1

Naslov izvornika
Happiness for Beginners

Carole Matthews

Sreća za
početnike

S engleskoga prevela
Ira Martinović

2
3
Za Sylviju Simpkin - šašavu hobisticu koja nam svima nedostaje.
Tvoje vještine u izrađivanju svega i svačega su usrećile mnoge.
30. lipnja 1959. - 26. ožujka 2018.

4
 1

A socijalna ovca Anthony spusti glavu i ljutito puhne. Podignem ruku,

pokušavajući se nametnuti kao vođa čopora - iako, da budem iskrena,
pojma nemam poštuju li ovce takvu hijerarhiju. Anthony očito ne poštuje.
Podigne svoja prijeteće široka ramena i pogleda me ravno u oči. O ovčjoj
hijerarhiji pojma nemam, ali znam prepoznati zlo kad ga vidim - a
Anthonyjeve oči često, kao i sad, zrače čistim, koncentriranim zlom.
Kad je Anthony ovakve volje, s njim nema pregovora, i znam da mi je
jedina nada za spas trk prema vratima ograde. Isto kao što Anthony zna da
sam predaleko kako bih do vrata stigla prije njega. Ovog tjedna već se triput
zajurio prema sirotim šetačima koji su zalutali na njegovo polje i napao ih
rogovima. Ni sama ne znam koliko sam se već puta morala ispričati
Anthonyjevim žrtvama, otresajući s njih blato u koje ih je srušio dok su oni
popravljali naočale na nosu ili skupljali stvari rasute iz ruksaka. Posljednji
napadnuti šetač oporavio se tek nakon dvije na brzinu skuhane šalice čaja i
poveće kriške kolača s preljevom od limuna. Kad-tad će me netko tužiti za
napad ovnom.
- Budi dobar momak, Anthony - gugućem, polako uzmičući. - Nisi ti
utjelovljenje Sotone, znam ja. Ti si samo neshvaćena duša.
Anthony ni ne trepne na moj pokušaj ulizivanja, nego se zatrči na mene i
praćena pogledom ostalih, neusporedivo miroljubivijih ovaca, okrenem se i
dam u trk koliko me nose noge u teškim gumenim čizmama. - Budi pristojan,
Anthony!
Anthony je nepopustljiv.
Sve sam bliže vratima ograde kroz koja se Anthony ne može provući jer
su prečke preblizu, ali za leđima čujem tutnjavu njegovih papaka. Anthony je
za jednu ovcu jako velik, ima golemu glavu koja oblikom jedva odudara od
kocke i držanje prekaljenog boksača. Tehnički gledano, Anthony je ovan, ali
na našoj farmi takvo etiketiranje nije obvezno. Tim više što je Anthony
nedavno ostao bez dijelova koji ga - tehnički gledano - čine ovnom, jer smo
se nadali da će nakon toga biti mirniji. Nažalost, nije upalilo. Ne znam zašto
Anthony kroz život prolazi tako pun bijesa i osvetoljubivosti. Volim ga koliko
ljudsko biće može voljeti ovcu, a da se ne uplete policija. Sam bira livadu
kojom će kraljevati. Uvijek prvi dobije hranu. Sigurna sam da bismo svi bili
sretniji da mi Anthony nauči uzvratiti ljubav, ili da me barem ne pokuša
srušiti svaki put kad zađem na njegov teritorij.

5
 Psi ga se boje, što je vrlo mudro s njihove strane, pogotovo zato što se
glasa puno opakije od njih. Na korak je od režanja. Anthony je odavno
odbacio blejanje kao metodu komunikacije.
Dok ja trčim, Mali Pas ohrabrujuće laje kraj vrata. Mnogo puta je nečime
stao Anthonyju na žulj i naučio je da je bolje ni ne kročiti šapom na njegovu
livadu. Mali Pas zna koliko boli kad ti se u mekane dijelove zaleti glava ovna
u napadu. Veliki Pas, koji je po svoj prilici pametniji i od Malog i od mene,
skriva se iza gume traktora.
- Ne, Anthony! - urlam ja preko ramena, što autoritativnije mogu. - NE!
Prekasno. Anthonyjeva masivna glava pronađe moju stražnjicu i odbaci
me što dalje može. Letim zrakom kao da me ispljunuo katapult, gotovo
brojeći metre u visinu. Puno metara.
S glasnim au sletim licem u najdublju blatnu lokvu na livadi, lokvu pred
vratima ograde, lokvu koju svakog dana još malo prodube deseci papaka onih
miroljubivijih ovaca.
Koliko god sam čvrste građe, Anthonyju ne predstavljam nikakav izazov.
Sad, kad je gotov sa zadatkom koji si je zadao za prvi dio dana, Anthony
zadovoljno odskakuće u potrazi za idućom žrtvom. Kunem vam se, skakuće
sa smiješkom na licu. Mali Pas, koji se ohrabrio čim nam je Anthony okrenuo
leđa, provuče se pod ogradom i lizne mi lice.
- Nisi ti baš neki čuvar, ha? - prekorim ga, podižući se na laktove.
Mali Pas me gleda svojim jedinim okom, s izrazom lica koji bez trunke
srama potvrđuje moje riječi. Kao i svi ostali - i sve ostalo - na farmi, Mali Pas
je došao k nama traumatiziran. Mislim da ga je netko davno udario po licu,
jer osim što nema jedno oko, ima oštećene živce te su mu usta i jezik uvijek u
položaju za osmijeh. Nasreću, zlostavljanje nije ostavilo drugih posljedica i
Mali Pas je najslađe, najdraže biće na svijetu. Što je očito jedan od razloga
zbog kojih nije dobar čuvar. Jedini napad koji bi provalnik od njega doživio
bio bi jezikom.
Mali Pas je po svoj prilici mješanac russell terijera i... nekog drugog
terijera. Ima kratke nožice i oštru bijelu dlaku sa smeđim mrljama i
teksturom kista za bojenje ograde.
Njegov prijatelj je Veliki Pas. Drugi najbeskorisniji pas čuvar na svijetu,
po mojoj procjeni. Ima samo tri noge, ali zato ima zadah koji bi oborio s nogu
i dinosaura. Usto, panično se boji svake osobe u crvenoj vesti. Veliki Pas je
golem i ima rep dovoljno dugačak da pomete sve sa stolića za kavu jednim
zamahom. Moguće je da su mu geni njemački, ali isto je tako moguće i da je
napola vuk. No što god bio, veće kukavice nisam u životu vidjela.

6
 Ustanem, sretna što u padu nisam ništa slomila, i odšepam do vrata. Do
jutra ću vjerojatno imati masnicu ili dvije, ali barem sam preživjela još jedan
napad.
Kako ne želim da Anthony danas napusti svoje kraljevstvo i krene u lov
na šetače, pomno zatvorim vrata za sobom i spustim zasun. - Danas ne ideš
nikamo, prijatelju - kažem mu strogo. - Ostat ćeš ovdje i razmisliti o svojem
ponašanju.
Anthony me izdaleka prezirno pogleda i ode mrcvariti ostale papkare na
livadi. Mojeg sirotog Anthonyja nitko ne voli, zbog čega ga ja volim još više.
Tako je i došao k nama: previše je gnjavio svoje prve vlasnike. Bio je prvi
takav pacijent na našoj farmi.
Otresem dlanove, traperice i majicu od prašine. Vrijeme je da vam pružim
ruku (nepristojno što već nisam): moje je ime Molly Baker. Imam trideset
osam godina - nemam pojma kako mi se to dogodilo. Nisam udana i nemam
dečka, ali nisam zbog toga sišla s uma i okružila se mačkama. Okružila sam se
svakakvim životinjama. Dobrodošli na farmu Nada.

7
 2

O tišla bih ja pod tuš, ali znam da nema smisla. Do kraja dana ću ionako biti
prljava od glave do pete, pa nema veze što sam danas uranila.
Životinjama ne smeta, a ljude koji će mi se danas pridružiti na farmi ne
zanima kako izgledam. Tuširanje može pričekati.
Uostalom - a ovo i nije zanemarivo - trenutno nemam tople vode. Moja
farma nema kuću; nikad je nije ni imala: živim u malom, ali potpuno
dostatnom kamperu, a jedini tuš koji imam je na otvorenom, iza jedne od
staja. Kupanje alfresco mi ne smeta ljeti, a ponekad crijevom spojim kantu
nad tušem na slavinu s kojom je inače spojeno crijevo za pranje konja, pa se
otuširam ledenom vodom. Ali usred prosinca strah od ledene vode ponekad
pobijedi želju za čistoćom. Pretežno volim taj proces grijanja vode
za ispiranje dnevnih grijeha, ili sam se možda samo navikla na njega. Bilo
kako bilo, za to treba vremena, a ja ga trenutno nemam - čeka me jako puno
posla.
Moj dom je skroman, ali dala sam sve od sebe da bude ugodan. Kamper
je pripadao mojoj teti Hettie i star je kao Biblija. Da ga malo osvježim,
nedavno sam ga prebojila izvana i objesila šarene zastavice iznad vrata u
pokušaju da sakrijem činjenicu da je kamper na korak od smrti. Unutra je
udoban poput pravog doma, iako svako malo moram nešto popraviti. Ali
ionako većinu dana provedem na farmi, pa kamper služi samo za spavanje.
Ionako nisam od onih kojima interijer previše znači. Moja pomoćnica Bev mi
je donijela zgodne ukrasne jastučiće izvezene motivom domaćih životinja, ali
vjerojatno su draži psima nego meni. Jedna od naših volonterki kukica, pa
sam od nje dobila deku koja se slaže s jastučićima - koja je vjerojatno draža
psima nego meni. Doduše, kad im je izvučem iz ralja, ponekad se i ja zavučem
pod nju. Hettiene narančaste zavjese iz 1960-ih sam zamijenila ljupkim
zavjesama s uzorkom bijelih i svijetloplavih kvadratića.
Što mi više treba? Bev mi je baš nedavno rekla da je ionako u modi imati
raspareno posuđe, pa onda valjda nije ni važno što je moje posuđe raspareno
slučajno - najčešće taj slučaj ima oblik živahnog psećeg repa. Ljeti se u
kamperu kuham, zimi smrzavam, ali mala je to cijena za život daleko od
grada.
Danas je proljeće nadmašilo samo sebe i vrijeme je toliko lijepo da se čini
kako smo se konačno riješili ledenog stiska zime. Debeli nanos snijega krajem
veljače bio je pogotovo okrutan, ponajprije zašto što su visibabe već bile u

8
punom cvatu. Sad je to sve iza nas; proljeće je definitivno u zraku, dan je
topao, a povjetarac nježan, što inače na našem brdašcu najčešće nije. Nebo je
svjetlo-plavo, prošarano oblačićima čija sivkasta boja možda ukazuje
na proljetni pljusak pred kraj dana. Protegnem leđa, koja su i prije pada bila
bolna, zbog kvrgavog madraca. Jedina ekstravagancija koja mi ovdje ponekad
nedostaje je duga vrela kupka, pogotovo kad me cijelo tijelo boli - ali sve što
imam itekako nadoknađuje nedostatak kade. Na farmi Nada živim u idili, u
najljepšem dijelu Buckinghamshirea, bez znatiželjnih susjeda - zapravo, bez
ikakvih susjeda. Farma je na potpuno osamljenom mjestu, baš kako mi se
sviđa. Svakog se jutra budim savršeno svjesna kolika sam sretnica.
Mali Pas me slijedio u stopu, kao i uvijek. Nigdje nije sretniji nego uz moju
nogu. Veliki Pas se konačno odvaži izaći iz sigurnog zaklona i pridruži nam
se.
- Hajmo, vas dvojica. Idemo vidjeti kako su ostali, prije nego što otvorimo
vrata.
Prvo odemo po dvije patuljaste koze, koje noći provode u toru. Glup i
Gluplji dane provode s konjima, koji ih velikodušno toleriraju. Povremeno ih
toleriraju i alpake - ali samo povremeno, kad su dobre volje. Patuljaste koze
imaju i patuljaste mozgiće, ali su neporecivo slatke. Čim nas spaze, molećivo
zableje.
- Dobro jutro, ljepotani - pozdravim ih, puštajući ih u dvorište. - Jeste li
gladni?
Koze su uvijek gladne.
Psi ih pozdrave temeljitim njuškanjem. Nakon što ih nahranim i nakon
što dobiju svu pažnju koju očekuju, koze strpljivo pričekaju da im otvorim
vrata i pustim ih van. Već znaju kako izgleda jutro.
Trebala sam vam već reći da farma Nada nije tradicionalna farma:
nemamo usjeve, nemamo krave, ne uzgajamo (ovo vam moram reći šapatom,
da ne čuju) životinje za hranu. Naši stanari žive razmaženo i u punom
luksuzu. Svaki od njih k nama je došao nakon manjih ili većih nedaća, a mi ih
zato obasipamo ljubavlju, pažnjom i razumijevanjem. Isto je i s našim mladim
ljudskim stanarima, koji zapravo nisu stanari, nego posjetitelji. Vidite, naša
farma je svojevrsna alternativna škola za djecu koja se ne mogu prilagoditi
običnoj školi. Mogla bih vam reći kako smo do toga stigli, ali to je zapetljana
priča. Da imamo vremena, skuhala bih nam šalicu čaja i čuli biste sve, od A do
Ž. Ali imam posla, pa ništa od toga.
Naš sljedeći stanar je Fifty, ovca koja ne zna da je domaća životinja. Fifty
je sušta suprotnost Anthonyju - Anthony je najčešće loše volje, a Fifty nikad.
Ne zna da je ovca - misli da je pas, mačka ili možda čak i prase - i švrlja po
farmi kao da je kućni ljubimac. Ako zamislite ovcu iz crtića, znat ćete kako
Fifty izgleda: ima lijepo smeđe lice, uši koje su mu po svoj prilici prevelike
9
za glavicu i krupne smeđe oči pomalo tužnog pogleda. I trepavice na kojima
mu svi zavidimo.
Fifty je najbolji prijatelj naše mini-maksi svinje Teacupa. Noći najčešće
provode zajedno, u Teacupovom svinjcu, a kad sam ja izrazito dobre volje,
dopustim Fiftyju da prespava na podu mog kampera. Čim nas čuje, Fifty nam
priđe da ga pomazimo kao i svakog jutra.
- Bok, Fifty. Što ima? - na to se odmah nagne da ga pomazim po najdražem
mjestu, iza uha.
Fifty je došao k nama kao siroče s pedeset posto šanse za preživljavanje.
Fifty-Fifty, kužite? Bio je slabašan, neuhranjen i na korak od smrti. Nije htio
ni jesti, samo mi se sklupčao na krilo i dva sata sam mu morala držati prst u
ustima da ga naučim kako se sisa. Naposljetku se oporavio, od puno toplog
mlijeka i spavanja pod grijalicom u mom zagrljaju. Nožice su mu bile
zakržljale, pa sam ih svakog dana mazala lavandinim uljem da mu
potaknem slabašne mišiće i omatala zavojima kako bi mu pomogli da stoji
dok sam ne bude mogao. Fifty i dalje šepa u hodu, ali to ga ne sprječava da
bude gazda psima.
Teacup se probudi i odmah ustane da nas bolje vidi, uvijek spreman
progutati što god spustimo pred njega. Jedini problem s Teacupom je bio što
je narastao do apsurdnih dimenzija omanjeg tenka, a kupljen je kao kućni
ljubimac, navodno minijaturno prase veličine šalice za čaj. Vrlo brzo je morao
potražiti novi dom jer je prerastao mali vrt prizemnice u Hemel Flempsteadu,
pa je netko koga mi znamo rekao nekome koga on zna da zna za dobru farmu
i tako je prase došlo k nama.
- Dobro jutro, malac. Jesi se lijepo naspavao? - počešem ga po obrazu, a
prase mi odzdravi veselim roktanjem.
Dok životinjama dijelim hranu i vodu, jednom nogom konstantno
odgurujem pse, poznate kradljivce doručka. Imamo dvije guske, koje
slobodno lutaju dvorištem i sad kreću prema nama očito zabrinute da će
propustiti doručak. Snowy i Blossom s nama su zbog jaja, koja su popularna.
Bev im oko vrata često sveže šarene marame, iako nikad bez borbe - često je
kljucnu.
Osim Teacupa imamo još dvije svinje - Salt i Pepper - ali ove su manje,
novozelandske sorte kunekune. Niske su, debele i dlakave. Pepper, ženka, je
glasna i voli biti glavna, a siroti Salt najčešće se skriva u kutu svinjca,
predstavljajući utjelovljenje napaćenog supruga pod ženskom papučom. Kad
god im priđemo, Pepper gurne mužjaka s puta, pa njemu zalogajčiće nosimo
potajno, kad gospođa ne gleda. Nahranim i njih.
Iduća nastamba na redu pripada zečevima: desetak ili više dugouhih
zečeva svih dimenzija i oblika, miljenika posjetitelja kojima sva ta pažnja i
sve te ruke koje ih maze očito ne predstavljaju teret. Mnogo djece koja nam
10
dođu nije naviklo ni na kakve životinje, pa su zečevi dobar prvi korak u
navikavanju na rad na farmi i brigu za drugo živo biće. Alpake vole pokazati
da im se nešto ne sviđa odlučnim udarcem nogu, ali zečevi mnogo više
opraštaju. U zamjenu za mrkvu, spremni su pružiti krznenu utjehu
svakom napaćenom tinejdžeru.
- Hoćeš li se družiti s Teacupom? - pitam Fiftyja. - Ili hoćeš napraviti krug
s nama?
Naše najdraže janje ode do sunčanog komadića livade uz Teacupov
svinjac i legne. Izgleda da sam dobila odgovor: dalje idem sama, što i nije loše,
jer čeka me puno posla.

11
 3

N ije još ni osam ujutro, ali sunce je već visoko na nebu i jasno je da će dan
biti topao. Veliki Pas trčkara pred nama, njuškajući livadu s
hvalevrijednom koncentracijom, a Mali Pas, moj vjerni pratitelj, boda uz
mene.
Kao i uvijek, šetnja po farmi smiruje mi dušu. Ovo je moj dom, ovamo
pripadam. Tek sam ovdje pronašla sebe i svoju sreću. Dok hodamo, mogu
vam ispričati kako sam došla ovamo. Farmu Nada mi je ostavila teta Hettie,
starija sestra moje majke i moja krsna kuma. Ovdje sam provela dobar dio
djetinjstva, a teta Hettie mi je bila bolja majka od rođene. Ni ne sjećam se
jesam li mamu ikad zvala mama. Uvijek sam je zvala Joan. A sirota Joan je
bila alkoholičarka i nije imala ni vremena ni volje brinuti se za dijete. Njezine
majčinske vještine u najboljem slučaju zaslužuju opis povremene. Moj otac je
zbrisao i prije nego što sam se rodila, pa ga nisam ni upoznala.
Hettie je uvijek bila uz mene. Joan me smatrala neugodnim kamenčićem
u cipeli, smetnjom njezinom društvenom životu, i to nije mi je uvijek jasno
davala do znanja. Zato bi me Hettie često otela iz našeg groznog doma bez
trunke ljubavi i odvela na farmu, gdje bih se izjadala njezinim životinjama i
pronašla utjehu u brizi za njih. Hettie je uvijek bila strpljiva i puna ljubavi, i
učila me kako se što radi na farmi. Pazila sam na njezino malo stado ovaca, na
njezine brojne kućne ljubimce i jato kokoši raznih vrsta, sakupljala jaja i
liječila ih kad bi se razboljele.
Naposljetku, kad je moja majka odlučila da joj je boca važnija od bilo čega
u životu, Hettie me dovela k sebi. Udomila me tik prije nego što je Joan na
vrata došla socijalna služba, malo prije nego što sam krenula u srednju školu.
Uselila me u svoj stari kamper na farmi, dala mi jedini krevet i preselila se na
kauč. Tad još nisam znala koliko moja teta ne voli ljude - mislila sam da je
samo malo povučena. Ali Hettie se godinama sve više povlačila u svoj zeleni
raj u Buckinghamshireu, zanemarujući susjede, prijatelje i obitelj - zapravo,
sve osim mene. Nikad je nisam pitala zašto. Ustvari, moje pitanje je bilo, a
zašto ne? Na kraju krajeva, i ja sam bila povučena poput nje.
Prijatelji i susjedi nam nikad nisu dolazili u posjet, a meni to uopće nije
bilo čudno. Ako Hettie ne nedostaje vanjski svijet, ne nedostaje ni meni,
mislila sam. Odlazak u školu bio mi je prava muka. Svakog dana sjedila bih u
klupi i brojila sate do kraja. Jedva sam čekala da odzvoni i da mogu potrčati
natrag na farmu. Druge djevojke ostajale su se motati po selu i odlazile jedna

12
drugoj na čaj i razgovor, ali ja ne. Bila sam sama sebi dovoljna, čudakinja
koju nitko nikamo nije pozivao i to mi nije ni najmanje smetalo. Hettie me
naučila mnogo o životinjama, ali ništa o društvenim normama. Meni je ionako
bilo draže živjeti u prirodi, družiti se sa životinjama, koje nisu ništa očekivale
od mene, ni išta mislile o meni.
Kad je Hettie umrla, ja sam preuzela farmu i žezlo glavne čudakinje.
Doduše, rodbina nam više ni ne kuca na vrata. Nakon smrti Hettie i moje
majke više se nisam ni čula sa sestričnama i bratićima ili kim već. Nekoliko
njih me nazvalo nakon Hettiene smrti, ali nisam se javila ni tad ni kasnije, pa
su odustali. O čemu bismo uopće razgovarali? Oni su imali obične uredske
poslove, obitelji i praznike na Mallorci. Ja sam imala svoje životinje i... ništa
drugo. A o probavi alpaka jednostavno ne možete ne znam koliko dugo
razgovarati.
Prijeđemo preko potočića i krenemo uhodanom stazom. Oba psa sad trče
preda mnom, dok ja obilazim i branim životinje. To radim tri puta dnevno;
jednom rano ujutro, prije nego što itko drugi stigne, jednom kasno
poslijepodne ijednom predvečer, u zalazak sunca, kako bih se uvjerila da su
svi spremni za spavanje.
Moja teta je bila mlada i snažna kad sam stigla na farmu. Meni je bilo
jedanaest godina, bila sam samostalna jer sam morala biti, i bila sam
spremna pomoći. Pomagala sam joj hraniti životinje prije odlaska u školu, a
kad bih se vratila, skinula bih uniformu i odmah opet otrčala na polja. Hettie
bi najčešće već bila ondje negdje, do laktova u blatu. Vikendom nisam
odlazila s farme. Neće vas iznenaditi kad vam kažem da nijedno subotnje
poslijepodne u životu nisam provela u kupnji, isprobavajući sjenila za oči, ili
hihoćući se pred kinom. Prijatelje sam mogla nabrojiti na prste jedne ruke. I
bio mi je dovoljan jedan prst.
Hettie se nikad nije žalila, ali kako su godine odmicale, farma joj je postala
teret, iako je bila snažna za svoje godine, farma se proteže na dvadeset pet
hektara, što nije mnogo za farmere, ali jest za dvije žene - i skoro neizvedivo
za jednu. Dok ja nisam došla, Hettie nije imala pomagača - ne bi ni u ludilu
bila dopustila strancima da se motaju po njezinoj zemlji - ali nekako je gurala
dalje. Nas dvije smo zadatke podijelile na dva dijela: još kao tinejdžerica sam
dobila sve teže poslove, a kasnije i naučila voziti traktor, dok se Hettie bavila
svojim obožavanim životinjama. S godinama je Hettie radila sve manje, a ja
vrlo rado preuzimala njezin dio posla. Moja teta nije bila vlasnica zemlje na
kojoj se nalazi farma, ali je s vlasnikom imala dugogodišnji ugovor, i prijenos
na mene prošao je bez problema.
Nije da nisam imala i pravi posao. Hettie je inzistirala da probam. Nakon
što sam završila srednju školu, upisala sam studij pedagogije jer nisam imala
pojma što želim raditi, a Hettie je navalila da moram nastaviti školovanje. Ja

13
bih najsretnija bila na farmi, ali barem jedna od nas je morala zarađivati.
Hettie nad je dotad izdržavala novcem koji je naslijedila od roditelja, ali znala
sam da se ta zaliha bliži kraju.
Pedagogija je bila očit izbor za mene. Željela sam pomagati djeci. U školi
se nisam imala kome obratiti kad bi mi bilo teško i mislila sam da bi bilo lijepo
postati osoba kojoj se djeca mogu obratiti. Tako sam, iako poprilično
nevoljko, svakog dana napuštala farmu i odlazila na predavanja na mjesno
veleučilište. Utrpala sam satove u raspored brige za životinje i farmu. Nakon
toga sam radila u mjesnoj školi. Posao je bio drukčiji od onoga što sam
zamišljala, i moram priznati da sam se jednako izgubljeno osjećala u ulozi
učiteljice kao i nekoć dok sam bila učenica. Jednostavno se nisam uklopila.
Zaboravila sam koliko su škole bučne, iako mi je kao djetetu to bio najgori
dio škole. Kao učiteljica se nisam ništa bolje snašla. Učionice su bile goleme i
čim bi prešla prag, čak i djeca koja su imala potencijala pretvorila bi se u
razularena ili namrgođena čudovišta. Nisam se znala nositi s time. Nisam se
znala emotivno povezati s njima kad su trebala, ni naučiti ih važnije stvari,
jer su nam cijelo vrijeme oduzimah udžbenici i ispiti. Poslu nikad nije bilo
kraja, a birokracija je ograničila moje ideje i djelovanje. Sve to skupa bilo mi
je previše stresno. Počela sam se pitati postoji li drugi način za obrazovanje
djece koja se ne uklapaju i ne snalaze u uobičajenim školama, djece koja
nemaju stabilan dom ili jednostavno djece koja nisu kao druga.
A onda sam jednoga dana završila sat s razredom u kojem je šačica
zločeste, proste djece koja su držala pod čizmom ostale i ometala svaki sat,
ubijajući volju za učenjem u svima - pa i meni, i osjetila toliku nemoć i
razočaranje da sam nakon zvona izašla na hodnik, prošla pored zbornice (u
kojoj su me čekali okrepljujuća šalica čaja i jadanje drugih profesora),
nastavila prema vratima, prošla školskim igralištem i zauvijek otišla. Neki bi
to nazvali slomom živaca. Neki bi rekli da sam se opametila. Bilo kako bilo,
škola me odmah pustila da odem - nisam morala odraditi ni otkazni rok.
I to je bilo to. Jednostavno sam se povukla na farmu i shvatila da sam, kao
i Hettie, mnogo sretnija kad sam okružena životinjama i daleko od ljudi. Ipak,
nisam se prestala brinuti za onu djecu. Nisam prestala misliti na one koji su
bili izgubljeni ili ljuti i nisu imali nikoga. Provela sam mnoge besane noći
razmišljajući o njima. Znala sam da nisam stvorena za školu i učionicu - to
sam brzo shvatila - ali željela sam im pomoći. Sigurno postoji bolji način,
razmišljala sam.
I pronašla sam ga. Nakon nekog vremena. Slučajno. Krasne li ironije,
farma Nada danas je alternativna škola za djecu koja se ne snalaze u društvu.
A osnivačica te škole, njezina direktorica i glavna faca sam ja, koja nisam
željela biti učiteljica u običnoj školi. Tko bi to rekao? Sad volim svoj posao,
ispunjava me. Čudakinja je konačno pronašla školu za sebe.

14
 Ali o tome ćemo kasnije, jer sad moram nastaviti obilazak farme, da sve
sredim prije nego što dođu moji učenici.

15
 4

D aleko na polju stoje dva golema radna konja, Sweeny i Carter. Obojica su
nekoć bili policijski konji. Sweeny je pomalo nervozan. Možda je morao
razbijati prosvjede, ne znam. Carter ima sezonski poremećaj i zimi je toliko
loše volje da je s njim jako teško izaći na kraj. Malo je reći da je mrzovoljan.
Da smije ostati u staji i nikad ni ne kročiti nogom na snijeg, definitivno bi
pristao. Nasreću, ljeti je potpuno drugačiji i obožava izaći na otvoreno. Konji
su krasni i dragi, i osim što ih je skupo izdržavati, s njima nema nikakvih
problema.
Napunim dvije kante i poslužim konjima doručak. Kad sve pojedu,
nagradim ih i mrkvama iz džepa, da si zaslade. Moja pomoćnica Bev gotovo
svaki dan dolazi na farmu i jaše ih, kako bi se razgibali. Meni jahanje
nedostaje i ranije smo ih jahale obje, ali ja sad za to više nemam vremena.
Uvijek je nešto važnije, uvijek nešto zahtijeva da mu se posvetim. Ne sjećam
se kad sam zadnji put jahala. Ne sjećam se ni zašto sam prihvatila ta dva
golema konja. Valjda me netko zamolio i pristala sam.
Primijetim da je gornja daska njihove ograde slomljena - opet - i dodam
to na beskrajni popis stvari koje treba popraviti. Dečki se samo moraju
nasloniti na dasku i ona pukne poput čačkalice.
- Zločesti ste, da znate - kažem im. - Svako malo potrgate ogradu - ali ipak
ih pomilujem po njuškama, kako bi znali da se ne ljutim.
Imamo mi još dva konja, ali ti su na drugom kraju spektra, da se tako
izrazim: dva minijaturna šetlandska ponija. Ništa slađe nikad niste vidjeli.
Doduše, Ringo je alergičan na vlastitu dlaku i stalno se češe. Nemate pojma
koliko vremena provodim šišajući Ringove šiške kuhinjskim škarama -
kojima šišam i sebe, usput rečeno.
Ringo uvijek ima najkraću moguću frizuru, a lice i tijelo su mu namazani
antihistaminskom kremom, koja mu prilično pomaže. Ringo je draga duša i
svoje konjske probleme podnosi stoički. Njegov kompić je Buzz Lightyear,
koji si je zabio u glavu da nema ograde iz koje ne može pobjeći. Iako ima
kratke nožice, stalno pokušava preskočiti ogradu i potrčati slobodno poput
vjetra. Rijetko kad uspije, a i kad uspije, uhvatim ga nakon stotinjak metara,
kad mu pažnju odvrate leptiri, cvijeće i potočići.
- Donosim vam doručak i dovodim frendove - kažem im i pred njih
istresem hranu koju sam donijela iz staje.

16
 Dok Ringo i Buzz jedu, spustim k njima minijaturne koze. Koze se odmah
oglase - nisam ni znala da koze mogu strahovati od napuštanja - pa se još
malo zadržim kod njih. Kad im konjići posvete pažnju, lijepo će se družiti
kako i uvijek.
Kad su sve životinje konačno poslužene, zazviždim kako bih dozvala pse,
koji se odmah zatrče prema meni. Zajedno krenemo niz brdašce, s kojeg već
vidim parkirane aute. Stigli su Bev i Alan. Njih dvoje su moje dvije desne ruke
i bez njih ne bih mogla ništa.
Bev i Alan su moje desne ruke i što se tiče drugih stvari, poput
sprječavanja da se ne pretvorim u totalnu čudakinju. Moram reći Alanu za
pokidanu dasku u ogradi - može se kasnije odšetati onamo i zabiti čavao ili
dva, kao i skoro svakog tjedna. Ostatak vremena na farmi Alan sustavno križa
jedan po jedan zadatak s ploče u staji.
- Dobro jutro, ljepotice! - dovikne mi Bev, zatvarajući vrata ograde. -
Krasan dan!
- Predivan - složim se.
Bev Adams je u srednjim pedesetima, ali je kao bivša bodibilderica u
fantastičnoj formi. Tijelo joj je puno mišića i čvrsto kao drvo. Mislim da sam
nakon tolikih godina rada na farmi i ja prilično snažna, ali nikad nisam vidjela
da netko tako bez muke zamahne balom sijena kao Bev. Na prvi pogled
izgleda opako - ima onaj izraz lica koji govori da se nisi ni približio - ali jako je
draga. Koža joj je tamna od sunca, ali i izborana - ne smijete joj reći da sam to
rekla. Ubila bi me. Kosa joj je duga, sama je boji u plavo i uvijek je nosi
svezanu u rep, ali kako i sama provodi veći dio dana na farmi, često je nema
vremena obojiti i ima izrast od najmanje tri centimetra. I Bev se odijeva
jednostavno kao i ja. Moja je kosa prilično kratka, smeđa, i sama je šišam - to
sam vam već rekla. Mislim da sam prilično dobro ovladala tehnikom šišanja i
imam zgodnu, ležernu frizuricu. Frizeri bi sigurno imali svašta za reći o tome.
Ali posljednje što si želim pod vanjskim tušem jest duga kosa koju treba dugo
prati. Ozbiljno, izgled mi je totalno nevažan. Radije bih timarila konja, nego
sebe.
- Kladim se da si budna od praskozorja - kaže Bev.
- Tako nekako.
- Ja sam sva strgana - zijevne. - Sinoć sam bila u pubu u Queen’s Headu.
Večer poezije i stand-up komedije, tako to. Bilo je odlično. Svi su bili tamo.
Trebala sam i tebe odvući.
Bev zna da bih si radije zabila iglu u oko nego provela večer u pubu, ali
nikad ne odustaje.
Nakon što je Hettie umrla, neko vrijeme sam bila potpuno izgubljena. S
obzirom na to da mi je majka bila alkoholičarka, pribojavala sam se da bih

17
mogla utjehu potražiti u boci. Čovjek nikad ne zna što je naslijedio. Nasreću,
pokazalo se da meni alkohol ne znači ništa. Čak i sad jedva pijem, a i kad
pijem, na to me nagovorila Bev. Gucnem gutljaj-dva, ali nikad više od toga.
Kamen mi je pao sa srca kad sam to shvatila.
Bez Hettie sam na farmi bila usamljena. Farma je ionako daleko od svega,
ali kad sam ostala sama, shvatila sam da je svima potrebno društvo. Da vam
pravo kažem, ponekad sam se bavila mislima da se samo prepustim sudbini.
Tko bi i primijetio da me nema? Jednostavno se nisam mogla natjerati da
izađem iz kampera, a posjet supermarketu me plašio i pretvarala sam se u
Hettie. Dobro sam se osjećala samo uz životinje. Vjerojatno sam se depresiji
i oduprla jer se trebalo brinuti za njih.
Dok sam bila mlađa, Bev je bila dobra prema meni kad bi mama bila u
najgoroj krizi. Jedina prava prijateljica koju sam imala u školi bila je njezina
kći, Stella. Bev je rodila mlada - jako mlada, sa šesnaest - i bila mi je više
društvo nego odrasli autoritet. Kako je njihova škola bila između naše farme
i škole, svakog dana išla bih u školu sa Stellom.
Bev je znala kako živim - znali su svi susjedi, jer je moja mama često
pijana vikala gluposti ili vrludala po ulici, oslanjajući se s vremena na vrijeme
na svjetiljke. Bev bi svakog jutra upitala jesam li doručkovala i nosim li užinu.
Odgovor na ta pitanja najčešće bi bio ne, pa bi mi Bev dala tanjur žitarica s
mlijekom ili tost, a na odlasku i sendviče za Stellu i mene. Kao što rekoh,
Bev je uvijek bila jako draga prema meni. I dan-danas me stalno pokušava
nahraniti.
Nakon srednje škole, Stella se upisala na fakultet, a zatim dobila
fantastičan posao u Sjedinjenim Državama - mislim da je odvjetnica.
Povremeno dođe doma, a Bev joj ponekad ode u posjet, ali boji se letenja. Ja
se slažem s njom. Letenje je noćna mora.
Kad joj se kći odselila, Bev je uzela pod svoje Trinu, djevojku s
Aspergerovim sindromom. Trinini roditelji bili su profesionalci i jako
uspješni, pa su si mogli priuštiti njegovateljicu. Tada nisam znala kakve
probleme Trina ima, ali sam vidjela da Bev zbog nje ima pune ruke posla i sve
rjeđe dolazi na farmu.
Ali kad je Bev čula da je Hettie umrla, odmah je došla. Došla je i na
sprovod. Bile smo same. Mislim, ako ne računamo Hettie, nakon toga smo
otišle do puba na ručak, pojele sendviče i čašu dobrog bijelog vina. Od Hettie
smo se oprostile bez pompe, bez pjesme, bez puštanja balona u nebo.
Sprovod je bio tih, dostojanstven i minimalno društven. Baš kako bi Hettie
željela. Njezin pepeo sam rasula po farmi i pustila da ga vjetar raznosi
livadama.
Nakon toga je Bev odlučila redovito svraćati na farmu. Iskreno rečeno,
njezinih posjeta sam se i užasavala i veselila im se. U to mi je vrijeme bilo jako

18
teško razgovarati s ljudima. Ali Bev se nije dala smesti, koliko god sam ja bila
čangrizava. Tri puta tjedno mi je donosila domaću hranu, pite i juhe u
plastičnim posudama. Kad sam bila u najgoroj depresiji, Bevin suprug, Steve,
donio mi je ledenicu, spojio je na struju u staji, a Bev je napunila
hranom. Meni nije bilo do jela, ali dugo sam živjela od Bevine hrane, koju je
samo trebalo zagrijati u mikrovalnoj. Bev pojma nema koliko sam joj
zahvalna na tome.
Ponekad bi sa sobom dovela djevojčicu za koju se brinula. Mislim da je
dovodila Trinu više zbog mene, nego zbog nje. Bev je bila beskrajno strpljiva
s Trinom, ali vidjelo se da joj nije lako. Tad je Trina još uvijek odbijala
govoriti, ali njih dvije i ja u mom malom kamperu - previše je to ljudi, bez
obzira na tišinu. Klaustrofobija bi ponekad bila neizdrživa, ali znala sam da
Bev voli dovesti Trinu na farmu, a to je bilo najmanje što sam mogla učiniti
da joj pokažem zahvalnost. Ona je uvijek bila uz mene. Koliko god je imala
vlastitih obveza, uvijek bi našla vremena za mene. Bila je moja sjena, moj
vjerni pomagač, i jedina koja je održavala razgovor na životu dok bismo Trina
i ja sjedile i gledale jedna drugu bez riječi, u sebi preklinjući Bev da zašuti.
Čak i u takvom stanju, tako zaokupljena vlastitim problemima, vidjela
sam da je Trina izazov. Bila je naporna, nemirna, frustrirana, nikad joj nije
bilo lako naći zabavu. Bev je bila divna prema njoj, a i nekako je znala naći s
njom zajednički jezik. Ne može to svatko. Mislim da je Bev rođena da se brine
o drugima.
- Sve bih dala za sendvič sa slaninom - kaže Bev, prekidajući me u
prisjećanju. - Ali valjda će mi i keks biti dovoljan.
Kao i naše životinje, i Bev neprestano misli na hranu. Koliko god voli naše
četveronožne - ili barem pretežno četveronožne stanare - Bev i dalje nije
spoznala čari vegetarijanstva.
- Jedan od roditelja nam je donio Tunnock’s Teacakes - kažem joj.
- Hrana bogova! - Bev je presretna. Svima nam je drago kad nam donesu
nekakvu slatku sitnicu. - Što nas čeka danas?
- Još nisam stigla napraviti popis - priznam. - To mi je sljedeći zadatak.
- Lijenčino - našali se Bev. - Inače sve to središ do šest. - Koliko učenika
danas imamo?
- Samo četvero, mislim - naši učenici su posebni svaki na svoj način, pa je
čak i četvero dovoljno da imamo pune ruke posla. Nekima je potrebna pažnja
jedan-na-jedan, drugi se dobro snalaze i u grupici. Kod nas ne borave svaki
put jednako dugo, niti svi jednako vremena: neki ostanu cijeli tjedan, drugi
svega nekoliko sati, što nije dovoljno. Četvero učenika koji su danas s nama
su manje zahtjevni. - Trebalo bi sve biti u redu.
Bev frkne nosom. - To uvijek kažeš prije katastrofe, optimistu!

19
 Bev je u pravu, naravno. Kad god kažem da će sve biti u redu, snađe nas
neka nevolja - ali Bev je uvijek uz mene i uvijek se snađemo. Ona je moja
vjerna prijateljica. Pogledam je pogledom punim ljubavi, ali potajno - da ga
primijeti, ubila bi me. Ne znam što bih bez nje.

20
 5

G dje je Alan? - upitam Bev.

- Zbrisao je u staju čim je stigao - kaže ona.
Ništa novo.
Sušta suprotnost Bev, koja ništa ne zadržava za sebe, Alan Taylor je jedan
od velikih životnih misterija. Hettie bi ga proglasila zagonetkom, znam. Alan
je vjerojatno u šezdesetima, komunicira samo kad mora i drago nije što je
došetao na naša vrata. U jednom trenutku razgovorljivosti nekako je odao da
je umirovljeni inženjer - nisam sigurna čega, moguće je da je spominjao
industriju oružja i sad se više ne usudim pitati. Gdje god radio, izgleda da je
više volio posao, nego mirovinu - čak i s tako izdašnom mirovinom - i tražio
je nekakav volonterski poslić da se zabavi barem dio dana. Neka dobra duša
ga je poslala k nama, i tako se Alan jednog dana samo nacrtao na našim
vratima, odradio cijeli dan - i ostao. Jedva govori, zna popraviti apsolutno sve,
ne želi prihvatiti plaću. To je sve što vam mogu reći o Alanu. Nemam pojma
ni o njegovu privatnom životu, ni o prethodnom poslu: znam samo da je
donio potvrdu o nekažnjavanju i da smije raditi s djecom. Ništa drugo i ne
trebam znati.
Ponekad si mislim da se Alanu sviđa Bev, ali teško je to reći. Povremeno
mi se učini da je nekako nježno gleda. Ali možda je to sve samo moja mašta.
Jedine emocije koje Alan pokazuje su prema keksima s čokoladom - kad
kažem Bev da se slobodno raspištolji u tjednoj nabavci. Na spomen keksa s
čokoladom Alanove oči zablistaju.
Iz Alanova izgleda ne može se zaključiti baš ništa o njemu. Ima neurednu
prosijedu kosu koja strši u svim smjerovima i dugačku čupavu bradu na kojoj
bi mu pozavidjeli i dečki iz ZZ Topa. Baš poput mene, ni Alan ne mari za
estetiku. Najčešće je u širokim hlačama, ispranim kariranim košuljama i
gumenim čizmama.
- Jesi vidjela što je danas odjenuo? - Bev me zavjerenički pogleda. Oči su
joj pomalo (ili malo više) crvene od sinoćnjeg partijanja u pubu.
Jedina zabava koju imamo svakog dana dolazi baš s Alanom,
paradoksalno: svaki dan ispod raskopčane košulje ima majicu drugog benda.
Neki su bendovi pravo iznenađenje. Jučer je, recimo, imao majicu Pulpa.
Svakog jutra Bev i ja jedva čekamo da vidimo što će Alan odjenuti, jer svake
se večeri kladimo - najčešće u keks ili čokoladicu - koju će majicu odabrati.

21
Nikad nismo ni blizu. Kako bismo Bev i ja mogle znati da Alan ima i majicu,
recimo, Bucks Fizz?
- Ne. Ti? Jesmo li pogodile?
- Što smo ono rekle? - kaže Bev. - Ti si rekla...
- Kings of Leon.
- A ja Kaiser Chiefs.
- I?
- Florence and the Machine - obje poraženo uzdahnemo. Ne bih nikad
rekla da Alan voli Florence.
- Beznadno - kukam. - Uvijek je korak ispred nas. Kao da zna!
- Sutra je novi dan - kaže Bev utješno. - Kad-tad ćemo mi skužiti kako bira
majice. Hoćeš da uz šalicu čaja i kolač očajavamo zbog novog neuspjeha?
- Zašto ne?
I tako, praćene psima, krenemo prema zajedničkoj blagovaonici, gdje Bev
čeka čaj, a mene konačno doručak.

22
 6

K ad sam se počela polako oporavljati od očaja u koji sam zapala nakon

Hettiene smrti - ne bih to nazvala pravom depresijom, ali vjerojatno je
bila - netko me zamolio da se brinem o zanemarenom šetlandskom poniju.
Nisam znala kako odbiti, i tako je Tiny došao k nama.
Kad je stigao, bio je premršav i neuredan. Bev, Trina i ja smo ga vodile na
polje u šetnju i na češljanje. Tako smo otkrile da Trina voli životinje, ali i još
važnije - da je one smiruju. Tiny joj je bio posebno drag: mogla je stajati kraj
malenog konja i češljati mu grivu satima. Otad sam ja shvatila da ima konja
koji nekako osjete kojoj djeci je potrebna posebna pažnja. Tiny je bio jedan
od takvih konjića. Uvijek je bio nježan i drag, iako jedan dio života ni od koga
nije dobio ni nježnost ni pažnju. Bio je s nama dugo i živio je lijepo, prije nego
što je odgalopirao na nebeske travnjake. Jako nam nedostaje.
Tijekom tog prvog ljeta Trina je napravila nekoliko krupnih koraka. I
dalje nije razgovarala s Bev ili sa mnom, ali počela je potiho čavrljati sa
životinjama. Kad je k nama došao siroti Mali Pas, tad još štene, i njega je
pustila u svoj mali kružok. Kad je mislila da je ne gledamo, nasmiješila bi se
Malom Psu - koji se njoj smiješio cijelo vrijeme, onim svojim neobičnim
osmijehom - a čule bismo je i da mu nešto govori. Mali Pas bi naćulio uši i
pažljivo je slušao.
To je bilo prije deset godina, a Trina je danas krasna mlada žena - i
neobično razgovorljiva. Studira povijest umjetnosti na mjesnom veleučilištu,
i iako je upisana prema posebnom programu i dobiva više vremena za ispite
od ostalih, napreduje impresivno. Slika odvažne, velike pejzaže živih,
izražajnih boja, a u slobodno vrijeme jaše i pomaže u staji na obližnjoj farmi.
Ponekad svrati i do nas, a mi joj se uvijek obrađujemo.
Kad su mjesne novine saznale koliko je Trini pomogao boravak na našoj
farmi, poslali su novinara da razgovara s nama. Momak je izgledao kao da mu
je najviše dvanaest godina. Nakon toga je stigao i fotograf, koji je snimio lijepe
fotografije naših vrlo fotogeničnih životinja. Još uvijek ih imamo na zidu
blagovaonice. Kad je članak izašao u novinama, nazvalo me nekoliko roditelja
- redom izmučenih i na rubu snaga - koji su željeli znati bih li primila i njihovu
djecu. Bev mi je tad pomogla da organiziram nekoliko dana za posjete
zainteresiranih - i odradila ih skoro sve sama, jer sam ja većinu vremena
provela skrivajući se u staji. Djeca su imala priliku upoznati i pomaziti
životinje, možda čak i malo jahati na ponijima, skupljati jaja iz kokošinjca ili

23
obavljati takve sitne posliće, pod nadzorom. Svi su se oduševili. Njihovim
roditeljima je kamen pao sa srca, a glas o farmi se ubrzo pronio.
Nakon mnogo razmišljanja i tjeskobe, odlučila sam pretvoriti farmu u
školu za djecu s posebnim potrebama. Ubrzo je na farmu svakog dana
dolazilo desetak učenika. Većina mojih učenika je između desete i šesnaeste
godine, svi imaju probleme u ponašanju ili teškoće u razvoju. Neke od njih
roditelji dovedu samo na nekoliko sati, kad im je potreban predah. Neke
dovedu jer više nitko ne zna što da radi s njima. Primamo i učenike obližnje
škole za djecu s posebnim potrebama kojima treba malo aktivnosti - nema
bolje metode izbacivanja nakupljene energije od čišćenja prljave staje.
Trenutno imamo pedesetak učenika, stalnih ili povremenih. Naš je zadatak
pomoći im da ovladaju vlastitim strahovima i izgrade samopouzdanje.
Teško je reći sito zapravo radimo, ali mogu vam odmah reći što ne
radimo: ne tjeramo djecu da se prilagode normama. Potičemo ih da se
razvijaju vlastitim tempom, pomažemo im da izgrade samopouzdanje,
samopoštovanje, da postanu odgovorni za vlastito ponašanje. Brinu se za
životinje, paze jedni na druge i rade na farmi. Neupućen promatrač našu bi
metodu možda opisao kao neurednu - čak i kaotičnu. Svaki je dan u školi
različit, ali nekako - uz malo sreće i vjetra u leđa - se snalazimo. Sad me
vjerojatno već poznajete dovoljno da vam je jasno kako mi ništa nije mrže od
službenosti, ali znajte da farma posluje prema zakonu. Sa svakakvim smo se
dokumentima morali obračunati kako bismo otvorili školu za djecu s
posebnim potrebama. Bev me natjerala da nas registriram kao zakladu, za
što sam joj danas zahvalna, jer je našoj neobičnoj maloj školi na farmi dalo
autoritet. Ne želim se hvaliti, ali pod Bevinim vodstvom smo se razvili, narasli
i pomogli velikom broju djece da iskoriste sav svoj potencijal -
pogotovo onima kojima je obična škola donijela više štete nego koristi. Studij
pedagogije nije mi bio najbolji period života, a rad u državnoj školi još manje
- ali ako su me doveli do moje farme i škole, onda to vrijeme smatram
pametno iskorištenim.
Tako je, dakle, nastala škola na farmi Nada, i time se bavimo. Pomažemo
ljudima.

24
 7

D ok mi pijemo prvi jutarnji čaj, polako stižu naši učenici. Neke dovode
roditelji, a neki stižu sami, taksijem - svi taksisti u kraju sad već znaju
doći do naše farme koju nije lako naći ni uz pomoć aplikacije.
Danas su na redu učenici s kojima je lako raditi. Prvi stižu Jack i Seb. Imaju
četrnaest godina i obojica su autisti. Pohađaju našu školu oko godinu dana i
u to vrijeme su postali nerazdvojni. Da su svi naši učenici poput njih, naš bi
posao bio lagan: dovoljno im je zadati zadatak, bilo to skupljanje jaja ili
čišćenje staje, i zdušno će se baciti na njega.
Jack više od svega voli kuhati čaj i zato je njegov prvi zadatak svakoga
dana skuhati čaj za sve nas. Precizniji je od japanske čajane i taj obred uvijek
izvodi na identičan način. Svakog jutra se svi prvo sastanemo u blagovaonici,
da pročavrljamo o tome kako su i što ih tog dana muči. U blagovaonici se
nalazimo i na užini, tijekom ručka i na čaju - i pritom kukamo jedni drugima.
Riječ blagovaonica zapravo zvuči mnogo glamuroznije nego što bi trebala s
obzirom na to da je ta blagovaonica zapravo obična bivša staja, s prozorima
koji propuštaju malo previše propuha za moj ukus i zidovima kojima bi dobro
došao sloj boje. Ipak, ugodna je i vesela, a u njoj imamo i oglasnu ploču s
fotografijama učenika i njihovim postignućima. Imamo i fotografije naših
životinja, i dekice koje je napravila naša volonterka koja voli kukičanje -
svakome od nas treba dekica. U dnu blagovaonice uređena je mala kuhinja, u
kojoj
Bev na doniranom štednjaku - skoro novom! - kuha sve obroke. Voli peći
kolače, pa se i toga često nađe, ali blagovaonica je svima draža kao mjesto za
druženje, a ne za obroke. Naše učenike često je najlakše navesti da se otvore
baš u blagovaonici, sjedeći i družeći se. S druge strane, ponekad im je
druženje prenaporno i samo se žele zavući nekamo sami. Moderni svijet
čovjeka ne ostavlja na miru - da se mene pita, mobiteli bi ostali pred vratima
farme. Njih je sam vrag izumio, kad vam kažem.
Čim prijeđe prag, Jack se uputi prema štednjaku skuhati čaj. Bev i ja
odmah sjedamo, a Seb nam priča što je radio od posljednjeg posjeta farmi.
Jack živi s roditeljima - neki naši učenici ne žive s obiteljima - i ima vrt i
nekoliko kokoši, o kojima volimo slušati. Najdraži posao - uz kuhanje čaja -
mu je skupljanje jaja. Obiđe svaku koku u našem šarenom jatu i zapiše koliko
je jaja snijela.

25
 Seb živi s udomiteljima i čini mi se da večeri pretežno provodi igrajući
igrice na PlayStationu, što me katkad zabrinjava. Bilo bi mi drago da ga
zanima još nešto, ali kako smo navikli na sitne korake, pomirila sam se s time
da ćemo na istraživanju Sebovih interesa morati raditi još dugo.
- Tko želi napisati dnevne zadatke na ploču? - pitam.
- Ja ću - Seb prvi digne ruku. Izrecitiram sve zadatke koji nas čekaju, a Seb
ih svojim urednim rukopisom zapiše na bijelu ploču crvenim markerom.
Crvena mu je najdraža boja.
- Kokoši nas čekaju - kaže Jack brišući posljednje šalice. U glasu mu se
čuje nemir. - Ne vole čekati.
- Idi s njim - kaže Bev. - Ja ću pričekati ostale, a onda ih dovesti na polje.
- Dođi, Jack, idemo mi. Ne zaboravi kantu - izađemo zajedno i Jack putem
do kokošinjca skuplja sijeno. Priđemo kokošinjcu, smještenom iza
blagovaonice, toliko blizu da ga vidim i kroz prozor kampera. Sad već imamo
dvadesetak kokoši. Broj se mijenja, jer se ovuda mota vrlo poduzetna i
odlučna lisica. Što god ja probala, lisica uvijek pronađe načina da uđe u
kokošinjac. Nedavno smo premjestili kokošinjac da bude bliže kampera, pa
tako, ako noću čujem uznemireno kokodakanje, odmah ustanem vidjeti jesu
li koke pod napadom. Moram braniti svoje cure.

- Mislim da sam vidio Fantoma - kaže Jack, mašući kantom u hodu. - Skrivao
se iza bala sijena.
- Ozbiljno? - imamo i mačka, na kojeg je nekad davno vjerojatno naletio
auto i sad ima napola uništeno lice, kao Fantom iz opere. Nismo ga dobili ili
sami našli - on je našao nas. Došetao je na farmu prije otprilike šest mjeseci.
Možda je osjetio da će kod nas biti na sigurnom. Govorim o fantomu kao da
je muško, ali zapravo mu dosad nisam uspjela prići dovoljno blizu da to
potvrdim. Fantom se šulja uokolo jako oprezno, pretežno se hrani miševima
koje sam lovi, s vremena na vrijeme se razljuti i frkće, i rijetko nam prilazi.
Povremeno ga pokušam namamiti da mi priđe, tek toliko da vidim je li zdrav,
ali on ne želi biti pacijent. - Je li izgledao dobro?
- Ima pola lica - podsjeti me Jack. - Izgledao je grozno.
- Mislila sam, je li ti izgledao zdravo?
- Ne znam - kaže Jack i shvatim da će ga to pitanje mučiti do kraja dana.
Ne moram ni reći da nas do kokošinjca prate Mali i Veliki Pas.
- Što misliš, koliko jaja ćemo danas naći, Molly? - upita me Jack, uvijek
pomalo uznemiren nepoznanicama.
- Tucet - nagađam. - Što ti misliš?
Dok hodamo sunčanim dvorištem, Jack razmišlja.

26
 - Deset - kaže naposljetku. - Je li to manje od tuceta?
- Točno dva jaja manje.
Kimne, zadovoljan tom informacijom.
- Ostavljam te da skupljaš jaja, a ja idem vidjeti kako su alpake. Možeš li
sam?
Jack opet kimne.
- Ne zaboravi spustiti mrežu iza sebe prije nego što uđeš u kokošinjac. -
Jack najčešće spusti mrežu za sobom, ali mnogo naših učenika to zaboravi, a
kokoši kao da jedva čekaju da se dočepaju slobode, zato svima stalno
ponavljam. Doduše, zbog lisice je kokošinjac sad više nalik na sobu za bijeg.
- Vraćam se za pet minuta, Jack. Ako me trebaš, zovi.
Vidim da gleda na sat.
- Možda za deset minuta - ispravim se. - Ali bit ću tu negdje, blizu. Ne brini
ako me ne bude malo dulje.
- Neću brinuti - kaže Jack, zabrinuto se mršteći. Pričekam da uđe u
kokošinjac, k svojim dragim kokama, i tek onda krenem.

27
 8

P si i ja stignemo do alpaka. - Bok, ljepotice - doviknem im, vadeći šaku suhe

hrane iz kante. - Donijela sam vam doručak. Odmah pritrče, kao i svaki
put kad me ugledaju. Znaju da im donosim hranu. Ispružim ruku i alpake se
naguraju oko nje, hvatajući zalogajčiće i moje prste, kao i uvijek.
- Pazite što grizete - prekorim ih. - Budite pristojne.
Alpake su mali kriminalci i ako im dopustite da rade što žele, gotovi ste.
Imamo tri, i sve tri su dive. Nije mi bila namjera držati alpake. Naslijedila sam
ih od bračnog para koji je zbog posla morao otputovati izvan zemlje na
nekoliko godina i nije znao što bi s njima. I oni su ih nabavili samo kao kućne
ljubimce, živi ukras za pašnjake. Nazvali su me, a da se nisam ni nadala -
poznavali su nekoga tko je poznavao nekoga tko je poznavao mene - i
odmah me obavijestili da sam im prvi izbor za udomitelja. Idealan izbor, čak.
Ili samo najveća naivka.
Pretpostavila sam da su prije mene nazvali sve farme u okolici, ali
bezuspješno. Kao i našim učenicima, i većini naših životinja mi smo
posljednja šansa.
Pristala sam ih primiti. Naravno da sam pristala. Što sam drugo mogla?
Naše tri alpake sad žive na istom polju i u istoj nastambi. To stambeno
rješenje najčešće im nije po volji. Tina Turner voli biti glavna - Tina ima
smeđu dlaku i tamniju smeđu grivu, raskošnu, prošaranu crnim dlakama i
lepršavu. Voli je zabacivati poput prave Tine. Rod Stewart je mršava bijela
alpaka s kvrgavim koljenima. Relativno je miran, voli sjesti na pašnjak i
zviždati - sve alpake zvižde kad su opuštene, to je njima nešto poput predenja
- i blaženo promatrati brdašca u daljini. Treća i najzločestija alpaka zove se
Johnny Rotten. Naš panker voli ugristi za lakat kad mu okrenete leđa, a kao
što mu ime govori, ima irokezu - za razliku od ostale dvije, koje imaju veselu
grivicu - i iako mu je tijelo lijepe smeđe boje, kosa mu je gotovo narančasta.
Usto, najblesaviji je od sve tri.
Alpake u prirodi žive u stadu i znam da bih im trebala nabaviti još
prijatelja. Navodno se bolje ponašaju i ugodnije žive kad ih ima više u
društvu. Kažem navodno, jer Johnny Rotten mrzi i ovo dvoje prijatelja koje
ima. Mrzi i ljude, kojima to odmah da do znanja prijetećim pištanjem. Naše
čupave alpake izgledaju ljupko i mekano, ali njihova nasmiješena lišća su
samo maska: ratoborne su, prgave i potrebna im je čvrsta ruka. Dovoljan je
jedan pogrešan pogled da vam odgovore udarcem papaka. Alpake ne

28
pljuju kad su ljute kao ljame, ali pište i pritom im slina izleti iz usta poput
metka - a to je manje-više isto što i pljuvanje. Povrh svega, Tinu ljutnja
ponekad ne prođe danima.
A sad dobra vijest: izmet alpaka je na cijeni - što je sjajno, jer kao da ga
proizvode po cijele dane. Vreća alpakina izmeta plaća se suhim zlatom, jer
okolni farmeri obožavaju organsko gnojivo, pogotovo farmeri-hipsteri
kojima časopisi govore što je u modi. Ne moramo ni oglašavati da ga
prodajemo, jer svi već znaju i mogu jednostavno navratiti k nama i kupiti
izmet alpake ili višak jaja. Meni takvo rješenje i nije najugodnije - ne znam
uživam li manje u pomisli na otvorena vrata farme ili usiljeno čavrljanje s
kupcima, ali trebamo novce i to je to. Usto, prodaja razvija društvene vještine
naših učenika, pa nastojim na nju gledati s te pozitivne strane. Tko god želi
može poslužiti kupca, pakirati jaja u reciklirane kartonske kutije, pomoći
kupcu da odnese vreću alpakina izmeta u auto, vratiti sitniš ili zabilježiti
prodaju u našu Knjigu jaja i kakice, kako je zovemo. Svako iskustvo dobro
dođe.
- Kako si mi ti danas, Tina? - naša diva kimne glavom kao da želi da je
pomilujem. Alpake inače ne mazim, jer nisu lude za dodirom. Baš kao ni ja.
Kad se maknete od svih, brzo zaboravite kako je biti s ljudima i nakon nekog
vremena interakcija vam više ni ne nedostaje. Kad god odem u supermarket
- jer Bev se ne da nagovoriti da me u tome zamijeni - i previše sam svjesna
koliko malo ljudi poštuju tuđu privatnost. Pola kupaca dođe u trgovinu u
pidžamama, a u prolazima se guraju i tijelima i kolicima. Možda su mi zato
alpake drage. Ni one ne vole biti blizu drugih.
Naši učenici svakog dana dobiju neki zadatak: neki hrane životinje, neki
ih peru ili češljaju, neki pomažu u sitnim popravcima ili sami popravljaju
ogradu, ako znaju koristiti čekić. Svatko nešto nauči. Neki od njih ostanu tek
pokoji tjedan, a neki su s nama otkako je farma počela s radom.
Bev je sad moja stalna pomoćnica i doista ne znam što bih bez nje. Prije
nekoliko godina suprug ju je ostavio zbog mlađe žene, a kako ne bi mislila na
bol, Bev se bacila na posao. U tome smo slične. Dugo je istresala bol iz sebe
radeći kao manijak ili plačući u grivu šetlandskih ponija, a tad ga je
preboljela. Bez Bev bih bila izgubljena. Ona je na farmi osoba za javnost, pa
se ja mogu držati u pozadini. Bev je ta koja ide na sastanke u mjesnoj
zajednici, ona je ta koja predstavlja farmu kad nam dođe inspekcija. Ja se kao
kukavica skrivam na poljima, pravim se da baš tada moram nahraniti kokoši
ili očistiti kopita ponijima. Skrivam se u oblaku nervoze kao da je magla. Bev
je moj oslonac, moja najbolja prijateljica i jedina obitelj koju imam. Obožavam
je.
Sad znate tko je tko. Farma Nada prima prestrašene, frustrirane i
bojažljive ljude i životinje. Mislim da bi Hettie bila ponosna na nas.

29
 9

N akon što nahranim alpake i uvjerim se da im ništa drugo ne nedostaje,

odem do kokošinjca vidjeti kako se Jack snalazi. Jack mijenja vodu za
piće, i to vrlo pažljivo. Zadovoljno se nasmiješim gledajući ga kako je prionuo
na taj jednostavni zadatak. - Kako ide?
Jack ustane, pazeći da pritom ne prolije ni kap vode. - Deset jaja - kaže
ponosno. - Kao što sam i mislio. Jedna kokošje snijela golemo jaje - priđe
košari i pokaže mi ga.
- Oho. Stvarno je divovsko - zajedno se divimo jajetu. Doista je golemo,
kao da je kokoš na steroidima. - Kladim se da je eksplodirala od muke.
Jack pogleda kokoš. - Nije.
- Sjećaš se da smo rekli da neke rečenice ne treba shvatiti doslovno? Da
se ljudi nekad našale pretjerujući?
- Aha - kaže Jack. - To je bila šala.
- Tako nekako.
- Bilo bi smiješno da kokoš eksplodira?
- Ne bi - moram priznati.
- Ljudi su čudni - zaključi Jack.
Jesu, čudni su. Zato se ja držim životinja.
Sve naše kokoši spašene su s farma za proizvodnju jaja, a te žive kraće od
onih koje su odrasle slobodne. Nažalost, to znači da naši učenici često dobiju
lekciju o prolaznosti života. Trudim se našim kokama osigurati ugodan život
dok su s nama. Najčešće k nama dođu u groznom stanju, očerupane kao da ih
je netko pripremio za pećnicu, i bez kresta. Najčešće su i jako slabe, jer su
provele život stojeći na mjestu, ali s vremenom ih naša ljubav i briga
preporode. To je uvijek najljepše vidjeti.
Priđe nam velika smeđa kokoš. Tu zovemo Sokol, jer sve vreba kao sokol
i ne pušta nikoga tko joj se ne svidi u kokošinjac. Osim nje imamo i Gloriju
Gaynor, koja je preživjela - kužite? - tri napada lisice. Imamo jednu slijepu
koku, Mrs. Magoo, i jednu jednonogu, koja se zove Peg. Imamo koke bez perja,
koke koje se svega boje, pa čak i dvije-tri koje imaju obje noge, oba krila i sve
perje. Volim kokoši. Sigurna sam da bi se svašta na svijetu dalo mirnije riješiti
da čovjek prije toga sjedne i malo mazi kokoš.
Imamo samo jednog pijetla, koji se simbolično zove Dick. Dick the Cock,
punim imenom. To imamo zahvaliti Bev. Hvala nebesima da nemamo
30
susjeda, jer Dick nekoliko puta dnevno zaključi da je jutro i da nas sve mora
razbuditi moćnim kukurikanjem. Naš pijetao je jako lijep primjerak svoje
vrste i voli privući pažnju na sebe kao da to i sam zna.
- Hoćeš da odnesemo jaja u blagovaonicu i operemo ih za prodaju? - pitam
Jacka.
- Da.
- Koliko smo jaja našli jučer?
Jack promisli. - Dvanaest - kaže, pa opet promisli. - Tucet.
- Bravo. Koliko je sve to zajedno?
- Dvadeset dva.
- S-jajno - našalim se.
Jack se namršti. - I to je neka šala?
- Da. Ali ni ta nije smiješna - Jack podigne košaru i uhvatim ga pod ruku. -
Idem s tobom do blagovaonice.
- Pitanje je bilo prelagano, Molly - mrmlja Jack. - To bi i dijete znalo
zbrojiti.

31
 10

T rebala bih vam predstaviti i ostale učenike. Jutro brzo prolazi i još
moramo dosta toga napraviti prije nego što bude vrijeme za zajednički
ručak. Ako se zanesem i zaboravim na ručak, Bev me prekori. Znam ostati
predugo sa životinjama, ali Bev je u pravu: ručak je na neki način također
lekcija. Daje mi priliku da s našim učenicima popričam o tome kako im teče
dan, a i da saslušam što ih muči za slučaj da se nismo vidjeli ujutro. Koliko god
posla imala, za ručkom se uvijek nastojim družiti sa svima.
Ostavim Jacka s Alanom u staji i odem do velikog polja na vrhu brda. Bev
je gore s Lottie i Erin, dvije naše stalne učenice. Lottie ima jedanaest godina,
a Erin dvanaest, ali zrele su kao da im je trideset pet. Njih dvije ne možete
ničim iznenaditi. Sve već znaju. Odavde vidim da su odjevene u svoju
uniformu: tajice u neonskoj boji, lak za nokte u istom tonu. Lottie je s nama
godinu dana, a Erin nešto kraće. Obje su nam došle jer su u običnoj školi
imale problema i izbačene su, a i obje žive u nestabilnim - čak kaotičnim -
obiteljima. Da ih vidite kako maze male koze i smiju se, ne biste rekli da imaju
ikakvih problema. Znaju izgledati kao mali anđeli kad žele, ali ne dajte da vas
to zavara: kad ih uhvate bijesne gliste, psuju kao mornari i bjesne kao lavice.
Nijedan moj pas me nikad nije ugrizao, ali i Lottie i Erin jesu. I to ne jednom.
Bev se zna naljutiti na njih i onda ih zove Ralje. Ali, znate kako u matematici
dva minusa daju plus? Mislim da su Lottie i Erin takve: kad su zajedno, obje
se ponašaju dosta pristojno, obje su prilično mirne. Barem jedna prema
drugoj.
- Kako ide, mlade dame? - pitam ih.
- U redu - Erin se zagleda u svoje nalakirane nokte i slegne ramenima.
Lottie slegne ramenima identičnim pokretom.
- Ide nam sjajno - kaže Bev. - Kad budemo gotove, sići ćemo u dvorište i
plijeviti korov u povrtnjaku.
Malo je optimistično to nazvati povrtnjakom, ali nijedan početak nije lak.
U nekoliko starih korita za branjenje posadile smo začinske trave - majčinu
dušicu, ružmarin, metvicu - i salatu. Najčešće kuha Bev, a kad god možemo,
koristimo domaću zelenjavu. Jedan dio farme već dugo namjeravam
pretvoriti u pravi povrtnjak, ali da vam pravo kažem, to već dugo je stvarno
dugo, ali nisam našla ni vremena, ni novca za takav pothvat. Uvijek se nešto
ispriječi na putu, uvijek se nešto pokvari i novac potreban za zemlju i sjeme

32
nestane kao da ga nije ni bilo. Baš bi bilo divno zasijati povrće i gledati kako
raste. Djeci bi to bila još jedna korisna lekcija. Ah, možda jednog dana.
Lottie i Erin ne vole farmerske poslove, pa njima najčešće dajemo lakše
zadatke. Plijevljenje korova im ne smeta, a ako baš inzistiram, pomoći će i
oko pranja ponija ili skupljanja jaja. Svakog poslijepodneva sa svim ostalim
učenicima moraju odraditi nekoliko pravih školskih sati - to nam, naravno,
svi zamjeraju i to ni ne skrivaju. U jednoj od gospodarskih zgrada uredili smo
prilično neformalnu učionicu - odmah pokraj blagovaonice - i svakog dana
nam dolaze učitelji i profesori. Njihov zadatak je mnogo teži od mog. Ne bih
im bila u koži. Pokušala sam i ja to, dala sam sve od sebe i propala, zato im
pružam podršku kako god mogu. Najviše volimo kad nam predavači ostanu
vjerni, jer promjena profesora nikad ne utječe dobro na djecu, ali ne ljutimo
se ako zbrišu.
Još malo popričam s curama, a zatim pozovem pse i krenem dalje. Vidim
da je njima već ionako dosadno tako dugo stajati na jednom mjestu. Doručak
je bio davno, a moj i mršav, i želudac mi se glasno buni, pa ostavim pse da
njuškaju po dvorištu i na tren skoknem u svoj kamper. Pripremim si zdjelicu
zobene kaše da preživim do ručka. Moram se sjetiti staviti zob na popis za
trgovinu, ovo mi je zadnjih par žlica. Često mi ponestane hrane, kao i
svega ostaloga. Pogotovo novca. Roditeljima naših učenika naplaćujem vrlo
nisku školarinu, tek toliko da preživim - a ni za to mi nije dovoljna. Bev me
stalno nagovara da podignem cijenu, ali ne želim. Tek nekoliko naših učenika
dobiva financijsku potporu od ministarstva, ali većina roditelja plaća iz
vlastitog džepa. Možda sam naivna, ali ne želim im otežavati život.
Roditeljima djece s posebnim potrebama nije lako i ne treba im nikakav
dodatni pritisak - pogotovo ne financijski. O tome znam sve. Ali zbog
toga jedva spajam kraj s krajem, pogotovo zato što cijene svega stalno rastu.
Hrana, režije, veterinar... Imamo troškova preko glave.
Danas je miran dan, ali ponekad auti stižu jedan za drugim. Nekoliko
naših učenika dolazi taksijem - to su oni kojima školarinu plaća ministarstvo;
jednog učenika koji nam dođe samo povremeno doveze minibus s policajcem
- taj ima maloljetnički dosje zbog napada nožem; a neke dovoze premoreni
roditelji u prastarim Fordovima. Tih mi je najviše žao.
S posljednjom žlicom zobene kaše čujem zvuk nečijeg motora i priđem
prozoru vidjeti je li Bev blizu, da ode otvoriti vrata dvorišta. Bev nema na
vidiku, pa spustim posudu u sudoper i izađem. Pored mene prođe otmjeni,
blistavi Bentley.
Oho. Impresivno. Naša djeca dolaze svakakvim prijevoznim sredstvima,
ali ovako veličanstveno vozilo dosad nisam vidjela na svojoj farmi.

33
 11

B listavi crveni automobil odskače od okoline: sve te prašine i pomalo

zahrđale poljoprivredne opreme. Nekoliko trenutaka samo stojim i
buljim, a tad se priberem i krenem vidjeti tko nam stiže.
Dok prilazim, iz auta izađe lijepo uređen i apsurdno privlačan muškarac.
Jednako je besprijekoran kao i njegov automobil. Izgleda kao filmska zvijezda
- takvu ljepotu na farmi Nada nikad nisam vidjela. Barem ne najavi.
Naš neočekivani posjetitelj je visok i prilično mišićav. Na sebi ima
traperice i tamni sako, koji mu oboje stoje kao saliveni. Kosa mu je svijetla i
začešljana od lica, a koža osunčana, ali ne onako farmerski kao moja kad me
opale sunce i vjetar, nego savršeno glatka. Dok mi prilazi, požalim što nisam
sprala ono jutarnje blato kojim me je počastio Anthony, a ako ste dosad
shvatili da me izgled inače ne zanima, znate koliko je kritično. Čak se
zapitam jesam li se ovog tjedna ijednom počešljala.
Na suvozačkom sjedalu sjedi mršavi tinejdžer prekriženih ruku i
stisnutih vilica. Čak i s ove udaljenosti vidim da iz njega zrači čista zlovolja.
Netremice gleda kroz prozor prema ovcama, ali znam da njih niti gleda niti
vidi.
Muškarac mi pruži ruku i nakon što obrišem dlanove o traperice, primim
je. Čvrsto mi stisne prste. - Shelby Dacre - kaže. To mi je ime poznato, samo
ne znam otkud. - Molly Baker.
- Oprostite što smo banuli nenajavljeno - nastavi snažnim,
samouvjerenim tonom. Zvuči kao da je navikao na održavanje govora, na
javni nastup; svaki mu je slog jasan i razgovijetan.
- Ništa strašno - kažem. Usprkos privlačnom izgledu, djeluje premoreno,
kao da je na rubu snaga. Pogled mu je umoran i prazan. - Kako vam mogu
pomoći?
Nervozno se osvrne prema dečku na suvozačkom sjedalu. - Prijateljica mi
je rekla za vašu farmu. Kaže da ste dobri.
- Nadamo se.
Nastavi tišim glasom. - U posljednje vrijeme imam problema sa sinom.
Rekli su mi da biste nam vi mogli pomoći. Nisam znao koji je postupak, treba
li nam preporuka ili... - ne dovrši rečenicu.
- Da vam iskreno kažem, većina ljudi nam samo bane, ovako kao vi -
kažem mu. - Nekako se snađemo. Kakve probleme ima vaš sin?

34
 - Izbačen je iz škole zbog asocijalnog ponašanja - prizna posjetitelj. -
Prilično ozbiljnog.
- Kakvog točno?
- Lucas je podmetnuo požar u školi. Zapalio je kantu za smeće iza
sportske dvorane - gospodin Dacre strese glavom kao u nevjerici. - Nije mu
prvi put. Ima dosje pun sličnih ispada.
Aha, mali palikuća. Novost na našoj farmi. Dosad nismo imali klince koji
se vole igrati s vatrom, a to je po svoj prilici jedino što nismo imali. Imali smo
klince koje su izbacili iz škole zbog maltretiranja drugih, napada nožem,
napada na učitelje, pušenje trave i koječega drugog.
- Nasreću, dobio je samo opomenu od policije - nastavi gospodin Dacre. -
Mislio sam da nas čeka mnogo gora kazna. Sreća da škola nije podigla tužbu.
Samo su ga izbacili. Sad nemam pojma što da radim. Po cijele dane i noći je u
svojoj sobi. Ne mogu doprijeti do njega - kaže, pa malo stiša glas. Iz držanja
mu se vidi da je na sto muka. - Na rubu sam snaga. Pomozite nam, molim vas.
Djeluje mi kao netko tko voli držati sve pod kontrolom i jasno mi je da mu
je ovo vjerojatno vrlo teško. - Ne mogu vam obećati čudo, koliko god bih
željela, ali dat ćemo sve od sebe.
Gospodin Dacre me sad gleda kao da mu je neugodno. - Moram priznati
da zapravo nemam pojma što se ovdje radi.
Ta me iskrenost nasmije. - Mi smo vam na neki način zadnja šansa našim
polaznicima - pojasnim. - Pomažem odjeci i odraslima s teškoćama u
emotivnom ili mentalnom razvoju, a ponekad i oboje. Trudim se da ovo bude
mjesto podrške mladima koji su zapeli u životu, mjesto na kojem će dobiti
pozitivan poticaj za rast i razvoj - gospodin Dacre kimne, pa nastavim. - Uče
pomažući nam na farmi; brinući se za životinje ijedni za druge. Budući da naši
učenici imaju različite potrebe i probleme, svakome od njih smislimo
individualni program. Imamo i strukturirani obrazovni program, svakog
dana nam dolazi profesorica koja predaje uobičajene školske predmete, ali
naš program prije svega nastoji u polaznike usaditi samopouzdanje,
strukturu i odgovornost.
- Sam Bog zna da mu sve to treba.
Zasad mu prešutim da su često i roditelji dio problema. - Teško je reći koji
će biti dnevni zadaci vašeg sina, ali naši učenici najčešće imaju nekoliko
tipova zadataka; od hranjenja kokoši ili čišćenja staje, do češljanja konja ili
hranjenja janjadi - a kad dođe sezona teljenja, bit će ih na sve strane. - Moraju
se snaći sa svime i svačime. Pokušavamo im dati raznorazne zadatke tijekom
dana, da nauče raditi s drugima, ali i da se malo opuste. Nikoga ne silimo ni
na što, ali potičemo ih na sudjelovanje. Voli li vaš sin životinje?
Nesigurno se nasmiješi. - Nisam primijetio.

35
 - To bi moglo biti problem - uzvratim mu osmijehom, jer nemam drugog
odgovora. - Kad ste već tu, želite li se prošetati i razgledati? Mogli biste vidjeti
kako vam se sviđa.
- Idem vidjeti mogu li ga namamiti iz auta. Moram priznati da nije
oduševljen što je morao doći ovamo.
- I na to smo navikli - kažem kako bih ga smirila. - Hoćete da ga ja dođem
pozdraviti?
- Možda bi to pomoglo. Negdje ispod svih tih slojeva zlovolje i dalje se
krije dobro odgojeno dijete.
Dok mi idemo prema njegovom autu, Bev se stvori u dvorištu s metlom u
ruci. Mete čisti dio dvorišta, a čini se i da ima crveni ruž. Puno crvenog ruža.
Već smo na korak od auta kad nam prepriječi put.
- Dobar dan - kaže neobično hrapavim glasom.
- Bok - odvrati gospodin Dacre.
- Ja sam Bev. Bev je sva hihotava i lepršava, a vjerujte mi, Bev inače nije
ni lepršava, ni hihotava. Njezino najčešće raspoloženje je na granici otresitog.
Gospodin Dacre primi njezinu ruku i na tren mi se čini da će Bev pasti u
nesvijest. Sva se rastapa i bedasto ceri.
Koji ti je vrag?, pitam je bez glasa, njemu iza leđa.
Bev mi namigne. Pojma nemam zašto. Ili to namiguje njemu? Da se nije
zaljubila na prvi pogled? To bi bilo jako neobično, jer Bev inače nema ništa
lijepo za reći o muškom rodu. Kad ju je suprug ostavio zbog mnogo mlađe
cure - manekenke iz istočne Europe - srce joj se slomilo.
Kad gospodin Dacre pusti Bevinu ruku, ona zauzme pozu pin-up djevojke,
naslonjena na metlu. Sišla je s uma, zaključim. Jučer mi je rekla da si je
slučajno namazala ruke pastom za zube umjesto hormonskim gelom. Možda
je to uzrok ovog ponašanja. Hormoni su joj podivljali zbog metvice.
Široko je zaobiđeni i krenem za gospodinom Dacreom prema njegovom
blistavom autu, usrdno se nadajući da neće primijetiti da mu Mali Pas piški
na gumu. Moj pas misli da mu time želi dobrodošlicu. Vlasnik tako lijepog
blistavog auta možda bi to drukčije shvatio. Priđemo suvozačkim vratima i
mladi gospodin Dacre nas pogleda iskosa, kroza šiške i savršeno mrzovoljno.
Siroče izgleda kao da bi radije bio bilo gdje drugdje.
Shelby Dacre otvori vrata, a ja pružim ruku i pozdravim maloga
najprijateljskijim glasom koji imam u arsenalu. - Bok, Lucase. Ja sam Molly.
Hoćeš li izaći i prošetati da vidiš kako je kod nas?
- Na farmi smo - kaže, a iz njega izađe sušta dosada. - Kladim se da već
znam kako je kod vas.
- Sad kad si već tu - kažem - možda da ipak prošetaš.

36
 Gospodin Dacre od nervoze jedva stoji na mjestu. - Daj, bar izađi iz auta,
Lucase. Obećao si.
Lucas ošine oca pogledom. Zatim duboko uzdahne i izađe iz auta, ne
obazirući se na moju pruženu ruku. Osim što je mršav, od glave do pete je u
crnom - crna majica kratkih rukava, uske crne traperice, crne čizme. Ručice
mu vise iz rukava poput dva bijela končića. Lice mu je jednako blijedo,
uokvireno raščupanom crnom kosom. Izgleda kao da je češalj vidio još
davnije nego ja. Oči su mu možda smeđe, ali ne vidim baš, jer prekrivene su
kosom. Izgleda kao da cijelo vrijeme provodi u kući, pred računalom, i da
sunce nikad ni ne vidi.
- Izgleda da nemam izbora - promrmlja.
- Dođi, vidi što sve imamo - kažem veselo. - Možda se iznenadiš.
- Čisto sumnjam - kaže, ali ipak se odvuče prema farmi, gurajući ruke u
džepove i šutajući zemlju u hodu. Ostavlja za sobom oblačiće prašine.
Napredak, zaključim ja.

37
 12

Z apravo, trenutno ne želim primiti novog učenika. Svaki od naših učenika

je zahtjevan i svatko od njih oduzme mi mnogo vremena, ali navikavanje
na nove učenike je uvijek najteže. Najčešće im treba dosta da se prilagode - a
Lucas izgleda kao da neće biti iznimka. S druge strane, nedostaje nam
gotovine i svaka školarina nam dobro dođe. Da nam se Lucas pridruži kao
stalni učenik, a mislim da ga je otac zato i doveo, brzo bismo smislili kako
utrošiti te novce. Da vam kažem koliko trošimo na branu za životinje,
rasplakali biste se. Znam da se kaže gladan kao vuk, ali gladan kao konj je
mnogo bliže istini.
- Bev, provest ću gospodina Dacrea i Lucasa po farmi.
- Trebam te na sekundu, Molly - zgrabi me za ruku i zadrži. - Odmah ću
vam se pridružiti - kažem ocu i sinu. - Slobodno se sami prošećite do one staje
- kažem, pokazujući im staju u kojoj žive naše svinjice i guske.
Čim se oni odmaknu dovoljno da nas ne mogu čuti, Bev - koja se ponaša
kao špijunka s jako lošom krinkom - navali na mene. - Znaš li ti tko je to?
- Shelby Dacre i njegov sin Lucas? - probam oprezno.
- Isuse, za tebe nema nade - Bev razočarano cokne jezikom. Pitam se je li
gospodin Dacre možda nekakav lokalni moćnik ili neki gradonačelnik. Tko
god bio, Bev je očarana. Budući da je samo gledam kao da pojma nemam (što
nemam), Bev nastavi. - Farmer Gordon, tuko! - to izgovori pomalo pohotno.
- Tko?
Sad zakoluta očima. - O, za Boga miloga, Molly. Gordon Flinton. GORDON
FLINTON!
I dalje ne znam tko je to.
- Flintonova farma - kaže Bev, kao da će me samo ponavljanjem svih tih
imena podsjetiti na nešto što ne znam. - Sapunica! Ide već dvadeset godina.
Svije gledaju tri puta tjedno! Svi osim tebe, očito.
- Aha - kažem, iako i dalje pojma nemam. Možda sam čula za tu seriju.
Možda. Ali Bev je u pravu, ne gledam je. Ponajprije zato što ne posjedujem
televizor. Ni ne sjećam se kad sam posljednji put imala televizor. Na farmi
sigurno nisam. Hettie nije imala vremena za gledanje televizije. Ako je nešto
na televiziji, budite sigurni da pojma nemam što je. Osim Big brothera, jer me
Bev redovito izvještava o tome što se događa u kući.
- Shelby Dacre je lijep kao slika! To je valjda i tebi jasno?

38
 - Aha - složim se. Da je lijep, lijep je. - S time se slažem.
- Žene određenih godina padaju u nesvijest pred njim - Bev podigne dlan
na čelo. - Isuse, već mi je vruće, a koljena su mi se pretvorila u žele. Dala bih
mu sve što želi.
- Sigurna sam da bi mu bilo drago da to čuje.
- Najradije bih te nagovorila da mi središ spoj, ali nažalost, Shelby voli
onu svoju žgoljavicu - uzdahne, gledajući za njim. - Koliko god je divan, ukusa
nema koliko je crno pod noktom.
- Ionako nisam sigurna da imam ikakva utjecaja na njegov ljubavni život,
jer poznajemo se tek deset minuta.
- Mogu valjda sanjati, zar ne? - Bev zaneseno uzdahne i teatralno se
nasloni na metlu. - Supruga mu je umrla prije otprilike godinu dana.
- U seriji?
- Ne, Mols, pobogu. U stvarnom životu. Od raka ili tako nečeg. Grozno.
Odonda nije sav svoj, ako je za vjerovati časopisima. Nova cura mu je malo
starija od sina.
Hm. Odmah se zamislim. Možda mu je sin ljutit toliko da je spalio školu iz
posve jednostavnog razloga.
- Idem ja k njima - kažem. - Njegovo me tijelo ne zanima, ali njegov novac
bi mi itekako dobro došao. Mislim da bismo mogli pomoći Lucasu. Nadam se
da će nam doći.
- Mislila sam da ne primamo nove.
- Dosad nisi shvatila da ja ne mogu nikoga odbiti?
Bev se sva ozari. - Sjajno. To znači da će nam farmer Gordon često dolaziti
u posjet?
Slegnem ramenima. - Valjda.
Bev sklopi ruke kao da će se pomoliti. - Ipak ima Boga!
- Nemam pojma što glumiš s tom metlom, ali kad si već tu, radi nešto. Ako
ne zadivimo gospodina Dacrea, odvest će Lucasa drugamo - doduše, ne znam
kamo. Ne želim se praviti važna, ali naš je pristup jedinstven u ovom kraju.
Ostavim Bev i žurno krenem za gospodinom Dacreom i Lucasom.
Zateknem ih kod svinjca, kako preko ograde gledaju Teacupa. Mali Pas se
smjestio do Lucasove noge i trepće svojim jedinim okom poput zaljubljenog
šteneta, smiješeći se od uha do uha svojim čudnim smiješkom. Ni najhladnije
srce ne može odoljeti Malom Psu, i naravno, Lucas se odmah sagne i pomazi
ga. Mali Pas zna iskamčiti pažnju kao nitko na svijetu. Učini mi se da na
Lucasovim usnama lebdi početak smiješka, ali ne bih se kladila u to.
- Ovo je Teacup - obavijestim ih. - Došao je k nama jer je narastao do
neočekivanih dimenzija. Većina naših životinja nam je došla iz sličnih

39
razloga; jer se vlasnici nisu snašli s njima, jer su prerasli životni prostor ili su
nekome dosadili - ovako izbliza, Shelby Dacre miriše vrlo ugodno, čisto,
pogotovo kad se uzme u obzir da stojim pored svinjca. Ali ne smijem se dati
omesti s malo skupe vodice poslije brijanja. - Naši učenici svakog dana
dobiju zadatke. Imaju pune ruke posla, Lucase, ali lijepo im je. Svakog dana
odsjede i na nekoliko sati klasičnih školskih predmeta, pa ne bi zaostao s
gradivom.
- Fantastično - promrsi Lucas.
- Lucase! - prekori ga gospodin Dacre strogo.
- Ujutro smo skupili jaja od kokoši, ali nismo promijenili sijeno u
kokošinjcu. Usto, jaja treba oprati i spremiti u kutiju, da ih možemo prodati.
Hoćeš li nam pomoći? Usput možeš upoznati nekoliko naših učenika.
Lucas na tren djeluje kao da će me poslati u rodno mjesto, ali naposljetku
ipak samo umorno uzdahne. - Jedva čekam - kaže sarkastičnim tonom.
- Žao mi je, ali ja sad moram krenuti - kaže Shelby Dacre, nervozno
pogledavajući na sat. Vidim da jedva čeka da ode. Šteta, jer Lucasu bi dobro
došlo da njegov otac ostane i pomogne mu da se uklopi. - Ispričavam se,
posao zove. Znate kako je.
Lucas se smrkne i shvatim da njegov otac vjerojatno često zaključuje da
je posao važniji od sina. Čini mi se da gospodin Dacre samo želi prebaciti teret
na nekoga drugoga. Dobro da ću to biti ja.
- Lucas može ostati s nama. Ne mora i on otići - dobacim Lucasu pogled. -
Ako ne želi.
- Možete i bez mene? - pita Shelby.
Pitanje je zapravo upućeno meni, ali na njega odgovori Lucas. - Uvijek ja
mogu bez tebe - kaže otresito.
- Snaći ćemo se! - veselo kažem. - Lucase, idi se prošetati kamo god želiš i
lijepo sve razgledaj. Možete doći po Lucasa u pet?
- Poslat ću auto - kaže gospodin Dacre, pa se obrati sinu kroz stisnute
zube. - Potrudi se, Lucase. Kako zbog mene, tako i zbog sebe.
- Obećavam da ću uživati u svakoj minutici! - kaže Lucas, mrtav ozbiljan.
Sbelby Dacre na tren izgleda kao da će mu odbrusiti, ali predomisli se i
zatvori usta. Oboje gledamo za njim dok odlazi. Izgleda kao da mu je sav teret
svijeta sjeo na ramena. A Lucas ga gleda s podrugljivim smiješkom.

40
 13

S eronja - kaže Lucas ispod glasa, gledajući za očevim autom. Zatvorim vrata
ograde.
- Svi misle najgore o svojim roditeljima, znaš.
- Ali ja sam u pravu - kaže Lucas, ali ne izgleda slavodobitno, nego tužno
i ogorčeno.
- Imamo jako zgodne kokoši - kažem, pokušavajući mu odvratiti pažnju. -
Hoćeš li upoznati naše cure?
- Ako baš moram.
Kokoši su lagani uvod u obaveze - o njima se svi vole brinuti, pa ga odmah
povedem prema kokošinjcu. - Uzmi košaru, za slučaj da nam je koje jaje jutros
promaknulo - kažem i Lucas me posluša bez pogovora, ali i bez previše
zanimanja, i krene za mnom prema kokošima.
- Imamo nekoliko slijepih koka, pa ako prebrzo uletiš, uhvatit će ih panika
i počet će trčati uokolo i sudarati se - kažem Lucasu dok se saginjemo da
prođemo ispod mreže. - A neke imaju samo jednu nogu, pa teško održavaju
ravnotežu.
- Svakakvih vi divota imate - kaže Lucas.
- Pomažemo svima kojima možemo - pokažem mu kako otvoriti
kokošinjac i potražiti jaja u sijenu. Kod svake koke pronađemo pokoje jaje, a
Lucas ih prima iznenađujuće nježno. - Skupljamo jaja dvaput svakog jutra
ijednom poslijepodne. Jack ih je jutros već pokupio. To mu je najdraži
zadatak. Ako želiš, možeš mu pomoći. - Vi to ozbiljno?
- Kad ih skupljamo češće, manje su šanse da se zaprljaju ili oštete. A i ne
želimo da dugo budu pod kokošima kad je vruće. Prodajemo jaja, imamo
štand iza blagovaonice. Svaka je zarada dobrodošla.
Lucas i dalje nije oduševljen.
Iduća lekcija u kokošinjcu je kako našušuriti sijeno da kokama bude
udobnije. Lucas i taj zadatak obavi bez pogovora. Možda smo samo oboje
trenutno jako pristojni. Kad sve počistimo i pospremimo, izađemo i povedem
Lucasa do blagovaonice, gdje ćemo oprati jaja. Ostatak farme je možda malo
neuredan i malo, kako da kažem, farmerski, ali blagovaonica i prostor oko nje
su savršeno uredni, jer ondje pripremamo jaja za prodaju. Jack još
nije pripremio ranojutarnja, pa Lucas i ja zajedno stanemo pred široki

41
sudoper i nježno peremo jaja da s njih skinemo sijeno, prašinu i prljavštinu
koju neću imenovati. Taj je posao opuštajući, gotovo terapeutski.
- Ovdje sam tek sat vremena i već želim prijeći na vegetarijanstvo - kaže
Lucas.
- Ja sam vegetarijanka. Ne mogu si ni zamisliti da jedem janjetinu,
svinjetinu ili piletinu. To bi bilo kao da si jedem frendove.
- Htio sam reći da je ovo jaje zasrano - Lucas zgađeno pere jaje, koje je
kokoš posebno lijepo ukrasila.
- Toga ovdje ima napretek - kažem mu. - Ako odlučiš ostati, bolje ti je da
se odmah počneš navikavati.
- Nisam siguran da je to moja odluka - kaže on i njegovim slatkim
dječačkim licem proširi se ljutita grimasa.
Nastavljamo u ugodnoj tišini, ali i dalje osjećam da iz Lucasa izbijaju pravi
valovi napetosti. Pokažem mu kako da složi jaja u reciklirane kutije. Dajemo
popust od dvadeset centa svakome tko nam vrati kutiju.
- Nećete me pokušati psihoanalizirati? - Lucas nakon nekog vremena
prekine šutnju. - Svi drugi uvijek probaju.
- Nisam namjeravala. Mislila sam da bismo sad mogli popiti čaj i pojesti
koji keks, prije nego što odemo do velikog polja da upoznaš konje. Kuhaš li
dobar čaj?
- Pojma nemam.
- Idemo saznati. Ovdje je kuhanje čaja nužna vještina za uklapanje.
Odmah se naroguši. - Tko kaže da se želim uklopiti?
Nasmiješim se. - Čak i buntovnici vole čaj. Dođi.
Čim izađemo na dvorište, Mali Pas nam se pridruži. Zna da će se uskoro
otvoriti kutija s keksima i da bi pokoja mrvica mogla pasti i njemu u zube.

42
 14

S amo me želi uvaliti nekome drugome - kaže Lucas, ljutito i glasno

spuštajući šalice na stol. - To vam je valjda jasno? Ostavit će me ovdje da
se može pretvarati kako mu je stalo do mene.
- Misliš? - upitala sam ga posve jednostavno pitanje, a on je počeo s
tiradom. Očito se bijes u njemu skuplja već neko vrijeme.
- Ne da mislim, nego znam - kaže odlučno. Stoji i meškolji se čekajući da
voda zakuha, a zatim dohvati čajnik, pa još malo nabija njime. Nakon svega
toga mi pruži šalicu i ja zahvalno otpijem. Iako je ručak blizu, uzmem jedan
zobeni keks s čokoladom. Pružim kekse i Lucasu, koji nakon pomne vizualne
analize ipak prihvati keks.
- Sjedni malo sa mnom dok ti ne nađem novi zadatak.
- Radije bih stajao - nasloni se na zid, sav smrknut, ljutito gledajući keks
kao da mu je on za nešto kriv.
- Tvoj tata mi izgleda zabrinuto - kažem oprezno.
- Moj tata je glumac. Jako je vješt u izgledanju kao da je nešto što nije.
- Bev mi je rekla da glumi u sapunici.
Lucas me zapanjeno pogleda. - Vi ga niste prepoznali?
- Ne. Nemam televizor - objasnim.
Lucas se glasno nasmije. - Pa to je urnebesno. A baš sam se pitao zašto
mu se odmah niste bacili oko vrata kao ostale žene - sjetim se kako je na
Shelbyja Dacrea reagirala Bev, koja se inače ne da lako zadiviti, i shvatim da
je Lucas možda u pravu. - Vi ste valjda jedina osoba na svijetu koja ne zna tko
je Shelby Dacre. Nacionalno blago! Popularniji od kraljice! Ili što već.
- Je li serija dobra? Gledaš je?
- Serija je smeće i ne gledam ju - Lucas se svali na kauč pokraj mene i iz
džepa izvuče zgužvanu kutiju cigareta.
- Pušenje je zabranjeno - kažem.
Izgleda užasnuto. - Na cijeloj farmi?
- Sve je puno sijena. Svaka cigareta je potencijalna katastrofa.
Opet uzdahne, ali bez prepirke vrati cigarete u džep. Neću ni pitati zna li
njegov otac za njih.
- Često si sam?

43
 - Tata je u studiju svaki dan od ponedjeljka do petka. Serija ide triput
tjedno. Nedjeljom su reprize svih epizoda - kaže kao da se ruga. - A vikendima
je na nekakvim otvaranjima i zabavama. Pristaje na sve. Ne zna odbiti
pojavljivanje u javnosti.
- Što radiš dok si sam?
Lucas prekriži ruke i namršti se. - Mislio sam da mi nećete čačkati po
mozgu.
- Ni ne pokušavam. Samo želim saznati ponešto o tebi. Najčešće o
učenicima znamo više nego o tebi prije nego što ih primimo, ali ako ti se ne
da razgovarati, možemo odmah otići konjima. Srušili su dasku i želim vidjeti
je li šteta popravljena - sigurna sam da se Alan već bacio na posao. Jutros sam
ga vidjela kad je došao, ali to je prava rijetkost: Alan se inače uvuče
neprimjetno. Ima nekakav stari auto, ali najčešće na farmu dođe pješice iz
svoje kućice u selu. Kad se raskuraži, prijeđe preko Anthonyjeve livade. -
Hoćeš li sa mnom?
- Nemate možda kompjuterske igrice?
- Nemamo.
Lucas ispusti uzdah pun jada i čemera. - Onda idemo konjima.
- Usput ću nam uzeti dodatni čekić. Možda ti dođe da pomogneš Alanu.
- A ako mi ne dođe?
- Stani i gledaj ga. Nikoga ne tjeramo da radi. Ako ti želiš tratiti vrijeme,
samo daj.
Na to se namršti. Klinci koji se bune često ne znaju što bi sami sa sobom
kad netko ne reagira na njihove izazove.
Okrenem se prema sudoperu da sakrijem osmijeh, ali i da isperem šalice.
Kasnije ću ih pošteno oprati. Nakon toga izađemo na topli proljetni dan, a ja
u hodu uzmem čekić iz staje. Krenemo uzbrdo prema livadi na kojoj pasu
konji i odmah nam priđu guske. Moraju vidjeti nosimo li neku hranu, da ne
budu zakinute. Zazviždim psima koji se odmah kao čarolijom nacrtaju pored
jedne staje, iza koje su valjda lovili kakvog sirotog poljskog miša. Mali Pas i
Veliki Pas poslušno dotrče. Dobro, ne baš poslušno: vrludaju oko nas,
njuškajući sve oko sebe. Lucas hoda uz mene, ali ništa ne govori, pa šutim i
ja.

44
 15

S unce je sad već visoko na nebu, blještavo i toplo. Nema povjetarca, pa mi

se koža već grije. Bolje da vani ne ostanemo predugo, jer Lucas je blijed
poput vampira. Bojim se da mu sunce ne sprži tu kožu bijelu poput ljiljana, ili
da se mali ne pretvori u pepeo. Sutra ću mu dati kremu za zaštitu od sunca.
Ako dođe.
Dok prolazimo pored mojeg kampera, podignem ruku. - Ondje živim.
Lucas je užasnut. - Ozbiljno?
Kimnem. - Dome, slatki dome.
- To se zove predanost jebenom cilju...
- Sav novac koji zaradimo trošim na životinje.
- Zato se gnjavite s derištima poput mene?
Nasmijem se. - Još ćemo vidjeti jesi li derište.
- Jesam - kaže. - Vjerujte mi na riječ. Imam i karakterne svjedoke. I drago
mi je da jesam, jer me barem onda ne gnjave.
- Ljudi su različiti. Nekima je drago da imaju društvo, neki vole da ih se
ostavi na miru.
- Vi volite da vas ostave na miru?
- Meni su životinje draže društvo od ljudi.
- Ja čak ni to ne znam. Doma nikad nismo smjeli imati životinje. Čak ni
zamorce. Mama je navijala za psa, ali ništa od toga - Lucas sad prvi put
spomene majku. - Moj otac je alergičan na sve živo. Čak i na jastuke punjene
perjem.
- A u sapunici glumi farmera?
- Rekao sam vam da je lažnjak.
Nasmijem se. - Kako uopće uspijeva tako glumiti? Tijekom snimanja očito
mora prići životinjama.
- Guta antihistaminike kao da su bomboni. Uvijek ih ima u džepu.
- O, joj. Valjda to znači da ga nećemo često viđati na farmi.
- Nećete. Ali ne zato. Ima curu koja je premlada za njega, pa kad god nije
na nekakvim dodjelama nagrada ili u talk showu, s njom je - Lucas to kaže
ogorčeno, ali u glasu mu se čuje i bol.

45
 Već smo na vratima dvorišta kad nam se pridruži Fifty. Izgleda da se
dosad družio s Teacupom ili zečevima. Pritrči nam i nastavi uz nas svojim
čudnim hodom. - Ovo je Fifty, moj kućni ljubimac.
- Kućni ljubimac vam je janje? Zašto me to ne čudi...
Fifty ga pozdravi blejanjem, a Lucas ga samo iskosa pogleda, iako je očito
da se svim silama trudi ne pokazati koliko ga je janje očaralo.
- Slobodno ga možeš gnjaviti, neće ti ništa - kažem.
Nakon malo odglumljenog oklijevanja, Lucas se sagne i pomiluje po
ušima Fiftyja, koji opet veselo zableji i zalijepi se Lucasu uz nogu. - Simpa je.
- Većina nas ovdje ne grize - kažem, ali odmah se ispravim. - Zapravo,
većina nas ovdje grize - i učenika i životinja. - Samo moraš naučiti kako kome
prići.
Alpake leže u svojoj staji, bleje poput neusklađenog zbora i prave se da
nas ne vide. Poniji stoje na samom kraju svog polja, pa i njih ostavljamo na
miru. Uostalom, želim vidjeti Lucasa kako se snalazi s ozbiljnijim zadatkom -
zato idemo k Sweenyju i Carteru.
- Ovo su naši veliki dečki - kažem dok prilazimo polju na kojem kraljuju
naši veliki radni konji. - Dragi su, ali svako malo potrgaju ogradu.
Kao što sam i mislila, Alan se već sprema popraviti ogradu. Popeo se do
brda na malom terencu u čijoj prikolici je hrpica dasaka. Fifty bleji sve dok ga
ne podignem u prikolicu, zatim legne i zadrijema. Izgleda da će se kući voziti.
- Jutro, Alane.
Alan kimne. - Bok.
Kako sam već čula od Bev, Alan jutros ima majicu Florence and the
Machine.
- Ovo je Lucas. Došao je vidjeti kako je kod nas. Mogao bi ti pomoći.
Alan odmjeri Lucasa od glave do pete, ali ne kaže ni riječi.
Pružim Lucasu čekić. - Izvoli. Pokaži što znaš.
Lucas prezrivo promatra čekić. - Nemam apsolutnog pojma što se radi s
čekićem.
- Dobro, onda će ti Alan pokazati.
- Ovo je čekić - poslušno kaže Alan. - Ovo su čavli. Čekićem nabijamo čavle
u dasku. Dasku pribijamo za ogradu, konji je kasnije sruše i tako ukrug.
- Sad sve znaš - kažem Lucasu. - Jednostavnije ne može biti.
Lucas me samo pogleda. Ozbiljno?, pita me tim pogledom.
Alanove upute su možda šture, ali s učenicima je beskrajno strpljiv.
Radeći s njim nećete čuti viceve, nećete saznati ništa o njegovom životu,
hobijima ili bilo čemu drugome. Ako vas zanimaju anegdote o životu na farmi,
ne pitajte Alana. Meni su trebale dvije godine da saznam da su mu najdraži
46
keksi zobeni s čokoladom. Ali zato ćete u tren oka naučiti kako popraviti neki
dio traktora, kako izraditi kućicu za ptice, kako popraviti prozorski okvir.
Takve životne vještine uvijek dobro dođu.
- Prije nego što počneš, dođi upoznati krivce, naše radne konje. Obojica
su pasmine Shire: Sweeny je nervozan, a Carter pati od sezonskog
poremećaja i od rujna do travnja je depresivan.
- Jasno mi je kako vam ograda nastrada.
Konji su visoki skoro dva metra i građeni kao tenk. - Slobodno ih možeš
pomilovati po njušci. Veliki su, ali nježni - pokažem mu kako i posluša me,
iako nesigurno.
- Jesi li kad jahao?
Odmahne glavom. - Nikad prije nisam ni prišao konju.
- Bev ih jaše kad im treba vježbe. Dobro bi joj došao pomagač. Mogla bi te
naučiti.
- Nisam siguran da je jahanje aktivnost za mene.
Potapšam Sweenyja. - Ja obožavam jahati, ali ovih dana nemam vremena
- kažem i shvatim koliko je sati. - Čeka me puno posla, a i puno djece. Mogu li
te ostaviti s Alanom?
- Može - obgrli se svojim mršavim bijelim rukama. Uz krupnog Alana
izgleda kao malo dijete, a i vidi se da je nervozan - koliko god se otresito
držao.
- Vidimo se za ručkom. Danas je na redu vegetarijanski čili.
- Uzbuđenjima nikad kraja - kaže Lucas mrtav ozbiljan i nasmije me.
Već mi je simpatičan i imam osjećaj da ćemo se sprijateljiti. To je dobar
znak. S nekim od naših učenika teško se povezati - pogotovo s onima koji
imaju autizam - pa iako Lucasa još moram upoznati, mislim da će se s ovim
dečkom koji se skriva iza oklopa moći raditi.

47
 16

N a kraju dana po Lucasa dođe vozač, u jednom od onih golemih terenaca

s pogonom na sva četiri kotača. Savršen auto za farmu. Beskoristan za
vožnju do samoposluživanja. Auto ima zatamnjene prozore, a vozač sunčane
naočale s reflektivnim staklima. Sjedi za volanom mirno poput kipa. Svi su
učenici već otišli, samo je Lucas još ovdje.
- Putuješ u velikom stilu - kažem dok hodamo prema autu. Mali pas i Fifty
trčkaraju za nama.
- Samo zato što tata nema vremena da dođe po mene sam, pa šalje
paradni auto.
Na to ne kažem ništa, iako se slažem da je Shelby Dacre baš mogao
osobno doći po sina prvi dan u novoj školi. Prvi dan škole je prvi dan škole
bez obzira na godine, a Lucas očito još uvijek treba roditeljsku pažnju i ljubav.
Ali pretpostavljam da velika televizijska zvijezda doista i nema vremena za
vozikanje od grada do farme i obiteljske obaveze. Obiteljske obaveze, kažem
ja kao da znam što to znači. - Je li ti danas bilo zabavno?
- Radije bih igrao igrice - kaže Lucas. Ruke i lice su mu rumeni od sunca.
Proveo je dobar dio jutra s Alanom na livadi, a poslijepodne sam ga poštedjela
sjedenja na satu, dala mu gumene čizme i povela ga sa sobom na čišćenje
svinjca. Možda se grdno varam, ali čini mi se da je uživao u tome. Zapravo se
žalio i kukao cijelo vrijeme, ali u glasu mu se osjetilo da se ne želi žaliti. Mislim
da je gnjavio i prigovarao samo jer je navikao tako reagirati na sve.
- Vidimo se sutra? - pitam oprezno.
Lucas slegne ramenima. - Kao da imam izbora.
- Poradit ćemo i na tome - kažem mu. - Nama je s tobom bilo lijepo. Alan
kaže da si bio od koristi. Možda si nadaren za popravljanje ograda.
- Alan je u redu - prizna Lucas preko volje. - Iako sam si napravio žulj -
pokaže mi prst, a ja prikladno sažalno objesim lice.
- Vidimo se, Lucase - kažem, i iako je to uobičajen pozdrav, doista to i
mislim. - Pazi na sebe. Nadam se da ćeš nam opet doći - nadam se, jer mi se
čini da bismo mu mogli pomoći.
Lucas bojažljivo pomiluje Fiftyja po glavi, a zatim se sagne i nakratko se
poigra s Malim Psom, čiji se čudni smiješak još više razvuče. Učini mi se da se
Lucas smije - ali nisam sigurna. Zatim sjedne na suvozačko sjedalo, a vozač sa
sunčanim naočalama se polukružno okrene i odveze ga.

48
 Bev se nacrta uz mene. - Hoće li se vratiti?
- Ne znam, Bev. Inače znam, ali za njega ne znam.
Prijateljica me uhvati pod ruku. - Idemo si skuhati čaj, a onda ću ti
ispričati sve o Shelbyju Dacreu.
- Sigurna si da me zanima?
- Bolje da odmah sve čuješ!

49
 17

I maš li nešto za večeru? - pita me Bev kad uđemo u moj kamper. - Ne sjećam
se kad si zadnji put bila u nabavci.
- Imam jaja - uvijek imam jaja. - Kasnije ću si napraviti omlet. - Premršava
si - prekori me Bev. - Nabaci malo mesa na te kosti.
Tek toliko da znate, uopće nisam premršava.
- Hoćeš u nedjelju sa mnom u pub na pečenje? - pokuša Bev. - Idem sa
frendovima. Svidjeli bi ti se.
- Možda - kažem. - Hvala na ponudi.
- Možda? - Bev cokne jezikom. - To znači ne. Sjedit ćeš doma s kokošima i
Tinom Turner.
- Aha - priznam. Tina me treba. Sve me životinje trebaju, a one su važnije
od moje želje za vegetarijanskim pečenjem.
- Nemoj se potpuno isključiti iz svijeta, Mols. Tvoja teta se maknula od
svih; da nije imala tebe, ne bi imala nikoga. Dođi upoznati moje frendice.
Trebaju ti prijatelji.
- Imam tebe - podsjetim je. - I Alana.
- Nas dvoje nismo dovoljno za mladu žensku. Treba ti još prijatelja.
- Ne treba mi ništa - podsjetim Bev. - Ne brini za mene.
Bev se osvrne oko sebe i namršti. - Za početak, treba ti kupaonica -
primijeti, mjerkajući krajnje kritičnim pogledom moj kamper u potrazi za
dokazima da loše živim - to joj je navika. - To nije normalno. Svima nama
treba kupaonica.
Nasmijem se. - Sigurna sam da bi moj tuš u dvorištu neki smatrali
romantičnim rustikalnim rješenjem.
Bev strese glavom. - Samo oni koji nikad u životu nisu sjeli u kadu.
Iako frknem nosom na to, svjesna sam da bi moj dom mogao biti
komforniji. Ali ipak ima sve što mi doista treba - ili skoro sve. Imam salončić
i kuhinjicu, oboje prilično dobro opremljeno. Ionako nisam najbolja kuharica,
niti mi se često kuha. Imam pećnicu, ali da budem iskrena, lošije grije od fena.
Što i nije važno, jer ionako je jedva koristim, tek za praznike. Zapravo, nisam
sigurna koristim lije i tad. Imamo pećnicu u blagovaonici, ali to je Bevino
carstvo, a i prekomplicirana je za mene sa svim onim tipkama. Netko mi je

50
poklonio lonac od lijevanog željeza i tijekom zime ga izvučem i skuham si
pošteni gulaš.
Imam i malu spavaću sobu, s malim krevetom koji bi se velikodušno
mogao opisati kao bračni, a budući da kad ga razvučena nema mjesta za
hodanje oko njega, po toj sobi moram skakati poput gimnastičarke. Barem se
održavam u formi. Krevet je prekriven dekom u mnogo boja koju mi je Hettie
isplela dok su je oči još služile - deka je obiteljsko nasljedstvo. Ne mogu si
priuštiti da natrpam u kamper sve što mi padne na pamet jer nemam
dovoljno spremišnog prostora, pa imam samo nužno.
- Bilo bi lijepo kad bi se do zime preselila u pravu kuću - kaže Bev.
- Dobro mi je ovdje - kažem. - Preživjela sam svaku zimu dosad. Dodat ću
još koju deku na krevet i gotovo - i zagrliti psa. - Neće mi biti hladno.
- Ne bi priznala ni da ti je hladno - kaže Bev.
Vjerojatno ne bih. Znam da se Bev brine zbog mene, ali navikla sam na
svoj kamper. Ne znam ni bih li više znala živjeti u kući. Što bih sa svim tim
sobama? Samo bih se vukla uokolo.
Pristavim vodu za čaj i odem po mlijeko, a Bev nam ode po šalice. Kad si
natočimo čaj, sjednemo na prozorsku dasku koja služi kao klupa.
- Novac od Shelbyja Dacrea će nam dobro doći - nastavi Bev. - Trebala bi
mu naplatiti dvostruko više nego ostalima. Može si on to priuštiti.
- Ne mogu! Ne bi bilo fer.
Opet cokne jezikom, zgrožena mojom moralnošću. - Svejedno će ti dobro
doći.
Za početak, mogu platiti Alana. - Ako se Lucas odluči vratiti.
- Nisam mogla vjerovati kad sam jutros na našim vratima ugledala
farmera Gordona. Da znaš da sam se uštipnula za obraz. Divan je.
Jest, priznajem. Čak sam i ja to primijetila.
- Mislim da uživo izgleda još bolje nego na televiziji. Na televiziji izgleda
kao pravi pravcati plejboj, pogotovo s obzirom na to da bi trebao glumiti
farmera - kaže Bev, pa me žalosno pogleda. - Farmeri tako ne izgledaju,
barem ne ovi naši. Kakva šteta.
I tu se slažemo. Farmer koji je vlasnik terena na kojem živimo je sasušeni
starac kvrgavog nosa nalik na cvjetaču. Nije loš čovjek, ali ipak mi je drago
što ga ne viđamo često. Dobri smo stanari, uvijek platimo najamninu u roku,
pa se ni ne moramo češće viđati. Nažalost, uskoro se sprema produljenje
ugovora, a s njim vjerojatno i povišenje najamnine. Bojim se da je dosad bio
previše velikodušan i da nas sad konačno čeka koja stotka više. A nama je čak
i koja stotka puno.
- Cura mu je isto televizijska glumica. Jako je mlada.

51
 Opet ona o Gordonu. - To si mi već rekla - i Bev, i Lucas, pa je to valjda
važno.
- Zove se Scarlett Vincent. Predivna je, ali na pomalo prostački način.
Po Bevinom tonu shvatim da to pomalo nije malo. - Koliko je mlada?
- Apsurdno je mlada! Farmer Gordon očito ima višak testosterona. Dobro
bi mu došla ženska njegovih godina.
- Poput tebe?
Bev se pohotno naceri. - Pa kad već predlažeš, da, poput mene.
- Nećeš valjda početi dolaziti na posao u majicama s predubokim izrezom
i minicama s uzorkom leopardovih pjega?
- Bože sačuvaj - kaže Bev. - Pa da nam se alpake preplaše. Osjetljive su
one. Doduše, mogla bih pogledati čega sve imam u ormaru. Ne mogu hodati
uokolo zapuštena.
- Čak ni dok meteš staju?
Bev kucne po telefonu. - Dvadeset osam.
- Što to?
- Scarlett Vincent - Bev teatralno uzdahne. - Dvadeset osam joj je - okrene
telefon prema meni da je pogledam.
- Lijepa je.
- Aha. Ali izgleda mlađe, ne bih rekla da joj je već dvadeset osam.
- Bogme nije ni stara.
- Njemu su četrdeset dvije. Čovjek bi mislio da će se do te dobi opametiti.
- Možda je nezreo.
- Isuse, kako je lijep - Bev zaljubljeno uzdahne. - Idem doma gledati
Flintonovu farmu, ali sad mnogo pažljivije. Trebala bi i ti!
- Nemam televizor.
- Gledaj je na mobitelu - kaže Bev. - Čak i ti imaš mobitel - popije čaj do
kraja. - Idem sad. Hvala na čaju. Vidimo se ujutro.
- Hvala ti, Bev. Što bih ja bez tebe?
- Umrla od gladi? Sasušila se?
- Vjerojatno.
Već na vratima, okrene se prema meni. - Skoro sam zaboravila! Što misliš,
koju će majicu Alan sutra obući? Ni ti ni ja nismo pogodile Florence and the
Machine.
- Hm... - mozgam i mozgam, ali većinu bendova smo već obje predložile i
previše puta. - Oasis.
Bev uzdahne. - Dobar izbor. Doduše, možda nakon Florence odabere neki
pop. Počeše se po bradi, razmišljajući. - Ja se kladim na Mumford & Sons.
52
 - Dobar izbor - kažem ja.
- Kladim se da će se pojaviti s majicom Kylie Minogue, tek toliko da nam
napakosti. Znaš kakav je - priđe i poljubi me u obraz. - Ljubim te. Dobro se
zaključaj.
To kaže svake večeri i znam da se brine za mene jer živim sama.
- Znaš gdje sam!
- Znam gdje si.
Bev ode, a ja dovršim čaj i odem pokupiti posljednja jaja.

53
 18

U stanem u 5.30. Znam da sam vam već rekla da ustajem rano, ali nisam
vam htjela reći koliko rano, da se ne izbezumite. Prošle sam noći sanjala
svašta zanimljivo, a ja sam od onih koji rijetko išta sanjaju. Najčešće se svalim
u krevet u deset navečer, premorena, i ni ne pomaknem se dok me pijetao
Dick ne probudi na svoj nimalo nježan način. Sanjala sam da na mojoj
farmi radi Clark Gable, iako nisam sigurna tko je Clark Gable, osim što znam
da je nekoć bio najveća zvijezda Hollywooda. Mislim da je on onaj iz
Prohujalo s vihorom. No dobro, u mom snuje bio jako dobar s alpakama, a to
nije lako čak ni u snu.
Prošle sam večeri mnogo razmišljala o Shelbyju Dacreu. Po prvi put sam
pomislila da bi mi možda dobro došao televizor. Možda bi bilo zgodno vidjeti
farmera Gordona u akciji. Bev je u pravu, mogla bih gledati seriju na mobitelu
- iako mi je internet ovdje sve prije nego stabilan. Pitala sam se i kako je Lucas
i hoće li nam se vratiti. Nadam se da hoće.
Nakon na brzinu progutanog doručka, krenula sam uokolo u pratnji pasa,
obavljajući jutarnje zadatke. Dan je divan, pravi proljetni, nebo je
veličanstveno plavo, a onih nekoliko paperjastih oblačića tako šarmantno
kao da su nacrtani za dječju slikovnicu.
Oko devet ujutro spremna sam se suočiti sa svijetom, što je i dobro - jer
stižu mi prvi učenici. Danas nam dolaze nešto drukčija djeca nego inače, i to
samo četvero, pa bi svatko od njih mogao dobiti mnogo pažnje. U teoriji. Kad
imamo previše učenika i nemamo vremena za svakoga posebno, najčešće se
dogodi da baš toga dana nešto pođe po krivu. Ponekad nam mjesna škola
pošalje pokojeg svog koji ima los dan, kojem bi dobro došao dan ili dva izvan
zidova učionice. Ili od kojeg bi se profesori rado odmorili.
Prva stiže Jody. Ima dvanaest godina i nije se uspjela uklopiti u
tradicionalnu školu. Mama je kod kuće podučava sama, a k nama dolazi
jedanput tjedno, kako bi se družila s vršnjacima. Jody zadatke uvijek
zadajemo jedan po jedan, a tek kad besprijekorno obavi jedan, spremna je
čuti koji je sljedeći. Ako je ometemo ili joj pokušamo odvratiti pažnju ičim
drugim, izgubi nit. Zadajemo joj zadatke s kojima se zna snaći, jer bi da dobije
iole teži zadatak ostala na farmi i do ponoći samo da ga dovrši. Tu sam lekciju
naučila u praksi.
Tri puta tjedno dolazi nam jedanaestogodišnji Asha. Trenutno ne ide u
školu, jer je u svojoj školi provalio u računalni sustav, a škola to uopće nije

54
dobro primila. Prema dijagnozi liječnika, Asha ima ADHD, ali ovdje najviše
vremena provodi s Alanom. Obojica mirno sjede satima, bez riječi,
rastavljajući traktor na dijelove. Tko god ima problema s telefonom ili
računalom slobodno ga povjeri Ashi: mali će shvatiti što nije u redu.
Tamara ima trinaest godina i na prvi pogled nikome nije jasno zašto
dolazi k nama u školu, ali teško podnosi stres i ima prilično problema s
mentalnim zdravljem. Voli fotografirati - sve i svašta, po cijele dane -
mobitelom, i dijeliti fotografije na Snapchatu. Nitko me nikad nije toliko
fotografirao kao Tamara, ali nastojim to podnositi s osmijehom, jer znam
koliko joj to znači. Farma nije prisutna na društvenim mrežama, usput
rečeno; nismo ni na Twitteru, ni na Facebooku, ni na Instagramu. Znam,
znam: kako staromodno. Tamara kaže da bi nam dobro došao takav
oblik oglašavanja, ali ja se jednostavno ne mogu natjerati na to. Društvene
mreže smatram isključivo smetnjom privatnosti. Naravno, jasno mi je da je
to mišljenje rijetkost. Bev također misli da bih se trebala uključiti u to, ali već
i od same pomisli se naježim. Doduše, Tamara je s nama dvaput tjedno, pa bi
nam to možda mogla biti zajednička aktivnost.
Četvrti učenik je Hugo, također trinaestogodišnjak. Naš dragi Hugo ima
OKP, koji se manifestira na sve moguće načine. Najzanimljiviji od njih je želja
za čistoćom, što je na farmi jednostavno neizvedivo. Nastojimo mu dati
zadatke pri kojima se neće zaprljati, inače pere ruke do krvi, ali polako
napreduje - sad već može oprati jaja. Doduše, pere ih dok nisu toliko čista kao
da nisu izašla iz kokoši. Hugo nam dolazi dvaput tjedno, iako bi nam bilo
drago da dolazi i češće. Nekoliko puta sam pokušala nagovoriti regionalni
školski odbor da financira češće dolaske nekim učenicima, ali ništa od toga. S
njima nije lako.
Tamara i Hugo žive s roditeljima, kojima mi nudimo željeni predah. Asha
i Jody imaju i pomoćnika u nastavi, koji dolazi na farmu kako bi im održavao
sate matematike i engleskog, svaki put poslije ručka. Čim stignu, damo im čaj
u ruke. Stariji učenici navikli su paziti na mlađe, što je zadatak koji dajemo
svima, jer potiče odgovornost.
Bev se za danas odlučila za majicu s dubokim izrezom od tkanine s
uzorkom leopardovih pjega i tajice od nekog materijala koji stalno izgleda
kao da je vlažan. Toliko su uske da mislim kako joj zaustavljaju cirkulaciju.
- Sredila si se za nekoga? - kažem joj.
- Nemam pojma o čemu govoriš - odbrusi mi.
Priđe nam Alan. Majica dana je Blur. - Bok - kaže i na jedva koju sekundu
pogleda Bevinu egzotičnu odjeću. Zatim samo ode u staju. Obje gledamo za
njim.
- Blur je na korak od Oasis - kažem.
Bev zakoluta očima. - Ali Blur nije Oasis. Nisi pogodila, ništa od cigare.
55
 - Alana je danas više zanimao tvoj outfit, nego nas njegov.
- Mene zanima samo znaš već tko.
Kao da nas je čuo, veliki blistavi automobil Sbelbyja Dacrea stvori se pred
ogradom farme. Primijetim Lucasa na stražnjem sjedalu i shvatim da mi je
laknulo. Doduše, izgleda još nadurenije nego jučer - ako je to uopće moguće.
Bev našušuri kosu i podigne grudi - ne zezam vas.
- Je li to push-up grudnjak?
- Začepi, Mols - prosikće Bev i obje krenemo sačekati oca i sina Dacre.

56
 19

G ospodin Dacre izađe iz auta i pomalo bez daha shvatim da izgleda još
ljepše nego jučer. Izgleda jako otmjeno u svijetlom sakou, košulji od
svijetlog trapera i tamnoplavim hlačama. Sav je izglačan i ulašten, a ja sam u
kratkoj haljini s cvjetnim uzorkom (koju sam kupila u trgovini rabljenom
odjećom i koja je već dugo sa mnom) i gumenim čizmama, i to ne
šminkerskim, kakve ljudi nose na ljetne glazbene festivale, nego pravim
farmerskim. Shelby Dacre skine naočale i krene prema meni. Osvrnem se
prema Bev, koja izgleda kao da bi svakog trena mogla pasti u nesvijest. Još je
pod dojmom od jučer, a Shelby Dacre danas izgleda još bolje.
Sad iz auta izađe i Lucas. Zamahne kosom da je makne s lica i tek tad
vidim koliko je zapravo namršten. Nos mu je pomalo ružičast od jučerašnjeg
sunca. Nasmiješim mu se što ljepše mogu, ali on se samo bezizražajno zapilji
u mene.
Prije nego što stignemo išta reći, shvatim da nisu došli sami. Sa
suvozačkog sjedala izađe vizija u bijelome. Valjda je to ona glumica koju mi
je spomenula Bev? Scarlett Vincent? Izgleda točno kao na fotografiji koju mi
je Bev pokazala na mobitelu, ali fotografija zapravo ne prikazuje vjerno
koliko je Scarlett Vincent uistinu lijepa. Vrlo je visoka - skoro jednako visoka
kao Shelby Dacre - i mršava, ima maslinastu kožu i blistavu crnu kosu koja joj
poput slapa pada sve do struka. Na sebi ima dugačku bijelu haljinu s izrezom
do pupka i rasporom do boka. Goleme zlatne sunčane naočale kriju joj oči i
vizualno se slažu sa zlatnim sandalama, a sve je to upotpunjeno šeširom s
velikim mekanim obodom i nizom zlatnih narukvica koje zveckaju dok hoda.
Savršeno je uređena - samo ne za farmu.
Bev je ošine pogledom. Alanu oči skoro izlete iz duplji kao u crticu - iako
mislim da je on izašao iz staje samo vidjeti Shelbyjev auto. Podignem Malog
Psa da ne dođe u napast dići nogu pored Scarlett Vincent.
Bev me grubo gurne laktom u rebra. - To je ona ženska - prosikće ispod
glasa.
- Jako je lijepa - šapnem.
Bev napući usnice. - Ako ti je takva napadna ljepota zanimljiva.
- Možda iznutra nije toliko lijepa - dodam odmah, kao prava odana
prijateljica.
Shelby je sad već pred nama. Podigne ruku i provuče prste kroz
razbarušenu kosu. Na suncu mu kosa blista milijunima boja. Shvatim da mi u
57
grlu stoji knedla - mala, jedva knedlica. Lucas nam ne prilazi, samo stoji i
mršti se još žešće nego asocijalni Anthony.
- Bok, Lucase. Drago mi je da si se vratio - kažem, ali on i dalje samo stoji
prekriženih ruku, stisnutog tijela i vilica, očito ljutit.
Pružim Shelbyju ruku i on je prihvati. Primijetim da mu je ruka mekana
poput baršuna, dok je moja gruba i žuljevita. Njegov farmer Gordo očito ne
radi previše na toj svojoj farmi. Valjda je od onih koji se samo šetkaju uokolo
i blagonaklono nadgledaju druge.
- Dobro jutro, Milly.
- Molly - ispravim ga. - Ništa strašno.
- Moje isprike. Lucas je odlučio i danas doći k vama - kaže toliko napetim
glasom da se pitam kako je prošao kroz grlo.
- Jučer je bio sjajan - kažem. - Pomogao je Alanu.
Scarlett stane do Shelbyja Dacrea i nasloni se tijelom na njega, pa ga
odmah obuhvati oko struka s obje ruke kao da želi svima dati do znanja da je
njezin.
- Ovo je Scarlett Vincent - kaže Shelby.
- Drago mi je - kažem, ali njoj ne pružim ruku. Bilo bi mi žao zgrabiti
njezine manikirane prstiće svojom ručetinom grubom poput brusnog papira.
Uostalom, Scarlett izgleda kao da ne želi ni na tren pustiti svog dečka. -
Hoćete da vas provedem uokolo?
Oboje pogledamo njezine sandalice s tankim remenčićima.
- Radije ne bih - kaže Scarlett poput mačke koja prede.
- Ne možemo ostati - kaže Shelby, koji zvuči kao da se ispričava. - Idemo
na zabavu. Proslava novog časopisa.
To bi barem donekle objasnilo zašto je Scarlett Vincent ovako odjevena.
Shelby baci kratak pogled na sat, a Lucas se iza njega još više smrkne. Shelby
se pravi da to ne vidi.
- I tebe danas čeka zabava, Lucas.
- Još prevrtanja dreka i meditacije o vlastitim greškama?
- Aha - kažem. - Ima li išta bolje? - iako se Lucas silno trudi ostati onako
smrknut kao kad je došao, vidim da mu se lice spremna na mali osmijeh. Ili
se samo nadam da ta grimasa vodi prema osmijehu.
- Idi nam pristavi vodu za čaj, može? Znaš gdje je sve. Tamo je već
nekoliko mlađih učenika - obavijestim ga. - Mislim da će ti biti dobro društvo
- izraz na Lucasovom licu govori da on ne misli što i ja. - Otvori nam novu
kutiju keksa. Stižem za minuticu.
Lucas se odvuče prema blagovaonici, praćen Shelbyjevim pogledom. -
Vidimo se kasnije, malac! - dovikne za Lucasom, koji se ni ne okrene.

58
 Shelby me pogleda. - Dobro se snalazite s njim.
- Kad je drag.
- To ne čujem često...
- Šteta - kažem. - Lucas je simpatičan - možda sam malo previše
optimistično odabrala tu riječ, ali ako ništa drugo, Lucas je izgubljeno i ljutito
dijete, a ne huligan. Ponekad je ljudima lakše prihvatiti etiketu koju su im
drugi stavili, nego se boriti kako bi im dokazali da nisu takvi.
- Nakon ručka imam snimanje - kaže Shelby. - Tko zna kad će biti gotovo.
Poslat ću auto po Lucasa.
- Moram vam se ispričati što jučer nisam znala tko ste. Nemam televizor.
Jednostavno nisam čula za vašu seriju.
Nasmije se. - Imate previše posla na pravoj farmi.
- Tako nekako.
- Meni je serija krasna - javi se Bev, pomalo rumenih obraza. - Gledam je
svake večeri.
Shelby joj zadovoljno kimne i drago mi je što je Bev nadoknadila moju
manjkavost i pohvalila njegovo glumačko umijeće. - Hvala vam.
- Nadam se da ćete uskoro srediti probleme sa zetom - bubne Bev. -
Familija, ha?
Nemam pojma što joj to znači.
- Moja sudbina je u rukama scenarista - kaže on skromno. - Ja sam tek
pijun.
Scarlett Vincent se ni ne trudi sakriti da umire od dosade: vidim da svako
malo potajno povuče Shelbyja za ruku.
- Trebali bismo krenuti - kaže on i vidi se da mu je pomalo neugodno.
- Ako Lucas nastavi dolaziti k nama, morat ćete nam donijeti nekoliko
dokumenata. Osiguranje, potvrdu o zdravlju, takve dosadne stvari - i lovu.
Moram ga podsjetiti da ovo nije besplatno. Znam da je to pomalo bezdušno,
ali nužno je. Posljednjih nekoliko dana nisam ni virnula prema bankovnom
računu, jer se ne usudim. Tko zna imam li još išta na računu.
- Sad nemam ništa od toga, ali možete li nazvati moju osobnu asistenticu
da vam to sredi? - izvuče posjetnicu iz novčanika i pruži mi je. Odjednom
zvuči neugodnije, nervoznije. Možda je Lucas u pravu; možda je Shelby Dacre
zapravo seronja i samo povremeno glumi pristojnost. Svašta sam ja već
vidjela.
- Mogu.
Ode, a savršena Scarlett Vincent trčkara za njim. Sjednu u blistavi auto
kao da su na crvenom tepihu i odvezu se.
- Je li ti sad jasno? - kaže Bev. - Ta mala nije za njega.
59
 - Aha - složim se.
Bev čeznutljivo uzdahne, gledajući za autom koji odmiče našom
prilaznom cesticom. - Ali i dalje bih ga znaš već što.
- I ja - priznam i obje se nasmijemo poput školarki.

60
 20

L ucas i ja zajedno pijemo čaj, ali Lucas šuti. Pokušala sam ga upoznati s
ostalim učenicima, ali nije pokazao neko osobito zanimanje. S druge
strane, oni njega gledaju kao da nikad u životu nisu vidjeli ništa i nikoga toliko
cool. Isto kao i učenici jučer. Lucas samo sjedi u svom kutu i iz njega zrači
prezir. Dok dijelim dnevne zadatke, ni ne podigne pogled s mobitela.
Tamaru i Jody pošaljem da s Bev odu po jaja. Asha i Hugo su već otišli s
Alanom u staju. Lucas je danas sa mnom. Prije nego što uzmem novac
Shelbyju Dacreu, moram se uvjeriti da je Lucasu mjesto na našoj farmi.
- Danas je lijepo i toplo, pa ćemo oprati šetlandske ponije - ono što bih
zapravo danas trebala obaviti je mnogo manje šarmantno od toga: jedna od
novih ovaca je možda skotna, pa je moram malo isprepipati da provjerim. Ne
želim se prerano ponadati. Osim toga, moram nagovoriti Teacupa da se
popiški u čašicu, jer moram odnijeti uzorak urina veterinaru. Mislim da Lucas
još nije spreman na takve zadatke. Da mu predložim da mi pomogne,
možda bi se čak i onesvijestio. Možda to obavim na kraju dana, sama. - Valjali
su se po blatu i prljavi su do nozdrva. Jesi li za?
Lucas slegne ramenima kao da mu je potpuno svejedno, ali ipak krene za
mnom iz blagovaonice. Drži korak dok hodamo livadom, prema manjem
polju - koje je zapravo veliko, ali ne veliko kao ono drugo. S nama idu i Mali i
Veliki Pas.
Znam da bi cure radije s nama prale konjiće, jer su Ringo i Buzz svima
najdraži, ali još uvijek malo popuštam Lucasu. Jody i Tamara nam se mogu
pridružiti kad završe sa svojim zadacima, iako mislim da bi se radije družile
s Lucasom, nego s konjima.
Čim nas spaze, konji pritrče ogradi. Donijela sam im jabuku, koju
raskolim prstima na polovice. Pružim jednu Lucasu. - Drži je na otvorenom
dlanu, da ti ne gricne prst. Ringo je alergičan navlastitu dlaku i iako je
najčešće dobre volje, zna biti ćudljiv zbog alergije - zna biti ćudljiv znači da
grize, drznik mali. Danas izgleda mirno, doduše, a i obojica vole pranje i
četkanje. Pružim drugom poniju jabuku, a Lucas poslušno ispruži ruku. - A
ovo je Buzz Lightyear.
- Neću ni pitati zašto se tako zove - kaže Lucas. Mali poni primi jabuku iz
njegove ruke.

61
 - Oprat ćemo ih u staji. Tamo imamo i prostor za pranje, ali i kombinezone
i gumene čizme. - otvorim vrata i pričvrstim povodce na ponije. Lucas izgleda
kao da umire od straha, iako mu konjići ne dopiru ni do struka.
- Ne znam što da radim - prizna. - Doma nikad nismo imali ni zlatnu
ribicu.
- Poniji nisu najbolji za početnike - priznam. Iznenađena sam Lucasovom
razgovorljivošću, ali možda je toliko šutio sam samcat da sad jednostavno
mora s nekim razgovarati. - Pokazat ću ti ja sve. Neću te ostaviti samoga s
njima.
- Hvala nebesima - promrmlja Lucas. - Najbliže što ikad prilazim
životinjama je na snimanju tatine serije.
- Je li ti bilo zabavno?
- Kad sam bio mali, jest. Sad je dosadno. Kad me prestao tjerati, nisam
više išao. Godinama nisam kročio na set.
Pomalo mi je žao Shelbyja Dacrea, obožavanog i poštovanog glumca (ako
je za vjerovati Bev) koji ne zna zaraditi ljubav vlastitog sina.
Odvedemo ponije do prostora za pranje kod jedne od staja, uživajući u
milovanju sunca na licu. Doduše, nisam sigurna uživam li samo ja. Lucas mi
je već dao do znanja da radije sjedi u sobi.
Pokažem mu kako da priveže Ringa i Buzza i koji čvor da koristi - onaj
koji se sam od sebe razveže kad malo snažnije povuku, da se ne zapetljaju ili
ozlijede ako ih uhvati panika. Konjići su najčešće mirni dok ih peremo, a i kad
im dosadi naše petljanje, samo malo topću nožicama u znak pobune. Svaki
put kad ih peremo, stavimo pred njih kante sa sijenom da im odvrate pažnju.
Kad su privezani, dohvatim sve što nam treba za pranje i češljanje, i objasnim
Lucasu što je što.
- Prvo ćemo zajedno srediti Ringa, a onda ti sam možeš Buzza, ako
zaključiš da bi ti išlo.
Kimne, i vidim da možda ne uživa, ali pristaje na zadatak.
- Pranje ponija zna biti dramatično i ponekad nas smoče od glave do pete.
Hoćeš li kombinezon? Jedan visi u staji.
- Ne treba - radije bi proveo dan mokar od glave do pete, nego ne izgledao
cool.
- Onda idi po gumene čizme. Svoje valjda ne želiš smočiti, a uostalom,
naše imaju metalna pojačanja na prstima, za slučaj da ti Ringo stane kopitom
na nogu.
Dok Lucas ide po gumene čizme, ja punim kante vodom i provjeravam je
li Ringo pravilno privezan. Lucas se dugo ne vraća, a kad se vrati, vidim da je
uzeo čizme koje su mu prevelike nekoliko brojeva.

62
 - Sutra ću donijeti svoje - kaže. - Tata ima hrpe gumenih čizama u garaži,
ali ne trebaju mu. Samo mu ih šalju kao reklamne proizvode.
- Ako ih imate previše, slobodno ih možeš donijeti nama. Nama gumenih
čizama nikad dosta.
- U redu.
- Ako si spreman, počinjemo. Najvažnije upozorenje: nikad ne stoj iza
konja dok ga pereš. Čak ni ako je riječ o poniju. Ovi malci se vole kupati, ali
ako ih nešto prestraši i ritnu se, bolje da nisi iza njih. Ne želim te poslati doma
s masnicama ili slomljenog, da mi tvoj tata ne očita bukvicu - pružim mu
gumeni češalj, koji Lucas primi bojažljivo kao da je granata. - Ovime prvo
raščešljamo prašinu i blato iz grive i dlake. Tek ih onda nasapunamo -
pokažem mu kako, i Lucas odmah proba, iako i dalje plaho. - Slobodno malo
upri, ali budi nježan. I ne žuri se. Nađi si neki ugodan tempo, pa će biti lijepo
i tebi i konjima.
Nakon sporog početka, Lucas se malo ohrabri i ubrza. Ringo mirno stoji,
ne meškolji se, ni ne pokušava ga gricnuti.
- Dobro ti ide - kažem. - Sad ovom četkom skini sve to što si raščešljao.
Spusti se sve do nogu, ali pažljivo.
Lucas poslušno iščetka konja. Ringo se pomakne, a on ga instinktivno
smiri.
- Dobro, sjajno. Dobro se razumijete.
- Sladak je - kaže Lucas, pa se obrati poniju da ga još malo smiri. Brblja
mu kao djetetu, a ja se nasmiješim. Poni može otopiti svako smrznuto srce.
- Sad ga prvo dobro namoči, a onda slijedi šampon. Ringa peremo
isključivo dječjim šamponom, jer je alergičan na sve ostalo. Dobro ga
nasapunaj, a nakon toga ćemo ga isprati crijevom, slabim mlazom. Ringu ne
smeta voda na licu, ali svima drugima smeta. Namoči i spužvu da ga bolje
ispereš, prijeđi ga cijeloga. Sad i grivicu, rep i trbuh.
Lucas poslušno slijedi sve moje upute, vrlo nježno i temeljito. Dok ga
gledam kako radi, pitam se što je u školi pošlo po krivu. Ja bih primila deset
Lucasa da mogu. Naduren je i očito nesretan, ali izgleda da nema
destruktivnu narav. Takve najčešće brzo identificiram.
Kad se Ringo previše namoči, strese se i istušira Lucasa od glave do pete.
Lucas se nasmije i odskoči od vode. Lijepo ga je čuti kako se smije.
- Operi ga i ispod repa.
Pogleda me. - Moram oprati konju rit?
- Bojim se da moraš.
- I moj tata plaća da ja ovo radim?
- Aha. Pazi što radiš, Ringo ne voli hladnu vodu na stražnjici.

63
 - A tko voli? - Lucas strese glavom, ali ipak podigne spužvu. - A mogao
sam biti u lijepoj učionici i učiti latinski.
- Da si mogao, sad ne bi bio ovdje, zar ne?
Lucas se malo namršti. - Ne bih, ne.
- Hoćeš li razgovarati o tome? - pitam oprezno.
- Ne - kaže. - Za to imam apsurdno skupog psihologa. Tata me i k njemu
vuče dvaput tjedno.
- Kako ti tamo ide?
- Nikako. Tip je isti seronja kao i on.
- Samo ti želimo pomoći, Lucase.
- Aha, vidim. Odmah mi je bolje od pranja konjske guzice. Nasmijem se. -
Ako te to imalo tješi, bolje je Ringu.
Koliko god želi ostati naduren, Lucas se ipak malo nasmiješi.
Zatim se sagne i bez daljnjih prigovora krene prati Ringu stražnjicu.

64
 21

K ad Lucas dovrši sa pranjem ponija, odem po kuhinjske škare da mu

sredim šiške. Ringu - ne Lucasu. - Uvijek mu šišamo i grivu i rep, jer inače
dobije ekcem. Nisam vješta sa škarama, ali efikasna sam - priznam.
Ringova frizura ni ovaj put nije vrhunac estetike: šiške su mu odrezane
ukoso i nikako ih ne mogu namjestiti da izgledaju koliko-toliko dekorativno.
Ali ovako kratke barem mu ne padaju po licu, a i takva frizura je najbrža -
Ringo mirno stoji dok ga se kupa, ali šišanje ne voli, pa nastojim sve obaviti
Što brže mogu.
Zajedno operemo i Buzza Lightyeara, istim postupkom, a tad pokažem
Lucasu kako da oba ponija osuši gumenom četkicom prije nego što im navuče
kabanice. Ponekad se nakon pranja odmah bace u blato i pitam se zašto sam
ih uopće prala, ali danas se samo odšeću i odu pasti travu.
- Idemo i mi na ručak - kažem Lucasu. - Jesi li gladan? - Jesam - kaže on
kao da je i sam time iznenađen.
- Zaradio si ručak. Bravo! - podignem ruku, a Lucas je pljesne tek nakon
malo oklijevanja.
Znam da se neki pitaju ima li od naše metode ikakve koristi, ali Lucas je
kod nas tek drugi put i vidim da mu boravak i rad na farmi gode. Dok se
vraćamo prema dvorištu, boda lakim korakom iako na nogama ima teške
gumene čizme u kojima jedva diže nogu. Napetost koja mu je dizala i grčila
ramena posve je iščeznula. Opet se zapitam zašto se Lucas zapravo onako
ponašao u školi. Očito je da još uvijek tuguje za majkom, ali na oca je
ipak previše ljut. Šteta.
Kad stignemo do blagovaonice, svi su drugi već spremni za ručak. Bev
dijeli zapečenu tjesteninu sa sirom, koju je upravo izvukla iz pećnice.
Najčešće kuha kod nas, ali ponekad donese gotovo jelo od kuće i samo ga
podgrije. Kad nas spazi, posluži i nama. Lucas i ja sjednemo na sam rub
dugačkog stola.
- Društvo, ovo je Lucas. Neki su ga već upoznali jutros, a neki tek sad.
Novije i nadamo se da će ostati s nama.
Pozdrave novog učenika najrazličitijim reakcijama, od Bevinog poletnog
klika do Alanovog kimanja glavom. Djevojke ga gledaju s još više zanimanja
nego jutros, primijetim. Lucas samo podigne ruku, kao da je previše cool za
predstavljanje.

65
 - Danas imamo matematiku i engleski - kažem mu. - Svi drugi moraju na
nastavu, ali ti se još navikavaš na sve ovo, pa možeš birati. Možeš i ti na
nastavu, ili možeš raditi nešto drugo.
- Nešto drugo - ispali on odmah.
- Ne nedostaje ti škola?
- Šalite se?
- Ja sam išla u školu Glebe Road - obrati mu se Tamara odvažno. - Ti?
Lucas ni ne podigne glavu s tjestenine sa sirom. - St. Almsell’s.
Očito je da Tamara pojma nema gdje je ta škola, ali hrabro nastavlja. - Nije
ti se sviđalo?
- Ne.
- I moja škola je bila sranje.
Tu razgovor zamre. Lucas izbjegava poglede i zabije glavu u tanjur da
spriječi svaki njezin novi pokušaj, a Tamara pocrveni i odustane, jer ne zna
što da radi. Ohrabrujuće joj namignem. Dovoljno je novih učenika već vidjela
da zna da su u početku svi takvi - uključujući i nju samu. Ovdje ima drage
djece i Lucas bi mogao naći prijatelje, ali iz iskustva znam da se neće ni sa
kime sprijateljiti prije nego što bude spreman. Takve stvari ne treba forsirati.
Tako nas dvije čavrljamo međusobno, ostavivši Lucasa na miru. Svi
nosimo svoje tanjure na pranje, a Tamara ih slaže jedne na druge. Kad dođe
red na Lucasa, progura se do njega i zgrabi mu tanjur iz ruke. - Svidjet će ti se
ovdje - kaže mu. - Ovdje svatko može biti svoj.
Lucas se ni ne namršti, ni ne nasmiješi, ali umjesto da joj pruži svoj tanjur,
preuzme ih sve od nje. - Daj, ja ću.
Tamara mu preda tanjure gledajući ga s izrazom čistog divljenja. Bolje da
stanem iza nje, za slučaj da se onesvijesti.
Dok Bev pere posuđe, čujemo nečiji auto: stigla je profesorica Jessop.
Mlada je, ima naušnicu u nosu i svije vole. - Vrijeme je za školu - kaže, a svi
uzdahnu, ali samo reda radi, jer znaju da se od njih očekuje gunđanje zbog
škole. - Hajmo, svi u učionicu. I ne zaboravite oprati ruke.
Pet minuta svi se hihoću, peru ruke i spremaju se za sat, a zatim istrče iz
blagovaonice poput omanjeg čopora. Lucas ostane sam.
- Sjedni malo - kažem mu i posluša me. - Izgleda da već imaš obožavatelje
- kažem mu, slažući čisto posuđe u ormarić. - Dragi su. Samo se pokušavaju
sprijateljiti.
Lucas uzdahne i zapitam se misli li možda da se žele sprijateljiti s njim
samo zato što je sin Shelbyja Dacrea. - Je li tvojim prijateljima čudno što ti je
tata slavan?
- Nemam ja prijatelja - kaže Lucas bezizražajno. - Svi me mrze.

66
 - Valjda ne baš svi - pitam, a Lucas slegne ramenima. - Zbog tate?
- Aha. I jer se ne uklapam. Sve te govorancije o inkluziji, ali to su sama
sranja. Čim netko barem mrvicu nije kao drugi, odmah mu svi okrenu leđa.
- Žalosno.
- I prije je bilo loše, ali otkako je s onom ženskom, nepodnošljivo je. Cijela
škola zna kako ona izgleda bez odjeće. Uključujući mene.
- Nije ti lako.
- Neugodno je, eto što je - obrecne se Lucas. - Četrnaest godina je mlađa
od njega. Što bi on meni rekao da šija nađem četrnaest godina stariju curu?
Poludio bi. Sve je skupa groteskno. A i ona mene mrzi. Smatra me smetnjom.
Da nema mene, zujali bi okolo po Veneciji ili Cannesu svakog vikenda, glumili
prave zvijezde.
Razumijem da je Shelbyju Dacreu jednostavnije zaboraviti na svog
ljutitog sina koji kritičkim okom motri svaki njegov korak, ali pobogu, pa
odrasla je osoba. Ne vidi li da Lucasu treba roditelj?
- Možda i on pati - kažem tiho. - Izgubio je suprugu. Sigurno mu nije lako.
- Ponaša se kao da mama nikad nije ni postojala! - opet se obrecne. -
Izbrisao ju je iz naših života.
- Možda biste trebali sjesti za stol i porazgovarati o svemu.
- Da je ikad doma, možda i bismo. Ne možeš porazgovarati s nekim koga
nikad nema.
Menije najljepše kad sam sama, ali jasno mi je da Lucasu nije lako svakog
dana se vratiti u praznu kuću. Nije ni čudo da je sav jadan. - Što radiš doma
sam?
Dugo šuti, zatim ispusti još dulji uzdah i tek tad konačno odgovori. -
Pišem poeziju.
Taj odgovor umalo iz mene izmami osmijeh, ali suzdržim se. Očekivala
sam nešto buntovno: marihuanu, lutanje po internetu u potrazi za
neprikladnim sadržajem. Opet ga samo želim zagrliti, jer mi se čini da mu je
to potrebnije od svega ostaloga. - Zvuči zanimljivo.
- Ništa posebno. Vjerojatno je sranje.
Alanova glava proviri s vrata. - Idem na veliko polje - pita mene, ali kimne
prema Lucasu. - Ide li on sa mnom?
Lucas istog trena prekriži ruke na grudima, shvati da se previše otvorio i
da mi je previše rekao. Odmah se povuče u sebe.
Alan nas je prekinuo u krivom trenutku, ali bit će još prilike za razgovor.
- Želiš li provesti popodne s Alanom? - pitam ga. - Daleko od konjskih
stražnjica.
- Aha - kaže, odgurne stolac i ustane.

67
- Razgovarat ćemo opet, Lucase.
- Aha.
Sa zadovoljstvom primijetim da u tom aha nije bilo ni trunka sarkazma.

68
 22

D an prolazi, a ja cijelo poslijepodne ni ne vidim Lucasa. Prvo se bavim

Ashom, koji ima jedan od svojih rijetkih loših trenutaka. Bev i ja ga
smirimo tek nakon pola sata. Kad je tek bio došao k nama, takvo ponašanje
je bilo svakodnevica, ali sad je rijetkost. Još uvijek ne znamo što ga spopadne
da se tako naglo promijeni, ali svaki put je nakon toga sav crven u licu, znojan
i premoren. Kako bih ga vratila u ravnotežu, sjednem s njim u tor sa zečićima.
Ništa ne smiri nemirno dijete brže nego zečići.
Lucasa vidim tek pred odlazak. Sjeda u svoj šminkerski auto, pa mu
mahnem. Ni ne pogleda me.
Kad auto izađe, zatvorim vrata ograde. Iz nekog razloga, žao mi ga je, jer
po svemu sudeći, ide u praznu kuću. Ne uspije mi uvijek, ali nastojim se ne
vezati za učenike. Neki od njih žive mnogo teže od Lucasa, a sve ih na kraju
dana moram pustiti da odu u svoje domove. Ne mogu ih zadržati na farmi kao
svoje životinje. Sve što mogu jest uvježbati ih da se bolje snalaze gdje god bili
i pomoći im dok su kod mene. Uzdahnem. Život je ponekad sranje.
Kad se Bev vrati s livade, sjednem s njom uz šalicu čaja i kolač koji nam je
ostao od jučer. Bev mi prepriča čime se bavila tijekom dana.
- Kako ide klincu Shelbyja Dacrea?
- Lucasu? Meni je simpatičan. Mislim da mu samo nedostaje ljubavi i
pažnje - slegnem ramenima. - Ni prvi, ni zadnji.
- Je li se i službeno upisao?
- Rekla sam gospodinu Dacreu da mu donese dokumente. Rekao je da
nazovem njegovu tajnicu - podignem obrve.
- Seronja - skreše Bev bez milosti. - Kladim se da mali samo misli da ga
tata ne voli.
- I ja - složim se.
- Ali tako je zgodan u toj seriji - uzdahne. - Sinoć je bio na polju s kosom,
raskopčane košulje.
- Kosom za travu? To si sanjala ili...?
- Ne - prijekorno me pogleda. - U seriji. Izgleda kao da puno vježba.
- Sva si crvena.
- I ti bi bila da ga vidiš bez košulje.

69
 - Odavno ja nikoga nisam vidjela bez košulje. Nekako mi se ne čini da
nešto propuštam.
- Propuštaš - kaže Bev. - Vjeruj mi - uzme torbicu. - Idem ja sad. Zanima
me što će večeras raditi farmer Gordon.
- Kladimo se na Alanovu majicu?
Bev se zamišljeno počeše po bradi. - Radiohead - kaže odlučno.
- Sjajno - kažem pomalo ljubomorno. - Jako dobro - promislim, pa kažem
što mislim. - Ja kažem The White Stripes.
- Dobar izbor - kaže Bev. - Ali nećeš pobijediti.
- Kladimo se u bocu najjeftinijeg crnog vina!
- Dogovoreno.
Bev ode kući sliniti za farmerom Gordonom - u košulji ili bez nje - a ja u
svoj karavan mozgati i plakati nad financijskim stanjem farme.

70
 23

O d računa me uvijek zaboli glava. Koliko god kreativna bila, uvijek mi za

nešto nedostaje novca. Znam da bih trebala organizirati nekakvu
dobrotvornu priredbu na farmi, da bih trebala zainteresirati okolicu za nas,
ali već i pri samoj pomisli na to diže mi se kosa na glavi. Da pustim javnost na
farmu, ne znam što sve ne bi pošlo po krivu.
Večernji obilazak životinja obavljam pod teretom briga. Kad se vratim,
skuham si instant juhu od rajčice, ali me ni ona ne razveseli. Baš se spremam
zavući u krevet, kad Veliki Pas zalaje.
- Tiho, Veliki - kažem, ali pridruži mu se i Mali. Nešto nije u redu. Trebala
bih navući jaknu i izaći provjeriti.
Tad mi zazvoni telefon. Broj je nepoznat i nimalo se ne želim javiti, ali
neki instinkt me ipak natjera na to. - Halo?
- Shelby je - kaže glas na telefonu. - Pred vratima sam.
- Aha - zato psi laju.
- Znam da je kasno, ali vraćam se iz studija. Mogu li sad doći potpisati sve
ono za Lucasa?
Menije svejedno, zapravo. - U pidžami sam.
- Aha - kaže sad Shelby.
- Ali meni ne smeta, ako ne smeta vama - dodam brzo. Već sam shvatila
koliko malo slobodnog vremena ima Shelby Dacre. Neću mu reći što mislim
o tome, ali tijekom dana najčešće nema ni nekoliko sati za svog jedinog sina.
Moje financije su u katastrofalnom stanju i što mi prije počne plaćati, to bolje.
Ako mu sad kažem da ode, možda prođu dani ili tjedni prije nego što opet
stigne svratiti, a dotad ja možda propadnem još dublje u minus.
- Aha, dobro. Ako vama nije problem, nije ni meni. Da vas čekam ovdje?
Vrata su zaključana.
Nisam navikla na muške posjete, a pogotovo u pidžami. Tek sa shvatim u
što sam se uvalila. Koja sam ja budala. Zašto mu nisam rekla da dođe ujutro?
Ionako se uz njega ne osjećam najugodnije, čak ni dok nisam u pidžami. Još
uvijek se pitajući koji mi je vrag bio da sam pristala, navučem vestu preko
pidžame, uguram noge u gumene čizme i izađem. Mali i Veliki Pas potrče za
mnom, poletno kao da jedva čekaju provjeriti je li noćni posjetitelj meta za
prijateljski jezik ili prijeteće zube.

71
 Anthony je prišao ogradi svog tora i prijeteći se oglasi. - Ti si odavno
trebao spavati u staji - podsjetim ga. - I usto si ovca, a ne pas čuvar - kažem,
ali ovan se i dalje prijeteći glasa.
Shelby strpljivo sjedi u autu pred ogradom i pritrčim otvoriti je. Uveze se
u dvorište, a ja zatvorim vrata za njim. Dok se vratim do njega, već se parkirao
i izašao iz auta. Za razliku od mene, Shelby nije u pidžami. Na sebi ima
tamnoplave traperice, čistu bijelu košulju i izgleda kao utjelovljenje filmske
zvijezde. Usto izgleda i kao da se nedavno istuširao, jer mu je plava kosa još
uvijek mokra na vratu, a cijeli miriše na limun.
- Ispričavam se - kaže. - Vraćao sam se iz studija i svratio, čisto za slučaj
da ste sad slobodni. Jutros sam prebrzo zbrisao i kasnije mi je bilo neugodno
zbog toga. Trebao sam dovesti Lucasa sam i ostati malo s njim - Shelby me
pogleda poput štenca koji zna da je nešto skrivio, a ja se zapitam je li to naučio
na dramskoj akademiji. - Sad vidim da me opet treba biti sram - doista me
i gleda kao da mu je neugodno što me izvukao iz kreveta u pidžami i gumenim
čizmama. - Ponekad čovjek misli da će popraviti stvari, a samo još sve
pogorša.
Oboje se nasmijemo.
- Ništa strašno - kažem. - Vaš život je mnogo zahtjevniji od mog. Sve mi je
jasno.
- Da je barem tako jasno i Lucasu.
- Ja vam nisam sin - dodam i pogleda me kao da sam rekla nešto jako
mistično. Povedem ga prema svom kamperu, žaleći cijelim putem što nisam
stigla pospremiti. Sve dosad se nisam čak ni sjetila da bih mogla pospremiti.
Shelby Dacre je pomalo zgrožen. Ne, zapravo ne pomalo. Potpuno je
zgrožen, a još nije ni vidio kako kamper izgleda iznutra. - Ovdje živite?
- Aha - kažem. Istina, moj kamper ima dosta godina na vratu, ali meni je
drag. Ugodan je. Ne znam kad ga je Hettie kupila: imala ga je otkako pamtim.
- Uđite, raskomotite se.
Shelby se popne u kamper i kao da ga cijelog odmah ispuni. - Zgodno je -
kaže, i iste sekunde kihne.
- Pardon - kažem. - Vjerojatno kišete zbog pseće dlake. Sad sam se sjetila
da mi je Lucas rekao da ste alergični na pse.
- Alergičan sam na skoro sve životinje - složi se.
- Poslat ću ja njih van - poguram Malog i Velikog Psa van i zatvorim vrata
za njima. Odmah počnu tuliti kao da je kraj svijeta. Došao je novi prijatelj, a
ja im ne dam da se s njim igraju. - Doduše, nisam sigurna da od toga ima
koristi. Redovito usišem, ali usisivač sam naslijedila od tete, kao i sve ostalo.
Mislim da je iz pedesetih.

72
 - Pravi antikvitet - Shelby Dacre ispuhne nos. - Imam antihistaminik -
kaže, mašući kutijicom. - Ionako ih gutam svakog dana.
- Otvorit ću prozore da prođe propuh. Večer je topla - stari prozor se ne
da i ne da.
- Dajte, ja ću - Shelby Dacre klekne na jastučić do mene i gurne prozor.
Očeše podlakticom moju i odskočim kao da me stresla struja. Osjetila sam
prasak elektriciteta - ali samo ja, čini se. - Tako, sad je bolje.
Povjetarac mi odgurne šiške i shvatim da mi je lice vruće. Najradije bih
skinula vestu, ali ispod nje imam samo pidžamu. Skuhat ću se, ali što je tu je.
- Žuri vam se? Da nam skuham čaj?
Na tren izgleda kao da će odbiti, ali zatim se pomalo opusti. - Zašto ne? S
mlijekom, bez šećera, molim, Molly.
- Raskomotite se.
Shelby se okrene amo-tamo, makne nekoliko ukrasnih jastučića i na kraju
se smjesti na rub kauča. Kuham nam čaj, skrivajući smiješak: zabavan je tako
zbunjen. Kad je čaj gotovo, odnesem mu ga i sjednem. Shelby još uvijek šmrca.
- Sigurno nije lako glumiti farmera kad ste alergični na sve što hoda, leti i
puže.
- Nije, ne - složi se s osmijehom.
- Kao što i sami vidite rekla, nemam televizor - u kamperu zapravo nema
ničeg zabavnog. Imam svega nekoliko raskupusanih knjiga, pretežno
Hettienih; slagalicu kojoj nedostaje nekoliko dijelova i koju sam odavno
trebala baciti, ali nemam srca; i radio, kad mi dođe da slušam išta osim tišine.
- To je danas prava rijetkost.
Slegnem ramenima. - Uza sve te životinje, nemam vremena za televiziju.
Kad podmirim njihove potrebe, ne ostane mi bogzna koliko za zabavu i
opuštanje. Ali moja prijateljica Bev redovito prati vašu seriju.
- To je uvijek lijepo čuti - kaže, ogledavajući se po mom kamperu: vidim
da gleda izlizani tepih, minijaturnu kuhinju, vesele zavjese s kvadratićima.
Izraz lica ne odaje što misli. - Kako to da ste otvorili ovakvu školu?
- Živjela sam na ovoj farmi s tetom. Kad je umrla, naslijedila sam farmu.
To je sve.
Shelby se zagleda u mene. - Moji prijatelji vas hvale na sva usta. Zato sam
doveo Lucasa k vama. Rekli su da ćete nam pomoći.
- Nadam se da i hoću.
Nasloni se na kuhinjski stol, zarine lice u dlanove i nekako drhtavo
uzdahne. Kad me ponovno pogleda, vidim da mu oči blistaju od suza. - Mislite
da ćete moći srediti Lucasa?

73
 Nasmiješim se. - Gospodine Dacre, mi ovdje ne sređujemo djecu.
Pomažemo djeci da shvate tko su, da izgrade samopouzdanje; učimo ih kako
se nositi s vlastitim stanjem i kako se slagati s drugima. Neki koji ne znaju
razgovarati s ljudima znaju sa životinjama. Imamo učenike s Aspergerovim
sindromom, s autizmom, one sklone nesigurnoj privrženosti i depresiji, s
čitavim nizom poremećaja. Neki su opasni po sebe, neki po druge.
- Što mislite, što nije u redu s Lucasom? - upita me bez sustezanja.
- Jedino što s njim nije u redu jest to da je ljut i nesretan. Usamljen je i
izgubljen.
- Ja sam kriv za to?
- To vam ne mogu ja reći, gospodine Dacre.
- Shelby. Zovi me Shelby - kaže i zagleda se u prazno, kroz prozor
kampera. - Ne znam kako komunicirati s njim otkako mu je umrla majka,
moja supruga Susie. Roditelja je teško izgubiti u bilo kojoj dobi, a pogotovo u
ionako teškim tinejdžerskim godinama.
- Nije lako izgubiti ni suprugu - kažem sućutno.
- Nije - neko vrijeme šuti. - Susie je bila srce našeg doma. Nisam to
shvaćao dok je bila živa, što je još gore. Lucas i ona su bili nerazdvojni. Lucas
liči na nju, nadaren je za umjetnost na nju. Znam da se bez nje osjeća kao da
nikoga nema, ali ne znam kako da doprem do njega. Susie bi ovo sredila u pet
minuta - žalosno strese glavom. - Pokušao sam, dao sam sve od sebe, iako je
Lucas jasno i glasno dao do znanja da ga ne zanimaju moji pokušaji. Ne
podnosi me. Jedva progovorimo pokoju riječ, a i to najčešće završi tako da se
Lucas izdere na mene. Sve što kažem je pogrešno.
Slušam ga, ali ništa ne komentiram.
- Priznajem da sam počeo ostajati predugo na setu, da češće nego prije
odem na piće s prijateljima, samo da ne moram otići kući i suočiti se s
njegovim bijesom. Znam da je to kukavički od mene.
- Ali i ti tuguješ.
- Ni ne znam jesam li si to još dopustio. Nastavio sam sa životom, jer to se
tako radi, kužiš? Da doista počnem razmišljati o svemu što se dogodilo,
raspao bih se - opet zarine lice u dlanove.
- Bit će bolje. Daj si vremena - kažem, jer trenutno nema riječi koje bi ga
utješile. Dat ću sve od sebe da ih pomirim, da ih ponovno spojim, ali čini mi
se da to neće biti lako. - Hoćeš li još čaja?
- Engleski odgovor na sve.
- Pa kad ne odmaže...
Shelby obriše oči. - Ne želim te opterećivati. Plaćam da se brineš za
Lucasa, a ne da savjetuješ i mene.

74
 Nasmiješim se. - Nije da sam imala drugog posla.
- U tom slučaju, može još čaja - Shelby ispije ostatak iz šalice i odnesem je
u kuhinju. Zatim još jednom glasno kihne, pa mu odnesem rolu kuhinjskog
papira da obriše nos.
- Možemo sjesti van ako želiš. Mislim da je dovoljno toplo, a i tvom
sirotom nosu će biti lakše.
- Imam jaknu u autu.
- U redu. Ja imam vrtne stolce; možeš ih rasklopiti.
Dok ja kuham još lonac čaja, Shelby vadi stolce ispod kampera. Rasklopi
ih i postavi pred kamper, na povjetarcu, cijelo se vrijeme boreći s Malim i
Velikim Psom, koji kao da ga žele dokrajčiti lizanjem. Smirit će se i oni za koju
minuticu. Kao ni ja, nisu navikli na posjetitelje.

75
 24

S unce je sad već potpuno zašlo i red je na blistavom mjesecu. Visoko je na

nebu, a noć je toliko bistra da se vidi i najmanja zvijezda. Kod nas na brdu
noći su jako mračne, bez gradskih svjetala. Pravi raj za zvjezdoznance.
Mali Pas se sklupča Shelbyju do nogu, a Veliki Pas se povuče na svoje
najdraže mjesto pod kamperom. Fifty provodi noć s Teacupom u toru, ali
čujem ga da bleji kao da je osjetio da se događa nešto neuobičajeno - i kao da
je i on pas čuvar koji želi biti uključen u izvanredni događaj. Shelby i ja
sjednemo jedno do drugoga na stolce i oboje se bez riječi zagledamo u nebo.
Izgleda izgubljeno u mislima i upitam se misli li na suprugu. Možda je
razgovor o njoj pobudio sjećanja.
- Koliko često se svi sjetimo najdražih pri pogledu na nebo, a oni
vjerojatno i nisu ondje. Otkad znam, svaki put kad pogledam uvis, pozdravim
svoju tetu Hettie.
- Predivno je, zar ne? - kaže tiho.
- Je - spustim šalicu na krilo.
- A ja se jedva kad sjetim stati i pogledati uvis. Ne znam prepoznati
nijedno sazviježđe - prizna Shelby. - Osim Oriona, ali to svi znaju.
- Sad se veliki lovac više ne vidi, ali vidi se Veliki medvjed - nagnem se
prema njemu i pokažem. - Vidiš? Odande prema dolje, ono je Arcturus, velika
narančasta zvijezda. Jedna od zvijezda koje se spominju u Bibliji.
Izgleda impresionirano. - Zvučiš kao da znaš o čemu govoriš.
- Više znam o zvijezdama na nebu, nego na televiziji.
Nasmije se. - Pokaži mi još koju.
- Ono je Djevica - kažem i osjetim da se rumenim, iako to odavno nisam.
Nisam imala previše romantičnih veza, ali nekoliko njih je stiglo dalje od
držanja za ruke. Nijedna nije dugo trajala. - Najsvjetlija zvijezda je Špica,
udaljena je dvjesto pedeset svjetlosnih godina.
Shelby se zavali u stolcu i vidim da mu je s lica nestalo napetosti. - Ovo bi
bila dobra večer za bocu vina.
- Mislim da nema vina.
- Trebao sam ti ja donijeti bocu, ali nisam mislio ostati.
- Ne smijemo zaboraviti dokumente - podsjetim ga.

76
 - Ne - tegobno uzdahne kao da ga je i sama pomisao na to povukla na
zemlju baš kad se lijepo smjestio među zvijezde. - Je li ti Lucas rekao išta
važno?
- Baš i ne. Malo smo razgovarali, ali neću ti reći o čemu. To je dio naše
metode.
- Bez obzira na to što ja plaćam školarinu?
- Bojim se da je tako.
Frkne nosom. - Ne sviđa mu se Scarlett. To ti je sigurno rekao.
Ni na to ništa ne kažem, a kad shvati da i neću, Shelby nastavi. - Scarlett
je jebeno premlada za mene. Znam to i sam. Tabloidima ništa nije draže od
isticanja razlike u godinama - opet nezadovoljno uzdahne. - Bila je dobra
prema meni nakon što je Susie umrla. Upoznali smo se na zabavi, jednoj od
onih s koktelima i kanapeima, ali pojma nemam kojoj točno. Bio sam jako
loše, a Scarlett me nekako oraspoložila. Jako je zabavna i često se smijemo.
Uz nju zaboravljam što me sve muči.
Scarlett Vincent meni izgleda kao da stalno nju treba zabavljati, ali tko
sam ja da išta kažem? Uostalom, knjigu se ne sudi prema koricama.
- Ne volim je - kaže kao da se brani. - Ali draga mi je.
- Možda biste ti i Lucas trebali sjesti i ovako porazgovarati.
- Da je to lako, već bismo porazgovarali. Scarlett voli biti viđena po gradu.
Tek je na početku karijere i voli biti na pravim mjestima u pravoj odjeći.
Meni to zvuči kao pakao.
- Znam da je zbog toga Lucas prečesto sam, što nije dobro.
- Kad već znaš, možda da prvo porazgovarate o tome - meni je to
očigledno, ali čak i u tami vidim da se Shelby na to smrknuo. Moguće je da je
Shelby Dacre toliko navikao raditi što želi da ne voli kad mu netko drugi išta
predloži. Netko u njegovom položaju sigurno je okružen samim ulizicama.
- Što je danas radio kod vas?
- On i ja smo oprali dva šetlandska ponija - kažem. - Lucas se jako lijepo
snašao s njima. Zna sa životinjama.
- To nije naslijedio od mene.
- Nije - složim se, jer samo to mogu. - Ne voliš životinje?
- O, volim ja njih - kaže. - Samo one ne vole mene. Znam da bi Susie i Lucas
najradije imali punu kuću životinja, ali zbog moje vražje alergije nisam nikad
mogao pristati na to. Ne mogu valjda dolaziti na posao kišući. Dosta je da
pomilujem životinju i moram ići oprati ruke, a ako zaboravim i dodirnem si
lice, dobijem crvene plikove ili mi oči toliko zasvrbe da si ih poželim iskopati.
Na poslu pokušavam s lijekovima, ali ni to nije lako. Glumim farmera, a
alergičan sam na životinje. Koji neugodnjak.

77
 - Mogu si misliti.
Nasmije se blistavo i šarmantno. - Ne bi vjerovala koliko stočnih sajmova
odradim godišnje. Sad mi i nude samo uloge sa životinjama - trenutno svi žele
da glumim veterinara. A ja si samo želim poštenu detektivsku seriju, ali nema
bijega od životinja! Da ljudi to znaju... A sad sam opet na farmi!
Nasmijem se, jer sve to skupa i jest smiješno. Nasmije se i Shelby. Lijepo
ga je čuti.
- Jedan od naših ponija je alergičan na vlastitu dlaku. Sav je jadan zbog
toga. Peremo ga češće nego ostale, da mu malo olakšamo. Ja mu sama šišam
šiške i rep, ali to sredi samo medicinske probleme. Izgleda kao da ga je šišao
Sweeney Todd!
- Siroče malo. Znam kako mu je.
- Svi mi imamo svojih muka - kažem kratko.
Zagleda se u mene, odjednom ozbiljan. - A koje su tvoje, Molly Baker?
- Lova - kažem iskreno. - To je moja jedina muka. Nikad nemam dosta
novaca. Nije najvažnija stvar na svijetu, ali na farmi je jako važan. Pogotovo
na ovakvoj farmi. Ništa ne proizvodimo, pa je svako ulaganje u farmu
bespovratno.
- Sad ti želim što prije potpisati sve dokumente.
- Aha, da - zato je i došao. Nekako smo oboje uspjeli zaboraviti tu sitnicu.
- Idemo unutra?
- Idemo - pruži mi šalicu i počne sklapati stolce.
Vratimo se unutra i raširim dokumente po stolu, koliko god malen bio.
Shelby ih samo površno prelista i potpiše teatralnim potezom. Vidi se da je
navikao na potpisivanje autograma.
- Hvala - kažem. - Doista to i mislim. Nadam se da je Lucasu lijepo kod nas.
- Ja se nadam da neće spaliti i ovu školu - kaže Shelby trezvenije.
- Idem ja onda - oboje ustanemo, mrvicu preblizu jedno drugome u
malom kamperu. Shelby se nagne prema meni i ovlaš me poljubi u oba
obraza.
- Oba obraza! - kažem pomalo hihotavo. - Kako holivudski.
- Oprosti, predugo sam u ovom poslu - kaže, ali odmah se uozbilji i zagleda
u mene. Djeluje zbunjeno. - Ne sjećam se kad sam zadnji put s nekim ovako
razgovarao, Molly. Glumim farmera Gordona Flintona već deset godina.
Izvještio sam se u pretvaranju. Toliko se lako ponašati kao slavni Shelby
Dacre da ponekad zaboravim tko sam doista. Hvala ti što si me saslušala.
- Nema na čemu - kažem. Ne znam što me spopadne, ali podignem ruku i
ohrabrujuće mu stisnem mišicu. - Ti i Lucas ćete izgladiti nesporazume.
Znam da hoćete. Samo ne očekuj previše u kratkom roku.

78
 - Neću. Obećavam - spusti ruku na moju. Prsti su mu mekani i topli i mene
opet uhvati ona lagana nervoza. Uznemirujući osjećaj. – Još jednom, hvala.
Sad mi je već neugodno, pa se odmaknem i dohvatim njegove primjerke
dokumenata. Sagne se i izađe iz kampera, a ja ga otpratim sve do auta. Skine
jaknu i baci je na stražnje sjedalo, a zatim gipko sjedne na prednje. Ne zatvori
odmah vrata, nego se zagleda u mene. Izraz lica ne odaje što misli, ali imam
osjećaj da ne želi otići, a ne zna kako da ostane. Zausti, ali odmah zatvori usta.
Oboje neko vrijeme samo šutimo i tišina postane pomalo nelagodna, pa
je ja prva prekinem. - Idem ti otvoriti vrata.
- Hvala. Ozbiljno sam shvatio tvoje komentare, Molly. Odsad ću nastojati
osobno dovoditi Lucasa svakog jutra - kaže. - Mislim da će to pomoći.
- I ja mislim da bi to bilo dobro - složim se.
- Onda, laku noć.
- Laku noć, Shelby - odem do vrata da ga pustim van, a zatim se vratim do
kampera lagana koraka i dobre volje, iako znam da sam odavno trebala biti u
krevetu i da ću ujutro biti neispavana.

79
 25

S helby ne doveze Lucasa osobno ni idućeg jutra, a niti ijednog do kraja

tjedna. Nadala sam se da hoće, zbog Lucasa. Ako se ja osjećam kao da me
iznevjerio, kako je onda tek Lucasu - pogotovo ako je Shelby ovakav i u
drugim stvarima. Zašto je rekao da će ga sam dovoziti, kad je znao da neće?
Kako glumački. Kako lažno.
Bilo kako bilo, i bez očeva sudjelovanja Lucas se brzo navikne na rad na
farmi. Dobro se slaže sa mnom, ali i s Alanom, s kojim petlja po traktoru,
popravlja ograde - hvala, konji - i pomaže oko sitnica. Mislim da mu je kod
Alana drago što on pretežno šuti, kao i drugim učenicima. Lucasova koža
izgleda svježe i osunčano, što se i ne usudim spomenuti. Mali gotičar bi se
sigurno razočarao.
Sad kad se polako oslobodio, pokazalo se da se dobro slaže i s ostalim
učenicima - pogotovo s onima koji su mlađi od njega. Jako je dobar s djecom.
Obožavaju ga i Jody i Tamara, koje misle da je Lucas najzanimljiviji dečko na
svijetu. Tamara ga stalno fotografira, iako se uvijek trudi da je ne primijeti.
Kad želi, Lucas zna biti jako šarmantan i zabavan. Šteta što to ne želi prečesto.
Sva ga djeca gledaju kao da im je uzor i posve je očito da nikad nismo imali
popularnijeg učenika, a Lucas isto tako uživa u pažnji. Ako su ga u školi uvijek
smatrali autsajderom, ovo mu je sigurno ugodna promjena. Radije bih da se
više druži s njima, a ne samo da im dopušta da ga obožavaju, ali puštam ga da
uživa u popularnosti. Počeo je dolaziti i na nastavu, iako je u tome
još oprezniji nego u druženju. Nekoliko puta sam sjedila straga dok su radili
i moram priznati da je Lucas vrlo bistar - kad zaboravi da se mora duriti i
mrgoditi.
Jutros smo on i ja očistili staju u kojoj žive alpake. Njih tri su cijelo vrijeme
gurale glave kroz vrata, pokušavajući shvatiti što radimo. Vjerojatno sam ih
trebala privezati ili ih pustiti na neki udaljeniji pašnjak, ali njihova prgavost
nekako mi je draga. Alpake su još jedne od životinja na koje se Lucas tek mora
naviknuti. Izgledaju umiljato, ali svadljive su, pomalo su divlje i vole
ugristi. Lucas i ja smo pokupili njihovu kakicu, koju prodajemo kao gnojivo i
koja sad čeka u tačkama da je utrpamo u vreće.
Lucas obriše znoj s čela rubom majice i nasloni se na lopatu. - Postaje mi
jasno da puno poslova na farmi uključuje životinjski drek.
- Gdje ima dreka, ima i love - citiram svoju tetu.
- Sigurno postoji bolji način zarade.

80
 - Sigurno postoji - složim se - ali uključuje ljude, a ja baš ne volim ljude.
Asocijalna sam.
- To sam i sam skužio - kaže. - I ja sam asocijalan.
- Idemo onda oprati ruke i asocijalno sjesti jedno do drugoga - izvučem
čokoladicu iz džepa. - Hoćeš pola Twixa?
- Nego što.
Operemo ruke pod crijevom i dezinficiramo ih gelom. Iskobeljamo se iz
tora alpaka i sjednemo na najbližu klupu. Ponekad imamo učenike s tjelesnim
invaliditetom, pa smo po farmi rasporedili popriličan broj raznoraznih
sjedala. Ova je klupa prilično glamurozna, izdjeljana od jednog komada
drveta - bila je dar zahvalnih roditelja - ali ponekad je to sjedalo obična mala
bala sijena. Klupa stoji u sjeni stabla starog jasena po kojem sam se
penjala kao djevojčica i oboje se razveselimo hladovini.
Otvorim čokoladicu i pružim pola Lucasu. - Malo je rastopljena -
upozorim ga. - Trebala sam je ostaviti u hladu, a ne držati u džepu.
- Okus je isti.
Lucas je u pravu: otopljena ili ne, čokoladica je fantastična. Nekoliko
minuta sjedimo u ugodnoj tišini i odmoru, ližući čokoladu s prstiju. Mali Pas
sjedi do mojih nogu u nadi da će dobiti zalogaj, iako zna da ne smije jesti
čokoladu.
Kad pojedemo, ostanemo još malo i zavalim se na klupi, razmišljajući koji
zadatak da mu sad zadam. Nešto s drekom, očito. - Kako ti se sviđa kod nas?
Slegne ramenima. - Nije loše. Bolje je od prave škole. Iako ovdje ima više
dreka.
- Što ti se nije sviđalo u školi?
Frkne nosom. - Taj je popis jako dugačak.
- Da čujem što je na prva tri mjesta.
- Dosadni predmeti. Nasilnici. Profesori seronje.
Neko vrijeme ništa ne kažem, a tad nastavim što opuštenije mogu. -
Nasilnici su te uzeli na zub?
- Koga danas u školi ne uzmu na zub? Većina klinaca su mali seronje -
pričekam da Lucas poliže sve prste u potrazi za ostacima čokolade. - Trebali
su me poslati u neku skupu privatnu školu za djecu zvijezda. Tamo barem ne
bih stršao.
- Kako to da nisu?
- Tata je imao zablude o normalnom obrazovanju. Hvala, tatice. Super je
ispalo.
- A sad si završio ovdje.
- Aha. Tu nema ničeg normalnog.
81
 - Ali zašto si zapalio školu? Otkud ti ta ideja?
Lucas uzdahne. - Možemo o nečem drugom?
- Ako želiš.
- Ni ne zove se Shelby Dacre, tek toliko da znaš. To mu je glumačko ime.
Pravo ime mu je Paul Smith, ali to je bilo previše obično. Lažan je od glave do
pete.
- Moram priznati da ga razumijem što se imena tiče. Tko bi primijetio
glumca koji se zove Paul Smith?
- Da, kad nemaš talenta, neka te primijete po imenu.
Mislim da je to malo okrutno, ali ne stignem mu ništa reći, jer
Bev izađe na dvorište. - Imaš posjetitelja! - vikne mi.
Pogledam dvorište, na kojem iz crvenog auta koji je možda Porsche izlazi
muškarac svijetloplave kose. Ili možda iz crvenog Ferrarija. U traktore se
kužim, slobodno me pitajte bilo što o traktorima. Ali o autima pojma nemam.
- Tko je to?
Lucas prasne u smijeh. - Stvarno ne znaš tko je to?
- Pojma nemam.
- Čeka te iznenađenje. Dođi! - Lucas potrči prema posjetitelju, vukući me
za sobom.
Čim stignemo na dvorište, Lucas se baci na posjetitelja i čvrsto se zagrle.
Grle se sve dok im ne priđem, pomalo zadihana.
Lucas se ozareno smiješi, a pogled mu blista kao nikad dosad. Posjetitelj
mu očito mnogo znači. - Molly, ovo je Christian Lee.
Pružim mu ruku. - Drago mi je.
Gospodin Lee ima goleme crne sunčane naočale, prevelik bijeli sako,
traperice koje mu ne dopiru do gležnjeva, bijelu majicu, crveni rubac oko
vrata - kao što mi vežemo guskama - i crvene mokasine. Izgleda jako
pomodno, iako potpuno neprikladno za farmu.
Lucas cokne jezikom. - I dalje pojma nemaš tko je, je li?
Moram priznati da nemam. - Žao mi je... Ne znam - kažem, ali sudeći po
tome što se Bev opet sva usplahirila, i ovo je netko slavan.
- Molly živi u pećini - objasni Lucas i na tren djeluje jednako glumački
šarmantno kao njegov otac.
- U kamperu - ispravim ga. - Ali na isto mi dođe.
- Ovo je najbolji frizer na svijetu! - ponosno kaže Lucas. - Frizira sve
slavne - Madonnu, Kardashianice, Rihannu. Zvijezde ga preklinju da ih ošiša.
Barem sam za Madonnu čula.

82
 - Christian je najcool tip na svijetu i moj krsni kum - kaže mi Lucas. - To
je jedino što su moji starci dobro napravili. Ali, Chris, frende, što ti radiš
ovdje?
- Nemoj odmah poludjeti - kaže Christian Lee - ali tvoj stari mi je rekao
da svratim.
Odmah vidim da se Lucas malo oneraspoložio. - Mogao sam si misliti da
on ima neke veze s time.
- Daj, ne počinji odmah - kaže gospodin Lee. - Rekao mi je zašto si ovdje,
pa sam poželio vidjeti kako ti je. Zvuči cool.
Lucas šutne kamenčić. - Nije loše.
Gospodin Lee se ne da uvući u Lucasovo durenje. Zgrabi ga oko ramena i
privuče bliže. - Da te nisam ni vidio da se duriš! Ni ja ovdje nisam bez razloga.
Navodno imate ponija po imenu Ringo kojem treba šišanje.
Nasmijem se na sav glas. - Došli ste ošišati Ringa?
- Izgleda da jesam- Christian Lee podigne kozmetičku torbicu s cvjetnim
uzorkom, u kojoj, pretpostavljam, nosi svoje pozlaćene i dijamantima
optočene frizerske škare koje uljepšavaju zvijezde.
Lucas se namršti. - Kako uopće znaš za Ringa?
Vrijeme je za priznanje. - Rekla sam tvom tati kad je svratio neku večer.
- Bio je ovdje?
- Nakratko - Lucas ne mora znati o čemu smo razgovarali. - Došao je
potpisati formulare i dozvole.
Lucasa to smiri.
- A ja sam iz toga izvukao prvog konjskog klijenta - ubaci se gospodin Lee.
- Ovo je prava čast - kažem mu.
Veselo pljesne i vidim da jedva čeka da počne. - Dakle, idemo na posao.
Hoće li Ringo doći k meni, ili ja moram k njemu?
- Dovest ću ga iz tora - kažem, bacajući pogled prema njegovim otmjenim
cipelama. - Bojim se da ne zaprljate cipele - izgledaju dizajnerski, kao da im
cijena ima mnogo znamenki. Vidi se da nisu iz Pittarossa. Ne želim da stane u
balegu i tuži me. - Lucase, hoćeš li skuhati našem gostu čaj?
- Naravno - kaže Lucas i povede Christiana prema blagovaonici, koja je
očito najljepša zgrada na farmi, ali i dalje nije baš londonska čajana, ako me
razumijete.
- Idem vam po šalice - kažem ja odmah. - U kamperu imam ljepših.
- Ne morate - kaže Christian Lee.
I tako ja odem po ponija, pokušavajući ne misliti na to da se naše šalice
dijele na malo, srednje ili jako okrznute i da skoro sve na sebi imaju logo
tvrtki koje proizvode hranu za životinje. Kladim se da Madonna nema takve.
83
 26

C hristian dobije čaj u vjerojatno najgore okrznutoj šalici koju je Lucas

uspio naći. Sigurna sam da je to namjerno napravio. Čak i ja se sramim, a
valjda vam je već jasno da su moji standardi srama vrlo niski. Čim popije, ta
šalica leti u smeće. Doduše, sad kad su je dodirnule poznate usne, možda bih
je trebala prodati na eBayu. Moram izvući par funta iz ladice sa sitnišem i
poslati Bev u Ikeu po nove šalice.
Kad smo kod Bev, okupila je svu djecu i dovela ih na dvorište, bez obzira
na to što bi svi oni trebali nešto raditi. Jody i Tamara se slikaju s Christianom,
a odmah za njima i moja pomoćnica, koja se u prisustvu zvijezda ne može
suzdržati. Christian sve to strpljivo podnosi i jasno je da je već navikao na
pažnju. Kad je fotkanje gotovo i društveni mediji su dobili svoj danak,
konačno odemo do Ringa, koji strpljivo čeka, privezan pored staje.
Christian u svojoj otmjenoj odjeći toliko strši da me hvata panika. - Mogu
vam donijeti bar gumene čizme? Strah me da ćete si uništiti te krasne cipele.
Nepovjerljivo me odmjeri.
- Pokazat ću vam ih - otrčim do staje i vratim se s najnovijim čizmama
koje imamo, a da su njegovog broja. Vjerujte mi na riječ, znam pogoditi broj
gumenih čizama.
Čim ih ugleda, zgađeno se lecne. - Nema šanse da to obujem. - Žao mi je,
ali to su jedine koje imamo.
Christian pogleda svoje besprijekorno čiste cipele. - Prihvaćam rizik.
Odbacim čizme. Sad je na redu sljedeća prepreka. - Kako se snalazite s
ponijima?
- Vidjet ćemo - slegne ramenima. - Dođi, malac. Da vidimo kako te striko
Christian može uljepšati.
Lucas i ja se naslonimo na ogradu pored drugih učenika i Bev, kako bismo
gledali majstora na djelu. Alan je jedini daleko, na velikom polju. Valjda mu
nije jasno kako ikoga zanima konjska frizura. Ja sam spremna pomoći
Christianu ako se Ringo uzjoguni, ali mali je poni danas dobre volje, pa se i ja
opustim i gledam.
Christian ne počne odmah sa sisanjem: prvo odmjeri Ringa od glave do
kopita, podigne mu grivu i pomakne je na sve strane. Moram priznati da ja
nisam ni izbliza toliko pažljiva dok ga šišam kuhinjskim škarama.

84
 A tad Christian počne i škare polete preko Ringovih ukoso odrezanih
šiški. Podigne ih, prorijedi, pa stanji vrhove. Nemam pojma jesam li sve to
dobro opisala, jer se ne sjećam kad sam posljednji put bila kod frizera. Mislim
da je minival još bio u modi.
- Izgleda odlično - kažem Lucasu, kimajući prema Ringu.
- Bit će najzgodniji šetlandski poni na Šetlandu ili gdje već.
- Nadam se da zna cijeniti skupog stilista - kažem, moleći se pritom da
Christian Lee nije primijetio da je ista ruka šišala Ringa i mene.
Christian radi sto godina, ali mali poni cijelo vrijeme poslušno stoji. Kad
je maestro gotov, Ringo ima najslađe šiškice koje je svijet ikad vidio. Slojevite
su, lijepo padaju, a kad zabaci glavu - što izvede vrlo ponosno - šiške se vrate
u identičan položaj. Christian Lee je mnogo bolji od mene, priznajem. Ošišao
mu je i grivu, isto tako slojevito, prorijeđeno, a i rep, koji je sad vrlo uredan.
Dođe mi da odem Ringu po ogledalo, da vidi kako izgleda straga. Sigurna sam
da bi se rascvao od ponosa.
Svi zaplješću, a Christian se nakloni. Tamara fotografira i njega i Ringa za
Snapchat.
- Izgleda sjajno - kažem. - Imate moju vječnu zahvalnost. Svi smo uživali
gledajući vas na djelu, zar ne?
Christian Lee se malo divi vlastitoj kreaciji. - Nema na čemu. Ne bih nikad
rekao da će biti tako, ali ovo je meni bilo poput terapije. Hoće li još netko novu
frizuru?
- Ja, molim - kaže Tamara odvažno.
- Imate stolac?
- Idem po njega - kažem i donesem stolac iz staje. Spustim ga na sunčani
dio dvorišta.
Tamara sjedne, a Christian Lee se baci na posao. Tamara ustane sa
znalački razbarušenom punđom iz koje vise jednako znalački izvučeni
pramenovi. Odmah se fotografira s Christianom. Izgleda jako zadovoljno
rezultatom.
- Želim biti frizerka - prizna Tamara. Prvi put je izrazila ikakav interes za
budućnost. Napredak ponekad izviri na neočekivanom mjestu.
- To je odličan posao - složi se Christian Lee. - Ako to i dalje budeš željela
kad odrasteš, javi mi se, možda ti pomognem.
Tamara mi se veselo nasmiješi, presretna. Lijepo ju je vidjeti dobre volje.
Christian napravi istu frizuru Jody, kako se ne bi osjećala zapostavljeno. Njih
dvije će se šepiriti cijeli dan.
- Kako da vam platim? - pitam, nadajući se da mi nije namjeravao
isporučiti račun po svojoj uobičajenoj cijeni. - Radite li za jaja?

85
 - Draga, ja sam vegan - kaže on. - Ali hvala na ponudi. Koliko često šišate
Ringa?
- Otprilike svaka četiri tjedna. Kad šiške prerastu, odmah mu počnu
smetati.
- Redovito ću ga dolaziti šišati.
- Ozbiljno? - očito sam provela previše vremena s Lucasom, jer ovo
izgovorim kao on.
- Vjerojatno ću svratiti nenajavljeno ili vam javiti u zadnjoj minuti, ali doći
ću. Moja vikendica je nedaleko odavde.
- To bi bilo stvarno fantastično. Bili bismo vam zahvalni.
- Mogao bih ošišati i vas - kaže, kritički me mjerkajući. - Frizura vam je...
jedinstvena.
- Sama se šišam - priznam.
- Drago mi je što to čujem - nasmije se. - Da su vam ovo napravili u salonu,
morao bih ih tužiti za zločine protiv frizerskog umijeća.
Iako je šala na moj račun, i ja se nasmijem. - Šišam se kuhinjskim škarama.
Podigne ruke, sav zgrožen. - O, Isuse! Imate sjajnu kosu i dobru strukturu
lica, koja šteta. Idite oprati kosu, vidjet ću što se da popraviti.
- Nemam ni fen - priznam još jednu sramotu.
- Pa ova farma je u devetnaestom stoljeću - našali se. - Snaći ćemo se.
Vidim da živite stvarno jednostavno, pa vam nisam ni mislio napraviti frizuru
koja zahtijeva održavanje.
- Ne, bolje ne - složim se, jer ionako pojma nemam kakvo održavanje ima
na umu. Morat ću pitati Bev.
Operem kosu kako je naredio i sjednem na privremeni frizerski stolac.
Svi se okupe oko mene, već se smijući i uživajući u predstavi.
- Nasreću, ja u autu uvijek imam fen - kaže Christian. - I rezervne škare.
A tko nema? Pošaljem Bev da pronađe produžni kabel, pa ga provuče
preko dvorišta za fen.
Sjedim najmirnije što mogu, a Christian se šulja oko mene, s vremena na
vrijeme recne pokoji pramen, s vremena na vrijeme prijekorno cokne
jezikom. Ako je Ringo ovo stoički podnio, mogu i ja. Zaklopim oči i sunce mi
pomiluje lice. Neobično, ali ovo je iskustvo opuštajuće. U frizerski salon
nisam kročila godinama, ponajprije zato što me plaše i izvana. Svi izgledaju
tako sređeno, tako ulickano. Osim toga, svota koju bih morala istresti
frizerki može hraniti životinje dulje vrijeme.
Dok Christian popravlja posljednje detalje moje nove frizure, šušuri i
zaglađuje, ugledam blistavi auto Shelbyja Dacrea. Bev, sva rastopljena od
ushićenja što nam stiže još jedna slavna osoba, odmah otrči kako bi mu

86
otvorila vrata, a Mali i Veliki Pas ga pozdrave lavežom. Shelby izađe iz auta i
zagrli Bev - sigurna sam da ona o tome neće začepiti tjednima - a zatim krene
prema našem dvorišnom salonu.

87
 27

N ikad se više neću oprati - šapne mi Bev, čeznutljivo uzdišući. - Moje cice
su dodirnule njegove grudi!
- Bev! - prosikćem na nju i nasreću, odmah spusti ruke koje su poletjele
prema dokazima.
Shelby prijateljski pljesne Christiana po leđima. - Chris - pozdravi ga
glasno i zagrle se onako muški. - Drago mi je što si došao.
- I meni. Bilo je odlično - kaže Christian. - Nisam htio propustiti ni izazov,
ni priliku da vidim svoje krasno kumče - obgrli Lucasa toliko prirodno da se
Shelby malo lecne. Zapitam se pada li mu teško što on nije toliko blizak sa
sinom.
Shelby primijeti ručnik na mojim ramenima, stolac na sredini dvorišta. -
Poslao sam te da ošišaš konja, a ne Molly.
- Mislim da nije izdržao od očaja - kažem.
- Izgleda fantastično - kaže Shelby. - Kao nova žena! - još me malo odmjeri,
pa nastavi tiše. - Izgledaš krasno.
- Hvala - pocrvenim i prijeđem dlanom preko vrata, koji je sad gol. Dobila
sam kratku frizuru. Vrlo kratku. Sigurna sam da je Shelbyjev kompliment
zapravo upućen Christianovim majstorskim rukama.
- Baš izgledaš divno - složi se Bev. - Kao Carey Mulligan. - Tko?
- O, za Boga miloga! - Bev strese glavom, ali ne objasni mi tko je ta
gospodična.
- Donio sam ti mali znak zahvalnosti - Shelby pruži Christianu bocu, na
čijoj etiketi piše Bollinger.
- Trebali bismo ovo zajedno popiti - kaže mu prijatelj. - Jedva te viđam u
zadnje vrijeme.
- Kad smo obojica traženi - Shelby strese glavom.
- Ali zato te vidim na sve strane s onom curom - Christian ga prekori, ali
veselim tonom. Shelby se svejedno ukoči kao da mu je neugodno. - Ne
zaboravi svoje stare frendove.
Shelby se promeškolji. - Znaš kako je.
- Trebali bismo se dogovoriti za datum, inače će nam proći još koja
godina, a bit ćemo samo stariji.

88
 - Sljedećeg mjeseca organiziram prikupljanje novca u dobrotvorne svrhe,
kod mene doma - kaže Shelby. - Dođi. Siguran sam da sam ti poslao pozivnicu.
- Vjerojatno sjedi na hrpi nepročitane pošte od prošlog tjedna.
- Provjeri, pa mi javi.
- Ako i ne budem slobodan, bit ću.
Shelby ga opet pljesne po ramenu, nasmiješen. - Tako treba! Odlične
vijesti, je li, Lucase?
- Aha. Uz Christiana će nepodnošljivo dosadan dan biti jedva podnošljiv.
Christian prasne u smijeh. - Kad-tad će se u tebi probuditi partijaner.
Lucas se samo još više namrgodi. - Čisto sumnjam. Nema ničeg goreg od
hrpe bezveznjaka koji se prave da su slavni. Takvi hodaju po svim tim
eventima. Došli bi i na otvaranje omotnice.
Shelby se naljuti na taj odgovor. - Prikupit ćemo mnogo novca u
dobrotvorne svrhe, a uostalom, to je organizirala tvoja mama. Samo
pokušavam nastaviti tradiciju.
- Divno - obrecne se Lucas. - Jer mi se ponekad čini da je se više i ne sjećaš
- odbrusi i odmaršira na polje, iako je meni jasno da pojma nema kamo ide.
Shelby poviče za njim. - Lucase, vraćaj se! Odmah da si se vratio ovamo!
Ali malac se ni ne okrene.
- Pusti ga - kaže pomirljivo Christian. - Smirit će se - pogleda mene, a ja
potvrdno kimnem. Posljednje što Lucasu trenutno treba je sukob.
- Ono maloprije je bio komentar na Scarlett, siguran sam - pjeni se Shelby.
- Ne dao Bog da ja nastavim sa životom.
- Lucasu nije lako. Daj mu vremena - kaže Christian pomirljivo. - A meni
dopusti da te odvedem na ručak. Popit ćemo piće ili dva, popričati o starim
vremenima i kukati jedan drugome o tome kako smo ostarili. Možemo u onaj
pub u selu, mislim da smo tamo jednom pili pristojno pivo.
Shelbyjevo lice se malo smekša. - Zvuči dobro.
- Sjajno. Hoćemo obojica autom? - Christian je očito vješt u smirivanju
razbuktalih strasti, što je možda tajna njegova uspjeha.
- Da. Idem za tobom. Samo moram nakratko popričati s Molly. Ti nam
naruči pivo.
- Hoću - Christian podigne ruku. - Vidimo se idućeg mjeseca, Molly.
- Još jednom hvala, Christiane. Od srca vam hvala. Ringo je ljepši nego
ikad. I ja isto.
- Bio mi je gušt.
Svi ih otpratimo do auta i Christian sjedne.

89
 - Krećem za pet minuta - kaže Shelby. Otvorim vrata Christianu, on mi još
jednom mahne i ode.

90
 28

S impatičan je - kažem Shelbyju kad ostanemo sami. - Jako ljubazno od tebe

što si nam ga poslao.
- Uskoro biste se opet mogli družiti. Alpakama bi dobro došlo šišanje -
kaže tajnovito.
- Kako to misliš?
- Imam za tebe gažu. Ako si zainteresirana - Sbelby izgleda jako ponosno
na sebe.
- Slušam.
- Producenti Flintonove farme su odlučili da žele malo modernizirati
farmu, uvesti nešto novo. A to novo su alpake.
- Neka nam Bog svima bude na pomoći.
- Zasad razmišljaju bi b ih samo pustili da stoje u pozadini, ali razmišljaju
i o tome da farma dobije čajanu. Žele vidjeti kako bi se alpake uklopile, bi li
bile pravi izbor. Isprva bi bile tek u nekoliko epizoda, ali ako sve prođe kako
treba, ušle bi u stalnu postavu. - U seriji?
- Da. Producenti žele pokazati da je Gordon Flinton moderan i
progresivan farmer. Mnogo pravih farma tako širi poslovanje, a ovo je nama
prilika da probamo nešto malo drukčije.
- Tako, dakle - moje alpake bi mogle postati televizijske zvijezde? Opa.
Bile bi još veće dive nego sad.
- Gaža je unosna - Shelby mi kaže koliki bi bio honorar za alpake, koje bi
samo trebale stajati i biti slatke.
- Zajedan dan? - svota koju je naveo je zapanjujuća i ne vidim kako bih
mogla odbiti.
- Da - nije da me trebalo nagovarati, ali svota me definitivno nagovorila.
- I neće morati ništa raditi? Nisu dresirane ni na koji način. Ni mrvice -
kažem. - Ako Johnny Rotten ustane na lijevu nogu, ja tu ne mogu ništa.
- Siguran sam da će sve biti u redu - kaže Shelby, jedini glumac na svijetu
koji nije čuo da se s djecom i životinjama ne treba petljati. - Uvijek imamo
profesionalne dresere za sve životinje. Mogu ti oni pomoći.
Ako nešto zvuči predobro da bi bilo istinito, najčešće i jest. Ali
poklonjenom konju - ili alpaki - se ne gleda u zube. Uostalom, Bev bi me

91
zatukla da odbijem. Radije trpim nervozu koja me čeka na setu, nego da
kažem Bev da sam odbila. Znam da će njoj ovo biti odlično.
- Dobro - čeka nas avantura. Čeka nas novac, koji nam uvijek dobro dođe.
Ali ipak odgovorim suhim ustima. - Možemo probati.
- Sjajno - Shelby izgleda kao da to doista i misli. - Bit će zabavno. Pozvat
će ih vrlo brzo, možda već idućeg tjedna. Kad im nešto padne na pamet,
odmah to provedu u djelo. Dat ću tajnici produkcije tvoj broj da te nazovu,
može?
- Može. Čekat ću poziv - kažem, ali koliko god ja sebe uvjeravala da će ovo
biti zanimljivo iskustvo, već mi je muka od panike.
- Idem ja sad - kaže Shelby. - Da mi se pivo ne ugrije.
- I bolje!
- Večeras ću poslati vozača po Lucasa. Ako dođem osobno, samo će se još
više razljutiti.
- Idem ga pronaći - kažem, pogledavajući prema poljima, na kojima
Lucasu nema ni traga. Kladim se da je otišao k ponijima. Poni najbrže smiri
tinejdžera pod stresom. - Bit će on dobro.
- Nadam se da si u pravu, Molly - strese glavom kao da se ne može
načuditi svemu što ga je snašlo i ode do auta. Čim izađe iz dvorišta, ja krenem
u potragu za Lucasom.

92
 29

L ucas stoji naslonjen na ogradu tora velikih radnih konja, za gledan u

prazno. Odabrao je najudaljeniji dio farme od dvorišta. Kad me primijeti,
malo se usplahiri, praveći se da nešto radi. Psi mu pritrče prvi i vidim da diže
ruku i briše oči. Mislim da je plakao.
- Zrak je čist - kažem mu. - Tvoj tata je otišao. Slobodno se možeš vratiti
u dvorište - ohrabrujuće se nasmiješim, ali zauzvrat dobijem mrštenje.
Lucasovo lice je crveno.
- Jebeno mi ide na živce - prosikće.
Priđem mu i stanem do njega. Nekoliko minuta samo bez riječi
promatramo polja.
- Jasno mi je zašto - kažem naposljetku. - Svatko se nosi s boli na svoj
način i ponekad je teško razumjeti zašto se netko ne ponaša kako bismo
očekivah.
- Vrijeme sve liječi - frkne nosom. - Da znaš koliko puta sam to čuo.
- Jer i jest istina. Nikad se ne oporavimo od gubitka voljenih osoba, ali
naučimo živjeti bez njih.
Lucas ispusti najtegobniji uzdah koji sam čula u posljednje vrijeme i
obgrlim ga oko ramena.
- I moja mama je umrla kad sam bila premlada - mislim da sam baš bila
tvojih godina. Iako je naša veza bila teška, i dalje mi svaki dan nedostaje. Kad
je umrla Hettie, bila sam starija i navodno mudrija, ali moj svijet se srušio.
Znam kako ti je.
- Moja mama je bila divna - kaže Lucas ojađeno. - Zašto netko drugi nije
mogao umrijeti? Netko grozan? Bila je dobra prema svima.
Niz obraz mu klizne suza.
Prigrlim ga još snažnije. - Joj, Lucase - sad se već i meni plače. - Bit će ti
bolje, vjeruj mi. Samo se ne predaj.
- Ne znam kako da se nosim s time - zajeca. - Sve stoji u meni kao čvor.
- Možemo ti pomoći - kažem. - Ako nam dopustiš.
Opet zaplače i malo sline mu napravi mjehurić ispod nosa. - Mislim da
nemam izbora.
- Nemaš - složim se. - Nemaš - ponovim, tragajući po džepu za čistom
maramicom. Pružim je Lucasu, koji napravi grimasu, ali je ipak prihvati.

93
Ispuše nos. Mali Pas mu priđe i priljubi se uz njega. - Razgovor je obično prvo
što pomogne.
- Ozbiljno? - nisam sigurna da mi vjeruje.
- Razgovor, litre čaja i kile keksa.
Cokne jezikom. - Nisam penzić kojem su upravo rekli da mora na
operaciju kuka.
Nasmijem se. - Ne podcjenjuj ljekovita svojstva čaja i keksa.
- Možda keksi pomognu - ipak pristane.
- Jedan od roditelja je donio KitKat.
- Luksuz - kaže Lucas sarkastično. - A baš sam se navukao na bezimene
kekse s kremom.
Još mu jednom malo stisnem rame. Ne znam što me kod Lucasa uvijek
dirne - možda je to što je tako mršav, možda je to što je tako ranjiv - ali u meni
budi majčinske osjećaje, koji su dosad bili rezervirani za četveronožna bića.
Lucas definitivno aktivira moje majčinske gene. Mislim da bi mi ionako bio
draži sin, a i da sam mogla birati, odabrala bih sina baš poput Lucasa. Da ga
mogu ovako grliti zauvijek i preuzeti na sebe njegovu bol, bih. Ali pustim ga i
zajedno se vratimo u dvorište.
- Imam dobre vijesti - kažem dok hodamo. - I ne želim čuti ni riječi
prijekora od tebe - Lucas odmah prijekorno cokne, ali ja nastavim. - U seriji
će pokušati dodati alpake na farmu, a tvoj tata je predložio naše. Čekam da
me nazove producent.
Lucas strese glavom. - No, sad sam sve čuo.
- To će za nas biti dobro, Lucase. Ako ništa drugo, donijet će nam novca,
koji uvijek trebamo.
I dalje djeluje sumnjičavo, ali ja se potajno nadam da će ovo dati Lucasu
priliku da se malo više druži s ocem. Ako ga vidi na snimanju, možda shvati
da mu posao nije nimalo lagan. Znam da ima i gorih poslova od glume, ali da
je lagano, nije.
Prije nego što stignem išta više objasniti, pritrči nam Bev. - O čemu vas
dvoje tako mudro razgovarate? Jeste li nahranili alpake? Ako niste, idem ja.
- Nismo - priznam. - To mi je bio sljedeći zadatak. Ali, krenula sam popiti
čaj s Lucasom.
- Idem ja nahraniti te male kriminalce, pa ćemo svi zajedno skuhati čaj.
Jody i Tamara će biti sretne da te vide, Lucase. Meni su se na glavu popele -
Bev se strese. - Mislim da su zatreskane u tebe.
Lucasovo blijedo lice se malo zarumeni.
- Idem reći curama da pristave vodu za čaj, pa ćemo zajedno do alpaka.
Imam uzbudljive vijesti.

94
 30

K ad ispričam Bev novosti, kao ukopana stane pred torom alpaka do kojeg
smo upravo stigle. Otvori usta od šoka.
- Reci nešto - kažem.
- Bit ćemo na televiziji! - cikne Bev i zapleše od sreće. - Bit ćemo na
televiziji! - odjednom se opet ukipi. - Moram otići na frizuru. I manikuru.
- Nećemo mi biti na televiziji - podsjetim je. - Samo alpake.
- Da, ali što ako im bude trebalo statista? Ne, čekaj, kako ih ono sad zovu?
Amaterski glumci? To bismo mogle biti ti i ja!
- To bi mogla biti ti, ali ja ne, hvala lijepo. Strah me - priznam. - Ja se želim
sakriti što je dalje moguće od kamere - nalaktimo se na ogradu i promatramo
Tinu Turner, Johnnyja Rottena i Roda Stewarta kako se motaju po polju.
Izgledaju nedužno i bezopasno, ali poznajemo mi njih. Svi mi njih poznajemo.
- Samo moraju stajati negdje na farmi - kaže Bev. - Sama si to rekla. Čak
ni naša tri mala kriminalca ne mogu upropastiti tako lagan zadatak.
- Ne mogu - kažem vrlo uvjerljivo, iako se ne slažem. Johnny Rotten nas
prvi primijeti i odmah priđe. Počešem ga po vratu i ne ugrize me - očito je
dobre volje.
- Bit će sjajne - kaže Lucas, i on češući alpaku. Zagrabi šaku suhe hrane iz
kante i pruži mu je na otvorenom dlanu. Johnny je uzme nježno, ali svi znamo
da se Lucas ne smije opustiti. Nikad se ne zna kad će alpaka promijeniti
mišljenje i gricnuti.
Druge dvije alpake nanjuše hranu i priđu. Pa Lucas nahrani i njih.
- Mogli bi nas primijetiti agenti - sanjari Bev. - Alpake bi mogle završiti u
reklamama ili u kazalištu ili na rock albumima.
Namrštim se. - Nije li malo prerano za takve planove?
- Što da obučem? - Bev je i dalje zanesena. - Moram pregledati što sve
imam u ormaru. Ne znam koje boje dobro izgledaju na ekranu.
- Nećemo mi biti na ekranu - ponovim. - Mi ćemo paničariti iza kamere.
- Ako odem na set u pravoj farmerskoj odjeći, a ne u ovim gradskim
krpicama, možda me puste da prošećem pred kamerama. Možda čak dobijem
i tekst!
Lucas i ja se pogledamo i zakolutamo očima. Sad je više ništa ne može
zaustaviti. Trebala sam šutjeti. Još bolje, trebala sam odbiti.

95
 - Sretno vam bilo - kaže Lucas. - Jedva čekam da čujem kako vam je bilo.
- Ti ne ideš s nama? - pretpostavila sam da će i Lucas s nama na snimanje.
To je bio dio mojeg prepredenog plana. - Dobro bi nam došao još koji par
ruku.
- Ne - Lucas odlučno odmahne glavom. - Proveo sam pola djetinjstva na
snimanju serija. Beskrajno je dosadno. Radije bih sjedio i gledao kako trava
raste.
- Ali ti već znaš kako je, znaš što trebamo raditi. Trebamo te. Jedna osoba
po alpaki i možda ih nekako uspijemo obuzdati.
- Ja neću biti ta jedna osoba - Lucas digne ruke.
- Molim te, Lucase - nisam baš previše ponosna da ne moljakam u
situacijama poput ove.
- Radije bih si izvadio oči žlicom - Lucas je i dalje nepokolebljiv.
Takav stav u meni pobudi blagu paniku. - Misliš li da sam pogriješila?
- Ma ne - kaže Lucas. - Nisi. To je laka zarada. Producenti vole potrošiti na
takve gluposti, pa onda neka radije troše na nas.
- I ja sam tako zaključila - složim se. Sviđa mi se što je rekao nas. Nadam
se da to znači kako se uklopio na farmu, a ne samo da dolazi jer mora. - Tvoj
tata nam je učinio veliku uslugu.
- Sigurno ima neki skriveni motiv - upozori me Lucas. - Uvijek ga ima.
- Možda se samo pokušava malo dodvoriti tebi - kažem.
- A da? E, pa ništa od toga. Ozbiljno ti kažem, ne idem s vama.
Daj mu vremena, Molly, pomislim. Ni Rim nije izgrađen u jednom danu.
Koliko god se Lucas hrabro držao, ispod te sarkastične vanjštine krije se
preplašen i usamljen klinac. Kaže da ne želi s nama na snimanje, ali doista bih
željela da dođe.
- Dobro ti ide s alpakama, a ja ne želim imati jedan par ruku manje baš u
trenutku kad je najvažnije da dečki budu mirni - kad vam kažem, alpake
osjete kad se netko boji. Najradije napadaju baš tad. Ako im se pruži prilika
za nered, napravit će ga. - Ako dođeš s nama, Alan može ostati ovdje i cijeli
dan voditi farmu.
Vidim da se Lucas polako koleba, pa zadam konačni udarac.
- Molim te, Lucase - oči mi se ispune pravim suzama. - Daj, bar razmisli.
Ionako je do toga još najmanje tjedan dana.
- Neću se predomisliti - nepokolebljiv je.
Nasmiješim se. To ćemo još vidjeti.

96
 31

P roducenti me nazovu i dogovorimo se za gostovanje alpaka dva dana

kasnije. Što znači da dotad neću ni oka sklopiti. Tog jutra kad moramo na
set, probudim se u četiri sata, nahranim sve životinje i sebe, pa se posvetim
alpakama. Ni ne znaju da je danas njihova velika prilika, pa su razularene kao
i inače. Kad ih pozovem, Tina Turner i Rod Stewart se daju u trk po polju,
ni ne gledajući me. Johnny Rotten samo stoji u kutu tora, sav smrknut. Ni ne
pomakne se. Nadam se da nije ustao na lijevu nogu. Po običaju, pažnju im
privučem tek hranom.
Kad mi priđu, vidim da je Johnny Rotten prehlađen. Zato se durio u kutu.
Prehlađena alpaka je najdegutantniji prizor koji si možete zamisliti. Šmrklje
su im dimenzija teniske loptice i smrde kao kuga. Znam da su producenti
naručili tri alpake, ali možda bi bilo bolje da njega ostavim kod kuće. Alpake
su temperamentne i ćudljive i kad je sve kako treba, a prehlađena - i muška -
alpaka je utjelovljenje Nečastivog.
- Grozno, Johnny. A baš sam htjela da budeš lijep na televiziji - alpaka me
samo tužno gleda i ispusti još jedan mlaz sluzi.
Nakon doručka ih sredim jednu po jednu - u čemu uživaju, ali to vješto
skrivaju. Uzmem češalj za raščešljavanje i strateški se smjestim da me ne
udare kad se ritnu, pa im očistim runo od lišća i grančica. Izgladim ga koliko
mogu, da izgledaju kao ljupke alpake koje vidite na televiziji, a ne normalne
uprljane i prgave alpake.
Iako se i dalje dvoumim bih li trebala povesti Johnnyja s nama, svima im
održim govor. - Danas se lijepo ponašajte, može? - gugućem im. - Znam da
vam se neće dati, ali lova će nam dobro doći. Nemojte gristi i nemojte se ritati.
Kakajte samo kamo vam pokažu. Možemo svi zajedno pokušati?
Sumnjičavo me gledaju.
- To vrijedi i za nas ostale? - upita me Bev, prilazeći mi.
- Ljubi samo one koji ti dopuste - kažem njoj. - Nemoj pokušati oteti
zgodne mlade televizijske zvijezde, niti im nuditi seksualne usluge.
- Eh - Bev izgleda razočarano. - A baš sam se tome najviše veselila. Jesmo
li spremni?
- Nismo. Njegovo visočanstvo se prehladilo.
Bev počeše Johnnyja Rottena po vratu. - Da, ne izgleda mi najzdravije.

97
 - Mislila sam si da bismo njega mogli ostaviti doma, nadajući se da
producenti neće skužiti da jedna nedostaje.
- Ma bit ćeš ti dobro, je li, maleni? - kaže Bev. Johnny Rotten zatrepće
svojim dugačkim trepavicama. - Samo moraš stajati negdje sa strane i biti
sladak. Možeš ti to.
- Nisam sigurna.
- Ja jesam. Bit će odlično.
Bev je očito mnogo optimističnija od mene.
- Kako ti se sviđa moja obleka? - Bev se okrene da mi pokaže.
Moja draga prijateljica se odjenula kao supruga bogatog farmera: ima
Barbour jaknu, Hunter gumene čizme i bež hlače. - Otkud ti sve to?
- Posudila sam od frendice - kaže, diveći se sama sebi. - Je li da izgledam
sjajno?
- Bogme da - složim se. Ja, s druge strane, izgledamo katastrofalno - i
neispavano. - Tvoja frendica zna da će do kraja dana sve to biti prekriveno
alpakinom kakicom?
- To joj nisam otkrila - prizna Bev. - Ali odnijet ću sve na kemijsko čišćenje.
- Moramo ih utrpati u kamion. Do lokacije nam treba više od sat vremena.
- Nikad nisam bila na snimanju. Pojma nemaš koliko sam uzbuđena.
- Lucas kaže da je jako dosadno.
- Lucas je tinejdžer. Njemu je sve dosadno jer pojma nema koliko je život
dosadan.
Istina.
Bev me gurne u rebra. - Uostalom, Shelby Dacre će biti tamo. I to u akciji!
To svakome može popraviti dan.
Isto istina.
- Isuse, jedva čekam! Hajmo, dječice - obrati se Bev našim alpakama. - Ovo
vam je životna prilika. Danas u engleskoj sapunici, sutra u Hollywoodu! Samo
morate biti drage i dobre.
Dok sjedamo u auto, ovo samo u meni budi sve veći nemir.

98
 32

T u smo - kaže Bev. - Još jedno skretanje.

- Ovdje? - stanem pred golemu ogradu s dvostrukim vratima na kojima
stoji ploča. Ladanjska kuća Homewood, piše. Pogledam kartu na Bevinom
krilu. - Ma, nemoguće.
- Moguće. To je to.
- Šališ se - došle smo po Lucasa, koji se i dalje nećka. - Daj, provjeri adresu.
- Vjeruj mi, već jesam - Bev je uporna. - Bila sam u izviđačicama. Znam
čitati kartu. Ovo je Shelbyjeva gajba - kaže Bev i tiho zazviždi. - Pogledaj ti to
samo. Valjda ga u toj sapunici zasipaju lovom.
Slažem se.
Više nego malo nervozna, skrenem i krenem prilaznom cesticom što
vijuga između platana. Iza drvoreda se s obaju strana pružaju hektari urednih
travnjaka. Dok ja vozim, Bev zvjera uokolo otvorenih usta. - Nisam ni mislila
da Shelby Dacre živi u dvokatnici s četiri sobe, ali ovo je doista ladanjska
palaca.
Kako je i pisalo na ogradi.
Kad konačno stignemo do kuće, skrenem kamion na golemo dvorište
posuto šljunkom, nasred kojega se kočoperi fontana - i to ne fontana kakva
vam se svidi u vrtnom centru i kupite je da vidite hoće li odgovarati vrtu. A
ne, ovo je prava fontana, baš kao što je ovo prava palača. Sama zgrada je
jednako impresivna kao i sve oko nje: široka, niska, građena od kamena boje
vrhnja.
Ulazna vrata su uokvirena stupovima, a sa svake strane nižu se deseci
prozora. Sam Bog zna koliko ovo čudo ima soba. Daleko na drugom kraju
dvorišta vidim četiri besprijekorno uredne garaže, a iza njih staje - iako znam
da Lucas ne zna jahati i da prije naše farme nikad nije uživo vidio konja.
Kao što smo se dogovorili, Lucas nas čeka pred kućom. Naslonio se na
niski zidić na kojem stoje nizovi nasada tulipana i drugog proljetnog cvijeća,
i zadubio se u nešto na mobitelu. Stanem tik pred njega i Bev otvori vrata.
Lucas podigne glavu pomalo zatečeno, kao da nas dotad nije primijetio.
- Upadaj, sunašce! - Bev se pomakne prema meni i Lucas sjedne do nje.
- Ovdje živiš? - bubnem. - Nevjerojatno je.
- Aha - kaže Lucas, sav rumen. Odjednom kao da mu je opet neugodno
preda mnom.
99
 Malo se smirim. - Kakva lijepa kuća - jasno mi je da je ovo potpuno
drukčije od mojeg kampera i da je Lucasu vjerojatno neugodno što sam
komentirala u kakvoj raskoši živi. Ali kako da ovo prešutim? Koja još obitelj
živi u ovakvoj palači? - Živiš sam s ocem?
- Imamo i domaćicu - otkrije nam Lucas mrzovoljno.
Bev podigne obrve. Domaćicu!, kaže ta grimasa.
- Aha. No, dobro. Krećemo - ubacim u prvu brzinu potezom koji zahtijeva
malo vježbe: kao da miješam puding. - Da se naše zvijezde ne uznemire. Veži
se - podsjetim Lucasa.
- Nije mi pet godina - pobuni se, ali ipak sveže.
- Sve u redu?
- Aha - slegne ramenima i opet se zadubi u telefon.
Truckamo se po ladanjskim cestama, a Bev nas usmjerava prema karti.
- Jesi li već bio ovdje? - pitam Lucasa.
- Milijun puta - odreže kratko.
- Johnny Rotten se prehladio - pokušam opet.
- Fantastično - kaže samo. Ostatak vožnje više i ne otvori usta.
Otprilike pola sata kasnije nađemo se u dijelu okruga koji ne poznajem,
iako nije tako daleko od moje farme. Karta je prekomplicirana za našu
izviđačku, pa uključimo aplikaciju na Bevinom mobitelu da nas vodi.
Naposljetku nađemo odvojak za lokaciju i skrenemo. Mislila sam da je farma
Nada zabačena, ali Flintonova farma je na kraju svijeta. Valjda ne žele da se
obožavatelji okupljaju oko lokacije i tako to. Ovo je toliko zabačeno da samo
najzagriženiji fanovi potegnu do farme samo da bi na tren ugledali
omiljeno slavno lice. Prilazna cesta je s obiju strana okružena samo
poljima koja sežu u nedogled, a nad nama je nepregledno nebo. Još se
dugo truckamo po cestici dok nas ne zaustave rampa i mišićavi stražar.
Bev spusti prozore. - Dovodimo alpake na snimanje - kaže mu.
Stražar provjeri svoj popis i nasreću, zaključi da imamo dozvolu za
pristup tom svetištu. Pokaže nešto u daljini. - Parkirajte se ondje i čekajte.
Netko će doći po vas.
Krenemo prema tome ondje, slijedeći znakove koji vode na parkiralište.
Kad prijeđemo preko brdašca, pred nama se u dolini stvori Flintonova farma.
- Izgleda kao pravo selo - kažem, pomalo zadivljena.
Jer i jest. Nitko ne bi pogodio da ovo nije pravo mjestašce. Pred nama su
ulica s desetak kuća sa svake strane, svaka s urednom živicom, bijelom
drvenom ogradom i ružom penjačicom uz vrata; pub po imenu Farmers’
Arms, crkva s malim grobljem, uredno održavan mali gradski trg s parkom
koji ima i jezerce i patke. Vidim starinsku crvenu telefonsku govornicu i

100
ulične znakove koji izgledaju kao da su iz pedesetih. Sve skupa djeluje jako
čudno - jer izgleda kao pravo, ali nije. Građevine imaju kamena pročelja, ali
samo pročelja - koja straga podupiru drveni okviri. Sve je ovo samo
privremeno i može nestati u tren oka.
- Ovdje snimaju vanjske scene - Lucas se udostoji podići pogled s
mobitela. - Unutarnje se snimaju u studiju negdje blizu Slougha. Ovu zemlju
su uzeli u dugogodišnji zakup od nekog plemića ili tako nešto. Ponekad
snimaju i u njihovoj palači.
- Ja ću se upiškiti od sreće - kaže Bev dok se ja parkiram.
A ja sam mislila da bi me mogle osramotiti samo alpake.
Baš dok se pitamo što sad, priđe nam mlada žena duge plave kose. Lucas
se malo pomakne na sjedalu da Bev može izaći preko njega. Bev odmah
skokne van.
Gurnem Lucasa laktom. - Dolaziš li?
- Ne. Meni je dobro i ovdje. Čekat ću dok me ne zatrebate - vrati se
mobitelu.
Ja izađem i stanem iza Bev, koju namjeravam koristiti kao ljudski štit.
Mlada žena stigne do nas, zabaci kosu i upita: - Vi ste dovele alpake?
- Da.
- Još niste na redu. Možete li ostati ovdje?
- Možemo li ih prošetati po parkiralištu? - upitam. Alpake postanu
nervozne kad predugo moraju ostati u kamionu, a ovo putovanje vjerojatno
je najviše što mogu podnijeti. Ne voze se često. Kao i ja, rijetko izlaze s farme.
- Naravno. Pozvat ću vas kad budu spremni za vas. Već postavljamo
scenu. Nećete dugo čekati - zamahne rukom prema nekoliko zgrada. - Iza one
zgrade vam je kamion s hranom. Slobodno se poslužite čajem i čime god
želite.
Plavokosa žurno nastavi dalje, a Vincent i ja se opet zagledamo u ljupko
seoce pred nama. Pogledam Bev. - Divota.
- Uštipni me - Bev opet pleše od sreće. - Uštipni me!
I mene treba uštipnuti.
- Izgleda isto kao na telki - kaže Bev. - Ne mogu vjerovati da sam ovdje!
Ljeti imaju turističke posjete i uvijek sam htjela doći! A vidi me sad!
Na glavnoj ulici sela snimaju scenu. Nemam pojma što se događa, ali dvoje
glumaca okruženo kamerama i osobljem žestoko se prepire.
- Ono je Owen Bart, vlasnik puha - obavijesti me Bev. - U seriji je od prve
epizode. A ono mu je supruga, Shaz, koja se spetljala sa Shelbyjem - valjda
izgledam zaprepašteno, jer se Bev brzo ispravi. - U seriji. Likovi su se spetljali.

101
 - Mislila sam - kažem tiho, da me Lucas ne čuje - da se Shelby Dacre
spetljao sa Scarlett Vincent i u seriji i u životu.
- Aha - Bev se počeše po glavi. - Komplicirano je.
- Vidim, da - mislim da možda propuštam dobru zabavu.
- Ovo je tako jako cool. Idemo iskrcati alpake prije nego što se same
oslobode, pa otići po čaj?
- Zvuči dobro - kažem i pustimo alpake iz prikolice.
Već su pomalo nervozne, jer ne vole biti nagurane jedne na druge.
Poskakuju na mjestu kao da i nas žele zaplesti u svoje povodce. Nadam se da
ću ih uspjeti smiriti do snimanja.
Lucas konačno izađe iz kamiona i primi povodac Roda Stewarta. Rod
izgleda najnervoznije od svih.
- Mir, mali - kaže Lucas. - Ovo ti je samo televizija. Ništa važno.
Kad se alpaka smiri, objesim mu kanticu oko vrata - da skuplja šmrklje.
Ponijela sam i rolu kuhinjskog papira, pa mu obrišem nos. Odmah se
odmakne i okrene glavu od mene, kao dijete. Gledajući lijepo selo u kojem se
odvija radnja serije, pomislim da je naša farma daleko od ovakvog glamura.
Ako na selu uopće postoji glamur.
Bev vodi Tinu Turner - koja dramatično zabacuje glavom kao da doista
želi popraviti frizuru. Ako ijedna od alpaka doista ima šanse za slavu, to je
Tina. Prava diva, kao i prava Tina. Nadam se da će sve proći dobro. Shelby
nam je poklonio svoje povjerenje i nadam se da ćemo ga opravdati.
- U boj, u boj - kaže Bev. - Hajmo, dame i gospodo. Idemo lijepo popiti čaj
i onda se naglavačke baciti u svijet slavnih.
Lucas glasno uzdahne, a Johnny Rotten ispusti zeleni mjehurić bale iz
nosa. Dok vodimo tri alpake prema kamionu s čajem, pokušavam ostaviti sve
svoje bojazni iza nas.

102
 33

G ospodarske zgrade Flintonove farme izgledaju kao da su ih nacrtali

Disneyjevi animatori, naravno. Za početak, čiste su. Lijepo su održavane,
pune lijepe čiste slame koja izgleda kao da je netko namjestio svaku slamku
posebno. Nigdje ne vidim kakicu, ništa ne smrdi po urinu. Ispred nas stoji
staja obasjana reflektorima, u kojoj vidim Shelbyja. Razgovara s nekim tko
izgleda kao da je svima šef.
Bev me opet gurne laktom. Ako tako nastavi, bit ću puna masnica. - Eno
ga.
- Vidim i sama - izgleda jako otmjeno u toj kariranoj košulji sa zavrnutim
rukavima, u trapericama i kožnim šeširom sa širokim obodom. Ali moram
priznati da izgleda sjajno što god obukao.
Bev popravi posuđenu skupu jaknu i poravna kosu. Suzdržim se da i ja ne
napravim isto. - Drži - Bev mi pruži Tinine uzde. - Idem po čaj.
Lucas i ja ostanemo stajati podalje od svega, držeći tri nemirne alpake.
- Dosadno im je - kažem.
- I meni - kaže Lucas.
- Nećemo dugo ostati. Sigurno će biti brzo gotovo.
Lucas zakoluta očima. - Pa ti pojma nemaš.
Pogledam kamion za čaj i vidim da je Bev stala u red. Ispred nje stoji
Scarlett Vincent. Odjevena je u uske bijele traperice i bijelu majicu. Upitam se
nalaže li joj možda ugovor da uvijek nosi bijelo. Kosa joj je dugačka i sjajna i
zamahuje njome još češće nego alpake.
Johnny Rotten opet slini i opet mu obrišem nos kuhinjskim papirom. Ne
pitam se često što li radim i kako živim, ali trenutno se pitam upravo to.
Bev se vrati s čajem u istom trenu kad nam priđe Shelby.
- Bok - razbaruši Lucasu kosu. Znam da Lucas to mrzi - odmah se
odmakne od oca. - Lijepo te vidjeti na setu, sine. Dugo je prošlo...
- Ne dovoljno dugo - promrmlja Lucas, ali Shelby se pretvara da ga nije
čuo.
Bev mu pruži čaj. - Uzela sam jedan više. Za svaki slučaj.
- Hvala - zahvalno primi čaj i otpije. - Jeste li se lako snašli na cesti?
- Da, sve je prošlo kako treba - zasad. - Sve je ovo jako impresivno.

103
 - Mi smo valjda već navikli na to, pa ni ne primjećujemo koliko je
zanimljivo, ali da, ovo je posebno mjesto.
- Ja sam se zrihtala - kaže Bev, pokazujući odjeću.
- I jako ste zgodni - kaže Shelby.
Bev se sva ozari. Ili možda zarumeni. Ili oboje.
- Ima li šanse da se motam u pozadini u nekoj sceni? - odvažno ga upita.
- Pitat ću. Siguran sam da će vas pustiti da bar prođete ulicom. Još malo i
počinje snimanje - Shelby pogleda preko ramena. - Postavljaju scenu. Alpake
samo moraju mirno stajati u pozadini. Moj dubler će ih držati na povodcu.
Nasmijem se. - Tko?
Shelby izgleda pomalo posramljeno, ako smijem primijetiti.
- Ne smijem se ni približiti životinjama - prizna. - Da ne dobijem alergičnu
reakciju pa da moramo prekinuti snimanje. Za sve scene sa životinjama
koristimo dublera. Najčešće mu se vide samo ruke. Ono je on.
Doista, ugledamo čovjeka u identičnoj odjeći, iako mu, moram priznati,
ne stoji ni upola toliko dobro kao Shelbyju. I on je zgodan, ali nema zvjezdani
sjaj kojim zrači Shelby Dacre.
- Tko bi rekao - kažem.
- Jesam ti rekao da je sve lažno? - ubaci se Lucas.
Ali Shelby ne stigne odgovoriti, jer netko tko izgleda važno podigne ruku
prema njemu. - Spremni smo, Shelby! - dovikne mu.
Shelby kimne. - To je redatelj. On će vam reći što da radite.
- Aha - znači, on je glavni. Jadan.
- Vjerojatno će vas brzo pozvati - kaže nam Shelby.
- Dobro - kažem i srce mi se spusti u želudac.
- Bit će sve u redu - Shelby zvuči tako smireno da mu gotovo vjerujem.
Gledam za njim dok odlazi, ali Bev me gurne. - Popij čaj - kaže, i sama
ubrzano pijuckajući.
- Tek si mi ga donijela. Vreo je.
- Požuri. Ne smijemo zakasniti. Moramo ostaviti dobar dojam.
- Ni ti nisi popila svoj - kažem, iako se Bev svim silama trudi dovršiti čaj.
Otpija ga dugačkim gutljajima i toliko se žuri da mi ne stigne ni odgovoriti.
Samo me ošine pogledom.
Dok mi na brzinu pijemo čaj, vrati se Dugokosa. - Bilo bi sjajno kad biste
sad mogle dovesti alpake do staje.
- Jeste li spremni? - kimnem Bev i Lucasu.
Smirimo alpake koje se od dosade vrte ukrug i krenemo za njom. Dovede
nas do staje, gdje stanemo i čekamo. Dugokosa na sebi ima čupavu vestu, koja
104
se Rodu Stewartu toliko svidi da se priljubi uz nju. Lucas malo čvršće stegne
povodac. Dugokosa me ošine pogledom i odmakne se.
- Oprostite - kažem. - Žao mi je. Možda je mislio da ste ženka alpake.
Dugokosa se još malo odmakne. Lucas suspregne podsmijeh, na što ona i
njega ošine pogledom. Samo nam još treba napaljena alpaka. Rod Stewart i
dalje gleda Dugokosu s previše zanimanja, ali Johnny Rotten samo potišteno
stoji.
Opet mu obrišem nos i opet se odmakne. - Trebala sam te ostaviti kod
kuće, siroče moje - počešem ga po vratu. - Izdrži još malo.
Onaj važni dotrči do nas. - Tko je glavni?
Koliko god se Bev šepiri kao paunica, glavna sam ja. Dignem ruku.
- Evo kako izgleda scena. Vaše alpake će biti u staji u kojoj Shelby govori
o tome da je nabavio alpake, da otvara čajanu i suvenirnicu. Kad stigne Marla
- to je Scarlett Vincent - posvađaju se - namršteno me pogleda. - Ne boje se
buke?
- Ovaj... - razmišljam da li da mu slažem, ali zaključim da je bolje biti
iskren. - Boje se.
- Aha - kaže. - Svest ćemo deranje na minimum.
- Mislim da je tako bolje - moje alpake može izbezumiti i bumbar.
- Sad ćemo ih odvesti na set, napraviti nekoliko pokusnih snimki. Nadam
se da ih nećemo dugo zadržati.
- U redu - ne znam što bih drugo rekla. Nastojim se držati opušteno i
profesionalno, kao da sam ovo već prošla tisuću puta, ali želudac mi se okreće
kao perilica za rublje. - Vi ste glavni.
- Odlično, odlično - kaže i otrči.
- On je valjda glavni - šapne Bev. - Pitam se je li ga se Shelby sjetio upitati
smijem li pred kamere.
Gledam kako besprijekorno odjevena Scarlett Vincent staje na svoj
položaj. Vizija u bijelome. - Vjerojatno ima drugih stvari na pameti.
Dugokosa nam daje znak i krenemo prema staji.
Uđe Shelbyjev dubler i pruži mi ruku. - Ja sam Graham - kaže. - Ja ću se
družiti s vašim ljamama.
- Divno - ovako izbliza vidim da je mišićaviji od Shelbyja i da će se
vjerojatno lijepo snaći sa životinjama. - Ali ovo su alpake.
Odmjeri ih. Sve tri alpake izgledaju pokorno. - Jako su lijepe.
- Jutros sam ih lijepo uredila. Jeste li već radili su alpakama?
- Ne, ali snaći ću se. Kad ne radim na Flintonovoj farmi, radim s lavovima,
pastusima, svakakvim divljim životinjama - nasmije se. - Snaći ću se i s
ljamama.
105
 - Alpakama - ponovim.
- Da, da.
- Lako se uplaše - upozorim ga. - Pomalo su nepredvidljive. Morate ih
držati na oku.
- Bit ću pažljiv prema njima, obećavam - kaže. - Bit će sve u redu, je li,
dečki?
Netko tko radi sa svakakvim divljim životinjama očito bi trebao znati da
je Tina dama? Možda nije dobro pogledao.
Uz tek mrvicu oklijevanja pružim mu povodce. Odsad su alpake u
njegovim iskusnim rukama.

106
 34

G raham odvede alpake na mjesto na kojem trebaju stajati. Sa

zadovoljstvom primijetim da drži povodce čvrsto, kako i treba. Nakon
nešto malo Tininog buntovnog poskakivanja i još jednog pokušaja da i njega
zapletu u povodce - to rade svima - naše drage alpake se smire. Mi ostanemo
stajati kao tri bedaka, gledajući kako Grabama snimaju izbliza - češka alpake
po vratovima, nudi im hranu sa dlana. Nijedna ga i ne pokuša ugristi - dobar
početak. Možda sam se nepotrebno uzrujavala. Tek kad je sve to gotovo, na
scenu izađe Shelby.
Još malo snimaju, a tad u staju uđe Scarlett Vincent, korakom manekenke
na modnoj pisti. I dalje je u uskim bijelim trapericama, ali sad ima majicu
kratkih rukava s izrezom koji malo toga prepušta mašti. Ne znam jesam li
ikad vidjela nekoga tko se manje uklapa na farmu, ali ipak izgleda predivno.
- Jesmo li svi spremni? - pita Važni. Shelby i Scarlett kimnu. - Pali kameru
A i kameru B. Scarlett, ti počinješ. Akcija!
- Gordon - kaže Scarlett zadihano, dišući toliko brzo da joj grudi
poskakuju. - Moramo razgovarati. Mislim da tvoja supruga sumnja.
- Ima i suprugu? - šapnem Bev.
- Pune ruke posla! - šapne Bev.
Shelby priđe korak bliže svojoj ljubavnici. Još nisu ni stigli do svađe, a
alpake se iza njega već nervozno meškolje. Pogotovo nemirno mi izgleda Tina
Turner. Mogla bih se kladiti da nešto smjera: možda ugrize Shelbyja, ako mu
se uspije dovoljno približiti. Kamo je Graham nestao? Ne bi li on trebao paziti
na njih? Tko će zgrabiti Tinu ako se zaleti na zvijezdu serije?
Srce mi skoči u grlo. - Ne približavaj se, Shelby - šapnem sama sebi. - Drži
se dalje - ali Shelby gleda Scarlett i ne vidi komešanje iza leđa.
- Ne - Scarlett dramatično podigne ruku. - Ne diraj me. Ne mogu to
podnijeti.
- Predivna si - kaže Shelby. - Ne mogu ti odoljeti.
Ma tko ovo piše?
Njih dvoje zašute, znakovito se gledajući i baš tad Johnny Rotten priđe
ogradi tik do njih i glasno kihne. Tina Turner i Rod Stewart se preplaše, zalete
se na ogradu i vrlo lako je sruše. Izgleda da televizijska ograda nije čvrsta kao
naša. Bez muke preskoče preko srušene ograde i potrče iz staje brzim kasom.
Johnny, koji očito ne želi ostati sam, potrči za njima.

107
 - Sranje - kažem.
Sve tri alpake potrče prema travnjaku na sredini seta, rušeći kamere i
gurajući osoblje. Čini mi se da na piku imaju svakoga s čajem u ruci, jer
plastične čaše polete na sve strane, rušeći reflektore, rastjerujući snimatelje
na sve strane. Dugokosa izgleda kao da će se onesvijestiti.
Bev i Lucas se odmah aktiviraju i potrče za njima. Graham, koji je trebao
paziti na alpake, izroni odnekud iza staje s telefonom u ruci, zatečen na djelu.
Odnosno, na nedjelu. Prekasno se uključi, ali ipak potrči za životinjama.
Alpake protrče travnjakom i nastave dalje. Za nekoliko minuta besprijekorno
uredan set Flintonove Farme izgleda kao... kao prava farma.
- Cut! - zavapi Važni.
Znala sam da ja da s djecom i životinjama ne treba surađivati. Pogotovo s
alpakama.
- Žao mi je, ispričavam se - kažem, stojeći postrani. - Žao mi je! - ne mogu
ni potrčati za njima koliko sam skamenjena od srama.
Ekipa se smije, svi se pokušavaju vratiti na svoja mjesta. Dugokosa trči
uokolo, skupljajući čašice i papire s poda.
Alpake, sretne što su u središtu pažnje, trče cik-cak, tako da ih Bev i Lucas
ne mogu uhvatiti.
Kad sam već toliko duboko propala u zemlju od srama da mi se jedva vidi
glava, čujem Bev. - Imam ih!
Dođe mi da se rasplačem od olakšanja. Bev, Lucas i beskorisni Graham
drže veselu trojku na povodcima, vukući ih prema staji. Ako je Graham ovako
neefikasan uz alpake, baš me zanima kako se snalazi s lavovima.
Profesionalac, možeš misliti! Trebala sam ih ja držati na oku. Znala sam.
Kad se smijeh stiša, uvučem se u staju. Zgrabim povodac Grahamu iz ruku
i opet obrišem Johnnyju Rottenu nos. - Zloćko - kažem mu. - Nema više
bježanja. Nema ni kihanja, ako bi moglo - kažem njemu, pa se okrenem prema
snimateljima i ostalima koji me gledaju. - Ispričavam se. Žao mi je.
- Spremni smo, ako ste spremni vi - kaže Važni s glasnim uzdahom.
Kad se svi konačno smire i vrate na svoja mjesta, a neposlušne alpake
nađu iza ograde tora, Shelby i Scarlett stanu na položaj. Neki pomoćnik
snimanja im priđe s papirima i podsjeti ih gdje su stali.
- Shelby? Scarlett? Jesmo li spremni? - upita Važni.
Oboje kimnu. - Kamera A, kamera B, pali. Akcija!
Sekundu prije nego što scena počne, Scarlett spusti pogled. Vrisne toliko
glasno da nas sve zagluši. Nitko - pa ni ja - nije primijetio da je u toj strci na
njezino ogoljeno poprsje sletjela grudica zelene alpakine šmrklje. Polako, ali
neizbježno, klizi joj među grudi.

108
 - Maknite to s mene! - vrišti Scarlett. - Maknite to s mene!
Koliko god se Scarlett pjeni, nitko se i ne pomakne. Samo je gledaju,
užasnuti i skamenjeni. Zašto nitko ništa ne poduzima? Kad shvatim da doista
nitko ništa i neće poduzeti, pritrčim sa svojom rolom kuhinjskog papira,
trgajući komade u trku.
- Ispričavam se - kažem Scarlett, koja samo stoji poput kipa.
Prvo obrišem najveći dio šmrklja, a onda čistim papirom panično
pokušam ukloniti ostatak. - Žao mi je. Jako se ispričavam - ponavljam.
Šmrklje su joj sletjele i na majicu, ali ne usudim je se ni dodirnuti, jer
ionako me strijelja pogledom.
Shelby mi priđe. - Koji nered - kaže ljubazno. - Ali ništa strašno. Idi u
garderobu, draga. Sigurno će ti naći nešto novo.
Nekoliko mlađih žena sad se odvaži ući u staju i polako odvedu
skamenjenu Scarlett.
Ja umirem od srama. Umirem. Ali tad pogledam Shelbyja i shvatim da iza
dlana skriva osmijeh.

109
 35

N ečasno smo otpušteni sa snimanja. Izgleda da Flintonova farma neće

tako brzo nabaviti alpake. Odvedemo naše životinjice do kamiona i
utrpamo ih u prikolicu. Dugokosa i dalje ljutito gleda za nama. Očito je dobila
zadatak uvjeriti se da smo otišli i da više ništa neće poći po krivu.
- Iznevjerili ste me. Osramotili ste i mene i sebe - kažem Johnnyju Rottenu
prije nego što zatvorim vrata prikolice. Ne izgleda kao da se imalo srami.
- Ovo je bilo urnebesno - kaže Bev, prigušujući smijeh.
Lucas, Bev i ja sjednemo u kamion. Zarinem lice u dlanove. - Je li se ovo
stvarno dogodilo?
A tad se pogledamo i prasnemo u smijeh.
- Prestanite - govorim im kroz smijeh. - Umirem od srama. A nisu čak ni
ništa ozbiljno napravile! Da su kihnuli na bilo koga drugoga, sve bi bilo u
redu!
- Meni je drago da je kihnuo baš na nju - smije se Lucas. - Ur-ne-bes-no!
- Jeste li joj vidjeli izraz na licu? - Bev se sad više i ne trudi suspregnuti
smijeh.
- Prestani! - kažem. - Dosta! Umirem od srama.
Nakon nekog vremena se ipak prestanemo smijati i smirimo dovoljno da
krenemo kući.
- Sad nam neće platiti - podsjetim ih. - Potegnuli smo do ovamo nizašto!
- Ja neću stati pred kamere - kuka Bev, brišući suze iz očiju. - I maškara
mi se razmazala.
- Barem nisi prekrivena alpakanim šmrkljama - kaže Lucas i opet svi
prasnemo u smijeh.
- Na povratku ćemo stati na čaj i kolače. Alpake će čekati u kamionu, za
kaznu jer su nas osramotile.
Kad se opet priberemo, nastavimo put. Ja vozim, pa stoga i biram gdje
ćemo stati. Odaberem zgodni vrtni centar za koji znam da ima čajanu.
Ostavimo kamion i alpake u dalekom kutu parkirališta, da ih nitko ne
uznemirava, ali svejedno ne ostanemo predugo.
Kad skrenemo pred Lucasovu veličanstvenu kuću kako bismo ga tamo
ostavili, shvatim da izgleda umorno i da mu je vjerojatno bilo dosta avanture
za jedan dan.

110
 - Ispričaj se tati u naše ime - kažem. - Htio nam je pomoći. Da je barem
bolje prošlo.
- Večeras neće doći doma - kaže Lucas. - Ide u London s njom.
Znam da me to ne bi trebalo osobno pogoditi, ali pogađa me.
Dok odlazimo, Lucas stoji i gleda za nama. Izgleda tako sitno i tako
izgubljeno - pogotovo jer stoji ispred te goleme kućerine - da se jedva
suzdržim okrenuti se i vratiti po njega.
Iako je cesta prazna, nakon nekog vremena stanem i naslonim se na
upravljač. Znam da se ne smijem previše vezati za Lucasa, kao ni za njegova
oca. Moram biti profesionalna prije svega.
- Što je bilo? - kaže Bev.
Pogledam je, grickajući usnicu. - Mogla bih se vratiti po njega.
- Vozi, ženo - odlučno kaže Bev. - Nisi ti odgovorna za Lucasa.
- Nisam - kažem, ali želudac mi se i dalje steže.
- Pomažemo mu koliko možemo.
- Znam. Ali bit će sam u toj golemoj kući.
- Ima domaćicu. Neki bi rekli da živi vrlo privilegirano.
- Znam što želiš reći, ali to nije isto što i obitelj, zar ne?
- Ne možeš spasiti baš svakoga - Bev mi spusti ruku na koljeno i potapša
me.
Ne želim spasiti svakoga. Samo Lucasa. Ipak poslušno ubacim u brzinu i
krenem. Dok se udaljavamo, želudac mi se i dalje bolno steže.

111
 36

N aravno, Alan je iznenađen što se tako rano vraćamo. - Što je bilo?

- Naš kratki izlet u slavu nije prošao glatko kako smo očekivale - kažem
mu, otključavajući vrata prikolice.
Alan me gleda kao da ništa nije shvatio.
- Johnny Rotten je kihnuo na glavnu zvijezdu.
- Aha - kaže Alan i učini mi se da se smiješi, ali nisam sigurna. Brada mu
je previše gusta. - Kad alpaka pljune na tebe, toje sreća. - Ja sam mislila da je
to kad te ptica pokaka - sumnjičava sam ja. - Može i ovako - kaže Alan, ali on
je jedini koji u to vjeruje.
- Onda bolje da odem po srećke lutrije. Dobro bi mi došao Ferrari. Ili kuća
na jugu Francuske - kaže Bev. - Idem doma skinuti sve ovo sa sebe prije nego
što se zamaže. Jedva čekam vlastitu odjeću.
- Znači, sama spremam alpake na spavanje?
- Odlično, hvala - kaže Bev, ne obazirući se na moj ton. - Vidimo se ujutro!
A nismo se čak ni okladile na Alanovu majicu. Bev jednostavno zbriše.
- Neke se stvari nikad ne mijenjaju - uzdahnem. - Kako je tebi prošao dan,
Alane? Bolje nego nama, nadam se. Jesu li druge životinje bile dobre?
- Aha - kaže Alan. - Sve je bilo mirno.
- Barem jedna dobra vijest. Hoćeš mi pomoći da vratim male kriminalce
u njihov tor?
Alan samo kimne, jer očito je potrošio svoj dnevni proračun riječi.
Pustimo alpake iz kamiona i odvedemo ih na polje. Dam im malo suhe
hrane za nagradu, iako nisam sigurna da su je zaradile. Opet obrišem
Johnnyju nos.
- Ti si čisto zlo - prekorim ga, ali ne mogu suspregnuti osmijeh. Samo se
nadam da će nam Shelby oprostiti. Scarlett Vincent sigurno neće.

112
 37

J utro nakon Neugodnog incidenta - tako će se to odsad zvati u analima farme

- pošaljem poruku Shelbyju. Ispričam se na svaki način koji znam, ali samo
mi odgovori sa dva smajlića koji šalju puse. Čovjek nema vremena za
razgovor, jasno mi je. Pitam i Lucasa ljuti li se Shelby na nas, ali Lucas samo
slegne ramenima i kaže da ga nije ni vidio. Ne preostaje mi ništa drugo nego
da zaboravim na sve to, iako mi prizor Johnnyja Rottena kako pljuje po
Scarlett Vincent ne izlazi iz glave. Sigurna sam da ne izlazi ni Scarlett Vincent.
Još se bavim takvim mislima kad mi priđe Mali Pas, moja pratnja na
jutarnjem obilasku. Jučer su bile na dugoj šetnji i jutros su sve u istom toru.
Čujem ih kako gladno bleje, a dok hodam od tora do tora, blejanje postaje sve
glasnije i sve nestrpljivije. Dijelim doručak i pozdravljam sve redom. Kad
nabranim svinje, zečeve i koze, zagrabim dvije kante suhe hrane i krenem
prema ovcama.
Ali kad stignem do njihova kuta, vidim da su vrata otvorena i da ovce
izlaze jedna po jedna. Na čelu im je Anthony, koji zrači čistim
neprijateljstvom.
- Koji vrag? - zabezeknuto buljim u njih. Kako li su same izašle? Možda
sam sinoć ostavila vrata otključana? Čak i kad sam premorena, što navečer
najčešće jesam, provjerim jesam li sve zaključala.
- Hajde, društvo - kažem odlučno, kako bi im dala do znanja da sa mnom
nema pregovora. - Natrag u staju. Ne smijete van sve odjednom.
Pokušavam ih vratiti u staju, ali raštrkale su se uokolo. Samo Anthony
stoji na mjestu, vrlo tvrdoglavo. Ramena su mu podignuta, glava spuštena, a
ta kombinacija nikad ne znači ništa dobro. Mali Pas zalaje reda radi, a zatim
šmugne iza mene. Pametan potez. Ovce sad kruže oko mene u sve manjim
krugovima, gurajući se. Anthony ne skida oka s mene. Izgleda kao da je
spreman za borbu.
Podignem ruku. - Anthony, smiri se. Ja sam ovdje šefica - kažem, iako se
uopće ne osjećam šefovski.
Anthony ni ne trepne. Očito se probudio loše volje, jer samo se zaleti na
mene i baci me na tlo. Kante s hranom tresnu o tlo istovremeno sa mnom.
Hrana poleti na sve strane. Ovce spremno navale. Bace se na doručak ne
obazirući se na mene, koja ležim okružena hranom. Žvaču pohlepno, kao da
danima nisu jele. Pokušam ustati, ali ovce me guraju, ruše, gaze, sve da dođu
do hrane. Ostanem ležati na leđima, potpuno bespomoćna. Iznad svih tih
113
ovčjih glava vidim Anthonyjevu. Opako me motri, zadovoljan svojim
nedjelom.
Tad čujem automobil i Mali Pas otrči. Usrdno se nadam da je to Alan, da
će ga Mali Pas dovesti ovamo. Minutu kasnije, blejanje ovaca nadjača nečiji
glas. - Molly! Molly!
- Tu sam - odviknem.
Nasreću, ugledam Shelbyja i Lucasa.
Plješćući se zatrče na ovce, a one se rastrče na sve strane. Shelby i Lucas
potrče za njima, bezuspješno ih pokušavajući vratiti u staju. Trče bez ikakva
plana, pretežno ukrug, i po tko zna koji put pomislim da bi mi dobro došao
pravi ovčarski pas. Pravi pomoćnik, a ne Mali Pas, koji laje i maše repom kao
da je sve ovo jako zabavno, ali se njega profesionalno ne tiče. Štoviše,
lajanjem samo sve pogoršava.
Nakon dosta vremena, Shelby i Lucas natjeraju ovce u tor. Jedini koji je
izbjegao pravdu je Anthony, naravno, koji je zbrisao na daleki pašnjak, po
svoj prilici da vidi kakvu bi spačku tamo mogao izvesti. Ta će me ovca iz pakla
kad-tad dokrajčiti.
Dok Lucas gura i posljednje drske bjegunce u tor, Shelby mi priđe. Ja još
uvijek sjedim na tlu, još uvijek zbunjena. Shelby mi pruži ruke i povuče me na
noge.
- Hvala - kažem. - Niste mogli doći u boljem trenutku.
- Uvijek na usluzi - kaže Shelby. Ja samo stojim i pokušavam se pribrati.
- Izgledao si skoro kao pravi farmer.
Nasmije se. - Ne smiješ nikome reći, da mi ne uništiš ugled! Jesi li dobro?
- Jesam - iskreno rečeno, nisam. Dosta mi je divljih papkara. Ovce su me
izudarale, vjerojatno ću biti puna masnica, jedva dišem i preko mene su prešli
deseci papaka.
Ne želim pustiti Shelbyjeve ruke, ali moram se sagnuti da otresem odjeću.
Prekrivena sam blatom, sijenom i hranom. Mislim, više nego inače. - Anthony
je noćna mora - kimnem za svojom najneposlušnijom ovcom. - Gori je od svih
ostalih zajedno.
- Da odem vidjeti mogu li ga dovući natrag?
- Ne, pustit ću ga da malo divlja uokolo. Neće napraviti previše štete.
- Zvuči kao nešto što ide na nadgrobne spomenike - našali se Shelby.
- Istina. Još malo pa stiže Alan; zajedno ćemo ga uhvatiti. Alan je navikao
na Anthonyja. Uostalom, kad je Anthony tako mrzovoljan, bolje ga je ostaviti
na miru.
Nakon toga neko vrijeme samo šutimo, a ja pokušavam smanjiti nelagodu
cupkanjem sijena s odjeće.

114
 - Drago mi je da se opet vidimo - kaže Shelby konačno.
- I meni - složim se.
- Posljednji put smo se razišli u neobičnim okolnostima - kaže, ali s
osmijehom od uha do uha i jasno je da se ne ljuti.
- Još se jednom ispričavam za nered koji su alpake napravile na setu
Flintonove farme.
- Čini se da ti većina životinja ima problema u ponašanju - primijeti on.
- Ima. Je li Scarlett jako ljuta?
Ne odgovori odmah. - Bijesna je.
Oboje prasnemo u smijeh.
- Ako je to imalo tješi, bilo mi je grozno neugodno.
- Čisto sumnjam da je tješi - kaže Shelby. - Ali bilo je smiješno. Siguran
sam da će Scarlett preživjeti. Ako ništa drugo, kad je pozovu u talk show, imat
će odličnu anegdotu.
- I to je nešto.
- Meni je žao što me dugo nema. Mojim životom upravljaju svi osim mene.
- Dobro je biti tražen - kažem, tek toliko da odgovorim. Toliko sam se
navikla na to da Lucasa dovozi i odvozi vozač da sam pretpostavila da
Shelbyja više nećemo ni vidjeti.
Prije nego što on išta kaže, priđe nam Lucas. - Sve sam ih potrpao u tor,
razbojnike male. Izgleda da je dio ograde pao sam od sebe. Ili ga je netko
srušio.
Srušio ga je Anthony, Sotona. Možda su ga alpake naučile kako se to radi.
- Jesi li dobro? - Lucas me zabrinuto odmjeri. - Izgledaš mi malo
potreseno.
- Samo su me iznenadile.
- Hoćeš da ja sad nahranim kako treba?
- Da, molim - kažem, protežući se. - Mislim da samo moram malo sjesti i
pribrati se.
- Mogu li ti skuhati čaj? - ponudi Shelby.
Inače bih odbila i jednog i dugog, rekla im da ću se sasvim dobro snaći i
sama, ali toliko se loše osjećam da po prvi put u životu želim da netko skače
oko mene. - To bi bilo divno. Hvala ti.
Tako Lucas ode prema toru nahraniti ovce, odlučnim korakom.
Nasmiješim se. Koliko se promijenio od onog nadurenog mršavca koji nam je
došao. Shelby me primi pod ruku i naslonim se na njega, šepajući, puštajući
ga da me odvede do blagovaonice. Možda se ne mijenja samo Lucas.

115
 38

S valim se na kauč, sva sretna što sjedim, a na meni ne stoji ovca. Kauč mi je
odjednom ludo udoban, iako je toliko star da je više mlohav nego mekan.
- Jutros sam osobno dovezao Lucasa jer sam htio porazgovarati s tobom
- kaže Shelby, kuhajući čaj. Donese mi veliku šalicu čaja i dva čokoladna
keksa, na čemu sam mu posebno zahvalna. - Jesam li ti spomenuo da svake
godine organiziram dobrotvornu zabavu?
Mislim da se sjećam da je o tome razgovarao s Christianom Leejem. - Jesi.
- Uvijek je sjajno. Imamo živu glazbu, fantastičnu hranu, svakakve divote.
Pozvani su svi dobri i plemeniti ljudi s estrade. Što kažeš? Pozvani ste svi; ti,
učenici, životinje. Bit ćete jedna od atrakcija.
Skoro se zagrcnem čajem. - Već si vidio koliko su nepredvidljive moje
životinje. I to ne jednom! Zašto bi se ponovno tome podvrgao? Što ako
pošandrcaju i ovako kao na mene zalete se na tvoje slavne prijatelje? - znam
da će mene alpakine šmrklje progoniti u noćnim morama do kraja života. -
Svi znamo da su ovce mila majka u usporedbi s alpakama.
Malo se pokoleba. - Onda povedi samo nekoliko životinja, a ne cijelu
Mollynu arku. Nepredvidljive ostavi kod kuće. Recimo, Anthonyja.
Jadni Anthony.
- I Johnnyja Rottena.
Jadni Johnny.
- Bit ćete glavna fora - nastavi Shelby. - Prikupit ćete novca za farmu. Ovo
ti je sjajna prilika.
Ovo je recept za katastrofu, ako se mene pita. Ne mogu vjerovati da je
nakon fijaska s alpakama još uvijek spreman pozvati moje životinje na tako
važnu zabavu. - Ne znam, mislim da ne mogu.
Shelby raširi ruke. - Što možeš izgubiti?
Sledim se od užasa već i pri samoj pomisli na to.
- Zabavu organiziram svake godine - uporan je Shelby. - ljudi su jako
velikodušni. Čak i oni koji ne daju odmah, otvore novčanike kad ih napojimo
cugom. Dat ću ti dio priloga.
Kako to sve skupa primamljivo zvuči. Farma je u sve većem minusu, ali i
dalje nisam sigurna - ne samo zbog životinja, koje su očito potencijalni

116
problem, nego i zbog ljudi. Njegovih gostiju. Što ako budem morala
razgovarati s njima?
Sigurna sam da mi Shelby čita misli. - Znam da ti je nelagodno već i pri
pomisli na veliku zabavu s puno uzvanika, ali dobro bi ti došlo da se sazna za
vas - kaže.
Upravo to i mene muči: ne želim da ljudi saznaju za mene. Shelby pojma
nema koliku nelagodu u meni bude nepoznati ljudi. Ponekad mi je trauma i
izaći iz dvorišta farme.
- Mislio sam da bi to moglo biti korisno i za Lucasa i mene. Vidio bi da mi
je stalo do ove škole i do njega. Što i jest.
Ne sumnjam ja da je njegova zamisao dobra, ali to ne znači da me ne
užasava. U mislima mi opet bljesne prizor iz staje. - Hoće li i Scarlett Vincent
biti na zabavi?
- Hoće. Ali držat ću je podalje od alpaka. Mislim da je neće trebati previše
nagovarati na to - oprezno se nasmiješimo. - Neću previše nagovarati ni tebe
- kaže. - Ali, obećaj mi barem da ćeš razmisliti.
- Razmislit ću - kažem.
Bev otvori vrata blagovaonice. - Anthony luduje po dvorištu! - vikne.
- Znam - umorno odvratim. - Moramo ga ići uhvatiti.
Bev tek tad primijeti Shelbyja i odmah se smekša i nasmiješi. - O, bok.
Nisam vas očekivala.
Shelby je nagradi svojim najblistavijim zvjezdanim osmijehom. - Svratio
sam upitati Molly bi li dovela neke učenike i životinje na moju godišnju
dobrotvornu zabavu. I vas, naravno.
Bev me pogleda. - I?
- Rekla sam da ću razmisliti.
- Razmislila je. Dolazimo - kaže Bev.
- Nisam sigurna - počnem oprezno. - Ipak...
Bev se prijeteći zagleda u mene. - Dolazimo! Molly?
- Dolazimo - ponovim tiho, previše u strahu da se usprotivim.
Shelby Dacre mi se naceri osmijehom pobjednika. - Dogovor je dogovor.

117
 39

Š
to ti je bilo? - očajnički kukam Bev. - Zašto si pristala?
Dva tjedna su proletjela i stigao je dan Shelbyjeve dobrotvorne zabave.
Ja sam izvan sebe od brige. Još se nisam oporavila ni od posljednje
sramote. Usto, prošle noći nisam ni oka sklopila, za što su dijelom krivi Mali
Pas, Veliki Pas i Fifty, koji su se svi natrpali k meni u krevet. Ali i bez toga sam
cijeli tjedan na rubu živčanog sloma. Što li sve može poći po krivu na takvoj
dobrotvornoj zabavi! Prije snimanja nisam znala ni za pola toga, ali sad... Sad
znam kakvi me užasi čekaju.
I tako samo stojim na dvorištu i stresiram se.
- Treba nam love - odreže Bev bez milosti. - Nisi mi pokazala
računovodstvene knjige sto godina, pa znam da je loše.
Loše je.
- Ovo je fantastična prilika - nastavi Bev kao da će me baš sad uvjeriti. -
Zašto se uopće premišljaš? Budi muško, Mols. Sva si slatka s tom svojom
novom frizuricom: stani na jedno mjesto i smješkaj se. Ja ću govoriti u ime
svih nas. Ionako će svi samo htjeti pomaziti životinje i fotkati se s njima. Što
tu može poći po zlu?
Samo se pogledamo, jer znamo što. Saznale smo to za Neugodnog
incidenta, o kojem nikad više ni riječi nećemo reći, ali ćemo ga zauvijek
pamtiti.
- Alpake će se naduriti.
- One se nadure na sve. Peh! Moraju i one ponekad napraviti nešto za
druge - odreže Bev. - I njihova budućnost ovisi o tome.
Možemo odvesti samo Tinu Turner. Ona najmanje grize. Johnny i Rod
mogu ostati doma.
Grickam nokte. - Ali, uznemirit će se bez nje.
- Bit će bez nje jedan dan - Bev je sad već na rubu očaja. - Preživjet će. I ti
ćeš preživjeti.
O. joj.
- Skuhaj si čaj i priberi se više! - obrecne se Bev.
- Duguješ mi keks! - odbrusim, jer shvatim da gubim.
Jedina svijetla točka tog dana je Alan: nosi majicu The Smiths, a ja sam
rekla Morrissey, što je skoro isto.

118
 - Ne dugujem - kaže odmah Bev. - Morrissey je samo dio The Smithsa, ima
njih još u bendu osim njega!
Bev se može buniti koliko želi, ali ja mislim da sam dobila okladu. Duguje
mi keks. Samo je mrzovoljna jer nije pogodila čak ni kontinent. Rekla je Kings
of Leon.
- Vodimo Ringa i Buzza, naravno - nastavi kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da nije izgubila okladu. - Jer su slatki za pojesti.
Cure su jučer provele poslijepodne pretvarajući naše male konjiće u
jednoroge. U grivu i repove su im upletene vrpce u pastelnim bojama, kopita
su im nalakirana lakom za nokte sa šljokicama - i sve su to podnijeli bez
previše negodovanja, dušice male. Ja nosim i srebrne plastične rogove, koje
ću im pričvrstiti tek kad stignemo k Shelbyju. Moram naglasiti da to nije bila
moja ideja. Bev me uvjerila da su trenutno svi ludi za jednorozima. Ne
znam ništa o tome, pa sam pristala bez prigovora. Poniji izgledaju jako slatko
tako kostimirani.
- Svi vole ponije. Poslala sam Alana na polje po njih. Možemo povesti
zečeve, i Glupog i Glupljeg? Minijaturne koze su također svima slatke - Bev se
okreće uokolo, češući se po glavi. - Da povedemo i ljepše kokoši? Ili misliš da
su kokoši već manje-više svi vidjeli?
- Mislim da većina ljudi vide kokoši samo u frižideru u Kauflandu.
- A ti si odjednom stručnjak za Kaufland? - poklopi me.
Ali u pravu je.
- Idemo vidjeti koliko mjesta imamo - predložim pomirljivo.
Ovo nam je prva turneja, pa je sve ovo pomalo zastrašujuće.
Ponijet ćemo nekoliko snažnijih prijenosnih metalnih ograda da tamo
postavimo torove - metalnu ogradu nitko od ovih životinja neće moći srušiti
- i transparent na kojem je naša reklama. Bev je ?sprintala i letke, koje ćemo
dijeliti.
- Mogli bismo utrpati i Fiftyja - doda Bev. - Fifty može zagrijati i
najhladnije srce.
- Dobra ideja.
Alan dovede ponije i prve ih ukrcamo u kamion. Nisam baš sigurna bismo
li trebali ići kamionom, jer toliko je star da bi mu svaka vožnja mogla biti
posljednja. Morat ću nam držati fige sve do Shelbyjeve kuće. Tamo će nas
čekati nekoliko redovitih učenika s roditeljima. Dolaze Jack i Seb, Jody i
Tamara - cure ne bi propustile ništa što ima ikakve veze s Lucasom. I dalje su
lude za njim, koliko god on tvrdio da mu njihova pažnja ide na živce.
- Morale bismo krenuti - kaže Bev. - Zabava počinje u dva, a prije toga
moramo mnogo toga napraviti.

119
 Užurbamo se i ukrcamo Tinu Turner k ponijima. Diva pruži tek
simboličan otpor. Zatim ukrcamo koze, kojima društvo neće smetati na tako
kratkoj vožnji, a zatim i Fiftyja. Mali Pas može sjesti sa mnom naprijed.
Kad nam ponestane prostora u prikolici, ukrcamo zečiće i kokoši u
kaveze, a kaveze u Alanov stari karavan. Na prednje sjedalo stavim i malo
sijena i hrane. Shelby je rekao da imaju dovoljno bala sijena za sve, pa ćemo
se tamo opskrbiti. Sve ostalo ide u kamion sa mnom i Bev.
- To je sve?
- Mislim da jest - kaže Bev.
- Nadam se da nismo ništa zaboravile - vjerojatno jesmo, ali naravno da
se neću sad sjetiti što.
Alan će poći s nama i pomoći nam da postavimo ograde i torove, ali nakon
toga će se vratiti na farmu i pobrinuti se za životinje koje ne idu s nama. Na
kraju dana doći će do nas da mu vratimo auto. Učenici će gostima reći
ponešto o životinjama i kratko dijeliti letke, da skupe malo životnog iskustva,
ali nakon toga ću ih pustiti da švrljaju uokolo i zabavljaju se.
Konačno sjednemo u kamion. Ja vozim, a Mali Pas sjedi na Devinom krilu
i gleda van. Veliki Pas će tugovati za prijateljem cijeli dan, ali ne mogu povesti
obojicu. Krenemo, i čim napustimo farmu, osjetim nervozu. U proteklih
nekoliko tjedana i prečesto sam morala napuštati sigurnost doma, pa mi je
sad već pomalo dosta. Bev čita kartu i izdaje mi upute svakih nekoliko
minuta, ali prilično sam sigurna da bih i bez nje našla put do Shelbyjeve
palače.
Truckamo se seoskim cestama, a mjenjačka kutija se glasno buni. Rado
bih vam rekla da se veselim izletu, ali napeta sam kao puška, a dlanovi su mi
toliko znojni da jedva držim upravljač. Posljednja avantura sa životinjama
počela je optimistično jer pojma nisam imala što nas čeka, ali sad znam što je
možda pred nama, i da vam pravo kažem, muka mi je od panike. Možda se
smirim kad stignemo.
Kućica Shelbyja Dacrea leži samo petnaestak minuta od naše farme, a
cesta nas vodi kroz neke od najljepših predjela engleskog ladanja - drveće se
osulo mladim zelenim lišćem, živica se bijeli zbog cvata koji je zamijenio
donedavni snijeg, a sunce nam se smilovalo i počastilo nas svojim
prisustvom. Barem je dan krasan, kad već moramo na put. Posljednjih
nekoliko dana vrijeme je divno, a nasreću i danas.
Svako malo pogledamo u retrovizor da vidimo je li Alan iza nas, jer i inače
je najsporiji vozač na svijetu - čak i kad ne vozi dva kaveza puna kokica i
zečića. Ako je ikad sklon riziku, danas nije.

120
 - Dovraga, da smo išli pješice, već bismo bili ondje - ljuti se Bev, po tko
zna koji put pogledavajući u retrovizor. - Ne znam jesmo li prešli četrdeset na
sat.
Moguće je da nismo ni blizu četrdeset. - Ali sad smo već blizu, zar ne?
- Skoro smo tu - kaže Bev i doista, velika ladanjska kuća Shelbyja Dacrea
pojavi se pred nama nakon još jednog zavoja. Skrenem na sad već poznatu
prilaznu cesticu.
Pogledam svoju izlizanu odjeću - kariranu košulju i ne savršeno čiste
traperice. - Da sam se barem ljepše odjenula.
- Imaš li uopće ljepše odjeće?
Nemam. Ali ova je barem bila čista kad sam je obukla. Ali jutro na farmi...
Bev se namršti. - Da sam barem opet posudila onu šminkersku odjeću.
Nije mi ni palo na pamet.
Da budem iskrena, ne znam bih li i ja odbila ponudu da se odjenem u
ormaru njezine prijateljice. Pogledam Bev. - Sad me hvata još veća panika.
- Ma, bit će sve dobro - kaže Bev ležerno, ali i u njezinom pogledu vidim
tračak bojazni. - Napit ćemo se.
- Moram voziti doma.
- Ja ću se napiti - ispravi se Bev.
- Ne smiješ, moraš se družiti s ljudima. Ja ću se skrivati iza Tine Turner.
- Kukavico - kaže.
Nemam argumenata, pa ubacim u veću brzinu i krenem prema vratima.
Zaustavi nas čuvar i spustim staklo.
- Farma Nada - kažem. - Došli smo na dobrotvornu zabavu.
Provjeri jesmo li na popisu i mahne nam da uđemo. - Želim vam dobru
zabavu, moje dame.
- Ušle smo! - Bev sretno zamahne šakom. - Jedva čekam da vidim kako sve
to izbliza izgleda.
Mene drži tolika nervoza da ne vidim ništa oko sebe - ali tad ugledam
Lucasa kako nam maše, stojeći pred kućom, i odmah mi je lakše.

121
 40

P ažljivo skrenem kamionom na golemi pošljunčani prostor pred kućom,

pazeći da pritom ne srušim onu fontanu. To bi bio loš početak. I više sam
nego svjesna opasnosti koje danas vrebaju.
Lucas nam pritrči i pozdravi nas. Izgleda živahno, čak su mu i obrazi
rumeni. Da ga ne poznajem, rekla bih da se veseli zabavi.
- Zauzeo sam nam odličan prostor - kaže čim izađemo iz kamiona. - Ispod
drveća, u hladu, da životinjama ne bude vruće.
- Zvuči sjajno - kažem. - Možemo dovesti cure i dečke ovamo prije nego
što sve poludi.
- A poludjet će - kaže mi Lucas. - Uvijek je ludnica.
- Drago mi je da onda imamo iskusnog veterana pri ruci. Meni je sve ovo
pomalo previše. Hoćeš li nam pomoći s iskrcavanjem?
- Naravno - zajedno zaobiđemo kamion, spustimo vrata prikolice i
pustimo na slobodu naše četveronožne prijatelje - koji su, nasreću, dobre
volje iako su se vozili nagurani jedni na druge.
- Ajme! - Lucas zapanjeno pogleda Ringa i Buzza. - Što je njih snašlo?
- Jednorogizirani su. Navodno su jednorozi trenutno u modi. Imam i
rogove za njih!
- Bizarno - presudi Lucas. - Ali djeci će se jako svidjeti. Vjerojatno je u
pravu.
Lucas povede naša dva ponija, a ja zgrabim Tinu Turner i koze. Bev ide za
nama, vodeći Fiftyja i Malog Psa. Alan zasad ostavi kokoši i zečeve u autu, pa
ponese metalne dijelove za ogradu. Lucas nas povede oko kuće, stazicom koja
vijuga među rascvjetalim stablima trešnje. Ako je to uopće moguće, ovdje je
još ljepše nego na prednjem dvorištu.
Prvo što mi oduzme dah jest neprekinut pogled na dolinu - a ja sam
navikla na lijepe pejzaže. Daleko na horizontu nazirem obrise druge farme,
ali osim toga pred nama se pruža samo nedirnuta priroda. Iza kuće vidim
terasu, s otmjenim namještajem od pletenog pruća za desetero ljudi ili više.
Ispred nje prostire se bazen, a iza njega livada koja završava pred šumarkom
rascvjetalih voćaka. Sjedne strane livade vidim teniski teren i staje, a iza toga
jezero, na kojem stoji drveni dok s dvije drvene ležaljke. Pored doka
pluta drveni čamac. Iz jezera se odvaja rukavac, koji utječe u ornamentalnu
fontanu u vrtu. Sve skupa je spektakularno.

122
 - Ovo je jako ugodno za oko - šapnem Bev.
- Nije loše - promrmlja Bev. - Kao ni vlasnik.
Ne bih mogla ni nagađati koliko stoji ovakva raskoš. Zapravo, do prije
koju minutu nisam ni znala da ovakva raskoš postoji.
- Dašak Hollywooda u Buckighamshireu - guguće Bev veselo. - Ja bih se
ovdje jako dobro snašla.
- Mislim da ova divota već ima gospodaricu.
- Misliš na Scarlett Vincent? Ma, daj. Njemu treba zrelija žena. Netko
normalan, netko tko mu neće dopustiti da digne nos.
- Misliš?
- Naravno. Znaš kakvi su glumci.
Zapravo, ne znam. Jedini glumac kojeg poznajem je Shelby Dacre. Moje
poznavanje glumačkog svijeta počinje i završava s njim.
Krenemo besprijekorno održavanim travnjakom, vodeći naše životinje.
Držim ih na kratkom povodcu, da se ne zanesu i šmugnu u one savršene
cvjetne gredice. Vidim da je nekoliko štandova već postavljeno, a oko male
drvene pozornice već stoji nekoliko drvenih stolaca i bala sijena, oboje s
dekicama. Vidim i crno-bijeli šator na kojem piše ŠAMPANJAC i lijepa
starinska bijela kolica za posluživanje koktela.
Bev primijeti isto što i ja i zadovoljno protrlja ruke. - Sad sam i ja u raju.
Sve skupa izgleda kao seoski sajam - ali u nekom jako luksuznom selu.
Lucas nas povede do samog kraja golemog vrta, pod sjenu krošnje nekoliko
stabala. Bilo bi lijepo da naše životinje privuku mnogo pažnje, ali radije ih ne
bih izlagala buci i gužvi, pa je udaljeni kutak vrta idealno mjesto za nas.
Kozama gužva možda i ne bi smetala, jer njih zanima samo tko ima hrane za
njih, ali Tina Turner ne voli gužvu i mogla bi se uznemiriti, a svi znamo
kako izgleda kad se alpaka uznemiri.
- Je li ti ovdje dobro? - pita me Lucas bojažljivo.
- Nisi mogao bolje odabrati! - pohvalim ga, a on zablista od ponosa.
Alan i Lucas odu postaviti ogradu, dok Bev i ja razmještamo životinje po
pregradama. Sve osim Fiftyja, koji je odlutao i sad šeće dvorištem. Postavimo
i našu novu reklamu i privežemo je za niže grane, da je ne odnese vjetar.
Lucas nam donese mali stol za letke, koje uredno složim i pritisnem
kamenom.
Priđe nam neka žena s pladnjem punim papirnih čašica s čajem. -
Gospodin Dacre me zamolio da vam donesem čaj - kaže. - I poručuje da će
vam se uskoro pridružiti.
- Hvala - kažem i odmah uzmem šalicu čaja, kao i Bev. - Da nam je barem
poslao šampanjac - šapne mi ipak.

123
 U drugom kutku vrta za nastup se sprema gudački kvartet. Naši učenici
polako dolaze i dam im rogove da dovrše transformaciju Ringa i Buzza u
jednoroge. Tamara i Jody ih još malo našušure i uljepšaju, pa fotografiraju za
našu galeriju u blagovaonici.
- Imamo i glazbeni program - kaže Lucas, primijetivši kamo gledam. - I
čitanje poezije ili tako nešto. To je tata sredio sa svojim glumačkim
frendovima. Nema veze sa mnom.
- Ti nećeš čitati svoje pjesme?
- Tata ne zna ni da ih pišem - kaže Lucas.
- Stvarno? Šteta.
- A i ne bi mu se svidjele - uvjerava me. - Poezija uopće nije njegov stil.
- Nikad se ne zna.
- Ja znam - kaže odrješito.
Obgrlim ga oko mršavih ramena i privučem bliže. - Hvala što nam
pomažeš. Ja umirem od straha.
- Nemaš beda - kaže. - Moji roditelji organiziraju ovakve stvari oduvijek.
Nije loše. Ako voliš zabave. Svi se naroljaju i švrljaju po vrtu cereći se od uha
do uha, a onda zaspu na ležaljkama.
- Zvuči divno.
Lucas slegne ramenima. - Moguće.
Alan ode po kokoši i zečeve, pa im pripremimo prostor. Svi koji nam daju
prilog moći će se malo poigrati s njima - pod našim nadzorom. Bev je velikim
slovima napisala ime farme na dvije kante za priloge.
Kad sve sredimo, stanemo i čekamo, sve dok Bev ne kimne. - Ja ovo neću
moći bez alkohola - zaključi i odlučno odmaršira prema šatorima s pićem.
Vrati se nakon nekoliko minuta, veselo se cereći. Nosi dvije pune čaše
šampanjca. - Organizator nas časti - kaže, pružajući mi jednu.
- Ne smijem piti - kažem. - Vozim.
- Tek za nekoliko sati. Hajde, popij sve. Od malo mjehurića ćeš se odmah
opustiti. To svi znaju.
- Aha - kažem, ali poslušno otpijem. Da budem iskrena, Bev je u pravu:
šampanjac je ugodan i odmah mi je bolje.
Ali tad primijetim prve goste kako nam prilaze, šećući drvoredom.
- Stižu - kaže Lucas.
- O, Bože - opet nervozna, podignem čašu, ali Bev me preduhitri i zgrabi
mi čašu iz ruke. Ispije ostatak naiskap i zadovoljno cokne.
- Priprema, pozor - kaže Bev. - Sad!

124
 41

Z a samo pola sata dvorište i vrt se napune gostima, a naš mali kutak je
jedan od najpopularnijih. Sve su životinje pravi hit. Pogotovo su
popularni naši poniji-jednorozi i drago mi je da sam se dala nagovoriti na to.
Kokoši i zečevi dobivaju mnogo pažnje i zagrljaja, a skoro svatko se s njima i
fotografira. Kante nam se pune novcem. S nama je šest učenika, kojima Lucas
i bez mojih uputa gurne letke u ruke i zatim nadgleda dijeljenje. Jody i Tamara
odmah krenu u obilazak s lecima u rukama, ali Jack i Seb drže se našeg
štanda. Može i tako, dečki.
Gosti su svi redom jako lijepo uređeni, otmjeni, govore glasno i pršte od
samopouzdanja. Žene su malo preglasne, previše hihoću i nose previše
šminke, imaju divne ljetne haljine i velike sunčane naočale. Muškarci su vrlo
cool u lanenim košuljama i sa slamnatim šeširima. Svi se drže kao da se dobro
poznaju.
- Sigurna sam da ti nemaš pojma tko je tu tko - kaže mi Bev - ali svi su s
televizije. Ono je Ricky Wallman, iz Dilema doktora Drakea.
- Nikad čula.
- Za tebe nema nade - Bev strese glavom, pa pokaže visoku crvenokosu
ženu u daljini. - Caron Dougal? Pravna ekipa?
- Ništa od toga...
- Reci mi za koju si seriju čula i ja ću ti reći je li tu itko iz nje. - Čekaj da
vidim... Vijesti u šest?
- O, za Boga miloga - Bev zakoluta očima. - Ali čekaj, vidjela sam jednog
spikera. Doduše, sa Skyja, pa nema smisla ni pitati znaš li ga - Bev gricka
usnicu. - Misliš da bih mu se mogla prišuljati za selfie?
- A da ga jednostavno pitaš?
- Misliš? - neodlučna je. - Idem probati - zaključi i hrabro ode prema
spikeru.
Atmosfera je ugodna, prijateljska, a glazba cijelo vrijeme tiho svira.
Gudački kvartet izvodi moderne pjesme koje inače čujem na Radiju Dva. Pred
šatorom sa šampanjcem i kolicima s koktelima stvorili su se dugački redovi.
Moram priznati da se osjećam prilično dobro, usprkos tome što me Bev
napustila. Lucas se vratio s dijeljenja letaka, a sad on i Jack organiziraju
fotografiranje s Tinom Turner, koja nas dosad nije ničime osramotila. Cure
ne vidim, pa možda i one vrebaju poznate. Sigurna sam da Tamara i ne

125
zatvara kameru na mobitelu. Seb je pod invazijom male djece, ali ne djeluje
traumatizirano, pa ga pustim da se zabavlja, a ja odem do Jacka, koji nadgleda
druženje s Ringom i Buzzom.
A tad se pored mene stvori Shelby Dacre, dok se moje srce ubrza i grlo mi
se stegne. Jedva dišem. Ima svijetle traperice, sivu majicu kratkih rukava,
tamnoplavu košulju i sunčane naočale - dizajnerske, pretpostavljam. Kosa
mu zbog sunca izgleda još plavije. Priznajem da nikad prije nisam
primjećivala što muškarci imaju na sebi - Alanove majice se ne računaju, jer
to je ipak oklada, a i možda kad-tad zaradim keks. Shelby Dacre uvijek izgleda
tako otmjeno, ali danas je još privlačniji. Vjerojatno se posebno potrudio,
zbog zabave.
- Mogu te na minuticu ostaviti samoga, Jack?
- Možeš, Molly. Točno na minutu?
- Na nekoliko minuta. Bit ću u blizini, potraži me ako me budeš trebao.
Odvojim se od štanda, a Shelby krene za mnom. Kad nađemo mjesto za
razgovor, prvo me pozdravi pusama u oba obraza. Usta mi se osuše. - Kako
ide? - pita.
- Fantastično. Nikad nisam bila na ovako otmjenoj zabavi. Puno ti hvala
što si nas pozvao.
- Jako ste popularni - kaže. Znao sam ja.
- Hvala ti.
- Nema na čemu. Nadam se da ćemo skupiti hrpu priloga. Zato ovo i
radimo - kaže, pa pogleda naš štand. - Imate li dovoljno hrane i pića?
- Popili smo čaj, a i Bev nam je donijela šampanjca - priznam.
Nasmije se. - Reći ću im da vam sačuvaju hrane za kasnije.
Izgleda da trenutno imate pune ruke posla.
- Hvala.
- Rado bih se došao družiti s vašim životinjama, ali ne usuđujem im se ni
prići. Ionako od jutra gutam tablete protiv alergije.
- Sve mi je jasno.
Ali ipak se približi meni, unatoč tome što sam prekrivena dlakama
nekoliko životinjskih vrsta. Shvatim kako je Bev, jer odjednom se i ja osjećam
neobično, stojeći mu tako blizu. Možda muškarci poput Shelbyja imaju višak
feromona ili tako nešto. Kad vam se obrati, jedva možete odlijepiti pogled od
njegova.
- Ne znam kako ću ti ikad zahvaliti za to koliko pomažeš Lucasu - kaže
tiho. - Znam da nije kod vas dugo, ali već vidim da se polako mijenja.
- Nismo ništa posebno napravih. Dobio je samo pažnje i vremena - ovo
zvuči kao prijekor, ali nisam tako mislila. - Dobar je on.

126
 - Ako ti tako kažeš - kaže Shelby sarkastično.
- Pogledaj ga samo - kimnem prema Lucasu, koji pomaže ljudima da se
snađu s telefonom, podsjeća ih da ubace prilog u kantu nakon slikanja,
ohrabruje Jacka da pokuša isto.
Tad se pored nas stvori Scarlett Vincent, uhvati Shelbyja pod ruku i
prekine naš razgovor. Opet je od glave do pete u bijelom - ovaj put ima
kombinezon koji joj prianja uz tijelo, ali nema ni rukave, ni leđa, a ima izrez
do pupka. Ako je htjela da se glave okreću za njom, dobro se odjenula.
Shelbyjev pogled odmah poleti prema njezinom izrezu, naravno. Ja na njemu
još uvijek vidim samo alpakine šmrklje.
- Bok, dragi - kaže hrapavim, zavodljivim glasom, rastežući a mrvicu
predugo. Jednako predugo traje i poljubac pozdrava. - Pitala sam se kamo si
nestao.
- Došao sam pozdraviti Molly - nasmiješi mi se i namigne. - Možda bi se
trebala držati dalje od alpake, ali možeš pomaziti koze. Slatke su i bezopasne,
bar mislim - pogleda me da potvrdim, ali nisam sigurna da išta mogu obećati.
Sve životinje piške i kakaju kad požele. - Mogla bi se fotkati s kozom.
Scarlett napravi gadljivu grimasu. - Ne znam baš. Nisam luda za
životinjama - što u prijevodu znači da nijednoj našoj neće prići ni na deset
metara. Povuče Shelbyja za ruku poput malog djeteta koje se dosađuje. - Ne
zaboravi naše goste, dragi. Moramo biti pristojni.
- Da, mislim da moramo - uzdahne Shelby. - Ipak želimo da otvore
novčanike i napune kante, a za to moramo malo ići žicati. Molly, uživaj!
- Dragi... - Scarlett ga opet povuče i Shelby preokrene očima baš kao da
popušta djetetu.
- Dolazim - kaže, a Scarlett Vincent ga odvuče i nestanu u gomili.
Dok oni odlaze, priđe mi Bev. - Ljepljiva traka - kaže prezrivo.
- Molim? - sad stvarno pojma nemam o čemu govori.
- Skeljila je cice! - nastavi Bev. - I sve ostalo, koliko mi se čini. Podigla ih
je toliko da će nekome iskopati oko!
Pretpostavljam da Bev opisuje proces stvaranja Scarlettina bujnog
poprsja. - U svakom slučaju se za njom okreću glave.
- Da bar stane u drek - kaže Bev. - Ili padne facom, još bolje.
- Okrutno - prekorim je, ali se i nasmijem. - Nije li sirotica dovoljno
propatila zbog nas?
- Sirotica? - ljutito se obrecne Bev.
Gledajući Shelbyja kako odlazi, shvatim da nije ni pozdravio Lucasa.
Mislim da je to primijetio i Lucas, koliko god se nadam da nije. Ostavim Bev
da se bavi Ringom i Buzzom i odem do Lucasa. - Sjajno ti ide.

127
 - Barem imam zadatak - kaže Lucas. - Inače sam na ovakvim zabavama
beskoristan kao djevica u kupleraju.
- Lucase - kažem strogo, ali oboje se nasmijemo.
- Kako je netko zgodan! - čujem nečiji glas i kad se Lucas i ja prestanemo
smijati, okrenemo se i ugledamo Christiana Leeja. Danas ima bijele hlače
zavrnutih nogavica i ružičastu jaknu s lancima i remenjem. Ne znam je li to
trenutno u modi, ili Christian ima vlastiti jedinstveni stil.
- Lucas ili ja? - pitam.
- Oboje - kaže. - Lucas izgleda kao da je izašao na sunce umjesto da sjedi
u sobi i igra one grozne igrice, a ti se snalaziš sa svojom novom frizurom.
Manje-više.
Nisam ništa napravila, da budem iskrena. Mislim da stoji sama od sebe,
jer je vješto ošišana. Ne znam. Radim isto što i inače: operem je i pustim da
se osuši. Ponekad je perem šamponom, ponekad sredstvom za pranje suda.
Ovisi o tome što imam. Bolje da to ne kažem Christianu, da se od šoka ne
raspline poput vještice iz Oza. Samo u oblaku šljokica.
Christian obgrli Lucasa. - Ako se ne varam, uživaš u tatinoj zabavi. Ne
znam jesi li i sam shvatio tu grozotu.
- Misliš? - kaže Lucas. - Možda izgled vara.
Ja se slažem s Christianom. Lucas izgleda kao da se zabavlja. Pitam se
koliko će to potrajati.
- Hoćeš li jedan selfie s alpakom? - pita Lucas kuma. - Ova ljepotica se zove
Tina Turner.
- Stvarno? - Christian se drži dalje od Tine. Pogleda je pomalo bojažljivo.
- Pomazio sam jednog jednoroga, ali ova dama mi izgleda kao da je spremna
za napad. Neće li me ugristi?
Lucas promisli. - Dosad nije nikoga ugrizla.
- Onda ću se odvažiti - kaže Christian i priđe bliže. Lucas podigne mobitel
i obojica se nasmiješe dok ih fotografira.
- Deset funta - kaže Lucas. - Tebi ćemo dati prijateljski popust. Christian
bez pogovora spusti novčanicu u kantu. - Pošalji mi sliku.
- Evo, odmah ću - kaže Lucas.
- Ne znam što si mu napravila, Molly - kaže Christian. - Ali mislim da mi
se sviđa.
Nasmiješim se Lucasu, koji mi uzvrati jednakim osmijehom. I meni se
sviđa.

128
 42

P oslijepodne prođe brže i protekne ugodnije nego što sam očekivala. Imali
smo toliko posla da nisam stigla ni razmišljati jesam li nervozna.
Životinjama se svi dive, svi guguću nad njima, a one se sasvim lijepo
ponašaju. Tina Turner nije nikoga ugrizla, gricnula, pljunula ni ritnula. Nitko
nije ispustio nikakvu tjelesnu tekućinu na nepredviđeno mjesto - ili gosta. To
je prava rijetkost. Naše kante zveče cijelo vrijeme i svako malo u njih sleti još
koja kovanica za slikanje.
Naši učenici i njihovi roditelji također se dobro zabavljaju i nekako si
mislim da bih ih ubuduće mogla češće izvoditi. Svi su se snašli bolje nego što
sam očekivala, pa mi se sad čini da im samo namećem vlastite strahove od
druženja. Svi smo danas nešto naučili i sigurna sam da osim što smo prikupili
dosta novca za farmu, imamo i druge koristi od ove zabave.
Lucas nam je odnekud donio kolače i dijeli ih. Cijeli dan je bio savršen
domaćin i sjajno se snašao u svim ulogama. Pokazao je mnogo zanimanja i
pažnje i prema životinjama i prema drugim učenicima, na što sam posebno
ponosna. Nigdje ni traga uobičajenoj tvrdoglavosti.
Moja draga Bev cijeli je dan provela lepršajući uokolo kao leptirića,
uživajući u svemu. Mislim da je popila dvoznamenkast broj čaša šampanjca.
Ili će je biti ludo zabavno voziti doma, ili će zaspati čim sjedne u kamion.
Vidjet ćemo.
Spušta se mrak i zabava jenjava. Glazbenici spremaju instrumente,
štandovi s hranom prodaju zadnje porcije, a iz šatora sa šampanjcem dopire
zveckanje čaša koje pakiraju. Prije nego što zabava završi, Shelby Dacre se
popne na pozornicu i proguram se u previ red gomilice što se okupila pred
njim.
Shelby im se obrati dubokim, glasnim glumačkim glasom. - Hvala svima
koji su došli! Dan je bio krasan, vrijeme nam se smilovalo. Prošle godine smo
gacali po dvorištu u gumenim čizmama i skrivali se pod kišobranima!
Svi se nasmiju.
- Svima za koje smo prikupljali novac to doista i treba. Svaka funta koju
ste donirali ide njima. Ove godine na našem popisu onih kojima pomažemo
ima jedno novo ime - meni posebno drago. Želio bih zahvaliti farmi Nada što
je dovela svoje učenike, životinje i jednoroge da ih upoznamo. Siguran sam
da smo svi uživali.

129
 Svi zaplješću, a Shelby - ako se ne varam - pogleda mene.
- Zadovoljstvo mi je objaviti da smo ove godine prikupili više nego ikad
dosad.
Kad kaže koliko - a svota je šokantno visoka - svi ti glumci i umjetnici opet
zaplješću, te se čuju zvižduci i povici. Prikupili su doista impresivnu svotu i
sigurna sam da su neki istresli sve iz džepova.
Shelby podigne ruku. - Hvala vam što ste došli. Vidimo se i sljedeće
godine?
Opet zaplješću.
- Dakle, vidimo se! - Shelby mahne gostima. - Uživajte u ostatku dana,
dragi moji! I pazite kako vozite!
Siđe s pozornice i uskoro se gosti počnu razilaziti. Grupica posluge
razmili se po dvorištu skupljajući smeće, slažući dekice, odnoseći bale sijena
i sklapajući stolce. Ja ostanem stajati pred pozornicom, prilično dirnuta i
pomalo iscrpljena. Dan je protekao sjajno, a velikodušnost koju su pokazali
me ganula. Možda će nama pripasti samo malo od svega toga, ali bit će nam
od velike koristi. Povrh svega, sretna sam jer je sve dobro prošlo i zadovoljna
sam svojom ekipom, što mi dodatno mami suze na oči. Moram pronaći
Shelbyja i osobno mu zahvaliti.
Više od svega si želim popiti šalicu čaja i sjesti, ali prvo moram utrpati
životinje u kamion i vratiti ih kući. Priđe mi Lucas, sa šalicom čaja i dva kolača.
- Zadužio sam Bev i Alana da ukrcaju životinje. Njih i nekoliko roditelja
koju su ostali pomoći. Ti možeš predahnuti.
- Mogu li?
- Da. Snaći će se oni povremeno i bez tebe, znaš. Osim toga, moram ti
pokazati pogled s druge strane - pokaže šumarak iza nas. - Hoćeš da odemo
malo sjesti? Cijelo popodne si na nogama.
- I ti.
- Da, ali ja sam mlad, a ti si prastara.
- Drzniče - kažem, a on se naceri. - Dobro onda, vodi me da vidim taj
pogled.

130
 43

S lijedim Lucasa kroz mali šumarak. Pod krošnjama drveća je prohladno -

ugodan predah od vrelog dana. Kad izađemo na drugu stranu, pred nama
leži dolina, a u daljini brdašce. Na polju stoje dva crna konja i mirno pasu.
Nigdje nema ni traga ljudskoj prisutnosti.
- Predivno.
Lucas kimne, a ja primijetim dvije bale sijena spojene u nekakav priručni
kauč. - Svake godine nam jedan tip dođe napraviti namještaj od sijena - kaže
Lucas. - Neki umjetnik kojeg tata poznaje.
- Pravi namještaj za ovo mjesto - sjednem, a Lucas sjedne do mene. -
Možda bismo si i mi mogli napraviti takvo nešto na farmi - samo me upitno
pogleda. - To bi bio zgodan projekt.
- Ako ti tako kažeš - Lucas se ogleda uokolo, uzdahne i spusti tanjur s
kolačima između nas. - Ovo je bilo mamino najdraže mjesto na imanju.
- Jasno mi je zašto - odaberem si kolač s jagodom i otpijem čaja. - Aah -
zadovoljno uzdahnem.
- Fino? - pita.
- Jako - kažem. - I baš mi je to trebalo. Hvala što si me se sjetio. - Nema na
čemu - kaže i iz džepa izvuče svoju zgužvanu kutiju cigareta.
Namrštim se. - Što smo rekli o sijenu i cigaretama?
- Rekla si da ne smiju ni blizu jedno drugome kaže. - Ali ovo je moj teren
i moja pravila. Ako želim, mogu popušiti šezdeset cigareta dnevno.
- To bi stvarno bilo loše.
Slegne ramenima i pripali. - Jedini gušt u ovim godinama mi je činiti
zabranjene stvari.
- Neće uvijek biti tako.
- Sigurno?
- Vjeruj mi - oboje se zavalimo na kauču od sijena. Uhvatim ga pod ruku i
ne odmakne se. - Život je lijep, Lucas. Stvarno je lijep. Svaki dan pronađi neku
lijepu sitnicu. To ti je put do sreće.
Podrugljivo frkne, ali ništa ne kaže. Sjedimo u tišini i uživamo u pogledu,
a ja i u trenucima mira, koliko god ih Lucas smatrao dosadnim. Ne samo da je
sve prošlo dobro, da su se i životinje i učenici dobro ponašali, nego mislim da
sam se i ja sasvim dobro snašla s obzirom na to koliko mrzim javna

131
okupljanja. Zaklopim oči i puštam sunce da mi grije obraze. Bilo bi sasvim
lako ostati ovdje sto godina i odmoriti stare kosti. Tišinu narušava tek pjesma
ševe i osjetim da mi se oči sklapaju.
Trenutak kasnije, čujem nečiji glas. - Pitao sam se kamo ste vas dvoje
nestali.
Prenem se, i ne shvaćajući kako sam zaspala. Provjerim jesam li u snu i
slinila. Nasreću, nisam. Podignem dlan da zaštitim oči od sunca i ugledam
Shelbyja pred nama. - Jesam li zaspala?
- Samo na desetak minuta - kaže Lucas. - Nisam te htio buditi - iako i dalje
zvuči kao prije, osjećam da mu se držanje promijenilo čim je prišao Shelby.
Odmah se pretvorio u nadurenog tinejdžera.
- Nisam ni ja vas htio ometati - kaže Shelby. - Samo sam došao reći Molly
da je dobro obavila zadatak. Prikupili smo više novca nego ikad, a mislim da
su životinje zaslužne za to.
- Hvala.
- Rekao sam da ću i ja dati svoj doprinos za farmu. Mislio sam, dvije tisuće
funta.
- Fantastično. S tim novcem bih mogla popraviti mjenjač kamiona -
Shelby se nasmije, iako nisam rekla ništa smiješno. - Nisam očekivala toliki
doprinos. Velikodušan si. I u kantama imamo dosta novca, ne znam jesi li ga
prebrojio.
- To sve možeš zadržati. Samo mi javi da pribrojim ukupno prikupljenoj
svoti. Drago mi je da je sve ovako dobro prošlo.
- Dan je bio krasan - složim se. - Moj strah je bio posve neopravdan.
- Drago mi je. Hoćeš li ostati s nama na večeri? Ostalo je nekoliko mojih
prijatelja.
- Hvala, ali ne bih. Moram vratiti životinje na farmu i spremiti ih na
počinak.
- Aha - kaže i nasmiješi se sinu. - Lucase, hoćeš li ti večerati s nama?
- Pogodi - odbrusi Lucas.
Shelby se odmah smrkne. - Dan je bio fantastičan u svakom pogledu, ali
ti ga baš moraš pokvariti. Baš voliš upropastiti sve što mene zabavlja.
Lucas se prezirno nasmiješi. - Živim za to.
Njegov otac podigne ruke. - Odustajem. Poslat ću ti večeru na tanjuru.
- Ne moraš.
Shelby tužno strese glavom, pa opet pogleda mene. Primi me za ruku i
stisne je. - Još jednom ti hvala, Molly. Vidimo se.
Zatim ode, ruku zabijenih u džepove i pognutih ramena.
- Napuhani seronja - promrmlja Lucas gledajući za njim.
132
 Prijekorno ga pogledam. - Ovo ti nije trebalo.
- Ne mogu si pomoći. Seronja je!
- I ti si sad bio seronja - kažem što mislim.
- Pa?
- Seronja do seronje... palača!
- Što to znači? - Lucas me blijedo pogleda. - To je nekakva vaša seoska
verzija poslovice?
- Nego što - slažem. A tad oboje prasnemo u smijeh, koliko god bi se Lucas
radije durio.

133
 44

Ž ivotinje su ukrcane i vozimo se kući, sretni, ali umorni. Po povratku na

farmu imam osjećaj da sam cijeli dan radila i zadovoljna sam obavljenim
poslom. Alan je ostao na farmi dulje nego inače, čeka nas, iako smo se vratile
kasnije nego što smo rekle. Mislim da se nema razloga žuriti kući, ali njegovo
slobodno vrijeme ipak ne pripada meni. Zahvalna sam mu što je ostao.
Već je spremio kokoši i zečeve na spavanje, pa Bev samo pusti
četveronošce van, a ja primim Tinin povodac. Guske se odmah glasno pobune
zbog ometanja. Moji prijatelji očito primijete da svako malo dlanom skrivam
zijevanje, jer oboje ostanu i pomognu mi spremiti i ostale životinje na
spavanje. Mali Pas trčkara za mnom, nadgledajući nas.
Kad su svi u svojim pregradama, Bev me zagrli. - Odlično si se držala,
Mols. Bravo.
- Hvala. Ne bih uspjela bez vas dvoje.
Alan samo kimne i krenem prema autu. - Hvala, Alane! - vičem za njim. -
Bio si sjajan! - samo podigne ruku.
- Uživao je koliko i mi! - kaže Bev i obje prasnemo u smijeh, jer s Alanom
se nikad ne zna.
- Što je sutra na redu? - pita Bev kad se naslonimo na ogradu i gledamo
za Alanom dok prilazi vratima ograde.
- Hm. Ja kažem The Libertines - nemam televiziju, ali zato slušam glazbu
po cijele dane.
- Sjajan izbor - pohvali me Bev. - Ja kažem The Kooks.
- Mogla bi pobijediti - priznam. - Mislim da je vrijeme da neka od nas
pobijedi.
Pljesnemo si dlanovima. - Vidimo se sutra, Mols. Ljubim te!
- I ja tebe - otpratim je do auta i naslonim se na vrata dok ona ulazi. - Hvala
što si me natjerala na zabavu. Bila si u pravu.
- Uvijek sam ja u pravu - odreže.
- Aha. Osim kad treba pogoditi koju majicu će Alan obući.
- Okrutno! - kaže, i obje se nasmijemo.
Zatvorim vrata za njom i otpratim je do vrata kako bih zaključala ogradu
preko noći. Veliki Pas leži pod kamperom i jasno je da se neće udostojiti izaći
na zadnju šetnju dana. Još jednom obiđem sve životinje, posebno pažljivo

134
pozdravim one koje danas nisu išle s nama - Teacupa, Sweenyja i Cartera,
Johnnyja Rottena i Roda Stewarta. Svi su oni moja obitelj.
Zatim polako odšećem do kampera. Sad kad sam kod kuće, napetost koja
mi cijelog dana steže ramena polako popušta. Danas smo možda napravili
mnogo dobra, ali drago mi je da sam opet na vlastitom terenu. Dan je bio
dugačak i naporan, i potpun osam iscrpljena. Boli me svaka kost u tijelu.
Ponekad maštam o dugoj kupki u kadi punoj tople vode, ali toliko sam davno
posljednji put imala pravu kadu da se više ni ne sjećam kako je to. Dugo
sam mogla zatvoriti oči i zamisliti toplu vodu na koži, mirisne mjehuriće. Sad
više ne mogu. Tuširanje nije nimalo zabavno, samo funkcionalno. Dobro bi mi
došao i tuš, doduše - hladan ili topao - ali nemam se snage hrvati sa svom tom
aparaturom. Istuširat ću se sutra ujutro, a sad ću jednostavno leći mirišući
kao moje životinje.
Jedan djelić mene žali što nisam mogla ostati na večeri sa Shelbyjem.
Takvu ponudu ne dobivam svakog dana, a i voljela bih zaviriti u tu njegovu
veličanstvenu kuću, ali društvena okupljanja nisu za mene - mala ili velika.
Svi su bili dragi na zabavi, ali o čemu bih ja razgovarala za večerom s
njegovim prijateljima glumcima i umjetnicima?
Što uopće imamo zajedničko? Bi li primijetili da vonjam po ovci?
Kad se vratim u kamper, natjeram se da si skuham šalicu čaja i napravim
sendvič. Oboje progutam u dva zalogaja, a zatim s umornim uzdahom
sjednem na kauč. Kao i inače, Mali Pas odmah sjedne pokraj mene. Bilo bi
lijepo ponekad imati nekoga za razgovor. Ovo je bio divan dan, jedan od
najboljih u mom životu, a nemam to kome reći. Sve moje sretne misli samo
usamljeno jurcaju mozgom. Pomilujem Malog Psa po ušima. - Tebe ne
zanimaju moje priče, prijatelju?
Podigne uši, ali samo se udobnije namjesti na mom krilu. Na stolu stoji
hrpica pošte koja se gomila cijeli tjedan i koju bih stvarno konačno trebala
otvoriti. Živim u nadi da ću jednom otvoriti omotnicu i u njoj ugledati ček s
nekim impresivnim iznosom. Od koga, ne znam. Možda od tajanstvenog
dobročinitelja koji nas se sjetio u oporuci. Možda od lutrije, iako nikad u
životu nisam kupila srećku.
Privučem hrpicu k sebi i krenem redom. Otvaram omotnice palcem, ali
nijedna nije zanimljiva. Računi, računi, računi, letak. Računi, računi, letak.
Dostava pizze. Računi. Dođe mi da ih gurnem ispod kauča i zaboravim na njih.
Doduše, danas smo prikupili dovoljno da platim barem neke od njih.
A tad mi jedno ime pošiljatelja zapne za oko. Izgleda previše službeno za
moj ukus. Dosta mi je da vidim taj font i oblije me hladan znoj. Sve nemirnija,
otvorim omotnicu i razmotam pismo. Već prvih nekoliko redaka dovoljno je
da mi stegne želudac.

135
 45

U zaglavlju piše OBAVIJEST O RASKIDU STANARSKOG UGOVORA, a to

jednostavno ne može značiti ništa dobro. Pismo je od odvjetnika
vlasnika zemlje na kojoj je farma. Obavještava nas da imamo devedeset dana
da napustimo teren. Pročitam opet. Devedeset dana. Da napustimo teren.
Osjećam se kao da mi je netko udarcem izbio sav zrak iz pluća. Zavalim
se na kauč, dašćući. Nikad me nije uhvatila tolika panika da ne mogu disati,
ali sad jest.
Čitam dalje. Nemoguće. Pa bili smo tako dobri stanari. Uvijek plaćam
stanarinu na vrijeme - ponekad čak i ako to znači da neću imati ni za hranu.
Nikad nismo zakasnili ni dana. Dobro sam pazila da ne zakasnim. Živim ovdje
godinama, kao i Hettie prije mene. Ovdje je cijeli moj život. Vlasnik sa mnom
nikad nije imao nikakvih problema. Zašto želi da odem?
Čitam dalje, ali ruke mi se toliko tresu da papir pleše. Zemlju je kupila
država, piše. Ovuda će proći nova željeznička trasa HS2. Točno sredinom
terena. Presjeći će farmu na dva dijela. Moram prestati čitati, jer mozak mi
jednostavno ne prihvaća značenje svih tih riječi. Bev mi je spomenula da će
se ovdje negdje graditi željeznička trasa, ali ni na tren nisam pomislila da bi
to moglo utjecati na nas. Da sam pomnije slušala vijesti, da ponekad kupim
dnevne novine, možda bih znala što se događa oko mene. Ali novine nitko ne
želi dostavljati u ovaj kraj, jer smo predaleko.
Spustim pismo na stol, sva u šoku i bez riječi. Što bi Hettie mislila o
ovome? Što da radim? Izgleda da se protiv ovoga nema smisla boriti. Zemlja
je prodana, gotovo je. Čini se da ni vlasnik nije imao previše izbora.
Jednostavno je morao prodati zemlju na kojoj leži farma. Sigurno je i njemu
teško koliko i meni, pogotovo zato što je ova zemlja u vlasništvu njegove
obitelji godinama. Nije on kriv zato što moram otići, što je možda i razlog iz
kojeg nije došao ovamo osobno mi to priopćiti.
Zagledam se iz kampera u tamu, u daljinu. Ne mogu ni misliti na ovo,
nemam pojma što da radimo. Shrvana sam. To je jedino što znam. Što će biti
s našim učenicima? S ljudima koji ovise o meni? Ne mogu tek tako odustati
od pomaganja drugima. Ni ne znam što bih bez škole. Što će biti s mojim
dragim životinjama? Kamo ćemo mi?
Zgužvam pismo i odem u krevet. Čak se ni ne skinem. Samo legnem na
deku i zagledam se u strop. Osjetivši moj očaj, Mali Pas legne kraj mene i po
prvi put otkako je umrla moja draga teta Hettie, zaspem u suzama.

136
 46

U spijem zaspati tek na nekoliko sati. Već oko četiri ujutro odustanem od
novog pokušaja i ustanem. Mali Pas nije sretan zbog toga. Izvuče se ispod
deke i ushoda se po kamperu. Ne mogu ni misliti na doručak koliko mi je
muka, pa se ni ne pretvaram. Nahranim pse i Fiftyja. Mučno mi je i od samog
mirisa hrane, pa čak i njihove.
Na autopilotu napunim kante toplom vodom i odnesem ih iza staje, pod
tuš. Stanem pod tuš, ali prva kanta me ne osvježi - osjećam se samo kao da
me netko polio vodom. Bilo bi lijepo da je netko u blizini kako bi mi dodao
drugu.
Brzo se obrišem, da se ne bih prehladila. Jutro je svježe i nije baš za
tuširanje vani. Sad se već osjećam samo obamrlo, i po povratku u kamper
samo sjednem i rasplačem se. Glavom mi se roji toliko pitanja da ne mogu
misliti ni na što drugo.
Kad se isplačem toliko da u meni više nema nijedne suze, a oči me peku,
izađem i odem obaviti jutarnje zadatke. Radim poput robota, a koliko god
inače boravak kraj životinja smiruje moju dušu, jutros se pri pogledu na njih
osjećam kao krivac. Svaki put kad stanem pred neku životinju, u grlu mi se
stvori golema knedla. Teacup zarokće da me pozdravi, tek napola budan, i
dođe mi da legnem do njega na pod i opet zaplačem. Tko će ga voljeti kao ja?
Fifty i Mali Pas se motaju oko mojih nogu kao da osjećaju da mi treba utjehe.
Što ako se budem morala useliti u nekakav stan u kojem ne smijem držati ni
kućne ljubimce? Puno zgrada ne dopušta čak ni držanje pasa ili mačaka.
Kladim se da malo koja dopušta držanje janjaca.
Imam tri mjeseca da prikupim još novca i nađem im nove domove. Je li to
uopće izvedivo? Trenutno mi se taj zadatak čini nemogućim. Tko će se
pobrinuti za moje mališane? Morat ću ih udomiti po raznoraznim udrugama
za zaštitu životinja, rastaviti jedne od drugih. Što ako završe u udaljenim
dijelovima države? Ili nešto još gore? Možda ovo zvuči glupo, ali oni su moja
obitelj. Moramo ostati zajedno. Svi osim Anthonyja, koji mrzi sve nas. Ali ni
od njega se ne bih mogla rastati, koliko god me puta nabio rogovima u
stražnjicu.
Odem do polja na brdu i nahranim ponije, Sweenyja i Cartera. Tko bi
uopće primio dva velika teretna konja? Moji dečki vole biti zajedno; ne znam
kako da ih razdvojim. Glava me boli od panike i naslonim lice na Sweenyjevu
mekanu njušku. - Što da radim? - šapnem mu.

137
 Izgleda da ni on nema odgovor na to.
Zazvoni mi mobitel. Zove Bev.
- Bok - kaže hrapavim glasom. - Nije mi dobro. Mislim da sam pojela nešto
pokvareno.
Zvuči kao da je na korak od smrti. Nećemo spominjati mamurluk, izgleda.
- Dobro.
- Doći ću malo kasnije. Možeš li ovo jutro bez mene?
- Naravno - sad nije trenutak da joj kažem za pismo. Znam da će je
pogoditi koliko i mene. Ionako imamo dovoljno vremena za plakanje.
Uostalom, nisam sigurna ni da bih to mogla izgovoriti. Nadam se da će
mamurluk brzo proći, jer potrebna mi je moja mirna i razumna Bev. Moramo
smisliti rješenje za ovo. Sigurno je jednostavno, sigurno nam je pred nosom.
- Vidimo se kasnije.
- I ti zvučiš grozno - kaže.
- Tako se i osjećam.
- Vidimo se čim budem mogla otvoriti oči, pa će nam zajedno biti grozno.
- U redu.
- Pusa - kaže i poklopi, a ja progutam suze. Bev nema pojma što će zateći
kad dođe.

Alan ima na sebi majicu Snow Patrol, kojih sam se, naravno, trebala sjetiti.
Ništa zato, sutra je novi dan.
- Dobro jutro - kaže, ali odmah krene u staju i ne stignem mu reći da jutro
uopće nije dobro.
Bacim se na posao da ne mislim na problem, ali skupljajući jaja, perući ih
i hodajući dvorištem kao da sam sa svakim korakom sve jadnija. Da barem
mogu narediti mislima da se smire, organiziraju i smisle neko rješenje. Ali
moj mozak nije dresiran za takav red, pa odem do kokošinjca po utješni
zagrljaj kokice. Sjednem u kut i podignem Jednonogu Peg na krilo, a mozak
mi odmah ponovi pitanje koje me muči od sinoć, samo mrvicu izmijenjeno.
Tko će udomiti jednonogu kokoš koja svako malo padne? Tko će primiti naše
slijepe koke? Ne znam nikoga tko bi ih htio.
Kad Peg dosadi moje milovanje i skokne mi s krila, odem do alpaka.
Barem se alpake uvijek daju maziti. Jutros su jako zgodne. Uvijek su zgodne,
zapravo; koliko god nekad bile utjelovljenje zla. Njih je moguće udomiti. Svi
vole slatke životinje.
Odem po kantu i napunim je hranom. Tina Turner, Rod Stewart i Johnny
Rotten se odmah okupe oko mene, naguravajući se međusobno. - Možda se
uskoro selite - kažem im.

138
 Briga njih. Zamahnu svojim čupavim frizurama i bezbrižno se bace se na
doručak. Ja sam tu da se brinem umjesto njih. I svih ostalih.

139
 47

Č ujem zvuk automobila na prilaznoj cestici. Začudo, jutros je prvi auto koji
dolazi Shelbyjev, pa ostavim alpake da jedu i odem otključati vrata ograde
da ga pustim. Auto uklizi u dvorište otmjeno kao i inače.
Prvi iz njega skokne Lucas, a istovremeno se nečujno otvori poklopac
prtljažnika. - Čizme! - kaže Lucas veselo, dižući par gumenih čizama. - Rekao
sam da ću ti ih donijeti.
- Hvala ti.
Lucas me pogleda i jasno je da je razočaran mojim blijedim odgovorom. -
Nemoj umrijeti od sreće...
- Oprosti - kažem. - Imam svojih briga. Čizme su fantastične. Pomoći ću ti
da ih odneseš u staju.
- Mogu sam! - obrecne se Lucas. Kako se taj mah lako uvrijedi. - Žao mi je,
Lucase. Oprosti - ponovim. - Mozak mi ne radi. Primila sam loše vijesti.
To zaustavi Lucasa u pola koraka, a i Shelby izađe iz auta.
- Što to čujem? Kakve loše vijesti? - kaže Shelby, i iz nekog razloga to je
dovoljno da briznem u plač.
- Oprostite, oprostite - brišem oči rukavom. - Ne bih vas smjela
opterećivati.
- Ma daj, molim te - kaže Shelby, pa pogleda Lucasa. - Sine, idi pristavi
vodu za čaj. O ovome očito ne možemo bez šalice čaja.
Lucas spusti čizme i ode do blagovaonice. Shelby mi dodirne ruku. - Jučer
ste bili fantastični - kaže.
- Da. Hvala ti.
- Ne, hvala tebi. Osobno sam dovezao Lucasa da ti još jednom zahvalim.
Životinje su bile jako popularne. Učenici su se sjajno držali. Sve je bilo sjajno.
Mislim da Shelby razumije koliko je truda taj javni nastup zahtijevao.
- Trebala si ostati na večeri - nastavi. - Mislim da bi ti se svidjelo.
Ne bi. Možda ipak ne razumije.
- Da odemo do Lucasa vidjeti je li čaj gotov i da nam kažeš što se dogodilo?
Kimne, a Shelby me, na moje iznenađenje, primi za ruku i čvrsto je stisne.
Povede me u blagovaonicu i oboje sjednemo. Najradije bih se zavukla pod
dekicu i naslonila mu glavu na rame.
Kad se smjestimo, Shelby me pogleda. - Da čujem što je bilo.
140
 Oči mi se odmah napune suzama, grlo stisne i ne odgovorim odmah.
Shelby me promatra zabrinuto se mršteći i držeći me za ruku, što me u
jednakoj mjeri tješi i uznemiruje.
- Dobila sam pismo od vlasnikova odvjetnika - konačno uspijem
procijediti. - Ovo zemljište je kupila država. Gradi se nova željeznička trasa
HS2, proći će ovuda. Imam tri mjeseca da se odselim - čim to izgovorim,
briznem u plač, naravno. - Nemam pojma što ću.
Shelby Dacre kratko uzdahne. - Ovo je loše.
- Jest - složim se.
- To je sranje - kaže Lucas preko njegovog ramena. - Totalno sranje.
I s tim se slažem.
Shelby me zavjerenički pogleda, pa nastavi tiše, kako bi ga čajnik
nadglasao i da ga Lucas ne čuje. - Ova je škola fantastična. Lucas ne želi
priznati, ali znam da mu je ovdje odlično. Siguran sam da tako misle i druga
djeca - dosta je da ih pogledaš i sve ti je jasno. Ovo je divota. Ne smiju zatvoriti
farmu!
- Ali nažalost, smiju.
Lucas nam priđe, spusti pred nas tri šalice blijedog čaja s previše mlijeka
i svali se na fotelju nasuprot kauča, namršten.
- Zasigurno možemo bar nešto poduzeti? - kaže Shelby.
Trenutno ne mogu ni zamisliti što bi nešto bilo. Svi troje sjedimo bez
riječi.
Prvi progovori Shelby. - Čuj, u petak mi neki ljudi dolaze na večeru - kaže
odlučno. - Glumci iz Flintonove farme, nekoliko režisera, producenata, tako
to. Zašto ne bi i ti došla, Molly? Možda svi zajedno nešto smislimo. Poznajem
puno ljudi koji bi mogli pomoći.
- Ne znam...
Shelby prijekorno cokne. - Već mi je jasno da mrziš druženje, ali tako ti
svijet funkcionira, Molly. Tako se prikupljaju donacije. Ako želiš preživjeti,
morat ćeš igrati po tim pravilima. Lucase, i ti ćeš sjesti s nama, zar ne?
Lucas izgleda užasnuto stavljanjem pred gotov čin. Znam da bi si radije
iskopao oči, kako je sam rekao, ali ipak me samo pogleda. - Ako dođe Molly,
doći ću i ja.
- Nemam ništa za obući.
Lucas se mračno nasmije. - Vjeruj mi, to je najmanji problem.
Istina. Ne znam čak ni zašto sam to rekla, jer čak je i Lucas primijetio da
mi izgled nije visoko na listi prioriteta. Priznajem da sam na tren u mislima
vidjela Scarlett Vincent sučelice meni za stolom, viziju u bijelom, u

141
dizajnerskoj odjeći, s poprsjem koje mami poglede. Nema te veste i traperica
u mom ormaru koji se mogu natjecati s time.
- Pomoći ću ti kako god budem mogao - potiče me Shelby. - Svi rado
pomažu životinjama.
Mislim da je shvatio da se premišljam.
Reci da ćeš doći - kaže.
Koliko god ne volim druženje nemam izbora. Očajna sam, a Shelby je
jako drag da nudi pomoć. - Dobro - kažem, teška srca.

142
 48

O , jebemu - kaže Bev kad joj kažem.

- Je li?
- Što ćemo sad?
- Ne znam.
Bev se nekako dovukla do farme oko jedanaest. Izgleda kao da bi se
svakog trena mogla srušiti. Mislim da joj šampanjac na zabavi nije bio
posljednje piće te večeri. Doduše, već je i u kamionu na putu od Shelbyja bila
pretjerano brbljava.
Jutro je već daleko odmaklo, a ja se još nisam maknula iz blagovaonice.
Danas jednostavno ne znam kako da se pokrenem. Nije mi se smrznuo samo
mozak, nego i tijelo. Lucas je spremno uskočio i podijelio poslove ostalima.
Uz pomoć Jacka i Seba prenio je sve gumene čizme koje je donio u staju, a
nakon toga je svratio do nas da mi kaže kako će njih i sve ostale učenike danas
odvesti na polje. Ne znam što ondje rade. Možda ih podučava tko zna kakvim
sumnjivim vještinama.
Ali ni to me ne natjera na izlazak iz blagovaonice. Samo ustanem i odem
pristaviti još čaja - iako ne očekujem da ću rješenje pronaći u listićima na dnu
šalice. Tijelo mi je otežalo od jada i ne znam bih li se teže popela na brdo do
njih, ili na Mjesec. Uostalom, Bev i ja moramo štošta raspraviti. Ako se farma
zatvara, Bev će time biti jednako pogođena koliko i ja.
- Shelby Dacre me upitao želim li doći k njemu na večeru s njegovim
utjecajnim prijateljima da razgovaramo o prikupljanju sredstava.
- Bio je tu?
- Rano ujutro. Dovezao je Lucasa.
- Dovraga - promrsi Bev. - Baš jutros, kad se ja nisam mogla odlijepiti od
kreveta.
- Pristala sam - kažem joj. - Ali umirem od straha.
- Idem ja umjesto tebe! Kad smo bili kod njega, provirila sam kroz prozor,
ali sve bih dala da mogu ući u tu kućerinu i prošetati svim sobama - kaže Bev
sanjarski. - Mogla bih ga malo maziti nogom pod stolom.
Znam da bi me Bev zamijenila u tren oka, a i u mnogočemu bi bila bolji
izbor od mene. Bev nije društveni bogalj poput mene. Nakon čašice-dvije
džina jako je šarmantna. Ne bi se snuždila od jada čak ni pred zadivljujućom

143
ljepotom Scarlett Vincent. Ali ne znam zašto, želim otići na tu večeru. -
Trebala bih ipak ja - kažem snuždeno.
- Joj, nemoj se raspametiti od uzbuđenja! Kakav entuzijazam, stara moja!
- Ovo je najveće očitovanje entuzijazma za koje sam sposobna.
Bev strese glavom. - Neka nam sam Bog pomogne - natoči nam još čaja. -
Ovo je dobra prilika, Mols. Možeš se upoznati sa slavnima koji jedva čekaju
da istresu lovu za nešto dobrotvorno. Znaš već kakve su zvijezde.
- Pretpostavljam da nemaš prikladnu odjeću?
- Ovaj put se nećemo izvući s posuđenim šminkerskim gumenim
čizmama, ha? - kad sam preuzela farmu, prodala sam svu odjeću koja mi nije
trebala. Jedno što imam je ono u čemu mogu raditi. U kamperu nema mjesta
ni za kakav luksuz. Uostalom, nije da sam imala svečanih haljina. - Mogla bih
skoknuti do Caritasa. Možda oni imaju nešto za druženje sa zvijezdama?
- Ne. Donijet ću ti ja nešto.
- Nemoj odabrati ništa... znaš već... - kad me Bev smrknuto pogleda,
shvatim da moram pronaći pravu riječ, da ne uvrijedim njezin ukus. -
Glamurozno. I ništa s izrezom. Ili šljokicama.
Bev u svemu izgleda sjajno, ali ukus joj je mnogo... glamurozniji od mog.
Njoj to dobro stoji, ali mislim da bih ja izgledala kao da nastupam u kabareu.
- Možda dama želi vreću za krumpir i remen?
Nasmijem se. - Možda ipak nešto ljepše od toga.
- Ja ću te doći i našminkati.
- Joj, ne - dignem ruke. - Samo to ne.
Pogleda me toliko očajno kao da sam je razočarala. - Moraš izgledati kao
da si se bar malo potrudila, Molly.
- I hoću - obećam. - Raščešljat ću slamu iz kose. Možda je čak i operem.
- Samo se ti zezaj - uzdahne Bev. - Morale bismo ići vidjeti što rade
učenici. Lucas ih vjerojatno uči psovati.
- I ja sam došla do istog zaključka - iako mi je drago da je sam od sebe
preuzeo organizaciju zadataka i brigu za mlađe učenike. Očito je zaključio da
nisam u stanju racionalno razmišljati i da mi treba malo vremena da se
priberem. To je i za njega velik napredak. Sigurna sam da se odlično osjeća
kao vođa, znajući da ga druga djeca slušaju.
- Dobar je on - kaže Bev. - Lako ga je voljeti. Ali treba mu roditelj.
- Pokušavam ja to protumačiti gospodinu Dacreu, ali trenutno me odbija
shvatiti.
- On mi djeluje pošteno - kaže Bev. - Malo je pun sebe, ali svi su slavni
takvi, pretpostavljam.
Još smo jednom zašle na teren o kojem pojma nemam.
144
 - Jesi li popila dosta šalica čaja da ti smiri mamurluk?
- Aha - Bev ustane, iako s mukom. - Nije da se pomlađujem. A menopauza
je kurva. U zadnje vrijeme ne podnosim alkohol. Samo to povremeno
zaboravim.
- Hoćeš li sa mnom do polja?
Bev kimne. Izađemo iz blagovaonice i prošećemo dvorištem. Bev me
uhvati pod ruku i privuče k sebi. - Smislit ćemo mi neko rješenje - kaže. -
Vidjet ćeš. Ne brini, Molly.
Naravno da brinem. Kako da ne brinem?
- Što je Alan jutros obukao?
- Snow Patrol.
Bev uzdahne. - Ne bih nikad pogodila.
- Ni ja.
- Jesi mu već rekla?
- Nisam - priznam. - Idem ga naći. Možda pod krevetom čuva milijune i
jedva čeka da nam ih da.
Ali čim skrenemo uza velike staje, čujemo Lucasa. Nešto glasno govori i
Bev i ja se pogledamo.
- Što radi? - šapnem.
Bev slegne ramenima. Jednako je zbunjena kao i ja. - Zvuči kao da im drži
nekakvo predavanje?
Prišuljamo se mjestu na kojem su učenici okupljeni oko Lucasa i sagnemo
iza traktora. Lucas ih je sve posjeo na bale sijena pred sebe. S iznenađenjem
shvatim da mirno sjede i ne skidaju oka s njega - već je i tolika pažnja prava
rijetkost. Lucas im recitira poeziju - vlastitu, pretpostavljam. Bev i ja se opet
pogledamo, podignutih obrva. Lucas recitira strastvenim glasom, gotovo
teatralno. Ako se mene pita, mali je rođen za pozornicu. Nigdje ni traga
nezgrapnom mršavcu: kreće se u skladu s rimom, moćno, i govorijasno i
glasno.
- Njegov tata i ne zna da piše poeziju - šapnem.
- Dobar je - šapne mi Bev. - Iznenađena sam.
I ja.

145
 49

P etak stigne prebrzo, naravno.

- Bit će sve u redu - tješi me Bev.
Neće.
U kamperu smo, sunce šija, a mene čeka stotinu zadataka. Svaki atom
mog tijela želi biti vani. Jedna od kokoši, Pimms, pri posljednjem mi je
skupljanju jaja izgledala malo previše mirno, i želim ići vidjeti kako je.
Zapravo, obvezno moram otići pogledati kako je, inače ću cijele večeri
umirati od brige.
Bev i ja smo ostavile Alana da se sam snalazi, a mi smo zbrisale na pet
minuta. Danas je ovdje učiteljica, pa su sva djeca na nastavi. Znam da im je to
svima najmanje drag dio moje škole, ali što je tu je. Naše učiteljice su dobre,
ali sve ipak predaju na isti onaj način zbog kojega se naša djeca nisu snalazila
u običnoj školi. Ne bih im bila u koži. Najviše se opire Lucas. Danas je opet
došao loše volje, sušta suprotnost mladiću koji je neki dan onako strastveno
nastupio pred ostalima. Kompliciran je on, tu nema sumnje.
Dok ja još razmišljam o Lucasu, Bev izvuče zgužvanu haljinu iz Aldijeve
vrećice i podigne je. - Ta-daa!
Haljina je prekratka, previše izrezana i ima uzorak leopardovih pjega.
- Ne treba je ni peglati - kaže Bev. - Rastegnut će se po tijelu. Pripije se uz
sve prave dijelove - kaže, pa me pogleda. Ja sam skamenjena od užasa. - Ma,
što je? Dobro će ti stajati. Mols, nisi u penziji! Ni četrdeset ti nije. Pokaži malo
koliko si zgodna. Ispod tih bezličnih vesta krije se sjajno tijelo.
Toliko dugo se nisam vidjela u visokom ogledalu da nemam pojma nije li
u pravu.
- Mislila sam odjenuti nešto malo konzervativnije - priznam. Trebala sam
otići u Caritas, znala sam. Kod njih se svašta nađe, koliko god ja prezirem
svaki oblik kupnje. Nije mi jasno kako ljudi provode sate i sate prekapajući
po policama. Radije bih čistila svinjac.
Bev mi dobaci haljinu. - Probaj je, ženo. I dosta kukanja.
Skinem traperice i navučem haljinu, migoljeći se. Sad znam kako se
kobasica osjeća u crijevu.
- Fantastično! - ocijeni Bev. - Stoji ti kao salivena.
I to u preuskom crijevu. Pokušam se ogledati u prozoru kampera, ali bez
uspjeha.
146
 - Ali, ja bih se na tvom mjestu prvo istuširala. Vonja konja se teško
riješiti...
Pitam se imam li negdje u kakvoj ladici starog parfema. Teta Hettie je
voljela Je Reviens. - Naravno da ću se istuširati i oprati kosu.
- Kakav trud! - kaže Bev, pa odnekud izvuče još jednu vrećicu. - Koliko
god se ti bunila, donijela sam i šminku.
- Ne.
- Samo malo - uporna je Bev. - Malo maškare. Dašak ruža.
- Ne mogu sad. Čeka me još posla.
- To ću ja obaviti. Ili Alan. Ti se moraš malo odmoriti i pripremiti za
večeru.
- Ako previše budem razmišljala o tome, na kraju ni neću otići.
- Idi pod tuša. Ja ću uvesti Teacupa u tor. Još je vani s guskama. Vidimo se
kasnije.
- Dobro - Bev ode, ostavivši za sobom šminku. Dođem u napast da je
nekamo sakrijem, ali ne usuđujem se. Jednostavnije se podvrgnuti
šminkanju, nego suprotstaviti Bev.
Stavim na grijanje vodu za tuširanje. Inače se ne tuširam dok svi ne odu -
a drugi još ne dođu - jer tuš na otvorenom ne nudi bogzna koliko privatnosti.
Dok se voda grije, skoknem van i odvezem traktor do tuša da me zakloni
sjedne strane. Samo se nadam da se Alan u idućih nekoliko minuta neće sjetiti
da mu nešto treba baš odavde. Na kraju se pokolebam i ipak za svaki
slučaj ponesem stari kupaći kostim koji čuvam u ladici.
Ipak se spremam za posebnu prigodu, pa sam zagrijala dvije kante vode.
Pričvrstim prvu za tuš i stanem ispod njega. Na brzinu operem kosu, pa je
isperem drugom kantom. Kakva raskoš; kao da sam cijeli dan provela u
toplicama.
Dok sušim kosu, sretna što nisam šokirala nikoga tuširanjem na dvorištu,
vrati se Bev.
- Kako je Teacup?
- Divan je - kaže ona. - Stvarno nam treba još jedno prase. Dobro bi mu
došlo društvo.
- I mislila sam nabaviti još nekoliko praščića. Mogli smo iskopati krasnu
rupu za valjanje u blatu kod onog drveća u dnu polja - uzdahnem, sva jadna.
- Ali sad više ništa od toga, ha?
- Ako večeras ne oduševiš slavne, ništa - Bev izvuče torbicu sa šminkom
iz vrećice. - Stara moja, bit ćeš tako zgodna da ćeš ih oboriti s nogu. Bacat će
lovu na tebe!
- Nisam sigurna da želim postići baš takav efekt...

147
 - Hm. Kužim - kaže Bev.
- Da odem obući haljinu?
- Da. Inače ćeš je morati navlačiti preko šminke i frizure, pa bi mogla sve
pokvariti.
Nemam izbora, te se prepustim na milost i nemilost Bev i opet uvučem u
onu usku haljinu.
- Jako si mi zgodna - kaže Bev, odmjerivši me od glave do pete. - Sjedni.
Vrijeme je za lice.
- Samo me nemoj namaljati kao da izlazim na pozornicu.
- Ne bih ja nikad.
Dok ja sjedim i kršim ruke od užasa, Bev me napada kistovima, kremama
i što ja znam čime sve ne. Na kraju mi razbaruši kosu i fiksira je lakom.
- Tako - kaže. - Ovo je već bolje.
Ne znam točno koja je njezina definicija bolje, ali ne želim ni saznati.
Bojim se pogledati u ogledalo.
- Bit ćeš najljepša na večeri.
Ja se samo želim zavući u kut i stopiti s tapetama. Ali ipak se ohrabrim i
pogledam u ogledalo iznad kuhinjskog sudopera. Iz ogledala me promatra
neznanka, ali zgodna. Bev je toliko dugo radila da sam mislila da je pretjerala
i s puderom i sa svim ostalim, ali postigla je impresivno prirodan rezultat.
Naglasila je privlačne dijelove mog lica, na koje sam bila potpuno zaboravila.
- Oho.
- Sviđa ti se?
- Da - priznam, iako preko volje. - Sviđa mi se.
- Ispod sve te kravlje balege i raznorazne prljavštine, ti si prava ljepotica.
Okrećem se da se vidim sa svih strana. - Tko bi to rekao.
Ipak, radije bih da haljina pokriva malo više, da je malo dulja. Možda da
prebacim Hettien šal preko sebe? Barem imam rukave, i to je nešto.
- Idem ja sad - kaže Bev, skupljajući šminku. - Dobro se zabavi. Opusti se.
Popij par čašica da ti se razveže jezik.
- Želimo li da se razveže?
- Da, ali ne previše - savjetuje Bev. - Vrati se s planom za spas farme.
- Dat ću sve od sebe - obećam.
Poljubi me u obraz. - Nitko i ne smije tražiti više.

148
 50

B ev ne zna da prije večere još moram otići vidjeti kako su kokoši - čak i u
ovoj haljini. Navučem gumene čizme i potrčim dvorištem. Bev mi je
posudila i cipele s visokim potpeticama, ali njih ću obuti u posljednjem
trenutku, da ne uganem gležanj.
Lucas me čeka u blagovaonici. Njegov auto dolazi za nekoliko minuta i
oboje će nas odvesti do Shelbyjeve kuće. Shelby je bio dovoljno ljubazan da
mi ponudi i da me njegov vozač vrati kući nakon večere, pa se ne moram
brinuti zbog vožnje i mogu popiti čašicu-dvije kako je predložila Bev. Večer
je lijepa i zapitam se hoćemo li popiti koktel na onoj veličanstvenoj terasi koja
gleda na vrt. Usprkos strahu, osjetim da mi u želucu trepere leptirići.
Provirim u blagovaonicu. - Još malo i gotova sam, Lucase. Samo još
moram skoknuti da vidim kako je Pimms. Izgledala je kao da joj nije dobro.
Lucas podigne pogled s mobitela, spusti ga, pa opet naglo podigne. -
Nisam te prepoznao tako skockanu - kaže. Gleda me pomalo iznenađeno. - Ali
čizme ti ne pašu.
Oboje pogledamo moje farmerske čizme.
Lucas se odjednom smrkne. - Nadam se da se nisi sredila zbog njega. Neće
ni primijetiti, znaš.
- Sredila me Bev, ovo nije bila moja ideja - kažem kao da se opravdavam.
- Nisam imala izbora.
Uzdahne, ali ne prijekorno. - Dobro izgledaš. Čak i jako zgodno - drsko se
nasmije. - Za ženu tvojih godina.
- Hvala, Lucase - nasmijemo se u isti glas, a ja zagladim haljinu. - Nisam
tip za haljine.
Slegne ramenima. - Mogla bi ih češće nositi. Tko zna, možda se Alan zapali
za tebe.
- Nisam sigurna da bi mi to odgovaralo. Nisam sigurna ni da bih to
primijetila.
- Dobar je on - kaže Lucas. - Volim se družiti s njim. Šutljiv je, ali je cool,
na neki svoj način.
- Dobro da znam. Što se radili danas?
- Svašta pomalo. Malo smo izašli na polje. A nastava je bila jebeno
dosadna.

149
 Mislim da su naše učiteljice debelo ispod Lucasove razine. On je
inteligentan, lako mu postane dosadno. Moram smisliti neke pametnije
sadržaje za njega. Možda bih i o tome mogla porazgovarati sa Shelbyjem.
Sigurna sam da bi pristao da zatražim privatnog instruktora za Lucasa.
Barem njemu novac nije problem.
Nadala sam se da će mi Lucas ispričati sve o svojem nastupu pred ostalim
učenicima, ali sad mi je jasno da neće sve dok ga ne pitam. Bacim pogled na
sat. - Sad će nam stići auto. Idem ja konačno do kokoši.
Lucas ustane s kauča. - Idem s tobom.
Nikad ne zaključavamo jer a) u blizini nikad nema nikoga i b) nemamo
ništa vrijedno krađe. Dok izlazimo, na brzinu se osvrnem uokolo i sa
zadovoljstvom primijetim da je Lucas oprao šalice i tanjure. Nisam ga čak
morala ni zamoliti. Kimnem prema stalku na kojem se suše šalice. - Hvala što
si sve oprao. To mi je velika pomoć.
Samo slegne ramenima. Stvarno ne zna primiti pohvalu.
Krenemo prema kokošinjcu zajedno i Lucas otvori vrata, puštajući me da
prva prođem. Sagnemo se i provučemo ispod mreže koja priječi kokama
bijeg.
Pimms sjedi u kutu, jednako bezvoljna kao i jutros. - Hm - kažem. - Ovo
nije dobro.
Priđem kokici da je bolje pregledamo. – Voljka joj je napuhnuta - kažem
Lucasu. - Ovo ovdje, vidi - pokažem mu oteklinu u Pimmsinom grlu. - Možda
se samo hrana zaglavila, a možda je i nešto ozbiljnije. Mislim da je moramo
odvesti veterinaru.
- Možemo je odvesti na putu do večere? - pita.
- To bi bilo najbolje - kažem. - Inače bih se samo brinula. Lucasov auto
stane pred ogradu i zatrubi. - Izgleda da je stigao. Idem reći vozaču da nas ne
vozi kući.
- Jedini veterinar je u selu. Ti idi reći vozaču, a ja idem pronaći kutiju u
kojoj ćemo nositi Pimms.
Lucas djeluje zabrinuto. - Bit će joj dobro, je li?
- Nadam se. Veterinar je dobar, a već nas i poznaje - što i dalje ne znači da
nam daje popust.

150
 51

V ozač nas odveze ravno do veterinarske ordinacije u selu. Nikad se nisam

ugodnije vozila našim grbavim cestama, usprkos tome što na koljenima
držim kokoš. Nasreću, veterinar uvijek radi dokasna, a petkom nema previše
pacijenata. Znam to iz obilnog, dugogodišnjeg iskustva.
Izađemo brzo, zahvaljujući vozaču kojem se nije svidjelo što u tom
blistavom Mercedesu mora voziti mene, a kamoli i kokoš. Samo je Pimms
izgledala kao da se veseli toj vožnji - štoviše, toliko je živnula da sam se
upitala jesam lije možda nepotrebno gnjavila. Možda je ovo moglo pričekati
do jutra. Što je tu je. Sad je kasno za premišljanje.
- Nećemo dugo - kažem vozaču, koji već širi novine pred sobom.
Je li itko tko je to obećao ikad ostao kratko?
Lucas i ja uđemo u ambulantu i mrak mi padne na oči kad vidim
čekaonicu. Naravno da je baš danas, kad smo mi u žurbi, puna pacijenata.
Krcata je mačaka koje kašlju. Štenaca koji povraćaju, starijih pasa koji će po
svoj prilici još i cijelo vrijeme puštati vjetrove. Doduše, ja sa svojom
napuhnutom kokoši nisam ništa bolja.
- Sranje - kaže Lucas, shvativši što i ja. Odmah nabere nos. - Ovdje smrdi
po pišalini.
- To ti je zato što se tko zna koliko mačaka popiškilo ovdje - šapnem. -
Koja veterinarska čekaonica miriše po Chanelu 5? Lucas sakrije osmijeh.
Prijavim nas na recepciji i iako vidim što recepcionarka misli o mom
leopardovom uzorku u veterinarskoj ambulanti, ne kaže ništa. Sjednemo u
čekaonicu. Pimms sjedi u kutiji na mom krilu i otvorim poklopac da proviri
van. Ni ne podigne glavu: sad mi opet izgleda bezvoljno, a nakon vožnje
Mercedesom veterinar ionako nije zanimljiv. Pomilujem je da je malo smirim.
- Mogli bismo ostati ovdje satima - primijeti Lucas. U pravu je, jer
veterinar večeras ima neobično mnogo posla.
- Idi ti bez mene - kažem.
- Možemo li se probiti preko reda?
- Ne.
Preokrene očima. Možda ne voli biti sin slavnog oca, ali očito bi katkad
rado iskoristio taj status.
- Nema smisla da oboje sjedimo ovdje. Ti još stigneš na večeru. Objasni
tati da ću se zadržati, ali da stižem čim budem mogla.
151
 - Bit će bijesan.
- Događa se - ne dam se uplašiti. - Pogotovo kad ti se život vrti oko
životinja. Nažalost, njih ne zanima kad je predjelo na stolu. Ako hoćeš,
objasnit ću mu ja zašto sam zakasnila.
- Ma je li? Sretno ti bilo. Ja s njim pokušavam razgovarati već godinu dana,
od mamine smrti, no ništa od toga. Nikad nema vremena.
- Danas barem ima izliku - kažem. Muči me pomisao na to da trenutno
sjedi s gostima, čavrlja, smije se i čeka da se mi pojavimo. Opet se upitam bi
li Pimms mogla veterinaru sutra, ali nikad se ne zna. Možda dobije samo
antibiotik i odemo kući, a možda je nešto ozbiljnije. A ja ne želim nositi sirotu
nedužnu kokoš na duši jer mi se žurilo na večeru.
- Uvijek on ima izliku! - kaže Lucas ljutito. - Nekad snima, nekad je na
dodjelama nagrada, nekad se smuca okolo s određenom mladom glumicom.
- Možda je usamljen.
Lucas prezirno puhne. - To dobro skriva.
- Ljude tuga natjera na svašta.
- Meni kažeš.
Zavučem ruku u torbu i izvučem bombone od mentola. - Tko zna koliko
ćemo ostati - pružim ih Lucasu umjesto večere.
Uzme jedan bombon i uzdahne. - Poslat ću mu poruku - kaže. Ukuca
objašnjenje našeg izostanka i malo čekamo odgovor, ali ne stiže. Lucas opet
uzdahne.
- Hoćeš li se igrati Vidim, vidim...?
- Ne.
Oboje uzdahnemo. Ponudim Lucasu još jedan bombon. Pas do nas prdne
i oboje mahnemo rukama pred nosom. Štene dva mjesta od nas povrati po
podu.
- Ovdje je odurno - kuka Lucas.
- Trebao bi otići na večeru.
- Trebala bi i ti - oboje pogledamo bolesnu koku na mojim krilima. Lucas
se ne pomakne. Sjedimo tako bez riječi, sve dok Lucas ne progovori. - Svi ga
obožavaju. Ali budala je, znaš?
- Voli te. Ne zna to pokazati, ali znam da te voli.
- Večera je sigurno odvratna - kaže. - Dokaz toga je i to što sam ovdje s
tobom, okružen svim mogućim vrstama smradova. Ionako sam na večeru
mislio otići samo zbog tebe. Kad god je u društvu svojih frendova s estrade,
navuče svoju ličnost slavnog glumca. Još je ljigaviji nego inače.
- Ljigavi glumac plaća račune - kažem, jer mislim da Lucasu to nije jasno.
- A i koliko sam čula, prilično je dobar glumac.
152
 - Ne želi da se ja bavim ičim sličnim, to mi stalno ponavlja. Ja si navodno
moram naći pravi posao.
Ovo mi je prilika. - Zato mu još uvijek nisi rekao za poeziju?
Lucas dugo šuti, pa tek tad odgovori. - Valjda. Da.
- Neki dan sam te čula dok si recitirao drugima. Iza staje.
- Nisam znao - namršti se. - Špijunirala si me?
- Aha - nasmiješim se da ga razoružam. - Sakrila sam se iza traktora i
prisluškivala. Bio si sjajan. Rođen si za pozornicu.
- A što ti znaš o ičemu osim o kokošima i dreku?
- U pravu si. Moje mišljenje je potpuno bezvrijedno.
Pogleda me pomalo posramljeno. - Oprosti.
Medicinska sestra prozove iduće pacijenta. - Pickles!
Par starčića podigne kavez s jednako prastarom mačkom. Pretpostavljam
da je njima ovo jedina zabava u petak navečer.
- Može li to uopće biti posao? - pitam. - Poezija?
- Ne znam.
- Čak i ako može, vjerojatno nije dobro plaćeno.
- Sad zvučiš kao moj otac. Nije sve u novcu.
- Ako je itko stručnjak za poslove plaćene ljubavlju umjesto novcem, to
sam ja - opet oboje pogledamo Pimms. - Tako nije lako živjeti, pogotovo ako
si...
- Razmaženo derište.
- Mislila sam reći pogotovo ako si navikao na visok standard - a Lucasov
standard definitivno je viši od prosjeka.
- Danas se može zaraditi i na vlogu.
Stresem glavom. - Nemam pojma koji je to jezik.
- Isuse, Molly, u kojem ti stoljeću živiš? Mogu snimiti pjesme i postaviti ih
na svoj YouTube kanal.
- Ozbiljno? To zvuči kao dobra prilika. I svatko vidi taj tvoj kanal?
Lucas preokrene očima pa izvuče mobitel i male slušalice iz džepa. - Stavi
slušalice.
Poslušno gurnem slušalice u uho. Lucas nešto petlja po mobitelu pa mi ga
pruži. Na ekranu vidim Lucasa: recitira neku svoju pjesmu. Video je
jednostavan. Izgleda da ga je snimio sam, u vlastitoj sobi. Pjesma se zove Bez
tebe. I ova je ljutita i puna značenja.

Bez tebe sve ide dalje

153
 život ide dalje bez tebe
ali nikad neće biti isti
nikad i ne može biti isti.
Govore mi da će mi postati lakše
da će svakog dana biti malo lakše
ali kako može biti lakše kad mi je rak uzeo mamu?
Bez tebe sve ide dalje
naši životi idu dalje
ali ništa više nije zanimljivo
ništa neće biti zanimljivo
bez tebe pored mene
ne znam što da radim
bez tvoje sigurne ruke
ne znam što da radim.
Život ide dalje bez tebe
život ide dalje za sve
čak i one koji ubijaju i sakate i maltretiraju
jer tako je to!
Život ide dalje bez tebe
a ja samo želim
da si ostala uz mene dok nisam postao starac.

Slušajući njegove riječi osjetim da mi se oči pune suzama. Spoznaja da Lucas

u sebi nosi toliko boli je užasna i drago mi je da je može izbaciti barem ovako.
Bilo bi dobro da može u ovo usmjeriti svu svoju energiju. Sigurna sam da se
u njemu krije velik potencijal. - Ovo je dobro - kažem, šmrcajući. - Jako je
dobro.
Lucas izgleda jako nesigurno. - Stvarno tako misliš? - pita. Mislim.
Poželim ga zagrliti i mislim da bi mi možda i dopustio, ali tad nas prozovu. -
Pimms!
Podignemo kutiju s kokicom i odnesemo je veterinaru.

154
 52

P imms ima upalu voljke, kao što sam i mislila. Ako već ne znate što je to,
bolje da vam ne pričam. Recimo samo da se to da srediti manjim
operativnim zahvatom, da je Pimms operirana i da će je zadržati preko
vikenda. Nasreću, izgleda da je dobro, uopće ne želim misliti na to koliko će
me operacija stajati. Spavanje kod veterinara nikad nije jeftino. Mislim da bi
me manje koštalo da je Pimms dva dana odsjela u Ritzu.
Kad je operacija završila, večera je odavno bila gotova. Lucas je rekao
vozaču da me odveze kući, a ja sam Shelbyju poslala dugačku poruku punu
isprika, koliko god mi se činilo pomalo bijednim svaliti krivicu na sirotu
bolesnu kokoš. Željela sam ga nazvati, ali bila sam previše nervozna. Mislim
da je Bevina očaranost Shelbyjem prešla i na mene. Ne moram ni reći da je
Bev bila razočarana što nisam otišla, ali razumjela je. Donekle. Rekla je
da sam trebala nazvati nju, da bi ona bila odvela Pimms veterinaru, da je
ionako samo gledala Grahama Nortona. Da vam iskreno kažem, to mi nije ni
palo na pamet.
Lucas i ja smo od veterinara izašli malo prije ponoći. Pričekali smo da
operacija završi, a nakon toga smo pričekali da vidimo je li se smirila i hoće li
moći mirno spavati. Kad me vozač vratio na farmu, oči su mi se same
zaklapale. On je odjurio tako da je šljunak frcao za gumama.
Koliko god sam bila premorena i emotivno i tjelesno, obišla sam sve
životinje prije spavanja. Sve su bile mirne i u snu. Kad se neka od njih razboli,
zabrinem se za druge bez ikakve potrebe. Nakon toga sam se vratila u
kamper, oprala svu tu krasnu šminku i skinula Bevinu haljinu. Uredno sam je
presavila, pitajući se hoću li ikad više dobiti priliku nositi nešto takvo.
Subota mi je prohujala u vihoru obaveza i nedjelja, moj jedini dan bez
učenika, stigla je brzo. Ni danas ne mogu dugo ostati u krevetu, doduše, jer
životinje žele doručak i spremne su srušiti sve ograde ako ga ne dobiju, ali
nakon toga barem mogu malo sjesti i odmoriti se. Trebala bih sjesti s
kalkulatorom i razraditi plan za budućnost i tako to - ali mozak mi se još
uvijek odupire. Uopće ne mogu razmišljati o tome. Trenutni problemi su mi
jednostavno previše. Izvučem drveni stolac ispod kampera i rasklopim ga na
suncu. Nekoć sam voljela čitati i dobro bi mi došao pokoji roman, ab znam da
za njega najčešće neću naći vremena. Sigurno bi mi Bev mogla posuditi koju
knjigu. Zasad si samo skuham šalicu čaja, sjednem i opustim se na suncu.

155
 Očito sam zadrijemala, jer me probudi lavež pasa, gakanje gusaka i motor
automobila koji prilazi ogradi. Zaklonim oči od sunca da vidim tko dolazi i
iznenađeno vidim da Shelby Dacre strpljivo sjedi u autu i čeka da ga pustim
unutra.
- O, Isuse - promrmljam i stresem prašinu s traperica. Kako on uvijek
dođe u najgorem trenutku? Pritrčim vratima i otvorim ih. Psi trče za mnom.
Dok ulazi u dvorište, mahnem mu. Parkira se i izađe iz auta. Psi mašu
repom, ali Shelby se ne sagne pomilovati ih. Mali Pas je vidno zbunjen jer
njegov entuzijazam nije nagrađen. Priđe nam i Fifty, koji je dosad drijemao
pored Teacupa.
Shelby je danas u trapericama i crnoj majici kratkih rukava. To vam
govorim samo zato što mislim da bi vas moglo zanimati. Mene ne zanima.
Doduše, zgodan je kao i uvijek. Jasno mi je zašto Bev misli da je najzgodniji
glumac na televiziji.
- Oprosti što sam banuo bez najave - kaže. - Ali bio sam u prolazu, pa sam
svratio vidjeti jesi li možda tu.
- Nikad nisam nigdje drugdje - kažem.
- Osim kod veterinara.
- Ah, da. Još se jednom ispričavam. Mislila sam te nazvati, ali razgovor
telefonom mi stvarno jako loše ide.
Netremice se zagleda u mene i prilično mi je neugodno. - Nisi samo
izmislila razlog da ne dođeš? - Ne. Naravno da ne. Čak sam se i sredila.
- To bih baš volio vidjeti.
- Mislim da ti se sljedeća šansa neće tako skoro pružiti - priznam.
- Bilo bi ti odlično s nama - kaže.
Misli li on to doista? Vjerojatno bi mi bilo grozno. - Bojim se da su
životinje najvažnije u mom životu. Imala sam peh, ali tako je to. Uvijek se
netko razboli u najgorem trenutku.
- Lucas kaže da te od mene odvukla bolesna kokoš.
- Da.
- Ta pernata drznica je sad dobro?
Slegnem ramenima. - Možda. Još je kod veterinara - pokušavam ne misliti
koliko će me to stajati.
- Mogu lija barem platiti račun?
- Možeš - kažem odmah. - Nema se smisla cifrati kad već nudiš pomoć
životinjama.
- Dogovoreno.
- Hvala ti. Ovo je jako velikodušno od tebe - ispustim uzdah, iako nisam
ni bila svjesna da zadržavam dah. - Žao mi je što je i Lucas propustio večeru.
156
 - Lucas mrzi moje večere - kao i sve ostalo moje. Kad i dođe, to je pod
prisilom.
- Ako te imalo tješi, mislim da većina djece njegovih godina misli isto.
Malo njih misli da je druženje sa starcima cool.
- Da, valjda. Ali s tobom se voli družiti.
- Izgleda da voli, da. Jedna od velikih tajni svemira - kažem, i Shelby se
nasmije, pa se ohrabrim. - Jesi li možda za čaj?
- Vrlo rado - prošećemo do kampera, a životinje trčkaraju za nama. -
Lucas je danas u Londonu. Na nekakvoj gejmerskoj konvenciji. Bavio sam se
idejom da ga ne pustim, da provedemo nedjelju zajedno - strese glavom. - Ali
bio je toliko zlovoljan da nisam ni probao.
- Nisi mogao s njim u London?
- Morali bismo svakih pet minuta stati zbog obožavatelja, a Lucas to ne
podnosi. Bolje da ode sam i zabavi se. Rekao je da se želi družiti s prijateljima
gejmerima, a to ne čujem često. Moj vozač, Ken, odvezao ga je rano ujutro i
odonda se motam po kući i umirem od dosade - pogleda me i na tren mu u
očima vidim koliko je usamljen. - Pa sam si mislio da bih mogao svratiti do
tebe i vidjeti što ima. Ne smetam?
- Nimalo. Danas sam i ja uzela dan odmora.
- A sad te ja ometam.
- Nije svako ometanje isto - kažem i odmah shvatim da to zvuči kao flert.
Samo bi mi još to trebalo.

157
 53

S kuham nam čaj i sjednemo na sunce, jedno do drugoga na drvenim vrtnim

stolcima. Meni je lijepo, ali za Shelbyja nisam sigurna. Izgleda kao da ga
muče svakakve misli.
Meni čavrljanje o bezveznim temama ne ide, a Shelby nije raspoložen za
ikakav razgovor, pa samo sjedimo u tišini i pijuckamo čak. Fifty i psi sjede do
naših nogu. Ne želim prekinuti tišinu čak ni da ga upitam je li popio
antihistaminik.
Nakon nekog vremena, Shelby progovori. - Dobro smo se slagali prije
nego što mu je umrla majka, znaš - kaže. Ne gleda me, pogleda i dalje
upravljena u prazno, pred sebe. - Bili smo zgodna mala obitelj. Sve smo radili
zajedno.
- Gubitak voljene osobe je strašan. Sigurno ste obojica bili shrvani.
- Čovjek misli da je spreman. Ali nije. Susie je bila predivna. Kad smo se
upoznali, ja sam bio glumac početnik, a ona plesačica. Da si je barem
upoznala, Molly. Bila je prelijepa - izvuče mobitel i pronađe fotografiju
nasmijane, vitke, tamnokose žene. Djeluje pristupačno, simpatično i
odjevena je u traperice i bluzu s cvjetnim uzorkom. Lucas joj sliči, shvatim.
- Prelijepa je - složim se.
- Mislim da bi ti se svidjela - kaže tiho. - A i ti njoj, kao i tvoja škola i farma.
Jesi li razgovarala s Lucasom o njoj?
- Još ne - priznam.
- Obožavao ju je. I ja također. U mom poslu nikad ne znaš želi li netko biti
s tobom zato što si slavan i jer bi od tebe mogli imati nekakve koristi, ili mu
se sviđaš kao osoba.
Ne govorim ništa, puštajući Shelbyja da podijeli sve što želi. Ponekad
ništa nije teže nego pronaći nekoga tko će vas saslušati. Shelby vodi toliko
užurban život da čisto sumnjam da ima mnogo prilika za ovakve trenutke.
- Kad smo se Susie i ja vjenčali, nismo imali ništa. Štedjeli smo svaki
novčić i kupili si kućicu u Leighton Buzzardu - nostalgično se nasmije. - Bili
smo ludo ponosni na sebe. A kuća se raspadala. Cijele prve godine nakon
useljenja, u dnevnoj sobi smo imali samo vrtne stolce - točno ovakve -
potapša drveni okvir. - Nismo imali ni štednjak, nego onu malu ploču za
kuhanje. Ali dobro nas je služila. Ta je kuća bila naš prvi obiteljski dom i
zajedno smo je uredili. Pretvorili smo šupu u dvorištu u prostoriju za perilicu

158
i sušenje rublja, prebojili podrum, zamijenili sve panele od iverice drvom
magnolije. Kad se radi s ljubavlju, ništa nije teško - zastane i malo se zamisli.
- Kad smo dobili Lucasa, mislili smo da ne možemo biti sretniji. Ja sam tad već
dobivao više uloga i mogli smo si priuštiti veću kuću. S vrtom, za maloga.
- Kladim se da je bio slatka beba.
- O, jest. Obožavali smo ga, vrtio nas je oko malog prsta. Nije nam smetalo.
Imao je krupne oči koje su otapale i smrznuta srca. Jedino što nam je kvarilo
sreću bilo je to što nismo imali više djece. Susie je željela veliku obitelj. Kuću
punu smijeha i ljubavi. I čopor životinja. Pokušavali smo dobiti još koje dijete
- obišli smo najbolje klinike, ali ništa od toga. Možda smo zato razmazili
Lucasa, jer je bio jedinac. A definitivno ga jesmo razmazili - uzdahne Shelby.
Oprezno ga pogledam i vidim da su mu oči pune suza. - Tko bi mogao
pomisliti da će na kraju ovako ispasti?
- Nitko od nas ne zna kako izgleda budućnost.
- Ne želim tebe opterećivati ovime. Ni dosađivati ti. Sigurno ti nije
naporno slušati me?
- Naravno da nije - lijepo je da mi se povjerio.
- Imali smo više od drugih obitelji. Toga sam svjestan. Ali nema tog novca
koji može kupiti zdravlje ili vrijeme. Kad je Susie dijagnosticiran rak, bili smo
u šoku. Dotad smo živjeli kao u bajci. Moja karijera se lijepo razvijala, uselili
smo se u ovu kuću i Susie je ovdje bilo predivno. Najviše je uživala u vrtu.
Njezina je zamisao bila da svake godine priredimo dobrotvornu zabavu u
vrtu - opet zastane. Očito mu nije lako govoriti o tome. - Kad smo saznali, već
je bilo prekasno. Ostalo joj je jako malo vremena. Mislili smo da ćemo
ostarjeti zajedno, toliko toga smo željeli napraviti. Što smo sve planirali!
Mislili smo da će Lucas na fakultet, da će naći svoj put, a tad ću ja sići s
pozornice. Željeli smo putovati svijetom, možda si kupiti kućicu u Italiji ili
Francuskoj - gdje god nam se svidi.
- To zvuči kao lijep plan.
- Da, ali pogledaj gdje sam sad. Imam sina koji me ne može smisliti.
Pretvaram se pred svijetom, a sam nemam pojma tko sam. Sve radim samo
da ne moram biti kod kuće; odlazim na mjesta koja me ne zanimaju s ljudima
koji me ne zanimaju, samo da se ne moram suočiti s Lucasom. On više i ne
živi u kući. Jedne večeri nedugo nakon Susiene smrti sam došao kući i vidio
da se Lucas preselio u kućicu za goste u kutu imanja. Nije mi ni riječi rekao o
tome. Mislim da je u toj kućici prije nas živio vrtlar. Je li ti to sam rekao?
- Ne. Ni riječi.
- Koliko god ga ja nagovarao, ne želi se vratiti u veliku kuću. Svaki put
odbije sve moje argumente. Što da radim? Ne mogu ga valjda odvući preko
dvorišta i zaključati u sobu? Donio je odluku i drži je se. Svrati u kuću po

159
hranu i opet ode. A tek ovo sa školom. Potpalio je školu? Zašto, zaboga? Bio
je uzoran učenik - strese glavom. - Imam osjećaj da ga više ne poznajem. Moj
vlastiti sin je postao neznanac. Želim mu se približiti, ali ne znam kako.
- Možda biste za početak trebali provoditi više vremena zajedno.
- Kako? Čim ja uđem u sobu, Lucas izađe. Kad odem do njegove kućice,
obavimo razgovor na vratima. Ne pušta me unutra. Što da radim? Da
provalim? U seriji se svaki dan bavim ljudskim odnosima i dilemama - manje
ili više uvjerljivim - a u vlastitom životu kao da ne znam napraviti ni koraka
bez scenarija u ruci. Nemaš pojma koliko me to frustrira.
Kako da mu kažem da bi i budala shvatila da mora ostati kod kuće i
pokazati Lucasu da mu je on najvažniji? Da bi mogao početi time da se riješi
neprikladne cure koju njegov sin očigledno prezire iz dna duše? Ali tko sam
ja da mu to kažem? - Znam da je teško - pokušam prići problemu obilaznim
putem. - Ali možeš li nekako smanjiti broj obaveza i interesa da imaš više
vremena za Lucasa? Njegovo ponašanje govori da te ne želi ni vidjeti,
ali sigurna sam da mu je otac trenutno potrebniji nego ikad dosad.
Shelby drhtavo uzdahne i prstom obriše oči. - Sad već i tebi kvarim
raspoloženje. Radije idem.
- Dođi, prošetat ćemo po farmi. Vidjet ćeš čime se Lucas ovdje bavi i zašto
je meni toliko stalo do ove farme.
- Jesam li ti rekao da sam alergičan na sve životinje?
Nasmijem se. - Jesi. Teško je glumiti farmera s takvom alergijom.
- Antihistaminik mi je najbolji prijatelj - prizna. - Imam kutiju u autu.
- Imaš i gumene čizme?
- Nemam. Farmer Gordon je obični pozer.
- Odi po tablete, a ja ću ti naći čizme. Lucas nam je donio nekoliko pari od
onih koje ti poklanjaju sponzori. U staji su.
- Aha, stvarno - ustane i protegne se. Krenem prema autu, ali stane i
okrene se prema meni. - Molly, hvala ti.
- Nema problema. Tome služe prijatelji.
Zatim me pogleda i ne znam što prostruji među nama, ali znam da to
dosad nisam osjetila. Odjednom primjećujem koliko su mu plave oči, poput
ljetnog neba nad Engleskom; koliko mu je glatka koža, koliko mu je svilena ta
kosa boje slame. Shvatim koliko je visok, koliko je dobro građen, koliko je
muževan. Koliko ni na što od svega toga nisam navikla. Shvatim da isto tako
i on ocjenjuje mene i po prvi put u životu pomislim da sam dobila
dobru ocjenu. Je li to ono o čemu pišu u ljubavnim romanima, pitam se. To
strujanje, taj naboj koji me pecka u žilama? Ne znam.

160
 Prije nego što stignem još malo razmisliti, Shelby se pokrene. - Idem ja po
antihistaminik - kaže.
Gledam za njim, još uvijek osjećajući to nepoznato treperenje i shvatim
da sam zaboravila po što sam ja trebala otići.

161
 54

K ad se Shelby vrati, ja još uvijek stojim kao stup.

- Gdje su mi čizme? Rekla si da ćeš mi naći čizme.
- Aha, da. U staji su. Idem ja po svoje - priberem se i odem po gumene
čizme. Zatim odemo do staje i Shelby skine svoje otmjene dizajnerske cipele
i navuče gumene čizme - vlastitu donaciju. Nisam sigurna da je odabrao
pravu veličinu.
- Jesu li ti dobre? - pitam.
- Možda - nabije nogom o tlo kao da provjerava.
- Nećemo daleko. Mislila sam obići životinje kao i svake večeri. Može?
- Može - kaže. - Nikamo mi se ne žuri. Lucas će se vratiti kasno, a mene
čeka samo prazna kuća.
Mali Pas i Veliki Pas odmah krenu za nama. Izađemo iz dvorišta i krenemo
uzbrdo. Prvo stanemo kod alpaka, koje odmah priđu ogradi, očekujući večeru
i tražeći nevolju. Zagrabim suhe hrane i dam svakoj po šaku. Shelby se drži
podalje. Nakon onoga što su napravile na snimanju, jasno mi je zašto im se ne
želi približiti. - Smeđa se zove Tina Turner.
- To je ona koja je bila na zabavi?
Kimnem. - I na snimanju. Najpristojnija je. Johnny Rotten, to je onaj s
narančastim šiškama, je demon. Ne voli ni ljude, ni druge alpake i ne treba
mu okrenuti leđa. On je stvorio halabuku na setu i pljunuo na Scarlett
Vincent.
- Aha - kaže Shelby i osjetim se pomalo čudno pri spomenu njezina imena.
- Toliko me traumatizirao tog dana da još uvijek imam noćne more s
temom snimanja.
- I mi se još uvijek često sjetimo incidenta.
- O, Bože. Ako ga ikad više izvedem s farme ići će na jako kratkoj uzici.
Onaj s mršavim nogama je Rod Stewart. Nije toliko drzak kao Johnny, ali i on
voli ugristi kad mu okreneš leđa.
- Ja sam mislio da su alpake drage i vole se maziti.
Nasmijem se. - Znači, na Flintonovoj farmi ih sigurno neće imati?
- Nećemo. Vidjela si naš set. Izgleda stvarno, ali većina naših životinja su
također glumci.
- Nisam ni znala da to postoji.

162
 - Sve ti je to kao jedna velika mađioničarska predstava - prizna Shelby. -
Mislim da su svi očekivali da alpake ostanu u kutu i gledaju svoja posla. Čak i
ja.
- Hm, ne znam jesam li ih ikad vidjela da gledaju svoja posla. Alpake su...
kako da kažem. Znatiželjne i poduzetne?
- Razularene?
Nasmijem se. - Nepredvidljive, rekla bih. Ali ima od njih koristi.
Prodajemo njihovo runo za vunu - najčešće ispod cijene. Kakica im je skuplja.
Imamo nekoliko redovitih mušterija koje je kupuju za gnojivo. Doduše, nitko
od učenika ne voli je skupljati i trpati u vreće. To najčešće zapadne mene.
- Ne mogu si ni zamisliti Lucasa da to radi. Voli li on takve poslove?
- Voli. Lijepo se uklopio i jako se dobro snalazi sa životinjama. To je često
slučaj s našim studentima koji imaju najviše problema u snalaženju s ljudima.
- Ima li prijatelja? Znam da mu je to uvijek bilo teško.
- Nema nikog posebnog, jer su svi drugi učenici mlađi od njega. Tako se
dogodilo. Ali obožavaju ga i mislim da im je uzor. U svakom slučaju, misle da
je jako cool - neko vrijeme hodamo, pa se tek onda usudim nastaviti. - Neki
dan sam ga čula da im recitira svoju poeziju.
- Svoju poeziju? Lucas piše poeziju? Nisam znao.
- Jako je dobar. Ima i kanal na YouTubeu. Trebao bi ga poslušati.
Iznenadio bi se.
- Hoću - zamisli se i šuti sve do ponija, koji odmah pritrče preko polja. -
Ovo su Ringo i Buzz, naši mali šetlandski konjići. I njih si već vidio - potapšam
obojicu i provjerim kako je Ringova koža. Čini se da je dobro. Ali i njega i
mene uskoro čekaju vješte ruke Christiana Leeja. - Lucas je jako dobro naučio
kupati ih.
- Očito tebe voli - kaže Shelby - jer ja ga ne mogu natjerati ni na kakav
posao.
- Drukčiji je to odnos - istaknem očigledno. - Ali priznajem da je i on meni
posebno drag. Od prvog dana kad je došao k nama, dosta se družimo.
- Zvuči kao da se promijenio, a kad je doma, isti je kao prije.
- Za takvu će promjenu trebati vremena - kažem. - A baš vremena više
nemamo, nažalost.
- Što će biti s djecom ako se farma zatvori?
- Da budem iskrena, ne znam. Ovdje su i završili jer su probali sve druge
škole i nijedna nije bila prikladna. Mi smo im svima posljednja šansa.
Stigli smo do velikih radnih konja. - Ovo su naši radni konji. Pasmina
Shire. Zovu se Sweeny i Carter i nekoć su bili policajci. Golemi su, ali jako

163
nježni. I plahi. Dosta je da malo glasnije kihneš i Sweeny će prestrašeno
poskočiti.
- Nasmrt se bojim konja - prizna Shelby, stojeći daleko iza mene. - Svaki
put kad u seriji jašem, to je moj dubler.
- Ja ne vjerujem da si ti toliko dugo okružen životinjama i još se nisi
navikao na njih. Stvarno bi trebao malo doći k nama. Izdresirala bih ja tebe u
tren oka. Nježno, naravno.
Nasmije se. - Možda i dođem.

164
 55

V ečer je još uvijek topla, ali dok još obilazimo životinje, povjetarac nas
malo rashladi. Stižemo do koza i ovaca, hodajući ukorak. Psi lutaju pred
nama, njuškajući koješta što im privuče pažnju.
- Da ti iskreno kažem, dosadila mi je uloga Gordona Flintona. Predugo
sam već u seriji. Potrošili smo sve pametne ideje za scenarij, pa i sve glupe.
Neke epizode su potpuno apsurdne. Osjećam se glupo izgovarajući tekst. Sve
mi je skupa dosadilo - pogleda me i nasmiješi se. - Ali ti to ne znaš, jer me
nikad nisi gledala.
- Nisam - kažem. Shelbyju je to očito smiješno. - Ali znam da mnogi vole
tvoju seriju. Bev je voli. A ja ne gledam ništa. Nije da sam baš tvoju seriju uzela
na pik.
- Drago mi je što to čujem - našali se.
- Ako ti je dosta Gordona Flintona, koga želiš igrati? Koja bi bila idealna
uloga?
- Ne znam - kaže i u glasu mu se osjeti gorčina. - Kad sam izašao s
akademije, htio sam biti novi Ian McKellen. Nije tako ispalo. Ali kad mi je
karijera krenula, nije stala. Rijetko kad nisam imao posla, za što bi mnogi
glumci sve dali. Dobro živim i zahvalan sam glumi na tome. Ali glumio sam
samo na televiziji i u reklamama. Prodao sam dušu za bogatstvo - podigne
ruku i pokaže mi svoj lijepi skupi sat, za koji vam mogu reći samo da izgleda...
lijepo i skupo. - Ja sam zaštitno lice satova Abel Ranger.
- To zvuči dobro.
- To je i dobro i loše. To znači da me nitko tko je iole važan u svijetu glume
ne shvaća ozbiljno kao glumca. A i deset godina u istoj ulozi znači da mi više
nitko i ne nudi ništa drugo. Po svoj prilici je prekasno za kazalište.
- A želio bi glumiti u kazalištu?
- Pojma nemam - kaže.- Ali bilo bi lijepo da mi barem ponude ulogu. Da ti
kažem u povjerenju, tražim neku izazovniju ulogu. Moj agent se već se
raspituje uokolo.
- Ako ti je ova dosadila, onda i jest vrijeme za novu.
- Nećeš sad otrčati i sve ispričati tabloidima?
Nasmijem se. - Baš ja! Ne samo da nemam televizor, nego i ne čitam
novine. Ni časopise. Općenito smatram svijet izvan farme precijenjenim i
izbjegavam ga kad god je moguće.
165
 - Polako ti počinjem zavidjeti na takvom životu.
Sad se već brinem da zvučim kao kakva luđakinja. - Nije da sam zbrisala
od svijeta. Sad ćeš vidjeti zašto ovako živim.
Hodamo sve do vrba brda, a onda stanemo. Dolazeći do daha, zagledamo
se u dolinu. Meni taj pogled nije ništa novo: vidimo samo zelena brdašca,
zelenu dolinu, moje ovce, stare šumarke i drveće. Sunce polako tona prema
horizontu, spušta se sumrak, a narančasta svjetlost smekšava obrise pejzaža.
- Obožavam ovo mjesto. Odavde se jedva vide tragovi modernog života.
Ne vide se ni kuće, ni ceste, ni one jezive moderne turbine. Ni ljudi - pokažem
u daljinu i Shelby pogleda u tom smjeru. - Ondje je kraj posjeda, obrubljen je
utabanom stazom. Uz malo mašte možeš zamisliti prve naseljenike ovih
krajeva kako prolaze onuda s kolima punim sijena. Ovaj teren se
vjerojatno nije promijenio stotinama godina.
- Sad mi je jasno zašto ne želiš ostati bez farme - kaže Shelby. - Ovo je
prava idila.
- Svaki put kad stanem ovdje, srce mi zatreperi. Na neki način se smatram
čuvarom ove prirode - grlo mi se stegne, a oči ispune suzama. - A sad će kroz
sve ovo proći željeznička pruga, u ime napretka. Sve to da za dvadeset minuta
skrate putovanje koje ionako većina ljudi neće moći platiti.
- Spektakularan čin vandalizma.
- I ja tako mislim. Ako se mene pita, taj komad pruge ne služi ničemu, osim
što će se neki političar moći hvalisati tim projektom - srce mi sad treperi
nemirno. - Nemam pojma kako ćemo naći zamjenu za ovo. Pogotovo ne po
cijeni najamnine koju sad plaćamo. Vlasnik zemlje bio je jako velikodušan
prema nama i mislim da je stvarna cijena najma ovakvog posjeda mnogo viša.
Čak i da nađemo zamjenu, ne znam hoćemo li si je moći priuštiti - muka mi je
već pri samoj pomisli na to.
- Ne očajavaj. Još ima vremena - kaže Shelby tiho. - Što bolje upoznajem
ovo mjesto, to vam više želim pomoći. Obećavam da ću napraviti sve što
budem mogao.
- Hvala ti, to je jako plemenito od tebe - ne bih rekla da sam luda za
zagrljajima i najčešće grlim samo svoje pse i druge životinje, ali poželim
zagrliti Shelbyja. Naravno, ne pokušam. - Bila bih ti zahvalna.
- Reci mi kako mogu pomoći.
- Problem i je u tome što ne znam. Moramo pronaći novi posjed za sve
nas. Mora biti blizu ovome, da naši učenici mogu dolaziti kao i dosad. A to će
biti jako teško, je ovdje je zemlja skupa. Čak i obradiva, bez ikakvih građevina.
Shelby se zamisli, ali ne ponudi nikakvo rješenje. Možda rješenja i nema.
- Dođi - kažem. - Idemo se spustiti u dolinu da te upoznam s ovcama.

166
 Pozovem pse k sebi i spustimo se do doline, u kojoj su se ovce skupile na
hrpu. Imamo ih jako puno, iako smo počeli tek sa šest. Svake godine primamo
sve više neželjenih ovčica. Sad ih već imamo trideset osam, što je više nego
što sam planirala. Usto, svake godine nekoliko njih dobije janjad.
Stignemo do ograde i pogodite tko se odmah zaleti na nas da vidi hoćemo
li se preplašiti i hoće li dobiti svoju dnevnu dozu straha?
- Ovo je Anthony, asocijalna ovca - kažem i kao da me čuo, Anthony se
zabije rogovima u ogradu. - Jedino što voli na svijetu je zabijanje u nedužne
šetače i mene.
Anthony zareži.
- Ovo je užasno - kaže Shelby i ustukne. - Ovce se i inače tako glasaju?
- Glasanje mu je grozno, ali nije toliko opasan - kažem da ga smirim. -
Sirotog Anthonyja nitko ne razumije, to je sve.
Shelby se nasmije. - Izgleda da tvoje životinje imaju iste probleme kao
tvoji učenici.
- I imaju - priznam - ali barem mi nikad nije dosadno.
- U usporedbi s ovime moj posao djeluje tako isprazno. Šepurim se pred
kamerama pretvarajući se da sam farmer. Kome to može promijeniti život?
- Pružaš ljudima zabavu, bijeg od svakodnevice - mislim da je i tvoj posao
važan.
Shelby se zagleda u mene. - Kako da doprem do Lucasa? Što mogu
napraviti da popravim naš odnos?
- Provodi više vremena s njim - kažem odmah. - Radi s njim ono što Lucas
voli.
- Lucas voli sjediti u sobi i igrati se na računalu.
- Stvarno nisi mogao s njim na tu gejmersku konvenciju? Tebi možda ne
bi bilo zabavno, ali vama zajedno bi.
- Da bar. Ali Lucas mi je jasno i glasno dao do znanja da želi ići sam. A i u
pravu je, samo bih mu smetao. Kad god nekamo izađemo, na mene navale
obožavatelji. Lucas to mrzi. Zato i ne radimo previše toga zajedno. Ne mogu
ga čak odvesti na pizzu ili u kino. Sve ga to jako ljuti.
- Onda na tome prvo morate poraditi - suosjećajno se nasmiješim. - Odnos
vam se neće popraviti preko noći, ali sigurna sam da će vam se isplatiti ako
se potrudite.

167
 56

K ad se vratimo do kampera, već je večer. Shelby skine posuđene gumene

čizme i obuje svoje dizajnerske cipele. Očekujem da se sad oprosti i ode,
ali ništa od toga. Samo stojimo pred kamperom i čavrljamo, sve dok nas ne
prekine glasno kruljenje mog želuca.
- Oprosti - kaže. - Zadržavam te, a ti si vjerojatno gladna.
Ni nakon što to kaže, ne ode. Sad mi je već jasno da ne želi otići. - Mislila
sam si skuhati samo nekakvu jednostavnu tjesteninu, ali mogu skuhati za
dvoje. Slobodno možeš ostati na večeri - prilično sam sigurna da na to živne.
- Moja kuća je velika i potpuno prazna. Jednostavna tjestenina zvuči
primamljivo.
- Još ne znaš kakva sam kuharica. Moj repertoar je i prejednostavan, a i
nemam vina za ponuditi uz tjesteninu.
- Dobro bi došlo i tebi i meni. Hoćeš li da svratim do trgovine po bocu
vina? Gdje je najbliži minimarket?
- U selu - kažem.
- Onda će to biti moj doprinos večeri - kaže. - Trebaš li još nešto?
Vjerojatno, ali sam previše pod dojmom da se ičega sjetim. Pozvala sam
Shelbyja Dacrea na večeru i pristao je. - Skuhat ću umak od namirnica koje
već imam, može?
- Savršeno. Požurit ću natrag - dok ja samo stojim, pomalo zabezeknuta
što imam gosta na večeri - i to slavnog - Shelby gotovo otrči do ograde, otvori
vrata i sjedne u auto. Odem zatvoriti vrata za njim, a zatim još neko vrijeme
stojim i gledam kako se auto udaljava niz cesticu - sve dok ne shvatim da
nemam više od dvadeset minuta da svoj skromni dom uredim za gosta.
Utrčim u kamper, uguram u ormariće i ladice stvari koje godinama ostavljam
uokolo bez pospremanja, protresem jastučiće i protrčim kroz kamper s
usisivačem kako bih pokupila najveći dio pseće dlake. Ne želim da Shelby na
kraju večeri ode kući crvenih očiju i brišući nos.
Pustim glazbu. Bev mi je dala svoj stari CD plejer i nekoliko CD-a, koje
nikad ne slušam. Pronađem Lady Antebellum - može, njih volim. Pretražim
ormariće u potrazi za vinskim čašama. Grozno mi je i priznati, ali da imam
više vremena, vjerojatno bih se istuširala i presvukla u Bevinu usku haljinu.
Nikad se nisam poželjela posebno urediti za muškarca, ali ovo je nekako
drugačije. Provučem češljem kroz kosu, operem ruke i odem vidjeti

168
čega imam u frižideru. Pronađem gljive, špinat i luk. Ništa ne izgleda uvenulo,
što je dobar početak.
Naveliko sjeckam kad čujem pse kako najavljuju Shelbyjev povratak.
Čujem da se vrata otvaraju i srce mi zatreperi. Nekoliko puta duboko
udahnem i koliko god prezirem alkohol - pogotovo kao emotivnu štaku -
shvatim da će mi dobro doći čaša vina.
Trenutak kasnije Shelby pokuca na vrata kampera i viknem: - Slobodno!
Čim prijeđe preko praga, Mali Pas i Veliki Pas se zalete na njega isplaženih
jezika i požele mu dobrodošlicu.
- Makac, momci - kažem. - Naš gost mora paziti na zdravlje.
- Ne smetaju mi - kaže Shelby, ali znam da to kaže samo iz pristojnosti. -
Samo moram paziti da ih ne dodirnem, a onda trljam oči. To bi bilo gadno.
Ne mogu si ni zamisliti kako izgleda život bez druženja sa životinjama.
Podigne bocu vina. - Fino crno vino - kaže. - A imali su i svježeg bosiljka i
parmezana. Hoće li ti to biti od koristi?
- Hoće, odlično - kažem. - Prava poslastica.
- Mogu li još kako pomoći?
- Možeš nam natočiti vino - pružim mu čaše. - Stol je na izvlačenje. Ispod
kauča je. Kad ga izvučeš, pričvrsti ga za kuke na podu. Ne izvlačim ga često,
ali mislim da će nam dobro doći - vani je dovoljno toplo za večeru na
otvorenom, ali na farmi smo i insekata ima na sve strane. Bolje da ostanemo
unutra.
Shelby nam natoči vina i kucnemo se čašama.
- Uzdravlje - kaže, ali i on i ja se držimo kao da nam je malo neugodno.
Možda se pita je li trebao ostati.
Dok Shelby mozga o svojoj odluci, ja narežem ostatak povrća i otvorim
konzervu rajčice. Vidim da je pronašao ladicu s priborom i da vadi noževe i
vilice. Još jednom promiješam umak, stavim tjesteninu da se kuha i naribam
parmezan koji nam je tako ljubazno donio.
- Raskomoti se - doviknem mu preko ramena. - Večera je skoro gotova!
Sa zadovoljstvom vidim da je Shelby izuo cipele i podigao noge na kauč.
Mali Pas skoči i sjedne do njega.
- Dolje, mali - kažem, ali pas me ni ne pogleda.
- Snaći ću se - kaže Shelby hrabro. - Popio sam antihistaminik.
- Nadam se. Mali Pas se obožava zalijepiti za nove prijatelje.
Desetak pomalo nelagodnih minuta kasnije, izvadim tjesteninu na dva
tanjura, svjesna da je umak vrlo... domaći. Kao i većina mojih obroka. - Nadam
se da će ti se svidjeti. Vjerojatno si navikao na restorane s Michelinovim
zvjezdicama.
169
 - Jesam, ali domaću večeru odavno nisam pojeo. Supruga mi nedostaje iz
bezbroj razloga, a jedan od njih je definitivno njezina kuhinja.
- Nadam se da te moja kuharska vještina neće razočarati.
- Nisam tako mislio - kaže. - Oprosti, ovo je bilo baš bezobrazno.
- Ništa strašno. Nisam se uvrijedila. Znam što si htio reći.
Sjednem nasuprot njemu i navalimo.
- Ovo je jako fino - kaže. - Stvarno jako fino.
Mislim da nije jako fino, ali Shelby želi biti ljubazan. I to mi je dovoljno.
Dotoci mi još vina. Nervozna sam i prebrzo pijem.
- Ja znam da si svi misle da vodim glamurozan život, ali samo želim ostati
doma i opustiti se s nekim koga volim.
Zar ozbiljno misli da je Scarlett Vincent tip cure koji će ostati doma i
opuštati se? Ali to ne pitam, naravno. Kako kaže Bev, od nje možda dobiva
drugu vrstu opuštanja.
- Sigurno se pitaš što onda radim s dragom Scarlett?
Nisam ništa rekla, kunem se.
Otpije dugačak gutljaj vina. - Bila je jako dobra prema meni nakon što je
Susie umrla. Scarlett je tad tek dobila ulogu u Flintonovoj farmi. Trebala je
biti mala, epizodna. Ali svidjela mi se i zadržali su je. Naposljetku je postala
moja partnerica. U seriji i... - ne dovrši rečenicu.
Valjda je to normalno kad čovjek glumi strast pred kamerama. Možda se
ta strast lako preslika na privatni život.
Shelby se nakašlje. - Dobro se slažemo.
- Fino, fino - osjetim da sam se zarumenjela. Iz nekog razloga, ne želim
misliti na to koliko se Shelby dobro slaže sa Scarlett Vincent.
Da sakrije nelagodu, Shelby mi natoči još vina, a ja ne odbijem. Nakon
dvije čaše prilično sam opuštena. Onaj neugodni trenutak je prošao i sad mi
je sasvim ugodno sa Shelbyjem u mom malom kamperu, s večerom u kojoj
ima previše ugljikohidrata i s finim crnim vinom.
- Iako je razlika u godinama među nama prilična, brzo smo se zbližili -
nastavi. - Nisam se mnogo smijao nakon što je Susie umrla, a Scarlett mi je
pomogla da ne mislim na tugu. Bilo nam je zabavno - dok govori o Scarlett,
oči mu blistaju i požalim što nitko nikad o meni ne govori s takvim žarom. -
Ali da je naporna, naporna je. Zna biti jako zabavna kad želi. Ono čega se
sramim je da nikad nisam doista razmislio kako je Lucasu zbog naše veze. Ne
mogu se nositi ni sa svojim osjećajima, a kamoli njegovim.
- Lucasu jako nedostaje mama - toliko znam. - Roditelja je teško izgubiti
u svakoj dobi, a tinejdžere život ionako zbunjuje i plaši. Sigurna sam da je
njima gore nego ostalima. Treba im oslonac.

170
 - A ja njemu nisam oslonac.
- To samo ti znaš.
- Želim mu biti oslonac, ali nemamo ništa zajedničko. Što da radim?
- Želiš možda poslušati njegove pjesme? Možda ga tako bolje razumiješ -
dohvatim telefon.
Kad Shelby vidi moj mobitel - slomljena plastika skrpana selotejpom,
napukao ekran - izvuče svoj. - Daj, ja ču.
- Samo ukucaj njegovo ime - kažem kao da sam stručnjak za YouTube, a
ne kao da znam pronaći samo Lucasovu poeziju i ništa drugo. - Priznajem da
sam ih sve poslušala nekoliko puta otkako mi je pokazao. Jako su mi se
svidjele. Stil mu je zanimljiv, privlačan.
- Ima ih dosta - kaže Shelby, skrolajući po ekranu.
- Plodan stvaralac, nema što.
- Naslovi su im užasni. Jesu li sve o tome kako je ljutit na oca?
- Samo neke.
- Isuse. Idemo prvo naći neku drugu. Ti biraj.
- Ova mi je najdraža - kucnem po ekranu i pred nama se stvori Lucas.
- Ovo je čudno - uzdahne Shelby uznemireno. - Jako čudno.
Ali ipak pojača ton i odmaknemo tanjure na rub stola. Približim se da
sjednemo jedno do drugoga na moj mali kauč, nagnemo glave i gledamo
njegova sina kako ljutito recitira poeziju.

171
 57

N akon nekoliko prijetećih naslova, stignemo do pjesme pod naslovom

Tajne i laži. Znam da ta nema veze sa Shelbyjem - dovoljno sam je puta
poslušala. Razmišljam bih li mu rekla da i tu preskoči, ali možda bi baš tu
Shelby trebao čuti. Zadržim dah, jer Lucas počinje. Njegovo blijedo lice na
ekranu Shelbyjeva telefona izgleda uznemireno.

Tko si ti?
Daj, pokaži tko si!
Je li išta stvarno vama zvijezdama TV-a?
Akcija!
Reakcija!
Vrijeme je za javnu ispovijed
ali kako da znam
što je život, a što je umjetnost?
Karte na stol
vrijeme je da ogoliš dušu
ali kad su ti laži posao
nije li i život samo još jedna uloga?
kako da znam da mi govoriš istinu?
Ako ništa nije stvarno
je li važno što ja radim?
Ne bih trebao pitati
ali moram znati ima li ikoga iza te maske.
Akcija!
Nema akcije; nemaš ništa osim riječi
napisanih tuđom rukom i ukradenih iz jeftine sapunice.
Uvježbane i odglumljene,
uvjerljive ako si lik iz serije;
dva lica, dvije obitelji,
kako da znam koja je važnija?
Svi misle da te poznaju,

172
 misle da si im prijatelj.
ali nitko neće biti uz tebe kad svemu dođe kraj,
i zato -
Tko si ti?
To ja želim znati;
kad se kamere pogase
kad je snimanje gotovo.
Akcija!
Interakcija:
to ja želim.
Ne bih trebao stajati u redu s obožavateljima.
Svi imamo tajnu koju želimo zaurlati,
svi smo mi zbir laži koje smo spremni izgovoriti.
Tajne i laži;
ne tražim ništa važno,
samo tražim malo stvarnosti.
Samo tražim malo stvarnosti.
Samo tražim da se zapitaš
kako je meni...

- Dosta sam čuo - kaže Shelby i zaustavi video. Obriše oči i spusti mobitel,
a ja samo čekam, puna zebnje. Kad se pribere, kaže:
- Ovo je bilo emotivno - kaže drhtavim glasom. - Nisam znao da je moj sin
pjesnik.
- Definitivno je nadaren.
- Ovo nije bilo lako slušati. Zar stvarno misli sve to o meni?
Sakupim sav takt za koji sam sposobna. - Mislim da pokušava
komunicirati s tobom, onako kako zna.
- Misliš? - Shelby mi je spreman povjerovati.
- Sigurna sam.
- Zašto ja ovo prije nisam vidio? - Shelby izgleda smoždeno. - Jako je
dobar, je li? I tebi je dobar? Nisam samo ja zaslijepljen ponosom?
- Sjajan je.
Shelby ispuhne dah. - Uvijek sam ga nastojao odvratiti od glume i svega
srodnog tomu. Većina glumaca i izvođača jedva spaja kraj s krajem. Ali Lucas
ima nešto jedinstveno za ponuditi, ima nešto. Kako da barem na tren
zaboravimo razlike da mu mogu reći koliko mi je njegova poezija fantastična?
173
 - Naći ćemo načina. Samo polako.
- Izgleda da ću cijeli život hodati po jajima oko njega - kaže žalosno.
- Mislim da jako puno roditelja misli isto. Odgoj tinejdžera je jako
osjetljiv.
- Nadam se da si u pravu.
Sumrak se pretvara u večer i pogledam na sat. - Trebala bih raspremiti
stol i oprati suđe - kažem. - Već je kasno, a životinje nažalost vikendom ne
ostaju dulje u krevetu.
Shelby skokne na noge. - Pomoći ću ti. Sigurno se još sjećam kako se briše
posuđe, koliko god je prošlo otkako sam to radio.
- Najbolje ideje mi nekad padnu na pamet baš dok perem posuđe - kažem
i odemo do sudopera. Napunim ga toplom vodom, štrcnem žličicu
deterdženta za posuđe i počnem prati. Shelby mi dodaje tanjure i čaše.
Neobično sam svjesna skučenosti svog kampera i Shelbyjeve blizine. Stojimo
rame uz rame i opet me obuzme onaj čudan osjećaj. Nije neugodan, ali nije ni
ugodan, ako me razumijete.
Revno briše oprane tanjure.
- Pa ti si pravi profesionalac - našalim se.
- Trebao bih češće ovako - kaže. - Ovo je bila jako ugodna večer, Molly.
Nadam se da nisi umrla od dosade slušajući moje kukanje.
- Naravno da nisam. I meni je bilo lijepo. Ovdje rijetko imam društvo.
- Ne sjećam se kad sam se zadnji put ovako opustio. Imam kućerinu sa
šest spavaćih soba, ali sad shvaćam da ona više nije dom - spusti krpu i
pogleda me. - S tobom je lako razgovarati. Imam osjećaj da se ne moram
pretvarati, da ne moram glumiti. Da mogu biti potpuno svoj.
Nagne se prema meni i spusti mi topao, prijateljski poljubac na obraz. Ne
znam kako, ali već iduće sekunde nađemo se u čvrstom zagrljaju. Zavuče mi
prste u kosu i opet me poljubi, ali ovoga puta drukčije. Zadrži usnice na mojoj
koži i kamper se ispuni nabojem. Osjećam kako struji oko nas. Koljena mi se
pretvore u želatinu i poželim da me doista poljubi.
Baš kad mislim da i hoće, zazvoni mu telefon. Shelby opsuje.
- U vražju mater - izvuče mobitel iz džepa i pogleda me. - Scarlett.
Slegnem što ležernije mogu. - Javi se - što drugo da kažem? Odmakne se i
javi na mobitel. - Bok, draga.
Te mi riječi zabiju iglice u srce.
- Treba mi pola sata. I manje. Je li Lucas doma? Nazovi njega da te pusti
unutra. Ako se ne javi, pozvoni mu na vratima kućice. Natoči si piće. Požurit
ću - prekine i pogleda me poput krivca. - Scarlett je svratila do kuće da me
iznenadi.

174
 - Aha.
- Idem ja.
- Ne smiješ voziti.
- Kvragu - promrmlja. - Sad je već prekasno za vozača. Sigurno se već
odmara, gleda televiziju. Nazvat ću taksi. Ken može ujutro doći po auto -
Shelby opet izvuče mobitel i pozove si taksi, a ja spremam posuđe
pokušavajući to obaviti što tiše. Ne želim da ode. Eto, sad znate: ne želim da
ode. A ako baš želite znati sve, ne želim da ode k Scarlett.
- Taksi mi stiže za deset minuta - kaže Shelby. - Prestat ću te gnjaviti.
Najradije bih mu rekla da ne želim da me prestane gnjaviti, ali ništa od
toga. - U redu - kažem.
- Hvala ti, Molly. Na svemu. Od srca ti hvala.
- Nema na čemu - kažem veselo, ali malo me ljuti što odlazi.
- I hvala ti na svemu što radiš za Lucasa. Sretan je što te ima.
Sad mi je već jasno da blebeće bezvezarije da si skrati vrijeme i da jedva
čeka da šmugne u Scarlettin zagrljaj. Ona mu ne bi dala da briše tanjure, je li?
Kako sam ja glupa.
Nekoliko minuta kasnije čujemo šuštanje šljunka i zvuk trube. Vidim da
je Shelby odahnuo. Psi počnu lajati kao sumanuti.
- Ovo je sigurno taksi - proviri kroz prozor. - Jest.
- Otpratit ću te i zatvoriti vrata za tobom.
Ali oboje samo stojimo i onaj naboj se vrati na sekundu-dvije.
- Još jednom, hvala ti, Molly - oprezno mi dodirne ruku. Nisam stručnjak
za govor tijela, ali meni se i dalje čini kao da bi me najradije poljubio. - Javit
ću se.
Zatim izađe. Taksi ga čeka pred vratima ograde i pustim ga da izađe.
Vozač mu otvori vrata i Shelby sjedne na stražnje sjedalo.
Taksi se okreće dugo, jer je prilazna cestica uska i manevar nije lak. Cijelo
to vrijeme Shelby me i ne gleda, ali ja ne nogu skinuti pogled s njega.
Neobično sam razočarana što odlazi.
Zaključam vrata ograde i odvučem se do kampera, teška srca i ogorčena.
Imam osjećaj kao da mi je netko probušio sve balone. Situacija je jasna:
zatreskala sam se u Shelbyja Dacrea, kao i tisuće drugih žena koje prate
njegovu seriju. A kladim se da nijedna od njih ne bi provela vrijeme s njim
perući posuđe.
Ispijem ostatak vina ravno iz boce. Zatim se presvučem u pidžamu i
uvučem u krevet. Po prvi put mi je žao što spavam sama.
- Jebemu - kažem u prazno.
Ali tad mi priđe Mali Pas, skokne na krevet i sve je opet skoro kako treba.
175
 58

U ponedjeljak se jedva izvučem iz kreveta. Jednom u životu ostanem

budna dulje nego inače i odmah platim danak. Vino i ustajanje u pet nisu
kompatibilni.
Prošle noći sam jedva spavala. U posljednje vrijeme mi se to i prečesto
događa, a ne moram vam ni reći zašto. Nisam mogla prestati misliti na vražjeg
Shelbyja Dacrea. Na dodir njegovih usana na koži, na njegove prste u mojoj
kosi. Nikako nisam mogla prestati misliti na to.
Pokušavala sam se uspavati recitiranjem abecede unatrag, brojenjem
ovaca - čak i Anthonyja - i svime onime čime se ljudi pokušavaju uspavati, ali
mislim da su mi svi ti napori donijeli tek desetak minuta sna. Jutarnje zadatke
obavljam na autopilotu, a jaja skupljam kao hipnotizirana. Alan i Bev odvedu
učenike u tor prije dolaska učiteljice. Alan danas ima majicu Beyonce Sasha
Fierce, što ni Bev ni ja ne prokomentiramo. Premorena sam. Popila sam tri
šalice kave i još uvijek nisam budna. Stojim u blagovaonici i gledam
kroz prozor potpuno odsutna duhom, sve dok ne vidim taksi.
Lucas danas kasni, što nije njegov stil. Shelby izađe sa suvozačkog sjedala
i s ključem u ruci ode do svog auta. Lucas pusti oba auta da izađu i zatvori
vrata za njima. Prođe dvorištem ljutito marširajući.
Odmah shvatim da je loše volje, a uostalom, i s ove udaljenosti vidim da
se mršti.
- Jesi li se zabavio preko vikenda? - pitam kad uđe u blagovaonicu,
pretvarajući se da sam vesela i čila.
- Ne - zareži samo. Svali se na kauč i odmah izvuče mobitel.
Natočim mu kave i pružim mu šalicu, koju prihvati bez riječi.
- Tvoj tata je rekao da ideš na gejmersku konvenciju s prijateljima. Nije
prošlo kako si se nadao?
- Bilo je grozno - obrecne se. - A i nemam prijatelja.
Valjda je to izmislio samo da spriječi Shelbyja da ode s njom.
Siroti Lucas. Siroti Shelby.
- Hoćeš li nakon kave sa mnom do svinjca? Prascima treba skratiti papke.
Vrijeme je za manikuru! - farmeri to zovu orezivanje papaka, ali Bevin izraz
mi je draži. - Možeš mi sve ispričati dok radimo.
Lucas me ošine pogledom. - Tebi nemam ništa za reći!

176
 Namrštim se. Tako, dakle. Sigurna sam da znam zbog čega se duri, ali
želim to čuti od njega. - Ti se nešto ljutiš na mene?
Podigne pogled s mobitela i vidim da je ljutit, ali i na rubu suza. - Znaš
kakav je - kaže Lucas. - Zašto si se onda družila s njim?
Aha. Tako sam si i mislila. - Došao je pitati kako ti ide - kažem nježno.
- Skuhala si mu večeru. Sve mi je rekao.
Pitam se je li mu rekao baš sve. - Ponudila sam mu svoju jednostavnu
večeru kao što bih i svakome drugome. Djelovao je usamljeno, Lucase.
- Ozbiljno? Kad sam ja došao doma, već se ševio sa Scarlett Vincent - jasno
mi je da me želi šokirati prostotama i moram priznati da je i uspio. Ali što sam
mislila da će raditi? Čedno sjediti na kauču i držati se za ručice? - Uopće nije
djelovao usamljeno.
- Otac te jako voli, Lucase. Samo ne zna kako da ti to kaže.
Prije nego što Lucas spusti šiške preko lica, sigurna sam da vidim suzu
kako se kotrlja obrazom.
- Seronja.
- Dobar je on čovjek - uporna sam. - Samo je zaboravio kako biti dobar
otac.
- Ne mogu vjerovati da si i ti pala na njegov ljigavi šarm poput svih ostalih.
- Pokušavam biti objektivna, Lucase. Nisam ni na čijoj strani i razumijem
obojicu. Vjeruj mi, meni se čini da ste obojica povrijeđeni.
- Ja nisam povrijeđen. Ja sam skroz u redu. I ne trebam te. Ne trebam
nikoga - kaže, ustane i odmaršira van.
Uzdahnem. Da nisam ovako umorna, možda bih se bolje snašla, ali mozak
mi je usporen i ne nalazim prave riječi. Sranje.
Ne potrčim za njim, nego ga pustim da se malo snalazi sam. Kasnije ću
opet pokušati razgovarati s njim, ali prvo neka se malo ohladi. Nadam se da i
hoće. Žao mi je što se naljutio na mene baš sad, kad smo već bili malo
napredovali. Skuham si još kave, ali to ne pomogne ni umornom tijelu, ni
bolnoj glavi.
- Nazvali su nas sjedne farme - kaže Bev za ručkom. - Imaju janjce s
kojima ne znaju što bi. Možemo li ih mi primiti? Samo ih je troje. Ipak je
proljeće.
Svake godine pokoja ovca rodi dvojke ili trojke, ali nema mlijeka za više
od jednog janjca. Ponekad ih prigrli neka druga ovca iz istog stada, ali
ponekad ne. Naša farma je poznata po tome što prima janjce koje treba
hraniti na bočicu. Većina naših ovaca je tako došla k nama. Izgleda da smo
dobili još tri. Sad ih imamo više od četrdeset.
- Rekla si da možemo?

177
 - A kad smo mi odbili siročiće? Dovest će ih kasnije danas. Ja ću ih
dočekati.
- Smjesti ih u tor iza Teacupa. Možemo im postaviti grijalice i hranilicu -
jako mali janjci navečer trebaju malo više topline od starijih. Prošle godine
sam kupila i hranilicu, što znači da neću morati ustajati u tri ujutro i hraniti
ih. Noću mogu sisati iz hranilice... Ali ipak najčešće usred noći ustanem,
navučem ogrtač i odem vidjeti kako su.
Ručamo svi zajedno, a Lucas uđe u blagovaonicu nakon što su svi već sjeli.
Sačuvala sam mu porciju vegetarijanskog gulaša. Kad konačno dođe, sjedne
jako daleko od mene. Samo premeće hranu po tanjuru, još uvijek smrknut.
Taj se mali stvarno profesionalno duri.
Dok skupljamo tanjure, Bev se nagne prema meni. - Što je našoj maloj
zvijezdi? - šapne.
Ustanem da joj pomognem sa posuđem. - Ljut je na mene jer je Shelby
proveo večer ovdje sa mnom - šapnem joj dok nosimo tanjure prema
sudoperu.
Bev razrogači oči. - Molim!?
- Ništa se nije dogodilo - kažem, iako me nije ni pitala.
Sad me gleda još zabezeknutije. - A rekla bi mi da je?
- Naravno da bih - šapnem ljutito. - Ali počele smo o Lucasu.
Vidim da je razočarana što se vraćam na pravu temu. Ne kažem joj da sam
se bila spremna presvući u njezinu preusku haljinu, samo nisam imala
vremena. - Gordon Flinton je bio u tvom starom kamperu!
Ne želim joj reći da je kod mene na večeri bio Shelby Dacre, i to pravi. -
Simpatičan je.
- Nije on simpatičan, nego seksi od glave do pete i natrag - promrmlja Bev.
- Ako ti tako kažeš.
Bev se osvrne preko ramena da provjeri je li Lucas još uvijek daleko od
nas. - Imaš li već neki plan za Lucasa?
- Danas popodne ću se malo družiti s njim, možda popravim stvar.
- Jutro je proveo kod konja. Nemam pojma što je radio na polju.
- Sam? Alan nije bio s njim?
- Ne. Alan je bio u staji. Hoćeš li da odem provjeriti kako su konji?
- Dobar je on. Sigurna sam da su konji dobro - kažem ali ipak me nešto
kopka.

178
 59

P rije nego što stignem predložiti Lucasu da provedemo poslijepodne

zajedno, zbriše iz blagovaonice. Tražim ga po cijelom dvorištu, ali nema
mu ni traga. Obiđem i kokošinjac i alpake, ali nije ni ondje.
Vratim se natrag u dvorište baš kad se i Alan i Bev vraćaju od ovaca. - Je
li itko vidio Lucasa?
- Ne - oboje odmahne glavom.
- Sigurno je opet na velikom polju - kaže Bev. - Najdalje je od svega.
- Idem vidjeti je li ondje - prođem pored ponija, ali Lucas nije kod njih.
Stignem do velikog polja i odmah primijetim da su vrata ograde otvorena.
Vrata koja bi cijelo vrijeme trebala biti zatvorena. Ubrzam korak.
Kad stignem do polja, vidim da se Sweeny i Carter slobodno šetkaju
uokolo. Odlutali su sve do drugog polja i putem srušili tanku ogradu koja im
je trebala prepriječiti put.
- Kvragu - još nepotrebnih troškova. I još posla za Alana. Uhvatim obojicu
i povedem ih u njihov dio polja, zatvorim vrata za njima i zaključam. Pa još
jednom provjerim jesam li zaključala.
Ljutito siđem s brda, mrmljajući sebi u brk. Dok prilazim staji, ugledam
Lucasa. Izlazi iz staje, držeći se kao da nešto skriva.
- Lucase, Bev je rekla da si prijepodne bio kod konja. Jesi li ti ostavio vrata
ograde otvorena?
- Ne znam - kaže. - Mislim da nisam.
- E, pa izašli su sa svog polja i srušili malu ogradu. Tko je još bio kod njih?
- Nisam namjerno - prekriži ruke kao da se brani. - Ako uopće i jesam ja.
- Joj, Lucase, koji je tebi vrag? - danas sam zlovoljna i ovo pitanje ispadne
gore nego što sam mislila.
- Sve sjebem, eto što mi je - odmah se obrecne. - Ali, to već znaš!
- Pametan si i bistar. Da bar nekad upotrijebiš mozak.
- Dosta mi je ovoga - okrene se i odjuri. - Odlazim i ne vraćam se. Ne možeš
me natjerati da ostanem - dobaci mi preko ramena.
- Lucase, vrati se.
- Odjebi.

179
 Ovo me zapeče. Nisam trebala vikati na njega, ali ljutita sam i umorna. Ne
pomaže ni činjenica da se pitam je li doista u pravu. Je li se i na večeri
pretvarao? Ne znam. Ali bijesna sam na sebe jer sam pala tu glumu.
Potrčim za Lucasom, koji maršira bez usporavanja, ruku zabijenih u
džepove majice. Mali Pas trčkara za mnom i veselo laje, misleći da je ovo
nekakva zabavna nova igra.
- Idemo si skuhati čaj i porazgovarati - vičem za Lucasom.
- Nazvao sam vozača da dođe po mene - kaže. - Odlazim i nikad se više ne
vraćam.
- Lucase!
Potrči dvorištem, popne se na ogradu i skoči s nje, pa otrči niz prilaznu
cesticu. Nemam snage za trk, pa samo stojim i gledam za njim. Srce mi
uzrujano tuče. Sranje sranje sranje. Osjećam se užasno. Neizrecivo užasno.
Sve te godine iskustva, a zabrljam u presudnom trenutku.

180
 60

P otrčim za Lucasom najbrže što mogu, ali uzalud. Kad stignem do kraja
cestice, već je nestao. Možda je otišao u selo čekati auto. Zadihana sam,
nenaviknuta na trčanje. Nazovem ga, ali ne javi se.
Pomirim se s činjenicom da ovo danas neću riješiti i krenem natrag
prema farmi. Mali Pas me strpljivo čeka kod ograde, jer on je prvi odustao od
trka za Lucasom. Prvo odem u blagovaonicu i skuham si šalicu jakog čaja da
me malo smiri i razbistri mi misli. Kad uđem, zateknem Bev na kauču.
- Izgledaš kao da ti je sav teret svijeta sjeo na ramena.
Svalim se do nje. - Tako se i osjećam - kažem. Bev samo čeka da nastavim.
- Posvađala sam se s Lucasom. Mislim da je on jutros zaboravio zatvoriti vrata
velikog polja. Kad sam otišla gore po njega, zatekla sam samo Sweenyja i
Cartera u ugodnoj šetnji. Srušili su malu ogradu. Opet.
- Sranje.
- Znam. Još jedan nepotrebni trošak - na rubu sam suza. - Ljutita sam na
sebe, jer sam zeznula stvar. Izderala sam se na Lucasa, a stvarno nisam
smjela. Ipak sam ja odrasla, a on dijete.
- Jesi odrasla, ali nisi svetica. I imaš puno vlastitih briga.
- Umorna sam i razdražena. Istresla sam se na njega, a to mi stvarno nije
trebalo.
- Mogu ja porazgovarati s njim. Gdje je?
- Odjurio je. Zadnji put kad sam ga vidjela trčao je niz cestu, urlajući da se
više ne vraća.
Bev me obgrli oko ramena. - Vratit će se kad se malo smiri. Znaš da mu je
lijepo ovdje.
- Ne želim ga izgubiti - znam da se ne bih trebala vezati za učenike, ali
teško je to. Svaki učitelj ima najdražeg učenika, a ja mislim da Lucas ima puno
potencijala.
- Hoćeš li čaj? Sve je bolje nakon šalice čaja.
- Da, molim. Zato sam i došla - doduše, prošlog tjedna sam popila more
čaja, ali ništa se još nije popravilo. - Stavi dvije vrećice i osam kocki šećera. I
prst ruma!
Nasmije se. - Zar je tako loše?
- Bijesna sam na sebe.

181
 Bev ode skuhati čaj i ubrzo se vrati. - Idemo si malo odmoriti mozak
nagađanjem o Alanovoj sutrašnjoj majici.
- Pink Floyd - odlučim se. - Dark Side of the Moon. Tu već dugo nije obukao
- svjesna sam da sam je već odabrala i izgubila okladu.
- Hm. Dobar izbor - Bev kucne prstima po bradi i duboko se zamisli. - Ja
biram nešto neočekivano: Stone Roses.
- Držim palčeve i tebi i sebi - kažem te ispijem čaj u jednom gutljaju. - A
sad se vraćam u bitku. Moram svratiti do cisterne za nečist. Mislim da će se
začepila.
- Kako je glamurozan naš farmerski život - kaže Bev. - Tamo ti je vreća s
ostacima zelja i sjemenkama suncokreta za kokoši, ako ti se da svratiti do njih
- kimne prema vreći koja stoji naslonjena uz kauč.
- Može - znam da će našim curama biti drago što ih častim. Ništa im nije
draže od čeprkanja po pijesku u potrazi za sjemenkama.
Ponesem vreću i svratim do kokošinjca da raspem sadržaj po podu. Malo
zelja sačuvam za Teacupa, koji ga isto voli - ali jednako kao i svu drugu hranu.
Kad usrećim svoje najdraže prase zeljem i maženjem, nastavim dalje prema
cisterni. Približivši se staji, osjetim dašak poznatog smrada. Nešto gori.
Podignem pogled i vidim da se iz stoga sijena u kutu staje diže tanak stup
dima. Sranje.
Odmah potrčim koliko me noge nose. Pregledam sumnjivi stog i doista,
na jednoj bali u samom dnu pleše plamen. Dvije pokraj nje svjetlucaju, već
zahvaćene. Na farmi nema pušenja i točka, znamo svi - zato se odmah zapitam
kako je došlo do požara. Izvučem telefon i nazovem vatrogasce, već trčeći
prema najbližem crijevu. Nasreću, najbliže crijevo je na drugom zidu staje.
Ipak, kad se vratim, još su dvije bale zahvaćene vatrom. - Alane! Bev! -
vičem. - Požar! - ali nemam pojma jesu li dovoljno blizu da me čuju.
Usmjerim crijevo na najgori dio vatre, ali mlaz je slabašan. Crijevo nam
služi za pranje konja i pritisak je dovoljan za to, ali ne i za gašenje požara.
Imamo aparate za gašenje požara, kao i svaka farma, ali ne bi ugasili vatru u
slami. Treba nam vodeni top. Mali Pas laje i laje.
Trenutak kasnije Alan uđe u staju i odmah primijeti što se događa. Opsuje,
što njemu uopće nije u prirodi, dohvati najveću kantu i zagrabi vode iz korita
za konje. Priđemo najbliže što se usuđujemo i, iako zalijevamo zapaljeno
sijeno najbrže što možemo, vatra se ne smanjuje. Osjećam kako temperatura
raste, kako mi strah buja u grudima. Znoj mi se slijeva niz lice i leđa. Dim
je sve gušći, već se kovitla poput oblaka, puni staju i sve je teže disati. Oči me
već peku.
Bev uđe na stražnja vrata i također odmah primijeti požar. - Jesi li nazvala
vatrogasce?

182
 - Jesam. Držite palčeve da nas brzo nađu - lice mi je već vrelo i zažareno.
- Odvest ću klince na drugi kraj farme, pa se vratiti po životinje.
- Odvedi i Malog Psa.
- Dođi, mali - Bev podigne Malog Psa za ogrlicu i istrči.
- Idi dočekati vatrogasce! - vičem za njom, ali ne znam čuje li me.
Alan i ja neumorno zalijevamo sijeno. On baca kantu za kantom vode na
najvišu vatru, a ja sve natapam iz crijeva.
- Alane, jesi dobro? - doviknem mu.
- Aha - odgovori, ne okrećući pogled od vatre.
Čujem kako Bev u dvorištu otvara torove i pregrade, nagovarajući
životinje da izađu - i mameći hranom one koje se boje.
Alan i ja držimo korak s vatrom. Možda se ne smanjuje, ali se i ne
povećava. Još je tiha i nije izmaknula kontroli. Molim se Bogu u kojeg ne
vjerujem da staja izdrži. Barem u blizini nema životinja, ali ipak me strah da
ćemo se morati evakuirati. Kako ćemo odlučiti kad trebamo prestati s
pokušajima gašenja i pobjeći sa životinjama, za svaki slučaj?
Nekoliko minuta kasnije čujem sirenu vatrogasnog vozila i kamen mi
padne sa srca. Uvijek sam se bojala da je farma predaleko od sela, ali izgleda
da su nas pronašli lako i brzo. Imam osjećaj da je konjica došla u posljednjem
trenutku. Alan i ja se ne želimo ni okrenuti od vatre i nadam se da je Bev otišla
otvoriti vrata ograde vatrogascima.
- Hvala Bogu - kažem Alanu, koji samo kimne i okrene se po još jednu
kantu vode.

183
 61

J oš koja minuta i bili bismo izgubili kontrolu nad vatrom. Staja bi se zapalila
i nestala u plamenu. Imali smo sreće i vatrogasci su stigli u posljednjem
trenutku, preuzeli akciju u svoje ruke i spasili nas. Bilo bi grozno da je farma
Nada završila u pepelu. Ipak, svjesna sam da sam požar primijetila tek pukom
srećom i sva se tresem pri pomisli što bi bilo da nisam.
Sijeno je izgorjelo gotovo do posljednje slamke, a jedan zid staje je
nagorio. Drvo je crno i mrtvo. Čudo je da nije i izgorjelo, da cijela građevina
nije planula. Zahvalna sam na tome. Možda je netko ipak saslušao moje
molitve i priskočio u pomoć. Ono što mene zanima jest kako je uopće došlo
do požara.
Alan sjedi do mene i bez riječi gleda u sav taj nered. Podom staje širi se
jezerce, koje je skoro stiglo i do naših nogu. - Hvala ti - pogledam Alana. - Ne
znam što bih bez tebe. Bio si fantastičan. - Nema na čemu.
Grlo mi se stisne od boli i osjećaja.
Alan mi smirujuće spusti ruku na koljeno. Ne znam je li me ikad prije
dodirnuo. - Bit će sve u redu - kaže.
- Nadam se.
Bev donese vatrogascima čaj i kekse. Pruži šalice i Alanu i meni, ali ja
svoju samo držim. Previše sam pod dojmom za čaj.
- Svi klinci su dobro - kaže nam. - Malo su potreseni i to je sve. Smjestila
sam ih u blagovaonicu i dala im čaja. Nazvat ću im roditelje i taksije da što
prije dođu po njih.
- A životinje?
- Sve su kod alpaka. Tina se malo duri zbog toga, ali što je tu je. Svi su
dobro.
- A Fifty? Psi?
- Svi su dobro. Jedini koji je malo nastradao jest Fantom - naša mačka koja
nije naša, ali se mota po našoj staji. - Nadisao se dima i vatrogasci mu morali
staviti masku s kisikom. I malo je oprljio dlaku. Svi ostali su dobro. Nikome
nije pala ni dlaka s glave.
Jadni Fantom. Sram me priznati da se nisam ni sjetila da se on vrzma po
staji i da bih ga trebala iznijeti. Nasreću, taj se mačak naučio brinuti sam za
sebe. Ali to ne znači da ja nisam iznevjerila jednog svog štićenika.

184
 Neprestano se pitam što bi bilo da... Što bi bilo da...? Zubi mi cvokoću od
šoka. Što bi bilo da se požar proširio? Što bi bilo da su se učenici našli u
opasnosti? Što bi bilo da smo morali evakuirati životinje? Što bi bilo da su
nam gospodarske zgrade spaljene do temelja? Ne smijem ni misliti o tome.
- Popij već jednom taj čaj - Bev kimne prema mom nedirnutom čaju,
zabrinuto me promatrajući. - Izgledaš grozno.
Mogu si misliti. Sva sam čađava, grlo mi je suho, oči nadražene, a pluća
me peku sa svakim udahom. Vatrogasci su predložili da Alan i ja odemo do
najbliže bolnice na pregled, da vidimo jesmo li se nadisali previše dima i hoće
li biti posljedica, ali ne mogu si zamisliti petosatno sjedenje u čekaonici ništa
više nego Alan.
Otpijem gutljaj čaja, ali Bev mi je donijela zašećereni čaj. Ne pijem čaj sa
šećerom. - Hvala ti, Bev - kažem joj ipak.
- Trebala bi malo otići leći u kamper.
- Dobro sam. Stvarno, dobro sam.
Ne vjeruje mi baš.
Jer i nisam dobro. Kopka me sumnja koju ne želim ni sama sebi priznati.
Lucas je odjurio odavde bijesan, a znam da njemu vatra nije strana. Na kraju
krajeva, izbacili su ga iz škole jer je podmetnuo požar. Je li moguće da je
podmetnuo požar u staji? Ne želim vjerovati da je, ali neki glasić u glavi stalno
mi postavlja to pitanje. Je li bio dovoljno ljutit da me ovako kazni? Sigurno
nije toliko okrutan. Je li slučajno zapalio sijeno? Je li pušio u staji i
odbacio opušak misleći da je ugašen? Lucas je jedini učenik koji puši, a
već sam ga morala opomenuti zbog toga. Već ga dugo nisam vidjela
s cigaretom u ruci, ali to ništa ne dokazuje. Ne želim misliti loše o Lucasu -
znate koliko mi je drag - ali ne mogu se prestati pitati.
Vatrogasci su dovršili čaj i kekse, predahnuli i sad spremaju opremu i
pakiraju se. Bili su sjajni, brzi i efikasni, i nimalo ne sumnjam da su nas spasili
od sigurne katastrofe. Opet me prožme jeza kad se sjetim Što se sve moglo
dogoditi, i usprkos svom šećeru koji mi je Bev utrpala u čaj, ponestane mi
energije. Osjećam se kao da su mi baterije potpuno prazne. Sjedim na tlu, jer
nisam mogla stajati. Ako mi se danas dogodi još išta loše, ne znam hoću li više
ustati. Obrišem lice rukavom i tkanina se zacrni od čađe. Nije ni čudo da se
osjećam prljavo: doista i jesam. Treba mi pošteno kupanje. Već mi je jasno da
mi dvorišni tuš i kanta vode neće biti od neke koristi. Bilo bi lijepo ponekad
imati malo luksuza ili nekoga s kime bih mogla podijeliti probleme i teret. Sve
je ovo previše za jednu osobu. Možda bih trebala dići ruke od farme i škole,
dati životinje na udomljavanje i naći si pravi posao u nekakvom uredu. Mogla
bih dolaziti doma u pet popodne, redovno primati plaću, imati mirovinsko
osiguranje i slobodne vikende. Kojekakve divote.

185
 Ali od takvih misli trenutno nema koristi. O meni ovise i životinje i
učenici. Ne smijem ih iznevjeriti: farma Nada mora ostati otvorena koliko god
može. Moram smoći snage, osoviti se na noge i nastaviti. Nitko drugi neće.

186
 62

K ad su vatrogasci spremni za odlazak, nekako se natjeram da ustanem i

još im jednom obilno zahvalim. Doista ne znam kako bismo se snašli da
oni nisu tako brzo stigli.
Vatrogasno vozilo baš odlazi kad se Lucas vrati u dvorište. I dalje drži
ruke zabijene u džepove, kosa mu pada preko skoro cijelog lica, a na onom
malom otkrivenom dijelu vidim sram. Izgleda da ipak nije pozvao vozača.
Možda je malo bjesnio po prirodi, malo se ohladio. Rado bih vam rekla da mi
je drago što ga vidim, ali samo me još više pritisne težina situacije.
Kimne glavom prema vatrogasnom vozilu na odlasku. - Što se događa?
Jesam li što propustio? Smrdi po dimu.
- Joj, Lucase - kažem, nadajući se da je uistinu nedužan koliko zvuči.
Povedem ga u staju.
Kad uđemo, razrogači oči i jasno je da je užasnut nastalom štetom -
pitanje je samo je li doista u šoku, ili je dobar glumac kao njegov otac.
- Koji kurac? - kaže.
- Točno to.
- Jesu li svi dobro?
- Jesu. I ljudi i životinje su dobro - kažem, pa dodam, pomno ga
promatrajući. - Jedva smo izbjegli katastrofu. Ne želim ni misliti što bi bilo da
se požar proširio. Cijeli moj život završio bi u pepelu.
- Sranje. Ovo je stvarno bilo blizu.
- Da - kažem. Lucas je vidno potresen. Zbog toga što gleda ili zbog toga što
je napravio? Stojimo ondje još neko vrijeme, a onaj glasić u mojoj glavi i dalje
postavlja svoje pitanje. - Lucase, moram te ovo pitati. Jesi li ti izazvao požar?
Namršti se. - Molim?
- Doista želim vjerovati da ovo nema veze s tobom, ali s obzirom na tvoju
prošlost, moram se pitati.
Zapanjeno me gleda. - Misliš da sam podmetnuo požar jer sam se naljutio
na tebe?
- Jesi li?
- Odjebi, Molly.

187
 - Ne razgovaraj tako sa mnom - kažem što mirnije mogu. - Želim razumno
porazgovarati o ovome. Ako si ti kriv za ovo, i moramo razgovarati. Želim da
razumiješ koliko je opasno bilo. Mogao si ugroziti i nas i životinje.
- Misliš da bih to napravio?
- Izbačen si iz škole jer si podmetnuo požar. Kako da znam da ti to više
neće pasti na pamet?
Sad se više ne mršti, nego izgleda kao da će zaplakati. Ali ne zaplače, nego
se razljuti. - Jer ni ono nisam bio ja! - podigne ruke i odmakne se od mene. -
Vi odrasli ste svi isti. Ne vidite što vam je pred nosom. Nisam ja nigdje
podmetnuo požar, nego druga grupica klinaca. Nitko mi ne bi vjerovao. Rekao
sam da sam ja jer bi me inače još gore maltretirali. Jesi li sad sretna?
- Zašto nisi nikome rekao?
- Jer mene nitko nikad ne sluša - sad već drhti i želim ga zagrliti, ali šok
me drži kao prikovanu na mjestu. - Došao sam se ispričati za jutrošnje
ponašanje, a ti mi pokušaš prišiti požar?
- Ne pokušavam ti ništa prišiti, Lucase. Samo te izravno pitam: jesi li ti
kriv za ovo?
- Nisam - obrecne se. - Ne, nisam - strese glavom i gleda me s više
razočaranja nego sam dosad vidjela u životu. Srce mi se stegne. Oči mu se
pune suzama, a obrazi blijedi poput krede boje ružičastim mrljama. - Mislio
sam da ti je stvarno stalo do mene, ali ista si kao svi ostali. Idem i ovog puta
se stvarno više nikad ne vraćam.
Odjuri od mene izgledajući kao dijete; izgubljeno i povrijeđeno dijete.
Nemam energije za trčanje za njim. Grlo me toliko peče da ne mogu čak ni
povikati. Samo gledam za njim, koji hoda ljutit, podignutih ramena,
vibrirajući od mržnje. Sad više ne mogu ništa.
Pogledam staju, iz koje se još širi miris dima i pri pogledu na spaljeno
drvo shvatim da još uvijek ne znam vjerujem li mu.

188
 63

O statak dana provedem kao omamljena. Bev i Alan su puni podrške kao i
inače i pobrinu se i za djecu i za životinje - što je tim bolje jer ja nemam
snage ni za jedne, ni za druge. Tamara obiđe cijelu staju i slika sve kako bi
objavila na društvenim mrežama. Mislim da su se naši učenici sjajno snašli u
toj drami, pogotovo s obzirom na to da većina njih ne podnosi dobro
neuobičajene situacije. Ovo je za njih bio velik izazov. I za mene. Ali oni se
snalaze bolje od mene. Nitko još nije izgubio živce, iako vidim nekoliko
nemirnih lica.
- Idi legni - kaže mi Bev, gurkajući me prema kamperu. - Nikome nisi od
koristi ovakva. Dobro se odmori i sutra će ti sve biti bistrije.
Instinkti mi se bune protiv počinka dok je farma u takvom stanju, ali ipak
pristanem. - Hvala vam - kažem samo.
- Mi ćemo sve srediti - kaže Bev. - Poslat ćemo djecu doma, smjestiti
životinje u nastambe i nahraniti ih. Ne brini ti ni za što. Naravno da se brinem.
Brinem se za sve.
Pucnem prstima da dozovem Malog Psa, koji poslušno pritrči. Usprkos
svom trajnom osmijehu, i on izgleda uznemireno. Sagnem se i pomilujem ga
po ušima. - Sve će biti u redu, mali - kažem mu da ga smirim. Doduše,
vjerojatno lažem.
Odemo do kampera praćeni smradom dima. Plamen mi još uvijek pleše
pred očima. Kao i staja, dvorište je još uvijek prepuno vode od gašenja i znam
da bih se trebala vratiti s metlom, ali udovi su mi teški poput olova, a glava
mi puca. U banci nemam ničega, a sad opet imam trošak koji bi me mogao
pokopati. Da je staja izgorjela do temelja, ostala bi mi tek hrpica pepela. Da
je vatra zahvatila moj kamper, ostala bih bez doma. Još jednom mi je bolno
jasno da se moram zdušno baciti na prikupljanje novca, ili dobiti na lutriji.
Uđem u kamper, navučem zavjesu koja zaklanja krevet i smjestim se s
Malim Psom. Pranje mi najčešće nije visoko na listi zadataka. Inače mi je
normalno imati blato pod noktima i nepočešljanu kosu, ali trenutno više od
svega želim tuš. Čim Bev i Alan odu, skinut ću se i istuširati u dvorištu. Od
vode je čovjeku uvijek bolje.
Zaspem, ali nemirno: sanjam da mi plamen paluca oko stopala, da me
vatra guta. Mali Pas spava jednako nemirno i trza se u snu.

189
 Kad mi uz glavu zazvoni telefon, jedva se razbudim, ali ipak mi je drago
da više ne sanjam. Mislila sam da je možda Bev, da zove kako bi provjerio
kako sam, ali Shelby je.
Uspravim se u krevetu i poravnam zapetljanu kosu. - Molim.
- Upravo sam se vratio sa snimanja. Lucas je u strašnom stanju - kaže
Shelby s nelagodom. - Kaže da se više ne vraća na farmu, ali ne želi mi reći
zašto.
Dugačko i glasno uzdahnem, ali ne znam otkuda da počnem.
- Molly? Molly, jesi li tamo?
Treba mi sto godina da odgovorim. - Jesam.
- Očito je ozbiljno. Dolazim za koju minutu. Može?
Kimnem u telefon.
- Stižem za najviše deset minuta. Dođi do vrata.
Opet kimnem i prekinem jer nemam pojma koliko je sati, ali pogled na sat
kaže mi da je sedam. Noge su mi još uvijek slabašne kad ustanem. Mali Pas
zabrinuto trčkara oko mene. - Dobro sam - kažem mu. - Posve sam dobro.
Izgleda kao da mi nije povjerovao. Nisam sigurna ni vjerujem li sama sebi.
Sva me ova drama konačno shrvala. Misli mi se roje u glavi i nisam sigurna
da će se ikad više uredno posložiti.
Stigne mi poruka. Ovog puta je Bev. Jesi dobro? Nisam htjela nazvati da te
ne budim. Pusa.
Otpišem. Jesam. Malo sam klimava, ali dobro, sutra ću biti zapet.
Još jednom treba nahraniti nove janjce. Sve ostalo je sređeno.
Idem odmah. Neću joj spomenuti da dolazi Shelby.
Nazovi me ako ti IŠTA bude trebalo.
Hvala, već si dovoljno napravila.
Pusa.
Pogledam se u ogledalo i moj me odraz razočara. Ne bi mi trebalo biti
važno kako ću izgledati dok sa Shelbyjem budem razgovarala o Lucasu, ali
važno mi je. Ovo je za mene neistražena zemlja. Sad je prekasno za sređivanje,
pa se samo dobro umijem i presvučem, da barem ne smrdim po dimu.
Umorno se odvučem do ograde i samo nekoliko minuta kasnije Shelbyjev
auto skrene prema nama. Pustim ga da uđe. Dok izlazi iz auta, vidim da je
potresen, ali izgleda jednako besprijekorno kao inače. Srce mi poskoči kad ga
vidim. To mi se nimalo ne sviđa. Obrišem dlanove o traperice - sad su
vjerojatno prljaviji nego prije - i pružim mu ruku.
- Jako si formalna - kaže. - Sigurno je nešto loše.
- Samo sam prljava - priznam. - Bolje da izbjegavamo nepotreban dodir.

190
 - Mogu li čuti zašto se Lucas zaključao u svoju kućicu i odbija razgovarati
sa mnom?
Ne znam kako da mu kažem što se dogodilo, a da ga ne šokiram. - Dođi sa
mnom - kažem umjesto odgovora.
Povedem ga do staje, svjesna da gaća jezercem u dvorištu u svojim
skupim cipelama. Stignemo do uništenog sijena, pougljenjenog drva,
nagomilane opreme koju je Alan nabacao na hrpu tek toliko da je spasi od
požara.
Shelby je vidno potresen. Provuče prste kroz svoju lijepu kosu. - Jebemu
- promrmlja.
- Točno to.
- Lucas je kriv za ovo?
- Još ne znam. Sutra vjerojatno dolazi inspektor osiguranja. Pokušat će
utvrditi kako je došlo do požara. Tek tad ću znati više.
- Ali misliš li da je moguće?
- Ranije danas smo se posvađali. Bio je jako bijesan na mene. Morala sam
ga pitati je li on kriv. Kaže da nije.
- Ali ovo je u njegovom stilu.
- Kaže da ni to nije istina, kad smo kod toga. Vrlo ljutito je rekao da nije
on podmetnuo požar ni u školi.
- Škola je uvjerena da jest, a i koliko sam shvatio, priznao je. Zato ga je
škola pristala samo izbaciti, bez policije.
- Jesi li znao da ga u školi maltretiraju?
Neko me vrijeme šokirano promatra. - Ne - odgovori. - Meni nikad ništa
ne kaže. Što je tebi rekao?
- Ne previše. Samo da su požar podmetnuli drugi dečki. Dobila sam dojam
da mu je bilo jednostavnije priznati da je on kriv, nego prokazati prave krivce.
- Ništa mi se od toga ne sviđa. Molly, porazgovaraj s njim. Ti si jedina s
kojom uopće želi razgovarati.
- Možda više ni sa mnom ne želi - priznam. - Nisam pravilno pristupila
svemu ovome.
- Zbog čega ste se posvađali?
Na tren se pitam bih li mu trebala reći istinu, a zatim zaključim da je istina
najčešće pravi odgovor. - Zbog tebe.
- Mene?
- Nije mu se svidjelo što smo se družili, što si ostao na večeri - koliko god
bezvezna bila.
- Ali došao sam razgovarati o njemu.

191
 - Vjeruj mi, pokušala sam mu objasniti - možda sam trebala biti
uvjerljivija.
- Što ću ja s njime? - umorno kaže Shelby.
- Smislit ćemo nešto. Nikad nisam digla ruke ni od jednog učenika, pa
neću ni sad - uhvatim ga pod ruku. - Hoćeš li prošetati sa mnom po farmi?
Kimne i vidim da se jedva suzdržava da ne zaplače. Možda bi mu dobro
došlo da se jednom od srca isplače. Možda bi i meni dobro došlo isto to.

192
 64

V ečer je prelijepa, topla i bez daška vjetra. Nebom jezdi nečiji crveni zmaj,
nošen strujama, raširenih krila. Sunce tone na obzoru i još jednom
shvatim kolika sam sretnica što živim u ovom predivnom djeliću zemlje.
Toliko me žalosti što ću ga uskoro morati napustiti, što će umjesto mojih
ovaca, konja i alpaka ovuda tutnjati vlak, i to toliko brzo da putnici neće moći
ni vidjeti ljepotu kojom prolaze. Ovaj dio Engleske uništit će napredak.
Današnji požar samo me podsjetio koliko sam vezana za ovu zemlju i imam
osjećaj da mi se srce već slama na tisuće komadića.
- Tiha si - kaže Shelby.
- Mislim da sam još uvijek u šoku zbog požara - priznam.
- Ne muči te samo to, čini mi se.
- Uznemirila me činjenica da ću izgubiti farmu - hodamo još minutu ili
dvije prije nego što nastavim. - Otišla sam u katastar pogledati ima li negdje
u blizini sličnog komada zemlje, ali zasad nisam ništa pronašla. Vrijeme leti,
a ja još nemam nikakav plan. Ako ne smislim rješenje, ne znam što će biti s
mojim učenicima i mojim životinjama. Ne smijem ih iznevjeriti.
- Ništa ti ne pada na pamet?
- Ako rješenja i ima, ja ga ne vidim - progutam knedlu koju su mi osjećaji
nagurali u grlo. - Bavim se idejom da odustanem od svega. Nisam sigurna
koliko se još dugo mogu hrvati s nedaćama - osjećam da sam na rubu suza,
ali ne želim se opet rasplakati pred Shelbvjem.
Obgrli me oko ramena i privuče u zagrljaj. Samo mirno stojim, puštajući
ga da me grli. Utjeha je ugodna, taj zagrljaj također, i na trenutak si dopuštam
da zaboravim sve probleme i uživam u njegovoj snazi i mirisu.
Kad se odmaknem, pogledam ga. - Imamo nove janjce koje treba
nahraniti. Hoćeš li sa mnom do njih?
Izgleda neobično razočarano time što sam se odmaknula. - Hoću - kaže
ipak. - Jesam li ti već rekao da na farmi na snimanju cijeli dan bježim od
životinja?
- Oprosti, ali meni je to još uvijek smiješno - i sad me nasmije. Jedan veseo
trenutak u inače groznom danu.
- Baš mi je drago da vas zabavljam, gospodična Baker - prekori me.
Vratimo se u dvorište i odemo do nastambe u koju je Bev smjestila male
janjce.
193
 - Samo ih još jednom moram nahraniti, Bev je danas obavila većinu
poslova.
- Vi ovdje stvarno svakog trena imate pune ruke posla, zar ne?
- Volim ovakav život - priznam. - Nikakav drugi i ne poznajem.
- Jesi li ikad poželjela navući otmjenu haljinu i otići na zabavu u visokim
krugovima?
- Nije. Da zamišljam pakao, tako bi izgledao.
- Slažem se - ni ja se ne vidim u haljini - našali se. - Ali u posljednje vrijeme
samo hodam po otmjenim zabavama, a uopće mi se ne da. Mislim da starim.
- Mislim da ti je samo dosta čavrljanja o bezveznim temama - Shelby me
tako iznenađeno pogleda da mi se čini kako sam pogodila.
Čim stignemo do vrata nastambe, janjci se oglase. Nadaju se da im stiže
večera, vidim.
- Bok, ljepotani. Jeste li gladni? - i dalje bleje i to kao da su na korak od
skapavanja do gladi. Takve su sve životinje. - Sad ćete dobiti večericu.
Zlatna, draga Bev je ostavila tri bočice u kutu staje. - Hoćeš mi pomoći? -
pružim jednu Shelbyju.
- Mogu probati - kaže.
- Ali morat ćeš primiti i držati janjca.
- Možda se naviknem na njega, pa onda na sve ostale. Nikad se ne zna -
kaže, ali oklijeva.
- Ne moraš. Slobodno se možeš vratiti u kamper i pristaviti nam čaj -
kažem, pa tek tad shvatim da gospodarim njegovim vremenom. - Ako ti se ne
žuri, mislim.
- Ne. Nemam planova - vrlo odlučno uzme bočicu iz moje ruke. - Mogu ja
ovo.
- Na vješalici imaš kombinezon. Klinci neuredno jedu. Mogao bi zaštititi
tu svoju lijepu odjeću.
Pogleda prvo prilično prljave kombinezone, pa još prljaviju staju. - Mislim
da je kombinezon manje od dva zla.
- Dobra odluka - zezam ga. - Inače svaki dan mijenjamo slamu na podu,
ali danas nismo stigli. Ispričavam se - Shelby strese glavom, ali ipak navuče
kombinezon: odlučio se za preveliki, tamnoplavi, s mrljama od boje. Barem
mislim da su od boje.
Ispruži ruke. - Ovakav nikad neću na naslovnicu časopisa.
- Meni si i dalje zgodan - čim shvatim što je izletjelo iz mojih usta,
pocrvenim. Nijedno od nas ne obazre se na taj komentar, nego samo krenemo
u staju. - Njih ima više nego nas, pa ću ja hraniti dva. Ti nahrani ovog
najmanjeg. Ovako uhvati bočicu - pokažem mu.
194
 Sjednemo u kut staje, jedno do drugoga na balu sijena i janjci se odmah
zalete na nas. Sišu iz bočica kao da nisu jeli danima, mašući repićima od
zadovoljstva. Inače ne dajemo imena ovako malim životinjama, jer nikad se
ne zna hoće li preživjeti. Inače, ali ovaj put jesmo.
- Taj mali kod tebe je Mrva - kažem glasno, da nadglasam blejanje. - Kad
je stigao k nama, bio je jako sitan i slabašan. Uz malo ljubavi i pažnje, sad se
već lijepo razvija. Dođem ga zagrliti kad god stignem. Drugi se prilično dobro
snalaze i sami, ali Mrva nije naučio sisati s hranilice, pa najčešće ustanem
usred noći da vidim je li gladan.
- Predana si udomiteljica.
Slegnem ramenima. - A što mi drugo preostaje?
Mrva se zabije glavom u Shelbyjevu ruku kao da mu daje do znanja da
treba malo podići bočicu. - Sad više nije slabašan. Izgleda prilično živahno.
- Žilav je on - složim se.
- Kao i ti.
- To ću shvatiti kao kompliment.
Zagleda se u mene i pomalo se uzvrpoljim. - Tako sam i mislio.
Okrenem pogled, pokušavajući se usredotočiti na janje koje treba moju
pažnju. - Bočica ti je skoro prazna. Mrva je proždrljiv malac.
- Priznajem da je ovo nekako terapeutski - Shelby se naslonio na zid i
zadovoljno brani Mrvu. - Samo se nadam da sad neću početi kihati.
- Još malo i gotova sam, pa možemo izaći - dok ja hranim ostala dva,
Shelby samo sjedi i vidim da mu se Mrva sklupčao na krilu i da ga Shelby
miluje po glavi. Sakrijem smiješak. Nitko ne pretvori čovjeka brže u ljubitelja
životinja od janjaca.
Kad su sve bočice prazne i svi janjci siti, ustanem. - Sad ću tebi skuhati
čaj. Ako imaš vremena.
- To bi bilo sjajno - kaže Shelby, spuštajući Mrvu na slamu. - Samo da
skinem kombinezon.
Otkopča prvo dugme, ali zapne na drugom. - Čekaj, pomoći ću ti - priđem
mu i povučem dugme, koje ubrzo popusti. - Evo.
Ustuknem, ali Shelby zgrabi moju ruku i zadrži je na grudima. - Mislim da
je i sljedeće zapelo - kaže hrapavim glasom.
Spustim prste i otkopčam i sljedeće. I sljedeće. On pruži ruke i otkopča
prvo dugme na mojoj košulji. Kad krene niže, ne zaustavim ga.

195
 65

S helby me ljubi, a meni se vrti u glavi. Usne su mu nježne, ali uporne i ne

sjećam se je li me itko ikad tako ljubio. Ja njega definitivno želim više nego
ikoga prije. Bez riječi ga povedem do dijela staje u kojem je slama već
promijenjena; čista, suha i miriše po livadi. Razodjenemo jedno drugo,
legnemo na odbačenu odjeću i vodimo ljubav.
Kasnije, dok ležimo zagrljeni, Shelby podigne ruku i nježno me pomiluje
po licu. - Mislim da nikad prije nisam vodio ljubav u staji. Čak ni na
Flintonovoj farmi. Ne mogu vjerovati kako dobrog scenarija se nismo sjetili.
Jesmo li doista vodili ljubav, pitam se ja sad. Ilije to bilo tek zadovoljenje
trenutne želje?
Shelby uzdahne, igrajući se s mojom kosom. - Ovdje s tobom se uvijek
osjećam tako mirno i zadovoljno, Molly. Sve moje brige se rasplinu. Kako je
to moguće?
- Ne znam.
- Moram te upitati je li i tebi tako, jer trenutno ti s lica ne mogu pročitati
ništa.
Iskreno rečeno, mene ovo brine. Ne znam što osjećam prema Shelbyju.
Ne želim se naviknuti na njega, trebati ga, jer će ovo loše završiti. Mogao je
birati koga želi, ali odabrao je mene. Zašto? Ne znam, ali ipak jest, a ja ga želim
više nego ikoga i išta u životu. Da sad ustane i ode, ne znam bih li to podnijela.
Slomila bih se. Bila bih najsretnija da mogu ostati ovako u njegovu naručju do
jutra. Kako da mu to priznam? Kako da mu to već sad kažem? Uostalom, što
je sa Scarlett Vincent? Vara li on nju sa mnom, ili je njihova veza moderna i
otvorena? Možda su sve zvijezde takve? Možda sam to trebala pitati prije
nego što sam počela?
- Želim ostati do jutra - kaže. - Ne na sijenu, ako ne moram - nasmijemo
se. - Ali želim ostati s tobom.
- To bi bilo divno - osjetim kako se preko mene prelijeva val sreće.
Sekundu kasnije vratim se u stvarnost. Kvragu i moj trezveni mozak. - Ali što
je s Lucasom?
Naljutio se jer sam s njegovim ocem večerala. Zbog ovoga će me mrziti.
- Moram razgovarati s njim, je li? - uzdahne Shelby. - I to što prije.
- Moraš - nema smisla poricati.

196
 - Onda idem doma Lucasu na okršaj - opet se igra s mojom kosom. - Ali
ne još.
Poljubi me i još jednom ponovimo, i ne mogu se načuditi koliko su nam
tijela usklađena s obzirom na to da se jedva poznajemo. Koža mu je glatka i
čvrsta, i topla uz moju. Nikad nisam bila sklona avanturama, a nisam ni sad -
ne vidim smisao intimnosti za jednu noć s nekim koga više nikad neću vidjeti.
Kakvog smisla ima dijeliti najtajniji dio sebe s nekim nepoznatim? A
gledajte me sad: uživam u svakoj sekundi.
Nakon svega ležimo bez riječi i dremuckamo. Jedino što se čuje je blejanje
janjaca.
- Moram ići - kaže Shelby nakon nekog vremena. - Trebat će mi sto godina
da izvučem svu slamu iz kose i s odjeće. Ne želim da Lucas zna da sam se
valjao po sijenu s tobom. Barem ne još.
Lucas će biti bijesan, jasno mi je. Grize me savjest jer sam izdala njegovo
povjerenje. - Bolje da nikome ne kažemo.
- Ujedno sam siguran, Molly. Ti nisi tip žene koji će ujutro otrčati
novinarima i sve im prepričati.
- Ne bi mi ni palo na pamet - složim se.
- Ne poznajem te dugo, ali imam osjećaj da ti mogu vjerovati. A to zbog
svog posla ne osjećam često.
Kako lije žalosno tako živjeti. Ne znati tko su ti prijatelji, a tko želi biti s
tobom samo zato što si slavan.
- Smrdim gore nego na kraju snimanja - kaže Shelby, njušeći si rame. - Na
poslu se trudim ni ne dodirnuti životinje, a sad vonjam po mlijeku, janjcima i
ovčjem dreku, čini mi se.
Nasmijem se. - Možemo pod tuš.
- To mi zvuči jako primamljivo.
- Samo se ne nadaj ničem spektakularnom - upozorim ga. - Imam tuš u
dvorištu. Voda se ulijeva iz kante.
Užasnuto me pogleda. - Ma, šališ se.
- Ne šalim. I imamo samo jednu kantu - to nije istina, ali što on zna? Mogla
bih zagrijati dvije kante vode, ali radije bih se stisnula sa Shelbyjem ispod
tuša.
- Još jedno novo iskustvo - kaže i ponovno me poljubi.

197
 66

S tanemo pod tuš iza staje dok sunce zalazi i spušta se sumrak.
Nebo ima boju marmelade, s pokojom crnom prugom nalik na trag čađe.
Ja nasapunam Shelbyja, a on mene i po prvi put pod tušem ne drhtim
samo od hladnoće, nego i od užitka. Ostanemo pod tušem i nakon što
potrošimo svu vodu, grleći se i ljubeći, sve dok sunce potpuno ne nestane s
neba i spusti se tama.
- Koliko god ne želim, moram krenuti - šapne mi na uho. Naslonim se na
njegovo rame da sakrijem razočaranje i još nakratko uživam u njegovu
zagrljaju.
Nakon toga me omota ručnikom i zajedno se vratimo do kampera, držeći
se za ruke. Ništa ne govorimo, pa pretpostavljam da Shelbyja muče vlastite
misli, kao i mene.
Odjene se u mom skučenom karavanu i koliko god želim pristojno
okrenuti glavu, ne mogu se natjerati. Uživam u pogledu na njegovo lijepo lice,
mišićavo tijelo, način na koji se kreće, kao i na zamišljeno lice pri slaboj
svjetlosti. Možda mi je ovo jedini put da imam priliku uživati u svemu tome i
ne želim izgubiti ni sekunde. Moram prikupiti dovoljno uspomena. Kad
budem stara i sama, želim se sjećati dana kad je ovaj prelijepi muškarac
bio samo moj - makar i na jednu večer.
Zakopča košulju, zagladi kosu i poljubi me u obraz. Malo previše
prijateljski, primijetim.
- Hvala ti. Ovo je bilo... bilo je... - strpljivo čeka da pronađem riječi koje
pravilno izražavaju što osjećam. - Bilo je jako lijepo.
Nasmije se. - Draga Molly - kaže i vidim da me zadirkuje. - I meni je bilo
vrlo lijepo.
Da barem ostane, pomislim. Stvarno ne želim da ode.
- Nazvat ću te - kaže. - Moram ti javiti što sam postigao s Lucasom.
- Može.
- Ideš li zatvoriti vrata za mnom?
- Vrata? Aha, da.
Otpratim ga do auta, nadajući se da će me barem još jednom strastveno
poljubiti za rastanak. Ali ništa od toga. Sjedne za upravljač, kratko mi mahne
i skrene prema cesti. Gledam za njim dok nestaje u daljini.

198
 Nije me ni pitao kad ćemo se ponovno vidjeti, iako to zapravo nisam ni
očekivala. Pretpostavljam da se ovo neće ponoviti. Nema veze. Shelby mi nije
ništa obećao, nije se zakleo na vječnu ljubav. Ovo je bila tek strast, tek nešto
što nikad nisam ni iskusila, ni napravila.
I to mi ne smeta. Ozbiljno vam kažem. Sve je u redu.

199
 67

I dućeg dana u mom srcu treperi neki plamičak kojeg prije Shelbyja nije bilo.
Ne znam da li da ovo podijelim s Bev, ili da sačuvam tajnu. Moglo bi joj biti
drago, ali mogla bi mi i iskopati oči od ljubomore.
Dok sam jutros opet hranila janjce, misli su mi letjele na prizore iz
prethodne noći. Kad zažmirim, i sad osjećam njegovu kožu uza svoju, njegove
usne na mojima, njegovo tijelo spojeno s mojim. Dođe mi da ga nazovem i
zahvalim mu, ali ne bi li to bilo stvarno čudno? Ni ne znam kako se postupa u
ovakvim situacijama.
Sad smo Bev i ja zajedno u staji i nadgledamo učenike, koji danas čiste sve
od krova do poda. Vrijeme je za temeljito čišćenje svega - promjenu slame,
pranje kanta i korita za hranu, pa čak i pranje najdražih igračaka naših
životinja. Metlama rušimo silne paukove mreže u kutovima i uvijek barem
jedan učenik vrišti u panici. Nakon toga sve dezinficiramo, pa vratimo na
mjesto. Nijedan zadatak mi nije draži od čišćenja staje - poput pranja pećnice
i ponosa na blistavi metal na kraju - ali mislim da sam u tome usamljena.
Tek smo počeli i učenici su puni poleta, ali iz iskustva znam da to neće
potrajati. Ovisno o broju učenika, nastojimo smisliti raspored tako da je
svatko od njih uključen u čišćenje staje samo jednom tjedno. Najviše dvaput.
Ponekad triput. Što da vam kažem? Životinje piške i kakaju na sve strane.
Bev na tren zastane s radom. - Usprkos svim nedaćama i problemima,
pogled ti nekako blista - sumnjičavo se zagleda u mene, ne skidajući pogled s
mene ni kad se vrati prevrtanju sijena. - Želiš li reći svojoj dragoj prijateljici
Bev zašto?
Kolebam se bih li joj rekla ili ne, kad uđe Alan, svojim sporim korakom
koji se ne mijenja bez obzira na to što radi. Danas na sebi ima majicu Band of
Skulls. Nikad čula. Pogledam Bev, koja iskrivi lice u grimasu. Očito ni ona
nema pojma tko su ti.
Alan nosi mali generator. - Krivac.
- Molim?
- Krivac - ponovi. - Ovaj mali gad je izazvao požar.
- Zezaš me - kažem i odmah shvatim da se Alan nikad nije ni našalio.
- Kratki spoj zbog izlizane žice.
- Ozbiljno? Siguran si da je to uzrok požara?
- Jesam. Devedeset devet posto - kaže i pruži mi žicu na pregled.
200
 Pojma nemam o žicama, ali i laiku je jasno da je ova spaljena. - Kvragu.
- Mislila sam da će ti biti drago. - Kaže Bev, naslanjajući se na vile.
- I jest, ali to znači da sam bez razloga podvrgnula Lucasa ispitivanju -
zašto nisam pričekala barem kakav-takav dokaz uzroka požara? Nisam
smjela biti tako sumnjičava. - Nije on kriv, a ja sam navalila. Povrijedila sam
ga.
- Sad barem znamo uzrok - kaže uvijek pragmatična Bev. - Nazovi ga i reci
mu. Ponizno se ispričaj. Malo preklinji. Vratit će se. Dobar je on klinac.
- Nadam se da si u pravu - dodirnem Alanu ruku. - Hvala ti, Alane. Ovo je
dobra vijest.
- Treba nam novi generator.
Još bolja vijest. Novi trošak! - Vidjet ću što se može učiniti.
Alan ode do Bev, a ja se vratim čišćenju. Ponavljanje istih pokreta me
uvijek smiri i na neki neobičan način čak uživam u prevoženju tački punih
izmeta od staje do hrpe u kutu dvorišta. Imam vremena i mira za razmišljanje.
Tema jutra je Lucas. Kako mu pristupiti nakon onakvog debakla. Prije nego
što mi kažete da nitko nije svaki put u pravu, da nisam Wonder Woman, da
nisam bezgrešna, znajte da je to bio najgori trenutak za pogrešnu
procjenu situacije. Stidim se što sam ga napala bez razmišljanja i dokaza.
Staja je sad prazna, pa Bev i ja pokažemo učenicima kako se održavaju
alatke, kako se čiste i kako se spremaju. Tamara i Jody izgubile su zanimanje
za nas i fotografiraju se, pa im gurnem metle u ruke. Nadureno me pogledaju.
Kad je s poda staje pometena i posljednja slamka, vrijeme je za ručak.
Žvačem svoj pečeni slatki krumpir, a da i ne znam što jedem. Djeca veselo
čavrljaju i čini se da su potpuno zaboravili jučerašnju dramu. Dobro je to. Ne
želim da ih to omete ni na koji način. Uostalom, još im nisam rekla da će
njihovo školovanje kod nas omesti vlak, doslovno. Taj me užitak još čeka.
Nadam se da ću naći rješenje prije nego što uopće stigne.
Dok raspremamo suđe nakon ručka, pogledam Bev. - Idem sad nazvati
Lucasa i ispričati se.
Bev kimne. - Ja ću odvesti klince na skupljanje jaja prije nego što im stigne
učiteljica.
- U redu.
Svi izađu i ostanem sama u blagovaonici. Ne znam bih li išta radila s
manje volje, ali vrijeme je za poziv Lucasu.
Kad se ne javi, preplavi me mješavina olakšanja i razočaranja. Pitam se je
li vidio da ja zovem i namjerno se ne javlja. Duboko udahnem i ostavim
poruku.

201
 - Bok, Lucase - kažem. - Zovem te da ti se ispričam. Alan je otkrio što je
izazvalo požar i znamo da nisi ti kriv. Voljela bih da porazgovaramo o svemu.
Molim te da me nazoveš kad čuješ poruku. Molly je, usput rečeno.
Prekinem vezu. Neko vrijeme samo sjedim, ne znajući što sad.
Naposljetku odlučim ostaviti poruku i Shelbyju. Dok biram njegov broj, ruka
mi drhti, a srce toliko ludo tuče da mi se čini kako će iskočiti kroz usta.
Ni Shelby se ne javi.
- Bok - kažem što vedrije mogu kad se uključi sekretarica. - Molly je. Samo
sam ti htjela javiti da je Alan pronašao uzrok požara i da Lucas nije kriv.
Nadam se da je i tebi pao kamen sa srca kao meni. Ispričavam se što sam
posumnjala da on ima ikakve veze s tim. Molim te, prenesi i Lucasu da mi je
žao kad budeš imao priliku. Ako želiš razgovarati o tome, javi se - kažem i
zastanem. Da spomenem prethodnu večer? Bi li to bilo pomalo
neugodno? Vjerojatno bi. - Bok! - dovršim još vedrije i još lažnije i prekinem.
Sad još mogu samo čekati.

202
 68

N i Shelby ni Lucas se ne jave cijeli tjedan. Naravno da im želim ostaviti još

poruka, ali naravno da ih ne ostavim. Ne želim da misle kako sam
poremećena. Ipak, zbog svega toga obavljam dnevne zadatke kao u izmaglici,
smetena sam i nepažljiva. Mali Pas me zabrinuto motri i ne miče se od mene
- mislim, ni inače se ne miče od mene, ali sad je pravi priljepak. Velik Pas
i Fifty nanjuše da je nemiran, pa se i oni zalijepe za nas. Kamo god pođem, za
mnom se vuku dva zabrinuta psa ijedna ovca.
Ne znam čija me šutnja više pogađa - Shelbyjeva ili Lucasova. Osjećam se
kao da je bol doslovna, kao da mi steže grudi. Eto zašto se držim životinja, eto
zašto se ne petljam s ljudima ako baš ne moram.
Danas se kiša stuštila na brda, zbog čega mi za svaki zadatak treba
dvostruko dulje nego inače. Inače mi ružno vrijeme ne smeta - sve je to dio
života u prirodi. Ali danas je kiša nekako pakosna, vjetar zloban, oblaci
okrutni i ne mogu ih ni pogledati. Zavučem se u kamper i provedem sat
vremena na telefonu sa zaposlenikom katastra, koji si je kao životnu misiju
očito zadao ne pomoći nikome nikad. Kad prekinem, gotovo u suzama od
frustracije, shvatim da nisam ni koraka bliže rješenju. Još malo i bit ćemo
beskućnici. Dan iseljenja se neumoljivo bliži, a ja nemam nikakav plan.
Nikakav.
Bev proviri kroz vrata. - Vrijeme je danas upravo gnjusno.
- Slažem se - kišni prsti kuckaju po krovu i prozorima.
- Klinci su svi nervozni - moja prijateljica otrese kišu s ramena i uđe, ali s
nje ipak padne dovoljno vode da namoči sve oko sebe. Skine mokru odjeću:
objesi kabanicu na vrata i izuje gumene čizme. - mrze kišu još više nego ja.
Odustala sam od svega i dopustila im da sjede u blagovaonici i kuckaju po
mobitelima dok kiša ne prođe.
- Ni ne krivim te.
Namršti se. - Jesi li ti dobro?
- Baš i ne - priznam s umornim uzdahom. - Sto godina sam na telefonu, a
još nam nisam našla novu farmu. Pogotovo ne dovoljno povoljnu za naš
mršavi budžet.
- Sranje - kaže Bev i sjedne do mene. - Je li prerano za votku?
- Još nije ni jedanaest.
- Samo gutljaj.

203
 - Radije ću nam skuhati kavu.
Dok ja lupam šalicama, Bev kaže - Još ni riječi od Lucasa ili očaravajućeg
gospodina Dacrea?
- Ne - kažem, pružajući joj šalicu kave. Sjednem nasuprot nje i riječi samo
izlete iz mene. - Spavala sam s njim.
Bev se zagleda u mene otvorenih usta. - Sa Shelbyjem?
- Nego s kim?
- Na tren sam pomislila da misliš na Alana.
- Alan je drag, ali ne. Ne mislim na Alana - ne mogu si zamisliti Alana bez
majice s nekim bendom. Zapravo, ni ne želim si zamisliti Alana bez majice.
Kao da tek tad shvati što sam izjavila, Bev razrogači oči. - Poševila si
Shelbyja Dacrea?
- Jesam. Ne gledaj me tako.
- O, Bože. Ti si sretnica kakve nema. A ja sam ga prva vidjela.
- Nismo planirali...
- Jeste se ovdje? - Bev me prekine i zapilji se u moj kauč, spremna na
ispitivanje.
- Ovaj... ne. U staji, zapravo. Na sijenu.
- Stvarno? Kako pohotno!
- Nadala sam se ljepšim komentarima.
- Na sijenu? Ozbiljno? Sve je puno dreka i miševa.
- Novom sijenu, nakon čišćenja staje. Nisu ga dirnule ni životinje ni ljudi.
- Dovraga - pogleda me otvoreno ljubomorno. - To čak i zvuči romantično.
U pravu je. Bilo je romantično.
Bev tegobno uzdahne i sanjivo se zagleda u daljinu. - Sijeno ili ne, kladim
se da je bio fantastičan.
- Nije da imam previše materijala za usporedbu, ali da, bio je fantastičan.
- Znala sam! - zavapi Bev.
Obrazi mi se zažare. Neću joj ni reći za tuširanje u dvorištu, da Bev
spontano ne eksplodira, ali u mislima mi se vrte prizori. Možda i ja spontano
eksplodiram.
- A što je s manekenkom koja glumi da je glumica, gospodičnom Scarlett
Vincent?
- Začudit ćeš se, ali o njoj nismo razgovarali.
- Mogu si misliti - Bev protrlja lice dlanovima. - O, Isuse. Ne smijem te ni
pet minuta ostaviti samu.

204
 - Smijem li istaknuti da svih ovih godina otkako se poznajemo nisam
napravila ništa slično? Ovo mi je prvi prijestup. Nikad prije me nije ponio
instinkt.
- Dobro, ali kad ću čuti detalje?
- Nikad. Ovo se neće ponoviti. Jednom i gotovo. Nije me ni nazvao odonda,
a nisam to ni očekivala.
- Ali ipak si razočarana jer nije nazvao - spusti ruku na moju.
Osjećam se prilično glupo, jer suze mi zapeku oči i prije nego što otvorim
usta. - Da.
- Joj, Mols. Nemaš ti pojma kako svijet funkcionira. Definitivno si ga
trebala prepustiti meni.
Nasmijem se. - To je tvoj najbolji prijateljski savjet?
- Čuj, zaboravi Shelbyja Dacrea. Očito je ista budala kao njegov farmer
Gordon. Spremi ga u ladicu u sjećanju na kojoj piše Lijepe uspomene, nauči
lekciju i ne troši više vrijeme misleći na njega.
- To je već bolji savjet - i bilo bi ga lako poslušati da svaki put kad
zaklopim oči ne vidim Shelbyja ili osjetim njegovo snažno tijelo pored
svojega.
- Ali što se Lucasa tiče, mali te treba. Odvezi se do one njegove otmjene
kućerine i pokucaj mu na vrata. Snaći ćemo se bez tebe sat ili dva. Sigurno je
doma. Gdje bi drugdje bio? A Shelby je sigurno na snimanju, neće ga biti. Moći
ćeš razgovarati s Lucasom nasamo.
- Misliš da bih trebala?
- Znaš da sam ja uvijek u pravu - sigurna je Bev. - Idi.
- Dobro - moram riješiti stvar s Lucasom, a posjet sigurno neće naškoditi.
Neće, zar ne?

205
 69

O dvezem se kamionom do Shelbyjeve otmjene ladanjske kuće. Kutija

mjenjača se i ovog puta glasno buni, jer još nisam stigla odvesti kamion
na popravak. Za nekoliko tjedana možda više neću imati životinje i neće mi
trebati kamion da ih vozim uokolo, pa sam posjet mehaničaru odgodila. Još
nešto što odgađam je razmišljanje o razgovoru koji me čeka. Usredotočila
sam se na vijugave ladanjske ceste i ni na što drugo.
Danas pred vratima imanja nema čuvara, ali su zaključana. Stanem ispod
ploče s imenom kuće i nakon tek malo oklijevanja se nagnem kroz prozor
kamiona i pritisnem tipku na interkomu, visoko na zidu.
Trenutak kasnije, čujem Lucasov glas. - Bok, tko je?
Duboko uzdahnem i odgovorim. - Molly.
- O.
Vrata se ne otvaraju. - Smijem li ući? Željela bih razgovarati s tobom.
- Poslušao sam tvoju poruku.
- Odlično. Došla sam se ispričati.
- Nema potrebe. Sad oboje znamo da nisam kriv za požar. Kao što sam i
rekao.
- A ja sam jako loše reagirala na to, znam. Žao mi je, Lucase. Nisam te
željela iznevjeriti.
Lucas dugo šuti, ali ne mičem se s mjesta. Barem ne još.
Kako stvarno dugo šuti, progovorim ja. - Ne idem nikamo.
I dalje šuti.
- Da sam znala da ćeš me ostaviti pred vratima cijeli dan, bila bih si
skuhala čaja i ponijela čokoladne kekse.
Na to odgovori tihim smijehom i umornim uzdahom, što shvatim kao
napredak - hvatam se za slamku, znam.
Ali u pravu sam, jer trenutak kasnije vrata se oglase zujanjem i otvore. -
Čekat ću te pred kućom - kaže Lucas.
- U redu - ubacim brzinu i zakotrljam se prilaznom stazom.

Dok se vozim stazom obrubljenom drvoredima, ugledam Lucasa. Izađe iz vrta

iza kuće i sjedne na zidić fontane. Koliko god puta vidjela ovu kuću, nikad

206
neće biti ništa manje impresivna. Ali izgleda kao hotel, a ne kao dom.
Parkiram se, izađem iz kamiona i Lucas mi priđe. Iako me ne gleda u oči.
- Bok.
- Ja živim u maloj kući iza ove - pokaže palcem preko ramena. - Više ne
živim u velikoj.
Ne kažem mu da mi je Shelby to već spomenuo, da odmah ne počne svađa.
Lucas se okrene i krene prema kućici, a ja krenem za njim. Prođemo uskom
stazom koja vodi pored bazena i teniskog terena i stignemo do manjeg vrta,
dobro zaštićenog od pogleda. Prošli put ga nisam ni primijetila.
Kućica je prizemnica jednostavne građe, s otmjenim vratima i trijemom
ukrašenim košaricama s cvijećem.
- Dome, slatki dome - Lucas uđe, a ja slijedim. Nađemo se u malom salonu
pored kojeg stoji i otvorena kuhinja. Golemi televizor je upaljen, ali bez zvuka.
Na podu leži konzola za igrice i vidi se da je Lucas prekinuo igru zbog mene.
U dnu hodnika vidim spavaću sobu - vrlo neurednu, ali iza svog tog
tinejdžerskog nereda lijepo uređenu, čini mi se.
- Lijepo je ovdje.
Slegne ramenima. - Valjda očekuješ da ti skuham čaj.
- To bi bilo lijepo od tebe. Hvala na ponudi.
Lucas ode u kuhinju napraviti čaj, a ja samo stojim, ne znajući što da
radim. Očito mi neće olakšati i ponuditi da sjednem.
Vrati se s dvije šalice čaja. - Možemo sjesti u vrt, ako želiš.
- Možemo do onog mjesta na koje si me već odveo? Tamo je bilo lijepo.
- Dobro.
Ponesemo svoj čaj u vrt, odemo do najdaljeg kraja posjeda, daleko od
velike kuće. Prođemo kroz onaj šumarak i opet me dočeka najljepši pejzaž
koji sam ikad vidjela. Sjednemo jedno do drugoga na klupu izrađenu od
sijena. Bez riječi se zagledamo u brežuljke i doline.
Nakon nekog vremena se ohrabrim i prekinem tišinu. - Nedostaješ mi -
kažem, ali Lucas i dalje šuti, pa nastavim. - I svima ostalima.
Lucas samo gleda pred sebe, kao da me ne čuje.
- Pogriješila sam. Nisam smjela donositi zaključke bez dokaza. Ako me to
imalo spašava, mozak mi je stao. Nisam znala što da mislim. Sigurna sam da
ti je jasno kolika me panika uhvatila.
Samo podrugljivo frkne.
- Rekao si da su te i u školi lažno optužili.
- Kakve to sad ima veze? - zareži poput ranjene životinje. - Mene su
izbacili, zar ne?
- Nisi se ni pokušao opravdati?
207
 - Kakvog bi to smisla imalo? Ja sam čudak bez prijatelja. Tko će vjerovati
meni, kad te okrivi najpopularniji klinac u školi? - zgađeno me pogleda. -
Nitko. Eto tko. Čak ni moj vlastiti otac. Odmah je povjerovao njihovoj verziji.
- Žao mi je, Lucase. Sve je to grozno.
- Sve je to život - kaže umorno. - Sama sranja i tako do smrti.
- Mogla bih ja s tobom u školu, mogla bih im objasniti.
- Nema smisla. Onamo se ne vraćam ni mrtav.
- Onda dopusti da barem sjednemo s tvojim tatom i sve mu kažemo.
Ostavila sam mu poruku, ali nije mi se javio.
- Jer si jako nisko na listi prioriteta - kaže Lucas pomalo zajedljivo. - Otišao
je sa Scarlett u Los Angeles na par dana. Odonda se nismo čuli.
- Što radi ondje?
Slegne ramenima. - Pojma nemam - kaže i znakovito se zagleda u mene. -
I zato, Molly, nema smisla smišljati kako ćemo ti i ja sjesti s dragim taticom
za stol. Ne zanima ti to njega.
- Mislim da ga zanima, što god ti mislio - kažem, iako sam razočarana što
je Shelby odletio u Ameriku baš kad je Lucasu teško. - Ali nisam se došla
svađati. Došla sam te zamoliti da se vratiš u školu.
- Kakvog to ima smisla? Ionako će vas uskoro zatvoriti.
- Nadam se da ćemo se nekim čudom spasiti - kažem iskreno.
Na to se nasmije, ali ne grubo. - Isuse, kako si ti naporno optimistična.
- Je li? - široko se osmjehnem. - Meni je svaka čaša napola puna.
Na tren se smekša. - Napisao sam pjesmu o farmi. Hoćeš lije čuti?
- Vrlo rado.
Izvuče mobitel i klikne na YouTube. Nagnem mu se preko ramena da
vidim ekran i ne odmakne se.
Na ekranu je Lucas, ljutito recitira pjesmu pod naslovom Spasite farmu, u
kojoj hvali naše vrline i napore i moljaka za novi komad zemlje.

Ovo je čisti kriminal

ovo je prijevara, skandal.
Mi smo još jedna žrtva moćne trase HS2 za Birmingham.
Koliko god farma bila pomoć
onima s posebnim potrebama
potrebe bogatih uvijek su važnije od svega.
Napredak iznad svega!
I sad imamo problem

208
jer posla je preko glave
I sad nam treba vaša pomoć
razglasite svima
dodirnite sva srca.
Treba nam samo dvadeset hektara
treba nam samo niska stanarine
trebaju nam nastambe za koze i prasce
i nadrkanog Tonya, našeg ovna.

Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!

Na kojoj alpake rade što žele!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Čujte naše vapaje
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Ustanite za pravdu
jer imamo pune ruke posla
i bez vas ga nećemo obaviti.

Naš posao je važan

naš posao spašava živote
onih kojima su obične škole
sve prije nego lagane i dosadne.
Jer alpake se nikome ne rugaju
koze vas ne uzmu na pik
svinje i ovce nikoga ne gnjave
i ne zanima ih jeste li disleksični.
Svi smo mirniji uz njih
svi smo puni samopouzdanja
svi možemo sve iz njih
i vjerujemo u sebe.
Farma je buntovna
revolucionarna i jedinstvena
i treba sve nas, inače je više neće biti
treba novi prostor, inače je više neće biti.

Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!

209
Stanite u obranu alpaka!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Čujte naše vapaje s farme Nada!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Stanite u obranu pravde i dobra
pomozite nam da nastavimo
pomozite nam u našoj borbi.

O nama ovise mnogi

I ne smijemo se predati bez borbe
ali nikoga nemamo
i nitko nam ne pomaže.
Moramo hraniti životinje
moramo plaćati veterinara
moramo i mi nešto jesti,
koliko god Molly misli da može živjeti od zraka.
Lovaši meka srca,
zemljoposjednici spremni pomoći
svi koji imate veza
svi kojima je stalo,
javite nam se, jedva čekamo.
Pokažite ovaj video svima
Proširite ga po društvenim mrežama da svi čuju!

Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!

Stanite u obranu alpaka!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Čujte naše vapaje s farme Nada!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Stanite u obranu pravde i dobra
pomozite nam da nastavimo
pomozite nam u našoj borbi.

Osjećam kako mi se oči pune suzama.

- Da se nisi rasplakala - kaže Lucas. - Jer ću i ja početi.
- Ovo je divno - kažem, brišući oči rukavom.
210
 - Ali jebeno beskorisno, je li?
- Ne znam. Učenicima će se sigurno svidjeti. Bit ćeš im još zanimljiviji
nego dosad. A već ima sto tisuća pregleda. To je puno, je li da jest? Sigurno
imaš puno pratitelja.
- Imam, ali nitko nema love, baš kao ni ja.
- Ne znam hoće li od ovoga biti koristi, ali svejedno je predivno - odvažim
se i nagradim ga pusom u obraz. Ne odmakne se i ne obriše je. - Hvala ti.
- Nema na čemu - kaže pomalo preko volje.
Pogledam ga što umilnije mogu, preklinjući očima poput šteneta. - Znači
li to da nam se vraćaš?
Stisne usnice i pogleda me. - A valjda - promrmlja. Zamahnem šakom. -
To!
Vidim da se trudi suspregnuti smiješak, ali ne uspije.

211
 70

T ako se sljedeći dan Lucas vrati na farmu i odmah baci na posao.

Naslonjena na ogradu, gledam ga kako puni kante hranom za alpake i
nosi im je, ulazeći u tor spreman odgurnuti nasrtljive gladuše laktovima
vješto kao da to radi godinama.
Jako mi je nedostajao i drago mi je što mi se posjet isplatio. Jedan mali
čvor u srcu se razvezao sam od sebe. Doduše, još nekoliko vrlo čvrstih nije se
ni pomaknulo s mjesta. Shelby mi se uopće ne javlja, a ja ne želim upitati
Lucasa javlja li se njemu. Znam da se još nije vratio iz Amerike - što znači da
mu posao koji je onamo otišao obaviti dobro ide.
Lucasa vozač doveze svakog jutra i dođe po njega svake večeri. Lucas
ostaje kod nas i nakon što drugi odu i večera sa mnom u kamperu - kakvu god
ja improviziranu večeru skuhala - jer ne mogu podnijeti pomisao da ga šaljem
u onu golemu praznu kuću. Opet smo si dobri, ugodno se osjećamo jedno kraj
drugoga i na kraju svakog dana provedemo nekoliko zabavnih sati
zajedno. Lucas mi pokazuje sve i svašta na svom mobitelu, dok mu Mali Pas
leži na krilu. Kad je toplo, iznesemo drvene stolce pred kamper i sa psima i
Fiftyjem promatramo zvijezde.
Iz Lucasova ponašanja je jasno da on želi samo normalan život s nekim
tko će ga dočekati s večerom i saslušati kako je proveo dan. Da samo želi
društvo. Shvatim da se i ja veselim tim večerima, da jedva čekam druženje s
Lucasom - ljudskim društvom, a ne psećim. Večeras ću nam pripremiti
tjesteninu s povrćem iz woka, a Lucas će čavrljati o sitnicama. Svaki put kad
ga pogledam, jasno mi je koliko mi je taj usamljeni, izgubljeni momčić
prirastao srcu. Možda u njemu vidim sebe u tim godinama. Želim mu reći da
će sve biti u redu, da će se sve srediti - ali tko zna je li to istina. Ja i nisam
najbolji primjer za to da se iz teške mladosti može izrasti u uspješnu osobu.
Snalazim se, ali nije mi lako. Nadam se da će mi usprkos mom polovičnom
uspjehu Lucas dopustiti da ga vodim kroz mladost. Moja teta je bila dobra
osoba, ali patološki povučena i nismo ni koraka mrdnule s farme - sad se
pitam jesam li se kao mlađa trebala više odvažiti na izlazak u svijet. Što dulje
se držite dalje od svih, to je teže naposljetku izaći iz te čahure.
Tijekom dana imali smo posla sa svime i svačime - običnim
svakodnevnim farmerskim poslovima od kojih nema bijega. Cijeli tjedan
nismo predahnuli, ali poput Sizifa, možda se i mi uzaludno trudimo. Na
trenutke sam se zapitala zašto se uopće trudimo, kad smo samo još jedan

212
tjedan bliže zatvaranju farme. Dok ja mozgam o katastrofi koja nam visi nad
glavom, vidim da stiže vlasnik zemlje, George Brown. Alan ga pusti u dvorište
i gospodin Brown parkira svoj Land Rover.
- Možeš pripaziti na Jacka i Seba dok ja ovo riješim, molim te? - kažem
Lucasu.
- U redu.
- Možeš dati kozama lana - kažem. Ako vas zanima, od lana im je dlaka
mekana i sjajna. - I konjima možeš dati poslastice. E, da, smućkaj mlijeka u
prahu za janjce.
Lucas sve te upute ozbiljno sasluša i kimne.
- Hvala ti - usprkos nedavnim događajima, znam da Lucasu mogu
vjerovati. Sad mu već mogu dati i zahtjevnije zadatke i znati da će ih uspješno
izvršiti, što je dokaz njegova razvoja.
Ostavim ga sa se pozabavi našim životinjama i odem do Georgea. Čim
priđe, pruži ruku i toliko srdačno stisne moju da mi skoro zgnječi prste.
- Dobar dan, Molly. Kako ide?
Slegnem ramenima. - Nemamo kamo, što da vam kažem?
- Znam. Sve je ovo grozno. Žao mi je što nisam i prije stigao do tebe. Ovo
nas je sve jako iznenadilo - George je inače otresiti starac, ali izgleda da mu je
prodaja zemlje skresala krila. Nisam ni razmišljala o tome da je prodaja i
njemu nametnuta, a to sigurno nije lako podnijeti. Jedina razlika među nama
je da će on dobiti odštetu, dobit će novac za kupnju novog posjeda. - Ova je
farma u vlasništvu moje obitelji već generacijama. Moj pradjed i prabaka
posadili su pola ovog vražjeg drveća - zamahne rukom prema velikom polju.
- A sad će sva ta povijest nestati, poharat će je buldožer. Ne bi mi smetalo da
grade kuće ili tako nešto korisno, ali vražja željeznička trasa?
Trasa za vlak koji će nama po svoj prilici biti preskup. Ne sjećam se kad
sam posljednji put bila u Londonu, ali Bev mi je rekla da su karte za vlak
apsurdno skupe.
George nastavi. - Mislim da je najgora od svega nemoć. U ovom kraju
zemlje, a vjerojatno i u ostalim dijelovima koji su zahvaćeni takvim
planovima, nitko ne želi promjene. Ali nemoćni smo. Kakva korist od našeg
negodovanja? Napravit će što žele i to je to - ljutito uzdahne. - Jedva sam
nekako pronašao novu kuću. Nije se lako seliti kao se zapravo ne želiš seliti!
Kako tebi ide?
- Otprilike isto - zajedno odemo do ograde i naslonimo se na nju, gledajući
ovce. Janjad koju još uvijek branimo na bočicu uživa na poslijepodnevnom
suncu, skakućući uokolo kako samo janjad zna. Gledamo ih kako poskakuju i
mašu nožicama, puni čiste radosti.

213
 - O tome sam došao porazgovarati - kaže George. - Znaš li kad ćete biti
spremni za preseljenje? Ne bih te gnjavio ni požurivao, ali i mene požuruju.
Znam da imamo rok od devedeset dana, ali naravno da žele da odemo što
prije.
- Mislite da nas mogu istjerati i prije roka?
- Ne - kaže. - Ali to ne znači da neće pokušati.
- Nismo ništa smislili - priznam. - Otišla sam do katastra, ali nisam ništa
našla. Sve što je ovdje za prodaju ili zakup meni je preskupo. Da vam iskreno
kažem, George, pojma nemam što ću.
- To je strašno - barem se trudi izgledati zabrinuto. Ali ne smijem njega
okrivljavati, zar ne? I njemu je ovo noćna mora.
- Kamo ćete vi?
- Daleko odavde - kaže. - Dao sam ponudu za kuću u Cornwallu. Posjed je
daleko manji. Sa svega ovoga se selimo u prizemnicu s dvije spavaće sobe -
cokne kao da još ni sam ne vjeruje. - Ali barem je pored mora i tako to, pa je
mojoj supruzi drago.
- Zvuči ljupko - na sekundu sam se ponadala da će George na svojoj novoj
farmi pronaći kutak i za nas. Sad mi je propalo još jedno potencijalno rješenje.
- Posjed na kojem je kuća pokriva jedva pola hektara. Bit će mi čudno, ali
ne mogu početi ispočetka. Prestar sam za novu farmu - strese glavom. - Što
ćeš sa životinjama?
- Ako ne nađem zemlju za novu farmu, mislim da ću im morati naći nove
domove - znam da se taj trenutak bliži. Ne mogu još dugo gurati glavu u
pijesak. Moram se uhvatiti s time u koštac, inače će buldožeri stići, a ja neću
biti spremna.
- Mogu ti dati brojeve nekih farmera koji bi mogli primiti pokoju životinju
- kaže, vadeći mobitel i pregledavajući imenik. - Vrijedi pokušati.
Sve vrijedi pokušati.
- Hvala vam - kažem, ali ne znam koji bi farmer zdrave glave htio
prihvatiti naše slijepe kokoši, našu asocijalnu ovcu, naše ratoborne alpake.
Farmeri žele isplative životinje, a ne hrpu problematičnih otpadnika.
- Žao mi je zbog svega ovoga, Molly - George doista izgleda kao da mu je
žao. - Dobro si se brinula za ovu zemlju. Žao mi je što moraš otići. Gadovi! Da
ih ikako mogu zaustaviti, bih.
- Znam.
- Grozno je što će svom tvom trudu doći kraj. Ne znam nikog predanijeg
ovom poslu od tebe. Tvoja teta bi bila ponosna na tebe.
- Hvala - teta Hettie bi se prevrnula u grobu da vidi što čeka njezinu dragu
farmu.

214
 - Idem ja sad - kaže George. - Moja supruga se već pakira. Da vidiš kako
nam kuća izgleda. Nikad nismo napravili veliko pospremanje, rasprodaju,
takvo što. Nismo morali! Ispada da imamo stvari još od mojih roditelja. Kamo
ćemo sa svime time? Užasavam se preseljenja.
- Nadam se da će sve dobro proći - poželim mu isprazno, jer ništa mi
drugo ne preostaje.
- Bit će sve dobro - kaže. - Sve će biti kako treba, siguran sam - doda,
nimalo uvjerljivo. - Javljaj mi kako ti ide, Molly. Ako čujem išta što ti može biti
od koristi, obavijestit ću te - pogleda me i vidim da su mu oči suzne, da se više
ne može ni pretvarati. Strese glavom kao u nevjerici. - Ja još uvijek ne
vjerujem da se ovo događa. Imam osjećaj da sam u noćnoj mori. Kao da mi je
nasljedstvo oteto, iščupano iz ruku, i to za što?
- Sve znam - obgrlim Georgea oko ramena i neko vrijeme bez riječi
promatramo prelijepa polja. Stari farmer, planina od čovjeka, plače kao malo
dijete.

215
 71

I dućeg jutra Lucas iskoči iz auta veselo poput janjca. Pritrči mom kutu
dvorišta, na kojem potpuno bezuspješno pokušavam odčepiti odvod,
mašući telefonom. Smiješi se od uha od uha i zrači radošću, a Lucas nije od
onih koji inače zrače. - Jesi li vidjela?
- Jutro, Lucase! - dobar odgoj nikad se ne smije zaboraviti. - Što to?
- Ovo - upali mobitel i okrene ekran prema meni.
Pustim žicu za čišćenje odvoda i obrišem ruke o traperice, pa se uspravim
da vidim što mi to Lucas pokazuje. Zaškiljim, jer sunce se odbija od ekrana.
Vidim samo da je otvorio stranicu nekog časopisa i da mi pokazuje naslov
ispisan velikim slovima. Shelby Dacre prekinuo sa Scarlett Vincent.
- Oho.
- Oho? To je tvoj jedini komentar? - zapanjeno me pogleda. - Pa ovo je
jebeno fantastično! Konačno ju je napucao.
- Kad se to dogodilo?
- Pojma nemam. Možda prije nego što je otišao u L. A. Mislio sam da je
otišla s njim, ali nije. Fotkali su je u Londonu.
Odmah mi pokaže fotografije. Scarlett ima šešir i goleme sunčane
naočale. Da budem iskrena, na fotografiji bi mogao biti bilo tko - ali jasno je
da je to Scarlett, jer je od glave do pete u bijelom i ima izrez do pupka. Samo
ona se može tako odjenuti za izlazak iz kuće tijekom kojeg navodno želi biti
neprimijećena.
- Nije ni čudo da je tako mrzovoljan otkako se vratio - doda Lucas.
Vratio se? Meni se i dalje ne javlja.
- Ako je vijest već na internetu, onda je sigurno i u novinama, a to mrzi
više od svega - Lucas ugasi mobitel i strpa ga u džep. I dalje se veselo kesi. -
Ili se barem pretvara da mrzi.
- Jeste li već razgovarali o tome?
- A-a - Lucas odmahne glavom. - Otišao je na snimanje. Zbrisao je rano
ujutro i neće ga biti do kasno uvečer.
- Joj, Lucase.
- Ništa strašno - kaže. - Na to sam navikao. Glavno da nju više ne moram
gledati.
- Ne želiš li da i on bude sretan?

216
 Lucas malo promisli. - A, valjda želim. Ali ne s nekim upola mlađim od
sebe tko nema nijedan komad odjeće čitav.
To me nasmije. - Duhovit si.
- Nisam, nego čudan - kaže Lucas. - Tebi sam duhovit samo zato što si i ti
čudna.
- E, pa onda je sjajno što smo se našli, nas dvoje čudaka - kažem. Koliko
mi se čini, Lucas još uvijek ne zna da sam spavala s njegovim ocem. Grozno
mi je što mu to krijem, ali neće se ponoviti, a i ne znam kako bih se snašla s
posljedicama da Lucas sazna. Sigurna sam da bi bio bijesan, a ne bih mogla
podnijeti da se opet naljuti i ne razgovara sa mnom. Bez Shelbyja Dacrea
mogu živjeti - sigurna sam da mogu - ali njegov sin mi je previše prirastao
srcu.
Još me žalosti što njih dvojica jednostavno ne znaju kako da se zbliže, ali
sad kad je Scarlett izašla iz njihovih života, možda Shelby nađe više vremena
za Lucasa. Nadam se da hoće. Držim fige i na rukama i na nogama da Shelby
brže-bolje ne nađe još mlađu manekenku. Mislim, zbog Lucasa. To sa mnom
nema nikakve veze.
- Što nam je danas na redu? - pita me Lucas.
- Prvo svakodnevne sitnice, a popodne možemo pomesti staju i
promijeniti slamu.
Taj posao vole svi, jer za razliku od pranja staje, relativno je čist.
Obožavaju se valjati po svježem, čistom sijenu. Lijepo ih je gledati kako se
igraju i smiju. Ponekad im se čak i pridružim.
- Odlično - kaže Lucas. - Idem ja odmah početi.
- Ne želiš li prvo čaj?
- Ne treba. Mogu odmah! - kaže i odmah krene prema staji, neuobičajeno
poletnim korakom.
Dok ja gledam za njim, priđe mi Bev. - Lucas je jutros nekarakteristično
prpošan.
- Shelby je prekinuo sa Scarlett Vincent - kažem. - Ili barem Lucas tako
kaže.
- A, da? - Bev već vadi mobitel. - Kako ja za to već ne znam? - pronađe
članak i na brzinu ga pročita. Jedva se oduprem da joj ne čitam preko ramena.
- Hm. Izgleda da je Shelby stvarno opet slobodan.
- Nadam se da to znači da će se konačno posvetiti Lucasu. Valjda je i njemu
jasno da malome treba samo malo pažnje i da se odmah rascvate?
- Možda smo svi takvi - reče Bev.
- Joj, daj šuti - kažem, prilično sigurna da je to neki komentar na moju
jednu noć sa Shelbyjem. Ponekad požalim što sam joj rekla zato. Recimo, sad.

217
- Što Alan danas ima na sebi? - pitam, da joj odvratim pažnju od mojeg
ljubavnog života, kakav god bio.
- Simple Minds - kaže. - Trebale smo se toga sjetiti. Ne mogu vjerovati
koliko nam loše ide.
- Moramo se pribrati - složim se. - Ja za sutra kažem Blur.
Bev uzdahne i malo mozga. - Kaiser Chiefs - kaže naposljetku.
- Sviđa mi se izbor - kažem. - Misliš da Alan ima ijednu majicu bez benda?
- Nema.
Podignem kantu s dvorišta. - Što ti je draže? Kokoši ili svinje?
- Svinje.
- Popodne metemo slamu iz staje - podsjetim je.
- Jedva čekam.
Odemo svaka na svoju stranu: Bev nahraniti Teacupa, a ja kokoši. Obje
hodamo zamišljene. Bev vjerojatno razmatra strategiju za sutrašnji izbor
majice, a ja, sram me i priznati, razmišljam samo o tome da je Shelby Dacre
slobodan.

218
 72

A lan i učenici gotovi su s metenjem staje tek kasno poslijepodne. Staja je

kao nova, pod je prekriven svježim sijenom i slamom, a posao je protekao
bez drame i ispada. Prilazeći staji s Malim Psom, čujem vesele povike i jasno
mi je da je igra u punom zamahu.
Doista, čim skrenem za ugao staje, ugledam Alana, Bev i klince kako se
bacaju na mekano, svježe sijeno. Zatrčim se, vičući: - S puta! Stiže bomba!
Sletim na sijeno pored Lucasa, koji je sav rumen od skakanja i smije se
punim grlom. Dosad ga nisam vidjela tako sretnog. Lijepo ga je slušati.
Ležimo praveći se da plutamo na moru, a naš smijeh odjekuje stajom,
odbijajući se od greda pod krovom. Kad nas smijeh prođe, još neko vrijeme
ostanemo ležati, smirujući se. Svako malo ponovno prasnemo u smijeh.
Lucasu je ovo prvo igranje na svježem sijenu i očito je da uživa.
- Je li da je zabavno? - pitam.
- Sjajno je - potvrdi sa širokim osmijehom. Danas ga prvi put vidim
potpuno bezbrižnog i od tog prizora i privrženosti koju osjećam prema
njemu mi zatreperi srce.
Lucas se opet zaleti na sijeno i hrva se s jednim mlađim učenikom, a
uskoro se na njih bace i ostali. Baš ih je lijepo vidjeti. Konačno se dovoljno
opustio da se sprijatelji sa svima.
Koliko god bih najradije provela ostatak poslijepodneva ležeći na sijenu,
prisilim se na ustajanje i očistim kosu i odjeću od sijena.
Mislim da mi se sijeno uvuklo i u hlače. Dok ja tako stojim kao strašilo, još
uvijek se bedasto hihoćući, čujem da se netko znakovito nakašljava. Okrenem
se i vidim Shelbyja. Stoji naslonjen na dovratak staje.
- Bok - kaže.
Kad konačno dođem k sebi, nakašljem se i ja. - Dođi k nama, imamo svježe
sijeno.
- Već sam upoznao čari svježeg sijena - kaže, a da ni ne trepne, a ja
pocrvenim i glavom mi prolete prizori našeg valjanja po sijenu. - Mislim da
vam se danas neću pridružiti, koliko god privlačno izgledalo.
Obori pogled na svoju otmjenu odjeću i slažem se: previše je lijepo
odjeven za valjanje po sijenu. Doduše, koliko god je zgodan i uređen, čak i s
ove udaljenosti primijetim da je umoran i da ima podočnjake. Nešto ga muči

219
dovoljno da ne može spavati, ili se samo još nije oporavio od prelijetanja
Atlantika?
Još uvijek brišući sijeno s odjeće, odem do Shelbyja. Lucas, koji usrdno
baca šake sijena na dvije djevojčice koje vrište, nije ni primijetio da je njegov
otac ondje. Pretpostavljam da je Shelby došao po sina. - Hoćeš li da ti
dozovem Lucasa? - pitam.
Shelby odmahne glavom. - Ne, pusti ga još malo. Već ga neko vrijeme
gledam i izgleda da se dobro zabavlja. Uostalom, došao sam razgovarati s
tobom.
- O - pitam se o čemu. - Hoćeš da odemo do kampera na čaj?
- Zvuči primamljivo - krenemo prema kamperu i krajičkom oka vidim da
nas Bev prati pogledom. Podignem ruku kao da pijem čaj, da zna kojim smo
poslom krenuli. Mali Pas, koji je dosad veselo lajao na djecu, pritrči i krene za
nama.

220
 73

V eliki Pas i Fifty drijemaju u tankoj pruzi sjene koju bacaju vrata kampera.
Kad se približimo, podignu glave, odmah potom izgube zanimanje i vrate
se dremuckanju. Shelby i Mali Pas uđu za mnom u kamper i opet postanem
svjesna koliko blizu Shelby i ja stojimo u mom malom domu. Sjedne, a ja
odem pristaviti čaj. Mali Pas mu se odmah nasloni na nogu i Shelby se odvaži
pomilovati ga.
- Tema je malko nelagodna - kaže kad spustim pred njega šalicu čaja,
pazeći da u njoj ne završi i pokoja slamka sijena s mog rukava. - Ne znam ni
otkuda da počnem.
Sjednem mu sučelice, mentalno se pripremajući za tu nelagodnu temu.
Da možda ne odvodi Lucasa od nas? - Početak je obično najbolji izbor.
Shelby privuče šalicu preko stola i nekoje vrijeme samo drži među
dlanovima. - Dobro. Prekinuo sam sa Scarlett - kaže ozbiljno.
- Znam - priznam, iako najradije ne bih. - Rekao mi je Lucas. - Lucas?
- Saznao je jutros. Pročitao je u nekoj tračerskoj stranici na internetu -
kažem, ali ne dodam da se ludo razveselio toj vijesti. Možda bih mu trebala
reći da mi je žao zbog prekida, ali ništa od toga. Baš sam grozna. Nadam se da
će se Shelby sad stići posvetiti Lucasu, a ne gubiti vrijeme na izlaske s
manekenkom.
- Nije trebao tako saznati. Trebao sam mu sam red - Shelby strese glavom.
- Kako ja uvijek zabrljam sve što ima veze s mojim sinom?
- Možda ćete sad provoditi više vremena zajedno - kažem oprezno.
- Da - kaže, ali ne s toliko entuzijazma koliko sam se nadala. - Shvatio sam
da ono nije život za mene. Ne da mi se stajati na zabavama s toplim
šampanjcem i hladnim ljudima - kaže i nakašlje se. - Želim se vratiti nečem...
stvarnom. Zvuči li to previše dramatično? Nisam siguran da sam se dobro
izrazio.
Prije nego što stignem išta reći, otvore se vrata kampera i ugledamo
Lucasa. I on ima sijena u kosi. Gleda nas prilično smrknuto. - Baš sam se pitao
kamo si nestala.
Imam osjećaj da me uhvatio u nečem nedopuštenom i odmah pocrvenim.
- Tvoj tata je došao razgovarati sa mnom.
- Bok, Lucase - kaže Shelby. - Nisam ti htio smetati. Činilo se da se dobro
zabavljaš.

221
 - Nije bilo loše - prizna Lucas preko volje. - Klinci vole takve stvari - iz
kose mu padne malo sijena i jedva se suzdržim da se ne nasmijem. - Spreman
sam za polazak.
- Ako ti ne smeta, rado bih porazgovarao s Molly nasamo - kaže Shelby. -
Stižem za par minuta.
Ne mogu si ni zamisliti o čemu Shelby želi razgovarati sa mnom, a da to i
Lucas ne smije čuti. - Možeš li obići životinje? - kažem ipak. - Provjeriti kako
su?
- Bev i Alan ih već obilaze - jetko kaže Lucas. - Ali znam kad nisam
poželjan.
- Deset minuta - kaže Shelby. - I tvoj sam. Možda bismo mogli odabrati
neki film za večeras.
Lucas samo tresne vratima kampera.
Shelby digne ruke kao da se predaje. - Što sam sad rekao? Stvarno ne
mogu predložiti ni filmsku večer, a da on ne nađe razloga za ljutnju?
- Mislim da je ljutit jer se osjeća kao da ga ne uključuješ dovoljno u svoj
život. Ne budi prestrog. Sigurno nije lako saznati što se događa u životu tvog
oca iz novina.
- U pravu si - kaže s teškim uzdahom. Odmah se namršti. - Kako si to
stalno u pravu?
- Sama za sebe to ne bih nikad rekla - zarinem lice u dlanove i Shelby mi
prijateljski dodirne ruku.
- Još nisi našla rješenje za najveći problem?
- Ne - priznam. - Glava me zaboli čim se sjetim.
- Možda bih ja mogao pomoći - veselo se nasmiješi i u glasu mu odjednom
čujem polet i optimizam. - O tome sam i došao razgovarati. Znam da se dugo
nisam javio, ali nisam zaboravio na tvoje muke, vjeruj mi. Radio sam na
nečemu, malo sam se raspitao i mislim da sam ti našao komad zemlje koji bi
ti se mogao svidjeti. Volio bih da ga odemo pogledati.
- Ti to ozbiljno?
- Nego što.
Ne mogu vjerovati vlastitim ušima. Pet minuta prije propasti, Shelby je
možda našao prikladno zemljište? Dođe mi da ustanem i skačem od sreće, ali
oprez mi ne dopušta. Rješenja ne padaju s neba. - Gdje je kvaka?
- Nema je, barem koliko mi se čini. Posjed je prilično blizu, malo je manji
od ovoga - ali ne previše, točno toliko da su ti i troškovi malo manji.
- I sve će to platiti neka dobra duša? Anonimni dobročinitelj?
- Tako nekako - kaže neizravno. - To je moj zadatak. Mislio sam da bismo
mogli organizirati dobrotvornu zabavu kod mene. Poznajem glumce, pjevače,

222
sve i svakoga. Mogli bismo organizirati dobrotvorni koncert preko noći,
koliko mi se čini. Mnogi mi duguju usluge. Nadam se da bismo mogli
prikupiti dovoljno za preseljenje i za malu zalihu.
U grudima me steže i jedva se usuđujem disati od straha da ću trepnuti i
sve će se ovo rasplinuti. - Zasad ti plan nema mane.
- Sjajno - Shelby izgleda jako zadovoljan vlastitim uspjehom.
Meni sve to zvuči i previše savršeno. Je li moguće da je netko uslišio moje
molitve? Je li ovo čudo kojem sam se nadala? Ne želim se ponadati, a onda se
ponovno naći pred provalijom kad nešto pođe po zlu. Definitivno bih trebala
pričekati da vidim kakva je ta zemlja, da saznam koliko bi stajao najam prije
nego što se zaneseni i počnem slaviti.
- Hvala ti - kažem Shelbyju. - Ovo je jako ljubazno od tebe. Zahvalna sam
ti od srca.
- Vidio sam kako radiš i drago mi je da ti mogu pomoći. Možeš li doći
vidjeti teren sutra predvečer?
- Naravno.
- Poslat ću ti upute.
Oboje se široko osmjehnemo, ali tad se kamper opet ispuni onim
nabojem. Čujem glasne otkucaje vlastita srca.
- Hvata me snažna želja da te poljubim - kaže Shelby.
- Mislim da to nije dobra zamisao - kažem, iako je ista želja obuzela i
mene. - Mogao bi ući Lucas, a znaš da ne bi bio sretan da nas vidi tako. Ne zna
ni za... mislim... ono.
- Da, u pravu si - nasmije se. - Opet!
Ustane. - Vidimo se sutra, dakle.
- Vidimo se, da.
- Bok, Molly - kaže i iako smo se upravo složili da se nećemo ljubiti, spusti
mi malo predugu pusu u kut usana.
Izađe iz kampera, a ja ostanem stajati kao kip.
Pogledam Malog Psa, koji stoji kraj mene i maše repom. - Što ti misliš, što
ovo znači? - upitam ga, ali samo me gleda jednako zapanjeno koliko i ja njega.

223
 74

N e moram vam ni reći da idućeg dana lebdim kao da su mi izrasla krila.

Nisam sigurna jesam li ikad obavila sve dnevne zadatke toliko brzo ili
toliko poletno. Prethodne noći sam jedva oka sklopila koliko sam bila
uzbuđena. Raspoloženje mi nije popravilo čak ni to što me Dick probudio u
gluho doba noći. Dok hranim asocijalnog Anthonyja, koji me kao i uvijek
pokuša prebaciti preko ograde, blaženo se smiješim pitajući se hoće li mu
se svidjeti novi dom. Srce mi puca od ljubavi prema svim mojim životinjama
i čovječanstvu općenito. Možda je naš najveći problem dobio rješenje i zbog
toga sam sretna i presretna.
- Otkuda taj smiješak na tvom licu? - pita me Bev. - Da to nema veze sa
sinoćnjim posjetom određenog gospodina Dacrea? - Zapravo i ima - povjerim
joj.
- Opet ste se malo valjali po sijenu?
- Ne, ne, ne. Apsolutno ne - odmah kažem. - To je trebala biti tajna. Još
jedan unos u rubriku Incidenti koje se ne spominje.
- Aha.
- Shelby nam je možda pronašao novu zemlju - ne mogu sakriti radost.
Pokušavala sam ostati pribrana, za slučaj da zemlja iz bilo kojeg razloga nije
prikladna za nas ili za slučaj da ne prikupimo dovoljno novca, ali sve sam
nemirnija zbog iščekivanja i čini mi se da bih eksplodirala da ovo ne
podijelim s Bev. - Večeras je idemo pogledati.
Bev me gleda s potpunom nevjericom. - Ti bokca! Kako uzbudljivo.
- Pokušavam se ne nadati previše, ali Shelby misli da je posjed idealan za
nas. Malo je manji od sadašnjeg, ali ne previše - koliko god ja zvučala
razumno i smireno, najradije bih potrčala po dvorištu urlajući od sreće.
- Hoćeš li da ja odem s vama? - kaže, sva puna nade.
- Hvala, snaći ćemo se i bez tebe - zezam je. - Daj da prvo ja vidim kakav
je posjed, pa ćemo onda svi zajedno otići u inspekciju - ako nam ne odgovara,
ne želim sa svi nosimo teret razočaranja.
- Ma ti samo želiš Shelbyja Dacrea za sebe - šapne Bev. - Lijo lukava.
- Ovo je samo biznis - kažem, iako još uvijek osjećam njegove usnice na
svojima.
- Držim palčeve da je dobro odabrao - kaže Bev. - Da ti taj kamen konačno
padne sa srca.
224
 - Joj, da bar - dok mi hodamo, Alan se u svom rasklimanom starom autu
doveze do vrata.
- Brzo, brzo, biraj bend - kaže Bev. - Imamo samo još minuticu.
- Hm - mozak mi je stao. - The Jam.
- Duboko - kimne Bev. - Jako duboko. Ja kažem Depeche Mode.
Alan je sad već parkirao auto i prilazi nam. Kad se još približi, zapanjeno
se okrenemo jedna prema drugoj, u prevelikom šoku da bismo komentirale.
Nakon nekog vremena Bev mahne šakom po zraku. - Tooo! - drekne, a Alan
poskoči.
Sumnjičavo nas odmjeri. - Što ima?
- Alane, nemaš pojma koliko si me usrećio! - Bev mu zgrabi lice
dlanovima, probije se kroz gustu šumu njegove brade i zvučno ga cmokne.
Alan sad već djeluje uznemireno. - Čemu to?
- Dragi moj Alane - kaže Bev. - Svakog dana se kladimo koju ćeš majicu
obući idućega, svakog dana dosad smo pogriješile. Ovo je prvi put u povijesti
oklade da sam dobila.
Gleda nas bez trunke shvaćanja.
- Ovo je važan dan - dodam ja.
Alan i dalje gleda kao da mu nije jasno što nam je. - U što ste se kladile?
- Ni u što - kaže Bev. - Mislim, u keks. Ali najvažnija je pobjeda!
- Aha - sad je još zbunjeniji. - A ti si, dakle, pobijedila?
- O, da.
Bev se okreće oko sebe, maše bokovima i rukama u pobjedničkom plesu.
- Mogao bih te izvesti van - kaže Alan. - Na večeru. Da proslavimo u nekom
finom restoranu.
Bev se nasmije. - Nema potrebe.
- Obući ću najljepšu majicu koju imam - nisam sigurna šali li se Alan. -
Razmisli.
- Aha - sad je zbunjena Bev. - Dobro, razmislit ću.
- Sjajno. Idem ja sad popraviti traktor- Alan odšeće prema staji.
Bev ostane kao ukopana, gledajući za njim. - Je li se ovo stvarno dogodilo?
- Ja ne vjerujem - kažem, jednako zapanjena. - Depeche Mode ti je donio
večeru i spoj.
- Misliš li da bih trebala prihvatiti?
- Ne. Bilo bi previše... čudno. To je Alan. Naš Alan.
- No, da - složi se Bev, ali gleda za njim pomalo zaneseno. Nisam se tome
nadala. - Iako bolju ponudu već dugo nisam dobila.

225
 75

L ucas stigne loše volje, ali tome su vjerojatno krivi tinejdžerski hormoni.
Barem se nadam.
Dobaci mi bok i odmah odjuri prema staji, gdje ga Alan vjerojatno čeka s
lekcijom o tajnoj vještini popravljanja traktora. Usrdno se nadam da se Lucas
nije opet posvađao sa Shelbyjem ili tako nešto. Trudim se ne brinuti oko
svega, ali znate da mi je Lucas jako drag i ne volim ga vidjeti nesretnog. Ipak,
došao je u školu, a i usprkos pokojem koraku unatrag, vidim da napreduje.
Ne želim mu stalno visjeti za vratom, pa ću mu danas dati malo mira i nadati
se da će zlovolja nestati sama od sebe.
Bev vodi ostatak naših učenika u šetnju po farmi i okolici, pa možda čak i
Lucasa nagovorim da pođe s njima. Nitko od njih još ne zna da nas čeka
prisilna selidba. Možete mi reći da sam kukavica, ali ne mogu stati pred njih
dok ne smislim rješenje. Ipak, današnji zadatak uključuje fotografiranje i
snimanje farme Nada - da je se imamo po čemu sjećati kad je više ne bude.
Danas poslijepodne će pomoći Bev da otvori račun na Facebooku i
postaviti fotografije farme - što je i zabavna lekcija i ubacivanje malo novih
vještina. Boli me pomisao da je ovo možda posljednja prilika za istraživanje
ovog dijela zemlje i koliko god bih voljela s njima, nemam vremena. Čekaju
me drugi zadaci: za početak, planina dokumenata i formulara, koju bih
trebala barem malo smanjiti. Moram naručiti i hranu za životinje. Selimo se,
ali to ne znači da životinje i dalje ne jedu - i sa svakim zalogajem guraju me
malo dublje prema bankrotu. Odmah se okrenem i krenem prema kamperu,
jer nema smisla odgađati.
Dan proleti, a da nisam ni svjesna. Sad je kasno poslijepodne i učenici -
svi sretni i puni fotografija - odlaze domovima. Prije nego što uopće stignem
razgovarati s Lucasom, po njega dođe auto. Sjedne i ode. Pitam se ide li
večeras i on s nama na obilazak novog posjeda, ali Shelby nije rekao ni riječi
o tome. Dok ja mozgam, stigne mi poruka i na tren se zabrinem da će Shelby
otkazati. Briga je suvišna: njegova poruka samo ponovi adresu .Jedva čekani
da se vidimo, piše na kraju.
Nakon što su sve životinje dobile hranu i vodu, istuširam se i presvučem
u čiste traperice i lepršavu bluzicu koja je možda bila Hettiena, jer ne sjećam
se da sam je ja kupila. Doduše, nije ni u njezinom stilu. Možda ju je i ona kupila
za svečane prigode, vjenčanja ili takvo što - prigode na kakve je rijetko išla.
Čak se i pogledam u ogledalu, za svaki slučaj, da vidim jesam li dobro

226
zakopčala svako dugme. Bluzica me podsjetila na tetu i kažem: - Drži mi fige,
Hettie! Ovo nam je najbolja nada za spas!
Barem se nadam da je. Ne mogu ni zamisliti što će biti ako njezina farma
nestane bez traga.
Nakon toga na brzinu nešto pojedem i sjednem u kamion. Provjerim
adresu i krenem. Nova farma je prilično blizu Shelbyjeve kuće, pa mi je cesta
dotamo poznata. Prije nego što stignem do sela pored kojeg leži njegov dom,
skrenem i krenem uskim cestama. Kuće su sve rjeđe. Nova farma je očito
dovoljno daleko od sela da nas nitko nepozvan neće doći gnjaviti tek onako,
u prolazu.
Skrenem posljednji put i pomalo zabrinuta sad već jako uskom cestom i
blizinom živice s obiju strana, ugledam znak. Edwardova farma, piše.
Primijetim Shelbyjev auto, parkiran pred prvim gospodarskim zgradama, i
priđem kamionom iza njega. Shelby odmah izađe iz auta i pozdravi me
poljupcem u obraz.
- Bok - kaže. - Jako si točna.
- Životinje su večeras bile poslušne - kažem. - Nijedna nije stvarala
probleme - te rečenice nisam izgovorila previše puta u životu.
- Odlično. Dođite, mlada damo. Idemo obići vaše imanje - primi moju
ruku, zavuče je pod svoju i povede me prema prvim zgradama.

227
 76

D vorište ove farme smješteno je točno na sredini terena i s triju strana

okruženo urednim zgradama - i sve su u boljem stanju od naših. Farma
izgleda kao da je relativno nedavno preuređena. Kladim se da ovdje nema
šupljih krovova i začepljenih odvoda. Dvorište je pometeno, a staje izgledaju
kao da dugo nisu korištene. Više sliči na Flintonovu farmu, na set serije,
nego na stvarnu farmu.
- To je to - Shelby raširi ruke. - Ona tamo kućica izgleda savršeno za
blagovaonicu i čajanu - pokaže dobro održavanu drvenu kolibu. U pravu je.
Izgleda idealno za tu namjenu. Svi bismo stali unutra. Shelby me povede
dalje. - Imaš onu golemu staju, još nekoliko manjih staja i štošta još - ima
dovoljno mjesta i za konje i za druge životinje, vidim.
Polako me provede dvorištem da vidim svaku zgradu iznutra. Sve
promatram kritički, ali već mi je jasno da bi se naše životinje ovdje osjećale
kao kod kuće.
- Kako ti se čini?
- Moram priznati da sam oduševljena. Nisam očekivala ovakvo nešto.
Fantastična je - mislila sam da će farma biti pomalo zapuštena, da će zemlju
trebati prekopati, a zgrade obnoviti. Ovo je bolje od mojih najluđih snova.
- Manja je od tvoje - kaže Shelby. - I kuća nije dio posjeda. Kuća je niže niz
cestu, prodana je prije dosta godina, kao i veći dio farme. Imaš nekoliko većih
zgrada, ali mislim da ni za jednu od njih ne bi mogla dobiti građevinsku
dozvolu za prenamjenu u stambeni objekt. Urbanistički plan se ovdje provodi
jako strogo.
- Znaš da mi moj komfor nije prioritet. Zanima me kako će biti učenicima
i životinjama. Sve dok su oni sretni, sretna šamija.
- Svejedno bi bilo lijepo malo popraviti i tvoj standard stanovanja.
- Priznajem da je meni dobro tu gdje jesam. Ali, hvala ti - nisam sigurna
da će moj stari kamper preživjeti vožnju ovamo. Jedino što ga drži da se ne
raspadne su ljubav i paučina, bojim se. Bilo bi dosta da se jedan pauk odseli,
pa da sve od kvragu. - Bih li smjela držati kamper na imanju?
- Još uvijek čekam potvrdu, ali mislim da bi dobila dozvolu - kaže Shelby.
- Dođi da ti pokažem zemlju.

228
 Udaljimo se od dvorišta i zgrada i popnemo na mali nasip na kojem rastu
grmovi gloga. Na tren ostanemo gore, držeći se za ruke. Jedini zvuk koji se
čuje je pjev lastavice visoko na nebu. U raju sam.
Shelby me tad uhvati za ramena i okrene, a preda mnom se prostru
hektari nedirnutog posjeda. Podignem dlan da zaštitim oči od sunca i
ogledam se uokolo. - Ovo je predivno.
- I meni se čini - kaže Shelby i jasno je da puca od ponosa. - Nije previše
brdovito, pa je zemlja iskoristiva, ali naginje se dovoljno da se neće skupljati
kišnica. Nisam farmer, ali mislim da je ovo divan komad zemlje.
- Mislila sam da nijedna farma nije lijepa kao moja. Ali ova bi stvarno bila
dostojanstvena zamjena.
- Odlično - široko se osmjehne i krenemo u šetnju poljem. Toliko sam pod
dojmom da sam ostala bez riječi.
Ne znam kako sama sebi objasniti po čemu je ovaj teren jednak mojoj
farmi - drugi posjed, isti osjećaj. Vjerujem da bi ova farma bila jednako topao
i ugodan dom kao farma Nada. Srce mi puca od ljepote već sad. Naš novi dom.
Kako to lijepo zvuči.
Već vidim i naše životinje: alpake bi bile presretne ondje kraj gustiša. Ako
ih ikad dovoljno smekšamo i odgojimo, mogle bi postati atrakcija za šetače.
Poniji i koze mogli bi se smjestiti onkraj gloga, a veliki radni konji bili bi sretni
pored njih.
Polako se spustimo blagom padinom prema dolini, sve do rječice koja
vijuga krajolikom kroz koji se probija stotinama godina. Obale leže u sjeni
tužnih vrba i obrubljene su češljugovinom. Vodena struja polako nosi dvije
patke, a na drugoj obali jedna mlakuša kljuca po travi. Površinu vode s
vremena na vrijeme namreškaju skrivene ribice. Da sam vlastitom rukom
crtala idilu, ovako bi izgledala.
Krenemo uz rijeku i Shelby me pogleda. - Dakle, Molly? Kako ti se čini?
- Divno je - kažem, iako to ni izbliza ne pokazuje koliko sam oduševljena.
- Bila bi savršena.
- Daju je u najam na deset godina.
- Bih li si mogla priuštiti najamninu?
- O tome ćemo još morati pregovarati, ali nadam se da bi bila znatno
manja nego sadašnja.
Namrštim se. - Ovo sve zvuči malo previše dobro. U čemu je kvaka? Je li
vlasnik naporan?
Nasmije se. - Jest. Grozan je!
Konačno shvatim. - Ti si vlasnik - naravno da je Shelby vlasnik. Tko bi
drugi bio?

229
 - Bi li to bilo toliko strašno? A i nisam jedini vlasnik. Suvlasnik sam, sa
dvojicom partnera. Zemlja nije samo moja i ne smijem raditi što želim bez
njihova pristanka. Morao sam i njih nagovoriti, što nije bilo lako. Kupili smo
je prije mnogo godina, misleći da će nam se jednog dana isplatiti to ulaganje,
da ćemo dobiti građevinsku dozvolu. Bili smo pohlepni poduzetnici, što da ti
kažem.
- A sad si se promijenio?
- Muka mi je pri pomisli na željezničku trasu koja će uništiti tvoju lijepu
farmu. Da i dobijem dozvolu, sad ne bih gradio na ovoj zemlji. Nasreću,
dozvolu ionako nismo dobili - pogleda me kao da se ispričava. - Ova je zemlja
toliko beskorisna da sam zaboravio i da sam suvlasnik. Godinama je prazna i
neiskorištena, pa bi bilo dobro da konačno dobije namjenu. Ako se želiš
preseliti ovamo, neće se morati ništa promijeniti, a zemlja će ipak
biti iskorištena. Vrlo rado bih vidio tvoje životinje ovdje.
- I ja - nema se smisla pretvarati. Ovo je raj.
- Tijekom vremena bih mogao isplatiti partnere, ali to je tema za
budućnost. Nisam ti odmah želio reći o čemu razmišljam, dok ne dobijem
njihov pristanak. Morao sam provjeriti i smije li se ovaj teren koristiti kao
škola, pa sam i zato morao pričekati. Ali sad je sve potvrđeno. Samo ti još
moraš pristati.
- Farma je fantastična, ali otkuda mi novac za vođenje posjeda? I sam znaš
kako poslujem - ne želim misliti na financije, ali moram. Ja samo što prije
želim pristati. - Ova neočekivana i nametnuta selidba me prodrmala. Shvatila
sam da moram dovesti u red vlastitu financijsku situaciju.
- Kao što sam ti neki dan rekao, za prvu ruku bih ti mogao pomoći
organizacijom dobrotvornog koncerta. Već sam se malo raspitao kod
nekoliko prijatelja i svi su rekli da će rado nastupiti. Mogla bi dovesti nekoliko
učenika i životinja, kao onaj dan na zabavi. Što ti misliš o tome?
- Mislim da je to sjajna ideja - ona je zabava dobro prošla, zar ne? I
životinje i ja se navikavamo na ljude. Uostalom, da odbijem, Bev bi me ubila i
to vrlo polagano.
- Dugoročno gledano, mogla bi i ti povremeno organizirati dan otvorenih
vrata da prikupite nešto sredstava. Imaš dovoljno zgrada za takve priredbe -
kaže, ali izgleda da mu izraz mog lica dovoljno govori da se odmah ispravi. -
Ako želiš, naravno.
- Slažem se da je to dobra zamisao - okušala sam se u tome i iako još
uvijek nisam spremna izaći na pozornicu i žicati novce kao Shelby, znam da
bih mogla preživjeti dan otvorenih vrata. To bi nam bio dobar povremeni
izvor prihoda. Čujte vi mene kako stručno zvučim. Povremeni izvor prihoda.
- Na drugom kraju one doline, vidiš je ondje - tamo je moja kuća.

230
 Približi se i pokaže mi kuću. Sad je vidim. Ovo je zemlja koju smo Lucas i
ja gledali iz dvorišta, sjedeći na sijenu.
Shelby me pogleda, odjednom vrlo ozbiljan. - Molly, ova je zemlja tvoja
ako je želiš.
- Želim.
Izgleda kao da mu je laknulo. - Znači, dogovorili smo se?
- Dogovorili smo se - kažem i rasplačem se kao ljuta godina. Iz mene
odjednom navre sav nemir koji se nakupljao mjesecima. Čvor koji mi je
stezao srce olabavi i ponovno prodišem. Zahvaljujući Shelbyjevoj
velikodušnosti, imam dom za svoje učenike i svoje voljene životinje. Ijednima
i drugima će ovdje biti krasno. Neću morati iznevjeriti učenike, neću morati
raseliti životinje po cijeloj zemlji. Svi možemo ostati zajedno, svi ćemo biti
sretni. Je li moguće da ću konačno držati konce vlastitog života u
rukama? Bev će biti presretna. Alan... s njim se nikad ne zna.
- Hajde, hajde - Shelby mi palcem nježno obriše suze s obraza. - Sve će biti
u redu - sagne se i poljubi me, isprva samo ovlaš, ali polako sve strastvenije.
Ja se prva odmaknem. Oboje izgledamo pomalo posramljeno. Ne
smijemo. Nije da ga ne želim, nije u tome stvar. Za Boga miloga, on je prvi
muškarac kojeg ovako želim. Ali sad ćemo biti u poslovnom odnosu i to ni na
koji način ne smijem ugroziti. A moramo misliti i na Lucasa. Da zna kako se
ljubakamo, pobjesnio bi.
- Bit ćeš moj najmodavac i dobročinitelj, pa mislim da bismo odsad trebali
održavati isključivo poslovni odnos - kažem, iako pomalo previše zavodljivo.
- Trebali bismo - kaže on jednakim tonom.
I opet se poljubimo.

231
 77

D ok se vraćamo prema autu i kamionu, osjećam se kao da lebdim. Shelby

zaključa vrata ograde za nama. - Niže niz cestu nalazi se zgodan mali pub.
Jesi li za to da odemo proslaviti uz čašicu?
- Naravno - kažem. Ne mogu zamisliti ljepše provedenu večer, a i nekim
čudom, danas se ne moram rano vratiti kući zbog nekog hitnog posla. Alan i
Bev večeras hrane janjce, na čemu sam im zahvalna; za to se ne moram
brinuti. Ostatak životinja će preživjeti bez mog društva još sat ih dva. Kad se
vratim, samo ću ih pozdraviti prije spavanja. Osim toga, drago mi je što sam
odjevena ljepše nego inače: sa mnom u taj pub neće ući smrad alpakina dreka.
Shelby mi se nasmiješi. - Još o nečemu želim razgovarati s tobom.
- Zvuči intrigantno.
- I jest - kaže tajanstveno.
Shelbyjeva iznenađenja mi se sviđaju - a nikad ne bih rekla da će mi se
svidjeti ijedno iznenađenje. Skoknem u kamion sva sretna, i vozim za njim
lagana srca i vesele duše. Nakon sve te brige, čeka nas predivan novi dom.
Jedva čekam da kažem Bev. Pjevam od sreće, čak i usprkos režanju mjenjača,
a ja inače nisam od onih koji spontano zapjevaju.
Pub ima niski strop s vidljivim gredama i izgleda kao da već godinama
dobro služi mještanima. Očigledno je nedavno preuređen, jer nad vratima
sad stoji znak s hipsterskim objašnjenjem GASTRO PUB. Po mom iskustvu, to
znači da su porcije male i odviše skupe. Očekujem ponudu piva malih mjesnih
pivovara po visokim cijenama i hranu posluženu na daskama.
Shelby zaključa auto i pričeka da parkiram kamion niže niz ulicu. Prilično
vješto manevriram, ali parkiralište puba je premaleno i za moj kamion i za
moje uzbuđeno duševno stanje. Još uvijek u sebi pjevam od sreće što je naša
farma dobila novu nadu. Imamo novi, po svoj prilici trajni dom. Glavom mi
već jurca stotinu ideja. Parkiram se na ulici, nadajući se da sam ostavila
dovoljno prostora drugim autima, pa se pridružim Shelbyju da zajedno
uđemo.
Večer je lijepa i mnogi gosti sjede pred pubom, pod šarenim
suncobranima. Primijetim da prate Shelbyja pogledom. Kad otvorimo vrata i
uđemo, prema nama se okrene još glava - prema njemu, naravno. Neki bez
sustezanja bulje u Shelbyja, a vidim da se drugi gurkaju laktovima i
došaptavaju. Čujem i nečije zaneseno hihotanje. Drugi, koji ga u ovom pubu
možda češće viđaju, brzo okrenu glave i vrate se pivu. Jedna žena izvadi
232
mobitel i navodno slika sebe, ali vidim da ga je namjestila tako da uhvati i
Shelbyja. Sve mi je to čudno. Onih nekoliko puta godišnje kad uopće uđemo u
pub, Bev i mene nitko i ne pogleda. Najčešće nas ni ne primijete dok
pokušavamo dozvati konobaricu. Sad sam prvi put u javnosti sa Shelbyjem i
moram priznati da sam drastično podcijenila koliko pažnje privlači. Sigurno
je neobično biti primijećen kamo god kreneš. Shelby, svaka mu čast, ničime
ne pokazuje da je primijetio zanimanje koje je izazvao.
Odemo u dno puba, gdje je mirnije. - Što ćeš popiti, Molly? - pita. - Nešto
pjenušavo, da proslavimo?
- Vozim, ali ipak ne bih odbila čašu pjenušca.
- Izvolite, Shelby - priđe nam konobar.
- Molim bocu Bollingera i dvije čaše, Adame.
- Odmah stiže.
Konobar ode po Shelbyjevu narudžbu, a ja se nagnem prema njemu. - Ovo
je tvoj mjesni pub? - šapnem.
- Da. Ne izlazim često na piće, ali kad izađem, ovdje sam. Mještani su inače
čisto u redu, ne gnjave me previše.
Ogledam se uokolo. Sigurna sam da sam u ovom pubu bila prije dosta
godina, dok je još bio starinski uređen, čađav i pomalo zapušten. Sad je jako
lijepo preuređen. Parket je čist, izbrušen i ulašten. Stolice i stolovi nisu
kompletni, ali su skladno spareni. Na nekim stolovima vidim i hranu: djeluje
primamljivo.
- Ako želiš, možeš ostaviti kamion preko noći. Nitko mu neće ništa učiniti.
Mogu ti naručiti taksi. Ponekad se i ja vratim pješice odavde nakon par čašica,
a onda ujutro pošaljem nekoga po auto.
Da bar ja imam nekoga koga mogu slati na zadatke.
- Nema potrebe. Jedna čaša i gotova sam! Ionako me čekaju poslovi, pa ne
mogu dugo ostati - muči me grižnja savjesti jer sam ostavila Malog Psa samog,
a on je navikao na moju blizinu i kad me nema, brzo ga uhvati nemir. Možda
mi progrize jastuk da mi se osveti.
Kad nam konobar donese pjenušac i dvije čaše, Shelby plati blistavom
crnom kreditnom karticom. Jeza me uhvati kad vidim koju je svotu konobar
ukucao. Užas.
- Uživajte - kaže konobar.
Shelby uzme bocu i čaše te kimne glavom prema još tišem dijelu puba. -
Ne smeta ti što smo unutra?
Večer je lijepa, a oni suncobrani su tako zgodni, ali mogu si misliti koliko
je naporno stalno biti u središtu pažnje. - Naravno da ne.

233
 Tako sjednemo u samo dno puba, za mali stol za dvoje zaštićen od
pogleda. Kutak je ugodan i daleko od pogleda, ali glave se ipak okrenu prema
nama kad Shelby otvori pjenušac i čep se oglasi. Napuni mi čašu mjehurićima.
Shelby podigne čašu. - Tvom novom domu.
- Još uvijek ne mogu vjerovati - kažem, ali ipak nazdravim pjenušcem.
- Prije selidbe te sigurno svašta čeka - kaže Shelby. - Mogu ti i ja pomoći.
- Selidba će se pretežno svesti na vozikanje životinja s farme na farmu -
već sam uzbuđena i mozak mi radi na planiranju. To je dobar znak, zar ne?
Kažu da kad nađete kuću i već razmišljate kamo biste stavili koji komad
namještaja, našli ste dom. Isto je i sa životinjama. Barem mislim.
Ne vjerujem ni da je za to zaslužan čovjek koji sjedi prekoputa. Znam da
ima mnogo novca - vjerojatno više nego što mu treba. Ako može ovoliko
platiti pjenušavo vino, sigurno ima viška novca. Ali nije ga morao potrošiti na
nas. Znam da pokušava pomoći i svom sinu, ali već plaća školarinu. Sigurno
ima mnogo ljudi i udruga kojima je financijska pomoć jednako potrebna,
popularnijih i zanimljivijih. Mi smo mali i nevažni, a on je odabrao
nas. Duboko sam mu zahvalna.
Udobnije se naslonimo na stolce i Shelby se zagleda u mene. Odmah mi
postane nelagodno.
- Što si mi još želio reći? - pitam.
- Aha. To - ispije pjenušac i odmah si natoči još. Očito je navikao na fina
vina. Ja samo držim svoju čašu i polako pijuckam, da mi što dulje potraje.
Usput računam koliko svaki gutljaj košta i koliko bih hrane za životinje mogla
kupiti za taj novac. - Obećaj mi da nikome nećeš ni zucnuti o ovome, Molly.
- Naravno da neću.
- Ovo je tajna. Najtajnija tajna koja postoji - ogleda se uokolo da vidi
prisluškuje li netko, a ja se mentalno pripremim za vijest. Što je da je, očito je
jako važno.

234
 78

S helby sav blista. - Ponudili su mi novu ulogu. Fantastičnu novu ulogu.

- Pa to je sjajno - na jednu užasnu sekundu pomislila sam da će mi reći
kako se pomirio sa Scarlett Vincent i kako se planiraju vjenčati. To bi bilo
baš u stilu glumačkih zvijezda, zar ne? Ali riječ je o ulozi i kamen mi padne sa
srca. Sjećam se da je rekao kako se želi riješiti Gordona Flintona. - To si i želio,
zar ne?
- Apsolutno. Da samo znaš tko je sve zebo tu ulogu - izrecitira nekoliko
imena od kojih ne prepoznam nijedno, ali Shelby je očito impresioniran što
ih je sve nadmašio. Pokušat ću ih zapamtiti i sutra ću upitati Bev tko je tko.
- Znači li to da napuštaš Flintonovu farmu? - upitam ga vrlo tiho,
zavjereničkim tonom.
Licem mu preleti tračak - ne znam čega. Krivice, nelagode, tuge? - To znači
da napuštam mnogo toga.
- Aha - nemam pojma što to znači u njegovom svijetu. Možda glumce
ugovori sprječavaju da rade na više projekata odjednom. - Jesi li kad čula za
američku seriju Za mrtve nema počinka?
Da barem jesam, jer ovo je očigledno vrlo važno Shelbyju. Ali nisam, pa
mi ne preostaje ništa drugo nego da ga blijedo pogledam.
- Ludo je popularna - odmahne rukom da pokaže da mu ne smeta što
nemam pojma što je to. - Ludo popularna. Svije gledaju. Još jedno pitanje za
Bev.
- Tema je apokalipsa, zombiji, tako to. Preživljavanje u najgorim uvjetima,
borba s neizbježnim.
I dalje mi ništa nije jasno.
Sad se već malo ljuti jer ja ni o čemu pojma nemam, ali i dalje mi strpljivo
objašnjava. - Preživljavanje čovječanstva i civilizacije.
- Zvuči zanimljivo - kažem.
- Uloga je jako važna - kaže. To je već rekao.
- Baš mi je drago da si je dobio - jest, ozbiljno. - Sigurno si presretan. Već
znaš koga ćeš glumiti?
- Naravno - kaže pomalo otresito. - Jednu od glavnih uloga. Svake sezone
preživjeli se nađu u sukobu s novim negativcem. Ja sam glavni negativac

235
devete sezone - nagne se prema meni. - Ako se te informacije dočepaju novine
i internet, naći ću se pod opsadom.
- Neću ni pisnuti - obećam. - Znači, bit ćeš negativac?
- Nakon godina u koži Gordona Flintona, ovo je kao san. Glumit ću
psihopata naoružanog do zuba.
- A to je dobro? - da budem iskrena, meni zvuči uznemirujuće. Zašto bi se
itko želio time baviti?
Shelby me gleda kao da sam rekla nešto jako glupo. - Pa naravno. Ova
uloga bi me mogla proslaviti u Hollywoodu. Dobio sam ulogu u jednoj od
najpopularnijih serija na televiziji. I to glavnu. Znaš li ti koliko bi glumaca
ubilo za ovakvu priliku?
Ne znam, ali da pogađam: mnogo. Moram biti poštena - da ja Shelbyja
upitam o bolestima peradi ili parazitima koji napadaju probavni trakt alpaka,
ni on ne bi bio na svom terenu. Svatko je stručnjak za nešto.
- Ako dobro odradim posao, možda zadrže moj lik i u idućoj sezoni. Da
malo prodrmaju publiku. Zamisli to samo!
- Uh - kažem, jer apsolutno nijedan drugi komentar ne pada mi na pamet.
- Oduševljena sam. Ovo je fantastično!
A tad Shelby uzdahne, teško i dugačko. - Stići ću te još smjestiti na farmu
- nastavi. - Snimanje počinje nedugo nakon Božića, pa ne odlazim do kraja
godine.
Odlazi? - Kamo odlaziš?
- U L. A. Los Angeles! Grad anđela.
- O. Seliš se u Ameriku? - svoje trenutno stanje opisala bih kao blagi šok.
- Tako to ide, Molly. Ne mogu snimati odavde.
To mi nije ni palo na pamet. - Koliko te neće biti?
- Tražim kuću za najam na godinu dana.
- Godinu dana? - mislila sam da će snimanje trajati nekoliko tjedana.
Godinu dana?
- Ovo bi mi mogla biti uloga života - sad već zvuči kao da se opravdava. -
Moram doći do Hollywooda. Tamo se događa sve važno. Što da radim?
- Kako će to funkcionirati? Što će biti s Lucasom?
Shelby sad po prvi put izgleda zabrinuto.
- Upisat ću ga u internat.
Osjetim da sam problijedjela poput vapna. - Ne mogu vjerovati da si to
rekao.
Shelby se namršti i vidim da je odluka donesena. - Već se raspitujem o
školama. Mogu mu platiti najbolju. To i sama znaš.

236
 - A ti i sam znaš da će mu svaka sekunda u toj školi biti užasna.
- A što bih trebao? - Shelby ne govori glasno, ali čuje se da ga ljuti moje
ispitivanje. - Ovo mi je prilika da se riješim Gordona Flintona. Dokle god sam
ovdje, neću biti nitko drugi - osvrne se po pubu. Nekoliko glava se brzo
okrene od nas. - Vidjela si kako su me gledali kad sam ušao. U Hollywoodu ću
dobiti priliku za novi početak, za preobrazbu.
- Ali nije pitanje samo što ti želiš i što je dobro za tebe. Pitanje je što je
dobro za Lucasa. Kod nas jako dobro napreduje.
- Jasno mi je da ste se ti i moj sin povezali...
- Ne smiješ ga natovariti nekome drugome, a pogotovo ne sad kad je kod
nas napredovao - sad sam već ljutita i ja, a mene nije lako uzrujati. Ne mogu
vjerovati da Shelby uopće razmišlja o ovome. Ni sad, ni bilo kad. Očito je sišao
s uma. - Nakon svega što je prošao, ništa mu nije potrebnije od stabilnog
doma.
- Moram misliti na karijeru - procijedi Shelby kroz stisnute zube.
Želim se izvikati na njega, ali ipak mu odgovorim što mirnije i
civiliziranije mogu. - Moraš misliti na sina. Na svog jedinog sina.
- Ovo je prilika kakva se pruža jednom u životu - odvrati, i dalje stisnutih
vilica. - Moram je prihvatiti.
- Kad ćeš konačno shvatiti da te sin treba? Ovo su kritični trenuci njegova
života. Bila bi katastrofa da ga sad napustiš.
- Nisi poštena, Molly. Ne napuštam Lucasa. Bit će zbrinut i bit će mu
dobro. Uvijek dobije sve najbolje što se može novcem kupiti.
- To je tvoj odgovor na sve? Novac?
- Pokušao sam sve ostalo, Molly - kaže Shelby glasnije i opet se cijeli pub
okrene prema nama. - I ništa nije upalilo. Lucas me mrzi. Ni ne želi me u
blizini. A kad je već tako, mogu i ja dobiti što želim.
Ustanem. Ne mogu ga više slušati. Ništa gluplje i tvrdoglavije dugo nisam
čula. Iako već drhtim od bijesa, dovoljno sam pribrana za još jedan komentar.
- Ako si tako jebeno dobar glumac, možda je vrijeme da prihvatiš ulogu
dobrog oca.
A tad, na podjednako iznenađenje Shelbyja i gostiju puba, izjurim.

237
 79

S helby mi se dugo ne javi. Naravno da se neće javiti. Nisam mu smjela

prigovarati zbog toga kako odgaja sina. Pogotovo nakon što je pokazao
onoliko dobročinstva. Poslala sam mu dvije poruke pune isprika, ali nisam
dobila odgovor. Ne želim poslati i treću, da ne pomisli kako sam opsjednuta.
Ali problem je i dalje tu. Već znate koliko mi je Lucas prirastao srcu, i
koliko god mi je drago da se Shelbyju pružila jedinstvena prilika u karijeri -
mislim, donekle mi je drago - ne želim da Lucas završi u internatu, ma koliko
skupom. Bit će mu grozno. Znam da hoće. To će mu biti posljednji dokaz da
ga otac ne želi. Kako to Shelbyju nije jasno?
Povrh svega, toliko sam dobro sročila svoje prigovore da se sad
vjerojatno mogu oprostiti od njegove pomoći i nove farme. Cijeli tjedan
nisam ni oka sklopila koliko su me pritisnule brige. Nije mi poslao dokumente
- nije mi poslao ni e-mail - pa pretpostavljam da onaj dogovor više ne vrijedi.
Ipak ćemo se naći na cesti. Mogla bih si počupati kosu zbog vlastite gluposti.
Ali kako da prešutim što mislim? Kako da samo saslušam Shelbyjeve planove,
a ne kažem mu svoje mišljenje o njima? Nisam mogla samo mirno sjediti i
gledati kako Lucasa šalje u nekakav internat tko zna gdje.
Bev uđe u kamper s košaricom jaja. Sjedim za stolom sva očajna, glave
zarinute u dlanove. Ne mogu se ni pretvarati da nisam na rubu snaga.
- Daj se razvedri, dušo - kaže Bev. - Možda će sve biti dobro.
- Neće - kažem, sasvim sigurna. - Imamo još samo nekoliko tjedana.
- Jesi li se čula s našom dragom zvijezdom?
- Nije mi više tako drag - podsjetim je. - I ne, nije se javio.
- Jebemu - kaže Bev.
- Slažem se.
Bev spremi šest jaja u moj hladnjak. - Vrijeme je za plan B.
- Plan B je zvanje svih skloništa za životinje u blizini i daljini i moljakanje
da prime naše ljubimce - oči mi se napune suzama i prije nego što stignem do
kraja te rečenice. Kako ću onda izdržati ijedan takav poziv?
Bev sjedne za stol i stisne mi ruku. - Koje sranje.
- Ne znam što drugo mogu - grlo mi se sad već steže i jadno cvilim. - Morat
ćemo i učenicima reći da zatvaramo školu. Kako da im to kažem? Kamo će
sad? Ne mogu ih nikamo poslati. Naša škola je jedinstvena.

238
 - Dok je funkcionirala, bila je od koristi svima koji su došli k nama, nisi ti
kriva za ovo, Mols. Ne možeš ti nositi teret cijelog svijeta. Nije da si
upropastila farmu ili je zatvorila kako bi otišla putovati po svijetu. Za sve je
kriva ta vražja željeznica. Baš bih htjela da ljudi iz vlade dođu vidjeti kako
njihovi napredni projekti utječu na ljudske živote.
Ah neće doći. Nikad ne dođu, zar ne? Sjede u svojoj kuli od bjelokosti i
donose odluke koje na njihove živote rijetko utječu. Mi mali ljudi smo ti koji
trpimo. Sad već plačem, pa se Bev preseli na moju stranu stola i zagrli ne. Iz
džepa izvuče prljavu maramicu i obriše mi suze, koje padaju po pažljivo
sastavljenom popisu ljudi i udruga koje bih mogla nazvati da udome naše
životinje.
- Čaj - kaže Bev kad se moje suze svedu na šmrcanje. Ode pristaviti čsj.
Vrati se za stol i pruži mi šalicu. - Ne želim ti sjedati na muku, ali jesi li
razmišljala o tome da ćeš i ti biti beskućnica, a ne samo životinje?
Ta me istina pogodi poput šamara. Uza svu tu brigu za učenike i životinje
nisam se ni sjetila da moram i sebi potražiti novi dom. - Nisam - priznam.
Bev ljutito cokne jezikom. - Mogla sam si i misliti. Uvijek su ti svi drugi
važniji od tebe.
- Pronaći ću nešto. Sigurna sam da hoću - moj mozak se uopće ne želi
baviti time što. Čak je i stanarina u posljednje vrijeme previsoka, a da i ne
spominjem polog, pogotovo za nekoga bez posla i bez preporuka kao što sam
ja. Tko bi mene htio za stanarku?
- Možeš k meni u gostinsku dobu, to je valjda jasno - kaže Bev. - Nije
osobito velika, ali bolje išta nego ništa. Uostalom - ogleda se uokolo po
kamperu - bolja je od ovoga.
Nasmijem se, ali iz nosa mi navre vatromet sline.
- Mali Pas može živjeti unutra, a Velikome možda možemo izgraditi
kućicu u dvorištu. Ako baš zagusti, s nama može i nekoliko najjadnijih kokoši
i Fifty.
- Definitivno bih željela zadržati barem jednonogu Peg i Mrs. Magoo.
- Tko bi njih uopće htio?
Tko bi htio ijednu moju životinju? Naše nervozne umirovljene policijske
konje koji ruše ograde? Ringa koji je alergičan na vlastitu dlaku i kojeg šiša
slavni frizer? A to su blaži slučajevi. Nemam pojma kome bi ikad palo na
pamet udomiti i voljeti asocijalnog Anthonyja i naše tri prgave alpake. Tko bi
se osim nas s ljubavlju brinuo za njih?
- Idem ja sad - kaže Bev tužno.
- Što klinci danas rade?
- Neki su u staji s Glupim i Glupljim. Igraju se s velikom loptom za ponije.
Koze ih veselo naganjaju po cijeloj staji.
239
 - A ostali?
- S Alanom na polju. I Lucas je s njima.
Lucasa gotovo i nisam vidjela u posljednjih tjedan dana. Mislim da se
namjerno drži podalje od mene. Ne znam je li čuo da sam se posvađala s
njegovim ocem ili je možda saznao da bi mogao živjeti u Los Angelesu. Znam
da ću uskoro morati otvoreno porazgovarati o tome, ali što kasnije, to bolje.
- Puštam te da zivkaš udruge - kaže Bev.
- Što je Alan danas odjenuo? - barem se malo možemo razvedriti.
- Supertramp.
Uzdahnem. - Stara škola - i miljama daleko od naših izbora: Verve i Primal
Scream. - Moramo početi razmišljati u drugim smjerovima.
- Nisam sigurna da ikad više želim pogoditi - kaže Bev zabrinuta izraza
lica.
To mi izmami osmijeh. - Je li te Alan podsjetio na vaš spoj?
- Aha - kaže. - Ponudio se da me izvede na večeru u onaj otmjeni pub u
selu. Nisam bila ondje, iako sam čula da im je hrana jako ukusna.
- Ali s njim ne želiš?
- Neeeee. Pa to je Alan, zaboga.
- Možda te iznenadi - pokušam je nagovoriti.
- Možda i ne - krene prema vratima. - Uostalom, nadam se da ćeš mi baciti
mrvice sa svog stola. Ti si možda bacila na sijeno zamamnog Shelbyja Dacrea,
ali ja ga još nisam probala. Još je prvi na mojoj listi zadataka!
- Sumnjam da ćemo ga ponovno vidjeti. Morat ćeš za njim u L. A.
- To bi bilo najbolje za sve nas: ostavila bih ti svoju kuću da u nju utrpaš
sve svoje beznadne četveronožne slučajeve, a ja bih odletjela u toplije krajeve
- kaže, ali zatim se zamisli. - Zapravo, to je jako dobra ideja. Misliš li da bi me
Sbelby htio za osobnu pomoćnicu? Ne zaboravi da ću za par tjedana i ja biti
nezaposlena.
Ni o tome nisam još razmišljala, ali svejedno prijekorno bacim na nju
ukrasni jastučić.
- Odlazi, ženo.
- Baci se na telefoniranje - poklopi me izlazeći. - Ponestaje nam vremena.
Toga sam i sama svjesna. Dohvatim svoj popis zamrljan suzama i biram
prvi broj.

240
 80

O bavila sam dvadeset šest telefonskih poziva, a zasad sam pronašla dom
samo našim patuljastim kozama ijednom šetlandskom poniju. Primila bi
ih jedna farma petnaestak kilometara udaljena od nas, ali kako da razdvojim
Buzza i Ringa? Slatke životinje ne bi bilo teško udomiti, ali problematične
nitko ne želi. Svi odmah počnu zbrajati koliko bi ih stajale veterinarske
usluge, na čemu im ni najmanje ne zamjeram.
Nitko ne želi ovce pokupljene sa svih strana, a nikome čak nisam ni rekla
da im je predvodnik nasilni Anthony. To i nije najprivlačnija osobina jedne
ovce. Nitko, čini se, ne želi ni dva golema konja čija hrana stoji koliko i hrana
za sve ostale životinje zajedno i koji se boje i lepeta krila leptira na susjednom
polju. Nitko ne želi ponija na čiju frizuru moraju paziti više nego na svoju.
Spustim telefon nakon posljednjeg imena na popisu i shvatim da dalje
nemam kamo.
Gotovo je s moljakanjem i preklinjanjem - koje me grozno iscrpilo, iako je
većina ljudi s kojima sam razgovarala pokazala razumijevanje, barem
simbolično. Čula sam mnogo razumijem vašu muku i suosjećam s vama i da
barem mogu pomoći i još štošta. Ali nitko mi nije ponudio pomoć. Nitko ne
želi moje životinje.
Izađem iz kampera na nasušno potreban svježi zrak. Usto, što smo bliži
iseljenju, to osjećam veću potrebu za boravkom na otvorenome, na farmi. Još
malo i sve će ovo prekopati buldožeri ili kakva god mašinerija se bavi
uništavanjem prirode, nestat će zauvijek, a moje će srce još malo napuknuti.
Što će biti sa životinjama ako strojevi stignu, a ja ih nisam uspjela udomiti?
Što ćemo tad? Mali i Veliki Pas izvuku se ispod kampera i krenu za mnom.
Iza staje vidim Lucasa kako pere Buzza. To mu je sad jedan od najdražih
poslova i na tren zastanem, promatrajući ga koliko se izvještio. Otkako nam
je došao, potpuno je nestalo ljutnje, zlovoljne i usamljenosti. I dalje je
ponekad mrzovoljan, ali tinejdžer je, što se može. Pere Buzza šamponom i
nježno mu tepa.
Odem do njih i naslonim se na ogradu. Kako je proteklih tjedan dana
prema meni pomalo hladan, pripremim se da mi i sad odbrusi. - Bok.
- Bok meni ili njemu? - pita Lucas.
Nasmijem se. Izgleda da mi neće odbrusiti. - Ne pametujte, mladi
gospodine.

241
 Lucas me pogleda i široko se osmjehne. Mali Pas ga pritrči pozdraviti, a
Veliki odskakuće u potragu za hladom.
- Kako ide? - odvažim se.
Slegne ramenima. - Dobro.
Ovaj dio staje još uvijek nosi tragove požara. Budući da se selimo, nismo
ni pokušali popraviti staju, pa je drvo crno, a sijeno svedeno na hrpicu
pougljenjenih grančica koja još vonja po dimu. Istražitelj kojeg su vatrogasci
poslali savjetovao nam je da srušimo staju, jer struktura iako nije izgorjela,
više nije ni stabilna. Alan ju je podupro sa svih strana i svi se držimo podalje
od nje. Još malo i sve će ovo biti sravnjeno sa zemljom, nigdje više neće biti
ni traga staji, kao ni cijeloj farmi. Istražitelj je potvrdio i da je onaj mali
generator kriv za požar, što je definitivno skinulo sumnju s Lucasa. Drago mi
je. Ne bih mogla podnijeti činjenicu da je Lucas to napravio.
Zavuče ruku u stražnji džep traperica i pruži mi mobitel. - Jesi li vidjela?
Pogledam fotografiju na ekranu.
- Scarlett Vincent se izlajala novinama - kaže. - Ispričala je sve o svojoj
vezi s tatom - objašnjava mi Lucas dok ja gledam fotografije. - Cijeli tjedan je
ljut kao puška. Valjda zbog ovoga. Mrzi ovakve gluposti.
- Ni ne čudi me - kažem, iako se pitam je li za njegovo loše raspoloženje
kriva samo Scarlett - koliko god ovo bilo grozno. Možda je još uvijek ljutit
zbog mojih riječi. Sigurno je. Da barem odgovori na poruke, da barem
porazgovaramo o tome.
- Svi tabloidi u zemlji ih imaju na naslovnim stranicama. Jutros sam ih sve
vidio na kuhinjskom stolu, zato i znam. Došao mu je novinar. Tata je bio
bijesan kako već dugo nije bio.
- Sigurno mu nije lako - oprezno kažem. - Živjeti pod povećalom.
- Sam si je kriv - kaže Lucas kratko.
- Valjda je tako. Kako ste vas dvojica u zadnje vrijeme?
- Isto kao inače. Mislio sam da će biti drukčije kad ne bude imao curu, ali
i dalje ga nikad nema. Rekao je da ćemo otići nekamo na pizzu, da želi o
nečemu razgovarati sa mnom, ali još ništa. Nemam pojma hoćemo li doista
nekamo i otići.
Pitam se je li mu već rekao za preseljenje u Los Angeles, ili je ta pizza
prilika za to. Srce mi se stegne već i od same pomisli.
- Ne znam zašto samo stojiš i gledaš me - kaže Lucas. - Uzmi četku i
pomozi. Imam ja i drugih poslova.
- A kojih to? - kažem, iako poslušno nađem četku i priđem poniju s druge
strane.

242
 - Bev me upitala bih li popodne održao klincima radionicu poezije - kaže
stidljivo.
- O, da?
- Da. Ne smeta ti?
- Mislim da je to odlična ideja. Jesi li im pripremio recital?
- Misliš da sam toliko blesav da ću izaći pred njih nepripremljen?
Izgleda da je Lucas mnogo bolje organiziran nego što sam mislila. Samo
se nadam da se dovoljno pripremio. Nije lako zadobiti ni zadržati pažnju
naših učenika. - Znači, veseliš se predavanju?
Zastane s pranjem i zagrize usnicu. - Malo sam nervozan - prizna.
- To je normalno. Bit ćeš sjajan. Obožavaju te.
Lucas prezrivo frkne.
- Daj bar jednom sam sebi priznaj da si im uzor - kažem.
Pogleda me s nemirom u očima. - Što će biti ako ne nađeš ovakvu farmu?
Sad ja zastanem u poslu. - Stvarno ne znam, Lucase.
- Naći ćeš ti nešto - kaže on s optimizmom mlade osobe. - Znam da hoćeš.
Nemam mu hrabrosti priznati da je njegov otac već našao idealno
rješenje, ali sam ga ja upropastila.

243
 81

N akon što je poni opran, Lucas, Mali Pas i ja odvedemo Buzza do njegova
polja. Pčele lete od cvijeta do cvijeta, opijene peludi djeteline i prašine, a
njihovo zadovoljno zujanje je jedini zvuk nadaleko. Oblaci su nalik na čupave
puslice, a nebo toliko modro kao da smo na Sredozemlju. Mogla bih se
rasplakati od ljepote. Ne smijem ni reći Lucasu koliko mi je ovo sve lijepo, jer
znam da ću udariti u suze i sve će saznati, zato se brže-bolje bacim
na uvođenje Buzza u tor, malo se poigram s Ringom i zaključam vrata za
nama.
Nakon toga se vratimo u dvorište, jer vrijeme je za ručak. Primijetim da
je Lucas neuobičajeno tih, ili su možda ostali učenici neuobičajeno glasni.
Danas imamo pune ruke posla, jer stiglo nam je čak desetero učenika. Među
njima je i nekoliko onih kojima je potrebna posebna pažnja. Lucasu neće biti
lako i uhvati me lagana zebnja zbog njega. Tamara i Jody su također ovdje, pa
se nadam da će njegov klub obožavatelja biti dovoljna potpora. Povrh svega,
dva naša mlađa učenika - Josh i Kenny - imaju ADHD, pa se nadam da ih je
Alan ujutro dovoljno izmorio fizičkim poslovima kako ne bi stvarali
probleme Lucasu.
Nakon što operemo posuđe nakon ručka, pomognem Lucasu da okupi
učenike na drugom kraju staje, natkrivenom krovićem, koji tijekom ljeta
koristimo kao učionicu. Nasreću, požar mu se nije ni približio. Svi su došli na
Lucasovo predavanje, što je fantastično. Posložili smo stolce u hlad i nakon
uobičajenog meškoljenja i svađanja tko gdje sjedi, konačno se smjeste. Ako
sam nešto naučila u ovoj školi, to je da je svaki raspored beskoristan.
Fluidnost je naš moto.
Sjednem na jednu balu sijena daleko od stolica i gledam Bev kako
najavljuje Lucasa. Lucas počne predavanje. Veliki Pas skoči do mene i
pomazim ga po ušima. Fifty doluta u staju, nekoliko puta zableji, ali kako mu
nitko ne pokloni pažnju, sjedne do mojih nogu. Nažalost, ja ne mogu dugo
ostati, jer opet cijelo poslijepodne moram provesti telefonirajući - koliko god
ne želim - ali svejedno me zanima kako će se Lucas snaći u svojem prvom
pokušaju vođenja radionice. Lucas dijeli papire učenicima, zvučeći
pomalo nervozno dok ih stišava i objašnjava im upute. Mnogo naših učenika
ima problema s pažnjom - čak i bez dijagnoze - pa predavanja češće sliče na
ulične nerede, nego na školu, ali Lucas je toliko strpljiv i uporan da mi izmami
smiješak na lice.

244
 Sad stane pred njih, udahne i obrati im se vrlo glasno. - Ljudi! Slušajte me!
Danas ćemo pokušati napisati pjesmu.
Sretno ti bilo, mali moj.
- Koja vam je najdraža riječ? - pita ih, i dalje nadglasavajući žamor. -
Recite mi svatko svoju. Moja je balon. Ili kišica. Ili...
- Prdac - kaže Seb iz prvog reda i svi se nasmiju. Iz skupine odmah dolete
i druge jednako šarmantne riječi, poput kakica, guzica, piškiti.
Vidim da su si našli temu.
- Mislio sam na malo ljepše - kaže Lucas strpljivo. - Grom. Cvijet. Vrt.
Asha stidljivo podigne ruku. - Sunce.
- Odlična riječ. Ima li još tko kakvu zamisao?
Lijepo ih je skrenuo s teme izlučevina. Ponosna sam na njega jer se ne da
smesti.
- Puding - kaže Jack, jer sad kad se Seb javio, mora i on.
- Može - kimne Lucas, a Jack, Lucasov najveći obožavatelj, sav se ozari. -
Zapišite na papir nekoliko lijepih riječi i onda od njih odaberite jednu. Zatim
zamislite da je Grom osoba. Kako bi Grom izgledao ili izgledala? Kakve bi oči
imao? Možda tamne, mračnog pogleda. Možda sive poput oblaka. Kakav bi im
glas bio? Bi li Grom bio glasan i zastrašujući? Bi li bio uzbudljiv? Ako
ste odabrali riječ Cvijet, kako Cvijet zvuči? Kao da širi miris zrakom?
Klinci su se sad stišali i vidim da pišu. Impresionirana sam. Lucas je pravi
talent. Ovo mu je tek prvi pokušaj, a već mu dobro ide. Ni neki od učitelja koji
nam dolaze godinama ne mogu natjerati klince da ovako brzo sjednu i smire
se.
- Kako ti se čini? - šapnem Malom Psu. - Dobro mu ide, ha? - Mali Pas samo
mahne repom.
- Što bi Grom i Cvijet radili da su osobe? - pita ih Lucas. - Grom bi možda
lupao šakama po prozoru. Cvijet bi možda lepršala ulicom poput nježnog
povjetarca. Napišite sve što vam padne na pamet.
Nažalost, moram otići prije nego što vidim kako su se učenici snašli s
pisanjem prve pjesme, ali jasno mi je da ih je Lucas očarao. Skoknem sa sijena
i u hodu podignem palac da pokažem Lucasu kako mi se sviđa to što radi.
Sigurna sam da je pocrvenio. Vraćam se u kamper nasmiješena, a vjerujte mi,
u posljednje vrijeme to nije čest prizor.
Kad skrenem za ugao staje, ugledam Shelbyjev auto. Stoji parkiran u
dvorištu. Shelby razgovara s Alanom. Srce mi poskoči i nastavi glasno
tutnjati, a usta mi se osuše. Alan na grudima danas ponosno nosi logo
Fleetwood Maca, doduše rastegnut, jer mu je majica barem dva broja
premalena. Rukavi su mu kratki i uski i izgledaju kao da bi mu mogli

245
zaustaviti cirkulaciju pod pazuhom. U posljednje vrijeme Bev se i ne usuđuje
kladiti oko Alanove majice jer se boji da opet ne pobijedi i dobije još jedan
poziv na večeru.
Shelby je, moram primijetiti, odjeven mnogo privlačnije od Alana, u sivu
majicu kratkih rukava i isprane traperice - iako namjerno, dizajnerski, a ne
stoga jer su iznošene kao moje. Ja sam prljava od glave do pete jer me Buzz
poprskao dok smo ga Lucas i ja prali, i priznajem da nikad nisam bila
svjesnija koliko neuredno izgledam.
- Imaš posjetitelja - kaže Alan i odmah zbriše u drugom smjeru, a Shelby
polako krene prema meni.
- Ispričavam se na manirima mog batlera - našalim se. - Teško je naći
dobru poslugu.
- Simpatičan je, barem mi se čini.
- Da - složim se. - Stvarno jest. Ne znam što bih bez njega.
Shelby se zagleda u mene svojim prodornim plavim očima i moji hormoni
odmah se uznemire. - Zadnji put smo se razišli u ljutnji.
- Jesmo - složim se. Nije da to mogu poreći.
- Žao mi je - kaže. - Bila si u pravu, naravno. A to me samo još više
razljutilo.
- Nisam trebala ništa reći. Nemam ti pravo prigovarati.
- Mogla si mi samo malo nježnije prigovoriti - kaže Shelby i na to se oboje
nasmiješimo.
- Znači li to da mi opraštaš? - pitam.
- Znači. A ti meni? Donosim mali darak u znak dobre volje - podigne veliku
smeđu omotnicu. - Ugovor za najam zemlje.
- Jesi li siguran? Mislila sam da ćeš se predomisliti.
- Tvoja je. Ako je i dalje želiš.
Moje srce, koje se baš bilo smirilo do normalnog ritma, opet ubrza. Želim
tu farmu više od bilo čega. Naravno da je želim. - Idemo do kampera.
Krene za mnom i uđemo, a ja brzo maknem papire s kauča da sjedne. Mali
Pas se odmah pokuša ugurati do njega na jedino prazno mjesto.
- Jesi li za čaj?
- Ne mogu dugo ostati - kaže. Večeras imam obaveza u Londonu.
- A Lucas?
Namršti se. - Opet ćeš mi nabijati krivnju?
- Nisam tako mislila. Mogu mu skuhati večeru, pa neka vozač dođe po
njega kasnije nego inače. Ako želi ostati sa mnom.
- Poslat ću mu poruku da vidim što misli.

246
 - Kako smo moderni - zadirkujem ga. - A da ipak samo odemo do staje?
Lucas vodi našu prvu radionicu poezije. Sva druga djeca su s njim.
Shelby izgleda iznenađeno, kako i treba. - Ozbiljno?
- Da. Kad sam otišla, išlo mu je jako dobro.
Shelby strese glavom. - I dalje imam osjećaj da ga u posljednje vrijeme
jedva poznajem.
- Napisao je pjesmu o spašavanju farme. Na YouTubeu je - pronađem
video na svom mobitelu i pružim ga Shelbyju. - Sjajno mu ide.
Shelby bez riječi sjedi i sluša sina. - Ovo je fantastično - kaže kad pjesma
završi i vrati mi mobitel. - Da barem želi to podijeliti sa mnom.
- Sigurna sam da hoće. Daj mu vremena.
Opet podigne onu smeđu omotnicu. - Onda? Idemo li ovo srediti?
Drhtavo uzdahnem. - Ništa mi ne bi bilo draže. Tvoja zemlja je odgovor
na sve moje molitve. Ali kako da potpišem ugovor ne znajući odakle ću smoći
novac za najamninu? Račun mi je potpuno prazan - to je najpristojniji način
na koji znam reći ostala sam bez love.
- Prva tri mjeseca ću vas ja pokriti, a nakon toga ćeš već imati sredstva
prikupljena na koncertu.
- Tvoja je ponuda nevjerojatno velikodušna, ali ne znaš koliko su zapravo
visoki troškovi vođenja farme - upozorim ga. - Životinje kao da doslovno jedu
novčanice.
- Mogu si misliti. Kad budeš spremna, možeš mi pokazati mjesečne
račune. Već sam razgovarao s nekim ljudima i svi su rado pristali na
dobrotvorni koncert u korist tvoje farme. Imam i približan datum - provjeri
u mobitelu i kaže mi.
- To je za svega nekoliko tjedana.
- Mislio sam da bismo se trebali revno baciti na to. A i sama si rekla da ti
ponestaje i vremena i novca.
Istina.
- Nadam se da ćemo na koncertu prikupiti dovoljno novca za idućih šest
mjeseci, ako ne i dulje - nasmiješi mi se. - Moji prijatelji znaju biti jako
velikodušni kad ih se pritisne.
Nadam se da je u pravu. - Istovremeno sam i uzbuđena i prestravljena.
- Jasno mi je zašto. Selidba je golem korak. Ako želiš spasiti farmu, nemaš
izbora. Ali ako ti je tako lakše, mogu ti odmah reći da ćemo moji partneri i ja
biti savršeni najmodavci puni razumijevanja.
Da, jer će Shelby biti na drugom kraju svijeta. Sjest će na avion, zbrisati u
L. A. i zaboraviti na sve nas. Baš me zanima kako će to funkcionirati bez njega.
Tko zna jesu li ti njegovi partneri isto tako ležerni u odnosu prema novcu.

247
 - Želim ovo napraviti za tebe - kaže Shelby iskreno. - Molim te, dopusti mi.
Otkako je Susie umrla, ne silazim s naslovnica. Postao sam netko tko izlazi s
puno mlađim manekenkama i glumicama. To nije pošteno ni prema
uspomeni na Susie, ni prema Lucasu. Tek sad mi je to jasno. Želim biti poznat
po nečem drugom. Možda je ovo prvi čin mojeg altruističnog alter ega.
Nadam se da je iskren, nadam se da nam Shelby Dacre doista želi pomoći.
Poklanjamo mu svoje povjerenje. - Daj mi te papire - kažem, i dalje s knedlom
u grlu. - Da to konačno riješimo.
Izvuče ugovore iz omotnice i rasprostre ih po stolu pred mene. Iz ladice
izvučem kemijsku olovku i nekoliko puta duboko udahnem.
- Potpiši ovdje, ovdje i ovdje - pokaže mi gdje, na mjesta već označena
crvenim križićem.
Ugovore potpisujem drhtavom rukom, ali mislim da sam dobro postupila.
Sigurna sam da jesam.
Nakon svega ustanem i glasno izdahnem. - Gotovo.
Iako me nova odgovornost toliko plaši da jedva dišem, kamen mi je pao
sa srca. Moja potraga je gotova. Našla sam rješenje - ili je ono našlo mene, i to
kakvo. Drhtim od sreće. Naš vitez u blistavom autu spasio nas je u zadnji čas.
Shelby skupi papire i ustane. - Dobrodošli na farmu Nada Dva. Sad mi se
čini da sam trebao donijeti šampanjac.
- Dobro bi nam došao - barem meni. Ovo je doista prilika koja zahtijeva
proslavu pjenušavim vinom. Farma Nada može nastaviti s radom. Moje
obožavane životinje dobit će novi dom. Moji dragi učenici nastavit će ići u
školu kakva im je potrebna, razvijati se uz našu podršku. - Beskrajno sam ti
zahvalna.
- Drago mi je - pruži ruku i prihvatim je. Njegovi snažni, topli prsti
obuhvate moje i rukujemo se, ali ni nakon toga mi ne pusti ruku. Priđe korak
bliže, spusti usnice na moje i zagrli me.
Ljubimo se strastveno i nježno sve dok se ja prva ne odmaknem. - Ovako
ne izgleda odnos najmodavca i najmoprimca. Dogovorili smo se.
- Jesmo, da - ali dogovor može pričekati, jer istog trena me opet poljubi,
još strastvenije. Oboje ostanemo bez daha.
- O, Molly - kaže kad se odmaknemo, i dalje se igrajući s mojom kosom. -
Što da radim?
Ne znam baš na što misli. O, Molly, što da radim s...? Opet me privuče i
čvrsto se zagrlimo. U njegovom se naručju osjećam kao da sam i ja pronašla
dom. Želim ga više od svega drugoga dosad. Ali nemam pojma što ga muči, o
čemu razmišlja i to me plaši više nego što sam očekivala.

248
 82

I zađemo iz kampera ostavljajući sva pitanja za neku drugu priliku, i

povedem ga do staje. - Smijem li reći svima? - pitam.
- Naravno.
- Zna li Lucas već?
- Nisam još našao vremena za razgovor s njim - kaže Shelby, a ja se opet
zapitam kako mogu živjeti tako blizu jedan drugomu - ako već ne pod istim
krovom - a tako malo komunicirati.
Nadam se da ćemo stići prije kraja Lucasove radionice, da Shelby vidi što
njegov sin ovdje radi i kako dobro napreduje. Želim da vidi koliko je Lucas
popularan bez obzira na razliku u godinama. Jedino što me i brine jest to što
nemamo učenika njegovih godina. Mislim, nije to doslovno jedino što me
brine, ali znate što želim reći. Primili bismo svakoga da možemo i nadam se
da ćemo s vremenom imati i više učenika Lucasove dobi. Ali Lucas tad više
neće biti s nama, shvatim. Jer će završiti u internatu.
Zakasnimo samo malo i stignemo na sam kraj. - To je bilo sve! Bravo, svi
ste bili sjajni - viče Lucas. - Čuli smo odličnih stihova!
Licem mu se širi lijep osmijeh, koji samo malo izblijedi kad spazi mene i
svog oca. Licem mu preleti sjena, ali ne dam mu vremena za mrgođenje. - Je
li vam se svidjela Lucasova radionica? - pitam i stanem pred učenike.
- Da! - odgovore svi uglas. Lijepo je to čuti. Lucas sigurno puca od ponosa.
- Hoćemo li ga zamoliti da je opet održi?
- Da!
- Molim glasan pljesak za Lucasa! - kažem i svi poslušno zaplješću i
nagrade Lucasa povicima.
Lucas se nakloni sa smiješkom na licu.
Plješće i Shelby. - Bravo, sine.
Lucas se naglo okrene prema njemu i čim se obrati ocu, držanje i
raspoloženje mu se promijene. - Što ti radiš ovdje?
- Molly ima vijesti - kaže Shelby.
Lucas se namršti. - Kakve to veze ima s tobom?
- Vidjet ćeš - iako ga je sin hladno dočekao, Shelby si dopusti slavodobitni
smiješak.

249
 Dodirnem Lucasovu ruku. - Sve je u redu. Ne brini - znam da on misli kako
ništa vezano za njegova oca ne može biti dobro, ali ovoga puta je u krivu.
Nadam se da će to i sam uvidjeti. - Možeš li otići po Bev i Alana, molim te?
Slegne ramenima i otrči.
Dok on odlazi, Shelby me primi za ruku i ohrabrujuće mi stegne prste.
Kimnem kako bih mu pokazala da sam spremna i izađemo pred učenike. Mali
Pas po običaju trčkara uz nas. Nekoliko puta pljesnem, da privučena pažnju
učenika. - Ostanite još malo sjediti! Imam za vas dobru vijest.
Lucas se vrati s Bev i Alanom i svi troje stanu do Shelbyja.
Pokušam smiriti glas da ne drhti tijekom velike objave. - Uskoro se farma
Nada mora preseliti, jer će ovuda proći željeznička pruga. Dugo nam nisam
mogla naći novi dom - svima nama; vama, sebi, životinjama - shvatim da
moram poslati e-mail roditeljima djece koja danas nisu ovdje. I oni moraju
čuti da smo naši rješenje, da mogu prestati strahovati. - Nije bilo lako i na
tren sam pomislila da nam neću naći prikladnu novu farmu, neko posebno
mjesto, poput ovoga - vi znate da je ovo jako sažeta verzija događa, da im ne
mogu reći na kakvim sam mukama bila i koliko smo blizu došli propasti. -
Zato vam sad sa zadovoljstvom mogu objaviti da smo našli novi dom. Posjed
je jako lijep i nalazi se nedaleko odavde, pa se ništa neće morati primijeniti.
Sve će ostati isto, a možda će biti još i bolje. Poslužila nas je sreća pa ćemo
imati ljepše učionice, a i sve životinje mogu s nama - stidljivo pogledam
Shelbyja. - A ta zemlja pripada gospodinu Dacreu. Stavio nam ju je na
raspolaganje i molim da ga zbog toga nagradimo glasnim pljeskom.
Sva djeca zaplješću, samo Lucas se zatečeno zagleda u oca. Shelby mi se
osmjehne širokim, ponosnim osmijehom.
- Mislim da moramo proslaviti kongom! - okupim klince, postrojim ih u
red i stanem na čelo povorke. Povedem ih ukrug po staji, pjevajući iz svega
glasa. Kad prođemo pored Bev, pogurne Shelbyja pred sebe i uhvati ga oko
struka. Vjerojatno je jedva dočekala da ga nekoliko minuta drži tako blizu.
Alana treba malo nagovarati - ali ne previše - te primi Bev i zapleše s nama.
Čak i zapjeva. Ne bih nikad rekla da će se Alan dati nagovoriti na kongu. Čak
i Lucas naposljetku prihvati moje nagovaranje i primi posljednjega u nizu.
Kad se umorimo, stanemo i pušemo, pokušavajući doći do daha.
Čim mi se disanje smiri, okrenem se prema djeci. - A sad svi u
blagovaonicu na čaj i kekse! Danas ste svi bili jako dobri. Bravo! Još malo i
možete doma. Vidimo se sutra! - potrče prema dvorištu kao da maloprije nisu
dahtali od umora. Mislim da se utrkuju tko će prije do keksa.
Nisam sigurna da su shvatili koliko je ovo važan dan, ali i bolje da nisu.
Samo se ja trebam brinuti.
- Bravo, mala - kaže Bev kad priđem odraslima. Zagrli me toliko snažno
da mi rebra krčkaju. - Prava si!
250
 - On nas je spasio - kimnem prema Shelbyju.
Bev odmah pusti mene i okrene se prema Shelbyju. - Dolazi ovamo,
ljepoto, da i tebe zagrlim! - Shelby se ne stigne ni snaći, jer ga Bev ščepa i
stisne poput udava.
Kad vidim da mu nestaje boja iz lica, šapnem joj: - Pusti ga sad, Bev! -
Nasreću, Bev ga pusti. Tinta se još nije osušila na ugovoru, ne smije ga brže-
bolje zgnječiti.
Alan kimne u znak odobravanja, ali izraz lica mu je i dalje pasivan - kao i
inače. Pretpostavljam da je presretan kao i nas dvije, ali tko zna?
- Jesi li zadovoljan, Alane? - provjerim.
- Aha - odmah pokaže palcem iza sebe. - Idem vidjeti kako je prase.
Odšeta. Kao što rekoh, presretanje.
- Dakle - priđem Lucasu. - Iznenađen?
- Prije bih rekao zaprepašten - ozbiljno me pogleda. - A baš sam se pitao
zašto tata pokazuje toliko zanimanja za ovu farmu. To nije njegov stil.
Nadam se da nisam previše pocrvenjela. I nadam se da Shelbyjevo
zanimanje nije samo altruizam, da nije samo posljedica toga što se sažalio
nad našim učenicima i životinjama. Nadam se da ga zanimam i ja.
- Ne počinji odmah - kažem tiše. - Jako je drag, prva tri mjeseca će nam
pomoći i financijski. Dok se ne osamostalimo na novoj farmi.
- Ima novca kao blata - odreže Lucas. - To je njemu sitniš.
- Moguće, ali to ne znači da nam je morao pomoći - podsjetim ga. - Sam je
tako odlučio. I zahvalna sam mu na tome. Novi posjed je predivan. Jedva
čekam da ga vidiš.
- I dalje je šteta što će rasturiti ovaj.
- Znam - obgrlim njegova mršava ramena. - Ali sve se u životu mijenja.
Ponekad je promjena dobra. Ponekad je grozna. Ali to je život, Lucase, i svi se
moramo snaći kako znamo i umijemo.
- Meni je drago da se farma Nada ne zatvara. Znam da stalno prigovaram,
ali nemam pojma što bih da svaki dan ne mogu doći ovamo - oprezno se
nasmiješi. - Priznajem, sviđa mi se.
Zagrlim ga. - Ponekad to jako dobro kriješ - našalim se. - Ali drago mi je
da ti se sviđa.
- Nećeš se valjda raspekmeziti? - kaže odmah. - Muka mi je od toga.
- U redu - odmah ga pustim. - Dođi, idemo spasiti tvog tatu od Bev.
Kako da Lucasu kažem da smo mi spašeni pet minuta prije kraha, ali on
ne ide s nama? To je jedino što danas kvari moju radost, a ne želim da je
pokvari i Lucasu, pogotovo nakon što je onako dobro odradio radionicu pred
svima. Uostalom, Shelby je taj koji mu mora reći što je odlučio o njegovoj
251
budućnosti. Viteškom gospodinu Dacreu ću biti zahvalna do kraja života, ali
to ne znači da ga ne bih najradije zadavila zbog postupka prema sinu.

252
 83

D an dobrotvornog koncerta u korist naše farme stigne i prebrzo. Naravno

da sam nervozna. Shelby je koncert nazvao Festival Nade, što zvuči
sjajno i veličanstveno. Trudim se misliti samo na zadatak kojim se trenutno
bavim, ali svako malo počnem i zaboravim od panike, krenem na nešto drugo
i tako dalje. Užas.
U Homewoodu trebamo biti u šest popodne, jer Shelby prije koncerta
organizira i koktel dobrodošlice za naše dobročinitelje. Sa sobom vodimo
malu, probranu grupicu najnježnijih životinja, sve redom oprane, nafrizirane
i uljepšane netom prije polaska, u nadi da se neće stići uprljati. Neki se već
jesu, naravno. Životinje su gore od male djece.
Tijekom festivala na životinje će paziti nekoliko roditelja naših učenika,
jer želim da se Bev, Alan i učenici danas opuste i zabave. Možda se čak i ja
malo opustim.
Nisam bila uključena u organiziranje koncerta ni na koji način, jer su
Shelbyjevi prijatelji i suradnici sve preuzeli u svoje vješte ruke. On i ja smo se
tijekom proteklih tjedan dana čuli nekoliko puta, svaki put samo na brzinu,
da jedno drugo obavijestimo o logistici, ali nismo ni riječi rekli o onom
poljupcu u kamperu. Pripremila sam malo iznenađenje za večeras, ali ne
znam koliko uspješno. Držite mi palčeve da sve prođe kako sam zamislila.
Vrijeme je fantastično, pa se barem zbog toga ne moram brinuti. U ovom
dijelu zemlje čak i usred ljeta zna biti prohladno, ali večer je ugodna i topla.
Sreća nas je poslužila. Možda su mi se zvijezde konačno nasmiješile.
Pogledam na sat i shvatim da uskoro moramo početi s ukrcavanjem. Bev
i Alan su jutros otišli do Shelbyja postaviti naš kutak, odnijeli su plakate koji
reklamiraju farmu i ograde da zadrže životinje na mjestu tijekom koncerta.
Nasreću, svi naši pomagači stigli su na vrijeme i čim završe s čajem i keksima
ukrcat ćemo Buzza, Tinu Turner, Glupog i Glupljeg. Alan i Bev su jutros već
odvezli nekoliko zečeva i nekoliko ljepših kokica - one sa svim perjem
i parnim brojem nogu i očiju. Mi na farmi znamo da su naše oštećene koke
hrabrije od ovih ljepših - ipak su već preživjele svakakve nedaće - ali ljudi ih
se ipak boje dodirnuti i igrati se s njima. Valjda misle da bi ih mogli dodatno
ozlijediti.
Kad ukrcamo sve životinje, Bev mi priđe. - Alan je sve lijepo pripremio -
kaže. - Izgleda sjajno. Mislim da je Shelby kupio sve zastavice u okrugu.
- Lijepo, lijepo.
253
 Zagrli me. - Ne drži se tako prestravljeno. Sve će biti predivno. Samo se
moramo pojaviti i piti šampanjac. To nije teško, zar ne?
- Moram se ići presvući.
-1 ja. Jesi li se jutros istuširala?
- Jesam, mama - pogledam je poput djeteta.
- Mi te volimo čak i kad vonjaš po balegi, ali zvijezde u Homewoodu imaju
osjetljive nosiće. Navikli su na Jo Malone i Givenchy, a ne na Eau de konj.
- Oprala sam se, a čak ću se i počešljati.
- A što ćeš obući?
- Haljinu - obavijestim prijateljicu. - I to novu.
- Ja ne vjerujem - Bev me pogleda otvorenih usta. - Otkud ti?
- U utorak navečer sam skoknula do Aylesburya i obišla trgovine. Ali
samo one koje daju dio prihoda u dobrotvorne svrhe - to je za mene pothvat
ravan veslačkoj ekspediciji Amazonom ili oblijetanju svijeta u balonu.
- Ohoho - kaže Bev. - Pa ti si se raspištoljila. Nisi mi ništa rekla.
- Ni inače ti ne govorim sve - tajanstveno joj namignem. Da budem
iskrena, bojala sam se da će mi Bev, ako joj kažem da mi treba haljina,
donijeti još nešto usko s uzorkom leoparda, a mislim da leopard nije pravi stil
za večeras.
Mahnem Alanu, koji odlazi, sve nemirnija.
- Dođi - kaže Bev. - Idemo se srediti. Nećemo valjda zakasniti na vlastiti
tulum.
Želudac mi se zgrči od nervoze. - Samo još moram otići vidjeti kako je
Teacup.
- Ne moraš. Dobro je. A ako i nije, sad je kasno za intervenciju - Bev me
zgrabi za ruku i odvuče do kampera. Već mi je jasno da je otpor uzaludan. Kad
se Bev do zuba naoruža kistovima za šminkanje, nezaustavljiva je.

254
 84

B ev i ja odlučimo biti financijski neodgovorne barem jednu večer i

naručimo si taksi da nas odveze u Homewood. Kući ćemo s Alanom,
možda kamionom punim nemirnih četveronožaca sumnjiva vonja, ali barem
možemo stići u velikom stilu.
Zamolimo vozača da nas iskrca pred vratima posjeda, da do kuće
prošećemo onom lijepom prilaznom stazom. Bev mu plati i izađemo, pa na
tren ostanemo stajati pred veličanstvenom kućom.
- Tko bi rekao da ćemo dogurati dovde - kaže Bev i uhvati me pod ruku.
- Ja ne - priznam.
- Ti si nas ovamo dovela, Molly - kaže. Zvuči ganuto.
- Još nisi ni vidjela novu farmu - podsjetim je. - Ali sigurna sam da će ti se
svidjeti.
- Nije ni važno hoće li se meni svidjeti. Važno je samo da ćemo imati gdje
nastaviti, da je škola dobila budućnost. Životinje neće završiti u mesnici ili
tvornici ljepila, a ti si nećeš morati naći uredski posao.
Nasmijem se. - Ni ti. Ionako ne znam tko bi nas primio u ured. - Da nas
vide ovako uparađene, bogme bi - kaže. - Pogledaj nas, izgledamo kao da
živimo u ovoj kućerini.
- A inače ne izgledamo ni dovoljno pristojno da u njoj radimo - nasmijem
se. Nakon iscrpne potrage po trgovinama, u jednoj koja prima donacije
pronašla sam otmjenu svilenu haljinu.
Dizajnersku, čak: Coast. Haljina je crna, ukrašena pastelnim ružama i ima
lepršavu suknju koja seže gotovo do poda - barem straga. Prodavačica je
rekla da je sad u modi imati haljinu nejednake duljine sprijeda i straga. Moja
je sprijeda iznad koljena, a straga do gležnjeva. Kupila sam i zlatne sandale s
remenčićima i nadam se da ću uspjeti izdržati koncert, a da ne uganem
gležanj. Ukrasila sam se delikatnim šalom koji je nekoć pripadao teti Hettie i
malom večernjom torbicom, također njezinom - šal ima rupicu od moljaca,
ali ne vidi se. Kosa mi je svježe oprana i nedavno ošišana - malo sam je
skratila kuhinjskim škarama, ali nemojte me otkucati Christianu Leeju.
Nadam se da neće sam primijetiti.
- Haljina ti je fan-tas-tič-na! - kaže Bev. - Sve će se glave okretati za tobom.
Kad se malo središ, pravi si komad.

255
 Znala sam da me večeras čeka druženje sa zvijezdama i željela sam
koliko-toliko izgledati uređeno - jer u haljini iz second-hand dućana i ne
mogu izgledati poput njih. Uostalom, želim da se za mnom okrene samo jedna
određena glava. - I osjećam se zgodno - priznam, okrećući se da Bev vidi kako
haljina lijepo leprša. -1 to sve za deset funta.
- Odlično si prošla - složi se Bev. - Tko god da ju je ostavio u trgovini,
mislim da je požalio.
Bev također izgleda lijepo. Obukla je dugačku haljinu boje jorgovana s
tankim naramenicama, srebrnu stolu i srebrne sandale.
- Ja sam si odlučila upecati televizijsku zvijezdu - kaže. - Može i slabije
poznatu. Shelby Dacre je zauzet, pa će mi biti dosta i netko iz Holby Cityja ili
Coronation Street.
- Misliš li da će biti poznatih? - upitam s nelagodom.
- Bolje bi im bilo da ih bude. Poznatih s debelim novčanicima i tankim
moralom, nadam se.
- Ako ne uđemo, počet će bez nas - upozorim je.
- Idemo ih onda oboriti s nogu - kaže Bev.
Uhvatimo se pod ruku i krenemo vijugavom prilaznom stazom. Večer je
prava ljetna, mirisna, a moj želudac stegnut u čvrsti čvor.

256
 85

I za kuće, tulum je već u punom zamahu. Vrt je ukrašen zastavicama i

stotinama sitnih žaruljica i izgleda čarobno. Na pozornici gudački kvartet
svira pjesmu Eda Sheerana. Pred njima su postavljene stolice, a po cijelom
vrtu bale sijena. Do nas dopre miris roštilja. Dvorište izgleda kao na dan vrtne
zabave, ali ugođaj je potpuno drukčiji. Ovo je profinjena zabava za odrasle.
Mislim da nečem ovakvom nikad nisam ni prišla. Čini mi se da su karte bile
jako skupe i drago mi je da je Shelby svima nama s farme dopustio da dođemo
besplatno, jer si ih ni u snu ne bismo mogli priuštiti. O Shelbyjevom svijetu
nemam pojma, ali čak i meni se neka od ovih lica čine poznata.
Bev i ja se pogledamo. - Oho - kažemo uglas.
- Ovo će biti sjajna noć - šapne. - Osjećam to u svim relevantnim
dijelovima tijela.
Namrštim se. - Joj, Bev.
- Životinje su onom kutu, Alan i ja smo ih smjestili. Napravit ćemo krug
po travnjaku, pogledati tko je došao i onda otići do njih. Ne želim smrdjeti po
kozama dok se rukujem s Dannyjem Dyerom - Bev se osvrće. - Mislila sam da
će Alan stići prije nas, ali ne vidim ga.
- Nadam se da je odjenuo najuredniji majicu koju ima - meni je itekako
drago da sam se uredila. Ako se Alan pojavi u svojem uobičajenom izdanju,
morat ćemo ga sakriti.
- Da se i sad kladimo? - kaže Bev. - Samo mu nemoj reći da sam pogodila,
izgleda da je konačno zaboravio da me pozvao van. Nadam se da se neće
sjetiti.
- Hm. Ja kažem Kings of Leon.
- Drzak izbor - kaže. - Ja ću se držati domaće glazbe. Kažem Coldplay.
- Dobar izbor.
Prođemo terasom i usput uzmemo dvije čaše bijelog vina. Kucnemo se. -
Za nas! - kaže Bev. - Za sjajnu večer i sigurnu budućnost.
Nakon zdravice krenemo prema stubama što vode na travnjak, ali
ugledam Shelbyja. Stoji pored pozornice, na drugom kraju vrta. Izgleda toliko
otmjeno u večernjem odijelu da mi srce poskoči i ne prestane skakutati.
Moram nekoliko puta duboko udahnuti da se malo smirim.
- O, bogovi - šapne Bev zadivljeno. - Kako je zgodan!

257
 Jest. Doista je. Kad pogleda prema meni i uhvati moj pogled preko gostiju,
obuzme me osjećaj da smo sami. Nisam romantična, možda zato jer me nikad
nije pogodila Amorova strelica, ali sad imam osjećaj da je sve nestalo i da smo
Shelby i ja sami. Zrak kao da se promijenio, kao da iskri od naboja. Zamor i
glazba su se stišali i na nas dvoje se spustila tišina.
Među nama doista postoji kemija, doista postoji povezanost. Doduše,
možda je zato Shelby ovako popularan - možda ovo osjeća svaka žena kad je
ovako pogleda. No da.
Tad mu netko dodirne lakat i odvuče pažnju. Rastužim se i vratim u
stvarnost, u kojoj Bev brblja nešto što jedva slušam. Večeras sigurno neću
uhvatiti Shelbyja na dulje od minute, shvatim. Doduše, nismo zato večeras
ovdje.
- Ili možda The only way is Essex? Ili Made in Chelsea? Ne znam. Jedna od
tih dviju.
- Molim? - pitam.
- Gle ti tko nam se vratio - cokne Bev prijekorno. - Pokušavam se sjetiti
odakle je onaj tamo. Dođi da ti ga pokažem izbliza.
I dalje ne znam o kome govori.
Bev me zgrabi za ruku i povuče sa sobom. Dok nas dvije silazimo prema
travnjaku, Shelby se probija kroz goste, rukuje i smješka, ljubi obraze i tapša
ramena - i sigurna sam da ide prema nama.
Bev me gurne. - Spremna? - kaže, kao da ga nisam i sama vidjela.
Siđemo na travnjak isto kad i on stane pred nas. - Moje dame - kaže. Oči
mu blistaju. - Večeras obje izgledate apsolutno prelijepo.
- Hvala, Shelby - kaže Bev i nagne se poljubiti ga u obraz.
Nakon toga se Shelby nagne i tako pozdravi i mene. Sa zadovoljstvom
primijetim da je na mojoj koži zadržao usne sekundu dulje. Osjećam topao
dodir njegovih prstiju na ruci.
- Vrt izgleda fantastično - kažem mu. - Oduševljena sam.
- Drago mi je da si došla.
- Šališ se. Pa ne bih ovo propustila ni za što.
- Nadam se da ćemo prikupiti brdo love za farmu.
- I ja.
- Jeste li se poslužile pićem? - pita i podignemo čaše. - Mogu li vas ponuditi
još nečime?
- Došle smo se družiti sa slavnima - kaže Bev.
- I moja dužnost večeras je također druženje, pa se nadam da mi nećete
zamjeriti što vas napuštam. Molly, volio bih te upoznati s nekim ljudima, iako
znam da će ti to biti prava muka - nasmije se. - Može?
258
 - To je najmanje što mogu učiniti za tebe nakon svega što si ti večeras
učinio za nas.
- Lijepo - ohrabrujuće mi stisne nadlakticu. - Doći ću po tebe kasnije.
I ode, opet utonuvši u gomilu.
Obje gledamo za njim. - Ako ga ti nećeš, hoćeš li ga prepustiti meni? - pita
Bev.
- Nije da ga neću - kažem - nego je naš odnos poslovan i platonski.
- Zaboravila si da si mi rekla za ono neposlovno i neplatonsko valjanje po
sijenu? - Bev me začuđeno pogleda.
- Pst! - osvrnem se provjeriti je lije itko čuo, ali nitko nas i ne gleda. - To
sam ti rekla u povjerenju.
- I tvoja prljava tajna ide sa mnom u grob - kaže Bev - ali kladim se da bi
to rado ponovila.
Uzdahnem. - Naravno da bih. Tko ne bi?
- Da opet čujem koliko je bio dobar.
- Nema šanse - podignem ruku. - Sad mi je najmodavac i to bi me stavilo
u neugodan položaj.
Bev nezadovoljno frkne.
- Znaš što želim reći. Uostalom, pogledaj s kime se natječem - zamahnem
prema svim tim lijepim ženama u vrtu. - Pogledaj ih samo.
- Glumice, manekenke, zvijezde sapunica, pjevačice - Bev strese glavom.
- Kladim se da nijedna od njih ne zna odrezati nokte ljutoj alpaki.
- To sigurno ne znaju, ali bogme i ne trebaju znati.
- Nikad ne podcjenjuj važnost takvih vještina!
- Koja si ti blesavica - nasmijem se.
- Idemo si naći malo hrane kad je već besplatna. Ako se potrudimo, možda
se najedemo do kraja tjedna.
Obiđemo sve stolove i Bev si natovari ljutih pilećih ražnjića, tuljaca s
kremom od svježeg sira, sićušnih sendviča s jajima, a ja nekoliko bruschetta
s rajčicom i grčkim sirom. Na pladnjevima ima hrane sa svih strana svijeta i
Bev kuša doslovno sve - iako umalo posustane pred ostrigama. Jasno mi je
zašto. Ipak hrabro proguta jednu, no s grimasom.
- Ljigava kao puž golać - zaključi. Iskapi vino da spere okus. - Idemo sad
vidjeti gdje su nam životinje? Trebale bismo.
Probijemo se kroz gomilu uzvanika, uzmemo si još dvije čaše vina i damo
u potragu za našim dragim učenicima i životinjama.
- Isuse, ono je Ross Kemp! - drekne Bev odjednom. - Moram se ići slikati
s njim! Moraš i ti!

259
 - Nema šanse - umrla bih od srama.
- Onda se vidimo za pet minuta - dobaci mi Bev, već trčeći prema svojoj
meti i ostavi me posred travnjaka.

260
 86

O dlučim ni ne čekati Bev, nego se odmah otputim prema kutku u kojem su

smješteni predstavnici naše farme. Prije no ikoga drugoga, primijetim
Lucasa. Stoji sam samcat uz rub travnjaka, izgledajući jadno. Kao i ja, Lucas
se ne snalazi na zabavama. Večeras je od glave do pete u crnom - crna košulja,
crne traperice, crne čizme - možda je to njegovo poimanje večernje odjeće,
ne znam. Usto ima oči obrubljene crnom olovkom i maškaru, pa mu lice
izgleda još bljeđe nego inače. Kosa mu je zapetljana kao da tjednima nije vidio
češalj, ali pretpostavljam da je i to dio svečanog looka.
Nikad nisam željela djecu, ali svaki put kad pogledam Lucasa osjetim
nešto nalik na majčinsku ljubav. U meni budi neku nježnost koje nisam bila
svjesna - male životinje su jedna stvar, ali na djecu nikad nisam bila osjetljiva.
Naravno, volim ja naše učenike, ali ni s kim se nisam povezala kao s Lucasom.
Želim mu samo dobro i znam da bi njegova mama bila ponosna da ga vidi.
Žao mi je što nije čula njegovu poeziju, što ne vidi koliko se Lucasov potencijal
razvio, koliko je drag i nježan i koliko zna biti naporan. Osjećaju li majke takve
stvari? Ako je to to, onda je sasvim ugodno.
- Bok - kažem. - Jesi li dobro?
Kimne. - Cool - kaže i podigne bocu piva. - Ovo mi je četvrta i skroz sam
opušten.
- Ne bi smio piti - podsjetim ga.
- Tatica je rekao da smijem.
- Samo polako - upozorim ga. - Za životinjama čistim, ali za tobom neću.
- Imamo sluge.
- Sad već zvučiš kao razmaženi klinac, a znam da nisi. Samo se lijepo
opusti i zabavi, ali...
- ... ali pazi što radiš.
Lucas je neobično raspoložen; malo nervozan, malo zloban, malo uzrujan.
Pitam se zašto. Možda jedva čeka da sve ovo prođe, možda se boji da će nešto
poći po krivu, baš kao i ja. Na kraju krajeva, financijsko zdravlje farme Nada
ovisi o ovom koncertu. Odmah požalim što sam se toga sjetila i otpijem gutljaj
vina.
- I ti pazi što radiš - kaže odmah Lucas. - Nisi navikla na alkohol.
- Ovo je grozno, je li?
- Jest - složi se. - Jesi li sigurna da će biti bolje ako se nacvrcaš?
261
 - Apsolutno - otpijem još jedan dugačak gutljaj. - Kako su klinci i
životinje?
- Nikad bolje - kaže Lucas. - Glup i Gluplji trepću onim svojim okicama,
Tina Turner još nije nikog ugrizla. Sve je bajkovito.
- Tvoj tata nam čini veliku uslugu - kažem.
- A, znam - malo se smekša.
- Izgleda da si navikao biti ljutit na njega, pa sad kad ne moraš, ne znaš
što bi sam sa sobom.
- Jer je i dalje većinu vremena seronja - usprotivi se odmah.
- Kao i većina roditelja. To im je u opisu posla - pitam se je li mu Shelby
već rekao za selidbu u Los Angeles. Koliko god meni pozli svaki put kad se
sjetim, ne mogu ni zamisliti kako će to tek prihvatiti Lucas. Shelby time
dovodi u opasnost svoju vezu sa sinom - zauvijek. Usto, meni će srce
prepuknuti ako ode. Ali sad ne želim razmišljati o tome. Ne večeras.
- Drago mi je da se farma ne mora zatvoriti - doda Lucas.
- I meni. Ne želim ni misliti na to što bi bilo sa svima nama da tvoj tata
nije uskočio.
- Hoćeš li da odemo do njih?
- Nadam se da se od jutrošnjeg pranja nitko nije uvaljao u blato.
- Životinje ili klinci?
Nasmijem se. - Dobro pitanje, ali nitko.
- Svima im jako dobro ide - kaže Lucas. - Jack i Seb se snalaze kao veliki.
A cure izgledaju sjajno.
- Je li? - podignem obrvu.
- Joj, daj! - otrese se. - One su klinke. Da im nisi rekla da sam rekao da su
zgodne, jer ih se inače nikad neću riješiti.
Tamara je nedavno imala rođendan - od Lucasa je mlađa samo godinu
dana. Ali mnogo je zreliji od obje, pa razumijem što želi reći.
- Oprosti što sam se na tren ponadala da ti se netko sviđa.
Ošine me pogledom. - Nisam lud za curama.
- A za dečkima? - oprezno pitam. - I to je u redu.
- Molim? Naravno da je u redu, pobogu, nismo u pedesetima.
- Samo pokušavam pomoći.
- Onda prestani biti cool Molly. Ni dečki mi se ne sviđaju, hvala na pitanju.
Ali mislio sam da nisam lud za curicama.
- Aha. Slobodno mogu istaknuti da nisi lud ni za odraslima?
- Smiješ - prizna preko volje. - I u pravu si. Pretežno..
Nasmiješim se. - Ne znam kako ću podnijeti sve te komplimente.
262
 - Kad mi prestaneš objašnjavati stvari koje već znam, prestat ću ti
komplimentirati - progunđa.
- Kako još možemo biti od koristi? - pokušam skrenuti na sigurnije teme.
- Rezervirao sam nam stolce u prvom redu - kimne prema pozornici.
- Lijepo od tebe.
- Znam kakvi su ovi - pokaže palcem iza sebe. - Uvijek žele da ih svi vide
dok rade dobra djela. Obožavaju se nagurati u prvi red.
- Samo neka nam napune kante novcem, pa neka sjede gdjegod žele.
Zajedno odemo do drugog dijela dvorišta, gdje je jedan kutak ograđen da
se dobročinitelji mogu upoznati s našim životinjama. Tina Turner ponekad
izgleda nadureno i nema te frizure koja bije pretvorila u umiljato biće, ali
večeras izgleda jako slatko i umiljato. Oko nje se mota nekoliko ljudi, svi željni
slikanja sa životinjama. Neki roditelji naših učenika ujutro su došli pomoći, a
neki su ih zamijenili i sad su s nama. Trebala bih češće pozivati roditelje u
školu. Ali kako ne volim ljude, najčešće se nastojim družiti samo s onima s
kojima baš moram. Suradnja sa Shelbyjem mi je pokazala da druženje može
biti i ugodno i korisno... iako se s njima nisam zapravo družila. Družila sam se
samo sa Shelbyjem. Znate što želim reći. Ne to. Dobro, idemo dalje.
Zečići i koze također su popularni, svi ih žele milovati - a ti svi su u
večernjoj toaleti i malo me hvata nemir dok ih gledam. Buzz je ludo
popularan, svi se slikaju s njim, ali izgleda da on sve to strpljivo podnosi. Kao
što me Lucas obavijestio, učenicima dobro ide: razgovaraju s gostima,
odgovaraju na pitanja o radu na farmi, pomažu s fotografiranjem. Pravi ih je
užitak gledati. Kad su neki od njih došli k nama, nisu znali ni razgovarati, a
kamoli još ovako ležerno i ugodno. Svi su lijepo odjeveni- Lucas je u pravu,
cure izgledaju sjajno, iako imaju previše šminke za moj ukus. Izgledaju tako
odraslo. Jako sam ponosna na njih.
Nakon nekoliko minuta, priđe nam i Bev. - Ljubila sam se s Rossom
Kempom! - podigne mobitel i pokaže mi ekran: dotična zvijezda stidljivo joj
daje čednu pusicu u obraz. - Mogu mirno umrijeti.
- Odlična slika.
Bev poljubi ekran. - Kako vama ide? Jesu li svi mirni i poslušni?
- Jesu, nemamo nikakvih problema.
- Ako me ne trebate, idem u drugu rundu lova na poznate.
- Samo hajde - kažem joj. - Na kraju krajeva, ne znam hoćemo li se ikad
više naći blizu ovoliko televizijskog plemstva, a ja i bez tebe imam dosta
pomagača.
Bev se okrene i stane kao ukopana: prema nama odlučnim korakom ide
muškarac koji mi djeluje poznato, ali kojeg prepoznam tek kad nam se
približi.
263
 - Ja ne vjerujem - kaže Bev. - No, sad sam sve vidjela.
Slažem se.
- Bok - kaže Alan i stane pred nas.
Obje samo buljimo u njega bez riječi, trenutno nesposobne proizvesti
smislen zvuk. Čak je i Lucas zabezeknut. - Jebemti - promrmlja ispod glasa.
Alan nije promijenio samo hod - po farmi se inače šeće kao da ima sve
vrijeme svijeta - nego i sve ostalo. Obrijao je bradu, zbog čega izgleda deset
godina mlađe i mnogo privlačnije nego što smo mogli i zamisliti. Njegova
inače neuredna duga kosa svezana je u urednu hipstersku punđu i odjeven je
u lijepo krojeno večernje odijelo, ispod kojeg ima savršeno čistu bijelu
košulju. Nigdje ni traga majici kratkih rukava, nigdje ni traga imenu nekog
benda. Usto, u ruci drži buket crvenih ruža.
Za razliku od nas, drži se kao da tako izgleda svaki dan i sve je ovo sasvim
normalno.
- Što je bilo? - kaže, jer nas troje i dalje zatečeno šutimo.
- Ti... - promucam ja. - Kako ti to izgledaš?
Obori pogled i izgleda da je on iznenađen time što smo i mi. - Pa rekle ste
da se moram urediti.
- Rekle smo da se moraš urediti - potvrdim - ali nismo očekivale ovakvu
preobrazbu.
Alan samo slegne ramenima. Bev i dalje stoji poput kipa. Izgleda da je
potpuno zanijemjela od šoka.
- Cvijeće - kaže joj Alan - je za tebe - pruži joj buket. Lucas i ja okrenemo
glave prema Bev kao da pratimo tenis. Bev polako digne ruke prema cvijeću,
i dalje kao hipnotizirana. Otvori usta, ali iz njih ne izađe nijedna riječ.
Gurnem je laktom.
- Hvala - procijedi. - Krasno je.
Alan kimne. - Još malo i vodim te na onu večeru. Drugi tjedan?
- Aha - protisne Bev. - Drugi tjedan.
- Dobro. I to smo riješili - Alan zadovoljno pljesne. - Gdje je pivo?

264
 87

K oncert tek što nije počeo, pa odvučena naše učenike od životinja i

posjednem ih na rezervirane stolce u prvom redu. Lucas i ja sjednemo na
dva posljednja, na kraju reda.
Shelby izađe na pozornicu i nakloni se, a gosti ga pozdrave glasnim
pljeskom, zvižducima i povicima. Vidi se da je navikao na javni nastup, jer na
pozornici izgleda kao kod kuće. Njegov svijet je sušta suprotnost mojem.
- Dame i gospodo, čeka vas fantastičan program - glasno najavi. - I to za
fantastičnu stvar! Sav prihod od ovog koncerta pripast će farmi Nada, čiji su
predstavnici u onom kutu. Molly Baker vodi brigu o tinejdžerima s autizmom,
teškoćama u učenju i mentalnom razvoju. Ali takvu školu nije jeftino držati
na životu, stoga smo danas pozvali vas da joj pomognete. Uživajte u
programu, uživajte u ukusnoj hrani i piću, a onda posegnite duboko
u džepove i pomozite farmi Nada!
Opet mu zaplješću.
Shelby podigne ruku da ih stiša, očito navikao i na predugačak pljesak. -
Ali dosta ste mene slušali. Vrijeme je za prve izvođače večeras. Svi izvođači
danas nastupaju bez naknade, na čemu smo im posebno zahvalni. Dame i
gospodo, molim da toplim pljeskom pozdravite glumce Flintonove farme!
Na pozornicu izađe grupica Shelbyjevih kolega glumaca - barem
pretpostavljam. Svi su odjeveni u farmersku odjeću; traperice i karirane
košulje. Primijetim da Scarlett Vincent nije među njima. Izgleda da su doista
prekinuli. Ne bih trebala biti sretna zbog toga, ali jesam.
Uz pratnju na gitari, zapjevaju komičnu pjesmu o kombajnu, potičući
publiku da s njima pjeva refren. Nakon toga otpjevaju Take me home, country
roads, i All about you grupe McFly. Grlo mi se stisne od ganuća: pomažu našoj
farmi s toliko srca.
Kad Shelbyjevi kolege iz serije siđu s pozornice, zamijeni ih folk sastav s
violinama, čija vesela glazba potakne goste na ples. Iako je pjesma brza i
poletna, primijetim da Bev i Alan plešu kao da je sentiš. Lucas me povuče za
ruku i zaplešemo. Skačemo dok nam se ne zavrti u glavi. Krajičkom oka
uhvatim Shelbyja kako plješće u ritmu i gleda nas.
Tad na pozornicu izađe lijepa djevojka s glasom anđela.
- Dobra je - kaže Lucas, kimajući s odobravanjem.
- Tko je to?

265
 - Phoenix Jade. Tek se probija.
- Aha - primijetim da je zaneseno gleda. Lucas možda nije lud za curama
općenito, ali ova mu je očito zapela za oko.
Slijede još dva nastupa i svi se dobro zabavljamo. Večer završi i prebrzo.
Shelby još jednom izađe na pozornicu, zahvali svim izvođačima i gostima.
Shvatim da mi je koncert proletio, ali i da mi je bilo prelijepo. Zahvalna sam
svima - sa mnogima sam čak i razgovarala. O farmi, naravno. Bravo za mene!
- Dame i gospodo, hvala vam od srca - zaključi Shelby. - Mislim da se svi
slažemo kako je ova večer bila jako zabavna, svi su naši izvođači bili
fantastični! Svi vi koji još niste donirali za farmu nada, podsjećam vas da
kantice za priloge još kruže! Ako ste ponijeli samo karticu, javite mi se nakon
zabave - kaže, pa pričeka da se pljesak opet stiša. - Došao je trenutak za
posljednju točku večeri, za što moram zamoliti za uslugu nekoga meni vrlo
dragog - pogleda prema nama i pocrvenim. - Moj sin, Lucas, je pjesnik. Volio
bih da nam izrecitira svoju pjesmu posvećenu farmi Nada.
Lucas me pogleda. Mršti se. - Znala si za ovo?
- Nisam, vjeruj mi.
- Jebemu - promrmlja.
- Ali trebao bi - potaknem ga. - Za tatu. Za mene. Za farmu.
Još se više smrkne. - Samo bez pritiska, ha?
- Možeš ti to - i dalje sam puna podrške. - Znam da možeš.
- Nisam se pripremio, a ovdje sve vrvi profesionalcima, za slučaj da nisi
primijetila.
Čvrsto mu stisnem ruku. - Utoliko te više razumiju! Oni barem znaju
koliko je to teško.
- Dođi, Lucase - dovikne mu Shelby s pozornice. - Jedva čekamo da te
čujemo. Je li tako, ljudi?
Publika odgovori povicima.
- O, jebemu - mrmlja Lucas ustajući. - UBIT ću nekoga. Samo još nisam
siguran koga - ali ipak odmaršira prema pozornici, a moje srce skoči u grlo.
Popne se na pozornicu toliko nevoljko da nikome ne može promaknuti.
- Moj krasni sin Lucas! - Shelby čvrsto zagrli Lucasa i razbaruši mu kosu.
Lucas se stidljivo odmakne. Samo alpake manje vole da ih se dira po kosi od
Lucasa. Mogla bih zadaviti Shelbyja zbog toga koliko slabo poznaje sina.
Povede Lucasa do mikrofona i odmakne se, a publika se stiša. Toliko je
tiho da čujem uspaničene otkucaje vlastitog srca. Lucas stoji na pozornici
poput zečića prema kojem ide auto. Zečića koji zna da sad više nema bijega.

266
 88

N akon dugo oklijevanja, Lucas otvori usta. Pokuša izgovoriti prvi stih
pjesme, ali samo promuklo zahropće i opet stane. Vidim da mu se ruke
tresu, da diše brzo i plitko. Šaljem mu valove pozitivne energije. Sigurna sam
da je Shelby imao najbolje namjere, ali ovo bi moglo skršiti Lucasovo
ionako krhko samopouzdanje. Lucasu je poezija jedino čime se ponosi i želim
da se predstavi u najboljem izdanju. Ako ne uspije, prestat će vjerovati da
može išta.
- Diši duboko, Lucase - šapnem. - Duboko diši.
I Lucas duboko udahne. Opet progovori, drhtavim glasom. Shelby mu
priđe, stane do njega pred mikrofon i pogleda ga u oči, nastavljajući stih.
Ne znam kad je Shelby stigao zapamtiti riječi Lucasove pjesme, ali znam
da sam mu je ja samo jednom pokazala. Lucas je toliko zatečen da umalo opet
zašuti, ali nakon par sekunda se snađe i ohrabren očevom pomoću, nastavi.
- Možeš ti to - mrmljam ja. Dlanovi mi se znoje dok ga gledam.
Nakon još nekoliko klimavih stihova, otac i sin nađu ritam - iako je Lucas
još uvijek vidno zapanjen što njegov otac uopće zna riječi. S vremenom se
Shelby stiša, Lucas preuzme vodstvo, a ja ponovno dišem. Kad Lucas nađe
vlastiti glas, riječi iz njega teku poput mirne rijeke. Shelby se odmakne kao
da će otići, ali Lucas ga primi za ruku i povuče natrag. Shelby ga obgrli oko
ramena i pjesmu završe zajedno, ohrabrujući i publiku da im se pridruži.
Kad pjesma završi, Shelby podigne Lucasovu ruku kao da je Lucas upravo
pobijedio u boksačkom meču. Publika podivlja. Skoče na noge i nagrade
Lucasa gromoglasnim aplauzom.
Lucas se nasmije, zbunjeno gledajući oca.
- Hvala ti, sine - kaže Shelby. - Hoćeš li još jednu?
Lucas se nervozno nasmije. - Može.
Sad se Shelby doista povuče straga, a publika ostane stajati, ali se stiša
čim Lucas počne. Ovo je ljutita pjesma o ljubavi i gubitku koju nisam čula.
Izmami mi suze na oči, a vidim da i Shelby, koji i dalje stoji u dnu pozornice,
vadi maramicu iz džepa. Svi Lucasovi osjećaji uneseni su u te stihove i vidim
da utječu na publiku: svi pomalo suzimo. Ova je pjesma onaj razgovor koji su
otac i sin odavno trebali obaviti i Shelbyju sigurno nije lako slušati
kako Lucas te riječi izgovara pred svima. Nije lako ni Lucasu - pogotovo ovako
na prepad.

267
 Nakon toga Lucas malo nasmijava publiku skečem o ljudima koji u
samoposluživanje idu u pidžami, a kad završi i odmakne se od mikrofona,
publika zaplješće glasnije nego dosad. Lete komplimenti, čuju se zvižduci.
Lucas se drži stidljivo, ali vidi se da uživa u aplauzu. Shelby mu priđe i opet
ga obgrli oko ramena, ali tad se predomisli i zagrli ga. Neko vrijeme samo
tako stoje, a ja se nadam da je taj trenutak prekretnica u njihovom odnosu.
Kad se razdvoje, Shelby mi kimne. Vrijeme je za moje malo iznenađenje.
- Društvo, mi smo na redu.
Shelby opet stane pred mikrofon. - Dame i gospodo, učenici farme Nada
željeli bi vam osobno zahvaliti.
Povedem učenike, Bev i Alana - koji mi i dalje izgleda kao vanzemaljac
koji se samo pretvara da je Alan - na pozornicu. Izgledamo kao obitelj Von
Trapp iz Moje pjesme, moji snovi - samo malo ekscentričnije. Naguramo se oko
Lucasa, kojem sad više ništa nije jasno.
- Znam da si nam već i ti ovo izrecitirao, ali mi smo tebe htjeli iznenaditi.
Naučili smo Spasite farmu - Shelby nije znao što planiramo, a mi nismo znah
da će pozvati Lucasa na pozornicu. Ipak, mislim da tu pjesmu svi možemo
odslušati još jednom.
- Svi ste naučili riječi?
- Donekle - odmah kažem.
Lucas me sarkastično pogleda. - Aha.
Vježbali smo dok je Lucas bio daleko, a Tamara je poslala pjesmu svima
da vježbaju i kod kuće – ali moram priznati da na generalnoj probi nismo
zvučali uvjerljivo. Nismo baš uhvatili pravi ritam. Nadam se da će naše
izvođačke nedostatke nadoknaditi naš entuzijazam.
- Hajdemo! - kaže Shelby. - Dame i gospodo, slobodno se pridružite ako
ste zapamtili riječi. Spasite farmu!
Lucas zapanjeno strese glavom i počne pjesmu - ovoga puta jasnim,
moćnim glasom. Svi mu se pridružimo.

Ovo je čisti kriminal

ovo je prijevara, skandal.
Mi smo još jedna žrtva moćne trase HS2 za Birmingham.
Koliko god farma bila pomoć
onima s posebnim potrebama
potrebe bogatih uvijek su važnije od svega.
Napredak iznad svega!

268
 Čak i ja se čujem. Shelby stane kraj mene i obgrli me oko struka. Iskreno
rečeno, to me više uznemiruje, nego ohrabruje. Dok recitiram, ogledam se po
pozornici kako bih zapamtila sve ovo. Moje učenike vjerojatno ne čekaju
svjetla pozornice, ali lica im večeras blistaju od sreće, smiješe se, i znam da je
ovo bila dobra zamisao.

Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!

Stanite u obranu alpaka!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Čujte naše vapaje s farme Nada!
Spasite nam farmu! Spasite nam farmu!
Stanite u obranu pravde i dobra
pomozite nam da nastavimo
pomozite nam u našoj borbi.

Stignemo do kraja pjesme i publika nam zaplješće. Učenici plješću sami

sebi. Sigurna sam da će o ovome pričati još tjednima, možda i mjesecima.
Zauvijek. A zašto i ne bi? Zaslužili su i oni malo pljeska. Pogotovo moj dragi
Lucas. Nadam se da ga mama gleda odozgo i da je ponosna na njega. Ja
sigurno jesam.
- Hvala ti - šapnem Shelbyju kad nas povuče u naklon. Namigne mi. - Bilo
mi je zadovoljstvo.
Farmu Nada čeka blistava budućnost, sad znam - a to mi je važnije od
svega.

269
 89

K ući se vratim lebdeći na oblaku. Ova je večer prošla ljepše nego što sam
mogla i sanjati. Prije odlaska sam željela još jednom zahvaliti Shelbyju,
ali morala sam pripremiti životinje za put. Kad sam ga konačno primijetila,
prišla mu je skupina prijatelja i nisam im željela smetati.
Bev i Alan su kući otišli taksijem. Zajedno. Čujete li vi to? Ne znam što me
večeras više iznenadilo - Alanov svečani izgled ili Lucasov nastup. Već ijedno
od toga bilo bi pravo čudo.
Jedan od očeva - Jodyn, koji je popio mnogo manje vina od mene - vozi
moj kamion, a ja zadovoljno sjedim na suvozačkom mjestu i pretresam
događaje. Kad stignemo, odbijem njegovu ljubaznu ponudu da mi pomogne
spremiti životinje na spavanje i pozove si taksi.
Svi smo mi na nogama od ranog jutra, pa zahvalim Jodynom tati na
dodatnom trudu. Otpratim ga do ograde, zaključam vrata za njim i konačno
krenem prema svom malom kamperu. Čim uđem, Mali Pas me pozdravi kao
da me nije vidio čitavo desetljeće.
- Mir, mali - kažem, ali pomazim ga iako skače po mojoj otmjenoj cvjetnoj
haljini. - Jesam li ti nedostajala? Hajde, idemo se baciti na posao.
Skinem svoje tanahne sandale i navučem gumene čizme. Ne želim da me
životinje predugo čekaju, pa se ne presvučem: samo zadignem haljinu i
zataknem je u rub donjeg rublja, da se ne vuče za mnom. Na dvorištu nam se
pridruži i Velik Pas i zajedno odemo po Tinu Turner, koju prvu pustimo iz
kamiona i vratimo k prijateljima u tor. Alpake se odmah uznemire, pa im
bacim šaku poslastica kako bih im se ispričala što ih ometam. Nakon
toga vratim Buzza na njegovo polje, a kad se uvjerim da se i on smirio, odem
po zečeve i koze, s kojima je uvijek mnogo lakše. Životinje zahtijevaju
cjelodnevnu brigu i ne tiče ih se koliko se vina popili i koliko ste umorni.
Nakon nekog vremena sve ih spremim na spavanje - što znači da sad
mogu i sebe. Hvala nebesima da sutra mogu cijeli dan provesti sama. U
posljednje se vrijeme družim više nego u cijelom dosadašnjem životu i koliko
god je sve dobro prošlo i sretna sam, iscrpljena sam i dosta mi je.
Vraćajući se prema kamperu, spremna za krevet, čujem kako se
približava nečiji auto. Malo je kasno za posjete i želudac mi se odmah zgrči.
Naša farma nije usput i kad netko skrene ovamo tako kasno, tko zna po što je
došao. Najčešće traži nevolju. Takve su noći jedini trenuci kad radije ne bih
bila sama. Psi zalaju i pozovem ih k sebi.
270
 Baš kad zavučem ruku u džep, kako bi mi telefon bio pri ruci, stigne mi
poruka. Pred vratima sam, piše. Shelby.
Ako ste mislili da mi se srce nakon te poruke smiri, varate se: samo se još
ubrza.
- Shelby je - kažem psima. - Smirite se - psi poslušno ušute i počnu mahati
repovima, prepoznavši ime. Sa psima je sve tako lako. Nikad se ne morate
pitati što osjećaju.
Spustim haljinu i poravnam je, pa sa psima prođem dvorištem. Odande
vidim se Shelbyjev vozač okreće i odlazi niz cestu. Srce mi skoči u grlo. Znači
li to ono što mislim da znači? Shelby planira ostati neko vrijeme? Cijele noći?
Kad stignem do ograde, čeka me naslonjen. I dalje je u otmjenom
večernjem odijelu, ali razvezao je leptir-kravatu i raskopčao gornje dugme na
košulji. Inače besprijekorna frizura sad je pomalo neuredna, a sam Shelby je
pomalo pripit - baš kao i ja. U ruci drži bocu šampanjca.
- Bok - kaže kad priđem.
Mjesečina ga obasjava i izgleda predivno. Noć je sad već sparna, vrela, ali
zrak među nama iskri kao da je suh i pun naboja. - Poslao sam vozača doma.
Nadam se da ćeš me pustiti unutra, da se ne moram osramotiti i pozvati ga
natrag.
Nasmijem se. - Naravno da hoću - otključam vrata i pustim ga da uđe.
Sagne se kako bi pomilovao malog Psa, što mu sad već dolazi sasvim
prirodno, ali ipak odmah obriše dlanove o rukav sakoa. Zajedno krenemo
prema kamperu.
- Pokušala sam ti se javiti prije odlaska, ali nisam te uhvatila nasamo.
- Vidio sam kad si otišla. Ali nisam želio da večeri dođe kraj - doda,
gledajući me blistavim očima.
- Bilo je predivno. Ni ja nisam htjela da završi. Mislim da neću ni oka
sklopiti. Previše sam nabrijana.
Podigne bocu. - Idemo onda dovršiti šampanjac.
- Još je toplo. Donijet ću nam stolce - pa ja sam postala prava majstorica
čavrljanja.
- Daj, ja ću. Ti idi po čaše, može?
Uzmem bocu koju mi pruža i spustim je na stepenicu kampera.
Dok Shelby traži stolce, ja odem u kuhinju. Čim uđem, naslonim se na
sudoper, pokušavajući se smiriti. Zašto on na mene ovako djeluje? Zašto se
uvijek rastopim kad je blizu? Kad se malo priberem, doista i potražim čaše.
Ali nemam ih. Nemam puno čaša, a ove koje imam vjerojatno su razbacane
po farmi. Umjesto toga uzmem dvije šalice za kavu i izađem.
Shelby otvori šampanjac, a ja mu pružim šalice.

271
 - Ne mogu naći čaše, žao mi je.
- Bit će i ovo dobro - kaže. - Ja uvijek kažem da je šampanjac ukusniji iz
šalice.
Mogu si misliti.
- Još nisam sve zbrojio, ali mislim da smo prikupili jako puno, Molly. Ako
budeš štedljiva kao i inače, imat ćeš dovoljno za cijelu prvu godinu. Možda i
dulje.
- Pa to je fantastično. Nisam sigurna znaš li koliko to doista znači meni,
učenicima i životinjama.
Pogleda me u oči i zadrži pogled. - Mislim da znam.
Kucnemo se šalicama i bez zdravice zavalimo u drvene stolce. Noć je
mrka, mjesec visi nisko na nebu i tek malo viri iznad krošnji. Osim
povremenog roktanja - to je Teacup, znam - i blejanja - Fifty, naravno - ne čuje
se ništa. Psi se povremeno promeškolje, ležeći pod našim stolcima.
Izujem čizme i podignem stopala na stolac, pa prebacim haljinu preko
krila i omotam oko nogu.
- Večeras si bila prelijepa - kaže Shelby. - Ali ovako mi se više sviđaš -
blago se nasmije, podigne ruku i iz moje kose izvuče slamčicu. Baci je na tlo.
- Lucas je bio sjajan, je li? Silno sam ponosan na njega.
- I ja. I svaka čast da si mu onako pomogao. To je jedino što mu treba.
Tvoja pažnja i pohvala.
- Znam.
Ne želim baš sad spomenuti da se Shelby uskoro seli u Los Angeles. Ne
želim da išta pokvari ovu savršenu večer. Ako doista ode, vine se među
zvijezde i nikad ga više ne vidim, imat ću ovu uspomenu. Spasio je farmu,
osigurao joj budućnost i na tome ću mu zauvijek biti zahvalna.

272
 90

P ijemo šampanjac polako i u tišini, uživajući u toplini mirne večeri.

- Znaš što sam shvatio? - kaže Shelby nakon dosta vremena. - Da drveni
stolci ubijaju romantiku - pogleda me i primi za ruku. - Recimo, da te sad
poželim poljubiti, morao bih se nagnuti, a onda bih možda pao.
Nasmijem se. - Da me sad poželiš poljubiti, mogao bi me povesti u
kamper.
- Šteta bi bila ne uživati u ovako prelijepoj večeri. Imaš li dekicu? Možemo
prošetati do pašnjaka.
- To zvuči jako privlačno - čvrsto mi stisne ruku, a ja ustanem i odem po
deku. Noge su mi klimave i jedva me nose - što zbog šampanjca, što od
uzbuđenja.
Kad uđem u kamper, pritrčim sudoperu, iscijedim pastu za zube i malo je
bućkam u ustima. Da se sad uhvatim poštenog pranja zuba, Shelby bi
pomislio da sam čudakinja. Zatim zgrabim deku i oba ukrasna jastučića s
kauča, tresući sve troje da se riješim barem jednog dijela pseće dlake.
Kad izađem, Shelby stoji. Uzme mi deku iz ruke i primi me za ruku. Tako
prođemo dvorištem, poljima pored ponija i pored konja, sve do najvećeg
pašnjaka, uz granicu farme. Ondje nema nikoga, čak ni životinja, i obuzme me
osjećaj da smo Shelby i ja sami na svijetu. Sami s Malim Psom, naravno, jer on
je pošao za nama.
- Sjednimo ovdje - Shelby odabere mjesto pod krošnjama drveća i prostre
dekicu.
Bacim jastučiće na nju. - Trebali smo ponijeti sve za piknik.
Smjestimo se i pomislim kako je deka mnogo prikladnija za romantiku od
stolaca. Shelby očito zaključi isto, jer me bez riječi privuče k sebi i spusti usne
na moje. Mali Pas zaključi da se ipak ne želi družiti s nama i odluta prema
drveću.
Tama se spusti na nas poput pokrivača. Pod beskrajnim zvjezdanim
nebom, na zemlji koju volim i s čovjekom kojeg sam zavoljela, prepustimo se
nježnosti, strastveno i polako. Shelby skine moju haljinu gotovo bojažljivo,
gutajući me pogledom. Ležimo goli, grleći se, ljubeći se, istražujući jedno
drugo i kad se spojimo, imam osjećaj da smo doista postali jedno. Shelby je
vješt ljubavnik koji me dovede do ruba pameti. Da mi je ovo posljednja noć u
životu, umrla bih sretna.

273
 Nakon toga ostanemo ležati zagrljeni, tonući u san. Kad zadrhtim od
hladnoće, Shelby me pokrije sakoom, a ja naslonim glavu na njegovo rame,
nikad sretnija. Ni ne shvatim da smo zaspali, ali kad se probudim, svjesna
sam da je ipak prošlo nekoliko sati, jer nebo nad nama je svjetlije, a Mali Pas
se vratio i leži iza mene. Osjeti da sam budna, odmah skoči na noge,
vjerojatno misleći da će dobiti doručak i pomazim ga po ušima. Iz daljine
dopre Dickovo kukurikanje. Vrijeme je za ustajanje i za povratak u stvarnost.
Pogledam Shelbyja, koji još uvijek spava. Tako u snu, izgleda nježnije i
mlađe. Sigurna sam da ljudi misle da je nekome poput njega život
jednostavan, da mu je sve lako, ali ne znaju da i on ima svojih problema. Ne
želim ga buditi, ali ne želim ni da opet utonemo u san i da nas Bev i Alan
zateknu kad dođu. To bi doista bilo neugodno.
Još ga jednom dobro pogledam upijajući taj prizor kao što žedni
pustinjski pijesak upija vodu i zatim ga pomilujem po grudima i spustim mu
poljubac na obraz. Ovo su nam posljednji zajednički trenuci. Shelby zatrepće,
budeći se.
- Jutro - kažem. - Još malo.
Sad se već razbudio. - Koliko je sati?
- Vrijeme je za pokret, eto koliko. Možemo se vratiti u kamper na čaj i tost.
- Ne mogu si zamisliti ništa ljepše. No dobro, možda ipak mogu - kaže i
okrene se prema meni. - Neka tost malo pričeka.
Vodimo ljubav još jednom, a kad stvarno dođe posljednji trenutak za
ustajanje, odjenemo se i ponesemo svoj privremeni krevet u dvorište. Shelby
me stidljivo drži za ruku.
Kad stignemo do kampera, uzdahne. - Još uvijek ne želim nazvati vozača.
- Ostani - predložim. - Nahranit ću te. Doduše, morat ćeš brzo žvakati jer
i mnogo životinja čeka da im pripremim doručak.
- Mogu ti ja pomoći - kaže. - Danas snimanje počinje kasnije. Mogu malo
ostati i vidjeti u čemu ti je potrebna pomoć.
- Sigurna sam da ćemo ti u staji naći prikladan kombinezon. Ali ne jamčim
da će dobro mirisati...
- Hvala, dobro mi je i u ovome - odmah kaže. - Ali tuš bi mi dobro došao.
- Idemo prvi nahraniti životinje, pa ćemo onda pod tuš. Iz iskustva znam
da je to jedini razuman redoslijed.
Shelby se nasmije. - Tvoje iskustvo je riječ zakona. Ja se samo igram
farmera, a zapravo nemam pojma kako farma funkcionira.
- Onda te čeka vatreno krštenje - obavijestim ga. - Ali i ja se moram ići
presvući; ovo mi je jedina lijepa haljina. Nikad se ne zna kad bi mi opet mogla
zatrebati.

274
 Shelby me vragolasto pogleda.
- Ne gledaj me tako, jer nećemo ništa stići. Sigurna sam da bi mi najradije
prvo pomogao da se skinem, ali ako odgodimo doručak još samo koju minutu,
životinje će se toliko razljutiti da će nahrupiti iz torova u potragu za hranom.
A kad asocijalni ovan Anthony preskoči doručak, ne želiš mu se naći na putu.
Okrenem se kako bih ušla u kamper, ali Shelby me uhvati za ruku i još je
malo zadrži. - Hvala ti na prošloj noći. Bilo je posebno.
- Nema na čemu - kažem poslovno, ali još jednom zadrhtim od želje.
Shelby glasno uzdahne i ozbiljno me pogleda. - Molly... - počne.
Ali prije nego što stigne nastaviti, Alanov auto se glasno dotrucka do
sredine dvorišta. Zaustavi se i iz njega izađu Alan i Bev.
- Ma vidi ti to - kažem, otvorenih usta. - Čudima nikad kraja.
- Izgleda da je mnoge sinoć uhvatila romantika - primijeti Shelby.
Dobaci mi pogled koji ne mogu interpretirati: je li to čežnja, kajanje, ili
nešto treće? Ali ne stignem ga upitati, jer Bev već trčkara prema meni. -
Jutrooo! - viče.

275
 91

T o ti je haljina od sinoć?
Bev ništa ne može promaknuti. - To ti je dečko od sinoć? - Dobro, sad
smo jedan-jedan.
Zagleda se u jastučiće u mojoj ruci. - Što će ti to?
- A što je ovo, kviz?
- Da.
Ništa pred njom ne mogu sakriti. Pogledam Shelbyja i Alana, koji stoje
malo dalje od nas i čavrljaju. - Sinoć smo si odnijeli deku na veliki pašnjak i
spavali ondje - kažem tiho.
Bev podigne obrve. - Romantično. I koliko ste sati uspjeli odspavati?
- Nekoliko - i ja podignem obrve. - A ti? Gdje si ti spavala?
- Ispod Alana, pretežno.
- Hm. Onda smo sinoć bile jednako zločeste.
- Čini se da jesmo.
Obje prekrijemo osmijehe dlanovima. Nikad nisam zločesta, a baš mi se
sviđa.
- Drago mi je da ste se ti i Alan našli.
- Radije bih da sam se našla sa Shelbyjem Dacreom, ali si ga ti prva
ščepala, sretnice. Ali Alan uopće nije loš. Tko bi to rekao, ha? Ali da budem
iskrena, tko zna koliko na moju procjenu utječe sve ono vino koje sam popila.
- Mislim da bi tako važne odluke trebala donositi kad ti um nije ošamućen
šampanjcem.
- I ja također - složi se Bev. - Zato večeras ponovno izlazimo.
Opet se obje zahihoćemo.
- Drag je - kaže Bev, dobacivši kratak pogled Alanu preko ramena. - Tko
bi rekao da se zna srediti? A i kuća mu je dražesna. Uredna kao apoteka.
Mislim da ni ti ni ja nismo shvatile Alanov potencijal. Ispod tih ispranih
majica krije se zlatno srce.
- Uvijek smo mi znale da je on dobar, ali valjda smo se bile previše navikle
da ga vidimo u novom svjetlu.
- Ja ga u svakom slučaju planiram vidjeti pri svakom svjetlu i bez svjetla.

276
 - Siroti Alan, ne zna on koliko si ti uporna kad nešto odlučiš. Drago mi je,
Bev.
- Možda mi dopusti da mu ja izjutra biram majicu.
- Nadam se da hoće - ako itko zaslužuje sreću, onda je to Bev. - Ali s kim
ću se onda kladiti?
- Svemu kad-tad dođe kraj - kaže Bev zamišljeno.
Mudrih li riječi.
- Sinoć nam je baš bilo lijepo, ha? Taj Shelby stvarno zna napraviti tulum.
- Prikupio nam je jako puno novca. Moći ćemo plaćati račune. Sve račune!
Možda čak i dobiješ plaću u roku. I to svakog tjedna.
Bev podigne ruke kao da je u crkvi. - Pa to je čudo!
- Jest, ali treba nam još jedno: da se životinje danas same nahrane. Idemo
se radije baciti na posao.
- Ja sam jutros malo usporena. To bacanje bi moglo potrajati.
- Shelby će nam ostati pomoći.
- Kako, molim? - obje pogledamo Shelbyja i Alana. - Farmer Gordon će
nam pokazati kako se radi na farmi? Baš bi bilo lijepo da nam se stalno mota
ovuda, ha?
- Nisam sigurna da je to izvedivo - priznam. - Ali lijepo ga je vidjeti ovdje,
čak i samo nakratko. Nije se predomislio što se tiče preseljenja u Los Angeles.
Privlači ga svjetska slava - o tome sinoć nismo razgovarali, a iskreno, nisam
željela načeti tu temu. Shelby nije ničim dao do znanja da se i mrvicu koleba
oko selidbe.
- Stvarno? Baš šteta.
- Da - slegnem ramenima. - Što se može?
- Dosad ti je jako dobro išlo, potpuno si ga očarala. Ne odustaj još. Ne
želimo sjediti ovdje, gledati ga na televiziji i znati da se bez nas šetka po
sunčanoj Kaliforniji.
- Nemam televizor - podsjetim je.
- Joj, Isuse - Bev me uhvati pod ruku. - Nadajmo se da do toga neće ni doći.
A sad pokret, ali prvo kava. I to malo jača. Trebat će mi najmanje dvanaest
šalica da se razbudim.
Dok nam Bev kuha kavu - pogonsko gorivo - presvučem se u svoje izlizane
traperice. Teška srca objesim lijepu haljinu na vješalicu. Zarinem lice u
tkaninu posutu ružama u nadi da je u njoj ostalo i Shelbyjeva mirisa, ali kao i
sve ostalo, i njega je odnijelo sunce.
Kad se vratim van, vidim da je Shelby raskopčao gornje dugme svoje
svečane košulje i ugurao nogavice hlača od odijela u gumene radne čizme.
- Upropastit ćeš si tu finu odjeću - upozorim ga.
277
 - Jutros me to ni najmanje ne brine, koliko god to čudno bilo.
- U tom slučaju moje životinje će poslužiti najotmjeniji konobar kojeg su
ikad vidjele.
Shelby me primi za ruku i krenemo prema šupi u kojoj stoji hrana.
Pokažem mu čime se tko hrani i kolika mu je porcija. Napunimo kante
hranom.
Kad smo gotovi sa branjenjem životinja u staji, vratimo se do tora i
primijetim da jedna ovca šepa.
- Možeš odvući Anthonyju pažnju da odem pogledati Pahuljicu? Mislim
da joj nešto nije u redu s prednjom nogom.
Shelby me zabrinuto pogleda. - Nije li Anthony onaj čudni?
- Danas izgleda mirno - pogledam Anthonyja, koji ležerno žvače travu u
svom kutku tora. - A i neću dugo. Samo ću skoknuti unutra da vidim što joj je.
Vjerojatno te neće ni primijetiti.
- U redu - kaže Shelby, ali sve prije nego poletno.
- Bit će dobro - pokušam ga smiriti.
Ohrabrujuće kimnem kako bih ga potaknula i Shelby se popne preko
ograde nakon tek koje sekunde oklijevanja. Nažalost, Anthony odmah
pogleda prema njemu. Hm. Naša najdraža asocijalna ovčica ipak nije tako
smirena kao što mi se učinilo.
Shelbyju ne promakne to nenadano zanimanje. - Što da radim?
- Odvuci mu pažnju.
Izgleda prestravljeno. - Cime?
Prije nego što odgovorim, Shelbyjev vozač skrene prema vratima. Vidimo
Lucasa na prednjem sjedalu. - Moram im ići otvoriti vrata - kažem Shelbyju. -
Pričekaj me.
- Ne ostavljaj me - zavapi Shelby.
- Ako se zatrči na tebe, skoči van - Anthony trenutno izgleda samo
uobičajeno prijeteće. Bit će sve u redu.
Potrčim otvoriti vrata i pustiti auto da uđe i brzo se vratim do tora vidjeti
kako Shelbyju ide. Ne ide mu.
Lucas izađe iz auta i priđe mi, pa se nasloni na ogradu. Oko očiju još ima
tragove crne olovke i izgleda pomalo mamurno. Ili ne bas pomalo. Zijevne.
Njegov otac stoji pred Anthonyjem, pokušavajući odgovoriti ovna od
namjere da se zaleti na njega rogovima.
- Anthony, ne - strogo mu se obrati. - Mir, momče. Ne budi bezobrazan. Pa
prijatelji smo.

278
 Znam da bih trebala uskočiti i spasiti Shelbyja, ali nije u opasnosti, a meni
je ovo zabavno. Mislim, vjerojatno nije u opasnosti. Tad Anthony sagne glavu
kao da se spremna na napad i doista se zaleti na Shelbyja, ali stane.
Prasnem u smijeh. - Reci mu da si svjetski poznati farmer!
- Zašto mi ne pomažeš? - dovikne mi Shelby. Anthony se opet zatrči i opet
stane. - Prestani s tim! Bezobrazna ovco!
Anthonyja ni najmanje ne zanima Shelbyjev zvjezdani status. I dalje cilja
Shelbyjeve mekane dijelove.
Lucas me pogleda. - Zašto je moj otac još uvijek ovdje, u svečanoj odjeći i
zatvoren s podivljalim ovnom?
- Pomaže mi.
- Ne izgleda kao da ti pomaže.
Nasmijem se, a Anthony krene u lov na Shelbyja. - Ne trči! - doviknem
Shelbyju. - Time ćeš samo pogoršati stvar! Okreni se prema njemu, pogledaj
ga u oči i pokaži mu tko je gazda?
- On je gazda! - dovikne mi Shelby i nastavi bježati po toru.
- Lijepo je vidjeti farmera Gordona kako se konačno latio farmerskog
posla umjesto da se samo vozika uokolo u Land Roveru - dovikne mu Lucas.
- I ti prestani! - dobaci mu Shelby. Trči kao da nikad prije nije trčao u
gumenim čizmama. - Anthony, ne! Ne!
- Sve me boli od smijeha - brišem suze iz očiju.
Lucas se također smije, jer naprosto je smiješno koliko je ovca
nadmoćnija. A ako je Lucasu smiješno, znate koliko je smiješno.
Shelby konačno uspije obuzdati Anthonyja.
- Poškakljaj ga iza uha - savjetujem mu. - To voli.
- Sad me već zezaš! - opet se nasmijemo, jer Shelby doista pokušava
smiriti Anthonyja da mu zavuče ruku iza uha. Ne znam da li da mu kažem
kako Anthony ponekad voli da ga češem iza uha, a ponekad poludi kad mu se
nečija ruka samo približi uhu. Shelby će uskoro provjeriti što Anthony danas
misli o tome.
Lucas ga gleda s nelagodom iskusnog farmera. - Uopće ne zna sa
životinjama, ha?
- Ne zna.
- Čujem te! - dovikne mu Shelby. - Kako bih i znao? Odrastao sam usred
grada! Nisam vidio ovcu do dvadeset prve.
Pitam se kako je izgledala audicija za farmera Gordona.
- Vas dvoje nešto mutite? - upita me Lucas odjednom, ne gledajući me.
Ne odgovorim odmah. - Bi li imao išta protiv?

279
 - Ne. Ne bih - uzdahne. - Znao sam i prije vas. Sviđaš mu se.
- I on meni.
- Sretniji je. I manje je naporan kad si ti u blizini. Gotovo da je normalno
biće, a ne napuhana glumačka veličina.
- Jako si strog prema njemu - kažem. I tad se sjetim da će Shelby uskoro
otputovati u Los Angeles, a Lucasu to još nije ni rekao. - Možda tebi to nije
dovoljno, ali trudi se koliko zna i umije. Sinoć je bio sjajan.
- Jest - složi se Lucas. - To je bilo cool.
- I ti si bio cool - kažem, a on pocrveni. - Imaš talenta za to.
- Volio bih biti pjesnik - prizna. - Misliš da će mi dopustiti? - Lucas kimne
prema ocu. - Stalno ponavlja da mi nikad ne bi dao da se bavim ičim takvim,
ali ne znam što bih drugo želio biti. Ovo mi je važno.
- Jako je ponosan na tebe i tvoju poeziju - kažem. - To je svima jasno.
- Da je barem mama bila s nama.
Da - kažem. - Ali kladim se da i jest. Naši voljeni nas zapravo nikad ne
napuste. Jedan dio nje zauvijek će biti u tebi. Njezin si sin i to se nikad neće
promijeniti. Uvijek će biti uz tebe.
- Hvala, Molly - priđe mi malo bliže i obgrlim ga oko ramena, a on se čak
nasloni na mene.
- Sve ću napraviti da ti pomognem - kažem. - To već znaš - a prvo moram
nagovoriti Shelbyja da te ne pošalje u internat, pomislim.

280
 92

K ad Shelby konačno nekako obuzda Anthonyja, uhvati priliku za skok na

ogradu i zatim izvan tora. Doskoči ravno pred mene.
Smrknuto me pogleda, otresajući dlanove. - Draga Molly, baš ti hvala na
pomoći. Ne znam što bih bez tebe!
Opet se nasmijem. - Bilo je zabavno.
- Samo se nadam da me niste snimali. Ako ovo završi na YouTubeu,
farmer Gordon će dobiti otkaz.
- Kvragu - kaže Lucas. - Zašto se ja toga nisam sjetio?
- Da ti nije palo na pamet! - Shelby razbaruši sinu kosu, a Lucas se odmah
odmakne, kao i inače. - Još si nabrijan od pozornice? Sinoć si bio sjajan.
- Hvala što si mi pomogao - kaže Lucas i vidim da je to jedva prevalio
preko usana - ali ipak je. Drago mi je.
- Rasturio si! - kaže Shelby. - Ovacije si zaradio i bez moje pomoći.
- Rado bih probao opet - kaže Lucas, gurkajući vrhom tenisice prašinu. -
Profesionalno. Potražio bih priliku za nastup i tako to.
- Definitivno - kaže Shelby. - Vidjet ću mogu li ti kako pomoći.
- Ozbiljno? Tek tako? - Lucas je očito zatečen. - Dosad si bio protiv toga.
- Ali nisam znao što doista želiš, Lucas. Nisi mi rekao da pišeš poeziju.
Molly te otkucala. Da si mi rekao o čemu je riječ, možda bih ti već i bio
pomogao - Shelby uzdahne. - Pozornica nije laka zarada. Pola glumaca i
drugih izvođača koje znam jedva spajaju kraj s krajem. Želio sam te poštedjeti
toga, ali ako to baš želiš, dobro. Svi bi trebali pokušati ostvariti svoje snove -
kaže, gledajući odjednom mene.
Ne znam što želi reći. Možda da bez obzira na to što se dogodilo među
nama on i dalje namjerava otputovati u Ameriku? Razočarana sam, ali drugo
nisam ni očekivala. Ili možda želi reći da bi i njemu trebalo biti dopušteno da
slijedi svoje snove kao i Lucasu? Ne znam. Sad vam je valjda jasno zašto veze
nisu za mene.
- Trebao bih krenuti doma - kaže Shelby. - Osim ako nemaš još koji poslić
za mene. Jedva čekam da se istuširam i presvučem.
Svečano odijelo mu je puno blata i sijena, i definitivno nije onako
ušminkan kao inače. Ne kažem da ne izgleda dobro i ovako zgužvan i uprljan,
doduše.

281
 - Slobodan si - kažem mu. - Otpratit ću te do auta i zatvoriti za vama -
njegov vozač još uvijek strpljivo sjedi u autu.
- Vidimo se kasnije, sine - kaže Lucasu. - Još ćemo razgovarati. Možemo si
naručiti pizzu ili tako nešto i smisliti plan.
- U redu - kaže Lucas, gledajući za nama. Polako odemo do vrata.
- Lucas zna da smo se... zbližili - kažem kad se dovoljno udaljimo.
- Aha.
- Izgleda da mu ne smeta.
- Lijepo. Drago mi je. Kamen mi je pao sa srca. Scarlett nije mogao smisliti
- na to ne kažem ništa, iako mi je potpuno jasno zašto. Ne želim reći ni da sam
ja potpuno drukčija od nje - pogotovo što se Lucasa tiče.
- Htjela sam s tobom porazgovarati o njemu.
- O Lucasu?
- Ne šalji ga u internat. Molim te. Mislim da bi to bilo gore od svega dosad.
Tek se donekle oporavio i snašao, ovdje mu jako dobro ide. Ako ga sad strpaš
u internat, zauvijek će ti okrenuti leđa - Shelby zausti, ali nastavim prije nego
što se stigne ubaciti. - Konačno se malo bolje slažete i ne želim da to ugrozite.
Ako ode u internat, ako mu tamo bude grozno - a mislim da hoće - izgubit ćeš
ga zauvijek, Shelby. Mogu ti pomoći. Nisam razradila detalje, ali voljela bih da
Lucas ostane kod nas.
- Gdje bi živio?
- To je jedan od tih nerazrađenih detalja.
- Oprosti što to kažem, ali tvoj kamper nije prikladan dom.
To nije samo detalj, jasno mi je. - Sigurna sam da ćemo nešto smisliti. Ne
može li ostati u svojoj kućici?
- Dat ću cijelu kuću u najam - kaže Shelby. - Ionako je prevelika za nas
dvojicu, a Lucas ionako živi u kućici. Možda čak i prodam cijelo imanje.
Znači, ni to nije izvedivo. Ne znam što bih više rekla, a i grlo mi se već
izdajnički steže. - Lucas mi je prirastao srcu, baš kao i ti. Molim te, reci mi da
ćeš barem razmisliti.
- Ni o čemu drugom ni ne razmišljam. Čak sam se bavio mišlju da ga
povedem sa sobom - kaže Lucas. - Lucasu bi se svidjela Kalifornija.
Lucasu se Kalifornija uopće ne bi svidjela, ali ne kažem to Shelbyju. Lucas
mrzi sunce. Mali je pravi vampir, ne izlazi iz kuće kad ne mora, a Kalifornija
je jedna golema plaža uz koju teče staza za koturanje. Doduše, Lucasova
odbojnost prema suncu i nije neki argument - ipak želi povesti sina sa sobom.
Izgleda da ću se morati pripremiti na to da ostanem bez obojice.
Shelby mi dodirne ruku i nježno me poljubi u obraz, ali vidim da je već
utonuo u misli.

282
 - Nazvat ću te - kaže.
Sjedne na suvozačko mjesto, a ja požalim što nisam smislila bolje
argumente. Tada njegov auto skrene prema cestici i pustim ga da izađe.
Gledam kako se udaljava.
Ovo ću vidjeti još samo nekoliko puta, pomislim, i stegne me u grudima.
Navikni se na to, Molly. Prije si bila sama, i opet ćeš biti. Ali sad, kad znam što
je ljubav, kako da se ponovno naviknem na samoću?

283
 93

S helby me nazove nekoliko puta. Svaki put zbog nečeg drugog vezanog za
selidbu farme Nada na novu lokaciju. Moramo se dogovoriti za raspored,
mjesta sastanka, broj dobrovoljaca, kamiona, alata, prikolica, moramo se
dogovoriti kad putuju životinje, kad hrana, a kad oprema. A to su tek krupniji
logistički problemi. Imamo pune ruke posla, a vremena još malo. Što je dan
selidbe bliži, to se češće čujemo preko dana, što telefonski, što preko poruka.
Jedino o čemu ne razgovaramo je predivna noć koju smo zajedno proveli pod
zvijezdama. Gotovo svaki razgovor završi šutnjom i oklijevanjem, kao da
oboje želimo još nešto dodati, ali kao da čekamo da ipak progovori ono drugo.
I tako ne progovori nijedno od nas. Dani prolaze, a ja polako zaboravljam
dodir njegovih usana na mojima, njegove kože uz moju, njegova tijela
opruženog pored mojeg. Jednako tako ni ne spominjemo mnogo manje
predivnu činjenicu da se Shelby uskoro i sam seli, u Ameriku.
Ukratko, pokušavam se pretvarati da ne znam što me čeka. Jedino što si
dopuštam je malo više vremena s Lucasom svakog dana, kao da ću nakupiti
dovoljno uspomena za slučaj da se Shelby zainati i odvede ga sa sobom u
Kaliforniju. Pitam se je li uopće razmislio o mojoj ponudi da Lucas ostane sa
mnom. Možda jest, ali ju je odbacio jer je teško izvediva. Istina, ne mogu
ponuditi Lucasu udobnost na kakvu je navikao, ali ne mogu ni zamisliti da
ode i nikad ga više ne vidim. Ni njega, ni Shelbyja, da vam iskreno kažem. Bi
li nas Lucas uopće došao posjetiti kad se vrati, ili bi zaboravio da farma
postoji? Možda bi nas zaboravio. Mladi su prevrtljivi. Ne bih mu zamjerila.
Dok mene to svakog dana sve više muči, Lucas svoje dnevne zadatke obavlja
poletno i gotovo sa smiješkom na licu, po čemu znam da mu Shelby još
ništa nije rekao.
No, imam ja pametnijeg posla nego se mučiti takvim mislima. Za dva dana
moramo prevesti pedesetak prilično nemirnih životinja u njihov novi dom.
Baš kao što Shelby šuti o svojoj selidbi u Sjedinjene Države, tako i ja
životinjama nisam rekla što ih čeka. Sigurna sam da je Mali Pas osjetio da se
nešto sprema: cijeli tjedan je nervozan i ne odvaja se od mene. Učenici, koji
znaju da se selimo, su hiperaktivni i nije im lako povjeriti nikakav
zadatak. Ipak, drago mi je da su uzbuđeni zbog selidbe - bilo bi grozno da
i njih drži stres kao mene. Odlučili smo im dopustiti da pomognu u procesu
seljenja, jer će se tako bolje i brže povezati s novom lokacijom. Držim sama
sebi palčeve da nisam pogriješila u toj procjeni.

284
 Spustim mobitel nakon razgovora sa Shelbyjem, a Lucas upravo tad utrči
u blagovaonicu. Dobre je volje. Mislim, možda ne bih rekla da se smiješi, ali
barem se ni ne mršti. Vani lije kao iz kabla, ali izgleda da Lucasu danas ni
potop neće pokvariti raspoloženje. Od nastupa na dobrotvornom koncertu
Lucas je drukčiji - kao da se preporodio. Vidim da mu je samopouzdanje
ojačalo, drži se potpuno drukčije. Lijepo je to.
Strese kišu s kabanice i ostane stajati nasred blagovaonice, a voda se s
njega slijeva na pod. - Vani je katastrofa.
- Nadam se da neće ovako kišiti i na dan selidbe, jer ćemo inače zapasti u
blato do koljena.
- Da. Još nam je malo preostalo - primijeti Lucas. - Pakiram neke sitnice s
Alanom u staji, trebamo te da nam kažeš je li nešto za bacanje ili ide s nama.
Alan misli da se nečega trebamo riješiti.
Alan već tjednima razvrstava opremu i alate i već tjednima misli da se
mnogo toga trebamo riješiti. Meni instinkt govori da ništa ne bacam, ali znam
da je staja puna stare krame, alata koji se drže na životu samo snagom volje i
možda bi se radije preselili u alatni raj.
- Hoćeš doći do nas da nam kažeš što ti misliš? - pita Lucas.
- Aha. Baš sam se čula s tvojim tatom.
- Cool. Ja ga nisam vidio danima - kaže.
- Ni ja - priznam.
Lucas se namršti. - Mislio sam da ste zajedno.
- Mislim da oboje imamo važnijeg posla od veze - kažem, jer ništa
pametnije mi ne pada na pamet.
- Kamo onda ide svake večeri?
- Pojma nemam - želudac mi se malo stisne kad me Lucas to upita. Kamo
to Shelby ide? Oprašta se od starih ljubavi? Priprema se za novi život? Ne
znam, a mislim da i ne želim znati.
- Nova farma će biti totalno cool - nastavi Lucas. - Jedva čekam da je vidim.
Opet se snuždim. Neku večer sam odvela Bev i Alana na novu farmu da
mi pomognu smisliti tko ili što kamo ide. Trebala sam se sjetiti povesti i
Lucasa, ali nisam našla pravi trenutak.
- Ima mnogo bolje gospodarske zgrade - kažem. - Imamo dovoljno zgrada
i za život i za rad - jedino što nemamo je kuća, a baš bi nam to trebalo da Lucas
može ostati. Nas dvoje bismo se lijepo snašli. Zna da smo Hettie i ja živjele
zajedno u kamperu, ali znam i da je to rješenje bilo sve prije nego civilizirano.
Uostalom, mi smo bile dvije cure, a usto i u rodu. Lucas ne bi mogao tako
živjeti. Treba mu vlastiti prostor, treba mu privatnost.

285
 - Možda bismo mogli tijekom vremena organizirati vlastiti festival - kaže.
- Poezija, tako to. Da si sami prikupimo sredstva. Mogao bih se ja time
pozabaviti.
- Zvuči sjajno - doista i zvuči. Jako mi se sviđa. Samo se nadam da će Lucas
ostati s nama i imati se prilike time pozabaviti.
Ostavim sve papire i ustanem: ne mogu si pomoći, zagrlim Lucasa, iako je
mokar od glave do pete. Čvrsto ga stisnem. Volim ovog malog kao da je moj,
baš kao što sam se zaljubila u njegova oca. - Kako god nam izgledala
budućnost, bit će sve u redu.
- Sad me već plašiš - Lucas me namršteno pogleda. - Nećeš mi valjda reći
da umireš?
Samo djelić mene, pomislim. - Ne, ne. Ništa slično. Samo sam cmizdrava
jer mi se svega nakupilo. Ne obaziri se na moje ispade.
- Ti si čudakinja - kaže Lucas. - Ali zato si mi i draga - kaže i na moje veliko
iznenađenje, dopusti si da pokaže osjeća je i uzvrati mi zagrljajem.

286
 94

D an selidbe je konačno stigao - ali ne pitajte me kako sam.

Koješta mislim i osjećam, a moram se hrabro držati da naši učenici,
naše životinje i sva naša pokretna imovina pod mojim vodstvom sretno
stignu na odredište.
Probudila sam se sama od sebe, prije našeg glasnog Dicka. Jutros mi ne
treba buđenje. Bit će mi teško otići odavde, napustiti mjesto koje je toliko
dugo bilo moj dom i moje utočište. Iako je Hettie odavno pokojna, imam
osjećaj da napuštam i nju, a to mi teško pada. Ovom zemljom prosula sam
njezin pepeo, pa je to tlo dio nje koliko je i ona dio ove farme. Na novoj farmi
bit ću sama. Imam osjećaj da gubim sve, iako se ispod slojeva tuge i
usamljenosti krije i tanka nit nade. Da je barem mogu zgrabiti i izvući na
površinu.
Mali Pas mi spava na grudima, ali teret koji me pritišće nije njegovo malo
tijelo. Shelby i njegovi dečki neće stići još satima, ali već ustanem i pristavim
si čaj. Pod dečki mislim da Shelbyjeve prijatelje i kolege, među kojima su i
glumci iz Flintonove farme, koji će nam svi doći pomoći sa selidbom. To je
fantastično, ali mene i dalje drži zebnja. Tko zna hoće li sve proći glatko, tko
zna hoće li naše životinje stići u novi dom u dobrom stanju - iako mnoge
od njih ni sad nisu u dobrom stanju, ako me razumijete.
Za selidbu smo odabrali subotu, jer vikendom nema snimanja. Usto, tako
mi ostaje cijela nedjelja da pripremim novu farmu za prvi školski dan u
ponedjeljak. Već sam vam rekla da će učenici pomagati pri selidbi - ali mislim
da će se zbog njihove pomoći sve otegnuti i da ću njih morati držati na oku
jednako pomno kao i životinje.
Skuham si čaj i ubacim u toster posljednje kriške suhog kruha. Nastojala
sam potrošiti sve zalihe hrane prije selidbe, samo što moje zalihe nikad nisu
toliko obilne da bi se tako uopće smjele zvati. Sinoć sam večerala prašinu koja
je ostala na dnu vrećice kukuruznih pahuljica. Većina mog života spakirana
je u kartonske kutije i spremna za pokret i dok ih promatram, shvatim da
imam jako malo s obzirom na to da mi je skoro četrdeset.
Jedna kutija je puna Hettienih stvari od kojih se ne mogu rastati. Nije ni
puna - tek nešto bižuterije koja ni nova nije vrijedila previše, ali koja ima
veliku sentimentalnu vrijednost, ona mala svečana torbica koju sam nosila
na koncertu i nekoliko šalova. Na vrhu te kutije su fotografije nas dvije. Ja sam

287
na njima tek dijete. Ne sjećam se tko nas je fotografirao. Hettie sasvim
sigurno nije imala fotoaparat. Možda nas je slikala moja mama.
Podignem ih i pregledam jednu po jednu. U boji su, ali zrnate i mutne, kao
i sve fotografije prije digitalnih aparata i mobitela. Usto, razvijanje je bilo
skupo, pa ih Hettie nije ni naručila mnogo. Na većini fotografija
stojim prilijepljena uz nju i izgledamo kao majka i kći, a ne poput tete
i nećakinje. Hettie je bila starija sestra moje mame, ali nasreću, nisu uopće
bile slične. Sjetim je se svakog dana. Da je barem i sad sa mnom - iako mislim
da bi joj srce puklo od tuge što napuštamo farmu Nada. Baš kao i moje. Vratim
fotografiju u kutiju.
Kad smo Mali Pas i ja gotovi s doručkom, odjenem se i izađem na dvorište.
Želim napraviti još jedan krug po farmi prije nego što dođu Shelby i njegovi,
jer sam sigurna da će tad nastati nered i metež i neću naći trenutak za
oproštaj.
- Dođi, Mali - pozovem Malog Psa i priđe mi. - Idemo se oprostiti od doma.
Odšećemo do polja, zastajkujući usput da nahranimo svaku životinju.
Stanem pred svakim torom i svakim vratima, ogledavajući se kako bih
zapamtila svaki djelić, svaku sliku.
- Bit će nam i tamo dobro, je li? - kažem Malom Psu. Mahne repom i njegov
se neobični smiješak još malo razvuče. Djeluje sretno.
Da ja imam rep, nisam sigurna da bih danas mahala njime. Pokušavam
gledati na ovo optimistično i zahvalno. Ovo je bilo jedino rješenje koje nije
bilo posvemašnja katastrofa. Barem imamo kamo, ne smijem to zaboraviti.
Sunce se polako diže i izgleda da ćemo se seliti po lijepom vremenu. Bilo
bi doslovno depresivno da moramo odlaziti po kiši, pod sivim oblacima. Mali
Pas mi se nasloni na nogu, a ja stanem na brdo i zagledam se u dolinu pod
nama. Polja i pašnjaci, stotine tonova zelene kojima ne znam ni imena, i
brdašca nalik na valove u daljini. Ovdje je još uvijek tako lijepo, tako
spokojno, ali ne zadugo. Teško mi se oprostiti, ali mislim da bi mi bilo još teže
ostati i gledati što rade. Proći ovuda i vidjeti što su napravili mojoj
zemlji, ovoj idili, da skrate putovanje prema sjeveru za nekoliko
minuta. Oprostit ću se sad i nikad se više neću ovamo vratiti, osim u srcu.

288
 95

K ad se vratim u dvorište, vidim da su stigli Alan i Bev. Njih se dvoje dobro

slažu - usudila ih se čak reći da djeluju zaljubljeno. Kad Bev nije kod
Alana, onda je Alan kod Bev. Njegova je brada sad vrlo uredna, a prosijeda
kosa svezana u hipstersku punđu ili lijepu pletenicu. I dalje nosi majice
bendova, ali sad su čiste i izglačane - a tako znam i da je našim malim
okladama došao kraj. Kakvog smisla ima kladiti se s Bev koja zna što će
Alan obući svakog jutra - jer mu je ona pripremila odjeću. Ipak, mala je to
cijena za ovakvu sreću.
- Isuse, kladim se da ti je zlo od panike - kaže Bev kad me vidi. - Meni
bogme je!
- Dobro sam - kažem. Nije to baš laž, jer koliko god je istina da sam
nemirna i uzbuđena, znam da će sve biti kako treba. Nadam se da hoće.
- Vidimo se, mačak - kaže Bev Alanu, gledajući za njim. Kad se Alan udalji,
pogleda mene. - nezasitan je!
- Nisam to morala čuti - negodujem.
- Ma, ti si samo ljubomorna - odreže Bev. - A kad smo kod toga, kad dolazi
tvoj mačak?
- Shelby? Trebao bi svake minute.
Bev me obgrli oko ramena. - Bit će sve u redu, znaš. Spasila si farmu. To
je jedino važno.
- Još uvijek ne vjerujem da smo spašeni.
- Nismo spašeni, nego si nas ti spasila.
Nasmiješim se. - Tvoja je vjera u mene dirljiva, ali mislim da sam ja s tim
ipak imala manje veze nego Shelby. On je zaslužan za ovo. Iskazao se.
- Aha, no da. Sad se još samo mora iskazati pred matičarom.
- Bev, mislim da se to neće dogoditi. Još malo i odlazi u Kaliforniju.
Zaboravit će i mene farmu Nada. Bit ćemo mu tek mutna uspomena - bit će to
kraj mog sna i početak njegovog. Pronaći će neku novu, oskudno odjevenu
starletu, zaljubiti se i opet naći na naslovnicama tabloida. S time ću se morati
pomiriti. Ono što mene brine je Lucas. Tako je lijepo napredovao da mi se
srce slama pri pomisli da bi i tome mogao doći kraj.
- Ma nema šanse - kaže Bev. - Ako mu padne na pamet zbrisati od nas,
otići ćemo za njim i dovući ga natrag.

289
 - Plašiš me - kažem joj.
Primi me za ruku. - Sve je ovo napravio za tebe - kaže. - Očito mu je stalo.
Ne puštaj ga bez borbe. Reci mu što osjećaš.
- Nisam sigurna što osjećam.
- Voliš ga - kaže mi Bev. - Eto što osjećaš.
- Nije to tako jednostavno.
- Da. Voliš ga. Mislim da i on voli tebe. A ako ne vok, trebao bi.
Daljnju diskusiju mojih osjećaja prema njemu prekine sam
Shelby: čujem trubu pred vratima ograde.
- Stigao je - kažem, iako ga je i Bev primijetila.
- Idi mu se baci oko vrata - namigne mi. - Vidi kako će se snaći.
Mislim da Shelby ima dovoljno prakse da se sasvim dobro snađe sa
zaljubljenim ženama koje mu se bacaju oko vrata. Ipak odem do vrata sa
smiješkom na usnama, spremna se suočiti sa svim izazovima dana.
Pred vratima nije samo Shelby, nego i dva džipa puna pomagača. Otvorim
vrata i auti uđu, a tren kasnije Shelby iskoči iz prvog vozila i priđe mi.
- Bok - kaže i srdačno me poljubi u obraz.
Nisam ga vidjela samo dva tjedna, ali srce mi poskoči čim se približi.
Njegova lijepa svjetla kosa je ležerno razbarušena, plave oči sakrivene
sunčanim naočalama, savršene vilice rođene za junaka sapunica toliko oštre
da zadrhtim. Rekla sam da dovede pomagače u praktičnoj odjeći koja se smije
zamazati, ali on je u uskoj crnoj majici kratkih rukava i sivim trapericama.
Kladim se da su oba komada odjeće s potpisom. Do kraja dana imat će potpis
svih životinja koje posjedujemo. Sam si je kriv. Ali barem si je donio gumene
čizme.
- Što je smiješno? - pita me.
- Ma ništa. Samo vas gledam.
- Kako si ti?
- Baš sam o tome razgovarala s Bev. Dobro sam. Ozbiljno.
- Znam da ti sigurno nije lako - kaže. - Uz tebe sam.
- Hvala ti. Bilo bi mi mnogo gore da nam ti nisi našao onako prelijepu
farmu.
Namigne mi sa smiješkom. - Bilo mi je zadovoljstvo.
- Idemo li onda početi?
- Da. Čeka nas naporan dan. Ali zato sam ti doveo mnogo spretnih i
snažnih pomagača - otvori vrata drugog vozila, iz kojeg izađe skupina ljudi u
šarenoj odjeći. Samo jedno ili dvoje su u radničkom kombinezonim a, a veći
broj njihje u šljokičastoj odjeći prikladnijoj za kabare. Jedan je odjeven kao

290
klaun: ima prugaste čarape, baletnu suknjicu, ružičaste gumene čizme,
pernatu bocu i cilindar. Ovog šarenog morat ću držati jako daleko od
Anthonyja, već vidim.
- Vidim - kažem. Dan će doista biti naporan.
Shelby raširi ruke. - Moji prijatelji su ti na raspolaganju. Izdaj naredbe i
poslušat će bez pogovora.
Možda će vas ovo iznenaditi, ali doista imamo plan. Shelby i ja smo sve
razradili i ispisali raspored, da sve prođe sa što manje problema. Životinje
smo podijelili u skupine koje ćemo prevoziti jednu po jednu, da se na
odredištu kokoši i ovce na razulare i razbježe.
- Uskoro stižu i učenici s roditeljima. I oni nam pomažu.
- Onda stvarno možemo početi - Shelby zvuči jako odlučno. Još jednom
pogledam šarenu skupinu zvijezda koju je doveo i nasmiješim se. - U pravu
si. Počinjemo.

291
 96

U nevoljama smo do grla. Naravno da jesmo. Shelbyjevi prijatelji svi rade

na seriji, a iako glume farmere i seljake, nitko od njih nema pojma o
životinjama. Mislim da je nekima od njih ovo prvi izlet na selo.
Domaćim životinjama najbolje je pristupiti odlučno i smireno, jer inače
pošandrcaju. Naše jesu. Anthony je srušio tri glumca i prije nego što smo
počeli. Nakon dosta vremena našli smo načina da ih uposlimo, a da budu od
koristi i počeli ukrcavati životinje pravim redoslijedom i po skupinama. Bev
i ja smo krenule s prvom, u kojoj su i dalje namrgođeni Anthony, dvije
koze koje bleje bez prestanka, dvije guske koje nikako da zašute, tri mušičave
alpake i Fifty. Za nama se vozi minibus pun hihotave djece, roditelja koji
pojma nemaju ni o čemu i glumaca kojima je sve to ludo zabavno. Alan, Lucas
i Shelby su ostali ukrcati iduće životinje.
Bev vozi, a Mali Pas sjedi na mom krilu i gleda kroz prozor. Ja sam na rubu
živčanog sloma, ali to vam više ne moram ni govoriti. Ipak, kad Bev skrene na
prilaznu cesticu Edwardove farme, sav nemir kao da iscuri iz mene. Ovo je
naš novi dom - i to kakav. Bit ćemo mi sretni ovdje, znam ja.
Bev me pogleda sa smiješkom. - Bravo, Molly. Ovdje je predivno.
Alan i ja smo proteklih tjedan dana nekoliko puta navratili na novu farmu
i pripremili torove i staju za naše životinje, koje u svoje nove domove još
samo moraju ušetati - dobro, ne baš samo to. Postavili smo ogradu oko
nekoliko nastamba, ali samo privremeno, jer za težu ogradu s lokotom trebat
ću pomoć snažnijih momaka. Na dvorištu nas već čeka kamion s hranom -
toga se sjetio Shelby. Donijeli su nam čaja, kolača, pomodnog pomfrita sa
sirom i tortilja s povrćem i humusom, da nas drži cijeli dan. Izgleda da glumci
jedu prije posla - to mi je rekao Shelby, a s obzirom na to da su se obrušili na
kamion s hranom čim su stigli, čini se da dobro poznaje svoje prijatelje. Jack
sad raznosi čaj uokolo, a cure se slikaju s glumcima. Tamari sam zadala
zadatak da zabilježi našu selidbu i nadam se da će slikati još nekoga osim
sebe.
Bev i ja otvorimo vrata prikolice. Glumci se odmah razmaknu naširoko -
svi su brzo shvatili da se bolje držati podalje od Anthonyja, koji već potmulo
reži. Prvo odvedem našeg problematičnog ovna u novi tor, ali njegovo se
raspoloženje ne popravi ni kad vidi koliko je sve oko njega lijepo. Mali Pas,
kojeg je mnogo lakše zadiviti, uzbuđeno skakuće uokolo i njuška i piški u

292
svaki kut. Kad pustimo koze iz kamiona, prvo se malo uzjogune, ali nakon
malo milovanja se smire.
Alpake izgledaju kao da se spremaju na sat zumbe; poskakuju i trčkaraju,
i uhvatimo ih tek nakon malo poskakivanja i trčkaranja za njima. Glumac
odjeven kao klaun, onaj u baletnoj suknjici, pokaže neobičan talent za
komunikaciju s alpakama. Nakon toga podijelimo poslove i Bev sjedne u
kamion da ode po novu skupinu.
Životinje stižu u svoj novi dom do kraja dana.
- To su svi - Bev obriše dlanove o traperice. - Odnosno, skoro svi. Alan
dovozi još nekoliko kokoši i Dicka.
Sad još samo moramo privezati moj kamper za kamion i dovesti ga kako
bih imala gdje živjeti. Držim palčeve da preživi putovanje. - Još samo malo -
obećam Bev.
- Preživjet ćemo - kaže Bev. - Nitko se još nije srušio od umora. Izgleda da
humus ima čarobnu moć.
Pustim njih da rade ili se druže kod kamiona s hranom, sjednem za
upravljač svog kamiona i vratim se na farmu Nada.

293
 97

K ad se vratim na farmu, zateknem Alana, Shelbyja i Lucasa na dvorištu.

Izađem iz kamiona sa smiješkom na licu, pokušavajući izgledati
zadovoljno, ali tuga je snažnija od mene. Najradije bih još jednom prošetala
po cijeloj farmi, još samo jednom, sama - ali već sam se oprostila i ne znam
bih li podnijela još jedan krug. Moram otići odmah, bez oklijevanja i bez
gledanja preko ramena. Sve drugo slomilo bi mi srce. Sudbina farme više nije
u mojim rukama i moram nastaviti živjeti.
Shelby priđe mom kamionu. - Kako ide? - upita. - Jesi li dobro?
- Jesam - slažem. - Ima previše posla da bi se očajavalo. Na drugoj farmi
su se svi već lijepo snašli. Tvoji prijatelji su nam bili od velike pomoći - bolje
da mu ne kažem koliko su pojeli da nadoknade potrošenu energiju. Hvala
nebesima da Shelby plaća sav taj sir.
- Da ti sad prikopčamo kamper za kuku? - kaže Shelby. - Ako se okreneš
na rikverc, Alan i ja ćemo te spojiti.
Poslušno se okrenem i natraške uđem u dvorište. Alan, Shelby i Lucas se
bace na posao, uklone cigle koje od pamtivijeka drže kotače kampera na
mjestu i pričvrste ga za kuku. Unutra je sve uredno i pospremljeno u kutije,
da ne leti dok se vozimo.
Nakon nekoliko minuta, Shelby lupne po vratima kamiona. - Možeš
krenuti, Molly. Samo polako.
Krenem što opreznije mogu, slušajući kamper iza sebe kako cvili, škripi i
stenje, pokušavajući se pokrenuti po prvi put nakon više od četrdeset godina.
Možda i mnogo više. Pogledam u retrovizor i učini mi se da se kamper nije ni
pomaknuo - možda ni on ne želi otići, kao ni ja. Dodam malo gasa, a cvilež,
škripanje i stenjanje postanju još glasniji. Tad osjetim trzaj i čujem
prasak. Kamper se ipak prepustio sudbini, shvatim.
- Polako! Polako! - viče Shelby. - Imaš ga!
Ostavim motor upaljen i izađem iz kamiona.
- Ukrcali smo posljednje kokoši u Alanov auto. Dick je također unutra i
djeluje živčano - kaže Lucas. - Ja ću s njima. Vidimo se tamo. Tata može s
tobom kamionom.
- Dobra ideja. Sad ćemo i mi krenuti, bit ćemo blizu iza vas.

294
 Alan i Lucas sjednu u auto i krenu, popraćeni kokodakanjem - i Dickovim
nezadovoljnim kreštanjem. Nakon što oni odu, farma utone u neobičnu
tišinu. Obuzme me tuga kad shvatim koliko je pusta.
- To je sad stvarno sve - kažem Shelbyju, na rubu suza. - Samo smo još mi
ostali.
Kimne.
- Ovo mi je bio dobar dom - kažem suzno. - Imam same lijepe uspomene.
- Ostat će ti zauvijek - uhvati me za ruku i čvrsto je stisne.
- Osjećala bih se mnogo bolje da se selimo vlastitim izborom, a ne ovako.
Izbacili su nas. Ali barem nas čeka novi dom - nasmiješim mu se, iako mi je
srce teško poput olova. - Hvala što si uskočio i spasio nas.
- Nisam vas spasio, nego sam vam pomogao - kaže. - Ti si ta koja je sve
odradila i koja će tako i nastaviti. Hoćeš li da te malo ostavim samu? - pita.
- Ne, sad moram otići i točka. Gotovo je.
- Kako želiš - sjednemo u kamion i oprezno krenem prema vratima
dvorišta. Lucas ih je ostavio otvorena, sad kad više nema opasnosti da će se
neka životinja dati u bijeg, pa samo prođem i stanem. - Posljednji put
zatvaram ova vrata - kažem Shelbyju. - Idem.
Izađem i sa snažnim zamahom zatvorim vrata i povučem zasun. Na tren
se naslonim na ogradu i još jednom pogledam zemlju koju sam toliko voljela.
Večer je blaga, sunce polako tone i nebo se boji u ružičasto. Mislim da će
zalazak sunca biti prelijep, a noćno nebo osuto zvijezdama. Nedostajat će mi
ova farma. Sve će mi ovo nedostajati.
- Zbogom, Hettie - šapnem. - Volim te. Drži mi palčeve.
Stegnutoga grla sjednem za upravljač.
- Je li sve u redu? - pita me Shelby.
Kimnem i treptanjem odagnam suze.
Ubacim u brzinu, Shelby spusti ruku na moju, a onda krenemo.

295
 98

T ruckamo se po cesti i vozim što opreznije mogu da moj kamper preživi

putovanje do novog doma, ali svaka rupa na koju naletimo duboka je
poput provalije i svaki put se lecnem od straha. Kamper ispušta zvukove koje
dosad nisam čula i sad se već pitam je li to normalno.
- Dobro se drži - kaže mi Shelby da me smiri, bacajući poglede u svoj
retrovizor. Mislim da time želi reći da se još drži. - Skoro smo stigli. Još samo
nekoliko zavoja.
Vozim uskom cesticom nadajući se da nam nitko neće doći ususret -
nemam pojma što bih napravila da do toga dođe. Prilično sam vješta za
volanom kamiona, čak i kad je prikolica puna životinja, ali dosad nisam vukla
kamper i hvata me panika za kakvu nisam znala ni da postoji. Nije mi jasno
kako ljudi ovo vuku na more i još im je zabavno. Mislim da mi je ovo
najstresnija vožnja u životu.
- Još malo - Shelby me ohrabruje. - Samo ravno.
Hvala nebesima.
Konačno ugledamo farmu i čim skrenem na prilaznu stazu, ispustim
uzdah olakšanja. Dvorište je još puno - vidim Shelbyjeve prijatelje, koji se
očito jako dobro zabavljaju - ali sve su životinje u svojim novim domovima.
Lucas i Alan iskrcavaju kokoši, za koje također imamo novi kokošinjac.
U blizini staje stoji metalni stup i odlučila sam da će moj kamper biti
privezan za njega. Dobro mi dođe: bit ću blizu dvorišnih vrata, blizu životinja
i vanjskog tuša, koji ću opet postaviti iza staje. Savršeno. Znate li što? Već i ta
pomisao malo me oraspoloži.
- Ući ću natraške - kažem Shelbyju.
- Bilo bi lakše kad bi se okrenula tako da uđeš natraške na onu livadicu -
kaže, češući se po bradi. - Ne znam hoćeš li se uspjeti uvesti ravno pred staju.
Trebala bi skrenuti pod malo težim kutom. Jesi li već vozila unatrag s
kamperom iza sebe?
- Ne - kažem. Ne može biti baš toliko teško.
- Samo vozi jako polako - kaže, gledajući me zabrinutije nego što bih
željela. - Gledaj preko ramena, odredi točku do koje želiš stići i tek onda
okreni volan, ali u obrnutom smjeru nego što bi ga okrenula da voziš samo
kamion, bez prikolice.

296
 - Aha - mislim da sam shvatila. Preko ramena, volan desno kad želim
skrenuti lijevo.
- Kad krene, skliznut će brzo, pa vozi jako sporo da se kamion i kamper
ne sudare bokom o bok.
To definitivno ne želimo. Osjećam kako mi u grlu raste knedla
impresivnih dimenzija.
- Kad stigneš do dijela livade na kojem želiš ostaviti kamper, okreni volan
u drugom smjeru da se izvučeš kamionom. Kužiš?
- Aha - kažem vrlo uvjerljivo, iako baš i ne kužim. U drugom smjeru, kaže.
Je li drugi smjer isto što i obrnuti smjer od maloprije? Nisam sigurna. Valjda
će mi sva ta geometrija biti jasna kad krenem.
Shelby je valjda primijetio strah na mom licu. - Ako ništa drugo, možemo
dogurati kamper rukama do mjesta na kojem ga želiš parkirati - kaže. - Ti ga
samo dovezi do livade. Dalje ćemo mišićima, ima nas dosta.
Svi ti mišići trenutno stoje kod kamiona s hranom, jedu i gledaju nas.
Učenici su pored njih. I oni me gledaju. Zapravo, izgleda da me svi gledaju.
Bev me čak promatra prestravljeno. Usta mi se osuše. - Možeš li izaći i davati
mi upute?
- Naravno - pogleda me sa smiješkom. - Dobro ti ide, Molly. Ponosan sam
na tebe.
Zarumenim se. - Hvala.
Shelby tad izađe iz kamiona i stane iza kampera, a ja spustim prozor kako
bi čuo upute. Prvo se malo pomaknem prema naprijed, a zatim poravnam
kamion i kamper s dvorištem, kako bih vozila ravno unatrag. Pravokutnik
dvorišta odjednom mi izgleda manji nego prije.
Shelby mi mahne da krenem. - Ovuda, ovuda.
Krenem unatrag što ravnije mogu.
- Spusti lijevu ruku, Molly, volan dolje.
Postajem svjesna publike i osjetim da se već znojim.
- Lijevo, lijevo! Drugo lijevo! - viče Shelby.
Okrenem upravljač u drugom smjeru. Osjetim otpor vozila, a tad i trzaj,
kao da se kamper otkačio.
- Ne, ne! - viče Shelby. Nadglasa ga glasan tresak, za kojim slijedi užasnut
povik okupljenih. Da nisam udarila o zgradu uz rub dvorišta? Mislim da
nisam.
Nagnem glavu kroz prozor. - Jesam li udarila o nešto?
Shelby me pogleda zabrinutom grimasom. - Mislim da je malo gore od
toga.
Odmah izađem iz kamiona da vidim što sam napravila.
297
 - O - kažem, našavši se pred poprištem svog nedjela.
- Mislim da je gotov.
Shelby je vjerojatno u pravu. Kamper je savršeno parkiran u dvorištu - ali
samo njegov donji dio. Nažalost, ostatak kampera nije. Kabina se odvojila od
podvozja, povukla za sobom svu moju imovinu i sletjela na stražnji dio
dvorišta - na kojem više nema betona, već samo utabanog sasušenog blata.
Zidovi su se nakrivili jedni prema drugima, a prozori izletjeli iz okvira.
U prevelikom sam šoku i za plač. - Što sam napravila?
- Mislim da je umro bez tvoje pomoći - tješi me Shelby. - Selidba je očito
bila previše za njega.
Znala sam da je moj obožavani stari kamper krhak, ali mislila sam da će
umirovljenje doživjeti na novoj farmi. Izgleda da sam se prevarila. Provučem
prste kroz kosu, zagledana u ostatke svog doma. Morat ćemo ga rastaviti do
kraja da izvučemo moje stvari iznutra. Posuđe mi je sigurno u komadićima.
Mogla sam iz kampera izvući još barem pet godina. Možda i više. Ali sad vidim
koliko je neutemeljen bio taj optimizam. - Gotov je, ha?
Shelby me obgrli oko ramena. - I meni se čini. Preselio se u kamperski raj.
- Sad sam beskućnica - kažem mirnije nego što bih trebala s obzirom na
to što govorim. - Kamo ću sad?
- Jesam li ti spomenuo da imam kućerinu sa šest gostinskih soba? Na
samo deset minuta odavde?
- Deset minuta odavde ili na Mjesecu, meni je svejedno - kažem. - Moram
biti blizu životinja. Ne mogu ih ostaviti. Trebaju me.
Shelby podigne obrve. - Kako li sam samo znao da ćeš to reći?
Jer je istina. Ne mogu ih ostaviti i spasiti samo sebe. Što bi moje životinje
bez mene?

298
 99

D an je bio naporan i dugačak, da i ne kažem koliko su me izmučili osjećaji.

Kad smo konačno gotovi sa svime, sunce je na zalasku, ali je još ugodno
i toplo. Shelby iz jednog od džipova kojima su došli pomagači donese sanduk
šampanjca i otvori pola boca.
- Hvala svima na pomoći! Ne znam što bismo bez vas - obrati se Sbelby
svima. - Za farmu Nada Dva! - podigne čašu. - I za Molly!
- Za Molly! - ponove svi.
Nazdravljamo novoj farmi šampanjcem iz papirnatih čaša. Djeca piju sok
od naranče.
Bev mi priđe i zagrli me, i neko vrijeme samo tako ostanemo, bez riječi.
- Ja tebe obožavam - šmrcne ona nakon nekog vremena i obje prosuzimo.
Kad su sve čaše prazne, zahvalim pomagačima jednom po jednom,
rukujući se sa svima. Svi su se pošteno naradili i doista ne znam što bismo
bez njih. Uskoro se svi smjeste u aute i džipove, nakon dosta čestitanja i
zračnih pusa i zagrljaja, i odu, ostavljajući za sobom oblake prašine. Odu i
djeca s roditeljima, a ja pomislim kako jedva čekam da ih opet sve vidim u
ponedjeljak. Na kraju odu i kamioni s hranom.
Priđu mi Bev i Alan. - Idemo mi sad - kaže mi prijateljica. - Hoćeš li moći
sama?
- Naravno.
- Jesi li smislila gdje ćeš noćas spavati?
- Još ne - priznam - ali smislit ću već nešto.
- Pretpostavljam da nema smisla ni pitati želiš li doma s nama?
- Nema.
Samo strese glavom. - Vraćamo se rano ujutro.
- Ostanite dulje spavati - kažem joj. - Snaći ću se sama. Hvala vam još
jednom, ne znam što bih danas bez vas.
Bev me opet zagrli i vidim da je na rubu suza. Pomiluje me po glavi i
podsjeti na tetu Hettie. - Bit će sve u redu. Bit će ti lijepo ovdje, vidjet ćeš.
- Hoće - kažem kako bih je smirila.
- Pazi mi na nju - kaže Bev Shelbyju. Zatim sjednu u Alanov auto, koji je
vjerojatno pun kokošjeg perja - i tko zna čega još - te odu.
Shelby, Lucas i ja ostanemo sami.
299
 Odemo do ograde, naslonimo se i zagledamo u polja. Glumci su stvarno
jako dobro postavili novu ogradu. Sweeny i Carter su najednom polju, alpake
na drugom, a Buzz i Ringo su na onome iza njih. Sve je kako treba. Uzdahnem
zadovoljno, ali i umorno.
- Umorna? - kaže Shelby.
- Premorena.
- Da pogađam: a još moraš nahraniti životinje.
Nasmijem se. - Naravno da moram. Posao je posao. Vjerojatno se već ljute
jer danas večeraju kasnije nego inače - ovce tako molećivo bleje kao da nisu
jele danima.
- Idem ja započeti, Molly - kaže Lucas. - Ti i tata sredite dvorište - pruži
mi dopola punu bocu šampanjca i ode do naše nove ostave za hranu. Mali Pas
i Veliki Pas odmah krenu za njim.
- Ja nakon ovoga neću biti ni za kakav rad! - kažem, gledajući bocu.
- Barem ćeš se dobro naspavati - složi se Shelby. - A kad smo kod
spavanja, gdje namjeravaš spavati?
- Imamo puno staja. Neke od njih su vjerojatno udobnije od kampera, a u
svima je sijeno potpuno svježe.
- Hm - kaže Shelby. - Sad mi to zvuči privlačnije nego što sam očekivao.
- Ostaješ li i ti?
Uzdahne. - Naravno da ostajem. Nisi valjda mislila da ću te ostaviti samu?
- Mogu ja i sama, vjeruj mi.
- Ostajem - ponovi. Ne namjeravam ga odgovarati.
- Idemo vidjeti možemo li iz kampera izvući barem deke?
- Divne li zabave - našali se Shelby.
- Hoćemo li odmah?
- Ne još - uzme mi bocu iz ruke i dolije nam šampanjca. Pogleda me
ozbiljno, ali izraz lica ne odaje kakvim se mislima bavi. Zatim duboko
uzdahne. - Moram ti nešto reći - kaže.

300
 100

I ma veze s Hollywoodom - nastavi Shelby i zagleda se pred sebe, u daljinu,

zamišljen.
Pripremala sam se za ovaj trenutak, ali sad kad je tu u svoj svojoj
okrutnosti, želudac mi se pretvori u želatinu. Užasavam se ovog trenutka.
Nadala sam se da će Shelby ostati, i to ne samo preko noći, već i dovoljno dugo
da vidi kako smo se smjestili prije nego što se preseli u Ameriku. Izgleda da
me čeka razočaranje. Ne znam hoću li podnijeti ni njegovo rješenje za Lucasa.
Shelby mi nije rekao što je smislio, pa pretpostavljam da nisam dio tih
planova.
Kako ništa ne govori, odvažim se postaviti pitanje. - Kad odlaziš?
Okrene se i pogleda me s blagim smiješkom. - Točno ti to želim reći. Ne
odlazim.
Treba mi podosta da shvatim što sam čula. - Ne ideš u Ameriku?
- Tako je.
- A što je s ulogom psihotičnog manijaka s pištoljem?
- Neću ga glumiti ja. Odbio sam ponudu.
- Da li da se veselim, ili da te žalim? - znam da je meni osobno drago što
Shelby ostaje, ali znam i koliko mu je ta uloga značila. Bila bi savršena prilika
za prodor u višu ligu.
- Oboje pomalo, valjda - kaže Shelby. - Prilika je bila fantastična, a Malibu
je jako privlačan - kaže to vrlo veselo, ali vidim i da mu je pomalo žao. - No,
pomogla si mi da shvatim koliko bi žrtve ta uloga zahtijevala. Moram ostati
ovdje zbog Lucasa, u pravu si. Ako to znači da ću morati igrati farmera
Gordona Flintona do kraja života, što i hoću. Za Lucasa.
- Sigurna sam da ćeš dobiti još prilika. Kad Lucas bude malo stariji, kad
se malo osamostali. Hollywood te neće zaboraviti.
- Mislim da ipak hoće. Uostalom, nisam siguran ni želim li još uvijek u
Hollywood - prizna. - Takva slava i bogatstvo imaju vrlo visoku cijenu. Zvuči
privlačno i priznajem da mi je polaskalo što su baš meni ponudili tu ulogu.
Kome i ne bi? Ali provodeći vrijeme s tobom i na ovoj farmi shvatio sam što
je doista važno u životu. Ovi klinci su fantastični. Svakakve su prepreke
savladali. Ti, Bev i Alan ste puni strpljenja i brinete se za njih kako nitko drugi
ne bi mogao. Moj posao je plitak i površan, i neće mi smetati ni ako više nikad

301
ne dobijem nijednu ulogu. Većina ljudi bi bila presretna i za pola prilika koje
sam dobio.
- Sigurna sam da ni tvoj posao nije lagan. I ti si svašta prošao, i ti si imao
tužnih trenutaka.
- Znam. Ali čini mi se tako besmislenim, tako ispraznim ganjati još slave i
bogatstva kad sam već toliko dobio.
- Jesi li uopće rekao Lucasu za ponudu iz Amerike?
- Nisam - kaže Shelby. - Radije bih da i ne sazna kako sam razmišljao o
tome.
- Od mene neće saznati.
- Kako ću sad češće biti uz njega, rado bih mu pomogao da postane pjesnik
kao što želi. Ne znam kako mu mogu pomoći, ali pomoći ću mu kako budem
znao i umio.
- Bit će mu drago kad to čuje. Jako je dobar.
- Sad i to vidim. Dugo nisam ni shvaćao kakav je Lucas.
- Ali sad shvaćaš - podsjetim ga.
Odgovori mi sa širokim osmijehom. - Sad shvaćam.
U daljini, pored staje, čujem Lucasa kako koda od tora do tora, pozdravlja
životinje i čavrlja s njima dok im dijeli hranu. Toliko se promijenio otkako je
došao k nama te ne znate koliko sam sretna što će i on ostati ovdje.
- Uplašila sam se da ćeš odvesti Lucasa i da ga više nikad neću vidjeti.
- Znam. Razmišljajući o tome što zapravo želim, i to sam uzeo u obzir.
Vidim da ti je stalo do Lucasa više nego što bi ti moglo biti da ti je samo
učenik.
Nasmijem se. - Ne bih trebala imati najdraže učenike, ali od prvog dana
mi je Lucas prirastao srcu.
- Postigla si čudo - kaže Shelby, a ja se ozarim od ponosa. - To je još jedan
razlog za ostajanje. Želim ostati s tobom.
Otvorim usta od šoka. - Molim?
- To te čudi?
- Ne, ne. Sviđa mi se.
Shelby zakoluta očima. - Sjajno, jer zapravo, i meni se sviđa.
- Mislila sam... naravno da... mislim, to bi bilo sjajno - tu mi nadahnuće
presahne. Nisam vješta na riječima. Ako mi išta pametno i padne na pamet,
to je najčešće tri sata prekasno za odgovor. Ali uvjerena sam kako Shelby zna
što osjećam i bez veličanstvenih izjava. Da ne zna, ne bi bio ovdje. Da me
netko ujutro pitao kako će završiti ovaj dan, ovaj scenarij mi ne bi ni na pamet
pao. - Misliš da će Lucasu biti drago zbog nas? Ako ostanemo zajedno,
mislim? Ne bih željela da pomisli kako mu pokušavam zamijeniti majku.
302
 Shelby me obgrli oko struka i privuče k sebi. - Za njega sam se spreman
odreći zvjezdane slave, Molly, ali ne i tebe.
Privuče me, poljubi i zavrti mi se u glavi. Kakav veličanstven kraj dana, u
naručju čovjeka kojeg sam zavoljela.

303
 101

L ucas nam prilazi, glasno udarajući po kanti. - Joj, vas dvoje, a da odete u
sobu?
Odmaknem se od Shelbyja poput krivca, ali ne dopušta mi da se
previše udaljim. Još me uvijek grli. - ispričavam se.
- Plašite životinje - zadirkuje nas Lucas.
- Jesu li sve u redu? - upitam.
- Jesu - kaže. - Briga njih za sve, glavno da su dobile večeru kad i svakog
dana. A kad smo kod večere, mislite li vi mene konačno nahraniti?
- Nitko od nas danas nije ni prišao kamionu s hranom - kažem. Šteta, jer
sve je izgledalo primamljivo. - Trebala sam nam uzeti nešto prije nego što su
otišli.
- Mogu nazvati kineski restoran u selu da nam nešto donesu - predloži
Shelby. - Mislio sam da bismo mogli ostati ovdje s Molly, koja se ne želi
doseliti k nama.
Lucas je malo zatečen. - K nama? U našu kuću?
Shelby kimne. - Znam da se ovo brzo razvija, ali proteklih nekoliko dana
sam donio neke odluke. Želim više vremena provoditi s vama - s tobom i s
Molly. Usporit ću tempo rada, malo manje snimati i više vam pomagati na
farmi - pogleda me. - Ako mi Molly dopusti.
Ne misli valjda da ću odbiti?
- Misliš li da bismo mogli uspjeti? - upita Lucas sina. - Svi zajedno?
- I životinje - dodam.
- To se podrazumijeva - složi se Shelby.
Lucas djeluje zadovoljno, ali to pokaže tek u minimalnoj mjeri. - To bi bilo
cool.
- Onda dođi i zagrli nas - kaže Shelby. Lucas posluša nakon tek sekunde-
dvije oklijevanja.
- Nećeš me valjda natjerati da te zovem mama? - upita me Lucas. - Jer to
bi stvarno bilo prečudno.
- Ni na pamet mi ne pada! - kažem. - Ali bilo bi lijepo kad bi nas mogao
smatrati pravom obitelji.
- Dobro - slegne ramenima. Mislim da većeg znaka odobravanja nećemo
dobiti.

304
 - Volio bih ti pomoći da nađeš platformu za svoju poeziju - kaže Shelby. -
Tvoje pjesme zaslužuju širu publiku.
Lucas sad izgleda još malo zadovoljnije.
- Mogao bi održavati radionice poezije za naše učenike, ako želiš - dodam
ja.
- To bi bilo odlično. Znači li to da mogu ostati ovdje? Da se ne moram
vratiti u običnu školu?
- Siguran sam da ćemo smisliti neko rješenje - kaže Shelby - ali ne na
prazan želudac - upita nas što želimo i nazove dostavu.
- Da odemo po deke iz kampera? Mogli bismo se malo raskomotiti.
- Tvoje i moje poimanje komotnog se jako razlikuju - kaže Shelby.
Odemo do krša koji je ostao od mog kampera. Mali Pas trči uz nas.
Zagledamo se u uništeno vozilo. Dovraga. Pogled na nered koji je sve što
je ostalo od mog doma me odmah rastuži. - Izgleda tako tužno.
- Izgleda kao mrlja na svoj ovoj ljepoti - primijeti Shelby. - Zašto mi ne
dopustiš da ti kupim jedan od onih šminkerskih modernih kampera s
kupaonicom i tuš-kadom s toplom vodom?
- Ne znam - kažem nervozno. - Nije to baš moj stil.
- Pa moraš negdje živjeti - ne da se smesti. - Ako i ja budem ovdje provodio
više vremena - čemu se usrdno nadam - bilo bi lijepo da ga provodim u
civilizaciji.
Lucas je s nama pa prešutim da je proveo noć sa mnom pod golim nebom,
na staroj deki, a ujutro se istuširao na dvorištu i uživao u svemu tome. Bolje
da to zadržim za sebe.
- Nadam se da si primijetila da sam danas jedva kihao - kaže.
Nisam, ali drago mi je da je tako.
- Dobio sam novi antihistaminik - kaže. - Nadam se da će mi pomoći
dovoljno da se mogu više družiti sa životinjama.
- To bi bilo sjajno.
- Iako mislim da će Mali Pas ipak morati spavati na podu dok ja budem
tamo.
Zapanjeno ga pogledam, ali Mali Pas naćuli uši i, kunem se - osmijeh mu
malo uvene.
- Kompromis, Molly! Tajna svake dobre veze.
Naravno, u pravu je. Shelby će se morati naviknuti na mene, ali i ja na
njega. Možemo mi to, znam ja. Sigurna sam da ćemo uspjeti. Pretvorit ću ja
njega u pravog pravcatog farmera.

305
 Shelby se malo mota oko olupine, pa oprezno otvori vrata kampera.
Prijeteći zaškripe, ali ipak se nekako uvučemo unutra. Sve oko nas cvili, stenje
i drhti. Pažljivo pretražimo sve dok ne nađemo deke i drvene stolce, nadajući
se da se kamper neće predati baš sad i urušiti na nas. Vidim da je preživjelo
nekoliko tanjura i šalica, a iako je ladica s jedaćim priborom izvučena i pribor
se rasuo po podu, sve je na mjestu.
- Moglo bi biti i gore - kaže, oprezno gurkajući nered vrškom noge. - Ako
je ovo jedino bez čega sam danas ostala, dobro sam prošla. Barem nisu
nastradale moje životinje i moji glumci.
Shelby se nasmije. - Zato ja tebe volim - kaže. - Zbog tog nepresušnog
optimizma.
Pa on mene voli! Uštinem se za obraz kako bih se uvjerila da ne sanjam.
Ne sanjam - sigurna sam da sam dobro čula. Jedva čekam da kažem Bev.

306
 102

N akon dosta vremena ipak stigne naša kineska hrana. Pao je mrak i ovdje
se baš ništa ne vidi, pa mi je jasno da je dostavljaču trebalo cijela vječnost
da nas pronađe. Shelby ga nagradi velikodušnom napojnicom. Morat ću bolje
označiti put do farme. Možda da dam izraditi znakove? Stavit ću to na popis
poslova. Mogla bih i promijeniti ime ove farme u Nada.
Pripremila sam nam postelje u najčišćoj staji, na finoj čistoj slami. Ne
izgleda loše, a i znam da će nam biti udobno - relativno udobno. Samo se
nadam da se Shelby nakljukao lijekovima. Ovo će biti prvi test njegova novog
antihistaminika. Ali možda je u pravu - možda je vrijeme da pustim malo
luksuza u svoj život. Pogotovo ako to bude išlo na ruku njemu i Lucasu. U
međuvremenu imamo toalet i umivaonik u jednoj od gospodarskih
zgrada. Sigurna sam da bi se ondje dao ugraditi i tuš. Ali ne mogu prestati
misliti na Shelbyjevu ponudu da mi kupi novi kamper sa svim modernim
divotama. Doduše, već sam toliko dobila od njega. Kako da još i na to
pristanem? Ne znam. Pitat ću Bev. Ona će znati.
- Imam iznenađenje za tebe - kaže Lucas i pogledamo ga. Pritisne tipku i
dvorište se osvijetli sitnim žaruljicama što vise u lancima. - Zdipio sam ih sa
festivala i danas smo ih ja i dečki objesili po dvorištu. Imam i lente i zastavice,
ali nisam ih stigao objesiti. - Izgleda prelijepo - kažem.
- Sjajno, Lucase - složi se njegov otac.
Lucas nam se široko osmjehne. Prava rijetkost. - Cool - kaže.
Odlomimo nekoliko komada kampera, a zatim u jednoj metalnoj bačvi
pripalimo vatru - daleko od staje. Tu sam lekciju naučila. Doduše, ovdašnje
su zgrade građene od cigle i metala, a u njima još nema ni sijena.
Vatrica nam se lijepo rasplamsa. Nisam ni znala da kamperi tako lijepo
gore. Žao mi je što je ovako završio, ali možda je i bilo vrijeme. Sjedimo oko
vatre na drvenim stolcima, iako sam sigurna da je moj preživio s ozljedama,
jer nekako je klimaviji nego prije. Lucas se ispružio na deku i grije stopala,
zagledan u mobitel kao da će ga tako nagovoriti da stvori signal.
- Koga pokušavaš nazvati?
- Phoenix Jade mi je dala broj telefona - trudi se zvučati kao da mu
zapravo nije stalo, ali ne uspijeva.
To je ona mlada pjevačica s festivala, sad sam se sjetila. - A, da?
- Rekao sam joj da ću joj javiti kako je prošla selidba. To je sve.

307
 - Znači, dopisujete se na chatu?
- Na čemu? - strese glavom kao da sam rekla nešto jako glupo, iako ne
znam što.
- Da krenem u potragu za svečanom odjećom? - Shelby i ja razmijenimo
pogled.
- Nađi si život, Molly - odbrusi mi Lucas, ali ipak opet podigne telefon u
potrazi za signalom.
Mali Pas leži pored vatre, najbliže što je uspio prići, a da ne spali dlaku.
Gurnem ga nogom i bacim još jedan komad kampera na vatru. Mali Pas se
odmakne, ali odmah se vrati na staro mjesto. Nema veze. Ako priđe preblizu,
namirisat ćemo spaljenu dlaku. Veliki Pas se smjesti pod Shelbyjev stolac, a
Shelby odmah tiho kihne. Držim palčeve da je taj novi lijek dobar
koliko Shelby misli.
Noć je tamna poput katrana, nigdje nema ni tračka svjetlosti - osim
nježnih žaruljica u dvorištu i naše vatrice. Zvijezde su izašle na pozornicu i
raskošno trepere - prva noć na farmi Nada Dva je ugodna.
Lijepa dobrodošlica. Ne čuje se ništa, osim pucketanja vatrice i pokojeg
tihog znaka da neka od naših životinja još nije zaspala u svom novom domu.
Nasmiješim se. Mislim da bi se Hettie nova farma jako svidjela. Nadam se
da je ponosna na mene i mislim da je nisam zaboravila, ni iznevjerila. Osjećam
je i ovdje, u toplom noćnom zraku, u mirisu svježeg sijena koji donosi
povjetarac. Hettie je još uvijek uz mene i drago mi je da jest. Njezin duh mi je
pomogao da izdržim mnoga teška vremena i znam da će mi pomagati i dalje,
pred novim izazovima. Sutra nas čeka mnogo posla. Moramo se pripremiti za
dolazak novih učenika, ali danas se možemo odmoriti.
- Tjestenina s gljivama za tebe - Shelby čita opise hrane s kutijica i dijeli
nam ih. - Tjestenina s kiselo-slatkim račićima za Lucasa.
Lucas se uspravi i primi kutiju s hranom. - Lijepo mi je ovdje - kaže. -
Ugodno mjesto, iako ovdje nikad neću uhvatiti signal za mobitel.
Ima li bolje preporuke?
Pribor i tanjure sam samo isprala pod vodom, a i sigurna sam da su
tanjuri okrhnuti mnogo gore nego što pri svjetlosti vatre vidim, ali poslužit
će. Zavalimo se i uživamo u večerici na svježem zraku. Jedemo s guštom.
Nisam ni znala da sam toliko gladna. Ne znam kad sam posljednji put jela
nešto ovako fino. Možda je stvar u društvu, možda u ugođaju. Ovo je puno
bolje od samotnih večera. Nikad ne bih rekla da ću ja to pomisliti.
Kad svi pojedemo, Shelby me primi za ruku. - Slušaj - kaže. Teatralno
prinese ruku uhu. - Tišina! Čista tišina!
- Drago mi je da si tu - kažem mu. - Ne bih uspjela bez tebe.
Zadovoljno uzdahne. - Na ovo bih se mogao naviknuti.
308
 - Misliš? - oprezno pitam. - Ne bi li ti dosadilo? Ne bi li ti nedostajala
blještava svjetla?
- Ne bi - kaže. - Kako se išta od toga može usporediti s ovime? - malo se
ogleda oko sebe i zadovoljno kimne. - Mislim da bi se svidjelo i farmeru
Gordonu - kaže, pa pogleda mene. Pri svjetlosti plamena u pogledu mu vidim
čistu ljubav. - Naš put do ovog trenutka bio je toliko zanimljiv da bih mogao
predložiti scenaristima da ga iskoriste.
Pitam se tko će glumiti mene. Ne želim ni razmišljati o tome. - Zvuči kao
dobra ideja - kažem, jer ipak mu želim pružiti podršku.
Shelby pogleda sina. - Što ti misliš, Lucase? Bi li to udahnulo nov život
našoj ustajaloj sapunici?
- Zvuči cool - složi se Lucas. - Samo nemojte ubaciti alpake. Ne bih mogao
podnijeti toliku napetost.
Svi se nasmijemo i taj je zvuk toliko jednostavan, toliko sretan da mi
izmami suze na oči. Shelby je u pravu, zajedno smo prešli zanimljiv put.
Nadam se da ćemo i dalje putovati zajedno, jako dugo. Kad je Lucas stigao na
moju farmu, onako jadan i ljutit, tko je mogao znati da ćemo ovako završiti?
Volim ga kao da je moj vlastiti sin i želim mu blistavu budućnost. Znam da
ima toliko potencijala, da će uspjeti u svemu čega se zdušno primi. Dok ga
gledam, srce mi se nadme od ljubavi i moja se duša ispuni čistom srećom.
Podigne pogled s mobitela i uhvati me kako ga promatram. - što je?
- Ništa. Samo pomišljam kakva sam sretnica.
- Ti si čudakinja - kaže i nasmiješi se, vraćajući se odmah mobitelu.
Pogledam i Shelbyja. Mislila sam da ću do kraja života živjeti sama sa
četveronožnim prijateljima. Mislila sam da me nitko neće voljeti takvu kakva
jesam. A sad kraj mene sjedi muškarac koji me voli onako kako nisam mogla
ni zamisliti. Da mogu ostati zauvijek ovdje i ovako, bila bih savršeno sretna.
Čak i početnica poput mene zna prepoznati sreću.
Iz razmišljanja i sanjarenja prene me jeziva buka. Vrata ograde tora s
ovcama u staji naglo se otvore i Anthony izleti poput tornada, prevrne kantu
hrane i otrči. Ostatak stada trči za njim kao da ih progone demoni.
- Zaključao sam vražja vrata - kaže Lucas. - Kunem se da jesam.
Istog trena svi troje skočimo na noge, Mali Pas zalaje, a Veliki Pas zatuli.
Probudi se i pijetao Dick, odmah zabaci glavu unatrag i ispusti urlik koji nam
svima propara uši. A tek je bio zaspao.
- Ne još, Dick - dobacim mu. - Još je noć!
Noćna tišina je sad stvar prošlosti, jer nemirno ovčje blejanje odjekuje
nadaleko. Anthony skrene na jednu, a stado na drugu stranu. Ovan projuri
pored nas, zastajkujući na tren da ponjuši prazne kutije od naše kineske
večere.
309
 - Anthony! - viknem za njim. - Vraćaj se ovamo! Da ti nije palo na pamet
odlutati!
Anthony otrči.
- Ti idi za njim - kaže Shelby. - Lucas i ja ćemo okupiti ostale ovce - koje
trenutno trčkaraju po dvorištu poput hrpe vesele predškolske djece.
- Dobro - rastrčimo se svatko na svoju stranu, loveći odbjegle životinje.
Dok trčim za svojim asocijalnim ovnom, srce mi se opet nadme od sreće:
ovo je naša prva noć u novom domu, a sve je opet otišlo kvragu, po starome.
Samo, konačno ne moram sve rješavati sama.

SVRŠETAK

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

310