalicu čaja i ja je ulovim kako mu se živčano smiješi, gotovo kao da mu
se ispričava. Tata zapravo ne zna ništa o Arranu, a Arran nije od onih koji bi hvalili sami
sebe. Tata vjerojatno pretpostavlja da je Arran odsjeo kod mene kako bi si uštedio trošak
boravka u hotelu. Morat ću posjesti mamu i tatu i sve im detaljno objasniti, ali za sada
moramo popiti čaj i maknuti se s te teme prije nego što nastane veća šteta.

Telefon mi počne zvoniti i krenem ga isključiti, a onda vidim da zove Carrie.

„Oprostite, bit će bolje da preuzmem ovaj poziv” Izađem iz dnevne sobe i odem u hodnik.

„Zdravo, Carrie, s rukopisom nema nikakvih problema, zar ne?”

„Ne, ali sjediš li?”

Noge mi se pretvore u žele. Nisam sigurna mogu li moji živci podnijeti loše novosti, nakon
ovoga katastrofalnog poslijepodneva. Okrenem se prema stubištu i spustim se na jednu
stubu.

„Da, sjedim.”

„Heidi Hoffman je upravo nazvala i pita jesam li svjesna činjenice da je onaj članak o tebi
prije dva sata objavljen na mrežnoj stranici Kraljica trača. Poslala mi je poveznicu i upravo
sam ti ga proslijedila. Ne znam što da kažem, Brie, osim da ću dati sve od sebe da ga
maknem otamo i sada se bacam na to. Čujemo se poslije.”

Članak?

Kada veza utihne, zagledam se na trenutak u mobitel dok mi misli jure. Otvorim tražilicu i
upišem naziv te mrežne stranice. Općenito je poznata po pokretanju glasina utemeljenih na
dvosmislenim informacijama ili nezgodnim fotografijama, i to nije stranica koju redovito
posjećujem. Na naslovnoj stranici ne vidim ništa; tamo je popis najčitanijih članaka. Čak su
i naslovi dovoljni da posumnjate u sadržaj, prije nego što ga pročitate! Ne vidim ništa o sebi,
pa otvorim Carrienu poruku i kliknem na poveznicu.

U hodniku se pojavi Arran.

„Rekao sam da se moramo vratiti kući, Brie, nadam se da je to... što nije u redu?”

Lice mi se snuždilo i ne mogu povjerovati u ono što gledam. Podignem zaslon da pokažem
Arranu.

„Što je...”

Fotka je očito snimljena na balkonu Arranove sobe, vjerojatno mobitelom. Oboje smo goli,
Arran leži na krevetu, a ja sam na njemu. Srećom, fotografija je lagano zamućena, no još se
uvijek mogu prepoznati osobe i očito je što radimo. Kladim se da je onaj koji je snimao, tko
god to bio, bio ljutit što nema mirniju ruku.

„Jeste li dobro vas dvoje?” Mamin glas začuje se preko Arranova ramena i kada se on
okrene, ona stavi ruku na usta.

„O, moj Bože! Je li to na internetu?”

O. Ovo je loše. Ovo je jako loše.

„Evo”, kaže Arran, sasvim smireno. „Rekao sam ti da izgledaš predivno i to je istina.”
29
Stvaramo vlastiti mjehurić

U svom sam životu proživjela neke neugodne i sramotne trenutke, ali ovo nadmašuje čak i
onaj dan kada su mi došli u intervenciju. Kada zatvorim vrata i naslonim se na njih, drhtim,
bez ikakve namjere da ih pustim ući. Nekako mislim da sam već bila dotaknula samo dno.
Kako sam se samo prevarila...

„Pa, mislim da ovaj dan pripada onima koje nećemo brzo zaboraviti.” Znam da opisujem
očigledno, ali užas svega toga preplavljuje me u okrutnim valovima.

Ležeći u tami pokrivača navučenih preko glave, znam da su iste riječi vjerojatno i na
Arranovu jeziku. Kakva katastrofalna večer!

„Izraz lica tvoje mame. Zauvijek mi se urezao u pamćenje. Još se nikada u životu nisam
osjećao tako, kao potpuna hulja.”

Cijela nas je večer traumatizirala i posljednji sat ležimo ovdje i razgovaramo ni o čemu
posebno.

„Sada ga više nema, je li tako? Hoću reći, zauvijek?”

Čvrsto stisnem oči i jauknem kada mi se u mislima pojavi ona fotografija.

„Da, da, nema je više”, uvjerim ga. Carrien posljednji poziv još mi odzvanja u ušima.

„Koliko je dugo bila na toj stranici?”

„Dva sata i četrdeset osam minuta.” Nisam dodala da je Carrie morala zaprijetiti sudskom
tužbom.

„Ne vjerujem, jednostavno ne mogu vjerovati. Što misliš, tko je snimio fotografiju?”

Nastavimo u tišini razmišljati o mogućim motivima i prilikama i pokušavamo zaključiti koji

bi od polaznika našega tečaja mogao biti sposoban za takvo što. Teško je povjerovati da bi
to mogao učiniti bilo tko od njih.

„Velika je stvar optužiti nekoga za to, nije li? Možda ćemo morati prihvatiti činjenicu da
nikada nećemo znati sa sigurnošću”, zaključuje naposljetku Arran. „Ne volim razmišljati o
tome da bi bilo tko od njih bio sposoban za to, znajući koliko će to neugodnosti izazvati.
Reci mi što je rekla Carrie; mislim da sam sada dovoljno smiren čuti to.”

Povučem malo pokrivač dolje da udahnem zrak; počinjem se osjećati pomalo

klaustrofobično. Odjednom, Arran se počne smijati i cijeli se krevet trese. Trenutak poslije
smijem se i ja.
„Ovo je užasno, nije li?” upitam, odmahujući glavom u nevjerici.

„Pa, Mel me još nije ni upoznala, a već je uznemirena, jer misli da ću te odvesti odavde. Tvoji
roditelji misle da sam nekakav siromašni ženskar koji ženu odbaci kada je se zasiti. Ali tek
nakon izdašne količine zadovoljavajućeg seksa, naravno, kao što se može zaključiti po
fotografijama. A kada to izađe van, tko će željeti uposliti akademika čije je bludničenje
postalo viralno, zahvaljujući nekakvom internetskom časopisu koji se bavi samo
skandalima? Ne može baš mnogo gore od toga.”

Nažalost, u pravu je.

„Carrie je rekla neka ne paničarimo. Proći će dan ili dva dok ne saznamo kakve će biti
posljedice. Sve ovisi o tome jesu li se tih fotki dočepali još negdje prije nego što je originalni
članak učitan. Ima jednog majstora za tehnologiju koji je sastavio računalni programčić
kojim će tijekom sljedeća dvadeset četiri sata snimati sve napise na društvenim mrežama i
internetu, pa će nas on izvještavati o tome kako se razvija ta priča.”

Arranova glava pojavi se iznad ruba pokrivača.

„Hoću reći, nije baš da smo pri vrhu popisa slavnih osoba, zar ne?”

S obzirom na to da je muškarac, Arran ne može do kraja shvatiti koliko sam patila zbog
postupaka trolova na društvenim mrežama. To je ismijavanje moje osobe utjecalo na moje
mentalno zdravlje, ali nisam izgubila na težini zbog komentara o veličini moga tijela i
njegovu obliku. Upotrebljavala sam hranu kao mehanizam za preživljavanje te traume i
nagonski sam znala da je to pogrešno i nezdravo. No bila je to faza kroz koju sam morala
proći kako bih se na drugoj strani pojavila motiviranija i s jasnom slikom osobe koja želim
biti.

Pitanje glasi: hoće li se kao pijavice prikrpati i na ovo i ponovno me početi omalovažavati i
ismijavati, hoću li ponovno upasti u tu pogubnu spiralu i izgubiti nadzor? Što ako je moje
samopoštovanje još uvijek krhko? Možda neću imati unutarnje snage othrvati se svemu
tome. Doista ne mogu podnijeti sada razmišljati o tome, ali moram mu dati do znanja da me
to brine. I nadati se da se to neće pokazati kao apsolutno najlošiji scenarij.

„Ne, ali moramo biti oprezni.” To je sočni komadić trača. Spisateljica vrućih, seksi romana
zatečena u krevetu s televizijskim voditeljem i povjesničarom u večeri punoj strasti. Dobro,
naslov nije glasio baš tako, ali bio je dovoljno blizu.

„Ti ne razmišljaš još uvijek o prošlosti, zar ne?” Izgleda iznenađeno.

„Ne, ne baš. Ali uspomene na to još nisu potpuno izblijedjele. Ono što sam shvatila jest da
neke navike prijeđu u ovisnost, a ja sam se našla u situaciji da nisam bila sretna, jer nisam
donosila ispravne odluke. Krivica za to bila je potpuno moja.”
Izgleda kao da mu je laknulo. „Dobro. Ljudi će te uvijek procjenjivati kada se nađeš pod
povećalom javnosti, ali ne moraš to uzimati k srcu, Brie.”

Telefon se oglasi kratkim zvukom ping, pa opet i još jednom u brzom slijedu. Oboje skočimo
na noge i ispružimo ruku vidjeti o čijem se mobitelu radi. Pokaže se da je Arranov.

„Grr.” Taj zvuk klizne između njegovih čvrsto stisnutih zuba i Arran izgleda kao da je lagano
poplavio.

„Što je?”

„Poruke je poslala Harriet, sve tri.”

Nevoljno mi pruži mobitel, a ja glasno uzviknem i ruka mi nagonski poleti prema ustima.

Ti kurvin sine! Zbog tebe sam ispala glupača!

Zaboravi na prijateljske pregovore i dobru volju, želim novac koji mi duguješ i nadam se da
ćeš izgubiti sve.

I, usput budi rečeno, poslala sam poveznicu tvojim roditeljima.

„Ma, nije valjda!”

Arran se nasloni na uzglavlje. „O, kladim se da jest! To je osveta u Harrietinu stilu.

Nagrabusili smo, Brie. Nemam pojma što ćemo sada.”

„Hajdemo pričekati do sutra i vidjeti što Carrie ima za reći.“

Posegnem prema Arranu i on stisne moju ruku.

„Ovo me uništava, jer ne želim da te ikada išta povrijedi. Priznat ću ti da isprva nisam sve
ovo shvaćao tako ozbiljno. No počinjem razumijevati implikacije koje to ima za tebe. Da
sam na toj fotografiji samo ja, ne bih previše mario. Mi smo odrasle osobe koje su pristale
na to i ono što činimo iza zatvorenih vrata samo je naša stvar i ničija više. Ako ikada saznam
tko je prodao tu fotografiju, tužit ću ga zbog uznemiravanja i psihičke boli i, da, znam da će
to biti još jedna stvar na popisu mojih promašaja. No, ponekad moraš uzvratiti
udarac, doslovno.”

Prošle smo večeri bili toliko sretni, a sada se čini kao da su se svi i sve urotili protiv nas. To
nije pošteno, svemire. To nije u redu.

„Hajdemo pretpostaviti najgore. Nakratko će internet biti užaren od pričanja o nama.

Ironija je u tome što je Carrie rekla kako bi moglo doći do velikog uzleta prodaje.

Kako će se to odraziti na tebe - to ne znamo, ali pretpostavimo da ćeš izgubiti nešto od

svoga prihoda. Hoćemo li živjeti pod oblakom ili ćemo napraviti plan akcije?” Zvučim
odlučno i možda je to jedini način da sa svime ovime izađemo na kraj: odbijam dopustiti da
me to povuče na dno.

Arran me pogleda krajnje usrdno. „Ali, nije li to gašenje požara? Prekasno je za

poduzimanje ikakvih preventivnih mjera.”

„Još je jednostavnije od toga. Ja volim svoju obitelj i prijatelje, volim svoj posao, ali ti i ja
imamo stvarnu priliku biti sretni zajedno. Ta fotografija nije procurila u javnost našom
krivicom i mi nismo učinili ništa loše. Ovu kuću stavljam na tržište zato što sjedim na više
od pola milijuna funti i, na kraju balade, to je samo imovina.”

„Opa! Čekaj malo. Ne prodaješ ovo mjesto zbog mene?” Povuče me za ruku i ja kliznem bliže
njemu.

„Ne, prodajem je zbog nas. Samo me poslušaj, molim te.” Odlučno ga promatram, dok on
odmahuje glavom u potpunoj nevjerici.

„Kupit ćemo nešto manje, ugodnu kućicu s dvije spavaće sobe i to će nam biti dovoljno za
život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prednost toga je što će tekući troškovi biti skromni, pa je s
ulagačkog stajališta to ispravan potez. Sutra ujutro doći će agent za kupoprodaju
nekretnina pogledati kuću i potvrditi tržišnu cijenu. Pretpostavljam da će nam u banci
ostati barem sto tisuća funti nakon što isplatimo Harriet.” “Ako kao par udružimo svoja
primanja, to znači da bismo i dalje trebali biti u stanju dići hipoteku, dati polog za kredit i
kupiti ovdje kućicu.”

Arran izgleda zaprepašteno. „I ti ćeš se udati za mene?”

Kleknem pokraj njega i zagrlim ga oko ramena.

„Da, udat ću se za tebe. Našu ćemo vezu učiniti službenom tijekom brzog, jeftinog i veselog
obreda u mjesnoj vijećnici. Bez gostiju - dovući ćemo samo s ceste dvoje stranaca da nam
budu svjedoci. Nikome nećemo reći za to dok im ne budemo u stanju pokazati da
postupamo ispravno. Kada se sretno skrasimo bez financijskih briga i kada budemo u
stanju bez problema živjeti na dvjema adresama, u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Italiji,
sigurna sam da će se svi priviknuti na tu ideju.”

Arran položi glavu na moju. „Ali, nije li to trebao biti najromantičniji dan u tvom životu? Bez
roditelja, bez Mel, bez Carrie... to se ne čini ispravnim. I kako da očekujem da ćeš se odreći
ovoga za vilu u kojoj ćeš biti odvojena od svih za koje mariš?”

„Bila sam na dovoljno vjenčanja kako bih mogla shvatiti da i najbolje isplaniran dan može
krenuti po zlu. Osim toga, čak i kada sve ispadne kako treba, neki od tih brakova ne potraju
dugo. Možda zato što, ako ne pripaziš, sva energija ode na planiranje vjenčanja, umjesto na
gradnju međusobnog odnosa. Sve što želim jest biti s tobom, Arrane. Ne marim za ostalo.
Ali želim da budemo financijski osigurani i da se na oba mjesta osjećamo jednako kao kod
kuće. Kada mama i tata vide kako usrećujemo jedno drugo, s dobrodošlicom će te prihvatiti
u našu obitelj, znam to.”

Arran uzme moju ruku i poljubi mi vrhove prstiju.

„Ti ne samo što si iznenađenje, ti si dašak svježega zraka, Brie. Ranije večeras pitao sam se
hoćeš li me napustiti, jer postao sam prava katastrofa. Ako je to ono što želiš i ako će te to
usrećiti, onda ćemo tako i učiniti. Nemam alternativni plan koji ti mogu ponuditi, iako bih
volio da ga imam. Ništa me ne bi usrećilo više od toga da sam sposoban riješiti sve
probleme koji nam stoje na putu, poput kakvoga izmišljenog junaka. Ali ja sam samo čovjek
i očito nemam sposobnosti koje bi barem izdaleka podsjećale na supermoći.”

Zagrlimo jedno drugo i nedugo potom ponovimo radnju koja je ovjekovječena onom
fotografijom. Moram reći da je ovoga puta bilo još bolje. Ima nečega vrlo senzualnog u tome
kada svijetu kažeš: „Dosta je, mi ćemo ovo provesti u djelo, pa će vam biti bolje da se
pomirite s time.” Pritom se osjećate moćno.

Skoro je jedan sat ujutro kada sam spremna za spavanje. Arran odmakne uvojak kose s
moga lica i nagne se prema meni da me poljubi posljednji put.

„Laku noć, moja skorašnja, buduća suprugo. Jednoga ću ti dana sve ovo nadoknaditi,
obećavam.”

Zinem odgovoriti mu, a onda čujem kako se njegovo disanje produbilo i zadovoljim se time
da promatram svoga muškarca kako mirno spava, sve dok i moje oči odbiju ostati
otvorenima. Problemima ćemo se pozabaviti zajedno, jednim po jednim, i naposljetku će svi
oko mene zavoljeti Arrana onoliko koliko ga volim ja. U njemu nema baš ničega što se ne bi
moglo voljeti!

Arran uništava svoju kajganu kao da ništa nije jeo tjedan dana. U idućih deset minuta mora
krenuti na posao ili će upasti u prometnu gužvu, a ja ga moram obavijestiti o rezultatima
svojega telefonskog razgovora s Carrie. Nazvala je dok se on tuširao i nije bila baš najbolje
raspoložena. Ton joj je bio prilično grub, ali prouzročili smo joj veliku glavobolju, pa je
zvučala umorno.

„Sat otkucava. Što je rekla Carrie?”

„Kaže da bi neko vrijeme mogla trajati grmljavina, ali čini se da nitko nije vidio tu
fotografiju. Tu i tamo bilo je spomena o tome na nekim forumima slavnih osoba za
čavrljanje. No, osim ako se ta fotografija ponovno ne pojavi, ništa ne možemo učiniti.”

Arran kimne glavom, punih usta. Po izrazu njegova lica vidim da je prihvatio situaciju.
„Kvaka je u tome što Heidi Hoffman iz Cosy Livinga želi ekskluzivni intervju za naslovnicu
na njihovoj mrežnoj stranici. Budući da je ona bila ta koja je upozorila Carrie čim je onaj
napis uočila na internetu, nemamo izbora. Što prije službena inačica toga događaja izađe
van, vjeruje Carrie, tim bolje. Curenje informacija ima svoju tajnovitost i upali samo ako
informacija već nije u javnosti.”

Arran proguta posljednji zalogaj hrane, odloži vilicu i odgurne tanjur brišući usta ubrusom.

„Slažem se, ali kako ćemo to izvesti? Ja sam na odlasku, a kada uđem u studio, ne smiju me
prekidati. Jučer smo, osim dviju kratkih stanki za kavu i krafne, radili sve vrijeme.” Carrie
sam objasnila situaciju u kojoj se nalazi Arran. “Smislile smo plan. Heidi i ja čut ćemo se
putem Skypea danas nedugo nakon devet ujutro kako bih joj dala punu priču iz svojega
kuta gledanja. Heidi ima informaciju o tome da je tvoj raspored zgusnut, ali tvoju stranu će
joj osigurati Carrie, navodeći tvoje riječi. Očekuj poziv dok budeš putovao prema Cardiffu, u
sljedećih pola sata. Vas se dvoje možete dogovoriti oko nečega prikladnoga.”

On kima glavom, naoko zadovoljan takvim dogovorom.

„A priča glasi - kako?”

Duboko uzdahnem i pogrbim se. „U biti, ljudi će čuti ono što žele. Upoznali smo se u tvojoj
prelijepoj vili na jezeru Garda i pod čarolijom romantike talijanskih jezera zaljubili se jedno
u drugo. Lopta je sada u Heidinim rukama i sigurna sam da u ovome trenutku iskopava sve
o tebi što može pronaći. Vjerojatno će se dotaknuti i teme tvoga razvoda. Naravno, mene
neće uvući u to, iako bi to mogla spomenuti u članku. Zamolit ću je da Harriet ne spominje
po imenu, ali nema jamstva da neće to učiniti. Ja ću se usredotočiti na iznenadnost cijele
priče i na to koliko smo nas dvoje sretni što smo zajedno, ali reći ću da smo oboje previše
zaposleni i da naši planovi za budućnost još uvijek lebde u zraku.”

Arran ustane s barskog stolca i odnese tanjur u sudoper. Kada se okrene i pogleda prema
meni, vidim da je tjeskoban.

„Čuj, nije da omalovažavam ovu situaciju, ali doista moram krenuti ili ću zakasniti. Ironično
je što sam predložio da stvorimo malo publiciteta o našoj vezi kako bismo priču skrenuli s
Paula Turnera. Sada žalim što nismo nastavili s time, jer bi na taj način onaj incident s
fotografijom imao manje učinka. Sigurna si da moramo tako postupiti, s obzirom na to da
sve činimo nakon što je mlijeko već proliveno?” Nagne se prema meni, poljubi me u vrati i
zagrli me.

„Jesam.“

„U redu. Učini što god misliš da je najbolje. Osjećam se loše zbog toga što te ostavljam da se
sama danas boriš s time, jer znam da imaš posla koliko i ja i da ti jutros dolazi agent za
nekretnine. Nazvat ću te čim budem imao priliku, ali to će možda biti tek rano poslijepodne.
Isuse, mirišeš tako dobro.”
Zaroni lice u moju kosu i udahne nekoliko puta; očito šampon djeluje u skladu s obećanjem
iz reklame.

Zagrli me još čvršće.

„Na trenutak me taj miris podsjetio na vilu. Na onaj miris u zraku kasno noću, kada s jezera
počne puhati povjetarac. Priznajem da sam zbog toga nakratko osjetio nostalgiju za
domom.”

Odjednom, i ja se osjećam jednako tako. Vila poziva i mene.

Kada ga ispratim mahanjem, pitam se kako ćemo se prilagoditi životu na dvjema vrlo
različitim lokacijama. Ljubav koju osjećam prema Arranu ispunjava me nepomućenim
optimizmom zbog kojeg vjerujem da možemo prevladati sve, ali život je pun nepoznanica. I
sasvim neočekivanih stvari.

Pitam se bih li trebala nazvati mamu, ali kažem si da se moram usredotočiti na pripreme za
intervju. Bit će to slično pričanju priče, priče koja će biti utemeljena na činjenicama, ali
nitko ne želi čitati o problemima, svi žele samo bajku.
30
U rukama nespretnjakovića

„Ah, dakle, to je tvoj mjesni pub. Vrlo zabavan i staromodan. Jako dugo nisam bio na
ovakvome mjestu. Veselim se što ću slistiti dobru kriglu mjesnog piva.”

Arran me slijedi i ja pokažem prema masivnoj, hrastovoj gredi pred nama.

„Pazi glavu, prilično je nisko. Mel je vjerojatno u jednom od separea.”

Hodnik koji vodi prema stražnjem dijelu puba, podalje od glavnog bara, popločan je
kamenim pločama i nije sasvim ravan. Bacim pogled preko ramena i vidim da se Arran,
svaki put prije nego što prođe ispod grede, mora malo sagnuti kako ne bi udario glavom.
Trbuh mi je uznemiren, jer polagano postajem živčana. Nemam pojma zna li Mel za ono što
se dogodilo jučer ni bih li trebala to spomenuti ili ne.

Uđemo u separe, koji je jedno od manjih područja za objedovanje. Unutra je samo pet
stolova i tri su već zauzeta. Bacim pogled prema Mel i Rossu koji sjede u dnu separea, u
kutu, jer ona nam maše kako bi privukla našu pozornost.

„Prihvati moju igru”, napola mu šapnem preko ramena. Nisam sigurna je li me Arran čuo,
ali ne želim reprizu jučerašnje večeri.

„Oprosti, malo kasnimo, dan je bio lud.” Moj je glas vedar i entuzijastičan dok se toplo
smiješim Rossu, a onda pričekam da Mel obiđe stol kako bismo se mogle zagrliti.

„Izgledaš dobro”, kaže, ali njezin pogled odmah klizne prema Arranu.

„Arrane, ovo je moja najbolja prijateljica Mel i oboje prvi put vidimo Rossa. Zdravo, Rosse,
drago mi je što sam te upoznala.” Stisnut je u kutu, ali ustane, a ja se nagnem preko stola
kako bih se rukovala s njim.

„Nema mnogo prostora, bojim se. Drago mi je što sam te upoznao, Brie.”

I on je jako visok i pitam se koji će od njih dvojice prvi zaboraviti sagnuti se kada budu
prolazili ispod onih niskih greda. Odmaknem se kako bi se Arran mogao nagnuti i rukovati
s Rossom koji je u njegovu smjeru ispružio ruku.

„Drago mi je, Rosse.”

Vidim da Mel i Arran nisu posve sigurni u to kako pozdraviti jedno drugo, ali Arran oklijeva
tek trenutak, a onda istupi ispred mene i zagrli je.

„Hej, Mel, drago mi je što smo se napokon upoznali. Oprosti zbog sveg onog ludila u
proteklih nekoliko tjedana. Nadamo se da ćemo sada malo usporiti.”
Pa, upoznavanje je prošlo bolje nego što sam se nadala. Dok se smještamo na svoja mjesta,
uputim Arranu ohrabrujući osmijeh.

Ross se drži prilično suzdržano, ali kada se počne u našem društvu osjećati ugodnije, malo
se opusti i razvedri.

Čim Arran dozna da je Ross grafički dizajner i da se razumije u tehnologiju, upuste se u

živahan razgovor. Mel i ja ne želimo se nadglasavati s njima, pa slušamo njihov razgovor i
uočimo mnogo kimanja glavom. No vidim da joj je sve teže suzdržati se od postavljanja svih
mogućih pitanja.

„Koliko ste vas dvoje zajedno?” upita Arran, osjećajući možda kako je vrijeme da i Mel
uključi u razgovor. Sada se bojim da će ona preuzeti glavnu riječ, skrenuti razgovor u
opasne vode i učiniti da se Arran osjeća neugodno.

„Malo dulje od mjesec dana, ali nekoliko smo tjedana čavrljali preko interneta prije nego što
smo se upoznali uživo. Preko Melina se lica, dok govori, prelije nagovještaj rumenila. Gleda
Arrana u oči, zbog čega osjetim olakšanje.

„Upoznali smo se preko jedne agencije za internetsko upoznavanje. Kada spoje par kako
treba, onda to naprave doista savršeno”, ubaci se vedro Ross i okrene se pogledati Mel.

Ono se rumenilo na Melinim obrazima produbi kada uzvrati pogled Rossu. Njih dvoje
trebaju pod hitno pronaći sobu i započeti s pravom zabavom!

„Mel je rekla da ste se vas dvoje upoznali u Italiji?” Ross pogleda izravno u Arrana. Na
trenutak se zapitam bih li se trebala ubaciti i odgovoriti na to pitanje, ali za sekundu sam
prespora.

„Tako je. Ono što je trebalo biti radni izlet pretvorilo se u nešto što nam je okrenulo život
naglavačke. Kada upoznaš pravu osobu, odmah toga postaneš svjestan, a mene je to jako
šokiralo. Još uvijek nisam do kraja došao k sebi.” Počne se smijati i pogleda prema meni.
Prije nego što sam dobila priliku zinuti, razgovor preuzima Mel.

„Pretpostavljam da je jezero Garda predivno mjesto i savršena pozornica za zaljubljivanje.

Kladim se da je nadahnuto mnoge praznične romanse. Ali kako ćete, za ime svega, uspjeti
održati svoju vezu, s obzirom na udaljenost koja vas dijeli?”

Arran posegne preko stola i zgrabi me za lijevu ruku, koja počiva u mojemu krilu. Čvrsto je
stisne i okrene se prema Mel.

„Nadamo se da će nam obitelj i prijatelji pomoći da to riješimo. To znači da će se svi morati

malo prilagoditi i ne želimo da se itko osjeti izostavljenim. Ja, nažalost, nisam blizak sa
svojom obitelji, pa ću Brie upoznavati sa svojim prijateljima i susjedima; sve su to ljudi koje
poznajem jako dugo, jer Italija je dio moga života još otkako sam bio dijete. Ovdje uglavnom
žive moji kolege s kojima radim, od kojih su mi neki postali prijatelji, jer se poznajemo
prilično dugo. Ali moja mreža nije čvrsta koliko je to Brieina i jedva čekam upoznati sve koji
imaju važnu ulogu u njezinu životu.”

Ah, srce mi je upravo preskočilo otkucaj.

„Kako je prošlo sinoć, pri upoznavanju Brieinih mame i tate?” Melino pitanje rezultira
neugodnom tišinom. Nemam izbora, moram se ubaciti.

„Oboje jedva čekaju bolje upoznati Arrana, ali tata nije sposoban za dulje posjete, jer se još
uvijek lako umara. Mislim da je jako napredovao u posljednjih nekoliko dana, otkako sam
ga posljednji put vidjela, ali još je uvijek jako blijed. Mama kaže da je njegov liječnik
preporučio polagano uvođenje u svakodnevni režim hodanja i sigurna sam da će svjež zrak
vratiti malo boje u njegovo lice.”

Mel shvati da to baš i nije bio pravi odgovor, ali ne ustraje više. Kada se posvetimo
jelovniku, spremni naručiti hranu, općenit razgovor postane malo opušteniji.

Obrok je slastan, oba muškarca uživaju u obilnim porcijama kakve se već poslužuju u pubu,
ali ja se svojim jelom samo igram, a Mel je na tanjuru ostavila priličnu količinu hrane.

Mnogo vremena provodim promatrajući Rossa i upijajući sve što izgovori. Ta njegova
samozatajnost govori mi da se trudi. Mel mu nagonski pomaže i mnogi odsječci razgovora u
kojem sudjeluje odvijaju se kao komunikacija između njih dvoje.

Osjetim veliko olakšanje kada vidim to njihovo međusobno oslanjanje jednoga na drugo, jer
Mel treba taj osjećaj da je potrebna. Usredotočeni su praktički samo jedno na drugo i
nekoliko puta ne mogu odoljeti a da se ne nasmiješim brzim, potajnim pogledima koje
razmjenjuju između sebe. U usporedbi s time, moja interakcija s Arranom otvorena je i vrlo
očita. Arran je osoba željna dodira i tu potrebu ne skriva; čak i ne shvaća da me
neprestano dodiruje, pa ja prakticiram nekoliko tehnika za izbjegavanje.

Na kraju vrlo ugodne večeri srdačno se pozdravimo i dok govorim Rossu koliko sam
uzbuđena i vesela što svoju najbolju prijateljicu vidim tako sretnu, Arran i Mel upustili su se
u kratak razgovor. Ne čini se da je na bilo koji način neugodan, i to je nešto, pretpostavljam.
Kada je zagrlim, šapnem joj na uho: „U pravu si, Ross je sjajan tip i drago mi je zbog tebe,
Mel.”

Odmaknemo se, a ona mi podari svoj uobičajen osmijeh. Današnja je večer prošla dobro -
pa, bolje od jučerašnje - i to je dobar početak. Ali, još je uvijek nismo osvojili do kraja.

Arran pokrene motor automobila da se odvezemo kući. „Žao mi je što sam se vratio kasno i
što smo morali toliko žuriti da stignemo ovamo. Njih se dvoje čine kao dobro usklađen par.
Misliš li da sam se svidio Mel?”
Mislim da će si uzeti vremena kako bi stvorila mišljenje o tome.

„Pa, nije bila onakva kakva je obično, ali nikada prije nismo bile na dvostrukom spoju.
Mislim da je bila zabrinuta, jer nije znala kako ću reagirati na Rossa. Lako je zaboraviti da
nas priroda našega posla izlaže situacijama u kojima često upoznajemo nove ljude. Ti još
više od mene, jer ja cijenim svoju osamu u koju se povučem kada pišem, i kada dođe
vrijeme da se pozabavim marketingom, ispočetka mi to bude teško. Jednako mi je kada
trebam izaći van i upoznati nove ljude.”

„Ross je dobro prošao. Jesi li primijetila da je, nakon upoznavanja, cijele večeri izbjegavao
razgovarati izravno s tobom? Mislim da možda u njemu imaš obožavatelja.”

Na trenutak zastanem. Hmmm.

„Pa, prema onome što kaže Mel, on je tip od vrlo romantičnih gesti i to je dio njegove
privlačnosti. Njezin bivši, Justin, uopće nije bio takav. Nakon što je živjela s varalicom, ne
znajući to, potreban joj je tip koji joj može pružiti tu vrstu podrške, uvjeriti je u to da je
njemu najvažnija. Njegova sramežljivost nije problem, jer se Mel prema njemu ponaša vrlo
zaštitnički. Pomislila sam da je to vrlo dirljivo. No sumnjam da je on jedan od mojih
čitatelja. Vjerojatnije je jedan od tvojih; pretpostavljam da čita nešto više maco.”

„Je li ovo seksistička primjedba? Mačo-muškarci ne mogu biti romantični? Siguran sam da
sam dorastao tom izazovu, ali možda bih trebao malo pripreme. No, kako god, je li ti Carrie
rekla te ne tako dobre vijesti?”

Okrenem glavu prema Arranu. Ne izgleda previše razočarano, pa ne može biti baš toliko
loše.

„Jedan od izdavača odustao je. Sada je to utrka samo dvaju konja.”

„Jesu li rekli zašto?”

Arran napravi grimasu. „Rekla je, čitajući između redaka, da su čuli za jučerašnji mali
fijasko i misle kako nije baš sav publicitet dobar. Što je pošteno. Rekla je da je zanimanje
preostalih dvaju izdavača snažno i da su sada u pitanju samo brojke. Činjenica da je i tvoje
ime dio sporazuma pokazala se kao ohrabrujuća i ona se nada da će se u sljedećih dan ili
dva moći odlučiti za najbolju ponudu.”

Pa, laknut će mi kada pregovori završe.

„Harriet je posebno neugodna - obrađuje moje roditelje. Dobio sam mail od oca u kojem
zahtijeva da više ne kontaktiram s njim, nakon mojega zaprepašćujućeg ponašanja.
Izvijestio me je da sam osramotio i njega i majku, koja će u ovim teškim vremenima stajati
na Harrietinoj strani.”
„Ne! Doista? Znam da je razvod bio problematičan, ali to nije bila tvoja krivica. Hoće li ti
Harriet prouzročiti mnogo problema na jezeru Garda?”

Arran slegne ramenima dok razmatra mogućnosti. „Postoji osoba ili dvije koje bi mogle
pasti na njezino izigravanje ugrožene stranke. No to su ljudi od one vrste kojoj je ovakvo
otkriće šokantno i neukusno, pa bi se ionako distancirali. Većina će se, mislim, pitati zašto
podiže toliko veliku prašinu zbog svega toga, kada smo ionako razvedeni. Čini se da se ne
namjerava dostojanstveno i mirno maknuti iz moga života, iako već nekoliko godina ne
živimo zajedno. Vjerojatno ću imati nešto prave potpore, ali čak ni njezini najbliži prijatelji
neće biti previše iznenađeni njezinim ponašanjem. Čini se da ona svoj život živi
varirajući između emocionalnih uspona i padova. Da budem iskren, ja nisam vrsta
muškarca koju bi ljudi povezali s takvim skandalom. Na neki način, mi smo žrtve i ta
će činjenica živcirati neke ljude, koji će se osjećati osobno pogođeni takvim napadom na
privatnost i željet će iskazati svoju solidarnost.”

„Osjećat ću se bolje kada se vratiš i bilo bi sjajno kada bih mogla ići s tobom, samo u kratak
posjet. Što misliš o tome?”

Arranov je pogled čvrsto prikovan uz cestu ispred, ali vidim da se smiješi, jer su se
promijenili obrisi njegova lica.

„Drago mi je da si to rekla. Znam da bi moglo zazvučati kao da te požurujem, ali kako bi bilo
da vidimo možemo li se vjenčati prije nego što se ovo putovanje privede svome kraju?
Možemo oboje odletjeti natrag i možda uzeti tjedan dana za sebe, kao neku vrstu medenog
mjeseca.”

„Ali, gdje bismo odsjeli? Nisi u poziciji izbaciti Harriet iz vile ”

Čak i ovako, promatrajući ga iz profila, vidim da mu se licem prelijeva širok osmijeh.

„Imam na umu jedno mjestašce koje bi bilo upravo savršeno. Jedan moj prijatelj ima
vikendicu, to jest stan, u Salou, s pogledom na jezero. Možemo organizirati malu kućnu
zabavu i vidjeti koji će se prijatelji pojaviti na njoj, a koji neće. Barem ćemo onda znati sa
sigurnošću u koga se možemo pouzdati i sve ćemo iznijeti na otvoreno. Bilo bi predivno
kada bih te mogao predstaviti kao svoju suprugu.”

„To nam ne ostavlja previše vremena, ali opet, nema baš previše toga za isplanirati, zar ne?
U redu. Ja sam za!”

„O...” Oklijeva nakratko. „Nisam to želio samo tako istresti pred tebe. Jednostavno sam samo
razmišljao naglas. Gledaj, znam da si zaposlena uvodeći u posao svoju novu osobnu
pomoćnicu, u vezi sa stanom i svime ostalim, pa kako bi bilo da ja sve dogovorim? Provjerit
ću s tobom prije nego što rezerviram bilo što, obećavam, ali tako ću se osjećati korisnim.
Siguran sam da će biti prilično mnogo papirologije za obaviti i obrazaca za ispuniti, pa se
mogu baciti na to. Možda ću morati malo produžiti svoj boravak ondje, ali bit će vrijedno
svrhe.”
Opušteno se zavalim na sjedalo. Nekako je lijepo što Arran želi obaviti sve to, a meni se
sviđa ideja o tome da se u Italiju vratim kao njegova supruga. Bit će teško tu tajnu sačuvati
ovdje, ali trebat će vremena da izgladim sve, a i nema smisla pretvarati se da će biti
drukčije. U nekom trenutku u budućnosti možemo organizirati veliku zabavu da
proslavimo svoj novi status s ljudima koji su nam najbliži. Ali tada će Arran već biti
prihvaćen dio moga života i nadam se da će svi biti sretni zbog nas.

Blistam zbog činjenice da ovo počinje sve više sličiti izmišljenoj priči. Zaljubljenost,
spoznala sam, mijenja naš pogled na sve. Arran i ja uspjet ćemo izvesti ono što smo naumili,
jer neuspjeh jednostavno ne dolazi u obzir!
31
Nova stvarnost

Pa, ovo nije Italija. Kiša nastavlja lijevati kao iz kabla sljedećih šest dana i sunce kao da se
potpuno predalo. No ja to jedva primjećujem dok provodim duge sate sjedeći ispred
zaslona računala, znajući da nemam izbora, osim biti što je moguće produktivnija dok
Arran nije ovdje. Jer, kada jest ovdje - pa, zaokupljeni smo drugim stvarima.

Intervju s Heidi prošao je onoliko dobro koliko je mogao, pretpostavljam, ali ni meni ni
Arranu nije bilo ugodno vidjeti svoja imena i detalje naše veze razvučene preko cijele
mrežne stranice. Nakon toga, na moj užas, njegov mi je otac preko moje mrežne stranice
poslao e-poruku - a to još nisam rekla Arranu. Rekao mi je da zbog mene nikada više neće
razgovarati sa svojim sinom i da obitelj ne želi imati nikakve veze s Arranom ni s nama kao
parom. Ono što me je doista povrijedilo jest kada je rekao da je moje iznenadno
pojavljivanje u Arranovu životu spriječilo pomirenje između njega i Harriet. Način na koji je
to formulirao jasno mi je dao do znanja da osjeća kako njegov sin zaslužuje bolje i da ću
požaliti što sam upecala Arrana. U jednom trenutku, upozorio me je, Arran će se probuditi i
shvatiti da je pogriješio, ali tada će biti prekasno.

Pročitala sam tu e-poruku, štrecnuvši se zbog gorčine i tona kojim su zračile te riječi na
zaslonu ispred mene. Na trenutak sam počela sumnjati u sebe. Jesam li doista lišila Arrana
prilike da počne ispočetka i pronađe sreću s Harriet? Je li osjećao ljutnju kakvu već osjećaju
ljudi nakon prekida, je li zbog toga izgubio ispravnu predodžbu o situaciji? Odjednom je u
meni nabujala ta nova snaga i odgovorila sam mu, znajući da ne bih trebala to činiti, ali
nisam si mogla pomoći.

Dragi gospodine Jamiesone!

Nikada se nismo upoznali i, pročitavši Vašu e-poruku, osjetila sam potrebu odgovoriti.

Arran je Vaš sin i zaslužujete znati što se doista događa, jer to je suprotno onome što ste
možda pročitali u novinama i na društvenim mrežama. Da su stvari između Arrana i
Harriet trebale funkcionirati, to bi se već dogodilo. Mislim da i sami to

znate i da ste zato poslali poruku, nadajući se da ćete u mene time usaditi sumnju.

Istina je da ja volim Vašega sina svim svojim srcem i ne postoji ništa što ne bih učinila za
njega. Da sam i na trenutak pomislila da u njegovu srcu postoji još bilo kakav osjećaj prema
Harriet, vjerujte mi da bih se okrenula i otišla, bez obzira na to koliko bi mi to možda bilo
bolno. Jer i ja želim da on ne žali ni za čime.

Ljubav prema nekome ne postavlja uvjete. Ljubav je nesebična. To znači da osobu koju
volite postavljate uvijek na prvo mjesto, jer želite da ta osoba bude sretna. Ja želim usrećiti
Arrana i učinit ću što god bude potrebno da postignem to.
Budem li te sreće postati majkom, nadam se da ću imati dovoljno razuma i bezuvjetne
ljubavi prema svojoj djeci kako bih im dopustila da žive svoj život - i da donose svoje
odluke. Voljet ću ih i podržavati bez obzira na to kamo ih odvede njihov životni put. I bit ću
tu za njih, pokupiti komadiće ako budu povrijeđeni i ako stvari pođu po zlu, jer ja sam
odrasla zaštićena, znajući da su moji roditelji uvijek tu za mene, bez obzira na sve. Uvijek i
zauvijek.

Svakim danom koji prođe, svakim danom u kojem moja obitelj i prijatelji vide koliko smo
Arran i ja sretni zajedno, njihova ljubav prema njemu raste. Ali ne možete naučiti prihvatiti
nekoga ako mu ne pružite priliku. Rastužuje me što Vi niste spremni iskazati meni tu
ljubaznost. Sve što znam jest da je Arran predivan čovjek i zajedno ćemo izgraditi predivnu
budućnost. Naša će vrata uvijek biti otvorena Vama i Vašoj supruzi, ako ikada budete željeli
uspostaviti kontakt s nama.

Srdačno,

Brie Middleton

Nekako, osjećala sam se bolje nakon što sam pritisnula tipku „šalji” i u jednom ću trenutku
pokazati Arranu sadržaj naše prepiske e-poštom. No, za sada, on je sretan i nakon naporna
radnoga dana vratit će se ovamo, zadovoljan što se može odmoriti i osjećati potpuno kao
kod kuće. Svake večeri mnogo vremena provodi na internetu planirajući naše vjenčanje, a ja
mu neprestano govorim da ne želim nikakvu strku.

Posljednje što nam treba jest još jedna fotografska katastrofa, ako nakon vjenčanja želimo
uspjeti u naumu da svoje stupanje u brak zadržimo u tajnosti. Arran me je sinoć upitao
zašto sam tako uporna u namjeri da sve učinim na taj način i trebalo mi je nekoliko minuta
da pronađem prave riječi.

„Da se ovo događa Mel, bila bih jako zabrinuta. Brzina kojom se sve dogodilo i problemi
koje moramo prevladati... pa, pokušala bih je odgovoriti od toga. Upozorila bih je na to da,
kada je veza dvoje ljudi još uvijek nova, ništa nije zajamčeno i najmudrije je pričekati i
vidjeti kako će se razvijati situacija.”

Arranovo je lice odražavalo činjenicu da je to mudar savjet.

„Ali to nismo mi, je li tako?” Zabljesnuo je prema meni osmijehom, ne mogavši skriti svoje
oduševljenje.

„Nismo. Jednom kada se vjenčamo, nitko nas više ne može odgovoriti od toga.”

Lagano je zabacio glavu, a onda se izraz njegova lica promijenio.

„Misliš da bi se to moglo dogoditi?” Osjećam da je njegovo mrštenje prožeto razočaranjem.

„Ne, naravno da ne bi, blesavko! Ali ne želim da osjećaj krivice pokvari moje veselje; a to bi
se dogodilo, jer bih se osjećala silno loše ignorirajući dobar savjet ljudi koji me samo
pokušavaju zaštititi, to jest zaštititi nas. Znaš da si se mojoj mami uspio uvući pod kožu, a
tata se čini ponosnim kada nas vidi zajedno. No za njih je sve ovo ipak malo prerano.
Dopustimo im prvo da se priviknu na misao o tome da nas dvoje živimo zajedno, jer još
uvijek imamo mnogo toga za riješiti. Ponekad se moraš povoditi za svojim srcem, a ja sam
čekala cijeloga svog života da to mogu izgovoriti na tako poseban način.”

Podignuo me u naručje i zavrtio oko sebe. Oči su mu bljesnule ljubavlju i srećom.

„Zabrinula si me na trenutak. Jednostavno ne želim da se osjećaš kao da ti je bilo što

oduzeto. Ali kada se stvari smire i kada konačno budemo mogli svima reći da smo službeno
muž i žena, imat ćemo najveću moguću proslavu, obećavam ti! No dobro, najveću koju ćemo
si moći priuštiti, htio sam reći.”

Pitala sam se je li ovo prigoda da mu kažem za e-poruku njegova oca, ali nisam željela
pokvariti ostatak naše zajedničke večeri. Osim toga, imala sam dobre vijesti koje sam željela
podijeliti s njim. Moja nova pomoćnica, Vivian, nazvala me je sredinom poslijepodneva i
rekla da je za subotu poslije podne organizirala dva razgledavanja moje kuće.

Arran i ja kucnuli smo se čašama vina i zagledali se preko njihovih rubova, poput dvoje
uzbuđene djece.

Priznajem, u početku sam smatrala da je procijenjena vrijednost kuće previsoka, ali

prihvatila sam savjet agenta i pretpostavljam da je bio u pravu, jer je u ovome trenutku
kuća oglašena samo putem interneta. Brošure još nisu ni otisnute! Čini se da sam, kada se
radi o ulaganju u nekretnine, odabrala pobjednika, no Arran nije svjestan toga da bismo
mogli imati više novca u vrču nego što smo očekivali. Ne želim ureći prodaju, pa je to još
jedna mala tajna koju držim za sebe. Dobro, dok ne dobijem ponudu - i prste držim
prekrižene, nadajući se da će se to dogoditi znatno ranije nego što smo oboje očekivali!

Dok posljednji dio moje ljubavne priče tek treba napisati, jutros sam zaključana u svoju
radnu sobu. Vivian je ovdje, nadgleda čistače koji će očistiti kuću tako da zablista i bude
spremna za sutrašnje razgledavanje. Arran i ja poslijepodne ćemo otići iz kuće na sat ili dva.
Rekao je da to neće biti problem, jer na umu ima jedan mali izlet.

Zaključila sam da se ponašam glupo kada mislim da bi završavanje ove priče moglo ureći
ono što se događa u stvarnom životu. Čitatelji i likovi zaslužuju svršetak vrijedan filmskog
platna. Svršetak koji će navesti ljude da osjete nadu i dignu ruke u zrak, jer život, kada je
dobar, može biti nevjerojatno lijep!

Ethan Turner osoba je dostojna junaka, ali izgubio se na svom životnom putu. Izzie Martin
žena je koja ga promijeni i spasi njegovo srce i dušu. U pričanje ove priče, otkako sam
upoznala Arrana, ulila sam sve svoje emocionalne uspone i padove. Sada je vrijeme da
Ethan pokaže Izzie kako je odabrala pravoga muškarca. On će istupiti i dokazati da može
biti taj snažni partner na kojeg se može osloniti, koji će biti njezina stijena, bez obzira na to
što im život u budućnosti baci na put.

Zahihoćem se u sebi počevši pisati o planovima za njihovo raskošno vjenčanje. To je

potpuno suprotno onome što se sada u stvarnom životu događa s Arranom i sa mnom.
Telefon mi zazvoni, a ja se još uvijek smiješim sama sebi kada uspostavim vezu.

„Zdravo, Mel.”

„Prekidam li te u nečemu? Zvučiš sretno.”

„Smijem se sama sa sobom, zapravo. Znaš koliko uživam kada dođem do one točke u priči,
na početak kraja. Sva ta moć nad mojim likovima i onim što se događa. To je omamljujuće i
zadovoljava moju dušu kada mogu ubaciti priličnu dozu neobuzdane romantike.”

Ona uzdiše. „Ne bi li to trebala biti neobuzdana strast?” Sada je moj red da uzdahnem. „Što
se dogodilo?”

„Pa, znaš koliko je Ross romantičan, što je uistinu sjajno, ali...”

Nastane neobična stanka.

„O, dakle, postaješ nestrpljiva iščekujući malo akcije?” Mel glasno zastenje.

„Brie! Nisam baš nestrpljiva, više sam tjeskobna. Hoću reći, što ako se to dogodi i pokaže se
da je katastrofa?”

Ista se pomisao motala i mojim mislima, jer ja poznajem Mel, a to nije razgovor u koji bi se
mogla upustiti s Rossom. Čitajući između redaka, a u tome sam stručnjakinja, trebali su se
prvi put baciti u krevet još prije nekoliko tjedana. Ali zvuči kao da su ih okolnosti omele u
tome i sada je vrijeme da organiziraju zajednički provedenu noć. To je posljednja
nepoznanica između njih.

„Znam da ti već neko vrijeme nisi plivala u tim vodama, ali što je s Rossom? Možda je živčan
i možda se zbog toga čini da vam neprestano nešto stoji na putu...”

„Živčan? Zar frajeri doista postanu živčani zbog seksa?” Vidite, upravo se zbog toga i
brinem. Očekivanja ljudi mogu biti nerealna ako povjeruju u sve što čuju ili pročitaju.
Naravno da i dečki postanu živčani! Priznajem, ne svi, ali što duže čekate, to se stvara više
pritiska.

„Ako je i njemu prošlo dosta vremena, možda ga treba malo ohrabriti. Oblikuj situaciju u
kojoj vas ništa neće ometati, kako bi se on osjećao opuštenim, pa pričekaj da vidiš što će se
dogoditi. Razmisli možda o tome da nekamo odete zajedno prespavati. Nema smisla brinuti
se o nečemu što će se dogoditi prirodno, samo po sebi, ako okolnosti budu ispravne.
Previše razmišljaš o tome i to je loše - ako nisi svjesna toga da si možda i ti dio toga
problema. Ako si zbog toga pod stresom, možda ćeš se i ti doimati živčanom. On te ne želi
razočarati, Mel, znaš to. Očito je da je taj tip jako zaljubljen u tebe.”

„Dakle, da odemo nekamo ili da ga pozovem da prespava kod mene, napojim ga vinom,
pripremim mu večeru i pustim svirati neku laganu glazbu?”

„Upravo tako. Sigurna sam da sam taj prizor već opisala, do u detalje, mnogo puta. Možda
ću baciti pogled i poslati ti najbolji primjer koji uspijem pronaći.” Počnem se smijati i Mel
mi se pridruži.

„Sve ću savjete primiti s velikom zahvalnošću. Samo odaberi neki koji neće biti previše
divlji, jer ja volim da je moje donje rublje malo više od sićušnih komada čipke koji ne
pokrivaju ništa. Nikada nisam mislila da ću ja biti ta koja će navaljivati oko seksa, jer mi se
sviđa činjenica da me ni na koji način ne pritišće, ali sada moram znati da to neće biti...
problem.”

Vjerujem da sam u pravu kada mislim da bi o njezinim neizgovorenim brigama Rossu

trebalo reći jasno i glasno a da Mel ne dozna za to.

„Nas dvije kao da smo zamijenile mjesta, Brie. Hoću reći, ti si provela mnogo vremena u
potrazi za svojim romantičnim junakom i suzdržavala si se, jer si željela da sve bude
savršeno. Znam da si prije bila razočarana, pa me je zato iznenadilo kako si se napuštenom
osjećala. Odjednom na tvoj put nabasa Arran i sve to odleti kroz prozor, jer vas ste dvoje
poput onih zečeva iz poslovice. Gdje sam ja pogriješila? Hoću reći, svaka žena želi vjerovati
u to da u svom partneru izaziva strast.”

U nevjerici odmahnem glavom.

„Prestani tražiti probleme koji ne postoje. Ako se ti opustiš u vezi s time, i on će.”

Kada odložim telefon, shvatim da je razgovor usmjerio moje misaone procese u malo
drukčijem smjeru kada govorimo o svršetku svoje priče. Odmah pomislim na ono kako
„seks prodaje priču” i shvatim, nakon razgovora s Mel, da je manje ponekad više. Kada
Ethan i Izzie međusobno otkriju svoja tijela, ne treba im ništa drugo, osim predati se jedno
drugome. Potpuno. Nepovratno. Zauvijek.

Mel je vrlo mudra. Ne znam zašto sam ja praktički od samoga početka veze s Arranom
osjećala da je sve baš onakvo kakvo treba biti. Usprkos mojoj istinskoj suzdržanosti prema
njemu, moji su nagoni sve to, s dobrim razlogom, potisnuli u stranu. On nije profinjena,
pjesnički nastrojena osoba, ali vrlo je pošten, praktičan i lako ga je zadovoljiti. Možda sam
velik dio svoga života provela sanjareći i pretpostavljam da moja karijera donekle ovisi o
toj mojoj kvaliteti. Arran me je naučio što je važno u životu, a to je ljubav dobra muškarca
koji tu ljubav ne uljepšava, jer to mu nije u prirodi. A marim li ja za to? Ne. Jer sam
ekstatično sretna.
Taj sjaj koji Arran pobuđuje u meni počne se pretakati u riječi na zaslonu preda mnom.
Toliko sam zaokupljena onim što se događa, da se iznenadim kada Vivian proviri kroz vrata
kako bi rekla „do viđenja”.

„Čišćenje je gotovo. Sve izgleda sjajno. Vratit ću se sutra poslije podne dočekati agenta.”

„Imaš li ključ?”

Kimne glavom. „Da. Uživajte u svom poslijepodnevu vani. Idete li na neko lijepo mjesto?”

Slegnem ramenima. „Nemam pojma. Arran kaže da je to iznenađenje.”

„Pa, držite prste prekrižene da prvi par koji dođe u razgledavanje ostane dugo i da drugi
par stigne prije nego što prvi ode. Ništa ne djeluje bolje od malo natjecanja, a tko ne bi želio
živjeti u ovoj prelijepoj kući?”

Vivian je tako mlada i živahna - podsjeća me na mene kada sam bila u ranim dvadesetima.

Čim ode, ja ponovno počnem tipkati i prije nego što sam se snašla začujem Arranov glas
kako se uzdiže stubama.

„Uzeo sam klopu za van!” vikne, bez sumnje hodajući prema kuhinji.

Prilično nevoljko završim rečenicu i spremim dokument prije nego što krenem u prizemlje.
Kažem „nevoljko”, jer se taj prvi prizor u spavaćoj sobi odvija iza zatvorenih vrata, a novo
poglavlje počinje od sljedećeg jutra. Sada ću ja biti u iščekivanju cijele te noći, do sutra rano
ujutro. Prikrast ću se svom računalu prije nego što se Arran probudi. Mogu razmišljati o
tome koliko god želim, ali događaji će se razotkriti tek kada moji prsti počnu letjeti po
tipkovnici. Do tada u meni postoji tjeskobna praznina - uvijek je isto kada dođem do
toga trenutka u priči. Brinem se da priču neću ispričati kako treba, a ova mi je jako važna.
Namijenjena je svim istinskim romantičarima.

„Opusti se, Brie”, kažem sebi naglas. „Sve će biti u redu.”

„Što će biti u redu?” Pojavi se Arran, nesumnjivo se pitajući što me je toliko dugo zadržalo.
„O, doznao sam tko je snimio onu našu fotografiju koja je procurila u javnost. Čini se da je
Rick Preston, onaj tip s prve radionice, uspio stvoriti malo besplatnog publiciteta za svoju
prvu knjigu. Znao sam da ću na kraju doznati o kome se radi. Sada ništa ne možemo učiniti
u vezi s tim, a preživjeli smo.”

„Jesmo.” Zurim u Arrana, lagano namrštena. „Rick je morao prići prilično blizu kako bi
snimio tu fotografiju i meni je to vrlo uznemirujuće. Pitam se koliko nas je dugo
promatrao?”

Arran tužno odmahuje glavom. „Bio je smješten u sobi pokraj moje, pa mu je bilo lako
preskočiti pregradu između dvaju balkona. No, većinu vremena provodili smo u tvojoj sobi,
pa se nadajmo da je snimanje te fotografije bio izdvojen, jednokratan slučaj. Sigurno je znao
da bih ga izbacio s tečaja da ga je uočilo ijedno od nas dvoje.”

Nagne se nad mene dok ja stojim i poljubi me. Dlanovima mi obujmi lice i upija svaku
njegovu značajku.

„Nedostajala si mi danas. Mislim, doista nedostajala. Hvala Bogu što je sutra subota i što
idemo na izlet.” Zvuči zadovoljan sobom.

„Hmmm... je li to nešto u čemu ću uživati?”

Malo se odmakne, mršteći se.

„Pa, pokazat ću ti mjesto za koje sam mislio da bi se na njemu mogla održati naša mala
ceremonija. Potom idemo u kupovinu. Ti ćeš odabrati moju odjeću za taj dan, a ja tvoju.”

Prasnem u smijeh, podignem ruku i pljesnem se po čelu.

„Što sam učinio?”

Rekla sam bez strke, ali nadala sam se da će u tome biti barem malo romantike. No, znate li
što? Ako nas Arran odvede kupiti kostime, pa završimo kao Ljepotica i Zvijer, doista mi to
nije važno.

„Vjeruj mi, neće biti tako loše. O, slušao sam audioinačicu tvoje knjige Čovjek koji može dok
sam putovao na posao i s posla kući. Tamo ima nekoliko iznenađenja, zapravo.”

Iskra u njegovu oku puna je potisnuta smijeha. Drago mi je što je spomenuo to, jer mi je
odjednom palo na pamet zašto je tako nestrpljiv vjenčati se. Kladim se da je njegovo
vjenčanje s Harriet bilo elegantan, ekstravagantan događaj. Nema sumnje da je koštalo na
tisuće funti i tu se njegov glas vjerojatno nije čuo zbog zahtjevne mladenke i njezine svite.
Ali, koliko god vjerojatno bilo savršeno, ipak je podbacilo.

Od skromnih početaka... i u tome smislu, oboje smo na istoj stranici.

32
Stigao je taj Veliki dan

Kako je samo turbulentan bio taj posljednji mjesec. Uzbudljivo je bilo prihvaćanje ponude u
gotovini za moju kuću, ali stvarnost je brzog i tako skorog iseljenja sve ostalo u našem umu
potisnulo u pozadinu. Arran, Vivian, Mel i ja radili smo neprekidno, u svakom slobodnom
trenutku, kako bismo sve organizirali.

Neobičan je bio trenutak kada smo sve spakirali i pohranili u spremište i kada sam
posljednji put stavila ključ u bravu. Mislila sam da ću osjećati tugu, ali umjesto toga
uzbuđena sam zbog onoga što tek treba uslijediti. Jednako tako, ekstatično sam sretna što
ću za otprilike jedan sat na svom bankovnom računu imati dovoljno novca koji ću moći
prebaciti Arranu, kako bi jednom zauvijek mogao isplatiti Harriet. No veliko je iznenađenje
da je novca ostalo dovoljno kako bismo mogli krenuti u lov na novu kuću. U redu, bit će to
prilično skroman iznos, ali barem ćemo imati bazu u Ujedinjenom Kraljevstvu. To će,
mislim, mamu, tatu i Mel učiniti mnogo sretnijima, kada saznaju što se zapravo događa.

Telefon mi zavibrira u džepu i ja ga izvučem van; smiješim se kada vidim da me zove mama.

„Kako ide, Brie? Jesi li skoro gotova u kući?”

„Doslovno sam upravo zaključala vrata.”

Odmah nastane stanka.

„Početak novog, zajedničkog života, dušo moja. Kako predivno i zasluženo. Tata i ja pitali
smo se bismo li vas mogli izvesti na ručak, znaš, da obilježimo početak te nove faze u vašem
životu.”

Želudac mi potone, jer mama nema pojma koliko je to istinito. Danas je dan kada ćemo
Arran i ja „svezati čvor”, no to je još uvijek tajna. Ironija je u tome što to nije trebala biti
tajna, jer su Arrana, u ovih nekoliko tjedana koliko živi kod mene, svi meni bliski zavoljeli.
Sve su se njihove brige otopile, jer mi smo savršen spoj i to svi oni jasno vide.

No, dovoljno je velik pothvat prihvatiti činjenicu da Arran i ja želimo biti zajedno i da ćemo
trebati mnogo financijski žonglirati kako bi se to ostvarilo. Dodati na sve to još i obavijest o
našem vjenčanju na brzinu, posve je nešto drugo. Trenutačno smo oboje iscrpljeni i takvo
nam je postupanje olakšalo život. Doista se nadam da će svi to razumjeti kada im objavimo
novost. Ali to će se dogoditi nakon što se sve slegne i nakon što se rasprše brige zbog života
u dvjema različitim zemljama. Zajedno ćemo se pobrinuti da takav život funkcionira i da svi
budu sretni. Pa, to je barem općenita ideja.

Arran u auto sprema posljednje sitnice i krećemo prema hotelu Holiday Inn pripremiti se.
Pogledam na svoj sat i vidim da vrijeme leti, a ne smijemo zakasniti.
„To je predivna ideja, hvala vam mnogo oboma, ali možda bismo to mogli obaviti sutra.
Današnji je dan pomalo... kaotičan. Volim te, čujemo se poslije.”

Arran hoda prema meni, izraza lica koji odaje oklijevanje.

„Sve u redu?”

„Da. To je bila mama, provjerava kako smo. Ja sam spremna.”

Arran ispruži ruku i uhvati moju pa se okrenemo posljednji put pogledati kuću.

„Osjećam se silno razočaranim i jadnim što si se odrekla ovoga zbog mene -zbog nas. To se
nije trebalo dogoditi, jer nije pošteno prema tebi. Da si se zaljubila u bilo koga drugoga...”

„Onda se ne bih udavala za čovjeka iz svojih snova, zar ne? Ne budi idiot. Ti si meni sve, a
ovo su samo cigle i žbuka. To je ionako oduvijek bilo samo dobro ulaganje. Osim toga, imam
malo iznenađenje. Voliš li lov na kuće? Novcem koji je preostao, možda uspijemo pronaći
udobnu kućicu u nekom tihom selu.”

„Hoćeš reći, nakon što ispišeš ček kojim ćeš namiriti moje dugove.” Izraz njegova lica
odražava sve njegove pomiješane osjećaje. Doista mu nije ugodno sve ovo i znam da sam ga
praktički natjerala na to.

„Da nije bilo činjenice da je zaigrala na kartu mojega ega, ne bi pao na Harrietino
manipulativno ponašanje. Moja je glupost omogućila da se to dogodi i osjećam se jako loše
zbog svega kroz što moraš proći zbog mene. Ti plaćaš zbog moje pogreške i užasno je to
činiti bilo kome.”

Ušutkam ga, zagrlim i čvrsto stisnem.

„Izgledam li kao da se brinem zbog toga?”

Prstom mi gurne bradu, zabaci moju glavu i zagleda mi se u oči.

„Ne. I zato si tako posebna dama. Ti ne tražiš ništa. No, za točno dva sata i trideset sedam
minuta bit ćeš suvlasnica Ville Monteverdi.”

Zinem i naglo udahnem. Kada sam žurno potpisala papire koje mi je pružio Arranov
odvjetnik, pretpostavila sam da je to predbračni ugovor kako bi se zaštitilo njegovo
vlasništvo vile. Nakon svega što mu je priredila Harriet, mislila sam da je to razumljiva
odluka i nikako ne bih željela da se ikada više osjeti toliko ranjivim.

„Ali ne bih potpisala da sam to znala. Nikada nisam željela da ovo ispadne trampa, Arrane.
Prodala sam svoju kuću zato što te volim i, kada smo nas dvoje u

pitanju, uvijek ćemo imati mjesto na kojem ćemo moći živjeti. Ali željela sam da osjetiš kako
je posljednja ostavština tvoga djeda ponovno sigurna u tvojim rukama. Meni to znači
mnogo, jer mrzim gledati te tako nemoćnog zbog nečega što ti toliko znači. To je bio moj
dar tebi.”

Ne mogu poreći osjećaj razočaranja koji buja u meni.

„Ljubav je dvostran proces, Brie. Ovo je moj dar tebi, a znao sam da bi, da sam ti to rekao
unaprijed, poderala te dokumente. Ono što želim reći jest to da znam da bi moj djed
razumio ako bih okrenuo leđa vili kako bih tebe mogao imati u svome životu. No znam i to
da je ta vila trebala biti naš dom i da bi se on veselio kada bi bilo tako.”

Grlimo se u tišini. Prekine nas moj telefon koji se odjednom probudio.

„Bit će bolje da preuzmeš taj poziv. Mislim da je to odvjetnik koji potvrđuje da je sve
riješeno. Osim toga, moramo se pojaviti na jednom vjenčanju. I to slučajno baš našem, ni
više ni manje!”

Prolazimo pokraj nekoliko matičnih ureda; ovaj je barem u staroj zgradi i odiše poviješću.
Rođenja, smrti i brakovi... život u svojoj srži.

Arran živčano korača naprijed-natrag. Ispružim ruku i uhvatim ga za njegovu kako bi stao,
a on se okrene i pogleda me u oči.

„Stoji li mi kravata ravno?” upita. Njegova mušičava lijeva obrva podigne se i natjera me na
osmijeh.

Podignem ruku malo je poravnati, ali on izgleda nevjerojatno dobro u svom tamnoplavom
odijelu sa snježnobijelom košuljom i plavom kravatom svezanom u savršen vindzorski
čvor. Odlučili smo replicirati odjeću koju su nosili Rose i Arthur na fotografiji koju
posjeduje Arran - no dobro, odlučili smo odjenuti se što je bilo moguće bliže tome. Moja je
haljina dužine do koljena načinjena od srebrnosive čipke, a ispod nje proteže se sloj
treperave svile. Jednostavno, ali elegantno.

Arran je zamolio ženu za recepcijskim pultom da nas na brzinu fotografira nakon što smo
snimili nekoliko selfieja. Kada smo se zagledali u fotografiju koju je snimila ta žena, oboje
smo ostali bez riječi. Na originalnoj se fotografiji isticao način na koji su blistale oči Arthura
i Rose. Zagledavši se u snimku na zaslonu Arranova mobitela, znali smo da smo uspjeli, jer
vidjeli smo upravo takav sjaj, ovjekovječen u tom nama posebnom trenutku.

„Izgledaš prelijepo, Brie, da mi je to oduzelo dah”, šapne mi Arran na uho.

Osjećam kako mi se obrazi oblijevaju vrućinom dok sekunde otkucavaju. Ljudi dolaze i
odlaze, ali mi smo jedini koji stojimo zajedno. Na drugoj strani čekaonice velika grupa ljudi
razgovara prilično glasno i pretpostavljam da čekaju na svoj red nakon nas. Svaki put kada
se vrata otvore još se jedna osoba pridruži tome društvu. Vidim da Arran zamišljeno gleda
prema njima. Dok promatra mladenku koja se smije zabačene glave, počinje se smiješiti.

Okrene se prema meni i nagne se kao da će reći nešto doista važno, ali umjesto toga
završimo vrteći se oko svoje osi, a onda začujemo kako je netko izgovorio njegovo ime, i to
vrlo glasno. Dvije žene žure prema nama i na trenutak se upitam je li Arran angažirao
nekoga da nam budu svjedoci. Pretpostavila sam da će matičar pozvati dvoje pripadnika
svoga osoblja kako bi nam bili svjedoci.

„Harriet? Što, za ime svega?...”

Boja se povuče iz Arranova lica. Naglo se okrene pogledati me, a na njegovu je licu užasnut
izraz od kojega mi se zgrči želudac. Stopala kao da su mi odjednom od olova i stojim
zamrznuta na mjestu.

„Hvala Bogu da nismo zakasnile.” Druga žena ljutito zuri u mene, a onda okrene glavu kao
da sam joj smrtno dosadna. „Da te Harriet nije dala slijediti, ne bismo te mogle spriječiti da
počiniš najveću pogrešku u svome životu. Jesi li ti sasvim izgubio razum?”

Dakle, ta elegantna, nestvarno vitka i prilično osorna žena bivša je gospođa Arrana
Jamiesona. Krajnje je zapanjujuća, predivna izgleda i ni jedna njezina vlas ne nalazi se tamo
gdje ne bi trebala biti. Pretpostavljam da je starija žena...

„Majko, to nije tvoj problem. A ti, Harriet... ti si me dala slijediti?” Arran zvuči zaprepašteno.
Ton njegova glasa malo je povišen i ljudi počinju gledati u našem smjeru.

„Pa, nakon što je tvoja djevojka odlučila ignorirati molbe tvoga oca, nismo imale drugu
mogućnost. Ne možeš nastaviti s ovim, Arrane, to je ludost. Vas dvoje nemate ništa
zajedničko, ali baš ništa. Jesi li pročitao ijedan od njezinih romana? Ta žena na sva usta
veliča seks, i to onaj koji gotovo graniči s pornografijom. Misli na svoju reputaciju.”

Ostala sam bez riječi: stojim i promatram prizor koji mi se čini nestvarnim.

Arranova se majka brzo ubacuje u razgovor. „Kako prikladno što je ta fotografija vas dvoje
procurila u javnost. Ne vidiš li kako te mudro upecala? A što se tiče ovog fijaska ovdje,
danas... pa, očito joj se žuri da s tobom sveže čvor prije nego što dobiješ priliku predomisliti
se. To je nepristojno i nepošteno na svim razinama, Arrane. Tvome je ocu previše neugodno
i previše je zaprepašten tvojim ponašanjem da bi nas dopratio ovamo. Bojao se scene koju
bi napravio. Što bi, za ime svega, mislio tvoj djed? Zar nemaš nimalo smisla za doličnost?”

Odstupim jedan korak i pritom nesvjesno ispustim Arranovu ruku, ali on kao da ne
primjećuje to. Zapravo, krene korak naprijed, a ja zateknem samu sebe kako zadržavam
dah. Sada svi gledaju prema nama i nad prostoriju se nadvila teška tišina.
„Zar vas dvije nemate ni mrvicu pristojnosti kada ste se pojavile ovako, nepozvane, kao da
imate prava miješati mi se u život? Gotov sam s hodanjem po jajima, neću više dopustiti da
me tjerate hodati cestom očaja.”

Arranova je majka zinula, ali iz njezinih usta nije izašla ni jedna riječ. Pogled u njezinim
očima hladan je i nemilosrdan. Harriet se, s druge strane, primaknuta bliže Arranu,
odjednom promijenivši držanje od suzdržanog u sućutno. Čak je ispružila ruku i položila je
na rukav njegova sakoa, lažno utješno. Čekaj malo -pa Arran nije budala. Ona je mudra, zna
kako dobiti ono što želi i učinit će sve da to postigne, bez ikakva oklijevanja. Nije imao
nikakve šanse.

„Ti znaš da ovo nije u redu, Arrane, i činiš to zbog potpuno pogrešnih razloga. Žao mi je što
je sve krenulo tako pogrešno između nas i to mi nije bila namjera, doista nije. Nataložila
sam mnogo ljutnje u sebi, jer sam osjećala da me ne postavljaš na prvo mjesto i tu sam
svoju frustraciju istresla na tebi. Sada razumijem da ti je tvoj posao važan i spremna sam
uzeti to u obzir. Žao mi je i želim da nas dvoje pokušamo ponovno.”

Neki od ljudi u prostoriji glasno uzdahnu, a meni se oči počnu puniti suzama. Arran izgleda
sasvim poraženo i ja se na nekoliko sekundi prestrašim, jer ne znam što će uslijediti.
Odjednom se otvore vrata i u čekaonicu uđe mlada žena s podloškom za papire u rukama.

„Gospodin Jamieson i gospođica Middleton?”

Sve se glave okrenu u njezinu smjeru, ali nitko ništa ne govori. Umjesto toga, pogled je
mojih očiju prilijepljen uz Arranovo lice. Izgleda ljutit i kada počne govoriti, riječi su mu
ljubazne, ali ton je oštar.

„U pravu si, Harriet, činimo ovo zbog sasvim pogrešnih razloga.” Na moj užas, okrene se
prema osobi koja još uvijek čeka da nas otprati hodnikom. „Žao mi je, ali ipak se nećemo
vjenčati danas.”

Niz obraz mi se skotrlja jedna samotna suza i ja teško progutam, prisilivši se da ne zajecam.
Licem Arranove majke širi se smiješak. Harriet s obožavanjem gleda u Arrana.

„Hvala ti, Harriet, što si me privela pameti. Očajnički se trudim izbjeći ponavljanje onoga što
smo imali ti i ja, jer sam glupo pristao na sve što si željela. Brie nije takva. Ona nije od onih
čudovišta koja se moraju udati po svaku cijenu - ona je žena koja me voli dovoljno da joj
nisu važni formalnosti i zamke. Zapravo, ako provjeriš stanje na svome bankovnom računu,
vidjet ćeš da je moj dug prema tebi isplaćen u potpunosti, ljubaznošću žene koja je spremna
odreći se praktički svega za što je radila, jer me voli.”

Okrene se prema meni dok ga Harriet i dalje promatra, ostavši bez riječi, a u jednom
trenutku onaj osmijeh nestane s lica njegove majke. Arran klekne na jedno koljeno i stisne
mi dlanove. Bacim pogled prema Harriet, nakratko, i vidim da je njezino lice izobličeno.
Usta su joj djelomično otvorena i nalik su poderotini na savršenoj porculanskoj koži. Obje
su užasnute.
„Brie, vrijeme je da ovo učinimo kako treba, jer to je ono što ti zaslužuješ. Možemo li
zaboraviti ono što je bilo ranije? Nadam se da ćeš mi oprostiti što sam te pokušao navesti
da se zadovoljiš nečim manje dobrim od najboljega, zbog prtljage koju teglim za sobom. To
je od sada za nas stvar prošlosti. Brie Middleton, hoćeš li mi ukazati veliku čast i postati
mojom suprugom? Ovoga ćemo puta organizirati propisnu ceremoniju vjenčanja. Članovi
tvoje obitelji i tvoji prijatelji iskazali su mi više poštovanja i ljubavi nego što sam ikada
doživio od svojih roditelja i sestre. Da nije bilo mojih bake, djeda i dadilje Hope, ne
bih uopće imao pojma o tome što je ljubav. Sve što su ikada željeli bilo je da ja
budem sretan, a ti me činiš sretnim na načine za koje nisam ni sanjao da postoje.”

Dok zuri odozdo u mene, osjetim kako mi noge klecaju. Arran se naglo uspravi i zagrli me, a
ja uspijem šapnuti „da” prije nego što se prostorija počne gubiti oko mene. Progutala ju je
siva magla.
33
Nazdravljanje gospodinu Arranu

Jamiesonu i njegovoj gospođi

Znala sam da će se svi zaljubiti u Villu Monteverdi čim stignu iz Ujedinjenog Kraljevstva na
našu talijansku proslavu. Dok su planovi za večerašnju veliku zabavu pod nadzorom, a
Elisabetta ravna ekipom iz La Pergole dok pripremaju stolove u velikom šatoru, znam da se
Arran i ja možemo opustiti.

Ovo je vrijeme za obitelj, napokon. Doista je poseban osjećaj dok kao par pozdravljamo
moju mamu, tatu, Mel, Rossa i Carrie u našem domu. Uspomene koje smo Arran i ja stvorili
ovdje prije našega vjenčanja u Ujedinjenom Kraljevstvu učinile su da se osjećam kao dio
povijesti ovoga mjesta. Naposljetku, bio je to vrtlog osjećaja koje smo proživljavali oboje, s
obzirom na situaciju. Ali kada sam se nakon vjenčanja vratila ovamo, doista sam osjetila da
sam došla kući. Nikada nisam ni sanjala da ću biti u stanju izgovoriti to.

Dok Arran i ja stojimo na terasi i promatramo užurbanu aktivnost svuda oko nas, svoju
sreću ne moramo izražavati riječima.

Činjenica da će mama i tata biti ovdje cijeli mjesec doista će potaknuti tatin oporavak, jer
sada se više osjeća kao ona osoba od nekad. Ranije je Arran, prilično ponosno, objavio da je
složio jedan plan.

„Doista?” upitala sam, jer znam da imamo mnogo posla. Pogledao me i mahnuo prstom.

„Znam na što misliš, ali trebat će se samo malo bolje pozabaviti rokovima izvedbe.”

Bila sam zadivljena, a vidjela sam da su zadivljeni i mama i tata.

„Pa, ne želimo te dodatno opterećivati, Arrane. Možemo...”

U tom je trenutku prekinuo moju mamu. „Sve je već organizirano.”

To je pobudilo moje zanimanje i osjetila sam se uzbuđenom zbog njegova entuzijazma. „Ma
daj, Arrane, moraš nam sada reći o čemu se radi.”

Pretvarao se da razmišlja o tome, ali vidjela sam da umire od želje podijeliti novosti s nama.

„Kao prvo, idemo na izlet u Veneciju. Ondje ćemo i prenoćiti, u predivnom Aqua Palaceu,
dizajnerskom hotelu u četvrti Castello. Vratit ćemo se kući pa nakon pet dana posjetiti
obližnji gradić Malcesine. Tamo ćemo se žičarom odvesti na sljeme planinskog lanca pod
nazivom Monte Baldo.”
„Žičarom?” Po tonu je mojega glasa odmah shvatio da to meni ne bi bila prva mogućnost
prijevoza.

„Bit ćeš dobro”, prekorio me. „Uspinje se vrlo polagano, jer se okreće oko svoje osi za punih
360 stupnjeva kako bismo imali puni panoramski pogled.”

Ma sjajno. Uspinje se i okreće. Dvostruki nalet straha za mene, jer moj osjetljivi želudac
mrzi iznenadno kretanje.

„Organizirao sam i auto s vozačem za nekoliko poludnevnih izleta u pratnji vodiča, za

vrijeme dok ćemo ti i ja raditi. O, i isplanirao sam još jedan poseban, mali večernji izlet, jer
rekla si da ja u srcu nisam romantičar, Brie.”

Dobacio mi je brz pogled, a ja sam pokušavala ignorirati činjenicu da se mama i tata jako
trude ne prasnuti u smijeh. Zlovoljno sam podignula obrve. Već smo davno izašli iz te faze.

„Svi ćemo u predvečerje otići u vožnju oko jezera, krenuvši iz Sirmionea. Jezero je čarobno
u ovo doba godine i pogled će vam oduzeti dah. Dok se večernji zrak ovija oko vas, zvuk
vode čiji valići nježno zapljuskuju obalu bit će nešto što ćete pamtiti zauvijek, obećavam
vam.”

Bila sam dirnuta; svi smo bili ganuti. Arran je toliko jako želio prigrliti moje roditelje i
učiniti da se ovdje osjećaju kao kod kuće, da je to bilo dirljivo. I ljubazno. I brižno. Poželjela
sam ga obasuti poljupcima, ali uspjela sam se suzdržati. Na neko kraće vrijeme.

Što se tiče Mel i Rossa, pa, oni su blistali sjajem zaljubljenih osoba i znam da neće proći još
mnogo vremena prije nego što Mel počne kupovati sve te časopise za mladenke,
pripremajući se za svoj veliki dan.

Tu je, zatim, i Carrie. Dakle, ona je zvijezda. Uspješno je ispregovarala unosan ugovor za
Arrana, za dvije knjige o Arthuru i Rose. Nije se tu toliko radilo o novcu, koliko o tome da je
stekao osjećaj postignuća i o činjenici da će naša suradnja na tom drugom romanu,
nastavku prvoga, biti bonus. To je priča koja njemu mnogo znači i koja zaslužuje da je
podijeli sa svijetom.

Ali, najbolje su novosti glasile da se jedan filmski producent zaljubio u priču o Arthuru i
Rose. Nas ćemo dvoje zajedno svijetu pokazati ljubav toliko snažnu, da će nadjačati sve
ostale ljubavne priče. Upravo treba početi odabir glumaca za taj film i to su uzbudljivi
trenuci, jer će nastavak te ljubavne priče na police knjižara stići u isto vrijeme kada i film u
kinematografe. Zajedno ćemo stvoriti nešto posebno i oboje to znamo. Stvorit ćemo priču
koja je simbolična na toliko različitih načina, priču koja će sve nas podsjetiti na to da ne
postoji ništa snažnije od povezanosti izazvane iskrenom ljubavlju.

Kada se vratim u Ujedinjeno Kraljevstvo, otići ću na produženu turneju potpisivanja knjige

kako bih zadovoljila Carrie i izdavača, a onda ću početi prvu rundu uređivanja svojega
idućeg romana punog vruće romantike. U međuvremenu, napisala sam jednu ljubavnu
priču. Slučajno se dogodilo da je to priča o Arranu i meni i, jednako slučajno, u njoj ima
seksa. Mnogo seksa, pokazalo se, jer kada sam pročitala prvi nacrt, shvatila sam da sam
napisala zamišljenu inačicu naše ljubavne priče. To je zapravo pomalo bajka, ali onda
sam shvatila da je prava inačica jednako tako prava pravcata bajka. Željela sam joj odati
počast koju zaslužuje, jer je to, iako nije potpuno biografska, priča o nečemu što sam
naučila na tome putovanju i to sam željela podijeliti sa svijetom.

Romansa se javlja u svim oblicima. Ono što je mene oduševilo jest da ta priča ima neke od
najdirljivijih i najnježnijih trenutaka koji će otopiti srce svakoga pravog romantičara. Ti
dirljivi prizori nisu moji, nego Arranovi. U njima je glavni sudionik muškarac kojega sam u
jednom trenutku optužila da u sebi nema ni trunku romantike.

Ponekad junak ne dojaše na bijelom konju niti vam pokuca na vrata naručja punog cvijeća.
On vas često nasmije kada se najmanje nadate tome - kao kada zurite u fotografiju na
internetu na kojoj ste oboje nagi, a vaša vam se majka odjednom nađe iza leđa. A onda on
objavi, sasvim hrabro i ponosno, da ste prelijepi. Ili kada stojite u čekaonici matičnog ureda,
među potpunim strancima. A on klekne na jedno koljeno i zamoli me da se udam za njega -
što zapravo prvi put nije učinio - pred svojom bivšom suprugom i svojom iritantnom
majkom, i učini to iskreno, od srca. Mogao ih je jednako tako otpraviti i nastaviti s
našom neuzbudljivom, suhoparnom, službenom ceremonijom.

Antonio maše, privlači Arranovu pozornost.

„Mislim da bih trebao ponuditi svoju pomoć pri postavljanju stolova s pićem. Zašto ti ne bi
Carrie pokazala knjižnicu?”

Bacim pogled prijeko i vidim je kako stoji sama, promatrajući sve oko sebe, a i jedina je koja
u ruci ne drži nikakvo piće.

Zagledam se gore u Arrana: on rukom klizne oko moga struka i nježno me stisne. „Volim te,
gospođo Jamieson. Hvala ti.”

Pogledam ga, zbunjena. „Na čemu?”

„Na svemu. Na tome što si takva kakva jesi, na tome što toliko mariš za stvari koje jesu
bitne i ne osvrćeš se na one koje nisu.”

Oboje znamo o čemu govori; ja možda nisam prva gospođa gospodina Arrana Jamiesona, ali
sam posljednja. A što se tiče druge gospođe Jamieson, njegove majke, pa, znam da će, kada
bude spreman za to, svojoj majci i ocu pružiti drugu priliku. Hoće li oni prihvatiti tu
maslinovu grančicu - tko zna, no važno je to da je njegovo srce spremno oprostiti, jer ljubav
i mržnja ne znaju skladno hodati jedno uz drugo.

Podigne moju ruku kako bi mi poljubio vrške prstiju, a onda krene prema elegantnom,
velikom šatoru. Ja uzmem dvije čaše vina pa se uputim prema Carrie.
Moj najnoviji roman, Priča o nama: putovanje prema ljubavi, munjevitom brzinom juri
prema vrhu ljestvice najčitanijih knjiga i to obećava da će moju karijeru odvesti u novom
pravcu. Bit će to prije pedeset nijansi sreće nego pedeset nijansi sive. Čini se da sve veći
broj ljudi želi čitati priče zbog kojih će se osjećati dobro, priče koje u sebi sadržavaju i
poneku moralnu pouku. Naravno, novinari neprestano govore da je taj roman napola
autobiografski, što i jest, ali ja to ne priznajem. Kada sam prvi put vidjela te riječi kako zure
u mene, bila sam užasnuta. Potom je Arran sve to za mene postavio u perspektivu.

„U tome romanu ne postoji ni jedna jedina stvar koju bih želio promijeniti. Nema sramote u
tome da nekoga voliš toliko potpuno, mentalno i fizički.”

Zakolutala sam očima. „Lako je tebi to reći, kada na internetu svako malo ne iskače tvoja
gola stražnjica.”

Smiješak koji mi je podario bio je nestašan i zločest. „Da, ali izgledaš dobro, pa nemoj
kvariti ugođaj. Naporno si radila kako bi pobijedila svoje demone i odlučila si prigrliti
zdraviji stil života. U redu, gubitak tjelesne težine bio je nuspojava toga procesa, ali i dalje je
to nešto što si ti ostvarila. Priča je ukusna, Brie, i kada ti bude osamdeset godina, kladim se
da ćeš, kada se sjetiš toga trenutka, iz njega crpiti novo uzbuđenje i veselje. Znam da će to
sa mnom uvijek biti slučaj.”

Eto, zato ja njega volim. Ali neću zamoliti Arrana da pročita moj sljedeći vrući, seksi
ljubavni roman, čija je radnja smještana u talijansku vilu na obroncima brda, s pogledom na
jezero. Mislim da baš ne bi bio pretjerano sretan kada bi vidio da je junak te priče Talijan i
da nevjerojatno podsjeća na Antonija iz La Pergole. Dobro, ljudi vole ljubav, ali knjige i dalje
prodaje seks. Kao što sam otkrila, volim dobiti svoj kolač i pojesti ga. U razumnim
količinama, razumije se.
34
Iza svakog ugla, novo iznenađenje

„Službeno je vrijeme za popiti čašu vina, a na ovoj čaši piše tvoje ime. Duboko si zamišljena.
Je li sve u redu?”

Carrie se smiješi i sa zahvalnošću od mene uzima čašu.

„Savršeno. Pogled je nevjerojatan i teško je pojmiti da je ovo sada tvoj dom. Tko bi mogao
izdržati stajati ovdje i ostati ravnodušan na svu ovu ljepotu okoliša? Više je nego lijep.”

Danas puše nježan povjetarac i cijela površina jezera kao da treperi i blista, nalik na komad
svile što ga nabire lahor.

„Jednostavno je tirkizno, nasuprot jarkoplavoj nijansi neba, koje kao da je puno različaka”,
kaže Carrie. „Gotovo da je preraskošno a da bi izgledalo stvarno, ako razumiješ što želim
reći. Poput slike na kojoj zapravo želiš malo zamrljati boje, jer voda ne može izgledati tako
neprirodno ni toliko bistro, da bude nalik tekućem kristalu.”

Zagledamo se prema jezeru i iza njega, u daljinu. Moram se suglasiti s njom. Podignuvši
ruku, pokažem prema desnoj strani.

„Vidiš li varijaciju boje dok se voda ljeska oko jugoistočnog dijela jezera, tamo dolje? Zatim,
dok se prikrada sjeveru, odraz planinskoga lanca baca tamniju sjenu, zbog čega izgleda
gotovo plitko duž toga ruba. Ali nije plitko, zapravo je tamo vrlo duboko, kaže Arran.”

Carrie preusmjeri svoj pogled.

„Dubina jezera varira dramatično i ponekad to utječe na promjenu boje. U drugim

slučajevima, za to je odgovorna struja, naravno. Dok pogledom pratiš cijelu dužinu obale,
možeš uočiti neke od špilja i plaža između tih planinskih nazubljenih stijena. A onda tamo
daleko, sve što vidiš boja je i oblik, i ta blijedoljubičasta izmaglica koja se javlja u ovo doba
dana. Mogla bih stajati ovdje neprestano i uvijek uočiti nešto novo”, priznam.

„Arran je ovdje provodio svoje praznike dok je bio dijete?”

Kimnem glavom. „Da, otkako je bio mlađi tinejdžer. Ovo je bilo njegovo utočište, njegov
komadić raja. Dok je boravio ovdje, nije trpio nikakav pritisak. Bilo mu je dopušteno biti
onakav kakav jest, nitko ga nije procjenjivao niti ga je tjerao da nešto učini bolje. Svako
dijete zaslužuje takvo postupanje prema njemu, a to nema nikakve veze s bogatstvom ni s
povlasticama. Njega su njegovi djed i baka voljeli baš takvog kakav je bio i dopuštali mu da
se prirodno razvija. On je bio znatiželjan, mlad čovjek, priznao je, i ja to mogu zamisliti.”
Od samoga je početka bilo očito da Carrie kao da je oduvijek shvaćala Arrana. Ona je sama
tvrd orah; je li takva po svojoj prirodi ili to potječe iz načina na koji je odgojena, ne znam.
No pitam se je li u Arranu prepoznala to zlovoljno, nujno, pomalo otresito ponašanje koje
ponekad iskazuje, poput kakva štita iza kojeg skriva svoje osjećaje. Ona nije od onih ljudi
koji će pronalaziti opravdanja za neku osobu, ali priznala to ili ne, slaba je na njega.

„Arran je predložio da ti pokažem knjižnicu; nalazi se u skrovitom dijelu vrta. Kreni

ovamo.”

Hodamo polagano i često zastajkujemo kako bismo se divile grmlju i različitim vidicima
prema jezeru Garda. Promatramo trajekte i manje čamce, tek mrljice na površini vode koje
za sobom ostavljaju zapjenušan bijeli trag. Promatramo to neprestano blistanje i treperenje
dok se sunce odbija od sve te boje, kao da šalje nekakve poruke Morseovom abecedom.
Točka, točka, crta, točka, crta..., a onda promijeni smjer i oko jedva može razabrati sićušan
oblik na toj ogromnoj vodenoj površini.

Dok prolazimo pokraj šatora zavirimo unutra vidjeti kako napreduju pripreme.

„Ovo je sve prilično velebno”, kaže Carry kada se odmaknemo promatrati aktivnosti. Svaki
pojedinačni stol izgleda predivno sa svojim snježnobijelim, pamučnim stolnjakom i
cvjetnim aranžmanom u boji tamnog burgundca.

Šator je velik i Antonio je pripremio sve, ne samo hranu. Mi smo zahtijevali nešto
jednostavno, ali elegantno, a ovo, Bože moj, nije nimalo jednostavno, ali je itekako
elegantno.

Stol s desertima nevjerojatan je, ali ističe se ravno u sredini i ja sam zbunjena.

„Dođi!” vikne Antonio i nas dvije došećemo do njega. „Tebi sviđa?” Mahne rukom ispred
prelijepog mnoštva najrazličitijih mafina i planine raznih kolača složenih u piramidu
presvučenu glazurom.

„Da”, objavim ja, zadivljena.

„Svi oni plešu oko stola. Ovo je torta od kolača i svi uzmu, da?”

„Točno, ah, razumijem. Ima li naziv?”

„Torta di biscotto di nozze. A ovi, confetti crispo - kutija za svakoga gosta.”

Skine poklopac jedne kutijice u boji zlata. „Ah, ušećereni bademi. Predivno.” „To je tradicija
za matrimonio cucina.”

Nasmiješim mu se i zahvalno mu položim ruku na rame. „Hvala ti, Antonio. Obavio si

nevjerojatan posao. Ne mogu dočekati da svi sjednu i kušaju poslastice iz tradicionalne
talijanske kuhinje.”
„Matrimonio cucina”, ponovi on, a ja se zahihoćem.

„Prepustit ćemo te tvojim pripremama. Vidimo se uskoro.”

Na izlasku iz šatora prođemo pokraj Arrana koji u rukama nosi poslužavnik. Carrie i ja
iznenađeno se zagledamo u pladanj.

„Quanti”, objasni Arran. „Tijesto u obliku leptir-mašne, prženo u dubokoj masnoći i posuto
šećerom u prahu. Znam da smo se dogovorili kako će sve biti jednostavno, ali tako nešto ne
postoji kada se radi o...”

„Znam... kada se radi o matrimonio cucina”

Arran i Carrie smiju se i zajedno se vratimo na sunce.

Sa svakog mjesta ugledaš nešto novo, a kada se nešto promatra prvi put, to je doista
nadahnjujuće iskustvo. Bogata mješavina svjetlosti i sjene sa stjenovitih istaka duboko
ispod i iza nas; planine nam praktički dišu za vrat.

„Ljubomorna sam, ali jako sretna zbog vas dvoje. Zapravo, naveli ste me da razmislim o
svojemu životu i o nekoliko promjena koje sam, zaključila sam, već odavno trebala
provesti.”

Nestanemo iz pogleda naših gostiju, sklonimo se među stabla, a Carrie me slijedi u

knjižnicu. Njezino je lice puno divljenja i strahopoštovanja.

„Ovo je doista nešto posebno. Nije čudo što se Arran tako žestoko borio da je zadrži i sada
vidim odakle je proizašla tvoja motivacija. Ovo je predivna zbirka. Naravno, nisi mogla
dopustiti da je izgubi. Žao mi je što sam, kao prijateljica, sumnjala u tvoje prosudbe, ali znaš
ti mene: uvijek sam praktična. Pa, osim toga, odjednom se istodobno osjećam hrabrom i
preplavljenom osjećajima.”

Pokažem rukom Carrie da sjedne, pa obje utonemo u dva naslonjača s rukohvatima koji
stoje jedan pokraj drugoga držeći u rukama svoje čaše.

„Hrabra? Nemoj mi reći da odustaješ od svoga posla!”

Odmahuje glavom i usput se smije.

„Ne. Smijem li ti postaviti jedno pitanje i na njega dobiti iskren odgovor?”

„Pucaj.”

„Što ti misliš o Nicole?”

Ah, sada razumijem. Nicole je bila osoba koja je na pozivnici na vjenčanje bila navedena kao
Carriena pratiteljica, ali čim su nas upoznali, shvatila sam da je ona Carriena ljubavna
partnerica.

„Vrlo snažna, dopadljiva osobnost. Osoba za koju mi nagoni govore da se na nju može
osloniti, pouzdati se da će obaviti ono što treba. Ili ako imaš problem koji želiš podijeliti s
nekim. Iznenadila sam se što se nismo upoznale i prije.”

Carrie se namršti, otpije gutljaj vina iz svoje čaše.

„Bojim se da sam za to kriva isključivo ja. Zajedno smo već skoro tri godine i stvar nije u
tome da smo skrivale svoju vezu, ali u početku nam je tako bilo lakše. Upoznale smo se na
sveučilištu i ostale u kontaktu. Kada je Nic prodala svoju kuću gore na sjeveru, jer je njezin
odjel premješten u sjedište tvrtke u Gloucestershireu, došla je odsjesti kod mene. I nikada
nije otišla. Sve je bilo u najboljem redu, do tvoga vjenčanja.”

Napravim grimasu. Nisam imala pojma da je došlo do uznemirenosti zbog toga.

„Nadam se da nitko nije rekao...”

Carrie podigne ruku kako bi zastavila bujicu mojih riječi.

„Ne radi se o nečemu što je netko rekao, ali bila sam na mnogim vjenčanjima, a vaše je
drukčije. Bit ću iskrena i reći da ih je većina bila jako dosadna. Mnogo stajanja i šetkanja
uokolo, a nije se događalo previše toga. Svi zapravo samo čekaju da ih pozovu na objed i
zabavu. No tvoja i Arranova svadba drukčija je. Cijeli se taj događaj doima poput zabave, a
tako je možda zato što vi na svoje vjenčanje i svadbu niste pozvali previše ljudi, pa se svi
osjećaju dijelom toga događaja. Kada smo došle kući, Nic mi je zahvalila što sam je povela
sa sobom. Rekla je da se nije osjećala poput strankinje usred čvrsto povezane skupine
članova obitelji i prijatelja, nego poput nekoga tko je dobrodošao zato što je meni poseban.”

Vidim da je Carrie dirnuta sjećanjima na to, pa joj dajem trenutak da se pribere prije nego
što joj odgovorim.

„Jako je lijepo to što si rekla. Znam da je teta Grace dugo razgovarala s njom i povezale su se
zbog ljubavi prema hrtovima. Zapravo, Nic i ja razgovarale smo o putovanjima. Ona ima
popis stvari koje želi iskusiti, a ja sam pomislila da bi, možda, pa, sljedećeg ljeta vas dvije
mogle doći ovamo i odsjesti na dva tjedna. Možda usput odete u obilazak okolnih mjesta i
znamenitosti, dok ste ovdje.”

Carrie budno proučava moje lice.

„Sada razumijem zašto se osjećala tako dobrodošlom.”

„Mislim da nam je svima bilo jasno da vas dvije mnogo značite jedna drugoj.”
Široko mi se nasmiješi. „Pa, odlučile smo svoju vezu učiniti službenom. Možda sljedeće
godine, pa ćemo te držati za riječ što se tiče te ponude. Sada znam da je blagoslov imati u
svom životu osobu do koje ti je doista stalo i koja jednako toliko mari za tebe. To nije nešto
što treba prihvaćati zdravo za gotovo, a ja sam činila to neko vrijeme. Nic ne govori mnogo,
nije joj u prirodi jadikovati i žaliti se - to je moj posao. No strpljivo je čekala dok ja nisam
bila spremna predati se potpuno. A sada sam spremna za to.” Carrie stoji i mi se zagrlimo,
kao što čine najbolje prijateljice kada imaju za proslaviti nešto doista predivno. Voljeti
nekoga i doživjeti da su ti osjećaji uzvraćeni: to je dar. Mnogi provedu cijeli svoj
život tragajući za time, a nikada to ne pronađu.

Živimo u svijetu u kojem se loše vijesti na naslovnicama nađu brže od dobrih, ako te dobre
ikada i dospiju na naslovnicu. Dobra djela neprestano neprimijećena prolaze ispod radara,
ali mislim da ne prođu potpuno neprepoznata ili necijenjena. Mnogi pate od onoga što bih
nazvala oklijevanjem da se postave u položaj u kojem će ispružiti ruku i pomoći nekome,
ponuditi mu ljubav ili barem rame za plakanje, jer boje se odbijanja. Osjećam se poniznom
kada pomislim da je naš posebni dan potaknuo tako predivnu i pozitivnu reakciju. Istina je
što kažu - da ljubav priziva ljubav.

„Toliko sam umorna, da s tobom razgovaram sklopljenih očiju. To je bila baš lijepa zabava,
nije li?”

Naša su naga tijela isprepletena, ali svladala nas je iscrpljenost i lijepo je što ležimo zajedno,
posve opušteni i nemoćni. Današnja je večer bila posljednji komadić u slagalici koja je naša
svadbena slika. Svaka osoba koju poznajemo i za koju marimo bila je na ovaj ili onaj način
dio naše proslave. Zbog toga smo morali premostiti dvije države, dvije vrlo različite skupine
prijatelja, jezične prepreke i u nekoliko slučajeva razočaranje zbog onih članova obitelji koji
se nisu mogli pojaviti. Ono što je važno jest da su svi došli s ljubavlju i naši su im interesi
bili na prvome mjestu; zbog toga je proslava bila toliko posebna.

„Mislim da je bilo lijepo ono što je Nic rekla Carrie o našem vjenčanju u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Šteta što nije imala vremena doći na našu večerašnju zabavu, ali obje će
sljedećeg ljeta doći k nama. Ti nemaš ništa protiv toga, zar ne?”

Arran mi stisne ruku i nježno me privuče još bliže sebi.

„Naravno da nemam. Ovo je sada naš dom, možeš pozvati koga god želiš. Jesmo li ostali bez
tvoga omiljenog vina? Primijetio sam da cijele večeri piješ tu bijelu stvar, a ne ružičastu
inačicu.”

Podignem se na lakat i pogledam dolje u Arrana: obožavam promatrati njegovo lice u tim
trenucima netom prije nego što zaspi. Ponekad nešto izgovori, a već u sljedećoj sekundi
njegovo se disanje produbi i on čvrsto spava. Kvaliteta je to na kojoj mu zavidim svaki put
kada mi je teško isključiti svoj um i postići to stanje čiste opuštenosti. Njegovi očni kapci
trepere, ali ne uspijeva otvoriti oči.
„Ne. Pila sam vodu, ali željela sam da izgleda kao da pijem vino. Čini se da je ovim štapićima
u mojoj ruci odavno istekao rok trajanja.”

Brojim. Jedan, dva...

Arran se odjednom uspravi u krevetu kao da ga je netko podbo iglom.

„U redu. Budan sam. Reci mi da to nije šala, jer ako jest, imat ćeš pokraj sebe silno
uzbuđenog tipa koji sjedi budan kao sova. A ako ja ne mogu zaspati...”

Počnem se hihotati. „O, nije to šala, i tko zna, ova će večer možda biti prva u kojoj ću ja
zaspati prije tebe.”

Već sam se počela pripremati za spavanje, namještajući jastuk uz svoje lice. Dok mi se oči
sklapaju same od sebe, u misli mi je urezan izraz Arronova lica. Čak i u tami, smiješak na
njegovu licu dovoljno je širok da bih znala da je sretan i to je sve što me zanima.

Ljubav ponekad prizove i bebe, i to u trenucima kada ih najmanje očekujete, ali zbog toga
ne predstavljaju ništa manje čudo, zar ne?

Dok tonem kroz maglovite slojeve sna, Arranov glas prodire u moju svijest i izlazi iz nje,
kao da me slijedi.

„Beba... djede, nadam se da si to čuo... Vila će ponovno oživjeti, a ja ne mogu dočekati da

postanem tata.”
Zahvale
Sve je u ekipnom radu!

Kada se nova knjiga probija u svijet, to je uvijek rezultat velikoga ekipnog rada, a to
uključuje i tebe, dragi čitatelju!

No, najprije VELIKA hvala mojoj nevjerojatnoj urednici Lucy Gilmour: zbog njezine energije
i entuzijazma, užitak je raditi s njom.

Posebna hvala i Dushi Horti, koja je sve čvrstom rukom držala pod nadzorom, a hvala i Rose
Fox koja je ulaštila moje riječi. Jesam li spomenula da obožavam zareze..., ali sada ih je
znatno manje!

Izvikujem zahvalu Vicky Joss, kraljici društvenih medija i mnogo većoj ekipi koja je iza
kulisa obavila ogroman posao vezan za objavljivanje knjige i marketinške procese. Moja
predivna agentica Sara Keane i Sarah Ritherdon u Ariji zaslužuju da ih posebno istaknem,
jer sam uz njihovu pomoć postala spisateljica u Ariji - na čemu sam im jako, jako zahvalna!
Virtualni zagrljaj šaljem i svima koji su pročitali sve knjige koje sam napisala za Ariju,
osvrnuli se na njih svojim kritikama, tweetali o njima i općenito pomogli proširiti glas o
njima. Ogromna podrška koju sam dobila za knjige The French Adventure i
Snowflakes Over Holly Cove oduzela mi je dah; vaša mi je neprestana podrška
istinski blagoslov.

Hvala sve većoj skupini online prijatelja - hvala vam, vi predivni ljudi koje možda nikada
neću upoznati licem u lice, ali koji ste mi postali virtualni prijatelji - hvala vam što mi
uljepšavate dane i što ste uvijek tu za mene. Osjećam se počašćenom, kao spisateljica, svaki
put kada neki čitatelj ili čitateljica odaberu koju od mojih knjiga kako bi, družeći se s njom,
pobjegli na nekoliko sati. Doista se nadam da vam je priča o Brie i Arranu izmamila osmijeh
na lice i u srce usadila čežnju prema odlasku na izlet u Italiju.

Uz mnogo ljubavi, iskreno vam zahvaljujem.

Lucy x