Klub Brbljivica - Crno Srce Londona PDF

Obrada i prevod: KLUB BRBLJIVICA
Crno srce Londona
Crno srce Londona

Obrada i prevod: Klub Brbljivica
2
Crno srce Londona
Oni su pobunjenici, nitkovi i crni čuvari - mračni, poletni

ljudi na pogrešnoj strani zakona.
Ali za žene koje ih vole, nagoveštaj opasnosti samo
ubrzava srce ...
Za preovd ove knjige zahvaljujemo našoj Robeli, sliku

je našal Sexy i obrada Prstić
3
Crno srce Londona
Poglavlje 1.
Škotsko Visočje, Okrug Argyle, 1855
Krv je tekla niz ruke Dougana Mackenzie dok je čučao uz drevni

kameni zid koji je odvajao sirotište Applecross od zastrašujućih
planina. Nitko od ostale djece nije se usudilo ovdje provoditi vrijeme.
Zid je štitio nagnute i izlizane nadgrobne spomenike koji su izvirivali
iz gustog raslinja i vrijeska koji se hranio kostima mrtvih.
Teško dišući, Dougan je na trenutak zastao da dođe do zraka,
pa se spustio na zemlju i stisnuo koljena uz grudi. Pažljivo je otvarao
dlanove, koliko su mu rane dozvoljavale. Sada bole tisuću puta gore
nego kad ih je oštra bol remena stvarala.
Tamne emocije su mu pomogle da ne zaplače kada ga je Sestra
Margareth pokušavala slomiti. Te emocije su zadržale suze sve do
sada. Pogled mu se susreo s njezinim hladnim očima, nije mogao niti
trepnuti kada mu je remen udarao o dlanove, sve dok se na njima
nisu otvorile rane.
- Reci mi zašto plačeš.
Izgledalo je kao da taj slabašni glasić smiruje podivljali vjetar i
pretvara ga u nevidljivu traku koja nosi te nježne riječi prema njemu.
Stjenoviti crni i zeleni vrhovi planina koji su izvirivali iza sivog
kamena Applecrossa, stvarali su savršenu pozadinu za djevojčicu koja
je stajala malo dalje od njega. Jak vjetar nije udarao u nju, nego se
samo igrao s njezinim prekrasnim plavim uvojcima pa su izgledali
srebrno bijeli. Okrugli i blijedi obrazi, zarumenjeni od hladnoće
uokvirivali su njezin sramežljiv smiješak.
4
Crno srce Londona

- Odlazi, - uzviknuo je, te uvukao bolne dlanove ispod ruku i
bacio hladnu zemlju na njezinu čistu crnu haljinu.
- I ti si izgubio svoju obitelj? - upitala je s izrazom lica
pomiješanih emocija znatiželje i nevinosti.
Dougan još uvijek nije mogao pronaći riječi. Trznuo se kada je
podigla rub bijele pregače prema njegovom licu, no dopustio joj je da
pažljivo obriše suze i prljavštinu koju je tamo pronašla. Njezin dodir
bio je lagan kao leptirova krila, te ga je toliko oduševila da je prestao
drhtati. Što da kaže? Dougan nikada prije nije pričao s djevojčicom.
Pretpostavio je da bi bilo najbolje da joj odgovori na pitanje. Izgubio
je majku, no nije bio siroče. U biti, većina siročadi u Applecrossu nisu
bila djeca već strašne tajne, skrivene i zaboravljene kao sramotne
pogreške.
Čija je ona bila tajna?
- Vidjela sam što ti je napravila Sestra Margareth, - djevojčica je
blago rekla s pogledom ispunjenim sažaljenjem.
Njezino sažaljenje je upalilo vatru stvorenu poniženjem i
nemoći u Douganovim prsima, pa je odmaknuo glavu u stranu, kako
bi izbjegao njezin dodir. - Mislim da sam ti rekao da odeš.
Trepnula je. - Ali tvoje ruke…
Ljutito se ustao i podigao ruku, spreman da joj skine to
sažaljenje s njezinog anđeoskog lica.
Vrisnula je padnuvši na zadnjicu, drhteći od straha ispod njega.
Dougan je zastao, njegovo lice bilo je ljutito i crveno, zubi
otkriveni, a tijelo spremno za napad.
Djevojčica ga je samo uplašeno pogledala, njezin pogled uperen
u krvavu ranu na njegovom otvorenom dlanu.
- Odlazi odavde, - viknuo je. Otrčala je od njega na nesigurnim
nogama, zaobišla u širokom luku ograđeno groblje i nestala u
sirotištu.
Naslonio se natrag na kameni zid, sa drhtavim prstima na
obrazima. Ta djevojka je bila prva osoba koja ga je dotakla, a da ga
nije željela povrijediti. Nije znao zašto je bio tako odvratan prema
njoj.
5
Crno srce Londona

Naslonio je glavu na koljena i zatvorio oči, spreman da malo
uživa. Hladan zrak na njegovom vrućem vratu bio je prekrasan, tako
da se pokušao fokusirati na to, a ne na bolne dlanove.
Niti pet prokletih minuta kasnije, pojavila se zdjela čiste vode
između njegovih nogu. Pa čaša, ona je bila puna neke tekućine boje
karamele.
Iznenađen, Dougan je podignuo glavu i shvatio da se djevojčica
vratila, no sada je mahala dugačkim i pomalo zastrašujućim škarama
te odlučnom boricom između obrva.
- Daj da ti vidim ruke.
Nije li ju dovoljno zastrašio? Dougan je sa sumnjom pogledao u
škare. Izgledale su ogromno i jako oštro u njezinim malenim rukama.
- Za što su škare? Obrana? Osveta?
Njegovo pitanje je stvorilo krezubi osmijeh na njezinom licu, od
čega je njegovo srce trznulo i završilo u trbuhu.
- Ne budi smiješan, - nježno ga je prekorila te spustila škare u
stranu i primila njegove ruke.
Dougan ih je naglo odmaknuo od nje te ju ljutito pogledao dok
ih je skrivao iza leđa.
- Hajde, hajde, - nagovarala ga je. - Daj da ih pogledam.
- Ne.
Njezine obrve su se počele mrštiti. - Kako da ti previjem rane
ako ih ti skrivaš od mene?
- Nisi doktorica, - Dougan je odbrusio. - Ostavi me na miru.
- Moj tata je bio kapetan u Krimu, - strpljivo je objasnila. -
Naučio je malo o previjanju rana tako da se ne zagnoje na ratištu.
To mu je privuklo pažnju. - Da li je on ubijao ljude? - Dougan je
upitao, nije si mogao pomoći.
Na trenutak je o tome razmišljala. - Imao je jako puno medalja
na svojoj uniformi, tako da mislim da sigurno je, iako nikada o tome
nije pričao.
- Siguran sam da je koristio pušku, - Dougan je rekao,
oduševljen mislima koje je on smatrao junačkim i zrelim. Misli na rat i
čast.
6
Crno srce Londona

- I bajonet, - djevojčica je korisno nadodala. - Jednom sam ga
uspjela dotaknuti kada ga je čistio uz kamin.
- Reci mi kako je bilo, - zahtijevao je.
- Dopusti mi da ti povijem rane pa hoću. - Njezine oči boje
olujnog mora svjetlucale su prema njemu.
- Dobro. - Pažljivo je izvukao svoje ranjene ruke. - Ali moraš
početi od početka.
- Hoću, - obećala je i kimnula glavom.
- I da nisi ništa izostavila.
- Neću. - Podigla je čašu s vodom.
Dougan se nagnuo prema naprijed i ispružio dlan prema njoj.
Trepnula je iznenađeno na raspucalu kožu, no primila ju je
toliko nježno u svoje, baš onako kako bi netko primio malenu ptičicu,
te uzela vodu da ju polije. Kada je uzviknuo od boli ona je krenula
pričati o tatinoj pušci. Kako je sklapao i čistio dijelove. Zvuku kliktanja
poluga. Mirisu, izgledu i iskrenju crnog praha.
Prelila je alkohol preko njegovih rana, a Dougan je puhao kroz
zube i drhtao od napora kako ne bi povukao ruke od nje. Kako bi
odvukao pažnju od boli, fokusirao je svoj zamagljen vid na kapljice
vlage koje su se sjajile kao dijamanti na njezinim gustim kovrčama.
Umjesto da joj je kosa postala teška i ravna, kiša ih je još više
nakovrčala te premazala srebrne pramenove tamnim zlatnim
nijansama. Prsti su mu htjeli osjetiti te kovrče, okretati ih i povlačiti
te vidjeti da li će se vratiti u prvobitni položaj. No ostao je potpuno
miran dok mu je pažljivo zamatala trake svoje podsuknje oko dlana.
- Reci mi svoje ime, - zahtijevao je hrapavim šapatom.
- Zovem se Farah. - Mogao je vidjeti da je bila zadovoljna
pitanjem jer joj se malena rupica pojavila na obrazu. - Farah Leigh…-
Naprasno je zastala, mršteći se na maleni čvor koji je upravo
napravila.
- Da? - rekao je oprezno. - Farah Leigh… što?
Oči su joj bile više sive nego zelene kada ga je pogledala. -
Zabranjeno mi je izustiti svoje obiteljsko ime, - rekla je. - Inače ćemo
7
Crno srce Londona

ja i osoba kojoj sam rekla imati velikih problema, a mislim da tebi ne
trebaju još veći problemi.
Kimnuo je. To nije bilo neobično u Applecrossu. - Ja sam
Dougan iz klana Mackenzie, - ponosno je rekao. - I imam jedanaest
godina.
Izgledala je impresionirano, od čega mu se još više svidjela.
- Ja imam osam godina, - rekla mu je. - Što si napravio da je bilo
toliko zločesto?
- Ja… uzeo sam kruh iz kuhinje.
Izgledala je zaprepašteno.
- Što da radim, cijelo vrijeme sam prokleto jako gladan, -
promrmljao je ali nije propustio kako je trznula na njegovu psovku. -
Toliko gladan da bih mogao pojesti mahovinu s ovih kamenja.
Farah je zavezala zadnji zavoj te se naslonila na koljena da
pogleda što je napravila. - Prevelika kazna za jedan kruh, - zaključila
je tužno. - Vjerojatno će ti ostati ožiljak.
- Nije prvi put, - Dougan je priznao slegnuvši ramenima,
ravnodušnije nego što se stvarno i osjećao. - Obično mi guzica crveni,
što je bolje. Sestra Margareth je rekla da sam demon.
- Dougan Demon. - Nasmijala se, vidjelo se da je to potpuno
zabavlja.
- Bolje nego Fairy- lee. - nasmijao se igrajući se s njezinim
imenom.
- Fairy? - Oči su joj zasjale. - Možeš me tako zvati ako želiš.
- I hoću. - Douganove usne su malo popucale, pa je shvatio da
se po prvi puta u životu smije. - A kako ćeš ti mene zvati? - upitao je.
- Prijatelj, - odmah je odgovorila, podižući se sa vlažnog tla i
tresući zemlju sa svoje suknje prije nego je pokupila čašu i zdjelu.
Stvorila se neka čudna toplina u Douganovim prsima. Nije znao
što bi joj rekao.
- Bolje je da se vratim. - Podigla je svoje maleno lice prema kiši.
- Tražit će me. - Ponovno ga je pogledala i rekla. - Nemoj ostati ovdje
na kiši, prehladit ćeš se.
8
Crno srce Londona

Dougan ju je gledao kako odlazi, prožet interesom i veseljem.
Bio je zadovoljan osjećajem što ima nešto što nikada prije nije imao.
Prijatelja.
***
- Pssst! Dougan! - Glasan šapat je skoro izbacio Dougana iz

cipela. Okretao se oko sebe, spreman spriječiti udarac jednog od
ostalih dječaka, no primijetio je par sjajnih velikih okica između
uvojaka osvjetljenih mjesečevim zrakama. Ostatak nje je bio vidljivo
skriven iza tapiserije u hodniku.
- Što radiš ovdje, - zahtijevao je odgovor. – Ako nas uhvate
oboje će nas istući.
- Pa ti si ovdje, - izazivala je.
- Pa… da. - Dougan je pokušavao ispuniti prazan želudac
vodom. Dva sata kasnije, dok se prevrtao u krevetu, plan mu se
nekako odbio o glavu shvativši da mu je netko sakrio noćnu posudu,
tjerujući ga da ide potražiti toalet.
- Imam nešto za tebe. - veselo je iskočila iza tapiserije i spojila
svoj lakat s njegovim, pažljivo da ne dotakne zavoje na njegovim
rukama. - Idi za mnom. - Vrata na kraju hodnika su bila malo
otvorena pa ga je Farah gurnula unutra i tiho ih zatvorila.
Malena svijeća je titrala na jednom od nekoliko malih stolova,
svijetlo je plesalo po zidovima potpuno ispunjenih policama s
knjigama. Dougan je namreškao nos. Knjižnica? Što bi ju potaknulo
da ga dovede ovdje? Uvijek je izbjegavao ovu sobu. Bila je prašnjava i
imala miris na stare ljude i plijesan.
Povukla ga je prema stolu sa svijećom i pokazala prema stolici
koja je bila ispred otvorene knjige. - Sjedi ovdje! - Sada je već bila
ispunjena uzbuđenjem.
- Neću. - Dougan je pogledao prema knjizi, njegovo uzbuđenje
je umiralo. - Idem u krevet.
- Ali…
9
Crno srce Londona

- I ti bi trebala, prije nego te pronađu i oderu ti kožu.
Zavukla je ruku u džep pregače i izvadila nešto veličine
konzerve mesa omotano u krpu. Stavila je na stol i otkrila napola
pojeden sir, nešto suhog pečenja i većinu korice kruha.
Douganova usta su se napunila slinom, te se pokušavao
zaustaviti da joj to ne uzme.
- Nisam više mogla jesti, - rekla je.
Dougan se bacio na jelo kao divljak, prvo je krenuo na kruh jer
je znao da će ga to najviše zasititi. Mogao je čuti čudne zvukove koje
je njegovo grlo stvaralo dok je gutao velike komade, ali nije ga bilo
briga.
Kada je ponovno progovorila, njezin glas je bio ispunjen tugom.
- Dragi prijatelju… - Njezina malena ruka, naslonjena na njegova
sagnuta leđa, utješno ga je tapšala. - Neću te više ostaviti da
gladuješ, obećajem ti.
Dok je gurao, najviše što je mogao, pečenje u usta gledao je
kako poseže za knjigom. - Ffto je to? - upitao je punim ustima.
Prešla je pažljivo svojim malim rukama po stranicama knjige
kako bi ih zagladila i lagano je odgurnula prema njemu. - Bilo mi je
jako žao što popodne nisam puno znala o puškama, pa sam cijelu
večer tražila i pogledaj što sam pronašla! - Postavila je svoj maleni
prst pokraj slike duge Enfield puške. Ispod nje su bile manje slike
različitih dijelova rastavljenog oružja.
- Ovo je Enfield 1851 puška, - nadodala je. - I gle! Evo bajuneta.
Slijedeće poglavlje je o tome kako se rade i kako ih pričvrstiti na …
Što? - Napokon ga je pogledala, a od nečega na njegovom izrazu lica
se zarumenila.
Dougan je potpuno zaboravio na hranu jer se njegovo tijelo
proželo najintenzivnijim i najljepšim osjećajem kojeg je ikada imao.
Bilo je slično gladi, ali i slično osjećaju ispunjenosti. To su bili osjećaji
nečega predivnog, osjećaj strahopoštovanja, čežnje i straha spojeni u
čisto blaženstvo. Njegova prsa su se ispunila tim osjećajem sve dok
nisu stisnula pluća pa je ostao bez zraka.
10
Crno srce Londona

Želio je da za taj osjećaj postoji riječ. Možda i postoji ta riječ,
izgubljena u svim ovim knjigama koje nikada prije nije koristio.
Okrenula se ponovno prema stranicama i pročistila grlo. -
Napisali su imena svih različitih komponenata odmah ispod slika,
vidiš?
- Kako to znaš? - Pogledao je tamo gdje je pokazivala i
primijetio oznake ispod slika, no za njega su one bile besmislene.
- Ovdje piše. Zar ne znaš čitati?
Dougan je ispunio tišinu otrgnuvši komad sira kojeg je zatim
ubacio u usta i brzo žvakao.
- Zar te nitko nije naučio? - upitala je lukavo.
Ignorirao ju je dok je završavao s koricom kruha i gledao u slike,
za koje je jako želio znati što znače. - Hoćeš li… mi ih pročitati, Fairy?
- Naravno da hoću. - Naslonila se na koljena, stol je bio previsok
za nju da sjedi na stolici i vidi preko ruba. - No sutra kada se ovdje
nađemo, naučit ću te da ih možeš sam pročitati.
Osjećajući se sito i zadovoljno po prvi puta, Dougan je započeo
pokazivati slike, a ona bi mu pročitala što piše ispod njih. Za to
vrijeme je Dougan uživao u siru i sitnim mrvicama kruha.
Kada su stigli do poglavlja s bajunetama, Farahina glava je bila
polegnuta na njegovo rame. Koristio je jedan prst da neumorno
pokazuje sliku za slikom, a drugim prstom je vukao njezine kovrče i
puštao ih da odskakuju natrag.
- Razmišljao sam, - rekao je nakon nekog vremena dok je ona
zastala da zijevne. - Sad kad više nemaš nikoga od svoje obitelji za
voljeti, mogla bi voljeti mene…- Umjesto da ju je pogledao u oči
pogledao je u stari bijeli zavoj njezine podsuknje od kojeg su mu ruke
izgledale još prljavije. - Mislim, ako to želiš.
Farah je ukopala lice u njegov vrat i uzdahnula, trepavice su joj
okrznule njegovu osjetljivu kožu svakim treptajem. - Naravno da ću
te voljeti, Dougan Mackenzie, - rekla je. - Pa tko će drugi?
- Nitko, - rekao je iskreno.
- Hoćeš li i ti mene pokušati voljeti? - rekla je tiho.
11
Crno srce Londona

Razmislio je. - Pokušat ću, Fairy, no to prije nikada nisam
napravio.
- I to ću te naučiti, - obećala mu je. - Odmah nakon što te
naučim čitati. Ljubav je vrlo slična čitanju, nadam se. Jednom kada
naučiš kako, ne možeš si više zamisliti da to ne činiš.
Dougan je samo kimnuo jer mu je gorilo u grlu. Stavio je ruku
oko svoje vlastite vile, uživajući u činjenici da napokon ima nešto
dobro što mu nitko ne može oduzeti.
***
Dougan je puno naučio o sebi u te dvije blažene godine sa

svojom vilom. Naročito kada je volio, tu je bio potpun. Čak i
opsesivan.
Ispričala mu je kako je njezin otac bio izložen koleri dok je
posjećivao prijatelja u vojnoj bolnici pa ju je donio sa sobom kući.
Farahina starija sestra, Faye Marie, je prva umrla, a njezini roditelji su
umrli ubrzo iza nje.
On je njoj ispričao kako je njegova majka bila sluškinja kod
Mackenzia. Rodila je jedno od mnogih starješininih kopiladi te je s
njom živio neke četiri godine dok nije nasilno umrla od ruke nekog
drugog ljubavnika.
Jednu stvar koju je Dougan shvatio od najranije dobi, što ga je
razlikovalo od drugih ljudi, je da se prisjećao gotovo svega. Čak se
prisjetio razgovora kojeg su on i njegova vila imali prije godinu dana,
što je nju šokiralo i razveselilo kad ju je prisjetio na njega.
- Na to sam zaboravila! - rekla je.
- Ja nikada nisam zaboravio, - izgovorio je.
Od te sposobnosti je brzo učio, tako da je vrlo brzo nadmašio
njezine vještine čitanja. Uvijek je pozorno sjedio dok ga je učila, čak i
onda kada to nije želio. Uostalom, uvijek je birala knjige koje će njega
12
Crno srce Londona

interesirati, one o brodovima, topovima i raznolikim povijesnim
ratovima od Rimljana pa sve do Napoleona. Njegova najdraža je bila
ona o pomorskoj povijesti gusara.
- Misliš li da bih jednog dana bio dobar gusar? - upitao ju je
punim ustima biskvita kojeg mu je donijela kao posebnu poslasticu.
- Naravno da ne, - odgovorila je strpljivo. - Gusari su zločesti
kradljivci i ubojice. Uz to, oni ne dopuštaju djevojkama na njihove
gusarske brodove. - Okrenula se prema njemu očima punim suza i
straha. - Zar bi me ostavio za gusarstvo?
Privukao ju je bliže. - Nikada te ne bih ostavio, Fairy, - zakleo se.
- Iskreno? - odmaknula se, pogledavši u njega sa olujnim očima
koje su prijetile na kišu. – Čak niti da postaneš gusar? -
- Obećajem. - Uzeo je griz biskvita te joj se nasmijao punim
obrazima pa se okrenuo ponovno knjizi. - Mogao bih biti drumski
razbojnik. - Oni su jako slični gusarima, ali su na obali.
Nakon kratkog razmišljanja, Farah je kimnula. - Da, mislim da bi
ti bolje pasao život drumskog razbojnika, - složila se.
- Da, Fairy, morat ćeš se pomiriti s time da budeš žena
drumskog razbojnika.
Treptala je veselo prema njemu. - Zvuči kao pustolovina! - No
onda se brzo otrijeznila, kao da se prisjetila nečeg jako lošeg.
- Što je? - upitao je nelagodno.
- Samo… Mislim da se moram udati za nekog drugog.
Dougan je frknuo nosom i tresao njena malena ramena. - Koga?
- Gospodina Warringtona. - Nastavila je nakon što je primijetila
ljutnju i zbunjenost u njegovim očima. - On… on je radio s mojim
ocem i on me ostavio ovdje. Rekao mi je da kada postanem žena,
kako će doći po mene i da ćemo se vjenčati.
Hladno očajanje je prošlo kroz njega. - Ne možeš se udati za
nikoga drugoga, Fairy. Ti pripadaš meni. Samo meni.
- Što ćemo napraviti? - uzrujano je rekla.
Dougan je žestoko razmišljao, dok su drhtali jedno uz drugo u
turobnoj knjižnici od prijetnje kako će biti razdvojeni. Odjednom se
pojavila lampica iznad njegove glave.
13
Crno srce Londona

- Idi u krevet, Fairy. Sutra navečer se nećemo naći ovdje u
knjižnici već u sakristiji.
Dougan ju je čekao u sakristiji sa jedinom uspomenom koju je
posjedovao od svoje obitelji.
Komadićem Mackenzievog tartana. Okupao se i istrljao te
očešljao zapetljanu ravnu crnu kosu pa ju zavezao vezicom.
Iza teških vrata kapelice iskočile su Farahine nestašne kovrče, a
kada je shvatila da on stoji ispred oltara, koji je bio obasjan samo
jednom usamljenom svijećom, krenula je prema oltaru sa prekrasnim
osmjehom na licu. Imala je na sebi svoju jednostavnu bijelu spavačicu
koju je jako volio, a njezine bose noge su izvirivale ispod dugog ruba
svakim njezinim korakom.
Ponudio joj je svoju 'ruku', koju je ona bez oklijevanja prihvatila.
- Izgledaš jako dobro, - šapnula je. - Što radimo ovdje, Dougan?
- Ovdje sam da te oženim, - promrmljao je.
- Oh? - znatiželjno je pogledala oko sebe. - Bez svećenika?
- Mi u Visočju ne trebamo svećenika, - nježno je odbrusio. - Naši
brakovi su spojeni pred više Bogova, a ne pred samo jednim. I oni
nam dolaze kada mi to tražimo, a ne kada to svećenik kaže.
- To zvuči bolje, - složila se i kimnula.
Kleknuli su jedan naspram drugoga ispred oltara nakon čega je
Dougan omotao svoj izblijedjeli tartan oko njihovih spojenih ruku.
- Samo govori kada ti kažem, Fairy, - promrmljao je.
- U redu. - Pogledala ga je onim svojim pogledom da je Dougan
osjetio udarac ljubavi toliko snažan i žestok kako je mislio da taj
osjećaj ne pripada u ovu svetu prostoriju.
Započeo je sa inkantacijom, riječima koje je jednom kao mali
slušao iza majčine suknje.
Ti si krv moje krvi, i kost moje kosti.

Dajem ti svoje tijelo, kako bi nas dvoje postali jedno.
Dajem ti moj duh, dok nam se život ne završi.
14
Crno srce Londona

Farah je trebalo malo poticaja da zapamti sve riječi, no
izgovorila ih je s takvim žarom da je Dougan ostao iznenađen.
Stavljajući prsten od vrbinih grana na njezin prst, recitirao je
posvetu zavjeta savršeno jasno, no za nju ih je preveo na Engleski.
Dajem ti svoje srce

U vrijeme izlaska mjeseca.
Voljet ću te i poštivati,
Kroz cijeli naš život.
Ako se ponovno rodimo,
Da se naše duše pronađu i upoznaju.
I ponovno se volimo.
I prisjećamo.
Na trenutak je izgledala izgubljeno i zbunjeno, ali je odmah

nakon toga izjavila, - I ja isto.
To je bilo dovoljno. Bila je njegova. Uzdahnuvši sa olakšanjem
kao da mu je veliki kamen pao sa srca, Dougan je raspetljao njihove
ruke te joj ponudio svoj tartan. - Čuvaj ovo kod sebe, pokraj svog
srca.
- Oh, Dougan, ja tebi nemam što dati, - rekla je žalosno.
- Daj mi poljubac, Fairy, i onda je gotovo.
Bacila se na njega, prislanjajući svoje malene usne uz njegove,
te se odmaknula sa glasnim cmokanjem. - Ti si najbolji muž, Dougan
Mackenzie, - izjavila je. - Ne znam za niti jednog drugog muža od
kojeg bi žaba tako visoko skočila ili da izmisli tako pametna imena za
lisice koje žive ispod zida, ili da preskoči tri kamena odjednom.
- Ne smijemo nikome reći, - Dougan je rekao još uvijek opčinjen
njihovim poljupcem. - Ne… Dok ne odrastemo.
Kimnula je. - Moram se vratiti, - rekla je nevoljko.
Složio se, spuštajući glavu da ju još jednom poljubi, no ovoga
puta nježnije. To je bilo njegovo pravo kao supruga. - Volim te, moja
Fairy, - šaptao je dok je ona u tišini trčala od oltara, stišćući svoj
tartan uza sebe.
15
Crno srce Londona

- I ja tebe volim.
***
Slijedeće noći, maleno tijelo probudilo je Dougana podignuvši

prekrivač i uskočivši u njegov uski krevet. Otvorio je oči i ugledao
hrpu srebrnih kovrča na njegovim prsima obasjanu prigušenim
svjetlom jedne osamljene svijeće.
- Što to radiš, Fairy? - prošaptao je pospano.
Nije mu odgovorila, već se samo držala za njegovu majicu
nekakvim nekarakterističnim očajem, dok joj je cijelo tijelo drhtalo a
iz usta izlazili jecaji.
Instinktivno ju je zagrlio i privukao bliže, dok mu je panika
kolala cijelim tijelom. - Što se dogodilo? Jesi li ozlijeđena?
- N…ne, - mucala je uz njega.
Malo se opustio, no osjetio je tugu kada je primijetio da njezine
suze natapaju prednji dio iznošene noćne košulje. Podigao je glavu
da vidi ako ju je netko od ostalih dvadesetak dječaka primijetio, no
sve je bilo tiho. Ovo nikada prije nije učinila, tako da što god se
dogodilo, mora da je bilo strašno.
Odmaknuvši se malo da ju pogleda, Dougan je primijetio nešto
na srebrnoj mjesečini od čega mu se krv zaledila u žilama.
Nosila je svoju prekrasno bijelu spavačicu, baš onu u kojoj se
vjenčala, no sada su maleni gumbići, koji su se protezali od pupka pa
sve do čipkastog dijela na vratu, nedostajali. Držala je otvor jednom
rukom, dok se drugom držala čvrsto za njega. Neutješan spokoj se
spustio nad njega dok je ljuljao svoju desetogodišnju ženu u svojem
naručju.
- Reci mi, - to je sve što je mogao izustiti jer mu se grlo
zatvaralo od užasa.
- Odvukao me u svoju radnu sobu i izrekao mi jako u…užasne
stvari, - šaptala je uz njegova prsa, crvena od srama te se nije mogla
natjerati da ga pogleda. - Otac MacLean, on mi je rekao te stvari na
16
Crno srce Londona

koje ga ja pobuđujem da mi ih radi. Bilo je užasno, vulgarno i
zastrašujuće. Nakon toga me povukao u krilo te me pokušao
poljubiti.
- Pokušao? - Douganove šake su bile ukopane u njezinu
spavačicu te se tresao od bijesa.
- Ja… sam ga nekako ubola u rame sa otvaračem za pisma i
pobjegla, - priznala je. - Otrčala sam ovdje. Tebi. Na jedino sigurno
mjesto. Oh, Dougane, krenuo je zamnom! - Počela je jecati, cijelo
tijelo joj je drhtalo kako bi ostala tiho..
Usprkos svemu, Douganove usne su trznule sa uvrnutim
zadovoljstvom na svoju malenu ženicu. - To si dobro napravila, Fairy,
- promrmljao je, dragajući je po glavi i razmišljajući u sebi kako je
šteta da to nije bilo oko Oca MacLeana, a ne rame koje je ubola.
Applecross je bilo ogromna, stara kamena utvrda sa puno
mjesta gdje se možeš sakriti, no starom svećeniku će jako dugo
trebati da ju dođe tražiti u mušku spavaonu.
- Ne znam što da radim, - odjednom se začuo sitan glasić ispod
pokrivača.
Ispod vrata sobe pojavilo se svjetlo pa se Dougan zaledio od
straha. Stavio joj je ruku na usta te nije disao dok nije nestalo.
Dougan se ustao iz kreveta i tiho otvorio sanduk. Izvukao je
dvoje svojih hlača. Jedne je dobacio njoj, zajedno s majicom. - Obuci
to, - naredio je šapatom. U tišini je kimnula i krenula ih oblačiti ispod
spavačice. Dougan joj je brzo pomogao da zasuče rukave i suknju te
ih zavezao užetom koje je koristio kao remen na njezine nepostojeće
kukove. Obukao je svoje čizme s procijepima u potplatima i odlučio
da će uzeti kuharičine čizme za nju iz kuhinje kada budu prikupljali
hranu za njihov put. Ne mogu riskirati vraćanjem u žensku spavaonu
kako bi uzeli njezine stvari.
Njezine malene ruke izgledale su jako lomljivo ali jednako tako i
teške dok su hodali prema kuhinji po mraku, zastajući da provire na
uglovima. Bilo je nekih šesnaestak kilometara do Russela na Loch
Kishornu. Tamo mogu odmoriti, spavati i pojesti brdo kamenica prije
17
Crno srce Londona

nego što krenu prema Fort Williamu. Dougan se samo nadao da
njegova malena vila ima snage za to.
Nije važno, nosit će ju cijelim putem ako će trebati.
Kada su došli u kuhinju, uzeli su kruh, sušenu puretinu i malo
sira te izgubili dragocjeno vrijeme na guranje krpa u kuharičine
cipele. Malena žena je imala malena stopala za odraslu ženu, no
Farahina stopala su bila još uvijek premalena.
Bio je sretan što je njegova vila prestala plakati, njezino lice je
odlučno ali možda i malo tjeskobno.
Dougan ju je obukao u svoju tanku jaknu, ljut što nije imao ništa
toplije za nju.
- Zar neće tebi biti hladno? - protestirala je.
- Ja imam više mesa na svojim kostima, - odbrusio je pa otvorio
kuhinjska vrata. Kada su zaškripala, dovoljno jako da probude pola
duša na groblju, jako se trznuo. Miris ilovače i rose podsjetio ga je da
će uskoro zora, ali je isto tako pokazivalo da nema smrzavanja po
noći, što je bio dobar znak.
Istražujući tamu, pokazao je prema istoku. Samo trebaju hodati
što je ravnije moguće i stići će do obale Loch Kishorna. U to je bio
siguran.
Njezin prigušen jauk nije dao previše vremena za upozorenje
prije nego što mu je bila istrgnuta iz ruku.
Dougan se okrenuo i ugledao ogromnu Sestru Marhareth kako
obuzdava Farah dok se Otac MacLean zapuhano pojavio u kuhinji.
- Ne, - Dougan je uzviknuo, te se istoga trena zaledio od čistog
užasa.
- Dougane, Trči! - njegova vila je vikala. Otac MacLean je prišao
Sestri Margareth te se podrugljivo nasmijao, pružajući tanku, kvrgavu
i zakrvavljenu ruku kako bi pomogao svladati Farahino bacanje.
- Da ju nisi prokleto dodirnuo! - Dougan je naredio. - Ona je
moja. - Izvukao je nož, koji je uzeo sa kuhinjske ploče, te njime
mahao prema njima kao upozorenje. - Ako ne želiš biti uboden dva
puta ove noći. - Napravio je prijeteći korak unaprijed pa je Otac
MacLean povukao svoje tanke usne sa oštrih, nejednakih zubi.
18
Crno srce Londona

Njegova ćelava glava sjajila je od svjetla baklje koju je jedan od fratra
nosio.
- Ova vrijedi jako puno da bih je pustio. - Brz poput sokola,
MacLean je ovio duge, koščate prste oko Farahinog delikatnog vrata.
- Trebao si izabrati neku drugu princezu za hvatanje.
- Princezu? - Ja nisam grabežljivac ovdje, ti si! - Dougan ga je
optuživao, ali nije micao pogled sa pogleda svoje užasnute vile dok se
migoljila i pokušavala disati. - Predaj mi ju. Ili ću vas oboje izrezati.
Farah je prigušeno plakala, dok joj je MacLean potpuno
zatvorio disajne puteve. Dougan je pobjesnio. Jurnuo je, podigao
nogu i udario Oca MacLeana direktno u slabo koljeno. Čovjek je pao
sa bolnim jaukom, a prije nego je Dougan i znao što radi, zabio je nož
u svećenikova prsa.
Začuli su se ženski vapaji, preduboki da budu od njegove vile,
iako je siguran da ju je čuo kako plače. Odjednom su sva mlaćenja,
izgladnjivanja i naleti kazni sa strane njegove Fairy proletjele kroz
njega. Dougan je izvukao nož baš na vrijeme da poreže fratra koji je
jurnuo na njega. Bio je toliko fokusiran na onoga ispred sebe, da nije
vidio drugog koji je zamahnuo žaračem prema njegovoj glavi sve dok
nije bilo prekasno.
Zadnje što je čuo je zvuk njegove Fairy, njegove žene, kako
uzvikuje njegovo ime. Zadnje što je pomislio je kako ju je iznevjerio.
Kako ju je zauvijek izgubio.
19
Crno srce Londona
Poglavlje 2.
London, 1872
Sedamnaest godina kasnije
Svake noći zadnjih deset godina, bilo je uobičajeno za gđicu

Farah L. Mackenzie da hoda kilometar i pol do posla. Izašla bi iz svog
malog ali modernog stana iznad jednog od mnogih kafića na Fetter
Lane, pa nastavila po Flett ulici koja se prostirala sve do Stranda,
Londonske ceste zloglasnih avangard teatra i umjetnosti. Sa Temple
Barom i The Adelphi teatrom s lijeve strane i Coven gardenom i
Trafalgar Squerom na desnoj, svako jutro je bila posebna gozba za
njezina osjetila.
Često bi popila jutarnju kavu sa vlasnikom njezinog stana i
vlasnikom Bookend Coffeehousea, gospodinom Pierre de Gauleom,
koji bi ju uveseljavao pričama o poznatim pjesnicima, piscima,
umjetnicima, izvođačima i filozofima koji bi uvečer obitavali u
njegovim prostorijama. Tog specifičnog jutra, razgovor je bio o
čudnom Pariškom autoru Jules Verneu, i svađi koju su imali zbog
njihovog nedavno preminulog poznanika, Alexandre Dumasa.
Farah je bila izuzetno zainteresirana, jer je bila veliki pobornik
radova Gospodina Dumasa te se sramila priznati da nije stigla
pročitati gospodina Vernea, ali će ga dodati na svoju podugu listu
knjiga.
- Ne trudi se, - de Gaule je odbrusio sa svojim tvrdim
francuskim naglaskom, usprkos njegovom statusu emigranta, nikada
ga nije smanjio u svih ovih deset godina otkako ga Farah zna. - On je
20
Crno srce Londona

još jedan pretenciozan slobodoumni pisac koji sebe smatra
filozofom.
Ostavljajući gospodina de Gailea s osmjehom, mjesečnom
stanarinom i poljupcem na njegovoj velikoj vilici, Farah je uzela
kroasan za doručak te ga grickala sve dok nije stigla na prepuni
Strand.
Jedine zgrade s njezine rute koje nisu izlagale mnoštvo šarenih
pokroviteljskih reklama bile su šačica kuća za zabavu koje su, kao i
većina njihovih zaposlenika, samo izgledale varljivo primamljive po
noći dok je osvjetljenje bilo pogodnije.
Farah je ova jutarnja šetnja bila prilično dosadna, usprkos
zasljepljujuće vreve Londonske najpoznatije ulice. Bolje rečeno,
nakon što je izbjegla Charing Cross tako što je skrenula u ulicu
Northumberlan kako bi stigla kroz zadnji ulaz u Number Four
Whitehall Place, zloglasnu cijelom engleskom društvu kao 'stražnji
prolaz' Londonske Metropolitan Police Headquarters, još znano kao
Scotland Yard.
Rulja koja je okruživala zgradu bila je puno brojnija i ljuća nego
inače, te se širila na glavnu cestu.
Farah se približila rubu rulje s oprezom, razmišljajući da li je
Parlament donio još jedan amandman o Braku. To je bio razlog kada
su zadnji puta u skoro tolikom broju napali Scotland Yard, jer su
dijelili zgradu sa povjerenikom za izdavanje dozvola.
Ugledavši narednika Charlesa Cromptona na pjegavom konju sa
desne strane sve mnogobrojnije rulje, Farah je krenula prema njemu.
- Naredniče Crompton! - uzviknula je i stavila ruku na Hugove
uzde. - Naredniče Crompton. Mogu li vas zamoliti da me uvedete
unutra?
Crompton, krupni čovjek u svojim četrdesetima, pogledao je u
nju kroz dlakave brkove koji su visjeli ispod dvostruke brade stvorene
od traka njegove policijske kacige. - Nisi smjela doći kroz stražnji
prolaz u vrijeme ovakvih dana, gđo Mackenzie, - rekao je sjedeći na
svome nemirnom konju. - Glavni inspektor će mi skinuti značku. Da
ne spominjem glavu.
21
Crno srce Londona

- Što je ovo? - Farah je upitala.
Njegov odgovor se izgubio u iznenadnim urlicima rulje, pa se
Farah okrenula na vrijeme da vidi sjenu muškarca kako prolazi glavni
ulaz prema stepenicama podruma. Nije mogla vidjeti nikakve
značajne karakteristike, no primijetila je crnu kosu, impozantnu
visinu i dugačak, samosvjestan hod.
Iako su ga samo nakratko vidjeli, rulja je toliko pobjesnila da je
netko od njih bacio projektil kroz činovnički prozor.
Njezin ured.
U trenu je Crompton sišao sa konja te ju odveo daleko od rulje
prema ulazu u zgradu koja je gledala na Whitehall Palace. - Imaju
pravoga vraga tamo! - ljutito je rekao. - Pozvao sam policajce iz Bow
ulice i St. James policijske stanice da pomognu.
- Tko je to bio? - upitala je.
No čim je došla na ugao Newburya i Whitehall Palace,
Crompton ju je ostavio kako bi se vratio na svoje mjesto, podignuvši
palicu u slučaju nasilja.
Popravljajući svoju crnu vunenu uniformu preko haljine, bila je
zahvalna što nema postavku za krinolinu ispod nje. U one urede
Scotland Yarda koji se konstantno smanjuju, nikada ne bi stala da se
moderno oblači.
Farah je kimnula činovniku povjerenika za izdavanje dozvola, te
je nastavila hodati labirintom hodnika prema spajajućem ulazu
sjedišta policije. Kada je stigla primijetila je kako je kaos u Scotland
Yardu malo smireniji nego onaj vani.
Bila je i prije u ovakvim situacijama. Irska pobuna '68, i onda
kada je eksplodirala bomba izvan Parlamenta, a da ne govorim o
konstantnim pucnjavama kriminalaca, kradljivcima i kurvama koje
paradiraju kroz Number Four Whitehall Palace skoro svakoga dana.
No, dok se Farah laktovima odgurnula kroz recepciju Schotland
Yarda, nije se mogla sjetiti da je ikada prije osjetila kako će se nešto
uskoro dogoditi. Osjetila je nelagodu u sebi, što je poremetilo njezin
inače besprijekoran stav.
22
Crno srce Londona

- Gđo Mackenzie! - Začula je svoje ime kroz buku policajaca,
novinara, kriminalaca i inspektora koji su bili stisnuti uz stražnji
prolaz. Farah se okrenula i vidjela Davida Beauchampa, prvog
činovnika, koji se pokušavao progurati do nje. Njegova sitna, žilava
građa nije prošla minimalne fizičke uvjete za policajca Metropolitan
Policea, tako da su ga zaposlili kao činovnika, na njegovu vječitu
žalost.
Farah se gurala prema njemu, ispričavajući se cijelim putem. -
Gospodine Beauchamp. - Prihvatila je njegov lakat pa su se zajedno
proguravali prema relativno sigurnom hodniku. - Hoćete li mi molim
vas reći što se ovdje događa?
- On traži vas, - Beauchamp ju je informirao dominantnim
mrštenjem.
Farah je točno znala o kome gospodin Beauchamp govori.
Njezinom poslodavcu, Glavnom Inspektoru Sir Carlton Morley.
- Idem odmah, - odgovorila je, odvezujući kapu i bacajući je na
stol. Pogledala je u razbijeno staklo na podu i napravila grimasu, ali
se naposljetku sažalila shvativši da je većina štete napravljena na
stolu g. Beauchampa, jer je njezin bio bliže vratima. Errol Cartwright,
treći činovnik je tek trebao doći.
- Trebat će ti instrumenti, - Beauchamp ju je nepotrebno
podsjetio. - Biti će ispitivanje. Ja ostajem ovdje da se pozabavim
novinarima i da koordiniram dodatnim bobijima. - Upotrijebio je
ulično ime Londonera za policiju, što je Farah mislila da je glupo.
- Naravno, - Farah je zajedljivo rekla, dok je uzimala olovku,
tintu i blok pergamentnog papira na kojem je zapisivala kratke
bilješke, priznanja i skicirala izjave za kriminalce i policajce. Za
ignoriranje zvukova rulje kroz razbijen prozor trebalo je imati živaca,
no uspjela je. Njezin ured je bio dovoljno visoko da joj ne mogu
vidjeti glavu kao metu, no ona je mogla gledati njihove. - Hoćeš li mi
molim te reći tko je razlog cijele ove strke i galame? - Pitala je po
kako se njoj činilo tisućiti put.
Gospodin Beauchamp je arogantno frknuo nosom, zadovoljan
što je on taj koji će joj reći novosti koje ona još uvijek nije znala. -
23
Crno srce Londona

Samo onaj čije bi uhićenje bio za Sir Morleya slučaj karijere.
Najozloglašeniji kriminalni um zadnjih godina.
- Ne, ne misliš valjda…
- Naravno da mislim, gđice Mackenzie. Mogu samo misliti na
Doriana Blackwella, Blackharta od Ben Morea.
- Isuse Bože, - Farah je ostala bez daha, odjednom više nego
malo prestrašena da bude u istoj zgradi kao on, još manje zajedno s
njim u jednoj sobi.
- Molim te reci mi da nisi u opasnosti da padneš u nesvijest ili
neke druge takve ženske histerije. Ne znam da li si primijetila, ali mi
smo usred velike krize i ja jednostavno ne mogu pokrivati neke
djevojačke gluposti. - Beauchamp ju je pogledao ispod oka.
- Kada si me ikada prije vidio da sam pala u nesvijest? - upitala
je nestrpljivo dok je stavljala blok ispod ruke u kojoj je držala olovku i
tintu. - Stvarno, gospodine Beauchamp, nakon svih ovih godina! -
Projurila je pokraj njega te se sa neodobravanjem namrštila. Iako je
on bio prvi viši činovnik, a ona drugi, možda je bilo vrijeme da
uzurpira njegov autoritet.
Idemo po redu. Farah je izravnala ramena i skupila suknju kako
bi se spustila stepenicama do podruma. Iako nije bila sklona
nesvjesticama, mogla je osjetiti kako joj se steznik stišće uz prsni koš
jače nego inače, a srce joj se osjećalo kao zarobljeni vrabac, koji leti
uz stjenke njezinog prsnog koša i traži izlaz.
Dorian Blackwell, Blackheart od Ben Morea.
Usprkos njezinom lošem predosjećaju, Farah je shvatila da je
dio nečeg jedinstvenog. Sigurno je Blackwell imao veliki broj uhićenja
u prošlosti, no nekako je uvijek izbjegao odlazak u zatvor i vješanje. U
sebi je navodila informacije koje ima o Blackwellu.
Njegova ozloglašenost je započela prije malo više od deset
godina sa uznemiravajućim i misterioznim nestancima polovice
kriminalaca koje je ispitivao Scotland Yard. Za vrijeme inicijalne
istrage, jedno ime je isplivalo iz sjena i šapata jednog od najstrašnijih,
najopasnijih utroba grada kao što su Fleet Ditch, Whitechapel i East
End.
24
Crno srce Londona

Blackheart. Novi, skoro kontinentalni tip kriminalca koji je
nemilosrdno preuzimao kontrolu londonskog podzemlja prije nego je
itko za to saznao. Sve to uz pomoć ubacivanja i čudnih organizacija
koje su izrasle u dobro istreniranu vojsku.
Nevjerojatan broj traženih kriminalaca, svodnika, kladioničara,
krijumčara, raznih profitera i vladajućih glava već postojećih
kriminalnih organizacija je nestalo, te su se često pojavljivali kao
napuhnuti leševi u Temzi.
Tihi, skriveni rat je buktio u Istočnom Londonu, a tek onda kada
su krvave rijeke prestale teći, policija je čula za njih. Prema rastućim
nepouzdanim izvorima, Blackheart je zamijenio te nestale kriminalce
sa ljudima koji su samo njemu bili lojalni. Oni koji su ostali na svojim
postojećim pozicijama odjednom su postali bogatiji i puno lakše su
izbjegavali pravdu.
Da je tajnoviti, takozvani Blackheart ostao na svojoj strani
Londona, vjerojatno nikada ne bi bio gonjen od strane jadnih i
nedovoljno financiranih policajaca. No nakon što je osigurao poziciju
apsolutne kontrole nad bijednim jazbinama kradljivaca i kockarskim
paklom, figura muškarca je iskrsnula iz sjene, prljavštine i krvi onoga
što je danas znano kao rat podzemlja.
I odjednom je Blackheart imao ime. Dorian Blackwell. Nakon
toga je to ime postalo sinonimom za različitom vrstom pokolja.
Monetarnom vrstom. Policija je još uvijek pokušavala povezati
poprilično nasumične ljude koje je Blackwell postavio na više pozicije
te ih okrutno i bez srca slomio, precizna učinkovitost. Njegova ratišta
su bile banke i sobe za sastanke, jednim pokretom olovke i
šuškanjem skandala koji su doveli do propasti nekoliko londonskih
elita. Da bi obuzdao rastući teror u gradu, zamrljao je oči svima oko
sebe tako što je darežljivo darovao novce raznim udrugama za
pomoć, naročito onima koji su bili usmjereni prema djeci,
sponzorirao je karijere umjetnika i raznih izvođača te stimulirao
ekonomiju srednje klase s nekim vrlo pametnim investicijama.
Zaradio je reputaciju Robin Hooda u srednjoj i nižoj klasi.
25
Crno srce Londona

Govorilo se da je jedan od najbogatijih ljudi u carstvu. Imao je
Hyde Park kuću, brojne nekretnine i ostala imanja, ili uloženih ili
oduzetih poslovnim ugovorima te jako poznat dvorac na Isle of Mull,
gdje je stvorio ostatak svog imena.
Zvao se Ben More palača, osamljeni dvor u Visočju, gdje je
navodno provodio većinu svog vremena.
Nakon što je stigla do vlažnog podruma od cigli i zemlje, Farah
je provjerila maleni prozor kroz željezne šipke, zabrinuta što je vidjela
da se rulja udvostručila. Neće im još dugo trebati da stignu do
Charing Crossa. A što tada?
Ubrzala je korak, ignorirajući pozive i uzbuđene razgovore
nekolicine inspektora koji su bez svrhe stajali ispod stepenica u blizini
željeznih vrata soba za dokaze, zapisnika i soba za opskrbu. Sva
njihova pažnja je bila usmjerena na jednu jedinu stvar. Vrata sa
šipkama, iz koje su se čule razne psovke i nepogrešan zvuk kože koja
se spaja sa kožom.
Svi su razgovarali o Blackwellu. Ali ne u odobravajućem smislu.
Kao zagonetna javna osoba, svi poslovi Blackhearta su u
generalnom smislu bili legalni, iako često neetični, te ga je policija
mogla ostaviti da se bavi svojim poslom.
To je bilo sve dok drugi čudni nestanci nisu počeli terorizirati
grad. Nekoliko zatvorskih čuvara. Policijski narednik. Povjerenik
Newgatea. I nedavno sudac Vrhovnog suda, Lord Roland Phillip
Cranmer III, jedan od najutjecajnijih sudaca u cijeloj zemlji.
Ako je Farah išta znala, onda je to da ništa nije potaknulo
policiju da djeluju agresivno protiv svojih. Znala je, naravno, da Sir
Carlton Morley prati Blackwella od kada je Morley postao novi
inspektor, skoro deset godina, te da su muškarci bili upetljani u neku
igru mačke i miša koja je brzo eskalirala.
Glavni Inspektor je čak uhapsio Blackwella nekoliko puta, ali to
je bilo jako davno, kada je on radio u postaji Whitechapel. No
usprkos tome, činilo se da je Blackheart neka čudna opsesija njezinog
poslodavca, tako da se Farah pitala da li je napokon stjerao u kut svoj
26
Crno srce Londona

plijen. Iskreno se nadala tome. Njezini osjećaji za Carltona Morleya
su nedavno postali malo više nerazumljivi. Čak i komplicirani.
Miris ispod stepeništa je bio složena kombinacija mirisa i
miomirisa. Primamljivi mirisi papira, mošusa i hladne zemlje gubili su
se ispod prožimajućih mirisa kamena i željeza, te ćelija koje su, što je
netko duže boravio, pojačavale smrad urina, znoja i ostale prljavštine
koje nisu vrijedile razmatranja te su vrijeđale njezina osjetila kao i
svakoga puta prije nego što ih je uobičajeno kategorizirala kako bi
napravila svoj posao.
- Iznenađen sam da te Beauchamp pustio da dođeš ovdje dole,
gđo Mackenzie. - Ewan McTavish, nizak ali krupan Škot, te
dugogodišnji inspektor, spustio je kapu prema njoj kada je zastala
ispred vrata. Imali su dobre odnose između sebe, kao što je bilo
dobro znano u krugu muškaraca Scotland Yarda da je njezin pokojni
muž, zapravo bio Škot. - Ne dobijamo svakoga dana nekoga toliko
opasnog kao što je Blackheart od Bena Moora. Mogao bi zaboraviti
poštovanje prema tebi. - Opasan sjaj se pojavio u McTavishevim
plavim očima.
- Cijenim tvoju zabrinutost, gospodine McTavish, no ja ovo
radim već jako dugo, i misli da sam sigurno čula sve. - Farah je
udijelila zgodnom, Škotu bakrene kose uvjeren osmijeh pa izvadila
ključeve i otključala sobu za ispitivanje.
- Mi smo ovdje ako budeš u kakvoj opasnosti ili ti nešto zatreba,
- McTavish je rekao malo preglasno, vjerojatno zbog onih koji se
nalaze u sobi kao i radi nje same.
- Hvala vam Inspektore, hvala svima. - Farah se još jednom
zahvalno nasmijala i ušla unutra.
Miris se pojačavao u sobi, pa je Farah podigla čipkasti ubrus
natopljen uljem lavande kojeg je držala u svom džepu sve dok nije
uobičajen val mučnine nestao.
Kada je podigla pogled, ukočila se, zapanjena na ono što vidi
ispred sebe.
Glavni inspektor Sir Carlton Morley je bio u košulji dugih
rukava, koje je podigao do lakta. Manikirane ruke koje je stisnuo i
27
Crno srce Londona

držao po strani imale su krv po prstima, a njegova uobičajeno
počešljana kosa bila je potpuno u neredu.
Visok, crnokos čovjek sjedio je na stolici u sredini sobe, rukama
okovanim iza leđa i varljivo opuštenim stavom.
Obojica su dahtala, znojila se i krvarila, no to nije ono što je
Farah najviše zaprepastilo. Već njihovi skoro identični izrazi lica kada
su je ugledali, intenzivna kombinacija iznenađenja i tuge, sa jedva
obuzdanom sugestijom … gladi?
Nasilje je lebdjelo u zraku između dva muškarca sa opipljivim
vibracijama, no kada ju je zatvorenik u stolici promatrao, sve je
odjednom postalo strašno tiho i mirno.
Farah je već jednom stvorila fascinaciju sa egzotičnim
grabežljivcima kada ih je vidjela u velikim kavezima u World Fair u
Convent Gardenu. Čitala je o njima, naučivši da velike mačke, kao što
su lavovi i jaguari, mogu ostati natprirodno mirni. Toliko daleko
mogu ići, da sakriju svoja zastrašujuće snažna tijela u sjenama, iza
drveća i visokoj travi na takav način da njihova lovina prolazi pokraj
njih bez da zna kako će ih ubrzo zvijer zaklati.
Sažalijevala ih je ali ih se u isto vrijeme jako bojala. Sigurno je
da takvo dinamično i snažno stvorenje ne može ništa učiniti okovano
u tako malenom kavezu već samo mrziti, venuti i na kraju umrijeti.
Gledala je jako crnog jaguara kako prati miris iza svojih šipki dok su
njegove žute oči obećavale kaznu i bol cijeloj masi ljudi koji su došli
blejati u njega. Oči su im se susrele, Farahine i od zvijeri, pa je ono
demonstriralo tu natprirodnu mirnoću, držeći njezin pogled cijelu
netreptavu beskonačnost. Bila je opčinjena tim grabežljivcem dok su
joj suze lijevale niz obraze. Radi zastrašujuće sudbine koju je vidjela u
tim očima. Obilježio ju je kao lovinu, jednu od slabijih i poželjnijih
morževa u mnoštvu ljudi. I u tom trenutku, bila je zahvalna za
proklete okove koje su držale zvijer na mjestu.
Baš takav, uznemirujući osjećaj ju je proželo kada je pogledala u
oči Doriana Blackwella. Njegove karakteristike su bile čista okrutna
brutalnost. Njegovo jedno dobro oko imalo je tu kvalitetu jantara
koja je pripadala jaguaru. Treperavo svjetlo lampe sjajilo je zlatnom
28
Crno srce Londona

bojom na njegovoj poliranoj koži. No njegovo drugo oko, je privuklo
njezinu pažnju. Počevši od obrve i završavajući na mostu ravnog nosa
nalazio se užasan ožiljak, između kojeg se nalazilo oko koje je bilo
potpuno plavo od onoga što je napravilo ranu. Da, stvarno ju je
promatrao grabežljivac koji lovi svoj plijen te čeka potpuno mirno
kako bi se našla bespomoćna u njegovoj blizini. Obraz mu je bio
raspuknut te je krvario niz oštre linije njegove muževne kosti obraza,
i još jedna mala kapljica krvi kapala je iz njegove nosnice.
Došavši do zraka, Farah je maknula pogled sa zatvorenikovog
neodoljivog pogleda te potražila poznatog aristokratski zgodnog
poslodavca.
Sir Morley, generalno smiren čovjek, izgledao je kao da se
nalazi na kraju užeta, pridržavajući se čvrsto za kontrolu svog bijesa s
obije ruke. To nije bilo nalik Morleyu, da pretuče čovjeka kojem su
ruke bila zavezane iza leđa.
- Vidim da si došla pripremljena, - izustio je, njegov ton je
prikrivao toplinu i čežnju u njegovim očima kada joj je kratko kimnuo.
- Da, gospodine. - Farah je kimnula, te fiksirala pogled na stol u
stražnjem dijelu prostorije te molila svoje drhtave noge da ju odvedu
tamo bez da joj nešto ne ispadne iz ruku ili nešto gore. Sakrila je
svoju zbunjenost iza pažljivo namještene maske mira dok su joj pete
čizmi stvarale glasnu jeku uz kamen prostorije.
- Koliko god ja odobravam promjenu u tvojoj taktici, Morley,
mahanje ovim ukusnim komadom ispred mene još uvijek neće dati
željeni efekt. - Blackwellov glas je doletio do nje kao prvi neželjeni
mraz u zimi. Dubok, zajedljiv i užasno hladan. Usprkos tome, njegov
naglasak je bio iznenađujuće kultiviran, iako je duboko skriven
izgovor okruživao slovo r, dovoljno da nagovijestiti kako Blackheart
od Ben Moora nije rođen u Londonu. Vrat mu se okretao na snažnim
ramenima dok je pratio njezin progres na stolu koji je dijagonalno bio
postavljen iza njega. Nije skinuo taj uznemirujući pogled sa nje, čak
niti kada se obraćao Morleyu. - Sada te upozoravam da su brutalniji
ljudi od tebe pokušavali izvući priznanje iz mene, i puno ljepše žene
od nje su pokušavale izvući tajne iz mene. Nitko nije uspio.
29
Crno srce Londona

Upoznala se sa stolicom puno prije nego je očekivala jer se
bacila na nju, skoro uništivši stvari koje su se nalazile u njezinim
rukama. Toliko je bila sretna da je bila postavljena iza Blackwella
kako ne bi mogao primijetiti njezinu nervozu, pa je samo izravnala
papir drhtavom rukom i postavila olovku i tintu.
- Naučit ćeš, Blackwell, da ne postoje brutalniji ljudi od mene. -
Morley je urlao.
- Rekla muha pauku.
- Ako sam ja muha, zašto si ti taj koji je uhvaćen u moju mrežu?
- Morley je kružio oko Blackwella, vukući okove oko njegovih ruku.
- Jeste li sigurni da se to ovdje događa, Inspektore? Jeste li
potpuno sigurni da sam ja taj koji je u vašim rukama? - Blackwellovo
ponašanje je ostalo nepromijenjeno, no Farah je primijetila da su mu
ramena zategnuta ispod dobro sašivenog odijela, a maleni grašci
znoja stvarali su se na sljepoočnici i na bradi.
- Znam da jesi, - Morley je rekao.
Šuplji zvuk zabave kojeg je Blackwell stvorio ponovno ju je
podsjetio na jaguara. - Pravo znanje je poznavati širinu nečijeg
neznanja.
Čovjek je citirao Konfucija? Koja nepravda da je čovjek poput
njega tako pametan, opasan, bogat, moćan i dobro načitan. Farah je
ispustila uzdah, pa se preplašena svojom reakcijom prema njemu,
ispravila i uzela pero u ruke, spremna da počne pisati.
- Dosta je bilo. - Morley je hodao prema njoj. - Jeste li spremni
da započne ispitivanje, gđo Mackenzie?
Njezino ime kao da je odjeknulo po sobi, odbijalo se o željezo i
kamen te se vraćalo okovanom čovjeku u sredini.
- Mackenzie. - Farah nije mogla biti sigurna, ali pomislila je kako
je možda Blackwell upio tu riječ te ju nakon toga izgovorio. No kada
je pogledala kroz trepavice prema namrštenom Morleyu, shvatila je
kako on to nije primijetio.
- Naravno, - promrmljala je, pa umočila svoju olovku.
Morley se okrenuo prema Blackwellu, njegovo kockasto lice
potpuno odlučno. - Reci mi što si napravio sa sucem Cranmerom. I ne
30
Crno srce Londona

trudi se da nam poričeš, Blackwelle; Znam da je on bio taj sudac koji
te je osudio prije petnaest godina u Newgate.
- Da bio je. - Blackwell se nije niti malo uzbudio.
Prije petnaest godina u Newgate? Farahina glava se naprasno
podigla, njezina olovka je glasno zaškripala po stolu. Ne može biti da
je on bio tamo u isto vrijeme kao…
- A oni nestali čuvari, - Morley je nastavio, njegov glas je sada
bio višlji, očajniji. - Oni su bili na tvom odjelu kada si bio tamo.
- Bili su?
- Ti prokleto dobro znaš da su bili!
Blackwell je podigao rame u nemoćnoj gesti koja kao da govori,
'ja bih vam pomogao da mogu', što je još više naljutilo Morleya. - Svi
tvoji bobiji meni izgledaju potpuno isto. Ti smiješni brkovi i ružne
kacige. Skoro pa vas je nemoguće razlikovati, čak i ako ja to želim.
- Sada je malo prevelika slučajnost, da sud to zanemari! -
Morley je rekao pobjednički. - Samo je pitanje vremena kada ćeš
plesati na kraju užeta ispred Newgatea, točno one rupe iz koje si i
izgmizao.
- Potkrijepi samo jedan dokaz koji imaš. - Blackwellov meki
izazov je bio protkan željezom. - Još i bolje, pronađi barem jednog
svjedoka koji će se usuditi govoriti protiv mene.
Morley je manevrirao oko klopke. - Cijeli London zna kako si
sklon brzoj i žestokoj osveti. Mogu pobrati bilo koju budalu s ulice i
oni bi podigli ruku prema Bogu te se zakleli da si ti presudio sucu koji
te osudio na sedam godina zatvora.
- I ti i ja dobro znamo da će ti trebati puno više od rekla- kazala
i reputacije kako bi osudio nekoga kao što sam ja, Morley, - Blackwell
će podrugljivo. Okrećući vrat da pogleda u Farah s jedinim dobrim
okom, direktno joj se obratio, od čega je ona osjetila grč u želucu te
su joj ruke još više drhtale. - Dodajte moje iskreno i službeno
priznanje u zapisnik, gđo Mackenzie, i znajte da se zaklinjem
potpunom istinom.
Farah nije ništa rekla, kao i uvijek, samo je demonstrirala svoju
profesionalnost prema zatvoreniku tako što ga ignorira. No naravno,
31
Crno srce Londona

on je imao njezinu potpunu neopredijeljenu pažnju. To lice. To divlje,
muško lice. Svi uglovi, intriga i tama. Zgodan, no što se tiče ožiljka i
plavog oka, to joj je bilo odbojno i neodoljivo u isto vrijeme.
- Ja, Dorian Everett Blackwell, nikada nisam imao nikakvu
emocionalnu mržnju prema Vrhovnom sucu Lordu Roland Phillip
Crameru III. Bio sam kriv za sitnu krađu, za koju me osudio na sedam
godina u Newgate zatvor, te se zaklinjem da sam naučio lekciju. - Ovo
je bilo tužno, naravno, na ironičan način od kojeg si sumnjao u
istinitost svake riječi.
Farah ga je jedino mogla gledati, potpuno zadubljeno,
pokušavajući otkriti poruku koju je slao svojim jedinim dobrim okom
sa alarmantnim očajem. Osjećala se kao da se vrag igra s njom ali je i
želi upozoriti. – Razumijete, zar ne, gđo Mackenzie? - Blackwell je
promrmljao, njegove usne su se jedva pomicale dok ju je intenzitet
njegovog pogleda zalijepio na stolicu. - Djela tvrdoglave mladosti. -
Uzbuđenje od opasnosti kolalo je kroz nju.
- Potpuno sranje! - Morley je viknuo.
Dorian se okrenuo da ga pogleda, pa je Farah mogla ispustiti
dah, za koji nije niti znala da ga drži u sebi, dok se crna magija kojom
se zakleo preko nje odjednom raspršila.
- Stidite se, Morley, - ismijavao ga je podrugljivo. - Takav rječnik
ispred jedne dame?
- Ona je moja zaposlenica, - Sir Morley je govorio ljutito kroz
zube. - Ne moraš se više truditi oko nje ako želiš zadržati vid i na
drugom oku. -
- Ne mogu si pomoći. Ona je pravi zreli komad suknje.
- Pregrizi. Jezik.
Farah nikada nije vidjela Sir Morleya tako ljutog. Usne su mu se
podigle iznad zubiju. Vena mu je pulsirala na čelu. Ovo je čovjek
kojeg ona nikada prije nije upoznala.
- Reci mi, Morley, - Blackwell je mirno ali nemilosrdno nastavio.
- Koliko vremena ona provodi za svojim stolom, suprotno s onim
ispod vašeg stola, sa svojim usnama pričvršćenim na tvoj…
32
Crno srce Londona

Sir Morley ga je prekinuo, udarajući Doriana Blackwella šakom
u lice, toliko snagom za koju ona nije znala da on posjeduje.
Blackwellova glava je odletjela u stranu, a na uglu donje usne
otvorila se rana. No na Farahino iznenađenje, visok, taman čovjek
nije pustio glasa, čak niti nikakav drugi zvuk. Jednostavno je vratio
glavu i pogledao direktno u inspektora.
Sir Morley je pogledao preko Blackwellove crne kose prema
Farah, u očima mu se nazirao tračak srama.
- Pokupite stvari, gđo Mackenzie. Slobodni ste. - Njegove plave
oči zasjajile su sa ogromnim bijesom kada je vratio pogled na
zatvorenika. - Ne trebaš ovo vidjeti.
Farah se odjednom ustala, njezina stolica je zaškripala dok je
protestirala. - Ali gospodine, Ja…ja ne mislim…
- Odlazi, Farah! Odmah, - zapovjedio joj je.
Bez daha je skupila svoje papire, olovku i tintu, iznenađena da
ju njezine drhtave ruke uopće i slušaju. Kada je prošla pokraj Doriana
Blackwella, okrenuo je glavu prema njoj i ispljunuo krv na kamen
ispod njega, iako nije dotaklo rub njezine haljine.
- Da, Farah Mackenzie, trebala bi trčati. - Glas je bio toliko divlji
i hladan da se Farah upitala da li se njezin um poigrava s njom. Da je
možda samo zamislila kada je rekao njezino ime, tračak nečega kao
toplog prepoznavanja protutnjalo je kroz riječi. - Mi ćemo još neko
vrijeme ostati ovdje.
Okrenuvši se prema njemu, iznenadila se vidjevši da Blackwell
ne gleda kako ona odlazi. Umjesto toga je podigao glavu prema
Morleyu, koji je stajao nad njim s rukama na struku.
Od sveg zla što je Farah mogla vidjeti u ovoj sobi, Dorianov
osmijeh, pun njegove krvi, zubiju i izazova, bio je najzastrašujući što
je ikada prije vidjela. Njegove oči su bile mrtve, lišene bilo kakve
nade ili ljudskosti, ono plavo je bilo potpuno nepokretno no odraz
baklje stvarao je nekakav neprirodni poganski sjaj.
Farah se okrenula i izašla iz sobe, prošla je pokraj tihih
inspektora koji su pratili njezin napredak vrlo pozorno.
33
Crno srce Londona

Bilo joj je jako teško, ali je uspjela sakriti svoje drhtanje dok nije
ostala sama.
34
Crno srce Londona
Poglavlje 3.
Tri noći kasnije, inspektor Ewan McTavish zapalio je šibicu na
sivi kamen St. Martin- in- the- Fields te se naslonio na zgradu i palio
svoju dobro- istrošenu cigaru. Skenirao je sjene Duncannon ulice
razmišljajući, kada završi sa svojim sastankom, kako bi mogao
posjetiti Madame Reginu na Fleet ulici. Kao i uvijek, nakon ovakvih
tajnovitih sastanaka, stvorio je bolni osjećaj kako je pobjegao od
vjesnika smrti. Trebat će mu dva ili tri posjeta ljubavnici da se opet
osjeća kao nov.
- Razmišljaš o onoj novoj pariškoj suknjici kod Madame Regine?
- Od glasa koji mu je postao užas iz noćnih mora McTavish je skoro
iskočio iz svoje kože.
- Isuse Bože, Blackwell! - teško je disao. Podigao je svoju ispalu
cigaru sa vlažne zemlje mrzovoljnim pogledom. - Kako je moguće da
čovjek tvoje građe uspije progmizati iz sjene bez imalo zvuka?
Da je bilo po McTavishu, nikada više ne bi trebao vidjeti
Blackheartov osmijeh, jer mu nakon toga dlake satima stoje
naježene.
- Sve si jako dobro napravio, - Blackwell je napomenuo. - Izvršio
si svoje zapovjedi bez zamjerke.
- Nije bilo lako, - McTavish je gunđao, bilo mu je teško suočiti se
sa zbunjenim kalkuliranjem na Blackwellovom okrutnom licu. -
Skrivanje od tvojih ljudi kako bi potajice unio spise u tvoju ćeliju dok
pokušavam prikriti moja djela u mojoj policijskoj stanici. Sretan si da
ti ja nisam jedini lojalni čovjek u Scotland Yardu.
Ako je bilo teško gledati Blackwella u lice, bilo je još teže suočiti
se s njegovim jezivim i kritičkim pogledom. Nitko nije znao koliko
Blackheart može vidjeti kroz svoje plavo oko, ali kada je bilo fiksirano
35
Crno srce Londona

na tebe, čovjek je vjerovao da mu je koža potpuno otvorena i da je
njegov najmračniji grijeh potpuno izložen.
- Ja sam dobar u puno stvari, Inspektore, ali sreća nikada nije
bila jedna od njih.
McTavish je shvatio kako u sebi želi da i on nema sreće kao i
ovaj savršeno obučen nitkov ispred njega. Bogat kao Midas, kako
kažu, moćan kao Cezar i nemilosrdan kao Vrag. Iako nije imao lijepo
lice kako bi dame slinile za njim, no čovjek kao što je Dorian Blackwell
privlačio je žensku pozornost gdje se god kretao. Strah i intriga
pokazali su se kao moćno oruđe zavođenja, a žene su reagirale na
jedan ili drugi način prema tamnom divu.
- Zašto to radiš? - McTavish je upitao. - Zašto pozvati svoje ljude
na pobunu da bi im kasnije samo rekao da odu?
Ignorirajući njegovo pitanje, Blackwell je posegnuo u svoj tamni
kaput i izvadio zlatni cilindar. Iz njega je izvadio novu cigaru, koju je
dodao McTavishu, koji je na trenutak samo mogao buljiti u nju i
nadati se da će dovoljno dugo preživjeti kako bi ju uspio završiti.
- Zahvaljujem vam, gospodine, - rekao je oklijevajući, primio je i
podigao do brkova to mirisno blago pa odgrizao vrh. Blackwell je
upalio šibicu s rukavicom na ruci, a McTavish je morao skupiti snagu
da se dovoljno blizu njega nagne kako bi je upalio. No njegova želja
se brzo ugasila, jer je bio poprilično siguran da više nikada neće imati
priliku za tako skupom cigarom. - Samo sam znao da se trebaš sakriti
pred sucem Singletonom i da ćeš opet moći hodati ulicama slobodan
kao ulična mačka. Morley nije imao ništa protiv tebe.
- Uistinu.
Plamen šibice osvijetlio je Blackwellovo lice pa je McTavish
suosjećajno trepnuo. - Vidim da se naradio na tvom licu. - Primijetio
je usnu koja je zarastala i hrpu masnica na Blackwellovim
jagodicama. - Što god imao protiv tebe, jako je moćno.
- Kako već policijske batine idu, ova je bila slaba, - Blackwell je
rekao gotovo ljubazno.
McTavish je problijedio. - Dozvolite da se prvi ispričam za…
36
Crno srce Londona

Blackwell je podigao ruku da ga ušutka. - Prije nego ti platim,
zahtijevam neke informacije.
Pućkajući u svoj mali komadić raja, McTavish kimne. - Što god
treba.
Blackwell se nagnuo. - Reci mi sve što znaš o gđi Farah
Mackenzie.
Zastajući na pola dima, McTavish upita, - Gđa Mackenzie…
činovnica?
Blackwell je bio miran i tih, no njegov čudan pogled bilo je
lagano pročitati, čak i u tami.
Zbunjen, McTavish se počešao po stražnjoj strani vrata,
pokušavajući se prisjetiti bilo čega interesantnog o toj ženi. - Ona je
ovdje jako dugo. Čak i prije mene, a ja sam se zaposlio u Scotland
Yardu prije sedam ili osam godina. Ako bolje razmislim, nisam ju baš
dobro upoznao. Ona je učinkovita i svi je vole, no drži se za sebe.
Tiha. Što je jako rijetka i vrijedna pohvala ženske osobine, koliko ja
znam. Ona radi puno više i napornije od ostala dva činovnika, no
manje je plaćena.
- Kakav posao ona radi? -
- Oh, uobičajen činovnički posao. Vodi knjige, zapisnike, različitu
papirologiju, isporučuje pribor, zapisuje bilješke, popunjuje
dokumente za sud, takve stvari.
Blackwell je ostao nepomičan. Bezizražajan. No McTavish je
mogao osjetiti jezu. Bio je treniran da pročita ljude, te iako je
Blackheart bio potpuna enigma, inspektor u njemu primijetio je kako
je stisnuo šaku malo prejako.
- Njezin muž?
- Škot, ako u to možete povjerovati.
- Što znaš o njemu?
- Skoro pa ništa. Priča ide da se udala jako mlada, a on je već
jako dugo mrtav…
- I? - Blackwell ga je tjerao da nastavi, pokušavajući sakriti
nestrpljenje koje McTavish nije mogao niti zamisliti na njemu.
37
Crno srce Londona

McTavish je slegnuo ramenima. Zaintrigiran, no znao je da to
ne smije pokazati. - Kada bolje razmislim, to je sve što znamo.
Naravno da smo tokom godina nagađali, no ona nikada nije htjela o
tome pričati. Nije niti pristojno pitati damu o tim stvarima.
- Da li je ona… u romantičnoj vezi s nekim iz Scotland Yarda?
McTavishu je ta ideja bila potpuno smiješna, pa se na glas
nasmijao. - Da nije tako lijepa ptičica, većina bi nas zaboravila da je
žensko.
- Znači… nitko?
- Pa, priča se da provodi često večeri sa Sir Morleyem.
Obojica su u isti tren pljunula na spomen glavnog inspektora, a
Dorianu se razrezana usnica iskrivila od gađenja.
McTavish se ukočio. Od nečega u povećanom intenzitetu
Blackwellova ponašanja srce mu je počelo brže kucati. - Mislim da leti
za krivim suknjama, - požurio je izgovoriti, mašući rukom kao da nije
važno.
Blackwellovo dobro oko se zaoštrilo. - Kako to misliš?
- Pa, kao prvo, ona je pravom riječi udovica, i ne znam niti
jednog muškarca koji voli takve stvari.
- Kakve stvari?
- Pa, znate. Intelektualna žena. Hladna. Strogo moralna. Hmm…
frigidna, neki bi rekli. Uostalom, ona je bliže tridesetima nego
dvadesetima, te iako ima anđeosko lice ona je pristupačna kao jež,
ako želite moje mišljenje.
- Ako želim tvoje mišljenje, McTavish, onda bih te na vrijeme
informirao.
- Pošteno. - Srce sada stvarno luduje, McTavish je povukao dim,
nadajući se svakim udahom da mu to nije zadnji. Što Blackwell želi od
gđe Mackenzie? Pristup podacima? Dokumente? Mito? Nema šanse
da mu se sviđa. Muškarci kao što je Dorian Blackwell ne trče za
čestitim ženama kao što je Farah Mackenzie. Priča se po gradu da je
zaposlio dvadesetak stranih i egzotičnih kurtizana te ih je odveo u
svoj dvorac kao privatni harem. Što bi udovica i usidjelica kao
Mackenzie mogla ponuditi takvom čovjeku?
38
Crno srce Londona

- Gdje živi? - Blackwell je zahtjevao.
McTavish je slegnuo ramenima. - Ne bih mogao točno reći.
Negdje na Ulici Fleet u Boemskom sektoru, mislim da sam tako čuo.
Blackwellove nosnice su se raširile dok je snažno disao, ostao je
tiho na trenutak, pa je Mctavish pomislio kako je nešto šapnuo. - Svo
ovo vrijeme…
- Oprostite?
- Ništa, - Blackheart je izgledao… potreseno, jer nemam bolju
riječ, McTavis nije mogao vjerovati svojim očima.
- Ovo je za tvoj odrađeni posao i nastavak s diskrecijom. - Papir
mu je bio stavljen na dlan.
McTavish je pogledao i skoro ostao bez još jedne cigare od
šoka. - Ali… ovo je pola godišnje plaće!
- Znam.
- Ja… ne mogu ovo prihvatiti. - McTavish je gurnuo papir natrag
prema njemu. - Nisam ništa napravio da to zaradim.
Dorian Blackwell je zakoračio unatrag izbjegavajući novac i
fizički kontakt. - Dopusti da ti dam jedan besplatni savjet zajedno s
tim papirom, McTavish. - Bilo je iznenađujuće kako se intonacija tog
okrutnog, hladnog glasa nije niti jednom promijenila, ali se prijetnja
očigledno pojačavala. - Savjest je opasna stvar za ljude poput tebe.
Ako ne mogu vjerovati tvojoj pohlepi, onda ne mogu vjerovati u tebe.
I ako ja ne vjerujem u tebe, onda mi tvoj život apsolutno ništa ne
znači.
McTavish je brzo povukao novac na svoja prsa. - Imate pravo,
Blackwell. Zahvalit ću vam na vašoj darežljivosti i onda idem. - Ako ga
njegove drhtave noge uspiju odvesti.
Blackwell je kimnuo, stavio crni šešir koji mu je skrivao oči od
svjetla pa se okrenuo prema Strandu. - Dobra noć, Inspektore.
Pozdravite mi Madam Reginu.
Kao da je čovjek pročitao njegove proklete misli. McTavish je
pretpostavio da su njegove navike vrlo nevažne na Blackwellovoj listi
da bi ih on uopće primijetio. Kada ucjenjuješ vojvode i podmićuješ
39
Crno srce Londona

suce, kako se netko može prisjetiti sklonosti jednog od stotinu
policajaca kojeg Blackwell držu u džepu?
Prije nego se uspio zaustaviti, McTavisha je zaustavio tračak
savjesti. - Nećeš je povrijediti, zar ne? - povikao je. - Mislim, Gđu
Mackenzie.
Polagano se Blackwell okrenuo, pogledavši ga svojim
neprirodno plavim okom. - Dobro znaš da mi ne postavljaš pitanja,
Inspektore.
Teško je progutao, skinuo kapu te ju gnječio u rukama. -
Oprostite mi… Samo… pa… ona je jako nježna, dobra duša. Ne bih
mogao živjeti sam sa sobom da znam kako sam imao prste u bilo
kakvoj… neprijatnosti prema njoj.
Izgledalo je kao da je zrak oko Blackwella potamnio, kao da su
se sjene spustile da ga zaštite. - Ako te tvoja savjest peče, McTavis,
postoje alternative za život…- Blackheart je napravio prijeteći korak
prema njemu pa je McTavish odskočio unatrag.
- Ne! Ne, gospodine. Neću vam stajati na putu. Nisam mislio
ništa loše.
- Jako dobro.
- Ja… nisam vas mislio ispitivati. Samo… nismo svi sposobni
imati tako crno srce kao što je vaše.
Blackwell je nastavio hodati prema njemu pa je McTavish
zatvorio oči, siguran da mu je ovo kraj. Umjesto da ga je ubio, samo
je osjetio miran, hladan šapat koji se spustio na njega kao dah
prokletstva. - Tu si u krivu, Inspektore. Svaki čovjek je sposoban imati
srce kao što je moje. Samo im treba dati pravi… poticaj.
Drhteći, McTavish je stavio kapu na glavu. - D…da gospodine.
Iako ja ne bih tražio takav poticaj, ako na to ciljate.
Bezdušna, predatorska radost zapalila se u Blackwellovim
očima, te je u tom trenutku, McTavish mrzio tog nitkova što ga je na
taj način posramio.
- Priđi bliže, McTavish, pa ću ti reći jednu tajnu. Nešto o meni
što malo ljudi zna.
40
Crno srce Londona

Nije bilo živućeg čovjeka koji je želio zabadati nos u tajne
Doriana Blackwella. To su bile one vrste od kojih si bio ubijen.
Zakoračio je prema tamnom, velikom muškarcu. - D…da?
- Nitko ne želi takvu vrstu poticaja, Inspektore. Čak niti ja.
Trepćući kao lud, McTavish je samo kimnuo i gledao Doriana
Blackwella kako nestaje u magli i sjenama Londonske večeri, siguran
da nije samo izbjegao smrt, već i samoga vraga.
41
Crno srce Londona
Poglavlje 4.
Farah je uživala u Londonu po noći. Druženje s modnom elitom
u Covent Gardenu, ili odlazak na predavanja, koncerte i after- partije
sa prolaznim svijetom pisaca koji su došli u Englesku samo na toliko
da postanu depresivni pa da se vrate u Paris i krenu pisati o tome.
Danas je obukla novu finu svilenu polonezu morsko- zelene
boje preko prilično naborane podsuknje s mašnama, a kao izgovor joj
je bio plan pogledati najnoviju produkciju Toma Taylora sa Carltonom
Morleyem kao pratiocem. Iskoristivši priliku svoje nesmotrenosti,
skinula je svoje napuhane i prozračne rukave sa haljine kako bi
izložila ekstra prostor ključne kosti i ramena.
Čim je sat odzvonio šest, ustala se sa stola i zamijenila svoj
kaput sa mekim šalom s resama i bijelim svilenim rukavicama.
Cartwright, najnoviji činovnik, barem pet godina mlađi od nje,
gledao ju je sa neprikrivenim očaranjem. - Mislim da vas nikada prije
nisam vidio u ovoj boji, gđo Mackenzie. Ide vam jako lijepo uz oči,
ako se ne ljutite što sam to rekao.
- Hvala vam, g Cartwright. - Nasmijala se, ali nije mogla
zaustaviti maleni tračak zadovoljstva na odobravanje zgodnog
mladića.
- Kako izgledate, do kraja večeri će Sir Morley biti na jednom
koljenu, - nastavio je, gladeći svoje tanke zlatne brkove kao da je
sretan što ih je napokon mogao uzgojiti. - Ako Morley to ne učini,
potraži me pa bi me se moglo nagovoriti da odustanem od svojeg
statusa neženje.
Farahino raspoloženje je splasnulo pa je morala pojačati
osmijeh. - Nikada ne bih niti sanjala da izvršim takvu tragediju, g
Cartwright. Ja, kao prvo, nemam želju biti ničija trouble and strife. -
Upotrijebila je londonski cockney naziv za ženu dok je petljala po
42
Crno srce Londona

rubu svoje rukavice. Jako ju je smetalo što gotovo svi koje poznaje
misle kako je njezin status dugogodišnje udovice tako jadan. Tokom
protekle dekade, hrpa muškaraca joj je ponudila brak ali samo zato
što njihova savjest nije mogla više razmišljati kako ona živi i spava
sama.
Zaustavila je takvo ponašanje nakon što je četiri godine nosila
crninu, sve dok nije došla u one godine kada su smatrali da se više ne
može udati. Nakon nekog vremena je popustilo, pa je bila sretna što
je uopće dobila posao na mjestu gdje je većina muškaraca bila
oženjena ili su bili trajno nezainteresirani za instituciju braka. Što je
za nju bilo dobro jer je bila slično razočarana na ideju supruga.
Njezino bogatstvo, skromno kakvo je bilo, ostalo je samo
njezino. Kao i njezino vrijeme, zadovoljstva, mišljenja i što je
najvažnije njezina želja. Biti udovica srednje klase u sve
respektabilnijoj dobi, mogla si je priuštiti društvenu slobodu za koju
je većina žena mogla samo sanjati. Nikada joj nije trebao pratioc, bilo
joj je dopušteno nepromišljeno društvo te je čak mogla imati i
ljubavnika ako je htjela, i nitko osim vikara ne bi trepnuo okom.
Ne, Farahin kratak i tragičan susret s brakom, vjerojatno će biti i
zadnji u njezinom životu. Ali po njezinom mišljenju to je dobro, jer
ima važnije stvari kojim će iskoristiti vrijeme, a jedno od toga je
traženje pravde.
Spremajući melankoliju u prošlost gdje i pripada, Farah je
pozdravila Cartwrighta i krenula u Scotland Yardovu dvoranu za
prijem koja se brzo raščišćavala.
Vodnik Crompton i narednik Westridge, lagano su zviždali dok
su izlazili iz ureda. - Oho! Vidi tko se spremio za prezentaciju kod
Njezinog Visočanstva? - Crompton je uzviknuo, lice mu je bilo
rumeno od hladnog jutra nakon svog obilaska i rute oko rijeke.
- Gospodo. - Nasmijala se i napravila dubok i besprijekoran
naklon.
- Ne klanjaj se takvima kao što su oni, gđice Mckenzie! -
Gemma Warlow, prostitutka znana da radi na dokovima, obratila joj
se nepristojnom ljubaznošću. - Oni ne zaslužuju niti da ti čiste cipele!
43
Crno srce Londona

- Začepi gubicu, Warlow! - Crompton je viknuo, iako je
njegovom glasu nedostajalo pravog antagonizma.
- Začepi si je sam, Vodniče! - Gemma mu je odvratila sa
skakutanjem njezinih prljavo- smeđih kovrča. - Kao da imaš dovoljno
u gaćama da me primiš za vrat.
Farah se okrenula prema prostoru gdje su držali zatvorenike te
se obratila Gemmi. - Gđice Warlow, što radite tamo? - upitala je
nježno. - Nisam li vas smjestila u kuću za pomoć?
- Druthers me pronašao i odvukao natrag na pristanište.
Pokupili su me zbog seksa. - Gemma je slegnula ramenima kao da je
bilo nebitno. - Bili ste jako dragi prema meni, gđo Mackenzie, no
trebala sam bolje znati da me neće tako lako pustiti.
Edmond Druthers je bio svodnik i kladioničar te je nemilosrdno
zapovijedao prostitucijom na doku. Njegova reputacija za okrutnost
bila je jedino potisnuta njegovom pohlepom.
- Oh, Gemma. - Farah je došla do nje i posegnula za njezinom
rukom. - Što ćemo sada napraviti?
Ženini okovi su zveckali dok je odvlačila ruku od Farah. - Nemoj
sada uprljati te bijele rukavice, - upozorila ju je osmijehom. Gemma
je morala biti Farahino godište, no nju godine nisu mazile, te je
izgledala nekih deset godina starije. Duboki podočnjaci protezali su
se oko njezinih očiju, a njezina oštećena od vremena koža zatezala se
oko malih kostiju. - Reci mi gdje ideš tako lijepo obučena?
Farah je prikrila tugu i zabrinutost za tu ženu svojim osmjehom.
- Večeras idem u kazalište.
- Nije li to prekrasno? - Iskreno zadovoljstvo zasvjetlucalo je u
ženinim očima. – Tko je sretnik koji te prati?
- Taj sretnik bi bio ja. - Carleton Morley se pojavio pokraj Farah,
njegove plave oči sjajile su gledajući u nju ispod večernjeg šešira.
- Opa! - Gemma je glasno uzviknula. - Nije li to najljepši par u
Londonu? - upitala je šačicu pijanaca, kradljivaca i ostalih prostitutki
natrpanih u prostor gdje su čekali svoj red za ćeliju.
Svi su se složili.
44
Crno srce Londona

- Hoćemo li? - Morley, zgodan u svom večernjem odijelu,
ponudio je ruku Farah, koja ju je prihvatila zadovoljnim smiješkom.
Okrenuvši se prema Gemmi prije nego što ode, Farah reče, -
Molim te pazi na sebe. Razgovarat ćemo ujutro o tvojoj situaciji.
- Da nisi potrošila niti minutu brinući se o meni, gđo Mackenzie!
- žena je inzistirala, ogrnuvši se starim crvenim šalom oko ramena. -
Ja ću po prvi puta cijelu noć ležati na leđima i spavati!
Policajci i kriminalci zajedno su prasnuli u smijeh, a Farah je
pratila Morleya prema Strandu. Oboje su bili neko vrijeme tiho, noge
su im ometale gustu maglicu koja je lepršala od rijeke te im skrivala
noge od pogleda. Svjetlo lanterni i plinskih lampi zakamuflirale su
turobnost sutona dajući sivoj magli zlatni sjaj.
Noć je bila živa od muzike i veselja, no Farah se činilo da ona i
Morley nisu dio toga. Umjesto da su bili omamljeni živim bojama i
radosnom muzikom, oni su gledali ulične mangupe kako trče kroz
noge bogataša, a prosjaci podižu ruke prema bezdušnim i
nezainteresiranim partijanerima. Grad je bio podijeljen na bogatstvo
i siromaštvo, civiliziranu progresiju i kriminalnu eroziju, a to je
večeras teško palo Farah jer je razmišljala o Gemmi.
- Ponekad po ovakvim noćima, sve bih dala za mirišljavo selo, -
rekla je te se osjećala krivo što je bila odsutna.
Sir Marley je napravio tih potvrdan zvuk, a ona je podigla
pogled i primijetila da su njegove svijetle obrve isto tako spuštene u
preokupirano mrštenje dok je gledao u gomilu ljudi na Strandu, no na
nikoga posebno nije bio fokusiran. Bio je jako zgodan u večernjoj
odjeći i bijeloj kravati. Besprijekorni engleski gospodin. Visok, ali ne
previše. Mršav, ali jak. Zgodan na klasičan aristokratski način koji je
bio jednako šarmantan i dostupan. Zubi su mu bili očuvani i ne
prejako krivi te iako je bio blizu četrdesete, njegova zlatna kosa još
uvijek je bila gusta i bez sijedih. Hodao je na način da su se ljudi
micali kako bi on mogao proći, a Farah je pomislila kako mu to daje
još više šarmantnosti.
45
Crno srce Londona

Sir Carlton Morley razlikovao se od drugih, plavom krvi, bio je
cijenjen od strane većine ljudi, da ne govorimo o reputaciji, kao jedan
od najboljih Glavnih inspektora u povijesti Metropolitan Policije.
- Mislim da bih željela popiti dvije boce vina večeras, sama, -
rekla je, testirajući ga, jer niti jedan od njih nikada nije imao više od
jedne čaše za večerom.
Kimnuo je i nešto promumljao, njegova orlovska vilica radila je
ljutito krugove kao da nešto žvače.
- Nakon toga, - Farah je nastavila. - Mogla bih uživati u kupanju
u Temzi. Vjerojatno ću biti gola. Ne bih htjela uprljati haljinu, zar ne?
- Što god želiš, - Morley se složio prijateljski, ali je još uvijek nije
pogledao.
Postavljajući ruku na njihove spojene, vodila ga je prema
vratima i daleko od ljudi. - Carltone, - rekla mu je okrenuvši se prema
njemu. - Zamišljan si. Da li je sve u redu?
Neformalan način na koji je izrekla njegovo ime povratilo je
njegovu pažnju. Ovo je bila nova intimnost između njih, i oboje su se
tek prilagođavali na to.
- Oprosti mi. - Podigao joj je ruku do usana te ju nježno
poljubio. - Bio sam neopravdano nepristojan. Ponovi mi što si upravo
rekla.
Nema šanse, pomislila je, no usta su joj se razvukla u osmijeh.
Poljubac u ruku joj je stvorio toplinu u želucu pa mu je istoga trena
oprostila. - Primijetila sam da je danas na sudu Dorian Blackwell
oslobođen. Da li je to ono što te toliko jako muči?
Na sam spomen njegovog imena, Morleyevo lice se zaledilo, a
stisak na njezinoj ruci učvrstio. - Svaki puta kada ga uhvatim za nešto,
provuče mi se kroz prste! Znam da ima pola policije u jednom džepu,
a u drugom pola Parlamenta. - Pustio joj je ruku, skinuo šešir i prošao
frustriranim prstima kroz svoju kosu. - Proklet bio! - eksplodirao je.
- Znaš li što se onaj korumpirani Sudac Singleton usudio
napraviti? - Morley je upitao, pa nastavio bez da je čekao na
odgovor. - Javno me prekorio zbog grubog ponašanja prema tom
gadu!
46
Crno srce Londona

Farah je ostala tiho. Imala je svoje mišljenje o tome, ali je
shvatila da sada nije vrijeme da to spomene. Vidjela je Morley kao
čovjeka sa vrlo strogim principima, više od toga da tuče čovjeka u
okovima, bez obzira koliko on to zaslužio.
- Možda bi se mogli zabaviti negdje gdje je više opušteno, -
Farah je nježno predložila. - Šetnja kroz park, ili…
- Ne, - Morley ju je prekinuo, stavljajući nježno prst na njezinu
bradu. - Ne. Mislim da mi danas treba komedija da mi odvuče pažnju.
To će mi pomoći izbrisati sve misli o Dorianu Blackwellu.
- Dobro, - složila se, uživajući u prisnosti njegovog dodira. - Biti
će dobro da ga izbaciš večeras iz glave, - Iako je to izgovorila, shvatila
je da izbaciti nekog kao što je Dorian Blackwell iz uma je lakše reći
nego učiniti. Kako stvari stoje, ona je pokušavala baš istu stvar
napraviti u zadnja tri dana. Cijelo vrijeme dok je Blackwell bio
zatvoren ispod stepenica, nepozvano je boravio u njezinim mislima,
okupirajući ih neželjenom pjesmom sve dok njegova prisutnost u sobi
ispod nje nije ušla u živce sa konstantnom sviješću da je ovdje.
- Budem. Večeras ću se fokusirati samo na tvoje zasljepljujuće
društvo. - Morley ju je pogledao sa namjerom da će tako biti sve dok
mu se raspoloženje nije ponovno smračilo. - Samo onda, kada je
rekao one stvari o nama – osjećao sam da ga mogu ubiti.
Farah je nabacila svoj najmiliji osmijeh. - Nemoj da te to previše
zabrinjava, čula sam i puno gore tokom godina. - Nije li to bila istina?
- Zar bi me to trebalo utješiti? - promrmljao je, glava mu se sve
više spuštala, usne su mu lebdjele u prostoru koji se rapidno
smanjivao iznad njezinih usana.
- Da, - rekla je odlučno pa ga gurnula prema vratima i da
nastave sa svojom večeri. - Dorian Blackwell nije čak niti na listi za
najokrutnije i najodvratnije osobe koje su mi se obratili u toj sobi. -
No on je bio najstrašniji, dodala je u sebi. Što je bilo čudno, ako malo
razmisli o tome. Za vrijeme njezine karijere ljudi su joj prijetili,
predlagali joj seks, degradirali i preklinjali, a Dorian Blackwell nije
napravio ništa od toga. Jedva da mi je izgovorio ime. Možda nekoliko
insinuacija. Farah je bila sigurna da je krivo pročitala suptilno
47
Crno srce Londona

obećanje protkano kroz njegov glas, no i dalje ju je grozilo kada se
toga prisjeti.
- Da li uživaš raditi za mene, Farah? - Morley ju je upitao glasom
koji je skoro bio dječački u svojem oklijevanju. - Uvijek sam se pitao
da li bi možda radije vodila neku mirnu i lijepu kuću.
Farah je odmahnula rukom ispred svoga lica, kao da hoće
odmaknuti neki odvratan miris. - Volim biti zaposlena. Mislim da bih
totalno poludjela da nemam nešto produktivno za raditi cijeli dan.
Stvarno volim raditi u Scotland Yardu. Osjećam se kao da sam čuvar
Londonskih spisa i svih njegovih prljavih tajni. Ponosna sam na svoj
posao.
- Znam da jesi. - Morley je kimnuo, no izgledao je kao da su mu
se odvratile misli na neke nove nevolje. - No želiš li raditi u Scotland
Yardu cijeli život? Zar ne želiš obitelj? Djecu?
Farah je bila tiho dok su joj pitanja kopala duboko ispod rebra
kako bi došli do njezinog srca. Isprva nije željela biti u Scotland Yardu,
ali je prihvatila posao nadajući se da će jednoga dana dobiti što
treba. Da razotkrije tajne njezine prošlosti. Kako je vrijeme
promicalo, mislila je da se to nikada neće dogoditi. A što se tiče
drugog pitanja… nikada si nije dopustila da o tome razmišlja. Riječi
kao obitelj i djeca raspale su se još kad je bila jako mlada, te ih nikada
nije mogla ponovno spojiti bez da joj se srce ne slomi. Iako je nešto
duboko u njoj osjetilo bol na ideju da ima svoje dijete. Obitelj.
- Ogladnjela sam, - rekla je vedro, nadajući se promijeniti tijek
ovog razgovora. - Hajmo na raniju večeru prije kazališta… nešto
talijansko?
Nevoljko, Morley je prekinuo temu te se složio. - Znam mjesto
odmah do Adelphia.
- Odlično! - izustila je.
Oboje su izbjegavali teške teme o Blackheartu i njezinoj
budućnosti za vrijeme njihove lagane večere, pa su se opustili uz
serenadu violinista i proždirali ukusnu Pasta Pomodoro uz odlično
crveno vino. Razgovarali su o beznačajnim stvarima kao što je
izgradnja nove podzemne željeznice i sve popularnijoj detektivskoj
48
Crno srce Londona

fikciji. Predstava u Adelphiu bila je stvarno zabavna i dobro napisana,
te su im se raspoloženja popravila dok su hodali po Fleet Street
prema njezinom stanu. Kako se večer odmicala i što su više hodali
prema istoku, ulice Londona su postajale sve opasnije, pa je Farah
bila sretna što Morley uvijek nosi oružje.
- Kladim se da će napisati romane o tebi, Sir Moley, - zadirkivala
ga je. - Možda čak i uključe tvoj lov na onoga kojeg nećemo
spominjati cijelu večer. Koliko bi to bilo veličanstveno?
- Smješno, - Morley je promrmljao, no njegovo rumenjenje se
moglo vidjeti i na slabom svjetlu, a njegove oči su bile zadovoljne dok
je gledao u nju.
Još jedna od Gauleovih čitanja poezije se pretvorila u
pijančevanje absintom. Zvuk ciganske muzike i preglasan smijeh
razlijevao se na ulicu te se miješalo s prostitutkama i trgovcima
džinom.
- Nikada nisam mogao shvatiti zašto si odlučila ostati ovdje,
nakon toliko godina. - Morley je čvršće primio njezin lakat dok ju je
pratio uz mračne stražnje stepenice do stana. - Ovi… ovi takozvani
Boemi nisu baš neko društvo za ženu tako otmjenu kao što si ti.
Farah se veselo nasmijala i okrenula prema njemu, jednu
stepenicu više kako bi ga mogla pogledati direktno u oči. - Možeš li
me zamisliti da se s bilo kime nalazim, Carltone? Iako moram priznati
da me na neki način Boemi fasciniraju. Tako su kreativni i slobodnog
duha.
Umjesto da je bio šarmiran, Morley je izgledao zabrinuto. - Ti
nikada… ne prisustvuješ ovim večernjim okupljanjima?
- I što ako prisustvujem? - Zaigrano ga je izazivala. - I što ako se
družim s najpametnijim i najprogresivnijim umovima našeg
vremena?
- Ne brine me što se ti družiš s njima, nego nešto sasvim drugo,
- promrmljao je.
- Dragi Carltone. - Pogled joj se smekšao, stavila mu je ruku na
rame i palcem milovala urednu kosu na njegovom potiljku. - Ja sam
prestara da se družim ili se nalazim ili bilo koji drugi eufemizam za
49
Crno srce Londona

skandalozno ponašanje koji te brine. - Pogledala je dolje prema
kamenim kockama obojanim zlatnim kvadratima pokraj prozora
kafića. - Ali ja volim ovaj dio grada. Tako je živ, pun mladosti,
umjetnosti i poezije.
- I džeparoša i bludnika i prostitutki.
To ju je natjeralo da se još jednom glasno i toplo nasmije. - Od
kojih me većina zna iz Yarda. Pažljiva sam i osjećam se dosta
sigurnom ovdje. Uz to, - polagano je dodala. - Ne možemo si svi
priuštiti kuću u blizini Mayfaira, zar ne?
Ova rečenica o njegovom stanu je trebala biti malo
zadirkivanje, no izgledalo je kako su ga njezine riječi otrijeznile, pa ju
je promatrao nekim novim intenzitetom. - Da li si… uživala večeras,
gđo…hm… Farah? Sa mnom?
- Mislim da s nikim ne uživam kao s tobom, - odgovorila je
iskreno.
- Dobro. - Kao da je počeo brže disati, a oči su mu sijevale
neodlučnost. - Odlično. Hoću reći… želio bih s tobom razgovarati o
jednoj specifičnoj temi večeras.
Osjetila je trnce kako prolaze kroz nju jer je shvatila gdje ovaj
razgovor vjerojatno ide. Kako pobogu da odgovori? - Naravno. -
Zvučala je jednako bez daha kao i on. - Želiš li… ući na šalicu čaja?
Duže vrijeme je gledao u vrata. - Mislim da ne bi bilo pametno
da me pozoveš ovoga trenutka u tvoj dom. Jer sam toliko… Kriste.
Mislim da ću ovo upropastiti.
Prsti su joj krenuli sa ramena pa do njegovog obraza, dok je
pokušavala izgledati ohrabrujuće koliko god je mogla, iako joj je srce
ludovalo zbog njezinih misli. - Samo mi reci što misliš.
Pokrio je njezinu ruku na njegovom obrazu svojom. - Želim ti se
udvarati kako spada, Farah, - brzo je izgovorio. - Vodimo zajedno jako
uspješan posao, zamisli kako bi dobro vodili zajednički dom. Uživamo
u zajedničkom društvu i mislim da smo stvorili osjećaje jače od
prijateljstva. - Primio joj je ruku i privukao na prsa, odmah iznad srca.
- Nijedno od nas više ne treba biti usamljen, a ja ne mogu zamisliti
50
Crno srce Londona

nikoga drugoga koga bi želio imati svake večeri pokraj sebe, do kraja
života.
Ona divna toplina joj se vratila u želudac, no Farah je shvatila
da ju njegova izjava nije impresionirala. Pa dobro, nije bio Rosseti ili
Keats. Zar da mu to zamjera?
- Razmisli o onome što mi nudiš, - rekla je. - Ja sam udovica i
debelo sam prešla granicu udaje. Čovjek na tvojoj poziciji i s tvojim
zaslugama treba mladu ženu koja će biti zadovoljna da mu napravi
udoban dom. Nekoga tko će mu podariti debele bebe i respektabilno
društvo. Sve koje ja znam su ili Boemi ili kriminalci. - zlobno se
nasmiješila prije nego što je zajedljivo dodala, - Nekada oboje.
- Imaš dvadeset i sedam godina, - nastavio je sa svojim
zbunjenim smiješkom. - To je daleko od starosti.
- Dvadeset i osam prošli mjesec, - ispravila ga je. -
Pretpostavljam da te pokušavam upozoriti da sam previše dugo bila
sama i da ću teško biti savjesna žena. - Iako je u njezinom trbuhu
lepršalo na pomisao na djecu.
Na trenutak je ostao tih, no izgledao je zamišljeno više nego
uvrijeđeno. Podigao je ruku i odmaknuo pramen s njezinog golog
ramena prema nazad, od čega je izložio bijelu kožu otkrivenu ispod
šala. - Tvoj prvi brak…- Oklijevao je. - Da li je bio užasan?
- Potpuno suprotno. - nasmijala se tužno. - Samo… tragično
kratak.
- Volio bih da mi jednom ispričaš o tome.
- Možda, - Farah je lagala dok se fokusirala na toplinu njegovih
prstiju koji su prelazili preko njezine kože. Žudnja je lebdjela oko njih
kao londonska magla, nježna i muževna forma koja je bila u isto
vrijeme blaga i uznemirena.
- Želio bih šansu da se natječem s tvojim pokojnim mužem za
tvoju ljubav. Čak bih težio da budem kao i on. - Ti elegantni, nježni
prsti napokon su se spustili oko njezinog ramena, povlačeći je bliže. -
To mene ne plaši, kao što bi neke druge muškarce.
Dirnuta, Farah si je dopustila da se nasloni na njegovo mršavo
tijelo. - Ti si jako osobit muškarac, - dala mu je kompliment. - I jako
51
Crno srce Londona

zgodan. Za ove stvari je najbolje da brzo ne donosimo odluku. Daj mi
noć ili dvije da razmislim o svojim osjećajima.
- Trebao sam znati da žena toliko uspješna i savjesna kao što si
ti neće biti tako lako bačena na koljena. Daj mi malo nade, Farah, -
molio ju je, njegov stisak ju je pritiskao za njegov torzo. - Nešto za što
se moje usamljeno srce može držati.
- Ne mogu reći da ovo nije prekrasan prijedlog, - rekla je
iskreno.- Čak i primamljiv.
Oči su mu se ispunile nadom. Toplinom. - Primamljiv? Niti upola
primamljiv kao što si ti. Bože, Farah, ti ne znaš koliko me ta riječ na
tvojim usnama pali. No kako si već bila udana žena, pretpostavljam
da je. Prokletstvo, tvoj muž je morao biti najsretniji čovjek u cijelom
kraljevstvu, pa barem i na kratko vrijeme. - Njegov prst je zastao na
njenoj bradi dok ju je drugom rukom još više stiskao na sebe.
Farah je nastojala izbaciti tugu iz osmjeha. - Oboje smo bili
sretni, neko vrijeme. - Iako, pretpostavljala je, ne na način kako je on
mislio.
- Mogu li te poljubiti, Farah? - Žudnja u njegovom pitanju je
odjednom postala zastrašujuća i uzbuđujuća u isto vrijeme.
Razmislila je i podigla glavu.
Njihov prvi poljubac bio je mek, nesiguran ali potpuno prijatan.
Farah je bila zahvalna za tamu na njezinim stepenicama kako se ne bi
trebala brinuti za svoj stav ili da li da otvori ili zatvori oči.
Jednostavno je mogla uživati u toplini njegove blizine. Osjetu njegove
jakne pod njezinim prstima. Vještine njegovih usta dok je plesao uz
njezina. Nastalo je trenutno navaljivanje prije nego što je opustio
svoj stisak. Osjetila je vlažnost njegovog jezika u blizini usana.
Dorian Blackwell se vjerojatno ljubio potpuno različito, Farah je
shvatila da razmišlja o tome. Vjerojatno je bio divlji i gladan. Možda
malo previše nasilan i izgubljen u strasti. Njegova usta su izgledala
grubo. Cinični razrez uz svojeglavu vilicu. Ne, Blackheart bi bio
sebičan i zahtjevan. Zasigurno ne bi bio suzdržan i pun poštovanja
kao… Oh Bože! Što to ona radi, razmišlja o ustima kriminalca dok se
ljubi s gospodinom? Ljuta, više na Blackwella nego na sebe, proklela
52
Crno srce Londona

je čovjeka što joj je opet nepozvano ušao u misli. Opet. Kako se samo
usuđuje!
Baš kada joj se toplina u trbuhu pretvorila u prožimajuću
toplinu koja je zarumenila njezinu kožu, znatiželja i krivica natjerale
su je na istraživanje. Farah ga je primila za ramena i pomislila
upotrijebiti svoj jezik. Da li je to dopušteno? Hoće li ustuknuti na
francuski način poljupca? Ona je samo o tome čula iz ustiju
prostitutki, no ta ideja ju je već neko vrijeme intrigirala. Da li da ga
ponovno pozove unutra? Možda, usprkos bilo kojem odgovoru koji
mu ona odluči dati, još uvijek neće dočekati tridesetu netaknuta.
Baš kada joj je ta misao lepršala po glavi, Morley se odmaknuo,
njegovo brzo disanje pravilo je bijelu paru po zraku od hladnoće.
- Dođi sa mnom u crkvu sutra, - dahtao je. - Ne želim čekati
ponedjeljak ujutro da te vidim.
Farah je ispustila razočaran dah na najotrcanije pitanje koje je
mogla zamisliti. Kako može sada razmišljati o crkvi? Pretpostavila je,
ako on inzistira da bude gospodin, kako će ona biti dama.
- Nisam religiozna, - priznala je. - Još više od toga ne volim
crkve. No ako se želiš poslije crkve naći da popijemo čaj, možeš me
pozvati poslijepodne. - Nasmijala se na tu ideju, sviđala joj se
vjerojatnost daljnjeg istraživanja ovih poljubaca s njim. Razmišljanje
o budućnosti.
Odmaknuo se unazad i pustio ju, ali ne prije nego joj je
ponovno podigao ruku do usana i poljubio. - Volio bih to.
Baš jednako brzo kako joj je toplina zapalila dušu, hladnoća
večeri ju je zagasila, pa se zapitala da li je taj osjećaj samo bio radi
poljupca… ili nametljive misli koje je imala o drugom čovjeku.
Uznemirena, pokupila je svoju suknju, stegnula šal na ramena i
polagano se počela uspinjati. - Laku noć, Carltone.
- Slatki snovi, Farah Leigh.
Zastajući, okrenula se polagano prema njemu. - Kako si me
nazvao?
- Farah Leigh. Što si mislila da sam rekao?
- Mislila sam da si rekao Fairy. - prošaptala je tu riječ.
53
Crno srce Londona

Sir Morleyeva kosa je dobila boju bakra kad je nagnuo glavu i
nasmijao se. - Mora da je taj poljubac djelovao na tebe baš kao i na
mene.
- Sigurno. - Farah se okrenula i popela do svojih vrata, ali mu
nije željela pokazati tugu koja joj se odjednom stvorila na licu. Jer je
potpuno u krivu, to što je čula krivo nema veze s poljupcem.
Dok je otključavala stan, njezino srce je bilo teže nego
mjesecima. Stara poznata tuga nakupila se u njoj, njezina oštrica
toliko oštra kao i prije deset godina. Zatvorivši vrata za sobom,
naslonila se na njih i na trenutak tako stajala u mrklom mraku, njezini
drhtavi prsti kružili su oko usnica.
Kako je moguće, da se nakon svih ovih godina, još uvijek osjeća
tako… neodlučno? Kao da je na neki način nevjerna? Ne, to je
preteška riječ. No na neki način je ipak pristajala.
Prestani s tim, Farah, ljutila se na sebe. Prošlo je deset godina
otkako je dječak kojeg si voljela umro. Sedamnaest od kada su
razdvojeni. Skoro je napunila trideset. Sigurno zaslužuje stvoriti život
s nekim ako ona to želi. Dougan bi sigurno razumio.
Krivnja se pomiješala s tugom sve dok se Farah nije osjećala
toliko izmoždeno da je znala kako noćas nema spavanja. Prelazeći
svoj udoban salon, trebalo je duže nego inače da zapali svijeću na
okviru kamina kako bi koliko toliko vidjela da zapali vatru.
Podigla je svijeću i posegnula za košarom s drvima. Na trenutak
je vidjela nešto krajičkom oka od čega je skočila i okrenula se.
Plamen svijeće je treperio, plesao i glasno pucketao, kao da želi
pobjeći od vraga čije se lice nadvilo nad nju. Njegovo tamno oko
puno grijeha, plavo puno zlobe, gledao ju je s usnama povućenim
iznad bijelih, predatorskih zuba kako bi prikrio zlobni osmijeh.
Farahini vriskovi nagužvali su se u njezinom grlu, pa nisu mogli
pobjeći van, a ona je iza sebe rukom tražila žarač. Na njezin šok i
nevjericu, dvije druge ogromne siluete izašle su iz sjene i napale sa
svake strane.
54
Crno srce Londona

- Nadam se da si uživala u tom poljupcu, gđo Mackenzie. -
Dorian Blackwell polizao je svoj prst i zagasio plamen svijeće te ih
odgurao natrag u tamu. - Jer će ti to biti zadnji.
55
Crno srce Londona
Poglavlje 5.
Mogla bi me voljeti… mislim, ako to želiš.
Naravno da ću te voljeti, Dougan Mackenzie… Tko će drugi?
Nitko.
Farah se izgubila u magli sjećanja isprekidanih brzim ali dalekim
klik- klak ritmom, koji je glasnom i zbunjujućom konzistencijom rezao
kroz ugodnu maglicu.
Nikada te ne bih ostavio, Fairy.
Iskreno? Čak niti da postaneš gusar?
Obećajem. Mogao bih biti drumski razbojnik.
Klik- klak. Klik- klak.
Osjećala se kao da joj glava nije spojena s ostatkom tijela dok je
nježna lebdeća maglica lagano odlazila, a svjesnost zauzimala mjesto
prekrasnom snu.
- Dovoljno smo blizu Glasgowu, gospodine, pa bi joj mogli dati
novu dozu da spava na brodu. - Grubi škotski glas, koji ju je
podsjećao na pijanice i jako piće, prodirao je kroz slatke glasove
njezine mladosti.
- Za trenutak, Murdoch.
Taj glas. Mračan, kultiviran i uglađen sa trunkom… nečega
stranog i strašno poznat. Gdje je čula taj glas?
Hoćeš li i ti mene pokušati voljeti?
Pokušat ću, Fairy, No to prije nikada nisam napravio.
Naučit ću te.
- Stvarno mislite da će vam ona pomoći? - hrapav glas je sada
zvučao bliže, zajedno sa onim izluđujućim ritmičkim zvukom.
- Neću joj dati izbora. - Mračan glas je isto bio bliže.
Zastrašujuće blizu.
56
Crno srce Londona

Farah je bila ljuta na njih oboje. Ovi muškarci nisu pripadali u
ova dragocjena sjećanja njezine prošlosti. Na neki način su ih
upropaštavali. Naročito onaj uglađen i mračan. Željela mu je reći da
je ostavi. Dougan Mackenzie je bio dragocjena tragedija koji je samo
njoj pripadao, pa je htjela narediti tom opasnom glasu da se makne
što dalje od njega. No nije mogla, jer je posegnuo u njezin budni san i
ovio hladne prste oko njezinog vrata.
Ljubav je za bajke… Ne postoji.
Voljeli su jedan drugoga, zar ne? Farah je osjetila potrebu da
ispruži ruku dok je Douganovo dostojanstveno crno oko počelo
blijediti. Njegov presladak dječački glas bio je otrgnut od nje i
zamijenjen nečim okrutnim i zastrašujućim.
Da, Farah Mckenzie, trebala bi trčati.
- Što će te joj reći kada se probudi? - onaj zvan Murdoch je
upitao.
- Pitanje koje bi mi trebao postaviti, Murdoch, je koje ona
informacije ima, a da meni mogu koristiti?
Potpuno zbunjena, Farah je pokušavala shvatiti ono što čuje, no
izgledalo je kao da su joj njezine misli brzo nestajale iz glave kao
opalo lišće u prvoj zimskoj oluji. Udovi su joj bili jednako kruti kao
deblo, teški i nesavitljivi. No usprkos tome, ona je i dalje lelujala kao
što bi grana na vjetru.
Klik- klak, Klik- klak.
- Čovječe, nećeš joj reći…
- Nikada. - Dubok glas nosio je u sebi tračak strasti, no odmicao
se od nje.
- Ali mislio sam.
- Ti. Mislio. Što? - Hladno. Taj čovjek je bio užasno hladan. Kao
Temza u siječnju ili najdublji nivo pakla gdje su duše, premračne da
gore, pravile društvo vragu.
Začuo se dubok uzdah pun patnje tik uz zvuk vlaka. - Ne
zabrinjavaj se s onim što sam ja mislio. - Murdock je zvučao
mrzovoljno i razočarano, ali ne zastrašeno, pa je Farah pomislila kako
je on najhrabriji čovjek na svijetu.
57
Crno srce Londona

Vlak! Saznanje ju je probudilo s jakim praskom. To ritmičko
klikanje, lelujajući pokreti, slabašni mirisi ugljena i vlage. Prihvativši
saznanje gdje se nalazi iako se bojala da će ponovno to izgubiti, Farah
je tugovala što su joj zadnji tragovi sna nestali u ništavilu. Maglica na
kojoj je lelujala pretvorila se u meki baršunasti jastuk.
Kada je odlučila krenuti na put? Tjeskoba se počinjala stvarati
dok je Farah posezala za nedavnim sjećanjima. Zar se spakirala? Zar
je krenula na poslovni put? Zašto nije mogla isplivati iz te magle
dovoljno dugo da otvori svoje teške oči ili barem da pomakne svoje
još teže udove?
Zvižduk vlaka prelomio je zrak te je Farah osjetila kako
usporavaju. Oh, Bože, mora se uspjeti pomaknuti. Ne može spavati
kad je došla do svoje destinacije, zar ne? Ali tko je to s njom?
Još jedna riječ zarezala je kroz njezinu slabu svjesnost.
Glasgow.
Koji je vrag ona radila u Škotskoj?
Kapci su joj počeli drhtati te je osjetila napetost mišića, što je
shvatila kao znak da se budi iz nekog čudnog stanja u kojem je bila
zarobljena. Ovo nije bilo nimalo nalik na nju. Nikada nije uzimala
nešto za spavanje. Niti je ikada pila, od straha da se ne bi našla u
ovakvoj poziciji. Što se ovdje događa? Zar je bila otrovana?
Strah joj je tutnjao kroz rupe u sjećanju te se osjećala kao da
juri prema istini brzinom parnog stroja vlaka.
Dopusti da te poljubim, Farah.
Bila je s Carltonom. Zaprosio ju je – ne baš savršeno – a ona je
rekla… što?
- Dobro. - Murdochov glas prekinuo je njezinu koncentraciju. -
Idem sve pripremiti, Blackwell, a ti se pobrini za žensku.
Blackwell. Srce joj je lupalo, a njezin um se trudio da shvati. Sve
je bilo ispred nje. Blackwell… Škotska… Poljubac… Oh, zašto to nije
mogla prije shvatiti?
Nadam se da si uživala u tom poljupcu, gđo Mackenzie… Jer će
ti to biti zadnji.
58
Crno srce Londona

Dorian Blackwell, Blackheart od Ben Morea. On ju ima. On ju je
oteo!
Otvorila je oči na vrijeme da vidi kako dvojica gospodina
obučenih u crno izmjenjuju srebrnu bocu između sebe, no kada im je
pogledala u oči, vidjela je da nisu niti malo gospoda.
Bili su sami u privatnom vagonu, luksuz koji ona nikada prije
nije vidjela. Zamagljene slike crvenog kao vino svilenog damasta,
baršuna na prozorima i mekih tapiciranih fotelja preplavili su njezina
osjetila. Boja krvi. Osim nezgrapnih sjena dvojice muškaraca u sredini
vagona, boja je prevladavala dekorom cijele prostorije.
To nije imalo nimalo smisla, pomislila je. Ako je itko bio
natopljen krvlju, to je bio Dorian Blackwell. Od svega što je čula, on je
plivao rijekom natopljenom krvlju svojih neprijatelja. Zašto je onda
izgledalo potpuno pogrešno što su se njegova svilena kravata i
kragna savršeno uzdizale ispod čvrste brade?
Borila se sa svojim kapcima, no strah koji je prolazio kroz nju
govorio joj je da trči. Da se bori. Da vrišti.
- Ne zaboravi joj dati novu dozu prije nego vlak stane, -
Murdoch ga je podsjetio prije nego što je njegova sjena otvorila vrata
vagona, propustivši val hladnog zraka i danjeg svjetla.
- Ne brini. - Dorian se okrenuo prema njoj, pojedini dijelovi
njegovog lica izgubili su se u sjeni njezinog zamagljenog vida. - Ja
nikada ne zaboravljam.
***
Kada se slijedeći put Farah probudila, bilo joj je lakše podnijeti

tranziciju iz sna u realnost, jer nije bilo nikakvih strašnih glasova niti
lelujavih pokreta njezinog tijela. Neko vrijeme je osjećala kao da lebdi
na oblacima, te je pokušala ostati na tom sigurnom međuprostoru
što je duže mogla. Još uvijek nije bila budna, ali nije niti spavala.
Prvo što je registrirala je zvuk valova oceana koji se bore s
olujom. Grmljavina je pucala u daljini. Strašan vjetar bacao je kišu na
59
Crno srce Londona

prozore, a zrak je bio težak i hladan ali čist i vlažan. Farah je
udahnula, dopuštajući da se probude sjećanja na mjesto koje je prije
sedamnaest godina ostavila iza sebe.
Škotska.
Otvorila je oči. Noć ju je pozdravila s teškom i baršunastom
tamom. Prozori su joj govorili da je njezina odaja velika, ali samo s
minimalnim obrisima jer su mjesec i zvijezde bili skriveni iza olujnih
oblaka.
Još uvijek smetena od panike, Farah je razvukla svoja ukočena
usta, provjeravajući njihovu pokretljivost, te je na svoje veliko
olakšanje, shvatila da nije vezana ili na bilo koji način obuzdana.
Zahvaljujući Bogu u sebi, pokušala se skoncentrirati. Nalazila se na
krevetu sa najmekšom posteljinom koju je ikada imala prilike osjetiti
na svojim obrazima. Slijedeći pokret joj je govorio da je još uvijek
obučena, no njezin korzet je bio malo olabavljen.
Tko je to napravio? Blackwell?
Od te pomisli se naježila, usprkos toplom i teškom pokrivaču.
Morala se pokrenuti. Morala je saznati gdje ju je odveo i kako da
pobjegne. Noć je izgledala kao dobro vrijeme za pokušaj, iako bi oluja
mogla biti veliki problem. Prva pomisao je, ako je dobro pogodila, da
se nalazi u Blackheartovoj tvrđavi, Dvor Ben More. Što je značilo da
ocean okružuje Isle of Mull i da će njezin bijeg biti malo više nego
problematičan.
Možda i nemoguć.
Idemo po redu. Izgovorila je jednu od svojih mantri, jer nije
željela da ju strah potpuno obuzme. Ako želiš pobjeći moraš
uspravno stajati, tako da nije smjela dopustiti strahu da je obuzme.
Razmišljajući što joj je točno dao, pažljivo je izvukla noge ispod
pokrivača. Kako će pronaći svoje papuče u mraku?
Možda da rukama pokuša pronaći lampu ili svijeću.
Ruke su joj strašno podrhtavale dok se pokušavala postaviti u
sjedeću poziciju. Soba se okretala, ili je to samo bilo u njezinoj glavi?
Nekoliko puta je trepnula te zgrabila prstima posteljinu kako ne bi
pala na leđa.
60
Crno srce Londona

Kroz okno prozora vidjela se munja koja je nekoliko puta
zasvijetlila sve u sobi. Jedva je primijetila visok, veliki krevet i kamin
koji bi pasao jako velikom muškarcu jer je zaključala pogled na
sjenovitu figuru koja je nepomično sjedila u stolici s visokim
naslonom blizu njezinog kreveta.
Dorian Blackwell. Gledao ju je kako spava. Bio je dovoljno blizu
da ispruži ruku i dotakne ju.
Munja je nestala, pa su oboje ponovno bili u potpunom mraku,
a Farah se na nekoliko sekundi ukočila, koliko je trebalo grmljavini da
protrese kamenje na utvrdi. Iako nije ništa mogla vidjeti, nekoliko
puta je trepnula, pokušavajući umiriti lupanje svog odbjeglog srca.
Svakoga trenutka je očekivala da jurne na nju kao predator u
njezinim mislima, te je znala da nema snage obraniti se ili pobjeći.
- Molim te, - prošaptala je, mrzeći slabost u svome glasu. -
Nemoj…
- Neću te povrijediti, - tama je izgovorila. Bio je toliko blizu,
pomislila je da mu može osjetiti dah na koži.
Nije bila sigurna da li može vjerovati. - Onda zašto? Što ja radim
ovdje? - Poželjela je da se malo pomakne, no sjenka je ostala mirno.
Nekoliko trenutaka je prošlo u tišini dok glas nije stigao do nje
kroz crni mrak. - Moram učiniti nešto jako važno. Imaš mogućnost da
mi pomogneš ili da mi stojiš na putu. Kako god bilo, bolje je da te
imam ovdje gdje te mogu držati na oku.
- Kako možeš pomisliti da bih ti ja ikada pomogla? - upitala je
zapovjednim tonom dok joj je ljutnja gušila paniku. - Naročito nakon
što si me oteo iz mog doma, mog života. To je bio nesmotren čin. Ja
radim za Scotland Yard, oni će me tražiti. - Farah se nadala da je
njezina prijetnja bila dovoljna. Prisjetila se Blackwella u sobi za
ispitivanje. Bio je sabran, naizgled neustrašiv, no vidjela je znoj na
njegovom čelu, napetost u njegovim mišićima, pulsiranje vene na
snažnom vratu. - Mislim da ne voliš zatvorene prostorije, - nastavila
je hladno. - Ako me pronađu ovdje, nećeš se izvući za otmicu.
Zasigurno će te vratiti u Newgate.
61
Crno srce Londona

- Misliš da ne mogu napraviti da te nikada ne pronađu? - njegov
ton je ostao nepromjenjiv – hladan, bez emocija – no Farah je ostala
bez zraka kao da ju je ošamario. U sebi se borila protiv drhtaja užasa.
Zar je mislio da ju nikada neće pronaći? Ili njezino tijelo? Morala se
prisjetiti da je Blackheart od Ben Morea opustošio sve ljude oko sebe
u smislu smrti ili nestanka. Zažaleći na svoje prijetnje, kopala je po
svojim mutnim mislima kako bi pronašla nešto za reći.
- Voliš li ga?
To pitanje nije nimalo očekivala. - Molim?
- Morley. - To ime je moglo biti zakopano u ledu. - Jesi li htjela
pristati na njegovu prosidbu?
Farah je imala neki čudan osjećaj da ih je to pitanje oboje
začudilo. - Ne vidim kako je to tvoja…
- Odgovori. Na. Pitanje.
Farah nije voljela da joj se naređuje. No nešto u ovoj noći ju je
napravilo nekarakteristično iskrenom. - Ne, - priznala je. - Iako ga
jako poštujem i drag mi je, ne volim ga.
- Dopustila si da te poljubi. - Te hladne riječi još uvijek su
uspijevale prenositi optužbe. - Stavio je ruke na tebe. Zar inače imaš
naviku dopuštati muškarcima koje ne voliš da rade takve stvari?
- Ne! Ja… Morley je prvi muškarac kojeg sam poljubila od…-
Farah je brzo treptala. Kako ju muškarac kao što je Dorian Blackwell
može natjerati da se brani zbog jednog malenog poljupca? Zar nije
imao harem prekrasnih kurtizana? Zar nije on najstrašniji nitkov na
svijetu? - Ne moram se ja tebi izjašnjavati! Nisam kradljivac, otmičar
ili ubojica. Ja sam uvažena, zaposlena i samopouzdana udovica, i
mogu si dopustiti što god hoću i od koga god hoću. - U glavi joj je još
uvijek bila pomutnja, a što se više uzbuđivala to je bilo gore. Što joj je
god dao od toga je postajala nesmotrenija, impulzivnija i
emocionalnija.
Tama je bila tiha i potpuno mirna toliko duga da je pomislila
kako je on bio samo halucinacija izazvana drogom u venama.
62
Crno srce Londona

- Udovica? - Dorian Blackwell je promrmljao kao da je zbunjen. -
Možeš glumiti uvaženu gospođu drugima, gđo Mackenzie, no ti si
žena s užasnim tajnama. A ja znam koje su.
Arogancija u njegovom tonu ju je isprovocirala, no njezino srce
je udaralo iza rebara od njegovih riječi. To je potpuno nemoguće. Zar
ne? Njezine tajne su umrle prije deset godina te su zakopane u
plitkom i neobilježenom grobu.
Zajedno s njezinim srcem.
- Što ti to misliš da znaš? - prošaptala je. - Što točno želiš od
mene?
Još jedna munja je protutnjala nebom, osvjetljavajući njegovu
glomaznu sjenu, pretvarajući bijele pramenove njegove kose u plavo-
crne i njegovo oko s ožiljkom u neprirodno srebrno. Samo je na
trenutak vidjela njegov izraz, no to je bio neoprezan trenutak, i od
onoga što je vidjela ostala je bez riječi.
Naginjao se bliže, glava mu je bila malo nagnuta prema dolje,
ali njegove oči gorjele su prema njoj kroz tamne trepavice. Njegova
ruka je lebdjela u prostoru između njih, njegov izraz mješavina
enormne boli i čežnje.
Ta slika je nestala onoliko brzo kao i što se pojavila, pa je samo
sjedila u mraku očekujući stisak njegovih prstiju.
Nije ju dodirnuo, njegova sjena se pojavila na prozoru jer se
odmaknuo od nje. - Tvoja pitanja je najbolje ostaviti za jutro.
Zbunjena, Farah nije mogla otjerati sliku njegovih očiju dok joj
je prilazio. Njegov ožiljak pokvario je isklesanu simetriju njegovog
tamnoputog lica. To je zasigurno pomagalo njegovom strašnom
izrazu, no gola i čeznutljiva agonija koju je na trenutak primijetila,
obojali su njezin strah tajanstvenošću.
Zar je to bila posljedica oluje i njezinog zamagljenog vida?
Na drugom kraju sobe su se otvorila vrata i Farah je ponovno
ostala zapanjena. Kretao se tako nečujno u potpunoj tami bez da se
zabio u namještaj ili napravio kakav zvuk.
- Koliko me dugo misliš držati kao zatvorenika, g Blackwell? -
upitala je, rukama je stiskala plahtu, oči su joj bile teške.
63
Crno srce Londona

- Ne namjeravam te držati kao zatvorenika, - Blackwell je rekao
nakon kratke stanke.
- Zatočenika, onda? - mislila je da ga je zabavila ili ga je možda
razljutila? Zvuk kojeg je ispustio nije se moglo dobro protumačiti, bez
gledanja u lice.
- Naspavajte se, gđo Mackenzie, - rekao je. - Večeras nisi u
opasnosti, a ujutro će sve biti puno jasnije.
Tada ju je ostavio, da razmišlja što je htio reći s onim, Večeras
nisi u opasnosti.
64
Crno srce Londona
Poglavlje 6.
Dorianove riječi bile su dokazano proročanstvo, Farah je
shvatila budeći se iz sna bez snova, uz sunčeve zrake koje su se
prolijevale po krevetu i grijale njezinu kožu. Njezine misli i pogled su
se pročistili s noćašnjim oblacima i olujom ostavljajući je odmornom
ali i nemirnom u isto vrijeme.
Trepćući od svjetlosti jutra, odjednom je postala svjesna čudnih
zvukova koju su dolazili iz njezine sobe. Dolazeći do zraka, brzo se
podigla u sjedeći položaj promatrajući kako nizak ali krupan čovjek,
obučen predobro da bi bio sluga, pali vatru u ogromnom kaminu.
Okrenuo se prema njoj, njegova prosijeda brada raširila se u
radostan osmijeh. - O, dobro jutro, gđo Mackenzie! Kako mi je drago
da smo se napokon upoznali. - Hodao je prema njoj dosta brzo za
tako niskog i krupnog čovjeka.
Uznemirena, podigla je pokrivač preko olabavljenog korzeta,
iako se kroz otvorene gumbe mogla vidjeti samo svilena košulja. -
Ne… ne prilazi bliže, - podigla je ruku, shvativši da je to bio vrlo
smiješan potez kako bi ga zaustavila.
No iznenađujuće, a pokazalo se djelotvornim, zastao je pokraj
podnožja kreveta.
Mile plave oči, nježne poput bora na njegovim obrazima davale
su mu očinsku figuru. - Mene se ne morate bojati, draga djevo, ja
sam ovdje samo da vam upalim vatru i donesem doručak. - Pokazao
je na pladanj postavljen na kraj kreveta. - Nema sumnje da vam je
prazan želudac pa sam vam donio rižu na mlijeku, prepeličja jaja, tost
i čaj.
Farah je pogledala lijepo složenu hranu na tanjuru, pa je njezin
trbuh zakrulio od protesta.
65
Crno srce Londona

Osmijeh se vratio na muškarčeve obraze, koji su sjajili od
zadovoljstva. - Kao što sam si i mislio. - Primio je pladanj te ga
pažljivo donio do nje i smjestio ga u njezino krilo. - Možete
doručkovati kao prava dama. - široko se nasmijao i dodao joj ubrus.
Farah je automatski podigla ruku da primi ubrus i postavi ga
tamo gdje mu je mjesto, a on je za to vrijeme točio čaj lijepe zelene
boje u delikatnu šalicu.
- Vi ste… g Murdoch, - rekla je, prepoznavši njegov glas. - Iz
vlaka.
Pogled koji joj je udijelio ispod trepavica bilo je nemoguće
protumačiti. - Da, - napokon je rekao. - Iako sam se nadao da se
ničega ne sjećate s putovanja. Držali smo vas uspavanom da vas ne
uznemirimo previše.
Farah ga je ljutito pogledala. Uznemirimo? Tko ne bi bio
uznemiren kada je otet i odveden u najizoliraniji dio svijeta? I što je s
ovim čovjekom, ponaša se prema njoj kao da je dobrodošao gost, a
ne talac?
- Šećer? Mlijeko? - Brižno joj je pokazao na ostatak čajnog seta
prepunog svježeg pjenastog mlijeka i kockica šećera.
- Ne hvala. - Maniri su joj govorili da bude pristojna, čak i prema
svojim otmičarima. Proučavala je Murdocha dok je podizala šalicu
prema ustima, ali je na pola zastala, prije nego što ju je nagnula u
usta, shvativši da je unutra možda umiješano još nešto, a ne samo
čaj.
- Ne boj se, draga damo, to je samo čaj, ništa više. - točno je
dešifrirao njezine misli.
Farah je popila. Da ju je ponovno htio omamiti s onim što ju je
uspavalo, vjerojatno bi joj stavio krpu na usta i nos kao što su ranije i
napravili. Čaj je bio jak i dobar, no iako je navikla na jutarnju kavu, čaj
joj je jednako pomogao da skine paučinu iz uglova svog uma.
- Postoji li neka sluškinja koja će se pobrinuti za mene? - upitala
je, nadajući se suosjećajnom ženskom društvu i šansom za bijeg. - Vi
ste vjerojatno previše važni da bi mi bili na ispomoći.
66
Crno srce Londona

Shvatio je što sam mislila i to mu se pokazalo na stalno
prisutnom osmjehu. – Rekao je da će te biti pametni koliko ste i lijepi,
- Murdoch je rekao, podižući žlicu i puding kako bi joj ih dodao.
Farah se nadala da nije primijetio kako je problijedila od
komplimenta, znajući izvor na koji ju je upućivao.
- Na Ben Moreu nema žena, a ja sam jedini muškarac kojem bi
gospodar dvora dopustio ulazak u vaše odaje, kako bih se pobrinuo o
vama. Sada jedite. Prikupite snagu.
Ovo je bila zapovijed s kojom se Farah složila. Ako misli pobjeći
iz trenutne situacije, treba imati hladnu glavu, prikupiti informacije i
naravno snagu. - Zašto vi? - upitala je, prije nego je uzela prvi griz
slatkog pudinga koji se topio u mješavini okusa na njezinom jeziku.
Nije mogla spriječiti uživanje u prekrasnim okusima na oko vrlo
dosadnom jelu, usprkos svemu drugome.
Murdoch se malo nelagodno promeškoljio. - Pa, draga damo, to
je radi mog nedostatka… romantičnih sklonosti…. Prema ženama…
hoću reći…
- Preferirate muškarce, - Farah je zaključila između punih žlica
pudinga.
Trepnuo je, vjerojatno ne očekujući od nje takvu izravnost. -
Tako stvari stoje, - priznao je. - Nadam se da vam to ne smeta.
- Niti najmanje, - Farah je rekla. - Naravno uz izuzetak onog
dijela kada ste me oteli, i tko zna što još, za najgoreg kriminalca na
otoku.
Na to je Murdoch nagnuo glavu unazad i glasno se nasmijao. -
Vi ste jako hrabra žena za nekoga tko je toliko sitan, - rekao je. -
Trebat će vam to u dane koji slijede.
Od toga joj je srce poskočilo i teško je progutala slijedeću punu
žlicu pudinga. - Kako to mislite? - upitala je, prisjetivši se Dorianovih
riječi o tome da nije u opasnosti. Ili je bilo da, je u opasnosti? Za sada
se prošla noć činila kao da je to bio samo san. Osim munja u
njegovim očima i načina na koji joj se približavao. Kao čovjek u
pustinji koji poseže za iluzijom.
67
Crno srce Londona

- To je jednostavno pitanje sa kompliciranim odgovorom, draga,
bolje je da to ostavimo Blackwellu da vam objasni.
Trbuh joj se ispunio rojem uplašenih moljaca na pomisao da
ponovno vidi Doriana Blackwella. - G Murdoch, - započela je.
- Samo Murdoch, gospođo.
- Dobro. Murdoch. Zar mi ne bi mogli samo… natuknuti zašto
sam dovedena ovdje? - preklinjala ga je. - Ja samo mogu razmišljati o
najgorim scenarijima, a želim biti spremna kada vidim vašeg …
poslodavca.
- Žao mi je draga, ali naredba je naredba. - Ono što njemu ide
za pohvalu, čovjek je stvarno izgledao kao da mu je iskreno žao. - No
želim da znate da vam nitko od ljudi ovdje na dvoru neće ništa nažao
učiniti.
- Ako ne pokušam pobjeći, - Farah je rekla dok je zarezala
prepeličje jaje.
Murdochov osmijeh je nestao. - Da. Tako je.
- I samo ako se ponašam kao pristojan talac. - stavila je komadić
u usta, zadovoljna što je jaje kuhano u putru.
- Pa… to nije… hoću reći… svi bi bili dužni poslušati naredbe ako
vi…
- I ako se moji zahtjevi ne proturječe s Blackwellovim
naredbama.
- Da … i to. - Vrlo nelagodno, Murdoch je krenuo prema
vratima. - Ali sigurni ste, to sam htio reći, bez obzira koliko
zastrašujuće itko od muškaraca ovdje izgleda.
- Dobro onda, pokušat ću biti najbolji zatočenik od svih koji su
bili zatočeni na ovom dvoru. - Uzela je slastan gutljaj čaja, uživajući u
Murdochovoj nelagodnosti. Zaslužio je, podlac, usprkos njegovom
zabrinutom ponašanju. Imao je prste u njezinoj otmici i to sigurno
neće zaboraviti. To će joj pomoći da se odupre sve većoj želji da joj se
svidi.
- Oh, draga, želio bih vas zamoliti da ne gledate na taj način
cijelu ovu situaciju, - rekao je ozbiljno, bora brige mu se pojavila
između obrva. - Dopusti Blackwellu da ti objasni situaciju pa ćeš
68
Crno srce Londona

možda… sve gledati drugim očima. - Stavljajući ruku na kvaku,
promatrao ju je dok jede doručak, kao da je očekivao odgovor.
- Dobro, Murdoch, - rekla je, nadajući se da je dovoljno
uvjerljiva.
Izgledao je opušteno. - Ima neke ženske odjeće na tavanu, -
nastavio je. - Kako bi bilo da ja odem provjeriti, a vi pojedite i popijte
čaj, pa se vratim da uzmem vašu odjeću na pranje. Želite li da vam
sredim kupku?
Kimnula je i zagrizla tost, a krupan Škot je izjurio iz sobe.
Farah je slušala zvuk njegovih čizama kako nestaju u daljini pa
je ugurala zadnji griz tosta u usta i isprala ga gutljajem čaja. Nije
zaključao vrata za sobom. Ovo bi joj mogla biti jedina prilika. Ako je
išta znala, znala je da žene koje nestanu rijetko budu i pronađene, te
iako će ju najbolji inspektorski umovi tražiti, nitko neće niti pomisliti
da je odvedena u Ben More dvor. Oslobađanje je njezina
odgovornost, samo njezina, tako da je morala riskirati a ne čekati
svoju sudbinu u svilenom luksuzu svoje odaje.
Završavajući savršeno kuhano prepeličje jaje u dva griza,
postavila je pladanj na pod i izašla iz kreveta, brzo zakopčavajući
korzet. Stvarno je žalosno da mora pokušati pobjeći u svojoj lijepoj
večernjoj haljini, ali će ju barem dodatni slojevi grijati.
Pronašla je torbicu, šal i cipele postavljene na meku plavu
baršunastu stolicu uz kamin, te je provjerila u satenskoj torbici da
ima dovoljno novčića kako bi se uspjela vratiti na kopno. Nakon toga
će potražiti lokalnog načelnika da ju vrati u London.
Nakon bezuspješnog traženja po bijelom ormaru za ogrtačem ili
plaštem molila se da barem sunce izdrži još par sati. Gledajući kroz
velike prozore, istraživala je dvorište dvora.
Prekrasan prizor koji ju je dočekao oduzeo joj je dah s usana.
Ben More Dvor dominirao je po širokom poluotoku sa temelja
stjenovitog sivog i crnog kamena. Farah je pratila blage uspone brda
gdje je smaragdna trava prekrivala i vodila do obale gdje se sunce
odbijalo od mirne sivoplave vode. Ovce su pasle posvuda, a ljepota
cijele te slike odvratile su joj pažnju od hitrosti trenutka. Planine
69
Crno srce Londona

škotskog kopna bile su vidljive preko uskog kanala, tako blizu, a tako
nedostižne.
Prozori su gledali na istok, što je značilo da je kopno zapadno i
sjeverno odavde. Gdje se nalazio dvorac, uvijek je blizu bilo neko
naselje, te ako ima ikakve šanse da pronađe nekoga da joj pomogne
preko kanala, naći će ga kod ribara ili bilo koga drugoga koji su
sigurno tamo živjeli.
Ogrnula je šal oko ramena, obukla cipele i krenula prema
vratima. Samo je jednom pogledala preko ramena, zastajući da
razmisli o svojim opcijama. Usprkos žurbi da pobjegne, znatiželja ju je
potpuno ispunila. Zašto ju je Blackheart doveo ovdje? Od kakve mu
ona koristi može biti?
Strašan strah šaptao joj je u uho da se ne želi dovoljno dugo
smjestiti ovdje kako bi to saznala. Sa srcem u petama i iznenađujuće
mirnom rukom, odškrinula je vrata i provirila kroz njih u potrazi za
stražarom. Kako nije nikoga vidjela, provukla se kroz vrata i lagano ih
zatvorila za sobom.
Umjesto hladnog sivog kamena, hodnici dvora bili su
modernizirani mekim tamnocrvenim tepihom i talijanskim
mramornim podovima. Farah je u tišini pratila tamne drvene panele
kroz hodnik prema velikim otvorenim stepenicama. Tepih je prigušio
njezine korake, no to će napraviti i svakom drugom tko ju odluči
pratiti, tako da je pazila na Murdocha ili nekog drugog zastrašujućeg
lika koji bi mogao raditi za Blackwella. Prednja galerija je morala biti
starije krilo građevine, jer je mogla biti glavna dvorana bilo kojeg
srednjovjekovnog dvora. Hladan kamen su uljepšavale vunene
tapiserije i ogromni željezni luster koji je visio iznad širokih bijelih
stepenica.
Farah nije uspjela obratiti više pažnje na bogatu okolinu jer se
morala čučnuti pokraj kamene ograde, kada su se vrata otvorila na
katu ispod zakrivljenih stepenica te su dva gromoglasna muška glasa
odjekivala po dvorani. Sluge, shvatila je, dok su prelazili hodnikom u
svojim teškim čizmama i nestali kroz impresivna i ukrašena ulazna
vrata.
70
Crno srce Londona

Pa nije očekivala da će pobjeći tako da jednostavno išeće kroz
vrata, zar ne? Prisjetila se jednog prijašnjeg pokušaja bijega…
Kuhinja. Mora biti u prizemlju ili kat niže, a uvijek ima mjesta da
se sakriješ ako je potrebno. A ako ju uhvate, može reći da je tražila
hranu.
Farah nije disala dok je na prstima hodala po stepenicama i
potrčala preko širokog kamenog ulaza. Kuhinje moraju biti na
stražnjem dijelu dvora, ako je ovaj dvor izgrađen kao bilo koji drugi u
Engleskoj, i to na sjevernoj i zapadnoj strani. Osjećajući kako je Bog
uz nju, tumarala je prizemljem kroz labirinte hodnika, prošla pokraj
fascinantne biblioteke, zanemarene parohije i nebrojenih dnevnih
soba. Kada je pronašla blagovaonicu, znala je da je krenula u pravom
smjeru. Osim onih sluga, nije primijetila nikoga drugoga.
Ogroman, mirišljav lonac krčkao je na štednjaku, a na otoku
prekrivenom brašnom, ležale su u redovima voćne tortice. Farahina
usta su se napunila slinom na mirise, a njezini prsti su bježali prema
torticama, no uspjela se zaustaviti, znajući da su joj se vrata bijega
svake sekunde sve više zatvarala. Murdoch će se kad- tad vratiti u
njezinu sobu, i shvatiti da je otišla, a tada mora biti barem kilometar
udaljena od ovog mjesta.
Vrata na kraju jako dobro snabdjevene kuhinje bila su malo
otvorena odmah uz otvorena vrata ostave. Možda je kuhar u
podrumu ili u ostavi.
Tajming ne može biti bolji.
Prstima jedva dotičući pod, protrčala je pokraj otoka, štednjaka
i mirisne hrane te stisnula šal uz bradu i podigla svoju obilnu haljinu.
Sunčeve zrake prolijevale su se po kamenu te dodirnule njezino lice u
tom prekrasnom i veličanstvenom trenutku kada je otvorila ogromna
vrata dovoljno da se provuče kroz otvor.
Farahino rame je skoro iskočilo iz čašice kada je njezina jedina
nada za bijeg iščeznula stiskom mesnate ruke.
- Ne, - rekao je div tamnih očiju, mašući drugim prstom kao da
grdi neposlušnog psa. - Nema odlaska.
71
Crno srce Londona

Farah se pomaknula unazad, udarajući se u oštar rub pulta.
Psujući u sebi, stisnula je rukom bok, pokušavajući ne ustuknuti od
bolesno ružnog ćelavog čovjeka koji je sličio Frankensteinu, zajedno
sa svim ožiljcima i nježnim smeđim očima.
- Molim te, - očajnički je tražila. - Molim te pusti me. Ovdje me
drže protiv moje volje. Nitko neće saznati da si me ti pustio. Sažali se
na mene.
Kao odgovor na njezine molbe, čovjek je zatvorio ostavu te se
postavio na kuhinjska vrata, tihi stražar protiv njezinog bijega.
- Imam novaca, - Farah je pokušavala, bacajući novčiće iz
torbice na radnu plohu. - Tvoji su ako mi dopustiš da odem.
Frankenstein je ostao tiho, prekrižio je ruke preko trbuha i
nastavio ju gledati sa pogledom ispunjenim strpljenjem i sažaljenjem.
Pogledavši prema priboru za jelo, Farah je jurnula za najvećim
nožem te ga zamahnula prema njemu. - Ovoga trenutka ćeš me
pustiti.
Ljutiti osmjeh govorio joj je da ga je samo zabavljala.
- O..ozbiljna sam. Ne želim te povrijediti. - na pomisao da
nekoga povrijedi bilo joj je muka, no pokušala je imati najodlučniji
izraz lica.
Njegova veselost se pretvorila u uznemirujući osmijeh koji je
otkrio oštre zube razmaknute u zastrašujućim intervalima. - Nećeš, -
rekao je smirenim glasom budale. Engleske budale. To je čudno.
- Sigurno budem ako se ne pomakneš i…
Pokretom prebrzim za takvo čudovište koje toliko sporo govori,
oteo joj je nož bez da ju je i dodirnuo te ga postavio na pult daleko
od nje.
Što li će sada napraviti? Farah je mogla osjetiti kako joj lice
postaje blijedo, no njegove oči su caklile kao da ga je na neki način
zadovoljila. - On te treba, - Frankenstein joj je ljubazno rekao. - Idi k
njemu.
- Radije bih otišla vragu! - derala se, ponovno joj nije trebalo
objašnjenje o kome se radi. Okrenula se i pogledala u otok iza sebe,
kipjela je od ogorčenja ali niti trunke straha.
72
Crno srce Londona

Uzdahnuo je iza nje. - Ti si bila Douganova Fairy, - rekao je, glas
mu je imao tračak divljenja u sebi.
Farah se brzo okrenula. - Što? - ostala je bez daha.
- Rekao mi je da izgledaš kao vila. Sa srebrnim kovrčama i
srebrnim očima i malenim pjegicama. - Pokazao je na njezinu kosu
kao da joj hoće pokazati boju.
Farah je brzo treptala prema krupnom čovjeku ispred sebe,
suze su joj navirale u uglovima očiju. - Znao si Dougan Mackenzia? -
jedva je izgovorila.
- Bio sam u zatvoru s njim. Svi smo bili. Davno prije.
- Reci mi, - molila ga je, sve misli o strahu i bijegu su isparili s
Douganovim imenom. - Molim vas, gospodine, možete li mi reći što
je rekao? Ispričaj mi o…
- Prvo idi kod njega. - Frankensteinova mesnata ruka počešala
je veliki ožiljak na glavi. - U radnoj sobi. To će mi dati vremena da se
prisjetim riječi.
- Mogu ostati ovdje dok se ne prisjetiš. - Farah je zavlačila,
razmišljajući da li se ovaj čovjek rodio hendikepiran, ili su to napravili
svi ovi očiti ožiljci na glavi. Pokušavajući pronaći bilo što da ga omete,
počela je promatrati tortice. - Napravio si mi doručak, zar ne?
Kimnuo je.
- Bio je jako dobar, - rekla je iskreno. - Misliš li da bi možda…-
- Idi. Sada. Pričati kasnije. - Kuharov izraz je postao tvrdoglav
dok je pokazivao prstom prema vratima.
- Ne želim ići kod Blackwella. Želim ići kući!
- Treba te, Fairy. - Trepnuo joj je i kimnuo kako bi ju ohrabrio.
- Da me više nikada nisi nazvao tim imenom! - Bez shvaćanja
što radi, Farah je napravila prijeteći korak prema njemu pa se on
odmaknuo i udario o vrata, oči su mu bile širom otvorene i zbunjene.
- Razumiješ li me? Nemaš me prava zvati tako!
Farah je imala dojam da je iznenadila oboje sa intenzitetom
njezine reakcije, no ova situacija ju je razljutila i, mora priznati, jako
zaintrigirala. Toliko pitanja o njezinoj prošlosti bilo je neodgovoreno,
a možda su je ti odgovori čekali u ovom izoliranom dvoru. No što ako
73
Crno srce Londona

je ovdje ništa drugo ne čeka osim opasnosti? Što ako ju, iza
zabrinutog osoblja i lijepog dekora, vreba lukav predator koji se
jednostavno poigravao s njom prije nego mu postane slijedeći obrok?
Nije više mogla podnijeti sve ovo. - Ići ću k njemu, - Farah je
viknula. - Ne ostavljaš mi drugog izbora.
Ponovno je kimnuo, kao da je nesvjestan i zadovoljan. - Možeš
uzeti tortice ako hoćeš, - ponudio joj je.
- Nema šanse. - Farah je ubacila novčiće natrag u torbicu i
odjurila do vrata, potpuno ogorčena. Zašto je uvijek kada se približi
odgovorima, zaustavljena glupim muškarcima? Baš je nezamislivo i
iritantno.
Zastajući na vratima, okrenula se prema njemu. - Kakve tortice?
- Od jagoda. - Frankenstein je obrisao ruke o pregaču i podigao
pladanj prema njoj.
Psujući svoju nesposobnost da se odupre kolačićima, uzela je
jedan maleni kolačić. - Ovo ne znači da ti opraštam što si otmičarski
kriminalac.
- Naravno da ne, - složio se s njom.
- Samo da znaš. - Ubacila je slasticu u usta, te su istoga trena
putar, šećer i sočnost proljetnih jagoda oduševili njezino nepce. -
Isuse Bože, - nije se mogla suzdržati od uživanja.
Njegovi zubi, bolje reći njihov nedostatak, ponovno su se
pojavili kada se iskreno nasmijao. Farah je promatrala čovjeka ispred
sebe dok je žvakala. Izgledao je kao da ne pripada u ovu kuhinju
pariškog stila, opremljenu najnovijim i najskupljim instrumentima,
već kod nekog kovača ili… u zatvoru. Usprkos tome, bio je jako dobar
kuhar.
- Kako se zoveš? - morala ga je upitati.
- Walters.
- Walters. - uzela je još jedan kolačić, pa još jedan. - To ti je ime
ili prezime?
Trebalo mu je duže da odgovori nego što je pitanje zahtijevalo.
- Ne mogu se sjetiti. Samo Walters, iako bih htio imati ime.
74
Crno srce Londona

Farah je razmišljala malo duže o tome, kako bi napravila mjesta
za još jedan kolačić, prije nego je odlučila. - Što misliš na 'Frank'? -
predložila je, premještajući treći kolačić iz jedne u drugu ruku kako bi
mogla uzeti četvrti.
- Frank Walters. - uživao je u imenu kao ona u kolačićima.
- Dobro ime, - rekla mu je. Za pravog Frankensteina. - A sada se
moram ispričati, izgleda da imam sastanak sa užasnim kriminalnim
genijalcem.
Farah se izgubila kada je previše puta skrenula u krivi hodnik
prije nego što je pronašla radnu sobu. Nekoliko minuta je tratila
vrijeme u biblioteci, očarana policama s knjigama koji su sezali od
poda pa sve do stropa i željeznim spiralnim stepenicama koje su
vodile na drugi kat. Radna soba, kao što je i predvidjela, bila je
osvjetljena prostorija pokraj glavnog ulaza. Kada je provirila u nju –
izgleda kako nitko ne zatvara vrata u ovoj prokletoj kući – primijetila
je kako je prekrasna ogromna prostorija prazna.
Ne, ne prazna, per se. Iako lišena ljudi, neka čudna i dinamična
prisutnost lebdjela je u svakom uglu ogromne radne sobe. Farah ju
je mogla namirisati u oporom mirisu cigara koji se zadržavao na
mekom i tamnom kožnatom namještaju. Ta aroma pomiješana sa
cedrom i nekim citrusnim uljima kojima se čistio ogroman stol,
okružen sa još više polica s knjigama. Sunce nije prolazilo kroz
tamnocrvene baršunaste zastore. Jedino svjetlo u sobi dolazilo je od
dvije lampe na urednom stolu i još jednog kamina koji bi mogao
primiti malenu obitelj iz Cheapsidea.
Privučena nevidljivim rukama, Farah je nesigurno zakoračila u
sobu, pa napravila još jedan korak i još jedan. Mreškanje njezine
haljine i hrapavost njezinog disanja poremetile su mirnoću čiste
tišine. Otkucaji njezinog srca odzvanjali su glasno poput topova u
njezinim ušima dok je ulazila u privatnu jazbinu Doriana Blackwella.
Pokušavala je zamisliti čovjeka poput Blackheart od Ben Morea
u ovakvoj sobi, kako radi nešto dosadno poput pisanja pisma ili
pregledavanja financijskih knjiga. Prelazeći prstom slobodne ruke po
75
Crno srce Londona

brončanom držaču za papir u obliku broda, nije si mogla tu sliku
nikako stvoriti u glavi.
- Vidim da si već pokušala pobjeći.
Odmaknuvši ruku, Farah ju je stavila na nemirna prsa te se
okrenula prema otmičaru koji je sada stajao na vratima.
Bio je višlji nego što se prisjećala. Tamniji. Krupniji.
Hladniji.
Čak i kada je stajao osvjetljen suncem koje je dolazilo iz
hodnika, Farah je znala da on pripada sjenama u sobi. Kao da je htio
ilustrirati njezinu misao, ušao je u sobu i zatvorio vrata iza sebe,
efektivno gaseći sve izvore prirodnog svijetla.
Povez mu je prekrivao ozlijeđeno oko, dopuštajući samo
naziranje vrhova ožiljka, ali poruci osvjetljenoj vatrom kamina nisu
trebala dva oka da bude shvaćena.
Sada si moja.
Koliko je to bilo istinito. Njezin život je ovisio o samilosti čovjeka
koji je bio poznat po manjku samilosti.
Crni kaput, koji je jedva zadržavao njegova široka ramena,
rastezao se svakim njegovim pokretom, no ono što je privuklo
njezinu pažnju je bio bolno poznat plavo, zlatno crni uzorak njegovog
kilta. Tartan Mackenzia. Nije znala da muškarčeva koljena mogu biti
tako mišićava ili da dlakave noge utaknute u čizme mogu biti toliko
privlačne.
Zakoračila je prema stolu kad je krenuo prema njoj, zamišljajući
sliku šuljajućeg jaguara. Sjaj vatre plesao je po njegovom
zagonetnom licu i zasjenio nos koji je bio toliko puta slomljen da bi se
više mogao nazvati aristokratskim. Naravno, usprkos njegovoj skupoj
kravati, savršenoj odjeći i crnoj kosi ošišanoj na kratke i moderne
slojeve, ništa na Dorianu Blackwellu nije govorilo da je gospodin.
Izblijedjela masnica obojala je njegovu bradu, a rez na usnici
zarastao. Nije to primijetila noćas za vrijeme oluje, no znala je da su
to napravile Morleyeve šake. Zar je to bilo prije samo nekoliko dana?
Što joj je upravo rekao? Nešto o njezinom bijegu? - Ja… Ja ne
znam o čemu govoriš.
76
Crno srce Londona

Njegovo zdravo oko fiksiralo se na kolačiće u njezinoj ruci, na
koje je ona zaboravila. - Pretpostavljam da si namjeravala pobjeći
kroz kuhinju, ali te Walters spriječio.
Oh , kvragu. Zrak u radnoj sobi je odjednom postao pretežak.
Pregust i ispunjen … njime. Odlučna da ju ne može zastrašiti, Farah je
podigla bradu i pogledala ga ravno u oči – uh – oko.
- Baš naprotiv, g Blackwell. Bila sam gladna. Nisam se htjela
suočiti s vama bez da se… osnažim.
Za to je zaslužila podignutu obrvu. - Osnažiš? - Od njegovog
bezdušnog tona sva se naježila. - Sa… kolačima?
- Da, naravno, - inzistirala je. - Sa kolačima. - Kako bi potvrdila
svoje riječi, ubacila je jedan u usta i brzo žvakala, ali je ubrzo požalila
jer su se osušili. Progutavši suhu grudicu, Farah se nadala kako je
sakrila grimasu dok je grudica polagano i nelagodno putovala prema
trbuhu.
Primaknuo se malo bliže. Ako ne griješi, njegova hladna maska
je na nezaštićen trenutak nestala pa ju je pogledao sa nekakvom
nježnošću, ako je lice kao što je njegovo i moglo pokazati takvu
emociju.
Farah je pomislila da nije moguće biti više zbunjen od ovoga.
Koliko je bila u krivu. Iako je propust bio prolazan, te nakon što je
trepnula mirnoća kalkuliranja se vratila, od čega je pomislila da je to
bio samo trik svjetla.
- Većini ljudi treba nešto jače od kolačića, kako bi se osnažili,
prije nego se suoče sa mnom, - rekao je zajedljivo.
- Pa da, ja sam shvatila da dobro napravljen desert može
svakome pomoći u lošim situacijama.
- Stvarno? - Kružio je prema njezinoj lijevoj strani, okrenut
leđima prema kaminu, tako da mu je lice bilo još više u sjeni. -
Shvatio sam da želim testirati tvoju teoriju.
Od svih razgovora koje je očekivala s njim, ovo je morao biti
apsolutno zadnji. - Uh, ovdje. - Pružila je kolačić prema njemu, nudeći
mu poslasticu drhtavim rukama.
77
Crno srce Londona

Blackwell je podigao veliku ruku. Duboko udahnuo. Pa je
ponovno spustio i stisnuo obije šake uz sebe. - Stavi ga na stol, -
naredio je.
Zbunjena čudnom molbom, pažljivo je spustila kolačić na
svjetlucavo drvo, primijetivši kako je čekao da spusti ruku pokraj
sebe prije nego ga je krenuo uzeti. Nestao je u njegovim ustima, a
Farah je prestala disati dok je gledala kako se njegovi mišići čeljusti
stišću u polaganom i sistematičnom ritmu. - Bili ste u pravu, gđo
Mackenzie, ovo je stvarno zasladilo trenutak.
Vatra u njezinim plućima natjerala ju je da izdahne pa je
pokušala ugurati neka svoja prijašnja ogorčenja na površinu. -
Hajdemo završiti sa šalama, g Blackwell i započeti s poslom. - Ispunila
je glas svježim britanskim profesionalizmom kojeg je stekla u
posljednjih deset godina, ušutkujući drhtav strah sa urođenom
vještinom mukotrpne vježbe.
- A to je?
- Što točno želite od mene? - zahtijevala je odgovor. - Mislila
sam da sam vas noćas sanjala, ali nisam, zar ne? A tamo u tami,
obećali ste mi reći… reći mi zašto ste me doveli ovdje.
Nagnuo se, njegovo oko dodirivalo je svaki detalj njezinog lica
kao da ga želi zapamtiti. - Jesam.
78
Crno srce Londona
Poglavlje 7.
- Želiš li viski? - Dorian je upitao, hodajući prema stolu s
pladnjem sa kristalnim bokalima i čašama smještenih između dvije
kožnate stolice s visokim naslonima.
Zahvalna na ogromnom prostor između njih, Farahina prva
pomisao je bila da odbije, ali nakon što je promislila rekla je, - Da,
hvala.
- To je danak tvojeg srodstva, Markize od Ravencrofta.
Farah je trepnula. - Srodstva?
Pažljivo je promatrajući, uzeo je dvije identične čaše, puneći ih
gustom, karamelastom tekućinom. - Liam Mackenzie, trenutni
starješina klana Mackenzie. Rođak tvog pokojnog supruga, siguran
sam.
Pretražujući svoje uspomene, Farah je pokušavala usporiti
lupanje svoga srca. - Ja… nikada nisam imala prilike upoznati ga, -
rekla je. Što je bila istina.
Blackwell ju je zagonetno pogledao. - Molim te, sjedni. -
Pokazao je na stolicu najbližu kaminu.
Pažljivo se sjela, iako nije mogla skinuti pogled s njega, za svaki
slučaj. U slučaju da… što? Da ga primi ubojito ludilo? Da ju namami u
lažni osjećaj sigurnosti i tada…
- Ne smiješ ponovno pokušati pobjeći, - rekao je onako u
razgovoru. Umjesto da joj doda piće, postavio ga je na maleni stol
pokraj nje nakon čega je spustio svoje visoko tijelo u stolicu
nasuprot. Bilo je nekako kao da sjediš preko puta vraga, spreman da
potpišeš ugovor ali bez uključivanja vječne cijene u tu nagodbu. Tvoje
srce. Tvoj život.
Tvoju dušu.
79
Crno srce Londona

- Rekla sam vam, - Farah je započela. - Bila sam gladna.
Blackwell joj je uputio komičan pogled. - Nemojmo vrijeđati
naše inteligencije tako što si lažemo.
Kako bi prikrila svoju krivnju, posegnula je za viskijem i uzela
preveliki gutljaj. Kašljući, stavila je ruku na usta dok joj je tekućina
palila unutrašnjost i stvarala suze u treptavim očima. Toliko od
njezine pribranosti.
Zadovoljstvo mu se poigravalo s kutom usana, no nije se
nasmijao. - Skoro si rasplakala jadnog Murdocha od straha.
Farah je otvorila usta kako bi uzvratila, no jedino što se čulo je
bilo štucanje. Zatvarajući usta, pročistila je grlo i pokušala ponovno. -
U drugačijoj situaciji bilo bi mi žao da su moja djela stvorila nekome
probleme, ali oteti damu u pola noći i ne očekivati njezin bijeg, e to
vašu inteligenciju već dovodi u pitanje. - Uzela je još jedan gutljaj
jakog pića, ovoga puta puno manji, jer je naučila svoju lekciju.
Blackwell još uvijek nije počeo, samo je vrtio tekućinu u čaši, ali
nikada nije skinuo pogled s nje. - Potpuno sam očekivao vaš bijeg, pa
sam stavio čovjeka na svaki mogući izlaz, - rekao je. - Samo vas
upozoravam na daljnje pokušaje radi vaše sigurnosti. Ako uspijete
uteknuti jednom od mojih stražara, biti će mi teško što moram
poslati pse za vama. To će samo napraviti cijelu situaciju gorom za
oboje.
- Ne bi se usudili!
- Ne bih li?
Farah je zjapila u njega, nije mogla razumjeti njegovu
brutalnost. Ne bi trebala biti šokirana, bila je okružena najgorim
kriminalcima više godina nego si to želi priznati. No nekako je ostala
zapanjena da jedan tako kulturan, smiren, bogat i dobro obučen
čovjek može izgovoriti takvu prijetnju svojim civiliziranim jezikom.
Kriminalci koje je ona upoznala bili su prljavi, eksplozivnih ćudi i
ružnog rječnika. Blackwell je prijetio nasiljem kao da je razgovarao o
cijeni irskih krumpira.
- Počinjem shvaćati, g Blackwell, da ne postoje dubine u koje vi
nećete zaroniti kako bi dobili što želite.
80
Crno srce Londona

Barem je podigao piće do svojih usana i otpio gutljaj, skrivajući
svoj izraz lica. Kada ju je spustio, podario joj je osmjeh koji je
pokazivao da se nimalo ne kaje. - Onda me napokon upoznajete, gđo
Mackenzie.
- Ne bih željela, - rekla je kruto.
- Nemate izbora.
Farah je završila svoje piće jednim gutljajem, ali se ovoga puta
pripremila na vrućinu. - Hajde onda, - izazivala je, viski joj je davao
čudnu notu u glasu. - Da čujemo.
Naslonivši čašu na koljeno jednom rukom, nagnuo se prema
njoj i promatrao pažljivo njezino lice. - Znate li koja je jedina stvar
koju muškarac mora napraviti da postigne sve što sam ja postigao u
kratko vrijeme?
- Sigurna sam da ne znam.
Ignorirao je dozu sarkazma u njezinom glasu. - Uvijek mora
vratiti svoje dugove, i uvijek ispuniti svoja obećanja.
- To su dvije stvari, - Farah je izazivala.
- Ne nužno.
Grickajući nokat na palcu, zbunila se njegovim riječima. - Ali vi
meni ništa ne dugujete, niti ja vama. Nikada nismo ništa obećali
jedno drugome.
Nakon toga je bio tih jedno nelagodno duže vrijeme. Farah se
meškoljila na velikoj, prepunjenoj stolici, osjećajući se kao dijete koje
ne dodiruje nogama pod.
- Sjećate li se što je Morley rekao prije nekoliko dana u sobi za
ispitivanje? - upitao je.
- Trebam li? - naravno da se prisjećala svake izgovorene riječi.
Ponovno je napravio onaj zvuk, onaj koji je mogao značiti
zadovoljstvo ili iritaciju. - Prije sedamnaest godina, osuđen sam za
krađu u Newgate zatvor. Zbog nekih ranijih nesmotrenosti, dobio
sam okrutnu kaznu od sedam godina teškog rada.
Njegova građa je dobivala smisao. Ako je veliki dio svoje
mladosti proveo na kopanju kanala, kamenolomu ili nošenju tračnica
81
Crno srce Londona

nove podzemne londonske željeznice, kao i većina engleskih
zarobljenika, takav rad bi stvorio ta široka ramena i teške kosti.
- Među novim zatvorenicima bio je dječak prebačen iz sirotišta
sa škotskog visočja. Ubojica premlad za vješanje, jer je imao tek
trinaest godina, a javnost nije željela vidjeti ikoga mlađeg od šesnaest
godina sa strganim vratom od omče.
Farah se trznula ali nastavila gledati u njega. - Dougan, -
prošaptala je.
- Točno. - Završio je s pićem jednim gutljajem, ali nije se
pomaknuo da natoči drugo. - Kako smo mrzili jedan drugoga na
početku. Ja sam mislio da je on kukavički slabić kojeg treba
maltretirati, a on je mislio da sam ja glupi zlostavljač.
- Jesi li bio?
To je isprovociralo šapat nostalgičnog smješka. - Naravno da
sam bio. Bacao sam kamenje na njegove ruke dok je nosio kante sa
zemljom. Pokušavao sam da ispusti stvari iz ruku i da mu ruke krvare.
Farah je mogla osjetiti kako joj se lice grči te kako joj se nekakva
potpuno strana, zastrašujuća ljutnja nakuplja u žilama. Ako je on to
primijetio, samo je ignorirao i nastavio.
- Jednoga dana je moj kamen promašio njegove ruke i udario
Dougana između nogu. Pao je na zemlju, povraćao, drhtao sigurno
nekih pet minuta dok smo mi stajali oko njega i smijali se, čak i
stražari. No onda je učinio nešto nevjerojatno. Posegnuo je za
kamenom, ustao i bacio mi ga toliko jako u glavu da me oborilo na
tlo. Onda je skočio na mene i izudarao mi lice toliko jako da me niti
vlastita majka ne bi prepoznala.
Farah je spustila čašu ponovno na stol jer su joj ruke užasno
drhtale. - To je dobro, - natjerala je te riječi kroz stisnute zube od
ljutnje. Započela je prezirati njegov lik. Što je jednom bilo intrigantno
i opasno sada je samo bio njezin neprijatelj, i Douganov, a to nije
mogla zaboraviti.
Umjesto da se uvrijedi na njezinu ljutnju, jedva vidljiva nježnost
njegovih osobina opustila je čvrste linije njegovih usana. - Nakon toga
sam ga poštivao, dovoljno da ga pustim na miru. Ne samo ja, već svi
82
Crno srce Londona

dečki. Bio je jedan od najmlađih, ali mržnja i nasilje koje je gajio u
sebi gorile su najviše od svih. Svi smo to vidjeli toga dana, i svi smo se
toga bojali.
Farahino se grlo stegnulo. Nije htjela više slušati o tome, nije
htjela da se njihova lijepa sjećanja uprljaju potvrdom detalja njegove
muke. No ovo je bila njegova pokora, nije li? Da se suoči s
posljedicama svojeg nesmotrenog djetinjstva. Ako je sjećanje na
Dougana zaslužilo nešto, onda je to da se njegova priča ispriča, a ona
će se natjerati da sjedi i sluša. Još uvijek mu je toliko dugovala.
Dugovala mu je sve.
- Došao je dan kada su nas postavljali u radne redove. U
početku, većinu nas mlađih momaka postavljali su u redove koji se
šalju na zatvorske brodove stacionirane daleko od obale. Vražji, truli
stari brodovi koje niti mornarica niti brodske kompanije nisu mogle
više koristiti, sa stopom smrtnosti zatvorenika većom od sedamdeset
posto. Razmjestili su nas u četiri reda, naši su bili za brodove. - Ovdje
je Dorian zastao i pažljivo je pogledao. - Nitko od nas tada nije znao,
no Dougan Mackenzie je bio jedini od nas koji je znao čitati znakove
u knjigama stražara. Svi od nas bi umarširali u smrt da nije uvukao
moja dva najbolja prijatelja, Argenta i Tallowa, u red za radnike na
željeznici. Do ovoga dana, ne znam što ga je natjeralo da to učini, ali
je u zadnji tren odvukao i mene, bez da je stražar primijetio, i
vjerojatno mi spasio život.
Farah isto tako nije mogla to shvatiti, ali još uvijek nije mogla
ništa izgovoriti.
- Nakon toga smo bili nerazdvojni, Dougan i ja. Stvorili smo
grupu momaka koji su radili na željeznici, samo nas četvorica na
početku, štiteći jedan drugoga od starijih muškaraca te ponekad i
čuvara. Učili smo jedan drugoga kako preživjeti na takvom mjestu. U
sedam godina skupili smo usluge, dugove, saveznike i nekoliko
neprijatelja među momcima i muškarcima koji su ušli i izašli iz
Newgate zatvora. Mi smo bili vođe, mladi i jaki, bojali su nas se ali i
poštivali. Dougana i mene su znali kao 'Blackheart Braću,' jer smo
obojica imali crnu kosu, tamne oči i snažne šake.
83
Crno srce Londona

Sada kada ga je Farah pogledala, stvarno pogledala, pokušala je
u svojim mislima postaviti Douganovo dječačko lice na isklesano,
okrutno lice čovjeka ispred sebe. Nije bilo moguće. Iako je kosa bila
crna, i jedno oko tamno, sva sličnost je tu prestala. Teško progutavši,
natjerala je svoj zaleđen jezik da formira riječi. - Kako mogu znati da
me ne želiš prevariti?
- Ne možeš, - jednostavno je odgovorio. - Niti je bitno, jer ovdje
sve ove informacije postaju bitne za tebe.
- Ne vidim kako.
- Da te upitam nešto. - Blackwell je pažljivo upitao. - Kako ti
misliš da je Dougan Mackenzie umro?
U trbuhu ju je steglo. – Meni su rekli da je umro od
tuberkuloze, da se razbolio te se nikada nije oporavio.
- Tko ti je to rekao?
- Stražar na ulazu u Newgate zatvor. - odgovorila je iskreno. -
Onog dana kada se dogodilo.
Blackwell je postao jako miran, ruka na čaši dobivala je bijelu
boju. - Što si radila prije deset godina u Newgateu baš na dan kada je
on umro? - zahtijevao je odgovor, emocije su mu obojale glas po prvi
puta od kada ga je upoznala.
- To se tebe ne tiče.
- Odgovorit ćeš mi, Farah, pa makar ja to morao izvući iz tebe, -
rekao je kroz stisnute zube.
Problijedila je na snažan izgovor njezinog imena, no tvrdoglavo
je stisnula usta.
- Dovraga, zašto bi išla tamo? - zagrmio je, skočio je na noge i
bacio čašu na kamin. Farah se trznula od eksplozije čaše po kamenu.
Hodao je do njezine stolice, a na njezinu sramotu, Farah je
spustila glavu od straha. Nije ju dodirnuo, samo se nadvio nad njom,
dahtao i bjesnio. - Zašto bi baš taj dan od svih dana ušla u to
odvratno mjesto?
- Ja…ja…- nije mogla oformiti jednostavnu misao, a kamoli
riječi.
- Odgovori mi! - zaurlao je glasom koji je zatresao prozore.
84
Crno srce Londona

Farah ga više nije mogla gledati. Nije mogla vidjeti gnjev koji je
ciljao na nju preciznošću strijelca. Nije se mogla suočiti s njegovim
lažima, ili još gore, njegovim istinama. - Nije bio samo taj dan.
Dolazila sam u Newgate svake noći sedam godina i ostavljala
Douganu sira i kruha.
- Ne. - Odmaknuo se korak unazad, bolje rečeno zateturao,
dopustivši joj na trenutak da skupi snagu.
Farah se ustala, njezina glava je jedva dosezala do kravate pa je
morala podići glavu da ga pogleda. - Vidite, g Blackwell, vaša vrsta
nisu jedini koji održe svoja obećanja. I ja sam obećala prije puno
godina, da nikada neću dopustiti da Dougan Mackenzie gladuje, te
sam održala svoje obećanje sve do dana… dana… kada je on…-
Njezina mirnoća se napokon počela lomiti pa se naslonila na stol i
teško gutala najezdu emocija.
Dopustio je to, skupljajući svoj oklop za njezine oči u obliku
kavalirske mirnoće. - Nikada nije saznao da je ta hrana od tebe.
Mislili smo da su nam to ostavile obitelji drugih zatvorenika kao dar,
ili neki način plaćanja za naše usluge ili dobru volju.
- Ali ja sam mu pisala svakoga tjedna pisma i slala ih s hranom. -
protestirala je.
- Nikada ih nije dobio.
To joj je bilo dovoljno da joj slomi srce. Farahina ramena su
izgubila svu svoju snagu da joj drže glavu gore pa ju je spustila. -
Mislila sam da sam mu pružila barem malo nade. Da će to znati, čak i
zaključan daleko od mene, da nije sam na svijetu. - Nije ga gledala u
oči već je na brzinu provirila ispod trepavica. Još uvijek je stajao gdje i
prije, sa informacijama koje ona nije htjela, no morala ih je otkriti,
zaključane iza okrutnih usana.
- Reci mi kako je umro, - rekla je nježno. - Ako nije od bolesti
onda od čega?
- Ubijen je, - Sa te dvije hladne riječi, Blackwell joj je probio
srce.
- Kako? - prošaptala je.
- Na smrt su ga prebila tri stražara.
85
Crno srce Londona

Farah je stavila ruku na usta, jer su joj se kolačići počeli vraćati
u grlo. Progutala je, zahvalna da hrana nije uspjela proći grudu koja
joj se stvorila u grlu pa da završi na skupom tepihu.
- Zašto? - teško je disala.
- To je vječno pitanje, nije li?
Farak je bila šokirana, previše neutješna da se naljuti na manjak
emocija u njegovom glasu. Nije bila sigurna koliko je dugo gledala u
rub svoje lijepe haljine, one koju je sada već predugo nosila na sebi
da je postala tijesna te joj se utiskala u kožu. Htjela je se riješiti.
Htjela se riješiti i ove sobe, prošlosti, svega. Htjela se vratiti u svoj
ured, gdje bi i trebala biti, baviti se papirologijom i napraviti red od
nereda. Praveći se da nema vremena za emocije, za tugu, za krivicu,
već samo odgovornost i beskonačnu listu stvari koje treba učiniti
kako bi joj zaokupiralo misli.
Nije čula Blackwella da joj je prišao sve dok nije stajao pokraj
nje.
- Zašto mi to sada govoriš? - Njezino pitanje je izgovoreno više
kao optužba.
Izložio ju je još jednom od svojih produženih tišina prije nego
što joj je napokon odgovorio. - Jer dugujem Douganu Mackenziu dug,
jedan koji sam deset godina pažljivo planirao kako bih mu ga vratio.
Kada sam te vidio u sobi za ispitivanje, kada sam shvatio tko si,
pomislio sam s kim je najbolje podijeliti osvetu nego s tobom? Možeš
mi pomoći iskaliti osvetu na sve koji su uništili vaše živote prije toliko
godina.
Farah ga je gledala, pretražujući njegovo nemilosrdno lice kako
bi pronašla laž. Nije pronašla niti jednu, ali je još uvijek sumnjala u
svoje instinkte. Dorian Blackwell je bio lopov, lažov i kriminalac.
Može li mu vjerovati? Da li, čak i sada, igra neku prljavu i
nemilosrdnu igru?
- Uzmi moju ruku, pogledaj me u oči i obećaj mi da mi ne lažeš.
- To je bilo izgovoreno više kao molba, a ne kao zapovijed. Morley joj
je jednom rekao da se laž može detektirati u napetosti muškarčeve
86
Crno srce Londona

ruke, proširivanju zjenica i smjeru pogleda. Farah nije imala vještinu
u tom segmentu, ali je željela pokušati.
Blackwell je promatrao njezinu ponuđenu ruku kao da mu je
ponudila pauka ili puža golaća. - Ne, - rekao je kratko.
- Onda lažeš, - inzistirala je.
- Ne.
- Dokaži, - Farah je izazivala. - Zašto bi odbio ovako bezazlenu
molbu, ako nemaš ništa za skrivati? - Gurnula je ruku bliže njemu, a
on se jedva trgnuo.
- Ja imam puno toga za skrivati, ali za ovo, možeš biti sigurna da
sam iskren.
- Ne bih nikada mogla vjerovati nekome tko se ne može niti
rukovati u svoju čast.
Blackwell je duže vrijeme promatrao njezinu ruku. - Bojim se da
ti neću moći ispuniti molbu.
Spustila je ruku. - Ne mogu reći da sam iznenađena. - Da li mi
laže o Douganovoj smrti? O svemu? U što da vjeruje?
Nakon nekog vremena, izgledalo je kao da je donio odluku. - No
dat ću ti gestu dobre volje. Reći ću ti informaciju o sebi, koje samo
nekolicina zna ili će ikada saznati.
Farah je ta gesta izgledala čudno, no stajala je u tišini i čekala
da nastavi.
- Godine koje sam proveo u zatvoru, kako da kažem… ubili su
mi volju za ikakvim kontaktom s ljudskom kožom. Zato se ne želim
rukovati s tobom. - Prezentirao joj je ovu informaciju kao da
razgovara o vremenu, no po prvi puta, njegove oči nisu gledale u nju.
- Isto tako ću ti priznati kako bih mogao lagati da dobijem što želim;
no, u ovome sam siguran da su naši ciljevi jednaki, tako da nemam
potrebu da manipuliram s tobom. Mislim da želiš one koji su naudili
Douganu, i tebi, da plate za svoja nedjela.
- Osveta. - Testirala je tu riječ, ideal koji je oduvijek mrzila ali u
isto vrijeme i žudila za njom. - A ti sebe vidiš kao što, neku vrstu
Grofa Monte Crista?
87
Crno srce Londona

Samo joj je nonšalantno slegnuo ramenima. - Ne baš, iako mi je
ta knjiga jedna od najdražih.
Farah se namrštila. - Mislila sam da si rekao kako ne znaš čitati.
To što se Dorian Blackwell mogao smijati u ovakvim trenucima
stvarno ju je zapanjilo. No mogao je. Zvuk toliko lišen istinskog
veselja, da se od njega sva naježila, a bradavice su joj se bolno
ukrutile. To je bio mračan zvuk, kao i on sam. - Ne vidim što je
smiješno, to je samo pitanje.
- Vjerojatno misliš da sam budala, - rekao je.
- Mislim da si puno toga.
Prišao je bliže. U prostoru između njih nije mogao niti moljac
preživjeti, ali on ju nije dodirnuo, no mogla ga je osjetiti na svakom
dijelu njezine kože.
- Ovo ću ti reći, - započeo je mračno, oko mu je bilo ispunjeno
intenzitetom jučerašnje oluje. - Postoje neizmjerne različitosti
između Grofa Monte Crista i Blackhearta od Ben Morea. Edmondu
Dantesu su dali njegovo blago. On nikada nije trebao napraviti nešto
što mu je ispod časti kako bi ga dobio. U zatvoru su ga bičevali samo
za godišnjicu. Bio je izoliran u svojoj ćeliji, što Alexandre Dumas nije
mogao pretpostaviti da bi tako nešto nama bilo poželjnije od onoga
što smo mi morali preživjeti. Nikada nije bio proboden, silovan, javno
bičevan, osramoćen, isprebijan skoro do smrti ili ostavljen da umre
ako se razboli. - Farahine oči su se sa svakom riječi sve više širile te je
shvatila da se savija unazad, no on joj nije dozvolio da ode već se
naginjao sve dok njegovo neodoljivo lice nije bilo milimetar udaljeno
od njezinog. - A to je samo ono što su mi čuvari radili.
Do tog trenutka je uspjela kontrolirati suze, ali više nije mogla.
Iscurile su ispod trepavica te se razlile po obrazima, od čega joj je dah
drhtao. Da ne može podnijeti ljudski dodir? Kako to može izdržati?
Nije čudno što je tako jako povučen. Kako bi toplina mogla dotaknuti
nečije srce ako joj čak nije niti dopušteno da se približi koži?
Možda je kajanje omekanilo njegove crte lica, no još uvijek nije
bilo moguće da ona to zna. - Razmišljaš o Mackenzieu, - promrmljao
je.
88
Crno srce Londona

Posramljena što je razmišljala o Blackwellu, a ne o Douganu,
samo je kimnula, jer nije sama sebi vjerovala ako ispusti glas.
Po drugi puta otkako su se upoznali, podigao je ruku prema
njezinom licu, ali ju je nakon toga spustio. - Zar nema nimalo
sažaljenja u tvome srcu za mene?
Tada se Farah okrenula od njega. Naravno da je bilo, ali mu nije
htjela pokazati. - Da li zaslužuješ moje sažaljenje? - upitala je, glasom
ispunjenim suzama.
- Vjerojatno ne, - odgovorio je iskreno. - Ali dječak koji sam
nekada bio vjerojatno zaslužuje.
Slijedeća suza koja je pala bila je za njega, iako bi prije umrla
nego da mu to kaže. - Dougan. On je bio… bio je sitan za svoje
godine. Tako mršav i gladan. Bilo bi svakome lako … da im on bude
plijen.
- Bilo je, - Dorian je potvrdio. - No brzo je učio.
Jecaji koje je tako žestoko pokušala prikriti pretvorili su se u
malene eksplozije u njezinim grudima. Ostavit će je bez daha ako ih
ne oslobodi u moru toplih suza i očajničkih udaha.
- Umro je prije puno godina. - Dorianov glas se smekšao, ali se
nije usudila okrenuti prema njemu. - Barem deset godina. Bol ne
može biti toliko svježa.
Složila se. Mislila je da će s vremenom bol i krivnja izblijediti, no
nisu. Izgledalo je kao da Dougan Mackenzie ne želi umrijeti, te je radi
toga bila prokleta da proživljava njihove lijepe trenutke i one ružne
iznova i iznova. - Ne razumiješ, - jecala je. - Ja sam kriva. Ja sam kriva
za sve što mu se dogodilo. Nije li ti rekao zašto su ga zatvorili?
- Ubio je svećenika.
- Zbog mene! - Okretala se, šokirana koliko je još uvijek stajao
blizu nje. - Ubio je tog svećenika zbog mene. Bio je podvrgnut svim
tim patnjama i poniženjima koje si upravo opisao jer me je jedino
želio zaštititi. Nemaš pojma koliko se svakoga dana svog života kajem
radi toga! O tome razmišljam cijelo vrijeme. Mrzim se zbog toga!
- Nikada te nije krivio. - Po prvi puta otkako ga je upoznala,
Dorian je bio na gubitku. Nesiguran, možda, kako da se nosi sa
89
Crno srce Londona

uzrujanom ženom. No nju nije bilo briga, otvarala je ružan dio sebe
ispred čovjeka koji joj može biti neprijatelj, ili se pokaže kao saveznik.
- Ne možeš to znati! - inzistirala je. - Samo nekoliko poljubaca
od svećenika, odvratan dodir ili dva. Da barem nisam otišla kod
Dougana te noći. Da sam barem prihvatila tu malenu sramotu…
možda bi mu to spasilo život. Možda bi još uvijek bili… zajedno.
- Nikada. - Blackwellovo lice se ponovno stisnulo te je izgledao
kao da je želi protresti. - Dougan bi radije bio izložen tisućama
tortura nego da si ti izložena jednoj. On ne bi preživio tvoju bol.
Toliko te voli.
- Volio, - zajecala je. - Volio me, i zbog toga nije preživio! Ubila
ga je njegova ljubav za mene. - Osjetila je užasnu vrtoglavicu, slike
njezinog dječaka kako trpi na sve vizualne načine koje je Blackwell
opisao napadali su njezinu maštu sve dok nije željela iskočiti iz svoje
kože kako bi im pobjegla. Morala je pobjeći iz ove sobe, da pobjegne
od tame i čovjeka koji je bio okružen njome. - Oprosti mi, - dahtala je.
- Ja…ja moram… otići. - Vidom zamagljenim od suza, jurnula je prema
vratima, laknulo joj je što ju nije pokušao zaustaviti. Svjetlost je
lupala kroz prozore glavnog ulaza te ju je oslijepilo jer se navikla na
sjene. Osjetila je miris muffina ili tosta kojeg je nosio ogroman
čovjek, vidno šokiran nenadanim otvaranjem vrata radne sobe.
Upijala je sunčevu svjetlost nekim čudnim očajem te je otvorila
teška vrata dvora. Dvojica sluga stajali su kao čuvari na svakoj strani,
pomaknuli su se da ju zaustave, ali su nekim čudom zastali kao da im
je netko zadao komandu da stanu.
Farah je projurila pokraj njih, trčeći slijepo prema sjenici koja se
nalazila na ivici najviše stijene, osjenčana grupom drveća. Pogled je
bio prekrasan. Preko kanala je promatrala crno kamenje i zelenu
mahovinu obala Škotskog visočja. Gledala je kako valovi udaraju u
stijene sa tolikom snagom da bi mogli razbiti i najsnažnije brodove.
Krhotine njezinih emocija bile su razbacane unutar nje. Te je po prvi
puta, od onih mjeseci kada je Dougan umro, plakala svom snagom
koje je njezino slomljeno srce moglo podnijeti.
90
Crno srce Londona

***
Dorian je stajao u arkadi svoga dvorca i gledao kako žena trči,

kao da se boji za život. - Pusti je, Walters, - naredio je, zaustavljajući
svog kuhara da ne ode za njom.
- Ime je Frank, - Walters je inzistirao, iako se poslušno vratio
pokraj Doriana.
Trebalo je neko vrijeme da te riječi penetriraju u Dorianovu
koncentraciju, toliko fokusiran na lik koji trči prema paviljonu, njezina
haljina boje zapjenjenog mora lepršala je iza nje.
Napokon se okrenuo prema svom najvećem i najpovodljivijem
zaposleniku. - Frank? -
Walters je odmahnuo glavom prema paviljonu. - Jutros mi je
dala ime.
- Naravno da je, - Dorian je promrmljao.
Walters je isto gledao za njom, njegove srneće smeđe oči
postajale su sve zabrinutije. - Što je s tvojom Fairy, Dougan?
Dorian je uzdahnuo, suočio se s ovim problemom više puta
nego je htio. - Ja sam, Dorian, Walters. Dougan je mrtav, sjećaš se?
- Oh. - Zbunjen, ogroman čovjek je neko vrijeme promatrao
njegovo lice, njegove obrve skupljene. - Zaboravio sam. Nisam dobar
kada se treba nečega prisjetiti.
- Nema problema, - Dorian ga je umirivao.
- Nedostaje joj Dougan, - veliki čovjek je rekao mirišući muffine.
- Da. Da, nedostaje joj.
- I meni, Doriane.
Dorian je mogao osjetiti poznatu tamu kako kola njegovim
venama. Ove dane je bilo obojano crvenim, za krv, ali puno
učestalije. Više ga to nije smetalo, rekao je to sam sebi krećući prema
radnoj sobi. - Svima nam nedostaje, Frank, - rekao je prije nego je
zatvorio vrata. - Svima.
91
Crno srce Londona
Poglavlje 8.
Murdoch je bio taj koji je došao do nje, te ju čekao sve dok mu
nije dopustila da ju vrati unutra. Ruka koja ju je pridržavala bila je
čvrsta te ju je odnio po stepenicama.
- Donio sam vam toplu kupku, draga, te sam našao nešto
prigodno što možete obući dok vam ja odnesem na pranje vašu
haljinu. - Apsurdno, no podsjećao ju je na kokoš, koja nervozno
kokodače oko svojih pilića.
Farah je zahvalila kimanjem glave, jer joj je grlo još uvijek bilo
bolno da nešto kaže.
Nastavio je, odlučivši da ignorira ili zaboravi njezin pokušaj
bijega, zabrinut kao i uvijek. Sada još i više, kada su se suze razlijevale
po njezinim obrazima i crvenile oči. Kada ju je udobno smjestio
natrag u sobu, skinuo joj je šal i torbicu te ih postavio na plavu
stolicu.
- Da li te je Blackwell uplašio? - upitao ju je sa lažnim
smiješkom. - Jer iako on izgleda kao opasan gad… uh… zlikovac, u biti
nije tako…
- Bio si u Newgateu s Douganom Mackenziem. - Nije postavila
pitanje, već blagu izjavu, onu koji nije mogao poreći.
Murdoch se zaledio. Zadrhtao je promatrajući njezin šal. - Da, -
mrzovoljno je potvrdio. - Pet dugih godina.
- Koji je bio tvoj zločin?
Polako se okrenuo prema njoj, njegovo lice maska srama i boli.
- Moj jedini zločin, draga djevojko, je bio ljubav. - Mora da je pročitao
nedostatak razumijevanja na njezinom licu, jer je nastavio. - Imao
sam dugu vezu sa sinom grofa od Surreya. Kada mu je otac saznao,
92
Crno srce Londona

podnesena je optužnica protiv mene, a čovjek kojeg sam volio se
okrenuo na sudu protiv mene, identificirajući me kao… predatora.
Farahino već utučeno srce ponovno se uzdrmalo, ovoga puta
zbog mučenja koje se odražavalo prema njoj u slikama krupnog
Škota. - Žao mi je, - prošaptala je, iznenađena koliko je to i mislila.
- Sada je to daleka povijest. - slegnuo je ramenima te joj se
bolno nasmiješio.
- Prošlost može dugo živjeti u nama, Murdoch, - promrmljala je.
- Imate pravo, draga.
- Jeste li ti i Dougan bili… prijatelji? - nastavila je, znajući da će
njegov povratak u prošlost biti blaža od Dorianove.
Murdoch se pomaknuo, vraćao se prema sobi za kupanje. -
Dugujem mu svoj život, više` puta. A jednako tako dugujem i
vama.
- Kako to misliš? - šapnula je, osjećajući nelagodu zbog
poštovanja na njegovom nježnom licu.
- Pa, ti si njegova Fairy, naravno, njegova žena za sve. Obećali
smo mu da ćemo te pronaći. Zaštititi te. Ako možemo, da ti vratimo
život koji ti zaslužuješ, život koji bi on htio za tebe.
Suze su opet zaprijetile ali ih je Farah zaustavila brzim
treptanjem. - Rekao ti je o našem vjenčanju kad smo bili mladi?
- Da, to je bila jedna od naših omiljenih priča.
- Stvarno? - Predivan osjećaj je imala u grudima pa se za to i
držala. - Hoćeš reći da je Dougan pričao priče o meni? To je moralo
biti jako dosadno i nezanimljivo.
Murdoch joj je prišao, nježno joj primio ruku te ju odveo
prema sobi za kupanje. - Ti ne možeš shvatiti kako je biti u zatvoru,
draga. Kada jedna noć protekne u strahu i očaju, tjedan može
izgledati kao cijeli život, a godina postaje vječnost.
Farahini bosi prsti kvrčili su se na hladnom bijelom mramornom
podu sobe za kupanje, prošaranim srebrnom i plavom bojom.
Pozlaćena srebrna ogledala i sjajan bijeli namještaj tapeciran
upečatljivom plavom bojom ispunili su prostoriju, možda čak i
previše. Prozori su propuštali svjetlost kroz prozirne plave zastore
93
Crno srce Londona

koji su lelujali na proljetnom povjetarcu. Porculanska kada stajala je
povišenom okružena najmekanijim plavim paisley tepisima.
Murdoch se uposlio povlačeći svileni paravan za presvlačenje iz
kuta prema kadi, ne prestajući pričati. - U zatvoru je pričanje veselih
priča, od kojih ti brže prolazi vrijeme, vrijedilo više od zlata. -
Postavio je veliki ogrtač od teške plave tkanine na svilu paravana.
Toliko ju je privukla topla kupka da je zaboravila na nelagodnost
skidanja u istoj prostoriji sa relativno nepoznatim muškarcem.
Naravno, ovo nikada ne bi napravila u Londonu, ali kada si bio
zatočenik Blackhearta od Ben Morea, tada nisi razmišljao o bijednim
skandalima.
- Hvala. - Stala je iza paravana, odvezala haljinu i spustila je
preko ramena. Mogla je čuti Murdocha kako nešto prčka po sobi.
- Hoćeš li mi pričati o tome, Murdoch, o tvom vremenu u zatvoru s
Douganom?
Pokreti su nestali te je stariji čovjek ispustio čudan uzdah, ili je
taj tužan zvuk napravila stolica na koju se sjeo. - Kao što sam rekao,
noći su bile najgore, - započeo je udaljenim glasom. - Sati tame lomili
su čak i najhrabrije od nas, a kamoli ne neke malene dječake. Završili
bi s poslom na željeznici te se vratili našem životu iza željeznih šipki
toliko izmoreni da se nismo mogli kretati, a kamoli se odbraniti od
opasnosti koju je noć donosila. Zvukovi. Vriskovi. Šapati iz sjena… oni
su strahoviti. Ako nisi imao prijatelje da te zaštite…- nije nastavio,
ostavljajući ostatak njezinoj mašti.
- Žao mi je, - Farah je prošaptala, svukla haljinu te ju prebacila
na paravan.
- Hvala ti, - Murdoch je odgovorio. - Kada sam stigao u
Newgate, Blackwell i Mackenzie su tamo već proveli skoro tri godine.
Jako bliski i dvostruko lukaviji, svaki od njih mračan poput vraga i
jednako nemilosrdan. Uvijek me iznenadilo da tako mladi momci
mogu postati toliko okrutni.
Srećom, Farahin korzet se vezao sprijeda, pa je krenula s
odvezivanjem upijajući svaku njegovu riječ. - Teško mi je zamisliti
okrutnog Dougana, - priznala je. - Ali… prema tebi je bio dobar?
94
Crno srce Londona

- Nakon nekog vremena, - rekao je. - No kada sam se dokazao
korisnim, primili su me pod svoje pa mi je život postao puno
jednostavniji, naročito po noći. Kao što vjerojatno znaš, Dougan je
imao dar govora i jezivo točnu memoriju. Po najtamnijim i
najhladnijim noćima, pričao nam je o knjigama koje je čitao s tobom,
no ponekad je skrenuo od sjećanja na knjige i nastavio sa nekom
pustolovinom koju ste vas svoje prošli.
- Stvarno? - Farah je brzo disala, pa zastala skidajući korzet kako
bi izložila svoje grudi hladnom zraku. Kada je s tim završila, sagnula
se i sakrila svoje jedino blago ispod tepiha, nije željela da itko to
pronađe.
Toplina je ispunila Murdochov glas na to sjećanje, a Farahino
srce se stisnulo na sliku njezinog Dougana, koji još uvijek nije bio
muškarac, ali više niti dječak, kako uveseljava hrpu strašnih
zatvorenika svojim pričama o blesavim avanturama
desetogodišnjakinje sa Škotskog Visočja. - Toliko te puta opisao,
vjerujem da bi te bilo tko od nas prepoznao da te sreo na ulici. Pričao
nam je o tvojoj ljubaznosti, tvojoj nevinosti, tvojoj nježnosti i
bezgraničnoj znatiželji. Postala si nešto kao naš svetac zaštitnik. Naša
kći. Sestra. Naša… Fairy. Bez da si i znala, dala si nam… njemu…
trunku sunca i nade u svijetu sjena i patnje.
- Oh. - Farah je opet izgubila bitku sa suzama, a stajala je iza
paravana gola i drhtava, s rukama omotanih oko sebe upijajući
Murdochova sjećanja kao da su njezina. Jedva je primijetila da je
gola, jer je imala osjećaj da je njezina unutrašnjost potpuno izložena i
ranjiva. - Jesi li siguran da nikada nije bio ljut na mene? Da me nikada
nije… krivio za svoje uhićenje?
Neko vrijeme je bio tiho, pa je panika protutnjala kroz nju. -
Molim te. Moraš mi reći istinu, - preklinjala ga je.
- Prvo uđi u kadu, - Murdoch je nježno rekao.
Farah ga je poslušala, ušla je u mirisnu kadu te se spustila u
vodu s mirisom lavande.
- Iskreno, draga, Mackenziea bi ubilo da je ikada čuo kako
postavljaš to pitanje, - Murdoch je nastavio kada je bio dovoljno
95
Crno srce Londona

siguran da se ugodno smjestila. - Samo smo mi, njemu najbliži, znali
točno koliko se bojao za tebe. Samo je Blackwellu i meni rekao tvoje
ime. Svima drugima si bila njegova Fairy, i to je sve što su ikada
saznali. Štitio te kao ljubomorni muž kakav je i bio.
- Naš brak nikada nije bio ozakonjen, Murdoch, - Farah je
priznala, dopuštajući vrućoj vodi i lavandi da umiri bolove njezinih
krutih mišića. - Sigurno i to znaš.
Murdochov nepristojan zvuk odjekivao je po mramoru sobe,
pojačavajući prijezir na njezine riječi. - Dougan Mackenzie je bio
najvjerniji i najpredaniji muž na svijetu, - nastavio je. - Nakon svih tih
godina, gđo Mackenzie, izgleda da ste ostali prava mladenka za
njegovo sjećanje, kao što bi bila da je ostao živ.
Rukom je prelazila po mirnoj i čistoj vodi dok su je njegove riječi
bockale iglicama krivnje. - To nije potpuna istina, - rekla je. - Znaš da
sam… poljubila drugog muškarca one noći kada ste me ti i Blackwell
oteli.
- Da, ali…- ako je ičiji glas mogao zvučati kao da si slegnuo
ramenima, onda je to bio Murdochov. - Za ženu koja je bila udovica
više od deset godina, nitko te ne može kriviti ako pokušaš ispuniti
prazninu u svom životu.
- Tvoj g Blackwell sigurno to tako nije vidio. - Uznemirila ju je
pomisao kako razmišlja o gospodaru Ben Morea dok je potpuno gola.
Odjednom je podigla sapun koji je mirisao na vrijesak i med te
energično počela ispirati zadnjih par dana sa sebe.
- Blackwell je povezan s Douganom kao i svi mi, - Murdoch je
zagonetno rekao. - Možda je zlobniji od uvijene zmije i dvostruko
smrtonosniji, no od svih živih oko tebe, on je najbolja šansa koju
imaš.
- To je još nešto što ne razumijem, - Farah je započela,
podignuvši nogu iz vode kako bi protrljala sapun sve do prstiju. -
Izgleda kao da ste svi uvjereni da sam ja u nekoj opasnosti, no ja ne
mogu shvatiti što bi to moglo biti, a nitko mi ne želi objasniti.
- Blackwell nije došao do toga, ha?
96
Crno srce Londona

Farah je skupila usta i namrštila se. - To je moja greška.
Pobjegla sam od njega prije nego je uspio završiti.
- Nisi prva koja je to učinila, - Murdoch je progunđao, zvučeći
više kao ogorčen otac nego lojalni sluga. Pucketanje namještaja
govorilo joj je da se Murdoch ustao i da je krenuo prema njoj. Postala
je napeta, no čim ga je čula kako skuplja stvari sa paravana, ponovno
se opustila. - Gđo Mackenzie…- započeo je.
- Možeš me zvati Farah, - rekla je, te podigla ruke da skine
kopče iz razbarušene punđe kako bi raspustila svoje uvojke u vodu. -
Mislim da smo nadvladali društvene usiljenosti, Murdoch.
Njegova tišina ju je zaintrigirala. - Kada govorimo o opasnosti,
ne želim da si mislite kako ona može doći do vas ovdje. U ovom
dvoru se ne morate ničega bojati.
- Da, to si već rekao. - Farah je nagnula glavu, namočila skalp i
počela sapunicom prati svoje guste uvojke.
- Želio sam reći, znam da vam se tako sada ne čini, ali njemu
možete vjerovati. Svi ostali će dati svoj život za vas, ali Blackwell… on
će to napraviti ali i više od toga. Istrgnuo bi srce iz svojih grudi.
Prodao bi svoju dušu samo da vi…
- To su velike i pogrešne pretpostavke da ja imam srce za dati…
ili dušu. - Dorianov uglađen glas nije odjekivao po sobi kao njihov.
Ugmizao je u njihov razgovor potajice kao zmija, prekinuvši
Murdocha prije nego je uspio otkriti bilo koju tajnu.
Brzo dišući, Farah je potonula dublje u kadu, zahvalna što je
voda sada puna sapunice, no za svaki slučaj, povukla je noge prema
bradi te ih obujmila rukama. - Izlazi van! - Inzistirala je nesigurnim
glasom. - Nisam obučena.
- Nisam niti ja.
Primaknuo se bliže. Toliko blizu, da je znala ako se okrene, kako
će vidjeti njegove oči kako je s visine gledaju. Možda, usprkos
sapunici, može vidjeti kožu kako drhti ispod površine. Od toga se sva
naježila.
- Odlazi, - Farah je naredila, nije ga mogla pogledati jer je mislila
da će puknuti.
97
Crno srce Londona

- Ustani i natjeraj me.
Dublje je potonula, njezini brzi udisaji stvarali su valove na
površini.
- Blackwell, - Murdoch je nagovarao. - Ako želiš pričekati u
odajama, obući će se i…
- To je sve, Murdoch, - Dorian je rekao.
- Ali, gospodine. - njegovo naglašavanje te riječi bilo je
zbunjujuće. - Mislim da ovo nije način da…
- Slobodan si. - samo čovjek koji želi umrijeti bi nastavio, tako
da Farah nije krivila Murdocha što ju je napustio. Zvuk zatvaranja
vrata sobe za kupanje zvučao je kao zatvaranje željeznih vrata ćelije,
zaključavajući Farah u pozlaćen zatvor sa najopasnijim kriminalcem.
Bespomoćnu, zarobljenu i golu.
Ako je Farah išta naučila na svom poslu, onda je to da onaj koji
napada obično stoji na nogama. - Što je toliko bitno da ne može
pričekati da završim sa kupanjem? - upitala je nestrpljivo, ponosna na
sebe da je uspjela izostaviti strah i slabost iz glasa.
Blackwell je stao iza nje i prelazio dugim prstima po rubu kade.
Obučen samo u košulju, tamni kilt i prsluk, to što nije imao kaput
nije nimalo umanjilo širinu njegovih ogromnih ramena. Primijetila je
da je skinuo povez sa oka, a njegovo plavo oko svjetlucalo je prema
njoj na proljetnom suncu. - Palo mi je na pamet, dok sam razmišljao
o nesretnom završetku našeg razgovora, da bi naša slijedeća
komunikacija bila bolja ako ti nisi u poziciji da možeš pobjeći.
Čak i u vrućoj vodi, Farahina krv se zaledila u venama, no
usprkos tome, podigla je ponosno bradu i čekala. - U krivu si ako
misliš da neću pobjeći ili se boriti, ako budem natjerana.
Stao se na podnožje kade, sunce mu je stvaralo široku auru
preko guste crne kose kada se nagnuo da s obije ruke primi rubove
kade. - Onda se svakako smatraj natjeranom, no budi oprezna,
mramor je jako sklizak kada je mokar. - Njegov pogled zalijepio se na
valove sa nekim sugestivnim zanimanjem, a Farahina temperatura
tijela odjednom je skočila sa pothlađenog na pregrijanu. Kapljice
vlažnosti pojavile su se na njezinom čelu i iznad usana.
98
Crno srce Londona

Blefira, proklet bio, te je izgledao potpuno nezabrinuto na
snagu njezinog prezirnog pogleda. Nikada nije bila dobra s prijetećim
pogledima ili suočavanjima, no prije nego što ona i Dorian završe
jedno s drugim, vježbat će na obije stvari. - Pa… reci što imaš, - tjerala
ga je, mrzeći samu sebe što njezin pogled nije mogao pogledati u
njega bez da osjeti neodoljivost.
- Mislim učiniti upravo to. - Njegov glas, obično ispunjen
hladnim, snažnim i hrapavim tonom sada je u isto vrijeme bio
intrigantan i uznemirujući. - Ja ću govoriti dok ti završavaš s
kupanjem.
- Nema šanse! - ljutito je rekla, stisnuvši noge čvršće na sebe.
Jedna tamna obrva se podigla. - Nema? - prstima je klizio po
mliječnoj vodi, stvarajući valove prema njoj. - Vrlo radu ću pomoći
ako ti ne možeš sama.
Farah se prisjetila što joj je rekao u radnoj sobi. Da mu se ne
sviđa fizički kontakt. Makar su njegovi prsti u vodi sugerirali da je
možda lagao. Ili možda sada blefira? Da li je dovoljno hrabra da
testira istinitost njegove tvrdnje?
- Pipni me i ja…
- Ti ćeš što? - Njegov glas se ohladio kao i pogled, ali je izvadio
prste iz vode.
Farah je očajnički željela nešto reći, no njezin um je odjednom
postao prazan kao list papira.
- Naučit ćeš da ja ne reagiram dobro na prijetnje, - rekao je
dosta komično, brišući prste o ručnik koji je visio na stalku pokraj
kade.
- Kao niti ja, - suprotstavila se, gledajući kako mu se druga
obrva diže da se spoji s prvom. - Pretpostavljam da želite nešto od
mene, g Blackwell; no da vas informiram, ovo nije način da
zadobivanje nečije kooperacije.
- A ipak, uvijek nekako uspijem dobiti što želim.
- Sumnjam da su veliki broj tih ljudi samopouzdane žene.
Blackwell se zlobno nasmiješio i protrljao svoju snažnu bradu,
glatku od jutarnjeg brijanja. - To ti moram priznati, - okrenuo se i
99
Crno srce Londona

krenuo prema mekoj baršunastoj stolici. - Ali, kao što i znate, u mom
svijetu ima puno zakona, a jedan od njih je quid pro quo. - Spustio je
svoje ogromno tijelo na stolicu, raširio noge, a ruke postavio na
naslone sa indolencijom plave krvi. - Mogu ti dati sve što poželiš,
Farah Leigh Mackenzie, a ti se samo trebaš kupati. - Pogledao je u
sapun.
Farah se nije mogla dosjetiti ničega što bi tako jako željela, a što
bi opravdalo takvo poniženje, no onda se prisjetila što je Blackwell
prije rekao. Dougan je možda brutalno ubijen. Blackwell traži osvetu
za njegovu smrt i želi pomoć od nje. Ako ima imalo istine u tim
riječima, Farah ih je trebala doznati.
Pripremila se i ispružila noge u kadi pa posegnula za sapunom.
Njezin vrat se činio kao najbolje mjesto za početi, sve dok je bila
dovoljno pažljiva da zadrži pune grudi ispod mutne vode. - Reci mi
što ja to želim, - zahtijevala je, zbunjena što joj je glas postao hrapav i
nizak, riječi su zvučale poput potpuno drugačije naredbe. Zapovijed
ljubavnika. No oboje su znali bolje.
Blackwellove neuobičajene oči sjajile su prateći put sapuna
prema kraju vrata, no iznenađujuće, odgovorio je. - Sedam godina je
jako dugo da provedeš skoro svaki trenutak s nekim. Tijekom
vremena koje smo proveli zajedno, Mackenzie i ja smo postali kao
braća. Ne samo da smo se borili, radili i patili jedan pokraj drugoga,
već smo dijelili sve kako bi zadržali našu vezu kao vođe … kao braće…
snažnom. I kako bi nam to beskonačno vrijeme brže prošlo. Dijelio je
sa mnom hranu koju si mu slala, no sada sumnjam da bi to napravio
da je znao kako je ta hrana od tebe. Dijelili smo svaki prljavi djelić
naše prošlosti, svako ime, svaku priču, svaku… tajnu.
Farahina glava se naglo podigla, sapun je zaustavila na ramenu.
- Tajnu?
Blackwellova glava kimnula je jednim značajnim pokretom, no
oči su mu ostale prilijepljene na sapun. Nije nastavio sve dok sapun
nije nastavio svoje kretanje po njezinoj koži.
- U zatvoru, svaka potreba, emocija i strah su bile jedine
slabosti za iskorištavanje, - objasnio je. - Mackenziev osnovni strah
100
Crno srce Londona

bio je za tebe. Ubijalo ga je što nije znao što se s tobom dogodilo
nakon što su njega uhapsili. Njegova jedina utjeha je bila ta da je
ubio Oca MacLeana, pa je znao da si sigurna barem od njega.
Blackwell je malo okrenuo glavu kako bi mu dobro oko moglo
biti fokusirano na sapun koji je spuštala po drugoj ruci. Farah je
bojažljivo shvatila da joj počinje ponestajati kože, a očekivajući
intenzitet njegovog pogleda dokazivao je da se naslađuje tom
činjenicom. Njezine ruke ne mogu biti čišće i ubrzo će morati krenuti
dalje.
Koliko je ova situacija postala apsurdna. Ponižavajuća sjećanja i
užasne boli Newgate zatvora nisu pripadale ovoj osunčanoj sobi
ispunjenoj mirisnom toplotom, koja je pretvarala atmosferu u
maglovitu paru. Za Farah je taj rezultat bio kao san, koji je mutio
liniju između realnosti i mašte. Blackwell je pričao o teškim istinama,
no način na koji je gledao sapun kako pretvara njezinu kožu u klizave
putanje svjetlucave svile, probudio je najgrešnije i najrazvratnije
vizualizacije koje je njezin um mogao smisliti.
- Kako ste sretni da voda skriva veliki dio. - Blackwell se
pomaknuo u stolici, njegova koljena su se još više raširila i teže je
disao.
- Da li bi Dougan oprostio ovo prisiljavanje? - izazivala je,
pokušavajući ignorirati titranje svog tijela. - Ako mu duguješ onoliko
koliko tvrdiš, zar ne bi on htio da me poštediš od poniženja?
Na trenutak mu je iskra umrla u oku, no nakon toga je zasjala
još i više. - Kada se ponovno vidimo u paklu, tražit ću ga da mi
oprosti. - Usta su mu se razvukla u snažniju liniju, a koža oko oštrih
rubova obraza i čeljusti se zategla. Njegovo tamno oko sjajilo je
trijumfalno ali i nezadovoljno, dok mu je plavo oko bilo neodlučno i
uzbuđeno, no oba oka nisu micala svoj fokus sa sapuna na njezinom
ramenu.
Farah je znala što treba učiniti da on nastavi pričati. Lagano je
rastvorila usne te kratko prala maleni dio kože koji se nalazio iznad
vode, nakon čaga je umočila sapun ispod površine i krenula prati
grudi.
101
Crno srce Londona

Reakcija njezinog tijela bila je jednako neočekivana i kritična.
Čudni osjećaji su jurili kroz nju, počevši od bradavice dok ju je sapun
milovao, spuštajući se niže sve dok se nisu zaustavili između stisnutih
bedara. Farah se trudila da ne zatvori oči dok je uživala u ovoj novoj i
dubokoj svijesti. Umjesto toga se udubila u proučavanje Blackwella
kako bi pronašla ikakve znakove koji pokazuju da je shvatio kako
djeluje na nju. Kako ona djeluje na sebe u njegovoj prisutnosti.
Bio je toliko usmjeren na mjesto gdje joj je ruka nestala, da je
sumnjala kako je išta primijetio.
- Nastavi, - bez daha je zahtijevala, nadajući se da će ga omesti
dok ne riješi ovu upornu silu koja joj je gorjela u venama i dok ne
suzbije jezu u kostima koja je nastala od razgovora.
Odan svojoj riječi, nastavio je. Miran ton glasa ponovno se
sukobljavao s intenzitetom odvažnog pogleda. - Pošto bi Dougan
vjerojatno proveo dvadeset godina u zatvoru prije nego što sud
ponovno razmotri njegov slučaj, zamolio me da se zakunem na dug
kojim sam mu dugovao svoj život. - Prestao je pričati kada je ostala
bez daha dodirnuvši sapunom drugu dojku.
- Koji je bio? - naglo je izgovorila.
- Kada me puste, da ću te potražiti i da ću se uvjeriti kako si
sigurna i zbrinuta.
- Kao što vidite, g Blackwell, potpuno sam sigurna i zbrinuta.
Možete me vratiti sa čistom savjesti. - Farah se malo nasmijala. -
Naravno, ako ste je ikada imali.
- Vjerujem da to još trebamo vidjeti, - rekao je blago, iako još
uvijek nije podigao pogled sa valova na vodi. - Moja sedmogodišnja
kazna se završila skoro mjesec dana nakon Douganove smrti i prvo
što sam napravio je potražio tebe. - Nagnuo se, kao velika mačka
spremna za svoj ubojiti napad. - Znaš li što sam pronašao?
- Ne. - Tračak straha pomiješao se s toplinom u njezinom
trbuhu, odmah ispod mjesta gdje je drhtavim prstima pomicala
sapun. - Reci mi.
- Hoću. Čim se nastaviš kupati.
- Ja… ja sam završila, - lagala je. - Čista sam.
102
Crno srce Londona

Plamen je polizao led u njegovom plavom oku. - Propustila si
jedan dio.
Gorjelo je duboko u njoj. Nisko u trbuhu, ne, niže… u njezinoj
maternici. Farah ga je željela mrziti. Držao ju je zatočenom. Iskoristio
ove zlobne prisile da zadovolji svoje osobne perverzije.
No ipak…
Dok se sapun spuštao po rijetkim kovrčama te po rascjepu
između njezinih bedara, trnci neočekivanih osjećaja krenuli su s
njezinog najintimnijeg mjesta te se razlili preko cijele kože. Otvorila
je usta ali je u zadnji tren zaustavila stenjanje.
Spojili su im se pogledi, vatra u njegovim očima se crnila, a
zjenice širile.
Znao je. Iako ništa nije mogao vidjeti, točno je znao gdje joj je
pobjegao prst i točno gdje je sapun prešao preko već navlažene kože.
Usprkos njezinom poniženju, Farah je jednako tako i uživala.
Kupala se već skoro trideset godina i dok je pronašla drhtavi užitak u
ovom dugom kupanju, nikada prije nije bilo tako ispunjeno
obećanjima i zahtjevima.
To zahtijevanje, ta obećanja, sve je to bilo odražavano u
pogledu Doriana Blackwella.
Što je god pročitao u njezinim očima to ga je natjeralo da
zatvori oči, dajući joj neometen pogled na strašan ožiljak preko obrve
i kapka. Rana je izgledala duboko i strašno. Čudno da nije izgubio
oko. Kada ih je ponovno otvorio, shvatila je da promatra njegov
ranjen plavi iris sa fasciniranom pozornošću. Na njezino razočaranje,
vratio je svoj hladan pogled, no pročistio je grlo prije nego što je
progovorio.
- Reći ću ti da sam saznao kako i ti imaš svoje tajne, i to ne one
koje je najbolje ostaviti u tami, kao moje, već tajne koji bi uzdrmale
cijelo Britansko Kraljevstvo.
Sapun joj je ispao iz ruke, klizeći po njezinoj ženstvenosti nakon
čega je nestao u vodi. Sva toplina i užitak su nestali, a Farah je
zatresla glavom sa šokiranim poricanjem. - Nemam pojma o čemu
govoriš. - Zastrašujuća brzina kojom se zrak između njih hladio i
103
Crno srce Londona

grijao bila je dovoljna da joj bude zlo. Zar nije upravo sada imala
jedan od najintimnijih trenutaka u svom životu? A sada je htio
nastaviti razgovarati o prošlosti. Otkrivanju tajni. Otvaranju starih
rana.
Promijenila je mišljenje. Mrzila ga je. Mrzila je način na koji
odmahuje svojom tamnom glavom, kao lažni privid pravedne osude.
- Applecross je naravno mjesto gdje sam krenuo sa svojom
potragom. Dokumenti iz sirotišta pokazivali su da je jedna Farah
Leigh Townsend podlegla koleri, njezina tolerancija toj bolesti je
oslabila zbog obiteljske fatalne bolesti.
Farah je sve to znala, no potpuno je zanijemila, razmišljajući da
li će Blackheart od Ben Morea stvarno sjediti na jedinom osjenčanom
mjestu u prostoriji i otkriti posljednje skrovito mjesto koje joj je
ostalo. Upotrijebio je njezino pravo ime. Nešto što nikome nije rekla,
čak niti Douganu Mackenziu.
- Užasna bolest, ta kolera, - nastavio je, pažljivo promatrajući
njezinu reakciju. - Širi se uskim prostorima kao što je Applecross,
ostavljajući za sobom masovnu devastaciju. Nikada nije zabilježen
samo jedan slučaj. Tako da sam sa malom prisilom, kako je ti zoveš,
saznao da je dva tjedna nakon Douganovog uhićenja i MacLeanove
smrti, desetogodišnja djevojčica nestala iz Applecrossa. Sestra
Margareth je prikrila nestanak, upotrebljavajući izgovor spaljivanja
zaraznog trupla kako bi prikrila nedostatak tijela.
Ništa od ovoga nije bila novost za Farah. Kako je skoro deset
godina radila uz bok povjerenika za spise, uspjela je proviriti u svoju
osobnu smrtovnicu. - Gdje si nakon toga išao? - Upitala je bez daha.
Dorian ju je zajedljivo pogledao. - Toliko komplicirani slučaj, kao
što je ovaj, iziskuje puno novaca, koje ja nisam imao. Odmah sam
krenuo u potjeru za novcem, i pronašao malo sreće.
Farah je zakolutala očima kako bi obuhvatila svoju raskošnu
okolinu. - Svi na svijetu znaju kako si do toga došao.
- Isprva ne. Nekoliko godina sam radio kao drumski razbojnik.
Tih dana vlakovi nisu išli jako daleko, pa su bogati nastavljali svoja
putovanja u kočijama.
104
Crno srce Londona

Farah se ispravila i naglo spustila natrag u vodu, shvativši da joj
je bradavica izvirila iz vode. - Drumski razbojnik? Jesi li koga ozlijedio?
- upitala je, nadajući se da nije primijetio njezinu pogrešku.
Naravno da je. - Povrijedio sam mnogo ljudi, - rekao je
promatrajući njezine grudi. - No o tome možemo pričati kasnije. Sada
razgovaramo o tvojoj prošlosti. Mislim da smo dosta iscrpili temu o
mojoj.
Farrino srce je poskočilo poput uplašenog zeca. - Ja nemam
prošlost. Bila sam siroče, pa sam pobjegla iz Applecrossa i došla u
London i…
- Ne laži mi, Farah. - Njegov tihi glas je bio toliko zastrašujući da
bi joj bilo draže da je vikao. - Užasno ti ide.
Zaokupirala se traženju sapuna na dnu kade kao izgovor da ga
ne pogleda. - Ne znam o čemu govoriš.
- Znam tko si bila… tko si sada.
- Nemoguće, - Farah je inzistirala. - Ja sam nitko. - Evo. Našla je
sapun, no pravila se da ga još uvijek traži pokušavajući ga zadržati u
svojim sklizavim prstima.
- Daleko si ti od nikoga. Farah Leigh Townsend, kći pokojnog
Roberta Lee Townsenda, kapetana Prince Consort Rifle Brigade u
Krimei, i što je najvažnije, Grofa od Northwalka. Ti si jedina živuća
nasljednica najkontroverznijeg i najosporavanijeg bogatstva u
Britaniji.
Svaka njegova riječ gurala ju je sve više na dno kade. Spustila se
u vodu do brade, priželjkujući da samo može utonuti u sigurnost
mutne vode bez smrtonosnih posljedica. Previše je vidio. Previše je
znao, a to bi moglo sve uništiti.
- Pogriješio si, - novi pokušaj poricanja, nadajući se da će ga
uvjeriti u njezin identitet. - Farah je uobičajeno ime, a Leigh još
uobičajeno srednje, tako da je tvoja pogreška razumljiva. No, u
slučaju da nisi znao, Farah Leigh Townsend je nedavno pronađena u
londonskoj bolnici, gdje se čudesno oporavila od amnezije. -
Napokon je prikupila snagu da se suoči sa skepticizmom u
Blackwellovom pogledu. - Udala se za g Harold Warringtona, Esq.,
105
Crno srce Londona

prije manje od mjesec dana, za kojeg je bila dugo zaručena. Vidite, g
Blackwell, nemoguće je da budem žena za koju me držite.
Suzio je oči prema njoj te je svoje slijedeće riječi izgovorio vrlo
pažljivo, iako je jedan prijekor curio kao otrov s njegovih usana.
- Zamislite moje iznenađenje kada sam pročitao taj oglas u
novinama. Davno izgubljena nasljednica od Northwalka udana u
tajnosti, titula grofa dodijeljena njezinom suprugu, tko je bio nitko
drugi nego podvornik njezinog pokojnog oca sa malo ili nimalo plave
krvi. Naravno, vođen svojom zakletvom od prije toliko godina,
ugovorio sam sastanak sa gđom Farah Leigh Warrington, i istoga
trena, kada sam je ugledao, znao sam da je varalica.
- To je glupost, - Farah je podrugljivo izgovorila. - Kako možete
to znati?
Tajni osmijeh zaprijetio je rastvoriti njegova usta. - Znam
ponešto o varalicama, prevarantima, lopovima i pohlepi.
- Da, čula sam da ste stručnjak. - Farah inače nije posjedovala
temperament, no činilo se kako ju je ljutnja učinila manje
bespomoćnom nego ustrašenom.
- Naravno, - Blackwell je potvrdio. - Onda mi vjerujte kad vam
kažem da prepoznajem dušu crnu kao moju i jednako neiskrenu.
- Mislim da tako nešto ne postoji. - Farah je započela ozbiljno
razmišljati o bijegu, dovraga i golotinja. Jedan pogled na Dorianove
duge i snažne udove bio je dovoljan da osjeti paniku.
Ne bi daleko stigla, a samo može zamisliti kako bi ju ovoga puta
kaznio. Farah nije mogla znati da li su njezine bodlje utjecale na njega
ili ne, no nije mogla zamisliti drugi razlog zašto bi je u tišini tako dugo
promatrao. - Vjerovala ili ne, na svijetu ima gorih zlikovaca od mene,
- napokon je izgovorio.
- Sumnjam.
Tapecirani dio stolice protestirao je dok su ga Blackwellovi
snažni prsti stiskali. - Nisam te ozlijedio, zar ne? Niti sam te prstom
dotaknuo? - Njegov hrapav glas odjekivao je ispunjen izazovom. -
Znam muškarce koji bi te rastrgali samo iz zadovoljstva da čuju kako
vrištiš. Natjerali bi te da moliš za smrt prije nego te dokrajče.
106
Crno srce Londona

Iskoristili bi svaki dio tvoga tijela i duše sve dok u mukama ne umreš,
a onda bi te bacili negdje kao neko obično smeće. - Blackwell je tada
ustao, njegov korak jako tih dok je prilazio bliže. - Ja možda jesam
zlikovac i izopačena svinja, ali ja nisam kao oni.
- Ne, ti samo surađuješ s njima i zapošljavaš ih. - Njezino
razmetanje s hrabrošću je prilazilo kraju, ali se očajnički držala za nju
kao netko koga rijeka treba odnijeti pa poseže za užetom. - Tvoje
ruke možda izgledaju čisto, ali svi znaju da si obojen rijekama krvi. - A
to će dobro zapamtiti.
- Tu griješiš, Farah. Ako krv treba biti prolivena, onda su moje
ruke za to zaslužne. - Led je prekrio svaki tračak topline i interesa u
njegovim očima, te joj se odjednom voda činila hladnom i ustajalom.
- Neću ti pomoći da ikoga ozlijediš, - izjavila je.
- Ne bih ti to niti tražio. - Opet je stajao pokraj kade i buljio u
nju svojim grješnim pogledom. - Samo želim da preuzmeš ono što ti
zakonski pripada.
- Već je netko to učinio! Zakoniti…
- Ponovo poreci i neće ti se svidjeti posljedice. - Farah je brzo
shvatila da što mu je glas tiši to je on opasniji.
- Dobro, da! - uzviknula je. - Ja sam… ja sam bila Farah Leigh
Townsend. Zar ne misliš da postoji valjani razlog što nikada nisam
priznala da sam ona? Da sam uzela nečije drugo ime i prihvatila život
relativne nepoznatosti?
- Pretpostavio sam da je to Warrington.
- Nije samo Warrington. Većina očevog bogatstva stečena je na
isti način kao i tvoje. Ratno profiterstvo, smrt neprijatelja,
misteriozne laži i špijunaža.
- Kako to znaš?
- Sjećam se svađa majke i njega kada se vratio s Krima. - Nešto
ju je stisnulo u grudima, kao i uvijek kada se prisjećala prošlosti. -
Roditelji su me voljeli, barem se sjećam da su me voljeli. Pa zašto bi
me onda zaručili za onog žapca Warringtona, e to je potpuna
misterija.
107
Crno srce Londona

Blackwell je slegnuo ramenima. - Ponekad je pohlepa veća od
ljubavi.
- Ne, nije, - rekla je. - Ne prava ljubav. Samo je strah veći od
ljubavi… čak i tada samo ako mu to dopustiš. Mora da su se moji
roditelji nečega bojali, da su bili u nevolji, nekako.
- I onda su umrli.
- Točno tako. - Vratila je sapun na mjesto, ali je primijetila
tračak nečega kao tuge da je ispunilo njegovo lice.
Odlučivši to ignorirati, Farah je prešla mokrim prstima po očima
koje su bile umorne i natečene od prijašnjih suza. - Nikada ne bih
podnijela ideju udaje za Warringtona. On je bio star kao moj otac i
uvijek me kao dijete uznemiravao. Rečeno mi je da je moja obitelj
umrla od kolere… No kako sam odrastala uvijek sam pomišljala da je
možda…- Pustila je da pomisao nestane, jer joj nije željela podariti
život riječima. Zar je moguće da je njezin život tako okrutan? Zar su
svi koje je voljela oduzeti od nje zlim djelima neke osobe?
Ometen od svog gnjeva, Blackwell se držao za bradu i
razmišljao. - Ovo postaje sve jasnije.
- Ne vidim kako je to moguće. Vrti mi se u glavi.
- Prije tjedan dana, jedan plemić je prišao mom čovjeku,
Cristopheru Argentu, o poslovnom ugovoru vrlo osjetljive prirode. -
Blackwell ju je značajno pogledao.
- Argent. - To ime je zagolicalo Farahinu maštu. - Jedan od
tvojih prijatelja iz Newgatea.
- Jedan od mojih najbližih suradnika, - lukavo ju je ispravio. -
Argent me je odmah obavijestio. Ogromno bogatstvo je ponuđeno za
nestanak određene osobe iz Scotland Yarda.
Zapanjena, Farah je uzdahnula. - Ne misliš valjda…
- Tebe. Gđo Farah Leigh Mackenzie. Warrington te pronašao te
je poželio da budeš mrtva.
- Ne. - Farah je počela drhtati u kadi, a Blackwell je čvrst
prekrižio ruke preko prsiju, kao da ih želi natjerati da budu mirne.
108
Crno srce Londona

- Vidiš, nema povratka tvom bivšem životu, - rekao je
pobjedonosno. - Da te nisam oteo, unajmio bi nekoga drugoga da to
učini.
- Zašto me želi mrtvom? Već ima sve što mu srce želi, ja mu
nisam nikakva prijetnja.
- Naprotiv, - Blackwell reče. - Ti si prijetnja svemu. Ti sve možeš
uništiti i otkriti ga ako zatražiš svoju titulu.
- Ali… Ja nisam to htjela učiniti!
- U to on nije mogao biti siguran. Bolje spriječiti rizik nego
čekati prijetnju da izađe na vidjelo.
Farah nije mogla vjerovati što čuje. - Tako ti provodiš svoje
poslove?
- Apsolutno. - Rekao je bez srama i pokajanja, pa ga Farah više
nije htjela gledati. Sakrila se iza kapaka dok su joj misli jurile. Što da
sada učini? Bila je sretna – dobro, zadovoljna svojim životom. Imala
je cilj i znala je gdje stoji. Sada se sve promijenilo. Nema povratka
nazad, a opet nije mogla vidjeti kako da nastavi dalje.
- Nemam ništa što može dokazati da sam ja Farah Leigh
Townsend, - započela je. - Naročito sada kada je netko posvojio moje
ime. Uz to, žena ne može potraživati svoju titulu i bogatstvo plemstva
bez da je udata. Na vrh svega, morala bih objasniti zašto sam se cijelo
ovo vrijeme predstavljala kao udovica, a nemam nikakav dokaz za
sumnjivost u obiteljsku smrt. Ne znam niti od kuda da počnem!
- Ostavi sve to meni, - Blackwell se ponudio.
Farahina glava se naglo podigla. Način na koji je stajao, kao
general koji likuje nad svojim masakrom, od toga se osjećala
nelagodno. - A to ćeš sve srediti samo zbog duga prema prijatelju od
prije deset godina? - upitala je sumnjivo.
- Naravno da ne, - podrugljivo je rekao. - Ja sam ipak poslovni
čovjek. Mogu ti vratiti tvoje bogatstvo u zamjenu za jedini dio
londonskog društva koji mi je još uvijek nedostupan.
- Ja… ne razumijem, - Farah je zamuckivala. - Kako ću to
napraviti?
109
Crno srce Londona

Blackwell se nagnuo nad kadu, stisnuo rubove objema rukama,
snažna ramena su titrala zbog pridržavanja impozantne težine.
- Jednostavno, - tepao je. - Udat ćeš se za mene.
110
Crno srce Londona
Poglavlje 9.
Da, Fairy, morat ćeš se pomiriti s time da budeš žena drumskog
razbojnika.
Zvuči kao pustolovina!
Farah je sa nevjericom i bez riječi gledala u čovjeka iznad nje
dok su joj sjećanja prolazila kroz kosti kao duše koje dugotrajno
ostaju na grobljima.
Douganove iskrene tamne oči, ispunjene ljubavlju, posesivnosti
i blage ranjivosti sjajile su prema njoj kroz nejasan veo koje je vrijeme
bacilo na njihove uspomene. Kako je romantična vjerojatnost bila
kada su bili djeca, bez razumijevanja stvarnosti koja bi uništila
njihove vesele snove o budućnosti. No sada je na nju gledao potpuno
drugi set očiju, one koje su prikazivale arogantnu kalkulaciju i
posesivnost koja je zračila potpuno drugačijim svjetlom, svjetlom
odrasle osobe.
Žena drumskog razbojnik, naravno.
- Zar stvarno misliš da bih se udala za tebe? - Izjavila je žestoko
kada je napokon mogla ponovno progovoriti. - To je najsmješnija
prosidba koju sam ikada čula.
- Molim te, - podrugljivo će. - Zaboravila si da sam bio prisutan
kada te Morley zaprosio. Osim toga, prosidbu obilježava pitanje, a ja
ga još nisam postavio. - Odmaknuo se od kade i okrenuo, ramena su
mu se stiskala još više nego prije. - Obavijestio sam te da ćeš se udati
za mene, tako da ćeš to i učiniti.
Farah je zaustavila dječji nagon da ga poprska s vodom. -
Sigurna sam da neću!
- Glupo je poricati neizbježno, - dobacio je preko ramena.
111
Crno srce Londona

To je bila točka na i. Farah je pogledom bacala strelice na
njegova široka leđa, znajući kako su dovoljno oštre da ih može osjetiti
iako je okrenut prema prozoru. - Objasni mi, kako postajanje
suprugom Blackhearta od Ben Morea meni poboljšava okolnosti.
Osim bolesno stečenog bogatstva, što mi još možeš ponuditi, a da ja
to stvarno želim? Rekao si da nemaš srca, niti duše. Reputacija ti je
okaljana. Ne voliš me. Ne možeš podnijeti niti da me dodirneš. Zašto
bi žena poput mene ikada poželjela život s muškarcem kao što si ti?
- Doista, zašto? - Okrenuo se prema njoj, a Farah je stisnula
usne. Sada je shvatila točno kako potiče strah u dušama svojih
neprijatelja. Nije zastrašivao svojim ljutitim ponašanjem. Nije prijetio
svojom superiornom pojavom ili brutalnom snagom, iako se to nije
moglo zanemariti. Već apsolutnom okrutnom mirnoćom njegovog
privlačnog izgleda. Lišen živosti, emocija ili prihvaćanja kao da je
smatrao čovjeka ispred sebe jednim običnim bezopasnim insektom.
Vjerojatno bi samo prošao pored tebe jednako kao što bi te i zgazio
bez milosti. Bio je i više nego arogantan. I više nego ohol. Samo bi
gledao kako ti neko dijete čupa udove i krila ili bi nadzirao pokolj
civilizacije bez ikakvog izraza na njegovoj uglađenoj fasadi.
Zar je stvarno toliko hladan? Zar ga njezine riječi nisu nimalo
dotakle? Poželjela je da se suoči s njezinim gnjevom i da pokaže
barem malo ranjivosti, ljutnje, strasti, ma bilo što da pokaže da nije
bezosjećajan kako tvrdi.
- Mogu ti ponuditi zaštitu od čovjeka koji te želi mrtvom,
sigurnost i ugled moga imena te vraćanjem nasljedstva tvojih
roditelja. Zauzvrat, ti meni možeš dati titulu grofa i mjesto u
Parlamentu. - Iako su njegov glas i stav poručivali ambivalentnost,
Farah je uočila koliko mu to puno znači. - Uz osvećivanje smrti
Dougana Mackenzia, možemo puno toga ostvariti ako spojimo naše
snage.
Spojimo snage? - Govoriš o braku kao kad general razgovara o
vojnim strategijama, - Farah ga je optuživala.
112
Crno srce Londona

- U ovom slučaju to nije niti tako loša usporedba. Mi bi bili dva
saveznika sa svojim prednostima koji se strateški približavaju
protivnicima radi uzajamne koristi.
- Izgleda da je tvoja korist važnija od moje. Sigurna sam da si
svjestan, ako se udam za tebe, titula mojih roditelja, bogatstvo,
zemljišta i nasljedstvo ne bi bilo vraćeno meni, već bi legalno
pripadalo tebi.
Odmahnuo je svojoj velikom ruka da joj pokaže kako mu je to
nebitno. - Imam dovoljno bogatstva i zemlje. Što će mi više od
posjeda i nekoliko stambenih zgrada u Hampshireu te Mayfair
rezidencije? Posjedujem više profitabilnog zemljišta od kraljice.
Potpisat ću dokument kojim ti dajem jedino pravo na sve što ti je
otac ostavio prije nego se vjenčamo. Tvoji će biti da radiš s njima što
te je volja.
Čudna, paralizirajuća tupost od šoka i nevjerice spustila se na
njezine udove čak i u vodi. Njezina slatka sjećanja na Dougana
osvećena. Njezin dom od ljubljenog oca vraćen. Majčini dragulji i
neprocjenjive slike ponovno njezine, da uživa u njima i da im se divi.
Da ih proslijedi u slijedeće generacije. Sa tim bogatstvom, mogla bi
otkriti istinu iza smrti njezinih roditelja. Zahtijevati pravdu za
uzurpatora Warringtona i njegovu licemjernu ženu.
Oh Bože. Zar stvarno razmatra o tom… tom ludilu? Odmjerila je
čovjeka ispred sebe, stav snage, tame i nemilosrdne kontrole. No što
će pristajanje da bude žena najozloglašenijeg čovjeka u kraljevstvu
imati kao posljedicu? Od same pomisli zaledila joj se krv u žilama.
No ipak…
- Što želiš od titule i mjesta na Parlamentu? - upitala je.
Pogledao ju je kao da ga to pitanje zabavlja. - Što svaki
muškarac želi? Status. Još više moći. Pristup eliti. Postoje još neka
ulaganja i projekti koje je skoro nemoguće stvoriti bez titule ispred
imena i blagoslova kraljice. Čak i Amerikanci, zadrti koliko jesu o
njihovom nedostatku plemstva, najvjerojatnije će sklopiti posao s
Engleskim gospodinom s titulom, od čega će moja prekooceanska
ulaganja biti puno jednostavnija.
113
Crno srce Londona

- Nitko te nikada ne bi zamijenio za gospodina, - Farah se šalila.
To je stvorilo mračan zvuk duboko iz njegova grla i tračak
zadovoljstva iz dobrog oka. Njegova vizija osmjeha i smijanja. - Prošlo
je nekoliko minuta bez vrijeđanja. Zar to znači da sam te uspio
nagovoriti da preispitaš svoje odbijanje?
- Imam li drugog izbora?
- Zar ti je stvarno potreban?
Potpuna zbunjenost, uzbuđenost, uvrijeđenost i iznenađenost,
Farah nije mogla odlučiti koju emociju prihvatiti. Kako da donese
tako važnu odluku od svih mjesta baš u kadi? Žena bi barem trebala
biti pristojno obučena kada razmišlja o bračnoj prosidbi – naredbi –
što god ovo bilo. Blackwell je bio uvjerljiv kao vrag, istini za volju,
jednako toliko i primamljiv. No ona je bila ponosna na svoju
praktičnost, nije li? Zar nema neke druge solucije za opasnost u kojoj
se našla? Odbijala je prihvatiti da je udaja za tog kriminalca njezina
jedina opcija. Što je s njezinom karijerom? Njezinim životom? Što će
biti s Morleyem? Sad ju već sigurno traži. Možda se neće zabrinuti
njezinom odsutnošću na nedjeljnom čaju, jer se planovi često
promjene, no nakon što se danas nije pojavila na poslu, sigurno ju je
počeo tražiti.
Zar joj Morley isto tako ne bi mogao ponuditi zaštitu od nekoga
tko je želi ubiti?
Možda, no usprkos njezinoj grižnjoj savjesti za Blackhearta od
Ben Morea, nije mogla poreći njegovu nemilosrdnu brutalnost,
inteligenciju niti genijalnost. On je nemilosrdno svladavao svoje
protivnike; jednako tako bi se mogao riješiti i njezinih.
No tko će ju zaštititi od njega?
Štoviše, može li mu vjerovati na riječ? Što li krije od nje? Koji
dio njega nije uzela u obzir? Farah je znala da Dorian Blackwell ima
svoje tajne, neke od njih zakopane dovoljno duboko da ih mogu lizati
plameni pakla. Zar bi mogla biti vezana za njih kao njegova žena? Da
li se usuđuje?
Ne možeš se vjenčati za nikoga drugoga, Fairy. Ti pripadaš
meni. Samo meni.
114
Crno srce Londona

Njezino srce se slomilo, te joj povlačilo kapke prema dolje sa
težinom starog i teškog tereta. - Ovo on ne bi želio, - rekla je sama
sebi drhtavim glasom.
- Griješiš. - Od nečega u teškim riječima ali nježnijem tonu
podigla je glavu da ga pogleda, no kada je otvorila oči, opet se
okrenuo od nje. - Osim tebe, ja sam jedina osoba kojoj je Dougan
vjerovao i volio na cijelom svijetu. Isto tako, on je jedina osoba koja
je meni nešto značila… jer nisam imao Fairy da mi okupira srce.
Moguće da je to zato što nema srce?
Farah je željela da ju pogleda. Da može vidjeti hladnoću
njegovog okrutnog lica. Da taj zastrašujući izgled ohladi suptilnu
toplinu u njezinim prsima, koja je prijetila da će otopiti njezinu
odlučnost.
Ostao je okrenut prema prozoru, tamnoputa sjena okupana
idiličnim suncem. Za nekoga tko je zvučao tako engleski, zasigurno je
izgledao kao dio ovog divljeg, oštrog i podmuklog krajolika.
- Što to govoriš? - zahtijevala je.
- Da je ostao živ, zar ne misliš da bi nas želio upoznati? Da se
čak i slažemo. Njegov najbliži prijatelj i njegova voljena supruga?
Od njegovog odgovora ostala je bez riječi. O takvim stvarima
nije razmišljala, to bi moglo promijeniti njezino stajalište o svemu.
- Rekao sam ti, zamolio me je da te potražim… Zar nije
mogućnost, da nam je u trenutku prije svoje smrti, čak odobrio
vjenčanje, dao svoj blagoslov? Da je, možda, želio od nas… da se
brinemo jedno o drugome?
Imao je, na neki uznemirujući način, pravo. - Brinemo jedno o
drugome? Da li je to moguće? - brzo je rekla, te odmah poželjela da
ima dovoljno prisebnosti kako bi joj misli ostale u glavi.
Dorianova tišina postajala je smislenija od riječi. Dok se u
njezinoj glavi stvarao košmar, on je promatrao smaragdne plaže
okupane proljećem i oblake kako se nakupljaju u daljini.
Farah je osjećala da sa godinama i iskustvom dolazi samosvijest
koju mladi rijetko posjeduju. Većinu života smatrala je da je njezina
sposobnost brižnosti i suosjećanja jedna od njezinih vrlina. Može li joj
115
Crno srce Londona

stati do Doriana Blackwella? Naravno da može. On je osoba, nije li?
Sa potrebama i ambicijama i… osjećajima. Iako se o onoj zadnjoj
može diskutirati. No što je opasnost u svemu tome? Što ako Dorian
uspije njezinu vrline okrenuti u slabosti? Ako bi itko to napravio, to bi
bio on, vjerojatno bez pokajanja i sažaljenja.
- Bez obzira što mi osjećali jedno za drugoga, ja bih se zakleo da
ću se brinuti o tebi. Zar to nije dobar početak? - Napokon se okrenuo
prema njoj. Na suncu je njegov ožiljak bio belji i nekako dublji. Čak i
na svjetlu, sjena je vrebala iz ozlijeđenog oka, sjena koja je
nagoviještala neizmjerno dubok rascjep kojem nikada, koliko god
dugo gledao, ne bi mogao pronaći dno. Onaj nesmotreni dio nje
poželio je pokušati, a to je najstrašniji osjećaj koji je ikada u svome
životu imala.
Farah je počela razmišljati da li se ikada itko brinuo o njemu.
- Mogao bih ti ublažiti neke od tvojih strahova, - nastavio je,
vjerojatno protumačivši njezinu tišinu kao razmatranje. - To bi bio
brak osnovan samo na tituli i imenu. Poštedio bih te onih… intimnih
dužnosti supruge. - Nije ju gledao u oči kada je to izgovorio, te dosta
brzo nastavio. - Štoviše, kada riješimo prijetnju za tvoj život, jedino
bih zahtijevao od tebe da živiš ovdje u Ben Moreu sa mnom jedan
mjesec na godinu i u Londonu jedan mjesec po godišnjem dobu. Radi
pojavljivanja u javnosti i tako nekih stvari. Osim toga, tvoje vrijeme i
bogatstvo je tvoje i možeš ih iskoristiti kako želiš. Možeš živjeti u
jednoj od rezidencija tvoga oca ili u nekoj od mojih.
- Koliko… ih ima? - upitala je znatiželjno.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da ih prebroji u glavi, što je
značilo da je njegovo bogatstvo ogromno. - Pretpostavljam kako želiš
da uključim i svoje internacionalne rezidencije. Znači, uključujući
mediteranske vile i vinograde u pokrajini Champagne u Francuskoj
- Ville? - ostala je bez zraka. - Misliš u množini?
Duh zajedljivog smješka opsjedao je njegove usne.
Farah je stisnula dlanove na svoje prevruće obraze. Žena
drumskog razbojnika. Odvratno bogatog drumskog razbojnika, ali
116
Crno srce Londona

opet kriminalca. Zar su ona i Dougan stvarno toliko toga prorekli kao
djeca? Zar stvarno o tome razmatra? Razmatra… njega?
Zbunjena iznenadnom potrebom za pomirenjem, poželjela je
umiriti konstantnu nervozu u njegovim ramenima. Željela je ugrijati
patinu mraza iz njegovog pogleda. Proizvesti napuklinu u glatkoj
željeznoj maski lica. Ako će imalo razmišljati o tome, morala je
pronaći nešto ljudskosti u Blackheartu od Ben Morea.
Prelazila je izgužvanim prstima po površini vode. - Prije nego
što išta kažem, osjećam potrebu da ti kažem kako te nisam ranije
htjela toliko izvrijeđati. Moram priznati da nisam na svojem terenu.
Tolike naredbe ne izvlače najbolje iz mene.
- Ne prezirem te…- No nije mogla iskreno poreći dio o sumnji i
strahu.
- Daj malo vremena, - promrmljao je zajedljivo.
To je izvuklo osmjeh na njezinom licu, pa ga je promatrala ispod
trepavica, uživajući da je uspjela. Blackwell je opustio šake, a njegove
uznemirujuće oči su zračile, ako ne toplinom onda nekom
prihvatljivom količinom promjene.
Srce joj je počelo toliko jako lupati da je od toga njezino cijelo
tijelo vibriralo. Otkucaji su se mogli čuti u njezinim glasnim izdisajima
dok su promatrali jedan drugoga. Kao da se cijeli otok, ocean, škotski
zrak hvatao za njezine izdisaje, čekajući na vrhu njezinog jezika da
pobjegnu iz zatvora njezinih usana.
Kada je jednom ovaj zatočenik pušten na slobodu, nikada se
više ne može uhvatiti.
Da. Obično to nije tako užasavajuća riječ, no ovog trenutka
izgledalo je kako jednako predstavlja spas i prokletstvo.
Naravno, uvijek može reći ne.
Iako je zbog načina na koji ju je sada promatrao, osjećala da mu
ta riječ ne bi puno značila. Malo ljudi je odbilo Doriana Blackwella i
ostalo živo.
Oh, Dougane, zašto si mi poslao ovog tamnog konja? Farah je u
sebi psovala. Zašto upitati samoga vraga da me pronađe i zaštiti?
117
Crno srce Londona

Mladi Dougan nije mogao znati kako će muškarac ispred nje
utjecati na nju. Koliko je stvarno opasan, od nesmotrenih impulsa
koji su kolali njezinim venama te se smještali na najskrivenija mjesta.
Nije mogao znati koliko ju je Dorian Blackwell potajice
oduševljavao. Kako joj je njegov pogled na njoj stvarao osjećaj
nemoći i snage u isto vrijeme.
Nikada neće priznati Blackwellu da su je njegove riječi o
Douganu na kraju uvjerile. Da je preživio, da li bi sve ovo bilo
drugačije? Da li bi Dorian Blackwell još uvijek bio manji dio takozvane
Blackheart Braće? Dougan bi, čak i sada, bio tri godine od puštanja iz
tog užasnog mjesta. Zar bi njih troje imali nekakav zajednički život?
Nikada to neće saznati.
Kako bilo, izgleda da joj je sudbina postati ženom drumskog
razbojnika.
Vrag o kojem je razmišljala stajao je nepomično i tiho ispred nje
dok se ona borila sama sa sobom, no potreba za disanjem stegnula je
obije strane debate te je shvatila da je ovo trenutak sada ili nikada.
- Imam jedan uvijet. - Riječi su izjurile u jednom izdisaju.
- Ovo bi moglo biti interesantno. - Blackwell je nestrpljivo
prekrižio svoje snažne ruke preko još snažnijih grudi, no oči su mu
zasjale pobjedonosnom iskrom. - Da čujem.
- Ne želim povratiti Northwalkovo bogatstvo samo da ga
ponovno izgubim zbog nekog dalekog rođaka kad umrem. Znači, ako
se udam za tebe i dam ti titulu grofa, onda ćeš mi ti dati nešto što ja
želim.
- Townsendovo bogatstvo, titula grofice i relativna autonomija.
- Brojao ih je na prstima. - Što bi još mogla poželjeti od mene?
- Osim Dougana, ja sam bila bez obitelji više od dvadeset
godina. - Farah se podizala sve dok nije potpuno gola stajala ispred
Blackhearta od Ben Morea. - Ono što želim od tebe je dijete.
118
Crno srce Londona
Poglavlje 10.
Dorian se nije mogao sjetiti vremena kada ga je netko toliko
šokirao. Godine. Dekade vjerojatno. Vidio je toliko varijanti nagog
ženskog tijela, toliko drugih stvari koje bi većinu ljudi slomile, tako da
ga je s vremenom sposobnost iznenađenja napustila.
Ili je tako mislio.
Njegove misli su postale toliko raštrkane i besciljne kao rijeke
koje su tekle niz njezine bujne obline. Ona je bila božica koja ustaje iz
vode. Kao Botticellijevo Rođenje Venere, osim teške srebrne kose
potamnjene njezinom kupkom, za razliku od Venere, ona nije
pokušala sakriti svoje ženstvene tajne. Stajala je držeći bradu pod
nekim svojeglavim kutom, njezina ramena ravna u održavanju
dobrog stava, te nježne sive oči promatrale su ga sa odlučnošću i
očekivanjem.
Farah mu je nudila svoje tijelo. Željela je da nešto kaže. Da
odgovori na njezine zahtjeve. Ali kako bi mogao, kada mu je sva ta
prekrasna koža bila zabranjena, crvena od topline i besramna?
Kondenzacija u zraku maglila je sve oštre linije ili odvažne boje sa
snenim nejasnoćama koje su ga privlačile bliže kadi.
Boreći se da održi masku nonšalantnosti, Dorian se malo
podigao, zalijepio čizme za mramor te odbijao napraviti još jedan
korak. Zar ne postoji neka izreka o gubljenju kontrole u situacijama
kao što je ova? Moljac na plamen? Tko visoko leti nisko pada?
Te grudi. Svilene kugle blijedog savršenstva, a na vrhu
zategnute bradavice prekrasne ružičaste boje. Delikatni pad njezinog
struka, malena rupica u centru trbuha koja ga je tjerala da pogleda
još niže prema malenom gnijezdu zlatnih kovrča između njezinih…
119
Crno srce Londona

- Ne, - izrekao je kroz zube koji se nisu htjeli otvoriti koliko god
da ih je on tjerao.
- Ne? - ponovila je, njezine tanke obrve počele su se skupljati. -
Zar me ne želiš?
- Ne. - Nije bila laž. Nije bila baš niti istina. Onoga trenutka kada
je ušao u sobu i ugledao njezinu kosu kako miluje njezina gola
ramena, tijelo ga je izdalo. Kada se kupala za njega, njegov kurac je
postao težak, pun i napet. A sada? Sada mu je i najmanji dodir
njegovog kilta stvarao nezamislivi užitak i strašnu bol.
Spustila je kapke, njezin pogled jedina stvar skrivena od njega. -
Koji dio mene ti je nepoželjan?
- Nije to. - Instinkt, da ju zaštiti kako ne bi bila povrijeđena,
teško je bilo zaustaviti.
- Onda…- Pogled joj je pobjegao u stranu, ruke su se podigle da
prekriju grudi te je sada drhtala od hladnoće. - Jeste li ti i g Murdoch
nekako povezani…
- Isuse, ne! - Prolazeći frustriranim prstima kroz kosu otišao je
brzim korakom od nje, imao je veliku potrebu da ispuni oči s nekom
drugom slikom, a ne njezinom izdašnom prekrasnom kožom, ali se
brzo vratio prema njoj, žudeći ponovno za time. Koliko je često
maštao od kada su se upoznali? Koliko mu je ova žena već stvorila
muke? Koliko će još moći izdržati?
- Onda… zašto? - upitala je.
Drugi čovjek, bolji čovjek bi ju pokrio da ju poštedi srama.
Zagrijao bi ju sada od hladnoće vidljive na njezinoj delikatnoj koži.
Uzeo bi je u ruke i odnio na krevet, utapajući se u njezinoj mekoći
prije nego se vlažnost na njezinom tijelu osuši.
No jedini čovjek ovdje bio je on, a on joj nije u mogućnosti
pružiti to što traži zbog…
- Jednostavno ne dolazi u obzir, - inzistirao je, kroz još uvijek
stisnute zube.
Njezin pogled se smekšao pa je potajice pogledala u njegov kilt,
a Dorian nije nikada bio zahvalniji na svoju torbicu koja je prekrivala
njegovu muškost. - Da li tvoje tijelo nije… u mogućnosti?
120
Crno srce Londona

Zvuk koje je njegovo grlo ispustilo zvučalo je okrutnije nego je
on htio, no nije mogao objasniti da je to išlo njemu. - Moje tijelo…-
Njegovo tijelo nije bio problem. Čak i sada, dok je tjerao samoga sebe
da ju gleda, val bolnog zadovoljstva jurio je niz njegovu kralježnicu
sve dok se svaki mišić nije stisnuo, a vršak njegovog kurca ispustio
suzu čežnje. - Moje tijelo bi moglo uzeti tvoje sve dok ne moliš da
prestanem.
Ostala je zapanjena. - Onda to učini, - prošaptala je drhtavim
glasom. - Udat ću se za tebe i imat ćeš moje dopuštenje da me….
uzmeš kako god želiš dok ne ostanem trudna. - Puno puta je trepnula
kada je to izgovorila te držala svoje malene šake stisnute uza se, ali
njezin stav, njezin izraz je ostao odlučan.
Svakom drugom čovjeku, njezina ponuda bi značila kao da su
dobili ključeve Raja. Dorianu, kao da je uguran u najdublju rupu
pakla.
Borio se da održi pribranost, da odvoji pogled s nje, no podvig
se pokazao biblijskim. Njegove oči nikada nisu toliko proždirale.
Njegovo tijelo nikada nije odgovorilo na bilo koju drugu kao na nju.
Zašto i ne bi? Ona je pripadala njemu.
Samo njemu.
Cijelo ovo vrijeme, dio njega je očekivao tu malenu srebrnokosu
vilu, čije su priče još uvijek opsjedale njegove snove. Dorian se nije
pripremio na odvažnu, elegantnu ženu koja je miješala njegovu krv i
palila njegovo tijelo.
Ne, njegovo tijelo nije problem.
Nego njegov um.
Plamen koji je lickao led oko njegovog srca brzo je bio ugašen
navalom frustrirane ljutnje i gađenja samoga sebe. - Nećemo zajedno
leći, - izgovorio je grubo, crvena boja počela se ulijevati u uglove
njegovog vida. - Odbijam tvoje uvjete.
Ljutito se okrenula, dozvoljavajući mu brzi pogled na njezinu
srcoliku stražnjicu nakon čega je podigla nogu i izašla iz kade.
Ako je čovjek poput Doriana Blackwella cvilio, onda bi to sada i
učinio. Zar sudbina može biti okrutnija od ovoga?
121
Crno srce Londona

Posegla je za ogrtačem te ga zavezala oko svoje prekrasne
golotinje. - Ako odbiješ moje uvjete, onda ja odbijam tvoju prosidbu.
- Zgrabila je ručnik i polagano sušila višak vode sa svojih luksuznih
uvojaka.
- Zaboravljaš da to nije bila prosidba, - podsjetio ju je. Dorian
nije očekivao da će biti toliko jaka. Tako tvrdoglava. Zar nije kao
dijete bila najslađi i najplahiji anđeo?
Iritantno ga je pogledala. - Bez obzira kako ti to zvao, ja
odbijam. Udat ću se za inspektora Mor…
- Nećeš! - zaurlao je, prilazeći joj. - Njega ne voliš. - Lud od
ljutnje, posegnuo je za njezinim ramenima, da protrese prokleti
razum u njoj, ali prije nego je uspio, njegovi prsti su se sklupčali u
šaku, a zglobovi pucketali od snage bijesa.
Strah joj se prolio po prekrasnim očima, no ona nije odmaknula
pogled. - Ni tebe ne volim, - uzvratila je. - To nije dio ovog razgovora,
zar ne?
Njegova pluća su se ispraznila jednim dahom, pa se mučio da ih
ponovo ispuni.
- Želim nekome dati djetinjstvo koje je bilo oduzeto meni, -
rekla je nježnije. - A čovjek za kojeg se udam mora pristati na to.
- Ti. Ne. Razumiješ.
- Razumijem da si ti najodvažniji čovjek kojeg se svi najviše boje
u cijeloj zemlji. Možeš ubiti nekoga bez razmišljanja, ili uništiti cijele
obitelji jednim potezom pera. Ako si dovoljno hrabar da to možeš
napraviti, onda možeš skupiti hrabrosti da legneš nekoliko bijednih
puta sa svojom ženom i podariš mi dijete.
Gledali su jedan drugoga, njihove volje sudarale su se
opipljivom snagom.
- Da li je tvoje tijelo obećano nekome drugome? - upitala je.
- Bože, ne.
- Tvoje srce?
- Mislim da smo dovoljno puta utvrdili kako ja nema srce.
Bila je sve bolja u iritantnim pogledima koji su prenosili njezinu
nestrpljivost. - Onda mi objasni, ako ja već ne razumijem.
122
Crno srce Londona

Dorian to nije mogao sprovesti u riječi. Ne njoj. - Već jesam.
Na trenutak ga je promatrala, pa ispružila ruku prema njemu.
Odmaknuo se od njezinog dosega.
Namrštila se. - Doriane, koliko je prošlo otkada si dopustio
nekome da te dodirne?
Njegov trbuh se zgrčio od zvuka njegovog imena na njezinim
usnama. Nije joj mogao reći, ne bez da previše oda. - Jako dugo, -
odgovorio je.
- Iskreno, da li je to razlog zašto ne možeš… uh… imati odnos sa
mnom?
Odmaknuo je pogled, zažalivši što je otkrio toliko slabosti. Kada
je izbjegavao kontakt s drugima, onda je to okrenuo u svoju korist,
insinuirajući da su oni toliko ispod njegove časti za rukovanje ili
ponuđenu ruku.
To nije bio slučaj ovdje. Ne s njom.
- Kako ubijaš ljude ako ih ne dodiruješ? - upitala je znatiželjno,
ali je odmah odmahnula glavom. - Nikada nisam mislila da ću upitati
takvo pitanje.
- Često nosim rukavice, - iskreno je odgovorio. - Ujedno, svako
oružje ne zahtijeva fizički kontakt.
- Naravno, - rekla je automatski, no njezine obrve su se
namrštile, kao da pokušavaju dokučiti problem. - Ali, s rukavicama si
došao u kontakt s drugima?
- Rijetko. Samo ako je bilo neizbježno.
Kimnula je, duboko zamišljena. - Iako živim kao udovica,
ostajem djevica. Usprkos pitanju djeteta, naš brak će se morati
konzumirati ako valjanost braka ikada postane pitanje.
Dorianova usta su se osušila. Mislio je da je sve dobro
isplanirao, ali seksualna veza je bila toliko izvan mogućnosti, da mu je
ovaj maleni detalj pobjegao. Ispod panike, šapat užitka je iskrio od
saznanja da ju niti jedan muškarac nije dodirnuo.
Lupkajući prstom po malenoj rupici na bradi , spustila je ručnik i
podigla četku sa toaletnog stolića te započela češljati svoje uvojke. -
123
Crno srce Londona

Pretpostavljam, ako imam potpunu slobodu, da mogu izabrati
ljubavnika. To bi riješilo i moje i tvoje probleme, zar ne?
- Ubio bih svakog čovjeka koji bi se usudio dodirnuti te, - izjavio
je hladno.
- Pa to nije baš orijentirano na rješavanje problema, nije li? -
uzdahnula je ogorčeno. - Da li bi te zadovoljilo da gledaš? To izgleda
kao tvoja sklonost.
Napravio je prijeteći korak prema njoj, osjetio je oštru bol od
njezine brze insinuacije. Cijeli svoj život je bio promatrač i
manipulator ljudske volje i želje. Zar bi bilo toliko iznenađenje da se
ta sklonost protegnula na njegovu problematičnu seksualnost? -
Natjerat ću te da gledaš dok režem koji god dio njegovog tijela koji te
se usudio dotaknuti, nakon čega ću ga nahraniti istim, - izjavio je
snažno.
- Onda moraš biti ti, - inzistirala je.
Opet su se neko vrijeme gledali.
Pomisao da ju neki drugi čovjek dira, izvlačila je najzlobnije
osjećaje iz njega. Osjetio ih je kad je poljubila Morleya, te se jedva
suzdržao da mu ne slomi vrat ispred nje.
Usprkos ljutnji, uživao ju je ovakvu gledati. Rumenu od kupke,
njezina kosa težak zastor uvojaka oko očiju boje mjesečevih zraka.
Kako ju bilo koji muškarac može odbiti? Želio ju je dodirnuti. Žudio je
za time.
No nije se mogao natjerati da je tako okalja. Zašto je to odbijala
vidjeti? Kako je mogla pozvati Blackhearta u svoj krevet? Brak je bila
jedna stvar. Seks je nešto sasvim drugačije. Zar je tako očajnički
željela dijete da dopusti nekome kao što je on da uđe u njezino
prekrasno tijelo? Zar nije znala tko je on? Zar joj nije dovoljno
pokazao što je učinio?
Što su njemu napravili?
- Tvoje rukavice, - promrmljala je, kao da joj se upalila lampica
iznad glave.
- Što?
124
Crno srce Londona

Rumenilo na njezinim obrazima se pojačalo te je vidljivo
prikupljala snagu kako bi mogla objasniti. - Veliki dio vremena u ovih
zadnjih deset godina provela sam u društvu uličnih prostitutki, -
počela je. - Te sam naučila od njih da provođenje njihovog posla u
javnosti, kao što one uvijek čine, rijetko iziskuje od njih da se svuku.
U biti, mislim da je potreban vrlo mali kontakt.
Ta ideja je razljutila Doriana, jer ga je dovodila u iskušenje. -
Želiš da se ophodim prema tebi kao prema uličnoj drolji?
Pogledala ga je znatiželjno, no njezini obrazi su još uvijek gorjeli
od stidljivosti. - Ne baš tako. Moja poenta je da možemo postići…
snošaj… bez previše dodira.
Njegova usna se zakrivila, ali su mu se bedra stisnula od te
izjave. - Ti si ozbiljna?
- Mogao bi imati svoje rukavice, košulju, kilt ili hlače, naravno
prsluk i jaknu ako tako želiš.
- To je ono što ti želiš? Da budeš izjebana kao prostitutka s East
Enda i onda odbačena u stranu? Jer ću to sigurno učiniti, - zaprijetio
joj je, tama mu je ispunjavala srce kao oblaci odgovora koji su se
okupljali na njezinom licu.
Oči su joj bile tekuće srebro dok ga je ljutito gledala, kovitlajući
se mnogim misterijama kao zvijezde na ponoćnom nebu. - Ja želim
obitelj, - promrmljala je. - Te ću napraviti što god trebam da to
dobijem.
Gola, bolna istina u njezinom glasu piknula ga je kao otrovna
strelica, te je mogao osjetiti kako se otrov širi njegovom krvlju.
Uskoro će biti potpuno paraliziran, žrtva suprotnih sila koje se sada
svađaju unutar njega kao dva vuka koji se bore za dominaciju. Dvije
najsnažnije emocije znane jednom čovjeku.
Duboko je udahnuo, mirisi meda i lavande napadali su njegova
osjetila sa suptilnošću Rimske legije.
- Onda neka tako bude, na tvoju dušu. - prošao je pokraj nje
prema vratima. - Ujutro ćemo se vjenčati, - najavio je i zalupio
vratima.
125
Crno srce Londona
Poglavlje 11.
Zapanjilo je Farah kako se Frankenstein… uh… Frank Walters
nije mogao sjetiti svog kršćanskog imena, ali se mogao sjetiti recepta
za indijski curry sa beskrajnim mjerama i egzotičnim začinima.
Kada se Murdoch vratio da joj pomogne obući donekle
staromodnu čipkastu bijelu košulju i dugu vunenu suknju
Mackenzievog tartana, napravila je sve što je u njezinoj moći da ga
umiri kako je dobro nakon njezine konfrontacije u sobi za kupanje s
Blackwellom, pa je nakon toga brzo otišla u kuhinju.
Možda ova situacija iziskuje još kolačića.
Pronašla je Franka kako strpljivo radi na raskošnoj gozbi, pa je
provela ostatak poslijepodneva isprobavajući njegova jela, izabirući
vina i pokušavajući zaboraviti da će sutra zapečatiti njezin zavjet s
vragom u crkvi.
Tada će pripadati njemu. Njezino tijelo će pripadati njemu.
U pola devet stajala je u raskošnom salonu za jelo i promatrala
krajolik Ben Morea na platnu koji je izgledao sumnjivo nalik na sliku
Thomasa Colea. Sluga – o kome je saznala kroz jako zamuckivanje bio
je Gregory Tallow – je zapalio veliki broj svijećnjaka za samo jednu
osobu na večeri. Oblaci i zalazak sunca iznad vrhova Visočja na slici
skoro su stršali izvan platna te je Farah posegnula prema njima,
nadajući se da će uhvatiti večer prije nego što nestane.
- Volim američke slikare koji slikaju romantizam, - Blackwell je
izgovorio iz sjena kod ulaza.
Farah je brzo povukla ruku te se okrenula prema njemu. - Oh? -
Išlo joj je na živce što je svaki puta kada je najavio svoj dolazak, imala
osjećaj da ju već neko vrijeme gleda te je jedino postala svjesna
njegove prisutnosti kada joj je on to dozvolio.
126
Crno srce Londona

Uzela je gutljaj vina, ignorirajući činjenicu da joj je lice već bilo
rumeno, a njezina krv zagrijana od nekoliko prijašnjih čaša kroz cijelo
popodne.
- G…G…ospodine Black…well! - Sluga je poskočio u njegovoj
prisutnosti kao da se nalazi ispred Britanskog pukovnika,
namještajući svoju leptir mašnu i poravnavajući svoju plavu kosu. -
Mi..slili smo da će te ve…večerati u v…vašoj rad…radnoj sobi. Kao i
u..u..u…
- Razumijem, - Blackwell je blago rekao kada je mladog čovjeka
govor izdao.
Tallow, koji je bio mršave građe, odmah se zarumenio i nije htio
pogledati prema Farah. - W…Walters je već po…po…poslao
pla..pladanj.
Ovo zdanje je stvarno imalo čudnovati broj Engleza za Škotski
dvor. Zar su svi bili kriminalci? Farah je bilo žao malenog čovjeka, koji
je vibrirao nekom nervoznom energijom šumskog jelena te je
izgledao kao da će i na maleni šum pobjeći u gustiš.
- Vidim. No odlučio sam se pridružiti svojoj zaručnici na večeri.
Farah nije bila sigurna kome su se oči više raširile na spomen
riječi zaručnica, njezine ili od sluge. Tallow je nakon toga brzo nestao
bez ijedne teško izgovorene riječi.
Čak i u svojem besprijekornom crnom smokingu, bijeloj košulji i
kravati, Blackwell je budio sliku piratskog drumskog razbojnika. To je
mogao stvarati kilt, Farah je razmišljala, ili vjerojatnije povez na oku
kojeg je ponovno stavio. Možda način na koji mu je kosa padala,
malo preduga da bude moderna. No pretpostavila je da je
najvjerojatnije to zbog njegovog stava kojim je promatrao raskoš oko
sebe, kao da ih nije prepoznavao, ali će ubiti svakoga da ih zaštiti.
I nju je gledao na taj način. Kao svojinu koju je jako želio.
Nije mogla zamisliti zašto; pa obećala je da će biti njegova, nije
li? Žena je bila zakonska svojina, a ta činjenica ju je mamila više nego
je trebalo.
Spustila je svoju čašu s vinom, odlučivši da je dosta popila.
- Što je sve ovo? - Pokazao je rukom prema stolu s pladnjevima.
127
Crno srce Londona

- Večera.
Frknuo je nosom potpuno u nevjerici. - Ovo nije večera. To je …
proždrljivost.
Mršteći se, Farah je pregledala stol. Indijski janjeći curry nalazio
se u centru kao glavno jelo, okružen mirisnim kruhom. Jarebice u
sosu isparavale su pokraj slane pite od mesa napravljene sa
češnjakom, peršinom, zmijinom travom, vlašcem i junetinom i
zamotanom u meko tijesto. Predjela su uključivala kamenice
izvađene iz školjki, na brzinu prepržene i nakon toga vraćene i
posložene u kupku putra i kopra.
Sluga se ponovno pojavio, te dok je on postavljao tanjure za
njega ona je brojala sramotnu količinu deserta. Možda su trebali
izostaviti tortu od kakaa ili malene rožiće ispunjene voćem i šlagom u
čokoladnom sosu. Definitivno nije mogla izabrati između torte od
badema sa šerijem ili kolačića od dizanog tijesta s korijanderom ili…
creme bruleea sa zlatnim sirupom. Oh Bože, možda su se ipak ona i
Walters malo zanijeli ovog popodneva.
Promatrajući Blackwella, potisnula je grimasu. Njegovo jedno
oko fiksirano na njezin vitak struk upotpunjen širokim crnim
pojasom, kao da se divi njezinim namjerama za večeru.
- Volim jelo, - rekla je u obrani, izostavljajući da ima problem
prejedanja za vrijem stresa ili tjeskobe.
- Svi vole hranu. To nas drži živima. No ja sam očekivao
janjetinu i ragu od povrća, kao što uvijek jedem ponedjeljkom. -
Buljio je u gozbu kao da nije znao što će s njom.
Farah je namreškala nos. - Sigurna sam da je janjeći ragu jako…
hranjiv, - rekla je diplomatski. - Ali moraš priznati da postoji razlika
između samo hranjive hrane i hrane za dušu.
- Ali ja nemam dušu, sjećaš se? - Pogledao je brzo u njezine
napola stisnute oči pa su mu se trznuli uglovi usana. Uz veličanstvenu
gestu, stao je iza nje i povukao stolicu s visokim naslonom da se
može sjesti. - Moja damo.
- Nije li to tvoje mjesto?
128
Crno srce Londona

- Gdje ja sjedim za svojim stolom ne pokazuje ili me eliminira
kao gospodara ovog dvora. - Podigao je ubrus i pokazao svojom
rukom u rukavici na stolicu. - Ovo mjesto je večeras postavljeno za
tebe. Ne želim te protjerati s njega.
Farah se silno trudila da ne bude u isto vrijeme iznenađena i
šarmirana. - Kako je ovo čudno od tebe, - sjela se i ostala bez daha
kada joj je postavljao ubrus na krilo.
- Da. Ja si to mogu priuštiti.
Ta nedorečenost više ju je zabavila nego što je htjela.
On se sjeo na stolicu lijevo od nje, kako bi vidio oba ulaza, i
postavio ubrus na svoj kilt. Iako je stol bio dovoljno dugačak da mu
kraj nestaje u daljini, Dorian Blackwell je učinio da svako mjesto koje
on okupira postane pročelje stola. - Zašto hrana nije na stolu za
posluživanje i konobar ovdje da te služi? - upitao je, promatrajući jelo
postavljeno ispred njih.
- Rekla sam im da je smiješno da ovdje stoje i služe večeru samo
za jednu osobu. Kasno je i sigurna sam da imaju bolje stvari za raditi.
- stavila je nekoliko kamenica na svoj tanjur.
- Nemaju, - ne odobravajuće je pogledao na prazna vrata prema
kuhinji. - Njihov prioritet je da te posluže i zadovolje.
- A ja sam im rekla da bi mi bilo drago da večeram sama.
- Žao mi je što sam te razočarao, - rekao je pristojno,
posegnuvši za pitom od mesa i curryem.
Farah je odmah zažalila svoje riječi. Nije mislila da bi joj bilo
draže da on nije tu, već da nije željela da ju promatraju sluge dok
jede. Iako je ona kći grofa, zasigurno nije tako odgajana. Njezina usta
su se činila presporim da izgovore prave riječi koji bi ispravili njezinu
rečenicu pa je samo u tišini gledala kako si stavlja na tanjur velike
porcije glavnih jela.
Nekada je bilo teško reći da li su ga njezine riječi pogodile. Nije
pokazivao ništa, a u trenutcima kao što su ovi, imala je samo osjećaj
da je nezadovoljan zbog hladne promjene u atmosferi. Da, njegov
stav je ostao uglađen i hladan kao čaša, pa je pomislila da je možda
sve umislila te da je on stvarno bezdušan kao što je tvrdio.
129
Crno srce Londona

Podigao je glavu i primijetio da ga gleda. Njegovo oko je bilo
nedokučivo more tajni.
Ta grozota na koju je pristala potpuno joj je zamaglila vid pa je
odmaknula pogled i stavila kamenicu u usta, žvačući kako bi ispustila
sladak okus mesa. - Ako smijem upitati… tvoje oko… da li te boli?
Zato ga ponekad prekriješ?
Zastao je u rezanju svoje mesne pite te razmislio prije nego je
odgovorio. - Na slabom svjetlu ne vidim dobro pa imam od toga
glavobolje. Povez to sprječava, a ujedno mi je lakše čitati.
- Naravno, - promrmljala je, podižući još jednu kamenicu prema
ustima, kako bi se zaustavila od pitanja kako je zadobio tu ranu.
Ruka mu je zastala prije nego je stavio hranu u usta. - Još uvijek
to govoriš, - udahnuo je, malo one hladnoće u zraku je nestalo.
- Oprosti?
Zastao je. - Dougan mi je rekao da ti je to odgovor na sve.
'Naravno', kao da je sve što si upravo čula onako kako treba biti, pa si
to i prihvatila.
- Rekao ti je to? - Na zvuk Douganovog imena odlučila je popiti
ostatak svog vina.
- Da.
Htjela ga je upitati što je još Dougan rekao o njoj, ali nije htjela
zvučati narcisoidno.
Umjesto toga je završila sa svojim predjelom, a Blackwell je
nastavio sa pitom, njegova snažna čeljust prikovala ju je za stolicu
dok je teško žvakao hranu, kao da ju je isprobavao.
Farah nije htjela da Dorian primjeti njezinu nesigurnost, pa je
nastavila sa svojim curryem i kruhom.
- Očigledno nisam dovoljno iskoristio Walterove talente, -
napokon je izgovorio. - Moje sklonosti prema jelu su samo iz funkcije
ne iz užitka. Mislim da si mi pokazala gdje sam pogriješio.
- Teško mi je povjerovati kako radiš bilo što bez užitka, - Farah
je izgovorila prije nego je stavila u usta sočan griz mesa i meki mirisni
kruh.
130
Crno srce Londona

Njegov izraz se opustio u nešto što je bilo nalik na raspoloženje.
- Zašto tako misliš?
- Imaš reputaciju hedonista.
- Možda, ali ti imaš nepce jednog. - Pokazao je na prenatrpan
stol.
Osmijeh joj je prekinuo slijedeći griz. - Touché.
Pobogu, zar se zapravo dobro provodi? Jučer je prezirala ovog
čovjeka. Samo prije nekoliko sati ga se bojala, njihova svaka
interakcija napeta i ispunjena emocijom, otkrivanju, priznanju i
nakon svega pristanku. To ju je sve jako iscrpilo i, kako izgleda, od
toga je jako ogladnjela.
Tri lustera sjajila su sa irskim kristalima iznad dugog stola, samo
onaj iznad njih davao je svjetlo treperavim svijećnjacima. Zvuk
skupog pribora za jelo na porculanu stvarao je muziku plesu plamena
koji su uljepšavali prostoriju zlatnim sjajem.
Farah je bila očarana kako je treperavo svjetlo bacalo sjenu na
oštre uglove Blackwellovog muževnog lica, te se odbijalo od crne
kose.
Zar će ovako izgledati život supruge Blackheart od Ben Morea?
Luksuzan. Čak dekadentan. Ispunjen intrigom i tajnama, ironijom i
sukobom volja. Sjećanjima na bolnu prošlost, gubitak voljenih osoba i
sjena nesigurne budućnosti.
Odmaknula je svoj fiksiran pogled na njega prema stolu. Barem
će biti slastica i čokoladnog sosa, što je jako popravilo ovaj trenutak.
Jedina je šteta što je ostala bez vina.
Farah je uživala u tamnoj kakao torti, i prelazila pogledom po
bogatoj vješto napravljenoj drvenariji i luksuznom tekstilu zlatnih i
tamnocrvenih nijansi koji su ispunjavali salon za jelo.
- Svi nagađaju što se zapravo događa ovdje u Palači Ben More, -
usudila se upitati. - Vrlo sam iznenađena nedostatku žrtvovanja
djevica i soba za mučenje. No imaš vrlo interesantnih zaposlenika.
- Sobe za mučenje se generalno nalaze ispod stepenica, mislim
da taj dio dvorca još uvijek nisi vidjela. - vragolasto zakrivljene usne
natjerale su je da pomisli kako se možda ne šali.
131
Crno srce Londona

- Nikada ne ugošćuješ ljude ovdje? - upitala je.
- Misliš na razloge drugačije prirode od ritualnog žrtvovanja i
mučenja? - Usne su mu se ponovno trznule, ovoga puta ih je zakrivio
više nego ikada prije.
Podarila mu je ironično- iritantan pogled i progutala ukusan
crème brûlée. Njezin prigušen jecaj izgubio se u slatkoj kremi od
vanilije sa primjesom gustog sirupa melase.
Kao i u sobi za kupanje, njegov pogled se zalijepio na njezina
usta, fasciniran puno više njezinim djelima nego riječima. - Ne. - riječi
su postajale hrapavije, teže. - Nikoga ne zovem ovdje.
- Ali tako je prostrano i lijepo, - nastavila je, pokazujući na stol
koji bi sigurno mogao posjesti cijelu četu.
Njegov pogled je isto tako prešao po porculanu, svijećnjacima,
teškim zastorima i skupocjenim umjetninama. - Imam druge
nekretnine koje koristim za goste. Ben More je postao nešto kao
pribježište, za mene i ostale koji žive ovdje.
Farah je kimnula sa razumijevanjem. Izgleda da je većini
muškaraca, koji su završili ovdje, potrebno utočište. Murdoch, sa
svojim tužnim očima i neshvaćenim srcem. Frank, koji je bio izgubljen
posvuda samo ne u kuhinji. I jadni Tallow, koji je drhtao više nego što
je govorio.
- Zašto si mene onda doveo u vaše utočište? - rekla je.
- Činilo se prikladnim, - rekao je zagonetno, promatrajući je na
trenutak, kako zarezuje u svoju tortu od badema, prije nego je
odvratio razgovor od njegovih provokativnih riječi. - Svjestan sam što
ljudi nagađaju o meni, ali se nadam kako shvaćaš da nije svaka priča
o mojim hedonističkim podlostima istinita.
- Naravno. Na primjer, nisam vidjela dokaze da postoji harem sa
egzotičnim kurtizanama u tvom tajnom dvorcu. - I hvala Bogu što
nema, dodala je u sebi, pa se zamislila od kuda je ta zalutala molitva
došla.
- Zar misle da ih ovdje držim? - upitao je.
132
Crno srce Londona

Glava joj se naglo okrenula prema njemu spremna da mu
podrugljivo odbrusi, ali je primijetila tračak zadovoljstva u njegovom
oku i prvi pravi, moglo bi se reći, osmijeh.
- Ti si totalni opaki podlac! - Ili ju je zadirkivao ili je govorio
istinu. U svakom slučaju, zaslužio je da ga javno bičuju. Farah je
bacila ljutito ubrus prema njemu.
Ulovio ga je. - Ti mene ne voliš, - rekao je polagano. - Zašto je to
bitno?
- Ja… pa… i nije, - Farah je zamuckivala, odrezavši veliki komad
torte.
- Ne, stvarno? - Zapiknuo je u svoj tanjur, ali je shvatio da je
prazan i ostao iznenađen da je pojeo svu hranu s tanjura. Odmičući
prazan tanjur u stranu, rekao je, - Što bi čovjek kao što sam ja radio s
haremom?
- Sigurna sam da ne znam, - izbjegavala je odgovor. - Možda bi
te jedna od njih namamila da napraviš nešto drugo osim gledanja.
Njegov izraz lica je postao ozbiljan. - Ti si jedina žena sa kojom
bi čak razmotrio otići u krevet.
Farah je trepnula, zaleđena na mjestu, nije znala što bi rekla.
Od svakog razumljivog tumačenja namjera iza njegovih riječi, njezino
srce bi poskočilo, kao zec kojeg lovi lisica.
- Kako god bilo, većina toga što pričaju o meni je čisto sranje.
- Kao na primjer? - izazivala ga je, mrzeći zadihan ton u
njezinom glasu.
- Da sam ubio više od tisuću muškaraca vlastitim rukama. Da
sam pobjegao iz Newgatea savivši željezne šipke. Da sam istukao
muža vojvotkinje od Corka u napadu ljubomornog bijesa. Oh, i moj
najdraži, da sam osobno ubio zloglasnog gospodara kriminala Bloody
Rodney Grangera sa perom za pisanje. - Farah je pretraživala svoje
misli.
- Rodney Granger je ubijen prije trideset i pet godina.
- Prije nego što sam rođen, - Blackwell je potvrdio, podižući
čašu crvenog vina na usne.
- Zašto onda ne opovrgneš te neistine?
133
Crno srce Londona

Napravio je nonšalantnu gestu i progutao vino. - Više pomažu
nego odmažu. Što me se više ljudi boji, to sam moćniji.
- To je užasno.
Samouvjereno se napola osmjehnuo. - Znam.
Farah je dodala malo voća i šlaga na svoju tortu. Vino ju je
učinilo malo nesmotrenu pa je jako otvorila usta da stavi
prenatrpanu žlicu pomiješanih slastica u usta.
Blackwellovo netrepćuće oko upereno je zurilo u njezina usta
koja su se borila sa gomilom šlaga.
Koža oko njegovih usana je problijedila.
Farah je tražila svoj ubrus. Super, bacila ga je na njega, jer je to
zaslužio, a taj neotesani zločinac ga nije vratio.
Slegnuvši ramenima, obrisala je kut usana sa prstom te polizala
šlag s njega.
Čaša mu se razbila u ruci.
Trenutak je prošao prije nego su reagirali. Vino se razlilo po
zlatnom stolnjaku kao prolivena krv boje šljive. Komadići stakla
reflektirali su svjetlo od svijeća po različitom posuđu.
Dorianovo oko sjajilo je crnim plamenom. Ne od ljutnje, već s
dozom neke složene, tamne emocije. Počeo je duboko i nejednako
disati kroz nos, kao pastuh koji je jurio kroz noć.
- Krvariš! - Farah je dahtala dok je crvena tekućina curila niz
stisnuti dlan i natapala mrlju od vina sa krvlju. Ustala se i posegnula
za njegovom rukom, tražeći ubrus da zaustavi krv.
- Ne. - Blackwell se snažno i brzo podigao na noge da je stolica
pala i udarila o pod. Nagnuo se nad nju, sakrivši ranjenu ruku iza
sebe, te joj prijetio opasnim sjajem u oku.
Pokazala je prema ruci. - Ako to ne zaustavimo…
- Da me nisi dotaknula, - urlao je, obije šake su mu i dalje bile
snažno stisnute, jedna zasigurno oko oštrog stakla. - Da. Li. Je. To.
Jasno?
- Samo sam…
- Nikada. - Led u njegovim zapovijedima ohladio je ono malo
topline koja je procvala između njih. U sebi se sva skupila od straha,
134
Crno srce Londona

no podigla je visoko bradu. - Ne brini, neću više napraviti istu grešku,
- odbrusila je.
Njegova gornja usna zakrivila se u jeziv podsmijeh. - Pobrini se
da bude tako.
- B…Blackwell! - Tallow je izjurio iz kuhinje, izgledajući kao
strašilo u odori sluge, a iza njega Murdoch sav crven u licu. - M…mi
smo ču… ču…ču…- Kada je ugledao komadiće stakla i krv, glas mu je
potpuno nestao.
- Čuli smo udarac, jeste li dobro? - Murdoch je dotaknuo
Tallowa po ramenu, Farah je primijetila tu zaštitničku gestu.
- Završili smo s jelom, - Dorian je hladno objavio, kao da mu krv
nije kapala iz šake po skupom tepihu ispod njega. - Pobrini se za gđu
Mackenzie i budi siguran da je sve spremno za sutra. - Zadnji naredbu
je dao preko ramena kada se okrenuo da ode.
- Blackwell, - Murdoch je započeo, - Dopusti mi…- Jedan pogled
od njegovog poslodavca ga je odmah ušutkao, i tada je Blackwell
otišao, ostavljajući za sobom samo sjene i krv.
***
Čeljust ga je boljela od konstantnog stiskanja zubiju.

Podrhtavanje njegove ruke nije imalo veze s iglom koju je koristio da
zašije mesnati komad mišića koji je kontrolirao njegov palac, jer je
tokom godina zašio veliki broj svojih rana, no drhtanje nije mogao
smiriti.
Nakon što je izvadio staklo iz rane, krv je natopila dva
improvizirana zavoja i obojala vodu u zdjeli pokraj njegovog kreveta.
Vatra u njegovim venama imala je osjećaj izdaje. Snaga njegove
potrebe ga je šokirala. Da, šok nije bio dovoljno jaki pojam za čistu i
vruću energiju koja je pržila njegovu kožu, no nije mogao pronaći
drugu riječ. Što je bilo čudno, jer je pročitao rječnik i zapamtio svaku
od njih. I njihovo značenje. I njihove sinonime, antonime, varijacije i
konjugacije.
135
Crno srce Londona

- Jebiga, - opsovao je gurnuvši iglu preduboko u mišić. Srećom,
pio je lijevom rukom kada ga je uzbuđenje pogodilo snagom toljage
Vikinga, od čega mu se šaka stegnula i razbila čašu. Šivanje rane
dominantnijom rukom uvijek je ostavljalo uredniji ožiljak.
Da barem nije imao toliko rana. Neke u koje igla nije mogla
prodrijeti dovoljno duboko pa su ostale otvorene i krvave, gnojeći se
sve dok nisu otrovale tijelo svojom trulom prljavštinom.
Dorian se fokusirao na oštri vrh igle, peckanje konca koji je
prolazio kroz kožu i meso. Bol je pružala nedovoljno odvraćanje
pažnje od požude koja je kolala u njemu. Otupila je konstantnu bol u
njegovim preponama, no nije ju uklonila.
Ništa nije.
Od prvog dana kada je ugledao Farah kako sjaji kao srebrni
anđeo u vlažnoj i tamnoj sobi za ispitivanje, želio ju je. Njegovo tijelo,
iako odavno imuno na testove požude, oživjelo je sa titrajima i
osjećajima koje prije nikada nije osjetio.
Dorian je premlad naučio da ljubav i požuda imaju jako malo
zajedničkog. Ljubav je bila čista, nesebična, blaga i neodoljiva. Ona je
prirodno dolazila nekome kao što je Farah. Požuda, s druge strane,
bila je pokvarena i sebična. Požuda je nadvladala ljudskost i
transformirala je u mračno stvorenje puno impulzivnosti i nagona.
Žene su to koristile kako bi mogle manipulirati.
Muškarci da dominiraju. Da ponize.
Čak i sada, mogao je osjetiti želju da ju stisne ispod sebe i
pokaže joj svoju superiornu snagu. Da uzme ta usta koja su ga mučila
za večerom. Bijeli šlag koji je polizala s prsta i usta probudili su
neželjene slike kako joj puni usta svojim bijeli sokom, a ona ga liže
uživajući u njemu kao u desertu.
Farah je bila u pravu. On je bio zlikovac, čudovište, ubojica i
lopov. Čovjek bez savjesti i milosti. Njegova prošlost je izokrenula
njegovu strast u nešto mračno i izopačeno.
Volio ju je gledati. Proučavati je kada nije imala pojma da ju
netko promatra. Volio je kako njezin izraz lica zasjaji od neoprezne
znatiželje s kojom je bila rođena. Način na koji je posezala za
136
Crno srce Londona

stvarima koje su je zainteresirale, koje je morala dotaknuti rukom, a
ne samo pogledom. Način na koji je prelazila prstima po svojim
pronalascima sa skoro pa senzualnim užitkom, kao da je, na neki svoj
nevin način, pronašla osjetilni užitak iz cijelog svijeta.
Ta slika ga je palila više nego je mogao razumjeti. Njezine tanke,
blijede, elegantne ruke i pametni, spretni prsti. Istražuju. Pronalaze.
Miluju.
Njegov kurac se trznuo i napregnuo, zahtijevajući od njega
nešto što on nije mogao dati. Pokušao je već davno prije dati svome
tjelu odušku. No čak mu se i dodir njegove ruke gadi.
Požuda i gađenje jurili su po njegovom trbuhu, ostavljajući jako
malo mjesta za obilnu večeru koju je podijelio s Farah, a to je samo
pojačalo drhtanje njegovih udova.
Noćas će biti još jedna vječnost.
Već je mogao osjetiti peckanje i svrbež ispod kože. Koju će
popratiti vrućina. Grozno, pulsirajuće mučenje. Njegovo tijelo i um
zaključani u mrtvoj točci žudnje i averzije. Njegovi prirodni instinkti
da pojebe nekog nadjačala su sjećanja mlaćenja i nasilne požude.
Brutalnost. Nemoćnost. Slabost. Vrištanje. Sjećanja na prošaptana
imena voljenih osoba uz hladnu i smrdljivu zemlju iz svojih očajnih i
krvavih usana. Mora se odvojiti od boli. Zamisliti osjećaj malene ruke
u svojoj. Srebrnih uvojaka od svile. Očiju kao rijeke tekućeg srebra.
Osmjeh s rupicom koji je držao svjetlo neuhvativog svemira.
Jedna obaveza ga je održavala da ne podlegne tami u tom
vlažnom, trulom zatvoru.
Jedan zavjet.
To mu je dalo snagu da vodi, hrabrost koju je transformirao u
nemilosrdnost i očaj kojim je mahao kao mačem sve dok nisu njegovi
neprijatelji završili s licem na zemlji.
Za vrijeme noći poput ove, prije nego je došla pod njegov krov,
Dorian je odustao od spavanja. Ako ga je san obuzeo, onda bi ga
obuzele i sve sjene, zabadajući se u njegovu psihu sve dok se nije
probudio s vriskom i potpuno mokar, s oštricom u rukama. Za
vrijeme drugih noći, vatra bi ga lizala umjesto sjena. Trgala bi mu
137
Crno srce Londona

kožu i držala bi svojim snažnim stiskom, sve dok ga ne bi probudio
mokar sram koji je natapao plahte.
U ta jutra, kupao bi se u kipućoj vodi, trljao dok vatra ne umre,
sve dok njegova koža ne postane crvena, nadražena i krvava.
Umjesto spavanja, tumarao bi hodnicima, obično je završio u
biblioteci i pobjegao mislima u neku knjigu.
Dorian je pogledao u krevet, uredno napravljen i malo otkriven
za njegovu udobnost. Crvena posteljina bila je konstantni podsjetnik
na krv koju je prolio. Na krv koju je izgubio.
Odjednom ga nije želio gledati, još manje se uvući u njega.
Noćas ga neće progoniti užasi prošlosti.
Završio je sa šivanjem i promotrio svoj rad. Dobro će zacijeliti.
Jedan drugi ožiljak mu je zapao za oko, pa je prešao prstom po
dugoj i zacijeljenoj rani. Mora biti siguran da ona ovo nikada ne vidi,
jer bi to otkrilo tajnu koju on nikada ne želi otkriti.
Jer bi ih to oboje moglo uništiti.
Dorian je zamatao ranu dok je hodao prema vratima. Noćas
nema spavanja.
Noćas će promatrati.
138
Crno srce Londona
Poglavlje 12.
Teški oblaci prijetili su potopiti Farahino vjenčanje. Do kasno u
noć nije zaspala, pa se probudila oko podneva, što bi ju inače
rastužilo. No ostala je ležati ispod udobnog pokrivača i promatrala
olujne oblake kako prelaze jedan drugoga u svojoj žurbi da dođu do
obale, skupljajući se od vjetra i sudarajući se kao nestašna djeca u
školskom dvorištu.
Posegnuvši za čašom vode pokraj kreveta, zastala je,
primijetivši kako je stolica s visokim naslonom u blizini kreveta. Zar ju
je povukla noćas kada je došla spavati? Nije tako mislila, ali opet, bila
je toliko uznemirena noćas, razmišljajući o svemu što se dogodilo za
večerom, da nije mogla biti sigurna.
Otkrila je novu pukotinu u Dorianovoj maski, jednu dosta
veliku. Pukotinu u ledenom oklopu kojeg je obložio oko svoje
ljudskosti. Bez obzira na njegovu averziju prema dodiru, te usprkos
zakletvi koja ih je oboje vezala za ovu situaciju, Blackwellove oči su
bile privučene njome. Njegovo tijelo je odgovorilo na prizor njezinih
usana. Njezinog jezika. Promatranje kako ona jede, uživa, liže svoje
prste i usne, to ga je palilo.
Farah ga nije htjela mamiti sa svojim dijelima za vrijeme
deserta. No znala je da je upravo to učinila, vidjela je to u njegovim
očima. Uznemirenost. Čistu strast.
Nije samo njegovo tijelo bilo pogođeno ovime, što se god
dogodilo između njih. Nešto se probudilo u njoj, isto tako. Nešto što
je prije nedostajalo, ili je bilo skriveno cijelo ovo vrijeme. Ležalo je i
čekalo savršeni spoj sjena i intriga kako bi izašlo van. Nekakva
zločesta, zaigrana stvar koja je uključivala jednake dijelove znatiželje i
ženstvenog znanja. Stidljivosti i strasti.
139
Crno srce Londona

Jedino što je znala je da se probudila ispod Dorianovog
zagonetnog pogleda. Promatrao ju je intenzitetom koji prije nikada
nije vidjela, a ona je željela ispuniti njegov nezasitni um slikama koje
neće moći zaboraviti.
Nagoni su je strašili. Oduševljavali. Oduzimali joj dah i ubrzavali
srce sve dok nije lupalo uz rebra.
Noćas. Njihova bračna noć. Hoće li on moći održati riječ?
Hoće li ona moći?
Murdoch je stigao s prekrasnom krem haljinom od svile, koja je
imala ušivenu ručno rađenu skupocjenu čipku oko vrata i na
rukavima. Od predjela vrata pa sve do struka prostirali su se biserni
gumbi, ispod čega su padali jednostavni ali elegantni slojevi i slojevi
tkanine.
Farah je prepoznala haljinu, jer je visila u njezinom osobnom
ormaru u Londonu, čekajući vrijeme kada i ako se bude udavala da
pokaže jednostavnu vjenčanicu koja potkrepljuje njezinu priču.
To nije trebala biti vjenčanica, no zvala ju je iz izloga na
Strandu, te se potpuno izgubila u njoj čim je dotakla prstima bisernu
svilu.
Blackwell je bio u njezinom ormaru. Dirao je njezine stvari.
Zamislila je sliku kako svojim snažnim rukama dira njezinu odjeću,
njezine svilene delikatne stvari, pa se morala fokusirati vrlo pažljivo
na oblačenje i razgovor s Murdochom, kako ne bi pogodio na koju
stranu su joj misli pobjegle.
Podigla je kosu u pletenu punđu, ali je ostavila dva uvojka da
vise pokraj obraza i vrata. Evo, ako nije bila spremna za udaju, barem
je izgledala tako.
Kapelica dvorca bila je očigledno neupotrebljavana, pa je Farah
najavila svoj dolazak kihanjem koji je poremetio njezin bijeli čipkasti
veo.
Nije bilo uvodne muzike koja je nju i Murdocha pratila prema
oltaru, samo zvuk njezinih peta na starom kamenu, teške kiše koja je
počela padati na krov i pulsirajući juriš krvi u njezinim ušima.
140
Crno srce Londona

Murdoch joj je šapnuo nešto što nije dobro čula, no ipak je
kimnula glavom, a on je to prihvatio kao odgovor.
Mješavina neprihvaćenih duša poredala se u prvi red pokraj
golog i ogromnog neupotrebljavanog oltara ispred kojeg je stajao
dosta izmučeni mladi svećenik. Njegove okrugle naočale naslanjale
su se na kvrgu njegovog nosa, a njegova nestašna crvena kosa stršala
je na način koji je Farah podsjećao na piliće koji gube perje u
neurednim čupercima.
Muškarci su se ustali kada su oni ušli, a Frank je pristojno ali
neumjesno svojim dubokim glasom rekao nazdravlje kada je kihnula.
Obučen u odijelo koje mu je pristajalo kada je jeo manje slatkoga,
vrpoljio se sa nagnutom kravatom u stranu, dok je pokraj njega,
Tallow pratio njihov spori hod prema oltaru, ne promatrajući mladu
već Murdocha.
Farah je prebrojala još pet osoblja, zajedno sa glavnim
konjušarem, g Westonom i njegovim pomagačem. Čovjek koji se
brinuo o dvorištu, čudan muškarac čije je ime zvučalo pomalo grčki i
još nekoliko drugih lica koje Farah prije nije vidjela. Bila je zahvalna
što su im lica bila zamagljena iza vela, a jednako tako je skrivalo
njezino od njih. To je pomagalo sakriti činjenicu da je tek trebala u
njega pogledati.
Njezin mladoženja stajao je mirno desno od svećenika, visoka,
široka figura obučena u crno. Sjene i kutovi njegove snažne čeljusti te
crna kosa bili su vidljivi, ali malo manje. Farah je shvatila da joj veo
pomaže da cijelo ovo neugodno iskustvo prođe lakše. Mogla se
pretvarati da je danas sretan dan, dugo očekivan i pun riječi kao
nada, obećanje i budućnost, umjesto sjenovitih osveta, dužnosti i
prošlosti.
Prilazeći svećeniku, Farah se okrenula prema Dorianu onoga
trenutka kada ju je Murdoch predao. Oboje su stajali u tišini za
vrijeme ceremonije, mirno osim njezinih drhtavih koljena, dok je
svećenik svečano čitao Sveto pismo sa raspjevanim škotskim
naglaskom i popravio svoje naočale dovoljno puta da se to može
opisati opsesivnim poremećajem.
141
Crno srce Londona

Kada je svećenik upitao za prstenje, Frank je zakoračio prema
njemu, držeći obije strane malene drvene kutijice kao da je predavao
Sveti Gral.
Blackwell je otvorio kutiju i izvukao iz crnog baršuna prsten od
bijelog zlata ukrašen jednim dijamantom u obliku suze. Pa, suza koji
bi samo Golijat mogao isplakati. Ili Kiklop možda.
Ogroman dijamant nije bio bijeli već srebrno- sivi te je hvatao
svaku zraku blijedog svjetla koji je ulazio kroz prozor kapelice, a
njegov sjaj nadglašavale su tamne sjene koje su mu davale čak i ljepši
bljesak.
- Prekrasan je, - uzdahnula je, podignuvši svoju drhtavu lijevu
ruku.
Dorian ga je podignuo sa svojim prstima omotanim u crne
kožne rukavice kako bi ga stavio pod jače svjetlo. - Sivi dijamanti su
najrjeđi i najvrjedniji na cijelom svijetu, - rekao je. - Činilo se
prikladnim da ga ti dobiješ.
Da nije bila na svom vjenčanju, Farah bi frknula nosom.
Naravno da bi mislio kako supruga Blackhearta od Ben Morea mora
imati užasno skup prsten kako bi pokazao svoje bogatstvo i moć
cijelome svijetu. Bez obzira na razlog, Farah je morala priznati da će
joj biti drago nositi ga na prstu, pošto nikada prije nije imala nešto
toliko lijepo i vrijedno.
- Pa stavi joj tu prokletu stvar na prst, mladiću, svi ćemo
umrijeti sa ljubičastim licima ako budemo natjerani da još neko
vrijeme držimo dah. - Murdochov nestrpljiv način razbio je
očaravajuću čaroliju prstena, pa je Blackwell promatrao njezine duge
prste.
Pogledao je ljutito u Murdocha, a svećenik se trznuo na ružne
riječi starog čovjeka, no svi su gledali, u potpunoj i fasciniranoj tišini,
kako se Dorian pripremao. Primajući donji dio prstena i dijamant
između palca i kažiprsta, stavio joj je prsten na ruku, skoro pa
njegova rukavica nije niti očešala njezinu kožu, te ju brzo povukao
natrag.
142
Crno srce Londona

Farah je saznala da se Dorian odrekao svog prstena, jer je to
kao suprug mogao, pa se ceremonija nastavila. Njezin um se prisjetio
drugog vjenčanja, u jednoj drugoj malenoj i prašnjavoj crkvi. Tom
vjenčanju su prisustvovale samo dvije duše koje su željele spojiti
svoje sudbine zauvijek. Farah je bilo drago da je ova ceremonija bila
kršćanska umjesto one više starinske koju su Dougan i ona imali. Ne
bi mogla one riječi sada izgovoriti njemu.
- Uzimaš li ovu ženu da bude tvoja zakonska supruga…
Ti si krv moje krvi, i kost moje kosti.
Blackwellov 'Da' bio je odlučniji nego njezin. U biti, kada je
izgovorila te riječi, mogla je odgovoriti na pitanje kao, - Hoće li vam
smetati ako sjednete pokraj Markiza de Sade i razgovarate o
književnosti?
Nastavilo se, iako, i prije nego je ona čula, svećenik ih je
proglasio mužem i ženom. Finalne riječi čitane njegovim tihim tonom
iz Biblije, poslale su kroz nju malene šokove užasa i strasti.
- Tako oni više nisu dvoje, nego jedno tijelo…
Dajem ti svoje tijelo, da nas dvoje postanemo jedno.
Jedno tijelo, Biblija govori. Spojeni. Zalijepljeni. Te ispravne
riječi izazvale su mokri nalet topline koja se širila kao grijeh između
njezinih nogu. Noćas će biti spojeni nečim više od riječi. Njihova dva
tijela kretat će se kao jedno. Sigurno su ovakve nevaljale misli
bogohulne u crkvi. Farah je promatrala mračni lik Doriana Blackwella.
Naravno, kada se udaješ za vraga, što su još jedno ili dva
bogohuljenja?
- Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja…
Dajem ti svoj duh, sve dok se naš život ne završi.
- Amen, - Dorian je izgovorio.
- Amen, - začula se jeka ljudi u crkvi.
- Uh, g Blackwell, nakon ovog dijela ne treba reći amen.
- Za mene, treba.
- Onda, pretpostavljam… možete poljubiti mladu.
Dorianu je trebala cijela vječnost da podigne veo. I još jedna da
se nagne do nje, njegove oči čista odlučnost.
143
Crno srce Londona

Farah je stajala potpuno mirno, kao da bi jedan tik mišića
mogao promijeniti njegovo mišljenje. Oboje su teško disali, iako su
njegovi izdisaji bili dublji od njezinih. Mirisao je na sapun i tračak
dima gorućeg drveta iz kamina, kao da je vatra pakla potpisala
njegovo skrojeno odijelo.
Usne su mu se razdvojile samo šapat od njezinih, dah mu je
milovao njezine usne. Mogla je pročitati čežnju u njegovim očima.
Sumnju. Potrebu. Paniku. Tako da je napravila ono što je on želio od
nje. Zatvorila je beskrajno maleni prostor između njih podignuvši
malo vrat, pa je pritisnula usne na njegove čednim ali neospornim
poljupcem.
Usne su mu bile tople, čvrste i mirne, no nije se odmaknuo. U
stvari, nije se odmaknuo sve dok se ona nije odvojila od njega i
pogledala u nasmiješenog Franka. No nije propustila loše skriven
pokret Murdochove ruke, kada je obrisao svoje suzne oči sa ubrusom
kojeg mu je Tallow stavio u ruku.
Napravila je to. Sada je supruga Doriana Blackwella. U dobru i u
zlu.
Dok ih smrt ne rastavi.
***
Dorianov kurac bio je tvrd. Gurao se uz tkaninu njegovih hlača

bolnom upornošću od čega je hodanje bilo prokleto teško. Nadao se
da neće tako biti, da krv koja je jurila u njegovim ušima, lupala u
njegovim prsima i grlu neće stići do njegove muškosti.
Dogodilo se i prije.
No iako je ona sada zakonski bila njegova supruga, neće je moći
nazvati potpuno njegovom sve dok joj ne uzme tijelo i ne zasadi
sjeme u njezinu maternicu. Znala je to, zahtijevala to. Baš kao i
njegov kurac.
Stajao je ispred njezine sobe vjerojatno nekoliko minuta, moglo
je biti sat vremena, i stiskao kvaku svojom kožnom rukavicom.
144
Crno srce Londona

Bila je njegova, njezino ime više nije bilo vezano za prošlost, već
s njim. Slatka, nevina djevojčica koja je postala legenda Newgatea, a
sada neizrecivo poželjna žena koja će uskoro biti uprljana njegovim
iskvarenim, odbojnim i odvratnim tijelom.
Nije joj mogao dopustiti da ga dodirne, ili da ga čak gleda. Bila
bi revoltirana, zgrožena ili gore.
Od svih stvari koje je Dorian želio, bračna noć nije bila među
njima, ali evo ga. No što je s njegovom mladenkom? Da li je maštala
o ovome danu, ovoj noći? Zar je imala tajanstvena i romantična
očekivanja o djevičanskim istraživanjima nježne ljubavi? Ili je
prihvatila činjenicu da je on nesposoban za ljubav i nježnost? Njegova
žena nije bila glupa. Pristala se udati za Blackhearta od Ben Morea.
Čovjeka koji ništa nije davao. Bez samilosti i bez milosti. Zloglasan
lopov koji je samo uzimao i to samo kada je njemu pasalo.
Obećao joj je za večeras, a Dorian Blackwell je uvijek održao
svoje obećanje.
Farah je prošla nemirnu fazu i prije pola sata ušla u tjeskobnu.
Isprva se namjestila na svoj plavo- krem prekrivač s knjigom u ruci,
prva dva gumba otkopčana, a haljina lijepo postavljena u moru svile
na njezinim nogama. Mogla se zamisliti kako pozira za sliku Marie
Spartali Stillman, mirno i tajanstveno rezervirana ali opet
pristupačna.
To je trajalo dobrih pet minuta.
Sišla je s kreveta, upalila svijeće i postavila ih na razne površine
sobe, nadajući se da će dobiti baš pravu količinu laskavog zlatnog
svjetla. Kada je to uspjela, pozicionirala se na rub kreveta, ruke
preklopljene na krilu te je odlučila da se neće pomaknuti sve dok on
ne uđe.
Oh, Bože, što ako je ona trebala otići njemu? Što ako je, čak i
sada, on čekao nju u svojim odajama? Nisu baš razgovarali o tim
sitnicama nakon jela, kojeg oboje nisu niti dodirnuli, slušajući
zvukove muževnog veselja oko njih.
145
Crno srce Londona

Pomalo pijan Murdoch otpratio ju je do sobe, glasno obznanivši
da je ovaj dan čekao godinama i da je već prokleto vrijeme da ona i
Dorian ugrabe svoju sreću, i jedno drugoga.
Farah je dobro znala da se ne svađa sa pripitim Škotom, pa ga
nije podsjetila kako se ona i Blackwell poznaju samo par dana te da
niti ona, a niti on nisu baš presretni ovim vjenčanjem.
Nije bila nesretna, što ju je iznenadilo. Očekivano bi bilo
osjećati turoban strah za takvo spajanje. No ona nije. U biti je
osjećala iznenađujuću smirenost, čak i nadu. Gotovo kao… kao da…
Ako se Dorian Blackwell ubrzo ne pojavi poludjet će.
Što ako joj ne dođe večeras? Što ako joj je lagao kada je rekao
da će joj podariti dijete?
Ne lažem ti da dobijem što želim.
Oh, odrat će ga na živo. Ako joj je Dorian Blackwell mislio dati
košaricu na njezinu prvu bračnu noć, onda će imati puno toga za reći!
Farah je užurbano hodala nekoliko minuta po sobi, organizirajući
svoje bjesnilo u specifične i kronološki posložen redoslijed, zadnji će
započeti sa i nadalje, jer kad je netko započeo izjavu s tim, nije ju bilo
moguće ignorirati. Čak i ako si prokleti Blackheart od Ben More.
Kada je sve to napravila u svojoj glavu, odmarširala je prema
vratima.
Farah je vrisnula.
Blackwell je samo gledao.
- Što si ti to umišljaš? - zahtjevala je odgovor.
- Gdje si ti to krenula? - rekao je u isto vrijeme.
Ona je prva odgovorila. - Krenula sam pronaći svoga muža.
- Pa, evo me, - rekao je i pogledao po sobi, trznuvši nosom na
miris ružine vodice koju je pošpricala na jastuke te je zakrivio usnu na
pažljivo postavljene svijeće.
- Mogao si kucati, - optužila ga je, jer nije htjela pokazati bol
koja se stvarala u njezinoj dojci.
Blackwell je ušao u sobu pa je ona morala napraviti korak
unazad. - Prije bih umro nego da pokucam na vrata u svom dvorcu.
- Što da ja nisam bila spremna?
146
Crno srce Londona

Prostrijelio ju je pogledom. Onim ispunjenim tajanstvenošću i
vatrom. Onim koji može biti mrtav i hladan.
Kao sada.
- Ne postoji priprema za ono što mi upravo sada trebamo
napraviti. - Prošao je pokraj nje, jedva ju pogledavši, te se sjeo pokraj
njezinog kreveta kao da je njegova. I bila je, naravno. Sjene su se
okupljane pokraj njega kao i što su navikle, usprkos svijećama koje je
ona tako pažljivo postavila. Hladna prijetnja i opasan, nestabilan
osjećaj iskakali su iz njega prema njoj, kao maglica koja je pokrila
obale Visočja svako jutro, prekrivajući opasnost drevnih vulkanskih
stijena i oblike predatora.
Jer on je bio predator, a to nije nikada bilo jasnije kao sada.
- Sada, - rekao je dubokim, jezivim glasom, promatrajući svoje
meke rukavice. - Skini haljinu.
147
Crno srce Londona
Poglavlje 13.
Farah je stisnula rukom gornji dio haljine, iako su gumbi još
uvijek radili svoj posao, i promatrala velikog, mračnog čovjeka u
stolici.
Pogledao ju je u oči. - Već se premišljaš, draga? - Ta nježnost
nije bila tog značenja, i to su oboje znali. Njegove riječi su bile izazov,
odgovor na onaj koji je ona prije toga dala. Ponudila mu je svoje
tijelo, skoro pa zahtjevala od njega da ga uzme, i sada je došao po to.
Bilo bi glupo pomisliti da će joj olakšati situaciju.
Farah je podigla bradu. - Ne. Samo sam pomislila da bi je ti sam
htio skinuti.
Igrala je opasnu igru, što je i vidjela u njegovim očima. - Da je to
slučaj, onda bih je odmah poderao s tebe. Prestani odugovlačiti i
skini. Svoju. Haljinu.
Naravno. Želio je gledati. To ga je veselilo. Uzbuđivalo.
Dobro, g Blackwell, Farah je pomislila. Gledaj ovo.
Dorian je znao da se pretvarala kako nije krivo drhtanje njezinih
prstiju manjak spretnosti u njezinim pokretima. Pokušavala je
zadržati njegov pogled na svojim očima punih izazova, no Dorian se
nije mogao zaustaviti od očiglednog proždiranja svakog komadića
njezine kože koju je otkrivao svaki otkopčani gumb. Tanak i uspravan
vrat. Meka koža koja se prostirala preko prsiju i ključnih kostiju, tako
ispunjena vršcima živaca.
Odugovlačila je, prokleta bila.
Svjetlo svijeća ljubilo je njezinu srebrnu kosu i kremasto bijelu
kožu sa zlatnom bojom, kao da je Kralj Midas popustio iskušenju te ju
dotaknuo svojim ukletim prstima.
148
Crno srce Londona

Žaljenje ga je pokušalo liznuti, da uzburka ljudskost duboko
zakopanu ispod slojeva pohlepe, samo- preziranja, nasilja, mržnje i
ljutnje koju je zazidao u neprobojni omot od leda.
Ovo je bila Farah. Njegova žena. Zar se smije ovako ponašati
prema njoj kao da je neki predmet?
Još jedan gumb se oslobodio, izlažući prve naznake nabreklosti
njezinih grudi.
Pitanje je: Može li se zaustaviti ako to želi?
Dorian je već znao odgovor.
Niti za sve novce i moć kraljevstva.
Kada je izložila sjenovitu udolinu između svojih grudi, Dorian je
osjetio opojan, gotovo kemijski spoj oduševljenja i srama koji je
mučio užasno mršave ovisnike o opijumu koji su opsjedali tamne
uličice iza kineskih dućana na East Endu.
Njegovo tijelo će dobiti nešto za čim je žudio. Gorio. Urlao
intenzitetom svojih potreba.
No ujutro će se mrziti.
Dovraga, vjerojatno će i ona njega mrziti. No sada je već
otkopčala gumbe do pupka, a Dorian je špijunirao jednu bradavicu
iscrtanu ružičastim savršenstvom uz tanku bijelu svilenu košulju, koju
je pridržavao čvrsto stegnuti korzet. Sve razumne misli nestale su kao
magla prije sunca, te je sve oko njega nestalo osim nje. Njegov
slijedeći dah držao se za slijedeći gumb. Taj dio koji će izložiti za njega
da ga proždre kao čovjek koji umire od gladi.
Želio ju je zaustaviti. Zahtijevati od nje da nastavi. No sada su
riječi bile izgubljene za njega, komunikacija izvan njegovih
mogućnosti. Samo je mogao bespomoćno sjediti i čekati na njezin
slijedeći pokret. Promatrajući.
Farah je bilo jako čudno da je on bio sve odvažniji kako je ona
više pokazivala. Možda je to imalo veze kako su njegove kožne
rukavice stiskale rukohvate stolice kada je dopustila haljini da sklizne
po njezinim oblinama i padne na pod. Ili otvaranje nosnica kada je
podigla ruke, znajući da je taj pokret podigao njezine grudi ispod
košulje, izvlačeći ukosnice iz kose, jednu po jednu.
149
Crno srce Londona

Razotkrila je tešku pletenicu koja je pala na njezino rame, te ju
prstima protresla kako bi joj uvojci pali sve do laktova.
Farah je znala da se Blackwell bori, no žudnja je počela otapati
led u njegovom pogledu, od čega su mu kapci teško pali na oči, a
usne se malo razdvojile da dopuste brzo disanje.
Na trenutak je oklijevala pa nastavila sa odvezivanjem korzeta.
- Nemoj, - naredio je. - Ne još.
Bio je miran kao kip, no jakna mu se pomicala od dubokih i
teških udaha i izdaha. Oči su mu putovale po izloženoj koži sa
opipljivim milovanjem, zastajući na rubu njezinih gaćica.
- Skini ih. - Sada mu je glas bio jedva prepoznatljiv, napunio je
prsa zrakom kao da je mislio da će to zaustaviti malene trzaje mišića
koje je primijetila ispod njegovog oka, ispod okovratnika i na
njegovim prstima.
Srce joj je snažno udaralo, Farah je utaknula palčeve u gaćice,
spremna da ih spusti.
- Čekaj, - rekao je kroz stisnute zube.
Farah je stala.
- Okreni se.
Zbunjena njegovom molbom, u tišini se pokorila, odlučna da
slijedi njegove upute. Nekako je shvaćala da ako Blackwell ima
kontrolu, onda će vjerojatno napraviti što su se dogovorili. Farah je
bila spremna i nespremna. Uplašena ali i nekako nije bila uplašena.
Osjećala se nelagodno ali i hrabro. Ta žudnja koja je vrebala ispod
leda u njegovim očima lišila ju je svake njezine karakteristike
skromnosti. Bila je prestara za djevičansku sramežljivost, previše
užasa se nagledala u ovome svijetu.
Muškarci su bili vizualno stimulirana stvorenja, a žene krasne.
Bilo je potpuno prirodno da Blackwell osjeća želju za promatranjem
onoga što nije mogao dotaknuti. Razumjela je da ako želi zatrudnjeti,
onda ga mora natjerati na puno više od pogleda, a to je bila jedina i
najvažnija stvar što sada mora učiniti. Da ga natjera u poziciju gdje
žudnja prevladava strah, gdje životinjski instinkt za parenje kontrolira
dijelove tijela.
150
Crno srce Londona

Tada se suočila sa plamenom duboko u njezinom srcu, zatvorila
oči, duboko udahnula te se nagnula da spusti gaćice preko bokova.
- Polagano. - hrapavo je zapovijedio.
Opasnost je vrebala u njezinom planu, Farah je to shvatila dok
je polagano spuštala svoje čipkaste gaćice po njezinoj stražnjici pa
preko drhtavih mišića bedara. Za čovjeka kao što je Dorian Blackwell
možda je bilo dovoljno da poludi od požude i slomi veze s prošlošću.
Možda će ga toliko ponijeti da i nju slomi.
Dorian je često promatrao žensko tijelo na slikama i na
prostitutkama. Sve je vidio. Čak ih je nekoliko i cijenio, usprkos
samome sebi. No ništa ga nije moglo pripremiti na sliku Farahinog
tijela, tamna i besprijekorna silueta u pozadini gorućeg plamena.
Njegovo slabo oko zamaglilo je detalje koji su bili osvjetljeni
svjetlom svijeća, pa se instinktivno nagnuo bliže. Bila je u pozi gdje su
se mogle vidjeti sve ženske ljepote, nagnuta da stvori obline koje su
bile nježni odgovor na snažne linije muškarca.
Nagnuta, njezina guzica mu je bila toliko izložena, a jedva
naglašena ženstvenost skrivena tajna na slabom svjetlu.
Dorianu su se osušila usta. Njegovo jureće srce ubrzavalo je kao
pastuh koji trči prema cilju. Možda i brže. Natjeran do limita svojih
sposobnosti. Njegov dah je ulazio i izlazio iz grudi u bolnom i teškom
ritmu, goreći kao kada je trčao po zimi. Hladnoća i toplina. Led u
njegovoj krvi i vatra u preponama.
Prošlo je skoro dvadeset godina od kada ga je netko dodirnuo a
da mu nije htio nanijeti bol. Da ga osramoti, onesposobi i kontrolira.
Jednako toliko je prošlo otkako je koristio ruke za nešto drugo osim
obrane, nasilja i dominacije.
Farahina koža. Njezina besprijekorna i netaknuta koža. Bez
ožiljaka, nedirnuta od ničije ruke i samo njegova.
Napokon.
Kako bi itko mogao obeščastiti tako neokaljanu kožu svojim
dodirom?
Kako da se zaustavi od upravo toga?
151
Crno srce Londona

Dorianove rukavice su zaškripale dok se fizički držao za stolicu.
Nije bio siguran koji ga osjećaj više preplavio, onaj da ju uzme ili onaj
da pobjegne.
Tako da je ostao sjediti. I gledati. Uživajući u mučno sporim
pokretima njezinog tijela, baš kako je ona jučer uživala u svom
desertu. Užitak koji se nije ograničavao samo na njen jezik, već na
cijelo tijelo.
Dorian nikada prije u svome životu nije osjetio toliki užitak kao
što je ona za svoju tortu i šlag. Niti u bogatstvu, niti luksuzu niti u
pobjedama protiv svojih protivnika. Nikada do ovog trenutka, kada
su okrugle i čvrste obline njezinih bokova i guzice bile podarene
njemu kao ratni plijen.
No još uvijek ga nije mogao uzeti, jer bitka nije bila gotova.
Gorilo je u njemu. Bilo je krvi, gubitaka, izgubljenih teritorija i
nadmoći. Bilo je nasilno. Ishod nesiguran.
Pa je ostao sjediti.
I gledati.
Farah je pokušala ignorirati šapat hladnog zraka uz vlažne i
tople pregibe njezinog tijela dok je iskoračila i odbacila svoje gaćice.
Podižući svoj torzo, drhtavim prstima je povukla vezice podvezica
kako bi skinula svoje čarape.
- Ostavi ih, - dahtao je.
Ispravila se, odjevena samo u korzet, košulju i čarape,
nesigurna što dalje.
- Legni na rub kreveta, - zapovjedio je snažno.
Pogledala je prema krevetu, ugodnom, lijepo napravljenom,
prilično sigurnom komadu namještaja. Osim što će slijedeći puta
kada bude ustajala, biti potpuno promijenjena.
Iako, istini za volju, Farah je laknulo što joj je Dorian govorio što
želi od nje, nije imala vještine niti prakse u zavođenju, te je bila
potpuno izgubljena dok joj nije zadao svoje zapovijedi.
Čudan, konstantno pokretan balans moći. Njezin ženski instinkt
joj je govorio da ona zapovijeda svakom sinapsom u njegovom
mozgu, svakim udarcem njegova srca dok je ispunjavala njegove
152
Crno srce Londona

zahtjeve, no kada je završila, ta kontrola se odbijala natrag njemu, pa
je zadržavala dah iščekujući njegovu slijedeću naredbu.
Na prstima je hodala do kreveta na svojim drhtavim nogama te
se pažljivo sjela na krevet. Tražila je njegov pogled radi ohrabrenja,
no on je bio fiksiran na zlatni busen između njezinih prepona, kao da
bi odgovore o tajnama svemira mogao pronaći između njezinih nogu.
Farah se ukočila, po prvi puta joj je pravi strah blokirao disajne
kanale. Čak i kada je sjedila, Blackwell je uspijevao izgledati kao
ogromna opasna tamna spodoba. Čak i dok je bio tiho, prijetio je.
Iako su svijeće osvjetljavale njegovu visoku i široku figuru, još uvijek
je bio spektar mišića, tame i sjena.
Bila je u krivu. Tako jako u krivu. Svaka kontrola koju je mislila
da ima bila je samo iluzija. Dorian Blackwell nikada nikome nije
dopustio moć u njegovom prisustvu.
Pogledala ga je, razmišljajući što je slijedeće. Razumjela je
kulminaciju, znala je gdje ovo završava. No on je trebao doći do nje,
ući u nju.
- Lezi. - glas mu je bio čisti sumpor koji se prolijeva po dušama
prokletih. - Raširi noge.
To je bilo to. Drteći, Farah se polagano legla. Prsti su joj stiskali
meki pokrivač, kao da može pronaći hrabrost između njegovih
šavova, te je snažno zatvorila oči jer ga nije mogla gledati.
Osjetila je njegov pogled na sebi, dok se rastezala po krevetu.
Znala je da gleda u mjesta koja prije niti jedan muškarac nije gledao.
Naslanjajući pete na okvir kreveta, duboko je udahnula i raširila
noge.
Dok su tihi trenuci otkucavali, Farah je otvorila oči i pogledala u
baldahin. Njezin suprug je stvarno bio surov. Divljački okrutan.
Neoprostivo nemilosrdan. Ostavio ju je ovako, bezazleno nevino
ogoljenu po prvi puta bez ikakve utjehe ili pažnje. Skupljajući svoj
bijes, uspjela je prizvati dovoljno snage da pogleda u njega.
Ono što je vidjela u isto vrijeme ju je zaledilo i otopilo.
Između dolina njezinih grudi i V- a njezinih bedara, Farah je
ugledala Doriana Blackwella, Blackhearta od Ben Morea kako se
153
Crno srce Londona

trese. Ne samo titraj ili čak i drhtaj. Već ogromno, podrhtavanje
njegovih ramena od čega je ostao bez daha.
Izrazi, koje je mislila da njegov brutalan stav ne može proizvesti,
nastajali su brzim sljedovima po njegovom licu, ali i jednako brzo
nestajali da bi ih ona mogla sve identificirati. Čežnja. Razumijevanje.
Tegoba. Ludilo. Kontrola. Očaj. Požuda.
Štovanje.
Uzdahnula je njegovo ime pa je naglo dignuo glavu prema njoj.
- Dođi k meni, - tiho je rekla. - Reci mi što da učinim.
Odmahnuo je glavom, no oči su mu ostale fiksirane na nju. -
Nisi spremna, - rekao je bez pomicanja stisnute čeljusti.
- Jesam, - ohrabrivala ga je. - Ja želim…
- Moraš… biti… vlažna. - svaka riječ je zvučala kao mučenje, kao
da mu je izazivala bol.
Farah se namrštila. Nije si mogla pomoći. Bilo je teško zavesti
supruga koji ne želi biti zaveden, razgolititi se pred muškarcem po
prvi puta, sve to bez ikakvog pomaka usana ili neke umirujuće utjehe.
- Kako da se…
- Uživanje, - grmio je. - Dodir.
Farah je točno znala što je mislio. Osjetila je to u kadi kada se
prala za njega, ti prvi vlažni titraji uživanja, vlažnost koja je curila iz
njenog tijela. Morala je ponovno to postići.
Oslobađajući prste od stiska pokrivača, Farah je noktom
prelazila preko senzitivne kože svojih grudi.
Oči su mu zasjale.
Njezino tijelo je reagiralo.
Drugi prsti su se pridružili, prelazeći po krivini njezine dojke,
iako je sada ležala na leđima, njezina bradavica je još uvijek stršila
prema gore, uporna kao i uvijek. Onda je stigla do ruba korzeta, koji
je bio isto krem- bijele boje, pa se malo igrala rubom te ih nakon toga
ugurala unutra.
Farah nije mogla vjerovati što osjeća. Trnci senzacije, onaj
vlažni užitak te dolazi. Sada ju više nije bilo briga što može vidjeti, što
gleda. Ona je to i željela. Nije samo bila sramežljiva djevica, već i
154
Crno srce Londona

odvažni egzibicionist, što je na neki način stvorilo sve ovo više
primamljivo.
A zvuk koji je pobjegao s njezinih usana, Blackwell je potpuno
izgubio onaj hladan, oštar pogled ptice grabljivice i stekao bijes
zvijeri. Uzavrele krvi. Kako se šulja. Uhodi. Čeka da skoči. Zubi
ogoljeni sa grimasom užitka i boli, izgledao je kao da se, svom svojom
snagom, bori s čudovištem u sebi.
On je bio njezin crni jaguar te bi ju mogao i rastrgati.
Dorian je znao da drhti više od nje, dok je njezina ruka polako
prešla savršenstvo njezinih grudi i nastavila dolje po nepopustljivom
prostoru korzeta. Njezin dodir lagan, a prsti nježni dok su pratili
osvjetljen put prema bokovima i niže.
Može li ju on tako dirati? Sa ovom potrebom da dominira?
Može li naučiti tu mekoću, tu nježnost, ako ju gleda kako ona to radi
sebi?
Sigurno joj ne bi mogao dopustiti da njega tako dira.
Sigurno… ona to ne bi ni željela. Ne ako bi to ikada gledala na
njemu.
Bila bi revoltirana, a on bi bio odbijen. U to je bio siguran.
Prekrasno. Bila je tako jebeno prekrasna. Njezina bedra, dugi
kremasti cilindri blijedih i zategnutih mišića. Plave mašne na
njezinim podvezicama dovodili su ga do ludila.
Njezina ženstvenost. Ružičasto, prekrasno meso smješteno
između malenog brežuljka plavkastih uvojaka. Usta su mu se
napunila vodom. Krv mu je uzavrela. Kurac pulsirao iza hlača u
ritmičkom i nekontroliranom stiskanju i opuštanju mišića.
Njezini znatiželjni prsti zastali su na trenutak pa nastavili
istraživati ispod mekih uvojaka. Kada je dotakla svoje ženstvene
nabore, zajecala je.
Dorian je prestao disati.
Malo je pretraživala to mjesto i pronašla novo koje je treperilo i
pulsiralo na vrhu te gipke kože. Oduševljenje se razlilo po Dorianu
dok su se njezini ženski mišići grčili u jednakom ritmu kao i njegove
155
Crno srce Londona

prepone. Bokovi su joj se lagano pomicali, a njezin dah se gubio u
uzdasima.
Da je Dorian bio slabiji muškarac, onaj koji nije navikao na
strpljenje, mučenje ili agoniju, ispustio bi u tom trenutku svoje
sjeme. No uspio je zaustaviti orgazam, razmišljajući o njezinim
rukama na njegovoj odbojnoj koži, dopustivši strahu da baci led na
vatru.
Onda je rastvorila svoj unutrašnji rascjep, uronila unutra i
ispustila takav jecaj koji bi napalio i samog Erosa. Prst joj je svjetlucao
kada ga je izvukla i vratila natrag na maleni pupoljak koji je zahtijevao
više pažnje nego bilo koje drugo mjesto. Kada je prešla vlažnim
prstom po njemu, njezini mišići su se napeli, te je zabacila glavu
unatrag i ispustila zvuk iz dubine duše da je njegova odlučnost
nestala.
I tada je jurnuo.
156
Crno srce Londona
Poglavlje 14.
Neki životinjski zvuk ju je upozorio, trenutak prije nego što je
Blackwell skočio te joj rukama prikovao njezine na krevet.
Smjestio se između njezinih raširenih nogu te se nagnuo bliže
nad nju. Izraz lica mu je bio divlji, kao čovjeku koji upravo treba
izgubiti svoju najveću bitku, ali se ne želi predati.
- Dati ću ti samo jednu šansu, - prijetio je. - Razumiješ li me?
Jednu šansu da me odbiješ, da me zaustaviš. Dobro razmisli, ženo. Da
li ovo želiš? Okrenuo je svoje plavo oko prema njoj, dozvoljavajući joj
da bolje pogleda njegov ljutit ožiljak.
Da joj je tako prijetio prije nekoliko trenutaka, vjerojatno bi se
povukla. No sada se njezino tijelo probudilo za strast. Želja i vrućina
ključale su u njoj te su nadjačale strah koji je trebala osjećati. Malo je
muškaraca prišlo ovako blizu Blackwellu i preživjelo.
Hoće li i ona?
Farah ga je potpuno ubjedeno pogledala. - Želim da… me
uzmeš.
- Onda neka nam Bog pomogne.
Njegovo tamno oko zasvjetlucalo je trenutak prije nego što su
se njegova čvrsta usta spojila s njezinima. Njegov poljubac je bio kao
kazna, ali nije znala zašto. Zato što ju je želio? Jer je ona njega
željela?
Kada je pritisak postao prejak, Farah se malo pobunila, pa se
Dorian odmaknuo.
- Prokleta bila, - opsovao je ali se ponovno spustio.
Ovoga puta je bio puno pažljiviji. Ne nježan, no pritisak njegovih
usana ovoga puta bio je neki novi užitak koji ona prije nikada nije
iskusila. Ljubio je svaki dio njezinih usana, kutove, rubove, meku
punoću, proždirući je efikasnošću iskusnog muškarca. Umjesto da je
157
Crno srce Londona

postajalo žešće, njegovi pokreti su počeli usporavati. Kušao ju je kao
muškarac koji isprobava najbolji viski. Iako je njegovim usnama falila
punoća, to je nadoknađivao svojom urođenom vještinom. Nakon
nekog vremena te krute usne su se omekanile, otvorile potpuno
prema njoj pa je gurao jezik uz njezine zatvorene usne, zahtijevajući
ulazak. Njegovo drhtanje se počelo smanjivati, ali napetost mišića
ispod sakoa se pojačavala.
Farah mu se otvorila bez imalo protivljenja. Njezini mišići
pomicali su se ispod njegovog tijela u valovima čistog pokorenja. Ako
će njihovo konzumiranje braka biti imalo slično ovom mokrom,
probnom poljupcu, onda mu se veseli.
Prsti su mu olabavili stisak na njezinim zapešćima, fina koža
rukavica gulila se s njezine kože, a on se odmaknuo samo toliko da ju
može gledati.
Usred svog onog bjesnila žudnje koja se stvarala u njemu,
procvjetao je jedan tihi trenutak. Onaj pun mirnoće i prihvaćanja.
Dok su njegove nesigurne oči pretraživale njezino lice lagano je
otvorio usta, kao da mu je nekakvo priznanje stajalo na vrhu jezika,
ali nikako nije uspjelo probiti stisak njegovih usana.
- Što je bilo, Doriane?
- Ne zovi me tako, - ukorio ju je nježno. - Ne ovdje.
- Kako da te onda zovem? - upitala je, zbunjena što intimnost
njegovog imena može biti zabranjena od intimnosti njihovog bračnog
kreveta.
- Suprug. - Riječ joj je pomilovala obraz. - Zovi me suprug?
- Tvoje usne, - priznao je s potpunim poštovanjem jednog sveca
i agonijom mučenika. - Sanjao sam ove usne. - Podigao je ruku do
njezinog lica, njegov dah se ubrzavao dok je prelazio rukavicom po
njezinoj donjoj usni. - Zamišljao sam tu riječ na tvojim usnama više
nego si ti možeš zamisliti.
Ganuta, Farah je zatvorila usta. Zar je moguće da ju Dorian
Blackwell nije trebao samo za svoje izopačene planove, nego je u isto
vrijeme žudio za njom? Željela je da skine rukavice, više od ičega u
životu, ali je dobro znala da ga to ne smije tražiti. Žudila je za osjetom
158
Crno srce Londona

njegove kože na svojoj, toplinom koju bi osjetila kako zrači iz njega i
koju bi njezina koža upijala. Možda jednog dana, pomislila je s
tračkom nade, no ne večeras.
- Stavi svoje tijelo na moje, supruže, - pozivala ga je, - Te me
ponovno poljubi.
Oči su mu se zalijepile za njezine usne, pa je pustio i njezinu
drugu ruku. - Da nisi… posegnula za mnom, - upozorio ju je.
Farah je kimnula i ponovno stisnula rukama prekrivač.
Postavljajući ruke s obije strane njezine glave, nagnuo se na
neozlijeđenu ruku kako bi odmjereno spustio svoje tijelo. Oči su mu
se zacementirale na njezinima, oniks i led, posežući za njom onako
kako bi pobožan čovjek posezao za svojim relikvijama, ili bezbožan
čovjek za grančicom spasa. Farah se nije usudila trepnuti jer se bojala
da će ga izgubiti. Da će ovaj trenutak iskliznuti iz njezinih ruku, prvi
takve vrste, gdje je Dorian Blackwell podigao veo tajni i nije
upotrebljavao riječi kako bi upravljao sjenama i varkama. Umjesto
toga, on je šaputao istinu uz njezinu kožu.
Nitko od njih dvoje nije disao dok se njegov dugi i teški torzo
spustio na nju. Usprkos slojevima njegove odjeće i njezinog korzeta,
mogla je osjetiti njegovu snagu. Njegovo snažno, mišićavo tijelo
izgrađeno godinama teškim i prisilnim radom te izbrušen dekadom
nasilnog vladanja.
To će dobro zapamtiti. Da bude uvijek svjesna na što je sve
spreman.
Oboje su zajecali kada su se njegovi kukovi smjestili između
njezinih, natjerujući ju da ih raširi. Željezna grba pritisnula se na
njezin rascjep, no tu toplinu je i kroz hlače mogla osjetiti. Pulsirala je
u ritmu njezinog srca, te je i najmanji mogući pokret odaslao sitne
udare užitka kroz njezinu već osjetljivu srž.
Očima širom otvorenim, stisnula je toliko snažno pokrivač da su
je prsti zaboljeli.
- Jesi li uplašena Fair… Farah?
- Jesi li ti? - Upitala je bez daha. - Zar bih trebala biti?
- Da.
159
Crno srce Londona

Nije imala vremena razmišljati na koje je pitanje odgovorio jer
se spustio da ju ponovno poljubi.
- Želim te cijelu vidjeti, - naredio je prije nego je ponovno
ubacio svoj jezik u njezina usta i milovao strastvenim i ukusnim
pokretima njezin. Bez prekidanja njihovog poljupca, podigao je svoj
torzo s nje samo toliko da uspije povući vezice koje su zarobljavale
njezin prsni koš. Ti pokreti su stvarali sve više trenja na mjestu gdje
su se njihova spolovila dodirivala, pa je Farah primijetila na njegovom
licu da je osjetio barem tračak zadovoljstva koje je to trenje njoj
pružalo.
Kada je korzet popustio, Farah je ispunila pluća božanstvenim
udahom, kao i uvijek, no ovoga puta je taj udah bio začinjen
muževnim mirisima i toplinom njegovog daha.
Grlo joj se odjednom stisnulo, zaustavljajući dah unutar nje jer
se prisjetila svojeg malog skrivenog blaga. - Čekaj, - rekla je uz
njegove usne, odmičući glavu u stranu. - Čekaj!
No bilo je kasno. Već se odmaknuo da promotri što je to bilo
skriveno ispod korzeta. Stavio je na dlan i promatrao potpuno
šokiran kao čovjek kojeg je upravo ugrizla zmija otrovnica.
- O..oprosti, - Farah je prošaptala.
- Zašto? - Dorian je upitao dok je rukavicom prelazio po
presavijenom i ispranom komadiću tartana, nekim jako čudnim
intenzitetom. Nije izgledalo kao da ga je to ljutilo, iako nije bio niti
sretan. Da li je mislio zašto ga još uvijek ima? Zašto joj je žao? Zašto
ga nije sakrila od njega, tu uspomenu na drugi brak? Na potpuno
drugačiju bračnu noć, onu zapečaćenu s nekoliko čednih poljubaca i
zavjetom za zauvijek.
Suprotnost od ove noći.
Oboje su buljili u to, u tu uspomenu na dječaka koji je već
odavno umro i na ljubav koja nikada nije mogla biti.
- Obećala sam da nikada neću biti bez toga, - Farah je brzo
izgovorila. - Jesi li ljut?
Dorian ju je pogledao, pa vratio pogled natrag na tartan. - Ne, -
rekao je, možda osjećajnije nego je i želio dok ga je postavljao
160
Crno srce Londona

pažljivo pokraj lampe. - Možda… možda bi sada mogao simbolizirati i
njega i mene. Podsjetnik na ono što nas veže.
Gledala je u tartan, osjećajući se golo po prvi puta te večeri. -
Zakon nas veže.
Ponovno se spustio na nju, tamna sjena u njegovom svijetlom
oku. - Oboje znamo koliko ja držim do zakona.
Njihov slijedeći poljubac bio je uz osmijeh, njihovi zubi su se
nježno dodirivali dok je on spuštao korzet u stranu i primio rub
košulje. Činilo se da ga luk njezinih leđa fascinira dok se primamljivo
pomicala kako bi mu pomogla da skine zadnji odjevni predmet s nje,
otkrivajući i zadnju svoju tajnu njegovom gladnom pogledu.
Dužina njegove erekcije udarala je u nju iza tkanine njegovog
odijela, dok su se njegova usta vratila na njezina, kao da je oaza
nastala ovdje, a ne dolje.
- Tvoje hlače! - dahtala je, dok je on pretraživao usnama njezinu
vilicu. - Mokre su! - Mogla je osjetiti koliko su postale vlažne,
upijajući vlažnost njezine požude. Kako je trenje postajalo sve
snažnije uslijedio je šokantan izljev užitka.
- Nije me briga, - dahtao je, prelazeći rukavicama po njezinim
bradavicama, ljubeći joj usta i gutajući njezine jecaje dok je micao
kukovima uz njezine.
Bedra su joj drhtala, trbuh se zgrčio, a užitak, za koji nije imala
imena, proširio se po njezinim udovima kao strašan požar po šumi.
- Ovo ti paše? - Učinio je to ponovno, njegov jecaj zagrmio je na
njezinim usnama.
Da li paše? Više od kolačića od jagode i dekadentnih deserata.
Više nego kada se sama zadovoljila ispred njega. Veći užitak nego je
ikada mislila da njezino tijelo može proizvesti. No nije to mogla reći,
pa je samo uzdahnula - Da- , dok su joj mišići imali čudan osjećaj koji
još uvijek nije mogla shvatiti.
Sa svakim njegovim pokretom, i poljupcem, taj božanstveni
osjećaj se pojačavao, elektrificirao, sve do trenutka kada si više nije
mogla pomoći, kada joj se glava ukopala u krevet, a bokovi podignuli.
Njezino tijelo se izvinulo sa snažnim pulsiranjem i trzanjem, da je
161
Crno srce Londona

mislila kao da se izgubila u apopleksiji. Srce joj je jurilo, pumpajući
krv u svaki ud, pa zastalo, samo da bi ponovno jurnulo.
Mislila je da je čula svoje ime. Znala je da izgovara nelogične
stvari. Možda izvikuje riječi, ali ih nije mogla čuti, ili još gore, nije se
mogla sjetiti koje su. Moguće da su to isti nerazgovjetni jezici
evanđelista za vrijeme sudnjeg dana, to je sigurno bilo to. Pulsiranje
je toliko postalo jako, te ako ih ne uspije zaustaviti, sigurno će vidjeti
Boga, jer će ju ubiti.
Totalno pomahnitala, primila se za njega, zarila nokte u njega i
pokušavala pronaći glas izgubljen u bolnom blaženstvu njezinog
ispuštanja.
- Ne! - Ustuknuo je sa bijesnom psovkom, otrgnuo se od nje i
ostao stajati nad njezinim drhtavim tijelom. Bila je kao živi mrtvac,
umirajući prekrasnim malim smrtima dok je svaki naknadni udar kao
trzalicom udarao po živcima i stvarao melodiju užitaka.
Farah je prekasno shvatila što je učinila kad je primijetila kako
skida kravatu.
- Oprosti…
Odjednom se našla u njegovim kandžama, vukao ju je prema
uzglavlju kreveta nemilosrdnim prstima, njezine ruke iznad glave.
- Rekao sam ti da ne posegneš za mnom. - Te oči, toliko žive i
izražajne samo nekoliko trenutaka prije, sada su se vratile na ono što
je navikla. Hladne. Kalkulirajuće. Beživotne. Brzo je učvrstio jedno
zapešće na uzglavlje pa gledao po sobi.
Kada je ugledao tartan, Douganov tartan, nacerio se i uzeo ga,
upotrijebivši ga da zaveže drugo zapešće.
Bila je u krivu. Ne bi ona vidjela lice Boga, jer je ležala ispod
vraga.
Panika je jurnula ispod uzbuđenja. Nije shvaćao. Nije
namjeravala izdati njegovo novorođeno povjerenje. Njezino tijelo
više nije bilo njezino, već opsjednuto užitkom kojeg joj je on nanio. -
Doriane, ja…
Pokrio joj je usta rukavicom. - Ovako treba biti.
162
Crno srce Londona

Dorian je pokušao ugušiti crnilo koje je prijetilo udaviti njegovu
žudnju. Prešao je liniju ograničavanja. Više nema povratka. Bez
obzira koliko se njegova koža ustručavala i um vrištao od dodira
drugih ruku, čvrsto meso između njegovih nogu još uvijek je
inzistiralo da dovrši uživanje do kraja.
Zategnuo je čvor na njezinom zapešću, pa ga pregledao da
nema slabu točku, bez da je podigao ruku s njezinih usana. Nije ga
mogla dodirnuti. Nije mogla vrisnuti. Nije mogla pobjeći.
Dorian je duboko disao, uspjevši skupiti komadić čovječnosti iz
dubina.
Mirisna esencija otela je njegovu pažnju od krivice koja je
prijetila izaći iz njegovog oklopa. Nalazila se na vršcima njezinih
elegantnih prstiju, na onima koji su ga izazivali sa nevinim
otkrivanjem njezinog užitka.
Dorian je odbijao pogledati u nju. Ako bi ugledao strah, možda
bi se sažalio. Ako bi vidio podčinjenost, mogao bi to iskoristiti. Ako bi
vidio sažaljenje… nitko ne zna što bi tada mogao napraviti.
Progutao je višak sline u ustima, vilica ga je boljela od stiskanja,
i gledao u uredne nokte svoje uspješne službenice od žene.
Reagirajući po čistom instinktu, njegove usne spustile su se na njezin
kažiprst i srednji prst.
Bili su hladni u njegovim toplim ustima. Nakon što su se trznula
od iznenađenja lagano su se umirili.
On je uživao.
Imala je okus soli, mošusa i … žene. Ugurao je njezine prste
dublje u usta, razdvojivši ih jezikom.
Na njegovo potpuno iznenađenje, zacvilila je i zagrizla u kožu
njegove rukavice, njezini kukovi su se stiskali i uzdizali s kreveta.
Oslobodio je njezine prste gricnuvši je za vršak. Čim ih je oslobodio
oni su se skvrčili u čvrsto stisnutu šaku.
Još uvijek ju nije pogledao. Umjesto toga se potpuno fokusirao
na zlaćane obline njezinog tijela. Držao je ruku sigurno preko usta
dok je spuštao usne prema njezinom uhu, promatrajući drhtanje
njezinog ravnog trbuha.
163
Crno srce Londona

- Osjetio sam tvoju pičku, - upozorio ju je. - Gladan sam za
nečim više.
Njezino disanje je postalo mahnito, a dojke su joj se razdvajale
sa svakim očajničkim proširenjem rebara. Bradavice su joj drhtale
kao malene roze poslastice na vrhu blijedih humaka. Bio je šokiran
kao i ona na svoje riječi, ali nije bio iznenađen.
Prije sat vremena, sama pomisao na bilo kakav ljudski dodir ga
je odbijala.
No ovo je bila Farah. I dao joj je obećanje.
Njegovo tijelo je reagiralo na nju kao na nikoga drugoga. Prizor
njezinog vrhunca skoro ga je dovela do ludila. .
Da ga barem nije dotakla. Da barem nije osjetio kako mu koža
gori, da se svaka rana koju je imao ponovno otvorila, osjećaj kako krv
lije po njegovim dubokim ranama zaraćenim intenzitetom njegovih
tjelesnih potreba.
Jednog dana će joj reći da nije bio ljut. Da je bila zavezana radi
svoje osobne zaštite. U slučaju, njezinog užitka, da ga ponovno primi,
a on da ne uspije kontrolirati svoju reakciju.
Sama ta pomisao bila je dovoljna da pretvori krv u njegovim
venama u led, no miris je bio snažan osjet, a njezin ga je zarobio kao
niti jedan prije.
Da bi došao do njezinog spolovila, morao je odmaknuti ruku s
njezinih usana. - Da nisi rekla jednu riječ ili ću ti zavezati usta.
Isuse Bože, pa on je čudovište. No Dorian je znao da ju nije
mogao odbiti ako moli za milost. Da ju ne bi mogao pogledati u oči
ako ga izgrdi ili odbije. Tako da joj nije mogao dopustiti niti jednu od
tih opcija.
Upozorio ju je, zar ne? Prije nego je zahtijevala ovu noć.
Njezino kimanje je bilo dovoljno. Maknuo je ruku, a ona nije
ništa rekla.
Hvala Bogu.
Srce je ludilo, usta još uvijek puna sline i kurac pulsirajući od
želje, Dorianu je bilo drago da se samo malo opirala dok je razdvajao
njezina koljena.
164
Crno srce Londona

Svjetlucala je. Tako. Jebeno. Prekrasna. Pomicao je svoje široke
ruke prema njezinim bedrima, rastvarajući ih još više, dodirujući
podvezice njezinih čarapa te se zapitkivao da li je njezina koža tako
glatka kao što je izgledala.
Njegova glad je bila užasno divlja dok se spuštao na laktove i
osjetio čeznutljivo stiskanje duboko u trbuhu. Vlažnost njezine
žudnje ga je prizivala. Razdvojio je njezin rascjep prstom ovijenom
kožom, navlažujući vrh rukavice njezinim nektarom.
Zadrhtala je, no nije rekla ništa, kao što je obećala.
Znatiželjno je protrljao palac i prst, testirajući svjetlucavu
konzistenciju. Uskoro će njegov kurac biti premazan ovime, skliskim,
vlažnim i…
Isuse, ako ubrzo ne stavi svoje usne na nju, poludjet će.
Dorian nije jebeno imao pojma što radi, no njezin miris ga je
mamio dolje sve dok nije postavio svoje usne na njezino spolovilo.
Bokovi su joj trznuli, malo se i uzdignuli, te je mogao osjetiti
kako se bori ostati pasivna, no tijelo ju je izdalo. To je dobro. Jer je i
njega izdalo njegovo.
Imala je prekrasan okus. Kao strast i vrhunac. Kao želja i
ispunjenje. Kao žena. Njegova žena. Predator u njemu će objedovati
dok se potpuno ne ispuni.
Imao je vječnost da zasiti svoju glad.
Mahnita potreba da se opire svojim povezima nestala je istog
trenutka kada su usta njezinog supruga obujmila njezine prste.
Kada joj je šapnuo svoju vulgarnu prijetnju u uho, njezino
uzbuđenje jurnulo je kroz nju velikom snagom. Sada su njegova
široka ramena preplavila mjesto između raširenih bedara, a njegova
usta su radila stvari od kojih je zagrizla usnicu toliko jako da je
osjetila krv.
Njegov jezik ju je razdijelio jednim dugim lizom. Mrmljao je uz
nju, a Farah je zacviljela natrag, nije se mogla zaustaviti.
No nije rekla niti jednu riječ. Niti. Jednu. Riječ.
Blackwell je postao onaj jaguar kojeg je probudila kada ga je
prvi puta vidjela. Njegova ramena su se pomicala dok se namještao
165
Crno srce Londona

za gozbu. Nije ostavio niti jedan komadić neotkriven. Njegov bestidan
jezik pronašao je mjesta koja ona nije znala da ima. Razdvajao ju je
prstima, otkrivajući je potpuno, da je jedva mogla podnijeti. No
pročitala je poštovanje na njegovom licu dok ju je gledao, dok ju je
kušao, kao da je spremio svaki rascjep i ispupčenje u svoju memoriju.
Vrlo brzo je naučio zbog čega uzdiše, od čega se migolji ili povlači.
Igrao je kao muškarac koji je tek sada naučio kako. Ispipavao je
njezine reakcije, ponovno stvarao uzbuđenja, uživao u malo
okrutnosti onako kako bi samo Blackheart od Ben Morea mogao.
Dovodio ju je do ruba pa ju vraćao natrag, ostavljajući je da stenje, da
se napreže i znoji.
Trznula se kada je njegov prst pronašao ulaz u njezin klizav
tunel, a od vibracija njegovog stenjanja na njezinoj mekoj koži koju je
usisao sa jezikom njezina pribranost se raspala u tisuću komadića.
Farah je vrisnula. Potreba da ga primi, stisne i udara potpuno ju
je opčinila pa je ispitivala čvrstoću svojih okova. Što je više povlačila
to joj je blaženstvo osjećaja jurilo kroz krv i van kroz njezina usta u
očajničkim vriskovima. Ostao je uz nju, uživajući u njezinim mahnitim
pomicanjem kukova dok je gurala pete u madrac i izvinula tijelo. Na
trenutak je pomislila da će ju njezin vrhunac prepoloviti napola, no
on je bio tamo, spuštajući ju na krevet tjerajući je da iskusi razarajući
završetak. Zatvorila je oči, no svjetlost je još uvijek prolazila kroz
kapke. Mogla je osjetiti kako joj se mišići stišću pa opuštaju oko
njegovog prsta. Uvlačeći ga sve dublje.
I tada je nestao.
Farah je dahtala i drhtala od iscrpljenosti. Osjećala se
zarobljenom ali podjednako i oslobođenom.
Okrenula je glavu u stranu te ga je pogledala kroz guste
trepavice. Od onog što je vidjela otvorila je širom oči.
Dorian je otkopčao hlače i klečao je između njezinih drhtavih
koljena držeći u rukama svoju nabreknulu erekciju. Čin koji su trebali
učiniti nije ju zastrašivao sve do sada.
166
Crno srce Londona

Njegove tamne karakteristike, nemilosrdne ali i pomalo
pokajničke. Nagnuo se i nadvio nad nju, zastajući da stavi malo
vlažnosti s rukavice na bradavicu te ju je tada krenuo lizati.
- Bože, taj tvoj okus. Opijen sam njime. - Promrmljao je,
njegove oči su bile ispunjene optužbama dok se držao iznad nje, još
uvijek skroz obučen osim njegovog spolovila koje se sada guralo uz
nju.
- Što si mi to učinila?
Što mu je to napravila? - Ja…ja…
Rukavicom je opet prekrio njezina usta, zaustavljajući riječi koje
ona nikada ne bi pronašla.
- Nikada te nisam želio povrijediti, - šaptao joj je na uho. -
Oprosti.
Farah nije imala vremena razmišljati za koji od njegovih mnogih
uvreda se ispričava jer je naglo ušao u nju i probio njezino
djevičanstvo.
Rukavica je prigušila njezin bolni krik, dok je Dorian gurao
njegovo vruće, čvrsto spolovilo skroz do maternice, ili se barem tako
činilo.
Psovao je, izvikujući bogohuljenja koje Farah nikada prije nije
čula, čak niti u svim godinama rada u Schotland Yardu. Iako se
njezina koža širila i krvarila, njegovo ranjeno lice, kako je izgledalo,
zgrčilo se od boli.
Farah se pokušavala osloboditi poveza, njegove ruke, željela je
pobjeći od boli, željela ga je utješiti, željela je povratiti kontrolu svojih
udova.
No kontrolu joj Blackheart od ben Morea nikada neće dozvoliti.
Dorian se natjerao da ju pogleda. Da vidi bol u njezinim očima.
Bol koju joj je on nanio. Kako je Bog mogao biti toliko okrutan kada je
stvorio da ulazak u njezino tijelo za njega bude najljepše
zadovoljstvo, a najbolnije za nju?
Ona je to željela, podsjećao se.
Ne koliko i ti, šapnuo je mračan glas.
Nikada je nisam želio povrijediti, prepirao se. I nikada ovako.
167
Crno srce Londona

Nikada ne bi stao da ju nisi dobio. Dok ju nisi ovako , dok ju nisi
ovako napao.
Nikada me ne bi odbila, pomislio je mahnito.
Onda makni ruku s njezinih usana.
Nije. Nije mogao.
Zarobljen u borbi sa samim sobom, Dorian je skoro propustio
najbitnije davanje njezinog intimnog dijela spojenog tako snažno oko
njegovog. U toplim, glatkim malim pulsiranjima ona ga je prihvatila u
svoje tijelo. Borba i strah su izašli iz njezinih mišića sve dok oni nisu
postali meki i gipki oko njega, a bol i panika su nestajali iz njezinih
sivih očiju, sve dok opet nisu postale srebrne.
On se nije pomicao, njegovi mišići bili su stisnuti. Bio je na rubu
ponora, onoga s kojeg se nije mogao natjerati da skoči.
Ako je išta naučio, onda je to da realnost nikada ne dostigne
sjećanje, ili što je gore, maštu. No to staro vjerovanje se raspalo dok
se nalazio u svojoj ženi. Njezino tijelo je samo obložilo jedan dio
njega, no njezina toplina ga je prožimala, okruživala, sve dok nije
znao bez imalo sumnje, da jednom kad se izgubi u njoj da se ujedno i
predao njoj.
Ispustila je nježan uzdah olakšanja kroz nos te je zatreptala dok
su joj se kukovi opuštali, testirajući osjećaj njega u sebi.
Topli valovi požude jurnuli su kroz njega, a njih su popratili
valovi užitka.. Instinkt je pobijedio intelekt, pa je Dorian podigao
kukove ali samo kako bi ponovno utonuo, i ponovno.
Ekstaza je proizlazila iz užitka, hvatajući se kandžama za
njegovu kožu, trgajući ga, ispijajući srž iz njega te ispunjujući njezinu
maternicu s njom. Potpuno ispražnjen, obujmila ga je mračna
praznina blaženstva i gladi, sit ali ne zadovoljan. On je bio moćan
muškarac koji pliva uzvodno, prekasno shvativši da se bori sa silom
prirode snažnijom od njega.
Bio je izgubljen.
Farah je osjetila kako je otekao u njoj, šireći njezino već
rastegnuto mjesto. Trebalo mu je samo nekoliko pokreta da dospije
do vrhunca. Spustio je glavu na njezin vrat, bio je tih, nije disao duže
168
Crno srce Londona

nego je mislila da je moguće dok je svaki drhtaj lomio njegovo
snažno tijelo u nepopustljivim valovima. Svoju težinu je držao na
jednoj ruci, kao i cijelu večer, njegov ranjeni dlan još uvijek je bio
fiksiran na njezinim ustima, a pulsiranje mu je odjekivalo kroz
stisnute prste.
Kada je nevrijeme završilo, pustio je svoj zarobljen dah na
njezinu kosu. Nije znala što može očekivati od njega jednom kad
pronađe svoje zadovoljstvo, no ono što je učinio definitivno nije bilo
to.
Blackwell nije zastao, ili čak prestao. Nastavio je u sporom
valovitom ritmu, njegova muškost jednako čvrsta i nepopustljiva kao
i prvi puta. Njegovo uzdasi su postali dahtanje koji su se pretvorili u
jecaje.
Podigao je svoj torzo da pogleda u nju, nevjerica je bila strani
izraz za njegove britke i uznemirujuće crte lica. Fina vuna njegovog
odijela grebala je njezine osjetljive bradavice. Koža njegove rukavice,
prelazila je preko njezinih usana prema vilici, nastavljajući po vratu i
njezinim grudima. Njegovo sjeme laganije je pronalazilo put dok je
ulazio u nju dugim i dubokim pokretima.
Farah je mislila da je oteo od njezinog tijela sve što je ono
moglo dati. No na njezino ogromno iznenađenje, osjetila je čvrstu,
bolnu toplinu kako cvijeta nisko u trbuhu.
Usta su joj se razdvojila te je maleni zvuk blaženstva pobjegao iz
njih.
Blackwellove oči su se uozbiljile. Zbunile.
Farahino tijelo je bez razmišljanja odgovorilo. Podigla je
bokove, stisnula bedra i ispustila nježan jecaj ohrabrenja.
To je sve što mu je bilo potrebno.
Blackwell ju nije poljubio ili okusio. Umjesto toga je gledao
njezino lice tolikim intenzitetom da se posramila. Svaki treptaj
njezinih kapaka, ili udisaj, način na koji je otvarala usta ili ih
zaklapala. Njegovo tijelo je ponovno postalo kanal njezinog
zadovoljstva.
169
Crno srce Londona

Iznenadilo ju je kako je uspio cijelo ovo vrijeme održavati svoju
težinu na jednoj ruci, no ta pomisao je nestala kada je upotrijebio
drugu ruku da je istražuje. Pratio je liniju njezine vilice, krivinu
njezinih jagodica, kao da sve to sprema u svoju memoriju, ili
posjećuje jednu od njih, nije mogla biti sigurna.
Kako je ubrzavao, njezini jecaji su postali mijaukanja, njezino
mijaukanje stenjanje. Njegov prst se spustio na rub njezinih usana,
prelazio uz njezine zube ostavljajući okus seksa na njezinom jeziku.
Seksa i kože. Zatvorila je usta i okretala jezik oko rukavice.
Dahtao je, mrmljao i odmaknuo ruku te ju spustio prema
njezinom boku primivši je za stražnjicu, raširivši je jače svojim
snažnim udarima.
Farahina glava se zabila u jastuk, njezine oči su se okretale, a
njezini drugi osjeti tražili njezinu pažnju.
Koža i seks. Tama. Začini. Hladan zrak. Topla krv. Glatka, vlažna
koža. Širok, snažan muškarac.
Usta na njezinima. Jezik koprca unutra, kušajući njezinu suštinu
koju je ostavio unutra.
Farah je mogla osjetiti valove osjećaja kako se pritišću na
njezinu kralježnjicu. Bojala se toga, kao prvih titraja prije potresa, ili
tihih trenutaka nakon sijevanja munje.
Čekala je na odgovarajući grom koji će sigurno odjekivati kroz
njezine kosti. Povlačeći poveze svojim slabim i drhtavim mišićima,
nije bila sigurna da li će preživjeti još jedan snažan vrhunac.
No nije bilo izlaza. Jurnuo je po njezinom bespomoćnom tijelu
kao razarajući val, utapajući je u neprestanim valovima osjećaja.
Blackwell je gutao njezine pomahnitale jecaje sve dok naglo nije
odmaknuo usta s njezinih i zabacio svoj torzo unatrag, ispuštajući
duboke i snažne urlike. Dozivao je svoj slijedeći vrhunac u nebo kao
zatvorenik kojeg su pustili na slobodu.
Zadovoljstvo joj je pretvorilo kosti u tekuće stanje. Farah bi se
sigurno zapitala da li je još uvijek spojena sa svojim tijelom da nije
bilo poveza oko njezinih zapešća, ili onih malih trzavica od
iscrpljenosti koji su joj pulsirali kroz udove.
170
Crno srce Londona

Dorian Blackwell, njezin suprug, ostao je nepomično iznad nje
dok su oboje pokušavali doći do daha. Promatrajući njegove različite
oči, osjetila je kako u tom trenutku s njim dijeli tihi trenutak divljenja.
Nešto se u njihovom svijetu promijenilo. Neka vrsta
kozmološkog znanja ili tajna pomisao izgubljena u moru putujući
prema površini. U tom tihom, nesputanom trenutku, ona ga je znala,
vidjela ga je baš onakvog kakav on doista je. Snažan, nemilosrdan
tiranin. Prazno srce puno obećanja i duša puna sjena koje trebaju
svjetlost.
Ne samo da je osjećala kako su njezine oči otvorenije, već i
njezino srce.
Proklet bio njezin izraz lica, jer je vjerojatno pročitao njene
misli. Prije nego se odmaknuo od nje, vratio je paravan sjena i leda te
ju ostavio na hladnoći, ranjivu i samu.
Ne odlazi, pomislila je očajnički. Nešto je otključala. Nešto
otkrila. No nije mogla još odgonetnuti što ili što to znači. Trebala je
više vremena, samo još jedan trenutak s njim. Ispod njega.
- Moram, - izustio je. Izvukao se iz nje i s kreveta.
Farah se namrštila gledajući u njegova leđa dok je popravljao
odjeću i zakopčavao jaknu. Nije shvatila da je to rekla na glas sve dok
joj nije odgovorio.
- Zašto?
Dorian je uzmaknuo od svog pitanja krenuvši prema zdjeli i
bokalu da nasipa vodu.
Zašto? Razlozi su bili nebrojeni. Bio je zaštitnik, ali ujedno i
kukavica.
Zaštitnik, radi njegovih noćnih mora koje ga fizički nisu mogle
povrijediti, ali su se mogle pokazati smrtonosne za nju. Ako se
probudi u panici, boreći se sa svojim sjećanjima, vjerojatno bi ju
polomio prije nego što postane potpuno svjestan.
Kukavica, jer se nije ujutro mogao suočiti s njezinom mržnjom.
Nije mogao gledati ožiljke koje je imala na zapešćima od njegovog
vezanja. Nije se mogao natjerati da svjedoči grižnjoj savjeti i gađenju
kada ona shvati što je napravila. Što joj je on napravio. Da joj je oteo
171
Crno srce Londona

njezinu dragocjenu nevinost te joj ostavio svoje pokvareno sjeme u
njoj.
Dva puta.
Iscijedio je višak vode sa ručnika i došao do nje. Izgledala je
poput zarobljene božice. Kao radni plijen iz nekog drevnog rata,
zavezana i izložena za uživanje svog novog gospodara.
Tako se ponašao prema njoj.
Radi toga je zaslužio umrijeti.
Odvezavši kravatu kojom je zavezao jednu ruku, na to mjesto je
prislonio ručnik. Trebao bi ostati i oprati je. No pogled na njezino
izgubljeno djevičanstvo moglo bi ga baciti s ruba. Bolje je da
pobjegne, dok još uvijek može. Dok je još uvijek priseban, jer je
začudo još uvijek bio. Bio je jak. Održao je svoju riječ. Njegova
dužnost oproštena. Mogla je odvezati čvor tartana vrlo jednostavno.
Douganov tartan.
Njegova pribranost se počela lomiti.
- Ostani? - nježno je izgovorila, njezine oči skoro skrivene od
teških kapaka i gustih trepavica. - Neću… te dirati.
- Sada spavaj, - zapovjedio je, okrenuvši se od njezinih
prizivajućih kovrča. Gaseći svijeće dok je hodao prema vratima, nije
ju pogledao već je izašao i ostavio je u mraku.
Kada je začuo kliktaj zasuna iza sebe, potpuno se slomio.
Debeli tepisi prigušili su zvuk njegovih koljena kako lupaju o pod. Bio
je budala misleći da je jak. Jebena budala.
Imao je očigledno jebenu slabost. Jednu sa sivim očima i
srebrnim kovrčama.
Bože pomozi mu ako to ona ikada sazna.
172
Crno srce Londona
Poglavlje 15.
Dobro jutro, gđo Blackwell!! - Sunčeva svjetlost uletjela je u
sobu kada su zastori, koje je povlačio radostan Murdoch, klizili niz
šipku i probudili Farah. - Nadam se da ste dobro spavali?
Sunce se jedva probijalo kroz bijele oblake i sivu maglu, no i
dalje je uspijevalo imati svjetlucavi sjaj.
Samo u Visočju.
- Dobro jutro, Murdoch. - Farah je zijevnula i treptanjem
odmicala san sa svojih očiju. - Koliko je sati?
- Htio sam vas pustiti da spavate koliko želite, draga, ali
Blackwe… Isuse Kriste, taj tikvan vas je zavezao?
Iznenađena, Farah je testirala pokrete svoje ruke i tek tada
postala svjesna da je njezina lijeva ruka još uvijek iznad njezine glave,
zavezana Douganovim tartanom za uzglavlje. Mora da je bila jako
iscrpljena noćas kad je zaspala bez da se odvezala.
Farah je pogledala u ruku, nakon toliko vremena bez osjeta,
koja je beživotno bila naslonjena na madrac i uzglavlje, zavezana
izblijedjelom tkaninom crnih, zlatnih i plavih nijansi.
Podsjetnik na ono što nas veže, pomislila je. Interpretacija
suprugovih riječi koje su sada bile alarmantno doslovne nego samo
figurativne.
Murdoch je potrčao prema njoj, podsjećajući je da je zaspala i
potpuno gola. Povlačeći pokrivač na svoje grudi dopustila mu je da
odveže čvor.
- Nije niti čudno da je jutros tako odjurio, kao da ga vrag lovi.
Znao je da ćemo ga svi napasti i odrati mu kožu s kostiju tupim
nožem jer se tako ponašao prema vama. I to još na vašu bračnu noć!
Nije me briga što je on Dorian prokleti Blackwell, kad ga vidim ja ću…
173
Crno srce Londona

- Sve je u redu, Murdoch, - Farah ga je umirivala, testirajući
svoje prste koji su sada imali osjećaj bockanja jer se krv ponovno
vračala sa svojim vatrenim iglicama. - Moram se srediti kako bi…
Znaš, dotaknula sam ga u trenutku…- Farah je zatvorila oči dok joj je
sunčeva toplina milovala zarumenjelo lice. Kada ih je ponovno
otvorila, Murdoch ju je dočekao izrazom lica ispunjenim žaljenjem i
razumijevanjem, dodajući joj pažljivo tartan.
- Nije te ozlijedio?
Farah je odmahnula glavom, sjela se na krevet i pregledavala
blijede modrice oko zapešća te testirala bolne mišiće koje prije
nikada nije osjetila. - Radije ću misliti kako je prošla noć bila teža za
njega nego za mene.
- Da. - Murdoch je kimnuo složivši se s njom. - Vjerojatno. To
nije nalik njemu…
Farahine usne su se namjestile u sarkastičan osmijeh. - Mislim
da je to točno nalik na njega.
- Ne kada se radi o vama, - Murdoch je inzistirao.
- Kako to misliš?
Krupni Škot je odmaknuo pogled te se okrenuo od nje,
skupljajući stvari gdje se skinula te ih je zajedno sa svilenom
haljinom, u kojoj je bila oteta, stavio na rub kreveta. - Samo sam
mislio da si ti Douganova Fairy. Trebao je biti nježan i trebao se lijepo
ponašati s tobom.
Sjećanja na prošlu noć prošla su kroz nju sa treperavim
uzbuđenjem. Dorian nije bio nježan, ali… - Bio je… pažljiv. - Farah je
rekla. - Nema razloga da se ljutite na njega. Kao što vidiš, ja sam
dobro. - Nasmijala mu se, pomalo iznenađena da je bio iskren. Sve
dok se nije prisjetila Murdochovih ranijih riječi. - Zar si rekao da je g
Murdock… uh, moj suprug, jutros negdje otišao?
Murdoch se okrenuo da upali vatru i da ima malo privatnosti. -
Da. Išao je srediti naš povratak za London, idemo poslijepodnevnim
vlakom.
- London? Tako brzo? - Farah je pomislila da bi trebali ostati par
dana da se naviknu na bračni život. Ako ništa drugo, da se naviknu
174
Crno srce Londona

jedan na drugoga. Možda provedu nekoliko noći kao onu jučer i
otkriju neke druge užitke koji se mogu naći u bračnom krevetu.
- Čeka vas topla kupka u sobi za kupanje. - Murdoch je žaračem
gurao drva da se što prije napravi veći plamen. - Savjetujem vam da
požurite. Ne bih htio biti taj koji će Blackwellu morati reći da smo
izbacili njegove planove iz kolosijeka. - Nasmijao se svojoj dosjetki.
Naravno, Farah je pomislila dok je stala na svoje drhtave noge
posegnuvši za svilenim ogrtačem pokraj svog kreveta. Sada kada ju je
dobio, Blackwell će biti u jednakoj žurbi za dobivanje Northwalk
titule. Što znači da će je odvući natrag u London i paradirati s njom
pred zlikovcem koji ju je jednom želio imati za ženu, a sada je se želi
riješiti.
Likvidirati je ubojstvom, ako će biti potrebno.
Farah se ugrizla za usnu razmišljajući, ne po prvi puta, da li se
Dorian držao svojih obećanja opsesivno kao što je tvrdio. Nakon što
je dobio ono što je htio, da li će mu sada njezin život išta značiti? Zar
je on stvarno jednaki zlikovac kao Warrington? Čiju je riječ ona imala,
osim dvora punih osuđenika i kriminalaca, s kojima su njezin novi
suprug i Dougan Mackenzie bili toliko bliski, kako je tvrdio?
Farah je podigla ruku do usana, promatrajući Murdochove
spore pokrete. Prebrzo je povjerovala. Toliko očajna da se poveže sa
prošlošću, sa dječakom koji joj je bio otet, da je stvarno prihvatila sve
što su joj rekli. Već je počela imati osjećaje… Što ako je napravila
najgoru moguću grešku postavši suprugom Blackheart od Ben
Morea?
Što li je mislila?
Sumnja se pojavila u njezinim bolnim mišićima, pogledala je u
krevet prisjetivši se dubokog štovanja na suprugovom licu, divlje
kontrole njegovog dodira, čeznutljivog užitka obojanog
strahopoštovanjem i divljenjem.
Takve stvari se ne mogu izmisliti. Mogu li? Sigurno ne s njezine
strane. Ne, ono što se noćas dogodilo između njih bilo je stvarno.
Toliko stvarno da se povukao od toga. Od nje.
175
Crno srce Londona

Farah je provela veći dio dekade s kriminalcima i lažovima. Tako
da je vjerovala, koliko god je mogla, da joj je Blackwell govorio istinu
kada joj je obećao da će ju štititi.
Bože, nadala se tome, jer koliko god ona voljela i koliko god joj
je nedostajao Dougan, još uvijek nije bila spremna pridružiti mu se u
grobu.
***
Vlak iz Glasgowa za London zazviždao je svoje posljednje

upozorenje. Topla para spajala se sa maglom kako bi spriječila pogled
na kasno poslijepodnevne putnike. Željeznički radnik otvorio je vrata
i pomogao Farah da se popne u privatni vagon Doriana Blackwella.
- Spremili smo stvari g Blackwella, ali ne vidim vaše. Da
zaustavim vlak dok ne pronađemo vaše? - Promatrala je mladićeve
ogromne smećkaste oči koje su se slagale sa konstelacijama njegovih
pjegica dok joj je pomagao da se popne.
Samo bi za muškarca kao što je Blackheart od Ben Morea
zaustavili cijeli vlak i promijeniti vozni red. A sada, kako je
pretpostavila, i za njegovu ženu. - Ne, hvala, g McFarley, ne putujem
sa prtljagom. - Otvorila je torbicu i izvadila novčić da mu da
napojnicu.
- Zahvaljujem vam, gđo Blackwell. - Oči su mu zasjajile. - Idete
uživati u šopingu po Londonu, ha?
Gda Blackwell. Kako je moguće da je lažno prezime Mackenzie
zvučalo puno bolje nego zakonsko prezime Blackwell?
Pogledala je u svoju večernju haljinu, najljepšu koju je ikada
posjedovala, i shvatila da za ljude visokog staleža ova bi haljina bila
prihvatljiva jedino kao putna odjeća. - Pretpostavljam da ću morati,
zar ne? - Sigurno njezine tamne službeničke uniforme Schotland
Yarda neće pristajati grofici.
- Hoćete li se ubrzo vraćati u Škotsku, gospođo?
- Obavezana sam redovito je posjećivati. - odgovorila je iskreno.
176
Crno srce Londona

- Jako dobro, gđo Blackwell, uživajte na putu. - Pozdravio ju je
podigavši malo kapu i odjurio kod ostalih radnika koji su se vrtili oko
uredskih vrata. Kada ih je pogledala svi su skočili i pravili se da
gledaju negdje drugdje ili da rade nešto drugo, a ne da gledaju u nju.
Nešto na što se treba priviknuti, pretpostavila je. Anonimnost je bila
savršena za nju, pa je tugovala za nepovratnim gubitkom ulazeći i
zatvarajući vrata na kondukterov zadnji uzvik za polazak.
U svakoj sobi koju je Blackwell okupirao nalazila se velika stolica
na centralnoj poziciji sredine sobe, gdje se mogao samo ispružiti ili
pokazivati potpunu kontrolu. Izgledao je kao tamni autokrat koji je
natapao baršun i damast u krv svojih neprijatelja nakon čega ih je
krasio sa zlatnim resama i davao im svjetlucav sjaj kristalnim
lusterima. Tiranin sa luksuznim ukusom.
Povez na oku prelazio mu je po čelu i oblikovao sjajnu kosu u
bezbrižne valove. Dobro oko mu je bilo fiksirano na neku nevidljivu
iritaciju na podu ispred njega. Zaboravljena kristalna čaša nekog
karameliziranog likera bila je naslonjena na jedno koljeno,
pridržavana crnom kožnatom rukavicom od koje su Farahini
ženstveni mišići trzali.
Zar su to iste rukavice koje je nosio prošlu noć?
Ustao se kada je izašla iz sjene uskog hodnika i prošla dva duga
raskošna kupea koji su služili kao alternativna sjedeća mjesta
upotpunjeni malim stolom i delikatnim Louie XVI stolicama. Ubacio je
piće u sebe i stavio čašu na stol. Prošao je dugačak trenutak potpune
tišine dok ju je temeljito pregledavao od uredno povezane kose pa
sve do njezinih jedinih para dobrih cipela.
Njegove duge noge pojele su razmak između njih u samo dva
koraka te je zastao ispred nje, ali dovoljno daleko da ga ne može
dodirnuti. - Jesi li… ja…
Sigurna kako je uhvatiti Blackhearta od Ben Morea da
zamuckuje ili ostaje bez riječi jako rijetka i posebna prilika, Farah je
podigla obrvu prema njemu. - Da? - ohrabrivala ga je da nastavi.
Na trenutak je šutio pa se malo namrštio. - Čim dođemo u
London idemo švelji.
177
Crno srce Londona

- Oh? Zašto odmah? Zar nemamo važnijih stvari za napraviti?
Usna mu se zakrivila na način koji je najavljivao da bi mogao
nešto ružno reći. - Ova haljina mi nije nimalo lijepa, a primjetio sam
da nemaš ništa bolje u ormaru.
- Što fali mojoj haljini? - Pogledala je na sebe i prešla rukom po
mekoj zelenoj tkanini koja je koštala kao suho zlato. - Mislila sam da
mi boja dobro stoji.
- Da, a tako je mislio i Carlton Morley.
Farahin osmijeh se vratio. Za nekoga tako notorno
ravnodušnog, njezin suprug je definitivno imao ljubomornu stranu.
Ta spoznaja je nije trebala baš toliko zadovoljiti. - Pa, ako te moj
ormar toliko vrijeđa, onda ću se morati pomiriti sa novom i skupom
odjećom. - Uzdahnula je dugo i teško. - To je moj teret.
Farah je znala da ga je zbunila po njegovom nelagodnom
pogledu. - To… ti nije drago?
Zar mu je to važno? - Dok žena nikada ne voli da netko
preispituje njezin ukus za modu, muškarac nikada ne može pogriješiti
ako joj ponudi šansu da kupi novu haljinu. - nasmijala mu se. - Ili
nekoliko u tvom slučaju.
Dorian je promatrao njezin osmijeh, a za to vrijeme se njegovo
mrgođenje produbilo. Izgleda da je njezin dobar humor pokvario
njegovo raspoloženje, skoro kao da je očekivao od nje da bude ljuta. -
Trebala bi sjesti, - zapovjedio je i pokazao na stolicu s koje se upravo
digao.
- Zar nije to tvoje mjesto?
- Uzmi ga, - inzistirao je, njegova namjera promatranja bila je
poprilično neobična i nelagodna. U jednom trenutku je buljio u
njezina zapešća prekrivena svilenim rukavicama. Nakon toga je
jednim okom gledao u njezinu lijevu dojku kao da može vidjeti kroz
sve slojeve i tartan koji joj štiti srce. Promatrao je i druge dijelove,
usne, struk i skute.
- Mislim da mi je draža sofa, - rekla je razmišljajući o njegovom
čudnom ponašanju.
178
Crno srce Londona

Pogledao je prema tamnocrvenoj sofi prilično uznemireno. - Zar
ne… ne možeš sjediti? - Mišić mu je trzao ispod oka, pa onda u
čeljusti.
- Zašto ne bih mogla? - Kada je shvatila njegovo pitanje morala
je snažno stisnuti šakama suknju kako bi umirila ogromni nagon da
ga dotakne. Njezin suprug se zabrinuo za njezino stanje nakon
njihove bračne noći. Dirnuta, napravila je korak prema njemu,
zadovoljna da se nije povukao. - Od mog korzeta sjedenje na duže
vrijeme postaje jako nelagodno, - nježno je objasnila. - Moram reći
da je sjedenje u sofi puno ugodnije.
Njegov sumnjičav pogled pokazivao je nevjericu, no prvi snažan
pokret vlaka zaustavio ga je od odgovora.
Od tog pokreta Farahine već nestabilne noge su zaklecale, pa je
posrnula prema natrag, počela je mahati rukama shvativši da se neće
moći zadržati na nogama.
Bila mu je u rukama prije nego je primijetila njegov pokret, a
njezine ruke su čvrsto uhvatile njegova ramena kako bi održala
balans.
Oboje su se ukipili.
- Oprosti, - teško je udahnula i odmaknula istog trena ruke.
Na njezino iznenađenje nije ju pustio, već ju je privio bliže.
Zagrlio ju je, nagnuo glavu i poljubio.
Njegov poljubac je imao svu onu kontrolu od prošle noći, svu
ograničenu žudnju, no još nešto je virilo iza svega. Frustrirano
suzdržavanje. Inkviziciju dodira.
Zajecavši, Farah se potpuno prepustila poljupcu, otvarajući se
pod njegovim poljupcem i naslanjajući se na čvrstinu njegovih prsiju.
Ako mu se već ne sviđa haljina, možda bi ju mogao skinuti, pa bi
iskoristiti vrijeme duge vožnje od Glasgowa do Londona kao što bi
mladenci i trebali.
Inzistirajuća palica gurala se na nju preko suknji, dokaz da
njegovo tijelo podržava njezine planove za poslijepodne. Prela je kao
mačkica uz njegova usta te se trljala uz njegovu erekciju, pokazujući
da nije samo susretljiva već i uzbuđena.
179
Crno srce Londona

Osjetila je kako pada na sofu, dok je njezin suprug nemirno
hodao i natakao sebi piće. Jedno veliko.
- Doriane, - započela je.
Upro je drhtavim prstom u nju i iskapio čašu viskija, za koju su
mu trebala dva velika gutljaja da ga dovrši. - Da. Se. Nisi. Pomaknula.
- Ili što, bacit ćeš se sa brzog vlaka? - Oh Bože, možda nije bila
pametna ideja da to predloži. Vlak još uvijek nije tako brzo vozio.
Njegovo oko je postalo opasno. - Bolje ti je da paziš što mi
govoriš, suprugo.
Farah je shvatila da su njezine riječi imale nepotrebnu
provokaciju, no nije ona bila ta koja je izbjegavala situaciju. - Koliko
puta bi netko trebao biti odbijen i odbačen da bi postao uvrijeđen?
- Odbačen? - Proglašavao je slogove sa zapanjenom naivnošću.
- Noćas si me ostavio. Zašto? - Onoga trenutka kada je upitala
to pitanje htjela ga je povući. Koja prava ima da se ponaša kao neka
odbačena mladenka? Rekao je da će joj napraviti dijete, no ljubav
nije bila dio pogodbe, zar ne?
Natočio si je još jedno piće i okrenuo joj leđa. - Ne bi željela da
ostanem s tobom.
- Ne bih te pitala da nisam željela.
- Ne razumiješ.
- Stalno to govoriš. - disala je duboko. - No ja razumijem više
nego što ti misliš!
Dorian se ukočio, njegova široka leđa napeta i mirna kao
planina. - Što ti to misliš da znaš o meni? - upitao je hladno.
Farah je pažljivo izabrala svoje slijedeće riječi. - Samo da je
prošla noć i jednom i drugom bila prvi put, i mislim da je bilo rijetko i
neočekivano iskustvo. Pretpostavljam da sam ja očekivala… ne
znam… neku potvrdu za užitak koji smo dijelili.
- Mislio sam da je naš užitak potvrđen dosta glasno, -
komentirao je zajedljivo, ispivši još jedan viski.
- Da bio je, - složila se, toplina ju je prožela na to sjećanje. - A
onda si otišao skoro bez riječi.
180
Crno srce Londona

- Tako će uvijek biti. Neću spavati s tobom. Nikada. Zahvalan
bih ti bio da me to više ne pitaš.
- Nećeš? Ili ne možeš? - nježno je pitala.
Njegova čaša je proizvela ljutit zvuk kada je udario njome o stol.
- Bože, ženo, zar ne možeš ostaviti niti jednu ranu bez soli? Niti jednu
sjenku neosvijetljenu? - Došao je do nje i nagnuo se nad nju. - Zar
nemaš niti jednu tamnu stranu ili neku tajnu koju mi ne želiš reći? Zar
se ne bojiš da bi ih upotrijebio protiv tebe? Jer to ljudi rade. To ja
radim. - Njegov izraz je više bio nesiguran nego ljutit, više očajan
nego opasan.
- Ti si jedina osoba kojoj su moje tajne ogoljene, - odgovorila je
iskreno. - A ja nisam imala izbora u tom pogledu. Ne samo da sam
bila gola ispred tebe, već izložena, u svakom pogledu. - Pustila je da
mu se to slegne, promatrajući kako počinje shvaćati istinu u njezinim
riječima. - I, - nastavila je, oči su joj pobjegle na brežuljak u njegovim
hlačama. - Shvatila sam da su neke od tih egzibicija dosta
oslobađajuće.
Njegov pogled se smračio, preuzimajući onaj već opasan sjaj
koji je do sada shvatila da je potpuno nepredvidljiv. Sviđao joj se kao
takav, sve je bilo bolje od sante leda.
- Kao što vidiš, supruže, nemam se više ičega bojati osim smrti.
- Tu si u krivu. - Njegov obično svilenkast glas pretvorio se u
nazubljeno kamenje Visočja. Da li od jakog alkohola ili sumornih
sjećanja, u to nije mogla biti sigurna. - Ima toliko stvari strašnijih od
smrti.
U tom trenutku, Farah je bila sigurna da je on bio izložen svim
tim stvarima. Nagnula je glavu unatrag, osjetivši rastezanje u
njezinom izloženom vratu, prateći pogledom njegov široki torzo
samo kako bi se zaustavila na tamnom svjetlucanju njegovog vražjeg
oka. - Čega se toliko bojiš, supruže? - upitala je, dopustivši si da se
nagne malčice prema njemu. - Zašto mi uskraćuješ svoje prisustvo po
noći?
Promatrao ju je kako hoda prema njemu, no nije ju namjeravao
zaustaviti. Niti se on povukao. - Moji snovi, - promrmljao je. -
181
Crno srce Londona

Većinom su samo sjećanja. Prate me natrag u ovaj svijet i tada su…
nasilna. Mogao bih te povrijediti, Farah, jako, čak ne bi to niti shvatio
dok nije prekasno.
Radi toga je otišao? Da ju zaštiti? - Možda bi mogli raditi na
tome. Slijedeći puta bi mogli…
- Možda neće biti slijedećeg puta.
Namrštila se. - Kako to misliš?
- Možda već nosiš dijete.
Farahina ruka je poletjela prema njezinom abdomenu. - Možda,
ali to ne znači da mi nećemo… ma znaš. Vjerojatno treba više puta.
- Vratit ćemo se ovom razgovoru kada saznamo da li je bitan ili
ne.
- Ali, zar ti to ne želiš?
I on se približio s onim okrutnim osmjehom na licu. - A ti? Hoćeš
li da te opet tako obeščastim? Da te zavežem i iskoristim tvoje tijelo
kao objekt za svoje sjeme, kao objekt za svoj užitak?
Naravno da je htjela. Bez pitanja. No način na koji je izgovorio
svoje pitanje totalno ju je zbunio. - Nisi samo ti uživao.
- A što bi bilo da nisi?
- Ali jesam.
- Ne na način kako si trebala, ne za tvoj prvi put.
Farah je slegnula ramenima. - Tko ima pravo reći kako mi
zajedno nalazimo užitak?
- Povrijedio sam te, - rekao je kroz zube, usne su mu se stiskale.
- Jesi, na trenutak. No koliko ja znam svaka djevica ima prvi
puta nelagodu. Jednako tako si me zadovoljio da sam ostala bez
riječi. Željela bih… ako mi dopustiš, da i ja to tebi napravim. - Farah je
skvrčila prste u rukavicama. Bilo je užasno teško ne dodirnuti ga.
Njegovo tijelo, u potpunoj zavadi s njegovim umom, snažno i
nedodirljivo za nju, a obećala je da ga neće dotaknuti bez obzira
koliko oboje žudjeli za tim. Nastavila se naginjati prema njemu,
prema ravnom trbuhu, sjene boje kože ispod snježno bijele košulje
zataknute u tamne hlače. Ispod tamne vune, nalazila se njegova duga
182
Crno srce Londona

i napeta muškost, a njezino tijelo je odgovaralo kao što je uvijek
zamišljala da bude.
Prošle noći je njezin suprug stavio svoja zločesta usta na nju, od
čega je osjetila neviđeno zadovoljstvo. Može li ona imati jednak
učinak na njega? Što ako ona stavi svoja usta oko njegove čvrste
muškosti? Što bi napravio?
Okrenula je glavu, protrljala obrazom po lagano gruboj tkanini,
osjećajući toplinu tijela ispod nje.
- Farah, - upozorio ju je.
- Da? - dahtala je, odjednom je osjetila stisak u prsima,
ispunjenim do ruba od iščekivanja, njezino tijelo je ispuštalo nalete
strasti.
- Donio sam vam čaj i kolačiće! - Murdoch je najavio, otvarajući
vrata koja su spajala kupee i puštajući hladan zrak unutra. - Ovo
nazivaju hranom prvog razreda, ako je tako, onda ću pojesti svoj
šešir. - Zalupio je vratima. - Neka vam bude drago što ste ostavili
Franka kod kuće; zaprepastio bi se.
- G Murdoch! - Farah se od iznenađenja naglo ustala, od čega
su se skoro spojila njezina prsa s njegovim torzom, ali se on udaljio.
Ako je Dorian Blackwell mogao izgledati kao da je kriv onda je upravo
skoro i uspio.
Murdoch je gledao u njih više nego je bilo potrebno. - Nešto…
sam prekinuo.
Pretražujući suprugovo enigmatsko lice, tražila je nadu od
vraćanja tog momenta, no njegova maska je bila ponovno na mjestu
pa je samo razočarano uzdahnula. - Nisi, Murdoch, čaj zvuči jako
dobro. - Okrenula se prema Dorianu. - Hoćeš li nam se pridružiti?
Dorian je pogledao u delikatni stol sa još delikatnijim stolicama
pa se namrštio. Pošto ih je troje, morat će sjediti jako blizu jedan
drugome. - Moram dovršiti papirologiju i posao postaviti na noge
prije nego stignemo u London. - Napustio ih je i ostavio da uživaju u
čaju, a on se sjeo za svoj tron ignorirajući ih koliko je bolje mogao,
kao da je zatvorio neka nevidljiva vrata.
183
Crno srce Londona

Farah je pratila kako se povlači sa trncima u očima. Zar je
mogao potpuno zaustaviti njegov tjelesni odgovor prema njoj? Hoće
li ju uvijek ostaviti tako nezadovoljenu?
Usprkos tome, čaj i čavrljanje s Murdochom bio je prekrasan
odmor od neprekidnog intenziteta koje je osjećala u društvu svog
supruga. Razgovarali su o lijepim stvarima, knjigama, kazalištu i
Strandu. Farah si nije mogla pomoći pa je svako malo pogledala
prema Blackwellu koji je pisao za stolom, naginjao se nad financijske
knjige i kidao pečate sa važnih dokumenata. Ako je slušao njihov
razgovor, to nije nikako pokazivao.
Nakon čaja, Murdoch i ona su igrali karte te se smijali novim
zanimljivim pričama iz Yarda i smiješnim događanjima iz kafića Pierra
de Gaulea ispod njezinog stana. Nakon jedne od njezinih živopisnih
priča koja je uključivala Pariškog slikara i Engleskog pjesnika koji su se
tukli oko poznate Ruske balerine, Murdoch je podigao ruku i molio je
da prestane, brišući suze od smijeha.
Trebalo im je nekoliko trenutaka da se saberu pa se on ustao da
im natoči čašu vina. - Mogu li vas upitati nešto o čemu smo svi uvijek
razmišljali, moja damo?
Farah je podigla vino do usana i zastala. - Još uvijek nisam
dama, Murdoch, no možeš me pitati što god hoćeš. Ja sam kao
otvorena knjiga. - Za razliku od nekih, pomislila je, pogled joj je
pobjegao prema Dorianu. Usprkos svemu što su jučer radili, on je još
uvijek velika misterija. Jedva da je mogla vidjeti njegovo lice i kožu
vrata. Ispod tih finih odijela nalazilo se snažno i mišićavo tijelo. Hoće
li ikada dobiti priliku da ga vidi golog?
Murdoch je uzeo svoju čašu i podigao svoje karte. - Gdje ste
bili, djevo?
Farah je zastala, vrteći slatko crveno vino u svojim ustima prije
nego ga proguta, pokušavajući maknuti svoje misli sa svog supruga.
Bože, hoće li se ikada priviknuti na tu riječ? - Kako to misliš?
- Napustili ste sirotište prije sedamnaest godina. Gdje ste otišli?
Što ste radili?
184
Crno srce Londona

Dorianova šaka je udarila o stol od čega su oboje poskočili. -
Murdoch, - ljutito je izgovorio.
- Oh, ne pretvaraj se da nisi oduvijek želio saznati! - Murdoch je
bio jedini živući čovjek koji je mogao odmahnuti rukom Blackheartu
od Ben Morea.
- Da li si razmišljao kako je to nešto o čemu je njoj teško
govoriti, ili ti nećeš podnijeti da to čuješ? - Njegov glas je tutnjao kroz
stisnute zube.
- U redu je, - Farah je odgovorila, spuštajući čašu na stol. - Ta
priča nije niti zabavna niti traumatična. Nije mi problem ispričati.
- Ja ne želim sudjelovati u tome, - Dorian je izgovorio bez da je
podigao pogled sa stola.
- Onda mene počastite s tom pričom, djevo. Kako je kći grofa
završila raditi u Scotland Yardu? - Murdoch je upitao.
Farah je buljila u vino, lijepu boju šljive u kristalnoj čaši. Prošle
su godine kada je razmišljala o tim užasnim i tjeskobnim tjednima
nakon što su odveli Dougana. - Saznala sam od Sestre Margareth da
je Dougan odveden u Fort William. Tog istog dana sam saznala da je
javila g Warringtonu o mojoj… vezi s Douganom i da smo pokušali
pobjeći, pa je nakon toga krenuo da me pokupi.
- Pa si pobjegla?
Farah se nasmijala. - Tako nekako. Bila sam dovoljno mala da se
sakrijem iza sanduka svezanog za šipku od prtljage na zadnjem dijelu
njegove kočije. Kada su me prestali tražiti, vozila sam se u tom dijelu
sve do Fort Williama, sigurno nelagodnija vožnja od ove.
Murdoch se nasmijao. - Gad nije niti znao da si tamo. Pametna
djevojčica.
Kucnuvši se s Murdochovom podignutom čašom, nasmijala se. -
Kada sam stigla u Fort William, Dougana su već poslali u zatvor na
jugu Glasgowa koji se zvao - The Burgh. - Tako da sam se potajno
ukrcala na poštansku kočiju za Glasgow.
- Nisu te cijelim putem uhvatili? - Murdoch je upitao.
- Naravno da jesu. - Farah se nasmijala. - Bila sam užasan slijepi
putnik. No rekla sam poštanskom radniku da se zovem Farah
185
Crno srce Londona

Mackenzie te da smo brat i ja siročići i da ga moram pronaći u
Glasgowu. Čovjek se sažalostio, kupio mi je hranu i dopustio mi da
sjedim na prednjem sjedalu, prekrivena dekom, ostatak puta.
Blackwell je frknuo nosom. - Sretna si da je samo to napravio.
- Sada mi je to jasno, - Farah je priznala. - Tada sam bila jako
naivna.
- Ne mogu vjerovati da si bila toliko glupa da kreneš sama na
takav put, - nastavio je ljutito, bacajući pismo na stol. - Pravo je čudo
da…
- Mislio sam da ne želiš učestvovati u ovom razgovoru, -
Murdoch se našalio, namignuvši Farah.
- I ne želim. Ali ideja o jednoj malenoj, nezaštićenoj
desetogodišnjakinji na ulicama Glasgowa…
- Ako se želiš priključiti, onda dođi ovdje i priključi se, ako ne,
onda molim te šuti i dopusti dami da završi priču.
Farah je bila sigurna da je Murdoch potpisao svoj smrtni nalog,
no Dorian je samo promrmljao neko bogohulstvo, umočio pero u
tintu i nastavio s poslom.
- Govorila si? - Murdoch ju je požurivao.
- Oh, da, hm, gdje sam stala?
- Glasgow.
- Da. U Glasgowu sam naišla na istu priču kao u Fort Williamu.
Burgh je bio izgrađen za samo četrdeset ljudi, a trenutno ih je bilo
zatočeno više od sto. Tako da su već odveli Dougana u Newgate da
radi na željezničkoj pruzi. Onaj poštanski radnik, Robert Mackenzie se
zvao, rekao mi je da ima rođaka u Londonu koji radi kao dostavljač
hrane. Rekao mi je da ne može ostaviti malenu djevojčicu iz svog
klana nezaštićenom, pa mi je kupio kartu za vlak i poslao me u
London. Jako drag čovjek, - Farah se prisjetila. - Svaki mjesec sam mu
slala pisma, deset godina, dok nije umro od srčanih problema.
- A njegov rođak je bio dobar prema tebi? - Murdoch je upitao.
- Oh, da. Craig Mackenzie i njegova žena Coleen, mogli su samo
imati jedno dijete, dosta bolesnu djevojčicu po imenu Agatha.
Vidjevši kako imamo isto prezime, nitko nije previše preispitivao
186
Crno srce Londona

moju prisutnost u njihovoj kući. Trebala mu je pomoć s njegovim
dostavama, tako da sam se pobrinula da me moje rute uvijek vode
prema Newgateu, gdje sam ostavljala hranu i takve stvari Douganu,
koja se oduzimala od moje plaće. Radila sam za g Mackenzia nekih
sedam godina i nije mi nimalo smetalo. Sve do godine kada je
Dougan…umro. Sve se promijenilo nakon toga. Craig je ostavio
Coleen zbog neke Španjolske plesačice. Pobjegli su na kontinent pa
mu je posao propao. Sestra od Coleen mi je rekla da zapošljavaju
osoblje u Schotland Yardu, pa sam tako, sa sedamnaest godina,
zajedno sa Agathom otišla tamo raditi kao sluškinja.
Dorianovo pero je zaškripalo po stolu, no još uvijek ju nije
pogledao. - Tražio sam te po čitavom prokletom Škotskom Visočju, a
ti si čistila septičke jame Schotland Yarda?
- Ne dugo, - Farah je ponosno najavila. - Prije Carlton…
Dorianova glava se naglo podigla te ju je ljutito pogledao.
- Mislila sam prije nego što je Glavni Inspektor Morley preuzeo
ured, čovjek po imenu Victor Thomas James bio je na njegovom
mjestu. Zbog Agathinog lošeg zdravlja sam često do kasno ostajala da
završim njezin posao. Jedan od njih je bio zapaliti vatru u svim
uredima Yarda. Glavni Inspektor James bio je jedan od najčasnijih i
najodlikovanijih detektiva u povijesti Schotland Yarda; no njegov vid
je postajao sve gori, a on još nije bio spreman za mirovinu. Jedne
noći kada sam čistila njegov ured i palila vatru u kaminu, pomogla
sam mu pročitati jedan dosta neuredan dokument. Slijedeće noći,
spremio mi je hrpu papira za čitanje i novac da mi plati za moj trud.
Nakon dvije godine postala sam mu neophodna pa me zaposlio kao
službenicu sa dvadeset godina. Farah je podigla ramena. - Opis posla
u Yardu nije trajan. Muškarci dođu i odu, dobiju premještaj, otkaz,
budu ubijeni ili unaprijeđeni. Nakon nekih pet godina, Agatha se
udala, a svi oni koji su me znali kao sluškinju više nisu radili tamo.
Jednostavno sam bila gđa Farah Mackenzie, pametna i načitana
udovica. Glavni inspektor James se umirovio nakon šest godina,
Morley je dobio njegovo mjesto i tamo sam ostala sve do prije par
dana.
187
Crno srce Londona

Dva potpuno drugačije građena muškarca imala su jednak izraz
lica ispunjen nevjericom dovoljno dugo da se Farah počela meškoljiti
u stolici.
- Kada se sjetim na koje smo sve probleme naišli kako bi našli
vašu sitnu vilu, Blackwell, a svo ovo vrijeme nam je bila ispred nosa.
Sve što si trebao napraviti je jedina stvar za koju si se zakleo da
nikada nećeš učiniti. - Murdoch se okrenuo prema svom poslodavcu
da mu dobaci bolan i ironičan pogled.
- Što to? - upitala je.
- Da ga uhapse.
- Tako si me pronašao.
Murdoch se nasmijao. - Da, ali mi smo sve to isplanirali, tako da
se to ne broji.
Farah je na trenutak razmišljala, pitajući se koga to oni imaju
iznutra tko bi im pomogao u planiranju. - Inspektor McTavish?
Murdoch se nasmijao i udario po svom bedru. - Dougan je
uvijek govorio kako si ti pametna djevojka!
Prisjetila se batina koje je Blackwell dobio dok je bio u sobi za
ispitivanje. Odjeci batina i rana na ustima podsjećala ju je kroz što je
sve morao proći da ju pronađe. - Žao mi je što te Morley maltretirao,
- rekla je. - Ne znam što je ušlo u njega.
Dorianov pogled dodirivao ju je po mjestima od kojih su
sjećanja plesala uz živce njezine kože sve dok nije postalo bolno. - Ja
znam.
Kako joj je lice postajalo sve toplije, sagnula je glavu prema
svojim kartama. - Samo iz znatiželje, jesi li odgovoran za smrt ona tri
čuvara u Newgateu za koje te Morley optuživao?
Njezin suprug nije podigao glavu sa svog posla, njegovo pero
nije zastalo u svom neumornom pisanju po papiru. - Ne, nisam
odgovoran za njihovu smrt, - rekao je ljutito.
Farah je ispustila tih uzdah pun olakšanja.
- Sam sam ih ubio.
188
Crno srce Londona
Poglavlje 16.
London je definitivno izgledao drugačije kada znaš da ti je život
u opasnosti. Iako su ulični mafijaši bili poslušni, a sjenke u noći su se
odmicale od njezinog novog utjecajnog supruga, Farah je još uvijek
imala strah od mračnih uličica. Provjeravala je iza ugla da se ne bi
neki ubojica ili sam Warrington prikrao iza nje.
- Prestani to raditi, - Dorian je naredio iz sjenovitog kuta gdje je
promatrao Madam Sandrine kako od nje radi ljudski jastučić za igle.
- Nisam se pomaknula dobrih tri sata. Prvo trebam nešto
napraviti da bih mogla to i prestati raditi. - Beskrajno stajanje ju je
počelo iritirati, a nakon četvrte haljine, užitak u novom i lijepom
izgledu je polagano nestajao.
- Stalno provjeravaš kroz prozor za opasnost, - okrivio ju je.
Sranje, upravo je to i radila. Promatrala je bogate i lijepo
obučene stanovnike West Enda u smiješnoj potrazi za nekakvim
ubojicom. Stiskala je zube jer ju je, naravno, zasvrbilo kod ključne
kosti, pa se trudila svom silom da se ne počeše. Kako bi uopće mogla
znati kako jedan ubojica izgleda? - Možeš li me kriviti pod ovim
okolnostima? Možda je za tebe normalno biti meta svim onim silnim
neprijateljima, ali ja se još uvijek na to moram priviknuti.
- Nećeš trebati, - rekao je nonšalantno. - Vrlo brzo će
Warringtova glava na kolcu biti izložena sa London Bridga.
- Ne misliš… doslovno? - Iako joj se ta slika nije toliko gadila
koliko je trebala.
Dobacio joj je pogled pomalo zabavne iritacije.
- Pa, s tobom se nikad ne zna, zar ne?
Njezin ljutit suprug izgledao je zadovoljno sa sobom, pa se
Madame Sandrine nasmijala. - Izabrali ste dobru ženu, Monsieur
Blackwell. Ona je, kako mi kažemo femme forte.
189
Crno srce Londona

Farah je osjetila krivicu za sve loše misli koje je imala o toj ženi
za vrijeme ovog njezinog mukotrpnog posla. - Jako ste ljubazni,
Madame Sandrine.
- Hah! Vaš suprug to zna najbolje, n'est- ce pas?
Farahin osmjeh je nestao nakon što je lijepa brineta poslala
lukav pogled prema Blackwellu. Iznenadile su je nekoliko novih ne
tako lijepih misli kada je Dorian nagradio švelju civilnim kimanjem
glave, što je bilo slično potpunom izjašnjenju njezine sklonosti prema
njemu.
Farahine oči su se suzile prema ženi, no ona to nije primijetila
jer je kalkulirala nevjerojatnu širinu njegovih ramena. Koliko su se
dobro oni poznavali? Da li je dama stavila ruke na njega? Zar joj je
dopustio da ga izmjeri i obuće njegov impresivan stas? Izgledalo je
nekako čudno i ponižavajuće, iako se 'spojila' sa svojim suprugom, da
tko god mu šije odijela posjeduje više intimnosti s njegovim tijelom.
Pogledao ju je jako čudno kada se nije mogla zaustaviti podižući
osuđujući pogled prema njemu. Zar je mogao pročitati čudnu
mješavinu znatiželje i sumnje na njezinom licu? Pogled te bitange je
varirao između nevjerice i zadovoljstva.
Skoro pa je izgledao zadovoljno. Većina muškaraca ne bi niti
pomislila pratiti svoju ženu kod švelje, a ako su već ovdje onda bi
čitali novine ili knjigu.
Ali ne Dorian Blackwell. On je gledao, pratio je sa nekim
umjerenim interesom dok je Madame Sandrine presavijala nabore,
pribadala igle, motala tkaninu, mjerila i porubljivala. Ponekad je
izgledalo kao da ne može prestati buljiti, kao da ju je ispijao svojim
pogledom. Proždirao. Od toga je osjećala nelagodu.
Njezin suprug. Kradljivac, drumski razbojnik, kriminalac.
Hladnokrvni ubojica.
No ona je to znala, zar ne? Nekako je izgledalo opravdano za
njega što se rješavao zadnjeg šljama našeg društva. Nestajanje
muškaraca koji su bili gori od njega, čudovišta, kriminalnih šefova,
svodnika. Ali službenika zakona? Muškaraca koje je možda poznavala
ili čak bila prijatelj s njima.
190
Crno srce Londona

Prisjetila se njihovog prvog razgovora u njegovoj radnoj sobi
natrag u Ben Moreu. Njegovih strašnih opisa užasnih tortura koje su
Dougan i on iskusili kao dječaci.
A to je samo ono što su mi čuvari napravili.
Progutavši snažne emocije, Farah je zaključala svoj pogled s
njegovim. Ranjeno oko je sjajilo plavom vatrom iz sjena. Unutar
njega su se kovitlale stvari koje nikada neće izreći na glas. Nije mogao
podnijeti dodir. Nije se mogao odreći niti male količine staloženosti ili
kontrole.
Bilo je jako teško zamisliti snažnog, ubojitog predatora kao
malog dječaka ispred nje, a kamoli mučenog. Nekako bi, sa čovjekom
kao što je Blackwell, jednostavnije bilo zamisliti kako je oduvijek bio
kao što je sada. Da se možda, kroz neki Olimpijski podvig, pojavio na
ovoj zemlji u svom zrelom, snažnom tijelu, rođen od strane neke
moćne i mistične tame.
No to nije bio slučaj, Farah je pomislila, u prsima ju je stiskalo za
njega. On je jednako bio produkt prošlosti kao i ona, možda i više od
nje, te je potrošio većinu svojih godina odrastanja nemoćan, ranjen i
uplašen.
U pametnoj strategiji, on je izgradio svoju osvetu oko njezine,
tako da se nije mogla odvojiti od njega ako je htjela u tome uspjeti.
Dorian Blackwell nije bio onaj tip muškarca koji će nepotrebno
ubijati. Ti čuvari koje je priznao da je ubio, ako su maltretirali
Blackwella, vjerojatno su to napravili i Douganu i nebrojenim drugim
zarobljenim dječacima. Koliko je te djece bilo nevino, kao Dougan?
Ako je to bio slučaj, onda ne samo da je razumjela njegove ubojite
namjere već ih je i na neki čudan način odobravala. To je zasigurno
bilo krivo, ali se nikako nije mogla natjerati da ga za to osudi.
Koliko je čudno što je osjećala veći gnjev za nakrivljeni osmijeh
prema Madame Sandrine, nego za ubojstvo troje ljudi. U kakvu se to
ženu pretvara?
- Otac Madame Sandrine, Charles, je moj krojač, - objasnio je,
zadovoljan osmijeh mu se poigravao u kutovima usana. - On je
proveo dosta vremena sa mnom u Newgateu. Znam tu obitelj već
191
Crno srce Londona

dosta dugo, uključujući Sandrininog supruga, Auguste. - postavio je
nepotrebni naglasak na tu riječ.
- Prije nego smo postali krojači, moja obitelj se bavila
krijumčarenjem. - Madame Sandrine je ponosno izjavila. - No mog
oca su ranili policajci i zatočili. Uvijek mi govori kako nikada ne bi
preživio engleski zatvor da nije bilo Blackheart Braće. Čak je i nakon
toga, Monsieur Blackwell kupio i nama iznajmio ovu palaču u West
Endu, te se sada nalazimo između najelitnijih krojača i švelja u gradu.
Jedini način plaćanja koji prihvaća od nas je exlusivité očevih vještina,
i sada, mojih za vas Madame Blackwell.
- Merci, - Farah je promrmljala, žalosna za sve ružno što je
pomislila o toj Francuskoj ženi, ali nije pomaknula pogled sa očiju
svog supruga. Kako je moguće da ga počinje smatrati više
filantropom nego filistrom? Zar ju je nekako iskvario? Ili je
jednostavno počela uvidjeti istinu? Da Blackheart od ben Morea
možda stvarno ima veliko srce.
- Mislim da će ova haljina očarati plemiće, te ih ostaviti
preneražene od ljubomore i zavisti, - Madame Sandrine je zadovoljno
izjavila.
- Drago mi je da nije tamnocrvena, kao sve ostalo u kući, - Farah
je rekla suprugu dok je promatrala svoju transformaciju u ogromnim
od stropa do poda ogledalima sa povišenog mjesta na kojem je
stajala. Kreacija plave svile prizivala je ponoćno nebo, omotana oko
njezinih grudi i struka u prekrasnim naborima nakon čega je padala u
tamnim slapovima do poda. Besramno odrezan gornji dio davao je
nagovještaj uglednosti sa naborima od svjetlucavog prozračnog
srebrnog materijala koji je padao s vrata preko njezinih ramena kao
mjesečeve zrake. Nazvati ih rukavima bila bi greška, zbog svega što
su prikrivali.
Madame Sandrine je dobacila Blackwellu zadirkujući pogled
preko njezina ramena. - Koliko je pogodno da je boja krvi baš ona
koju vi najviše preferirate.
- Ne za nju, - Dorian je promrmljao.
192
Crno srce Londona

Švelja je podigla obrvu ali nije komentirala. - Voilà. Mislim da je
to sve što ću od vas danas trebati, Madame Blackwell. Mogu ih
završiti ujutro, a za to vrijeme imam jednu lijepu svijetlo sivu haljinu
obrubljenu malenim ružičastim cvjetićima koji će podignuti boju
vaših obraza.
- Hvala vam, Madame Sandrine. Izvinjavam se što smo vam
oduzeli vaše vrijeme.
- Koješta! - Žena se podigla sa poda u moru suknji. - U ovom
salonu, vrijeme staje za Doriana Blackwella, a sada i za njegovu
femme. - Pažljivo joj je pomogla da skine haljinu, ostavljajući je samo
u korzetu i donjem vešu. - Sada ću donijeti asortiman donjeg rublja.
- Oh, ne, u redu je, - Farah je protestirala. - Imam dosta
pristojnih…
- Da, donesi te ih, - Dorian se umiješao. - Samo najbolje.
- To ne trebate niti spomenuti. Novopečeni suprug ne želi ništa
imati sa pristojnim donjim rubljem. - Švelja joj je dobacila lascivan
osmijeh. - Imam baš ono što će krevete ljubavnica zadržati hladnim i
praznim. - Izjurila je van noseći plavu haljinu sa sobom.
Ljubavnice? Pogledala je u Blackwella. On ne bi imao ljubavnice,
zar ne? Ne. Pa jedva se može natjerati da legne s njom. No što će biti
kasnije? Što ako osjeti glad za seksom koji ona ne može ispuniti? Što
ako pronađe nekoga čiji dodir ga ne odbija?
Svjetlost je zasjajila prema njoj s mjesta gdje je njezin suprug
sjedio u sjeni. Pogled ne baš pun smijeha i radosti, no definitivno
različito od njegove uobičajene hladne kalkulacije. Osjećaj odmaranja
i rekreacije, usudi li se reći veselja?
- Nemoj mi reći da uživaš u ovome? - upozorila ga je.
Njegov pristojan ali samozadovoljan osmijeh pretvorilo se u
vragolasto smješkanje.
- Ona misli da ti imaš cijeli harem ljubavnica.
- Mislim da si to već prije istaknula, to je uobičajena zabluda.
- Prilično sam sigurna da bi se Madame Sandrine odmah
prijavila za mjesto unutar tih normi, - Farah je promrmljala.
193
Crno srce Londona

- Vidim da je proradila ljubomora, suprugo. - Taj prijedlog u
Dorianovom glasu milovao ju je sve do pristojnih gaćica.
- Nemoj si laskati. - Ona nije bila ljubomorna. Iako je morala
priznati da ju je ta mogućnost, kako ona ne može dovoljno zadovoljiti
supruga kao što je Blackheart od Ben Morea da on ne bi 'odlutao',
zaboljela više nego što je očekivala.
- Možeš mi pripisati puno grijeha, no samohvala nije jedna od
tih. - Dorianov glas je plesao od zadovoljstva, pa se Farah morala
braniti prijetećim osmijehom.
- Da je samohvala tvoj jedini grijeh, ti bi bio pošten i moralan
muškarac, - šalila se, spuštajući trepavice da sakrije svoje uživanje.
- Nisi tražila moralnost kada si mene našla, - rekao je blago.
Ispustila je ironičan zvuk i bacila čarapu na njega, koju je on
uhvatio. - Ti dobro znaš da ja tebe nisam našla! Ti si mene zatočio!
- Tako se ti prisjećaš?
- To se dogodilo, - inzistirala je.
- Sjećam se da sam bio poprilično zatočen kada smo se prvi put
upoznali, - rekao je blago. - Bespomoćan, usudim se reći.
Farahin frktaj nosom pretvorio se u ne baš radostan smijeh. -
Ne budi šarmantan. Ne pristaje ti.
Sjaj u njegovom plavom oku postao je blještav, krivina njegovih
usana se podigla previše da bi se to nazvalo smiješkom. Ali
osmjehom? Skoro… - Nitko me nikada prije nije optužio za
šarmantnost.
- Nemoj reći. - Bože, da li to oni… flertuju?
Zvuk šuškanja haljine najavila je ulazak Madame Sandrine. -
Evo! Zadnja pariška moda. - Odabrala je neobično tanak komad
čipkastog negližea svijetle boje lavande iz svoje škrinje, ispunjene
korzetima, gaćicama, čarapama, podvezicama i spavaćicama koje su
jedva prekrivale nešto da bi zaslužile to ime. - Ovo će ići uz ove
čarape…
- Zapakiraj po jedan komad od svega, - Dorian je naredio.
194
Crno srce Londona

Farah je pretpostavila da je njezin zapanjen pogled bio jednako
smiješan kao i od švelje. - Ali to je malo bogatstvo za donje rublje, za
koje ja stvarno nemam neke potrebe.
- Imaš sreće jer ja imam malo bogatstvo koje mogu potrošiti na
donje rublje.
Glasan smijeh Madame Sandrine bacio je Farah skoro preko
ruba. Posegnula je u škrinju i podigla dugu prozračnu spavaćicu
napravljenu od fine crne čipke.
Farah je odmah primijetila suprugov napet izraz lica.
Možda će ga to dovesti do ludila i namamiti ga da ju ponovno
'oskrnavi'. Odmah je osjetila kako joj se rumene obrazi kada se
zamišljala u ovoj čipki, privlačeći požudan pogled svog supruga. Ovaj
odjevni predmet bio je skoro nedoličniji nego biti potpuno gol. Nešto
što bi ljubavnica nosila. Ili prostitutka.
U tom trenutku shvatila je nešto strahovito. Teško je udahnula,
od čega joj je spavaćica iskliznula iz prstiju, pa je pokrila svoje
odjednom peckave oči.
Prostitutka. - Gemma! - viknula je. Suze su počele liti iz njezinih
zatvorenik kapaka dok je razmišljala o svim užasima kroz koje je ta
žena morala prolaziti u njezinom odsustvu. Obećala je toj jadnoj
prostitutki da će biti s njom kada ju budu puštali iz Scotland Yarda.
Da će joj pomoći izbaviti je iz kandži onog užasnog Edmonda
Druthersa. Zar je bila toliko zaokupljena sa činom drogiranja, otmice i
na kraju ulaska u brak da je zaboravila. - Što sam to učinila?
- O čemu to govoriš? - Dorianov glas je bio bliži, oprezan i
zabrinut. - Što se dogodilo?
Polagano je spustila ruke i ugledala ogroman lik koji je sada
stajao ispred nje. Tamne misli su joj kovitlale na periferiji njezine
moralne svijesti. Njezin suprug je bio nitko drugi nego strašan i
ozloglašen Blackheart od Ben Morea. Njegovo ime tjeralo je strah u
kosti i najokrutnijim kriminalcima, a da ne pričamo o njegovom
prijetećem licu i snažnoj građi.
Samo se nadala da će njezin zločinac od supruga htjeti iskoristiti
svoje nečasne vještine za nju. Udahnuvši duboko, pripremala se
195
Crno srce Londona

izgovoriti riječi koje će joj vjerojatno biti zadnji potpis u savezu s
vragom. - Doriane, trebam tvoju pomoć.
***
Tihi, iščekivani lahor podigao je dlake na stražnjoj strani

Dorianovog vrata dok je istraživao smrdljivu maglicu londonskih
dokova. Nije imao vremena za ovo. Štoviše, nije mu bilo drago voditi
Farah po ovakvim mjestima. Opasnosti londonske četvrti Wapping
nisu se baš mogle natjecati sa Whitechapelom, no nisi nosio svoje
dragocjenosti ovdje u nadi da ih zadržiš. Barem ne u ovo doba ranog
jutra, kada su riječni gusari i krijumčari koristili mračno pristanište uz
Temzu.
Samo su tri stvari držale njegova ramena opuštenim dok je
hodao niz Wapping High Street sa Farah pokraj sebe.
Prva je bila gusta bakrena kosa, široka ramena dugi korak
Christophera Argenta, koji je čuvao Farahinu drugu stranu. Dorianov
londonski ubojica imao je oči sokolove i reflekse mungosa. Ništa neće
iskočiti iz sjene, a da Argent to već nije primjetio.
Druga je bila ta da je Murdoch okruživao Farah i usprkos
njegovoj krupnoj građi i godinama, on je bio jako spretan s pištoljem
ili dva. No Dorian je koristio pištolj kao zadnje moguće sredstvo, jer
su bili preglasni za grad pa bi alarmirali policiju. To nam večeras nije
potrebno. Ma nikada.
Treća i najvažnija je bila ta da je on ipak bio Dorian Blackwell,
koji je posjedovao udjele, robu i lojalnost više od polovice krijumčara
na pristaništu i riječnih gusara uz Temzu. Ovo je bio njegov svijet. Ne
zato što je pripadao ovdje, već zato što je ovdje vladao. Koga bi god
sreli, vjerojatno bi mu dugovao vjernost, novac ili krv. A ako bi mu
netko stao na put, onda bi naplatio svoj dug.
Ako je Temza rijeka prljavštine i kanalizacije, onda je Wapping
High Street bio rijeka cigle i kamena. Zgrade u ovom dijelu većinom
su se sastojale od pljesnivih skladišta i napola raspadnutih
proizvodnih objekata koji su zastarjeli radi nove industrijske
196
Crno srce Londona

revolucije. Kamene ulice imale su plavi odsjaj od punog mjeseca, jer
su ulične svjetiljke bile razmaknute puno slobodnije nego na
živahnome Strandu ili bogatom Mayfairu. Mjesečina nikada nije
dosegla mračne uličice ili uske puteve koji su vodili prema dokovima.
Ovo je bilo mjesto za muškarce koji žive u sjeni. Muškarce kao
što je on.
Dorian je pogledao u svoju suprugu. Njezini uvojci sjajili su na
mjesečini kao srebrni svjetionik nad turobnim sivilom jedva skrivenog
u noći. Nije ju smio dovesti. Trebao je inzistirati da ostane u
sigurnosti njegove kuće.
Uopće ne bi trebali biti ovdje, tražeći lutajuće prostitutke.
Ispitali su hrpu ljudi od Queen's Head Alley do Brewhouse Lane gdje
se upravo nalaze. Farah im je nudila novčiće, različita sredstva i
mjesto za spavanje za bilo kakvu informaciju o njezinoj prijateljici
Gemmi Warlow.
Dorian nije mogao shvatiti njezinu čudnu odlučnost. Bilo je
previše prostitutki koje je trebalo spasiti. Previše siročadi i odrpanaca
kojima je trebalo pronaći krov nad glavom. Previše bijednih i gladnih
za nahraniti. Velike su šanse da će nakon svog ovog njihovog truda
drolja pobjeći natrag svom gospodaru, čim joj masnice izblijede, a on
će ju pridobiti natrag s nekom glupom isprikom.
Dorian je godinama znao i mrzio Edmonda Druthersa. Čovjek je
bio ljudski ekvivalent toksičnom mulju koji se skupljao uz obalu za
vrijeme oseke. Nitko ga nije htio ovdje, no nitko nije niti znao kako da
ga se riješi.
Pobogu, ovo je prokleto gubljenje vremena.
No Farahina akutna zabrinutost i iskrene suze potpuno su ga
slomile, no on je već neko vrijeme znao da joj više ništa ne može
odbiti. Čak niti ovu glupu besmislenu jurnjavu. Christopher Argent je
stalno u nevjerici pogledavao u Farah, njegove plave oči reflektirale
su okolnu svjetlost kao ulična mačka. Dorian je razumio zašto se on
usudio to raditi u njegovoj prisutnosti.
Kao prvo, Christopher Argent je bio bezosjećajan i neustrašiv
plaćeni ubojica.
197
Crno srce Londona

A drugo, jer su većina zatočenika iz Newgatea smatrali
Douganovu Fairy nekim mitskim stvorenjem, prizor toliko rijedak i
prekrasan za pogled običnog čovjeka. Možda čak i neka prekrasna
maštarija dovoljno jaka da opsjedne cijeli zatvor. Upoznati je, značilo
je uvidjeti u istinitost maštarije, prisjetiti se očajničkih čežnji
usamljenog zatvorenika lišenog ljubaznosti, milosti i ljepote. Biti
oslijepljen utjelovljenjem ovih triju stvari. Za čovjeka kao što je
Argent, rođenog u zatvoru, ovaj prizor ga je sigurno natjerao da
preispita neke svoje cinične filozofije koje je dugo držao u sebi.
No sudeći prema znatiželjnom a opet kalkuliranom pogledu u
Argentovim svijetlim očima, Dorian je shvatio da je možda u krivu.
Sedamnaest godina nakon, a on još uvijek nije skoro ništa znao o tom
čovjeku osim činjenice da bi Argent ubio bez pitanja i da mu je
potpuno lojalan.
Farah ga uopće nije doživljavala, potpuno opsjednuta da
pronađe svoju prijateljicu. Jednako tako je ignorirala zvukove pijanih
radnika koji su trošili sve što su osvojili u nebrojenim podzemnim
paklima džina za jeftinu jebačinu, te je prilazila ženama koje su
stajale na ulici, dovoljno hrabre, ili potpuno očajne, kako bi
servisirale kradljivce, krijumčare i riječne gusare. Njezin stav je bio
impresivan dok je razgovarala s tim ženama bez straha ili osude, čak
prepoznajući neke po imenu. Za nju su mogle biti ugledne dame koje
se nalaze u gradskom parku, a ne prljave utvare koje su vonjale na
znoj, seks i u nekim slučajevima, bolest.
No problem je bio da Farah nije ništa postizala s time, a sa
svakom slijepom ulicom njezina ramena su se malo pognula, a
njezine oči su izgubile tračak nade. Povlačeći Blackwella i Argenta u
svoje bezazleno jurcanje zagarantiralo joj je duge jezike od različitih
ljudi, jer se nitko nije usudio nijekati ih, no činilo se da Gemme nema
nigdje.
- Počinjem se pitati da ju Druther možda nije… ubio, - Farah se
zabrinula. - A to bi bila moja krivica.
- Kako bi pobogu to bila tvoja krivica? - Dorian je upitao,
promatrajući dva mornara naslonjenih na napuštenu zgradu.
198
Crno srce Londona

Vjerojatno plaćenici koji čekaju pošiljku krijumčarene robe, kradući
što bi se inače plaćalo kao uvozna pristojba Kruni.
To nije njegova roba. Nisu imali ništa planirano do slijedećeg
tjedna kada dolazi njihova flota sa Orienta.
Dorian je načuo svoje ime u šapatima muškaraca pa je znao da
mu oni neće biti smetnja. No njegovu ženu ne bi smjeli gledati na taj
način, tako da nije prekinuo svoj ljutiti pogled prema njima sve dok
nisu pronašli nešto jako interesantno na svojim čizmama.
- Rekla sam Gemmi, kada sam odlazila s Morleyem iz Scotland
Yarda, da ću se ujutro vratiti i pomoći joj da smislimo nešto kako bi se
ona zauvijek riješila Druthersa. Kada se nisam pojavila vjerojatno se
osjećala… Čekaj malo. - Zastala je, kao i njezini čuvari, te se okrenula
prema Dorianu. Njezine oči jednom ispunjene suzama sada su se
suzile i postale osuđujuće. - Ovo nije moja krivica, već tvoja.
Argent je sakrio svoj osmijeh iza podignute kragne svog dugog,
crnog kaputa, no Murdoch se nije trudio sakriti svoj nedostojanstven
roktav smijeh.
Dorian je trepnuo. - Ne vidim kako.
- Da me nisi oteo, bila bi uz nju.
- Jednako tako si mogla biti ubijena na putu do posla, - Dorian
ju je ukočeno prisjetio. - Stavljena je cijena za tvoju glavu.
- Je, ali sada je možda Genna Warlow ubijena. Zar je moj život
važniji od njezinog? - Farah je izazivala.
- Za mene je.
Tri para očiju se razrogačilo u plavoj tami, a Dorian je svoje
suzio kao odgovor. Hodao bi po brdu ubijenih Gemma da spasi Farah
, a toga se nije nimalo sramio. Njezin izraz mu je govorio da se šok
pretvorio u potpunu osudu, Dorian je vrlo pametno odlučio šutjeti.
- Čujem da tražite Gemmu, - začuo se glas sa stepenica koje su
vodile prema Hangsman Pubu.
Njegova supruga je istoga trena zaboravila na svoj bijes te je
jurnula prema vrhu stepenica od kuda je molećivo gledala niz
stepenice prema starijoj tamnokosoj ženi obučenoj u dronjke. - Da!
Gemma Warlow. Jeste li ju vidjeli?
199
Crno srce Londona

Uličarka je odmaknula zapetljanu kosu sa kalkuliranih očiju.
Pogledala je na Farah pa na Doriana i uvidjela svoju priliku.
- Što 'maš ti od toga, Black'eart? - upitala je svojim grubim
cockney naglaskom. - Svi znamo koliko su ti duboki džepovi. A ti
dobro znaš da nema pitanja na dokovima koji se neće odgovoriti za
novce.
Dorian je zakoračio bliže, izvadio novčić iz džepa i podigao ga
prema slabom svjetlu ulične lampe koje je dolazilo iz susjednog ugla.
- Za to ću vas svo četvero obraditi, - rekla je, pohlepa i potreba
natapale su njezine sugestivne riječi.
Dorian je progutao gadljivost, razmišljajući koliko je vremena
prošlo od kada se žena zadnji puta okupala. Šanse su da je sada
dobivala samo one najočajnije ili slijepe klijente, njezine godine i
vrijeme koje je provela na ulici jasno su se vidjeli na njezinom licu i
pokvarenim zubima. - Warlow. - podsjetio ju je.
Prostitutka je slegnula svojim koščatim ramenima. - Lice joj je
previše razbijeno za raditi pa sada iščekuje Druthersovu pošiljku.
Trebala bi poslati trkača po njega u Queen's 'Ead Pub kada stigne.
Dorian je pokušao ignorirati Farahin zabrinuti uzdah. - Gdje? -
zahtijevao je.
Žena je ispružila koščati prst prema rijeci gdje se Brewhouse
Lane direktno spajala sa Executioner's Dock.
- Odlično. - Bacio je ženi novčić.
- Pazi na sebe, Black'eart, - kurva je kreštala na njega dok je
lovila rukom novčić. - Večeras će sjene biti pune muškaraca u tamnim
kaputima i sa sjajnim oružjem. Sve su protjerali u kuće.
- To je dobro, - izjavio je. - Nadajmo se da će tamo ostati i da mi
neće stati na put.
Ženino hihotanje završilo se kašljem. - Sa vama i Argentom na
ulici, svi će misliti da se kuha rat u Wappingu.
- Da je tako, poveo bih cijelu vojsku sa mnom. - Dorian se brzo
okrenuo, nadajući se da će stići do Warlow prije nego što stigne
pošiljka koju očekuje. - Kloni se Executioner's Docka, za svaki slučaj, -
dobacio je preko ramena.
200
Crno srce Londona

Farah se požurila za njim, pa je on usporio svoj brzi hod kako bi
ga ona mogla pratiti. - Executioner's Dock? - upitala je. - Zvuči
zlokobno. -
- Više se ne koristi u svoju prvobitnu svrhu, - Dorian je rekao,
pokušavajući umiriti njezine očigledno uzdrmane živce. - Kruna je
prije više stoljeća vješala riječne gusare i krijumčare na tom doku i
ostavljala ih tamo kao upozorenje ostalima. U današnje vrijeme to
više ne rade.
- I baš taj dok služi za krijumčarenje?
Dorian se osmjehnuo. - Upozorenje je propalo. Većina
kriminalaca je to vidjela kao izazov. Od tada je Wapping, a naročito
ovaj dok, bio epicentar za podzemnu trgovinu.
Na početku mola, gdje je završavalo kamenje a počinjale su
daske, Dorian je kimnuo Argentu, koji se odmah nakon toga stopio sa
sjenom i nestao u uličici nekom mističnom tišinom.
Mol koji se nalazio paralelno sa rijekom bio je dovoljno širok za
sanduke s robom ili šačicu muškaraca koji stoje rame uz rame.
Maleni molovi granali su se iz njega sa različitim brodovima i
daskama koje su plutale po lijenoj crnoj Temzi. Po dugogodišnjoj
naredbi Krune, mol koji je dovršavao Executioner's Dock morao je
ostati prazan, kakav je i sada bio. No noćima i noćima, mračni
brodovi i još mračniji ljudi koristili su ga kao luku za londonske
trgovine.
- Mislim da je vidim! - Farah je pokazala na složene sanduke
labavo prekrivene platnom koji su blokirali više od polovice
pristaništa jedan mol sjevernije. Na vrhu je sjedio maleni dječak od
možda osam godina i višlja ženska figura, sagnuti zajedno od
hladnoće.
- Ti da si ostala uz mene, osim ako ti drugačije kažem. Jeli to
jasno? - zapovjedio je svojoj ženi.
Nagnula je vrat kako bi ga mogla pogledati te ga iznenadila
sjajem svojih blagih sivih očiju. Zahvalnost. Povjerenje. - Naravno, -
obećala je.
201
Crno srce Londona

Dorian se na trenutak izgubio u njima. Možda ovo i nije bilo
tako ogromno gubljenje vremena.
Murdoch je pročistio grlo. - Mačići su nas primijetili i pobjegli, -
upozorio je. Mislim da nemamo puno vremena prije nego dobijemo
neželjeno društvo.
Dorian je otrgnuo oči sa svoje supruge. Ovdje je previše
odvlačila pažnju. Mora biti oštar i nemilosrdan. Ne po prvi puta, no
sada je opet morao prokleti njezino prisustvo. Inzistirala je kako
Gemma ne bi otišla s njima ako ona nije prisutna, a pošto nitko od
njih nije znao prostitutku, onda ne bi niti pronašli pravu Gemmu. No
usprkos tome, Dorian je razmišljao kako je trebao inzistirati da uzmu
drolju, htjela ona ili ne, te da ju dovedu k Farah koja je bila na
sigurnom.
Kako li ga njegova supruga i dalje uspijeva nagovoriti na glupe i
nepromišljene stvari? Nakon ove noći morat će se s time pozabaviti.
Sanduci su se nalazili u sjenovitom dijelu šetnice jednako
udaljeni od plinskih svjetiljki koje su se trudile osvjetljavati mol. Kada
su se približili, debeljuškasta figura je skočila sa sanduka pripremivši
se za bježanje.
- Gemma! - Farah je viknula. - Gemma, čekaj!
Figura se ukočila, a Farah je ispružila ruku, iako je žena bila još
uvijek izvan dosega.
- Gđo Mackenzie? - visok i šokiran glas mučio se izaći kroz
puknute i otečene usne. - Što radite ovdje?
Farah je ubrzala korak i posegla za svojom prijateljicom,
usprkos Dorianovim naredbama. Žene su se spojile sa različitim
verzijama olakšanja. Iako je prljava prostitutka bila viša i puno
krupnija od Farah, Dorian je gledao kako njegova supruga povlači
prijateljicu u svoj zagrljaj i grli je na neki majčinski način. Izgledalo je
kako nije niti pomislila na novu finu sivu haljinu niti da je žena imala
osušenu krv na svojoj prljavoj kosi.
Gemma je prva progovorila. - Umrla sam od brige za vas, -
grdila je Farah uz rame. - Nikome niste rekli da odlazite, gđo
Mackenzie.
202
Crno srce Londona

- Ti si bila zabrinuta za mene? Ti drago stvorenje. - Farah je
pomazila ženu po kosi, njezina kremasta svilena rukavica bila je
umazana, i pogledala oštro prema Dorianu. - Sada sam… gđa
Blackwell.
- Mislite kao, Dorian Blackwell? Ako ste vi udana za Black'earta
od Ben Morea, onda sam ja prokleta Vojvotkinja od Yorka. - Gemma
je iskočila iz zagrljaja i buljila u Doriana jednim okom, koje nije bilo
otečeno, kao da ga je tek sad primjetila. - Neka sam prokleta, - ostala
je bez daha.
- Vaša Milosti. - Dorian je spustio glavu prema njoj, trznuvši u
sebi od njezinih povreda.
- Oh, Gemma! Pogledaj što ti je onaj prokletnik učinio! - Farah
je pažljivo odmicala prljavu kosu sa užasnih rana.
Druthers nije ostavio niti jedan dio nesretnog droljinog lica
nekažnjenim. Neka mračna ljutnja rasla je u njemu te je istoga trena
osjetio poštovanje prema jadnoj ženi.
- Kako je žena kao što si ti zarobila Doriana jebenog Blackwella?
Bila sam sigurna da si već zgrabila Morleya.
- Bolje nam je da krenemo ako ne želimo probleme, - Murdoch
je upozorio.
- Ti ideš s nama. - Farah je gurnula svoju ruku kroz Gemminu. -
Vodimo te odavde.
Gemma se izmigoljila iz njezinog nježnog stiska, dobacujući
ustrašene poglede prema Dorianovom oku s ožiljkom. - Bolje ne,
draga djevojko, - nježno je odbila. - Ne želiš Druthersa za petama.
Već je ljut što si mi i prvi puta pomogla.
- Nisam ja djevojka, - Farah je protestirala. - Jednako smo stare.
Gemma se odmaknula kada ju je Farah ponovno htjela primiti
pod ruku, a Dorian je mrzio povrijeđenu zbunjenost na licu svoje
supruge kada je zastala. Znao je što prostitutka misli prije nego što je
to izrekla.
- Ne, nismo, - žena je umorno izgovorila. - Ja sam stara kao
more i umorna od ove igre. Jedva je vrijedno i truda da se više jebem.
203
Crno srce Londona

- Ne govori to, Gemma! - Farah je inzistirala. - Odbijam biti
šokirana.
Drolja je napravila još jedan korak unazad. - Istina je. Druthers
ti ne povrijedi lice ako misli da još uvijek može zaraditi na njemu.
Farah se nije dala obeshrabriti. - Gemma, odmah da si pošla s
nama, moramo se požuriti. Moramo krenuti odmah.
Gemma je odmahnula glavom. - Gdje?
- Mojoj kući, naravno. Dati ćemo ti smještaj, hranu i sigurnost. -
- I što onda? Kako ću se uzdržavati? Ne živim od milostinje, a
tko bi zaposlio nekoga kao što sam ja? Vi?
Farah je srčano kimnula. - Naravno da hoću! - na Gemmin
skeptični pogled brzo je nastavila. - Evo ovako, dobila sam kuću od
svog oca. Moram pronaći osoblje.
Gemma je podigla ruke. Svo to pričanje je ponovno otvorilo
ranu na usnama, no izgledalo je kao da ona to nije primijetila. - Ne
znam ništa drugo raditi nego ležati na leđima i širiti noge. Što bi vi
radili sa kurvom u vašoj uglednoj kući? Odlazite, svi vi, prije nego
nastane krvoproliće.
Samo je netko sa smrtnom željom pričao na taj način u njegovoj
prisutnosti, a Dorian je mogao pročitati tu želju u njezinim teškim i
mrtvim očima. Više nije marila nizašto, njezino živahno ponašanje
sada je bilo više navika nego išta drugo.
- Gemma… molim te! - Farahin glas se ispunio nedoumicom i
suzama. - Molim te pođi sa mnom? Ne bih mogla podnijeti tvoj
ostanak ovdje. - Očajna i frustrirana napomena ubijala je Doriana.
Zakoračio je unaprijed, ali je zastao kada se prostitutka uplašeno
odmaknula.
- Poslat ćemo vas u Ben More da se oporavite, - ponudio je
tiho, pokušavajući da ju ne zastraši još više. - Dok ste tamo, Walters
će vas naučiti kuhati. Mi ćemo vam se pridružiti kad se naš posao u
Londonu završi.
Od pogleda punog obožavanja, koji mu je Farah poslala, osjetio
je titraje u grudima. Kao da je netko pustio vojsku moljaca unutra.
204
Crno srce Londona

Gemma Warlow mu je poslala nešto sasvim drugo. Skepticizam,
ili preciznije, potpunu nevjericu. - Zašto? Zašto bi najbogatiji
kradljivac u Engleskoj pomogao jednoj raspuštenici kao što sam ja? Vi
niste poznati po svojoj milosti, Blackwell.
Dorian ju je pogledao, ali nije mogao izgovoriti te riječi, nego je
samo pogledao prema Farah koja je radosno i s puno nade pljeskala
rukama ispred nje. Ona je bila jedini razlog. Njegov jedini razlog.
Za sve.
Udaljeni zvižduk ptice upozorio je Doriana da imaju društvo
prije nego je začuo zvuk teških čizama na daskama. Argent je
pronašao svoju lovinu.
- Ako se tvoja žena zaželjela pice, Blackwell, onda mora za nju
platiti, kao i svi drugi.
Dorian i Murdoc okrenuli su se prema hrapavom glasu iza njih.
Edmond Druthers je bio kanalizacijski štakor sa zabludom da
ima moć. Usprkos fizičkoj sličnosti, on je bio odbojan, smrdio je na
smeće i otpad te je imao vještinu za preživljavanje i snalažljivost koje
su ga održavale na samom vrhu njegove male gomile otpada.
Druthers nije bio sam. Tri mornara širokih ramena hodali su iza
njega, svi naoružani.
- Da joj se nisi približio. - Farah je zaštitnički stala ispred
Gemme.
Dorian je odmah stao ispred svoje supruge. Nije trebao reći
Murdochu da upotrijebi svoj obujam da pomogne zaštititi žene sa
zadnje strane iza sanduka. Zvuk napinjanja Murdochovog pištolja
govorio mu je da ako on ne uspije, onda šest metaka čeka četvoricu
muškaraca. U Murdochovim rukama, to su bili dobri izgledi.
Dorian se postavio između sanduka i zida, stvarajući polu
učinkovit blok. Samo dvojica mogu doći do njega, a ako ne napravi
neku glupost , bilo je nemoguće da ga okruže jer je s desne strane
bila rijeka.
Jednom kad su žene bile na sigurnom, Dorian je brzo kalkulirao.
Izbrojio je tri oružja. Nož u ruci visokog i mršavog čovjeka uličnog
imena Bones, čija se koža rastezala više po teškim kostima nego po
205
Crno srce Londona

snažnim mišićima. Batinom je zamahivao snažan i dugokos mornar
Afričkog ili nekog drugog otočnog podrijetla. A ako je Druthers bio
kanalizacijsku štakor, onda je čudovište koje je prelazilo prstom po
oštrom kukri nožu bio medvjed. Ogromna, nezgrapna i nemilosrdna
fizička snaga ispod gustog krzna crne dlake. No njegova veličina nije
zavarala Doriana. George Perth je bio jedan od najsmrtonosnijih
živućih muškaraca.
Druther je načuo da mu je Blackheart od Ben Morea na
vratima, pa je doveo svoje najsmrtonosnije muškarce u borbu. Onu
borbu iz koje nitko ne bi izašao živ.
Njih četvero, da budem precizan.
Ako je itko nosio pištolj, onda je to bio Druthers, no ako je
očekivao pošiljku onda mu ne pada na pamet da puca i uzbuni noćnu
patrolu.
Dorian će jednostavno morati vjerovati u to, po cijenu svog
života. - Gospodo, - pozdravio ih je ironično.
- Šta njuškaš oko mojeg komada kolačića, Blackwell? - Druthers
je viknuo, naglasak mu je vidljivo naglašavao njegovo seljačko
Yorkshire podrijetlo. Pokazao je prema Gemmi i Farah kroz rupe u
sanducima. - Zar nemaš dovoljno svojih?
- Ono što imam je poslovni prijedlog za tebe. - Dorian je
pokušavao komunicirati jezikom koji bi kučkin sin trebao razumjeti.
Druthers je dao znak Bonesu i Afrikancu da stanu ispred njega,
što su oni i učinili. - Zašto misliš da ću razgovarati o poslu sa jednim
licemjerom stjeranim u kut i nekoliko kurvi? Ako skinem kralja
Londonskog podzemlja, više nikada neću sam morati plaćati piće, a
da ne govorim o ostatku londonskih dokova kojih se mogu odmah
dočepati.
Sjenka se pomaknula u uličici, pa se Dorian odmaknuo nekoliko
koraka unazad kako bi privukao kriminalce bliže. - Dobro razmisli o
svom slijedećem potezu, Druthers, - upozorio ga je arktičkom
mirnoćom koja je već natjerala mnogo napadača u bijeg. - Ja vidim da
ovo završava tvojom smrću.
206
Crno srce Londona

Bones i njegov sunarodnjak izašli su iz uličice i došli do sanduka,
no skriveno su pogledavali jedan u drugoga uznemirenim pogledima.
- Ništa ti ne vidiš iz tih tvojih jezivih očiju, Blackwell. - Druthers
mu se obratio ali se nacerio ženama koje su pametno šutjele iza
sanduka. Pomaknuo se iza svojih ljudi, no medvjed s kukrijem je
ostao uz njega ka ogroman snažan stražar. - Ono što ja vidim su par
kurvica koje treba naučiti lekciju. -
- Slažem se, - Dorian je odgovorio, stavljajući svoje ruke iza
kaputa kako bi ponudio svoja prsa kao metu.
- Moja kurva je preružna za nas četvoricu. - Druthers je navlažio
svoje raspucane usne jezikom, njegove oči zalijepljene na ono što je
mogao vidjeti od Farah. - Čim se riješim Doriana Blackwella, tvoja
lijepa, uska droljica tražit će novog muškarca za jahanje.
Neki muškarci su osjećali vatru u sebi kada su trebali ubiti. To
im je zacrvenilo kožu, od toga su se znojili, to im je ispunilo mišiće
snagom i toplinom te im otopio svaki smisao logike i kontrole.
Sa Dorianom, to je bio led.
Učvrstio mu je mišiće i pucketao kroz žile, ledeći sve što ga je
stvaralo živim. Ljudskim bićem. Širilo se da ispuni prazne prostore i
učvrsti sve lomljive dijelove. Otupilo je bol sve dok ljudi nisu napadali
i napadali, ali su samo bili probodeni krhotinama. Hladnoća ga je
stvarala oštroumnim. Opreznim. Divljim.
I nije ga nimalo usporilo.
Sa toliko protivnika, borba će morati brzo završiti. Jednom kad
tijelo padne na pod, drugo ga mora zamijeniti, ali ne smije riskirati da
se jedno od njih ustane i ponovno ga napadne. Nema gubljenja
vremena sa kažnjavanjem i ranjavanjem.
Smrtonosni udarci. Otvorene vene. Nema preživjelih.
Dok je Bonesov nož poletio prema njegovom vratu, Dorian se
sagnuo i zgrabio dva duga noža skrivena na leđima ispod kaputa.
Kada se podizao, zarezao je u meso ruke.
Čovjek je odmah ispustio nož, a Dorian je rasjekao mišić tako da
je trajno onesposobio njegovu ruku. Stravičan krik brzo je prekinut
Dorianovim drugim nožem koji se ukopao duboko u vrat.
207
Crno srce Londona

Dorian je bio previše fokusiran na slijedeću prijetnju, batina u
kožnatoj ruci tamnog čovjeka, da bi osjetio toplo arterijsko prskanje
krvi izvlačeći oštricu iz Bonesovog vrata. Krvavi čovjek je napravio
užasan grgljajući zvuk dok ga je sila bacala unaprijed, pa se tijelo
srušilo negdje van pogleda.
Dorian skoro pa nije vidio odsjaj kestenjaste kose kada se
Christopher Arhent materijalizirao iz uličice i napao kao zmija. U
jednom trenutku se, medvjed George Perth, nalazio iza Druthersa
spreman da napadne svojim kukrijem, a u slijedećem su njegove
šepave noge nestajale kroz tamnu uličicu.
Još jedna nesmotrena žrtva Argentove poznate garote.
Dorian je požurivao tamnog ubojicu, dajući mu šansu da
podigne svoju desnu ruku kako bi zamahnuo batinom za udarac
jačine jurećeg parnog vlaka. Naravno, ako bi Dorian dopustio da ga
udari. Udarajući ga koljenom u nezaštićen torzo, čuo je
zadovoljavajući zvuk oduzimanja daha dok je muškarac padao
strukom na koljeno. Jedan snažan ubod nožem u vrat bio je dovoljan
da mu povrijedi leđnu moždinu.
Podigao je pogled sa odbačenog tijela i ugledao Druthersa s
pištoljem u ruci. - Da se nisi pomaknuo, - razbojnik je upozoravao,
njegove oči razrogačene od straha. - Ne želim te upucati, to će
alarmirati policajce.
- Onda što predlažeš? - Dorian je upitao, boreći se sa željom da
pogleda iza sebe i provjeri kako je Farah. Nikada ga nije vidjela kako
ubija. Što li sada misli o njemu?
- Predaj mi kurvu, ona je moja, i onda odlazim.
- Bojim se da je za to prekasno. - Dorian je odmahnuo glavom,
protresavši kapljice krvi sa svoje oštrice jednim trzajem zapešća. -
Čovjek kao što sam ja ne može ostaviti ovakav napad bez odgovora i
nadati se da će zadržati svoje mjesto na vrhu.
- Još uvijek imam Georgea, - Druthers je prijetio. - On je
najsmrtonosniji čovjek u Wappingu. Ne možeš nas obojicu ubiti prije
nego sam progutaš metak.
208
Crno srce Londona

Dorianov stisak noža se učvrstio, pozicionirajući ga za ono što
mora učiniti. - Pretpostavljam da si mislio kako je George bio
ogroman gospodin sa kukrijem.
Druthersu nije promakla Dorianova upotreba glagola prošlog
vremena, pa je zbunjeno spustio obrvu i napravio točno ono što je
Dorian htio. Okrenuo je glavu i pogledao prema praznom mjestu gdje
je nekoć stajao medvjed od mornara.
Onoga trenutka kada se Druther okrenuo, Dorianov nož je
poletio. Zabio se duboko u njegovo desno rame, a od siline je
Druthers pao na koljena. Odvratan gad je pokušao podići pištolj, no
ubod je otežavao kretnju tom rukom, tako da je Dorian bio na njemu
prije nego što je ovaj uspio primiti oružje drugom rukom.
Druthersovo lice napravilo je zadovoljavajući zvuk krckanja ispod
Dorianove čizme te se čovjek samo sklupčao na daskama uz
patetične jecaje. Nakon što je odbacio pištolj preko doka u rijeku,
Dorian se čučnuo nad Druthersa s drugim nožem pod njegovim
vratom i koljenom pritisnutim na svodnikovo neozlijeđeno rame.
Krv je tekla iz Druthersovog nosa i usta, kapajući mu u oči i uši.
Čovjek jednom opasan sada se migoljio i grčio kao uhvaćena zmija,
proizvodeći cendrave zvukove boli.
Hraneći svoj zlokoban nagon, Dorian je primio i okrenuo nož
koji je još uvijek virio iz Drutherovog ramena. Užitak se prelio kroz
njega od hrapavog zvuka koji je izašao iz gusarovog grla. Ponekad je
bol bila prejaka da udahneš dovoljno zraka i proizvedeš pravilan
vrisak.
Dorian je to predobro znao.
- Odrezat ću ti vrat, - promrmljao je Druthersu u zavodljivom
šapatu. - Gledat ću kako umireš dok se boriš udahnuti zrak u pluća
koja se samo pune tvojom krvi.
- Nemoj! - Farahina očajnička molba zaustavila je rez po
njegovom vratu. Lagani koraci dotrčali su iza njega.
- Makni se, Farah. Moram ovo završiti.
- Ne možeš ubiti nenaoružanog čovjeka.
209
Crno srce Londona

- Zapravo, - progovorio je kroz zube, njegov nož je zarezivao
tanku kožu Drutherovog vrata, - ubijanje ide puno lakše kada ih
razoružam.
- Doriane…- pustila je da njegovo prošaptano ime prati tihi zvuk
rijeke. - Molim te.
- Prijetio ti je, Farah. - Hladan bijes je ponovno porastao. - Ne bi
mu trebao biti dopušteno živjeti.
- To bi bilo ubojstvo. - Umjesto da bude kritičan, njezin glas je
bio nježan, koristeći toplinu da polagano otopi led umjesto sile da ga
učvrsti. - Ako ga hladnokrvno ubiješ, ovaj odvratan čovjek će samo
biti još jedna mrlja na tvojoj duši. Moraš li mu to dopustiti?
Dorian je zurio u odvratno i isprebijano lice Edmonda
Druthersa, znajući da ne želi dodati još jednog čovjeka u mnoštvo
drugih koji mu opsjedaju noćne more. Štoviše, nije se htio okrenuti i
imati krv na svojim rukama umrljane sramotom.
Izvlačeći nož iz Druthersovog ramena prouzročio je još jedan
mučenički jauk, no Dorian nije tu stao. Razrezao je tetivu u njegovoj
dominantnoj ruci. Edmond Druthers više nikada neće mahati
oružjem.
- Doriane! - Faraj je uzviknula.
Nakon brisanja noža u Druthersov kaput, Dorian se ustao i
suočio sa svojom suprugom. - Nema mrlja, moja draga, - rekao je
vračajući svoje noževe u njihove držače ispod kaputa. - No zar je
problem jedna mala mrljica?
Farahin očigledan i nadnaravni mjesečev sjaj se pojačavao dok
su kutovi njezinih usana drhtali prije nego ih je skupila, stvorivši ljutit
pogled.
- Bože, ti si zločest čovjek, - rekla je zajedljivo, kao da nije mogla
smisliti ništa drugo pa je samo odmahnula glavom u potpunoj
nevjerici.
- Tako su mi rekli.
Pucanj je zagrmio u tami. Vika niz rijeku odjekivala je niz
dokove. Nešto je palo u vodu. Ponovno pucanje.
210
Crno srce Londona

Dorian je povukao Farah iza sebe te ih oboje odveo do sanduka
gdje je Murdoch izvadio pištolj.
Iritacija ga je ubadala kada je identificirao tamne figure sa
gumbima koji su reflektirali sjaj mjesečine koja se razlijevala na
Executioner's Dock.
Kurva kod gostionice je bila u pravu kada je rekla da je noć
prepuna sjenki. Zapravo, te sjenke su bile pune London Metropolitan
Policije.
Visoka figura je istupila iz vojske murijaka, noseći na sebi
besprijekorno sivo odijelo te je zračio superiornošću. - Poručniče? -
Morleyev pištolj bio je naciljan točno gdje bi Dorianovo srce trebalo
biti, njegovi prsti su milovali okidač sa senzualnim obećanjem.
Ogroman plavokos bobi iskoračio je iz linije. - Da, Glavni
Inspektore?
- Uhapsite ih.
- Koga od njih? - poručnik je upitao, njegove oči su bježale od
Farah sa začuđenim prepoznavanjem prema Dorianu sa strahom.
Morley nije ljutito gledao samo u Doriana, već i u Farah. - Sve
njih.
211
Crno srce Londona
Poglavlje 17.
Farah je stisnula ruke na krilu i gledala u mnoštvo pohvalnica
obješenih iza Morleyovog zastrašujućeg stola. Pored nje je sjedila
Gemma u sličnoj pozi, tiha i ponizna.
Umjesto da je zauzeo autoritativno mjesto na svojoj stolici,
Morley je nervozno hodao ispred nje, čitajući dokument koji je držao
u rukama drhtavim od bijesa. Kragna mu je bila olabavljena,
odvezana kravata opušteno visjela oko vrata. Bez sakoa, Morleyev
sivi prsluk naglašavao je širinu njegovih ramena nasuprot uskom
struku. Bio je neuredniji nego ga je ikada Farah vidjela, te je osjetila
kako joj krivica bocka kožu i zastaje u grlu.
Možda bi trebala započeti sa isprikom. - Carlton…
Podigao je u tišini ruku, nije se trudio podići pogled sa
službenog papira.
Skupivši usne, Farah se trznula. Nije htjela da dozna na ovaj
način.
Pomislila je na svog supruga i Jadnog Murdocha zaključanih u
sobi za ispitivanje odmah ispod njih. Previše ih je boljelo zatvaranje u
ćeliju nakon svega što su prošli, tako da se trebala brzo nečeg
pametnog dosjetiti da ih što prije izvuče van.
Ionako je za sve ovo ona kriva. Molila ih je za pomoć.
Trenutak kasnije Morley je bacio dokument na svoj zatrpan
stol, potpuno zgrožen, i prošao rukom kroz svoju razbarušenu kosu. -
Reci mi da je ovo nekakva šala. - Okrenuo se prema njoj. - Ili noćna
mora.
- Mogu objasniti, - Farah ga je umirivala.
212
Crno srce Londona

- Tu si prokleto u pravu, objasni! - zagrmio je, njegove plave oči
bjesnile su olujom. - Započevši sa onim gdje si prokleto bila četiri
dana!
- Skrivala sam se u Ben More Dvoru na Isle of Mull, - iskreno je
odgovorila, njezine obrve su se podigle na njegovo nekarakteristično
psovanje. - Postoji prijetnja za moj život.
- Zar si se… udala za jebenog Blackhearta od Ben Morea?
Farah je zagrizla usnu. - Da.
Marley je stisnuo šaku i gledao po svom uredu dekoriranom u
nekom organiziranom kaosu papirologije, dokaza i nekoliko
kompleksnih starinskih satova koje je skupljao i restaurirao.
Očigledno je htio nešto udariti, ali nije mogao naći mjesto gdje bi
štetu vrijedilo počistiti.
To je bio Carlton Morley kakvog je Farah znala punih šest
godina. Uvijek uzima u obzir posljedice svojih djela. Kalkulira rizik i
važe uzroke i posljedice svoje svake odluke.
Gurnuvši svoje obije šake u džepove, naslonio se na stol i ljutito
gledao u nju. - Da li te prisilio?
- Nije. - Nije mu htjela lagati pa si je obećala da će mu reći
istinu.
- Ozlijedio?
- Nije. - Barem ne više nego je bilo potrebno, i definitivno ne
namjerno.
- Primorao?
Farah je teško progutala. - Nije, - lagala je. Dovraga. Morala ih
je brzo izvući odavde kako ne bi završila iskvarena kao i njezin
suprug. - Žao mi je što sam bila odsutna, Carlton. Ako već nisam
dobila nogu, onda moram dati otkaz, pokupiti svog supruga i
njegovog… osobnog slugu i odvesti Gemmu na sigurno.
- To sigurno nećeš! - Carlton je eksplodirao. - Polovica Scotland
Yarda svjedočilo je tome kako tvoj suprug kolje dva krijumčara. Kad
smo kod toga, Edmonda Druthersa upravo šivaju, a kirurg mu
namješta potrganu čeljust. - Napravio je grimasu kod riječi suprug
kao da je imalo gorak okus. - Onda dolazimo do neobjašnjene, ali bez
213
Crno srce Londona

sumnje povezane, smrti Georgea Pertha, čije je tijelo pronađeno na
Executionr's Docku zadavljeno. Da li si imala išta s time?
- Ne vjeruješ valjda da bih mogla udaviti čovjeka ogromnog kao
što je George Perth? - Farah je upitala.
Gemma je zahihotala pokraj nje, ali se pametno suzdržala od
primjedbe.
- Znaš li tko ga je ubio?
- Mogu iskreno reći da… čovjek koji je odgovoran za smrt
Georgea Pertha nije moj legitimni poznanik, - Farah se ogradila,
sigurna da sada već sama sebi kopa grob.
Morleyeve oči su se suzile od čistog skepticizma. - To nisam
pitao.
- Nadalje, - Farah je nastavila, nadajući se da će omesti svog
bivšeg šefa na važnije stvari nego neuhvatljivog i misteriozno
zastrašujućeg Christophera Argenta, - ako su tvoji ljudi svjedočili
ovom slučaju, onda mogu nadodati svoje iskaze onoj gđice Warlow, g
Murdocha i mojoj da je g Blackwell samo branio sebe, gđicu Warlow i
mene od riječnih gusara koji su zaslužili sve što su dobili.
Morlyeva vilica se izbacila unaprijed dok je stiskao zubima. - Bio
sam predaleko da vidim detalje, - promrmljao je. - No nisam
propustio dio gdje si ga jedva odgovorila od hladnokrvnog ubojstva. -
Morly se odgurnuo od stola svojim kukom. - Ti si mu spasila život, jer
onoga trenutka kada bi odrezao Druthersov vrat, ja bih imao
dovoljno dokaza da ga napokon bacim na vješala.
- Dugujem mu što mi je spasio život, - odgovorila je oprezno. -
Mogu li upitati što ste vi svi radili na dokovima u te sitne sate?
- Imali smo dojavu da Druthersu dolazi velika pošiljka
krijumčarene robe. Promatrali smo tu poziciju u nadi za masovnim
uhićenjima.
- I jeste. - Farah je ponudila zabrinut osmijeh. - Druthers i veliki
dio njegovih krijumčara su ili mrtvi ili u pritvoru. Noć je bila uspješna,
a ako nije problem, htjela bih pokupiti svoju ekipu i otići kući. - Ustala
je skupljajući svoju haljinu.
- Sjedi. Dolje. - Morley je naredio.
214
Crno srce Londona

Prokletstvo, pomislila je s uzdahom. Sjela se.
Morley ju je proučavao duže vrijeme, a Farah je odlučno
pogledala u njega. Nije učinila ništa čega bi se trebala sramiti. Jedino
je Morley, drag i iskren čovjek, bio povrijeđen u cijelom ovom ludilu i
to je njezino jedino duboko žaljenje.
- Žao mi je što sam tako nestala, Carlton. Shvaćam koliko je to
vjerojatno stvorilo problema i tjeskobe ne samo tebi, već i svima
ovdje. To je bilo nepravedno prema tebi, naročito nakon one večeri
koju smo proveli zajedno. - Prisjetila se poljupca, prosidbe. Da ju je
tada prihvatila, da li bi još uvijek bila živa? - Bila sam… u opasnosti
sam. Reci što god hoćeš za Doriana Blackwella, no on mi je spasio
život.
Morley je brzo i nelagodno pogledao prema Gemmi Warlow pa
rekao, - Mogla si doći meni. Ja bih te zaštitio.
Farah je shvatila da mora pažljivo ploviti ovim vodama, zbog
svih koji su uključeni. - Nije mi bila dana ta opcija. I mislim da ne bi
mogao, s obzirom na okolnosti.
- Ali… Dorian Blackwell? Ti sada pripadaš njemu? Brak je
zakonit?
Farah je znala da on pita da li je bio konzumiran pa se
zarumenila i kimnula, nije mogla ništa izgovoriti.
- Zašto? On je čudovište. Ubojica. Mislio sam da si pametnija od
ovoga. Bolja nego njegova vrsta.
Iznenađujuće zaštitnički obrambeni stav nabubrio je u njezinim
grudima za kriminalca od svog supruga. - Ne poznaješ ga, Carltone.
Gađenje se vratilo u inspektorove sjajne oči. - Bože, Farah,
poslušaj što govoriš! Zvučiš kao jako loš klišej.
Riječi su boljele jer ih je zaista i mislio. Farah nije smetalo što će
izgubiti Morleyevu romantičnu pažnju, ali izgubiti njegovo poštovanje
bilo je jedno od najtežih stvari s kojima se morala suočiti.
- Možda i zvučim, - promrmljala je. - Možda i jesam. No ti ne
razumiješ što je ovdje u pitanju, Carlton. Kroz Blackwella, imam
mogućnost da povratim nešto jako dragocjeno što su mi oteli prije
dugo vremena.
215
Crno srce Londona

- A to je?
- Moja prošlost.
Frknuo je nosom, okružio oko stola i zakopčao kragnu. - Budi
malo manje nejasna, ako ti nije teško, - rekao je odrješito.
- Sve će s vremenom imati smisla, - Farah je nježno rekla. - No
vrijeme je nešto što nam moraš podariti. Nemaš nikakvih dokaza da
nas zadržiš ovdje. Da se Dorian nije obranio od svih onih riječnih
gusara, ja bih vjerojatno bila mrtva, ili gore. - Istina u njezinim
riječima odaslala je hladnu jezu niz Farahinu kralježnicu.
Činilo se da je ljutnja nestala iz Morleyevih ramena te je zastao
usred vezanja kravate, izgledajući samo umorno i tužno. - Voliš li ga?
Farah je odmaknula pogled. Njezin pogled je zastao na Gemmi
koja je izgledala jednako zainteresirana za odgovor. Njezini osjećaji za
Doriana postali su jako komplicirani i nerazumljivi. No, kako je
Morley istaknuo, poznavala ga je samo četiri dana. Počela je imati
osjećaje za Doriana. Počela ga je razumjeti. Ne. Oni su jako daleko od
razumijevanja jedno drugoga. Bila mu je zahvalna. Željela mu je
pomoći i zaliječiti ga. Želja da upozna i razumije enigmu od njezina
supruga natjerala ju je da se nada dobrim stvarima u njihovoj kakvoj
god zajedničkoj budućnosti. Iako je jedva dodirnuo njezino tijelo,
definitivno je ostavio trag na njezinom srcu. Ali… ljubav?
- Ne bih znala. - To je bio najiskreniji odgovor koji mu je mogla
dati. - No znam da iako si mi drag i poštujem te jako puno, ja tebe ne
volim, niti ti mene. - Izrekla je to nježno, riječi su bile lišene
okrutnosti i sažaljenja. - Prihvaćanje tvoje prosidbe bila bi greška.
Oboje bi to s vremenom požalili.
Morley je završio vezati svoju kravatu i obukao svoj sako,
njegova pažnja je bila usmjerena na odbačeni certifikat braka na
stolu. Podigavši ga, ponovno ga je proučio. - Možda si u pravu. Ti si
žena sa više tajni i sjenki nego žena s kojom bi se muškarac na mojoj
poziciji mogao skrasiti.
Žalosna, Farah se namrštila. Nikada nije o sebi na taj način
razmišljala. Dorian Blackwell je posjedovao tajne i sjenke, ne ona. No,
kad malo bolje promisli, mogla je nabrojati više od nekoliko dosta
216
Crno srce Londona

velikih tajni. Jednostavno su bile dio nje toliko dugo, da je počela o
njima razmišljati kao istinitim.
Jer je prava istina bila ne samo bolna već i opasna.
Negdje na putu je potpuno izgubila Farah Townsend, te je
postala gđa Dougana Mackenzia.
Morley je došao do nje i gurnuo joj papir u ruke, prstom
upirajući na njezino prezime. - Townsend? - Podigao je obrvu u
nevjerici. - Kao, ona koja upravo treba biti inaugurirana Grofica Farah
Leigh Townsend? Što je sve ovo? Neka spletka koju ste ti i tvoj
delikventni suprug smislili?
- Ne budi okrutan, Carltone, - Farah ga je oštro ukorila. - Izgubit
ćeš svoj visoki moral.
- Još uvijek bi trebao jako duboko padati da dohvatim njegov.
- Možda, Farah je priznala. - No bez obzira na sve to, ja sam
rođena Farah Leigh Townsend, i kroz prezime Blackwell, moći ću
vratiti svoju titulu i rodbinsko pravo.
- Shvaćaš li koliko to nemoguće zvuči? Pronašli su nestalu Farah
Townsend prije nekoliko tjedana. Već je upoznala Kraljicu Engleske.
Poznati strah se nakupljao u Farahinom trbuhu. Jednu ruku je
omotala oko sebe kao da je želi zadržati, te je pogledala Morleya
direktno u oči. Što ako je ovo jedna velika greška? Što ako ne uspiju?
- Žena svima znana kao Farah Leigh Townsend je varalica.
- Dokaži.
- To će biti lako, - Gemma se ubacila podignuvši svoje prljavo
rame. - Svaka kurva u East London zna da je ona Lucy Boggs sa slike iz
novina. Više nas ju je planiralo ucjenjivati kada je došla do novaca. -
Gemma je prestala pričati primijetivši da ju Farah i Morley oboje
gledaju sa izrazom potpune nevjerice.
Farah je prva povratila svoj glas. - Što… kako si rekla da se zove?
- Lucy Boggs. Ona je kurva, baš kao i ja, samo mlađa i ljepša.
Pokupili su je sa ulice kako bi radila u nekom snobovskom mjestu na
Strandu zvanom Regina's. Slijedeće što smo čuli o njoj, ona je jebena
grofica po svim novinama. - Ranjena prostitutka se nekoliko puta
glasno nasmijala, no izgledalo je kao da ne osjeća bol na svojim
217
Crno srce Londona

otečenim usnama i obrazima. - Ako je Lucy Boggs dio plemstva, onda
sam ja jebena Sveta Marija.
- Gemma! - po drugi puta te večeri, Farah je zagrlila tu ženu. -
Vjerojatno si nas upravo spasila!
- Dobro, dobro…- žena se izvukla iz njezinog zagrljaja,
nelagodno se osjećajući od iskrenog pokazivanja nježnosti. - Ne mogu
ti pomoći vani u pravom svijetu. Nitko ne bi povjerovao hrpi drolja
nad njezinim sucem za prekršaje od supruga, g Warringtona.
- Što je sa Madame Reginom? - Farah je upitala, sad su se
zajedno uzbuđenje i strah nakupljali u njoj. - Kao poslodavac Lucy
Boggs, zar ne bi njezina riječ imala kakvog učinka? - Pogledala je
nazad u Morleya koji je stajao ispred njih sa prekriženim rukama i
oštrim izrazom lica.
Odmahujući glavom kao da je želi pročistiti, nije pogledao u
Farah već se obratio Gemmi. - Gđice Warlow, ako bi nas mogli malo
ostaviti nasamo. G Beauchamp će vam dati čaja i nešto da pojedete
dok vas kirurg ne primi da vam pogleda ozlijede.
- Fala, Glavni Inspektore. - Gemma je dobacila zabrinut pogled
jednim okom prema Farah, koja je kimnula, pa se ustala sa stolice,
izašla van i zatvorila vrata za sobom.
Morley je odmahnuo glavom, promatrajući je kao da je nikada
prije nije vidio.
- U pravu je, znaš. Svi dobro znaju da je najlakše potplatiti
prostitutku, ili madam, da napravi ili kaže sve što želiš.
- Shvaćam to. Doći ćemo do toga na drugi način.
- Sutra ujutro je službena odluka Queen's Bench- a o tom
slučaju. - Morley je upirao prstom prema novinama na svom stolu.
- Ne podsjećaj me. - Farah je stavila ruku na svoj drhtavi trbuh.
Ovo sve izgleda kao da se događa brzinom odbjegle lokomotive.
Čudesni pronalazak jako lažne Farah Leigh Townsend. Bijeg od
Warringtona u Yardu. Njezina otmica nakon čega je uslijedio brak za
Blackhearta od Ben Morea. Vračanje u London. A sutra će tražiti
svoje rođeno pravo natrag.
218
Crno srce Londona

- Sve ovo vrijeme? - Morley je upitao. - Grofica? Zašto nisi…?
Koliko dugo si…? Što se dogodilo?
- To je jako duga priča. - Farah se primila za glavu, osjetivši bol
iza očiju.
- Jedna koja uključuje Doriana Blackwella?
- Zanimljivo, ali da, nekim zaobilaznim putem. - Uzdahnula je i
ustala, približavajući se Morleyevom zgodnom, pognutom licu. Srce
joj se stiskalo kada je posegnula za njegovom bradom. - Obećajem da
ću sve objasniti kada sve ovo završi.
Oporavljajući se od svog šoka, Morley je zatvorio oči, ali se
odmah odmaknuo od njezinog dodira i vratio se na svoj teritorij iza
stola. - U stvarnosti, ja nisam nikada bio ništa više od tvog
poslodavca. Bez obzira što sam prije rekao, ne duguješ mi nikakvo
objašnjenje. - Duboko je udahnuo, podigao dosje i buljio u njega, no
Farah je bila sigurna da u ovom trenutku ne može pročitati niti ime s
njega. - Kako predlažeš povratiti svoje nasljedstvo? - upitao je
ljubazno. - Pretpostavljam da Blackwell već ima neki opaki plan?
Farah se lagano nasmijala. - Sve što trebam učiniti je dokazati
da sam ja prava Farah Townsend. Živjela sam njezinim životom kao
dijete, znam stvari o mojim roditeljima, mojem domu, mojoj
prošlosti, što varalica nikako ne može znati. Samo trebam uvjeriti
sud.
- Bojim se da će trebati više od toga, - Morley je slegnuo
ramenima. - Papirologija. Dokumenti kao što su rodni list i dokumenti
o mjestu gdje si provela vrijeme kao siroče.
Farah je problijedila. - Kako znaš da sam bila sirče?
Smiješno ju je pogledao te je odmah shvatila koliko je pitanje
bilo glupo prije nego što joj je odgovorio.
- Farah, tvoje djetinjstvo, tvoje čudesno uskrsnuće je već
tjednima jedina priča u novinama.
Farah je naravno čula, no rijetko je gubila vrijeme na čitanje
novina kada je bilo knjige u blizini.
219
Crno srce Londona

- Mogao bih ti pomoći, - ponudio se bez da ju je pogledao. - Kao
što znaš, zapisnički ured je spojen s ovom zgradom, pa pošto je
sredina noći mogao bih…
- G Blackwell već ima to sređeno. - Farah je napravila grimasu.
Morleyeve oči su se suzile te ga je skoro mogla ćuti kako
razmišlja. - Kada smo ga priveli, nekako je…- Morley je pritisnuo
krivinu nosa i zarežao. - Trebao sam znati. To je bilo prejednostavno
hapšenje za takve kakav je on.
Pogledao ju je pa su zajedno podijelili dobro znani, frustrirajući
hihot o čovjeku za kojeg je ona sada bila udana. I baš tako, napetost
između njih se raspršila, a prošlost je postala prošlost. Melankolična
ideja onoga što je moglo biti i nije moglo nikada biti.
- Pustit ću tvog supruga i njegovog osobnog slugu, - Morley je
rekao uz iscrpljeni uzdah. - Ali to ne znači da i dalje neću pratiti
njegov svaki korak.
- Znam. - Farah se prepustila nagonu da ga zagrli, ali je bio
kratak i distanciran, što je bilo najbolje za oboje.
- Ti si dobra žena, Farah. Uvijek sam ti se divio. - Morley je
zastao, mišić u njegovoj čeljusti trudio se da nešto zadrži unutra. -
Ako te ikada povrijedi… dovraga, ako te na bilo koji način učini
nesretnom, dođi k meni. Ja ću ga srediti.
Farah je osjetila svaki gram nježnosti koji je postavila u svoj
osmijeh. - Hvala ti, Carltone. I da znaš da si bio u krivu, o dijelu da si
bio samo moj poslodavac. Bio si… još uvijek si mi jako dobar prijatelj.
Nasmijao se prema stolu. - Ne stavljaj više sol na ranu.
- Doviđenja, - promrmljala je, posezavši za izblijedjelu, dobro
iskorištenu kvaku.
- Farah.
Okrenula se na njegov jako ozbiljan ton. - Da?
- Istraži malo Madam Regina's. Izgleda da dosta intimno
poznaješ vlasnika.
- Ne znam. Nikada nisam upoznala Madam Reginu, - Farah je
rekla.
220
Crno srce Londona

- Ona samo vodi taj posao. - Zaigran osmijeh mu se pojavio na
usnama. - Vlasnik je tvoj suprug, Dorian Blackwell.
221
Crno srce Londona
Poglavlje 18.
Farah se nikada nije osjećala tako malo i nevažno u svom
cijelom životu. Bila je u Royal Courts of Justice nebrojeno puta u
svojoj karijeri sa Yardom, te je prolazila pokraj impresivne gotičke
bijele kamene zgrade svaki dan na putu do posla. No njezino
prisustvo je uvijek bilo dio tihog dijela zakonskog posla, dodavala je
dokumente i takve stvari. Nikada njezin glas nije odjekivao po
hodnicima suda i nikada ispred Queen's Bench.
Zaprepastilo ju je da čak i ovdje, u impozantnom kamenu
glavne dvorane, muškarci, žene i plemići izbjegavaju put Doriana
Blackwella. Iako je dvorana bila ispunjena velikim brojem članovima
visokog društva i agentima krune nego je Farah ikada vidjela, ona i
njezin suprug su mogli brzo hodati.
Do prošle godine, King's Bench je vodio svoje sudske procese u
Whestminister Hallu, kako je bilo od jedanaestog stoljeća. Sada, po
sudskom nalogu same Kraljice Viktorije, King's Bench je postao
Queen's Bench i preselio se iz Whestministera u Royal Courts of
Justice na Strandu. No, kako je bilo stotinama godina, High Court of
Justice je ostao epicentar vrhovne zakonske riječi i kraljevske uprave.
Ured glavnog suca odavno je zamijenio prisustvo namjesnika sudskih
postupaka, te je kao takav postao jedan od najmoćnijih stolica u
kraljevstvu.
Farah je bilo teško pogledati nekome u oči jer su svi pratili
njihov hod prema Domu Vrhovnog Suda. Dvorana je imala sve veći
osjećaj kao da se nalazimo u bizantinskoj katedrali kako su se glasovi
pretvarali u šapate po njihovom dolasku. Ti šapati nisu bili puni
poštovanja već znatiželje i špekulacije.
Farah je bila sigurna kako njezine otkucaje srca svi mogu ćuti,
promatrajući kako intrigantni dizajn mramornog poda nestaje ispod
222
Crno srce Londona

lelujave haljine tamno plave svile koju je Madame Sandrine dostavila
kasno uvečer.
Prošla noć joj nije pomogla rastjerati tjeskobu koja ju je
pritiskala kao željezni kolut oko pluća. Kada je pokupila supruga i
Murdocha iz Scotland Yarda uzeli su taksi do Dorianove luksuzne
kuće na Mayfairu. Krv je bila obrisana s njegovog lica, no još uvijek je
bila vidljiva na njegovom ovratniku košulje te je još više tamnila
njegov crni kaput.
Njezin suprug još uvijek mora izustiti više od oštrog i
jednosložnog odgovora na njezina bezbrojna pitanja, zahvalnosti i
isprika s kojim ga je sasula.
- Jesi li dobro? - upitala je.
- Prilično.
- Jesu li te ozlijedili?
- Ne.
- Spasio si nam život na dokovima, znaš to.
- Da.
- Oprosti što sam te umiješala u tako opasan incident. Gemma i
ja smo jako zahvalne što ste ti i tvoji ljudi napravili.
- Hmm. - kada je jednom njegovo patetično komuniciranje
postalo nepostojeće, Murdoch je nastavio pričati u njegovo ime.
- Ne brini se, djevo, - umirivao ju je, dodijelivši Blackwellu ljutit
pogled. - Pokupit ćemo ujutro po putu gđicu Warlow.
- Samo mi je drago da sam uspjela nagovoriti Glavnog
Inspektora Morleya da vas tako brzo pusti. Ne bih mogla podnijeti da
ste ostali zatvoreni do jutra ili više.
- Ne znate koliko smo vam zahvalni. - Murdoch ju je potapšao
po ruci očinskom gestom.
U tom trenutku se Blackwell nagnuo unaprijed, otvorio vrata od
taksija te iskočio van prije nego što se vozač uspio zaustaviti. Nestao
je u noći te ga Farah nije vidjela sve do jutra kada je došao pokupiti
nju i Murdocha da ih odvede na sud.
Murdoch ju je stalno uvjeravao da je njihovo kratko vrijeme u
sobi za ispitivanje bilo ne samo neinteresantno već i dosta dosadno. -
223
Crno srce Londona

Bobiji su bili pošteni i civilni, a Dorian je čak razgovarao i s jednim od
svojih kontakata, no ja nisam čuo o čemu.
- Zašto je onda toliko uzrujan? - Farah je upitala.
Murdoch je slegnuo ramenima te joj ponudio malo sažaljenja. -
Ne znam, djevo, samo znam da Blackwell ponekad ima tu ćud. Ne
zabrinjavajte se oko toga. Samo se dobro naspavajte, sutra nam je
veliki dan.
Spavanje je bilo skoro pa nemoguće, čak i u elegantnom i
luksuznom krevetu. Napokon je Farah utonula u neki nemiran limbo,
bacajući se u mraku po krevetu, u trbuhu je osjetila nemir, a vilica joj
se stiskala od svih strašnih slika prošlosti koje su opsjedale njezine
snove. Blijedo lice njezinog oca na samrti, obrazi usukani od
dehidracije inducirane od razarajuće bolesti. Warrington, koji se činio
sedmogodišnjakinji kao div, kako se naginje da joj priopći njihove
zaruke. Zastrašujuće halje Sestre Margareth i redovnički veo. Tanka i
pohotna usta Oca MacLeana. Douganove tamne oči i oštre crte lica.
Male i simetrične, iscrtane dječačkim nestašlukom i neprestanom
znatiželjom.
Dozivala ga je u snovima, molila ga da bježi. Da preživi. Da
nastavi živjeti kako se ona ne bi morala suočiti sa ovim užasnim
svijetom samo sa mračnim i polomljenim čovjekom pokraj sebe.
- Ovdje sam, - Dougan je pjevušio kroz san, njegovo lice tužno i
ljutito. No njegov glas. Njegov glas nije zvučao kao onaj kojeg se ona
prisjeća. Pretvorio se u mračan i dubok. Glas muškarca. Zlokoban,
opasan i uglađen. Kao sumpor koji klizi po ledu.
Ti nisi ovdje, Farah je pomislila osjetivši kako propada u
ništavilo zaborava. Tako sam izgubljena. Tako usamljena, Tako…
uplašena.
- Spavaj moja Fairy. Sigurna si. - Maleni titraj na njezinom
skalpu govorio joj je da je Dougan omotao svoj prst oko njezine
kovrče, lagano ju povukao te ju promatrao kako se skakučući vrača
na svoje mjesto. Kao i uvijek.
Bio je ovdje. Ona je bila sigurna.
224
Crno srce Londona

Tada je zaspala te se probudila sa slanim tragovima osušenih
suza.
Približavajući se pozlaćenim vratima Vrhovnog Suda, Farah je
znala da bi trebala razmišljati o onome što će se upravo dogoditi. No
umjesto toga ona je proučavala Dorianov profil, prekinut crnom
trakom poveza na oku, te se zapitkivala da li je Dougan ikada bio
jedan od ljudi u užasima njegovih snova.
Ili ona.
Htjela mu je viknuti da čeka kada je posegnuo za vratima
sudnice, no natjerala se da ostane staložena. Kao on. Ako Dorian
Blackwell može zadržati svoju staloženost nakon svega što mu se
dogodilo, onda je mogla i ona. Izravnavši ramena, stala se uspravno i
podigla malo bradu, samo toliko da ne izgleda tvrdoglavo već
pretenciozno.
Izbjegavajući pristojno ponašanje, umjesto da joj je otvorio
vrata, Dorian je ušao u sudnicu prije nje.
Farah nije mogla biti zahvalnija.
Postupak je već započeo, pa je Farah zaprepašteno shvatila da
su tehnički napravili prekršaj prema kruni.
Zapanjena tišina pokrivala je tamno drvo veličanstvene sobe
Vrhovnog Suda. Oni koji su nagurano sjedili na klupama okrenuli su
se na njihov ulazak, vrlo slično kao publika na crkvenom vjenčanju.
Izuzev, što nitko nije bio sretan njihovim dolaskom. Najljubazniji izraz
lica koji je Farah mogla pronaći bio je onaj ispunjen šokom. No i ti su
se kasnije preoblikovali u osudu, nevjericu i u nekim slučajevima
sramotu. Nastavila je hodati prateći Doriana prema širokom prolazu,
debeli tamnocrveni tepih prigušivao je njihove korake.
- Gospodine Blackwell! - uzviknuo je maleni muškarac sa
neumjesno velikom glavom koja je izgledala još ogromnije zbog
duge, nakovrčane bijele perike. Sjedio je iza visoke katedre, srednji
od trojice muškaraca, njegovo počasno mjesto prikazano srebrnim
pečatom pričvršćenim na sredini njegove crne halje. - Koje je
značenje ovog bezobrazluka?
225
Crno srce Londona

Naravno da je Počasni Sudac Sir Alexander Cockburn bio
upoznat Dorianom Blackwellom, ili ga je barem odmah prepoznao.
Sudac je imao reputaciju da voli sport, pustolovine, druženje i
kurvanje. Iako je on bio nešto kao pravni genijalac, uvijek je dolazilo
u pitanje kako se taj Škot uzdigao na takvu čuvenu poziciju s takvom
ukaljanom reputacijom.
Farah je buljila u širinu suprugovih ramena potpuno zapanjena.
Zar je Dorian imao prste u zadivljujuću putanju karijere Počasnog
Suca Cockburna? To ju ne bi nimalo iznenadilo.
- Vaša ekselencijo. - Dorian se formalno naklonio, ali nekako na
način koji bi se mogao nazvati ismijavanjem. - Mogu li vam
predstaviti cijenjenu Farah Leigh Townsend, Groficu od Northwalka.
Čujni uzdasi odjekivali su kroz sudnicu i dalje, jer su se neki ljudi
izvan vrata gurali iza Farah da posvjedoče ovim jedinstvenim
događanjima u već jako poznatom slučaju.
- Ovo je sramota! Zahtijevam da se ovi drski kriminalci odmah
uhite! - Harold Warrington je izgledao kao da je upravo pocuclao
limun. Usprkos tome, imao je zgodnu i srčanu figuru nekoga rođenog
na farmi, a ne povijesno incestuoznog aristokrata. Ozloglašeni
hedonist, njegova koža i kosa brzo su starile sa godinama
prežderavanja, no njegov stas je bio kao u Golijata, dok je promatrao
suce više plemićkim stavom nego stavom civilnog sluge što je i bio.
Snažno udaranje čekića odjekivalo je po prostoriji, no njime nije
lupao Počasni Sudac. Pokraj njega je sjedio čovjek iza pločice sa
imenom Sudac Roland Phillio Cranmer III, no svi su znali da je Sudac
Cranmer nedavno i misteriozno nestao.
Farah je prepoznala muškarca s čekićem. To je bio Sir Francis
Whidbey, novoimenovani sudac Vrhovnog Suda. Izmjenio je
prikrivene poglede s njezinim suprugom pa se obratio Sir
Warringtonu. - Sjednite, Warringtone. Podsjećam vas da još uvijek
niste član perstva, ali ste zato još uvijek službenik suda koji bi trebao
znati da se ne govori bez dobivanja riječ!
Farah je bila potpuno svjesna da su ona i Dorian upravo učinili
potpuno jednaki čin, no samo je pametno držala jezik za zubima.
226
Crno srce Londona

Ionako ne bi mogla progovoriti niti da joj ovoga trenutka to
zapovjede. Toliko o njezinoj pribranosti.
Dorian je prišao sucima bez da su ga pozvali, što je izazvalo
nova šaputanja te su dva kraljevska čuvara u crvenim odorama
dotrčala do njega kako bi ga svladali.
- Moje ekscelencije, ovdje imam službene dokumente koji
potkrepljuju našu tvrdnju. - mahao je papirima koje je izvadio iz
kaputa. - Uključujući rodni list Lady Townsend, crkvene dokumente o
godinama provedenim u Applecross sirotištu, falsifikovani dokument
o njezinoj smrti te…
- Gdje si nabavio te dokumente, Blackwell? - Počasni sudac je
zahtijevao, podignuvši ruku da zaustavi čuvare.
- Ujedno sam upotpunio tu dokumentaciju s našim vjenčanim
listom. - Blackwell je veselo ignorirao sučevo pitanje. - O čijoj
važnosti možemo razgovarati kasnije. - Dobacio je pogled prema
ljudima koji su se ironično smijali na svojim mjestima.
- Nemoguće! Ja imam zakonski ugovor obvezujućih zaruka
potpisan od strane njezina oca! - Warrington je eksplozivno ustao na
noge, ignorirajući molbe i potezanje svog odvjetnika s perikom.
Treći sudac se nagnuo unaprijed. - Vi jednako tako tvrdite da
ste se već oženili njome, Warringtone. Onda čemu taj prigovor?
- Vi… vi ste u pravu, moja ekscelencijo. - Pokazao je rukom
prema lijepo obučenoj malenoj plavuši, velikih plavih očiju, koja je
sjedila pokraj njega. - Ovo je moja žena, Farah Leigh Warrington,
grofica od Northwalka. Ranije Farah Leigh Townsend. Kako se
usuđuješ prisvojavati njezino pravo stečeno rođenjem, ti pokvareni
lažove!
Warrington je uputio svoj bijes prema Farah, njegovo već
rumeno lice dobivalo je boju rajčice.
Međutim Farah je bila zapanjena trećim sucem, čin
prepoznavanje jurio je kroz nju, no nije imao veze sa onih
sedamnaest godina nje kao gđom Mackenzie.
- Rower, - teško je disala čitajući pločicu s imenom ispred
njegovog suhog lica.
227
Crno srce Londona

- Govorite glasnije, gospođo, - Počasni sudac je zapovjedio.
Farah je pogledala prema licu iz njezine prošlosti. Tom licu su
sada bile nadodane dvije dekade, ali je još uvijek imalo one prodorne
oči i stroge crte lica. - Vi ste Baronet Sir William Patrick Rowe, čije
imanje se nalazi u Hampshireu, - rekla je. Rulja se naprezala da čuje
njezin tihi glas; tolika je bila tišina da se mogao čuti izdah iz nečijih
pluća. - Vi… vi ste bili poručnik u Queen's Rifle brigadi moga oca,
Kapetana Roberta Townsenda, Grofa od Northwalka. Zajedno ste
veslali u Oxfordu, a moj otac vas je zvao 'Rower.
Čovjek sa perikom je izgledao začuđeno te je pogledao prema
Farah. - Priđite bliže, - naredio je.
Farah je prišla. - Sjećam se zabave vašeg tridesetog rođendana,
- promrmljala je, - Jer ste bili jako dragi kada ste podijelili komad
svoje torte sa mnom, pošto je sutradan bio moj peti rođendan. Vaš je
dvadeset prvog rujna, ako se dobro sjećam. A moj je dvadeset
drugog rujna.
- Dragi Bože, - sudac Rowe je uzviknuo, promatrajući njezine oči
s jednakim prepoznavanjem. - Toga se stvarno sjećam!
- Svatko se mogao domoći te informacije! - Warrington je
protestirao. - Ne dopustite ovom… ovom dobro znanom razbojniku i
njegovoj ljubavnici da na ovakav način ismijavaju cijenjeni sud!
- Dosta mi vas je, Warringtone! - Počasni sudac je upozoravao. -
Još jedan ispad i izbacit ću vas iz sudnice!
Warringtonovo crvenilo je sada dobilo ljubičastu nijansu, no
sjeo se, tresući se od jedva primirenog bijesa.
Ali nimalo straha, Farah je pretpostavila.
Počasni sudac Cockburn se okrenuo prema Dorianu, dajući
Farah manje od površnog pogleda. - G Warrington ima pravo. On je
priložio jednake dokumente kao i vi ali on još ima potpisanu tvrdnju.
On je bio podvornik pokojnog grofa Roberta Townsend i ovlaštenik
njegovog posjeda. Poznavao je Farah Townsend od rođenja te ima
dugoročni zakonski ugovor o zarukama. Koji povod mi imamo za
sumnju u njegovu suprugu i njezino potraživanje nasljedstva
Townsend?
228
Crno srce Londona

Farah je ljutito pogledala u Lucy Boggs, koja je u tišini vrtila
prstom oko uvojka kose, očigledno učinjenog sa peglom za kovrče.
- Imam svjedoke, moje ekscelencije. - Dorian je zamahnuo
rukom prema ljudima na kraju sudnice.
Warringtonov odvjetnik je napokon uputio prigovor. - Ovo je
krajnje neregularno te zahtijevam da odemo u vaše odaje kako bi
razgovarali o daljnjem toku rasprave.
- Sranje! - Warringtova stolica je zaškripala po podu kada se
ponovno ustao na noge. - Nema razloga za daljnje odlaganje.
Blackwell je izmislio svjedoke, a ja želim šansu da ih opovrgnem.
Nakon skoro dvadeset godina pronašao sam izgubljenu nasljednicu
Northwalka i zahtijevam da mi se dodijeli ono što je moje!
Sudac Whidbey okrenuo je svoje sokolovo lice prema
Warringtonu. - Mislili ste reći, da se vašoj supruzi dodijeli ono što je
njezino? - upitao je. - Sigurno znate da kada netko nije rođeni per
kraljevstva, kao suprug grofice, onda je njegova titula grofa samo iz
uljudnosti. Zvat će ga se 'Lord' i dodijelit će mu se upravljanje svim
posjedima, no druga prava i privilegije perstva samo će biti
garantirana nasljedstvom i propisima.
Farah je ostala potpuno iznenađena te je širom pogledala preko
ramena u Blackwella. On je stajao na vrhu prolaza sa rukama iza
sebe, naizgled nedirnut riječima suca.
Njegovo tamno oko susrelo se s njezinim pa je Farah uzdahnula.
Znao je. Od početka je znao da mu neće biti dodijeljena prava i
privilegije plemstva. Toliko se potrudio, igrao tu opasnu i
kompliciranu igru šaha, vjerojatno čak i manipulirao s članovima
Vrhovnog Suda Engleske kako bi joj pomogao povratiti njezino pravo
stečeno rođenjem.
I to zbog čega?
Zasigurno će njegovo ime imati prefiks 'Lord', no koliko ona zna,
to ne dolazi niti s polovicom moći i poštovanja koje mu je njegovo
bogatstvo već donosilo.
Zašto je sve to učinio? Koje su mu bile namjere?
229
Crno srce Londona

- Poslušat ćemo vaše svjedoke, Blackwell, no moram vas
upozoriti da stojite na vrlo nesigurnom tlu ovog suda. Vi i ova dama
ste u velikoj opasnosti od teških posljedica. - Počasni sudac ih je
oboje pogledao izvježbanim pogledom upozorenja.
Warrington je bacao bodeže svojim pogledom na nju, no
istodobno je dopustio svom odvjetniku da ga umiri na stolici.
- Kao i uvijek, Vaše ekselencije. - Dorian se naklonio u struku
nakon čega se okrenuo prema ljudima na klupama sa zamahom ruke.
- Dopustite da vam predstavim gospođu Reginu Vicente, jedinu
vlasnicu vrlo popularnog kluba za gospodu na Strandu.
Ustala se visoka i dostojanstvena žena obučena u prekrasnu
tamnoljubičastu haljinu ispričavši se ljudima dok je prolazila između
njih. Njezina put boje karamele i egzotične kosti ponosno su
naglašavale njeno talijansko podrijetlo, te je izgledala kao brončana
božica u moru bljedolikih Britanaca. Njezin šlep je bio dug kao kod
svake grofice, a njezine tamne oči sjajile su inteligencijom i
raspoloženjem.
Barem je netko uživao.
- Madame Regina je spremna svjedočiti kako je zaposlila ovu
ženu, koja tvrdi da je Farah Townsend, kao Lucy Boggs u svojoj
ustanovi na pet mjeseci. Nakon toga ju je za veliku svotu novaca
zaposlila kod Warringtona. - Dorian je pokazao na snop papira kojeg
je žena držala u svojoj ruci.
- Da li je to istina? - Sudac Whidbey je upitao ženu znanu kao
Madame Reginu.
- Istina je, vaša ekscelencijo, - prela je zanosnim talijanskim
naglaskom. - Donijela sam vam službeni dokument koji zahtijevam od
svih svojih zaposlenika, jednako kao i račun razmjene novaca između
g Warringtona i mene.
Whidbey je ispružio ruku, a ona je došla do njega i predala mu
zakonske papire.
Warringtonov odvjetnik se ustao. - Ovo je smiješno! Ova priča,
ovi dokumenti, ma oboje bi mogli biti krivotvorine koje je napravio
ozloglašeni Blackheart od Ben Morea i ovaj poticatelj sramote i
230
Crno srce Londona

grijeha! - Pokazao je prema Regini koja je samo podigla jednu tamnu
obrvu.
- On ima odličan argument, Blackwell, - izjavio je Počasni sudac
Cockburn.
- Vjerojatno ima. - Blackwell je vrlo ozbiljno i značajno uputio
pogled prema Whidbeyu i Cockburnu, ignorirajući Rowea. - Madame
Regina ima puno, puno priča za ispričati. Tko može odlučiti da li su
one istinite ili lažne?
Da li je to njezina mašta, Farah se zapitala, ili su dvojica
muškaraca malo problijedila? Zar je Dorian upravo izustio prijetnju
prekrivenu velom prema najvišem zakonskom tijelu vlade Britanskog
Kraljevstva? Pred svima? Osjetila je mučninu u trbuhu.
U tišini koja je uslijedila, Dorian je pokazao prema drugoj ženi
među ljudima na klupi. - Ako vam treba drugi svjedok, što kažete na
ovog?
Još jedan napad iznenađenja prelomio se u Farahinim
osjećajima dok se povijena stara žena u crno bijeloj halji pojavila
ispred njih.
- Sestro Margaret? - teško je disala.
- Sada Časna Majka, - žena ju je ispravila svojim nepogrešivim
tonom hladne pobožnosti.
Farah ju je ljutito pogledala, prisjetivši se svih grubih riječi i još
grubljih batina koje je nanijela Douganu. Nije ju htjela gledati, nije
mogla shvatiti zašto bi zloćudna časna sestra mogla govoriti u njezinu
obranu.
- To je vaš osvjedočen potpis na smrtovnici Farah Leigh
Townsend datiran prije sedamnaest godina, nije li tako? - Dorian je
upitao glasom lišenim sada svakog podrugljivog tona i drskosti.
Njegova ruka se stisnula u šaku.
- Da, - potvrdila je.
- Onda objasnite sudu zašto ste falsificirali taj službeni
dokument, - Dorian je naredio, pogledavši oštro u časnu sestru.
- Bila je previše zrelo i pogano dijete. - Iako se časna direktno
obraćala Farahi, pričala je o njoj kao da ona nije stajala pokraj nje. -
231
Crno srce Londona

Uvijek je pratila problematične i huligane, jednog posebno, koji je
imao pravog vraga u sebi.
- Nije, - Farah ga je branila.
- Ubio je svećenika! - žena je siktala. - Čak niti ti to ne možeš
nijekati. Bila si tamo u mojim rukama dok je to činio. Vrišteći njegovo
ime kao opsjednuta Banshee.
- Znala si da je taj svećenik bio…
- To nije bitno, - Dorian ih je obije prekinuo, njegov glas hladan i
grub. - Ono što je značajno ovog trenutka je to da ste vi znali kako
Farah Leigh Townsend nije mrtva.
- Pobjegla je za onim vragom Douganom Mackenziem kada ga
je odvela policija. - Margareth će podrugljivo. - Morala sam se brinuti
o pedesetoro djece. Nisam mogla riskirati reputaciju Applecrossa radi
jedne nestale djevojčice. Tako da jesam, falsificirala sam dokument
na zahtjev Sir Warringtona. - Uprla je svojim kvrgavim artritičnim
prstom u čovjeka.
Masa u sudnici je ostala bez daha te su kolektivno okrenuli
svoje glave prema optuženom.
- Laži! Ja sam oženio Farah Townsend! Bogatstvo Northwalka
pripada meni! - Warrington je uzviknuo, ponovno ustajući. - Reci im
Farah, reci im tko si! - s manijakalnim pogledom protresao je Lucyina
ramena velikom snagom te je ona bolno i uplašeno zajecala.
Čekić Počasnog suca neprestano je udarao. - Upozorio sam vas,
Warringtone, odmah ćete biti izbačeni! - Dao je znak čuvaru koji je
odmah uhvatio urlajućeg Warringtona te ga odveo van sudnice.
- Dobit ću što je moje! Pravda će biti moja! - Warringtone je
prijetio. - Farah dokaži svoje bogatstvo! Dokaži im tko si!
Lucy se ustala, njezine plave oči pune straha i suza, te je
izgledala kao da će pobjeći.
Počasni sudac upro je čekićem prema njoj, njegova velika glava
okretala se na skoro komično malenim ramenima. - Slijedeća riječ
izgovorena bez odobrenja poslat će govornika tjedan dana u zatvor,
je li to jasno?
232
Crno srce Londona

Lucy je bez glasa kimnula, a sudac se obratio časnoj majci. -
Recite mi, - Počasni sudac je započeo. - Mogli bi izgubiti svoje časno
ime i biti izopćena iz crkve zbog svojih laži. A da ne govorim o
podizanju optužbe za krivokletstvo. Zašto ste sada istupili?
Sestra Margareth je brzo pogledala u Doriana prije nego što je
odgovorila. - Kada netko živi toliko dugo kao ja, onda shvati da je
vrijeme da se suoči s Bogom i odgovara za svoje grijehe. Ovo je jedna
manje mrlja na mojoj duši. Ja ne marim za zemaljske stvari. Samo
želim mir s Gospodinom.
- Znači zaklinjete se pred zakonom da je žena ispred vas Farah
Leigh Townsend? - Sudac Rowe je upitao, pokazujući prema Farah.
- Da, nije se promijenila svih ovih dvadesetak godina. - Časna je
uputila pogled pun mržnje prema Dorianu. - Još uvijek ne možeš
odoljeti pozivu vraga.
Farah je osjetila snažno podrhtavanje u sebi na riječi časne
sestre. Dougan je rekao, prvi puta kada su se upoznali, da je on
demon. Ako je taj dragi dječak bio demon, onda je Dorian Blackwell
sigurno bio sam vrag.
A Farah je bila bespomoćna da odoli njegovoj mračnoj
primamljivosti.
- Priznajem, Blackwell. - Počasni sudac je oboje pogledao. -
Stvarno ne znam što da mislim o ovome. Dvije žene tvrde da su
grofice od Northwalka. Svaka od njih udana za koristoljubivog
nitkova. Skoro sam ubijeđen da dodijelim pravdu tvojoj ženi. No ne
vjerujem da će to proći ako se žale Visokom kancelaru ili Njezinoj
Visosti.
Dorian je podigao veliko rame u nonšalantnoj gesti. - Svatko tko
mene zna, zna da se ja neću oženiti za varalicu. Moje ekscelencije,
ovo je bila Farah Leigh Townsend, sada Farah Leigh Blackwell. U to
sam siguran. Recite mi što zahtijevate kao slijedeći dokaz, a ja ću vam
to dokazati.
Ustao se sudac Rowe, posegnuvši ispod perike da se počeše.. -
Mogu ovo završiti, - izjavio je. - Sa vašim dopuštenjem, Počasni suče.
- Naravno. - Cockburn je gestikulirao da nastavi.
233
Crno srce Londona

Francuska vojska je mogla napasti sam London, a kongregacija
bi ostala sjediti na istom mjestu, tiho i zainteresirano na ono što
dolazi.
- Oboje pristupite, - Rowe je naredio, pokazujući na tepih ispred
stola.
Dlanovi su joj vlažili unutrašnjost rukavice, pa je Farah teško
progutala knedlu. Nadala se da će izgledati dostojanstvenije nego što
se osjećala dok je hodala prema mjestu ispred suca Rowea. Ili bolje
rečeno ispod, pošto su sjedala Vrhovnog suda bila postavljena jako
visoko.
Mreškanje skuta najavilo joj je da Lucy Boggs sada stoji pokraj
nje, no Farah nije uveličala njezino prisustvo tako što je nije niti
pogledala.
- Odgovorite mi na jedno pitanje, a ja ću preporučiti ovom sudu
i Njezinom Visočanstvu da vam se vrati posjed i titula. - Iako je
govorio konverzacijskim tonom, njegov glas je odzvanjao tihom
dvoranom.
Pogledao je u Farah. - Prisjetili ste se moje zabave tridesetog
rođendana u Northwalk Abbey.
- Da, vaša ekscelencijo, - Farah je odgovorila.
- Koja od vas se može prisjetiti poklona kojeg sam ja vama dao
te godine? Malo ću vam pomoći da vas prisjetim, nalazio se unutar
male kutije za nakit sa nacrtanom balerinom. Sjećam se da je malena
Farah Townsend obožavala balerine.
Farahino srce se stisnulo i umrlo. Mahnito je pretraživala svoja
sjećanja. Ali kada to nije pomoglo, onda je pogledala i pretraživala
lice suca ispred sebe, koji je izgledao hladnokrvno i staloženo kao
Dorian. Ostajala je bez daha. To ne može biti to. Ne može joj njezina
budućnost skliznuti iz prstiju samo radi loše memorije petogodišnje
djevojčice. Pogledala je u Doriana, koji ju je pažljivo proučavao. Od
onoga što je pročitala u njegovom licu skoro se onesvijestila.
To je bilo najbliže bespomoćnosti koju je Blackheart od Ben
Morea mogao pokazati.
234
Crno srce Londona

Okrećući se natrag prema trojici impozantnih muškaraca sa
perikama, nije mogla formirati riječi koje bi narušile njezin
kredibilitet pred tim ljudima. Suze su joj navrle na oči. Kamen užasa i
gubitka se stvorio u njezinom grlu, prijetivši da će ju ugušiti. Oh, da
bar požuri!
- Da? - Rowe ih je oštro ubrzavao.
- Ja…ja…- vruća suza se spustila iz kuta oka i opekla svoj put po
strani njezinog lica. - Moja ekscelencijo, ne sjećam se da sam primila
takav poklon za taj rođendan niti jedan drugi. Od vas ili… ili od nekog
drugog.
Farah se nije mogla zaustaviti od pogleda prema Lucy, čije su
plave oči sada sjajile od zlobe i pobjede. - Bio je to nakit, moja
ekselencijo, - izgovorila je povučenim glasom, njezin pogled
istraživao je muškarčevo lice za očitom procjenom. - Moje memorije
iz djetinjstva su maglovite, toliko se toga dogodilo od tada, a sada se
još oporavljam od povrede glave. - Podigla je ruku obučenu u svilenu
rukavicu na čelo. - No bila je ogrlica, zar ne? Koja je svjetlucala, ili
narukvica? - slegnula je ramenima i trepnula. - Bila sam jako mala, a
moja sjećanja su slabija od povrede, tako da se jednostavno ne mogu
prisjetiti koje je od tog dvoje.
Farah je grčevito morala progutati. To je bilo dobro nagađanje,
kako nagađanja idu. Uvjerljivo i moguće, ako ne i točno. Isprika na
povredu glave je bila dobra.
Dovraga, zašto se ne može prisjetiti? Gdje je toliko zakazala?
Kutija za nakit? Balerine? Bila je toliko aktivno dijete da bi svaki nakit
koji je dobila bio odmah izgubljen ili potrgan. Faye Marie je voljela…
- Moja sestra, - brzo je disala, pa glasnije izrekla. - Moja sestra! -
zapljeskala je rukama u molećivoj gesti. - Vaša ekscelencijo, oprostite
mi, ali vi ste pogriješili. Mislim da ste darovali tu kutiju za nakit mojoj
starijoj sestri, Faye Marie. Ona je voljela balerine. Ja sam bila
opsjednuta sa…
- Pegazom. - Oči suca su se rastopile iz leda u dobrotu. - To je
bilo trik pitanje. Zaboravio sam da je tvoj rođendan bio tako blizu
mome, pa sam podijelio s tobom komad torte iz čiste krivice. -
235
Crno srce Londona

Njegovo lice se naboralo od osmjeha na drago sjećanje. - Bila si drago
dijete, nerazmaženo za curicu odraslu u takvom bogatstvu. Odmah si
mi oprostila te mi rekla kako je ta torta, stvarno, najdraži dar koji si
ikada dobila.
Farah se počela tresti, od ogromnog drhtanja olakašanja
njezine su noge počele klecati. Dorian je bio tamo, njegove snažne
ruke u rukavicama, ravnala su njezina ramena.
- Hvala, - prošaptala je, ne znajući više kome se obraća jer se
soba okretala i naginjala. - Hvala.
- Imaš očevu svijetlu kosu i majčine lijepe sive oči, - sudac je
nastavio. - Bio sam napola ubijeđen da si to ti čim si ušla u sudnicu.
Počasni sudac pročistio je iznenađenje iz svog grla pa udario
svojim čekićem kako bi ušutkao val usklika koji su odzvanjali u
sudnici. - Ništa nije gotovo dok ne dobijem pisano odobrenje od
Kraljice, - rekao je. - No ne mislim da sam drzak ako vam ponudim
moje čestitke, Lady Farah Leigh Blackwell, grofica od Northwalka.
- Hvala vam, Vaša ekscelencijo! - Farah se nasmijala toliko
široko da su je zaboljeli obrazi. Okrenula se prema Dorianu te ga
zagrlila. - Hvala ti!
Napeo se u njezinom zagrljaju pa se odmah prisjetila i
odmaknula. Nije ga se odmah usudila pogledati, prisjetivši se da je
još uvijek ljut radi nečega. To što je posegnula za njim u javnosti nije
sigurno pomoglo toj situaciji.
- Uhapsite ovu ženu, Lucy Boggs, i zadržite je na ispitivanju, -
Rowe je naredio.
Počasni sudac se nagnuo prema Farah. - Mogu li vas upitati,
Lady Blackwell, pa gdje ste bili sve ovo vrijeme?
- Ja… radila sam u Schotland Yardu pod drugim imenom, -
iskreno je odgovorila.
- Zašto bi pobogu to učinila? - upitao ju je nepovjerljivim
osmjehom.
Dorian se umješao. - Vaša ekscelencijo, doveo sam još dva
svjedoka koji će govoriti o zlobnoj zavjeri g Warringtona. Lady
Blackwell se skrivala jer je znala da joj prijeti životom. Moj agent
236
Crno srce Londona

Christopher Argent i Inspektor McTavish iz Schotland Yarda će rado
svjedočiti kako im je Warrington pristupio zbog plaćanja ubojstva
Lady Blackwell. Zahtjevam da se uhapsi… zbog njegove sigurnosti
jednako kao i njezine, - dodao je.
- To i naređujem! - Počasni sudac lupio je čekićem po zadnji
puta. - Mogu li još dodati moje čestitke vama oboje za vašu svadbu?
237
Crno srce Londona
Poglavlje 19.
Dorian je gledao kroz prozor sa trećeg kata svog londonskog
doma i proučavao olujne oblake iznad Hyde Parka. Pokušao je
otvoriti prozor i pustiti hladan zrak, no stara kvaka od kovanog
željeza bila je zaglavljena u uspravnom položaju toliko dekada da se
činilo kao da je zavarena.
Žudio je za Ben Moreom. Za prikrivajućom maglom i
neukroćenim morem. Za hladnim kamenom utvrde, čije je hodnike
noćima opsjedao kao neki nespokojan duh. Ovdje je bilo previše
ljudi. Previše boja i buke, užitaka i boli, potrebe, želje i pokreta. Kaos
u najširem smislu riječi. Toliko namučenih lišenih svih vrsta brige.
Toliko ih je živjelo bez imena. Toliko ih je umrlo, svi su umrli.
Čak i moćni Dorian Blackwell. Iako je stvorio ime koje su
prepoznavali u svakom uglu kraljevstva i izvan, jedan sudbonosni dan
će mu doći na naplatu za svu muku koju je uzrokovao. I kraljevstvo će
se uzburkati, proširivati i gomilati. Možda da nekako posegnu za
objedinjavanjem svijeta. To nije bilo nemoguće. Sa njihovim
neustrašivim i poduzetnim rođacima preko bare na zapadu i
dalekosežnim interesima na istoku, možda će za sto godina svi biti
povezani. Ekonomija će se širiti. Telegrafi poboljšavati. Tehnologija
rasti. Tako da bi svijet postao malo kontrolirano mjesto, ništa više od
loptice zarobljene u rukama pohlepnih muškaraca kao što je on sve
dok oni ne zatvore šake i zdrobe ga.
A gdje je on u svemu tome? Koji dio te neizbježnosti je on
kontrolirao? Više od većine. Manje nego što bi on htio. Veliki
beznačajni dio značajnog, globalnog i vječnog projekta. Prokleto
238
Crno srce Londona

iritantno. Što je netko više osvojio, više se osvojenog prezentiralo.
Gdje je kraj?
Skidajući povez s oka, Dorian je protrljao svoje umorno oko i
prošao rukom kroz kosu gdje je od ljutnje počešao skalp, pa se
naslonio rukom na okno i nagnuo.
Oduvijek je to radio. Kontrolirao, dominirao i manipulirao svima
onima oko sebe. Prvo u Newgateu. Onda Whitechapel, šireći svoj
utjecaj na cijeli East End. Nikada nije bilo dovoljno. Nijedna od ovih
pobjeda ga nije činila sigurnim niti je utažila njegovu neprekidnu glad
za nečim više. Manipuliranje članovima Parlamenta. Namještanja
pravosudnih sastanaka ili društveno i ekonomsko drobljenje članova
perstva. Prelazak preko Atlantika i dominiranje Wall Streetom.
Što je ostalo da se uzme? Bez Napoleonskog načina osvajanja
na društvenoj i kraljevskoj razini, on je dosegnuo neku vrstu vrhunca.
Pa se osjećao toliko nisko kao nikada prije.
Njegovo plavo oko reflektiralo se u prozor. Duh dječaka odavno
mrtvog, no ipak je nekako nastavio živjeti. Možda ne imenom, ili
možda samo svojim imenom.
Tko je više znao?
Jer je ovoga trenutka Dorian shvatio, iako je kontrolirao svime i
svačime izgubio je kontrolu nad jednim malim četverodijelnim
organom. Jednim čije je postojanje bilo upitno, sve do sada. Nije bilo
istinito da se Blackheart od Ben Morea rodio bez srca. Već da nije
imao kontrolu nad njim skoro dvadeset godina.
No morao ga je napustiti, prije nego onaj koji ga drži otkrije
tajne duboko skrivene u njemu.
Trnci na dnu vrata i ubrzavanje srca upozorili su ga na njezin
dolazak prije nego što je začuo šuškanje njezinih skuta.
- Dorian?
Grmljavina u daljini joj je odgovorila. On nije.
Naravno, Farah nije bila jedna od onih koju su obeshrabrili mrki
i nezadovoljni muškarci. Prokleta bila. Primaknula se bliže umjesto da
je pobjegla. Umirivala je umjesto da je kritizirala. Uvijek je bilo tako.
239
Crno srce Londona

- Doriane, znam da si ljut na mene, - započela je. - Danas je bila
prava pobjeda, pa bih ju htjela kao prijatelj proslaviti.
Zastala je iza njega. Blizu. Preblizu.
- Reci mi što sam učinila? Što mogu učiniti da popravim stvari
između nas?
Nije ga mogla prestati mučiti u toj jebenoj haljini. Mogla je
prestati mirisati na jorgovan i proljeće. Mogla je prestati biti glas u
njegovoj glavi, ohrabrujući njegovu potisnutu ljudskost da promili na
površinu.
- Možeš otići, - Dorian je odgovorio. - Idi na očevo imanje u
Hampshireu. Povrati svoja prava.
- Zar nećeš… ti ići sa mnom? - odvažila se upitati.
- Radije ne.
Njezin oštar udah zraka napravio je rupu u njegovim plućima.
- Znam da ti je jučerašnje zatvaranje u policiji zasigurno bilo
jako teško. - promijenila je taktiku. - Žao mi je što si kroz to trebao
prolaziti samo zato što sam te ja zamolila da učiniš nešto za mene.
Želim ti zahvaliti što si mi spasio prijateljicu i nadam se, s vremenom,
da ćeš mi oprostiti za bol koju sam ti nanijela.
Nije ju pogledao. Nije mogao. Ne sada. Neka misli što hoće. Ako
će ju dovoljno dugo ignorirati, odustat će i otići.
- Ako razmisliš o tome, - nastavila je, dodajući radost u svoj ton.
- Sve je dobro završilo jer nam je Gemma uspjela pomoći da
otkrijemo tko je stvarno Lucy Boggs i… to je bilo od pomoći… ako
ništa drugo.
Dorian je nastavio samo gledati, podignuta željezna ručka bila
je njegova točka gledanja. Možda ako postane dovoljno hladan.
Dovoljno snažan. Možda bi ga led koji je stvorio oko sebe pretvorio u
kamen. To vibriranje koje se počelo stvarati u njegovoj duši i kolati
njegovim venama da se zamrzne i umiri. Tada bi imao neki jebeni
mir. Misli koje su ga mučile. Emocije koje je mrzio. Nagoni koji su ga
dovodili u iskušenje. Sve bi to bilo obloženo sa neprobojnom
utvrdom koju je sam napravio. On je bio kamen. On je bio ledenjak.
On je bio…
240
Crno srce Londona

- Doriane. Molim te! - Farah ga je primila za ruku, vukući je u
namjeri da ga okrene prema sebi.
Prije nego što je postao potpuno svjestan svoje reakcije,
okrenuo se i zgrabio njezino zapešće, tresući ga između njihovih
tijela. - Koliko ti puta moram reći da ne posežeš za mnom?
Zaprepašteno je gledala mjesto gdje je njegova ruka stiskala
njezin delikatni zglob. Dorian je isto pogledao.
Nije nosio rukavice. Prvi puta da ju je stvarno dotaknuo, ali na
nasilan način.
Sranje.
- Znam, - izgovorila je samo s malo krivice. - Žao mi je. Ne mogu
si pomoći. Imam osjećaj kao da me zoveš, kao da želiš da posegnem
za tobom. - Ispružila je prste prema njemu.
Ljutnja s kojom se Dorian borio od zadnjeg uhićenja ponovno je
rasla. - Jesi li posegnula za Morleyem? - grmio je, odbacivši njezino
zapešće iz svoje ruke.
Namrštila se masirajući mjesto koje je upravo pustio. - Što?
Dorian je nastavio, ljutnja mu je stiskala pluća i grudi,
produbljujući njegov glas. - Znam da si bila nasamo s njim.
- Kako to znaš? - ograđivala se.
Njegov strah se pretvorio u potpunu sumnjičavost. - Što misliš
kako? Imam ljude posvuda. - Ali ne unutar tog ureda. Svi mogući
scenariji su ga izluđivali. - Da li je stavio ruke na tebe? Jesi li ga
ponovno poljubila? - Što je morala imati s Morleyem da ih je on tako
brzo pustio na slobodu? Što mu je obećala? Koje zahtjeve je ispunila?
- Ne! - oči su joj se raširile, ispunjene nelagodnom sumnjom. -
Hoću reći… zagrlila sam ga na pozdravu. Dodirnula sam mu lice.
Čak i ta slika ga je izluđivala. Pretraživao je njezine srebrne oči
kako bi pronašao neku laž. - Jesi li mu rekla da ti je žao što si se udala
za mene? Da si trebala pristati na njegovu prosidbu? Da pripadaš
njemu? - Dorian se osjećao kao čudovište. Leda više nije bilo. Nije se
samo otopio, nekakva ogromna vatra ga je uništila veliko brzinom i
intenzitetom. Sada je bio ispunjen tekućom vatrom. Koja je ključala
od ljubomore. Gdje je nestala njegova hladnokrvnost? Gdje je nestao
241
Crno srce Londona

njegov ledeni štit i smirenost? Zašto ne može kontrolirati ovu burnu
vatrenu bujicu posjedovanja, straha, ljutnje i očaja?
Nije ga trebala dodirnuti.
- Ja…ja…- Farah je gledala u njega kao da je postao neko strano
stvorenje. Čudovište tame, bijesa i gubitaka.
I požude. Baš jebeno težak.
Okrenuo se i otrgnuo zlatno svileno uže koje je držalo zastore
sa stakla.
Farah je malo uzmaknula, no on ju je dohvatio prije nego se
uspjela okrenuti i otrčati. - Nikada nećeš pripadati drugome, Farah. -
ljutito je govorio, vežući debelo uže oko njezinih tankih zapešća.
- Doriane…
Povukao ju je sebi, ušutkujući njezine proteste svojim usnama.
Dopustio je da osjeti njegovu pravu snagu ruku dok ju je čvrsto držao.
Mogao ju je polomiti. Tako lako. Njezine kosti su bile tako male, kao
u ptice, njezina koža meka i prozirna. Malene mreže njezinih žila na
zapešćima i vratu bile su delikatne naspram onih debljih koje su
pulsirale ispod kože.
Kako je moguće da jedno tako krhko stvorenje ima moć da
uništi čudovište kao što je on?
- Ti si moja! - govorio je uz njezine potpuno predane usne. -
Samo moja.
Vjerojatno je mogao prestati da mu nije vratila poljubac.
Čak i kada se borila sa ovom novom vatrenom zvijeri koju je
pobudila, nije znala opasnost s kojom se poigrava. Nije znala
posljedice svojih djela.
Dorian se borio snagom utopljenika, no na kraju je zvijer
pobijedila. Oduvijek je znao da će tako biti.
Nagnuvši je na sjedalo ispod prozora, zakačio joj je ruke na
starinsku ručku prozora, zarobivši je na mjestu.
Ispustila je jecaj dok joj je podizao skute iznad struka, te još
jedan kada su se njezine gaćice raspale u njegovim rukama.
242
Crno srce Londona

Provjerio je njezin prorez dok je oslobađao svoju muškost.
More vlažnosti natopilo je njegove prste, a njegova požuda je samo
postajala jača.
Probio je njezino tijelo jednim brutalnim uletom. U sekundi je
pokazao da je njegova. Samo malo je jecala. Njezini ženski mišići
samo na trenutak su negodovali uz njegovu invaziju prije nego što su
ga uvukli unutra.
Moja. Nastavio je ubadati.
Samo moja. Zgrabio je nježno meso njezine guzice, raširivši je
za bolji pogled. Gledao je kako njegov kurac ulazi u nju sa dubokim,
devastirajućim udarima.
Ta slika je bila za njega previše, viknuo je i svoj brutalan bijes
iskalio uz prozor, a njegova pulsirajuća vatra ispunjavala je njezino
primajuće tijelo. Znoj se pojavio ispod njegove odjeće, kosa mu je
pala na oči. Ruke su mu stisnule njezinu guzicu sa ogromnom
snagom, dok su strašne bujice zadovoljstva jurile po njemu.
Grmljavina se začula nad njim, a prve kapljice nadolazeće oluje
obasipale su staklo. To je ohladilo njegovu vatru, ali samo malo. Kada
je orgazam prošao, Dorian je zastao samo da izvadi ukopče iz njezine
uredne kose, ostajući zakopan duboko unutar njezinog toplog,
mokrog tijela.
Nagnuo se nad nju, širina njegovih ramena progutala je njezina
mala. - Ovakav sam cijelo prokleto vrijeme kada sam pokraj tebe.
Mrzim to. Znaš li? Nemam kontrolu. Samo želim jebati, jebati i jebati
sve dok ništa više nije važno. Dok više ne možemo pomicati udovima
ili podići naše glave da jedemo. - Namjestio je svoj još uvijek napet
kurac unutar nje. - Ovo je trebalo prestati nakon svršavanja. No nije.
Ne s tobom, suprugo. Moja strast je ova nezasitna perverzija.
Kosa joj se spustila po leđima, padajući kao svileni zastori preko
njezinog lica na crvenu stolicu.
- To će te uništiti, - ugrizao je svoju usnu te ukopavajući ruku u
njezinu kosu ponovno krenuo. - To će te obuzeti.
- Doriane… molim te! - glas joj je drhtao, njezini mišići su se
stisnuli oko njegove muškosti.
243
Crno srce Londona

- Oprosti mi, - dahtao je dok je novi plamen zapalio žar
njegovog prošlog vrhunca. Mrzit će ga. Dovraga, već je i sam sebe
mrzio. No bila je odlična, a on je čekao tako dugo. - Oprosti mi ali ja…
ja ne mogu prestati.
- Ne, - progovorila je kroz zube, njezin glas dublji i grlen. -
Molim te… brže.
Tada ju je jebao. Jedna ruka je držala njezin kuk, druga je vukla
kosu, zarobivši joj glavu dok je nanovo ulazio u njezino usko tijelo i
nanovo i nanovo.
Maleni jecaji zahtjeva pobjegli su iz njezinog grla. Glasni jecaji
bola i užitka. Onda se podigla uz njega, visoki glas je postao piskutav.
Okretala se i grčila, pomicala i naginjala dok su njezini intimni mišići
doveli njega do novog razarajućeg vrhunca. Mogao je osjetiti kako ga
njegovo sjeme napušta i kako ulazi duboko u nju. Ušao je dovoljno
duboko da osjeti svojim tijelom njezinu maternicu. Da li je to uopće
moguće izgledalo je kao čudo. Ona je bila čudo. Pronašao ju je.
Nakon svih ovih godina.
Moja.
Njegovo tijelo i um po prvi puta su bili jedno. Nikada neće moći
poreći da njemu pripada. Da je njegova kao što je bilo prije
sedamnaest godina.
Moja Fairy.
Riječi su odzvanjale uz prozor. Oboje su prestali disati.
Osjećaj podrhtavanja na očigled je prelazio po njezinoj
kralježnici prolazeći između mjesta gdje su bili spojeni, pa nastavilo
uz njegovu kralježnicu da bi zastalo na početku njegovog vrata.
- Dougan? - ostala je bez daha.
244
Crno srce Londona
Poglavlje 20.
Otišao je.
Farah se naslonila na drhtave raširene ruke pokušavajući
apsorbirati paralizirajući šok. Zvuk lomljave čaša i drveta odjekivao je
po hodniku i nastavio lebdjeti dalje. Tada je sve postalo tiho.
Ovo ne može biti istinito. Ne može se to događati. Zar je
stvarno čula to ime prošaptano uz njezin vrat? Osjetila istinu u tom
nepogrešivom glasu?
Uz meki jastuk stolice pokušavala je doći do daha. Od malenih
potresa ludog vrhunca još uvijek su joj se unutarnji mišići stiskali i
pulsirali. Njihove tekućine ubrzo su postajale hladne, izložene praznoj
prostoriji sa mramornim podom i hrpom prozora.
To ime. Nikada neće zaboraviti kako je izrekao to ime. Tada je
shvatila koliko je Dorian Blackwell bio pažljiv da nikada ne kaže to
ime pred njom.
Sada je znala zašto.
Morala je otići do njega. Sada.
Ispravivši leđa i noge kako bi se njezine skute vratile na mjesto,
započela je vući povez. Mogla je jednu stvar reći o svom suprugu, ako
ništa drugo znao je vezati.
Zar ne bi trebala ova ručka popustiti? U svom glupom očaju, na
trenutak je samo bezuspješno povlačila. Gunđajući i naprežući se,
vukla je na jednu pa na drugu stranu. Trebalo joj je samo nekoliko
centimetara do vrha ručke. Proklete bile njezine kratke noge. Možda
ako bi mogla nekako podići skute iznad koljena pa da se popne na
stolicu…
Ukočila se začuvši teške korake na hodniku.
245
Crno srce Londona

- Moja damo! - Murdochovo užasnuto uzvikivanje odjekivalo je
po sobi.
- Molim vas oslobodite me. - povlačila je uže, koje je stezalo
njezina zapešća, pokušavajući se okrenuti prema njemu. Prisjetivši se
svojih odbačenih gaćica, Farah je napravila grimasu od nelagode. No,
ako ju itko treba pronaći u ovom stanju, onda je to jedino mogao biti
Murdoch. Pa i prije je bio u sličnoj situaciji.
- Postoje limiti u mojoj lojalnosti, - Škot je ljutito govorio dok se
penjao na rub stolice kako bi počeo otpetljavati vješte čvorove
njezinog supruga. - Ubit ću ga zbog ovoga.
- Ne, Murdoch, - Farah ga je opomenula nakon što je ruke, koje
su napokon bile slobodne naslonila na svoja bolna leđa. - Moraš mu
oprostiti za ovo.
- Nikada!
Farah je pretraživala pod ispod sebe sve dok nije pronašla svoje
rascijepane svijetlo plave gaćice. - Moraš, - inzistirala je. - Baš kao i
što ja moram oprostiti tebi što mi nisi svo ovo vrijeme rekao tko je
on.
Njegovo lice je dobilo nekakvu žutu boju. - Ja… ja ne razumijem
kako to mislite, djevo.
- Oh, prestani više, Murdoch! - duboko je disala. - Sada mi reci
kojim putem je otišao.
- Isuse Kriste, - stari čovjek je zajecao, izgledajući kao da mu nije
dobro.
- Kojim putem? - mahala je svojim gaćicama prema njemu na
neki prijeteći način.
Murdoch je pokazao rukom prema zapadnim vratima. - Pratite
devastaciju, - rekao je nekako ošamućeno. - Međutim kada je u
ovakvom stanju, ne bih vam predložio da mu se nađete na putu.
Usprkos svemu, Farah nije mogla suspregnuti osmijeh te ga je
poljubila na proćelavu glavu. - Ne idi za mnom, - naredila mu je prije
nego što je odjurila.
246
Crno srce Londona

Devastacija je stvarno vodila put do njezinog supruga.
Antikviteti su bili srušeni i prevrnuti. Slike skinute sa zidova.
Skupocjene vaze i kameni kipovi razbijeni po sredini hodnika.
Ušla je u neupotrebljavanu gostinjsku sobu, upotrijebila je svoje
uništene gaćice da se obriše, bacila ih u smeće i krenula dalje.
Put devastacije se završavao na stražnjim stepenicama. Farah
se spustila po njima do vrata koja su vodila prema vrtu, pošto su
ostala otvorena lupala su od jakog vjetra.
Naravno, Farah je točno znala gdje će ga pronaći.
***
Kameni zidovi oko dvorišta bili su višlji i boljeg stanja nego oni
stari kameni zidovi obrasli mahovinom u Applecrossu. Na neki joj je
način to imalo smisla, kada je prilazila muškarcu naslonjenom na
jedan od njih. I on je sada bio višlji. No ovaj crnokosi muškarac je
jednom bio crnokosi dječak kojeg je bolje znala od ikoga drugoga, te
se još uvijek povlačio na kameni zid u trenutku velike krize.
Njegova bijela košulja i tamni prsluk bili su zaljepljeni za njegov
torzo te su iscrtavali snažna ramena i mišićave ruke. Njegove
opuštene ruke visile su na raširenim koljenima. Sa kose je curila kiša
na travu ispod njega, skrivajući njegovo spušteno lice. Stav
poraženosti nije umanjivao moć njegove muževnosti.
Neka akutna bol otvorila je rupu u njezinim grudima koja se
širila sve dok ona nije teško progutala kako bi je primirila.
Evo ih opet. Hladno nevrijeme. Kameni zid. Povrijeđeni dječak.
Usamljena djevojčica.
- Reci mi zašto plačeš? - prošaptala mu je riječi koje mu je prvi
puta izgovorila.
A on joj je dao isti odgovor, bez da je podigao glavu. - Odlazi.
Teško je uzdahnula te je potrčala prema njemu, spuštajući se u
čučanj pokraj njega u oblaku skupocjenih tamnoplavih skuta.
247
Crno srce Londona

Odmaknuo je ruke i stavio ih čvrsto uza se. - Ozbiljan sam. -
Opasan prodorni glas izašao je iz dubine njegovih prsiju. - Odlazi
odavdje.
Progutala je knedlu nježnog i bolnog zadovoljstva. - Dopusti mi
da ti vidim ruke.
Podigao je glavu, kao čovjek koji je držao težinu planine na
svojim ramenima, te ju okrenuo prema njoj kako bi ju ljutito
pogledao sa svojim uznemirujućim različitim očima. Nije plakao. Ne
još. No mišići su trzali na njegovom licu, a usne su se povukle u bijelu
crtu dok se vidljivo borio sa rijekom vlažnosti koja se skupljala na
njegovim kapcima. - Upozoravam te, Farah.
- Trebao mi me bolje poznavati od toga, - promrmljala je,
polagano mičući prstima po travi prema mjestu gdje je stajala
njegova stisnuta šaka.
Nijedno od njih nije osjetilo kišu ili strašnu hladnoću dok je ona
podizala njegovu ogromnu šaku. Njezine ruke su izgledale strašno
malo naspram njegovih. Objema rukama je prihvatila njegovu šaku
no još uvijek je nije potpuno obavila. Srce joj nije toliko lupalo koliko
je drhtalo unutar njezinog prsnog koša, boreći se slati krv njezinim
venama ispunjene nadom, strahopoštovanjem i užasom.
Njezini dugi, tanki prsti pokrivali su njegove snažne i
zastrašujuće te je jednog po jednog natjerala da otkriju svoju tajnu.
Njezin dah, dugačak kao rez na njegovom dlanu, izletio je iz
njezinih usta, pa još jedan. Mogla je osjetiti kako joj se lice raspada
od svih vrućih suza pomiješanih sa hladnom kišom na obrazima. Rane
koje je Dougan pretrpio na dan kada su se upoznali. Ožiljak po kojem
je milijun puta prelazila prstom kao djevojčica.
- Oh, moj Bože, - jecala je, primaknuvši usne na njegov ranjeni
dlan. - Moj Bože, moj Bože. - Taj usklik je postao pjesmica. Pitanje.
Molitva. Isprekidana poljupcima i dodirima prsta kao da je njegova
ruka bila sveta relikvija, a ona pobožan sljedbenik na kraju dugačkog
hodočašća.
Napokon ju je postavila na obraz i gledala u lice dječaka kojem
je dala svoje srce i čovjeka koji ga je počeo preuzimati.
248
Crno srce Londona

Njegovo cijelo tijelo se treslo, iako je njegov izraz bio čvrst kao
granit, no onaj trzaj u bradi nikako nije mogao kontrolirati. Gledao ju
je kao što bi netko gledao nekog psa, nesiguran da li mu je slijedeći
potez milovanje ili napad.
- Da li si to stvarno ti, Dougane? - molila je odgovor. - Reci mi da
ovo nije nekakav san.
Okrenuo je lice od nje, kap vlažnosti pobjegao je iz kuta
njegovog oka i polagano pratio put po njegovom obrazu kako bi se
spojio sa potočićima kiše koji su se cijedili po vilici i vratu.
- Ja sam Dorian Blackwell. - njegov glas se slagao sa kamenom,
sivilom i hladnoćom.
Farah je odmahnula glavom uz njagov dlan. - Poznavala sam i
vjenčala se s Douganom Mackenziem, prije toliko godina, - inzistirala
je.
Njegovo grlo se borilo progutati pa je povukao svoju ruku iz
njezine. - Dječak kojeg si znala kao Dougana Mackenzia je pokojan.
On je umro u Newgate zatvoru. - Njegov pogled se vratio na njezin. -
Previše puta.
Farah je osjetila da joj srce postaje lomljivo. Lomljivije nego
vaze i kipovi koji su u komadićima ležali na skupocjenom tepihu. - Zar
nije ništa ostalo od njega? - prošaptala je.
Na trenutak je buljio u točku preko njezinog ramena pa podigao
ruku.
Nije se usudila pomaknuti kada je podigao njezinu kovrču te ju
omotao oko prsta. - Samo način na koji… se tebe prisjeća.
Nada se probudila, a suze su ponovno natopile njezine
trepavice, zamutivši joj vid sve dok nije trepnula da ih oslobodi.
Osjećala se kao žena koja je prepolovljena napola nekim suprotnim
silama. Jaka bol i velika radost. Dougan Mackenzie se vratio u njezine
ruke. Živ. Slomljen. Moćan. Ne može podnijeti njezin dodir. Neželjan
da joj pokloni svoje srce.
Zar je raj tako okrutan?
Podigla je ruku pomičući mokru kosu s njegovog lica. - Ne
izgledaš niti malo na njega, - promrmljala je začuđeno. - Bio je tako
249
Crno srce Londona

maleni, njegovo lice okruglije. Nježnije. No ipak ga primjećujem u
tvome tamnom oku, taj dragi, nestašni i pametni dječak. Vidiš, on ne
može biti mrtav. Morala sam to nekako znati, svo ovo vrijeme. Zato
te nikada nisam ostavila.
- To je nemoguće, - rekao je.
Farah je podignula rub plave skute i pronašla bijelu podsuknju
koja još uvijek nije bila mokra. Nježno je prekrila prst s rubom, vrlo
slično onome kada su bili djeca, te se naslonila na koljena kako bi
obrisala kišu s njegovog lica.
Nakon opreznog trzaja, ostao je miran. Nije niti treptao. Nije
disao dok je ona ponavljala jednake stvari kao onda kada su bili
djeca.
- Naravno da je moguće, - rekla je. - Tome je zaslužna tvoja
Keltska čarolija koju si mi izrekao u sakristiji. Te zadnje riječi.

I prisjećamo.
- Prisjećam se, Dougane. I znam da ti nikada nisi zaboravio. -

Pustila je podsuknju i prelazila mekim kao pero prstima po njegovim
strašnim crtama lica, učeći i pamteći tu novu inkarnaciju njega. -
Moja duša prepoznaje tvoju dušu… i ona je ponovno rođena. Znala
sam da nečega ima iza tih očiju, ispod tih rukavica, što će mi vratiti
sve što mi je nedostajalo svih ovih godina. - Farah se bacila na njega,
grleći ga i držeći se za njega kao da se drži za život. Njihov prvi
poljubac imao je okus soli i očaja. Suze su se miješale, njezine ili
njegove, nije znala. Usne su se spojile. Tijela stapala. I napokon,
čudo.
Njegove snažne ruke obavile su se oko nje, povukle bliže, nakon
čega su se njegove ruke zapetljale u njezinu kosu dok joj je jezikom
250
Crno srce Londona

govorio kako je ona njegova. Bio je velik i jak kao kameni zid iza
njega, planina leda koja se topila u njezinoj toplini. Međutim njegova
usta nisu niti kažnjavala niti zahtijevala. Ovoga puta poljubac je bio
ispunjen tamom i neodlučnošću. Kao da su sve emocije koje nije
mogao razumjeti ili dopustiti izašle iz njegovih usta u njezina u nekoj
mješavini kaosa.
Farah ih je sve prihvatila. Uživala u njima. Zadržala ih kako bi
mu kasnije pomogla da ih sortira, kada završe s otkrivanjem što su
zapravo postali.
Osjećala se sigurno ovdje u rukama opasnog muškarca. Osjećaj
kao da si se vratio u svoj dom koji je bio uništen i ponovno sagrađen.
Iste kosti, ista struktura, ali nova srž koja je imala potpuno novi
značaj. Zidovi i prepreke izgrađene rukama koje nisu bile njezine.
No to joj nije bilo važno. Upoznala je čovjeka kojim je on
postao, renoviran njezinom ljubavlju tamo gdje se moglo popraviti,
ali je prihvatila i prilagodila se onome što ne može popraviti.
- Volim te, Dougane, - mrmljala je uz njegova usta. - Toliko te
dugo volim.
Pustio joj je kosu i primio ramena snažnim rukama, odgurnuvši
je od sebe toliko jako da je osjetila na svojim kostima. Ožiljak na
njegovom oku bio je toliko dubok da je zadržao kišu, a izraz na
njegovom licu napokon je stvorio hladnoću ispod njezine kože.
Njegov dah je bio ljutito isprekidan, a njegove usne su bile obojane
toplinom poljupca. No sve drugo je nestalo, a ta činjenica je ispunila
njezino srce užasom.
- Ja sam Dorian Blackwell. - Malo ju je protresao, kao da bi to
njegovim riječima moglo dati težinu. - Bio sam većinu mog života i
ostat ću sve dok ovaj užasan život ne završi.
- Kako je to moguće? - upitala je nježno, postavljajući ruke na
njegova prsa kako bi se stabilizirala. Znatiželjne brazde na snažnim
mišićima pozivale su njezine prste da istražuju. Šavovi? Ožiljci?
Odjednom je bila odmaknuta od njega jer se on namjeravao ustati.
- To je samo još jedna priča puna krvi i smrti, - upozorio ju je.
251
Crno srce Londona

- Ispričaj mi, - inzistirala je, stišćući šake u skute, obećavajući
sama sebi da koliko god to ona htjela, neće posegnuti za njim sve dok
on ne završi.
Kiša je padala po njima, lijevajući po zidu u tamnim tragovima
koji su pobuđivali sliku krvi. Trava ispod njih bila je kao tepih na
tvrdoj površini a mirisna živica skrivala je ono što zidovi nisu mogli.
Vrt je bio lijep, upravo probuđen od prvih vjesnika proljeća sa
pupoljcima koji još nisu propupali. No kada je Dorian progovorio,
mračan veo prekrio je cijeli svijet, toliko mračan da ga niti ovaj lijepi
komadić nije mogao obasjati.
- Pisao sam svom ocu, Markizu od Ravencrofta, Hamishu
Mackenzieu, prije nego su me osudili. Molio sam ga ne samo za
pomoć u moje ime, već i za pomoć da pronađem tebe. Da te zaštiti. -
Njegove oči su je na trenutak dirnule, no odmah nakon toga su se
brzo fiksirale na živicu, tvrdoglavo se držeći za neplodan poljubac
zime.
- Nikada mi se otac nije javio, iako sam mu pisao sve češće kako
je situacija postajala sve očajnija. Kako ispada, umjesto bijedne sume
koja mu je trebala da uzme odvjetnika, platio je puno više svome
prijatelju i suradniku Sucu Rolandu Cranmeru Trećem da me se riješi.
Cranmer je za uzvrat platio trojici najkorumpiranijim i najopasnijim
čuvarima Newgatea da me pretuku na smrt.
Farah je ostajala bez daha, držeći užasnutu ruku na srcu kako bi
zaustavila krvarenje iz njezinih grudi. - Oni… oni su umjesto toga ubili
Doriana?
- On je slučajno radio na šifriranju za komunikaciju s vanjskim
svijetom s mojim prijateljem iz ćelije, Waltersom, pa smo se te noći
zamijenili ćelije, znajući da su lijeni čuvari imali problema s
razlikovanjem nas dvojice.
- Walters, misliš… Frank?
Njegovi kapci su na trenutak zatreptali. - Walters je nekada bio
sjajan i brutalan te sklon maničnim epizodama ekstremnog
umjetničkog genijalca. Jedan od najboljih krivotvoritelja ikada
uhapšenog. Pokušali su ga te noći ubiti, ali je preživio i postao nježni
252
Crno srce Londona

glupan kojeg si upoznala. Pretpostavljam da su ga ostavili na životu
jer se ne može sjetiti što se dogodilo, pa ne može govoriti protiv njih.
Farah nije znala što je više odgovorno za vlažnost na njezinim
obrazima, nemilosrdna kiša ili njezine suze. - Dragi Bože. - šmrcnula
je. - Tvoj otac je sve ovo napravio?
Zastrašujuće zadovoljstvo obasjalo je opasne crte lica njezinog
supruga. - On je dobio što je zaslužio, te je prvi iskusio moj gnjev. On
je poplaćao moj put k uspjehu i, što je nepotrebno reći, sada imamo
novog Markiza od Ravencrofta. Njegovog legitimnog nasljednika,
Laird Liam Mackenzie.
Farah nije željela znati što se dogodilo sa starim, ali nije nikako
mogla pronaći žaljenje za čovjeka koji je platio nasilno ubojstvo svoga
sina.
- Liam Mackenzie je… tvoj brat? - teško je disala.
- Polubrat, - odgovorio je čvrsto. - Ja sam samo jedan od
nebrojenih kopiladi Mackenzia. Mi nastojimo ne prilaziti Laird
Mackenzieu.
- Zašto? - Farah je upitala.
Odmaknuo je pogled, signalizirajući da je ta tema završena.
Ona je pametno nastavila. - Sada je Cranmer nestao?
- Mrtav. Nikada mu neće pronaći tijelo.
Farah nije bila iznenađena. - Kako si uspio uzeti Blackwellov
identitet?
Njegova usna se savila u ciničan osmijeh gađenja. - Nema riječi
s kojima možeš opisati prljavštinu tračnica pomješanu s onom od
zatvora. Infekcija je ubila više ljudi od nasilja. - Progutao je očito
gnušanje. - Stvarno smo mogli biti braća. Blackheart Braća. Mazali
smo lica i kožu sa čađom i blatom kako bi se obranili od sunca i
hladnoće kada smo radili. Dodatna korist je bila ta da u većini
slučajeva muškarci nisu znali s kime pričaju ako nismo stajali jedan uz
drugoga. Vrlo brzo sam izgubio moj naglasak Visočja i naučio njegove
manire i njegov naglasak. Kada sam narastao približno kao i on, više
nas se nije moglo razlikovati.
- Tko zna zapravo tko si ti? - upitala je.
253
Crno srce Londona

- Murdoch, Argent, Tallow i… Walters je većinu vremena
zbunjen. Mi smo bili petorica koji su vladali Newgateom. Prsti koji su
stvarali šaku. - Zaklopio je prste preko svog ožiljka, stišćući sve dok
mu zglobovi nisu pobijelili. - Svi smo znali da sam ja trebao umrijeti u
toj ćeliji. Tako da smo svi htjeli osvetu, koju smo i ostvarili. I nikada
nismo prestali.
Farah je bilo teško probaviti tu priču, njezin um je prijetio
izbaciti tu ružnoću na zemlju kao pokvareno meso. - Ne želiš reći
njegovo ime, - promrmljala je. - Dorian Blackwell, dječak koji je umro.
- Izgleda da ne razumiješ. Tko god je ostao od dječaka koji sam
bio sada je zakopan u masovnoj grobnici zajedno s njegovim tijelom.
Nisi se udala za Dougana Mackenziea.
- Jesam, - Farah je inzistirala nježnim šapatom.
Podigao se na noge, stojeći nad njom kao neki krvnik koji je
protiv svoje volje trebao izvršiti kaznu. - Ja sam Dorian Blackwell.
Uvijek ću biti Dorian Blackwell. On živi dalje u meni.
Farah se podigla na koljena, htjela je ustati ali se ukočila kada je
napravio prijeteći korak. - Onda… ću te voljeti kao Doriana
Blackwella, - predložila je. - Jer sam se i za njega udala.
Tihi i bolni očaj probio se kroz nju kada mu se lice uozbiljilo. -
Ne pričaj mi o ljubavi, Farah. Jer je to nešto što ja ne mogu dati.
Iznenađena, pala je natrag na svoju zadnjicu kao da su je
njegove riječi fizički gurnule prema dolje. - Što? - Naravno, Dorian joj
je to već i prije rekao. No… sada su stvari bile drugačije.
- Mogu ti ponuditi zaštitu. Mogu ti ponuditi osvetu. Dao sam ti
tvoje nasljedstvo. No ne mogu ti ponuditi svoje srce, jer nisam u
mogućnosti dati nešto što ne posjedujem.
Krvareći za njega, Farah je zaboravila biti ponosna, zaboravila je
biti jaka pa se podigla na koljena ispred njega i spojila ruke
preklinjući. Spremna mu sve dati. Njezino srce. Dušu. Njezin život. On
je bio njezina srodna duša, vraćena iz mrtvih. Ubilo bi je da ga
ponovno izgubi. Nije ju bilo briga što je učinio, koji život ga je
natjerao na to. Uzela bi sve njegove grijehe na sebe; nosila bi teret
254
Crno srce Londona

njegovih sjećanja na svojim malim ramenima. - Možeš imati moje
srce, - ponudila mu je.
- Bila bi glupa da ga daš meni, - rugao se, mijenjajući svoj stav u
nešto strano i zastrašujuće.
- Onda sam glupa, - inzistirala je. - Jer već jesam.
- Ne toleriram budale! - ljutito će. - Ti si dala svoje srce
Douganu, prije nego si znala što to zapravo znači. Nije bilo
namijenjeno meni.
Primila mu je šaku, ljubeći mu zglobove prstiju prepune
ožiljaka. - No Dorian ga je počeo krasti, drumski razbojnik kakav je.
- Onda ga uzmi natrag! - Naglo je izvukao šaku iz njezinog
stiska, od čega je izgubila ravnotežu te se morala dočekati na ruke,
uprljavši ih potpuno od blata. - U mojim rukama će postati
pokvareno. Otrovano. Ocrnit ću ga dok me ne počneš mrziti skoro
koliko i sebe jer si mi ga dala. - Upro je prstom prema njoj da ušutka
njezin odgovor. - Svaki dio mog života bio je turoban, brutalan i
krvav… osim tebe. Ne želim pridodati tvoje uništenje mojim
grijesima.
- Možemo to promijeniti, - plakala je. - Zajedno.
Nagnuo se i unio svoje snažno i okrutno lice na njezino, voda je
kapala s njegove kose na njezinu kožu. - Vidiš da si previše
zaslijepljena da vidiš. - Ja se ne želim promijeniti. Volim biti
Blackheart od Ben Morea. Obožavam od onih imbecila koji vode ovo
kraljevstvo stvarati moje marionete. Hranim se strahom drugih ljudi.
Volim lomiti svoje neprijatelje i nasamariti policiju. Nisam ja heroj
kojeg se može vratiti na pravi put, Farah. Ja nisam dječak koji te
volio. Ja sam zločinac…
- Dobro! - Farah je podigla blatne ruke. - Super, uzimam sve.
Uzimam te onakvog kakav jesi. Dorian Blackwell, Blackheart od Ben
Morea. Vidjela sam kakav si čovjek, kako se brineš za one ljude za
koje se pretvaraš da ti nije stalo. Ja sam tvoja supruga. Tvoja sam
supruga sedamnaest godina. Volim te.
Njegove slijedeće riječi stvorile su sumnju u drhtavo treperenje
očajnih emocija koje su se borile da se oljušte s kostiju prije nego ih
255
Crno srce Londona

on slomi iza svoje maske leda i kamenja. - Znam što misliš, Farah. Zar
ne misliš da su mi to nudili i prije? Možda ako me dovoljno voliš.
Dovoljno me prihvatiš. Stvoriš dobar primjer samilosti i dobrote pa ću
tada postati bolji čovjek.
Bio je tako mudar, toliko brutalno u pravu, da se Farah morala
natjerati kako ne bi spustila glavu.
- Nema boljeg čovjeka ispod ovog. - Pokazao je prema svom
oku s ožiljkom. - Zapravo s tobom ovdje, ja sam puno gori. Izgubim
kontrolu pokraj tebe, Farah. Od tebe sam slijep. Pomisao da te
dodirnem dovodi me do ludila. Pomisao da te drugi muškarac
dodirne…- Primio ju je za zapešća i podigao ranjenu kožu prema
njezinim očima. - Pogledaj što sam učinio. Na što sam te… natjerao
gore.
- Nisi me natjerao, - Farah je odgovorila. - Ja… sam te željela.
- Bio bih te natjerao.
- Nema što bi bilo, - protestirala je. - Doriane, nikada te neću
odbiti. Ja sam tvoja. Samo tvoja. Baš kao što si uvijek i govorio.
Postao je stranac pred njezinim očima. Ostaci ljutitog i
posesivnog Dougana Mackenziea su nestali. Čak je hladan,
rezerviran i dominantan Dorian Blackwell napravio mjesta za nekog
novog. Nisu samo svjetlost i život nestali iz njegovih očiju, već sjenke
i tajne. Izgledalo je skoro kao da ga gleda kako skače s litice. Nikada
se prije u svom životu nije osjećala tako bespomoćno. Niti kada su joj
ruke bile zavezane za krevet. Niti kada su odveli dječaka kojeg je
voljela od nje. Nikada.
- Što je s tvojim obećanjem? - očajnički ga je podsjećala. -
Obećao si mi dijete.
- Gledaj ovo kao prvi put od mnogih kada ću te razočarati.
- Ali rekao si da uvijek držiš svoja obećanja.
- Nisam smio to reći.
Farah se uspaničila. Nije se samo povlačio. Već je izgledalo kao
da ga gleda kako umire. Ovdje, ispred nje. Kako prekida vezu sa
zadnjim komadićem njegove ljudskosti. Sa dijelom sebe koji ju je
tražio nakon svih ovih godina.
256
Crno srce Londona

- Zašto? - mrzila je molećiv ton svojeg glasa.
- Kao što sam rekao. - Uspravio se, kosa mu je prekrivala oči. -
Ne toleriram budale.
Prekoračio ju je kao što bi netko prekoračio lokvu vode i krenuo
prema kući. Farah je gledala kako mu se mokra odjeća oblikuje po
širokim leđima koje je držao uspravno kao strijelu.
Mučila se podignuti od natopljenih skuta. Bol u njezinom srcu
odzvanjala je u topotu njegovih koraka po kamenim pločama prema
kući. Kao da je bacila svoje srce ispred njegovih čizama i svaki otkucaj
njezinog srca bio je gaženje njegove pete.
Pa, nije ona plamen kojeg se može lako ugasiti gaženjem. -
Zašto si me onda oženio? - viknula je za njim, mičući mokre uvojke sa
svojih očiju. - Zašto si me oteo i vezao svoj život na moj ako si me
planirao odbaciti? Koja je prokleta svrha toga?
- Svrha je, da sam ja kopile, - odgovorio je preko ramena. - U
svakom smislu riječi.
257
Crno srce Londona
Poglavlje 21.
- Zašto ne odeš sa njom? - Murdoch je upitao već sigurno
milijunti put. - To bi bilo puno bolje nego da ostaneš ovdje i ubiješ se
od posla.
Dorian je podigao glavu s neotpakiranih kutija punih knjiga koje
je jutros istovario i obrisao znojno čelo rukom. Danas se već sto puta
popeo i spustio po ljestvama biblioteke, te je planirao još sto puta,
sve dok svaka knjiga ne bude postavljena na svoje mjesto. Možda će
onda proširiti vinski podrum. Bez obzira na njegovu prošlost, bilo je
dana kada su njegove ruke žudile za osjetom malja i krampa. Možda
će prokopati tunel do Francuske. Potpuno sam.
- Blackwell
- Ili ovo ili opijanje, - Dorian ga je prekinuo. - Izaberi jedan.
- Opijanje do smrti bi sigurno bilo zabavnije, - njegov osobni
sluga je promrmljao.
Dim prašine podigao se kada je Dorian bacio par tvrdo
ukoričenih knjiga sa zlatnim listovima na stol. - Ima li nešto za što se
trebam pobrinuti, - rekao je ljutito.
- Da za suprugu, - Murdoch ga je izazivao.
Dorian je zastao, bol čiste agonije prošao je kroz njega s takvom
jačinom da nije mogao podići glavu sa knjiga ispred sebe. - Pažljivo
starče.
- Zar joj nećeš reći niti doviđenja?
- Ide u Hampshire, Murdoch, ne u Indiju. Samo nekih sat
vremena s vlakom. - Dorian je sortirao knjige koje nije mogao vidjeti,
pomičući ih s hrpe na hrpu samo kako bi izbjegao dobro poznat
pogled svog najstarijeg prijatelja. - Bolje je ovako, - napokon je
promumljao.
258
Crno srce Londona

- Ti si potpuni idiot, - Murdoch je izjavio.
- A ti si ovako blizu da izgubiš svoj…
- Ona je tvoja Fairy, Dougane. Kako je sada možeš pustiti?
- Ne zovi me tako. - Bezdan koji je mogao progutati čitavo nebo
otvorio se prije tjedan dana u njegovim prsima, onoga dana u vrtu,
pa je počešao svoju prsnu kost, razmišljajući kada će izletjeti iz
njegovih rebara i progutati Zemlju. - Vidio si što sam joj učinio. -
Prešao je prstom po stranici, te zaradio posjekotinu za svoj trud. -
Nikada nije bilo u planu da je zadržim kod sebe. Ona želi da budem
otac. Obojica znamo da je to užasna ideja. Ja nisam… potpun.
- Ona te voli, - Murdoch je pokušao.
- Ona voli sjećanja na Dougana. Doriana pozna samo kratko, a
ja sam već napravio dovoljno štete koja se ne može popraviti.
- Ali, što ako…
- Što ako je slomim? - Dorian će kroz zube, nadopunivši
Murdocha. - Što ako je povrijedim u snu, ili gore? Što ako izgubim
živce? Što ako poludim?
- Što ako odbaciš prošlost i ona te usreći? - Murdoch je
odbrusio. - Što ako ti ona stvori mir? Možda malo nade?
Dorian je zgrabio bocu viskija koju je čuvao i uzeo veliki ljutit
gutljaj, pa se okrenuo prema prozoru koji je gledao na prilaz. Možda
će se opijati do smrti. Barem će onda vatra u njegovom trbuhu biti
nešto drugo osim tupog očaja. Zar ne bi Laird Ravencroft bio sretan
da čuje o njegovoj smrti? Ni manje ni više nego njegovim viskijem.
- Nema nade za čovjeka poput mene, - rekao je svom odrazu, a
patetični kreten u prozoru se slagao, promatrajući ga s gađenjem. -
Ne postoji mir za mene.
Nakon oklijevajućeg trenutka Murdoch je upitao, - Vračamo se
onda u Ben More?
Velika crna kočija zašla je na kružni prilaz te se zaustavila ispod
teške ograde. Dorian je sve to promatrao sa osjećajem neke
praznine. - Ja vjerojatno idem, no ti ćeš pratiti Lady Blackwell u
Northwalk Abbey.
- Ali gospodine! - Murdoch se prepirao. - Nisam se spakirao.
259
Crno srce Londona

- Rekao sam im jutros da ti spakiraju stvari, - Dorian ga je
obavijestio. - Ne želim da putuje sama, a Argent je… zauzet.
- Dobro, - Murdoch se prešutno složio. - No ona će se morati
naviknuti da bude sama. Upravo si ju prokleo sa životom potpune
izolacije. Postat će neželjena supruga Blackhearta od Ben Morea. Što
misliš kolika će to biti usamljenost?
Dorian je otpio još jedan gutljaj, knjige su sada bile
zaboravljene, u njegovoj glavi se vrtjelo od viskija i patnje. - Sretan
put, Murdoch, - rekao je.
- Gori u paklu, Blackwell, - Murdoch mu je dobacio prije nego je
izašao i zalupio vratima.
Već jesam, Dorian je pomislio sa uzdahom i otpio novi gutljaj.
Nije znao da je toliko dugo buljio u ništa kroz prozor, no prije nego je
shvatio, Farah se pojavila ispod nadstrešnice.
Nije postojala slika elegantnije i otmjenije grofice. Njezina
putna haljina, smaragdno zelena sa zlatnim rubom na ogrtaču,
slagala se sa šeširom koji je prekrivao njezinu kosu podignutu
ukosnicama. Lijepo crno perje visjelo je sa šešira te se slagalo sa
zlatnim i crnim naušnicama na njezinim ušima.
Dorian ju je upijao očima. Spremajući je u svoju memoriju kao
ništa drugo. Njezin uzak struk. Nabori na njezinom ogrtaču.
Delikatna krivina njezinog vrata i način na koji je padalo par
usamljenih kovrča po njezinim ramenima.
Ne osvrći se za. mnom, molio se u nemogućnosti da se
odmakne od prozora. Ne podaj mi još jednu memoriju na tvoje oči
koje će opsjedati moje snove.
Na njegovo inzistiranje je, zar ne, otišla kako bi pravilno
zatražila povratak očevog dvorca u Hampshireu? Nije više mogao
podnijeti njezino prisustvo ispod svog krova. Nije ju više mogao
gledati dok spava, a da ne dođe u iskušenje da ju preuzme. Da ju
zagrli. Da se ušuška uz njezino tijelo i izgubi se u zaboravu, koji je ona
tako jednostavno pronalazila.
Krv mrtvih i umirućih nisu opsjedali njezine snove.
A on se morao pobrinuti da tako i ostane.
260
Crno srce Londona

Ne osvrći se.
Ako se okrene, neće ju moći pustiti da ode. Zaključao bi je u
toranj kao nekog gusarskog zatočenika i… i…, nije želio razmišljati što
bi tada učinio. Sve vrste razvratnih perverzija, eto što. Iskoristio bi ju
na sve mračne i nepoštene načine o kojima nije htio razmišljati nakon
njihove prve noći.
Otpio je još jedan gutljaj.
Murdoch je primio Farah za ruku kako bi joj pomogao da se
popne u kočiju. Zastala je, njezina brada se spustila i nagnula prema
mjestu gdje je on stajao na prozoru.
Stavio je ruku na okno, osjećajući se kao taj dječak u
Applecrossu više nego što se osjećao godinama.
Ne osvrći se za mnom.
I nije. Jer nije bilo ništa za vidjeti.
***
Farah je stajala na obali rijeke Avon i uživala u minutama rijetke

i blažene tišine. Nisu joj smetali svi oni ljudi koji su ju dozivali i
čestitali kada je stigla u Northwalk Abbey; u stvari, oni su joj pružili
lijepo odvraćanje pažnje. Nitko se nije mogao pozabaviti sa
slomljenim srcem kada je trebalo srediti kuću i povratiti svoju
prošlost.
Udišući mirisan zrak ohlađen rijekom i zaslađen zvončićima,
Farah se okrenula kako bi se divila zabatu Northwalk Abbeya. Pažnja
joj je bila odvraćena, ali samo nakratko. Um je bilo moćno sredstvo,
no sve u svemu beskorisno kada se radilo o srcu.
Farah je napravila sve što je mogla da bude potpuno okupirana.
Renoviranje Northwalk Abbeya, zajedno s Murdochom radila na
transferima, potraživanju i razumijevanju svojih financija, koje su bile
ogromnije nego je mislila, te upoznavanju sa Hampshire društvom.
Bila je pozvana u svaku sobu za primanje gostiju, zimske vrtove i na
ručkove, jer je Grofica od Northwalka postala najnovija i najotmjenija
261
Crno srce Londona

kontroverza. Ne samo radi njezine titule, već i radi onoga za koga se
udala.
Odlučivši da se vrati, lupila je kamen svojom čizmom. Zasigurno
se nije osjećala udanom. Prošla su dva ekstremno zaposlena i
iscrpljujuća mjeseca otkada je otišla iz kuće Blackwella u Londonu.
Zaposlena radi svega što je postigla, a iscrpljujuće radi neprospavanih
i usamljenih noći.
Northwalk Abbey je izgledao ogromno i prazno, čak i nakon što
je otela Waltersa i Tallowa iz Ben Morea kako bi pomogli, i
pozicionirala Gemmu sa Waltersom u kuhinju. Iskreno, mislila je da bi
to moglo dovoljno naljutiti Doriana kako bi došao i vratio svoje
osoblje u Ben More. No nije. Prema Murdochu, on je ostao u
Londonu i postao nekakav čudan pustinjak, ljudi su govorili kao da je
zatvorenik svog doma.
Više kao zatvorenik svog uma, Farah je pomislila.
- Kada mislite da bi mogli natrag za London? - Murdoch je
upitao na kraju tog prvog turobnog mjeseca.
- Vjerojatno prvi tjedan od nikada, - Farah je izjavila, mrzeći
gorčinu u svom glasu. To je pokrilo ranu za koju je mislila da neće
nikada zacijeliti.
- Moja damo…- Murdoch je započeo, no na kraju nije znao što
reći.
- Stvarno to i mislim. Ne vraćam mu se. Northwalk je sada moj
dom, a on može sjediti u svom prokletom dvorcu i potratiti život. -
Nije mogla vjerovati koliko ju je ta tema ljutila. Koliko je bila
razočarana i frustrirana. Farah se uvijek smatrala smirenom i
razumnom ženom sklonom znatiželji i neovisnosti, a ne izljevima
bijesa i ljutitom blebetanju. - Dobili smo drugu šansu za život… za
sreću… i ja ću se za to držati. Bez obzira da li on hoće ili ne.
Farah bi normalno požalila što je rekla te riječi Murdochu, no
izgleda da su ga na neki način potaknule. Tako da je on svoju drugu
šansu okrenuo na Tallowa.
Sluga, koji je sada postao batler, ovih dana se više smijao i
manje zamuckivao. Iako su on i Murdoch svoju vezu držali za sebe,
262
Crno srce Londona

Farah je uspjela primijetiti kako su se međusobno štitili i ohrabrivali,
lagano dodirivanje ramena kad su se mimoilazili ili činjenicu da u
Tallowoj sobi već duže vrijeme nitko nije spavao.
Trebao joj je još jedan mjesec da prizna kako nije sretna.
Nimalo. Očajavajuća usamljenost opsjedala je njezine mirne
trenutke, te ju je započela slijediti bez obzira s koliko se ljudi okružila.
Šetajući po vrtu, Farah je krenula prema kuhinjskim vratima
namirisavši Walterovo kuhanje. Možda joj je pripremio neko
proljetno voće i šlag. Ili, ako je te sreće, je odlučio napraviti kolač od
maslinovog ulja sa kompotom od višanja kojeg je pročitao u
talijanskoj kuharici. Upravo su primili pošiljku tamne španjolske
čokolade. Sigurno je radio čuda s tim.
Trbuh joj je krulio od iščekivanja na što bi mogla naići, otvorila
je vrata i ostala bez riječi na scenu koja ju je dočekala.
Ogromni Frank držao je Gemmu u svom zagrljaju, njegova
brada je bila naslonjena na krivinu gdje joj se vrat spajao s ramenom,
dok je ona mutila šećer u prahu u nekakvu smjesu.
Farah ih je promatrala s vrata, nijedno od njih je još uvijek nije
primijetio. Sastojci na stolu u neredu, što je Farah znala da je
Gemmino maslo, jer je Frank bio pedantan do mjere opsesivno
kompulzivnog poremećaja sa čistoćom kuhinje.
Sve zdjele, sudoperi, štednjaci, pećnice i ostali pribor u
Northwalk Abbey bili su njegovi zahtjevi pa su jezivo podsjećali na
one u Ben Moreu.
Gemma se nije previše promijenila u ova dva mjeseca. Njezine
haljine su bile novije, koža i kosa sjajnije, ali je zadržala svoju
tvrdoglavost te je mahala svojim nepristojnim ponašanjem kao
oružjem.
No, dok ju je promatrala s Frankom, primijetila je izraz na
ženinom licu koji prije nikada nije zamišljala. Ranjiva nesigurnost.
- Tvoje mućkanje je pregrubo, - nježno ju je navodio, prekrivši
njezinu ruku potpuno svojom. - Polagano. Ovako.
263
Crno srce Londona

- Rekla sam ti da nisam dobra u tome, - Gemma je surovo
protestirala. - Mogu ispeći prokleto sve od ptice, ali od izrade slastica
odmah dobijem temperaturu.
Frank je okrenuo glavu i poljubio je u vilicu. - Dobra si u ovome,
- rekao je s potpunim uvjerenjem. - Dobra si u mnogim stvarima.
- Nastavi sa svojim poslom, - Gemma ga je prekorila. No ipak se
nasmijala na njihove spojene ruke te se opustila u njegovom
zagrljaju.
Farah se potiho odmaknula da ju ne mogu vidjeti i najtiše što je
mogla zatvorila vrata.
Gemma i Frank? Mršteći se zamišljeno je krenula prema
prednjem ulazu. Bila je prezaokupljena ignoriranjem svojih problema
da bi primijetila njihovu povezanost. Možda jednostavno nije željela
vidjeti nježnost i nadu kako cvjeta ovdje u Northwalku. Svi su se
hvatali za druge šanse u svojim životima. I ljubav. Murdoch i Tallow, a
sada Gemma i Frank.
Bila je sretna za njih. Ako bi itko podario Gemmu sa nježnošću i
beskrajnom strpljivošću, onda je to Frank. A bivšoj prostitutki sigurno
ne bi smetao njegov spori govor ili jednostavnost. Nježni div kao
Frank Walters dozvolio bi joj slobodu, zaštitu te bi joj se većinu puta
obratio za pomoć u donošenju odluka. Gemma će napokon imati
kontrolu nad svojim životom i čistu ljubav kakvu joj samo čovjek
poput Franka može dati.
Farah se nije mogla pretvarati kako joj sva ova romantika nije
njezinu samoću napravila još gorom. Nije htjela biti ogorčena. Nije
htjela zavidjeti sreći onima koje voli. Takve namjere su bile niske za
nju.
Ali opet…
Ta lijepa intimnost nježnog zagrljaja, kao onog što je upravo
vidjela, prouzročila je čežnju toliko opipljivu da ju je sve zaboljelo.
Svaki nježan dodir koji su Murdoch i Tallow dijelili imao je osjećaj kao
kad oštrica ulazi između njezinih rebara i zarezuje srce.
Znala je da posjeduje svojstvo ljubavi više nego većina ljudi.
Ponekad je bila ispunjena s tolikom brižnošću, s tolikom ljubavlju da
264
Crno srce Londona

je pomislila da s njima može obujmiti cijeli svijet. Htjela je zagrliti
svako nevoljeno dijete, spasiti svaku ranjenu dušu. Htjela je zagrliti
čovjeka kojeg voli te da joj on istime uzvrati.
No nije. Nije mogao.
Suze su je pekle iza očiju, te su je uspjele samo još više naljutiti.
Dosta je bilo, rekla je sama sebi. Žureći se po mramornim
stepenicama projurila je pokraj Tallowa. - Znaš li gdje je Murdoch? -
upitala je.
- U…u.. u radnoj sobi, moja damo.
Već je bila na pola puta stepenica kada mu je zahvalila,
pridržavajući se za crnu ogradu kako bi bila brža.
Kada je ušla, Murdoch je podigao glavu sa velikog hrastovog
stola. Kada je shvatio njezin uznemiren izraz, odmah su mu se
između obrva pojavile bore zabrinutosti.
- Jeste li dobro, moja damo?
- Dosta dobro, hvala, - lagala je, odjednom nesigurna zašto ga je
tražila.
- Trebate li nešto? - pažljivo je upitao, prateći njezin nemiran
hod s jedne strane sobe na drugu.
- Ne. Da. - zastala je, pa ponovno počela hodati, skoro srušivši
globus koji se našao na njenom putu. - Ja… nisam sigurna. - Bila je
jako melankolična. Osjećala se… napuštenom. No sada, kada je
gledala u strpljiv pogled svog prijatelja, sve je izgledalo glupo i
beznadno.
Nije ju omeo njegov pogled razumijevanja. Već sažaljenje.
- Zašto ne sjednete? - pokazao je na plišani brončani divan i
povukao uže da pozove sluškinju. - Naručit ću čaj.
Nije htjela sjesti, no odjednom je bila preumorna te joj je bilo
teško stajati. Murdoch je naručio čaj dok je ona buljila u svoje ruke,
pa se sjeo pokraj nje. Nije govorio dok je ona sakupljala svoje misli,
svoju hrabrost, znajući da će progovoriti čim bude mogla.
- Nedostaje mi, - priznala je.
- Ne više nego, u što sam siguran, ti nedostaješ njemu.
265
Crno srce Londona

- Dio mene se nadao da će doći, a dio mene je znao da neće. -
Okrenula se plačući prema njemu. - Bio je u pravu, znaš. Ja sam
budala.
- Ne govorite to, moja damo. - Murdoch ju je primio za ruku. -
On je budala. Ljubav i strah su dvije najsnažnije emocije znane
muškarčevom srcu. Nikada nisam vidio Blackwella uplašenog, radi
toga je tako opasan. Bez obzira koliko je stekao u životu, on je uvijek
živio kao da ništa nema za izgubiti. Kao da se ne boji smrti.
Farah je ustala, previše nemirna da bi sjedila. Kipuća ljutnja
prošla je kroz nju kao koplje, smjestivši se blizu srca. - On se ne boji
smrti, ali se boji života? To je tako glupo!
- On je opasan čovjek, moja damo. Boji se da te ne povrijedi.
Boji se dopustiti samome sebi da se nada, pa da te ponovno izgubi.
Skoro nije preživio prvi put.
Farah je ovila ruke oko sebe te se naslonila na stol. - Sve užasne
stvari koje su mu se dogodile – bile su rezultata njegove ljubavi
prema meni. Misliš li da je to…
- Ne. - Murdoch je podignuo ruku da je zaustavi, no nije otišao
do nje. - Puno različitih okolnosti i sila okrenulo se protiv njega.
Njegov put je mogao biti jednak bila vi dio toga ili ne. Takav je život
većine kopiladi i siročadi.
- Jednostavno nema smisla, - uzdisala je. - Zašto biti toliko
uplašen da izgubiš nešto što odbijaš od sebe? Svatko je zaslužio
pravo na sreću. Čak i sam Blackheart od Ben Morea. Naročito on.
- Kao i vi, moja damo.
- Kao i ja. - Farah se ispravila, iznenađena svojom
samospoznajom. - Toliko sam ljuta na njega. Misli da mi je učinio
uslugu vrativši mi moje nasljedstvo. Nisam nezahvalna, no njegove
metode su mi oduzele jedinu stvar koju sam ikada željela. - Ljutito je
gestikulirala, ignorirajući Murdochovo rastuće zanimanje.
- Što to? - oklijevajući je upitao.
- Obitelj, Murdoch. - Farah je odmarširala iza stola i izvadila list
papira s monogramom i olovku. Dva duga mjeseca su prošla otkada
je zadnji puta vidjela svog supruga, a svaki od njih je bio podsjetnik
266
Crno srce Londona

na njezin nadolazeći trideseti rođendan, dok njezin biološki sat
polagano prestaje kucati. - Ako se previše boji, ako je pretvrdoglav da
me voli, to je njegovo pravo. No ako Dorian Blackwell misli da mi
može odbiti ono što mi je obećao, onda se grdno vara.
- Što planirate, moja damo? - Murdoch se polagano ustao.
- Pišem pismo.
Sumnjičavo je pogledao na papir.
- Živjet ću svoj život, Murdoch, - najavila je. - Namjeravam imati
obitelj, bio on dio toga ili ne.
Murdoch je natrag sjeo, kao čovjek koji se sprema na vješala. -
Nitko Dorianu Blackwellu ne daje ultimatum, a da kasnije ne požali, -
upozorio je.
- Ovo nije ultimatum, Murdoch. Ovo je njegova zadnja šansa.
Ako se on boji zgrabiti tu priliku, ja se ne bojim.
- Mogla bi ga uništiti, djevo. Nemoj te ga kažnjavati.
Farah je ljutito pogledala u Murdocha, iako je razumjela i
cijenila njegovu lojalnost prema njezinom neposlušnom suprugu. -
Više od deset godina sam radila samo sa muškarcima, - obavijestila
ga je. - Točno znam kako da ih rastavim i ponovno složim.
Misliš da je teško? Ja bih mu pomogla, Murdoch. Mogli smo imati
budućnost koja nam je bila ukradena. - Sjela se na visoku stolicu za
stolom.
Murdoch je na trenutak počešao svoju obrijanu bradu pa
posegnuo za olovkom, te beskonačnom sporošću odvrtao čep.
- Mislim da sam se cijelo ovo vrijeme bojao krivog Blackwella, -
zamišljeno je odgovorio.
***
- Izgledaš užasno, - Christopher Argent ga je letimično pogledao

dok je pućkao cigaru u Dorianovoj radnoj sobi.
Dorian je prokleto dobro znao kako izgleda. Ustuknuo je na
sjećanje onoga što je jutros vidio u čaši. Smršavio je u zadnja dva
mjeseca. Koža mu je bila zategnutija na njegovim oštrim crtama lica,
267
Crno srce Londona

od čega mu je svaki ožiljak i bora bila vidljivija. Izgledao je kao neka
tamna spodoba koja se izvukla iz kandži pakla. Malo je jeo. Manje
spavao. Radio je, pio i lutao mračnim ulicama Londona u potrazi za
nevoljom.
Ponekada ju je pronašao. Ponekad je ona pronašla njega.
Ali i dalje je živio. Čeznuo.
Tortura zbog njezine odsutnosti bila je gora od svakog ožiljka
na njegovom tijelu. Bio je obuzet njome, opsjednut. Njegova koža je
gorjela, a srce boljelo. Želio je. Trebao. Žudio.
- Kada si se zadnji put obrijao? - Argent je upitao, prelazeći
elegantnom rukom preko svoje sjenovite brade, malo svijetlije
crvena nego njegova kosa. Podrezana u blizini oštre vilice, izgledao je
više kao koščati Kelt nego neki gospodin.
Dorian je ignorirao njegova pitanja. Okupao se danas nakon
posla u vinskom podrumu. To je jedio mogao. - Jeste li ga pronašli? -
zahtijevao je.
Pošto je Harold Warrington platio da ga puste dok traje istraga
o sumnji u zavjeru za pokušaj ubojstva, jednostavno je nestao.
Korumpirani pravosudni sustav bio je kao mač s dvije oštrice.
Svaki sudac koji je spreman uzeti mito ili ucjenu od zločinca, imenom
Dorian, sigurno će se okretati kako vjetar puše.
Iako je sudac koji je pustio Warringtona trebao bolje znati nego
raditi protiv Blackhearta od Ben Morea, Dorian je ljutito pomislio. S
time će se pozabaviti kasnije.
- Zato sam ovdje. - Od cigara je Argentov hrapav glas bio još
ozbiljniji. - Bobiji su jutros izvadili tijelo iz Temze. McTavish je rekao
da je to WarCington. -
Dorianova glava se naglo podigla. - Jesu li sigurni? Jesi li vidio
tijelo?
Argent je kimnuo. - Nosio je jaknu sa monogramom u kojoj je i
nestao. Imao si pravo za njega. Debela svinja je bila toliko napuhnuta
vodom da je trebalo petero murjaka da ga podignu.
Napetost koja je rasla ovih zadnjih par mjeseci na Dorianovim
ramenima malo se opustila, što je rezultiralo strašnom glavoboljom.
268
Crno srce Londona

Argent ga je promatrao onim hladnim i lukavim pogledom koji
mu je bio zaštitni znak, te se činilo kao da te ne vidi kao ljudsko biće
već kao spodobu koju želi secirati.
- Zašto ne odeš do nje? - Argent je upitao. - Sada kada
Warrington više nije problem?
- Ja… ne mogu, - ironično je priznao. Njegovo je tijelo bilo
previše napeto za to. Jednom kada je okusio slatkoću koju je nudila,
zaborav koji je to blaženstvo donosilo, sada mu se više ne može
vjerovati niti kada je u istoj prostoriji s njom. Čak je i sada njegovo
tijelo odgovaralo.
Argent je odmahnuo glavom i podigao svoje visoko tijelo iz
stolice, gaseći cigaru na pladanj. - Mislio sam da nikada neću vidjeti
dan kada je Dougan Mackenzie napustio svoju Fairy. - Zabrinuto je
pogledao prema Dorianu.
- Slijedeća osoba koja me tako nazove izgubit će jezik, - Dorian
je zarežao. - Nisam je napustio. Vjenčani smo. Još uvijek je moja.
Crvenkasta obrva se skeptično podigla, no Argen je pametno
zadržao svoj jezik za zubima.
- Pismo za vas, Blackwell. - njegov batler je donio kovertu na
srebrnom pladnju. Dorian ju je uzeo i osjetio grč u želucu kada je
primijetio pečat Northwalka.
Zašto nije koristila njegov pečat? Zapitao se trgajući vosak i
otvarajući kovertu.
Zašto i bi?
- Idem ja, - Argent je povukao zvonce i zatražio od sluge svoj
kaput dok je Dorian čitao riječi koje su mu bacale ljutite iglice kroz
glavu.
Dorian,
Razmišljala sam puno o našoj situaciji, te sam odlučila da te
napokon oslobodim od tvog obećanja. Moja namjera da stvorim
obitelj još uvijek ostaje ista. Tako da ću prihvatiti nekog drugog
kandidata da ispuni potrebno mjesto sve dok moj cilj ne bude
postignut.
269
Crno srce Londona

Iskreno se nadam da si dobro i da ćeš moći pronaći svoj mir.
Tvoja,
Lady Farah Leigh Blackwell, Grofica od Northwalka
Zgužvao je papir u ruci pa se ustao i bacio ga u kamin. Bijes koji

još nikada nije osjetio projurio je kroz njega tolikom snagom da se
fizički zgrčio. Ispod hladnokrvne logike i okrutne kalkulacije svakog
zločinca ležala je nepromišljena zvijer gnjeva, pohlepe i požude. Ova
zvijer se kultivirala u brutalnom vremenu, onom gdje se muškarac
morao boriti svojim rukama da zadrži što je prisvojio. Morao je
upotrebljavati kamenje i oruđe da bi uništio svoje neprijatelje. Sada
je kroz njega kolala ta zvijer.
Iščupat će udove svakom muškarcu koji se usudi taknuti
njegovu suprugu.
Moja. Krv mu je pjevušila tim riječima. Dah lebdio s njima.
Njegovo srce, koje je mislio da nema, kucalo je od onoga što je znao
istoga trenutka kada ju je prije toliko godina ugledao.
Samo moja.
Argentove riječi nisu bile ništa no zujanje insekta dok je jurio
pokraj njega, posegnuo za kaputom i zaurlao da mu dovedu konja.
Trebao je znati da neće pristati na njegove uvjete, trebao je
pretpostaviti da će biti tvrdoglava. No nije računao da bi se usudila
ispuniti krevet s drugim muškarcem radi djeteta.
Farah je željela obitelj? On će joj ispuniti trbuh hrpom djece.
Uzet će je dok više neće moći hodati. Pokušao je ići časnim putem.
Potrudio se da ju zaštiti od opasnosti i rizika njegovog života.
Više ne. Pobjedila je u svojoj opasnoj igri. Željela je ljubav
Blackhearta od Ben Morea? Bila je njezina, i sva opasnost i tama koja
dolazi s njom.
270
Crno srce Londona
Poglavlje 22.
Farah je stajala na okruglom podiju svoje garderobe još dugo
nakon što je Madame Sandrine otišla, promatrajući svoju figuru u
dugačkom ogledalu.
Baršunasta, kasno proljetna večer spustila se nad dolinu
Hampshirea, pretvarajući smaragdna polja u crne četverokute sjena.
Samo je tamnoplava pruga svjetlosti ostala na zapadnom horizontu,
dok je kroz otvorena balkonska vrata ulazio meki povjetarac koji se
igrao njezinom kosom.
Čipkasta haljina boje lavande izvukla je ljubičastu boju u
njezinim očima koju nikada prije nije primijetila. Kosa joj je padala
oko ruku u divljim kovrčama, reflektirajući svjetlo svijeća nekim skoro
fluorescentnim sjajem. Kad već govorimo o spavačicama, ova je bila
dosta skandalozna. Iako je izrez na vratu bio visok, prozračna tkanina
iscrtavala je njenu svaku oblinu, čak je i naglašavala bradavice koje su
se ispupčile od prohladnog zraka.
To što je spavala i ustajala sama, generalno izbjegavajući svoju
sluškinju, nije mogla ne isprobati lijepo donje rublje koje je Madame
Sandrine donijela sa sobom u Northwalk sa nekoliko novih oprava.
Napravila ih je samo za sebe, no sviđao joj se senzualan osjećaj
tkanine na njezinoj koži. Klizanje ruba uz njezine zglobove. Mogla je
zamisliti mušku ruku kako skuplja tkaninu da otkrije kožu ispod njih.
Bože, ovih dana je njezina mašta često odlutala na ta mjesta.
Pretpostavila je da kada je jednom kušala to zadovoljstvo, sada je
bilo teško bez njega. Farah je naravno znala da nisu sva seksualna
iskustva tako intenzivna kao što su njezina bila, pa je shvatila da bi
bilo jako teško dopustiti nekome, osim suprugu, da legne u njezin
krevet.
271
Crno srce Londona

Željela ga je. Više nego je željela dijete. Više od svoje titule.
Željela je natrag svog Dougana. Ne samo to, željela je i uglađenog
predatora i kriminalca Doriana Blackwella. Nedostajala joj je njegova
hladna arogancija, njegov brzi um i način na koji su je njegove oči
pratile.
Gledale.
Željela je da ju vidi u ovoj spavačici. Željela ga je provocirati, da
stane pred svijeće i skida ju dok on gleda, razmišljajući kada će
puknuti i zaskočiti je kao jaguar.
Od te mašte su joj bedra zadrhtala, a vlažnost između njih
krenula. Stvarno je izgledala kao vila u toj spavaćici. I to mu je željela
pokazati. Da još uvijek može biti njegova vila. Da ga može naučiti
kako se voli, baš kao i prije.
Neko škljocanje je prekinulo njezine misli, pa se na vrijeme
okrenula da vidi sjenu koja se kretala u tami ispod svijeća. Tko bi
vrebao u tami njezinih odaja? - Dorian? - viknula je.
- Još uvijek nisi prihvatila da te je tvoj kučkin sin od supruga
napustio? - Glas iz njezinih noćnih mora izašao je iz mraka. - Jadno.
Reagirajući impulzivno, Farah je jurnula prema užetu koji bi
pozvao slugu. Novo škljocanje zaustavilo ju je na mjestu.
- Još jedan korak i obojat ću ogledala tvojom krvlju.
- Warrington, - teško je disala. Znala je da je pušten i da je
nestao, no Murdoch joj je rekao da su ga pronašli mrtvog.
- Kako si ušao? - bila je okrenuta vratima, a balkon je bio na
drugom katu. Kameni zidovi su bili ravni, bez rešetki na koje se može
popesti.
Njegove oči su bile dva tamna ponora bijesa na ogromnom
rumenom licu. - Živio sam u ovoj kući duže nego si ti živa, ti
razmažena kučko. - Napravio je prijeteći korak unaprijed. - Ovo je
moja kuća.
- Ovo je kuća moga oca, - prepirala se.
Warrington se rugao. - Ali ja znam sve njezine tajne.
272
Crno srce Londona

Oči su joj pobjegle na krevet, a ruke prekrivale njezine grudi. U
udovima je osjetila slabost, njezin vrat zamrznut pa se nije mogao
okretati jer je strah zaključao mišiće na mjestu. - Što… što hoćeš?
- Želim ono što je moje! - bjesnio je, krenuvši prema njoj sve
dok joj metal pištolja nije priljubio uz sljepoočnicu. - Želim ono što mi
je tvoj otac obećao.
Mislio je na nju. Osjetila je paniku u sebi, od koje je skoro
zateturala.
- Bolje ti je da pobjegneš prije nego se moj suprug vrati, -
prijetila je, nadajući se da je nekako poboljšala svoje vještine laganja.
- On je opasan čovjek. Neću ga poslati za tobom ako odmah odeš.
Iako se približavao pedesetima, Warrington je zadržao snažno
tijelo, ali malo mekše i teže nego u mladosti. Prisjetila se da se borio
u ratu s njezinim ocem, da je spasio njegov život. Zato ga je Robert
Townsend zadržao kod sebe? Iz zahvalnosti?
Sada kada je stao na prigušeno svjetlo, Farah je mogla vidjeti da
mu je koža izgledala gore nego prije par mjeseci. Rane su mu
pokrivale jednu stranu vrata, a dah mu je bio užasan. Kao trulež i
smrt.
Trznula se kada je spustio lice pokraj njezinog. - Onaj unakaženi
kučkin sin te ne može vidjeti. On te ne voli. Ne dolazi ovdje da te
spasi. Nitko neće primijetiti da si nestala dok ne bude prekasno.
Istina u njegovim riječima užasavala ju je više od pištolja
uperenog u nju. Otišla je spavati. Čak i ako bi sluškinja, Margareth,
došla provjeriti je li sve u redu, vjerojatno bi pretpostavila da je Farah
otišla obaviti neophodne radnje prije spavanja.
Nitko ju ne bi tražio prije nego bi joj Warrington učinio ono
najgore.
- Ne mogu ti dati ono što tražiš.
- To znam, - Warrington je zarežao, oči su mu se okretale na
način da je posumnjala u njegovu lucidnost. - Zar misliš da to ne
znam? - Prsti nalik kandžama zgrabile su njezinu ruku i odvukle je
prema istočnom zidu gdje je bio veliki ormar. - Umrijet ću prije nego
dobijem što želim, ali barem ću dobiti osvetu koju zaslužujem.
273
Crno srce Londona

Farah se meškoljila, znajući da ako ode s njim, njezin život će
biti gotov.
Nježno kucanje se začulo na vratima. - Moja damo? - Murdoch
je pozvao.
- Riješi ga se, - Warrington je siktao, gurajući pištolj snažno u
nju, da joj se vrat nagnuo.
- Ja…ja sam legla, Murdoch, - Farah je uzviknula, glas joj je bio
začuđujuće smiren. - Razgovarat ćemo ujutro.
- Ovo želite znati, - Murdoch je nastavio. - Imam telegram od
Argenta iz Londona… o vašem suprugu je.
- Murdoch, molim te, ne gnjavi me. Da nisi ušao! - viknula je,
moleći se da će primijetiti hitnost u njezinom glasu i otići po pomoć.
Nakon sekunde vrata su se naglo otvorila, potrgana snagom
Murdochovog krupnog ramena.
Warrington je pucao, a Murdoch pao.
Farah je vrisnula. Pokušala se istrgnuti iz Warringotovog stiska,
no njegova je ruka okovala njezinu kao orlove kandže. Krv je curila po
strani Murdocha, natapajući sivu vunu njegovog prsluka. Teško je
disao, pokušavao doći do zraka, šok od metka mu je istisnuo zrak iz
pluća.
- Murdoch, - vikala je. - Murdoch, čuješ li me?
Ugurao je pištolj kroz kovrče i prislonio ga na glavu. - Ti ideš sa
mnom, inače slijedeći metak ide u njegovo oko.
Panika je nestala, a neka hladna mirnoća tekla je njezinim
venama. Murdoch nije mogao napustiti Tallowa, ne kada su tek
pronašli jedan drugoga. Pucanj bi dovukao sve ukučane, a slijedeći
koji bi ušao kroz ova vrata bio bi Warringtonova nova žrtva.
- Idem, - rekla je. - Samo ga nemoj ubiti.
Warringtone ju je povukao prema ormaru, otvorio ga jednom
rukom, zadržavajući pištolj na njoj, te ju gurnuo kroz nove haljine dok
nije ispala kroz skrivena vrata, jedva zadržavši ravnotežu.
Druga strana njezinog lijepog zida i baršunastih zastora bio je
običan hladan kamen osvijetljen sa nekoliko mjestimičnih baklji. Kao
da smo se vratili dvjesto godina natrag u prošlost.
274
Crno srce Londona

- Što je ovo? - Njezin drhtav glas odjekivao je vlažnim kamenim
hodnikom, prekinut s nekoliko drugih otvora, vjerojatno od drugih
soba dvora.
Warrington ju je snažno pogurnuo po ramenu. - Hodaj, -
zapovjedio je.
Hladnoća kamena i suhoparan miris nekako su prolazili kroz
njezinu spavačicu. Obavila je ruke oko sebe i nastavila hodati, a
vlažna neravna zemlja ispod njezinih papuča stvarala je zvukove koje
se nije usudila odgonetnuti.
- Northwalk Abbey je sagradio kršćanski grof u šesnaestom
stoljeću, - Warrington joj je onako u razgovoru rekao. - Priča se da je
ovdje skrivao izgnane katoličke svećenike, te ih prokrijumčario iz
zemlje kroz Brighton.
- Zasigurno me nisi doveo ovdje radi učenja povijesti, - rekla mu
je zapovjedim tonom. - Gdje me vodiš?
Warringtonov pištolj zabio se u njezino rame. - Baš kao što ste
dali prava monarhistima. Čak niti ne znate odakle vam dolaze titule.
Ne priznajete nevinu krv koja se prolijevala da bi vi imali dvorce i
sluge.
- To nisam ja, - Farah se bunila. - Ja jedino želim što mi je otac
namijenio da posjedujem. Po čemu ti imaš više prava na to nego ja?
Odjednom su došli do rupe u zemlji, set strmih drvenih
stepenica koje su vodile u tamni bezdan. Pogledala je preko ramena
u Warringtona, on ju je držao na nišanu uzimajući baklju sa zida. -
Spuštaj se. - Pokazao je pištoljem prema stepenicama.
Gledala je u mrak. Nije htjela ići. Što ako se nikada više ne vrati?
- Pokreni se ili ću ti zapaliti te slatke kovrče.
Mogla je osjetiti toplinu baklje na koži dok ju je približavao
prema njoj. Podignuvši spavačicu iznad koljena, primila se čvrsto za
hrapavu drvenu ogradu i napravila prvi korak.
Svjetlost njegove baklje pratila ju je u stopu, a njegovo teško
disanje mogla je osjetiti na vratu.
Prvo je osjetila smrad. Smrt, prljavština i izmet. Stavila je ruku
na usta da ne povrati. Svjetlo baklje osvijetlilo je neke životinjske
275
Crno srce Londona

kosti koje nije htjela raspoznati. Nakon toga grubu slamnjaču sa
zamazanim dekama i napokon, staru kantu koju je sigurno koristio
kao noćnu posudu.
Trbuh joj se grčio, pa je progutala slinu kako ne bi povratila. - Ti
si živio ovdje? - upitala je užasnuto. - Svo ovo vrijeme?
- Rekao sam ti, Northwalk je moj dom. - Postavio je baklju na
stari metalni zidni svječnjak ali niti jedne sekunde nije maknuo
pogled s nje. - Tvoj otac, Robert, mi ga je obećao. - Pljunuo je na
spomen imena. - Obećao tebe, kako bi ja bio dio njegovog
nasljedstva.
- Zašto je to učinio? - Farah je upitala pitanje koje je imala u
glavu od kada je bila dovoljno stara da razumije. - Što si imao protiv
njega kad si ga uspio nagovoriti na to?
Warrington je pljunuo na zemlju, njegove oči su postajale
bunari strašne mržnje na sablasnom bijelom licu od nedostatka
sunca. - To bi ti htjela misliti, ti beskorisna kučko. - Zakoračio je
prema njoj, a ona se odmaknula unazad, srce joj je lupalo kao ludo. -
Imao sam osamnaest godina kada si se ti rodila, te sam već godinu
dana lizao čizme tvog oca. Da li si znala da u kraljevskoj vojsci je
novac, a ne sposobnost stvarao oficire? Tvoj otac je bio privilegirani
grof koji je jedino upucao lisice i fazane, a ja sam bio u pješaštvu od
petnaeste godine, jer sam lagao o svojim godinama. Morao sam mu
laštiti cipele, četkati kaput, zakačiti medalje koje nikada nije zaradio. I
sve to vrijeme sam se pretvarao da ga volim kao brata. Uvjerio sam
ga da ne može bez mene.
To ju je prenerazilo. - Hoćeš reći… zaručio nas je radi…
- Jer sam ga uvjerio da mogu voljeti, štititi i obožavati
razmaženu djevojčicu kao što si ti. - Sada je stajao ispred nje, pištolj
pritisnut na nježnu kožu ispod brade. Mogla ga je osjetiti dok je
gutala, a morbidne i užasnute misli nadjačale su sve ostalo.
- Nisam to znala, - prošaptala je, pokušavajući se ne fokusirati
na što je gore, njegov dah ili smrad kante u drugom kutu. - Molim te,
- preklinjala ga je pogledom. - Ne mora tako završiti. Mogu ti dati
novac koji bi dobio kao moj miraz. Možeš krenuti ispočetka negdje na
276
Crno srce Londona

Kontinentu ili u Americi. Potražuj zemlju koja će biti samo tvoja. Imaj
nešto što ti nitko neće moći oduzeti.
- Za to je prekasno! - urlao joj je u lice, vibracije su odjekivale na
kamenim zidovima te se apsorbirale u zemljani pod. - Za mene je
prekasno, - rekao je tišim i mirnijim tonom, prelazeći pištoljem niz
njezin vrat, preko ključne kosti da bi se zaustavio na udolini između
njezinih grudi. - Prekasno za tebe.
- Nikada nije kasno, - rekla mu je. - Sve dok si živ, možeš izabrati
život. Biti sretan, čak i ako to znači započeti ispočetka. - U to je
stvarno vjerovala. Iako se osjećala kao da je mogla vidjeti svoju šansu
za životom kako nestaje sa zadnjim tragovima zdravog razuma u
njegovim očima.
- Ta kučka za koju sam se oženio, dala mi je kurvinsku bolest.
Doktor mi je rekao da ću umrijeti u roku od mjesec dana, ali da će mi
uništiti um prije nego mi dokrajči tijelo.
Sa svakim dahom su joj se prsa stiskala uz pištolj, sada
ugrijanim od topline njezine kože. Taj osjećaj ju je užasavao,
paralizirao joj tijelo no njezin um je jurio kako bi preživjela.
Nije više imao što izgubiti. Živio je samo za osvetu.
- Namjeravao sam te silovati, - objavio je glasom mekim poput
smrti. - Namjeravao sam te natjerati da propadaš sa mnom, da truliš
iznutra. No izgleda da više nisam sposoban za to, sifilis mi je ukrao
mogućnost da koristim svoj kurac.
Zahvalna za tu malenu milost, prijetnja se skupljala u njoj i
počela se uzdizati po grlu, pa je ispustila jecaj gađenja.
Težina pištolja nestala je s njezinih grudi kad ju je udario preko
ustiju toliko jako da je morala treptati od sljepoće kako bi povratila
vid. Kada joj se vid vratio, pištolj je bio nekoliko centimetara od
njezinog čela u njegovoj ispruženoj ruci. Mogla se samo fokusirati na
njega ili na njegovo lice, ali ne na oboje.
- Ne pravi se da si bolja od toga da ležiš ispod onakvih kao što
sam ja, - urlao je. - Možda si grofica od rođenja, no već si se valjala
po blatu s najnižom vrstom smeća. Pokvarila si svoje savršeno tijelo
njegovim dodirom i posramila titulu Northwalka i Townsend ime tako
277
Crno srce Londona

što si postala Blackwell. Meni bi bilo odvratno da ležim tamo gdje je
on ležao.
Farah je obrisala kapljicu krvi sa usana. Hladnokrvan bijes
blokirao je bol i izoštrio njezin vid, čak i na prigušenom svjetlu. - Ne
govori ružno o mom suprugu, - upozorila ga je toliko snažnim glasom
da nije zvučao kao da je njen. - Ti nisi niti sposoban da ližeš njegove
čizme, niti dostojan da izgovaraš njegovo ime. On je bolji od zakona,
moćniji nego bilo koji lord, i veći muškarac nego ćeš ti ikada biti.
Warrlingotove usne su se zakrivile, razotkrivajući zube koji su
jedva bili ukorijenjeni u njegovim trulim ustima. - Šteta što on to
nikada neće ćuti. Zamišljam kako se Dorian Blackwell zapitkuje što se
dogodilo s njegovom lijepom suprugom. Jer ti nikada neće pronaći
tijelo ovdje dole. Zajedno ćemo istrunuti, zakopani u isti grob za
vječnost. - Njegov prst se stegnuo na okidaču, jagodica je bljedila sa
pritiskom. - Doviđenja Lady Northwalk.
278
Crno srce Londona
Poglavlje 23.
Northwalk Abbey je svijetlio pod noćnim nebom dok je Dorian
jahao na svojem čistokrvnom konju. Svaki prozor je bio osvjetljen,
mahniti pokreti ljudi iza njih ježili su mu kožu vrata.
Nešto nije bilo dobro.
Došao je na kameni prilaz, sišao sa konja i dobacio uzde
konjušaru, potpuno fokusiran na muškarce koji su pregledavali kartu
u svojim rukama.
- Što se događa ovdje? - zahtjevao je odgovor.
Peter Kenwick, zaposlenik kojeg je postavio da pazi na njegovu
suprugu predvodio je hrpu muškaraca. Njegove tamne oči su se
razrogačile kada im je Dorian prišao. - Blackwell! - uzviknuo je,
gužvajući kartu. - Murdoch je upucan.
- Jeli živ?
- Je, poslali smo po doktora i vijest prema vama. Tallow je
upravo s njim.
Dorian je skinuo svoje jahačke rukavice te se penjao po dvije
stepenice odjednom. - Gdje mi je supruga? Tko je to učinio?
Pretpostavljam da je zarobljen.
Muškarci su ga pratili uz stepenice, njihova tišina vrištala je
upozorenjem. - Murdocha su pronašli u sobi Lady Blackwell, - jedan
od muškaraca je bio dovoljno hrabar da odgovori. - Nestala je.
Pogođen strijelom hladnog užasa, Dorian se okrenuo na vrhu
stepenica i ljutito pogledao u njih. - Kako to misliš, nestala?
Nitko ga se nije usudio pogledati.
- Odgovorite mi ako vam je stalo do života.
Kenwick, više naviknut na Dorianov izgled, zakoračio je ispred
svih. - Jedino što znamo je da je ne možemo pronaći, niti pištolj. Kuća
279
Crno srce Londona

se pretražuje, gospodine, a sada smo htjeli započeti sa
pretraživanjem terena. Nije mogla daleko stići.
Ubod užasa pretvorio se u dozu ledenog straha. - Koliko je
prošlo od pucnja?
- Minute, - Kenwick je odgovorio. - Ako i toliko.
Okrećući se toliko brzo da mu se podigao kaput, Dorian je
jurnuo u Northwalk Abbey uzvikujući Murdochovo ime. Spavaće
sobe su morale biti na drugom katu, pa je pojurio po stepenicama,
njegove čizme su jedva dodirivale tepih. - Murdoch, - urlao je. -
Farah! -
Tallow je potrčao iza zavoja hodnika na desno. - B… Blackwell!
Ovdje je!
Murdoch je sjedio naslonjen na zid izvan razlomljenih vrata koje
su se jedva držale na šarkama. Sluškinja mu je stiskala ranu sa
debelom krpom.
- Murdoch. - Spustio se na jedno koljeno pokraj ranjenog
muškarca. - Tko je to učinio?
- Metak me samo okrznuo, - Murdoch mu je odmahnuo rukom.
- Idi. On je ima, - njegov osobni sluga izgovorio je kroz stisnute bijele
usne. - Warrington.
Kučkin sin nije mrtav.
- Ne! - Dorian se eksplozivno ustao, njegov led je postajao ona
strana vatra, ona koja mu je ukrala misli zajedno sa dahom. - Gdje ju
je odveo? Kojim putem?
Murdoch je odmahnuo glavom. - Nikada nisu… napustili sobu.
Ja sam bio kod vrata. - Trznuo se i opsovao kada je sluškinja pritisnula
snažnije ranu.
Dorian je ušao u njezinu sobu, osvjetljenu samo usamljenim
fenjerom. Walters i Gemma su pretraživali balkon i ispod kreveta. -
Nije ovdje. - Gemma je tužno jecala. - Svugdje smo pretražili. Nema
šanse da su skočili s balkona i ostali živi, previsoko je. -
Svaki mišić mu se stisnuo u tijelu. - Murdoch, - govorio je kroz
zube. – Je li moguće da si izgubio svijest? Ili da su nekako možda
prošli pokraj tebe?
280
Crno srce Londona

- Ne, - Murdoch je hrapavo odgovorio. - Da sam se onesvijestio
to bi za mene bila milost.
Panika je prijetila da mu uguši bijes, ali Dorian to nije dopustio.
- Warrington je mrtav čovjek, - najavio je muškarcima koji su upravo
ušli kroz sobna vrata. - Kao i imbecil koji ga je pustio unutra. Koji od
vas je to napravio?
- To je nemoguće, Lord Blackwell, - Kenwick se čudio. - Mi smo
svi stajali na našim mjestima kao što ste zapovjedili. Nijedan od nas
nije zakasnio ili zanemario vašu zapovijed. Nitko se od nas ne bi
usudio to napraviti.
- Moja supruga je u rukama moga neprijatelja. - Istina te
rečenice uzavrela mu je krv, te je poželio tog trena da čovjek može
više puta umrijeti. Ubio bi Warringtona onoliko puta koliko je on
dirnuo njegovu suprugu. Čovjekova duša bi nestala prije nego ga
tijelo izda. Bilo je načina.
Ali ovoga puta bi ostao mrtav.
- Pronaći ćemo je, - Kenwick je obećao.
- Ti ćeš odgovarati jer si je izgubio, - Dorian se zakleo.
Čovjek je problijedio više od Murdocha. - Blackwe…
Pucanj se začuo kroz dvor, od čega su se svi zaledili na mjestu.
Pa drugi.
- Farah, - Dorian je uzdisao. Došlo je unutar dvora, unutar
zidina. Dorian je hodao do istočnog zida pa naslonio ruke na njega i
tada uho. Bila je iza. Znao je. Nije bila mrtva. Taj pucanj nije bio za
nju. Ona je živa! Ona je živa jer je on još uvijek živ. Ako njezino srce
ikada prestane kucati, onda će ju njegova duša pratiti.
Osjećajući se kao divlja životinja u kavezu, zatrčao se tijelom u
ormar, potrgavši ga u komadiće. Srušit će ovaj prokleti dvorac kamen
po jebeni kamen. Počevši s njezinom sobom.
***
- Doviđenja, Lady Northwalk.
281
Crno srce Londona

Farah je posegnula prije nego je promislila, udarajući
Warringtonovo zapešće dok je okinuo pištolj.
Pištolj je zapucao tik do njezinog uha. Više nije mogla čuti, no
mogla je udarati. Pa je to i napravila, njezina noga je snažno završila
između Warringtonovih nogu.
Još jedan metak se odbio o zid, no Farah nije osjetila bol, pa je
jurnula prema pištolju. Lagano mu ga je izvukla iz ruke jer se previjao
u bolovima na podu.
Na trenutak ga je nespretno okretala, ali ga je napokon uperila
na pravo mjesto, polagano se udaljavajući od Warringtona. - Ne mići
se, - viknula je, zvuk je još uvijek bio prigušen. Svi udovi su joj snažno
drhtali. U njezinom lijevom uhu je glasno odzvanjalo, ali je postojao
još jedan zvuk, zvuk neke nabujale vode, koja se natječe za
dominaciju, no ona je bila živa.
Bila je živa.
Odvratne riječi koje su izlazile iz Warringtonovih usta mogle su
se usporediti sa smradom i prljavštinom ove rupe. No Farah se sada
već zapitala kako će se popeti po stepenicama – bile su skoro strme
kao i ljestve – dok još uvijek upire pištolj u njega. Da li da prvo bježi i
dovede pomoć? Ili da ga natjera da se penje? Da li da samo ubije
kučkinog sina i završi sa time?
Ta ideja je bila privlačna, no njezin trbuh je opet protestirao.
Snažna eksplozija, kao lomljava daski i kamena, ju je preplašila.
Warrington je iskoristio taj trenutak da jurne prema njoj, njegovi zubi
ogoljeni kao da planira gristi.
Farah je krenula prema nazad, vrisnula i opalila.
Warrington je iznenada zateturao, rupa se otvorila odmah
ispod prsne kosti, i pao. Osjetila je vibracije koraka kako jure prema
njoj, ali ih nije baš najbolje čula.
Ona zvonjava je počela nestajati, te je možda začula kako je
neki muškarac zove, no samo je ostala stajati i drhtati, razmišljajući
da li bi trebala iskoristiti sve metke na Warringtonu, u slučaju da se
ponovno ne ustane.
282
Crno srce Londona

Warringtonove oči su brzo treptale. Njegova usta, ispunjena
krvlju, pokušavala su nešto reći, no ona ih nije mogla ćuti. Svijet se
počeo vrtjeti oko nje, a zemlja ljuljati kao brod na nemirnom moru.
Tamna sjenka se pojavila na vrhu stepenica, njegov dugi kaput
lebdio je kao demonova krila, spuštajući se između nje i Warringtona.
Dorian.
Izgledao je kao vrag koji je došao po svog slugu. Njegova kosa
crna kao opsidijan. Njegovo oko s ožiljkom sjajilo je s mnoštvom
mračnih stvari, no Farah nije mogla prepoznati niti jedan od šoka.
- Daj mi pištolj, - zarežao je. - Njegov život je moj.
Od njegovih riječi se Farah trgnula iz onoga što ju je prijetilo
preuzeti. - Ne. - mrštila se prema njemu. - On je napao mene. -
- Farah, ti nisi ubojica, - Dorian ju je umirivao, beznadna
nježnost svjetlila je iz njegovog crnog oka. - Sada mi predaj pištolj.
- Ja… sam ponovno razmotrila moj stav o tome. - Pogledala je u
Warringtonovu trzavu nogu, mogla je ćuti dah kako se grglja kroz
grlo, pa je opet osjetila vrtoglavicu.
U naletu brzih i čarobnih pokreta, Dorian joj je uzeo pištolj,
povukao ju iza sebe i upucao Warringtona točno između očiju kao
nekog psa kojeg se moralo uspavati.
Farah je maknula ruke s ušiju i lupala njegova široka leđa,
boreći se ushićenjem od njegove prisutnosti koja se uzdizala iznad
straha, šoka i bijesa. - Nisi trebao to učiniti, - viknula je. - Ne bi
preživio moj pogodak.
Njezin suprug se okrenuo prema njoj, njegove oči su proždirale
svaki komadić njenog jedva prekrivenog tijela, spremajući pištolj u
remen. - Trebao je polagano umrijeti, - rekao je. - No još uvijek je
mrlja na mojoj duši, ne na tvojoj.
Gledali su jedno drugoga jedan taman i drhtav trenutak.
- Dorian. - Izustila je njegovo ime, a zvuk njezinog glasa
oslobodio je bujicu sirovih i brutalnih emocija iz njega.
Odjednom je bila zatočena između hladnog kamena i sto
osamdeset i tri centimetara uzbuđenog muškarca. Zastenjao je i
zaklopio njezine usne snažnim, posesivnim poljupcem. Njegove ruke
283
Crno srce Londona

u rukavicama bile su posvuda, kao da su provjeravale da nema
povreda, nakon čega ju je povukao u zagrljaj koji je prijetio istisnuti
zrak iz nje.
- Fairy, - šaptao je uz njezine usne, a Farah je pomislila da je
začula onaj naglasak iz njihovog djetinjstva. Zatvorio joj je usne.
Zaposjeo ih. Gurao jezik u nju i istraživao što je njegovo.
Htjela je otići iz ovog mjesta. Pobjeći od smrada, smrti i straha.
No osjetila je suprugove grudi kako se šire sa dubokim i bolnim
udasima uz njezina prsa i duboke drhtaje koji su prolazili kroz
njegovo tijelo pa je odlučila samo stajati u njegovom zagrljaju i
predati se njegovim gorućim poljupcima.
Izgovarao je njezino ime skoro nepovezano između grubog
pomicanja usana. - Fairy. Moja Fairy.
Pokušala mu je odgovoriti, umiriti ga, no svaki puta kada je
udahnula on je odmah spojio svoje usne s njezinim. Njegovo disanje
je počelo usporavati, te mu je svaki dah treperavo izlazio iz dubine
prsiju.
Farah nije bila svjesna da nisu sami sve dok nije začula glasno
kašljucanje koje je odjekivalo po zidovima dvora. - Blackwell…-
prepoznala je glas Kenwicka, jednog od njegovih ljudi koji se obratio
njezinom suprugu. - Što mislite da napravimo s ovim? - Udario je
nogom Warringtonovo mlitavo tijelo.
Dorian je podigao glavu, pokušavajući otjerati maglovit bijes iz
očiju. Kada ju je ponovno pogledao, izgledalo je kao da je tek sada
primijetio njezinu prozirnu spavačicu.
- Riješi ga se, Kenwick, - rekao je ljutito, skidajući svoj kaput
kako bi ga stavio na njezina ramena.
Podigla je obrvu čim je osjetila toplinu kaputa kako prelazi na
njezinu kožu. Zadrhtala je, ali ne od hladnoće nego od velikog
olakšanja. - Kenwick? Znaš mog majstora?
Nije imao ni toliko pristojnosti da izgleda barem malo
posramljeno, pa ga je Farah namrgođeno pogledala. - Koliko točno
moje posluge je kod tebe zaposleno?
284
Crno srce Londona

Dorian nije odgovorio. Umjesto toga ju je podigao u ruke sve
dok nije bila udobno smještena uz njegova prsa.
- Savršeno sam sposobna za hodanje, - rekla mu je, migoljeći se
u njegovim rukama.
- Budi mirna, - naredio je, penjući se uz stepenice.
Napravila je kako je rekao, ali samo zato što nije htjela umrijeti
od pada sa stepenica, kada je sve ovo preživjela. Sada nije bilo
vrijeme. Morala je reći neke stvari svome suprugu.
285
Crno srce Londona
Poglavlje 24.
- Murdoch! - Farah je vrisnula dok su ulazili kroz razlupani
ormar. Borila se da siđe, ali ju Dorian nije ispuštao.
Hrpa zgužvanih haljina bila je rasuta po podu kao neke žrtve na
bojištu. Njezina soba je bila uništena, razbacana kao da ju je neki
lopov demolirao dok je tražio plijen.
- Pobrinuli su se za njega, - Dorian je rekao.
- Mogao bi umrijeti. - Bacala se u njegovim rukama. - Moram
odmah otići k njemu!
Suprug ju je s lakoćom umirio. Krhotine drva pucketale su ispod
njegovih čizama dok ju je iznosio u hodnik gdje su Murdocha
pridržavali Tallow i Frank. Gemma mu je držala krpu na rani, a Farah
je bila zadovoljna što krv još uvijek nije natopila krpu.
- Ne brinite se za mene, djevo, - Murdoch je napomenuo. -
Imam dosta mesa oko sebe. Metak ga je samo malo okrznuo, to je
sve.
Olakšanje se gasilo sa alarmantnom snagom, pa se ponovno
počela migoljiti. Izgledao je jako blijedo, a znoj mu je sjajio na
obrvama. - Murdoch! Trebaš doktora.
- Ma nee! - pokazao je glavom da ga odvedu do njegove sobe
na kraju hodnika. - Ništa što viski i par šavova neće izliječiti. Srušio
me više šok od pucnja nego sam metak, sramim se to i izgovoriti.
Postajem prestar za ovakve stvari.
Očajna da se sama uvjeri u to, gurala je rukama prsa svog
supruga. - Dovraga, Doriane. Spusti me!
- Ne. - njegove snažne ruke držale su je još čvršće, ali je
namrgođeno pogledao u Murdocha. - Pogledat će te doktor i to je
moja zadnja.
286
Crno srce Londona

- P…pozvali su d..doktora, - Tallow je napomenuo, izgledajući
ništa bolje od Murdocha, koji je imao najtvrdoglaviji pogled koji je
Farah ikada vidjela.
- Pošaljite ga do Lady Blackwell kada završi sa Murdochom, -
Dorian je oštro naredio. - Neka još donesu sapun i zdjelu.
- Ne, ne. Ne treba. Nisam nimalo povrijeđena, - Farah je
inzistirala. - To bi vidio da me spustiš na pod.
Dorian ju je gledao sa isprepadanim izrazom ispunjenim
posesivnošću i zbunjenošću. - Ja… ne mogu.
Murdochov nepogrešivo razdragani ton sve ih je trznuo. - Idi sa
svojim suprugom, Lady Blackwell. Mislim da se on najviše od svih nas
uplašio.
Blackwell je ljutito pogledao u svog osobnog slugu, no nije
odgovorio jer je mnoštvo ljudi pametno pronašlo novi interes u
pomaganju ranjenom čovjeku da ode u sobu.
Murdoch je bio u pravu. Iako je Farah prestala drhtati, mišići
njezinog supruga još uvijek su trzali kao da su bili šokirani nekim
neželjenim podrhtavanjima. Stajao je u sredini hodnika, držeći je
čvrsto u svojim rukama, izgledajući kao čovjek kojeg su nadjačale
neke sile kojima on ne može umaći.
- U sobu gospodara, - Dorian je naredio.
- Ja sam koristila tu sobu, - Farah je pokazala prema kaosu
njezine odaje. - Odvedi me tamo. - pokazala je prema odaji grofice.
Biti će hladno jer nema vatre, no morat će se nekako snaći.
Jedino svjetlo u sobi dolazilo je od sjajnog mjeseca, filtrirajući
kroz prozore i obasjavajući bijeli prekrivač srebrnim i plavim bojama.
Nagla mirnoća i tišina oboje je malo uzdrmala pa su se na trenutak
morali prilagoditi.
Dorianovi teški udasi rezali su tamu sobe, bojeći noć sa bezbroj
emocija koje Farah nije morala vidjeti da ih razumije.
- Možeš me sada spustiti, - nježno ga je uvjeravala. - Sigurno je.
Trebala su mu dva daha da odgovori. - Ja… nekako te ne mogu
ispustiti.
287
Crno srce Londona

Podižući ruku u mraku, pritisnula je dlan na njegovu snažnu
bradu, sada grubu od nekoliko dana ne brijanja. - Ne moraš me
pustiti.
Nevoljko je spustio ruku ispod njezinih koljena dok njezine noge
nisu dosegle pod, ali joj nije pustio ramena. - Usudio se da te udari, -
Dorianov divljački glas nije se slagao sa ekstremnom nježnošću
njegovog palca kojim je prešao po njezinoj natečenoj usni.
Farah se nadala da nije primijetio. Trebala je bolje znati.
- Nije ništa, - umirivala ga je, stavljajući svoju ruku na njegovu
rukavicu.
- Da bar mogu uskrsnuti tog kučkinog sina i ponovno ga ubiti, -
zarežao je. - Polagano.
Farah se naslonila na njega, još uvijek ogrnuta njegovim
kaputom. Nije se odmaknuo.
- Da li te je dotaknuo, Farah? - Dorian je upitao bolnim jecajem.
- Da li te je ozlijedio… negdje drugdje?
- Nije bilo vremena.
- Kada sam začuo one pucnje, pomislio sa…
Zaustavila je njegove usne nježnim pritiskom svojih prstiju. - Ne
zabrinjavajmo se užasima dana. - odmaknula je prste. - Zašto si
ovdje, Doriane?
Njegovo već napeto tijelo sada se naglo učvrstilo, njegove ruke
su kažnjivo stisnule njezina ramena. - Ne pravi se kao da ne znaš.
Pismo, - zarežao je. - Jesi li već pronašla ljubavnika? Jer, kunem se
Bogom, Farah, ako cijeniš njegov život…
Njezini prsti su ponovno pronašli njegove usne, nada joj je
počela ispunjavati grudi. - Bilo bi nemoguće pozvati nekoga u svoj
krevet tako brzo nakon što si mi slomio srce, - priznala je.
- Ali to bi učinila, - okrivljavao ju je, usne su mu se pokretala uz
njezine prste. - S vremenom.
- Tako sam mislila, - prošaptala je. - Stvarno sam htjela, no
trebalo mi je sedamnaest godina da čak uzmem nekog drugog u obzir
nakon što sam te prvi puta izgubila. - Naslonila je glavu na njegova
tvrda prsa, diveći se njegovoj visini i širini. - Bila sam povrijeđena i
288
Crno srce Londona

usamljena kada sam pisala to pismo. Ljuta na tebe što si me odbio.
Željela sam dijete više od ičega, jer sam trebala nekoga tko će
prihvatiti moju ljubav. Nekoga tko to želi. Nekoga tko želi mene.
Dorian je ponovno primio njezina ramena, odmaknuo je od
sebe i malo ih protresao. - Kako možeš misliti da te ja ne želim?
Farah je zjapila u njega. - Poslao si me u Hampshire, - ozbiljno
ga je podsjetila. - Nisam te vidjela niti čula dva mjeseca.
Nagnuo je glavu sve dok nije bio blizu njezinog lica. Njegovo
plavo oko i ožiljak uhvatili su tračak mjesečevih zraka, a ono što je
pročitala u oštrim crtama njegovog lica reklo joj je sve što je trebala
znati.
- Ja želim tvoju ljubav, - žustro je odgovorio, stišćući njezine
ruke svojim očajavajućim prstima. - Došao sam preuzeti ono što je
moje.
Srce joj se raširilo, a tijelo razveselilo. - Ne ako ja tebe prva. -
Podigla se na prste i preuzela njegove usne, obavijući ruke oko
njegovog vrata da ga pritisne u svoj zagrljaj.
Ukočio se u njezinom zagrljaju na jedan neodlučan trenutak bez
daha, nakon čega se topio uz nju, oko nje, povlačeći je uz sebe sa
dubokim jecajem predaje.
Da. Napokon. Osjećaj njezinih ruku oko njega, jezik u njegovim
ustima, njezino tijelo zalijepljeno za njegovo, to je bila najslađa
pobjeda nego je ona ikada mogla zamisliti. Ovoga puta nije samo
požudu i potrebu osjetila u njegovom poljupcu već i povjerenje.
A ta riječ je bila strana za čovjeka kao što je Dorian Blackwell.
Za dječaka poput Dougana Mackenziea.
Nježno kucanje na vratima ih je prekinulo, pa se Dorian
okrenuo da pusti sluškinju sa zdjelom svježe vode, ručnikom,
sapunom i svijećom. - Želite li da upalimo vatru? - upitala je.
- Ne, - Dorian je odgovorio. - Možeš otići.
- Hvala ti, Molly, - Farah je nadodala dok se sluškinja neodlučno
naklonila i istrčala van.
289
Crno srce Londona

Farah je otišla do zdjele, više nego spremna da opere sjećanje
na onu užasnu skrivenu prostoriju i odvratan dah Warringtona sa
svog tijela.
Dorian ju je pratio, tiho kao šapat, zaustavljajući se toliko blizu
da je prsima dodirivao njezina leđa. - Dopusti meni, - rekao je glasom
kojeg je tama napravila hrapavim.
Posegnula je za mekom krpom te ju je umočila u vodu. - U redu
je, ne moraš.
Topla ruka je posegnula iza nje i prekrila njezinu. Rukavice su
nestale, te je samo muška koža puna ožiljaka bila naslonjena na
njezinu kožu. - Da, moram, - disao je uz njezino uho.
Neki novi drhtaji okupirali su njezino tijelo dok joj je rastvarao
prste i natjerao krpu da padne u vodu. Ovo nije imalo veze sa
strahom ili hladnoćom, već dugo željenim olakšanjem. Snažnom
nadom. Dobro je znala značaj ti njegovih nježnih pokreta kada je
skinuo kaput s njezinih ramena. Nekoliko nježnih trzaja i spavaćica je
spala na pod.
Oči su joj se ispunile toplim suzama, njezin vid se zamaglio dok
im nije dopustila da se sliju po obrazima. Došao je po nju. Baš kada je
pomislila da je sve izgubljeno.
Upotrijebivši ruke, te snažne ruke, Dorian ju je primio nježno za
ramena i okrenuo prema sebi. Nježnost, koju prije nikada nije vidjela,
sjala je nekim neprirodnim sjajem na prigušenom svjetlu jedne
usamljene svijeće. Njegova koža na njezinoj imala je neki strani, a
opet znani osjećaj. Dorian Blackwell ju je dirao. Svojom voljom. Nije
bilo straha u njegovim očima. Niti gađenja na njegovim usnama.
Grubi zglobovi prstiju podigli su se do njezinih obraza. - Zašto
plačeš? - Izrekao je njezine prve riječi sa toliko toplim i iskrenim
pogledom, da je u njima mogla vidjeti Dougana. - Jesi li što izgubila?
Suze su sada tekle brže, vlažeći prste kojima joj je brisao suze. -
Jesam, - plakala je. - Mislila sam da sam izgubila jedinu obitelj koju
sam ikada poznavala, istog trenutka kada sam je ponovno pronašla.
Bilo je gore što nisi bio mrtav. Da si me odbacio od sebe.
290
Crno srce Londona

- Koja sam bio budala. - Ruka mu se podigla da joj primi bradu,
njegov palac je milovao masnicu koja je oticala oko malene rane. -
Mislio sam da si sigurnija bez mene. Da po prvi puta činim plemenitu
stvar. Skoro sam te radi toga izgubio… Bože, Farah, nikada nisam bio
toliko uplašen. - Njegova vilica se stisnula, a njegove oči su sjajile sa
sirovom i bolnom emocijom. - Mislio sam da mogu živjeti bez tebe.
No nema života bez tebe. Samo postojanje. A to je gori pakao nego
ono što me čeka nakon smrti.
Farahin dah je ukrao maleni štucaj. - Pa. - šmrcnula je. - Ako u
budućnosti budeš pomislio da učiniš neku plemenitu stvar,
jednostavno… nemoj. Užasan si u tome.
To je izvuklo vragolasti zvuk zadovoljstva kojeg je Farah sada
mogla prepoznati kao Dorianov smiješak. Nježno joj je gurnuo
ramena prema dole sve dok se nije sjela na meki sanduk kod
podnožja kreveta, osjećajući se potpuno golo po prvi puta otkako ju
je skinuo.
- Mislim to, - opomenula ga je gledajući kako trlja krpu u njezin
najdraži sapun s mirisom lavande i natapa je u vodu. Pokrila je
rukama grudi i prekrižila noge, osjećajući se lomljivo i izloženo. - Kako
si me to mislio zaštititi kada si toliko daleko od mene?
Prepustila se kada joj je nježno krpom prao usnu i bradu, nakon
čega je obrisao suze s njezinih obraza, ispirući linije osušenih suza.
Promatrao je njezinu nagost sa vatrom u očima, no njegova
zabrinutost je nadjačala osjećaj sirovog instinkta.
- Nikada me se nećeš riješiti. - To bi bilo zadirkivanje od nekog
manje ozbiljnog čovjeka, ali kada dolazi od Doriana, zvučalo je kao
kobno upozorenje. - Možda ćeš jednog dana požaliti. Moji demoni će
nam opsjedati život.
Farah je posegnula za njegovom šakom, kradući mu ruku i
gledajući ga ravno u oči kako bi bila sigurna da razumije njezine riječi.
- Ne smeta mi borba s nekoliko demona kada živim s njihovim
kraljem. - Nasmijala se. - I mislim da ćemo ih, nakon nekog vremena,
zajedno otjerati.
291
Crno srce Londona

Bio je tih i zamišljen kada ju je nastavio prati. Njegove oči i ruke
otkrile su po prvi puta neke njezine dijelove tijela. Dijelovi koji su,
generalno nevini, postajali nadraženi i uzbuđeni pod njegovim
dodirom. Pronašao je mjesta od kojih je jecala. Tanka koža na
pregibu ruke. Linija njezinog struka. Krivina iza koljena. Svod tabana i
mjesto između prstiju.
Iako je bila čista od prvog pranja, njegova brižnost izgledala je
podjednako kao ritual i praktičnost zajedno. Oprao je strah s njezinog
tijela. Ljagu zločestog čovjeka. Onaj užasan smrad smrti i truleži. Ali je
svo to vrijeme otkrivao po prvi puta svojim prstima njezino tijelo,
kroz tanki veo tkanine i vode.
Farah je primijetila po njegovim udasima kroz nos i napetom
vratu da se borio sam sa sobom kako bi bio nježan. Da završi svoj
zadatak bez da ga okrene u svoju korist. Bio je pažljiv, zabrinutost mu
se skrivala ispod trepavica.
Zastao je onoga trenutka kada je Farah ispunila svoj pogled
pozivom.
Nastala je bujica želje i sentimentalnosti dok slijedeće kucanje
na vratima nije stvorilo Gemmu brzinom munje u sobi.
U sebi je opsovao i brzo stao ispred Farah kako bi blokirao
pogled s vrata. Otvorio je usta da, bez sumnje, verbalno zlostavi
njezinu prijateljicu.
- Smiri se. - Gemma je odmaknula svoju divlji smeđi uvojak i
pružila jednostavan bijeli pamučni ogrtač. - Donijela sam ovo za
damu jer je doktor s druge strane vrata. Vi ste ga pozvali.
- Hvala ti, Gemma. - Farah se ustala i posegnula za ogrtačem.
Gemmine usne su se raširile u širok osmijeh dok je dodavala
Dorianu ogrtač. - Pretpostavljam da si već pregledana, - napomenula
je i namignula.
- Pozovi doktora unutra, - Dorian je kratko rekao.
Iako već u godinama, Sir Percival Hancock, glasno je govorio i
mrmljao o njezinom stanju i malenoj masnici, ali mu nije trebalo
dugo da objavi kako je zdrava. Ostavio je neku vrstu sirupa koji će joj
pomoći da spava i smiriti joj živce, no ona ga je bacila čim je izašao
292
Crno srce Londona

van s Dorianom da razgovaraju o Murdochu. Vidjela je opasnost od
ovisnosti koju je stvarao opijat unutar njega, pa ga nije htjela niti
probati.
Dorian se vrlo brzo vratio sa ljutitim izrazom na licu, zalupivši
vratima iza sebe i zagasivši svijeću.
Farah je podigla zamišljeno obrvu na njegovo skoro manično
ponašanje. - Što se dogodilo? - upitala je. - Nešto s Murdochom?
- On je dobro. - Dorian joj je prišao u dva duga koraka te ju
privukao k sebi, poljubivši je po drugi puta te noći. Grubi trzaj
prethodio je hladnom poljupcu noćnog zraka dok joj je ogrtač padao
na pod.
Bez prekidanja poljupca, Dorian ju je podigao u ruke i odnio u
krevet, spustivši je nježno na njega. Odmaknuo se i stao ispred nje,
baš onako kako je to već jednom učinio, njegov pogled proždirao je
njezino tijelo dok je skupljao šake pokraj sebe. - Želim te dirati.
Mjesečina je obasjavala njegovo tijelo srebrnom bojom i
sjenom, te obasjavala ranjivost koja je virila ispod smrtonosne
nemilosrdnosti. Ponovno je bio gladan dječak, zarobljen između gladi
i straha.
Polagano, da ga ne prepadne, Farah se ustala na koljena. -
Onda me dodirni.
Njegove različite oči spustile su se na grudi, pokrećući se
njezinim pažljivim pokretima. Jezikom je vlažio usne, no nije se
pomaknuo. - Ja… ne bih smio.
Farah je nakrivila zbunjeno glavu u stranu. - Pa već jesi.
Trznuo se. - Nisam se mogao zaustaviti. To nije bilo normalno.
Bio sam bijesan od brige. - Okrenuo je glavu i promatrao mjesec kako
sjaji kroz prozor kao neki besramni voajer.
Imali su par zajedničkih stvari, njezin suprug i mjesec.
Dominirali su noć. Stvarali sjene, no s druge strane obasjavali tamu.
- Možda bi trebao naručiti pravilno kupanje, - ponudio se, ne
gledajući u nju.
293
Crno srce Londona

Farah je odmahnula zbunjeno glavom. Sada? Bila je gola, nudila
mu je svoje tijelo. - Okupala sam se popodne. Ti si me upravo oprao.
Ne mogu biti čišća nego što jesam.
- Da, možeš, - njegov izmućen pogled ponovno ju je pronašao. -
Ja sam te dodirnuo, Farah.
- I prije si me dodirivao, - podsjetila ga je sugestivno.
- Ne razumiješ, - rekao je kroz zube, pa se Farah pribojala da bi
opet mogao pobjeći.
- U pravu si, - rekla je nježno. - Stalno mi to govoriš, ali ja
stvarno ne mogu shvatiti zašto ti je toliko gadljivo da me dotakneš.
- Ne. - Zakoračio je prema njoj, kao da se htio svađati ali se
zaustavio. - To nije to.
- Reci mi, - preklinjala ga je. - Zaslužujem znati.
Došao je do svoje odluke kao zatvorenik koji se sprema na
vješala. Kao da bi sa svojim riječima stvorio nekakav nepovratni kraj.
Kada je progovorio, to je bio glas mrtvog čovjeka. - Jedno vrijeme
sam bio najmlađi zatvorenik Newgate zatvora. Najmanji. Najnježniji.
Naj… najslabiji. Neću opisivati pakao koje su te razlike donosile.
Farah je zadržala dah kako bi zaustavila jecaj, znajući da bi ga to
sažalijevanje zajedno s agonijom potpuno uvrijedilo.
- Reći da je to bila noćna mora bilo bi preblago. Brutalnost je
bila sveobuhvatna. Seksualna, fizička… mentalna. - Podigao je oči
prema njezinim, prekrivajući svoj sram iza onog poznato ledenog
zida. - Zar ne vidiš koliko me to promijenilo, Farah? Ne samo fizički
već potpuno.
Svjesna svoje nagosti, nije se predala instinktu da prekrije
rukama grudi, kako taj potez ne bi poslao neku krivu poruku. -
Sjećam se našeg razgovora u Ben Moreu, - rekla je pažljivo. - Već si
mi o tome pričao. Ali zaboravljaš da sam ja deset godina radila u
Schotland Yardu. Znam što se događa u tim zatvorima, kako
kriminalci napadaju jedni druge. To mi slama srce, Doriane, ali mi ne
mijenja moje mišljenje o tebi i tami. Bio si mlad. Mali i nemoćan. -
Pomaknula se prema rubu kreveta. - Sada više nisi ništa od toga.
294
Crno srce Londona

- Ti si pravi jebeni anđeo. - izrekao je te riječi sa stisnutim
usnicama. - Tako da još uvijek ne shvaćaš. Nisam dugo ostao
bespomoćan. Imao sam svoju osvetu.
- Jesi. - Farah je kimnula. - Da, ispričao si mi o čuvarima i drugim
zatvorenicima.
- Ti čuvari i taj sudac su bili sretni što su umrli tako brzo. - Buljio
je u njezine oči, ne trepnuvši, želio je biti siguran da shvati užas svake
njegove riječi. - Naplatio sam sve grijehe koje su mi nanijeli, Farah.
Moja brutalnost je nadjačala sve druge. Nisam povrijedio ljude, ja
sam ih slomio. Nisam ih usmrtio nego sam ih ubijao. Nisam ih
kažnjavao nego sam ih ponizio, sve dok nisu ostali samo oni lojalni.
Da li sada shvaćaš? - zahtijevao je. - Zar ne vidiš? Gdje su god vršci
mojih prstiju dotakli tvoje sveto tijelo, ostavili su krv i prljavštinu kao
neki vrući katran. Nemoguće da se očisti. To tebi ne mogu učiniti,
Farah. - prešao je prstima po svojoj kosi, njegov vulkan emocija
spreman da eruptira ispred njezinih očiju. - Ne mogu…
- Stani, - Farah mu je naredila, podignuvši ruku. - Prestani i
poslušaj me, Dorian Blackwell.
Njegove oči su se razrogačile sa opasnim upozorenjem, no usne
su mu ostale zatvorene.
Željela ga je zagrliti više nego što je išta htjela u svom životu, no
stisnula je šake kako bi se zaustavila da ne uništi ovaj trenutak.
Umjesto toga gledala ga je u oči i ispunila riječi iskrenošću. - Preživio
si, - rekla je odlučno. - Preživio si kada drugi nisu. Nisi imao drugih
sredstava da se održiš na životu. Da bi zaustavio proganjanje, morao
si postati čovjek sa crnim srcem. Ja ne… odobravam nasilje, no ne
mogu te niti osuđivati zbog prošlosti. Naročito jer sam ja bila kriva
što si završio tamo.
- Ne govori to, - zarežao je. - Da nisi nikada više to rekla!
- To je istina. - odmahnula je glavom. - Pogledaj me. - Spustivši
ruke u stranu, ogolila je svoje tijelo prema mjesecu. - Dodirnuo si me,
a moje tijelo je neokaljano.
Izluđujuća glad u njegovom pogledu stvorila je tračak nade i
posesivne želje da joj ugrije tijelo od hladne noći.
295
Crno srce Londona

- Moje nije, - promrmljao je. - Ništa čisto nije ostalo od mene.
Ni moje tijelo. Ni moje ruke. Niti moja duša. Zašto bi htjela tako
nešto blizu sebe?
- Tama koju ti vidiš u svome dodiru je samo u tvojoj glavi, - rekla
je nježno. - Možda možemo to popraviti.
- To je nemoguće, - uzdisao je odmahujući glavom.
- Priđi bliže, - zamolila ga je.
Nije se pomaknuo.
- Ako sam išta naučila u životu, onda je to da ne postoji tama
toliko mračna da ju se ne može rastjerati i najslabijim svjetlom, -
objasnila je.
Njegovo lice se omekšalo dok ju je gledao, a noga zakoračila. -
Moja draga Fairy. - Izdahnuo je bolnim izdahom. - Ti si ne možeš
zamisliti tu tamu. Ti si jedino svjetlo koje sam ikada poznavao.
Njegove nježne riječi nisu odgovarale tom nemilosrdnom
izgledu, no Farah je uspjela pronaći nadu. - Moraš vjerovati da je
moja svjetlost moćnija od tvoje tame. Dopusti da ja tebe dodirnem. I
gdje god moji prsti dotaknu tvoju kožu, očistit će krv i prljavštinu koje
vidiš, te će ostaviti samo svjetlost koju sam ti oduvijek željela dati.
Nije joj odobrio, barem ne verbalno. No lagano se pomaknuo
do ruba kreveta, zadržavajući dah zarobljen u svojim grudima, te se u
njegovim očima pojavila oprezna nesigurnost.
Farah je zadržala sličan dah zarobljen u sebi dok su njezini prsti
pronašli revere njegovog kaputa. Polagano, s neprekidnom pažnjom,
razdvojila je nezakopčane nabore te ih skinula sa ramena i pustila da
padnu na pod. Nosio je samo crnu košulju, bez kravate, raskopčane
kragne i prsluk boje ugljena.
- Ne želim da me ovaj puta zavežeš. - ljubila mu je vrat, žila mu
je trzala ispod njezinih usana. - Želim te cijelog dirati, Dorian. Hoćeš li
mi to dopustiti?
Ostao je tiho i mirno, nije ništa obećavao, no nije ju niti
zaustavljao kada je krenula otkopčavati njegov prsluk. Oči su mu
gorile kao plavi plamen i sjajile kao vulkanski kamen. Nosnice su mu
se otvarale, a spuštene šake stiskale uz tijelo.
296
Crno srce Londona

Bila je opčinjena snažnom željom da vidi muškarca ispod ove
crne odjeće. Skrivao je toliko tajni. Prikrivao više nego je ona ikada
izložila.
Sada je bio trenutak da se otkrije Blackheart od Ben Morea.
Prsti su joj dohvatili gumb košulje, no njezina zapešća su bila
zgrabljena jednim brzim potezom. - Ne. - dahtao je. - Ne mogu. Ne
želiš vidjeti…
- Dragi moj supruže. - Farah se pomicala na koljenima dok nije
došla na sam rub kreveta, pa joj je dopustio da posegne svojim
rukama prema njegovom licu. - Ne možeš znati koliko si potpuno u
krivu.
Odmahnuo je glavom. - Moja koža. Nije kao tvoja. Osjetit ćeš…
gađenje.
Farah se prisjetila čudne teksture koju je osjetila ispod njegove
košulje onoga dana u vrtu.
Zaklopila je oči uz more tuge za njegovu tragediju. - Tvoje ruke
su iste, Dougan Mackenzie, - prošaptala je. - Oduvijek sam voljela
tvoje ruke, pune ožiljaka i divlje. Nedostajao mi je tvoj dodir punih
sedamnaest godina. - Okrenula je zapešća u njegovom stisku i
otvorila njegov dlan da poljubi njegove ožiljke dječačkih rana. -
Vjeruješ li mi? - prošaptala je uz ožiljke koje tako davno zacijelila.
Farah je posegnula za njegovom košuljom, a on je to mirno
dopustio, zatvarajući šaku kao da hoće zadržati njezin poljubac
svojim stiskom. Srce joj se širilo sa svakim otkopčanim gumbom, no
pustila je da njegova prsa ostanu skrivena sve dok nije otkopčala i
zadnji gumb prije ostatka košulje koja je bila zataknuta u hlače.
Pažljivo je povukla obije strane košulje i prsluka preko njegovih
moćnih ramena i spustila ih po nabreklim rukama.
Nije najednom uzdahnula od silnih razreza i ožiljaka na
njegovim unakaženim prsima, iako je osjećala bol za svaku od njih.
Nego ta jedinstvena ljepota njegovog stasa oduzela joj je dah.
Dorianovo tijelo je bilo stvoreno kao od nekog antičkog boga rata.
Nijedna grčka skulptura se nije mogla usporediti s njim, niti jedan
297
Crno srce Londona

umjetnik ne bi mogao ponovno stvoriti tu uglađenu muskulaturu koja
je prštala mišićima na kompleksnom pejzažu njegovog torza.
- Tako si prekrasan, - divila se.
Glava mu se naglo okrenula u stranu, kao da ga je ošamarila. -
Ne budi okrutna, - rekao je hladno.
Ruke su joj drhtale kad je posegnula za njim, ne od straha, već
od željnog iščekivanja. Prvi puta kada se stvarno osjećala da je
dodirnula svog supruga bilo je kada je prislonila ruku na njegova
snažna prsa, odmah iznad srca.
Mišići su se zgrčili i trzali ispod njezinog dlana. Pratila je prstom
uzdignuti ožiljak koji se prostirao od mjesta ispod bradavice preko
širokog prostora njegovih rebara. Druga ruka joj je pronašla veliki
ožiljak grube namreškane kože na suprotnom ramenu koja je
izgledala kao teška opekotina nastala prije dosta vremena. - Žao mi je
što si sve ovo morao proći. - Nije mogla vidjeti sve detalje njegovih
rana od slabe mjesečine, i zbog toga joj je bilo drago. Neke su bile
skrivene u sjenama i dubokim ožiljcima. Iako ju je srce boljelo,
osjetila je topli titraj požude koji je rastao između njezinih nogu, a
mišići tamo dole su se počeli ritmički grčiti.
- Moj dodir ti nikada neće nanijeti bol, - zakunula se, polagano
milujući rukama po nevjerojatnim prostoru njegovih prsiju.
Dorianove oči su se zatvorile, kao da nije mogao podnijeti taj
trenutak. Disanje mu je postalo površno i teško, a srce mu je lupalo
kao udari kopita jurećeg pastuha pod njezinim dlanom. Podigao je
ruke da prekrije njezine, kao da će ih odmaknuti sa svoje kože, ali to
nije učinio.
Farah je shvatila da mu je to davalo kontrolu. Da je aktivno
sudjelovao u njezinom eksperimentu, mogao ju je voditi gdje da ga
dira, ili joj dopustiti vlastito istraživanje, sve je ovisilo o tome kako je
to djelovalo na njega.
Svjesna njegovog oklijevanja, milovala mu je široke grebene
rebara i nastavila prema trbuhu gdje je zastala da istraži svaki utor
kojeg su stvorili stisnuti mišići trbuha. Pronašla je još ureza i nabora
ali ih je ignorirala, fokusirajući se na snažnog muškarca ispod ožiljaka.
298
Crno srce Londona

Hlače su mu bile nisko na bokovima, pa je prstom prelazila
preko ruba.
Ruke su mu pale, a dah mu se ubrzao kada je pronašla grbu
njegovog uzbuđenja. Voljela je osjećaj njega pod prstima. Vruć kao
štap za žigosanje, zadržavajući svoje oslobađanje golemim trudom.
Tijelo mu se zgrčilo, a njegov se dah čujno zarobio u grlu, dok je
istraživala lanom prekriven dio. Ponovno ga je poljubila u vrat i
pratila liniju između njegovih grudi usnama. - Moje ruke će ti samo
ponuditi užitak, - obećala je, njezini znatiželjni prsti otkopčavali su
hlače.
Zastenjao je njezino ime dok je ustima slijedila primamljivi trag
po kojem su prije toga njezine ruke prošle. Kada je stigla usnama do
lanene barijere njegovih hlača, brzo se odmaknuo jedan korak
unazad da je skoro izgledao kao skok. - Što to radiš? - dahtao je.
- Želim te kušati, - otkrila je, osjetivši kako joj toplina grije
obraze. - Kao što si ti mene kušao one prve noći.
Razrogačio je očima, mišići ruku su se snažno naprezali. - N…ne,
- zamuckivao je. - Mislio sam… Ne.
Farah je gurnula prst u njegove hlače i povukla ga natrag k sebi.
- Da, - odgovorila je drsko. - Nećeš me odbiti. - Zadnje protivljenje je
nestalo ispod njezine ruke pa je lagano spustila hlače s bokova, te su
zajedno s košuljom pali na pod.
Pratila je mišiće koji su vodili od kukova prema mjestu gdje je
njegov bujan prijatelj stršao prema njoj. Mjesečina je zasjenila
dijelove palice od kože, no posegnula je za njim svojim nježnim
prstima, znajući dobro oteklu toplinu i željeznu čvrstoću koja ju čeka.
- Farah. - Njezino ime je skoro nerazgovjetno ispalo iz njegovih
usta sa bolnim uzdahom. - Nemoj. Što ako… svršim… u tvojim
ustima?
Ta misao je bila toliko skandalozna, potpuno zločesta, da ju je
poklopio val požude toliko vruć da je morala stisnuti šake u prekrivač
kako bi se zaustavila od diranja bolnog dijela između svojih bedara.
- Ti, supruže, si opaki Blackheart od Ben Morea, - rekla mu je glasom
299
Crno srce Londona

koji je jedva mogla spojiti sa sobom, postao je hrapav od požude. -
Možeš svršiti gdje god hoćeš.
Psovke koje je izgovorio kada je stavila usne na njegov bujan
glavićak nisu bile potpuno na Kraljevskom Engleskom jeziku. Barem
nije tako mislila, a bila je poprilično sigurna da ih je sve čula.
Imao je okus soli i grijeha.
Pokreti njegovih kukova, jer se nagnuo nad nju, ugurali su ga
toliko duboko u njezina usta koliko je ona mogla primiti, a još uvijek
nije primila niti pola.
- Farah, - stenjao je. - Oh. U kurac.
Njegova vulgarnost je učinila ovaj čin još ukusnijim.
Kako nije točno znala kako da nastavi, povukla se unazad i
osjetila sreću kada je taj pokret nesvjesno pokrenuo neki val prema
njegovoj kralježnici pa je ušao dublje u njezina usta.
Farah ga je jezikom istraživala. Znatiželjna brazda na donjoj
strani. Plačući otvor na vrhu izbrazdanog glavićka. Višak kože kod
vrha i nesavitljiva krutost ostatka palice.
Naslonio je ruku na njezinu kosu, pa ih zapetljao. Snažni prsti
prelazili su po njezinom skalpu nekim erotičnim zahtjevima. Bez
obzira kako je taj čin uznemirio Doriana Blackwella, neće još dugo biti
tako.
Ispustio je jecaj kada je započela ritmičku masažu sisanja svojim
jezikom, čak ga je i onaj najvulgarniji jezik prostota potpuno
napustio. Njegov kurac se grčio i naprezao u njezinim ustima.
Nadimao, pulsirao i nasrtao, sklizak od vlažnosti, njegove i njezine.
Primio ju je za kosu i odmaknuo od svog spola. - Stani, - govorio
je kroz zube. - Ja ću… Isuse Kriste.
- Možeš, - ohrabrivala ga je, opijena žudnjom i zapaljena do
točke ludila njegovim zadovoljstvom. - Dopusti mi.
Farah je uživala u naprezanju njegovih mišića kada se sagnuo da
ju podigne od sebe.
- Lezi, - zapovjedio je. - Odmah.
300
Crno srce Londona

Natečenih usana rastvorenih od teškog disanja, povukla se po
prekrivaču na sredinu i gledala sa divljenjem u čovjeka za kojeg se
udala.
Svaki trag dječačke ranjivosti je nestao. Na tom mjestu je stajao
toranj dominantnih mišića i požude.
Zadrhtala je, djelomično od hladne tkanine ispod sebe, ali
najviše od neizbježnosti muškarca koji će upravo preuzeti ono što je
njegovo.
Dorian se postavio između njezinih nogu i spustio glavu kako bi
prešao svojim toplim dahom po njezinom vlažnom rascjepu između
bedara. Zastajući, prešao je obrazom po mekom gnijezdu dlaka, od
čega je Farah zacviljela i raširila širom koljena.
Na njezino iznenađenje, on je nastavio, neobrijana brada
grebala je kožu njezinog trbuha, onda udolinu između njezinih grudi i
napokon ultrasenzitivnu kožu njenog vrata. Velika ruka uhvatila ju je
za bedro i povukla do svojih kukova da ju zaključa oko sebe.
- Proždirat ću svaki komadić tvoga tijela, - šaputao joj je na uho,
od čega joj je zavrela krv u žilama i svaka misao u glavi nestala. - Ali
prvo…
Njegov kurac se namjestio uz pulsirajući rascjep njezinog tijela,
a Farah je jedino mogla izustiti jecajući zahtjev prije nego je ušao u
nju tihim uzdahom.
Topao dah milovao joj je obraz, no jedino su se dodirivali tamo
gdje su bili spojeni.
Lebdio je nad njom, kako se činilo, cijelu vječnost, pridržavajući
svoj prekrasan torzo daleko od nje kao da se s nečim bori. Ako se
ubrzo ne pokrene, poludjet će.
- Dorian? - Farah je šapnula, stišćući svoje intimne mišiće kako
bi ga ohrabrila.
- Dodirni me, Fairy. - Te riječi su jedva izašle iz njega, kao da su
se jedva provukle kroz stisnuto grlo. - Možeš… posegnuti za mnom.
Farah je ispustila svoj prvi pravi dah u dva mjeseca. Njegove
riječi su je rastopile. Dirnule na način za koji nije mislila da je moguć.
301
Crno srce Londona

Ovo je bila privilegija koji niti jedna žena prije nje nije dobila. Predana
svojevoljno nikome drugome osim njoj.
Primila mu je objema rukama vilicu i povukla ga za poljubac.
Onda je provukla ruke ispod njegovih te ih omotala oko njega,
povlačeći ga dolje da nasloni svoje tijelo na njezino.
Trznuo se na taj kontakt njihovih tijela. Koža uz kožu, a onda ih
je nekakav električni trenutak stapanja oboje uznemirio.
- Ostani sa mnom, - ohrabrivala ga je. - Dopusti da ti osjetim
kožu kako se pokreće zajedno s mojom.
- Da. - siktao je, napokon pokrenuvši svoje kukove.
Oboje su uzdisali od osjeta njezinog uskog otvora kako ga stišće
dok je izlazio, te ga radosno prihvaća duboko u sebe kada je ponovno
ulazio.
Farah je stiskala njegove snažne mišiće leđa, osjetivši još više
prekida na njegovoj glatkoj koži koji nisu trebali biti tamo.
Ljubila ga je snažnije, dajući mu svu svoju ljubav.
Dorian se opijao njezinim usnama i ulazio sve dublje, njegova
visina je stvarala savez njihovih usana nemogućim ako im tijela budu
i dalje spojena.
Farah je ukopala svoje lice u njegov vrat, ne želeći da prekrasan
osjećaj njegovog tijela spojenog sa svakim komadićem njezinog
prestane. Gurao se duboko u nju, izvijajući svoju kralježnicu sporim i
bolnim ubodima.
Ona je postala stvorenje čiste potrebe, neizmjerne požude i
sramotnih apetita. Njezine kosti uživale su u njegovoj težini. Njeno
spolovilo gladno je prihvaćalo njegovo, rastežući se i podižući se da
primi muškarca kojeg voli.
- Tako si topla, - uzdisao je. - Tako jebeno meka. - Još nekoliko
nesuvislih riječi je izrekao uz njezinu kosu. Zaklinjao se. Psovao. On je
bio njezin jaguar, njegovi pokreti tako gipki i graciozni. Njegovo tijelo
tako savršeno i snažno.
Gurala se u njega, njezini jecaji postali su preklinjanja. Ruke su
ju istraživale mišiće leđa prelazeći preko njih sve niže da bi uhvatila
njegovu stražnjicu i osjetila kako se ona stišće i opušta.
302
Crno srce Londona

Plima ekstaze poplavila ju je toliko brzo i odvela toliko visoko,
da je skoro propustila nasilne trzaje u njegovim kukovima dok se još
samo nekoliko puta ukopao u nju prije potresa konvulzija i izvikivanja
njezinog imena uz prekrivač .
Fairy. Moja Fairy.
303
Crno srce Londona
Poglavlje 25.
Dorian je po prvi puta ležao gol, uživajući u prohladnom zraku
na njegovoj koži zagrijanoj od pokreta i zadovoljstva. Namreškao je
nos kada ga je srebrna kovrča zagolicala, ali nije želio ispustiti ženu
naslonjenu na njegova prsa da bi je pomaknuo.
Nije znao koliko su dugo bili ovako tihi, dovoljno dugo da se
mjesec pomakne s jedne strane prozora na drugu. Njihovo disanje se
usporilo, a lagano golicanje kože natjeralo ga je da pomisli kako bi
bilo dobro da je prekrije prekrivačem. No to bi značilo da se mora
pomaknuti, a više nije mogao podnijeti ideju da se odvoji od njezine
kože niti na sekundu. Jednako tako je bio poprilično siguran da je
zaspala, a on će se prije smrznuti nego ju probuditi.
Kako li je izdržao dva mjeseca bez nje? Kako li je preživio
sedamnaest godina čistog pakla? Kao da su vlakna koja su izgrađivala
njegovo tijelo morala imati njezinu blizinu da bi mogla funkcionirati.
Ne samo da je podnio večeras njezin dodir, već je uživao u
njemu. Bila je potpuno u pravu. Farah nikada ne može biti iskvarena,
bila je prečista da ju dotakne njegova tama. No osjetio je manje
odbijanje, kao da su neka napuknuća u njegovoj duši bila zašivena
njezinom rukom.
Dorian je zatvorio oči, korio je samoga sebe zbog svoje gluposti.
Svo ovo vrijeme, on se nije nje bojao, već sebe. Bojao se da će
intimnost probuditi nasilne strahove godina u zatvoru i izbaciti ih na
površinu.
Trebao je znati. Ovo je bila njegova Fairy. Njegova se duša
prisjetila. Bio je ubojica, nasilan čovjek, no prije bi si sam prerezao
vrat nego da joj povrijedi.
304
Crno srce Londona

Prisjetio se požude u njezinim očima kada mu je ogolila tijelo.
Iskreno divljenje. Od svoje žudnja za njom nije se osjećao ranjivo niti
slabo. Već moćno. Muževno. Kao da može osvojiti zvijezde i sve
neznane moći iznad njih. - Nadam se da shvaćaš kako će Madame
Sandrine biti jako ljuta na tebe, - rekla je i lijeno zijevnula.
Pomirisao je njezine kovrče, udišući miris lavande toliko duboko
da se nadao kako će se uštrikati u rubove njegovih pluća. - Mislio sam
da spavaš, - promrmljao je, iznenađen da su joj to bile prve riječi koje
je progovorila. Vjerojatno ga je pokušavala umiriti stvarajući blagi
trenutak nakon intenziteta svega što je prošlo.
Bila mu je tako jebeno važna.
- Ne pokušavaj promijeniti temu, - ukorila ga je sa zadirkujućim
bockanjem prsta. - Morat ćeš odgovarati za uništavanje mog cijelog
ormara u jednoj noći.
Ruke su mu milovale svilenu kožu njezinih leđa, od čega se i njoj
koža naježila. Nikada mu neće dodijati njezin osjet. Nikada se neće
prestati diviti neprirodnoj mekoći njezine vilinske kože. Imalo je
osjećaj kao da miluješ čudo. Kao da držiš anđela. Žena poput nje
jednostavno nije… pripadala ovom užasnom svijetu. - Neće ti biti
potrebna odjeća neko vrijeme, - izjavio je. - Jer te namjeravam
zadržati golom koliko budem mogao.
Izvukla se iz njegovog zagrljaja kako bi napravila dramatičan
pad na leđa s rukom na čelu. - Možda bi trebao razmisliti o haremu
grofica. - uzdahnula je. - Mislim da neću preživjeti postelju zloglasnog
Blackhearta od Ben Morea.
Dorian se otkotrljao na svoju stranu kako bi uživao u njezinoj
ležećoj, blijedoj koži i prelazio rukom po donjem dijelu njezine
savršene dojke. - Želiš li mi pomoći da ih intervjuiram? - upitao je
blago.
Odbacila mu je ruku i opasno ga pogledala. - Naravno da ne! -
puhala je, sada se samo napola šalila. - Iščupat ću oči svakoj ženi koja
te se usudi dodirnuti.
Dorianova ruka se vratila na dojku, njegovi prsti su tražili put
prema drugoj. - Nisam znao da si toliko okrutna, Lady Blackheart, -
305
Crno srce Londona

zadirkivao je, dodirnuvši njezinu bradavicu nakon čega je puhnuo u
nju od čistog zadovoljstva kako bi se ona izbočila.
- Oh, pa da. - njezino razmetanje prekinuo je uzdah. - Upucala
sam čovjeka, znaš, i jednog ubola nožem. Mogu biti jako opasna kada
treba.
Dorian se otrijeznio, njegova pluća su ispustila težak dah dok je
prelazio svojom velikom rukom preko delikatne linije njene ruke.
Opet mu je palo na pamet koliko je bila krhka, kako ju je bilo
jednostavno slomiti, izgubiti. – Da li je cijelo vrijeme biti žena
užasavajuće?
Farahin smijeh je nestao, no razigrani sjaj je ostao u njezinim
lijepim, srebrnkastim očima. - Kakvo pitanje. Kako to misliš?
- Tako si… meka, nježna, - divio se. - Kao zalogaj najređe delicije
koju svatko vidi kao plijen. A mi muškarci, mi nismo ništa bolji od
vukova.. ne, strvinara. Prokleti predatori, - opsovao je. - Kako vi
dame smognete hrabrosti da izađete van iz kuće? Ili bolje, zašto ja to
dopuštam? - Počeo je razmišljati o svim opasnostima na svijetu pa su
mu se ruke počele znojiti.
Prešla je prstom po dugačkom ožiljku kojeg je zaradio od
riječnog gusara prije par godina. - Zar ne misliš da dopuštaš svojem…
raznobojnom životnom iskustvu da ti malo zamagli pogled na svijet?
Živjela sam pokraj opasnih kriminalaca i boema skoro dvadeset
godina bez da me netko vidio kao plijen. - Toplina je zagrijala njezine
srebrne mirise u tamno sivo- zelenu boju. - A što je zanimljivo,
shvatila sam da baš uživam biti tvoj plijen.
Onaj uznemirujući posesivni instinkt je počeo bujati, baš onaj
koji je prvi puta osjetio u biblioteci Applecrossa. - Samo moja, -
objavio je tami.
- Ja sam uvijek bila samo tvoja, - potvrdila je.
Promatrao ju je, srce mu je stajalo u grlu. - Ja… ja te volim,
Farah.
Brzo je treptala, maglica joj se stvarala u očima. - I ja tebe
volim, Doriane.
306
Crno srce Londona

Primio ju je za bradu, tjerajući je da ga gleda u oči. - Ne
razumiješ. Uvijek sam te volio. Od trenutka kada sam te vidio na
groblju volio sam te snagom muškarca. Toliko jako da me plašilo više
nego što si možeš zamisliti.
Na njegovo iznenađenje, ona se rastužila te se između njezinih
obrva pojavila uznemirena borica. - Zar nisi to znala?
- Oduvijek sam znala. - Uhvatio je kovrču prstom, djelo o kojem
je sanjao godinama i sada je planirao to raditi do kraja života.
Bora se samo produbila. - Zašto… si me onda odbijao? Zašto si
mi slomio srce kada sam ti ga ponudila?
Osjetio je toliko sram da je nije mogao pogledati u oči. - U mom
svijetu, ako ti je do nečega stalo, onda je to slabost koju tvoji
neprijatelji mogu iskoristiti protiv tebe.
- Nije me briga za to. - Farah je prekrila njegove ruke svojima. -
Što još?
- Ono što sam prije rekao, - promrmljao je, pokušavajući
pronaći riječi da izrazi dubinu svoje disfunkcije. - Bio sam… ja sam
slomljen. Ne samo da se bojim da te ne povrijedim u snu, već ako
dopustim sam sebi da volim, da se nadam, snaga te moje ljubavi će
te na neki način uništiti. Ne znam. Ugušiti ili te odbiti od sebe.
Umirila je njegovu uzrujanost svojim dodirom, a njemu se
svidjelo da se više ne trza, već se topi u toplinu njezine nježnosti.
- To ljubav ne radi, - prošaptala je, podižući glavu da ga poljubi
iznad srca. - Naravno da te potpuno svlada, ali ljubav… prava ljubav…
ne uništava niti ne guši. To je potpuno suprotno od slabosti. Ljubav
te jača. Oslobađa. Omota svako vlakno tvoga postojanja i osnažuje ga
tamo gdje je slabo. Potrebna je tijelu i duši jednako kao hrana i voda.
Ne može me odbiti. Ja mogu biti samo ponizna i zadivljena
najdragocjenijem daru tvoje ljubavi. - Njezin glas je pukao, a oči su
ispustile suze koje je zadržavala. - To je ono za čime sam ja žudila
cijeli svoj život, od trenutka kada sam te vidjela. Ljutitog i ranjenog na
groblju Applecrossa. Željela sam te zadržati, da te ovako zagrlim i
naučim te voljeti.
307
Crno srce Londona

Dorianovo grlo je gorjelo. Njezine riječi. Njezine oči. Njezine
suze. Nije ih mogao gledati bez da mu srce toliko nabuja da bi
eksplodiralo iz prsiju. Stisnuvši zube, zatreptao je na neko strano
magljenje u njegovim očima.
Počeo je paničariti te se naglo uspravio, spreman da pobjegne.
- Doriane, Ne! - Farah ga je šokirala kada je prebacila dugu nogu
preko njega, obavivši svoje tijelo oko njegovog toliko čvrsto da bi ju
morao povrijediti ako se želi osloboditi. - Ne bježi od ovoga.
- Farah, - progunđao je, upozorenje se izgubilo u naletu emocija
koje su se skupljale u njegovom grlu.
- Ti si moj, Dorian Blackwell, - rekla je nekom divljom
posesivnošću koja je bila potpuno strana njezinom anđeoskom licu. -
Samo moj.
Osjetio je sol na njezinom jeziku kada ju je poljubio, osjetio
hladnu vlažnost na njezinim obrazima kada ga je stavljala na njegovo
tijelo, spajajući svoje udove oko njegovog struka.
Njihove ruke su istraživale. Nije trebalo dugo da požuda opet
procvjeta i da krv uzavre. Simultana kulminacija toliko slatka da je
odmaknula svaku barijeru između njih, stapajući njihove duše i
glasove u arhaičnu pjesmu pulsirajućeg blaženstva.
Dorian je zadržavao njezino tijelo omotano oko njega dok ih je
okretao ispod prekrivača.
Kada su se smjestili poljubio joj je kapke. - Volim te. - Pa njezine
jagodice. - Volim te. - Nježnu krivinu ramena. - Volim te.
Podigla je ruku, prekrasan osmijeh obasjavao je njezine male
ravne zube. - Drago mi je da se navikavaš na tu frazu. - Poljubila mu
je bradu. - Morat ćeš je izreći barem jednom na dan. Do kraja našeg
života.
Već je to planirao, no podigao je obrvu u ironičnom
iznenađenju, sretan da se ponovno vratila onom zaigranom stanju. -
Svaki dan, kažeš?
- I puno puta više onih dana kada sam ljuta na tebe, - mudro ga
je upozorila.
- Zašto bi bila ljuta na mene?
308
Crno srce Londona

Pogledala ga je zapovjedničkim pogledom. - Vjeruj mi, biti će i
toga.
Njegov smijeh je zvučao nekako strano, čak i njemu. - Fairy? -
promrmljao je, mamurna klonulost mu je prolazila kroz kosti, njezino
malo tijeo ga je grijalo.
- Hmmmmm? - Borila se sa svojim teškim kapcima, očigledno ih
nije mogla dovoljno otvoriti da ga dobro pogleda.
- Volim te.
Njezino zijevanje otvorilo joj je usta dok ga je tapšala po
grudima. - Kao što si rekao.
- Rekao sam kao Dorian. Ali moram ti jednom na dan reći i za
Dougana.
Brada joj se počela tresti, no ovoga puta suza koja se spustila
niz obraz nije bila od tuge, samo od sreće. Maknuo joj je suzu
poljupcem te se odmaknuo kako bi ju pustio da spava.
- Ponekad me gledaš kad spavam, zar ne? - upitala je sada više
oprezna.
Dorian joj nije odgovorio.
- Zar ne bi to mogao i noćas napraviti, ali me uz to i zagrliti?
- Stvarno ne bi smio…
Stavila mu je ruku na prsa, zarobeći mu leđa na krevet. - Ostani.
- Što ako te povrije…
- Nećeš, - inzistirala je, i naslonila obraz na njegova prsa, njezine
noge su još uvijek bila na njemu. Zaspala je istoga trena, baš kao i
onda kada su bili djeca.
Dorian je ostao budan i gledao je. Njegov strah se otapao u
iskreno shvaćanje. Ona nije njegova slabost. Kroz njegov cijeli bijedan
život, ona je bila izvor njegove snage, a sada kada su ponovno
zajedno on bi mogao osvojiti sve. Čak i prošlost.
Naročito budućnost.
Dorian je zatvorio oči, identificirajući prostor u svojoj duši kao
mir i… nadu.
Prije nego ga je obuzeo san, prošaptao je zavjet u njezino uho
koji će joj ponavljati svake noći dok mu vrijeme ne preuzme dug.
309
Crno srce Londona
Dajem ti svoje srce

U vrijeme izlaska mjeseca.
Voljet ću te i poštivati,
Kroz cijeli naš život.
I prisjećamo.
310
Crno srce Londona
Epilog
- Pobogu Blackwell, prestani hodati i uzmi još jedno piće! -
Murdoch je mumljao, udarajući ušutkujućeg Tallowa. - Od tvojeg
hodanja se sva soba vrti. Ako ne prestaneš, dobit ću morsku bolest.
- M…m…mislim da se od viskija soba vrti. - Tallow je uzeo bocu
od Murdocha i dodao je Franku koji ju je dao Christopheru Argentu.
- Lady Blackwell je naredila da moraš biti pijan prije nego li te
ponovno pusti da ju vidiš. Ja se držim svog dijela nagodbe, - Murdoch
se glasno nasmijao.
Dorian je zastao sa mahniti hodanjem po Ben More galeriji
samo da bi ljutito pogledao u svog osobnog slugu. On je odabrao ovu
veliku prostoriju za čekanje Farahinog poroda jer su tapiserije na zidu
prigušivale njezinu bol. - Otkada svi u ovom prokletom dvorcu slijede
naredbe krivog Blackwella? - režao je, još uvijek bijesan jer su ga
izbacile iz rađaone njegova supruga i hihotajuće zapovjednički
nastrojene žene.
Samo smetaš, rekle su mu. Samo pogoršavaš stvari sa svojim
mrkim gledanjem i naređivanjem, rekle su.
Nije jebeno mrko gledao.
Jednim brzim pokretom, Argent je natočio svima kristalnu čašu
s pićem i dodao jednu Dorianu. - Ovo je Laird Ravencroftova najbolja
berba, - rekao je glasom tamnim i bogatim kao okus viskija u
njihovim čašama. - Poslao ti ga je baš za ovu priliku. Sada prestani
mrko gledati i popi piće.
- Ja jeben…
- Gotova sam! - snažan glas odjekivao je kroz glavnu dvoranu,
od čega su svi bivši zatvorenici Newgatea odmaknuli pogled i što su
brže mogli, promatrali tapiserije ili svoje čizme s velikim interesom.
311
Crno srce Londona

Dorian je bacio piće iza sebe i postavio čašu na stol u trenu
kada su crne kovrče i ljepljive ruke utrčale u njegov zagrljaj.
- Papa, dadilja mi je napravila kolačiće i džem od breskvi! -
Dorianova četverogodišnja kćerka, Faye, prešla je svojom ljepljivom
rukom od džema po njegovom oku s ožiljkom.
- Vidim. - Dorian se nasmijao i podigao je u ruke, držeći je blizu
svojih grudi dok su ga njezine bucmaste nogice udarale u rebra.
- Ti ne možeš vidjeti! - podsjetila ga je zaigrano. - Prekrila sam ti
tvoje vilinsko oko.
Dorian se nasmijao, zagrlivši svoju kćer još snažnije jer mu je
smirivala onaj užasan strah u njegovom srcu. - Imaš pravo, ali
definitivno osjećam kako mi mažeš džem po licu. - Poljubio joj je topli
obraz, koji je isto tako imao okus na Frankov fantastičan džem od
breskvi. Mislio je da je već prerasla tu igru. Izmislili su je kad je bila
puno manja i kada se bojala njegovog mliječno plavog oka s ožiljkom.
Rekao joj je da su ona i njezina mama vile, te da mora imati to
čarobno oko kako bi ih mogao vidjeti kada one izaberu da postanu
nevidljive svima drugima osim njemu. Kada je bila malo drska, onda
je prekrila to oko kako bi se sakrila od njega.
- S kime razgovaraš, Blackwell? - Argent je upitao pretjeranim
tonom. - Nikoga ne vidim.
Svi u Ben Moreu i Northwalk Abbey su se već dobro prilagodili
pretvaranju da ne vide djevojčicu kada je trčkarala uokolo. Iznenadilo
je Doriana da se Argent priključio toj igri, no najopasniji ubojica u
Londonu izgleda da ima dosta iznenađenja u svom rukavu, čak i
nakon svih ovih godina, da i ne govorimo o odabiru supruge.
- Nemoj danas biti nevidljiva, malena Faye, tvoja majka će roditi
bebu, - Dorian ju je nagovarao.
- Oh, dobro. - Uzdahnula je, njezine dražesne sive oči
svjetlucale su prema njemu kada je doslovce odlijepila ruku s
njegovog oka. - Više nisam nevidljiva.
Svi su se 'trznuli' na pojavljivanje malene djevojčice u
Dorianovim rukama, pa pozdravili malu Faye Marie kako spada, što ju
je jako uveseljavalo.
312
Crno srce Londona

- Papa, mogu li dati ime mojoj maloj sestri Kitty?
- Želiš dati ime svojoj sestri po mački? - upitao je, prihvativši
ponuđenu krpu od dadilje.
- Ne budi smiješan. - Nasmijala se dok joj je pomagao oprati
ljepljivu ruku. - Želim joj dati ime po svim mačkama. - raširila je ruke
toliko jako kako bi obuhvatila sva voljena živa bića, da je skoro pala iz
njegovih ruku.
- Naravno da želiš, - mromrmljao je zajedljivo.
Njezin osmjeh se zasjajio još i više, ako je to ikako moguće. - To
je mama rekla.
Gemma se pojavila na vrhu kamenih stepenica. - Traži vas
supruga, - najavila je.
- Je li dobro? - zahtijevao je odgovor, stisnuvši svoju kćer dok se
ona nije počela migoljiti.
Gemmine usne su se raširile u širok osmijeh, ali je samo
kimnula glavom prema hodniku. - Pogledaj sam.
Srce je lupalo svom snagom pa je Dorian trčeći preskakivao po
dvije, tri stepenice odjednom, a Faye mu je cičala od radosti u uho.
Kada je stigao do hodnika, babica, srednjovječna žena, toliko
mršava i krhka da je jedva shvaćao kako joj kosti ne puknu, pozvala
ga je rukom prema vratima sobe.
Dorian je ugledao Farah naslonjenu na hrpu jastuka, nejasnog
pogleda ali sa osmjehom na licu.
Olakšanje je prošlo kroz njega kao oluja, pa se na trenutak
prepao da ne padne u nesvijest.
Njegova Fairy je bila oprana i imala svježu posteljinu, njezina
kosa, spletena u čvrstu pletenicu prije poroda, sada je bila malo
raščupana i vlažna.
Izgledala je poput anđela koji se utapa u oblaku mekih jastuka.
- Uđi, moja ljubavi, - ohrabrivala ga je slabo. Njezine ruke su
pridržavale malenu štrucu omotanu na njezinim prsima. – Uđi i
upoznaj svoga sina.
- Sina? - osjećao se smiješno, ali mu nikada nije palo na pamet
da bi dobio dječaka. Faye Marie je bila toliko sigurna da će dobiti
313
Crno srce Londona

sestru, da je nekako uvjerila svoje roditelje da je tako. Pogledao je u
kćerkin iznenađen pogled svojim potpuno jednakim.
Sin.
Baš se navikavao na nemoćnost protiv volje malenog ženskog
stvorenja koje mu je jedva dosezalo do koljena. Njegova 'malena
Faye' je možda imala majčine anđeoske kovrče i nježne sive oči, no
crna kosa i manjak poštovanja za pravila pokazivali su da je pravi
Blackwell. Bila mu je sve, dinamična mješavina znatiželje, nestašluka i
bezuvjetne ljubavi. Ukrala mu je srce prvog trenutka kada ju je
ugledao. Znao je svoju ulogu, njegovo mjesto u njezinom životu. Da
ju voli. Štiti svojim životom. Da joj priušti sklonište i zaštitu i naravno
edukaciju.
Ali dječak? Kako će netko kao on naučiti dječaka da postane
muškarac? Panika mu je jurila u prsima te se morao boriti sa svijetlim
mrljama pred svojim očima.
Faye Marie se meškoljila da ju spusti, pa joj je Dorian dopustio
da se spusti niz njegovu nogu i otrči do kreveta.
Farah je podigla meku dekicu kako bi otkrila stisnuto uspavano
lice i nemoguće malu šaku.
Dorian se nije mogao pomaknuti.
- Nije li prekrasan? - prošaptala je.
- Baš i nije, - Faye se dramatično javila. - Jako je crven i zgužvan.
Farah se milo i iscrpljeno nasmijala. - Izgledat će bolje za par
dana.
- Iskreno se nadam. - Faye se vratila Dorianu i povukla ga za
ruku. - Dođi vidi, Papa.
Dozvolio si je da ga vodi do kreveta, gdje se pažljivo spustio na
prekrivač, pokušavajući se prisjetiti kako da trepne. Kako da diše. Još
uvijek ga je začuđivalo kako zadovoljstvo koju on i Farah dijele može
stvoriti tako izvanredan rezultat.
Život. On je stavio život u nju, a ona je nekim čudom stvorila još
nekoga za njih da vole. Još nekoga tko će njima dati ljubav.
314
Crno srce Londona

Sa drhtavom rukom posegnuo je za sinom, prekrivši ruku koju
je držala na leđima djeteta. Bože, kako je mali, njegovo cijelo tijelo
skoro prekriveno Dorianovim raširenim prstima.
Osmijeh koji mu je Farah udijelila sadržavao je ponos legije
osvajača i svu ljubav sveca. - Zove se Dougan.
Njegovo uzburkano srce je stalo pa ju je samo promatrao,
nesiguran kako da se spusti na emocije koje su kolale po njemu. -
Što?
- Dougan Mackenzie Blackwell, - najavila je nježno ali čvrsto. -
Dala sam mu ime po dječaku koji je zaslužio drugu priliku u svom
djetinjstvu. Pa možda, kroz njega i ono malo Faye stvorenje, Dougan i
Fairy će uspjeti iskusiti sreću i čaroliju svog djetinjstva koje smo mi
izgubili.
Kao što je uvijek bilo uz Farah, nesigurnost i strah su odmah
nestali, te ih je zamijenila ljubav koja se prolijevala njezinim dodirom.
- Ništa nisam izgubio, - Dorian je rekao dok je posezao za kovrčom
svoje supruge koju je vrtio oko prsta. - Pronašao sam svoju Fairy, i to
je sva čarolija koju ću ikada trebati.
315

Klub Brbljivica - Crno Srce Londona PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Klub Brbljivica - Crno Srce Londona PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Obrada i prevod: KLUB BRBLJIVICA

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Oni su pobunjenici, nitkovi i crni čuvari - mračni, poletni

Za preovd ove knjige zahvaljujemo našoj Robeli, sliku

Crno srce Londona

Krv je tekla niz ruke Dougana Mackenzie dok je čučao uz drevni

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

- Pssst! Dougan! - Glasan šapat je skoro izbacio Dougana iz

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Dougan je puno naučio o sebi u te dvije blažene godine sa

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Ti si krv moje krvi, i kost moje kosti.

Crno srce Londona

Dajem ti svoje srce

Na trenutak je izgledala izgubljeno i zbunjeno, ali je odmah

Crno srce Londona

Slijedeće noći, maleno tijelo probudilo je Dougana podignuvši

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Svake noći zadnjih deset godina, bilo je uobičajeno za gđicu

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona

Crno srce Londona