Klub Brbljivica - Zaključano Srce Londona

Obrada i prevod: KLUB BRBLJIVICA
Zaključano srce Londona
Zaključano srce
Londona

Kako bi vam razbile ove tmurne i promenjljive prolećne dane

spremile smo vam nove intrige i ljubavne zavrzlame naših GROFOVA.
Uživajte!
Za prevod ovog dela veliko hvala našoj Wicked Wich, sliku je

našla Sexy, obrada Prstić
KLUB BRBLJIVICA: Vila, Sexy, Šefica, Zoja i Prstić

PROLOG
Wester Rosse, Škotska
Nešto mora biti učinjeno, zaključio je Liam Mackenzie zureći u svoje grozno
otkriće.
O zlu čovjeka koji je vladao Mackenzijima od Wester Rossa sa sadističkim
hirovima i hladnim terorom. O ženi praznih očiju koja je zamijenila Liamovu jadnu majku,
proganjala dvorane Ravencroft Keepa kao tanki mučenički spektar žaljenja i straha. O sinu,
Liamovom polubratu, koji se skrivao po ormarima i nikada nije naučio smijati se u svom
cijelom mladom životu. O Mackenzijevu kopiletu nedavno pretučenom na smrt u zatvoru
Newgate.
Nešto se moralo učiniti u vezi s tijelom koje je Liam upravo izvadio iz močvare
Bryyneloch.
Tessa McGrath.
Iako je bila malo više od kostura prekrivenog muljem, tresetom i blatom, Liam je znao
da je to bila ona. Znao je u trenutku kada je ugledao ono što je ostalo od vunenog plašta koji
joj je dao te strašne noći prije nekoliko godina.
Taj plašt-njegov poslijednji čin ljubaznosti-postao je njen pokrov.
Tessa je bila nakaradna kurva koja se hvalila neusporedivim vještinama i mračnim
fetišima. To je bio razlog zašto ju je Poglavar Hamish Mackenzie angažirao za svoje sinove.
Razlog zašto je odabrana da pretvori dječake u muškarce. Ne, ne u muškarce, nego u
nešto mnogo strašnije.
Tessa je podcjenjivala bijesnu okrutnost Markiza od Ravencrofta. Nije znala dubinu
Mackenzijevog zla.
- Ona to želi, - Liamov se otac podrugivao vezujući je golu s povezom na očima za
krevet.
- Ona je molila za to.
Kurva je molila za to. Za razigrane trake poput maslaca mekog biča, koji je donijela u
svojoj torbi sa igračkama za zadovoljstvo.
Ispuštala je prikladne zvukove, grčila se na pravi način. Govorila je pozivajući na sve
stvari i dajući pohotljive dozvole koje bi bilo kojeg dječaka od šesnaest godina poslalo u
pohotni bijes. Ali ne i Liama. Nije to bila njezina krivnja. Nikad ne bi mogla ni zamisliti što
to Poglavar ima spremno za nju. Voljela se igrati s malo boli, ali Hamish Mackenzie ne bi
stao kad bi pobijedio, nastavio bi sve dok njegovi protivnici ne bi bili posve razbijeni.
Liam je već sumnjao da Hamish namjerava slomiti djevojku pred njima.
Natjerati ih da gledaju. Nikad nije mogao zamisliti da je njegov otac namjeravao
prisiliti svoje sinove da ju slome. Promatrati s bolesnim, sadističkim užitkom, dok su njegovi
momci, njegovi potomci postajali čudovišta.
Čudovišta poput njega.
Liam je nagađao sve dok Poglavar nije uzeo svoju igračku. Antički, rimski bič s
olovnim vrhom i sa toliko kožnih traka koliko je Meduza imala zmija na glavi.
Svaki od sinova poglavara Mackenzija zadrhtao je na prizor. Hamish, Poglavarov
imenjak. Liam, njegov nasljednik. I dječak kojeg su zvali - Thorne, - jedini sin druge
Poglavarove žene. Svi su blisko poznavali taj bič. Poznavali su bol njegova poljupca i
nedostatak mesa koje bi otrgnuo svakim vrhom. Doista, zurili su širom otvorenih očiju u
nevjerici dok ga je Poglavar prevlačio preko kurvinih leđa. U početku se savila i uzdahnula.
Onda je vriskala i plakala, borila se i molila, a to je bilo tek nakon samo dva udarca. Tamnih
očiju koje su žarile perverznim uzbuđenjem, Hamish je krenuo na njihovu stranu kreveta i
pružao dršku mrskog biča svojim sinovima, koji su stajali u redu.
- Dva udarca za svakog od vas, -zapovjedio je.
- To neće preživjeti, - tvrdio je Thorne, pubertetskim kreštavim glasom iz kojeg se čuo
njegov strah. Poglavar odgovori na sinov bezobrazluk svojom šakom, izvaljujući Thornea na
pod.
- Dva. Udarca. Svaki, - ponovio je. - Ja se ne brinem koji od vas daje koliko, ali ona
neće biti oslobođena dok ne bude bičevana šest puta. - Poglavar Hamish Mackenzie, div od
čovjeka, navikao je nadvladati sve svoje sinove kao i većinu muškaraca. Ali te noći, Liam je
opazio da je po prvi put pogledao oca oči u oči. Malo ih se usudilo sresti očevo zurenje, a
kamoli mu se suprotstaviti. - Učini to, - naredio je poglavar zlobnog osmijeha. - Ili ću to
učiniti sam.- Bilo je u najmanju ruku uznemirujuće, rekao bih, kad nosite iste gene kao i
osoba koju najviše mrzite. Saznanje da bi jednog dana, možda za dva desetljeća, te iste
čudovišne tamne oči mogle iz ogledala zuriti u Liama, podsjećajući na bijesnu okrutnost koja
je kolala kroz njegovu zaraženu Mackenzijevu krv. Vidjevši izazov na licu svog oca, Liam je
shvatio da se jednog dana neće više bojati tog čovjeka.
Morat će narasti jednako velik, jednako lukav, bezobziran i brutalan. Ali jednog dana,
izazvat će čudovište svojom vlastitom zvijeri. Bljesak u očevu oku rekao mu je da se on veseli
tom danu.
Uhvativši priliku da impresionira svog oca, Hamish mlađi, posegnuo je za bičem,
poznatim okrutnim iščekivanjem koje je ugrađeno ispod bojazni od njegovih manje
neodoljivih osobina. Hamish bi učinio to što mu je otac rekao. I Tessa to ne bi preživjela. –Ne.
- Liam je koraknuo naprijed, otimajući bič iz ruke svoga oca prije nego što ga je Hamish
mogao uzeti. - Ja ću to učiniti.
Vjetar je vriskao preko močvara i prešao preko močvara Bryneloch s rezonancijom
koja nije bila puno drugačija od zvukova koje je Tessa ispuštala te noći dok je remenje s
olovom letjelo prema neokaljanoj koži. Zbunjeni užas u njenim jecajima izrezao je ono što je
ostalo od Liamovog srca unutar grudi, sve dok nije ostala samo sirova, kavernozna rana. Sada,
stojeći nad njenim tijelom, Liamova je ruka stisnuta oko ničeg osim magle, vlažnog zraka,
članaka bijelih kao one noći kad je oklijevajući stiskao pletenu dršku kožnog biča. Nije znala
da joj je iskazivao milost na jedini način na koji je znao. Da je to što je proveo očeve
nemilosrdne naredbe, bio najbolji način da ublaži štetu. Kako je i mogla? Liam je zaželio od
Boga da noć završi s tim... ali Poglavarova okrutnost nije poznavala granica, i to je bio pakao
pun neizrecivih stvari prije nego što je Liam mogao grubo povezati ju u taj plašt i pomoći joj
u bijegu.
Mora joj se priznati da se nikada nije prestala boriti; doista, prijetila je osvetom sve
kroz nepresušnu rijeku suza. Te su prijetnje bile njezina kobna pogreška. Nije hodala ravno
dok je šepala niz stube, i nešto od njezine ružičaste kože počelo je mijenjati boju i pretvarati
se u ružnemodrice. To je bilo Hamishovo djelo. Čak i u tim mlađim danima, Liam je bio
dovoljno jak da je prenese u noći preko polja do sela, a on se ponudio – Bože, kako je
pokušao- urazumiti je. Ispričati joj se. Sve kako bi ublažio sramotu koja ga je obuzimala
iznutra. Nije ju je mogao kriviti što nije čula ništa od toga. - Okrenut ću klan protiv vas i vaše
zle obitelji, - ispljunula je. - Vidjet ćeš hoću li to učiniti. Reći ću svima, pokazati im što su mi
barbarski demoni učinili. Krenut će na vas. Na sve vas! - Ali nije imala šanse. Bila je
ušutkana. Ubijena je. Liam nije nimalo sumnjao tko je počinio to djelo. Zlo je stvorilo zlo, zar
ne? Nije to bilo moguće izbjeći. Čak je i Dougan, najmlađi kopilan njegova oca, koji je
odgojen izvan crvenog kamena dvorca Ravencroft, ubio svećenika kad je bio tinejdžer.
Dougan. Njegov je otac platio da njegov najmlađi sin bude pretučen do smrti u zatvoru.
Dječak je nekako pobjegao, oporavio se i tajno pristupio Liamu dok je istodobno vodio rat za
nadmoć u Londonskom podzemlju.
Sinovi Hamisha Mackenzija odgajani su da proljevaju krv. Božica Sudbine utkala je
nasilje u njihove tetive poput užasne tapiserije i umješala okrutnost da teče kroz njihove vene.
Kada je kralj mrtav... dugo će živjeti kralj. Dougan je napisao te riječi umjesto potpisa u
pismu u kojem je Liamu tražio da napravi jednu stvar o kojoj je uvijek sanjao. Liam je
zamotao ono što je preostalo od Tesse natrag u raspadnuti plašt i ostavio da joj močvarno tlo
postane grob. Dok je gledao kako ju zemlja polako prihvaća, osjećao je kako ono što je ostalo
od njegove nade, njegove čovječnosti, tone skupa s njom. Crnilo mržnje koje ju je zamijenilo,
gorilo je u njegovim praznim prsima, upereno u pakao zbog čina i sumpornog daha samog
vraga.
Možda mašta nije samo postala stvarnost, nego i nužnost. Dok je stajao i zagledavao
se u smaragdni krajolik kojeg su prekidale zupčaste planine Kinross, Liam je razmišljao o
svojoj majci i kako ju je otac slomio, kako tjelesno tako i duševno. Razmišljao je o svom
klanu, Mackenzijima od Wester Rossa, koji se mučio i drhtao pod nemilosrdnom željeznom
šakom njihova Poglavara. Pomislio je na svoju braću, i na zakonite i na kopilad, od kojih
nitko nije bio dovoljno jak da izdrži očevo zlostavljanje. Tako da ga je Liam često preuzimao
za njih. Ali tko će sada biti tu da ih zaštiti, sada kad je on krenuo u rat?
Liam je izrastao u muškarca, ne samo dovoljno visokog da gleda zlo njegovog oca u
oči. Njegova su ramena napokon dovoljno široka da nose težinu brojnih udaraca koji su
oblikovali meso na leđima kao da je rezbareno iz sumpora Sotoninog vlastitog malja i dlijeta.
Šake su mu bile dovoljno teške da dobro udari. Prijavio se za službu u pukovniju Njenog
Veličanstva. Koristio je vatru u svojoj krvi da vrši nasilna djela u službi krune. Odobreno od
Boga i zemlje. To je bio njegov jedini izlaz. Ali prvo, nešto je trebalo učiniti u svemu tome.
Stigao je taj dan. Poglavar Hamish Mackenzie je htio učiniti čudovište od svog sina i
nasljednika. Nekog poput njega. No, čudovišta su bila mitovi, izmišljotine iz praznovjernih
maštarija i lakrdijaških priča iz prošlih stoljeća. Liam je odlučio da neće biti čudovište. Da,
učinit će nešto bolje. Postat će demon.
PRVO POGLAVLJE
London, Rujan, 1878
Dvadeset godina kasnije
Skinite se. Nije bilo prvi put da je Lady Philomena St. Vincent, vikontesa Benchley,
čula tu zapovijed. Napokon, bila je žena nasilnog slobodnjaka. No, dok je zurila širom
otvorenih očiju i s nerazumijevanjem prema dr. Percivalu Rosenbblattu, ostala je trenutačno
bez riječi. Sigurno nije moglo značiti da se treba razodjenuti pred njim. Samo su ženske
medicinske sestre nadgledale terapiju ledenom kupkom u Belle Glen azilu. Imati muškog
liječnika koji bi bio nazočan je bilo nečuveno. - Ali doktore, ja- ja sam se dobro ponašala. -
Ona je nevoljko koraknula unatrag, strepnja joj je palila trbuh kad je ugledala kadu, šiljati
komadi leda ljuljali su se na površini kao krhotine razbijena stakla. Sigurno nisam učinila
ništa što opravdava ovo – ovo liječenje. - Liječenje. Neobična riječ. Jedna s mnogo značenja
na ovakvim mjestima. - Opet ste se samoozljeđivali. - Sestra Greta Schopf, samoproglašena
neprijateljica ovdje u Belle Glenu, koraknula je naprijed i uhvatila njezin zglob, snažni prsti
utonuli su u njeno meso, povlačeći labav rukav do njenog lakta. Velika njemica, odjevena u
uniformu, tamnu odoru visokog vrata s bijelom pregačom i šeširom, podigla je svježe
ogrebotine na Meninoj podlaktici lječniku na pregled. - Također se sama ... drugim riječima,
doktore. Morali smo je noću svezati za krevet da je spriječimo u njenim amoralnim pobudama.
- Mena je zurila u očajnoj nevjerici u medicinsku sestru.
- To jednostavno nije točno, - uzdahnula je, a zatim se okrenula i molila liječnika. -
Molim vas, to nije točno, dr. Rosenblatt, bila je još jedna pacijentica, Charlotte Pendergast,
koja mi je nokte zabila u ruku. I kunem se da nikad nisam... - Nije to htjela reći, nije htjela da
toplina izblijedi u njegovim naboranim, tamnim očima zbog misli da se sama dirala. Premda,
u ovom trenutku, učinila bi sve da izbjegne ledenu kupku. - Nikada se nisam ozlijedila.. i
također sam se suzdržavala od...bilo kakvih....amoralnih pobuda. - Obavijestila je liječnika o
tome, naravno, prije u početnim seansama. Priznala je da njene modrice i ogrebotine nisu
samoozljeđivanje, nego da ih je nanosio njezin sadistički muž, Lord Gordon St. Vincent,
Vikont od Benchleya. U njenim prvim danima ovdje, kao prisilni pacijent, učinila je sve što je
mogla kako bi odlučno porekla svako ludilo, mjesečarenje ili nedolično seksualno ponašanje,
jer je to bila apsolutna istina. Ustvari, mahnito je ispričala sve o sebi kad je došla ovamo u
Belle Glen azil, jer je bila uplašena i sasvim sama. U početku, dr. Rosenblatt je podsjetio
Menu na njenog oca, djeleći mlijeko ljudske dobrote iza svog urednog uredskog stola. Imao je
ugodno okruglo lice s podbratkom, veselim crvenim obrazima i prelivajućim trbuhom, što ga
je činilo blistavim, sredovječnim profesionalnim gospodinom. Trebala je znati da nikad ne
treba vjerovati instinktima kada je riječ o drugima, osobito muškarcima. Nekako je uvijek bila
u krivu. Dr. Rosenblatt je otvorio njen dosje, čitajući ga kao da nije jedini autor laži koje se
nalaze unutra.
- Postajete uznemireni, Lady Benchley, - rekao je tim tihim glasom, onim koji su ljudi
obično koristili da smire djecu i umno poremećene.
- Ne! - Uzviknula je glasnije nego je htjela, dok ju je medicinska sestra povukla prema
kupki. - Ne. - Ona je obuzdala svoj glas u nešto ugodniji, više ženstven, iako je ukopavala
noge u pod. - Doktore, nisam nimalo uznemirena, ali ja radije ne bih ledenu kupku. Molim vas.
Zar ne postoji nešto drugo? Možda elektrode – ili samo mi stavite rukavice i pošaljite me u
krevet. - Nije htjela razmotriti alternative koje je upravo predložila. Bojala se elektroda,
mrzila je male okove zatvorene oko njezinih zglobova, koji su činili njene ruke beskorisnima
za bilo što. Ali se ničeg nije bojala kao ledene kupke. - Molim vas, - ponovo je uzvratila, očiju
punih suza straha.
- Tako lijepo molite, gospođo Benchley. - Zurećim pogledom nije gledao u njene oči,
nego ga je spustio niže, do usta, a zatim do dojki koje su testirale šavove njene uske i
neudobne crne haljine. - Ali, vidite, ja sam vaš liječnik, a moja prva obaveza je liječenje vaše
bolesti. Sada, lijepo vas molim, uklonite odjeću bez daljnih incidenata, ili će biti uklonjena za
vas. - Stisak sestre Schopf na Meninom zglobu se pojačao s neuobičajenom snagom za jednu
ženu. Povukla je Menu prema kadi, motajući joj drugu ruku oko gornje.
- Hoćete li se danas boriti protiv mene, grofice Fire Quim, ili ćete se dobro ponašati
neko vrijeme? - Grofica Fire Quim(vatrena pička), to je bilo ime koje joj je jedna od
pacijentica dala u tom strašnom prvom danu u Belle Glenu. Bile su skinute do gola u punoj
sobi petnaestak ili tako nešto žena, udarane, gurane, dezinficirane, a zatim polivene kantom
hladne vode. Netko je primjetio neuobičajenu nijansu njezine crvene kose, a potom i tamniju
nijansu crvenkastosmeđe između njezinih nogu. Mena je bila nazivana mnogim okrutnim
imenima u njezinom životu, najčešće od muževe obitelji St.Vincent, i uglavnom se to
odnosilo na njezinu neuobičajenu visinu ili na široke bokove i ramena, ali - Grofica Fire
Quim- bila je na neki način najviše ponižavajuća. Pogotovo kada su je koristile medicinske
sestre ili osoblje Belle Glena.
- Nisam ništa učinila pogrešno. - Mena se još jednom uspaničila i zurila u dr.
Rosenblatta, koji je tiho listao papire u njenom dosijeu, a da ih nije ni gledao. - Nemojte me
staviti unutra!
- Vi ste histerični, - rekao je tiho. - To mi samo potvrđuje stepen vašeg ludila. - Sestre,
svaka s jedne njezine strane, su je sad povukle za ruke. Jednom kad je bila dovoljno blizu,
Mena je šutnula kadu nogama, nadajući se da će je izvrnuti. Čvrsta kada nije se ni pomaknula,
ali budući da Mena nije bila sitna žena, njezina borba bila je dovoljna da se oslobodi čvrstog
stiska sestara.
- Šta je ovo ovdje? - Veseli glas gospodina Leopolda Burnsa mogao je osvijetliti svaku
sobu u koju je ušao. Ali pacijentima Belle Glen azila, njegov dolazak je uvijek donosio tamu.
Bio je divovske veličine i bliži svojim dvadesetima nego četrdesetim godinama, ali na nesreću
krumpirasti nos i tanka plava kosa proturiječila je njegovoj mladosti. - Ne pravite nikakve
probleme, zar ne, Lady Benchley?
Šaka užasa stisnula je Menina pluća dok ju je sestra Schopf predavala gospodinu
Burnsu. - Skinimo sada tu odjeću. - Mena se ovaj put borila s njima. Pokušala je biti ukočena
i pokorna. Cijeli svoj život, bila je plaha, meka i podatna, i dovelo je samo do istog rezultata.
Barem ovaj put, nije bila voljna biti sudionica u vlastitoj ponižavajućoj tragediji. Borila se i
grčila dok su sestrini vješti prsti otkopčavali dugmad njene grube haljine, vukući je dole niz
njezin struk i preko bokova i nogu. Ona je plakala i molila, ritala i lupala nogama kada su
strgli njenu košulju – nitko u azilu nije se mučio nositi korzet- izlažući grudi pohlepnim
očima gospodina Burnsa i dr. Rosenblatta. Te oči su je gutale, i Mena se zamišljeno pitala
kako su medicinske sestre, kao žene, mogle biti dio te očite devijacije. Suze koje su tekle niz
obraze nisu bile uzrokovane samo poniženjem i strahom, nego i jetkim, nepodnošljivim
zadahom gospodina Burnsa. Povukao ju je unazad prema svom tijelu, i učvrstio u medvjeđem
zagrljaju pod krinkom da je imobilizira kako bi je medicinske sestre mogle osloboditi njezinih
gaćica. Njegove ruke pipale su i bolno hvatale njezine grudi, a on je spustio svoja uvredljiva
usta do njenog uha.

- Što se više borite, Grofice Fire Quim, teže mi se suzdržavati da budem pristojan. -
Vaše ruke nikad nisu bile pristojne, - optužila je.
Hladan zrak na njezinom tijelu dao joj je na znanje da je sada potpuno gola. Postala je
manje zabrinuta zbog stiska gospodina Burnsa, više zbog njegova rastuća uzbuđenja na
njezinim leđima. Stisnuo ju je svojim mesnatim rukama, oduzimajući joj dah. Oštra je bol
probola njezine grudi, a zabrinjavajuće probadanje prostrijelilo je, dok je osjećala nešto poput
premještanja rebara na boku, oduzimajući joj mogućnost udisanja i vikanja.
- Kakve nerazumne stvari ovi luđaci govore, - mrmljao je gosp. Burns dok je podizao
njen trenutno paralizirani lik preko ruba kade dok su medicinske sestre držale njezine noge.
Mena je užasnuto promatrala kako joj se ledena voda polako približava. U ovom trenutku,
nije mogla učiniti ništa osim stisnuti zube kod udara. Krhotine leda udarale su je s
nabadanjem i naglim bolom kao od oštre mačje kandže, što je izazivalo refleks trzaja
povređenog uda. Osim što joj je cijelo tijelo pretrpjelo snažni osjet koji je dolazio od urona,
bila je šokirana kad je vidjela da ni jedan dio njezine kože nije bio probijen. Iz očajanja je
mlatila prema rubu kade, pluća su joj ispuštala male grčeve od šoka koji su joj bježali uz
očajničko mjaukanje. Povukavši svoje golo tijelo prema gore, uspjela je skupiti noge i skoro
odskočiti iz kade prije nego što su je tri para čvrstih ruku prisilile natrag. Njezina glava je
otišla ispod skupa sa ostatkom. I ostala. Ona je lupala i mlatila svoje zarobljivače, ali njihove
ruke bile su svugdje, podčinjavajući njezine udove. Nakon nekog vremena, početna se panika
povukla i ona se smirila. Je li to bio kraj, onda? Zarobljena skupa sa od carstva zaboravljenim
slaboumnicima i nesretnicima, s prostim izopačenim londoncem koji se ušuljao i stiskao joj
grudi, dok ju je sadistička medicinska sestra držala, a bezdušni liječnik promatrao? Pitala se
je li Lady Farah Blackwell, Grofica od Nortwalka, ikada primila njeno pismo. Je li Grofica
učinila nešto za nju ili je jednostavno ignorirala njezine molbe za pomoć. Sudeći po žarenju u
njezinim plućima, Mena je sumnjala da će ikada saznati. Možda bi to bilo i najbolje. Ostavila
bi ovaj svijet okružen hladnim i nemilosrdnim krhotinama zagušljivog leda. Doslovni prikaz
njezina života u zadnjih pet godina.
Može li pakao stvarno biti gori od ovoga? Da li je bilo šanse da je odslužila dio kazne
za svoje grijehe, ovdje u ovom okrutnom području? Možda Gospod nije bio takav
osvetoljubiv Bog, tek ravnodušan.
Bila je to šansa, možda ga je mogla nagovoriti da joj dopusti mali, beznačajan kutak
raja, čak i dio koji nitko drugi nije htio. Izolirano mjesto na kraju duge staze gdje bi mogla
postojati u tišini i osami. Daleko od zlonamjernih očekivanja i osuda njezinih mnogih
neuspjeha.
Negdje su se oblaci kolebali nisko poput kupola i sunce ih je probijalo u kasni ljetni
dan poput stupova bačenih dolje na južna vrijesišta, veličanstveno i toplo kao božanski
oproštaj. Zaklopivši oči, Mena je pronašla hrabrosti da udahne ledenu vodu taman kad su je
ruke koje su je držale pod vodom povukle van. Pojavila se na površini i povratila ono malo
vode koja joj je ušla u pluća iskašljavajući dušu. Kad su prošli grčevi, usredotočila se na
ispunjavanje pluća zrakom.
Trenutak je otišao, onaj odsjaj mira koji je pronašla ispod leda. Znala je da je prevelika
kukavica da si oduzme život. Zato je sjela i drhtala, prepuštajući se svojoj patnji, povlačeći
koljena do prsa u kadi prije no što joj je hladnoća oduzela pokretljivost njenih udova.
- Pobrinite se da bude čista, a onda ćemo početi, - reče Rosenblatt.
Medicinske sestre su joj trljale kožu hrapavim sapunom i učinkovitom brutalnošću,
napominjući dok su to činile da će se to ubrojiti u njezino tjedno kupanje. Prošlo je pet minuta
nakon što su završile, a Mena je osjećala kožu kao da ju je tisuću igala krenulo istodobno
proganjati. Stisnula je vilicu, odlučivši učiniti ono što mora da izbjegne hladnoću koja se sada
spuštala u kosti.
- Sada ću razgovarati s vama, Lady Benchley, - Dr. Rosenblatt korakne do podnožja
kade. - Želim da mi sada kažete kako slijedeće informacije djeluju na vas. Ako budem
smatrao da ste iskreno odgovorili, izvući ćemo vas iz kade. Shvaćate li? - Mena je kimnula. -
Dobro. - Pomješao je neke papire i pronašao onaj koji je tražio, stavio ga na vrh otvorenog
dosjea i pročitao. - Najprije ćemo rješiti glavne. Čujete li glasove u vašim odajama noću,
Lady Benchley? One koje vas drže budnom i muče vas?
Mena je ostala zuriti naprijed i iskreno odgovarala. - Samo krikove pacijenata. I
medicinske sestre koje ih ismijavaju. - Greta Schopf bolno je uštipnula njezina ramena, ali
Mena nije reagirala osim malim trzajem.
- Tako je. - Liječnik nije podizao pogled sa svojih bilješki. - Da li ikada vidite stvari,
čudne stvari, ukazanja, duhove, ili halucinacije?
Mena je na to vrlo pažljivo odgovorila, jer je znala da su halucinacije znak istinskog
ludila. - Nikada, - odmahnula je glavom.
- Nekoliko pitanja u statističke svrhe, zbog vaše dijagnoze, - nastavio je Rosenblatt.
Hladnoća je počela smetati Menine misli. Krv u njezinim venama usporila se na

kapanje i počela je toliko snažno drhtati, da se prisilila govoriti kroz zube koji cvokoću. Ali
znala je koja pitanja slijede. Dijagnoza koju su njezin muž i njegova majka platili obiteljskom
liječniku da postavi bila je psiho-seksualna histerija i amoralna ludost, a dobri Dr. Rosenblatt
jednostavno je bio oduševljen ispitivati ju o tome.
- Recite mi, koliko često ste vi i Lord Benchley upražnjavali bračne dužnosti?
Mena je odbila odgovoriti na pitanje pred publikom. - Već sam vam rekla.
- Da, rekli ste mi da vam je dolazio pet puta tjedno, a onda jedva ikad sve do kraja.
Kad je shvatio da mu niste mogli podariti djecu, tražio je društvo drugih žena. - Dr.
Rosenblatt se nagnuo naprijed, uhvativši njezin pogled koji se počeo mutiti zbog hladnoće. -
Osim kad biste ga tražili da vas siluje. Rekao mi je da ste mu se gadili, pogotovo kad ste
tražili da ispuni vaše nasilne seksualne fantazije, nije li tako, lady Benchley?
Mena je shvatila da čak i u ledenoj kupki može goriti od srama. - Lagao je. Ja. Nikada.
Ž-željela... - Hladnoća je ispunila njena prsa, otimajući joj glas.
- Upozorio sam vas, samo istina će vas osloboditi vašeg trenutnog stanja, - podsjetio ju
je Rosenblatt. Istina. Istina je bila da je njezin muž bio sadist poput Dr. Rosenblatta. Gordon
St. Vincent oduševljeno je pokušavao shvatiti što je ljudima lomilo kičmu. Čega su se istinski
bojali. Što su mrzili o sebi. I koristio je te informacije u svoju korist. Počeo je postupno, njen
pakao u St.Vincentovoj kući. I nedugo, kad je Gordon pomislio da je slomljena, kada se činilo
da njegova ismijavanja i mučenja više ne utiču na nju, njen je muž postao nasilan.
Djela koja bi čovjeka strpala u zatvor ako bi bila učinjena na ulici, bila su savršeno
legalna ako ih je činio svojoj ženi. Na vremenskoj crti, četvrt sata nije bilo ništa. Zrno pijeska
na beskonačnoj plaži. Ali u toj kadi, postajala je vječnost koja se odmicala od toplih zraka
sunca. Sve dok nije ostalo ništa osim hladnoće. Ništa osim ove bijele, bijele sobe i patnje.
Nakon toga, Mena je izgubila sposobnost gledanja na kazaljke sata. Zglobovi su joj se
tresli i mišići grčili takvom silnom boli, da je nesvjesno zajaukala. Gospode, stvarno je
zvučala mahnito. Njezine su se ruke iskrivile pod čudnim i bolnim kutovima na prsima, i neko
čudno grčenje lomilo joj je kralježnicu, čak je osjetila i da joj srce usporava u lagan hod,
gotovo gubeći svoj ritam. Bila je umorna. Tako umorna. Tada su je izvukli iz kupke,
podignuvši je za laktove izobličeno ukočene ali dovoljno krute da održe njenu težinu.
Postala je poput leda, istinski smrznuta. Više nije mogla prikupiti snagu ni da brine o
tome što su je dr. Rosenblatt i g. Burns promatrali dok je bila sušena i dok su grubim
pamukom prelazili preko njezine glave.

Uznemirujuća utrnulost počela se širiti od Meninih mišića i udova prema unutarnjim
organima. Nije nikada prije bila unutar ledene kupke više od deset minuta. Jedva da je
primjetila kako se češalj trzao kroz njenu dugu kosu. Pokušala se posrćući odmaknuti, ali su
joj koljena popustila jer je hladnoća iscrpila svu snagu iz njenih mišića. Gospodin Burns ju je
uhvatio na vrijeme kako bi spriječio da se ozlijedi, ali ona bi radije da je pala na pod.
- Pre teška nam je za nosit ju. Morat ćete je vratiti nazad u njezine odaje, gospodine
Burns, - naredila je medicinska sestra Schopf.
- Biće mi drago, gospođo, - veselo je rekao g. Burns. - Pomoći ću. Čini se da je kupka
smirila njenu histeriju i ona bi trebala biti poslušna neko vrijeme.
Dr. Rosenblatt se odgurnuo od zida i sklopio njezin dosje. - Uvjerite se da se ovo vrati
u moj ured, sestro Schopf, i pobrinite se da ne budemo uznemiravani.
Menine beskorisne noge stvarale su veliku buku na dugom, netapeciranom podu, dok
su je dvojica - pratila- niz hodnik, izribanim i obojenim onom neobičnom bjelinom koja je
morala biti rezervirana za takvu instituciju. Plinske svjetiljke precizno razmaknute između
vrata nisu činile ništa da ugriju blistavu prazninu mjesta. Čak su i grede, vijci i lokoti na
željeznim vratima bili obijeljeni. Sterilni, poput njihovih spavaćih soba, lišenih topline,
svijetlosti, ili boja. Čiste, kao i njihove spavaćice visokog vrata, obvezujuće i skromne, ali
istini za volju vidio se oblik ispod.
Mali drhtavi cvilež pobjegne iz Meninih grudi i grla, nepozvan i neželjen, no nekako
ga nije mogla spriječiti. Njena ju je čeljust boljela od stezanja i cvokotanja njenih zubi. Noćni
zvukovi azila grebli su joj kožu. Osjećala je svaki jauk ludila kao da su joj se nokti urezivali u
meso. Na zvuk teških čizama, neka je žena pritisnula lice na tri rešetke ugrađene u sitne
prozore prema hodniku. Njihovo buljenje bolo ju je poput igala. Neki su bili ludi, podrugljivi i
strašni. Drugi, poput nje, oni koji nisu spadali unutar tih zidova, bili su puni sažaljenja a
ponekad i suza. Mena nije mogla prihvatiti ništa od njih. Trenutačno, nije mogla okrenuti čak
ni vrat.
- Sviđa mi se što je čista i pokorna, - priznao je g. Burns. - Ali ne uživam u ideji da
stavim svoj kurac u ledeni blok. - Njegove riječi poslale su oštar stisak panike kroz Menu.
Često se pitala da li je silovanje bila njihova namjera. Znala je da su liječnik i bolnički
pomoćnik koristili Belle Glen kao svoje osobno igralište. Slušala je vriskove više od jedne
dugogodišnje stanovnice dok je rađala usred noći. Plakala je s njima, i zahvaljivala svojim
zvijezdama prvi put u životu da je bila pre visoka i pre obla da bi je smatrali stvarno
poželjnom.
- Bit će dovoljno topla iznutra, - kratko je odvratio doktor. - I grčevi mišića će stvari
učiniti... zanimljivijima. - Strava ju je zgrabila u čvrst stisak jače od bilo koje od njihovih
okrutnih, pipajućih ruku.
- M-molim vas, nemojte, - mucala je prije no što joj se čeljust zatvorila od još jednog
naleta jeze. Kad bi se samo mogla boriti. Ne bi joj pomoglo, znala je to, ali barem ne bi imala
osjećaj da je vezana vlastitim tetivama i kožom. Od svih beznadnih ljutnji koje je osjećala
ovog trena, većina je bila usmjerena na njene vlastite beskorisne udove.
-Tako je, milady, učinit ćemo da molite za to, - rekao je g. Burns s očitim užitkom
prije nego se obratio doktoru s njezine druge strane. - Mjesecima sam se želio dočepati tih
sisa, zašto si nas natjerao da tako dugo čekamo?
- Ovo nije institucija kojom upravlja vlada, Burns, s lošim nadzorom i prenapučenosti.
Također, to nije samo žena. Ona je Vikontesa. Morao sam se uvjeriti da njezina obitelj neće
dignuti buku zbog nje. Da neće omekšati ili promjeniti svoje mišljenje i odvesti je kući. No
Vikont Benchley me je nedavno uvjeravao da je ona sretno i istinski ostavljena na našu
nježnu milost.
Gospodin Burns je ispustio zvuk predviđanja koja je prevrnula ono malo hrane koju je
Mena imala u svom trbuhu. U kruhu koji je imala za večeru tog dana bio je pečeni pauk, pa je
popila samo užeglu juhu.
- Nikad prije nisam ševio plemkinju, - primjetio je. - Doista. - Dr. Rosenblatt se
obratio Meni. - Možda će vas obradovati da saznate, Lady Benchley, da je vaš muž parcelirao
Birch Haven Place i prodao ga kako bi dao velikodušan doprinos ustanovi ovdje u Belle
Glenu. Biti ćete ovdje gost... neodređeno vrijeme.
Na tu strašnu vijest otme joj se jecaj, iako, nažalost, suze nikad nisu došle. Bilo je kao
da ih nije sposobna proizvesti. Birch Haven Place je bio njezin dom. Njezino jedino utočište.
A sada je zasigurno istinski izgubila sve. Naočiti dr. Rosenblatt je bio kratkog daha kad su
stigli do njezine sobe, a njezinu težinu je pretežno podržavao bolnički pomoćnik.
- Nije li prava poslastica, zar ne? - Primjeti Burns.
- Pa to je uredu, čini mi se. Ne vide se često takve sise na finoj dami. - Tandrkanje
ključeva koje je liječnik izvukao iz džepa ogrtača konačno je prouzročio napad panike
dovoljno snažne da joj nabije srce o rebra. Curak vatre krenuo je po njenoj lubanji i kapao na
njenu kralježnicu sve dok joj se nije činilo da joj se tijelo uronilo u kiselinu.
Debeli prsti dr. Rosenblatta činili su se nespretnima zbog uzbuđenja, njegovi obrazi su
se zacrvenili ispod njegove sjede brade. - Ja ću prvi, - rekao je. - Ne znam gdje ste još turali
tog vašeg prljavog miša.
- A ti to i tak ne želiš znati, - šalio se Burns i udjelio muški cerek. Vruće suze napokon
su se uspjele skupiti u očima i osjećale su se znatno stvarnije od grubih ruku koje su se stezale
oko njezinih utrnutih ruku i struka.
Mena je poželjela da je vodila takav život u kojem bi je njihova vulgarnost još uvijek
šokirala. Da nikada nije saznala kako je imati muškarca u sebi nakon što je rekla ne. Ili dok je
plakala. Ili dok se otimala i borila. Njezin se muž pobrinuo za to, nije li?
Do vremena kada su se teška vrata njene sobe otvorila, Mena je mogla trzati prstima.
Njena snaga i protok krvi vraćali su se u strašnim koracima. Što je značilo da bi se mogla
boriti, ali bi li se mogla odbraniti od njih obojice? Sumnjala je u to. Bili su zvijeri. Dvojica
muškaraca koji su joj se rugali zbog njene visine i veličine dok su mišići g. Burnsa bili
prekriveni slojem mekoće a dr. Rosenblatt je bio jednostavno masan. Oni bi pobijedili, oni bi
je nadvladali, a onda – čvor koji ona nije mogla potisnuti, ukrao joj je dah.
- Dr. Rosenblatt! - Glas sestre Schopf odjeknuo je niz hodnik poput topovskog pucnja.
- Doktore, morate odmah doći! -Kakofonija ludila eruptirala je kad su se drugi pacijenti
uzbudili, a nestabilniji između njih vrištali su i stvarali užasne zvukove. - Pod napadom smo, -
vrisnula je sestra.
- Napadnuti? - Dr. Rosenblatt je vidljivo problijedio. - Od koga?
- Policija! - Kriveći usnice u gađenju, Rosenblatt je gadno komentirao, a zatim bacio
ključeve g. Burnsu. - Stavite ju u njene odaje i primjenite mjere ograničenja dok se ne
pozabavim s ovim.
- Sa zadovoljstvom! - Burns je pokupio Menu i prisilio je ući u njenu otključanu sobu
koja je postala pozornica iz njenih noćnih mora.
- Ne ograničenja, - zastrugala je u očaju da vrati svoj glas. - Ne morate to učiniti.
Molim vas, ostavite me na miru.
Postajao je strah posebne vrste u nemogućnosti pomicanja svojih udova u noći; strah
koji je stvarao vlastitu vrstu ludosti dok je um radio a tijelo nije moglo. Mena je zamišljala
sve vrste strahota kako bi se borila s jezom da bude okovana, raširenih udova na svom tvrdom
ležaju. Požar koji bi je sporo gutao dok ona ne bi mogla ništa učiniti, ili londonski štakori
kako joj žvaću stopala, ili pauci koji su puzali po njoj bez ikakvog načina da ih se riješi. A sad
je uveden novi teror. Muškarac, dva muškarca, s čistim pristupom njezinom tijelu i bez načina
da se bori, napregne ili čak izmakne kako bi ublažila bol koja bi došla sa snošajem. Nešto
snage vraćalo se u Menine bokove i ramena, polako putujući iz trupa. Gdje god ju je dotakao,
činilo se da je njegova koža izrađena od britvi a njena od svile. Drapajući osjećaj se gotovo
mogao čuti.
Panika se opet širila kako se mobilnost počela vraćati, a Mena se izvukla iz
nepopustljivog stiska g. Burnsa. Borila se istrgnuti i odmaknuti od njega, ali je znala da su
njeni pokreti slabi.
- Nemojte me vezati, preklinjem vas! -Kad ju je jedna njegova ruka pustila da stigne
do prvog kožom presvučenog okova, Menina je ruka zamlatarala, laktom ga dohvativši po
bradi. Razotkrio je svoje prljave zube dok se okretao i opalio ju stražnjom stranom njegovih
mesnatih prstiju po licu. Pustio ju je kad ju je udario, i pala je na tvrdi pod u hrpu slabih
udova. Bol je eksplodirala na Meninom obrazu i zračila prema očima, ušima i niz njezin vrat,
ali se uhvatila drhtavim rukama prije no što joj je glava pukla o pod. Okus slane vode i bakra
curio joj je u usta na mjestu gdje su joj zubi porezali usne. Gospodin Burns je čučnuo dole,
ugodna, bezizražajna pogleda koji je čvrsto usredotočen na njegovu nesretnu žrtvu.
- Dopustite mi da vas podsjetim na nešto iz ljubaznosti moga srca, Grofice Fire Quim.
- Smrdljiv zadah njegova daha, uzrokovao je da joj se već suzne oči preliju suzama. - Vani, ti
si plemenita dama koja očekuje da joj svatko liže čizme i ljubi guzicu. Ali ovdje unutra nisi
ništa drugo do slaboumna pička, zaključana, jer te nitko ne može podnijeti. Reći ću ti šta ja
ovdje kažem drugima. Ako me pustiš, mogu ti olakšat život. Ako si teška, onda će i život biti
težak, a nitko ti neće vjerovati da modrice koje ostavljam na tebi nisi sama nanijela.
Svi veliki mišići u Meninom tijelu treperili su i trzali se povratkom krvi. Njena je koža
bila spaljena, ali ona se smrzavala. Unatoč svemu, bila je samo svjesna sirove crne emocije
koja se vrtložila u njenoj duši. Nešto tamno i samoubojstveno, kao da se jedan od mnogih
demona s kojima se borila u svom životu konačno oslobodio.
- To je Vikontesa Fire Quim, ti mrska zvijeri, - pukla je iznenađujući sebe jednako ili
više nego g. Burnsa. - Ako već svi insistirate da me zovete takvim smiješnim nadimkom,
najmanje što možete učiniti je pridodati ispravan naslov. - Da bi zapečatila svoju sudbinu,
pljunula je krv u njegovo odbojno lice. Djelovalo je baš kao što je i očekivala, a njegov
slijedeći zloban udarac joj je dodjelio zaborav za kojim je žudjela.
***
Za Menu, raj je bio teško razumljiv. I, nekako, kad god bi ga zamišljala u svom umu,
samo je prizivala sliku kuće. Njen pravi dom. Ne Benchley Court, veličanstvenu, raskošnu
palaču u kojoj je boravila sa svojim mužem ovih pet zloćudnih dušolomnih godina. Ni
Belle Glen azil, gdje je sada ležala na kamenom podu u lokvi vlastite krvi i žalosti. Već
dom.
Birch Haven Place, idilična zemlja baronstva u Hampshireu. Mjesto jednako raju,
kao što je ovaj azil postao njeno čistilište. Plutajući u tamnim naborima svoje nesvijesti,
Mena je mogla osjetiti sunčevo svijetlo južne Engleske na svom licu. Mogla bi zatvoriti
svoje oči i još uvijek vidjeti kako joj se svijetlost i sjena igraju u sjeni njenog omiljenog
šumarka brezinog drveća gdje je nekad uživala u izletu i čitala za ljetnih dana.
Pogledala je preko polja do mjesta gdje je stajala zgrada, ugodna gregorijanska
struktura, prevelika da bi ju nazvali kućicom i premalena za palaču, sa crvenim kamenom,
bijelim prozorima, i sa posve sigurno previše dimnjaka. Njezin joj je otac jednom rekao da
misli da je krov pretrpan. Ali Mena je voljela svaki naizgled slučajan zabat i dimnjak točno
tamo gdje je i bio.
Kako je odrastala, vrtovi su bili njen vilinski svijet, mjesto gdje je puštala mašti na
volju. Staje, njeno mladenačko sklonište, dok joj je bilo dopušteno istraživati selo jašući na
konjima, sve dok polja ne susretnu more. Veliki kamin u oskudnoj velikoj dvorani bio je
topao kutak udobnosti, gdje su ona i njezin dragi otac zajedno svake zime glave uz glavu
čitali nebrojene knjige i bili isključeni od ostatka svijeta. Njezin otac, lijep kakav je bio, bio
je prenizak za visoko društvo, previše nježan za trgovačku klasu, previše ekscentričan da se
priključi većini, ali i pre bogat da ga ignoriraju. Njezina je majka umrla od crvene groznice
prije nego je Mena uopće prohodala, a Baron Phillip Houghton je štitio i razmazio svoju
jedinu kćer. Obrazovao ju je poput muškarca. Postupao s njom kao s blagom. I usadio joj
ljubav prema svemu što je razumno i poljoprivredno. Kad je St. Vincent kupio
veličanstveno plemićko imanje Granfield koje je graničilo s Birch Heavenom,Barun je
vidio šansu da spasi svoju jedinicu od prijetećeg usidjelištva. Bolest je izjedala njegove
kosti, ona koju je skrivao od Philomene sve dok nije podlegao samo nekoliko mjeseci
nakon njezine udaje, ostavljajući ju samu na ovom svijetu samo sa okrutnim mužem i
njegovom mrskom obitelji. Sada Birch Havena više nema.

Njezin je otac godinama mrtav. I nije bilo više sunca ni topline na ovom svijetu.
Hladnoća je probila Menu prije no što je potpuno povratila svijest, i shvatila je da nije u
raju. Čak i prije no što je trepnula otvarajući oči i vidjela lice vraga kako je doziva njenim
imenom, jednog oka pokrivenog povezom iznad razjarenog, mrgodnog, ali satirično
lijepog lica.
- Nemojte se micati, Lady Benchley, - govorio joj je crnokosi, crnooki đavo dok je
stavljao nešto oko njezina drhtavog tijela, nešto toplo s teškim naborima. Svoj plašt, možda?
- Ne gledajte, - nježno je naredio. Bio je čovjek koji je vikao, nedaleko od nje.
Gospodin Burns? Njegov glas joj je puzao kožom. Lice joj je pulsiralo od bolova.
Krikovi ludila i vapaji radosti odjekivali su od žena između kaosa autoritativnih muških
glasova u hodniku. Čulo se bolno krckanje, i usprkos đavolovoj naredbi-unatoč svom
vlastitom zaprepaštenju- Mena je pogledala.
Gospodin Burns je ispao iz stiska poznatog plaćenika kestenjaste kose. Vrat
bolničkog pomoćnika je bio nakrivljen pod nemogućim kutom, a njegove su oči
bezizražajno zurile na hladne, bijele zidove. G.Burns je bio prestravljen u svojim
posljednjim trenucima, a Mena je bila zadovoljna zbog toga.
- On nije smio staviti svoje ruke na vas, - utvrdio je ubojica u tom svom
bezizražajnom, kamenom tonu.
- Gospodine Argent. - Plavokosi muškarac u savršeno izglačanom odjelu nagnuo se
u njezinu ćeliju s vrata, njegove svijetle obrve ocrtavale su njegovo čelo nekim očinskim
neodobravanjem. Iako nije mogao biti puno stariji od Doriana Blackwella ili Christophera
Argenta. - Jeste li upravo ubili tog čovjeka?
Argent je pipnuo mlitavo Burnsovo rame, njegovo hlađenje davalo mu je odliku
prazne maske nevinosti. - Ne, glavni inspektore Morley, našao sam ga ovakvog.
Glavni inspektor sjevnuo je pogledom sa Christopher Argenta dolje u Menu,
njegovim plavim očima punim suosjećanja, a onda prema đavolu koji je čučao nad njom.
Ravnatelj Scotland Yarda nije bio idiot, a Mena je mogla reći da je u roku od nekoliko
sekundi dokučio situaciju.
- Blackwell?
- Kopile se moralo okliznuti dok je prilazilo Lady. - Dorian Blackwell, Crno srce
od Ben Morea, slegnuo je ramenima dok je izmjenjivao pogled s Argentom, a zatim je
prenio obavjest Morleyu.

Napet i tihi razgovor izmjenjen je između trojice muškaraca, i nakon trena kada je
Mena zaboravila udahnuti, glavni inspektor je spustio ramena i kimnuo glavom.
- Poslat ću po liječnika za Vikontesu, - promrmljao je kroz stisnute zube.
- Pravog liječnika, budući da namjeravam vidjeti na vješalima ovoga koji je vodio ovu
instituciju.
- Rješit ću se ove gomile smeća. - Hvatajući Burnsa za gležanj, Argent je odvukao
prljavog bolničkog pomoćnika dalje kao da ne teži više od vrećice baruta.
Okrenuvši se natrag prema Meni, Dorian je nagnuo glavu, tako da ju je gledao samo
svojim zdravim okom – Ostanite mirni još samo malo, Lady Benchley, - rekao je s
blagošću koja se Meni činila nemogućom od takvog negativca. - Moja supruga, lady
Northwalk, čeka u kočiji. Jednom kad doktor odobri da vas smijemo pomaknuti, odvest
ćemo vas odavde.
Mena se ponovno onesvijestila, ovaj put od dubokog olakšanja.
DRUGO POGLAVLJE
Halucinacije. Zabluda. Mjesečarenje. Svi simptomi apsolutnog ludila. A ipak, svaki put kad
bi se Mena uštipnula, bol ju nije budila. To se stvarno dešavalo. Brzo je trepnula očima da razbistri
zahvalnošću zamagljen pogled dok je gledala dvije žene koje su zauzimale svoje ležaljke, uživajući
u svom drugom danu gledanja Madam Sandrine i njenih učinkovitih miljenika koji su prilagođavali
Meninu novu garderobu.
Kad bi ih slikala takve kakve su sada, nazvala bi djelo Serafim i Zavodnica. Farah Leigh
Blackwell, grofica od Northwalka, sjedila je Meni s desna, pojam ženstvenosti, engleske anđeoske
otmjenosti. Njezina haljina od bjelokosnog muslina i čipke poigravala se sa nekoliko zlatnih niti u
njenoj blijedoplavoj kosi dok je pijuckala čaj iz fine šalice. Nitko ne bi nikada pretpostavio da je
ona supruga najzloglasnijeg Crnog srca od Ben Morea, kralja londonskog podzemlja. Lijevo od
Mene, Millicent LeCour smotala je svoje tamnocrveno tijelo preko ležaljke kao sladunjava
sladostrasnica, motajući uvojak boje ebanovine oko svog prsta. Suzila je mačkaste ponoćne oči u
procjenu i zagrizla mekani tartuf, uvlačeći ga u usta sa senzualnim užitkom.
- Znam da ste svjesni širine ramena, draga, ali ako ih okrenete prema naprijed kao što sada
radite, odajete podčinjenost i sumnju. Imate lijepu, kiparsku figuru i morate je koristiti u svoju
prednost. Zabacite ramena natrag i okrenite ih dole prema vratu, kao da imate anđeoska krila koja
trebate raširiti. - Otkrivši svoje noge, Millie je stala da prikaže svoje upute, postavila je pravu sliku
smjelosti i autoriteta. - I još nešto, držite bradu paralelno s podom. Gledajte gdje god trebate, ako
nema nečijeg pogleda za sresti, ali što god radili, ne spuštajte bradu.
Lekcije ponašanja od najpoznatije glumice londonskih pozornica; Mena je jedva vjerovala.
Trudila se što najbolje imitirati Millieino držanje kraljevske gracioznosti i provjeravala svoj
napredak u ogledalima koja su okruživala podij na kojem je stajala. Njezina su ramena bila solidna
slika dostojanstva, široka i markantna. Njeno poprsje se ponosno uzdizalo, iako je bilo stisnuto u
njenom novom korzetu kako bi ga učinilo manjim, stisnuto u jednostavnoj, elegantnoj s crnim
dugmićima na zelenoj i zlatnoj svakodnevnoj haljini, savršenoj uniformi za njezinu novu poziciju
guvernante.
Njezin izgled je poništavao efekt. Menin jezik dotaknuo je iscjeljujuću rasjeklinu na svojim
usnama i shvatila je da je oteklina dramatično pala u tri dana od kad je bila spašena iz Belle Glena.
Oči su joj pomodrile i otekle sve dok nije mogla gledati kroz njih. Ali primjenjivala je hladne
obloge koje joj je Lady Nortwalk donosila, i konačno je počinjala ličiti na sebe. Premda je boja
obiju modrica ostala tamna. Umnogome kao i muškarac koji joj ih je i nanio.
Millicent LeCourtin zaručnik, Christopher Argent, slomio je vrat g, Burnsu kao od šale,
Mena se pitala da li je glumica znala što je njen suđeni bio sposoban učiniti. Morala je, bilo je
dovoljno pogledati Argenta kako bi čovjek bio siguran da je on smrtonosan čovjek. Arktička
hladnoća u njegovim plavim očima rastopila bi se jedino za glumicu i njenog anđeoskog sina
Jakuba. Mena će biti dovijeka zahvalna tom čovjeku, jer je skinuo g. Burnsa sa njezinog
nesvijesnog tijela, spasivši je poniženja koje joj je čudovište namjeravalo nanijeti. Mena je osjećala
kao da se užasava što je svjedočila završetku života. Ali bilo joj je drago, i bila čak i zahvalna, da
Burns nije više mogao mučiti bespomoćne. I još zahvalnija, što su je ove dvije žene uzele pod svoja
cijenjena krila, odlazeći tako daleko da su platile novu djevojačku opremu koju je napravila
najtraženija krojačica u cijelom Londonu, kao i mnoštvo rublja, cipela i rukavica.
Sumnjala je da je Madam Sandrine bila zaposlenik, kao i stanar, Doriana Blackwella, i time
je vjerovatno bila naviknuta čuvati tajne.
- E sad ga imate, - poticala je Millie. - Mislim da to precizno prikazuje učinak. Nitko više ne
bi smio sumnjati u vaše samopouzdanje i autoritet.
- Nikada nisam imala nikakav autoritet....ili mnogo samopouzdanja u tom smislu.
- Zato se zove gluma, - navodila je Millicent, krećući se kako bi dala prostora Madam
Sandrine dok je sitna tamnokosa francuskinja žurila unutra s košarom punom ukrasa. Spuštivši je
dole, krojačica se pognula kako bi provjerila završni porub haljine koja je dodana Meninoj novoj
opremi. - I otkrila sam da, često, štogod prenosili, možete uvjeriti i sebe.
- Milie je u pravu, draga. - Farah odloži čaj na pomoćni stolić i ustane da se priključi svojoj
prijateljici. - Često djelujemo kao da imamo povjerenje, a time se čini se i pojavljuje. - Njezine
bistre, sive oči proučavale su Menino lice s upravo pravim spojem naklonosti i ohrabrenja.
- Vaše će ozljede iscjeliti, - Millie ju je uvjeravala. - Već izgledaju mnogo bolje. Mislim da
smo složile sjajnu priču kojom ćemo ih objasniti.
- Sjajna priča sve u svemu, kladila bih se, - složila se Farah. - A ta pozicija nije zauvijek.
Dorian je već započeo s vašim oslobađanjem od presude o ludilu, iako je proces razjarujuće spor.
- Ponovimo u grubim crtama. - Iako je imala ponašanje zavodnice, Millicent LeCour
posjedovala je ciljanu radnu etiku časnika za discipliniranje puka. - Koje je vaše novo ime?
Mena je duboko udahnula, pokušavajući biti sigurna da je sve dobro posložila u pamćenju
kako bi odgovarala potpuno novoj osobi koju je Dorian Blackwell stvorio za nju. - Moje je ime
gospođica Philomena Lockhart.

- A odakle ste?
- Izvorno iz Bournenoutha u Dorsetu, ali posljednje četiri godine iz Londona, gdje sam bila
zaposlena kao guvernanta.
- Ja još uvijek mislim da bismo joj trebali promijeniti ime u potpunosti, - predložila je Farah.
- A kako bi bilo neko posve uobičajeno kao Jane, Ann ili Mary?
Millicent je snažno odmahnula glavom. - Ona ne izgleda kao nijedna od tih žena, i znam da
je lakše podvaliti laž ako je ogrnuta zrncem istine. Ona će se odazvati na ime Philomena jer je to
njezino vlastito ime. I dovoljno je često. Odabrali smo Bournemouth jer je u blizini Hampshirea,
gdje je odrastala, i poznat joj je grad dovoljno da ga može prizvati u sjećanje, ako bude potrebno.
Farah je to razmotrila, dodirujući prstom rupicu na bradi, prije nego je proglasila: - Naravno,
u pravu ste. - Uvojci gospođice LeCour poskakivali su oko njenog zaprepašćujuće lijepog lica kada
je njena opaska doprla do Mene. - Za koga ste radili u Londonu?
-Z-Za Whitehallse, brodskog magnata i njegovu suprugu.
- Njihova imena?
- George i Francesca.
- Tko su im bila djeca.
- Sebastian, koji je na Etonu, i Clara, koja je sada zaručena.
- Zaručena za koga?
Mena je zastala, a oči su joj se raširile, zatim se trgnula kad ju je modrica oko njena oka
probola zbog pokreta. - Ja-ja se ne sjećam da sam to prošla.
- Zato što to ni nismo. - Glumica je odabrala drugi tartuf pažnjom dostojnom šahovskog
majstora. - Samo sam vam pokazivala da ćete ponekad morati improvizirati. Samo kažite prvu
moguću stvar koja vam padne napamet.
- Čini mi se da mi je glava zastrašujuće prazna u zadnje vrijeme. - Mena uzdahne.
Farah suosjećajno zašumi. - Bili ste pod velikim pritiskom. Millie, možda joj je potrebna
pauza.
- Ne. - Mena je odmahnula glavom, dobivši oštar pogled od Madame Sandrine. Podsjećajući
sebe, ostala je mirna koliko je mogla biti. - Ne, ja ću se jače potruditi.
- Kako se zove Clarin zaručnik? - Pritisnula je Millie.
- Um-George? - Izabrala je prvo ime koje joj je došlo u glavu.
- To je ime njenog tate, - ispravila ju je odozdo Madam Sandrine njenim jako akcentiranim
glasom.Beznadni zvuk izašao je iz njezina grla: čak je i krojačica bila bolja u ovome od nje.
- Uvijek sam bila strašno loša lažljivica, - uzrujala se Mena i pritisnula ruku na čelo. -
Zaboravite glumicu! Nikada to neću moći izvesti.
- Glupost! -Millie je stavila šake na svoje savršene bokove obložene grimiznom svilom. - Vi
ste snažni, Mena. Ovo će biti ništa u usporedbi s onim što ste već preživjeli. - Nitko je nikada nije
nazvao snažnom prije. U stvari, uvijek su je grdili da je poput miša. Možda snaga nije bila toliko
njezina vrlina kao opstanak. I ona je preživjela, nije li? Zbog ljubaznosti tih izuzetnih žena. Nagli
izljev zahvalnosti ispunio je Menu dok joj grlo nije oteklo od emocija.
- Ne znam kako ću vam objema ikada moći zahvaliti za ono što ste učinile. Ne samo
spašavanje, nego i odjeća, novi život, osiguravajući mi zaposlenje. Samo se nadam da vas neću
razočarati, da ću moći zapamtiti sve što ste ovdje smislile i učiniti to ispravno.
Millie je zabacila kovrče, a oči su joj zapljusnule iskre. - Voljela bih da to ne morate
upotrijebiti. Da vas ne moramo poslati daleko. Ali vaš suprug i njegovi roditelji su razjareni da vas
nađu. Gospode, oni su takvi…
Farah je stavila ruku na ruku njezine prijateljice. - Učinit ćete to dobro, - ohrabrila ju je. -
Još uvijek kažem da možete ostati ovdje s nama, - nudila je Millie. - Christopher je upucao člana
vaše obitelji da spasi moj život. Naš dom u Belgraviji bio bi zadnje mjesto u Londonu gdje bi vas
tražili.
Menine oči su opet pekle zbog neograničene velikodušnosti ovih žena. -Ne možete znati
koliko mi znači ta vaša ponuda, ali policija zna da sam priznala zločine moje obitelji da spasim vas.
Glavni inspektor Morley zna da smo blizu, osjećam da bih stavila vašeg zaručnika u opasnost.
Millieino mrštenje prenosilo je njenu frustraciju, ali se nije raspravljala.
Christopher Argent bio je nekoć najviše plaćeni ubojica u carstvu. Sada, zbog svoje ljubavi
prema Millie, pokušavao je povesti karijeru u provedbi zakona zbog svoje veličine. S obzirom na
ono što se dogodilo g. Burnsu, Mena se pitala da li je taj veliki čovjek bio prikladan za taj posao.
- Svi se slažemo da će izvući vas iz Londona biti sigurnije ako će vas vaš suprug ili agenti
krune tražiti ovdje, - nježno ih je podsjetila Farah. - Dogovor je potvrđen u Škotskoj. Lord
Ravencroft je već rekao da će sutra popodne dočekati vaš vlak.
Suština je doprla do Meninih grudi, srušivši joj srce ravno u trbuh. Još uvijek nije bila
sigurna kako je dospjela od Vikontese, zatvorenice u Belle Glenu, pa do lažne usidjelice i
guvernante u tako kratkom vremenu.
Madam Sandrine je stajala, šveljine oči širom otvorene u nevjerici. - Radit ćete za Demona
Visočja?
- K-koga? - dahnula je Mena, ne mogavši zadržati snažano podrhtavanje svoga glasa. - Tko?
- Farah se trgnula, što nije pomoglo spriječiti Meninu rastuću paniku.

Madam Sandrine požurila je, a lice joj se sjajilo zlokobnom dramatikom. - Kažu da je
Markiz od Ravencrofta otišao na raskrižje kako bi se dogovorio s demonom, tako da nikada ne
pogine u bitci. Poznat je da staje pred topove i puške direktno, a da meci i topovske kugle obilaze
oko njega kao da ga nema tamo. Ubio je tolike muškarce da postoji planina kostiju u paklu nazvana
po njemu. Najnasilniji živući čovjek na svijetu, je on. Priča se da vas može ubiti samo jednim
dodirom..
- Madame Sandrine, - oštro će Farah. - Bilo je dosta.
- A...planina kostiju? - Mena je zurila u dvije žene koje su izgledale prilično krive, s čistom
nevjericom. - Gdje me točno šaljete?
Farah je pažljivo koraknula naprijed. - Vi od svih ljudi najbolje znate kako novine
senzacionaliziraju te stvari. Da, Lord Ravencroft je bio vojnik nekih dvadeset godina, i bio je
pohvaljen zbog neuobičajene hrabrosti u Aziji i Indijama. Njegova djeca gotovo su narasla, što
znači da je sada puno stariji čovjek. Povukao se iz vojnog života, i zalagao da ne bude ništa više od
oca i poljoprivrednika. Uvjeravam vas, nemate se čega bojati. - Ali Mena je bila uplašena. Njen
trbuh se grčio i njene noge su je htjele izdati. Što ako je izbačena iz jedne vatre u drugu? Što ako je
Farahina perspektiva iskrivljena njenim vlastitim okolnostima? Naposlijetku bila je udana za Crno
srce od Ben Morea. On je bio kralj Londonskog Podzemlja jer je pobjedio u ratu Podzemlja
ispiranjem ulica istočnog Londona rijekama krvi. Kad je netko bio oženjen takvim smrtonosnim
muškarcem, tko bi dvaput razmislio o tome da nekoga pošalje...
- Najnasilniji živući čovjek na svijetu? - Završila je glasno dok je drhtanje tjeskobe otimalo
njen glas i počelo trzati obrvom. Mena je utonula na koljena na podiju, daveći se za zrakom. -
Mislim da ne mogu to učiniti.
Farah je potonula kraj nje i protrljala toplu ruku preko njezinih leđa. - Mena...znam da me ne
poznajete jako dobro, ali ja sam vaša prijateljica. Ne bih vas poslala k njemu da mislim da ste u
opasnosti.
Mena je samo odmahnula glavom, ne mogavši formulirati riječi od srca koje joj je snažno
lupalo i preskakalo prijeteći joj da je uguši. Farah je izvadila nešto iz džepa suknje i dala Meni.
Pismo sa slomljenim voštanim pečatom.
- Pročitajte ovo, - navela je Farah. - A onda napravite svoju konačnu odluku. Znajte da vam
dajući ovo pismo, povjeravam informaciju koju mnogi ne posjeduju.
Millie je sjela s druge strane i uzela ju za ruku. - Naučila sam nešto o tome jer sam bila u
očajnoj situaciji a što vam može pomoći.
Mena je zurila u pismo i nastojala povratiti dah. Debeli papir nosio je Farahino ime na sebi,
naškrabano u osnovi, teškim muževnim rukopisom. Slova su imala preciznu visinu i širinu. Sva
postrojena kao mali vojnici.
- Što je to? - Šapnula je.
- Ponekad. - Millin obično veseli glas bio je nizak i ozbiljan. - Kad se nalazite u neprilici kao
vašoj, najsigurnije mjesto za bijeg je biti uz nasilnog čovjeka.
Draga Lady Northwalk,

Ova je prepiska trebala obavijestiti vas i Doriana da sam se od vojne
dužnosti povukao u Dvorac Ravencroft kako bih nadgledao farme, stambene zgrade i vodio
destileriju.
Kao štoznate, ja sam posljednjih desetak godina udovac, a moja djeca nešto više od
siročadi, dok sam većinu njihovih života proveo u inozemstvu u službi Njezinoga Veličanstva.
U mojoj odsutnosti, njihovo je obrazovanje katastrofalno zanemareno.
Kada vojnik ima dovoljno sreće da dostigne dob koju imam, nakupi mnoga žaljenja.
Moja nisu ograničena samo na zvijerstva rata, već i na ono što sam napustio. Ne samo u vezi s
mojom djecom, već i vašim mužem. Moj vlastiti brat.
Nemam pravo to učiniti, ali pitam se mogu li se pozvati na vašu nježnu volju u
blagodat.
Nisam čovjek koji je vičan biti ljubazan prema drugima.
Pa ipak, kao nerafinirani vojnik, ja sam loše opremljen za pripremu moje djece za svijet u
kojem će se očekivati da budu nasljednici Markiza. Rhianna je stasala do prve sezone, a Andrew
želi otići na sveučilište kad bude stariji. Potrebna im je veoma iskusna guvernanta i učiteljica.
Molio bih vas da pronađete jednu, ne zbog moje koristi, već zbog njihove. Oni zaslužuju najbolje u
civiliziranom obrazovanju. Bez obzira na cijenu. Obavijestite je da će njezini troškovi preseljenja
biti uključeni, i da ona može imati plaću kakvu god vi smatrate zadovoljavajućom.
Dugovat ću vam zahvalnost za vašu pomoć.
Molim vas, prenesite moje pozdrave vašem suprugu.
Zahvalno vaš,
Pukovnik William Grant Ruaridh Mackenzie. Markiz od Ravencrofta.
Bealach na Bà Pass, Wester Ross, Škotska, Jesen 1878
Mena je smatrala ljubaznošću s Božje strane da je kotač zatvorene kočije čekao da se bučno
razbije dok se nije popeo cestom kroz planine visočja i skrenuo na zapad na zeleni poluotok prema
Dvorcu Ravencroft. Da se ranije slomio, kočija bi se sigurno slupala na crnomkamenju raštrkanim
preko tla doline prekrivene mahovinom. Vrlo ljubazan vozač u punoj livreji, Kenneth Mackenzie
bilo mu je ime, bio je jedini koji ju je dočekao na željezničkoj stanici Strathcarron.
Mena nikada ne bi mogla pogoditi da se starija osoba mogla uspeti uzbrdo na Bealach na Bà
Pass sa živahnošću čovjeka koji je proganjan od Smrti. Nakon površnog pregleda slomljenog kotača,
vozač joj je nešto promrmljao u nekom nerazumljivom obliku engleskog jezika, oslobodio jednog
konja od kočije i odmah otišao po pomoć, ostavljajući Menu samu sa samo tri konja i olujom koja
se približavala kao društvom. To je bilo - Mena je provjeravala svoj novi džepni sat – prije više od
jednog sata, a jaka kiša počela je zastirati pogled kojem je bila privučena u vrijeme dok je bila sama.
Topografija visočja mučila ju je dok nije zaboravila na bacakanje svog trbuha koji je izazvan
velikim usponom i izvrtanjem i strahom za njen život i udove. Mena je i prije viđala prekrasne
krajolike, budući da je odrastala u Hampshireu. Wester Ross nije bio ništa poput tihih, organiziranih
polja i pašnjaka južne Engleske. Nešto divlje i neukroćeno udahnulo je život u ovo mjesto. Neki
dašak prapovijesnog misticizma razvlačio se po tom kamenju. Osjećala ga je jednako snažno kao i
prijanjanje slane vode u zraku uzrokovano vodom koju je uzburkala oluja, ili zadnje mirisne drhtaje
vrijeska i čička kako je jesen prodirala. Mahovina i bujna vegetacija držali su se na tamnoj stijeni i
tlu, bojeći krajolik u svakom zamislivom spektru zelenila. Ali sada su se niski, valoviti oblaci
penjali na crne kamene vrhove poput neizbježnih osvajača, skrivajući vrhove Hebrida od pogleda.
Čak je i kiša bila drukčija na ovom mjestu.
Za razliku od sivih oluja u Londonu, vlaga nije padala s uzvišenih nebesa. Puzala je prema
njoj s hladnoćom otkrivenih tajni, okružujući je u teškoj magli koja je bila razbacana nestašnim
vjetrovima. Zadrhtala je, čak i u njezinoj haljini od teške vune i pod pokrivačem kojeg je sluga
našao ispod podnožja sjedala. Hladnoća ju je stigla kroz njezinu odjeću i njeno tijelo, hvatala za
kosti i činila ih da se tresu.
Nije to bila ledena kupka. I tako je mogla izdržati. Iako nije bila sigurna koliko još. Što ako
se nešto desilo sirotom starom Kennethu Mackenziju po ovom vremenu? Jedva da je bilo moguće
vidjeti dalje od deset koraka, a na ovakvom terenu, lako se može negdje nalaziti kakva močvara ili
se mogao spotaknuti niz jarugu. Zvuk poput prigušenog udaranja njezinog ubrzavajućeg srca tukao
je zemlju, a Mena se na vrijeme nagnula kroz prozor da vidi nekoliko gorštačkih jahača istopljenih
iz magle poput sablasti jakobinskih ratnika koji su se skitali ovim vrijesištima prije stotinu godina.
Zastao joj je dah pred njima. Ramenima zaštićenim teškim plaštevima, premda su im koljena
ostala otkrivena elementima s odgovarajućim plavim, zelenim, i zlatnim kiltovima. Zauzdali su
svoje konje u hod i došli bliže prema kočiji, dopuštajući da ih magla otkrije njoj u širokom pogledu.
Mena je iznenada postala svjesna koliko je bila posve sama i ranjiva. Šanse su, rekla je sama
sebi, da je to bila pomoć po koju je Kenneth Mackenzie poslao, ali nije vidjela vozača među
gorštačkim jahačima. Izbrojala je sedam, od kojih svaki snažniji- i prljaviji- od prethodnog. S druge
strane, oni bi mogli biti razbojnici. Drumski razbojnici, silovatelji, ubojice...
O, dragi Bože.
Okružili su kočiju, svi su piljili kroz kišom udarane prozore, s velikom znatiželjom,
govoreći lirskim jezikom visočja. Shvatila je da je škotski gelski, iako nije razumjela ni riječ.
A onda ga je vidjela.
Usta su joj postala suha kao pustinja, i uhvatila ju drhtavica koja nije imala nikakve veze s
hladnoćom koja se valjala kroz nju.
Iako je nosio prljav kilt i labavu platnenu košulju ispod svog natopljenog ogrtača, sjedio je
opkoračujući crnog konja s držanjem dostojnim kralja. Tamni valovi kose visjeli su dugi i teški od
vlage niz njegova leđa, i prijetili srušiti planine njegovih ramena u opipljivim valovima.
Tko god on bio, bio je njihov neprijeporni vođa. Vidjela je po načinu na koji su ga gledali, u
poštovanju koje su koristili kad su govorili. Ako ne rođenjem, onda prema fizičkim zakonima
prirode, sigurno. Kao najveći, najsnažniji i najstrašniji od svih njih, on je nadvladavao mišićave
muškarce dok je mrko gledao prozor i na nju. Čak je i kroz mrežu vela njezinog šešira, i crnih
čađavih pruga preko njegova tijela, Mena mogla vidjeti napetost u njegovoj čvrstoj čeljusti.
Agresiju urezanu u utore njegovih svirepih duboko postavljenih očiju. Gledajući kroz kaotične
tragove kiše na prozoru, mogao je biti i divlji Piktski ratnik, odgajan ne samo da preživi u ovom
prekrasnom i brutalnom djelu svijeta, već i da ga osvoji.
Mena je prodahtala na šokantan bljesak mišića bedara koji je otkrivao dok je sjahao, i
očajavala što niti jedna stopa njegove zapanjujuće visine i širine nije bila uopće smanjena.
Dragi Bože, približavao se. Namjeravao je doći do vrata.
Bacila se naprijed, bacila na bravu i zatvorila zasun baš kad je njegova velika ruka okrenula
rezu.
Njihove su se oči srele.
I kiša je nestala. Kao i sve drugo i svi ostali.
Mena je znala da postoje trenuci u životu koji su značajni kao epohe. Postojanje, kao rezultat
toga, bilo je podjeljeno u prije i poslije, i sve što je ostalo kao posljedica tog trenutka osvjetljavalo
je ono tko je netko doista bio. Polagao je osobu oslobađajući, izlažući najranjiviji dio sebe iskrenom
i brutalnom uvidu, i prihvaćajući tu iskovanu neumoljivu promjenu. Živjela je dovoljno dugo da bi
imala nekoliko takvih. Smrt njezine majke kad je Mena imala samo devet godina, njezin prvi pravi
okus tragedije. Prvi put kad je galopirala na konju na očevoj farmi i iskusila istinsku slobodu. Prvi
poljubac. Užas njezine svadbene noći. Trenutak kad joj je rečeno da nikad neće biti majka.
Tako je prepoznala ovo kao jedan takav trenutak.
Gorostas na drugoj strani sada naizgled neadekvatne zapreke prozora nije bio jedini koji je
vršio inspekciju. Ono što je Mena vidjela na tračcima jantara i ebanovine u očima gorštaka,
naizmjence ju je strašilo i fasciniralo.
Evo muškarca sposobnog za nezamislivo nasilje. A ipak...iscrpljena žalost vrebala je iza
nevjerice i zatim ogorčenja u njegovom pogledu. Mogao bi biti čak i privlačan ispod sve te čađe i
prljavštine, ali na divlji i vremenski način visočja, bio je samo dopadljiv.
Mena je trepnula, grdeći se zbog toga što je primjetila takvu stvar kod njezinog vjerovatno
pljačkaša-drumskog razbojnika silovatelja-ubojice, i čarolija je bila slomljena.
- Otvorite vrata, - zapovjedio je dubokim gromkim škotskim izgovorom.
- Ne, - odgovorila je Mena, prije no što se sjetila njezinih manira. - Ne hvala.
***
Nazivali su ga Demonom Visočja.

Tjekom protekla dva desetljeća, Liam Mackenzie je vodio nekoliko pješačkih, konjaničkih i
topničkih jedinica Njezina Veličanstva. Jurišao je na bezbrojnu rulju tijekom Indijske pobune i
postao slavan kada je takozvani Indijski ustanak bio ugušen. Pomagao je u raspuštanju Istočno-
indijske kompanije špijunažom, atentatima, čitavim oružanim sukobima, bojeći džungle krvlju dok
Kruna nije osvojila režim. Vodio je napad protiv kineskih topova u drugom Opijumskom ratu,
preskačući konjem preko topovske paljbe i sjekući kroz paljbu Azijske artiljerije. Provodio je tajne
spasilačke misije u Abesiniji i Ashanti, ne ostavljajući svoj trag osim brda tijela. Obučavao je
ubojice i ubijao izdajice. Rušio je dinastije i pogubljivao tiranine. Bio je William Grant Ruaridh
Mackenzie, potpukovnik Kraljevske tajne gorštačke straže, Markiz od Ravencrofta, i deveti
Poglavar i gospodar klana Mackenzie od Wester Rossa. Bio je agent Krune i vođa muškaraca.
Kad je on dao zapovijed, poštivali su ga jednako i plemići i pučani. Najčešće bez pitanja.
Nije imao vremena za to. Vatra se nekako zapalila na istočnim poljima jutros, i njegovi ljudi
su bili iscrpljeni od mahnite borbe protiv požara. Kiša je bila blagoslov, onaj koji je spasio zimske
usjeve. Kad je Kenneth dojahao i objasnio njihovu nezgodu s kočijom, jurili su pet milja kroz gustu
jesenju kišu kako bi spasili njezinu lijepu kožu.
Je li ga ona zaista zaključala izvan njegove vlastite kočije i zatim odbila njegovu zapovijed s
pristojnim ne, hvala vam?
Da je bio sam, otrgnuo bi vrata iz šarki i privukao joj pozornost, tjerajući je da razmotri svoj
bezobrazluk.
Trebao bi to učiniti sada, kako njegovi ljudi ne bi mislili da je slab.
A onda opet, možda ne, da ne bi njegovi ljudi mislili da je surov.
Više nije znao. Ti Mackenziji su bili farmeri, a ne vojnici, a propisi koji su obično upravljali
njegovim životom nisu se primjenjivali ovdje u Ravencroftu.
Šteta običaja.
Kad su im se oči srele, osjetio je kako se zemlja pomakla ispod njega na način koji nikada
prije nije iskusio. Ne sa nestabilnim osjetom močvarnog treseta ili klizavog mulja pod svojim
čizmama, već upravo suprotno. Kao da bi se zemlja mogla mijenjati i poravnavati kako bi
zadovoljila svemir, sjedajući na svoje mjesto s proročkim ciljem.
Nešto u ozljeđenom pogledu koji je sjajio iz mekoće njezinih treperavih zelenih šarenica,
jedino o njoj što je mogao vidjeti s nekakvom jasnoćom, činilo se da mu je otelo razum.
Bilo je prokleto uznemirujuće. Razjarujuće, čak.
Otresao je ručku vrata kočije. - Otvorite, curo, - siktao je kroz zube.
Paklena žena je smjerno odmahnula glavom, a usne su joj zadrhtale ispod teškog vela kojeg
je nosila.
Nagnuvši se, otkopčala je mali polu prozorčić koji se koristio za prozračivanje iznad većeg
prozora i progovorila savršenim, kulturnim britanskim akcentom.
- Radije ne bih, hvala vam.
Liamovi zglobovi su puknuli dok je stiskao šake.
- Mislim da smo uplašili malu curu, - rekao je Liamov upravitelj, Russell Mackenzie, svojim
rodnim gaelskim. - Pravi smo prizor nakon ovog dana kakvog smo imali.
Liam je sjevnuo pogledom na svog čađom obloženog upravitelja, a potom dolje u njegovu
prljavu i namočenu odjeću. - O, da, - složio se. Zatim se okrenuo natrag prema ženi. - Ako ćete poći
s nama, odvest ćemo vas u Dvorac Ravencroft i izvući vas iz oluje. Možemo poslati po vaše stvari
jednom kad budete na sigurnom.
Nervozno je sjevnula pogledom po ljudima koji okružuju kočiju, a Liam je mislio da je
ugledao ranu ili raspuklinu na njenim usnama kad je okrenula glavu. Nije bio siguran. Nije mogao
vidjeti unutra koliko je želio. I Gospode, iritiralo ga je koliko je silno želio otkriti ostatak njezina
lika i spoznati je li bio jednako upečatljiv kao i njezine divne oči.
- Cijenim vašu ljubaznu ponudu, gospodine, ali ću čekati nekoga iz kućanstva Ravenscroft
da me pokupi. Oni bi trebali biti ovdje svakog časa.
To je izmamilo žamor razonode od pripadnika njegovog klana. Liamu je palo na pamet da se
nije mogao sjetiti posljednjeg puta kad su mu se toliko često zahvaljivali u jednom razgovoru. Ili ga
odbijali.
- To bi bili mi, curo. - Thomas Campbell, čovjek medvjeđe veličine, gestikulirao je Liamu. -
A ovo ovdje je Markiz, osobno, nije li tako, Poglavaru?
- Da. - Liam je kimnuo, očekujući da sad ona otvori vrata, sad kad je to razjašnjeno. Umjesto
poštovanja koje je očekivao, jedna se skeptična obrva spustila na njezinom desnom oku dok je
promatrala njegovu pojavu.
- Mislim da ne.
Ovaj put je smijeh bio glasniji, a Liam je stisnuo zube. - Ja sam Liam Mackenzie, markiz od
Ravencrofta, Poglavar i gospodar klana Mackenzie od Wester Rossa.
Njezin se jezik išuljao van kako bi ispitao ono što je on sada znao da je raspuklina na
njezinoj usnici, dok je ona razmatrala problem ispod zabrinutih obrva. Liam se nemirno prebacio,
ispitujući snagu zasuna dok su joj oči sjevnule idejom. - Imate li ikakve dokaze o vašem gospodstvu
ili plemenitosti? -predložila je, trepćući zadovoljno, očekujućeg pogleda kao da je ponudila kakav
siguran plan. - Prsten pečatnjak, možda, ili pečat..
- Činjenica da ja nisam raskinuo ovu kočiju golim rukama je dovoljan dokaz moje
plemenitosti, - zarežao je kroz zube usječene u usnice. - Sada otvorite prokleta vrata. -
- Žao mi je, ali ne. - Zatvorila je prozorčić.
Cerekanje njegovih ljudi naglo je prestalo kada se okrenuo i pogledao prema njima.
Ponovno se okrenuvši njoj, ovaj put je pokucao na prozor, pažljivo da ga ne slomi, a ona ga je
otvorila jednako uredno kao i bilo koji engleski sobar.
- Imate li još nešto? - Upitala je.
- Da! - Russell Mackenzie je zarežao prije nego je Liam imao priliku završiti svoj udisaj. -
Kako znate da on nije Poglavar Mackenzija?
Liam bi zarežao kao i Russell, ali je morao priznati da je to dobro pitanje.
- Zato što je Markiz otac dvoje gotovo odrasle djece i nedavno je izašao iz desetljeća duge
vojne karijere. Sada mora da je stariji umirovljenik, ne taj...taj...kršni tip...
Gospa je lagano oborila pred njim te duge trepavice u još jednoj nervoznoj gesti prije nego li
je završila. - Ne on.
Nešto za što je Liam mislio da je davno umrlo uzdignulo se iz mrtvog, uvijek mračnog djela
njega. Neki čudan ponos koji je pripadao adolescentima i mladim mužjacima tjekom sezone parenja.
Kao četrdesetogodišnjak, nikada nije očekivao da će to ponovno doživjeti. Odbijao je redovita
otvorena seksualna nabacivanja, od prelijepih žena. Mlađih žena. No zbog ove insinuacije o
muževnosti ove velom prekrivene cure gotovo da se zacrvenio poput neiskusna šteneta.
Dovraga, da li će to postati problem?
- Nagovorite je da izađe odande, Liam. - poticao je Russell opet na gaelskom, iako mu je
glas još uvijek odavao da se zabavlja. - Hladnije je ovdje nego vještičjim sisama u mjedenom
korzetu.
Liam je udahnuo. - Što bi trebalo da učinim da dođete do dvorca Ravencroft? - upitao ju je
kao da govori priprostom djetetu.
- Pa... - oklijevala je, pogledavajući svakog od njegovih ljudi, a zatim nazad u njega. -
Budući da ste već pitali, platit ću vam, naravno, ako mogu računati na vas... gospodine...da možda
učvrstite kotač?
Sva četvorica Mackenzijevih jahača i dva Campbellova eksplodirala su u gromki grčeviti
grohot, koji je ženu natjerao da se namršti. Čak i Liam je morao zagristi usne da potisne osmijeh, i
nije propustio vidjeti kako je njegova nova guvernanta pratila pokret ukočena izraza.
- To je ono što je potrebno, zar ne? - Thomas Campbell likovao je dok je cjedio kišu iz kape.
- Samo navučete kotač natrag na kočiju i odvezete se! - Russell se nasmijao dovoljno glasno
da je iznenadio svog konja koji se propeo.
- Zapravo, da. - odvratila je.
Gorštaci su bili često veseli, ali prošlo je mnogo vremena otkad je čuo svoje ljude da se
smiju tako srčano. Okrenuli su se svom materinjem jeziku.
Trebali biste ju vratiti natrag. Nije baš najbistrija.
Možda ju možete zadržati kao ljubavnicu umjesto toga, zabavna je koliko i lijepa.
Udubljen u misli, Liam je škiljio kroz njen veo u njezin nejasni lik. Činilo se da je vrlo
mlada sudeći po glasu i prema ono malo koliko je od nje mogao vidjeti. Pitao se zašto je Farah
Blackwell odabrala baš nju, da je pošalje za tu poziciju. Nije li bio dovoljno jasan u svojem traženju?
Cura je čekala suspregnuta daha da srdačan smijeh zamre prije nego je ponovno progovorila.
- Oprostite mi, gospodo, ako sam pogriješila, ali malo sam pregledala kotač prije nego je počelo
kišiti, i činilo mi se da ga je jednostavno popraviti ako biste koristili združeno svoju snagu.
- Pa, curo, dajte nas naučite o tome kako je to jednostavno. - Russell je obrisao kapljicu kiše
ili suzu veselja sa njegova rumena obraza. - Mi samo podignemo kotač natrag na osovinu i
učvrstimo ga s čim, molitvom?
Sada se ona smiješkala. - Pa...ne. - Razvukla je riječ, a zatim pokazala na prozor s dugim,
elegantnim prstom. - Nakon postavljanja, naći ćete da su kotač i osovina u izvrsnom stanju. Ako bi
vi gospodo htjeli pogledati ono dvodjelno središte kotača, njegova glavna značajka su ova dva klina
osovine kotača. - Uspravila se na koljena kako bi mogla rukom kliznuti s prozora i uprijeti na dolje
prema problemu. - Oba su ovdje prekinuta na vrhu, vidite, zbog čega se kotač otpustio.
Svaki gorštak, uključujući i Liama, zurio je u nju punu tihu minutu, svaki trag ismijavanja je
nestao. Djelom zbog onog što je rekla, a djelom zbog toga što joj je tijelo sada pritisnuto prema
većem prozoru kočije.
Čak i kroz njezinu kao burgundac crveno obojanu vunenu haljinu, svaki je čovjek mogao
vidjeti da je imala figuru o kojoj bi pohotni gorštak sanjao noću. Trebala je izgledati smiješno, ruke
i očiju na pola izvan sitnog prozora. Ali Liam je gorio od sramote, i još nekoliko drugih zbrkanih
emocija, kad se našao spuštene vilice, kao i ostatak njegovih ljudi.
Kriste, jesu li one dojke prave, ili su bile kreacija nekih modernih engleskih naprava? U tom
trenutku, dao bi svoje oči da to sazna. I jednako naglo, želio je spaliti oči svakog čovjeka koji ju je
pogledavao.
- Pa, - režao je na njih. - Provjerite prokleti kotač.
Bio je to Russell koji je sjahao i pritrčao kotaču da pogleda njezinu procjenu. - Jebeš me u
dupe ako ona nije u pravu, - mrmljao je Liamu, koji je stajao pitajući se kako dovraga mlada
gospođica, jedna s takvim grudima, može znati toliko o mehanici kočija.
- Ali, curo, ovdje na Bealach na Bànema otpalih klinova osovine. - Russell ju je pogledao
kao da bi i na to mogao dobiti čaroban odgovor.
- Sada kad znamo što je problem, - rekao je Liam vrlo smireno, - zamolio bih vas ponovo da
razmislite o jahanju sa mnom tih kratkih pet milja do dvorca Ravencroft. - Razlozi zbog kojih ju je
želio na konju postajali su puno mutniji, većinom je želio da se udalji od onog jebenog prozora i
širokih pohotnih pogleda njegovih ljudi. Njezin se izraz zapravo razvedrio.
- Nema potrebe, - Potom se obratila Russellu, njegovom okruglom, pjegavom licu, rumenih
obraza i neprestano veselim izrazom koji joj je očito bio pogodniji.
- Zar ne možete posuditi klin jednog drugog kotača, budući da svi imaju dva? To bi trebalo
držati tih pet milja bez problema, a zatim će se morati obaviti opsežniji popravak.
Barem je povukla ruku natrag u kočiju, što je odmaknulo i njezino tijelo od prozora. Liam
nije bio siguran da li treba zahvaliti Bogu ili ga proklinjati.
Russell je razmotrio njezine riječi. - Treba nam nešto čime ćemo ga učvrstiti. - Protrljao je
rukom svoju riđu bradu, a zatim joj namignuo. - Bistra kao i mi, možemo napraviti klin našim
golim rukama.
- Imam svoju torbu sa alatom. - Sin Thomasa Campbella, Kevin, sjahao je i posegnuo u
svoje bisage, vadeći kožnu torbu.
Liam podigne ruku. - Bilo bi lakše prebaciti je u Ravencroft i popraviti to bez dodatne težine,
- rekao je kroz stisnute zube.
Uzdahnula je, a svaki je oženjeni muškarac ispustio glas bilo upozorenja bilo panike.
- Mislio sam na proklete sanduke pričvršćene trakama za vrh kočije! - Njegova slavna lako
zapaljiva ćud ubrzano se pokazivala. Liam je pokazao prema svom konju, Magnusu, i pružio joj je
ruku kao da ih zidovi kočije nisu djelili. - Molim vas, curo.
Motrila je njegov ispruženi dlan u jednom neodlučnom trenu s tolikim intenzitetom da je
Liamu pogled skrenuo dole da vidi u čemu je vražji problem. Nije našao ništa osim njegove ruke.
Žuljave, četverokutne i ružno izbrazdane, ali ništa posebno, osim veličine možda, ali to je bilo
jebeno sve- što je mogao učiniti u vezi toga.
Nisu bile poput ruku bilo kojeg drugog Markiza kojeg je upoznala prije. Oboje su to znali.
- Ne mogu...bojim se.
Liam ju je promatrao još jedan napeti trenutak pošto se nitko nije pomakao dok se čekala
njegova odluka. Prvo je mislio da su njezine riječi bile Ne mogu, bojim se. Izraz ljubaznog žaljenja.
No, nakon kraćeg ispitivanja, nije se mogao ne zapitati da li se radilo o posve drugom značenju.
Priznanju.
Ne mogu. Bojim se.
Nekako je, klupko frustracije u njegovim grudima lagano popustilo. Iako je nešto drugo
zauzelo to mjesto. Možda malo razočarenja? Vidio je taj pogled prije u ženskim očima, prirođena
sumnja pomiješana sa smirenim oprezom. Majka mu je imala taj pogled u očevoj blizini.
Pogledao je dole na svoje ruke. Može li nekako ona vidjeti krv kojom su zamrljane? Može li
osjetiti okrutnost ugrađenu u njegovu crnu dušu? Je li znala za podle i grešne nagone, koji su čak i
sada, tekli kroz ta njegova mišićna vlakna?
Imala je pravo da se ga boji.
- U redu, momci. - Liam udahne umornim dahom i zauzme svoje mjesto uz osovinu kako bi
podigao najteži dio dok je netko pričvršćivao kotač natrag na mjesto. - Završimo s tim.
Osjetio je njen pogled na sebi dok su podizali kočiju i popravljali je. Nije mogao shvatiti
zašto je bio tako potpuno svjestan toga, ali nešto je u tom njezinom gledanju kako rokće napreže se
i znoji bilo prokleto erotično. Nije si dopustio da je pogleda, premda je, djelo bilo završeno.
Umjesto toga, krenuo je prema Magnumovim leđima i potaknuo ga u galop, ostavljajući

jednog od drugih da odveze kočiju u Ravencroft. Trebao je kupku i presvlačenje. Ako je htjela
pravog Markiza, onda će jednog i dobiti.
TREĆE POGLAVLJE
Kiša je obojila crveni vapnenac dvorca Ravencroft u duboku, sjetnu nijansu. Mena ga je
odmah zavoljela, jer je krov bio, kako bi njezin otac rekao, prilično pretrpan. Izbrojala je četrnaest
tornjića i četiri kule dok se kočija kotrljala preko drevnog kamenog mosta koji se nadvio iznad
smaragdnog jezera. Renesansna arhitektura iz ranog sedamnaestog stoljeća prekrivala je
obrambene bedeme i originalni toranj koji je morao poticati čak iz doba Roberta Brucea. Prozori su
bili veliki i prozračni za takvu impozantnu kamenu strukturu, pretpostavljala je, da poboljšaju
pogled i puste više sunčeve svijetlosti preko pjenušavog mora niže ispod stijena.
Tek što je počela brojati dimnjake kad su prošli pokraj fontane oko kružnog prilaza i tako
izgubila krov s vidika. Znala je da će glavna kula biti velika, jer je to uostalom bio dvorac. Ali taj
posjed se morao pohvaliti s barem sto soba, možda i više. Mena je uzela još jedan trenutak da
zatvori oči i tiho poslala šapćuću zahvalnost Blackwellima zbog sređivanja ovog novog života za
nju. Možda je to izolirano mjesto na kraju puta gdje je ona mogla postojati u tišini i odjeljenosti.
Baš kao što je i zamišljala u Belle Glenu. Nadala se da će njezin debakl s kočijom biti jedino
neugodno iznenađenje do kraja dana. Ako bi izbjegla bilo koga sličnog zastrašujućem gorštaku
kojeg je upoznala na putu, vjerovatno bi uspjela. Njegovi ljudi su bili dovoljno ljubazni, jedan od
njih je čak išao tako daleko da je dovezao kočiju do Ravencrafta. No, njegovo ju je divlje lice
uznemirilo, toliko jako da je, njezino srce tek trebalo usporiti iz mahnite brzine.
Što je to bilo s tim svirepim čovjekom koji ju je uplašio? Do danas, bilo je takozvanih
civiliziranih ljudi koji su joj učinili nažao. Ali snaga u gorštakovom tijelu dok se napinjao i dizao
kočiju s njegovim ljudima impresionirala ju je do stupnja zbunjenosti. Morala je to biti njegova
čisto nezamisliva veličina. I veličina se ne odnosi samo na njegovu toranjsku visinu, već i na širinu
ramena i dubinu njegovih prsa. Nešto od toga je morao biti i plašt koji je nosio, nije li?
Mena je poznavala Doriana Blackwella kao dobro građenog čovjeka, snažnog i širokog. Na
isti način je Christopher Argent ispunio vrata s nevjerojatno širokim ramenima, a to se nije često
viđalo u četvrtima Londona. Ali... Mena nije mislila da će ikad biti svjedokom snage koja bi
odgovarala ovoj koju je danas vidjela. Da će ikada baciti oči na čovjeka koji je toliko velik i dobro
isklesan.
Njegov kilt je otkrio više nego što je pokrivao dok je koristio svoja bedra nalik na debla
kako bi podigao kočiju. Njegov vrat je bio proprugan i čeljust stisnuta na vrlo....zanosan način.
Zabrinjavajući dojam da se nešto još zanimljivije događalo ispod debelog plašta još uvijek nije
napustio njezine misli.
Nek joj Bog pomogne, nije mogla skrenuti pogled.
Jednom kad je odgalopirao u maglu, imala je čudan osjećaj, baš kao što bi učinila nakon što
bi se spotaknula preko neobičnog stvorenja u divljini, ona ga je promatrala kako uskače u sjene.
Osjećaj razočaranja u spoznaji da je takav pogled bio rijedak i izvanredan, i da ga vjerovatno neće
više doživjeti ponovno. Što je bilo i najbolje, odlučila je. Tko je znao za što je takav čovjek
sposoban? Mena se malo otrijeznila kad je kočija prošla ulaz s velikim stepeništem i obišla toranj ka
širokom ali neosporno manje važnom portalu odostraga.
Ulaz za poslugu.
Jasno. Sad je bilo vrijeme da se ne prisjeti tko je ona bila, nego tko bi trebala postati.
Napunila je pluća udišući dah, iako je ništa nije moglo pripremiti na udar boje u obliku onoga za što
je pretpostavljala da je trebao biti sluga, koji je zaplesao niz nekoliko kamenih stepenica. Otvorio je
vrata mašući, pokrivajući prostor s prevelikim kišobranom.
- Gospođica Philomena Lockhart? - Uzeo joj je jednu putnu torbu pravo s njezinog krila
prije no što je imala priliku odgovoriti i dao joj naljepši naklon koji je ikada vidjela. Bilo je to kao
da je prišla izlasku sunca. - Ja sam Rajanikan Dayanand, osobni sobar Poglavara Liama Mackenzija,
Markiza od Ravencrofta, i stigao sam da vas dočekam i povedem prema glavnoj kuli dvorca.
Riječ vibrantno je prikladno opisivala oboje naklon mladog muškarca i njegovu garderobu.
Svijetla narančasta i zlatna svila curta (labave košulje bez kragne) svjetlucala je ispod grimiznog
sherwanija, što je Mena shvatila kao ime dugog, bogato izvezenog kaputa koji su hinduisti voljeli.
Noge su mu bile omotane u svilene vrpce, iste boje kao i dugi šal omotan oko njegova vrata. Mena
je primila njegovu ispruženu ruku i zagnjurila pod kišobran s njim dok su kasakali penjući se
stepenicama i ušli u prostor kuhinja koji je služio kao garderoba.
- Hvala vam, gospodine Dayanand. - Otresla je nekoliko zalutalih kapi vlage sa svoje
vunene pelerine dok je on otresao i odložio kišobran u stalak.
- Svi me zovu Jani. - Njegov je osmijeh bio sjajan a crne su mu oči blistale. Bilo je
nemoguće dešifrirati njegovu istinsku dob, ispod sve te bogate draperije koju je nosio. Moglo mu je
biti petnaest ili dvadeset pet godina, premda je njegova koža bila boje tikovine, i isto tako glatka.
- Jani, onda. - Ona mu pruži ruku. - Ja sam... -
- Gospođica Philomena Lockhart, da znam. Svi smo bili vrlo znatiželjni da vas upoznamo. -
Pruži ruku prema grupi osoblja okupljenog u kuhinjama na raznim sjedalima, svi zureći u nju u
neobičnoj tišini. Skupina sluškinja bila je skupljena oko velikog stola postavljenog čajem, dok je
kuhinjska djevojka zastala usred čišćenja od večernjeg obroka. Šačica slugu, konjušara i ratara
sjedila su na grubo-izrezanim stolcima kod kuhinjskog otoka, njihovih mesnatih ruku omotanih oko
vrčeva pive dok su ćaskali s naočitim kuharom koji je okretao veliki ražanj ukrašen s onim što se
činilo da je neka vrsta jezerske peradi. Svi su bili prljavi i iscrpljeni, piljeći u nju krmeljavih očiju i
iza čađavih crta lica.
- Kako ste? - Mena se zadovoljila rekavši naokolo a srce joj je udaralo u grlu dok je činila
mali naklon.
Odjednom je osjećala krivnju zbog toga što nije upoznala bolje svoje sluge. Iako u
kućanstvu njenog muža, takvo upoznavanje ne bi bilo tolerirano. Bila je potpuno izolirana, čak i od
ljubazosti njezinog osoblja.
Ljudi kod kuhinjskog otoka kimnuli su joj natrag, njihovo zurenje se čudno usredotočilo dok
su neki od njih promrmljali nešto što je mislila da je i tako?
Nadajući se da je to bio lokalni pozdrav, odgovorila im je - Drago mi je.
- Engleskinja. -kuhar je mrmljao dovoljno glasno da ga je većina čula u svom teškom
francuskom akcentu.
-Humph.
- To je Jean-Pierre, naš mrzovoljni kuhar. - obavijestio ju je Jani uvodom.
U toj situaciji Mena je, barem znala šta da radi. - Vaša patka djeluje perfektno. Mogu se
samo nadati da ću uživati u nečem tako ukusnom tijekom svog boravka.
Sve oči prebacile su se na šefa dok se njegovo bucmasto lice otopilo u osmijeh. - Madam
perfektno govori francuski. Napravit ću vam poseban desert večeras. Molim vas recite mi da
preferirate vino a ne škotske splačine ovih ludita koje srču kao vodu.
Pljunuo je na pod.
- Istini za volju, ja sam više za vino iz Provanse iznad svega. - Mena mu se kroz svoj veo
najblistavije osmjehnula, bolno svijesna da se takozvane međunarodne splačine prodaju za više
novca po volumenu od zlata.
- Onda dobrodošli u Ravencroft, gospođice!
- Hvala
- Hajde, hajde, gospođice Philomena Lockhart. - Jani ju je uhvatio za ruku i povukao je kroz
impresivnu kuhinju uz zapanjujuću energiju. - Večera će uskoro biti servirana a Markiz je zatražio
vašu prisutnost. Moramo požuriti ako se želite presvući na vrijeme.
Mena je jedva koraknula iz kuhinje prije nego je kuhinja upala u kaos. Nije mogla razumjeti
niti riječ o čemu se pričalo, jer su govorili gaelskim, sigurni u spoznaji da prava engleskinja
vjerojatno nije učila njihov jezik.

- Sviđate im se, - obavijestio ju je Jani dok ju je vukao niz uski hodnik za poslugu.
- Kako možete biti sigurni u to? - Mena je nabrala obrve. Osim, zbog dobrog utiska koji je
ostavila kod Jean-Pierrea, njihova dobrodošlica je bila izrazito hladna.
- Ne smijete ih kriviti. Izbio je požar u poljima ranije danas. Bio je blagoslov što je naišla
oluja, jer je ovogodišnji urod mogao biti izgubljen. Svi se oporavljaju od straha i uzbuđenja zbog
toga.
- O, Bože, - uzvikne Mena. - To je doista strašno, je li netko ozlijeđen?
- Ne i mi smo imali sreće. No vatra je razlog što vas nitko nije mogao dočekati s vlaka, osim
vozača. Znam da je Markiz planirao da se odveze da vas pokupi, i sad, mislim, da mu je žao što nije.
- Zašto to govorite? - pitala je Mena.
- Jer, gospođice Philomena Lockhart, mi smo svi očekivali da ćete biti stara i debela, a ne
mlada i lijepa.
- Nisam tako mlada. - Sigurno nije ni lijepa. Mena se sjetila koliko su joj puta rekli da je
bila previše debela. Laskavac, ovaj Jani. Jako joj se svidio. - Možete me zvati Mena.
Jani je odmahnuo glavom. - Vi ste jedna prava engleska dama. Moram vam se obraćati na
odgovarajući način.
- Onda, gospođica Mena.
Nabacivši joj sjajan osmijeh preko ramena dok ju je povlačio duž hodnika, kimnuo je
glavom.
- Gospođice Mena. Imam osjećaj da će te se dopasti i Markizu, također.
Mena je iskrivila usnicu. Svakako se nadala tome, jer je Markiz od Ravencrofta, takozvani
Demon Visočja, bio njezina jedina šansa za utočište.
***
Liam se čini se nije mogao prisiliti da odvrati pogled od sjene iza vrata njegove
blagavaonice. Bio je gladan i bijesan. Prošlo je tri minute nakon sata i svi su oko stola čekali u tišini
da stigne ključni gost večere.
Gospođica Philomena Lockhart. Njegova nova engleska guvernanta. Koje bi ime moglo biti
više britansko od njenog?
Philomena.
Pripadalo je nekoj usiljenoj, kljunasto-nosoj usidjelici s nazalnim glasom i u vječnom
neodobravanju naboranom čelu između njezinih neosjetljivih obrva. A ne mladom, jedrom

stvorenju sa smaragdnim očima koje su toliko šarmirale i namučile njegove ljude ovo popodne.
Sjenoviti nagovještaj njenog lika koji je špijunirao iz prozora s kišnim mrljama i iza crnog vela
njezina šešira nagovještavao je ljupkost. I Liam je proveo cijelo vrijeme dok se kupao i oblačio
sjećajući se onih nekoliko jako uzbudljivih momenata s njom kao da je mislio da će u njima otkriti
njen zagonetni lik. Trebao je danas misliti na katastrofalni požar. Trebao je razmišljati o razlozima
koji su polomili klinove kotača na kočiji, o tako čistom rezu koji je mogao biti učinjen jedino
namjerno.
Očito je imao dovoljno toga da mu obuzme misli bez da doda gospođicu Philomenu
Lockhart i njezine ometajuće grudi.
Došao je do stola isfrustriran, i brzo se uputio na put prema krajnje lošem raspoloženju.
Oštro, brzo lupetanje ženskih cipela po kamenom podu hodnika odjekivali su povišenim
ritmom njegova srca ispod njegovih rebara. Liam se takvom brzinom ustane, njegova je stolica
uznemirujuće zazvučila po podu kad je ona pohitala u blagavaonicu, u prekrasnom mnoštvu rasutih
kovrča.
- Oprostite mi na mojem kašnjenju, - otpuhala je ona dok su ostali oko stola ustajali nakon
njezina dolaska. - Za tako četverokutnu strukturu, Ravencroft je iznenađujuće labirintski, a ja sam
se našla beznadno izgubljena... - Njezine su riječi umrle naglom smrću dok su joj se oči spustile na
njega na čelu stola.
Liam je očekivao osjećaj samozadovoljstva u tom momentu, a večeras se posebno pažljivo
pripremao očekujući izraz koji je upravo imala. Otišao je on tako daleko da je kosu vezao otraga u
rep i obrijao se po drugi put da se oslobodi sjenovite brade. Nije ni pomišljao, da će se osjećati kao
varalica na čelu vlastita stola. No nije li on to i bio? Još nije bio naviknut na tu ulogu. Bio je vojnik,
bio je vođa. Bio je ubojica i čudovište. Ali gospodin? Plemić?
Plem...enit čovjek?
Planirao joj je vaditi mast zbog javnog propitkivanja njegove riječi i plemstva pred njegovim
ljudima. Jer ga je koštala njegova dragocjenog vremena na poljima. Zbog toga što ga je natjerala da
čeka s večerom. I zbog dominacije njegovim mislima cijelo krvavo popodne. Ali možda i što je
izazvala njegov uvijek spreman bijes, jer je potakla dvojbe koje je Liam imao o svojoj sposobnosti
da pretvori demona u Poglavara. Čekao je na taj izraz širokog pogleda, zapanjujuće panike cijelu
večer. Međutim, odmah mu je postalo jasno da bilo kakve namjere koje je imao, misli ili govor
treba ponovno razmotriti. Trenutno je bio bez ijedne.
Krivnja i za to, također je ležala na njezinim ramenima. Njezinim lijepim otkrivenim
ramenima.
Liam se primio čvrstog stola za oslonac. Ništa što je zamišljao da je skrivala iza tog vela i
guste vunene pelerine nije ga moglo pripremiti za jasan pogled na gospođicu Philomenu Lockhart
koji je sada uživao.
Njezina večernja haljina bila je jednostavna, stvar od skromne zelene svile s malo ukrasa, ali
sa nekakvim sakoem crne boje obrubljenim pletenim vrpcama i nekoliko crnih valovitih čipki na
rubu suknje. Ali na liku poput njezinog, to nije bilo ništa manje od prišivenog komadića iskušenja.
Pletivo, nekom čarolijom krojenja, napuhalo se u prozirne rukave ispod njezinih ramena, koji su se
susreli s rubovima njezinih dugih crnih večernjih rukavica. Jednostavna oniks crna satenska vrpca
oko njezinog lijepog grla bila je njezin jedini ukras. Bilo je nečega čemu se Liam škrto divio. Nije
joj trebalo nikakvog nakita da joj istakne oči. Bila je dovoljna ona sama.
Liam je znao da će se u paklu susresti s krojačicom zbog mnoštva čistog grijeha koji je letio
njegovim mislima i preljevao dole niz njegovo tijelo kao tekuća lava. Zbog zlih prstiju koji su
napravili ovu haljinu znajući točno što rade svakom muškarcu koji je morao ponijeti prisutnost ove
žene u toj haljini. Izrađena je u skladu s pravilima, ali svatko bi trebao znati da bi žena s grudima
kao njezinima trebala biti zakopčana do grla. Haljina je bila dizajnirana da bi on patio. Liam je
progutao navalu obilne gladi koja je poplavila njegova usta predviđenom vlagom.
Philomena Lockhart je bila, jednom rječju, slatka. Njezine usnice pune i zrele kao jagode.
Brežuljci njezinih grudi bujni i bijeli kao Devonshirsko vrhnje. Njezina je bogata kosa povučena
natrag, ali sa nekoliko mučeničkih uvojaka prosutih niz ramena poput granatnog caberneta. (vrsta
crnog vina,op.pr)
Njegove su se oči uhvatile za nerealno dramatično širenje njezinih bokova, na mjestu na
kojem su njezine rukavice graničile s mekanim mesom oko njezine nadlaktice. Ruka mu je stisnula
stol dok mu nabori zglobova nisu pobijelili. Za razliku od hrasta kojeg je stiskao da zadrži svoju
ravnotežu, ona bi bila tako mekana pod njegovim rukama... Ispod njegovog..
- Nije baš tako star umirovljenik kakvog ste očekivali, je li curo? - Russellov cerek razbio je
tišinu, a Liam je pogledao na desno, primjećujući po prvi put da se njegov srednjovječni upravitelj
također više nego obično potrudio oko svog izgleda. Čak je obrijao i svoju riđu bradu, što je zaista
rijetko činio prije kraja zime. Bila je sreća, shvatio je Liam, da su svi ostali usredotočeni na nju i da
nitko nije primjetio koliko je on bio pogođen. Osim možda, cura.
- Ja – priznajem, ne znam što da kažem. - Njezine su se grudi uzdigle s uzdahom dok je
očigledno pripremala dugu ispriku u pogledu poslijepodneva.
Misao koja je donijela mnogo manje zadovoljstva Liamu nego što je očekivao, pa joj nije
dopustio da završi.
- Dopustite mi da vam predstavim svoju djecu, gospođice Lockhart, Rhianna i Andrew
Mackenzie. - Njegova djeca, oboje su naslijedili Ravencroftovu kosu boje ebanovine, imala su vrlo
suprotne ali jednako neprimjerene reakcije na upoznavanje.
- Što se dogodilo s vašim usnama? - Rekla je Rhianna, čokoladnih očiju širom otvorenih kao
tanjurići na njezinom uglatom licu. - I nosite li kozmetičke proizvode? Jeste li ih dobili iz Pariza?
Čula sam da ih nose samo glumice i prostitutke.
- Tiho, Rhianna, - zapovijedio je Liam, zaradivši smrknuti pogled svoje kćeri, dok se
pokoravala. Nije imala manira i još manje poštovanja, Liam se sramio priznati. U vojsci, bila bi
izbatinana ili upucana zbog neposlušnosti. S grešnom kćeri, Liam nije znao što učiniti. Nije se
usuđivao podići ruku na svoju djecu u ljutnji. Toga je bilo dovoljno u ovoj kući, a Liam je odbio biti
poput svog oca.
- Vidite, gđice Lockhart, u kolikoj smo potrebi za vašom stručnosti. Rhianna će se ispričati
zbog njezine neučtivosti. - Svi su zadržali dah, pitajući se hoće li Rhianna nabaciti jedan od njezinih
nastupa bijesa, ali je samo napućila svoju donju usnu u dramatičnom durenju i promrmljala, -
Isprike, - bez dizanja pogleda.
Rukavica gđice Lockhart je otišla na njezinu usnicu i tamo se samosvjesno zadržala. Nakon
nekoliko iznenađenih treptaja, spustila je ruku i darovala njegovoj kćeri ljubazan osmijeh.
- Uvijek sam bila sklona znatiželjnim umovima. Pretpostavljam da je sada pravi trenutak da
vam objasnim da sam bila... u nesreći kočije prije skoro tjedan dana i zadobila nekoliko ogrebotina.
Kozmetika je bila predaja mojoj taštini i možda malo nadi da ću ostaviti dobar dojam ovdje.
Njezin glas je bio slušni ekvivalent toplom medu, slatkog i slabog, i Liam je dopustio da mu
obuzme čula malo duže nego je trebao. - Nesreća kočije? - ponovio je, uhvativši se ostataka
mirnoće. - Čini se da ste im prilično skloni, u zadnje vrijeme.
Komentar ju je više zbunio nego što je on mislio da hoće. - Da, pa...
Trepnula je prema njemu, na očit gubitak riječi.
- Drago nam je što niste ozlijeđeni, - rekao je Russell, dajući djevojci svoj najšarmantniji
osmijeh.
- Hvala vam gospodine Mackenzie. - Pojava rupica na rubovima njezina osmijeha bila je
dovoljna da odvrati Liama od onog što je mislio reći slijedeće. Srećom, gđica Lockhart nije
očekivala poticaj. - Lijepo je upoznati vas oboje, Rhianna i Andrew. Veselim se našem zajedničkom
vremenu. - Istini za volju, Andrew je promrmljao - isto tako- i nije rekao ni jednu drugu riječ, ali
stajao je kad je trebalo stajati i naklonio kad se trebalo nakloniti, čineći taman toliko da ne privuče
Liamov bijes. Koji je, naravno, bio više od gnjevnosti.

- Vi se odjevate bolje od ijedne guvernate koju sam ikad imala, - Rhianna je sirovo
napomenula. - Je li to najnovija moda u Londonu?
- Je. - Njedra gđice Lockhart postala su intrigantno ružičasta. - Ali vi ćete imati mnogo
ljepšu odjeću jednom kad budete u dobi.
- Ja sam u dobi u većini krugova, - ozlovoljila se Rhianna. - Otac me tjera da čekam još
jednu godinu, i sigurno ću biti stara cura do tada.
Gđica Lockhart se samo ponovno nasmiješila, Ali Liam je smatrao da je opazio žalosnu
čvrstinu u očima. - Nemojte se previše žuriti s udajom, draga, - rekla je, a onda se činilo da se sjeća
same sebe. - Dajte mi dovoljno vremena, i bit ćete dragulj iduće sezone, kunem se. - Rhianna je
skeptično procjenila svoju novu guvernantu, ali je na kraju kimnula.
- Ljubazno zauzmite svoje mjesto, gđice Lockhart, juha se hladi. - Liam je pokazao na
mjesto pored Rhianne, i pokušao ne primjetiti guvernantino ljuljanje izdašnih bokova pri hodu. Nije
kliznula kao što su mnoge žene voljele činiti. Zaljuljala se, svako podizanje nogu slalo je
odgovarajući pokret njenom tijelu. Zakretanje kuka, zamah njezine ruke, i lagano drmusavo
mreškanje njezine mekane kože dekoltea. Škripajući zubima, Liam je sjeo.
- Mi smo disciplinirano kućanstvo, gđice Lockhart, i u buduće večera će početi na udar
osmog sata.
- Da, moj gospodaru. - Menine mekane riđe trepavice spustile su se pod njegovim
neodobravajućim pogledom, valjano izgrđena.
Liam se trgnuo zbog vala žaljenja koji je kliznuo kroz njega.
Jani je izvukao stolicu za nju, a guvernanta ju je zauzela savršeno graciozno.
Liam se zaokupirao svojom juhom u trenutku kada je poslužena jer mu je davala izgovor da
ne gleda u nju.
Večera je uglavnom bila jednostavan obrok i jeli su u tišini, osim nekoliko kratkih pojmova
o poslu razmjenjenih s Russellom, gotovo da nije izrečena niti riječ.
Stoga, kad je gđica Lockhart prekinula tišinu, svi su razmjenili zabrinutost oko stola poput
košarice s kruhom.
- Budući da su ponašanje i vladanje dio mojih dužnosti, Rhianna, hoćete li mi dopustiti da
vam pokažem kako dame u Londonu jedu juhu? -
Rhianna je zastala usred srkanja i kliznula buntovnim pogledom prema svojoj novoj
guvernanti. Liam je mogao reći da je njegova kći posve sigurno to željela znati, ali nije htjela da ju
se poučava. U tom pogledu, bila je teška djevojka.
Izbjegavala je autoritete, ali i bila frustrirana nepoznavanjem svojih ograničenja, i

neprestano ih prekoračivala.
- Valjda, - pažljivo odgovori ona.
Svi su promatrali gđicu Lockhart dok je s finoćom držala žlicu i uronila ju u juhu od
krumpira i poriluka. - Grabite je od sebe, a ne prema sebi, i polako približite ustima, umjesto da se
savijate preko zdjele. Važan dio toga je da pijuckate umjesto da srčete. -
Liamove su oči ostale prikovane na njenim usnama dok je uzimala lagani gutljaj sa svoje
žlice, i vratila ju u zdjelu. Jela je kao što je činila i sve drugo. Elegantno i pribrano. Je li moguće da
je bila nesvjesna svoje urođene senzualnosti kao što se ona pretvarala?
- Sada vi pokušajte, - hrabrila ju je.
Rhianna je oponašala njezine pokrete savršeno sve dok neprikladni zvuk srktaja nije ispunio
iščekujuću tišinu.
- Nagnite žlicu prema usnama bolje nego da dišete u nju, - ispravila ju je gđica Lockhart. -
Samo tako. - Podigla je još jednu savršenu punu žlicu, no prije nego je dospjela do njenih usta,
podrhtavanje njezine ruke poslalo je pola sadržaja van, prolijevajući se na njenu golu kožu grudiju.
Svi su se zamrznuli, i ta se ružičasta boja pojavila još jednom ispod njene haljine.
Nedostojanstven prasak smijeha pobjegao je Rhianni, i ona je poklopila rukama svoja usta,
nesposobna da kontrolira potresanje svojih ramena. Čak se i Andrew ugrizao za usnice ne bi li
zaustavio njihovo drhtanje.
Bila je to guvernanta osobno, koja je pukla u sjajan osmijeh prije no što joj se iz grla oteo
veseo smijeh. Sad kad joj je zabava bila dozvoljena, Rhianna joj se pridružila, kao i Andrew, i
konačno Russell. Napetost večeri raspršila se poput neugodna mirisa.
Liamu je palo na um da je smijeh bio nešto što je dugo nedostajalo ne samo uz njegov stol,
već i u njegovom životu. U njegovom dvorcu. No nije se mogao pridružiti. Ne zato što to nije htio,
niti zato što mu nije bilo zabavno.
Bila je to savršeno kremasta tekstura juhe koja ga je spriječila. Bijela i glatka. Curila je
preko savršenih krivulja njezinih dojki, prijeteći da će ući u dolinu između njih dok je hvatala ubrus
sa svog krila. Uhvatila ga je na vrijeme, još uvijek uživajući u radosti trenutka.
Pohotljive, grješne slike zahvatile su Liama i držale ga u ropstvu. Jedva da je mogao
vjerovati da je imao takve misli u prisutnosti svoje vlastite djece, ali Liam je mogao misliti samo na
onu toplu, glatku tekućinu koja je tekla između njezinih veličanstvenih dojki i boriti se protiv
silovite požude koja je cvrčala njegovim tijelom.
To nije imalo nikakve veze s njom, osobno. Bila je to Mackenzijevska želja koja je bila
kriva za njegovu glupost i ponižavajuće fantazije. Bio je to demon koji je šaptao mračne i
nepozvane stvari u njegovo uho.
***
Mena nije znala da li je to od toplog obroka, francuskog vina ili meke svjetlosti svjećnjaka,
ali trak zagušljujuće vrućine kao od pegle koja ju je obavijala iznenada se oslobodila. Napunila je
pluća kako se činilo prvi put proteklih mjeseci i uživala u mirisu hrskavih ljetnih jabuka u slatkom
bijelom vinu koje je Jean-Pierre poslao uz desert od suflea.
Uzimajući još jedan gutljaj vina, promatrala je Markiza preko čaše dok je razgovarao o
sumnjivoj vatri u poljima ječma s Russellom Mackenzijem.
Nije toliko obraćao pažnju na nju od tečaja s juhom. Mena još nije mogla vjerovati. Divlji
gorštak s ceste pretvorio se u ratobornog Markiza. Uostalom, govorio joj je istinu. Premda je
obukao svoju bijelu košulju s kravatom i odjelom, okupao se, obrijao i počešljao kosu natrag u
uredan rep, Mena je ipak očekivala da će se barbarin osloboditi od otmjenog plemića svaki čas i
zapretiti da će je sasjeći na komade s dvosjeklom gorštačkom sjekirom.
Uznemirena, odložila je svoje vino. Gospode, morao je misliti da je glupa zbog onog kako
se danas popodne ponašala. Ali on to nije niti spomenuo, i nadala se da ni neće. Ili je možda trebala
da nešto kaže, da joj dozvoli da mu objasni, da joj možda nekako oprosti.
Mena je promatrala kako mišići njegove čeljusti nezgrapno rade na ugrizu dok je pažljivo
slušao izvješće svog upravitelja. Samo budala bi očekivala oprost od takvog čovjeka. On je bio ona
vrsta koja je oskudno davala milost ali oprost nikada. Dobro je bilo prisjetiti se toga.
Bio je Demon visočja, stariji brat Crnog srca od Ben Morea.
Ti naslovi, nisu poticali od rođenja ili braka, kao Markiz ili Grof, zaradili su ih
nemilosrdnim nasiljem i krvoprolićem. Lako je bilo zaboraviti tu činjenicu ispod velikog svjećnjaka
ovog uzvišenog dvorca. To je bilo sve dok, vatra iz ognjišta nije zapalila jantar u njegovim očima,
dajući mu žestinu koju čak ni njegovo skupo odjelo nije moglo ukrotiti.
Odjednom se osjećala kao da se sklonila u brlog u kojem je medvjed spavao, Mena je ispila
ostatak svog vina mnogo brže nego je zapravo bilo pristojno.
Kad je večera završila, zaželila je djeci nježnu laku noć i naklonila se Russellu i Markizu.
Rhianna je, također, pokušala naklon, i Mena je i to pribrojila listi stvari koje je trebala uvježbati s
djevojkom.
Andrew je jedva kimnuo prema njoj i promrmljao neku ispriku prije nego je požurio van,
bez da je ijednom podigao pogled s tepiha.

Bio je duboko u trinaestima, i vrlo mršav, ali su mu ruke i noge bile velike i nezgrapne na
njegovim kostima, ukazujući na sklonost prema građi njegova oca.
Njegova povučenost ju je uznemirila, i Mena je odlučila, kako se odmicala, da će upotrebiti
nekoliko slijedećih nespokojnih sati u krevetu razmišljajući o načinima kako se približiti dječaku.
- Ostanite na trenutak, gđice Lockhart, želim razmjeniti nekoliko riječi s vama.
Okov je još jednom stisnuo njezina pluća zbog Ravenscroftove naredbe, stišćući je dok
njezini udovi nisu oslabili zbog nedostatka zraka. Okrenuvši se njemu, Mena je zadržala duljinu
velikog stola između njih. - Da, moj gospodaru? - odgovorila je, dok je gledala kako se Russell
Mackenzie povlači natrag dok nije nestao kroz ulaz, ostavljajući ju samu u zastrašujućoj prisutnosti
takozvanog Demona visočja.
- Oprostite mi, jer ja nisam stručnjak, nije li ispravno da se smatra nepristojnim razgovarati
preko cijele prostorije? - Njegov izraz nije otkrivao ništa.
Nije podigao obrve, nije bilo polu osmijeha, pa čak ni mrkog pogleda.
Samo uznemirujuće stoička pažnja koja ju je činila apsolutno svjesnom svake dlake njezinog
tijela. Nije da ju je toliko nesuptilno zatražio da mu pristupi, ali je zvučalo izazovno. Poput
iskušenja.
- Da, moj gospodaru, ispravno je. - Sjećajući se savjeta Millie LaCour, Mena je uzdignula
bradu i prisilila svoje oči da ostanu na njegovima, skupljajući svaku mrvu svoje britanske
superiornosti koja je bila utrta u nju otkako je došla u London kao Vikontesa Benchley.
Plamenovi koji su se odrazili u njegovim ne trepćućim očima lizali su njegov pogled s
vrućinom i na tren, Mena je mogla uistinu vjerovati da je demon zurio u nju iz tih nedostižnih
dubina. Motrio je njezino pristupanje s istim sumpornim zvjeranjem kojeg je zamišljala da je vrag
koristio za nadziranje njegovog grešnog kraljevstva.
Kako bi nadišla svoje strahovanje, Mena je okrenula ramena unatrag, kao da je smještala
anđeoska krila, i prošla dužinu stola s manirom kraljevske dobroćudnosti. Premda se zadržala kod
ugla stola i jedna od stolica visokog naslona ostala je između njih.
Bila je hrabra, a ne i glupa.
Mena je zažalila što je toliko pojela za večerom, jer joj se obrok sada kotrljao i bacakao u
trbuhu, i dizao kiselinu koju je morala očajnički gutati. Usprkos tomu, nije dopustila da joj se
pogled pokoleba, iako ju je to koštalo više snage no što si je ikada pripisivala.
Njegove su je oči svugdje doticale, a Mena se morala boriti s nagonom da se pokrije, kako
ne bi doznao koliko se izloženo osjećala u njegovoj prisutnosti.
- Nismo imali priliku formalno se sresti, - primjetio je Markiz. - Moram priznati, gđice
Lockhart, da niste ono što sam očekivao.
Mena se pokušala pristojno nasmiješiti i upecati u svom praznom umu nešto duhovito i
šarmantno za reći. - Čini se, gospodine, da je stvar obostrana. - Doista nije očekivala da je tako
mlad. S toliko razorne muške snage. Tako zločesto mračan i – usuđuje li se misliti ?– privlačan.
Željela je biti duhovita, kako bi raspršila nešto od napetosti između njih, ali mogla je vidjeti
da mu njezin odgovor nije drag.
- Da. - Nije joj uzvratio osmijehom, a Mena se borila s nagonom da se meškolji poput
djeteta poslanog u kut.
Upoznala je nekoliko dragocijenih ljudi u svom životu koji su je činili da se osjeća malenom.
Većinu ljudi gledala je direktno u oči, a da nije stršala nad njima. Ali Ravencroft ju je činio
patuljkom u toj mjeri, da je morala nagnuti glavu unazad kako bi srela njegov ozbiljan pogled.
Stajao je pred njom sa svakim centimetrom discipliniranog vojnika, držao uspravno i nepopustljivo,
s rukama prikopčanima iza sebe, niti dlake koja bi stršala van mjesta.
Na toj blizini, Mena je mogla uočiti obiteljsku sličnost između Liama Mackenzija i Doriana
Blackwella. Ista gusta kosa boje ebanovine, slične tamne, opsjednute oči i sirova, gotovo barbarska
struktura kostiju. Svi tvrdi kutovi i široke ravnine, a ni četvrtine slabosti. No gdje je okrutna, zlobna
zakrivljenost ukrašavala Blackwellove usne, Ravencroftove su umjesto toga bile iscrtane u
neprekinutu tvrdu liniju. Nečitljivu i zabranjenu. Dorian je imao izgled usamljene zvijeri lutalice,
gladne i grabežljive. Ravencroft, opet, nikada nije vidio kavez koji bi se usudio zadržati ga. Narodi
su padali pred njim. Kraljevi se klanjali, a tirani puzali ispod njegovih nogu.
Mena se našla pitajući se jesu li te teške usne ikad omekšale. Jesu li te uspaljene,
nemilosrdne, ocjenjivačke oči ikad postale meke i nježne.
- Tražio sam Lady Northwalk da mi pošalje sposobnu, iskusnu, i obrazovanu guvernantu i
ona mi je poslala vas, gđice Lockhart, što biste vi rekli na to? - Njegove su je riječi probole
panikom, iako je njegov ton ostao neutralan.
- J-jeste li primili moje reference? Moja pisma preporuke? Uvjeravam vas, gospodine, da
sam više nego kvalificirana da podučavam vašu djecu. Lady Northwalk me obavjestila da je nakon
čitanja Whitehallsovog..
- Vaše su preporuke besprijekorne. Pa ipak, očekivanja moje djece uvelike se razlikuju su od
onih Whitehallsovih, znate li? Bili su trgovci, ja sam Markiz, ako sad vjerujete.
- Markiz koji se odjeva kao jakobinski pobunjenik, - podsjetila ga je. - Oprostite što vam
nisam vjerovala ranije, ali bili ste prekriveni blatom i pepelom iz polja, a ja nikada nisam upoznala
nekog Markiza koji bi pomagao u takvom – fizičkom radu.

Ravencroft je koraknuo naprijed, a Mena se povukla, ruke su joj pokrivale lepršanje u
trbuhu kao da je zadržavala roj leptira. - Samo sam mislila..
- Postoje neki, gospođice Lockhart, koji će se suprotstavljati odgovornosti plemića da
nadgleda svaki aspekt rada na zemlji koju posjeduje. A tu su i drugi kojima bi moglo biti čudno da
prava londonska guvernanta toliko zna o klinovima i kotačima kočija.
Mena se prisjetila mudrog savjeta gđice LeCour, da je laži najbolje začiniti s istinom. - Moj
je otac bio zemljoposjednik i strastveni poljoprivrednik, kao i učenjak. Od njega sam naučila
nekoliko stvari kao djete a što je uključivalo..
- I jeste li svjesni koliko daleko iza planiranog smo moji ljudi i ja jer smo proveli cijelo
krvavo poslijepodne spašavajući vašu tvrdoglavu kožu? Da ste dopustili da vas uzmem na svog
konja, ne bismo izgubili dnevno svijetlo.
- Žao mi je zbog toga, - rekla je Mena, i to je i mislila. - Ali kako sam bila žena koja putuje
sama, ne možete očekivati...
- Morali bi znati mnogo više od održavanja farmi i kako rastrojiti čovjeka s lijepom
haljinom kako biste mogli podučavati moju djecu onome što im treba da prežive u društvu, -
odrezao je.
- Pa, njihova prva lekcija biti će o tome kako je nepristojno i društveno neprihvatljivo
konstantno prekidati ljude usred njihovih rečenica, - pukla je Mena.
O, dragi Bože. Jedva je mogla vjerovati kako se ponašala. Stajala je ovdje, sama i
bespomoćna, pred možda najsmrtonosnijim ratnikom u povijesti britanskih otoka, a ona ga je
upravo prozvala zbog njegovih loših manira. Je li pobjegla iz azila samo kako bi poludila izvan
njegovih zidova?
- Onda, nastavite, - naredio je, glas mu se pooštrio i zatamnio, zastrašujuća se oluja
okupljala na njegovom licu. - Vjerujem da ste se upravo htjeli ispričati zbog gubitka mog vremena.
Mena je osjetila kako joj se nosnice šire, a bolni ponor stvarao se u njezinu trbuhu. Što je to
bilo? Temperament?
Do sad je mislila da se rodila bez njega. Njezino je djetinjstvo bilo ispunjeno privrženošću i
nježnošću, a bijes i užas su dominirali njezinim odraslim životom. Nikada se nije imala priliku
boriti s temperamentom.
I morala se boriti s njim ili riskirati da izgubi svoju mogućnost bijega u relativnu anonimnost.
Zatvarajući oči, prizvala je svoju urođenu ljubaznost uz podložnu poniznost koju je uzgajala više od
pola desetljeća sa okrutnim i nasilnim mužem. Otvorivši svoja usta, pripremala se dati fino
oblikovanu i majstorsku ispriku.

- Zašto se niste udali? - zapitao je Markiz, ponovno je srezavši.
- Molim?
- Ne biste li radije imali muža i svoje vlastito djete nego podučavali ponašanju djecu lošeg
ponašanja drugih ljudi? - Njegove sjajne oči ponovo su vrludale po njoj, ostavljajući staze drhtave
svjesnosti u svom tragu.
- Prilično ste mladi da bi imali dovoljno autoriteta nad mojom kćerkom, jer niste više od
deset godina stariji od nje.
- Imam točno deset godina više od nje.
Zanemario je njezin odgovor, dok su mu kutovi usana izbijelili s nekom vrstom snage koju
Mena nije mogla dokučiti. - Da ste cura s visočja, jedva da biste vidjeli Rhiannine godine prije nego
bi vas neki momak ili tko drugi odvukao u crkvu da vas zatraži. Pristali vi ili ne. Zapravo,
vjerovatno bi vas uzeli za ženu u biblijskom smislu i bacili vašem ocu njegovih trideset novčića. -
Usplahireno, Mena je zurila u njega, otvorenih usta. I dalje je djelovao bijesan, zapravo njegov je
glas nastavio rasti u volumenu i intenzitetu. Ali zvučalo je kao da joj je dao kompliment. -Tako da
se čovjek pita, - nastavio je. - Što sitna lijepa engleska cura kao vi radi ovdje gore? Zašto ne grijete
krevet bogatom mužu i ne trošite svoje sate na čaj i društvo i stvaranje nasljednika?
Je li ju upravo nazvao - sitnom- ? Je li pogriješila ili ta riječ nije značila mala?
I lijepa? Ona?
Ubod boli udario ju je takvom snagom, oteo joj njezin bijes i njenu hrabrost skupa s njim. Je
li bio namjerno okrutan? Je li napustila jedno domaćinstvo koje je uživalo u njezinom ponižavanju
da bi tražila utočište u drugom takvom?
- Ne vidim kako bi se to vas ticalo. - Mrzila je slabost u svom glasu, strah koji nije nikada
naučila posve prikriti.
- Sve što se događa unutar kamenja ovog dvorca, čak, i na Mackenzijevim zemljama, je
moja briga. To sad uključuje i vas. Pogotovo jer ćete imati utjecaja na moju djecu. - Napravio je još
jedan korak naprijed, a prije nego se Mena mogla povući, ruka mu se došuljala i obujmila njezinu
bradu.
Mali, uplašeni zvuk koji je Mena ispustila, iznenadio ih je oboje. Ravencroftov se pogled
izoštrio, ali je nije pustio.
Njezina je čeljust bila krhka poput stakla u njegovoj ruci. Mena je znala da mu ne bi bio
problem slomiti je, običnim stiskanjem njegovih jakih, grubih prstiju. Njegove su se tamne oči
zaključale na njenim usnama, a činilo se da one imaju svoju vlastitu volju, uključujući i meko
škripanje njezinog uznemirenog daha. Nagnuo se prema njoj, zakrčujući je neposrednom blizinom
njegove snažne prisutnosti.
Jasno ga je vidjela sada, kao i mnogi pri nasilnom završetku njihovih života. Potpuno
nečovječne osobine učvrsnute desetljećima discipline i brutalnosti, namrštio se na nju, kao da joj
uzima mjeru za lijes.
Odjednom su vatra i svijeće bacale više sjena nego svijetla u veliku sobu.
Mena je znala da su ljudi poput Poglavara dvorca Ravencroft rijetko kada postojali, a kad su
to činili, povijest je od njih činila bogove.
Ili demone.
Njegov je palčani jastučić prolazio preko rascjepa na njezinoj usnici lagano poput šapta.
Osjećala je njegovo milovanje do kosti. I drugdje. Podiglo je štipavo peckanje svjesnosti na njezinoj
koži i pralo sve do njezine jezgre, i niže, gdje je nešto mekano i toplo procvalo unutar nje.
Hoće li je poljubiti? Menino je srce prolupalo u prsima, a zatim je zastalo prije no što je
krenulo galopirajućim skokovima naprijed. Njegova su se usta razdjelila, njegovi kapci suzili u
nečem što je nalikovalo vrućini, ali i ...sumnji. Njegov je stisak na njezinoj bradi popustio dok joj je
polako okretao lice prema osvjetljenju svijećnjaka i podigao nekorišten ubrus sa stola kako bi
nježno obrisao puder koji je nanijela da prikrije masnice ispod njezinih očiju.
- Recite mi, gđice Lockhart. - njegov je glas bio nježan. -Recite mi istinu o tome što vam se
desilo.
Mena je stajala kao ukopana, ali s malim drhtajima koji su tresli njezine udove. Bila je
njegova zatočenica. Iako joj je držao samo čeljust, mogla je jednako tako biti vezana na svakom
zglobu.
- V-već sam vam rekla. - Ona se prisilila da ne cvili dok je on sve više i više otkrivao njene
rane.
- Nesreća s kočijom, - ponovio je ravnomjerno.
- Da. - To je zvučalo više kao pitanje nego odgovor, i Mena je zatvorila svoje oči, sasvim
sigurno očekujući da će je razotkriti u lažima, otkriti cijelu farsu.
A što bi muškarac poput njega učinio nekome tko ga je potpuno lagao kao ona?
- Moj gospodaru? - Mena se trgnula od zadihane panike koja joj je puzala u glasu.
- Da? - zakrčao je, omamljen svojim ispitivanjem njezinih rana, posebice one na njezinim
usnama.
Krhka kakva je bila, u njegovoj prisutnosti Mena se osjetila iznimno lomljivom i
zastrašujuće prozirnom. Mogao je činiti što god ga je volja i nitko ga ne bi ništa pitao. Nešto od
načina na koji ju je promatrao joj je rekao da on to dobro zna baš kao i ona. Bila mu je na potpunoj
milosti. I zavaravala ga je.
- Dozvolite mi da..to jest...nije nimalo prikladno za nas... - Njezina se ruka podigla svojom
voljom i počivala na njegovoj podlaktici dok je pokušavala izvući svoju bradu iz njegova stiska.
Zurio je u njenu ruku koja je odmarala na njegovom sakou od odijela jedan produženi
trenutak kao da se radi o insektu kojeg se bojao da će ga ubosti.
Zatim, jednako naglo kao što ju je uhvatio, Markiz ju je pustio. Odmaknuvši se od nje,
skupio je ruke u šake na svojim stranama. - Naći ćete, gospođice Lockhart, da mi nedostaje mnogo
od vaših engleskih manira, - rekao je osorno.
Mena se nije mogla sjetiti niti jednog odgovora na to, tako da je tiho promatrala način na
koji je njegov večernji sako bio zategnut preko neuobičajene širine njegovih leđa.
- Ovdje ste za moju djecu, i zahvaljujem vam se što ste ostavili sa strane svaku ideju o tome
da me pretvorite u nešto što nisam. - Svijetlo vatre obasjalo je nekoliko skrivenih vlasi srebra u
njegovoj tamnoj kosi dok je gledao preko svojih ramena. - Možda sam plemenit po svom rođenju,
ali sam daleko od plemenitog. Mislim da je najbolje da se držimo podalje jedno od drugog. Nećemo
se morati sretati osim za večerom, ili ako bi ja brinuo za napredak svoje djece.
Mena je znala da joj nudi dar, šansu da živi po vlastitom nahođenju, sve dok se ostvaruje cilj
njezina zapošljavanja.
Ništa na ovom svijetu nije željela toliko puno kao to.
- Da, moj gospodaru.
- Poglavaru, - ispravio je. - U vašoj zemlji, ja sam Markiz Ravenroft. U mojoj zemlji ja sam
Poglavar. Taj Mackenzie.
Zanemario je spomenuti Demon visočja, ali to je bilo nemoguće zaboraviti, pogotovo sada
kad je vidjela da je demon gledao iz njegovih očiju.
- Naravno. - Mena je uronila u naklon, uglavnom kako ga više ne bi morala gledati. -
Poglavaru Mackenzie.
Kimnuo je, a vatrena svjetlost igrala se s siluetama i sjenama njegova odvažnog lika. -
Možete ići.
U trenutku kad ju je otpustio, Mena je pobjegla, iako nije potrčala dok nije stigla do hodnika.
Bogate brokatne tapiserije zamagljene u mješavini plave,zelene i zlatne dok je žurila pokraj
njih. Uhvatila bi prizor veličanstvenog jelena, ili nekog veselog lika iz bajke, i htjela se zaustaviti i
proučiti, ali se nije usuđivala. Osjećala je hladan poljubac nečega na zadnjem djelu vrata. Kao da je
napustila gorštaka, ali ju je njegov demon možda slijedio. Zapravo, kad je pogledala iza sebe, sjene
su se činile kao da se spajaju u sugestiji pokreta. Uhvatila je odsjaj nečeg-nekog- prije nego li je
nestao.
Vijugajući kroz dvorane dvorca, nije usporila sve dok nije našla poznata vrata njezine sobe.
Na njezino iznenađenje, bila je smještena na drugom katu zapadnog krila, gdje su bile obiteljske
prostorije, a ne ispod stepenica sa slugama.
Pretpostavila je da je to zato da bi imala više pristupa djeci i oni njoj.
Buknuvši u odaju, gurnula je i zatvorila vrata i okrenula ključ, učinkovito se zaključavši
unutra.
Srušivši se nad čvrstim hrastom, pritisnula je svoj obraz na drvo, zagrijano pucketavom
vatrom koju je netko naložio u ognjištu.
Željela je da joj njezino galopirajuće srce uspori i da joj pluća pronađu ritam dok je stajala u
okviru vrata i drhtala. Spontano, njezini su prsti pronašli njen obraz koji je još uvijek peckao od
snažnog stiska ratom izlizane ruke. Za tako velikog čovjeka, sa sposobnošću takve izvanredne
snage, baratao je nježno s njom.
Skoro da je zaboravila kako je to bilo.
Okrenuvši se s vrata, osovila se na svoje nestabilne noge prema spavaćoj sobi. Prije je, bila u
prevelikoj žurbi da se presvuče za večeru da bi je pošteno proučila. Prelazila je prstima preko
glatkog, poliranog drva toaletnog stolčića i pisaćeg stola koji je čini se bio izrađen od istog voljenog
zanatlije kao i krevet od mahagonija s baldahinom.
Spuštajući se prema krevetu, pritisnula je madrac, uživajući u paperjastoj mekoći. Zelene i
zlatne i čokoladne nijanse dodavale su toplinu hladnom kamenu zidova. Ovaj dvorac je očito patio
od manjka ženskih ruku, uređen u muškim tonovima i klanovskim draperijama. Ali Mena je
ustanovila da je radije voljela gotički osjećaj mjesta. Davalo je krov nad glavom stoljećima
Mackenzijevih od Wester Rossa. Njegovo je kamenje vidjelo rođenja nasljednika, smrti
pobunjenika, i više od njih smjene monarhija. Neki bi tvrdili sada je engleski dvorac, s gospodarom
engleskog naslova.
I bili bi budale.
Poglavar Liam Mackenzie bio je gorštak do same srži njegovih kostiju. Njegovi su ljudi
zauzimali ove zemlje prije Engleske, čak i prije Škota. Njegova je krv pripadala Piktskim barbarima
pojačana onom Vikinških napadača.
Pažljiva sluškinja pripremila je krevet za nju, pokriven jorganom napravljenim od
Mackenzijeva pokrivača, i paperjastih zelenih i zlatnih jastuka.
Možda je dragi Jani imao pravo. Možda je postajala nada da će je prihvatiti...da je ovdje
dobrodošla.
Od onih koji rade tu u dvorcu, ako ne i od njegova gospodara.
Mena je izbacila Poglavara iz svojih misli, razmišljajući umjesto o tome koliko je mala i
jednostavna bila soba u usporedbi s njezinim apartmanima u Benchley Courtu. Bila je gospodarica
kuće pet vječnih godina i mrzila je svaku bijednu sekundu. Njezin je muž inzistirao da dopusti
njegovoj majci, Esteri St. Vincent, uređenje doma. Menini apartmani bili su u cjelosti izrađeni od
pruća i lavande obučeni u kitnjaste ružičaste čipke.
Kako ih je mrzila.
Ali čak je Benchley Court bio poželjan naspram paklenih izbijeljenih zidova Belle Glen
azila.
Čist, hladan i sterilan. Pun bijede i bespomoćnosti. Čak i kroz očajno nesretne godine sa
njezinim mužem, nije nikada posumnjala da postoji čisto razaranje do Belle Glena. Nikada nije
znala da je unutar svake duše bila praznina tako tamna i usamljena da bi se moglo mjesecima padati
do njenog istinskog kraja.
I u tim dubinama bilo je samo ludilo.
Nije mislila na Belle Glen otkako je otišla. Nije si dozvolila ni trenutak da obrađuje
činjenicu da je doista bila spašena s ruba krajnjeg očaja. Da je Dorian Blackwell zakasnio sekundu,
mogla je biti silovana.
Ne. Mena je strgnula vrpcu s vrata, jer se odjednom osjećala previše ograničeno. Nije
dopustila sebi da razmotri. Ne treba tugovati. Ne treba se držati onoga što je bilo prije, ili je moglo
biti.
Ostat će zauzeta, ostati rastresena, to je bio jedini način da se nosi i time zaboravi.
Mena se sjetila da je vidjela garderobu uvučenu u malom okruglom tornjiću odmah kraj
kamina.
Možda bi se trebala raspakirati. Iako bi bilo bolje pripremiti plan za djecu za sutra i ostaviti
raspakiranje nepotrebnih stvari za kasnije. Razmišljajući o garderobi, zaputila se u malu, okruglu
sobu u tornjiću.
I smrzla se.
Nešto unutar nje se zgrčilo dok je špijunirala ono što je sjedilo u sredini sobe, ne čekajući
ništa već nju. Njezino srce je ponovno lupalo, a ona je mogla osjetiti stiskanje svog tijela. Premda
nije htjela, načini mali, uporan korak naprijed, prisiljavajući se da pristupi onome što bi moglo
postati noćnom morom.
Što ako je cijelo vrijeme to sanjala? Poletno i piratsko Crno srce od Ben Morea. Farah i
Millie. Njezinu novu odjeću, njezin novi identitet.

Njezinu drugu priliku.
Što ako je iščekuje unutar te velike, sjajne, drevne kade... ništa drugo nego led?
Mena je stisnula zube i ignorirala ubod usamljene suze dok je klizala iz očiju zamagljenih
emocijama. Svukla je rukavicu sa svoje ruke, otkrivajući prste bijele i isisane bez krvi.
Približavajući drhtave prste, natjerala se da ih uroni ispod površine vode.
Pobjegao joj je jecaj. Pa još jedan.
Konačno njezine noge nisu mogle izdržati njezinu težinu, i ona se srušila na pod. Ali kao što
su i snaga i hrabrost koju je naučila u zadnjih par dana iskidali njeno grlo, iskrzano jecajima, tako su
i tugu, bijes i užas.
Kupka je, bila stvarna.
I bila je jako, jako topla.
ČETVRTO POGLAVLJE
Jedan, dva, tri. Jedan, dva, tri. - Joj! - Mena je poskočila na jednoj nozi nakon što je spasila
drugu ispod pete Rhiannine čizme.
Ponovo.
- O, gđice Lockhart, tako mi je žao! - uzviknula je djevojka, slijedeći je dok je Mena
odskakutala i srušila se na debeli kauč kraj prozora u solariju.
- Ja sam beznadna u plesanju valcera. Mislim da nikada neću biti ležerna u plesanju unatrag.
- Sve je u redu. - Mena je smirivala djevojku i svoje vlastite bolne prste. - Valcer nije lako
svladati. - Ona je odabrala ovu sobu za ples jer su se njezini prozori i francuska vrata otvarali prema
balkonu s pogledom na more, a lijepi klavir stajao je na plišanom sagu. Dječja soba-preimenovana
učionicom bila je turobno mjesto, a Mena je stvorila plan da se premjesti u veseliji set soba.
Počela je dan s nešto klasične književnosti i osnovama francuskog. Nakon što je uhvatila
Andrewa da užasnuto gurka svog Jonathana Swifta kao knjižicu petparačkih priča, i slušajući kako
djeca umanjuju izraze ljubavi do jednakovrijednog verbalnog napada, Mena je odlučila da će
glazbena i plesna lekcija pružiti dobrodošlu razbibrigu. Često je nalazila da je um mnogo bolje
funkcionirao nakon plesa. Gotovo kao da glazba i ritmička tjelovježba otvaraju puteve mislima koje
nisu utvrđene sami od sebe.
Očito je u pogledu Mackenzijeve djece, pogriješila.
Rhianna se pokazala kao voljna i željna učenica, ako ne i djelomično vješta.
Makar se Andrew prema Meni ponašao s ceremonijalnošću koja je graničila s prezirom. Bio
je, međutim, brilijantan glazbenik, i svirao je klavir bez napora sa stilom i tehnikom.
Mena je uspjela utvrditi da su godinama pretrpjeli mnoštvo tutora i guvernanti s prekidima
kroz godine. Naučili su ih osnove čitanja, pisanja, matematike i povijesti. No, kako su rasli,
guvernante su ih napuštale po kratkom postupku.
Njihovo poznavanje ekonomije, uglađenosti, razgovora, etikete, francuskog, teorije glazbe, i
društvenih vještina bilo je sve samo ne postojeće.
Pa, ona je bila Vikontesa, Jupitera mu, i kći časnog gospodina prije toga. Savladala je svaku
britansku društvenu politiku, pisanu ili drugačiju. Nije bilo nikoga više kvalificiranog od nje da bi
ih uputio. Bila je odlučna uspjeti, ne samo zato što je trebala taj položaj da očuva svoje tajne, već i
zato što su Mackenzijeva djeca očajnički trebala naučiti ono što ih je mogla naučiti.
I njihov otac je to znao.

- Dođi, Andrew, - potaknula ga je. - Zašto ne bi ti plesao sa svojom sestrom i pustio mene da
sviram klavir? Trebam odmor.
- Ja ne plešem, - obavijestio ju je, proučavajući svoje vlastite prste okrenute prema
klavirskim tipkama.
- To nije važno, - rekla je ohrabrujuće. - Ja ću vas naučiti, dok Rhianna vježba na klaviru. Ići
ćemo polako.
- Ne, nisam rekao da ne znam kako. Rekao sam da ne želim plesati. - Isturio je čeljust
naprijed; oči spustio u tvrdoglavoj pobuni.
- Ali kako ćete impresionirati mlade dame ako ne usavršite svoj valcer? - iskušavala ga je.
- Nemam želju da impresioniram nikoga, - ispljunuo je.
Mena je pogledala prema prozoru, u čežnji za užitkom u rijetkim jesenjim sunčevim
zrakama umjesto Andrewovog mračnog raspoloženja. U daljini su se pojavljivali oblaci, ali upravo
sada sunce je blistalo s mora i osvjetljavalo vrhove otoka Sky. Nakon toliko dugo vremena u Belle
Glenu, željela je osjetiti toplinu na licu, lutati neometano kroz šumu.
Ali za sada, morala je podučavati.
Skupivši što je moguće više ljubaznosti iz pozadine svojih iskrzanih živaca, pristupila je
klaviru i posegnula za dječakom. - Molim vas, dragi, - laskala je, - Priznajem da nisam najbolja u
vođenju, pa tako nije pošteno prema vašoj sestri. Nisam navikla plesati mušku dio.
- Trebali biste biti, - Andrew promrmlja, odmičući se od nje. - Imate stas jednoga.
Mena je ponovno stisnula ruku dok se Andrew bacio s klupe oholo koračajućim prema
zapadnim vratima solarija.
- Andrew, ne budi magarac! - Rhianna je vikala za njim.
Jani je prešao prag noseći pladanj nakrcan njihovim popodnevnim čajem. Njih dvojica su se
gotovo sudarili, uništavajući Andrewovu priliku za dramatičnim izlaskom i dopuštajući Meni da se
oporavi od zaprepaštenja od njegovog štetnog ispada. Andrew je ispustio nepristojni zvuk
prestrašivši Jania prije nego ga je pokušao zaobići.
- Andrew Mackenzie. - Mena je izgovorila slogove u njegovu imenu kao što je čula od svog
oca kada je bila u nevolji kao djevojčica.
Dikcija, kad se primjenjuje s niskim oktavama, uvijek ju je dozivala pameti. - Ako ne želite
da danas popodne vodim dugi razgovor sa vašim ocem, ispričat ćete se Janiju za vašu žurbu,
osloboditi ga pladnja i donijeti ga ovdje.
Soba je bila tiha poput mauzoleja dok su čekali Andrewov potez. Mladac je promrmljao
nešto što je trebala biti isprika Janijevim širom otvorenim očima, a onda je uzeo pladanj iz njegovih
ruku.
Pretnja njegovim ocem je bila djelotvorna, ali ne i ona koju je Mena htjela koristiti. To nije
bio način za uspostavljanje povjerenja, ili srdačnog odnosa, ali nije mogla niti dopustiti ovakvo
ponašanje.
Ostavljen bez nadzora, dječak s tako strašnom nervozom mogao bi postati okrutan čovjek.
A svijet je već imao dovoljno takvih.
Andrew nije baš lagano spustio pladanj s čajem na stol solarija i stao pred nju krut poput
stupa za vješala.
- Kad napuštate sobu s prisustvom dama, najprije ćete se nakloniti i ispričati. - Iako ju je
suočavanje bilo koje vrste uvijek činilo da se osjeća nesigurno i bolesno, Mena je suzila oči kako bi
suprotstavila njegov neučtiv pogled svojem autoritativnom.
- Neću tražiti ispriku, jer neću prihvatiti onu nepristojnu, ali vaš me otac angažirao da vas
podučim kako se ponašati u pristojnom društvu. I ja namjeravam raditi svoj posao, željeli vi mene
ili ne.
Intenzivno gađenje se okupljalo u njegovim olujnim očima i njegov tanki lik tresao se s
bijesom, ali nakon jednog napetog trenutka, u kojem si Mena nije dopustila disati, naklonio joj se. -
Dame, ako biste me ispričale.
Glas mu je mogao isušiti Nil, ali mu je Mena čvrsto kimnula, i promatrala ga kako se
marširajući udaljava sa tugom u njenom srcu. Što je tog dječaka učinilo tako ljutim?
Čitala je obilno odobravanje na Janievom smislenom licu, ali ništa što bi joj pomoglo da
podigne njen duh. Radije bi se dodvorila Andrewu, ili bar imala civiliziranu interakciju. Njezine
nestabilne noge su popustile, i ona je bubnula na klavirsku klupu bez ikakve ravnoteže i
gracioznosti.
- Malo čaja, gospođice Rhianna, - Janijev glas bio je gladak poput svile koju je nosio dok je
ulijevao čaj Rhianni i pružio joj delikatnu porculansku šalicu.
Oči su mu bile bazeni tekuće bronce dok je čekao svoju gospodaricu.
Zaintrigirana, Mena je promatrala njihovu interakciju.
Rhianna jedva da je pogledala Janija, iako mu je pristojno zahvalila.
Naklonio se Meni, a potom i Rhianni, glava mu je bila spuštena, tako da je Mena sumnjala
da tako skriva obožavanje koje je sjalo u njegovim očima.
- Trebate li još nešto od mene? - upitao je, a poštovanje prepuno nade u njegovom glasu,
gotovo je slomilo Menino srce.
Nesvjesna njegovog poštovanja, Rhianna je odmahnula glavom, a njezini tamni uvojci

plesali su oko njezinih ramena.
- Ne, hvala vam, Jani.
- Pozovite me, dame, ako vam što treba. - Bešumno i graciozno je koračao dok se udaljavao.
- Nemojte slušati riječi koje moj brat govori, gđice Lockhart, - izjasnila se Rhianna, brzajući
u stranu u trenu kad su ostale same. - Ubila bih da budem tako visoka i elegantna kao vi. Hoćete li
dozvoliti Andrewu da se izvuče?
Mena je gledala u djevojku tamnih očiju i smekšala se od očaja kojeg je tamo vidjela.
Djevojčicu na korak do žene, bez majke ili bilo kakve stalne guvernante da je podigne. Da je nauči
kako biti žena. Mena je utješno podigla ruku na Rhiannine uvojke boje opsidijana, a potom ju
potapšala po ruci.
- Bojim se, da sam čvršća od toga. - Nasmiješila se. - Trebat će više od nekoliko podsmjeha
da me se riješi.
Rhianna se odmah razvedrila. - Pretpostavljam da ćete morati reći Ocu. - potakla je s
pretjeranim uzdahom.
Mena je grickala usnicu dok je to razmatrala.
- Pa, Andrew se je ispričao, - rekla je. - Ne vidim razloga da uvlačim vašeg oca u to.
Dok ju je promatrala iza dugih crnih trepavica, živahna djevočina usta su se vragolasto
nakrivila.
- Što mislite o mom ocu, gđice Lockhart? Mislite li da je zgodan?
Zapanjena, Mena je stavila ruku na njen uzlepršali trbuh, želeći da umiri nenadanu
uzrujanost. - Kakvo pitanje! - Primjeti ona.
- Uredu je priznati. Neću reći ni riječ. - Rhianna je prodrmala svojim tamnim obrvama. - U
klanu ima mnogo žena koje misle da je moj otac prilično zgodan. Samo sam htjela znati bi li se
jedna engleskinja s time mogla složiti.
- Pa... - Mena se spotaknula, nesigurna kako nastaviti. Neodlučnost, odlučila je da je najbolji
diplomatski način.
- Ne vjerujem da se muška vanjština toliko razlikuje od Engleske do Škotske. -Iako je počela
misliti da ženska jest. - Uopće me ne iznenađuje da je vaš otac, kao Markiz i junak Krune, atraktivni
kandidat za neke žene.
- To nije ono što sam pitala, - rekla je Rhianna veselo, gladeći suknju svoje lijepe žute
haljine.- Pitala sam da li ga vi nalazite zgodnim.
Mena je stisnula svoje usne, a slika Markiza uzdigla se u očima sjećanja. Njegovo prijeteće
prisustvo sinoć na večeri, njegova gusta crna kosa uhvaćena u urednom repu, a njegove oči s
tinjajućim tamnim plamenovima. Njegovo masivno tijelo koje je obuzdano gospodskim odjelom
utrpano u njezinu blizinu, još je uvijek mogla mirisati slatkoću suflea u njegovom dahu.
Iako je tu bilo i sjećanje na njega kakav je bio na njihovom prvom susretu koji je često
uskakao nepozvan u njezine grešne misli. Kiša koja je strujala njegovom raspuštenom kosom,
njegove debele noge ispolirane zlatno smeđom bojom, kao da ih je često otkrivao sunčevoj
svijetlosti. Oči koje su bljeskale srdžbom i temperamentom i muževnom snagom.
Je li bio zgodan? Ne u tradicionalnom smislu te riječi. Nije kao što je Gordon, njezin muž,
bio zgodan. Mršav i elegantan s ohološću, aristokratskih osobina.
Poglavar Mackenzie bio je mnogo prevelik, njegov lik previše svirep i barbarski da bi se
smatrao elegantnim.
Ali, pomislila je, imao je određenu muževnu privlačnost.
Pogotovo kad bi progovorio. Šljunak u njegovu glasu naglašavao mu je iznimnu dubinu koja
je ushićivala njezina osjetila kao duboko rikanje oceana koji udara u kamenje.
- Ne postoji pristojan način kojim bi se slatkoj djevojci reklo da je njezin otac okrutan, star i
ružan, je li tako, gospođice Lockhart? - Kao da je bio izazvan njezinim nepriličnim mislima o njemu,
Markizov zvonak glas dolebdio je do nje od vratiju iza njih.
- S toga, Rhianna, to je neuljudno pitanje za postaviti.
Mena je skočila na noge, gotovo potresajući klupu klavira, i okrenula se licem prema njemu.
Stajao je odmarajući široka ramena na lučnom ulazu. Bilo je sizifovske vrste u njegovoj
veličini koja je ukazivala da je bio Poglavar koji je nosio težinu kamenja dvorca, a ne obrnuto.
Gospode, ali on je bio zgodan. Nije to bilo moguće poreći, ni sebi ni drugima. Ponovo je
nosio odjeću klanovskog pobunjeničkog ratnika. Pamuk njegove tanke košulje oblikovao mu se oko
nabora prsa. Zavrnute manžete pokazivale su preplanule podlaktice koje su se napregnule pod
njezinim preneraženim pogledom. Pustio je svoju kosu rasutu, i nekoliko srebrnih vlasi zasjalo je na
sunčevim zrakama koje su probadale solarij toplinom.
Ovo je bio Poglavar kojeg još nije susrela. Njegova nemarna izraza lica kao i nizak remen
Mackenzija na bokovima, došetao se do njih.
Mena se borila s teškim, suhim jezikom kako bi oblikovala pogodan pozdrav, dok se udaljila
od Rhianne, pokušavajući dati prostora između nje i prilazećeg Markiza. Zašto, o zašto, je on
insistirao da govori stvari na koje nije bilo odgovora?
I zašto se činilo da su svi živci u njenom tijelu bili u stavu pozornosti u njegovoj blizini?
- Vi ste takva zvijer, Oče, - zadirkivala je Rhianna, podižući se na prste kako bi ga poljubila
u njegov ispupčen obraz. - Ali to ne znači da niste najzgodnjikastiji čovjek u Wester Rossu. Ili
možda u Škotskoj. Svaka cura to govori.
- Najzgodniji, - Mena ju je instinktivno ispravila preko klavira koji je bio između njih.
Ravencroftove su se oči pooštrile, njegov lik stegnuo, i Mena je srela tako vreli pogled, da je
pomislila da će joj zapaliti odjeću ako ga ne skrene.
Shvativši što je njezin ispravak potaknuo, požurila se pokriti pogrešku. - Nije
najzgodnjikastiji, - razradila je. - Ali zgodniji je također ispravno.
Rhiannin hihot nije učinio ništa što bi pomoglo u situaciji.
- To je, najzgodnjikastiji je pogrešno...u toj rečenici, ne da vi niste... naj... - Goreći od
poniženja, Mena je otpuhala izmučena daha.
Iako se nije nasmiješio, opasna toplina zaigrano je vrebala iz Poglavarovih zabavljenih očiju.
Što je više zurio u nju, to ju je korzet više stezao. Menine ruke odletjele su do šipkaste
kravate na njezinom prsluku. Mislila je da joj je davala izgled profesionalnog ugleda, ali sada joj se
činilo da je guši preko visokog vrata njezine riđe haljine.
- Andrew je odbio plesati s gđicom Lockhart, Oče, - prijavila je Rhianna, ignorirajući Menin
oštar pogled. - Bio je neodgovorno nepristojan.
Užitak u njegovim očima je umro. - Što? Kako? - upitao je Poglavar.
Mena je koraknula naprijed. - Zapravo sve i nije bilo baš tako loše.
- Rekao je da gospođica Lockhart ima građu kao muškarac.
Ravencroftove oči dotakle su sve krivulje obilna koje su jasno utvrđivale Menu kao ženu.
- Moj. Sin. Je rekao. Što? - Pažljivo je izgovorio svaku pojedinu riječ dok se tama skupljala
na Poglavarovu liku puneći Menu s nemalim osjetom straha za Andrewa.
Hraneći se dramom svega toga, Rhianna je postala još izražajnija, premda je Mena
prethodno mislila da je to nemoguće, - Da! A gospođica Lockhart ga je natjerala da se izvine Janiju
i ispriča prije odlaska. Trebali ste vidjeti kako je bioljut.
- Rhianna! - prigovorila je Mena.
- Je li on, doista? - Poglavarove su se obrve podigle i nešto od njegove ljutnje činilo se
zatreptalo i nestalo.
- Molim vas. - Mena se polako i oprezno kretala oko klavira prema visokom Škotu i
njegovoj kćeri. - Htjela sam da ovaj incident prođe mirno. Andrew i ja se još moramo povezati... i
ponekad, mislim, dječaci u toj dobi imaju poteškoća u prilagođavanju takvim situacijama... - Zastala
je, njezina krivnja zbog nedostatka istinskog iskustva s takvim stvarima, pravila joj je poteškoće u
susretanju s zlobnim očima njezinog poslodavca. - To-to je sasvim normalno, - lagala je dok je
prelazila nemirnom rukom preko sjajnog poliranog drveta instrumenta, slijedeći fini komad
osjetljivim jastučićima svojih prstiju u ritmičnim udarcima.
Kad je skupila hrabrost da podigne pogled, pronašla je Ravencroftove oči također fokusirane
na njezinim lupkajućim prstima s alarmantnim intenzitetom.
Smotala je prste, i brzo je sakrila svoju ruku iza leđa.
- U redu, gospođice Lockhart. Vi ste stručnjak. - Nije baš izgledao posve uvjeren. - Ali ja
neću dozvoliti da se moj sin ponaša kao barbarin.
- Shvaćam, - zagunđa Mena, misleći da je ta odluka čudna kad dolazi od takvog muškarca
kao što je on.
Ljubeći svoju kćer u čelo, konačno je dopustio svojim surovim ustima da se lagano zakrive.
- U ovom dvorcu ima mjesta za samo jednog takvog, eh, nighean?
- Da, Oče, - toplo mu odgovori Rhianna.
Nešto tijesno i zastrašujuće širilo se unutar Mene i raspršilo se dok je promatrala nježan
trenutak između oca i kćeri. Liam Mackenzie je mogao bitiDemon visočja, ali je volio svoju djecu.
Pa zašto je, pitala se, trebao provesti toliko vremena daleko od njih? Sigurno je mogao ostaviti svoj
časnički čin bilo kad u zadnjih nekoliko godina i vratiti se u dvorac Ravencroft kako bi podizao
svoju obitelj. Njihova je majka preminula gotovo desetljeće prije, dakle zašto je odabrao doći kući
tek sada?
Zadnjim tapšanjem ruke njegove kćeri, krenuo je prema vratima. - Ja ću biti u destileriji
ovaj tjedan, - rekao je i nestao iza kamenog luka.
Mena se jedva sjetila opet disati kad se ponovno pojavio, s đavolskim bljeskom u očima.
- Ispričajte me, dame. - Izveo je savršen naklon, oči mu nisu napuštale Menu, držeći je
zarobljenu svojom neodredivom silinom.
- Nema isprike za vas, Oče. - Rhianna se ponovo cerekala, tjerajući ga van.- Ali vi možete,
čak i barbarin može naučiti ponašanje finog gospodina ako ima pravog učitelja.
Dugotrajnim pogledom koji je oslabio Menina koljena, i brzim migom svojoj kćeri, napustio
je njihovo društvo.
Meni se činilo da je svaki put kad je imala priliku susresti Markiza, bila upoznata s nekim
novim. Demon visočja, Poglavar barbarskog klana, disciplinirani plemić, i sada, nježan i odan otac.
Svako oličenje Ravencrofta, međutim, zurilo je u nju na najuznemirujući način.
Kao da je ona bila zagonetka koju je planirao rješiti, ili tajna koju je namjeravao razotkriti.
Radije bi mu bila bilo što drugo osim toga, jer su njezine tajne bile pre opasne.
Duboko udahnuvši, Mena se okrenula prema Rhianni, koja je skrenula obavješten pogled u
njezinom smjeru.
- Kako vas je to nazvao...nighean? - Pitala je Mena.
- To je gaelski izraz nježnosti za kćer.
- Oh. - To je bilo krasno. Mena je odlučila da bi bilo dobro da nauči ponešto od njihovog
jezika, dok živi među gorštacima.
- Pa, hajde da vidimo gdje je vaš brat pobjegao. - Ono što joj je trebalo bilo je skretanje od
neželjenog upada Poglavara Mackenzija u gotovo svaku budnu misao.
- Moramo li? - zacvili Rhianna. - On je toliko dosadan cijelo vrijeme.
Mena je gurnula svoju ruku u djevojčinu i one prešetaše bujnim sagom solarija. - Danas ste
bili vrlo zli, prijavljujući ga tako, - grdila ju je nježno.
- Znam. - Rhianna je slegnula ramenima zlobno se smješkajući. - Moram ga maknuti od
svog oca. Znate, on je brollachan.
- Što?
- Demon. Zar niste čuli?
Valjda doista ne vjerujete u to, zar ne? - Mena se ismijavala, iako je malo uzbuđenja
tjeskobe dotaklo bazu njezina vrata. - Da je vaš otac demon?
- Ja ne znam da li je ili nije, ali čujem što svi šapuću o njemu. Ako nije demon, tada je,
zaista, vrlo zao čovjek.
- Zaista, - promrmlja Mena. Uzimajući u obzir, ne po prvi put, u koliko vjeruje u takve stvari
kao u demone.
PETO POGLAVLJE
On je demon, Uništit će vas.

Mena je ispustila rubove zavjesa knjižnice i okrenula se prema ogromnoj, praznoj sobi.
Tko je to rekao?
Prisutna mirnoća prožela je polumrak dok je Mena mahnito prelijetala tapiserije i ukrašeni
namještaj knjižnice za izvorom uznemirujućeg glasa.
- H-halo? - Njezin nesigurni šapat odbio se od zidova i prozora, no nije bilo nikakvog
odgovora. - Ima li koga tamo?
Pozdravila ju je hladna tišina, i Mena u tom trenu nije mogla misliti ni o čemu gorem od
toga da je osjećala da nije sama u toj praznoj sobi.
Markiz je popodne odveo svoju djecu u selo Fearnloch, a Mena je namjeravala iskoristiti
svoj prvi slobodni dan kako bi pribjegla dobroj knjizi i uživala u rijetkom i lijepom jesenjem suncu
u stakleniku.
Knjižnica je imala najmanje prozora u dvorcu, iako se hvalisala s impresivnim kaminom i s
previše svijećnjaka.
Markiz je za sebe tvrdio da je neobrazovan čovjek, ali je očito shvaćao da će sunce
izblijediti naslove u njegovoj zbirci, i stoga ih je držao izvan svjetla s navučenim, teškim
baršunastim zavjesama.
Ovaj je dio dvorca bio okrenut od mora i pružao pogled na Wester Ross i planine Kinross.
Mena je odlutala do jednog od zastrtih prozora i odgurnula zavjesu. Svjetlucanje poslijepodnevnih
zraka sa zlatnih valova ječma koji se priklanjao zelenim obroncima brda, odmah su je odvratili.
Možda je djelić njezine distrakcije bio privučen od snažnih leđa pripadnika klana koji su težačili u
spomenutim poljima, neki s ničim do kilta omotana oko njihovih bokova dok je svijetlost milovala
njihovu kožu jantarom.
Uznemirena, Mena je ponovno prelazila pogledom polumrak knjižnice. Oči su joj uhvatile
veliku tamnu sjenu, koja je ustuknula čim je pomislila da ju je pronašla.
- Molim vas, - pozvala je. - Pokažite se. Plašite me.
- Ako se pokažem, prestravit ćete se. - Muški se glas mogao poistovjetiti samo sa zmijskim.
Istaknuti ss koji je uvlačio hladnoću u kosti i koji činilo se da je dolazio od svuda i nikuda
istovremeno. - Ali ja vam ne želim nauditi, Poglavar je onaj kojeg se trebate plašiti.
- Zašto? -Upita Mena sjenu, polako se krećući uza zid prema vratima koja su se sada činila
miljama daleko, a ne preko sobe. Željela je zvati upomoć, ali se nije usuđivala. Što bi rekla kad bi
pomoć jednom stigla? Da joj se obratio bestjelesni glas?
Zasigurno bi bila poslana nazad u Belle Glen.
Hladni prsti milovali su poviše visokog okovratnika njezine haljine, a Mena je prigušeno
vrisnula.
Vrteći se okolo, nije vidjela ništa osim tamne mutne sjene, i bljesak bjeline isprugan
venama šokantno crvene oko crnih, zjenica bez dna.
Povukavši se natrag s užasom, nekako je prisilila noge da se pomaknu, i izletila iz knjižnice.
Mena se nije zaustavila u hodniku, niti je potražila utočište u solaru, svojoj sobi ili
stakleniku.
Trčeći zbog čistog, srce-lupajućeg straha, doletjela je dole stražnjim stepenicama i izletila iz
dvorca van u zagrljaj suncu.
U trku kroz stražnje vrtove, nije se zaustavila dok nije zašla duboko u šumu koja je divlje
rasla na jugu i zapadu zemljišta Ravencrofta.
Brzo je pronašla jelenju stazu koja je vodila kroz lišće. Podigavši svoje suknje, dopustila je
svom strahu da je vodi dublje među stabla. Uvijek je tražila utočište u šumi kod kuće u Hampshireu,
i dok je sunce probijalo lepršavo lišće, Mena se mogla pretvarati da je u Birch Heavenu, i da je
demoni nisu progonili.
Kako su joj se pluća osjećala kao da će puknuti, Mena je ispružila ruke i obgrlila ih oko
debla drevnog hrasta.
Priljepljena za njega, usredotočila se na hvatanje daha, misli su joj se utrkivale kao
proganjane od kakve god zlonamjerne prisutnosti od koje je umakla.
Je li doista upravo naišla na duha? Ili demona?
Nije mogla vjerovati da je tako, a opet nije bilo moguće poreći hladno ispupčenje koje je još
uvijek ježilo svaku dlačicu na njenom tijelu. Ako bi zatvorila oči, nije mogla vidjeti ništa do li one
strašne crne zjenice istaknute bijelim i prošarane s alarmantnim obrubima crvene. Nikada prije u
životu nije srela biće s očima poput tih.
Jer zasigurno niti jednom živom biću nije dodjeljeno nešto tako užasavajuće.
Kako je započinjala hvatati zrak, još ju je jedan strašni strah probo poput ledenice kao
sjećanje s kojim se borila da ga potisne.
Čujete li glasove? Ili možda vidite stvari koje nisu tamo?
Čak i boja glasa Dr. Rosenblatta bila je jeziva kao vrisak aveti, a Mena se borila s nagonom
da pokrije uši rukama.

Može li to biti? Je li poludjela? Halucinacije su bile obilježje istinske ludosti i Mena se nije
mogla odlučiti što je bilo gore. Demon u Ravencroftovoj knjižnici ili onaj u njezinoj glavi.
To što je rekao o Poglavaru....
Zvuk je prodro u riku njezine vlastite krvi u njenim ušima. Visok odlučan lavež i urlik nakon
čega cijeli niz lajanja. Podigavši glavu i piljeći oko stabala, Mena je prepoznala nepogrešivo
valjanje i krestu mora.
Pasji zvukovi jačali su snagom i visinom dok Mena nije postala sigurna da su bili
uznemireni.
Polako se spuštala prema naprijed, popela preko grane palog stabla i slijedila zvukove kroz
gusto lišće dok se linija stabala nije pretvorila u gusti travnati brežuljak. Otkrila je da se nalazi na
vrhu ovog brda, iako visokom, zadivljujuće stijene dizale su se prema sjeveru, i prema jugu. Strma
staza vodila je dolje u nekakvu jantarno nijansiranu jesenju travu do zlatnog pjeska skrivene uvale.
Ispod nje, veliki ovčarski pas i njegova sićušna kopija mahnito su gacali po valovima, lajući
i zavijajući glasno. Povremeno bi se majka uronila u pokušaju da razbije valove i dohvati se virećih
stijena, na jednoj od kojih je malo crno smeđe štene vriskalo i plakalo za pomoć.
Demona sve osim zaboravljenog, Mena je provjeravala okolicu prije nego je zatakla svoje
suknje u pojas i sišla strmom i kamenitom stazom do uvale što je brže mogla održavajući svoju
ravnotežu. Pretpostavljala je da su se psi igrali na pješćanom sprudu i zabavljali se oko stjena kad se
digla plima. Majka je morala uspjeti spasiti samo jedno štene prije no što je voda postala preduboka
i presnažna za nju da bi došla do drugog.
Budući da su obale Wester Rossa bile šibane do Hebrida i otoka Sky, more nije bilo tako
divlje kao otvoreni ocean, i Mena se osjećala uvjereno da može stići na vrijeme da dosegne malo
stvorenje.
Ostavljajući svoje cipele i čarape u trenu kad je stigla do pijeska, povukla je svoje suknje još
više dok su majka i njeno štene trčali prema njoj.
Plesali su joj oko nogu, lajali molbe za pomoć, žurili natrag do ruba vode, i vraćali se
gurkajući joj noge.
Strepnja straha kliznula joj je pod rebra dok je shvaćala koliko i hladna i uznemiravajuća će
biti voda, ali trebao je samo jedan pogled na ucviljenog, nasukanog štenca da Mena pronađe svoju
hrabrost.
- Tu sam, rekla je mahnitoj majci, koja nije mogla mirovati dovoljno dugo da ju dotakne. -
Vratit ću ti tvoje maleno.
Ledeni šok jesenjeg oceana izvukao je jecaj iz Mene dok je uranjala u blagi val. Ali, koliko
god hladan bio, bio je ništa u odnosu na zastrašujuće ledene kupke u azilu. Mena je točno znala
koliko dugo može djelovati u vodi.
Njezine suknje postale su teška od vode kad je voda zahvatila njezina koljena, a zatim
njezina bedra. Ali brzo je pronašla pješčani sprud koji su psi morali prijeći, i bila sposobna da brodi
posve blizu stršećih mokrih stjena a da joj voda ne dopre višlje od bedara.
Jednom kad se približila prestravljenom štenetu, posegnula je taman u trenu kad se malo
stvorenje bacilo njoj u naručje. - Dođi ovamo, dragi moj. - tješila ga je dok se maleno toplo tijelo
migoljilo i cviljelo ukopavajući joj se malenim licem u vrat. - Imam te. Sad si siguran. Tvoja jadna
majka je strašno zabrinuta. - Hladnoća vode joj je sada ujedala noge, a dubina je počela puzati
prema njezinom pojasu. Mena je zagrlila mokro štene na svojim grudima i okrenula se natrag prema
plaži.
Zatim se zamrznula.
Majka i štene više nisu bili sami. Pridružio im se neki muškarac, koji se još izuvao šutajući
svoje čizme s nogu i gacao kroz vodu prema njoj.
Odjednom njezino drhtanje više nije imalo nikakve veze s hladnoćom.
Mahnuo je rukom dok je ulazio u plimu, njegove jake noge pomicale su vodu s većim
učinkom od njezinih. - Čekajte malo, curo! - pozvao je prijateljskim glasom.
Mena je znala da ima vrlo malo opcija u ovom trenutku. Nije mogla ići dalje prema moru,
utopila bi se ili smrzla prije nego bi doplivala do otoka. A sada kad su joj suknje bile teške od vode,
nije bilo nade da nadmaši muškarca u trčanju.
Gospode, ali oni su ovdje u visočju uzgajali vrlo različitu vrstu muškaraca, zar ne?
Njegov kilt od Mackenzijevog plašta nakupio se oko njega u vodi, a onda potonuo kad mu je
veliko tijelo zadrhtalo od hladnoće. Bio je visok i širok, i građen kao i snažni muškarci koji su radili
u poljima ječma. Sve nagibi i nabrekline mišića, i ni inč debljine nije se mogao naći, a što je
postajalo još očitije kad je vlaga namočila njegovu košulju, uzrokujući da se drži njegovih dobro
oblikovanih prsiju.
- Dobro sam, - odgovorila je dok se približavao.
Zanemario je njezin trzaj dok je posezao mišićavom rukom ispod njezinog lakta i osigurao
drugu oko njezina struka dok joj je pomagao napredovati prema plaži a istodobno joj dopuštao da
drži štene koje je privijala uz sebe.
- Imam vas, - zakrčao je.
Mena je htjela primjetiti da nije trebala biti zgrabljena. Iako je morala priznati da s
njegovom mišićavom pomoći, nije trebala ovisiti toliko o oslabjeloj snazi njezinih nogu naprežući
se kroz ledeni bazen Atlantika.
Jednom kad su počeli zapljuskivati u do koljena dubokoj vodi, uznemirena majka im se
pridružila, a stvorenje u njezinim rukama cvililo je i migoljilo da ga spusti.
Mena je učinila još par koraka, zahvalna što ju je čovjek pustio da to učini i čekala da lagani
val prođe prije nego je spustila maleno stvorenje natrag na majčinu skrb.
Psi su cvilili i štektali i prevrtali se jedan preko drugog u veselom okupljanju, majka je
opsesivno lizala svoja oba djeteta koji su se ludirali prema visokoj travi koja je u konačnici vodila
do šume.
- Eto vam zahvalnosti. - Gorštak se cerekao iza nje. Mena se okrenula i zurila u
najfenomenalnije zelene oči koje je ikad vidjela. Mnogo tamnije od njezinih jantarnih šarenica,
njegov ju je pogled podsjećao na sjenovite krošnje drveća uz koje je prolazila ovo popodne.
Menine misli su se na tren zaustavile na sjaju njegovog osmjeha i kako je obasjao ostatak
njegovog zgodnog lica. Lica koje joj se činilo nekako poznatim, premda je bila sigurna da ga nikada
prije nije upoznala. Nešto u surovom obliku čeljusti, ili ponosne, široke ravnine čela. Imao je izgled
i građu Mackenzija, shvatila je, premda je njegova boja bila više sokolova nego gavranova. Kosa sa
sjenom mokrog pijeska ispod njih sjajila se s nitima bakra i zlata kad ju je osvjetlilo popodnevno
sunce. Nosio ju je kratku u londonskom stilu, iako je njegova odjeća bila ona s visočja.
- Dozvolite mi da se zahvalim u ime mojih neuljudnih mješanaca, - rekao je s
razoružavajućim osmijehom.- Trixie je dobra s ovcama, ali je uvijek bila malo luckasta ako me
pitate, i usrana s plivanjem.
- Ne mislim ništa o tome. - Mena se podigla prema travnatom brežuljku, bolno svjesna
opasnosti njezine situacije. - Ja zaista moram ići, doviđenja, gospodine. - Hrvala se sa svojim
vodom natopljenim suknjama i popuštajućem pjesku ispod njezinih nogu, jer su oboje spriječavali
žuran bjeg.
- Vi ste engleskinja, -oprezno ju je promatrao.
- Doista, - odrezala je, saginjući se da uzme svoje cipele i čarape, zahvalna da je voda
izvukla njene suknje od tamo gdje ih je ona bila zatakla prije. Mena se našla pitajući se da li ju je
gorštak špijunirao prije kad je podizala suknje iznad golih koljena.
- Ja sam Gavin St. James iz klana Mackenzie... - Stao je i pružio ruku, za koju se Mena
pretvarala da je ne vidi dok se penjala brijegom prema šumi.
Nije trebala gledati iza sebe kako bi znala da je slijedi.
- A vi ste? - Upita on, glasa koji je odavao samo zabavu, a ne bijes zbog njezine
nepristojnosti.
- Ja veoma kasnim, - rekla je preko ramena. - Očekivali su me u dvorcu Ravencroft prije
nekog vremena, i vjerovatno će me već tražiti s obzirom na kasni sat. - Popela se na vrh bijega brzo
i, premda je bila malo oštra, požurila je prema jelenskoj stazi, nadajući se da će on prihvatiti ne tako
suptilni nagovještaj da nije dobrodošlo društvo.
Nije bila te sreće. - Biste li se osjećali opuštenije ako vam kažem da sam nadzornik u
destileriji, i da znam tko ste vi, kao i da sam bio tamo onog dana kad je klin otpao s osovine.
Mena je zastala kod linije stabala i okrenula se licem prema njemu, pažljivo proučavajući
njegove isklesane crte lica.
- Bili ste? - upitala je. - Ne sjećam vas se. - Premda se nije bila fokusirala ni na koga drugog
osim na zadivljujućeg Poglavara.
- Bio sam uglavnom iza kočije, - rekao je plaho. -Također, nosio sam prilično upadljiv šešir.
Pretražujući sjećanje na taj dan, Mena ga je našla. - Crveni šešir s tamnim kaputom.
- To bih bio ja, - najavio je. - I još bi vam moglo biti drago da znate da je vaša štićenica
Rhianna bila ta koja je dala ime Trixie kad je još bila mala curica.
- Oh, - Mena je vratila izbjeglu viticu u svoju punđu, koju je vjetar uhvatio.
Nekako je otkrila da je, zaista, postala manje tjeskobna što se našla s njim nasamo. -
Oprostite mi ako sam bila nepristojna, nisam navikla na šetnju šumom sa strancem.
- Nemojte misliti na to. - Vratio joj je njezinim rječima s najšarmantnijim sjevanjem u
njegovim očima.- Sada kad si više nismo stranci, hoćete li dopustiti da vas otpratim do dvorca,
engleskinjo? Bez uvrede vašim sposobnostima, ali kako bih se suočio s mojom majkom znajući da
sam napustio napola utopljenu curu u šumi?
Oči su mu bile toliko oduševljene, njegovo ponašanje tako iskreno, Mena je shvatila da ga
nikako ne može odbiti.
A osim toga, nije se žurila u dvorac.
I demonima koje bi tamo mogla pronaći.
- Da li sam ispravno pretpostavila da živite ovdje? - Upitala je, sagnuvši se kako bi ubrala
cvijet vrijeska na rubu šume.
- Da. - Pokazao je prema sjeveru i zapadu dok je išao u korak s njom. - Preselio sam se u
dvorac Inverthorne sjeverno kod Gairlocha, iako sam ovdje s ljudima zbog destilacije ljetine, a
zatim žetve zimskih usjeva.
- Oh? Nisam bila svjesna drugog dvorca u takvoj blizini Ravencrofta.
Još jedan njegov lagani osmijeh omilio joj ga je još više. - To je još jedno čvrsto uporište
Mackenzijevih, pod vodstvom grofa od Thornea.

- Nikada nisam upoznala Grofa od Thornea.
- I ne biste trebali željeti to, također, - mudro ju je upozorio. - Ravencroftov polubrat. Taj je,
neprestani hedonist i zloglasni slobodnjak. Za lijepu curu poput vas bilo bi najbolje da izbjegnete
njegovu vrstu, da se ne bi našli u nevolji.
Menine su se obrve spustile prema njezinoj kosi. - Nisam bila svjesna da Ravencroft ima još
braće.
Gorštak je kliznuo zamišljenim pogledom prema njoj. - Kako to mislite, još braće?
O, prokletstvo, zašto si je dozvolila da joj jezik zbrza? Naravno, nitko drugi nije znao za
Doriana Blackwella. Da je nekad bio Dougan Mackenzie. Nikad si ne bi oprostila kad bi otkrila tu
tajnu koja nije trebala biti otkrivena od nje.
Pogotovo jer se pouzdavala u Blackwellove da će čuvati njezinu vlastitu tajnu.
- Nema baš mnogo ljudi izvana koji znaju za Hamisha, - rekao je lako, osjećajući njezinu
nevolju. - Iznenađen sam što ste rekli, to je sve, engleskinjo.
- Mislila sam da je Hamish ime Ravencroftovog oca.
- Tako je i bilo. - Gavin je kimnuo, intenzivno je promatrajući. - Ali to je također bilo i ime
Liamovog starijeg brata.
- Dobri Bože. Koliko ima zabludjele Mackenzieve braće?
- Previše. - Gavin je provirio kroz šumu prema Ravencroftu, iako su još bili daleko da bi ga
vidjeli kroz šumu gustog drveća.
Mena je jedva imala vremena čuditi se sjenama koje su se nastanile na srdačnom
gorštakovom liku prije no što su nestale.
- Za gospodarenja Hamisha starijeg bilo je mračno doba za Mackenzije od Wester Rossa, -
objasnio je. - Mladi Hamish bio je prvorođeni Poglavara, ali nije bio legitiman. Uskoro je slijedio
Liam, a zatim je markiza umrla pod onim što neki smatraju sumnjivim okolnostima. Nakon toga,
bilo je glasina o jednom kopiletu ili dva, nitko nije znao tko su ili koliko ih je.Poglavar nije bio
dobar čovjek, znate, on nije uvijek davao izbora svojim ljubavnicama...
Mena je kimnula, srce joj se stezalo zbog jadne žene ostavljene od kasnog bdjenja Poglavara
Mackenzija. - Toliko sam čuo.
- Znači taj Grof od Thornea, on je jedan od te - nelegalne djece?
- Ne, on je prvorođeni pokojne druge žene Poglavara Mackenzija, zato mu je ostavio niži
naslov i skromniji dvorac.
- I... što se desilo s mladim Hamishom? - Ako je bilo strašno kao i sudbina Doriana
Blackwella, gotovo da radije ne bih ni saznala.

- Bio je odgajan s Liamom, najviše. Bili su bliski na neki način, otišli skupa u rat, samo...
- Samo što?
- Samo se Liam vratio. Hamish je umro na moru.
- Oh, dragi, kako je to tužno. - Nekoliko trenutaka su hodali u tišini. Mena je okupila još
nekoliko kasnih grančica vrijeska, neku divlju lavandu, i mali bijeli cvijet koji je imao pahuljasto
paprati slično lišće. Palo joj je na pamet da njen buket više liči na nešto što bi netko položio na grob.
- Ova je obitelj sigurno bila prepuna tragedije. Hamish, stariji i mlađi, Poglavarova majka, a
potom i njegova žena, svi mrtvi.
- Da, pa... Coleen, Liamova supruga, bilo je drugačije, - promrmlja Gavin, očiju još uvijek u
daljini. Menine oči bile su privučene od slobode koju si je gorštak uzeo spominjući Poglavarovo
vlastito ime.
- Kako to? - Pitala je.
Trebalo mu je dugo vremena da odgovori, toliko dugo da je Mena mislila da je izgubljen u
dalekoj uspomeni. - Samo je bila.
Osjećajući se da se spotakla na tajnu klana, osjećaj nelagode oko smrti dviju mladih
Mackenzijevih Markizica donio je još jedan mračni strah.
- Gospodine St. James, - počela je Mena.
- Zovite me Gavin, molim, nema potrebe za ceremonijom ovdje, engleskinjo. - I samo tako,
vratilo se, njegovo ljubazno raspoloženje i nestašno smješkanje.
Ponovno je udarilo Menu kako je bio zgodan, tako nevjerovatno muževan, i morala je
učvrstiti pogled na šumu ispred nje.
- Pitala sam se ako mi možete reći, to jest, ako ste ikad čuli...ili ste upoznati sa... - Mena je
stisnula i zatvorila svoje oči, osjećajući se glupo. - Sa brollachanom.
Gavin je zabacio svoju glavu unazad i nasmijao se tako srdačno, Mena si nije mogla pomoći
a da ne opazi kako se snaga njegova muškog grla i vratnih kostiju izložila plešućoj sjeni kasnog
popodneva.
- Slušali ste klanske tračeve o Poglavaru, zar ne?
Mena je pogledala natrag dole s glupim osmijehom. - To nije samo trač klana; poznat je kao
Demon visočja čak i u Londonu. Samo sam se...pitala ako vi, ako su mještani, povjerovali u mit.
Kut njegovih senzualnih usta nagnuo se obješenjački. - Brollachani su postojali prije nego su
kršćani donijeli strah od demona u ove krajeve, ali ideja je ista, pretpostavljam. Kaže se da je on
zloban kov vila koji nema oblik, ali sa zastrašujućim crvenim očima. Ako ga potražite na
napuštenoj cesti i pogodite se s njim, zaposjest će vas na neko vrijeme, dati vam brzinu i snagu vila.
Ali onda će vas odvući u propast, kad završi s vama.
Sjena sa crvenim očima?
- Je li opasan.. bilo kome drugom? - zamuca Mena.
- Samo ako ga sretnete na cesti, ali ne ako je unutar mjesta stanovanja. Za Brollachana se
kaže da je dobra sreća ako progoni vaš dom...ili vaš dvorac.Oni su zahvalni duhovi, i ne vole
hladnoću.
Iako se Mena osjećala smiješno, informacija joj je dopustila da odgurne ramena od njezinih
ušiju.
- O, pa, pretpostavljam, da je to dobra vijest. -
- Najvjerovatnije ćete ih vidjeti u ovo doba godine. - Ponovno ju je proučavao na tren s onim
čudnim, napetim izrazom, prije no što se sagnula da ubere još jednu grančicu lavande i dodala je
svom aranžmanu dok su vijugali kroz gustu šumu uz pjev ptica i jednako bučnih stvorenja. -
Vjerujete li u demone, engleskinjo?
Mena nije mogla prestati zamišljati užasnu crvenooku sjenu koju je vidjela ranije tog dana.
Voljela bi vjerovati da je to bio san, ali radije bi da je to bila zbilja a ne halucinacija.
- Mislim da sam počela, - priznala je s nesigurnom grimasom.
- Je li to bio Mackenzie? - Upita je on, a ton mu je otvrdnuo. - Je li vas prestrašio, curo?
- Uopće ne. - Prestravio ju je.
Skrivajući lice u buketu cvijeća, pogledala je prema svom suputniku. Velik i snažan kakav je
bio, nije izgledao zastrašujuće prijeteći kao Ravencroft. Njegovo ponašanje težilo je više karizmi
nego odbojnosti. Zapravo, osjećala je lakoću uz njega, kao da joj nije predstavljao nikakvu pretnju,
dok je Poglavar bio više nego zastrašujući.
- Moram priznati da Markiz Ravencroft nije ono što sam očekivala kad sam prihvatila
poziciju. Nastoji biti malo.. - Mena je zastala, tražeći u svom opsežnom vokabularu pravu riječ.
Gavin je kuckao prstima. - Izvanredan, mračan, neprijatan, zapovjednički, ohol, arogantan,
autoritativan..
Kako su se crveni kameni Ravencrofta pojavili u vidokrugu, Mena se uhvatila smijati,
uživajući u odgovoru cerekajući se zabavljena odgovorom koji je uzrokovao šarmantne rupice, i
iznenađujuće i privlačne promjene na gorštakovom isklesanom licu.
- Nije on baš tako loš kao sve to. - Iznenadila se da je stala u obranu Poglavara.
- Da. Je.
Menine su se obrve podigle, a iznenadna i ozbiljna žestina u njegovom glasu uhvatila ju je
nepripremljenu. Bilo je kao da ju je Gavin St. James nekako pokušavao upozoriti, na njenog
zagonetnog poslodavca.
Zaintrigirano, Mena upita: - Koliko dobro poznajete Poglavara Ravencrofta?
Pitanje je izazvalo još jedno podizanje njegovih mišićavih ramena. - Prošla su desetljeća
otkad se smirio tu na duže od par tjedana. Mislim da ga nitko zaista dobro ne poznaje, jer on nije
čovjek kojeg je lako upoznati. I teško je vjerovati muškarcu koji je bio odgajan od ruku Hamisha
Mackenzija. Koji toliko liči na njega, i dijeli s njim njihov očigledan dar ...brutalnosti.
Bila je to sklonost nasilju koja je u Meni izazivala najveću zabrinutost u pogledu njezina
života ovdje u Ravencroftu.
Vidjela je dovoljno toga da joj ispuni čitav život. Ipak, pretpostavljala je, misleći na Doriana
Blackwella i njegove kompanjone, na samog Ravencrofta, i mnoge muškarce koji su poslani u rat...
Ona je tome bila daleko manje izložena od drugih.
Mena je provela mnogo vremena ne razmišljajući o tome kakva vrsta brutalnosti bi je mogla
snaći ako bi se njezina obmana otkrila.
- Pa ipak... -promrmljala je, više sebi nego muškarcu do nje. - Veoma se trudi biti dobar otac.
- Da, - složio se Gavin s neodređenim slijeganjem. - Zaista voli tu djecu.
Zamahom svoje ruke, gorštak je raspršio osjećaj trezvenosti koji je ugrozio njihov razgovor.
- Čini mi se da ljudi ili obožavaju ili preziru Poglavara, iako se svi članovi klana moraju složiti da je
vratio poštenje i blagostanje natrag u Wester Ross u tom kratkom vremenu otkako se vratio kući.
Obožavati ga ili prezirati ga? - Pretpostavljam da ste vi iz one druge skupine?
Prošli su liniju stabala i gorštak je potisnuo uzdah. - Ja ne prezirem Poglavara. Iako je naš
odnos bio...kompliciran, - rekao je tajanstveno.
- Da, pa on je kompliciran čovjek. - Mena je na trenutak razmišljala o dvorcu i njegovom
tajanstvenom Poglavaru dok nije našla svoju ruku uhvaćenu u njegovom toplom stisku. Toplina
Gavinove kože podsjetila ju je na to koliko su bile mokre njezine suknje, i kako joj je postajalo sve
hladnije.
- Hvala vam za pratnju. - Naklonila mu se, lice joj se opustilo u iskren osmijeh. - Trebala bih
nastaviti sama odavdje.
- Da, - složio se on, dok su mu oči postajale tvrdoglave i tamne. - Tresete se curo, i usne su
vam malo plave. Možda da vas poljubim da vam ugrijem i zarumenim te usne?
Usplahirena, Mena se odmakla i povukla ruku iz njegove. - Zasigurno ne. - Htjela je zvučati
nepopustljivo, ali je njezin osmijeh poništio učinak. - Za kakvu me to vrstu žene smatrate?
Svjetlucajućih očiju punih nagovještaja zurio je u nju, i Mena je, u stvari, osjetila laganu
toplinu koja ju je ježila ispod ovratnika njezine haljine. - Osim inteligentne cure i nesebične
spasiteljice malene beštijice, ja zaista ne znam kakva ste vi žena, samo da ste takva kakva sam se
nadao da ćete biti.
Njegov osmijeh je bio vragolast i lijep.
- Pa. - Mena se nasmijala malo bez daha. - Ne želim vam davati nade, ali ja sam ugledna
dama, i ne pružam svoje usluge olako, ako uopće. Sada vam moram zaželiti ugodan ostatak dana i
vratiti se u dvorac.
Naklonio joj se nad njezinom rukom i tamo pritisnuo dugotrajni poljubac, a labavi
okovratnik njegove košulje otkrio joj je impresivne nabore njegovih prsa. - Onda, dobro večer, curo.
- Kretnjom joj je pokazao na mjesto gdje je sunce počelo ponirati iza stabala.
Mena se okrenula i odlutala kroz vrtove, iako se nasmješila kad ju je zazvao. - Možete biti
sigurni, da ćemo se ponovno vidjeti.
Odmahnula je glavom zbog njegovog ponašanja, našla je nemogućim da potisne osmijeh.
Ponovno je pritisnula nos u njen buket i udahnula jaki miris vrijeska, pomiješanim s ugodnim,
mirisom lavandinog cvata sličnog kamforu.
Vjerojatnost još jednog takvog susreta s Gavinom nije bila samo malo neizvjesna, već i
nepromišljena. Ne samo da je ona još uvijek bila udana žena koja se skriva od kraljičinog visokog
dvora, nego nije uopće tražila biti upletena s još jednim šarmantnim, ako ne i razorno zgodnim,
muškarcem.
Naučila je svoju lekciju još prvi put.
Iako, morala je priznati, bilo je vrlo lijepo uživati u pažnji zgodnog gorštaka.
Tijekom godina koje je provela kao udana žena, njezin osjećaj samopoštovanja bio je
iščupan pomoću nepoštenih podsmjeha i otvorenog ponižavanja. Ponekad su, tako proizvedene rane
sporije zacjeljivale od masnica na tijelu.
Meni se činilo da je standard ljepote ovdje gore u tom zelenilu sjevera bio mnogo drukčiji
nego u Londonu. Male, tanke i nježne dame uvijek su bile draže suknarima. I iako su muškarci bili
skloni davati Meni svoju vulgarnu pažnju, uvijek su se nepovoljno izražavali o njezinoj
neuobičajenoj visini...ili težini.
Gordon je u početku bio pohotan i neumjeren. Ali to nije bilo uopće ugodno. Upravo
suprotno, zapravo. Zatim, nakon što su mu majka i sestra učinile sve kako bi je pretvorile u ženu
koju su oni htjeli da bude, pretvorio se u hladnu i okrutnu zvijer.
Drugi muškarci su joj pristupali. Željeli je. Njezin svekar na primjer, onda dr. Rosenblatt i
pokojni g. Burns. Ali ona je njima bila samo objekt. Par neuobičajeno velikih grudi pričvršćenih uz
nekoliko toplih otvora, da ih upotrebe za svoj užitak. Ali ovi gorštaci...oni su lunjali njihovim
neukrotivim zemljama kao divovi, i među njima se ona osjećala kao...pa... više kao žena nego
objekt. Ženstveno biće.
Lagala bi sebe da nije priznala da joj se svidjelo. Poslijepodnevno koketiranje s Gavinom St.
Jamesom osjećala je nekako kao rijetko i toplo poput nestajućih zraka sunca.
Punog nemogućosti, ali ipak lijepo.
Dostižući rub vrta, obišla je trnovit vječno cvjetajući ružin grm, i nekoliko blijedih ružičastih
i tamnocrvenih cvijetova koji su joj zapeli za oko. Dolazio je mraz a to su bile, bez sumnje, zadnje
ruže koje je vidjela ove sezone, budući da Ravencroft nije imao grijani staklenik.
Bližeći im se, pažljivo je ubrala ruže i dodala ih svom buketu. Zatvorila je oči i uživala u
njihovom slatkom, gotovo razmetljivom mirisu dok se okretala prema dvorcu.
Možda će jednom kad se presvuče za večeru, zamolit gđu Grady, domaćicu, za vazu.
Ili možda da napravi vrećicu lavande za njezin jastuk ili za potopiti u kadu – Velike ruke
stegle su se oko njezinih nadlaktica poput okova, zaustavivši je od zarona u bačvasta prsa.
- Oprostite mi, nisam gledala gdje ja...
Nije mogla reći, da li su se ruke oko njezinih ruku trzale u bijesu, ili od napora koji mu je
trebao da ne polomi njezine kosti.
Tamne su oči sjevale srdžbom na brzo blijedećem popodnevnom svijetlu, a Mena je trepnula
na divlju veličanstvenost Poglavara Ravencrofta, dok je zurio dole na nju s jedva stišanim
neprijateljstvom.
- Objasnite mi, gospođice Lockhart, što ste jebeno radili sami u šumi s tim čovjekom?
ŠESTO POGLAVLJE
Njezina su ga usta uvalila, zaključio je Liam dok je promatrao prestrašenu guvernantu

uhvaćenu u njegovim rukama.
Špijunirao ju je kako luta vrtovima poput svojevoljne latice cvijeća, njezine usnice lagano
nakrivljene, kao da miris donesenog cvijeća prenosi umu zabranjene tajne.
Njezina usta ne samo da su ga progonila u snovima, već i u svakom trenutku njegove
budnosti. I ako ju je taj jebeni nezahvalnik šarmirao da mu dozvoli da je kuša, Liam će spaliti
dvorac Inverthorne do temelja.
S Gavinom St. Jamesom još uvijek u njemu.
Nakon ugodno provedena dana vani sa svojom djecom, Liam je bio iznenađen kad je otkrio
koliko se veseli povratku kući. Jer je gđica Lockhart trebala biti tamo, šibati hodnicima njegova
dvorca u nekoj lijepoj haljini ili slično. Šarmirati osoblje, mučiti muškarce i smiješiti se onim
tajanstvenim osmijehom.
On je predviđao taj osmijeh cijelo krvavo poslijepodne.
Jednom kad su se vratili u dvorac, cura je bila razočaravajuće odsutna, a Russell ga je
obavijestio da ju je vidjeo kako trči sama u šumu, kao da je progoni sam Kosac.
Ravencroft je uglavnom bio sigurno mjesto, ali u zadnje su se vrijeme događale čudne i
opasne stvari, a i nije mu se sviđala ideja o londonskoj curi koja sama ide u šume Wester Rossa.
Zabrinut, Liam je preuzeo na sebe da je ode potražiti, kad je prošao sat i postajalo kasno, i
tek što je izašao čuo se glazbeni ritam njezina smijeha kako dolazi od linije stabala.
Ona se pojavila, ali nije bila sama.
Smijeh u kojem je Liam namjeravao uživati, poklonila je nekom drugom. I ne samo nekom
drugom, već onom čovjeku koji ga je već jednom prije izdao.
Poznat bijes upalio se u njemu. Liam je objema rukama uhvatio taj bijes, zazivajući demona
koji je iskovan njegovim paklenim gnjevom. Ohološću i nadmoći davio je bol i sumnju. Nije si
mogao dopustiti da primjeti nježnost njezina mesa ispod svojih grubih ruku dok ju je držao. Niti je
mogao skrenuti pogled na dole da vidi njezine mokre suknje koje su joj prianjale za noge, ističući
svaku bujnu oblinu njezinog pohotljivog tijela.
- Odgovorite mi, ženo, - zarežao je. Slika nje kako se valja ispod Gavina St. Jamesa u
valovima slala je udar ubojita bijesa kroz njega i tako palila njegovu krv.
- Šta ste krvavog mi pakla radili s njim u šumi? -

- Ja-ja sam otišla u šetnju uz more. - Njezine su oči tražile gdje bi se smjestile osim na njega.
- Štene se umalo udavilo i ja sam gacala kroz vodu da ga spasim zbog jadne Trixie, a gospodin St.
James je također tražio svog psa i ponudio se da me doprati kući i- um... - Riječi su joj se
stropoštale u njenom očajničkom kaosu bez njene karakteristične rječitosti.
- Opasno je lagati mi, - zarikao je, zatresavši je čvrsto.
Umjesto da ponudi još isprika, kao što je i očekivao, žena je pobijelila kao duh, a vlaga je
doprla do ruba njenih kapaka, dok je uzrujanost nategnula meku kožu njezina lijepog lica.
Suočen s onim što se činilo krivnjom, Liam se osjećao fizički bolestan. - Je li ovo način
kako se ponašate?Onog sekunda kad vas se pusti samu, bježite se kurvatiu šumu s nepoznatim
nitkovom?
Podigla je bradu, i njezine se oči zaključaju na njegovima, prepune nečeg drugim osim suza,
nečim što on nikada nije očekivao od ovako plašljivog stvorenja.
Prkos bez straha.
Promjenio je njezine šarenice u intenzivnu nijansu plavo-zelenog sjaja i zabljesnulo ga
snagom morske oluje, kao da se sama Kalipso sprema osloboditi njezin gnjev.
- Vi ćete me osloboditi, gospodine. - Šapnula je naredbu, tiho, polako, dok se izvlačila iz
njegova stiska na takav način da je Liam znao da će joj nanijeti bol ako je ne pusti.
Zato ju je pustio, iako su mu se ruke grčile uz njegove bokove, bolne od osjećaja gubitka. S
potrebom da je ponovno dotiče.
Otišla je korak natrag, a zatim još jedan, vitlajući svojim buketom kao štitom dok njezin lik
nije postao tvrđi i hladniji sa svakim pažljivim povlačenjem.
Sukobljen, izazvan, ljut i zgrožen, Liam je napredovao, što se činilo kao da dodaje gorivo na
njezino neprijateljstvo.
- Kako se usuđujete? - svađala se, njezin glas bio je gotovo šapat, a opet kao da je nosio
težinu vikinške toljage.
- Kako se usuđujete baciti mi takvu neosnovanu klevetu kada vam nisam dala nikakav
razlog da dođete do takvog strahovitog zaključka?
Liam je prikupio svoju ogorčenost kako bi ugušio sramotu koju je osjećao zbog grubog
rukovanja s njom.
- Do kojeg drugog zaključka očekujete da dođem, gospođice Lockhart?
- Možda biste trebali prikupiti informacije prije nego napravite divlju i smiješnu optužbu.
Prije nego me nazovete kurvom.
Bi li to ona bila kurva, radije nego guvernanta.

Zabludjela želja šokirala je Liama tako potpuno da su njegove slijedeće riječi pobjegle
grublje nego je namjeravo.
- Poričete li da nijedan od vaših lijepih londonskih gospodina i gospođa ne bi posumnjao na
isto nakon što bi bio svjedokom takvog ponašanja?
- Niste li vi bili taj koji me uputio na to da ste vi drugačiji nego što su oni? - optužila je.
Liam trepne, trenutno bez riječi. Nitko se nije usudio ovako razgovarati s njim, ne već
desetljećima. Mislio je da je ta mala cura plašljivi engleski miš. I premda je njezino srcoliko lice
bilo bez boje, njezine oči plamtile su lijepom vatrom boje žada, potaknute njezinim obrambenim
stavom.
- G. St. James se odnosio prema meni s više poštovanja i ljubaznog ponašanja nego vi od
dana kad sam došla u vaš dvorac, moj Poglavaru, i on je držao svoje ruke za sebe.
- Kako da ja to znam?
Izgledala je tako krivom kad ju je optužio da je lažljiva.
- Imate moju riječ kao dame.
- Ne vjerujem ničijoj riječi. - Osim toga, ona nije bila dama. Tek guvernanta.
- To nije moja greška, - odvrati ona. - Što je to rekao Šekspir? Sumnja uvijek proganja um
krivnje.
Liamova se glava spustila u stranu, kao da ga je ošamarila. Nije je mogao pogledati na
trenutak, nije mogao vidjeti kako je oganj u njezinim očima odgovarao plamenu koji je gorio u
njemu.
On ne bi bio odgovoran za ono što će učiniti slijedeće.
Škripeći zubima zbog svojih suprotstavljenih emocija, pritisnuo je naprijed, prisilivši je da
se povuče natrag, povlačeći se prema zidovima dvorca. Njegova demonska narav željela ju je
stjeranu u kut. Želio ju je bespomoćnu i drhtavu pred njim.
Želio je da moli. Želi je da klekne. On. Želio...Nju.
Ispod njega. Iznad njega. Nije mu bilo stalo. Pomisao na nju s drugim muškarcem, sa tim
muškarcem, izazivalo je njegovu Mackenzijevu krv da ga preplavi dominacijom.
Za takvu inteligentnu curu, nije bila dovoljno pametna da ga se boji. Morao je to promijeniti,
za njezino vlastito dobro.
Uostalom, bio je čudovište. Demon. A bilo je najbolje za sve koji su uključeni da mu se
maknu s puta.
Iako...nije li je tražio vani?
Gurajući tu zabrinjavajuću misao na stranu, on ju je pogledao na način koji je i najmoćnije

muškarce slao na koljena pred njim. - Ako želite zadržati svoju poziciju ovdje, ili ako želite da g. St.
James ostane živjeti s rukama pričvršćenim na njegova zapešća, pobrinut ćete se da ostanete daleko
od te osobe. Ne želim da se družite s nekim poput njega.
- Nisam imala ni najmanju namjeru da to učinim, - rekla je, a oči su joj se širile dok su joj
leđa pronašla kameni zid dvorca, što je onemogućilo daljnje povlačenje. Ipak, stajala je ispred njega,
podignute brade, i ramenima zabačenima toliko daleko koliko je zid iza nje to dozvoljavao. - Bez
obzira na moju namjeru, nemate pravo naređivati mi kako da provodim slobodno vrijeme, ili s kim!
Uzda na njegovom temperamentu je pukla i zarikao je na površinu. - Pakla mi imam! Ovdje
sam ja Poglavar! - Širio je svoje ruke kako bi prikazao opseg svoje domene prije nego je pokazao na
nju. - I dok ste moj zaposlenik, slušat ćete me kad vam to zapovijedim..
Njezina reakcija pretvorila je plamenove njegova temperamenta u komade leda. Uspaljene
riječi ispuzale njegovim grlom, iznenada su se ispunile šokom i kajanjem, i pretvorile u pepeo.
Žena se nije samo spuznula ili uzdrhtala, kao netko ko je bio iznenađen, kad je pokazao na
nju.
Ona se pokrila.
Buket cvijeća razasut kod njezinih nogu dok su joj se ruke spustile kako bi zaštitila svoje
lice, brada čvrsto stisnuta na prsima, a njezine lijepe oči stisnute zatvorene. Grlila se. Pripremala se
da će je udariti.
A ni to nije bilo ono najgore.
Iz jednog od njezinih drhtavih, raširenih dlanova, mala grimizna točkica krvi pokazivala je
strašnu istinu.
Nije bila neustrašiva u svom prkosu kao što je on početno pretpostavljao...
Bila je hrabra.
Stišćući cvijeće bijelim zglobovima, nije se ni trznula kad joj je trnje probilo njezino
osjetljivo meso.
Budući da je cijelo vrijeme stajala pred njim, bila je previše prestravljena primjetiti.
Sve sumnje i - konačno si je priznao – ljubomora je isušivala iz njega dok je promatrao
njezinu hrabrost kako je napušta. Dok se crvena sumaglica povlačila iz njegova vida, primjećivao je
detalje koji su podržavali njezinu priču. Mirisala je na more i šumu i kasno ljetno cvijeće, Ispod
toga, nepogrešiv miris vlažnog psa prianjao je uz njezinu vlažnu jaknicu. Njezine suknje bile su
prljave i vlažne, ali njezina je bluza ostala čista i kosa joj je bila neometena u svojoj zapetljanoj
frizuri. Da je bila zapravo s Gavinom St. Jamesom, ona bi bila razbarušeni nered. Slika nje plesala
mu je u umu, usne natečene od grubih poljubaca i njezine raskošne kose divljei prosute niz njezina
leđa. Golo tijelo zajapureno od strasti i moli da bude dirano, kušano, ne, obožavano.
- Kriste, - šapnuo je.
Nikada u svom dugom, žaljenjem ispunjenom životu nije se osjećao takvim potpunim
magarcem.
Liam se pokušao zaustaviti. Rekao si je da će se okrenuti, otići i ostaviti ovaj razgovor za
neko drugo vrijeme.
Ali nekako je ponovno posezao za njom, njegovi su prsti okružili njezine zglobove s
beskonačnom blagošću koju je mogao skupiti.
Ona je pružala malo otpora dok joj je odmicao ruke od lica, otkrivajući njezino blijedo,
stisnuto lice.
I progonjene oči izbjeglice.
Vidio je isti pogled na licima žrtava od Orijenta do Indije i Afrike. Pitanja u njihovim
bijednim pogledima vrebala su iza iscrpljenosti i očaja.
Hoćeš li ti biti onaj slijedeći koji će me povrijediti?
Ozljeđivanje ljudi je nešto u čemu je uvijek bio izvrstan, nešto što su njegovi nadređeni u
vojsci odmah uočili. Brusili su ga od nasilne mladosti u učinkovito oružje i pustili ga na neprijatelja.
Bol je postala njegov arsenal i njegov saveznik. U svom dugom životu, ozlijedio je toliko mnogo
njih.
No, uzrokujući njezinu bol činilo se nemjerljivo kao i brisanje njegovih grijeha prošlosti.
Liam je mrzio sebe gotovo jednako kao što su mu se gadili oni koji su stavili te sjene u
njegove oči. Naslađivao se u svojim znatnim vještinama kako bi riječ bol dodao novu i užasnu
percepciju tom čovjeku.
Boreći se sa svojim temperamentom, obuzdavao je gnjev svoga lica dok se pretraživao da
nađe rupčić.
- Mo ailleachd, - nježno je prošaptao.(moja ljepoto)
Oči su joj se raširile pitanjem, ali ona je ostala mirna i oprezno tiha dok joj je stiskao rupčić
na par malih kapi krvi.
- Tha mi duillch...Maith mi. -(žao mi je...sviđa mi se)
Oprosti mi.
Liam se nikada prije nije ispričao, i mogao je to učiniti samo na svom materinjem jeziku.
Možda zato što je previše tražio? Jer je bio izvan oproštaja.
Bio je godinama.
Gđica Lockhart je pretražila njegovo lice onim ogromnim, progonjenim očima, njezino
cijelo tijelo još uvijek, smotano da poleti u bijeg, kao zec ispod udarajuće ruke.
Puštajući svoju čeljust dok je mljela njegov ponos dovoljno da bi ga mogao progutati,
podigao joj je pokajnički izraz. - Zavjetujem se svojom časti kao Poglavar klana Mackenzie da vas
nikada neću udariti.
Pažljivo ga je promatrala, testirajući svaki pokret njegovih mišića, procjenjivala svaku
promjenu njegova izraza. - Ja ne propitujem vašu čast, Poglavaru, ali čini se da ja, također, ne
mogu vjerovati ničijoj riječi.
Čula je već takvo obećanje. I vjerovatno je bilo pregaženo.
Pa, gdje ih to sada vodi?
Mala vitica njezine lijepe kose izbjegla je svoju ukosnicu, uhvatila povjetarac, i zaglavila
preko njezinog nježnog lica. Liam je oslobodio njen neozlijeđeni zglob kako bi uspio dosegnuti i
zagladiti viticu dalje od njene gotovo zacijeljene modrice na obrazu.
Trznula se, ali se nije udaljila.
- Bio sam uzrok dovoljno takvih rana u svom životu da prepoznam jednu koja je napravljena
šakom, - promrmljao je.
Želio je reći da nikada nije podigao ruku na ženu... ali užasna noć iz mladosti učinila bi ga
lašcem, a poznati sram gušio ga je u tišini.
Njezino se grlo trudilo gutati, a napetost je otpuštena, mada u najmanjoj mjeri.
- Vjerujem da ste šetali kroz šumu a Gavin St. James bio je nevin, curo... ako mi priznate da
ste skrivali tajnu od mene.
Njezine su se trepavice spustile preko blijedih obraza, a Liam je bio sigurniji da je ona
užasna lažljivica. Nježna crta u ženi.
- Ovo nije bila nesreća s kočijom. - potaknuo je. - Neki vas je gad udario, nije li?
Pozadinom njegovih prstiju milovao joj je obraz, a koža od satena bila je hladna i neizrecivo
meka ispod njegovih od rada grubih ruku.
Zurila je u prostor između njih nekoliko neizvjesnih minuta, i jedva primjetno kimnula.
- Recite mi, - požurivao ju je.
Njezin je lik postao neopisivo mračan. - J-ja ne mogu. Molim vas nemojte me to pitati.
Sunce je poslalo zadnju eksploziju svijetlosti dok je završavalo uranjanjem iza stabala,
paleći joj kosu.
Njezine oči boje žada postale su sjajne od neprolivenih suza.
Nikada u njegovom životu Liam nije vidio ništa tako srceparajuće lijepo.
Uznemirila ga je. Bilo je kao da ga je pogledala, a nije vidjela muškarca koji se borio biti,
nego onog koji je zaista i bio.
Demon kojeg je pokušao zadržati zaključanog, ali kojeg je gotovo oslobodio i pustio na nju.
Zaštitnički instinkt dizao se iz dubine njegovog stomaka i zauzimao grudi. Bilo je pogrešno,
i bilo je opasno, ali bilo je neprijeporno i neizbježno kao i dolazeća noć. Ta žena, ta strankinja Farah
Blackwell ju je poslala, bila je inteligentna, sposobna, neopisivo lijepa...
I bježala je od nečeg. Od nekog?
Možda je to razlog zbog kojeg ga je njezin opažajući pogled mučio, bio razlogom da se pita
što su te opažateljske oči vidjele kad ga je gledala. Zašto mu je stalo? Nikada prije to nije učinio.
Zašto je sada gledao dole prema njoj i žudio da bude spasitelj kakvog je očito trebala?
Zato što to nikada prije nije bio ni za koga. Doista, on je bio upravo suprotno od toga. On je
bio taj od kojeg se bježalo. Demon visočja. Čovjek od kojeg nije bilo spasa.
Samo bol.
Bog, ali bio je umoran. Umoran od straha kojeg je čitao u očima drugih. Pozornost.
Očekivanje.
Englezi su ga voljeli zbog zvjerstava koja je počinio za njihovo carstvo. Njegov ga je klan
mrzio zbog zvjerstava koja je počinio njegov otac, ali im je trebala njegova zemlja, njegov posao,
da prežive. Tako su ga tolerirali, bojali ga se i slušali. Izbjegavali njegov temperament jer je njegov
gnjev postao legendaran.
Ali što ako je, samo jednom, nadahnuo drukčiju emociju? Što ako je upotrijebio ono što ga
je činilo teškim i opasnim za zaštitu nečeg mekog i ranjivog?
Nekog rijetkog i sjajnog i prelijepog.
Što ako je zauzvrat pronašao ono što je najviše tražio u ovom svijetu?
Mir.
Ispitujući pramen svilene kose između njegovog palca i kažiprsta, zataknuo ga je iza
njezinog uha.
- Znate li kako je ova zemlja bila nazivana prije nego što je postala Wester Ross, čak i prije
nego što je postala Škotska? Ime koje se još uvijek šapće do dan danas?
Obrve su joj se skupile, stvarajući boru zbunjenosti između sebe. - Priznajem da ne, - rekla
je pažljivo, njezino nepovjerenje u ovu temu se očigledno promjenilo.
- Comraich. - Promrmljao je riječi svim poštovanjem koje je zaslužilo. - To znači utočište.
Zaštita. Ljudi su se penjali na Bealach na Bà Pass do Wester Rossa da bi se skrivali kroz tisuće
godina.
Uhvatila je usnicu između svojih zubi, a Liamov se pogled tamo zakačio.

- Je li to ono što ste vi napravili, gđice Lockhart? Jeste li došli ovdje u potrazi za utočištem?
Lice joj se okrenulo prema njegovim prstima, kao da traži toplinu koju su oni davali. - Ne
znam što da kažem. - Nesigurne oči su se susrele s njim, tražeći smjer. Da se osigura.
- Ovdje ćete ga naći. - Liam je mogao reći da su je njegove riječi zaprepastile.
- Zašto? - disala je. - Ne možete mi vjerovati.
Je li mislila da joj ne bi trebao vjerovati? Ili da je on nesposoban? Nešto o tajnama
zadržanim u njezinim očima donijelo mu je u um slike renesansnih anđela nagovještajući veliku,
božansku tajnu.
Doista, zašto?
Jer je htio da mu bude blizu. Jer mu je zvuk njezinog mekog i hrapavog glasa fizički činio
stvari koje ni najegzotičnije kurve nisu uspjele izazvati.
Jer je ona upravo učinila ono za šta nitko do sada nije imao hrabrosti. Usprotivila se
njegovom gnjevu. Postavila ga na njegovo mjesto.
Naravno, ona je isprovocirala vatre njegova temperamenta. Ali onda – nekako – ona ju je i
ugasila.
- Jer, u mojoj krvi, prije nego što sam Markiz od Ravencrofta, britanskog naslova koji mi je
dat od mojih predaka, ja sam Poglavar klana Mackenzie od Wester Rossa. Kao što sam rekao, mi
Poglavari smo uvijek pružali utočište svakome tko je tražio, čak i našim neprijateljima, i posebno
protiv Britanaca. Gorštačka gostoljubivost nam je sveta dužnost. - Iako je osjećao kao da će mu
osmijeh puknuti od nekorištenja, pokušao je jedan, i sudeći po potpunoj promjeni njezina lica, bio je
prilično siguran da je uspio.
Njezine su oči postale nevjerovatno šire i jedan uzdah nevjerice slijedio je drugi. - Ali ja
jesam Britanka.
- Jesam li u pravu ako pretpostavljam da je tako i da se skrivate tko zna od koga?
Nakon otegnutog ravnog pogleda, ona je kimnula. Njezino prvo priznanje, koje je zapalilo
iskru nade. Primjetio je kako se njezina ruka opustila od mjesta gdje je stezala njegov rupčić i
počeo joj je nježno dodirivati dlan.
Kad je osušena krv nestala, bilo je nemoguće reći gdje joj je trnje probilo kožu.
- Mislila sam da ćete ići... - Gutnula je kad je pogledao na nju, i činilo se da je zaboravila
što je govorila, pa se on koncentrirao na njezin dlan. - Mislila sam da ćete me otpustiti.
Ni za jebenu paklenu šansu ne bi ju pustio da ode.
Umjesto toga, rekao je - Bez obzira na utočište, mislim da dobro djelujete na Rhiannu i
Andrewa.
- Zaista? - Našao je iznenađenje u njezinom glasu, kako iznenađujuće tako i zadivljujuće.
- Proveo sam cijeli dan sa svojom djecom, a nakon samo tjedan dana njihovo je ponašanje
bilo bolje nego ikad.
Njezin užitak zbog njegova komplimenta bio je opipljiv, a Liam je dopustio da se širi nad
njim poput rashlađujućeg melema.
- Tako mi je drago da to čujem. Bila sam zabrinuta da je napredak bio prilično....postupan.
- Mi gorštaci smo uporno tvrdoglavi. Postupno je najbolje što možete očekivati od nas kao
način napredovanja.
- Ma šta ne kažete.
Liam je primjetio u glasu notu lakomislenosti.
I eto ga. Taj osmijeh. Onaj koji joj je činio oči blistave sa sjajem skulpture od žada kojoj se
divio u Kini. To je bilo sve što je želio od ovog dana... i on je bio uzrok.
Liam se smatrao prestarim, pre ciničnim da bi ikad iskusio divljenje prema svom vlastitom
osjećaju postignuća.
Čuda nikad ne prestaju?
Očigledno ne, kad je bila u pitanju njegova guvernanta.
Tada je primjetio njezino drhtanje. Zapravo, usnice su izgubile nešto od njihove ružičaste
boje, a neke nježne vene su postale vidljive ispod njezine blijede, gotovo perlaste kože.
Bilo joj je hladno, shvatio je.
- Hajde, curo, idemo unutra.
- Da, to zvuči čudesno. - Sagnuvši se dolje, rukom kojom nije držala rupčić kako bi pokupila
rasuto cvijeće i bilje koje je skupljala. Grdeći se, Liam je čučnuo da joj pomogne.
Zagledala se zahvalno prema njemu, i Liam je opazio da su se njezine oči uhvatile za
njegova ramena i zadržale se, pa otputovale niže gdje su njegove ruke bile zategnute od njegovih
rukava košulje.
- Prokletstvo, - načinila je grimasu i ispustila ružu koju je stezala, kao i rupčić. Trn je ostao u
mekanom jastučiću njezina prsta, a ona je posegnula za njim s uzdahom.
- O, curo. - Liam ju je pobijedio u tome. - Ove su ruže ljubomorni cvijetovi. - Kupeći joj
ruke svojima, pritisnuo je palac u njezin dlan da ga osigura prije no što ga je brzo izvukao, kako bi
joj izazvao manju bol.
Sićušna kap krvi izašla je iz vrška njezinog prsta.
Liam nije imao drugi rupčić da joj ponudi, a nije želio koristiti onaj s poda, pa je učinio
jedinu stvar koju je mogao, i povukao njezin prst u svoja usta. Zatvarajući svoje usne oko
beznačajne rane, promatrao je njezinu reakciju s rijetkim užitkom.
Zamrznula se, a oči su joj rasle poput dva sjajna mjeseca.
Reakcija njegova tijela bila je jednako zapanjujuća, i isto tako trenutačna.
Njezin je prst bio hladan u vrućini njegovih usta, a on je gurao jezik uz njega, grijući je sa
mekim pokretima usisavanja. Uživao je u njezinom brzom unosu daha s uzbuđenjem grabežljivca.
Okusio je more. Malo slane vode pomješano s lavandom. Liam je mogao vidjeti skok pulsa
uz tanku, nježnu kožu njezina ručnog zgloba. Mogao je osjetiti drhtaj osjećaja koji joj je oprao ruku
dok joj je davao još jedan nježan usis svojim ustima.
Nije više bilo krvi iz rane; on bi je bio mogao okusiti. Ali se činilo da je nije mogao pustiti.
Umjesto toga, zbog mračnog poriva, potegao je jezikom na donju stranu njezina prsta i uživao u
zaprepaštenom hvatanju daha i širenju njezinih očiju.
Bilo je to upravo tada kad je shvatio kakvu je kolosalnu grešku napravio.
Nikad si nije smio dopustiti da je okusi. Nikad nije smio zapaziti kako se njezine oči
rastapaju i njezine pune usne rastvaraju i mekšaju od nedopuštenog kretanja njegovih usta.
Njezin je pogled strgnut sa onog što su njegova usta radila njezinom prstu i uhvatio njegove
oči. Njegov iskonski instinkt – onaj isti koji ga je učinio tako učinkovitim ubojicom – prepoznao je
vrućinu koju je vidio ispod nedužne zbunjenosti. Njezin strah, iskonska emocija, postao je jednako
tako primitivan.
Saznanje da bi on mogao biti privučen od ovih mekih iskri u plamen pakla njegove vlastite
krvi.
Želio je biti odgovor na to pitanje koje je vidio kako se gradi u njoj. Da bi savladala svaku
svoju znatiželju i učila stvari o kojima se nikada nije ni pomišljala raspitivati.
Skinuti vlažne slojeve njezine odjeće i uklopiti njezino golo tijelo uz svoje, i razlučiti
trenutak kad joj se drhtavica hladnoće počinje pretvarati u drhtaj ekstaze.
Da bi dopustili požudi da ih oboje prožme.
Bilo je kao kada je on upozorio svoje ljude dok im je zapovjedao da izbjegavaju opijumske
jazbine i palače za užitak u Aziji. Bilo je bolje nikad ne poduzeti taj prvi korak. Jer jednom kad ste
okusili pa i najmanji dio tog beskrajno slatkog, željeli biste i ostatak toga s đavolskom, opsesivnom
gladi. Dali biste svaki dio sebe da to ponovno uživate. Molili bi, krali ili ubijali sve kako biste to
dobili.
Gospođica Philomena Lockhart bila je upravo takvo neodrživo zadovoljstvo.
I upravo ga je po prvi put okusio.
Baršunasti okovi ranjavali su ga oko njegovih kostiju, zatvarajući njegovu dušu sa zlosutnim
zvukom konačnosti. Uvijek je bio zvijer većih apetita od većine ljudi. Shvaćao je da mu je trebalo
previše i prečesto. Bio je oprezan, tako jebeno pažljiv, kada se radilo o piću, ili kockanju, ili
mnoštvu drugih stvari u kojima su se muškarci poput njega gubili.
Čak i žene.
Bilo je to zbog njegove obuzimajuće potrebe da se držao pod kontrolom, čak i do točke
poricanja. Bio je velik čovjek, veći od većine. I nije to bila samo snaga njegovog temperamenta
koje se bojao---bila je to i ideja da neće biti u stanju da podčini svoju snagu.
Ovo, shvatio je, bila je velikim djelom privlačnost gđice Lockhart. Ručni zglob pod stiskom
njegove ruke bio je ženstven, ali ne i nježan. Njezina pohotljiva, kiparska građa ga je zainteresirala.
Bila je jaka, srčana, sa puno više padina i udolina, više krivina i punih ruku posla od žena na koje je
bio navikao.
Pomislio je da bi možda mogao osloboditi punu snagu svoje pohlepne strasti sa ženom poput
nje... i ona bi je bila u stanju izdržati. Nije se činila tako krhkom, tako lako lomljivom.
Ali to bi bilo krivo, ne bi li? Netko ju je već pokušao slomiti, i gotovo uspio.
Kao da je mogla osjetiti smjer njegovih misli, uzdahnula je i izvukla svoj prst iz njegovih
usana, vraćajući ruku i stavivši je na svoja prsa.
Brzo je trepnula, i ustala na noge.
- Hvala vam, Poglavaru, za... - Liam ju je promatrao kako posiže za riječima i poželio da joj
može pomoći. Maniri su diktirali da se ustane kad se ona ustala, ali nije mogao. Ne s njegovim
tijelom u gorućem stanju uzbuđenja u kojem je sada bio.
- Ispričajte me, - promrmljala je, i brzo se okrenula oko njega, zaboravivši cvijeće tamo gdje
je ležalo u raznobojnom neredu.
Liam je pogledao dole na mirisne cvijetove. Nije si dozvoljavao da je gleda. Nije si mogao
priuštiti da bude zahvalan na prizoru njihanja njezinih širokih bokova dok je žurila udaljiti se od
njega. Nije se usudio ustati. Ako bi ostao ovdje – ostao nisko – grabežljivac u njemu ne bi
požurivao da je lovi dok bježi.
Jer on bi je uhvatio... a onda ne bi vodio računa o tome što bi joj radio tada.
Bila bi janje u raljama lava, i njezina sudbina bila bi ista kao i drugim lijepim, nevinim
stvarima o kojima se usuđivao brinuti.
Završila bi mrtva.
Jer uništenje je bila sudbina onih koje je volio. Trošak njegove slave. Protuuteg upravljanja
nad ovom drevnom zemljom. On je bio rezultat nebrojenih generacija okrutnosti. I kako je svijet
postajao sve civiliziraniji, imao je sve manje mjesta u njemu.

Ne, opomenuo se, kako se hladnoća uznemirene večeri ulivala u njegovo tijelo i dušu, ali
nije činila ništa da izbriše drhtaje žudnje ili okus njezina tijela s njegova jezika.
On si nikada nije smio dozvoliti da je okusi.
SEDMO POGLAVLJE
Iako se presvukla u suhu odjeću, Meni se činilo da se ne može prestati tresti. Spustila se na
delikatnu stolicu pokraj ognjišta, držala je ruke iznad vatre, iako je znala da njezino drhtanje nema
više nikakve veze s hladnoćom.
A svaku vezu s vrućinom.
Vatra koju je vidjela da vrije u očima Markiza dok je podizao njen prst prema svojim
usnicama. Vrućina njegovih ustiju i svilena turpija njegovog jezika na njezinoj hladnoj koži.
Kako je mogla – kako je ona – dozvolila da se to dogodi? Kako je nježna toplina izazvana
od njegove ponude zaštite odjednom buknula u požar osjetila koji su ostavili njezine osjećaje – pa,
spaljenima?
Njezin je prst još uvijek sjajio od osjeta, toliko mnogo da je Mena i dalje provjeravala da ga
nije on, zaista, nekako spalio svojim sparnim ustima.
Smotavši prste u šaku, Mena se naslonila na stolicu i pritisnula svoju zatvorenu ruku na
svoje srce. Prokleta bila, ali njegove su se usnice činile baš dobre – previše dobre – a upečatljiv
dojam njih pržio je u njezinoj krvi i prenosio tu vrućinu sve do dole do njene .. Meko kucanje
otrglo ju je iz njezinih uznemiravajućih misli. Ustajući na svoje nestabilne noge, Mena je zagladila
kosu i poravnala rukama svoju zeleno-zlatnu prugastu haljinu, uvjeravajući se da čipka na prsluku
nije u neredu.
Janijev sjajno bijeli osmijeh sreo ju je dok je odgovarala, učinak je bio gotovo zapanjujuć u
odnosu na sjaj njegovog ruha. - Gospođice Mena, imate pismo, i ja sam vam ga želio osobno uručiti.
- Hvala vam, Jani. - Mena je uzela maleno preklopljeno pismo, i strepnja shvatanja
prostrijelila ju je prepoznajući momentalno sitan i učinkovit rukopis Farah Blackwell.
Nasmiješila se iz zahvalnosti i počela gurati vrata da ih zatvori.
- Oprostite na mojoj drskosti, gđice Mena, - Jani je stajao na svojim prstima i izvio svoj vrat
kako bi virio u njezine odaje. - Nisam si mogao pomoći a da ne primjetim da ste vi tu već nekoliko
dana i da niste još u potpunosti raspakirali svoje kovčege.
Pogledavši iza sebe, primjetila je svoje kovčege, koji su zaista, ostali tamo gdje su bili
spušteni kod podnožja kreveta, a ona nije učinila baš mnogo da njihov sadržaj prenese u garderobu.
Svaki put kad je razmatrala da ih isprazni, nešto bi je spriječilo u tome. Što ako bi morala ponovno
pobjeći? Što ako nije impresionirala Markiza i on ju otpusti? Svakako ako su njezine stvari bile već
u kovčezima, bilo bi sigurnije.

- J-ja još uvijek moram naći vremena da se uistinu smjestim.
Čokoladne oči osvjetlile su se sa zadovoljstvom kakvo se nalazi u velikoj ideji kad je Jani
pljesnuo rukama.
U tekućem kretanju ljubičaste svile, on je nekako kliznuo pokraj nje i ušao u njezinu sobu. -
Dopustite mi da vam pomognem, gđice Mena. Završit ćemo do vremena za večeru.
- To doista nije potrebno. - Mena je stavila pismo u njen pojas i zabrinuto odlebdjela dok je
on požurio do prazne garderobe u tornjiću i kroz otvorena ukrašena vrata.
Željna da pročita svoje pismo, tražila je najbolji način da ga otpusti bez da povrijedi njegove
osjećaje.
- Bio sam sobar Mackenziju mnogo godina prije no što me doveo ovdje u Ravenscroft. - Jani
je ponosno priopćio. - Izuzetan sam u organizaciji.
- Sigurna sam da jeste, ali..
- Kada je bio pukovnik, brinuo sam se o gotovo dvanaest odora za njega i također o
njegovim ostalim stvarima.
Žureći se do njezinih kovčega, odvezao je jedan i otklopio poklopac pa zadahtao kao da je
pronašao zmiju otrovnicu.
- Što? - Upita Mena, a srce joj počne ubrzano lupati i ubadati. - Što je?
- Oh, ne, ne, gđice Mena, ne, ne, ne. Donosi nesreću ako stavite crvenu odjeću do plave, -
rekao je ozbiljno.
- Stvarno? - Pogledala je u svoje neuredne kovčege kao da ih nikad prije nije vidjela.
- Da. U mom selu to su dvije vrlo povoljne boje. Jedna je senzualnost i čistoća, a druga je
boja stvaranja. Veoma snažne. I one će se boriti jedna protiv druge, uzrokujući vam mnoge
probleme.
Svakako je vidjela njen udio u tome. - Boriti se jedna... - ponovila je. - U- mom ormaru?
Mena ga je skeptično promatrala, razmišljajući kako je čudno i intrigantno to da su
senzualnost i čistoća smatrani bliskim jedna drugoj u njegovoj kulturi.
Ozbiljno je kimnuo. - Ja ću popraviti ovo, i složiti vaše haljine u optimalan položaj za boje,
godišnja doba, i dodatke. - Čupkajući joj crvenu vunenu pelerinu od gdje ju je ona preklopila i
ugurala, izvukao ju je van i počeo četkati nabore i rediti dugmad.
Mena je htjela insistirati na svojoj privatnosti, ali već je prije vidjela izraz takve ozbiljne
predanosti i ljubazne snishodljivosti. Njezin ju je otac običavao nositi često, i kada je, naučila je da
nije bilo moguće stati mu na put.
Zapravo, ona se nikada nije morala raspakirati i organizirati svoju vlastitu odjeću prije.
Uvijek je imala sluge koje su to činile, i bila je i posramljena i zahvalna na pomoći.
Uhvatila je trenutak, okrenula od njega i otvorila pismo, koje je, činilo se, bilo preklopljeno i
otklopljeno nekoliko puta. Srce joj je udaralo o rebra dok je upijala Farahine pažljivo sročene riječi.
Najdraža Mena,
Moja je gorljiva nada da ste se dobro snašli na svojoj novoj poziciji. London se pomamno
sprema za nadolazeću blagdansku sezonu i obiluje tračevima.
Mislila sam da vas obavijestim kako se ne biste osjećali tako izolirano. Najpohotljiva priča
na svačijem jeziku je ta o Vikontesi koja je očito pobjegla od zakona iz Belle Glen azila prije više od
dva tjedna tjekom nedavne izmjene režima, koju je organizirao nitko drugi nego moj suprug. Posve
je nestala. Nitko ne zna što bi s tim napravio.
Vikont i njegova obitelj čine se van sebe od brige. Oni su prevrnuli grad tražeći je, i
zaprijetili da će je tražiti u inozemstvu, odlazeći tako daleko da su unajmili nekoliko detektiva.
Iako nalazim čudnim da je njezin svekar zatražio od visokog suda da započne postupak
kojim ju se proglašava mrtvom. Nadam se da je ona pažljiva, i da je nikada ti užasni ljudi neće
pronaći. Iako je moj dragi muž poboljšao situaciju na Belle Glenu, ne bih je željela vidjeti tamo
ponovno.
Pišite mi i recite mi kako se Škotska slaže s vama. Jako mi nedostaje dvorac Ben More.
Možda na ljeto kad se vratimo, dođem vam u posjetu.
Molim vas pazite se, draga Mena.
Usrdno vaša prijateljica,
Gospođa Farah Blackwell, Grofica Northwalk.
- Problijedili ste jako, jako ste blijedi, gđice Mena, - primjetio je Jani. - Bojim se da ćete se
onesvijestiti.
Posegnuo je da joj pomogne i Mena je ispružila ruku. - Ne. Ne, dobro sam, Jani. Samo malo
loših vijesti, to je sve.
- Je li netko umro? - Upitao je, tamnih očiju tekućih od zabrinutosti.
Možda, ja, pomislila je kiselo, trpajući svoje pismo natrag u svoj široki pojas.
- Ne, Jani, ništa slično, - lagala je. Vadeći prsluk zelene haljine koju je nosila za večerom
prve večeri, poravnala ga je da ga uredno objesi, zrcaleći Janijeve učinkovite pokrete i nadajući se
da će ga odvratiti od pisma. - Ne razmišljam često o Markizu kao o potpukovniku, - primjetila je
Mena, pokupivši mrvicu prethodnog prekinutog razgovora. - Dok smo bili u Engleskoj, on se tako
nazivao, ali ja to rijetko čujem ovdje u Ravencroftu.
- Možda je to, gđice Mena, zato što većina Mackenzijevih ljudi nema tako dobro mišljenje o
Britancima i njihovim vojskama i odgovarajućim titulama, - rekao je Jani mudro, vješajući joj
pelerinu i vraćajući se do kovčega.
- Baš tako, - promrmlja Mena. Prošlo je sto godina od jakobinske pobune, a ipak u ovakvim
mjestima, gdje je tradicija bila ugrađena u kosti svakog ikad rođenog djeteta, predrasude su ostale
jake. Nikad nije bila osobito politizirana, ali se sjećala oštrih mišljenja svoga oca protiv onog što se
smatralo pre velikim proširivanjem engleskog carstva.
Radoznala o Janiju i njegovom odnosu s Markizom, Mena je pitala, - Koliko dugo ste
Poglavarov zaposlenik?
- Deset godina, - veselo je odvratio.
- Koliko ste od tog vremena proveli ovdje u dvorcu?
- Vrlo malo, iako sam vrlo sretan što ostajemo. Vidio sam mnoge zemlje i mnogo ratova, i
nekako su svi bili na mjestima koja su jako vruća. Ne mislim se žaliti, ali priznajem da sam uzbuđen
što ću vidjeti snijeg. - Usmjerio se na nju prije nego je izvadio jedan od njezinih tankih, bijelih
komada donjeg rublja iz njezina kovčega i znatiželjno ga ispitivao.
Mena mu ga je otela iz ruku i sakrila iza sebe.
Tamne oči iskrile su vragolasto, Jani si je dozvolio da se usmjeri prema kovčegu koji je
sadržavao kutije s njezinim cipelama.
Razvrstavajući svoje vlastito donje rublje, gurala ga je u nekoliko ladica toaletnog stolića
prije no što se vratila k njemu. - Mogu li se raspitati...to jest...sjećate li se više o pokojnoj Markizi
od Ravencrofta? - usudila se.
Kimnuo je, slažući kutije opasno visoko na jednu ruku. - Lady Colleen. Bila je prilično ljuta.
- Ljuta? - Menino srce je počelo lupati. - Kao da je, pripadala u azil.
- Da.
O, ne. Mena se okrenula, pa nije mogao vidjeti strah koji je pooštrio njezine crte lica.
Premda je sumnjala da bi mogao preko planine kutija povući pogledom prema tornjiću.
O, moje, ali Millie LeCour se zaista zanijela kod obućara.
Grizući si usnu, Mena se vraćala u sjećanju na njezin susret u knjižnici ranije tog jutra.
Susreta s demonom? Ili s njezinom vlastitom ludošću?
Nastojala je zadržati svoj glas neusiljenim dok je pitala: - Bi li bilo strašno od mene pitati
kako je ona...kako je umrla? Čula sam kako djeca razgovaraju o tome, ali nisam sigurna u
pojedinosti, i pomislila sam da je to okrutno pitati.

- Oni i ne znaju detalje, - pozvao je od iza zida. - Jer su previše brutalni.
- Oh? - Njezino je srce lupilo o njezine grudi. Pržila se znati, ali nije se usudila pitati ga da
dopuni, pa je ostala tiho, nadajući se da će on popuniti tišinu.
Srećom, on je to upravo i učinio. - Imala je strašne ispade. Tako loše da je Markiza morala
biti odvojena od djece. Jedne noći, popela se na udovičku šetnicu, i bacila se s nje.
Oh, dragi Bože.
- Zašto? - Mena je šapnula, užasnuto. - Jesu li djeca bila u rezidenciji? Je li Markiz bio?
Jani se pojavio oko zida i odmahivao glavom. - Djeca su bila s njihovom majčinskom
bakom u Londonu, a Poglavar i ja nismo bili niti u zemlji. Markiz je bio pozvan natrag iz
Rajanpoura na sahranu. To je bilo prije možda više od devet godina. Iako djeca misle da ju je bolest
odnijela, a markiz bi bio jako ljut kad bi saznao da su oni saznali drugo.
- Neće to čuti od mene, - obećala je.
Pa što je onda značio onaj susret s duhom u tami knjižnice ovog jutra?
Bila je toliko umorna, nije li? Tako je potpuno iscrpljena, možda je to umislila. Možda se
pogrešno prisjećala i to je sve krivnja prevelike mašte.
Trebajući promjenu teme, upitala je: - A što je s vama, Jani?Koliko vam je bilo godina prije
deset godina?
- Bio sam vrlo mali dječak, možda sedam.
Radeći s njim kako bi izvadio sve suknje, pritisnula je: - To je strašno mlado. Vaši su vam
roditelji dopustili da radite za Markiza u tim godinama?
- Moji su roditelji bili dio pobunjeničkih snaga koje su se borile s Britancima i Istočno
indijskom kompanijom. Bili su ubijeni kada se Poglavarova pukovnija...premjestila u naše selo. Svi
su bili ubijeni, osim mene. - Glas mu je ostao srdačan, čak i ugodan, ali njegovo se lice zamračilo
nečim sumornim i neodredivim.
- Dragi Bože, Jani! - uzdahnula je. Podsuknja koju je Mena bila savijala skliznula joj je
između prstiju i pala u hrpi kod njezinih nogu.
Odmahnuo je glavom, umješne kretnje njegovih prstiju nisu prestajale. - Bilo je to tako
davno. Vrijeme ima način da ublaži sve tragedije, i nakon nekog vremena, lakše je zaboraviti na tu
bol.
Užasnuta, Mena se pokušala usredotočiti na njihov zadatak, ali jednostavno nije mogla
izdržati.
- Ali Jani, kako možete raditi za njega? Živjeti pod njegovim krovom i služiti mu?
Njegove tamne, nježne oči osvjetlile su se dok joj se tužno nasmiješio.

- Jer mi je ponudio osvetu.
- Što? - Mena je jedva mogla vjerovati u ono što je čula.
- Markiz je tada bio kapetan. On i njegov poručnik našli su me kako prebirem po ruševinama
u potrazi za hranom. Bio sam toliko ljut kad sam ih vidio da sam bacao sve stvari, čak i staklo.
Vikao sam na njih i pljuvao po njima. Njegov je nadređeni izvadio pištolj i upravo me htio upucati
kad ga je Ravencroft zaustavio. Sjećam se da sam se jako uplašio kad mi je prišao. Nikada prije
nisam vidio tako veliku osobu. Tako visoku i široku. Podčinio me i pokupio me. Zatim me odveo u
svoj šator i nahranio me. Bio sam jako ljut, ali i izgladnio. - Čak i u slabom svijetlu nadolazeće
večeri, mladenačka kosa svjetlucala je brilijantnom crnom, i odgovarala tami njegovih očiju. - Znate
li što mi je rekao dok sam jeo?
Mena je odmahnula svojom glavom, zaprepaštena. - Ne mogu čak ni zamisliti.
- Rekao je da bi me ako bih ja to želio, hranio, vježbao i zaštitio me. Obećao je da će, ako
moja ljutnja naraste do mržnje dok budem izrastao u muškarca, uvijek biti blizu mene, i da ja mogu
dobiti svoju osvetu kadgod ja to budem htio. Rekao je da se neće boriti sa mnom.
Spustivši se na krevet kraj nje, Mena je samo tresla glavom u nevjerici. - Morao si biti u
iskušenju.
Janijeve su oči izgubile dio sjaja dok je gledao u prošlost, - Znao sam sjediti na mom
poljskom krevetu jedući večeru koju bi mi donio. Uvijek je donosio oštar nož, čak i kada nije bilo
mesa za rezanje, i jeli bismo u tišini. Četiri godine sam išao u krevet, s čvrstom namjerom da mu
prerežem grlo na spavanju.
- Što vas je zaustavilo? - Uzdahne Mena.
- Mislim da je to bio način na koji me je gledao svake večeri prije nego bi ugasio svjetiljku...
Jani je zastao, pogledao u Menu kao da se sjetio da se oni nisu bili baš toliko dobro
poznavali.
- Kako je to bilo? - upitala je, nesposobna da zaustavi svoje ispitivanje.
- Kao da je on želio da to napravim. - Jani je sakupio puno naručje njezinih suknji i odnio ih
do garderobe, ostavljajući je da zuri za njim u zapanjenoj začuđenosti dok nije dojedrio natrag po
još.
- Ali on ima djecu.
- Da, ima. - Janijev izraz se pretvorio u mislilački. - Ali nikad im nije stvarno dopustio da ga
upoznaju.
S pokretima koje je osjećala kao napetim i ukočenim, Mena je ustala da pomogne, ali njezin
um se nije prestajao utrkivati.

- Čak i nakon svih tih godina, niste mu mogli samo tako...oprostiti.
- Markiz, on je održao svoje obećanje. Vodio me sa sobom preko cijelog svijeta, i čak vodio
brigu o meni u svojoj oporuci ako bi umro. Ne znam, gđice Mena, da li je on odgovoran za smrt
mojih roditelja, ali znam da smo obojica bili dio empirijske ratne mašinerije koja je izgrađena davno
prije tog dana. - Jani je zastao u svom poslu da pogleda kroz njen prozor i preko šume koja se
kotrljala do mora.
- Prvi put kad me doveo u ovo mjesto, shvatio sam da je Ravencroft bio odgajan kao ratnik,
to je bila njegova sudbina. - Okrenuo se natrag prema njoj s onim bijelim osmijehom, iako ovaj put
nije bio tako sjajan. - Možete li ga vi zamisliti kao išta drugo?
- Ne, - priznala je Mena, srce joj je krvarilo zbog čiste tragedije svega ovoga. - Ne, mislim
da ne mogu.
- Nisam vas želio uzrujati, gospođice Mena. - rekao je mladić ozbiljno. - Ovdje sam
zadovoljan sa svojim životom, a postoje i... drugi razlozi da ostanem.
Bilo je čudno, pomisli Mena, da se prvi put u cijelom njihovom razgovoru, Jani činio doista
tužnim. Imala je dobru ideju zašto. - Rhianna? - upitala je nježno.
Pogledao ju je, i otkrio joj svoje srce.
- Je li vam ona uzvraća osjećaje?
- Ona ne zna. - Strah se uvukao na njegovo lice i Mena se požurila utješiti ga.
- Sve je u redu, - promrmljala mu je, stavivši ruku na njegov svileni rukav.- Nisam to
spomenula nikome. Imam vlastite tajne za skrivati, i nikada ne bih izdala povjerenje prijatelja.
Pretražio je njezin pogled, a zatim kimnuo. - To ne smije biti, gđice Mena. Kćer jednog
Markiza ne udaje se za sobara, naročito ne stranca. Mislim, nije li to zašto ste vi ovdje, da je naučite
kako da bude žena gospodinu i plemiću?
Mena je podigla ruku na njegov glatki obraz i tamo je odmarala, hrpa emocija bila joj je u
grlu. - Mislim, slatki Jani, da nitko živ ne može biti blaži i plemenitiji od vas.
Znatiželjni sjaj bljesnuo je u njegovim tamnim očima prije nego se okrenuo. - Onda ćete mi
dozvoliti da uredim vaš pisaći stol kako biste povećali svoju učinkovitost, - rekao je s usiljenim
razvedravanjem.
- Kad odgovorite na svoje pismo, zahvalit ćete mi se.
- Ako baš morate. - Ponudila mu je drhtav osmijeh, dozvoljavajući mu da promjeni smjer
razgovora. Pristupila je nazad svojim kovčezima da završi sortiranje i raspakiranje.
Ona i Jani radili su u relativnoj ali ugodnoj tišini, iako, sumnjala je, njihove misli nisu bile
takve.
Zvono za večeru prekinulo ih je nedugo nakon, i Mena je odlučila da su ona i slatki sobar
načinili dovoljan napredak.
- Gđice Mena, - Jani je izjavio dok je otvarao vrata.
Pogledala je sa njezinog toaletnog stolića, gdje se žurila da uredi svoju frizuru.
- Ovo je bilo ostavljeno u hodniku ispred vaše sobe.
Ono što je ležalo u njegovim rukama odmah je omekšalo oštre rubove njezinih teških misli, i
vratilo sjećanje na njezin susret s Markizom.
I na vrućinu.
Stojeći, Mena je posegnula za urednim, iako grubo aranžiranim, buketom istog cvijeća koje
je ona poslijepodne ostavila. Nije bilo poruke, ni ikakve kartice. I ništa osim malog čvora
napravljenog od Mackenzijevog plašta da ih drži zajedno.
Ali nije bilo samo pitanje tko ga je ostavio pred njezinim vratima. I dok je pažljivo omatala
prste oko debelih stabljika nekolicine ruža, Mena je primjetila nešto što je otopilo oštrine njezinog
opreznog srca.
Ravencroft je otkinuo svaki trn sa njih.
OSMO POGLAVLJE
Liam je provukao svoje ruke kroz meko zelenilo svježe tresetnice i pokušao ga ne usporediti
s živahnom sjenom očiju gospođice Lockhart. Je li to najnovije mučenje u njegovoj beskonačnoj
potrazi za mirom?
Zar nema bijega od cure? Nije mogao ni ispitivati nešto tako neškodljivo poput jebene
mahovine, a da mu ne prizove neki dio nje u njegov um. Bila je u Ravencroftu dva tjedna, i jedva je
prolazio večeru svake noći a da ne mora kriti svoje uzbuđenje ispod stola. Gnječeći nešto malenih
pupoljaka u ruci, zareži na Russella. - Koliko je točno bačvi tresetnice Grindall naručio?
- Dosta da ispeče cijelu žetvu, - pomno je rekao njegov upravitelj. - Rekao je da je
razgovarao s vama.
- Ne sjećam se toga.
Russell je skinuo svoj šešir, otkrivajući čuperke divlje narančaste kose, i nervozno grebući
glavu.
- Pa, ako mi nećete zamjeriti što ću reći, moj Poglavaru, vi ste bili malo... rastrojeni u zadnje
vrijeme.
Rastrojen od zrelih usta i okrugle stražnjice.
- Ja vam zamjeram što to kažete. - Jer je bila istina. On je uvijek bio fokusiran, vođen, i
odlučan čovjek, i nikakvo iskušavanje male Engleske cure neće to promjeniti.
Ravencroftova destilerija se umalo urušila pod pijanom tiranijom njegova oca, a Liam bi bio
proklet ako doda neuspjeh uzdržavanja tolikih na njegovom već zagađenom naslijeđu.
Korištenjem tehnike disanja koju je naučio od indijskog gurua, uzeo je dah kroz nos,
odbrojao lagano dok je kontrolirao izdah grlom.
Russell je također koristio drugu taktiku. - Ova pošiljka bila je skupa, i jedva da smo si je
mogli priuštiti zbog novih bakrenih bačava za gnječenje ječma koje smo kupili lani bez da ulazimo
u rente stanara. Grindall je rekao da će tresetnica ubrzati vatru peći sušare ječma i dodati okus dima.
Toliko mnogo destilerija s visočja provodi ovu praksu. -
Kvragu. Želio je da destilerija bude samoodrživa. Učinio bi sve da izbjegne uranjanje u
druge izvore prihoda.
Liam je pogledao desno, brojeći nekoliko opeka u skladištu koje su držale red po red starog
viskija koji je sazrijevao u njegovim svijetlim hrastovim bačvama, pa natrag do vatri peći preko
kojih je pomagao Thomasu Campbellu, bačvaru, u spajanju i čađenju unutrašnjosti uvezenih bačava
za ovogodišnju ponudu alkoholnih pića. Rad je bio stresan za većinu muškaraca, ali Liam je otkrio
da je cijenio njegovu mentalnu monotoniju. Jednom kad Andrew sklopi mokre letvice hrasta u donji
obruč, proslijedi ih Thomasu Campbellu da ih začađi iznutra preko plamena.
Liam bi tada uzeo jednu od već začađenih bačava i stavio letvice drva na njihovo mjesto
kako bi se uklopile u željezne obruče i upotrebio kovački čekić da ih utisne na mjesto. Uživao je u
potrebi za znojem i naporom, nalazeći neku vrstu fizičkog oslobođenja u sili koja se od njega tražila.
Tjelesno oslobođenje koje je ljuto trebao.
Ovaj posao s tresetnicom bio je nepoželjan prekid.
Uzeo je još jedan dah, bacio tresetnicu natrag u sanduk.
- Postoje tri- i ne više od tri -sastojka u Ravencroft single malt Scotch viskiju. Koji su to,
Andrew?
Okrenuo se prema sinu koji je stajao iza njega. Dječakovo raspoloženje bilo je tako crno kao
i čađa razmazana preko njegove fine košulje i tvrdoglava, nesretna lica. Doveo je Andrewa da
iskusi veselu pomamu rada koji je dolazio nakon žetve ječma. Mljevenje i gnječenje ječma u
hrskavu kašu, uvoz i sastavljanje buradi, pažljivu fermentaciju u cjedilu, proces destilacije, i na
kraju skladištenje gotovih bačava gdje će čekati ne manje od tri godine i jedan dan, a ponekad više
od dva desetljeća.
- Ja ne znam koji su, - mrmljao je Andrew.
- Da, znate, momče. Oni su stoljećima uvijek isti. - Liam je pokušavao zadržati svoj rastući
temperament u glasu.
Gledajući u sanduke mahovine, njegov je sin podigao ramena. - Ne sjećam se.
Postavljajući zube protiv svoje frustracije s njegovim sinom, njegovim upraviteljem i
njegovim jebenim kupcem, otkucao je odgovor sa svojim prstima. - Sladni ječam, voda iz rijeke
Glan, i kvasac. To je to, - informirao ih je obojicu. - Ja ne dodajem okus šljake koju skupljate iz
močvara u moj viski.
- Ovaj tresetnik je posebno rastao za Scotch, - rekao je Russell. - Teško da je to iz močvara.
Nenaviknut se ponavljati, Liam je vrlo sporo izgovarao svoje riječi. - Ječam. Voda. Kvasac.
Russell je pogledao Liama i skočio pokriti sanduke. - Što bi htjeli da učinimo sa svim tim?
- Zapalite. Bacite u more. Obrišite vaše guzice s tim! Nije me briga, - Liam je zarežao.- Ali
ću ja skinuti kožu svakog čovjeka koji će krijući staviti to blizu mog viskija.
- Znate, g. Mackenzie. - Mekani, hrapavi ženski glas iza njega vibrirao je kroz svaku dlaku
Liamova tijela dok je požuda kapala kao vruće ulje pravo na njegove slabine. - Čula sam da je
tresetnik izvrstan dodatak kompostu. Možda ga možete dodati u gnojivo koje mješate s gornjim
slojem zemlje prije mraza.
- Gospođice Lockhart, lady Rhianna. - Russell je zurio u nju, brisanjem samosvjesne ruke
nad kosom i zamjenivši kapu. - Kakav neočekivani užitak.
Nije bilo dovoljno kontroliranog daha koji bi mogao pripremiti Liama za pogled na gđicu
Lockhart zavijenu u jednostavnu tamno zlatnu dnevnu haljinu iste boje kao i ječam koji se pekao u
sušari. Vuneni šal plave, zelene, i zlatne Mackenzijeve šare ležerno je ležao preko njezine glave i
ramena. Samo je malo njezine kose virilo od ispod, ali Liam je mislio da bi ga mogla nositi nešto
niže.
Koliko je dugačak? Čudio se. I je li to doista svilenkasto kao što se čini?
Ispod vapnenački sivog jesenjeg neba, bila je živahna poput zalaska sunca. Sudeći po
trenutačnoj promjeni produktivnosti oko mnoštva zgrada koje su činile destileriju, on nije bio jedini
čovjek koji ju je primjetio.
Cura se obratila Russellu, ali njezin je pogled putovao dužinama Liama od vrha njegove
labavo vezane kose, do njegove otvorene košulje, prljavog kilta i prljavih čizama. Kad je završila
svoju inspekciju, njene su se oči vratile da sretnu njegove, i on nije mogao točno imenovati što je
vidio tamo prije no što je oborila svoje trepavice, ali njegovo je tijelo odgovorilo na to.
Žestoko.
Gđica Lockhart bocnula je laktom Rhiannu koja je stajala kraj nje, tamne kovrče padale su
joj preko haljine boje lavande.
Njegova je kći stupila naprijed i izvela savršen naklon. - G. Russell, g. Campbell, oče, -
obratila im se svima ljubazno. - Dobar dan.
Liam je posegnuo za kćerkom, pa je opazio čađu na svojim rukama i mrlje na manžetama
svoje košulje i kiltu, i predomislio se. - Izgledate kao fina odrasla cura danas, nighean. - (kćeri)
Philomena Lockhart je počela pretvarati njegovu divlju sitnu kćer u damu. Nikad ga nije
prestajala impresionirati.
Kvragu.
Russell se približio guvernanti, zabrinuta osmijeha postavljena ispod brade. - Onda, gđice
Lockhart, što ste ono govorili o tresetnici koja čini kompost?
- Pa, gospodine Mackenzie
- Mi smo većina nas - Mackenzie- ovdje. Zovite me Russell. - Ponudio joj je ruku i
karizmatični osmijeh koji mu je donio mnogo ljepših cura nego je zasluživao.
- Onda me morate zvati Mena.
- Uzela je Russellovu ponuđenu ruku i povukla se s njim prema sanducima s mahovinom u

dvorištu.
Mena.
Liam je morao stisnuti zube da se zaustavi od testiranja imena na glas. Riječ je bila meka i
okrugla, lijepa i ženstvena. Baš kao i sve drugo o njoj.
Prizor njezine čiste, nježne ruke položene na rukavu Russellove aljkave odjeće, zapalilo je
antipatiju kroz njega.
Ostavivši svoj položaj na otvorenoj vatri Campbellu, Liam ih je slijedio do sanduka. -
Guvernanta, mehaničar za kočije, i sada poljoprivrednik? Ima li tamo išta što vi ne znate gđice
Lockhart? - Izazivao je.
Srela je njegovo neprijateljstvo sa skromnim osmijehom koji je produbio zbunjujuću rupicu
pored njezinih bujnih usana. - Ja nisam poljoprivrednik, ali moj otac mi je davao za vježbu čitanja
Američki časopis naziva Farmerski almanah. Premda se ne sjećam svega što sam pročitala, sjećam
se da su američki farmeri uzgajivači ječma uvozili pepeo škotske mahovine kako bi pognojili svoja
polja i pomogli da se odbiju biljne uši.
- Uvijek je tako pametna, nije li, oče? - Uzviknula je Rhianna brižno.
- Uvijek. - Liam je kimnuo, iako mu se lice zategnulo. - Ali zaboravlja da je naše škotsko
tlo već ispunjeno tresetom, a dodavanje previše toga može stvoriti nakupljanje amonijaka.
- Postoji to, - Russell je priznao, klizeći Menom pomirljivim pogledom i gladeći njezine
ruke sa svojima. - Ali bila je to dobra ideja, posebno za curu.
Liam je primjetio s nemalim zadovoljstvom, da se Mena nježno, ali odlučno izvukla ispod
Russellove ruke. Očigledno, bilo joj je dosta njegove muške nadmoćnosti.
- Imam dovoljno stručnog znanja da znam da se višak amonijaka lako uravnoteži agensom
poput natrij bikarbonata, - primjetila je. - Koji nije uopće skup, a i takvu tvar može naručiti od
gotovo svake alkemijske poljoprivredne opskrbe ovih dana i šalju je vlakom. To bi vam moglo
oduzeti par dana, ali novac koji biste uštedili bez bacanja mahovine bio bi vrijedan te operacije. Da
ne spominjem prednosti koje biste izvukli od bogatije žetve iduće godine.
Zapanjena tišina slijedila je njezinu izjavu u kojoj se činilo da uživa. Međutim, umjesto da
samozadovoljno kaže nešto, što je od nje očekivao, okrenula se Andrewu i potpuno ih izignorirala.
- Sve to djeluje uzbuđujuće. - Obraćala se Andrewu s drskim osmijehom. - Kladim se da
uživate radeći sa svojim ocem rađe nego da se bavite konjugacijom francuskih glagola.
Andrew je slegnuo ramenima, okrenuo se obratiti se svojoj sestri. - Što vi radite ovdje?
- Htjela sam vidjeti o čemu se tu radi, - insistirala je Rhianna. - Nije pošteno da samo vi
možete raditi u destileriji.

Russell je prostački uhvatio Rhiannu ispod brade. - Momak će jednoga dana naslijediti
Ravencroft. On mora naučiti posao. Vi ćete se preseliti u muževljevu kuću, tako da nema potrebe da
brinete svojom lijepom glavicom o ovom prljavom poslu.
Russellove riječi uznemirile su Liama, čak i prije no što je vidio guvernantu kako je šuljajući
posegnula za njegovom kćeri prije nego je Rhianna dala riječi svojem buntovnom izrazu.
Liam je mogao vidjeti da je Menin pomirljiv osmijeh bio uvježbane vrste, i nije bio u skladu
s njezinim očima. - To bi moglo biti tako, gospodine, ali moje je mišljenje da bi svi pojedinci trebali
imati priliku da shvate operacije koje su odgovorne za njihovo uzdržavanje, bili momci ili cure.
Liamove su se oči naborale od zabavljenosti govornim izrazom svojih ljudi izrečenog u
svom nepogrešivo oštrom britanskom jeziku. Također je morao priznati da je ta cura baš imala
pravo.
Sve su oči bile uprte u njega zbog njegovog blagoslova ili odbijanja, ali Liam je mogao
osjetiti samo jedan pogled, a sve nade bile su sadržane u njegovom zelenkastom sjaju.
- Russell, - rekao je, konačno donoseći odluku. - Gavin je unutra u pecari. Odvedi Rhiannu k
njemu. Može početi od tamo.
Rhiannin ugodan i pobjednički osmijeh zagrijao ga je. - Oh, hvala vam, Oče! - Ona se
pomakla i zagrlila ga je, a onda se čini se sjetila kako je prljav. - Dođite, gđice Lockhart.
- Gđica Locckhart će ostati ovdje. - Liam je uživao u promjeni boje njezinog lica. - Trebam
joj nešto reći.
- Da, Oče. - Rhianna se odmaknula i odjurila s Russellom.
- Mogu li sada otići? - Upitao je Andrew.
Liam ga oštro pogleda. - Ne, ne možete, ima još posla ovdje za obaviti, i nećete otići dok ne
bude završen.
- Vi odlazite. -Andrew je prebacio rukom prema Campbellu. - A to je posao bačvara, ne naš.
Liam je podigao čeljust prema drskosti svog sina, ruke su mu se motale uz njegove bokove
kako je bijes koji je bio njegov stalni suputnik kuljao kroz njega.
- Neću dozvoliti da imam sina koji će biti beskorisni ljenjivac.Ako želite voditi ovaj posao,
morat ćete naučiti svaki detalj, i znati raditi svaki posao.
- Ali..
- Prošlo je vrijeme, Andrew, da naučite biti odgovorni za nešto osim za vlastite sebične želje,
- zarežao je Liam. - Shvatite me, momče, vi nećete otići odavdje dok one bačve ne budu sastavljene,
možete li?
Vidljivi valovi vrućine u zraku između njih mogli su biti uzrokovani sukobljavanjem
njihovih volja, kao i otvorenim plamenom iznad bačava.
- Da, - rekao je njegov sin preko zubi, a onda im okrenuo leđa.
Liam je kimnuo Thomasu Campbellu, koji se zlobno smješkao od obojeg znanja i
suglasnosti, obzirom da je bio otac svoja tri sina.
- Slijedite me, gđice Lockhart, - zalajao je, i koračao kroz trg prema skladištu.
Njezine cipele su pravile brže zvukove od njegovih na zemlji ispod njih, ali održala je korak
s njegovim kažnjeničkim maršem dok nije stigao do širokog lučnog ulaza u ciglom zidano skladište.
Liam je pustio vječnu hladnoću stvaranu od cigli da ohladi njegovo radom – i vatrom-ugrijano tijelo,
kao i njegov bijes. Zaustavljajući se u polu marš, okrenuo se i skoro udario o njegovu zapanjenu
guvernantu, koja se zaustavila taman na vrijeme.
- Taj momak će biti moja smrt, - bjesnio je, povlačeći rukama kroz kosu. - Treštao je oko
dvorca kao mračan oblak, sjevajući na svakog na svom putu. Tvrdoglav, ljut, jogunast, prepun... -
Prestao je kad se još jednom pojavila ona rupica na njezinu obrazu. - Nalazite to zabavnim, je li? -
Mrko se otresao dole na nju, prekrižujući ruke preko svojih grudi.
Obmotala je svoj šal čvršće oko ramena, i podigla značajno obrvu. - Žao mi je, moj
Poglavaru, samo sam zbunjena na kojeg se od Ravencroftovih ljudi to odnosi. - Mekani smiješak
zadrhtao je u kutu njezinih punih usta i smanjio učinak koji su na njega imale njezine istinite riječi.
I samo tako, njegov se gnjev raspršio u paru, baš kao što bi i anđeoski rez viskija jednom
kad bi se otvorile one njegove bačve. Kako je uspjevala to činiti? Bilo je to poput nekakve čudne
ženske magije, urok koji bi uradila s bljeskom te rupice i veselim treperenjem u njezinu oku.
Najednom su mu se plamenovi njegova gnjeva ugasili, i on je ponovno mogao disati.
Jedak zvuk pobjegao mu je iz grla, napola zabavljen, napola zbunjen. - Jesam li doista takvo
svirepo čudovište?
- Ne svirepo čudovište, kao takvo. - Njezin se osmijeh produbio. - Ali sjećam se jedne priče
koju sam čitala kao dijete o prilično poremećenom vilenjaku – koji je živio pod mostom i plašio
svakog tko bi ga prelazio – u kojem bi po meni mogli naći sličnosti.
Smijeh se skupljao u grlu ali nije baš utekao, jer ga je beznadan zvuk frustracije ugušio.
Protrljao je stežuće čelo, a zatim opazio čađu još prisutnu na njegovoj ruci.
Prekriven prljavštinom dana, on se morao, zaista, činiti kao vilenjak.
U ruci mu se pojavio jednostavan bijeli laneni rupčić, a Liam ga je podigao da obriše blato
sa svog lica bez razmišljanja.
Postao je crn i uništen, i on je otkrio da nije mogao odvojiti pogled od toga što je učinio
njezinoj čistoj, nježnoj krpici. - Uvijek sam bio bolji vojnik nego otac, - mrko je priznao.
- Sigurna sam da ste izvrsni u oba slučaja, - Ohrabrujući ga, stavila je svoju ruku na njegovu,
a Liam je zurio u to, pitajući se da li je itko ikada prije to učinio za njega.
- Možda biti otac i biti potpukovnik i nije toliko različito, samo se zahtjevaju različite taktike.
Liamovo čitavo postojanje postalo je težina njezine ljiljan bijele ruke koja je pokrivala
njegovo meso. Gledao joj je duge, elegantne prste kako počivaju preko mišića koje su tamo našli, i
zamišljao ih ovijene preko nečeg drugog.
Hvatajući ga. Gladeći ga. I odjednom, pakao koji mu je prijetio progutati ga, vatra protiv
koje se borio svaki bogovetni dan, bila je preusmjerena.
Na njegov kurac.
Kao da je osjetila pomak u njemu, povukla je ruku s njegove, zaglađujući kretnju okretom
prema visokom redu bačava i prelazeći preko Ravencroftovog grba s natpisom na poklopcu gdje bi
slavina trebala ići.
- Gđice Lockhart, - počeo je, posegnuvši za njezinim šalom s namjerom otkrivanja njezine
kose.
- Mena, ja...
- Rekli ste da imate nešto za raspraviti sa mnom? - rekla je lažnim sjajem, povlačeći se
korak natrag.
Liam je pustio da mu ruka padne, a sve što je htio reći nestalo je poput pare
viskija.Neopipljivo dok se ne zapali iskrom. - Jani je danas spomenuo da ste primili neke loše
vijesti iz Londona prije nekoliko dana. Mislio sam da je to razlog što ste se zadržavali za sebe, i htio
sam vas pitati o tome.
- Nije to bilo ništa, uvjeravam vas. Samo...tračanje zajedničkih poznanika. Sitnice, zbilja.
Lagala je opet. Liam je bio djelom, i bio žrtvom, dovoljnog broja ispitivanja da je lako
mogao prepoznati obmanu.
Jani je također spomenuo da je pismo od Liamove šogorice, Farah Blackwell.
Normalno, pretpostavio je da sadržaj pisma ima nešto sa sitnicama.
Farah je pribavila njegovu guvernantu, tako da sama prepiska nije, po sebi bila neugodna.
No, nešto se u Liamu nemirno i sumnjičavo mješalo. Neki instinkt opasnosti i nemira na
kojeg se u vojničkim danima pouzdavao, koji mu je spasio život u više od jednog slučaja, pulsirao
je crveno upozorenjem.
Opasnost se nalazila u blizini; mogao ju je osjetiti u kostima. Zloćudna prijetnja je vrebala
njegov dvorac, ali prepoznati je bilo je kao traženje sjene u mraku.
Bilo je to više nego namjerno slomljeni klin na kočiji kojom se on trebao koristiti da bi je
pokupio na dan kad je stigla.
Više od vatre koja je mogla uništiti cjelokupne istočne usjeve ječma. I više od nasilja nad
njegovom guvernantom i njezinim uplašenim bolom koji je vidio u njezinim očima.
Povrh svega, bio je način na koji je Jani gledao njegovu kćer, ili Andrew Liama, ili Gavin i
Russell Menu.
Vatrom natopljene svačije oči kipjele su rizikom eventualnog zapaljenja.
Osim njezinih očiju... One nisu sadržavale ništa osim sjena.
- Svi, čini se, sakrivaju nešto od mene, - rekao je mračno, prilazeći joj. Od svih tajni koje je
osjećao da opsjedaju Ravencroft kao nekadašnji duhovi, otkrio je da najviše želi otkriti njezinu.
U početku je mislio da se njezino lice iskrivilo zbog terora što joj prilazi, jer je napredovao
prema njoj, ali tada su se čuli zvukovi cjepanja drva koji su prethodili zaglušujućem, nesumnjivom
padu bačava viskija.
Liam se povukao naprijed, uhvativši Menu oko struka i podižući je od poda.
Odveo ih je oboje u udubljenje u zidu između polica i vrata, štiteći je svojim tijelom dok se
bačva od četiri-stotine-i pedeset- funti kotrljala prolazeći kraj njih, uz buku stada divljih konja.
Stajali su tako na trenutak, njegove ruke s obiju strana njezine glave.
Njihovih grudi priljubljenih zajedno mahnito udišući. Bože, ali bila je baš tako mekana kao
što je bila u njegovim maštarijama.
Njezine bujne grudi bile su podantni jastuci naspram tvrdoće njegovih vlastitih.
Svaka dlaka na njegovom tijelu naježila se, ne samo od opasnosti koju su preživjeli, već i iz
neobjašnjivog električnog osjećaja njezinog tijela uz njegovo.
Ispod njega, za sve namjere i svrhe.
- Jeste li vidjeli što se dogodilo?
Zagledala se u njega širokim, vlažnim očima nešto duže nego je trebala prije nego što su se
udaljili, a ona je odmahnula glavom. - Sve je bilo tako brzo.
Panični lom s trga rekao mu je da se bačva otkotrljala pravo naprijed kroz otvorena vrata pa
do dvorišta. Uhvatit će zamah niz dvorište, krenuti ravno prema...
Andrew.
Liam se odmaknuo od Mene i zavrnuo nakon toga, poletio na trg i jurnuvši prema vatri kod
otvorenih bačava. Ne, ako stigne do plamenova s toliko alkohola kao što je bilo unutar bačve,
poslijedice će biti eksplozivne poput bačve pune baruta.
Izvikujući ime svoga sina, Liam se bacao za odbjeglom bačvom, spreman baciti se pod nju
ako bi trebalo da osigura opstanak svog sina. Drugi su je stigli u isto vrijeme, i između njih bili su u
stanju da je dohvate i smire inč od zgrade otvorenog okvira gdje su gorjele vatre.
Luđački pretražujući dvorište destilerije, Liam je zazivao Andrewa, potreba da položi oči na
svog sina bila je u njegovu umu prva i najistaknutija.
- Gdje je on? - Upitao je Thomasa Campbella.
- Ja ne znam gdje je otišao, Poglavaru. - Thomas je posrnuo van kovačnice na nestabilnim
nogama, očigledno potresen koliko je bio blizu smrti.
- Nestao je odmah nakon vas.
Bolesni strah smjestio se u njegovu utrobu dok se Liam okretao i žurio natrag prema
skladištu. Mena se stisnula uz vrata kako bi mu se makla s puta dok je pretraživao sjene i uglove
ispod mjesta gdje je bačva bila sletjela.
Nije bilo Andrewa. Bio je siguran. Ali dok je Liam istraživao policu sa koje je viski bio pao,
jedna mu je stvar postala izrazito jasna. Bačva je bila gurnuta od nekog. I da Liam nije koraknuo
prema Meni onda kad je...
Bila bi ga zgnječila.
DEVETO POGLAVLJE
- Andrew? - Mena je gurnula otvorena vrata Andrewove spavaće sobe samo kako bi ga našla
savijenog preko ugla ribajući kamenje sa vjedrom i četkom.
- Što to radite?
- Gospođice Lockhart. - Skočio je na noge i mrko je gledao. - Što radite u mojoj sobi? Je li
moj otac s vama?
Mena je pročitala nešto ispod nesklonosti u njegovom glasu. Tjeskoba, možda, ili krivnja,
kao da ga je uhvatila da radi nešto loše. Što je dublje ulazila u njegovu sobu, sve je više postajala
zabrinuta. Bila je sva u crvenom i crnom, ali pod guščjim paperjem koje je sada prekrivalo pod i
gotovo svaku drugu površinu inače uredne sobe.
Prevrtalo se svagdje po kamenju i sagovima na najmanji povjetarac uzrokovan njezinim
suknjama. Leševi izvađene utrobe njegovih jastuka bili su razbacani u podnožju njegova kreveta, a
jedan ili dva visio je šepavo kraj garderobe.
- Došlo je do...incidenta u destileriji. Tvoj otac to sada rješava, - objasnila je ona. Nije se
osjećala ugodno nazivajući to incidentom. Zato što se uvjerila da to nije. Vidjela je više nego što si
je dopuštala. Lik u mraku.
Brollachan?
- Andrew. Recite mi što se ovdje dogodilo. Jeste li vi...jeste li vi to učinili? - Pokazujući
prema kaosu, posegnula je kako bi pokupila cipelu koja je izgledala rastrgano. Samo što se to
događalo u ovom drevnom dvorcu?
- Da. To sam bio ja. - Nije se odmaknuo od onoga što je štitio na podu u uglu, iako ju je
promatrao sa zaleđenim, nesigurnim izrazom krivca u zločinu.
Srca koje ju je stezalo od zabrinutosti, Mena je stala kod njegovog pisaćeg stola, gdje su
činilo se kao ugljen tamne sjene i crvene oči zurile gore u nju sa poznatom familijarnosti hladeći joj
kičmu. Ta sjena. Vidjela ju je prije no što je podnožje koje je podupiralo bačvu viskija popustilo i
umalo zgnječilo Ravencrofta.
Kako je strašno kad ne vjeruješ vlastitim očima. Je li i Andrew vidio demona? Je li on imao
nešto s ovim?
- Andrew, želiš li mi objasniti ..
Prekinula ju je gužva. Dolazila je iz ormara, teška drvena vrata tresla su se kao da je nešto
bilo pritisnuto o njih, boreći se da se oslobodi. Je li sve to bila neka vrsta razrađene neslane šale?
Ili nešto posve zlonamjerno?
- Gospođice Lockhart, nemojte otvoriti...
Spremna da se suoči s tom misterijom jednom zauvijek, Mena je ubrzala do garderobe i
bacila se na otvaranje vrata. Iznenađeno je zavapila, kad se poznat oblik bacio na nju.
I počeo oduševljeno lizati joj lice.
S potpunim olakšanjem, pomilovala je i gladila migoljavo štene u njezinim rukama i sve joj
je počelo imati smisla. - Tako te je lijepo vidjeti, dragi! - Smijala se, uživala u crnom i smeđem
svilenkastom krznu na obrazu, baš kao i onog dana kad je spasila to siroto malo stvorenje sa stijena.
- Ti zla stvari, - uzviknula je. - Gledaj to lice, bez imalo krivnje zbog apsolutnog kaosa kojeg si
napravio. - Stavljajući veselo štene u svoje krilo, okrenula se. - Nikada mi niste rekli da..
Suze koje su tekle niz Andrewovo izgužvano lice zapanjile su je u mirnoći.
- Sve je katastrofa, - jecao je, ribaća četka je kloparala na podu. - Sve je uništeno. Odvest će
Rune od mene. Jedinu stvar koju volim. Jedinu koja voli mene. I onda će on opet otići, i vi ćete otići,
također, jer sam bio odvratan prema vama. Rhianna će otići s mužem. Ja ću biti sam!
Oporavljajući se od njezine početne nijeme nevjerice, Mena se požurila do Andrewa i
omotala ruku oko njegova ramena, dodajući mu malu Rune, koja se odmah dala na lizanje njegovih
suza.
- Ne vidim razloga zašto bi ti je otac trebao oduzeti, - laskala mu je. - Što je nekoliko
uništenih jastuka? Možemo očistiti nered u sekundi. Ne brini ako se ona olakšala na kamenu, barem
to nisu bili tepisi. Ne mogu ni osjetiti miris.
- Vi ne shvaćate! - jadikovao je, a njegov nedavno produbljen glas pucao je od emocija. - On
će je odvesti od mene. Rekao je ne kad sam ga pitao mogu li je zadržati. Ali rekao sam stricu
Thorneu da je Otac rekao da mogu.
- Shvaćam. - Uznemirena, Mena je vodila Andrewa do kreveta, čisteći usput nešto nestašnog
paperja kako bi mogli sjesti, iako je još držala ruku oko njegovih tankih ramena. Srušio se na
njezinu stranu, njegovih obraza ukopanih u njena ramena, dok je plakao i držao migoljavo štene.
Boreći se protiv drhtanja vlastite brade, Mena je gladila njegovu gustu tamnu kosu, toliko
nalik kosi njegova oca. - Dragi, prije svega, dozvolite da vam obećam da ja ne idem nigdje, kao ni
vaš otac.Umirovio je svoj časnički čin kako bi bio ovdje s vama jer vas voli. Jako puno. Trebali ste
ga danas vidjeti kada je bačva pala i on je mislio da ste u opasnosti. Nije vas mogao naći i bio je
toliko zabrinut. Izbezumljen.
- Zabrinut da moj posao nije obavljen. - Gorčina u njegovom tonu bila je odjednom previše
odrasla za jednog tako mladog, a ipak potpuno nedoraslog.

- To nije pošteno, - Mena će nježno. - Stvari koje vam pokušava usaditi su jako važne. U
stvari, vaš otac i ja vas možda podučavamo vrlo različite stvari, ali su sve s jednakim
razlogom.Znate li što je to?
Andrew je odmahnuo glavom, iako nije podigao oči od mjesta gdje je gladio Rune, koja je
nastavljala glodati njegovu ruku.
- Jer što više informacija imate, to će vam život biti bolji i lakši. Ja ne znam da li vam je to
poznato, ali stvari u svijetu se mijenjaju, Andrew. Motori i snaga pare i tvornice čine svijet puno
manjim mjestom. Zemlja više nije najdragocjenija roba, a život nepopustljivog Poglavara, koji živi
od svojih stanara i svojine, bit će zastario vrlo ubrzo. Vaš otac vam pokušava osigurati naslijeđe,
život, i učeći vas da uradite isto za generacije koje će doći poslije vas. To znači naučiti kako
naporno raditi kako bi to zadržali. On to ne bi radio kad vas ne bi silno volio. - Mena je pomislila
koliko se više sama iznenadila od jadnog Andrewa što je branila Markiza.
Svježe suze curile su iz Andrewovih očiju, a on je sjeo uspravljajući se od nje.
- Nemojte mu reći o Rune, - molio je.
- Ja se zaista ne osjećam ugodno lagati vašem ocu. - Bilo je dovoljno teško čuvati vlastite
tajne od Poglavara. - On će to na kraju otkriti, - istaknula je.
- Ona je tu već dva tjedna i on je nije našao, - očajnički se prepirao. - Odvest ću je natrag po
noći, i dok je on na poljima. Ali ja to nisam mogao dok sam bio dole u destileriji.Išla je na pod
samo jednom. Pa, bilo je danas, ali bilo je samo mokro. I bilo je samo na kamenu, pa nije teško
očistiti. Rekao je da moram naučiti brinuti se za nešto drugo osim za sebe. I tako jesam.
Iskrena ljubav u njegovim očima za malo stvorenje u njegovim rukama slomila je Meni srce.
Bilo joj je drago što je imao kućnog ljubimca, kojem je mogao pokazati ljubav i duboko poštovanje.
Bila se počela brinuti da je njegova tama bila više od zlovolje. To je bio, zaista, početak okrutnog
čovjeka. To da je mogao imati tako nježne osjećaje za malu životinju davalo joj je nadu.
- Nije da možete skrivati jadnu Rune u ovoj sobi cijeli njezin život, - rekla je, uzimajući
drukčiji pristup. - Poludjela bi. Ona se mora ludirati vani na otvorenom.
Andrewova su ramena klonula, ali mogla je vidjeti trenutak kada je prihvatio istinu u
njezinim riječima.
- Reći ću mu, - pristao je. - Ali molim vas za nekoliko dana. Dok ne bude više ljut zbog
onog danas. Rekao mi je da ne odem, ali morao sam je provjeriti.-
Mena je to razmotrila. Što ako Poglavar otkrije njihovu tajnu prije? Što ako je otpusti?
Andrew je uzeo njezinu ruku. - Molim vas, gđice Lockhart. Sve ću učiniti. Ponovit ću svoje
brojke, čitati svaku knjigu koju želite, čak i one smiješno dosadne.
- Što je to u klasičnoj literaturi koju smatrate tako dosadnom? - Upitala je obrambeno.
- Sve. - On je njušio, njegov je očaj zamjenilo gađenje. - Čitao sam jeftine petparačke priče
jer imaju intrige i čudovišta i ubojstva. Sve stvari koje su uzbuđujuće i nadahnjuju. Čitamo o ljubavi
i melankoliji i to je jako dosadno.
- Doista? - Upita Mena, dok joj se ideja stvarala. - Što ako ja kažem da ću čuvati vašu tajnu
tri dana ako pročitate tri zasebna djela koja ću izabrati za vas?
- Učinit ću to. - Andrew uzdahne i pogleda dole na Rune, koja je upravo obrisala trak sline o
njegove hlače.
- Koje?- upitao je skeptično.
- Što ako kažem da je u jednoj od njih, žena nasilnički silovana od dvojice muškaraca, i da
su joj odrezali ruke i jezik kako bi zadržali svoju tajnu? Onda je njezin otac ubio obojicu i ispekao
ih u piti kojom je nahranio svoje neprijatelje? Biste li to našli zanimljivim?
- Da, - Andrew je grubo kimnuo glavom, a oči su mu bile šokirane.
- Pa, to je Šekspir za vas.
- Ne!- Rekao je u nevjerici.
- Titus Andronicus. - Mena je kimnula, osjećajući uzbuđenje što je privukla pozornost onoga
koji je bio tako turoban. - Ili što je s romanom koji priča o čovjeku kojeg je izdao opaki zlikovac i
pogrešno je zatočen da je Bonapartist. Taj čovjek bježi iz zatvora i provodi strašnu i ponekad
nasilnu osvetu nad svima koji su se ogriješili o njega.
- Pročitat ću tu. - Andrew je kimnuo.
- Da, hoćete. - Mena se nasmiješila pobjedonosno. - Ali možete čitati Grofaod Monte Krista
na francuskom.
Njegovo je lice postalo smiješno s nekakvim prihvaćanjem. - U redu, gđice Lockhart,
pobijedila ste, naučit ću svoj francuski.
- Odlično! - Mena je stajala i zurila u njega, - Hvala vam što ste bili dragi, i obećali da ćete
mi vjerovati oko vaše tajne... tri dana, Andrew. To je sve što vam se usuđujem dati, - Andrew je
ozbiljno kimnuo.
- Tri dana.
Gledajući u neurednu sobu, otrla je jedno guščje pero sa sukanja. - Pa, hajde da počistimo
ovo ovdje, hoćemo li? Prije nego što netko od posluge otkrije naše intrige.
- Da. - Andrew je spustio štene na pod, a Rune je jurila za loptom paperja ispod kreveta. -
Znate, gđice Lockhart, - promrmljao je dok se okrenuo prema svom vjedru i dohvatio četku. -
Drago mi je što ste ovdje.

- Hvala vam, Andrew, - rekla je, okrenuvši se kako bi sakrila oči s rastućom maglom. - I
meni, također. Vrlo drago, zaista.
***
Liam nikad nije bio takav čovjek da kleči, čak ni u crkvi. Stara hrastova crkvena klupa
stenjala je pod njegovom težinom dok je sjedio, i gledao okolo po Ravencroftovoj kapeli kako bi
bio siguran u svoju samoću. Stoljeća su zatamnila kitnjaste svjećnjake na ukrašenom oltaru, a kasno
popodnevno svijetlo filtrirano kroz vitraž koji ga je okruživao sa tri strane. Prozor koji pokazuje
samilosnog i voljenog Otkupitelja, blistavog u crvenom ruhu, blistao je u sredini uokolo položenih
Sv. Jurja, zaštitnika ratnika, i Sv, Andrije, zaštitnika Škotske.
Ne bi bio dobrodošao u njihovu uzvišenu prisutnost, Liam je to znao. Njegovo postojanje
bilo je uvreda čovjeku kojeg su zvali Princ mira. Ali nešto u njegovoj nemirnoj duši privuklo ga je
na ovo tiho, posvećeno mjesto. Krivnja, možda. Osjećaj kajanja obojen prazninom. Kad je netko bio
progonjen od duhova prošlosti, ili suočen sa strašnom mogućnošću, gdje da se taj okrene naći
jasnoću?
Nije se mogao sjetiti niti jednog drugog mjesta.
Nije bio duh koji ga je danas pokušao ubiti. Nego čovjek. Netko dovoljno jak da gurne tu
bačvu iz njezinog gnijezda.
Bilo je to osobno razmatranje svih ljudi koji bi ga mogli željeti mrtvog, što ga je dovelo do
ovog mjesta, ispod kojega je pokopano nekoliko generacija Mackenzijevih Poglavara.
Njegov brat Thorne, koji je još uvijek vidio njihovog oca gledajući Liama.
Koji ga je krivio za toliko toga, uključujući i Colleeninu smrt.
Sveprisutni Jani, koji je uistinu vidio Demona visočja više od drugih ljudi na zemlji. Blagi
dječak je ribao krv svojih sunarodnjaka sa Liamove uniforme više puta nego što može izbrojati. Je li
on licitirao sve vrijeme, čekajući da se Liam osjeća ne samo sigurnim već i odanim dječaku, da
uzme svoju pravedno zasluženu osvetu?
Onda... bilo je tu njegovo vlastito dijete. Njegov nasljednik. Iako je Andrew bio manjeg
stasa od njega, on je bio na vrhuncu muškosti. Bio je snažan...ali je li bio dovoljno jak? Možda mu
je njegova mržnja posudila moć koju je trebao da gurne tu bačvu. Možda ne bi htio čekati da
pogleda Liama u oči kako bi ga izazvao, nego upotrebio svoju lukavost i intelekt, umjesto zvjerske
sile i fizičkog junaštva.
Misao se smjestila u šupljini prsa, uvukla kao klin s maljem, sve dok tlak nije bio veći no što
ga je Liam mogao podnijeti. Njegova su se prsa odbila proširiti. Krivnja i žaljenje bili su teški
pokrivači, gušeći ga dok se borio za udah.
Izgubljen u svojoj borbi, Liam je jedva primjetio šapat mekih papuča na dugom ljubičastom
tepihu koji je vodio do prolaza sve dok se talasanje zlatne suknje nije otkrilo njegovom perifernom
vidu.
Nije želio pogledati na nju. Bila je iskušenje koje nije pripadalo ovom svetom mjestu.
Pogledati je bilo je počiniti najmanje tucet grijehova. Kako je Bog mogao nekome dati tako
anđeosko tijelo stvoreno za nešto drugo osim poročnosti?
- Oprostite mi ako vas uznemiravam. - Njezin glas guvernante prožeo je mirnoću i
zagrijavao hladno kamenje zidova svojom svetačkom melodijom. Poput pjesme anđela u govornom
obliku. - Priznajem da vas nisam ovdje očekivala.
Zašto bi Demon visočja bio u crkvi? Ovdje nije bilo ničeg za njega...Ni oprosta, ni
otkupljenja.
Bio je izvan toga duže nego se mogao sjetiti.
Ja sebe ne nalazim ovdje često. - Liam se nije ni pomaknuo niti se usuđivao pogledati je.
Želio je da ode, ali ne toliko jako kao što je želio da ostane.
- Mogu otići...
- Ne. - Odgovorio je s više žurbe nego je želio. - Ne... pomolite se, curo. Ja ću otići.
Kako je Liam stajao, sjela je. Mekana, pozlaćena tkanina njezine suknje stisnuta na grubi
materijal njegova kilta. Liam je zurio u sitna labava vlakna svog vunenog plašta koja su ustajala da
dodirnu njezinu svilenu suknju, privučena nekom nevidljivom strujom prema njoj.
Baš kao i on.
- Jeste li ovdje da biste se ispovjedili? - Upitala je nesigurno.
Liamov podsmjeh škripao je po glatkim zidovima. - Ne držim svećenika u Ravencroftu. -
Nije imao želju ispovjedati svoje grijehe čovjeku koji bi ih uzeo k sebi kako bi razmotrio je li on
dostojan ili proklet. U njegovom životu, muškarac je bio procjenjivan samo u bitkama gdje nije bilo
dobra ni zla, samo jakih ili slabih. Nije imao koristi od svećenika. Znao je što je bio, i gdje bi išao
jednom kad mu život prođe.
- Onda...dolazite ovdje kako bi bili bliže Bogu?
- Ne, curo, samo dalje od mojih demona.
- Oh. - Sjedili su u tišini za trenutak dok ona nije pogladila umišljeni nabor na svojoj suknji
prije no što je smjerno vratila svoje ruke u krilo.
Liam je zamijetio da je možda ona tražila svećenika. - Imate li vi grijeha za ispovjed, gđice
Lockhart?
Sumnjao je da je ona katolkinja, ali je znao da je malo znatiželjan o tajanstvenoj ženi kraj
njega.
- Ja dolazim ovdje ponekad moliti za oprost.
- Oprost? - ponovio je. - Kakva ste moguća zvijerstva vi mogli učiniti da bi trebali oprost?
- Možda ne tražim da mi se oprosti, već da mi se dozvoli mogućnost oprosta.
Gledala ga je ravnodušnim očima kad je Liam konačno podigao glavu. U sjenovitoj
prostoriji, osvjetljenoj samo svjetlošću sunca koje je prolazilo kroz vitraže, ona je bila višebojna
studija u bogohuljenju. Ni jedan umjetnik nije mogao dati njezinu licu više anđeoskog oblika, ali
izgled njezinih punašnih usana dovodilo je umu samo najgrešnija djela koja je čovjek mogao
zamisliti.
U trenutku kad je pogled spustio na one usnice, okrenula se i pognula glavu.
- To ne znači da sam ja bez grijeha, - nastavila je. - Svi mi imamo stvari koje smo činili u
prošlosti i koje nas progone. Zbog kojih se osjećamo posramljenima.
Neki više od drugih, pomislio je mračno. - Da li vi vjerujete, gđice Lockhart, da bi nam
mogli biti oprošteni naši grijesi? Da bi se prošlost ikad mogla ostaviti iza nas?
Otresla je glavom. - Mi možemo pokušati ostaviti prošlost, ali ne mislim da nas prošlost
uistinu sasvim ostavlja. Ona je dio nas; oblikuje nas u što god da jesmo. Ne mislim da bilo tko od
nas može izbjeći tu sudbinu, moj Poglavaru.
Onda sam ja proklet. Konačno je pogledao kroz prozor, i susreo pogled s vitraža koji se više
nije činio suosjećajan.
- Zašto mislite da ste prokleti?
Liam se zaprepastio da je glasno izgovorio svoje misli. Kad bi samo znala.Pobjegla bi sa
ovog mjesta.
Od njega. - Čuli ste kako me zovu, zar niste?
- Da. Demon visočja. - Izrekavši sa njezinom medenom modulacijom, i nije zvučalo tako
ponižavajuće.
- Čak i ovdje, u mojoj vlastitoj zemlji, misle da me Brollachan opsjednuo.Vjerujete li to o
meni?
Očekivao je od praktične žene kao što je ona da to odbije. Pa kad je podigla ruku na svoje
čelo i pustila je da se spusti do njenih obraza uznemirenim pokretom, bio je zapanjen.
- Iskreno, moj Poglavaru, ne znam u što da vjerujem ovih dana. Jedva da vjerujem vlastitim
očima... - Trepnula je kao da bi nešto mogla reći, a onda se očito predomislila. - Jeste li radili ono
što kažu? Jeste li otišli na raskrižje i sklopili pogodbu s demonom?
Ispustio je gorak zvuk. - Ne, curo, to je samo mit o meni. Iako to ne znači da nisam
opsjednut demonom. Mislim da je on sa mnom od mog rođenja. Da je u mojoj pokvarenoj krvi i
pretvara sve što ja napravim u prijestup. Za mene nikada nije ni bilo spasenja.
- Vi to zaista mislite, zar ne? - Uzdahne ona.
- Da, mislim.
- Ali zašto?
Crna i arktička hladnoća pritiskala ga je kako je nekoliko njegovih najmračnijih djela
nepozvano upalo u oči njegova sjećanja. - Jer, curo, postoje takvi grijesi na mojim ramenima, da bi
me ubilo da se okrenem i suočim s njima.
- Dobro je, onda, moj Poglavaru, da imate snage u vašim ramenima da ih nosite.
Nedostatak težine u njezinom glasu ga je zapanjio da ju je ponovno pogledao.
Ponovno je zurila u njega, s pola tih primamljivih usta otvorenih u oprezan osmijeh. Liam se
grijao njime kao što bi zimska cvatnja upijala prve zrake proljetnog sunca. Plava svijetlost sa
prozora padala je preko njezine kose i pretvarala ju u najbajniju nijansu ljubičaste. Zelena i zlatna
omekšavale su njezin lik i osvjetljavale njezine blijede oči dok se nisu činile tinjajućima.
Nikada nije izgledala ljepše nego se činila u ovom trenutku.
- Kako može biti spasenja, otkupljenja, ako ne postoji prvi grijeh? - Upitala je, njezinog lica
smekšanog od brige za njega. - Vrag je u svima nama, mislim. To nas čini ljudima a ne svecima.
Vjerujem da postoji slaba ravnoteža između otkupljenja i prokletstva. Ne možete imati jedno bez da
testirate granice drugog. Nema svijetla, bez da se prije ne osvoji tama. Nema hrabrosti, bez da
pobjedite strah. Nema milosti, ako niste doživjeli patnju. - Okrenula se pogledati zlatni križ koji je
sjajio na oltaru, ustiju stisnutih u ravnini.Nema oproštaja bez da vas netko ne povrijedi.
- Tko je vas povrijedio? - Upitao je Liam, brzo zaboravljajući svoje poteškoće. - Za koga
dolazite ovdje se moliti? - I zašto je tu osobu on želio poslati pred njen konačni sud?
- Ne biste mi vjerovali ako vam kažem, - promrmljala je, gledajući dole u svoje krilo.
- Iskušajte me, - potaknuo ju je, iznenađen koliko je htio da mu vjeruje, da mu se povjeri.
Da mu prizna.
- Sve što mogu reći, moj Poglavaru, je da i ja imam svoje vlastite demone. - Srela je njegove
oči ponovo, sjajne sa sumnjivom vlažnošću. - I zbog vaše zaštite, vašeg...comraich,(utočišta) volim
misliti da me oni ne mogu naći ovdje u Ravencroftu.
Nešto se u njemu rastopilo.
Možda njegov materinji jezik toliko divno krivo izgovoren njezinim britanskim jezikom. Ili
skroman osmijeh koji je izazivao onu rupicu koju je želio istražiti svojim usnama. Ili njezine riječi.
Riječi koje su izazvale sitan izvor svjetlosti u temi za koju je smatrao da je beznadežna. Dio Liama
je mrzio učinak koji je ona imala nad njim, da mu je činila srce mekšim a njegovo tijelo tvrđim.
Iako je to bio život koji se potvrđivao, na taj način, taj osjećaj očekivanja među njima.
Od...neizbježnosti.
Okrenula se prema oltaru i naslonila bliže prema strani crkvene klupe. Daleko od njega,
ubijajući učinak. - Upravo sam napustila Andrewa, - rekla je vedro. - Puno bolje radi.
Njegovo mrštenje postalo je toliko teško, toliko tvrdo, bojao se da će mu lice puknuti od
naprezanja. - S njim, ja se osjećam da mi nema oprosta. - Zabio je svoje teške prste u vlasište i
prolazio frustrirano kroz svoju nevezanu kosu.
- Sve što sam ikada bio, bio sam čovjek bez milosti. Zastupnik okrutnosti i tame i straha.
Cijeli svoj život nisam napravio ništa osim razaranja. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg sam
se vratio u Ravencroft. Ideja o gajenju stvari, o gradnji života, i ostavljanja uspješnog naslijeđa za
moju djecu, dva bića koja sam pomogao stvoriti, iznenada je postala veoma privlačna. Kao da bi u
tome svemu mogao naći nešto oduška, ako ne i otkupljenje. Možda otjerati užasna sjećanja koja
progone dvorane ovog mjesta. Ali bojim se da je prekasno.
- Nikada nije prekasno ispraviti stvari.
Ona nije imala pojma o čemu je govorila.
- Gđice Lockhart – Mena – moram vas pitati. Jeste li vidjeli što se danas dogodilo? Je li to
mogao biti Andrew taj koji je gurnuo bačvu?
Kada je shvatila da je to ono što ga je mučilo, njegov najveći strah, Menine su se oči
proširile i žestoko je odmahnula glavom. - Još uvijek nisam sigurna što sam vidjela, ali sam sigurna
da to nije bio on, moj Poglavaru. Znam da vam je sin bio taman i ljutit oblak. Ali sam našla
Andrewa u njegovoj sobi neposredno nakon incidenta. On se već bio vratio u dvorac. - Poletjela je,
žureći pokriti njegov skepticizam. - U stvari, mi smo imali sjajan trenutak, i načinili napredak bez
presedana. Mislim da ćete biti vrlo zadovoljni s njim idućih dana. Pristupit će vam, znam, i vi ćete
pronaći način da popravite stvari među vama.
Liam se spustio nazad prema crkvenoj klupi, olakšan i više nego je očekivao.
- Ne možete biti skloni vjerovanju da će vaš vlastiti sin poduzeti takve radnje kako bi vam
naudio, - rekla je u nevjerici.
Ne bi on bio prvi od Mackenzijevih sinova da to učini.
Liam je spustio svoju glavu. - Ja sam sklon vjerovati da ste vi jedan anđeo poslan da ih čuva,
Mena.Protuteža đavlu koji im je otac.

Nije mogao biti siguran, ali činilo mu se da joj rumenilo obavija obraze.
- Teško baš anđeo, - šapnula je, i činilo mu se da se nagnula prema njemu na način koji mu
je govorio da nije ni svjesna svoje radnje. - Vaša djeca, bila su silno osamljena bez vas. Bi li bilo
neoprostivo od mene da vas pitam što vas je zadržalo od njih svih tih godina?
Srce mu je mlatilo tako jako, pitao se da li ga i ona može čuti. Nikad se nitko nije usudio
postaviti mu to pitanje. Pogled mu je preletio preko kapele, sve dok nije stigao do duge nekorištene
kutije tamnog drva sa kraljevsko-plavim zavjesama.
Možda, pomisli Liam, je sada bilo vrijeme za potpunu ispovijest.
Možda je mogao, samo ovaj put, rasteretiti svoju dušu.
Njegov se glas osjećao kao šljunak u grlu dok je davao riječi svojim najmračnijim mislima.
- Kao što sam već rekao, da postoji demon, više figurativne vrste, kojim je zaražena krv
muškaraca naše obitelji već generacijama. Gori kroz nas dok nema ničega osim pepela i gareži.
Borio sam se u nebrojenim bitkama u svom životu, ali ni u jednoj tako teškoj kao ova koju vodim sa
sobom. Ne možete znati kako je živjeti sa tolikom vatrom. Sa tolikim gnjevom i mržnjom koja vas
žvače dok ne postanete ništa drugo osim crne praznine. Spasio bih svoju djecu od spoznavanja
takve vrste okrutnosti. Zaštitio bi ih od tog prezirnog bijesa. Desetljećima sam mislio da će me
tamni ponor cijelog proždrijeti, a sve dok se ne maknem od njegova ruba, nisam mogao riskirati
njih voditi sa sobom.I tako sam činio sve što je trebalo kako bi se držao dalje od njih, čak i ako je
značilo...držati se dalje.
- Ja ne mislim da biste ih ikada mogli povrijediti, - uvjeravala ga je nakon zamišljenog
trenutka.
Odmahnuo je svojom glavom. - Ali nisam se mogao vratiti dok nisam bio siguran.
- Što se promjenilo? - upitala je tiho. - Kada ste se uvjerili?
Liam je znao točan trenutak; bio je utisnut u njegovoj duši. Proganjao ga je u njegovim
noćnim morama. - Kad sam izgubio svog brata.
- Hamisha?
Pobjegao mu je gorak zvuk. Naravno da je čula za Hamisha. Bio je dio ovog klana. Dio
njihovih života. Očeva ne-tako-tajna sramota, i čovjek kojega je njihov otac želio za svog
nasljednika više od Liama.
- Naš je odred poslan u misiju kako bi se uništila tajna sekcija Irskih pobunjenika koji su se
skrivali u Kanadi od Fenijskog ustanka. Oni su oteli brod pun ljudi i nakrcali ga eksplozivom.
Njihov je plan bio odvesti brod do engleske luke i detonirati ga, ubivši masu nevinih ljudi. Nismo
mogli zaustaviti brod, ali smo se ukrcali na njega, pogubili pobunjenike, a Hamish je trebao odvesti
brod van na more, dok smo mi ostali evakuirali civile. Trebalo je više vremena nego što smo mislili
da ih odvedemo na sigurnu udaljenost od radijusa eksplozije. Vraćao sam se po Hamisha, kad sam
shvatio da ćemo ostati bez vremena. Na brodu se nalazila vatra, fitilj je bio upaljen, i u tom trenutku
sam znao ako pristanem uz taj brod, da neću moći sići s njega opet. Da je moja sreća kao Demona
visočja upravo istekla.
- Jadan Hamish, - promrmlja Mena.
- Da.
- Je li on bio dobar čovjek?
- Ne, ne baš. Ali nisam ni ja. Mi smo bili iskovani od istog brutalnog oca, pa, pretpostavljam
da možete reći da smo na taj način bili povezani. - Liam pusti da mu se ramena podignu i padnu uz
teški uzdah. - Ja sam htio otići natrag po njega. Razmotrio sam to, iako bi to bio kraj za mene.Ali
jedinu stvar na koju sam mogao misliti kad je ekslozija potrgala brod bila je kako moram vidjeti
svoju djecu. Da imam toliko toga napraviti za njih. Da imam toliko toga da im nadoknadim. -
Njegova se ruka skupila u šaku na spomen njegova brata, moleći za spašavanjem. Molba da se spasi.
- Nešto se pomaklo taj dan Hamish... samo sam znao da moram doći kući.
Kad je Mena položila svoju blijedu, elegantnu ruku na njegove grube članke prstiju, osjećao
je to kao čudo.
- Meni je iskreno žao za svu vašu patnju, i zbog vašeg gubitka. No bez obzira na borbe koje
imate s vašom djecom, bolje im je što ste se vratili. Bio je to vaš najveći izbor koji ste ikad
učinili.Morate to znati.
Vatrenost u njezinom glasu mu je stisnula grlo, i po drugi put te noći morao je skrenut
pogled od nje. - Osigurao sam se da oni nikada ne upoznaju mog oca. Štitio sam ih od ludila njihove
majke. Sve što su upoznali od obitelji sam ja, i pretpostavljam Thorne. Ali nikad ne želim da se
upoznaju s mojim demonom. Moj najveći strah je da ne učinim od njih svjedoke zla koje sam
sposoban učiniti. U čemu sam dokazano sposoban.
Stisnula mu je ruku. - Kada ste podvrgnuti takvoj nesreći, teško je za one koji su vam
najbliži da to shvate jer se njima činite obični.Izvana, činite se onaj kakav ste uvijek i bili, onaj koji
se trudite pokazati im da jeste. Ali iznutra vi ste nezamislivo promjenjeni, i možda se čak i ne
prepoznajete. - Njezina se druga ruka pridružila prvoj, i omotala ih je oko njegovog dlana, njezin je
glas rastao sa žarom.
- Mislim, jednom kad otkrijete tko ste odlučili postati, vaša djeca, vaši ljudi, moći će
upoznati tog čovjeka. I uopće ne sumnjam u to da će oni rasti voljeći ga. Vi ste dobar čovjek,
Poglavaru Mackenzie, unatoč onom u što vjerujete.Mislim da vaš klan, i vaša djeca, znaju to bolje
od vas.
Tamo je bio ponovno, taj ohrabrujući osmijeh. Lagano napinjanje njezinih senzualnih usana,
koje su stvarale rupicu u njezinom obrazu. Gospode, ali gledati je bilo je ugodno. I biti dodirnut od
nje, božanstveno.
Blagoslovljena bila zbog toga što je vjerovala u njega, ali Liam je znao bolje. Vrtlog emocija
koje su se vrtložile kroz njega na dubini njegova priznanja iznenada se rasplamsao u fizički pakao.
Njegov demon zapalio je plamen požude. Liam je znao da ona to može pročitati u njegovim očima,
dok je pustila njegove ruke sa šokiranim dahtajem i ustajala. Da se povuče.
Pa, ako je već proklet, mogao bi svejedno slijediti svoje zle impulse sve do pakla.
Barem bi je mogao ponovno okusiti.
Liam je skočio prema njoj, hvatajući je za zglobove i povlačeći je natrag dole prema sebi.
Utopio je svoje prste u njezinoj raskošnoj kosi, otpuštajući njenu zamršenu frizuru, i postavio
njezinu glavu između svojih jakih dlanova dok joj je uzimao njezina zločesta usta s vlastitima.
Liam je u pridruživanju njihovih usana našao ono što je došao tražiti u kapeli. Poljubio je
Menu sa poštovanjem koje on nije nikada osjetio u svom cijelom životu.
Vođen od gladi koja je proizlazila iz najmračnijih, naj heretičnih dubina duše, znao je da je
napokon pronašao nešto dostojno njegova obožavanja.
Ipak to nije želio učiniti s nježnim molitvama i poniznim riječima. Htio je odati joj počast na
najprimitivniji način onaj koji bi njegovi preci Pikti imali.
S bubnjevima koji su tukli s bijesnim gnjevom njegova srca. Sa vatrom koja je lizala na
crnom nebu, raspaljenom snagom vreline koja se razlivala u njegove slabine.
Strast, godinama osporavana, izgrebla je na površinu njegove čelične volje dok se gostio s
njom.
Nasilno je i nemilosrdno opsjedao njezinu obranu, kao da je imao toliko zidova i vojske.
Koristio je nemilosrdnost koja je pobijedila legije dok on nije bilo jedini čovjek koji je ostao na
nogama usred palih.
Ruke su joj bile zatvorene oko njegovih zapešća. Nije se maknula, iako je znao da želi.
Oboje su znali da je trebala.
Umjesto toga, nježan zvuk predaje pobjegao joj je iz usta dok je savijala vrat, i otvorila usta
da ga prihvati.
Pobjednička vrućina prohujala je kroz njega, dok ju je zahtjevao sa svojim jezikom, slasno
uzbuđenje probadalo je ono tamno mjesto koje je uvijek zamišljao da je smještalo demona
Mackenzijevih.
Njezina slatkoća pobijedila ga je i prenerazila, i Liam je shvatio da ako bi nešto, netko
mogao ga baciti na koljena, to bi bila ova jedinstvena žena.
Mogla ga je prihvatiti duboko u njezino tijelo, a možda i u njezinu dušu. Mogla je ublažiti
njegovu vatru, dok je osvjetljavala tminu.
Bože, ali on je spalio svoje cijelo napušteno postojanje... ali nikada nije doživio istinsku
toplinu do ovog trenutka.
I nikada nije osjetio istinski gubitak sve dok ona nije otrgla svoje usne s njegovih i izvukla
njegove ruke dole od onog gdje su joj držale lice.
Zrak između njih vibrirao je od nužne pomame, i uplašene suze u njezinim očima samo su
padale na vatru požude koja se nikada uistinu neće ugasiti. - Mena. - Njezino ime postalo je molitva.
Molba.
- Oprostite mi, - šapnula je, skočivši na noge i okrećući se od njega. - Vi nemožeteznati
koliko je ovo pogrešno.
Uzela je toplinu sa sobom dok je skupila suknje i pobjegla.
DESETO POGLAVLJE
Svakog dana pri izlasku sunca, Poglavar Liam Mackenzie zavodio je smrt.
Privezao bi svoje čizme niskih potpetica i otrčao nekoliko milja preko vrijesišta dok ne bi
trebao savladati Ben Crossan, planinu oko koje je rijeka Crossan morala skrenuti da bi stigla do
mora.
Iako je put bio ponekad kamenit i podmukao, prava opasnost nije počinjala dok ne bi stigao
do strmog vrhunca nazvanog Craeg Cunnartach, opasna stijena.
Mnoge gorštačke cure završile su tragično, zbog nesretnih ljubavi bacile su se u smrt sa
ovog mjesta. Govorilo se među Mackenzijima da su ove žene postajale Fuathan, vodeni duhovi, a
ako bi se čovjek usudio ući u njihove vode, osvetoljubive cure bi ga povukle do dubine mora, i
proždrle ga kad bi se utopio, pokušavajući ispuniti vječnu prazninu svojih slomljenih srdaca. Čak i
ribari, ronioci, i trgovci su izbjegavali ušće rijeke Crossan i vode ispod Craeg Cunnartacha.
Liam, naravno, nije vjerovao u praznovjerje, ali je znao da snažna struja vreba ispod duboke
vode, kao i morski psi, stijene i brojne druge opasnosti.
Način na koji je to shvatio, dugovao je vragu priliku da ga odvede. Također je shvatio da on
nije bio čovjek kojeg je lako ubiti, pa je stoga tražio jedno mjesto na kojem je mogao razmišljati o
tome a da nije alfa predator, dominantan ratnik, ili Poglavar zemlje.
I tako je moru predao svoj život.
Skoro.
Provjetren kakav je bio jednom kad se popeo na rub litice, nikada nije oklijevao skočiti,
koristeći svoj impuls da raščisti što god stršalo i litice stijena koje su posezale prema njemu na
njegovom putu na dole.
Jer, u njegovom opsežnom iskustvu sa smrću, u oklijevanju bi čovjek često napravio svoje
najkobnije greške.
Reći da je dao Princu tame šansu da ga odvede, nije navodilo da je on mislio olakšati đavlu
da odradi svoj dug. Ratnik koji je bio, Liam se borio sa strujom sa svom svojom teško stečenom
snagom. Jednom kad je izronio, čekao je strpljivo da mu se dah povrati – jer ga je hladnoća stalno
krala- prije no što je otplivao s gipkim, snažnim zamasima prema uvali Ravencroft.
Nikada nije točno mjerio udaljenost, ali trebalo mu je nešto malo više od pola sata napornog
plivanja većinu dana. Izvodio je ovaj ritual od kako je bio dječak.
Od jutra nakon što je uzeo bič po nedužnom tijelu. Njegov prvi pravi grijeh protiv drugog.
Prvi od mnogih.
Kad je bio u inozemstvu sa svojom pukovnijom, išao je u bilo kakvu vodu, kad je to bilo
moguće.
Prelazio je rijeke u džunglama prepune krokodila, ledena pruska jezera, i skoro svaki ocean
na karti.
Ali ovaj komad gorštačke obale bio je njegov favorit. Potopljen u moru koje je okruživalo
njegov dom, voda koju su Druidi blagoslovili i njegovi Vikinški i Piktski preci natopili krvlju
drevnih, pretvorio je svoju egzistencijalnu borbu u fizičku, dok se borio protiv svega što bi ga tražili.
To bi ga privuklo u crne dubine i ugušilo ga. Krivnja. Bol. Mržnja. Teret koji je nosio svaki
dan.
Osjećao se kao da poziva bogove da ga udaraju, ili đavla da ga odnese, a kad to nisu učinili,
izašao je iz slane vode pod krinkom mira ili, usudi li se reći, dozvolom.
Ne toliko kao krštenje, u kojem će se njegova duša očistiti, ali više nalik na figurativnu
kupku. Živio bi i robijao još jedan dan, a odbijenost, blato, i prljavština obojat će njegovu dušu
ponovno u crno, tako da bi on ponovio ritual slijedeće jutro.
Ovo jutro, on je napravio putovanje u možda najkraćem vremenu od kako se sjeća.
Neobična zabrinutost ga je tjerala na planinu, a on je tako brzo bježao, a noge su mu gorjele
dok su ga tjerale da ide sve brže.
Ne možete znati koliko je to pogrešno...
Jesenji vjetar vrisnuo je njezine riječi kroz kanjon dok nisu udarale preko njegova mesa
puno ožiljaka, i ujedala bičem već zacijeljene.
Trčao je plivao bez košulje, iako je hladnoća pretvorila njegovu kožu u bijelu i ružičastu dok
je vodila krv unutra da zaštiti njegovo srce i vitalne organe.
Ovdje je bila lekcija za učenje. Bilo bi mu dobro da zaštiti svoje srce.
I njezino.
Ona je ovdje bila sigurna od svakog tko joj želi nauditi.
Svakog osim njega.
Ona je pogriješila, njegova guvernanta, on jest znao koliko je pogrešno to što ju je poljubio,
što je probudio te želje, gotovo nasilne u svom žaru. Tu opsesivnu, zlu radoznalost koju je on imao
o njoj graničila je s grijehom. Natjerala ga je da želi stvari. Tamne stvari. Natjerala ga da razmotri
grijehe koji neće samo osuditi njegovu dušu, nego i njezinu.
Mena Lockhart.
Ime? Stanje postojanja? Žena sa zaključanim srcem.

Je li ga privukla njezina nevinost ili tajnovitost? Njezin oštar um? Njezine zabrinjavajuće
tajne?
Dubina razumjevanja u njezinim očima, ili dubina njezina topla, bujna tijela?
Želio je sve to. Sve od nje. Htio ju je otkriti, tijelo i dušu. Poleći je golu i široku i osvojiti je.
Htio ju je posjedovati. Polagati pravo na nju. Označiti njezinu kožu svojim znakom i vidjeti
istu, nasilnu želju zrcaljenu u njezinim očima.
Da, on je znao koliko je to pogrešno bilo. Znao je da mora svladati te zle misli i umiriti ove
grešne nagone prije nego spale kontrolu i prožmu ga.
Učinila ga je tvrdim, tako jebeno tvrdim da nije mogao misliti.
Ali ona ga je učinila mekanim, isto. U tim prostorima on je gradio zidove i utvrde, oko tih
mjesta bile su memorije, grijesi, i bol je ležala razbacana uokolo kao krhotine stakla u tamnoj sobi,
čekajući bezazlenu žrtvu da se usudi dalje. I u tome je ležala opasnost.
Svaki put kada joj je ruka pronašla njegovu kožu, ili njegove usne našle njezina usta, nešto
iskovano u hladnom čeliku od vrućine njegova temperamenta...rastopilo se.
Problem je bio, što nije podigao te zidove da bi zadržao one koje voli izvan, nego da zadrži
unutra nešto da ne pobjegne.
Vrag je u svima nama,mislim, rekla je.
Ne, mo ailleachd. Ne, moja ljepoto, pomislio je dok je skakao sa Craega i pustio ledeni
Atlantik da ukrade dah iz pluća i vatru iz njegovog uzbuđenja. Ne svima nama...
Samo meni.
***
Premda nije spavala dva dana, prožimajuća uzbuna dovela je Menu da progoni dvorane
dvorca Ravencroft kao nemiran duh. Naravno, znala je razlog.
Neizbježni Poglavar Mackenzie. Neporaženi ratnik sa dubokim ranama i skrivenim
dubinama.
Bilo je kao da ju je označio. Spržio s njegovim slatkim, muškim okusom na njezinim
usnama i označio njezinu kožu samo sa nježnim držanjem njegovih velikih ruku.
Mena je bila obilježena i opečena od njezinog muža, Gordona, mnogo puta, i te rane mogle
su trajati tjedan ili više. Bol, naravno, zadržala bi se duže.
Ali neporeciv udar poljupca Liama Mackenzija bio je beskonačan. Kad bi živjela tisuću
godina još bi osjećala posjedovanje njegovih usana.

Najviše je mučilo zbog toga kako joj nije dopustio ni trenutak bijega.
Kad nije bio zauzet u destileriji, činilo se da je posvuda. Upravo jučer, prekinuo je lekciju
plesanja valcera s djecom, uzimajući svoju kćer za nekoliko plesova. Dokazao je da je više nego
dovoljan plesač, ali povremeno bi spotakao Rhiannu i loveći je, psovao svoje nespretne noge dok
ga je djevojka grdila da to očito radi namjerno.
Smijeh je punio dvorac s najljepšim višeglasjem, i činilo da je Menu boljelo srce zbog nekog
razloga kojeg nije mogla definirati.
Ravencroft je također pio čaj s njima dok su ležali u njima najdražem solariju, i čitali Grofa
od Monte Krista na francuskom. On bi slušao s ushićenom pažnjom, nikada nije postavljao pitanja
ili pojašnjavao riječi kao što su djeca činila. Samo je sjedio i zurio u nju s onim rastrojenim oštrim
tamnim očima, čeljusti nataknute na njegove mirne prste.
Tumarao je oko nje kao velika, gramziva mačka, njegovo ogromno tijelo punilo je svaku
sobu tako potpuno, osjećala se gužva i prepunjenost. U njegovoj prisutnosti, njezino vlastito tijelo
bilo je u stalnom stanju pripravnosti. Njegov pogled, jednako opipljiv poput milovanja, podizao je
fine dlačice na njezinom tijelu sve dok one ne bi peckale i bridjele s upozorenjem kada bi on ulazio
u sobu.
Ovdje je opasno stvorenje, govorili su njezini primitivni instinkti. Zvijer. Grabežljivac. Bilo
bi dobro da potrči.
Sakrije.
Mena bi često dizala pogled kako bi ga pronašla na usnama ili grudima. Riječi bi joj se
zaglavile u grlu i morala se zaustaviti kako bi uhvatila dah.
Tamno, seksualno obećanje virilo je iz njegovih očiju, i pljačkalo je svaku njezinu misao.
Ipak ne bi rekao ništa ni skrivao ništa. Kad je uhvatila pogled, nije skretao pogled, niti je pokušao
skriti svoju iskrenu zahvalnost za nju. Samo ju je gledao sa dovoljno vrućine da rastopi kamenje
dvorca, dok je ostajao miran i tih kao kip isklesan dragim rukama voljenog obrtnika.
Tvrd. Gladak.
Bez greške.
Proklet bio što ju je poljubio!
Prokleta bila ona jer je čekala da to učini opet.
Unatoč svemu tome, njegova stalna prisutnost također je izazivala veće poteškoće prilikom
pokušaja dogovora s Andrewom o brigi o njegovom štencu. Morali su izmisliti sve moguće vrste
inventivnih načina da se ispričaju iz njegova društva.
A onda je ovog jutra došlo do incidenta, od kojeg se Mena nije mogla oporaviti.
- Morate mu reći, Andrew, - Mena je podsjetila dječaka dok su Rune izveli van za jutarnje
ludiranje i mokrenje. - Sutra je treći dan.
- Hoću, - zavjetovao se. - Otići ću u njegovu radnu sobu s njom ujutro. - Pozivajući Rune
natrag jer je počela slijediti svoj nos predaleko, Andrew je rekao: - Dobro mi ide s njim, što mislite?
Moj otac. Ova posljednja dva dana bila su...dobro, bili su dobro, nisu li?
- Da, Andrew, jesu. - Mirno se nasmiješila i povukla prema njemu. - I vi ste učinili isto, jako
krasno. Kako vam se sviđa Grof od Monte Krista? Je li to obećano?
- Da. - Andrew kimne glavom. - To je mnogo zanimljivije i nevaljalo od onog što su nam
ostale guvernante dopuštale da čitamo.
Tada ju je pogodila briga. - Oh, dragi. Misliš li da vašem ocu smeta što je čitamo? - pitala se
naglas dok je gledala izlazak sunca kako liže jantarne jesenje trave sa zlatom. - Mislila sam da bi on
rekao nešto ako bi imao problema sa sadržajem.
- Gđice Lockhart. - Andrew je imao najčudniji izraz na svom licu, neobičnu mješavinu
između nestašluka i epifanije. - Moj otac ne zna o čemu je knjiga.
Oči su joj se proširile. - Kako to mislite?
- On ne zna ni malo francuskog.
Bio je tamo da vidi djecu svaki dan, To je bilo jedino moguće objašnjenje zašto im se
pridružio dok su oni čitali iz knjige koju on nije razumio. Prihvatio je riječi koje je ona izgovorila
od srca u kapeli. To je bilo sve.
Nije li?
Da joj alternativa već nije oduzela dah, Mena bi već bila podnijela bezumlje Andrewovim
slijedećih riječi.
- Gđice Lockhart, moj otac dolazi ovuda.
- Što? - zacvilila je.
U panici, uhvatila je malu Rune i gurnula je Andrewu u ruke, sve da ih baci kroz vrata prije
nego se okrenula da se uvjeri jesu li uhvaćeni.
Bio je samo na korak od linije stabala, ali njegov lik je bio nepogrešiv. Ravencroft je trčao s
iznenađujućom brzinom i zapanjujućom količinom gole kože izložene jesenjim elementima. Iz
njene daljnje prednosti, Mena nije mogla reći gdje je njegov polirani torzo završavao a njegove
žuto-smeđe hlače započinjale.
Bio je unapređeni gorostas toplog muškog tijela i vruće škotske krvi. Što je bliže dolazio,
sve se više bližio neizbježan razgovor. S obzirom kako je posljednji završio, s njegovim ustima na
njezinima, Mena je znala da se treba povući. Nije bilo sramote u tome što je učinila, rekla si je. Ne
kad su bezbrojne vojske učinile upravo istu stvar kad im je Demon visočja pristupao.
Nije mu bilo za vjerovati.
I sudeći prema dodatnim otkucajima njezinog srca i drhtanju koje ju je oblilo pred njegovim
prizorom, čak i tako dalekom, nije bilo ni njoj.
Nije si mogla pomoći nego je gledala još jedan neoprezni trenutak dok je trčao iz smjera
uvale.
Njegova glava nije bila točno niže, već nagnuta na način koji je sugerirao da je namjeravao
ići ravno ispred sebe, na slijedeći pedalj zemlje koji će osvojiti.
Još je nije bio ugledao, ali je sigurno mogla vidjeti mnogo od njega.
Što je bliže dolazio, to se više detalja otkrivalo Meni. Vidljive trake tetiva i snage pripijene
uz njegove teške kosti savijale se i mreškale s njegovim pokretima. Široki diskovi mišića na
njegovim grudima odskakali su sa svakim teškim odjekom koraka. Duge noge izjedale su razdaljinu
između njih sa nepogrešivim osjećajem ritma. Njegova je kosa bila raspuštena i prianjala za njegova
ramena s vlagom, kao da je bio u moru. Znala je da bi se trebala okrenuti, da se ne otkrije da viri, ali
njezine cipele kao da su bile zalijepljene za zemlju, i njezine oči slično zalepljene za njega. Spasio
ju je od prilično neugodne prepirke kad je skrenuo lijevo kod živice, i nastavio dole niz zapadni
brijeg prema destileriji.
A tada je Mena napravila strašno otkriće. Markiz Ravencroft je, negdje u svom životu, bio
mučen. Dugi, jezivi ožiljci kvarili su inače glatku kožu njegovih leđa. Morali su biti poprilično
široki da bi ih vidjela sa ove udaljenosti. Njezine su ruke poletile do prsa kako bi zadržala bol koja
je tamo procvala. Bez daha, Mena se krenula skoniti u dvorac Ravencroft, kako bi se uvjerila da su
se Andrew i Rune sigurno ušuljali natrag, prije no što započne jutro s djecom. Pokušavala je s njima
održati redovan dan pouke, ali se pokazalo posve beskorisno. Tko je tako surovo ozljedio
Ravencrofta?
Možda je u nekom momentu bio ratni zatvorenik. Možda je bio mučen zbog informacija. Ili
bičevan zbog neposluha. Ali sigurno, vojska nije imala praksu bičevanja plemića kraljevstva,
posebno ne one visoko rangirane kao što je Markiz.
Mena si nije mogla pomoći, vrelo nježnosti cvjetalo je ispod shvaćanja i sumnje da je
poklekla pred Poglavarom Mackenzijem. Hoće li se Poglavar pojaviti danas, pitala se, pun neke
putenosti i bremenitih pogleda? Kada nije, nije mogla reći da li je to bilo olakšanje ili razočaranje
koje je oblilo njezine grudi. No nakon malo vremena, njezini su živci bili toliko napeti da je samo
još jedan pogrešno izgovoren francuski glagol bio dovoljan da pukne. Zato je smješala nekoliko
nejasnih isprika djeci, stavila knjigu u njihove ruke, i odlutala dvoranama Ravencrofta, zahvalna na
trenutku samoće da bi sabrala svoje misli, strahove, i fantazije koje su prijetile odgalopirati s njom.
Mena se našla na vrhu velikog stepeništa koji je vodio do prednjeg ulaza, dok je pobliže
proučavala raskošne tapiserije koje su ugrijavale hladno kamenje zidova dvorca. Nebo je vani
postajalo beskrajno platno čelično sivog zastirući sunce dok je oluja pljuštala na zemlju u ritmičnom
neprijateljstvu.
Obukavši teški sivi vuneni ogrtač sa sitnim perlastim dugmićima niz prednjicu. Dižući svoju
kosu na vrh glave u labavu punđu, mislila je da je činila savršeno groznu sjenu.
Polovica koja je odgovarala vremenu, a polovica koja je odgovarala njezinom raspoloženju.
Njezin je pogled zapeo na jedno zadivljujuće ulje na platnu, smješteno iznad središta velikog
stepeništa. Bilo je visoko kao ona i možda deset puta šire. To je prikazivalo veliku bitku, sa velikim
i svirepim Mackenzijevim ratnim starješinom koji je vodio malu grupu u kiltove obučenih gorštaka
u borbu protiv Engleza. Njihovih mačeva s dvije oštrice koji visoko vitlaju, i njihove kose koje
divlje lete oko njih, izgledali su vrijedni strahopoštovanja i neizbježni. Bitka kod Cullodena, možda?
Međutim, jesu li takvi svirepi ljudi bili poraženi?
Zamislila je Markiza hitati u drevnu bitku, tamni lik odmazde i junaštva, neusporedivo
neustrašiv zbog njegove besprimjerne snage i veličanstvene forme. Njegove nedokučive crne oči
bljeskale bi od bijesa u vrelini bitke, a njegova gusta crna kosa boje ebanovine okupila bi se
buntovnički oko njegovog lica dok bi svladavao svoje neprijatelje u krvavoj i smrtonosnoj borbi.
Očarana ljepotom prikaza u ovoj slici, posegnula je drhtavih prstiju i prošla preko prikazanog
opasnog drevnog starješine.
Bio je naslikan teškom rukom, svim krutim uglovima i tamnim grubim potezima. Gotovo
točna slika trenutnog Poglavara Mackenzija. Iste vatre. Iste svireposti.
Iste neobuzdane ljepote.
Mena je shvatila, dok je dozvoljavala prstima da upijaju neznatne tragove u boji, da je zlobni
dio nje žalio što nije dozvolila Markizu da produbi svoj poljubac.
Nijedan muškarac nije joj sisao prste kao fizičko čudo koje je bio Liam Mackenzie. Pitala se,
da je omotala svoje ruke oko njega, bi li osjetila ožiljke na njegovim leđima kroz njegovu košulju?
Bi li on podijelio s njom još jednu intimnost svoje prošlosti, dodajući nit na žicu složene emocije
koju je počeo tkati?
Gospode, on je imao svu očaravajuću radoznalost i uzbudljivu opasnost oluje s munjama.
Naravno da je gomilao mitsku vrstu ugleda jer su mitovi način kako se običan čovjek borio da
objasni nekog tako izvanrednog.
Bila je spremna zarobljenica njegovih ruku, njegovih usana. Držao je njeno lice sa krajnjom
nježnosti, ali bila je njezina vlastita želja, njezino vlastito radoznalo iskušenje, što ju je zadržalo
zatvorenom u trenutku.
Zato što su njegova čvrsta usta bila mekša na njezinima nego što je zamišljala. I, Gospode
pomozi joj, ali ona je zamišljala da se to ponovno događa. Više od jednom. Ništa što je njezin
fantastičan um mogao izmisliti nije bilo ni blizu nedopuštenoj i primitivnoj vrelini koje se ona nije
mogla otresti još dva prokleta dana.
Uznemirujuća vrućina ju je držala budnom više nego bilo što drugo. Sporo prženje koje bi
počelo nešto ispod njezinog trbuha i širilo se niže i van dok njezini udovi nisu tinjali i trzali se od
potrebe o kojoj nije mogla početi niti razmišljati.
Koju ona nije trebala niti razmatrati. Imala je previše tajni. Tajne koje bi posolile tlo,
sprečavajući da išta raste između njih. Jer iako je mislila da se nikada neće vratiti svom mužu, ona
je bila udana žena, i bilo bi joj bolje zapamtiti to.
Ono što se dogodilo između njih ne smije se više nikada ponoviti. Poslijedice takvog
zaplitanja bile su jednostavno previše katastrofalne.
Ali, oh, je li ona htjela..
- Engleskinjo!
Mena je povukla svoju ruku od slike sa krivnjom koja je krenula kod ugodnog uzvika koji je
odjeknuo skroz do nje. Bila bi izgubila ravnotežu i svalila se dole stepenicama da je par jakih ruku
nije dohvatilo da je zadrže.
Mahovinasto zelene oči smiješile su joj se dole sa alarmantno zgodnog lica Gavina St.
Jamesa. Stajao je dvije stepenice iznad nje, i Mena nije mogla zamisliti kako je dospio tako blizu a
da ništa nije razotkrilo njegovu prisutnost.
Nije mogla biti tako zanesena slikom, da li je? Ne, njezina odvraćenost nije imala baš
nikakve veze sa slikom, rekao je mrzak unutarnji glas, već sve sa Poglavarom koji ju je posjedovao.
- Rekao sam vam da ću vas ponovno vidjeti, Engleskinjo, - gorštak je zapreo svojim
svilenim škotskim naglaskom.- Dopustite mi da vam kažem, da mi je pravo zadovoljstvo što sam
vam spasio život.
- Niste učinili tako što, - raspravljala se Mena, iako nije mogla sakriti osmijeh koji je
izmamio u odgovor.
- Svalili biste se preko glave niz stepenice, da vas nisam uhvatio, - hvalio se.
- Da, ali, prvenstveno vi ste taj koji se došuljao i iznenadio me do pol smrti. To je bilo jako
zločesto od vas, - uzviknula je.
- Nisam se šuljao. Vi ste ta koja je bila izgubljena u svojim mislima. - Cerekao se, njegove
su oči blistale s đavolskim užitkom dok je pogledao sliku. - Nije za reći da nisam zao čovjek.
- Ne sumnjam, u to, - Nasmijala se. - Ne da nije istinsko zadovoljstvo sresti vas opet, g. St.
James, no mogu li vas pitati što vi ovdje radite tako uređeni?
Njegov je izraz postao glupav dok je trljao kravatu svog finog odijela. - Sve je u malo posla
s destilerijom. Upravo sam se vratio iz Londona sa nekim dobrim vjestima za Markiza. -
Zavjerenički se nagnuo. - Iako bi trebalo krvavo čudo da dobijem priznanje od starog jarca, ako me
pitate.
- Oh, nastavite samo. - Mena je potisnula nervozan smijeh, zapanjena njegovom smjelošću.
- Zaključujem da nema potrebe za predstavljanjem. - Ravencroftov kavernozni glas mogao
je pretvoriti pijanog gorštaka u suhu pustinju.
Krv je napustila Menine udove kad je zapazila da je Gavin St. James još uvijek držao njenu
ruku ispod lakta od kada je posegnuo da je zaustavi. Izvukla se od njega, dostižući čvrstoću kamene
ograde da je pridrži jer njezine iznenadno drhtave noge činilo se više nisu osjećale potrebu da
ispune svoj posao.
Markiz je stajao na vrhu stepeništa, nogu raširenih i ruku prekriženih preko svojih širokih
prsa dok je zvjerao dole na njih oboje u prezrivoj osudi.
Premda je bio odjeven u besprijekorno odijelo, njegova kosa boje ebanovine začešljana
unatrag u uske redove, činio se sasvim zlokoban kao nikad.
Mena se našla zabrinuta zbog cjelokupnosti njegova odijela, jer su mu napeti mišići
zategnuli šavove.
Sad je znala kakva ljepota leži ispod, i morala je skrenuti pogled.
- Vi zapravo griješite, Liam, jer smo vaša lijepa guvernanta i ja podijelili prijašnji...susret,
ali se nismo formalno upoznali. - Namignuo je Meni, koja je razmatrala da se baci niz stepenice
radije nego da podigne pogled i ugleda Ravencroftov porazan pogled zasigurno usredotočen na njih
oboje.
Tko je bio ovaj čovjek da se obraćao Markizu tako neformalnim ponašanjem? I zašto je
insistirao na stvaranju razigranih insinuacija o njihovom prethodnom - susretu- u šumi? Bila je
gotovo otpuštena s posla zbog tog teškog iskušenja.
Gavin joj nije pružio šansu da se oporavi od zaprepaštenja prije nego ju je ponovno uhvatio
za ruku i teatralno se naklonio iznad nje. - Dozvolite mi da se predstavim, Engleskinjo, kao
gospodin Gavin St. James, Grof od Thornea i polubrat najslavnijem Markizu od Ravencrofta,
Poglavara Liama Mackenzija od Wester Rossa.
Pritisnuo je svoje usne na njezinu ruku, ali Mena je jedva osjetila dok se mogla zakleti da je
zapravo čula režanje koje se širilo sa vrha stepeništa.
Povukavši svoju ruku natrag, trgla se na opažajući pogled koji joj je Grof uputio iza
jantarnih trepavica.
- Braća? - Mahala je razjarenim prstom prema zlobno smješkajućem Lordu Thorneu.
- Vi nitkove! Pustili ste da vjerujem da niste ništa drugo nego nadzornik u destileriji. -
- Oprostite mi, Englekinjo, ali ja vam nisam lagao. - Bljesnuo joj je razorno zgodnim
osmijehom, i Mena se našla kako mu trenutno oprašta, ne da je bila toliko ljuta na prvom mjestu. -
Govorio sam istinu kad sam rekao da sam nadzornik destilerije. Da ste se raspitali za mene, saznali
biste da sam i djelomičan vlasnik i sve drugo.
Thorne je slegnuo ramenima, oči su mu svjetlucale s veseljem. - Priznajem da sam malo
ranjen što niste.
- Bilo je, ni više ni manje, lažnog izostavljanja, Thorne. - Ravencroft ga je osudio dok je
silazio stepenicama, njegovo zvjeranje je skakalo natrag i naprijed između njih, suženo sumnjom.
Mena se zapravo povukla jednu stepenicu dole, iznutra puzala pred njegovim neporecivim
položajem o određenoj temi propusta.
Braća, divila se. Iako je pretpostavljala da sada može vidjeti sličnosti sada dok su stajali
blizu jedan drugomu. Koliko je mogla razaznati, visina im je bila slična, ipak Ravencroft je bio
nesumnjivo viši.
Kao i Dorian Blackwell, Liam je bio crnokos, gdje je Gavinova kosa sjajila još više
treperava nego prije, sada kad nije bila potamnjela morskom vodom.
Nešto električno pucketalo je u zraku između muškaraca, nabijajući ga sa toliko muževne
napetosti, da je ona jedva disala.
Blaženo, zvono za pola sata do večere odjekivalo je kroz valove agresije koji su strujali od
braće, i Mena je blagoslovila šefa i njegovu pouzdanu pravodobnost.
Čujno udahnuvši zrak ljubaznosti oko njega poput plašta, Lord Thorne se okrenuo još
jednom prema Meni. - Hoću li vas vidjeti na večeri, Engleskinjo?
- Ja-ja pretpostavljam, - odgovorila je Mena, nesigurno pogledavši svog poslodavca.
- U mojoj kući, obraćat ćeš joj se kao gđici Lockhart, kao što i doliči, - naredio je Markiz.- I
ja vas nikada ne pozivam na večeru.
- A ipak, ja uvijek ostanem objedovati. - Gavin bljesne njegovom bratu još jedan od
njegovih vragolastih osmijeha. - Hajde sada, Liam, nećete valjda oduzeti mojoj šarmantnoj
nećakinji i nećaku moje šarmantno društvo, je li? Sada, ako biste me ispričali, idem vidjeti kakve
kulinarske užitke onaj francuski genij ima u pričuvi za mene večeras. - Okrenuvši se na petama,
krenuo je dole stepenicama, i koračao prema kuhinjama.
Nije povlačenje, samo po sebi, nego strateško povlačenje, po Meninom mišljenju.
Sudeći prema gnjevu koji je blistao u Ravencroftovim opsidijanskim očima, aplaudirala je
na odluci Lorda Thornea.
Zglobova bijelih na ogradi i s venom koja je pulsirala iznad njegove savinute čeljusti,
Markiz je privukao njezinu pažnju svojim bijesnim pogledom. Nije rekao ništa, već je proučavao
njezin lik kao da traži odgovor na pitanje koje se ne usuđuje postaviti.
Mena je promatrala sa zanosom kako uski spektar emocija igra preko njegovog divljeg
izraza. Iritacija, sumnja, bijes, i turobna patnja?
Posljednji je izazvao ne malu količinu zbunjenosti i nevolje.
- Moj Poglavaru, ja...
- Ne plaćam li ja vas da provodite svoje dane sa mojom djecom, gđice Lockhart? -
Insinuacija da je izbjegavala svoje dužnosti ju je zapekla.
Zanijemila, mogla je učiniti malo osim kimnuti.
- Dobro, onda, - podrezao je, i otpustio spuštanjem ostalim stubama po dvije od jednom, kao
da je mislio da jedna nije dovoljan izazov za njegove duge korake.
Mena se nije mogla pokrenuti dok nije krenula kod treska vratima.
***
Prvi put u koliko se dugo mogla prisjetiti, Mena nije mogla jesti. Želuca uzburkanog
živcima, nastavila je pogledavati prema ulizičkom Grofu od Thornea koji je insistirao na flertu
svojim govorom svakih nekoliko minuta. Zatim je povirila na zlokobno tihog Markiza, čiji je
pogled okupio više tamne vatre sa svakim dopunjavanjem njegove čaše s viskijem.
Miris juhe od pastrnjaka i poriluka s bijelom ribom u umaku od vrhnja iskušavao je njezin
tek, ali Mena je jedva gledala u to bez da se osjeća bolesno. Ne samo da je bila nervozna zbog ove
neobične dinamike između nje i dvojice braće Mackenzie, ali Andrew je sjedio na njezinoj desnoj
strani i migoljeći se sa shvaćanjem da bi Lord Thorne mogao spomenuti njegovo štene.
Činilo se da su svi, bili napeti kao tetive na luku. Zvuk kiše koja je šibala prozore i zvečanje
finog srebra bili su jedini zvukovi koji su prekidali neugodnu tišinu koja se postavila oko sobe kao
gusti pokrivač.
Samo je Rhianna energično jela, nesvjesna napetosti oko nje dok je sjedila preko puta
Russella, koji je gledao svih vrlo pažljivo, očito pokušavajući utvrditi što je to što mu je promaklo.
- Striče Gavine, - upitala je Rhianna jednom kad je njezina početna glad bila utažena i
usporila da dopusti razgovor. - Jeste li upoznali bilo kakve rafinirane, raspoložive dame dok ste bili
u Londonu?
Grof se nasmiješio svojoj nećakinji. - Niti jednu koju bi smatrao dostojnom da je učinim
Groficom. - Obrisao je svoja usta ubrusom i otkrio đavolski osmijeh koji je pojačao iskre u
njegovim očima. - I nijednu tako rafiniranu kao vaša gđica Lockhart, ovdje.
- Gđica Lockhart je najvještija, - odmah se složila Rhianna. - Ona je prva guvernanta koja je
ikada natjerala Andrewa čitati. - Lupila je oštro laktom svog brata.
- Ona me ne tjera čitati, Rhianna, - tvrdio je Andrew, iako je pogledao prema Meni s
divljenjem koje je rastapalo srce.- Samo me natjerala da to poželim. Mi imamo dogovor.
- I uspješna guvernanta, da budemo sigurni, - promrmljao je Lord Thorne. - Iako nije bila
tako profinjena prvi put kad sam je sreo.
- Niste spomenuli da ste sreli strica Gavina prije, - izjavila je Rhianna nesvjesna najvećeg
interesa koji je okupirao sve ostale okupljene oko stola.- Kad ste se vas dvoje upoznali?
Da je Mena jela, bila bi se ugušila. Preklinjala je nepokajničkog Grofa svojim očima, i ne
usuđujući se pogledati prema vrhu stola.
Njezina zbunjenost činilo se da samo podstiče nitkova. - Desio sam se dok je cura istraživala
uvalu Kinsross. Plivala je na pola puta otvorenog mora kao što je činila milijun puta prije, njezine
suknje popele su se do njezinih koljena, da spasi vaše malo...
- Nisam spomenula jer nisam znala da je on vaš stric tada, i mislila sam da je od malog
značaja. - Mena je prekinula ono što je moglo otkriti o štencu. To je bilo ono što je dovelo do
obmane. Želuca punog krivnje i srca punog olova. Nije si nikada trebala dozvoliti da bude
nagovorena na to. Ako bi uspjela preživjeti večeras, sve bi bilo završeno ujutro.
Mena je zurila upozorenjem prema njemu, nadajući se da će biti efikasnije od molbe. Što je
dođavola on mislio da radi? Nije li on shvatio da njezin položaj ovisi o izgledu kreposti i ugleda?
- To nije bilo od malog značaja za mene. - On joj se naklonio sa izrazom punim značenja. -
Uživao sam prateći je kući, Vaša guvernanta je jednako duhovita i zabavna koliko je lijepa.
- Trebali biste ju čuti dok čita, - složio se Andrew. - Zabavlja nas čitavo vrijeme.
Dijete je bilo apsolutan anđeo.
- Da, i učila me plesati valcer, - dodala je Rhianna, da ne bude nadmašena.
- Svi ovdje u Ravencroftu se slažu da je gđica Lockhart jedan izvrstan i lijep dodatak osoblju.
- Russell se pridružio razgovoru, a brada mu se podijelila u đavolskom osmijehu. - Dobro je za nas
bezbožne gorštake vidjeti što su pravi maniri, ha, Poglavaru?

Mena je skupila snagu da pogleda prema svom poslodavcu i odmah poželela da nije.
Ravencroft je sjedio kao ukopan, s nožem u jednoj ruci i vilicom u drugoj, sa zalogajem smrznutim
na pola puta do njegovih usta. Zagledao se u svog brata, crnih očiju blistavih od zlonamjernosti.
- Svi ste vi previše ljubazni, - rekla je Mena u žurbi bez daha.
- Morate mi reći kad planirate još jedno kupanje u moru, gđice Lockhart, - rekao je Grof ne
bez male insinuacije.
Ravencroftov pribor zazvečao je po njegovom tanjuru.
- Da, i morate nas odvesti sa sobom! - Insistirala je Rhianna s opipljivom žudnjom.- Možete
me naučiti plivati.
Mena je također morala odložiti svoju vilicu kako svi ne bi vidjeli kako joj se ruke tresu.
Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put bila tako uznemirena jednostavnom večerom od
njezinih dana u Benchley Courtu.
- Vrijeme će biti previše hladno za plivanje neko vrijeme. - Pozivajući se na njezinu
takozvanu profinjenost, okrenula se sveopće prihvatljivoj temi za spas. - Russell, je li klima u ovim
djelovima Škotske uvijek tako nepredvidiva u jesen?
- Bojim se da je, - Russell je odgovorio polako, čineći se jednako olakšanim promjenom
teme kao i ona.
Proučavao je išarano crvenilo koje je počelo putovanje gore od ispod Ravencroftove kragne
s riđim obrvama spuštenim niže prije nego se okrenuo obratiti se njoj. - Smrznut će uskoro, ali se
nadam da će sjena kiše sa otočja Sky očistiti stvari do oko Samhaina kao što zna biti.
- Samhain? - upita Mena.
- Moj omiljeni festival od cijele godine, - rekla je Rhianna uzdahnuvši.
- Da, - složi se Andrew, s najživljim izrazom lica koje je Mena ikada vidjela od njega. -
Kada se duhovi mrtvih dižu da čine nestašluke i mi zovemo Druidove čarolije da bismo odvratili
demone.
- Vjerovatno vama znan kao Noć svih svetih, - rekao je pomažući Lord Thorne.
- Postoji festival, kažete? - upita Mena.
- To označava kraj žetve, radova u destileriji, i sjetve zimskih usjeva, - objasnio je Russell. -
Otvorit ćemo staro bure viskija ili dva za sve Mackenzije od Wester Rossa i nekoliko klanova u
posjeti i njihove Poglavare, i imati gozbu i ritual.
- Ima plesa i igara! - Rhianna je umalo prevrnula svoju čašu od uzbuđenja.
- I mi žrtvujemo životinje preko krijesa, - upao je Andrew.
- Više od pečenja i gozbe, nego stvarno žrtvovanje, - ispravio je Russell s cerekom.

Mena se nasmiješila zbog onog što se činilo kao prvi put te večeri. - To zvuči divno. Drago
mi je što će to biti moj prvi Samhain u visočju.
- Morat ćete sačuvati ples za mene, Engleskinjo, - rekao je Thorne oko zalogaja, ponudivši
joj taj njegov drzak osmijeh. - Možda vas naučim stvar ili dvije.
Ravencroft je stavio svoje šake na stol s dovoljno snage da zazveči porculan, čineći da je
svatko poskočio. Njegova je stolica načinila oštar, grebući zvuk dok je ustajao i kretao se oko stola
prema Thorneu.
- Da porazgovaramo, - zaškripao je dok je uhvatio mlađeg brata za rame i zamalo ga izvukao
sa njegova sjedala.
Thorneov osmijeh jedva se smirio dok je djelom hodao a djelom bio vučen prema vratima
od bijesnog Ravencrofta. - Ispričajte nas na moment, - pozvao je veselo dok su nestajali u sjeni
hodnika.
Mena je izdašno treptala u pravom zaprepaštenju prije nego je Russell požurio da je utješi. -
Ne brinite se, curo. Grof se uvijek trudi doći pod Poglavarovu kožu. Tako je od kako su bili dječaci.
- Oh? - Mena je zagladila rukama preko svog struka i sjela ravnije u svoju stolicu.
Smatrala je da je cijela razmjena prilično uznemirujuća. U stvari, ona nije znala da li će se
ikada ponovno osjećati stabilno. Ne dok to ne sredi s obojicom Poglavarom Mackenziejem i
Lordom Thorneom.
- Gđice Lockhart. - Andrew je stavio svoju ruku na njezinu. - Volio bih da me ispričate. Ne
osjećam se dobro. - Pokazivao je očima prema svojoj sobi.
Rune bi trebalo pustiti van prije kreveta, i sada je bilo savršeno vrijeme. - U redu, Andrew.
Otpratit ću vas.
Rekla je laku noć Rhianni uz poljubac na obraz, a zatim ispričala sebe i Andrewa od
Russellovog društva.
- Morate mu reći, - žarko je podsjetila Andrewa ponovno kad su se našli sami u hodniku. -
Ili ću morati ja.
- Hoću, obećavam, ali mislim da je bolje da pričekam do jutra. - Andrew joj galantno ponudi
svoju ruku na podnožju stražnjih stepenica i povede je gore.
- Gđice Lockhart, da li vi znate zašto bi otac bio tako ljut na strica Gavina zbog toga što je
rekao?
Doista nije razumjela što je Ravencroft želio od nje. Što je vidio u njoj. Zašto bi on bio...bio
što? Ljubomoran? Sigurno je mogao vidjeti da nije uzvraćala na flert Grofa Thornea.
- Ne mogu zamisliti, - promrmljala je.
Andrew ju je lako udario opažajućim pogledom ispod njegovih trepavica i njegov usjek usta
smanjio se sasvim malo. - Ja mogu.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Liam je kratko zastao uvodeći svog brata u njegovu radnu sobu, i zatvarajući s lupanjem
vrata iza sebe. Ruke su mu se tresle od mračnih potreba i ubojitih nagona. Gnjev je cvrčao kroz
njegovu krv, vozeći se na valovima viskija kojeg je popio na večeri da ne zavitla svoj nož preko
stola na Thornea.
Koračajući sobom, borio se s ljutom zvijeri koja je grebala izići iz njega. Radna soba bila je
premala. Zašto je izabrao da to učini ovdje? Oh da, jer je to bila jedina soba koja nije nosila duh te
žene. Ona nikada nije bila ovdje. Nikada nije ostavila svoj slatki cvijetni miris da podsjeća na
izazovno sjećanje njezine kože.
Bože, osjećao se kao da je doista bio opsjednut. Veliki broj smrtnih grijeha uzburkao se u
njemu i borio za nadmoć kad je Mena bila u pitanju. Ponos, zavist, pohlepa, požuda. A u ovom
trenutku...gnjev.
Nije se mogao ni dovesti do toga da pogleda u svog hvalisavog brata iz straha od onog što bi
mogao učiniti.
Gavin St. James bio je zgodan u onom razoružavajućem smislu zbog kojeg su se cure
rastapale.
Uvijek je bio takav.
Svaki put kad je Liam pogledao u svog brata, zamišljao je Menu Lockhart pritisnutu u njega.
Je li to bio razlog što je pobjegla od Liama nakon što ju je poljubio? Zašto ga je izbjegavala
nakon toga dana u kapeli? Zašto se činila krivom i tajnovitom večeras, kao da se bojala biti
razotkrivena?
Je li bilo nešto između njegovog brata i njegove guvernante? Je li mu on lagao?Ponovno?
- Jeste li je pojebali u šumi, Thorne? - Postavio je pitanje tako tiho, da nije bio siguran da je
sam sebe ispravno čuo.
- Što?
- Moju guvernantu, vi gluho kopile, jeste li stavili svoje prljave ruke na nju? - grmio je. Je li
okusio njezinu slatkoću? Jesu li se njezine usnice razdvojile za njegovo haranje kao za Liama?
Morao je znati, čak i ako bi ga to saznanje moglo gurnuti natrag na rub njegova razuma.
- Tehnički, legitiman sam, a ne kopile u pravom smislu te riječi. - Jezgrovita lakomislenost u
Thorneovom tonu upalila je alkohol koji je već postojao u Liamovim venama.
- Prestanite valjati gluposti da bi zvučali pametnije, - zalajao je.

- Ne znam, brate, možda da i vi probate nekada.
Liam se oprženo okrenuo. Thorne još nije izbrisao taj ljigavi cerek sa svojih usta. Iako kad
je Liam krenuo korak naprijed, osmijeh je brzo obamro.
- Izazivajte me Gavine, i iščupati ću vam kičmu kroz vaše grlo i to bez problema..
- U redu. - Grof je podigao svoje ruke u zrak kao znak predaje, znajući da kad Liam koristi
njegovo pravo ime, da je postignuo svoj cilj. - Ne, ostavio sam ženu toliko nedirnutu kao što je i
bila prije no sam je našao, kunem vam se.
Liam se naslonio; njegova općenito neprirodna sposobnost prepoznavanja laži s neugodnom
jasnoćom nekako je postala uzrujavajuće mračna. - Pa zašto ste joj se tako obraćali kao da ste je
učinili svojom ljubavnicom u mojoj kući, uz moj stol? - pitao je kroz stisnute zube.
Thorneovo slijeganje ramenima trebalo je biti pomirljivo. - Ja sam flertovao, to je sve, Liam.
Malo mi je slatka ta cura. Ona je lijepa dama sa parom sisa koje ne bih želio imati šansu da..
Liam je podigao dvije pune šake bratova odijela i blisko trgnuo čovjeka s njegovih nogu. -
Otvorite svoju prljavu gubicu o njoj još jednom i gledat ću vašu utrobu prosutu na kamenom podu.
Thorneove su se nezrele oči raširile, ne samo od straha, nego i od nevjerice. - Vi je želite, -
začudio se.
- Tišina. - Otpuštajući ga dovoljno grubo da se njegov brat zateturao, Liam se okrenuo k
stolu, trudeći se da uspori mahnito udaranje svoga srca.
- Moj Bože, Liam. Nakon svog tog vremena samonametnute izolacije, vama se diže na
guvernantu?
- Rekao sam. Tiho. Budite! - U nemogućnosti da ga podnese, Liam je napao najbližu stvar
koju je mogao dograbiti. Snop papira, mjedeni pritiskivač za papir, i kutija sa pisaćim priborom
poletjeli su prema polici s knjigama iza stola i zazveketalo na zemlju u kaotičnom neredu. Boreći se
da ispuni svoja pluća pod pritiskom stezanja oko njegovih rebara poput okova, Liam je koraknuo
prema stolu za posluživanje i hrvao se sa čepom bokala dok je tražio čašu dovoljno veliku za
njegovu očajničku žeđ.
- Počinjete li imati problema s pićem, brate? - Upitao je Thorne hladno.
- Moj jedini problem je taj da nemam nijedan.
Jebeš čašu. Liam je nagnuo svoju glavu natrag, uzimajući jedan veliki gutljaj viskija koji je
nosio njegov vlastiti naslov.
Dopustio je tekućoj vatri da klizi i olakšava put za slijedeći udisaj. U ovom trenutku, njegov
je dah bio vjerovatno zapaljiv, ali nije ga bilo briga. Bilo je ili piti ili bratoubojstvo, i on nije htio da
Jani mora čistiti krv iz radne sobe.

- Čovjek poput vas ne može imati ženu kao što je ona, Liam. - Nije baš puno ljudi odbilo ga
i preživjelo da priča o tome. Iznenadilo je Liama da je njegov brat imao muda. - Svaki čovjek može
vidjeti da je netko grubo postupao s njom. U rukama kao vaše, slomit će se, kao i svaka žena koja se
usudila voljeti Poglavara Ravencrofta.
Riječi njegova brata sletjele su na njegova okrenuta leđa kao bodeži. Istina je prosjekla kroz
njegovo meso, njegove kosti, i u srce koje su branile. Jezik njegova brata, bio je, majstorski
obrađena oštrica.
Kao što je uvijek i bio.
- Zar mislite da to ne znam? - Liam je upitao mračno kao i što je sada uzeo vrijeme da nađe
čašu.
- Mislite li da bi prošla bolje u vašim rukama? Kockar. Slobodnjak. Nestalan izopačenjak
koji skuplja žene kao tričarije. Tko nema nikakve grižnje savjesti da uzme ženu svog vlastitog brata?
Zatezanje u Thorneovom liku reklo je Liamu da je njegova oštrica pogodila istinu.
- Nemojte uvlačiti Colleen u ovo. - Odgurnuo je naslon stolice na koju se pretvarao da se
naslanja. - Ako se sjećate, brate, vi ste je prvi uzeli od mene.
- Vi znate vrlo dobro da ja nisam znao da je vaša. Otac je to skrivao od mene, vi niste nikada
rekli ništa, i to... - Liam je pomislio puno strašnih stvari o svojoj pokojnoj ženi kako su godine
prolazile. Ali se nikada nije usudio izustiti ih, jer bi time povećao opasno neprijateljstvo koje se
stvorilo između njih.
Sada, bi to bilo samo govoriti loše o mrtvima. - Ta žena udala se za mene a ne za vas samo
zato jer sam ja Markiz a vi samo Grof. Ona je samo htjela brata koji će naslijediti. Kako je možete
još uvijek voljeti nakon toga?
Gavin je skrenuo pogled, duboka duševna patnja rezala je njegov stalno zloban izraz. - Ne
možete zaustaviti svoju dušu jednom kad pronađe svoj par. Mi obojica znamo da ona nije bila u
redu. Da ona nije bila...dobro.Ali bilo je dana kad je bila lucidna. Kad je bila...blistava. - Thorneove
su se oči omekšale dok su gledale u prošlost, - Ti su dani bili vrijedni patnje koju sam nosio zbog
nje. - Podigne svoj pogled prema Liamu. Njegova je kosa svjetlucala bojom ječmena slada koji su
zgrtali iz peći sušare, njegove oči potamnile u rijetkoj trezvenosti. - Volim misliti da ako je ona
bila... zdravog uma, da bi se bila udala za mene. -
- Mislite što god želite. - Liam se okrenuo i promatrao svog brata preko još jednog
otupljujućeg gutljaja.
Već su to izvukli prije više od deset godina. Colleen je bila luda, i ta ludost ju je pretvorila u
nešto mrsko. Pakosno. Nekog... ne posve ljudskog. Ili možda stalna dvojnost ljudskosti je bila
previše za nju. Možda ona samo nije naučila da isključi bjednost toga kao što mnogi nastoje učiniti.
- Vi ste joj bili dobrodošli, - zarežao je. - Pakao, vi ste se svakako poslužili njome.
Thorneove oči zasvjetlile su kao pokrivač od munja preko smaragdnih močvara. - Jedna noć,
Liam. Dugo vas nije bilo. Ona je bila osamljena a ja sam bio zaljubljen, Bilo je to samo te noći.
- To vi kažete.
- Tako. I. Je. Prošli smo to prije, brate. Rekao sam joj da smo pogriješili. Da vam ja moram
priznati grijeh koji smo počinili protiv vas. - Thorneovi su zubi bili sada stisnuti, njegov zgodan lik
iskrivljen u nešto okrutno i zlobno.
- Ja sam krvario za vas, - rekao je Liam, tako tiho gotovo kao šaptom. Tamo je bilo. Turobna
istina ostavljena da se gnoji između njih. Liamova leđa nosila su ožiljke koje su trebali biti bratovi.
Preuzeo je na sebe toliku okrutnost, toliko boli za dječaka kojeg je pokušavao zaštititi od njihova
zla oca. - Krvario sam za vas a vi ste me ipak izdali.
- Svi smo mnogo krvarili. - Thorneov ton je također pao opasno tiši.
- Vi ne znate ni pola od onog što sam ja činio... - Nije se mogao prisiliti izreći te riječi. - Vi
ste bili premladi da bi se sjećali..
- Oh, sjećam se ja mnogih vaših djela, brate. Sjećam se da ste bičevali onu kurvu. Sjećam se
da je nitko od tada nije više vidio.
- Optužujete li me za..
- Sjećam se što se dogodilo Colleen kad sam joj rekao da moramo priznati. Bila je toliko u
strahu od vas, od Demona visočja, da se bacila s krova. Što vam to govori o tome kakav ste vi
čovjek?
Na Liamovo iznenađenje, gorak osjet zabavljenosti prožeo je bijes potaknut boli i alkoholom.
- Ja točno znam kakva sam ja vrsta čovjeka. Ja sam čudovište. Čudovište koje je zaslužilo titulu
demona. Ubio sam više ljudi svojim golim rukama nego što je većina vojnika imala priliku upucati.
Napravio sam svako potrebno zlo djelo koje su od mene tražili bez pitanja. Bez oklijevanja. Izbrisao
sam krvne loze, Gavin, vozio se kroz cijele gradove kao anđeo smrti. Prolio sam dovoljno krvi da
obojim more u crveno. Čuo sam dovoljno vriskova da ispunim vječnost s njihovim odjecima. -
Njegov se stisak učvrstio oko njegove čaše.
- Umoran sam od toga da me se podsjeća na to što sam i tko sam ja točno, ne zato što se ja
ne želim sjećati, nego jer ja to nisam nikada zaboravio. I ne namjeravam to.
Liam je izvukao perverzno zadovoljstvo iz tame koja se skupljala oko Thorneovog obično
svijetlog lika.
- Ali ja također znam što ste vi, i ja ću vas vidjeti obješena prije no što vas vidim s gđicom
Lockhart. Pa me vi izazivajte kad vam ja naredim da je pustite na miru.
- Mislite da je ostavim vama? - Thorne je ispljunuo, njegova vlastita vatra upalila se ispod
maske genijalnosti. - Ja nisam jedan od vaših ulizivačkih vojnika, Liam. Ne možete me kazniti. Ne
možete me otpustiti iz destilerije.I sigurno me ne možete jebati naređujući mi da se maknem od
koga god ja želim u svom društvu.
Mogao je ubiti momka. To nije bilo prvi put da razmišlja o tome. - Ona je moja zaposlenica.
Ne samo to, ona je pod mojom zaštitom.
- Kako plemenito od vas, - rugao se Thorne. - Ali sumnjam da ste naučili razliku između
zaštite i zapovjedanja. Ako ona potraži moje društvo, ne možete je fizički spriječiti da to učini.
- Nećete je uzeti, - Liam je zarežao. - Ne ovaj put.
Thorneov osmijeh pokazao je i previše zuba. - Koja je ono šarmantna izreka? Oh, da. Sve je
dozvoljeno u ljubavi i ratu.
Liam se pomaknuo naprijed, napredujući dok nije bio noga do noge i nos do nosa sa svojim
bratom, čiji je uobičajeni osmijeh bio zamjenjen s zlokobnim grčenjem. Ali Liam je bio u stanju to
zanemariti. Da vidi što je njegov brat skrivao iza svih njegovih razmetanja i ponosa.
Bio je to strah. I možda žaljenje, ako je dovoljno duboko pogledao. Ali ljubav?
- Bila bi vam zadnja pogreška koju biste učinili, mali brate, da uđete u rat sa mnom.
Arogantan cerek se vratio. - Rat bi završio i prije nego bi čak i počeo, Liam. Iako je ona mila
i dobra žena, Philomena Lockhart ima tajne. Cura kao ona ne može nikada staviti svoje srce u ruke
kao vaše. I čovjek kao vi ne bi mogao voljeti ženu u koju nije imao povjerenja. Vjerovatno ćete je
prevladati, ugušiti je, i konačno ćete je slomiti, iznevjeriti je, i na kraju uništiti je. - Thorne se
izvukao do svoje visine, očiju koje je koristio za šarmiranje i razoružavanje s mnogo sjaja i
nepogrešivog značenja.
- Baš kao što ste uništili Colleen. Kao što ste iznevjerili Hamisha. Baš kao što je naš otac
slomio obje naše majke. Popijte si još jedno piće, moj Poglavaru, postat ćete još sličniji njemu svaki
dan.
Liamova zvijer je zarzala kao divlji pastuh. - Izlazite van, - zatresao je.
- Sa zadovoljstvom. - Thorneov izgled gađenja pretekao je njegov poduži korak ka vratima.
Čupajući ih je otvorio, zastajući svojim rukama na njihovoj kvaki. Iako se nije okrenuo, bradom je
dotakao svoje rame, očigledno ne shvaćajući koliko je blizu smrti bio.
- Postoji izdaja u ovom dvorcu, Liam. Nešto opako događa vam se točno ispod nosa a vi ste
preslijep ili preponosan da je vidite. Netko vas pokušava sabotirati, da okrene vaše najbliže protiv
vas. Potražio bih sam. Propitivao bi komu mogu vjerovati?

- Vjerujte mi, već jesam. - Liamovi mišići napeli su se do točke pucanja. Bilo mu je kao da
se okamenio ispod svoje kože. Njegov je bijes bio vulkan, lava ga je polivala i otvrdnjavala, gradeći
ispod sebe dok nije postala živo biće.
- Sjedite na vrhu usamljene planine, Poglavaru. - nastavio je Thorne. - Utvrđivali ste je
dobro da održite vani sve svoje neprijatelje, i zabarikadirate se od vriskova i krvi svoje prošlosti. Ali
nitko nije unutra s vama, Liam, i umrijet ćete sami. Baš kao i naš otac.
- Rekao sam idite. Jebeno. Van, - rikao je. Vrata koja su se zatvorila taman na vrijeme iza
leđa njegova brata da bi se Liamova čaša za viski polomila na njih a ne na potiljku Thorneove
lubanje.
A onda je bio sam. Sam i uzavreo. Poput ugljena nabačenog u vatru kotla, bezbrojnih
uspomena, potreba, i neuspjeha skupljenih u vatre njegova gnjeva, vijući ga u nešto poznato i
smrtonosno.
Ali ovdje nije imao koga ubiti.
Glava je plivala u tvrdoglavoj žurbi opijenog bijesa, Liam je zurio u plamen u svom ognjištu,
jedini zvuk bio je tutnjanje vatre koja je proždirala zrak koji ju je okruživao. Želio je da može
kontrolirati svoj vlastiti pakao...zatvoriti ga u kućište od žbuke i kamena. Hraneći ga samo toliko
koliko je trebao da zaštiti, one koje je volio, na toplom i sigurnom.
Bio bi da ga nije potrošio, ovaj neugasivi bijes. Da njegovo vlastito meso ne bi izgorilo s
njim, postajući išaran i crven od snage njegove vreline. Njegova je krv, ključala. Njegove rane, su
palile. Ožiljci na njegovim leđima svrbjeli i žarili kao da su se ponovno otvorili.
Njegova je glava tukla u ritmu lupanja njegova srca.
Više nije mogao zuriti u plamenove, ili gutati u tišini krikove njegovih vlastitih demona u
njemu, Liam je otišao do stola za posluživanje i posegnuo za još viskija.
Pronalazeći vrč praznim, pretpostavljao je da će najbliža boca biti u knjižnici.
Dok je tumarao po svom vlastitom dvorcu, činilo se da se dvorac savio i zanjihao sa
zlonamjernim sjenama.
Sjene njegovih demona čekale su nestrpljivo da ga odvuku dole do njegovog konačnog suda.
Bile su iza svake tapiserije. Gmizale ispod tepiha i hladnog kamenja. Bile su u kiši, bacale se okolo
tornjića dvorca s nemilostivim vjetrom. Munje su rezale kroz oluju, rasjecale hodnikom i stvarale
noćne more u strašnoj bjelini.
Spektar crnog maglenog lika sa demonski crvenim očima vrebao je niti dva pedlja od ispred
njega.
Munja je prošla, ostavljajući hodnik ponovno u mraku.

Liam je imao nož u svojoj ruci prije nego je grom zatresao kamenje dvorca.
- Jeste li vi vrag koji me je došao uzeti? - Pitao je. Ili je to bio Brollachan tražeći sklonište
od oluje? Dlake na Liamovom tijelu su se podigle sa svjesnošću uz upozorenje. Smrdljiv zadah
smrti zasitio je njegova osjetila kao da je Kosac disao u njegovom smjeru.
Te oči. Taj lik. Bili su mu poznati a opet tako sasvim strani.
- Pitao sam se hoćete li to biti vi onaj koji će me odvući u pakao, - isfrfljao je Liam,
osjećajući se i olakšan i nesiguran, kako se viski činilo se otpuštao u njegovoj krvi sav odjednom i
izazivao da se njegov svijet nagne na svojoj osi.
Visoki, meki ženski glas prožimao je tamu iz pravca knjižnice, zajedno s nježnim ali
nerazumljivim muškim odgovorom.
Svjetlost je ponovno bljesnula, i Liam se našao sam u hodniku, njegova krv bombardirala je
kroz njegove vene sa snagom i bijesom kovačeva čekića.
Je li njegova prljava savjest počela umišljati ukazanja?
- Oče? - Rhianna je zvala iz knjižnice. - Jeste li to vi tamo vani?
Liam je načinio nekoliko koraka prema vratima knjižnice i stigao do okvira da se smiri.
Rhianna i Jani sjedili su za šahovskom pločom jedno nasuprot drugog. Šalica mirisnog čaja
napunjena s indijskim začinima parila se kraj lakta njegove kćeri, a vatra je pucketala u ognjištu.
Jani skoči na noge i odmakne se od stola živahno s krivicom podlaca. Rhianna potpuno
opuštena, okrenula se na stolici i sjajno se nasmiješila.
Liam ju je toliko volio da ga je boljelo. - Što se radi? - Pokušao je zadržati svoj glas nježnim,
iako je još uvijek trebao ukloniti bijes koji je u njemu plivao.
- Znate da ne mogu spavati dok je oluja, - rekla je sa drskim bacanjem svojih kovrča. - Zato
mi je Jani napravio čaj i ja ga učim igrati šah, u kojem je strahovito jadan.
- Jel je? - Liam je susreo Janijeve široke, tamne oči nad prostranstvom knjižnice. Vatra je
bacala mrlje svijetla u njegovu crnu kosu i presijavala od krem i zlatne kurte koju je
nosio.(kurta=tanka košulja bez okovratnika)
Liam je znao cijele noći provoditi uz šah sa svojim sobarom, a Jani je odavno naučio
pobjediti ga u tome. Oči su mu se suzile na dječaka kojeg je znao bolje nego vlastita sina. Još jedan
od njegovih grijeha koje je vukao sa sobom. Podsjetnik njegova vlastita prokletstva, ali onog kojeg
je cijenio.
Mislio je da je mržnja izblijedila iz dječaka kroz sve te godine. Ali Jani je postajao čovjek.
Je li on samo naučio skrivati je? Činilo se nevjerovatnim, jer Jani nije nikada bio sposoban zadržati
svoje emocije nevidljivima na njegovom licu. Posebno sada, kad su njegove oči sjajno zasjale sa
krivnjom i s nemalom količinom tjeskobe.
- Treba li vam nešto, Poglavaru? - Pitao je Jani.
Odjednom se Liamu nije nimalo svidjela ideja o svom sobaru i njegovoj kćeri samih zajedno
u noći. - Gdje je gđica Lockhart? - Pogledavao je po sobi, nadajući se da će sjene prekinuti svoj
izmjenjujući ples. To je činilo da njegova viskijem natopljena glava pliva.
Pomislio je da je našao nekoga ovdje, to bi bila njegova ukočena guvernanta. Često je
dolazila u ovu sobu. Liam ju je više puta špijunirao, pažljivo promatrajući naslove i mrmljajući
knjigama kao da su joj stari prijatelji.
- Pa, zvučite spletkarski, - opažala je dok je pregledavala stranice. - Ali možda nisam
raspoložena za nešto tako brbljivo. Što je s tobom? - Odabrala bi još jedan naslov. - Misterij bi
mogao biti u redu. - Liam ju je gledao, neprimjećen, dok bi probirljivo vraćala svaku knjigu na
njezino pravo mjesto, ravnajući ih usput. Nikada nije čitala u knjižnici, preferirala je staklenik koji
je gledao preko brda koje je vodilo do mora.
Biće sunčeve svjetlosti bila je gđica Lockhart. Samo sjećanje na njezin glas smirio je i palio
ga u isto vrijeme.
- Gđica Lockhart je odvela Andrewa u krevet odmah nakon što ste vi otišli, - informirao ga
je Jani.
- Da, - potvrdila je Rhianna. - On je rekao da se ne osjeća dobro, što objašnjava misteriju
zašto su nestali dvaput danas i nisam ih mogla naći. Vjerojatno su bili dole u kuhinjama pretražiti
apotekarski ormarić.
Liam je kimnuo, proboden boli krivnje što je bio previše zaokupljen da opazi da je njegov
sin možda bolestan. - Otići ću ga obići, - promrmljao je, a njegova obavijest zaplesala je s intimnom
toplinom sobe. Pucketava vatra, meka rasvjeta, mirisni začini.
Sjaj u Janijevim očima kad je pogledao Rhiannu.
- Vjerujem da nećeš biti budna do kasno, - pažljivo je rekao. - Poslat ću ti gđicu Lockhart
dole da ti pravi društvo.
Da bude siguran da oni neće biti sami skupa pre dugo.
- Možemo sada prestati, ako biste radije, - oprezno je rekao Jani.
- Ne! - protestirala je Rhianna. - Samo se želite zaustaviti jer gubite. Gđica Lockhart kaže da
nikada nećete naučiti ako ga ne vidite do kraja. Sada sjednite natrag i uzmite svoj lijek poput
muškarca.
Jani je ostao stajati, njegove su se oči zaključale na Liamovima dok je on čekao svoje
zapovijedi.
Vjeran. Sumnja se rastopila u osornu vrstu ljubavi, a Liam je pročistio grlo, proklinjući
činjenicu da piće uvijek donosi emocije koje se stalno mute u njemu žuboreći prema površini i
prijeteći da se preliju.
- Smilujte mu se, nighean. - Liam pozove osmijeh za svoju kćer.
- Ha! Nikad! - Pokazala je na Janijevo oslobođeno sjedalo. - Razbit ću vas, vidjet ćete da
hoću.
Liam se okrenuo, mrzovoljno razmišljajući da ga nikad nitko nije promatrao sa takvom
strpljivom nježnosti koju je večernja vatra prikazala na Janijevu oštrom, mladom licu dok je gledao
Rhiannu.
Zabrinutost za Andrewa tjerala ga je gore glavnim stepeništem pa na zapadno krilo dvorca
gdje je spavala njegova obitelj. Gdje je živjela njegova guvernanta. Njegov je korak posrnuo kad je
prošao njezina zatvorena vrata.
Svjetlost svijeća nagnula se preko tamnog hodnika od ispod njega, i Liam se našao pitajući
se, ne po prvi put, što ona radi u privatnosti njezinih odaja. Zamišljao ju je tamo, puštajući joj kosu
raspuštenu i četkajući je u dugim promišljenim potezima. Ili možda bi bila u kadi, sapunjajući
njezinu kremastu kožu, njezina ramena, njezine grudi, njezina bijela bedra.
I višlje. Prolazeći njezinim prstima kroz meke crvenkastosmeđe uvojke, nijansu tamnije od
njezine kose i kližući u nabore ..
Liam je zarežao, kako mu je probadanje požude zahvatalo mišiće ispod pojasa i vodilo krv
južno dok nije stisnuo zube na oticanje ispod njegova kilta.
Sada nije bilo vrijeme za to. U stvari, nikada neće biti vremena za to. Ne kad se to nje tiče.
Andrewov apartman bio je troja vrata nakon guvernantinih, i Liam je prvo pokucao, u
slučaju da je dječak bio još budan. Kad nije dobio nikakav odgovor iznutra, otvorio je vrata.
- Andrew? - Njegov je glas odjeknuo u tihoj tami. Pojurivši naprijed, napravio je brzi
pregled razbacanih plahti praznog kreveta njegovog sina.
Duboki unos daha slijedio je silovit napad nelogične sumnje. Liam ga je pokušao odgurnuti,
ali bio je ugrađen u njegovu lubanju kao oštar kraj šiljka, vođen takvom silom trgnuo se.
Od onog dana u dvorištu destilerije, kada je bačva viskija...pobjegla, Andrew i njegova
dražesna guvernanta bili su prisni kao lopovi. Mislili su da Liam nije primjećivao njihove tajne
poglede. Toplina i zadovoljstvo koje bi dotaknulo Menina lijepa usta kada se smijala i namigivala
njegovom sinu u, više no jednoj prigodi, lizala ga je s uznemirujućim i nerazumnim mislima.
Mislio je da je žudnja izazvala očitu sklonost koja je cvjetala između njih dvoje.
Zbog udaljenosti između Liama i njegova sina, i intenziteta između njega i gđice Lockhart,
spokojstvo i privrženost s kojim su se Andrew i ona odnosili jedno prema drugome tih proteklih
nekoliko dana bila je zavidna.
Ali što ako je bio slijep na nešto u cjelosti nedopušteno. Što ako je, u njegovoj vlastitoj želji
za preslatkom ženom, propustio cvatuću dinamiku koja nije bila samo uznemirujuća već i
predatorska?
Liamovo vlastito početno seksualno iskustvo bilo je sa starijom ženom. Kao Andrew, bio je
visok dječak. Lijep, uglat i pohlepan. Privlačio je pažnju djevojaka i žena podjednako, i brzo je
naučio što su one htjele od njega.
I što je on mogao uzeti od njih.
Nešto se mračno i brutalno prevrtalo u njegovoj utrobi. Ubod ubojitog bijesa koji je izazivao
crvenu ljubomoru koja je krvarila u ranu. Bi li se žena poput Mene Lockhart usudila splesti sa
sinom Demona visočja? Nije bio siguran. Nije li Rhianna rekla da su Andrew i Mena danas nestali
zajedno? Liam, sam, je primjetio da ga oni izgleda izbjegavaju više od jednom. S glavom koja je
plivala u viskiju koji je popio za večerom-je li bilo tri ili četiri čašice- i što god je bilo u vrču poslije,
Liam je izašao iz prazne sobe svoga sina i uputio svoje čizme put svijetla ispod vratiju Mene
Lockhart. Pustio je da užas koji je pritiskao dole njegove organe procvate u poznati gnjev protiv
kojeg se obično borio, ali ga je sada prigrlio.
Dvorac Ravencroft bio je pun tajni, i jednu po jednu, on je bio odlučan otkriti.
I donijeti brzu i kaznenu pravdu.
DVANAESTO POGLAVLJE
Mena se spremala za krevet, pa je stoga bila potpuno gola kada su se vrata njezine sobe
ekspozivno otvorila sa tolikom snagom da su se zatresli kamenovi dvorca.
Bila je previše iznenađena čak i da vrisne.
Neshvaćanje joj je oduzelo sposobnost pokreta iz njezinih udova kada je prepoznala
crnokosi lik koji je popunjavao njezina vrata. Bio je veličine omanje planine. Mračan poput noći
koja ga je okruživala, i podjednako olujan.
Njihovi su se pogledi sukobili i držali dok je stajao jednako čvrsto na njezinom pragu.
Njezine široke i užasnute oči, njegove sužene i bijesne.
Bio je tako divlje muževan. Nemilosrdan. Nezaustavljiv. Na trenutak, dok je Mena stajala
skamenjena kraj usamljene svjetiljke na pisaćem stolu, nije se mogla pomaknuti. Bila je gola glad
ugravirana u njegovom isklesanom liku koja ju je zaustavila za udah duže nego je trebalo.
Nikada u njenom životu nije imala nekog tko bi je tako gledao. Kao da mu je njegova čežnja
stvarala fizičku bol. Njegova se koža stisla jače oko njegovih oštrih kostiju, posuđujući intenzitet od
njegova zurenja, nemilosrdne vrste.
Njegova čvrsta usta olabavila su od prizora nje, i njegova prsa su se trzala dok se mučio
napuniti ih udahom. Svakim je inčom izgledao kao barbarski gorštak sa slike na stepeništu. Kosa
divlje raspuštena na njegovim ramenima, oči bljeskave od svireposti jednog vrhunskog
grabežljivca, i mišići premrežani s neuporedivom snagom. Ništa se nije micalo osim širenja njegova
nosa, dok je zurio u nju.
Oči su mu dodirivale svaki dio nje. Čak i djelove koji možda nikada nisu bili dodirnuti prije.
Bljeskale su munjama, pjevale duž njezinih živaca električnim strujama vreline. Sparna,
odgovarajuća grmljavina ošinula je njome, zazivajući oluju tako neočekivano, da se osjećala gotovo
izdanom od vlastita tijela.
Njezine bradavice, koje su već bile naježene od hladnoće, bolno su se ukrutile. Osjećaj je
izvukao šokiran uzdah iz nje kao i štipkanje poteklo iz njezinih grudi sve do dole niz njezin trbuh i
smjestilo se u vlažnom grmu između njezinih bedara.
Isuse, Bože, što je to radila? Što on to mora misliti?
Posrćući prema krevetu, stala je iza njega, vukući prekrivač gore prema svom vratu i borila
se da ga omota oko svog izloženog tijela.
Možda je pogrešno protumačila njegovo zurenje. Bilo je bijesa, a ne gladi, sigurno. Sada kad
ju je vidio bez korzeta, bio je označio mekoću njezina trbuha, okrugle širine njezinih butina i
groteskni način kako je sve poskakivalo dok je trčala da se pokrije.
- Što-što dovraga vi radite ovdje? - prodahtala je oko kvrge poniženja u njezinom grlu.
Njegova čizma pravila je zlosutni teški zvuk dok je, umjesto da se ispriča ili objasni, prešao prag
njezine sobe.
Njezin je um trenutno prešao sa praznog šokiranog u užasnuto ubrzan. Je li on nekako,
otkrio tko je ona? Je li ovdje tražio odgovore? Prisiliti je natrag u London i još jednom u ropstvo?
Dragi Bože, što?
- Gdje je on? - Markiz je prasnuo glasom dovoljno jakim da zatrese prozore iz njihovih
okvira.
Mogla je postaviti pitanje, iako su rubovi njezinih riječi tekli skupa, kao da ima poteškoća
izgovarajući ih.
- Na koga na zemlji mislite? - Pitala je, dok su njegove oči skrenule s nje i pretraživale
njezinu sobu s bijesnim promatranjem.
- Jako dobro znate na koga mislim. - On je krenuo prema njezinom tornjiću, pretražio kadu, i
otvorio vrata njezine garderobe.
- Nemam- nemam pojma o komu vi pričate, - udahnula je oko nevjerice koja joj je
pokušavala paralizirati jezik.
- Ne glumite mi nevinašce, - prijetio joj je, probijajući se kroz svilu, krinoline i pamuk koji
je pronašao, razdvajajući nabore njezine odjeće kao da su gusti listovi. - Vas dvoje ste bili bliski
poput lopova. Ne znam kako sam to propustio vidjeti do sada.
Izbezumljena, Mena je pokušavala dati smisao njegovim nerazgovjetnim optužbama dok je
također vukla pokrivač zavučen ispod madraca kako bi se bolje omotala u njega. Da li mu je Gavin-
Lord Thorne- rekao laži o tome što je, ili prikladnije, što se nije dogodilo između njih? Zatvorivši
oči ispred vala panike, molila se da to nije slučaj.
- Nećete ga naći ovdje. - rekla je, mrzeći očaj u svom glasu. - Ja sam posve sama ovdje. -
Zalupio je vratima garderobe, što je bio znak da će umjetnički izrađen namještaj ostati netaknut.
- Znam da skrivate nešto od mene, - grmio je, njegovi dugi koraci izjedali su razdaljinu
između njih dok nije bio nadvijen iznad nje.
Mena se skupila natrag od njega, suze užasa peckale su je iz njezinih očiju.
Spustio se na koljena i prevrnuo draperiju oko okvira kreveta kako bi provjerio ispod.
- Obećavam, nema nikoga u ovoj sobi osim vas i mene. Molim, - molila je. - Molim vas
izađite.
- Znam što ste radili. - U strelovitom i gracioznom pokretu ustao je i uhvatio je, rukama je
okujući oko njezine nadlaktice. Ne toliko da ozlijedi, ali Mena je znala da nije imala šanse za bijeg.
- Priznajte, i ja ću biti blag, ali ako mi budete lagali... - Pustio je pretnju, iako su njegove oči
obećavale kaznu.
Menini udovi postali su ukočeni od straha i sva je vlaga nestala iz njezinih usta. Prijetilo joj
se prije. Udaralo. Pljuskalo. Čak i gušilo jednom. Sjećala se bolesnih zvukova šake koja se spaja sa
njezinim mesom. Čudan način na koji je bol bivao odgođen za trenutak prije nego bi ga osjetila.
Prizor njezine krvi. Njezin okus u ustima. Kako ju je bol znala zbuniti i zapanjiti. Vrlo se pažljivo
postupalo s njom u njezinu djetinjstvu, i uvijek je željela da sve učini dobro.
Da udovolji onima koje je voljela i živjela s njima.
Ali naučila je vrlo brzo. Da očekuje bol, da ga predvidi. Da ga vidi kad dolazi i ublaži štetu.
Takve bi joj vještine bile uzaludne protiv brutalnih odlika diva koji ju je uhvatio za ruku.
Mogao ju je ubiti jednim udarcem; polomiti joj kosti s okretom njegova zgloba.
- R-recite mi što vi mislite da se ovdje događa, - plakala je. - Kunem vam se, moj Poglavaru,
nikoga nikada nisam imala ovdje sa mnom.
Čak i u ovom svom pijanom stanju, činilo se da je uhvatio užas u njezinom glasu, jer ju je
odmah pustio. - Onda, gdje je moj sin? - upita on. - Gdje je Andrew?
Trepnula je. Otvorila je usta, zatvorila ih. Trepnula ponovno.
- Andrew? - ponavljala je, posve zbunjena. Je li pogrešno rekao? Je li mislio na svog brata,
Gavina St. Jamesa?
Okrećući se od nje, Liam je obišao njezin krevet i zastao opet kod vrata. - Nije u svojoj sobi,
ni u prizemlju. Rečeno mi je da je bolestan. Moram pronaći svog sina.
U Meni je osvanuo novi strah, jer je nestabilan Škot nestao u hodniku. Andrew je vjerojatno
još uvijek bio vani s Rune, i ako je Liam bio pod uzbunom..
- Koji je ovo vrag? - rikao je Markiz.
O, ne. Ispuštajući pokrivač, Mena je poletjela preko sobe do stalka s ogrtačem, ugrabila ga,
obukla, i zavezala pojas u jednom mahnitom pokretu.
- Ne ljutite se, Oče, - govorio je Andrew, dok je Mena skoro pala preko svojih nogu u svojoj
žurbi da dođe do vrata. Zavrnula uglom da vidi Andrewa, držeći migoljavo štene u pregibu njegovih
prsa i stavljajući svoju drugu ruku preko njegova tijela kao da je mislio zaštititi Rune od zloćudnog
gnjeva svoga oca.
- Gnjev to ne opisuje, - Ravencroft je ujedao. - Koliko dugo si skrivao tu zvijer od mene?
Obje očeva i sinovljeva plavo-crna kosa sjajile su se ispod plinskih svjetiljki u hodniku, i
Mena je vidjela temperament koji bi mogao sazrijeti da dostigne očevo sjevanje u Andrewovim
blijeđim očima. - Ona je u dvorcu sada već dva tjedna, - rekao je dječak. - I vi to niste ni primjetili.
Kakva je šteta u tome da je zadržim?
- Dva. Tjedna? - Te su riječi režale iz dubine Markizovih rebara. Nadnaravna mirnoća
postavljena na Ravencroftova golema ramena kao plašt smrti dok se Mena žurno postavljala između
dječaka i njegovog zadimljenog oca.
Jednom kad se Mena suočila sa Demonom visočja, počela je shvaćati da što je on mirniji bio,
što se više otvarali kapci njegovih duboko -postavljenih-očiju, to se više prave opasnosti prikazivalo.
Gospode, ali on je bio najstrašniji čovjek. Da nije Andrew stajao iza nje, bila bi koraknula
natrag. Ali povukla je svu snagu jer je morala zaštititi dječaka od njegova bijesa.
Ovo je bilo najgore što se moglo dogoditi. Potpuno najgori način na koji ih je mogao otkriti.
Sada, sve što se mogla sjetiti da napravi bilo je odgoditi ovu strašnu raspravu do svjetla dana.
- Možda, moj Poglavaru, bismo trebali ovaj razgovor ostaviti za ujutro. - jednolično je
predložila.
Ravencroft ju je procjenio očima dovoljno lukavim da bi bio trijezan. - Znali ste. - Bila je to
izjava, a ne upit, iako joj je gledao u grudi radije nego u oči.
Mena je pogledala dole, i primjetila da su joj se bradavice još uvijek nazirale kroz tanki
svileni ogrtač boje breskve. Prekrižila je ruke nad njima i mrko gledala prema čovjeku.
Kako je mogao uočiti takvu stvar u ovakvo vrijeme bilo je nezamislivo.
- Nedavno sam saznala, - priznala je. - Htjela sam da vam Andrew kaže, umjesto da ga
tračam. I on je namjeravao razgovarati s vama, sutra, zapravo.
- Sutra. Kako prikladno. - Ravencroftov se mrki pogled produbio. - Ovo je neoprostivo,
Andrew. Pravilo je bilo, i zauvijek će biti, bez zvijeri u kući. Bez ljubimaca. Naročito pasa. Sada se
rješi toga.
Menine vlastite obrve skupile su se kad je osjetila očaj dječaka iza nje, mogla je osjetiti
nakupljajuću oluju. - Nemojmo se prenagliti, - obratila se laskanjem.- Andrew se dobro brinuo za
malu stvar, i pokazao veliku odgovornost.
- Odgovornost? Lagao je!
- I...i to bi trebalo podvući, - složila se uz udare srca u njezinom grlu. - Ali sami ste rekli da
bi on trebao naučiti brinuti se i za nešto drugo osim svojih vlastitih želja, i on se jako trudio da..
- Stric Thorne je rekao da ju mogu zadržati. - Andrew je pronašao svoju hrabrost, nabacujući
argument od iza njezinih leđa.
Mena je stiskom zatvorila oči. To je bio najgori izgovor koji je mogao dati. Znala je što će
vidjeti kada ponovno otvori oči i suoči se s bijesom koji se ponovno palio iz Poglavarovih očiju,
gledajući njegove šake ponovno stisnute s člancima bijelim od strepnje.
- Serem se na to što ti je Gavin rekao. - zarikao je, razmahujući se divlje. - Ja sam vam otac,
i ja sam vam već rekao, ne. - Udarajući šakom po svojim grudima kako bi naglasio.
- Neki otac, - promrmljao je Andrew.
Svaki mišić u Meninom tijelu se napeo.
- Što ste to rekli? - Liam je opasno krenuo naprijed, a sva se njegova vatra pretvorila u led
dok je promatrao svog sina kao da je stranac. Uljez.
- Sa takvim ocem kao što ste vi, radije bih bio siroče, - pljusnuo je Andrew, i morao je
pojačati stisak u svom bijesu, jer je štene ispustilo cvilež.
- Andrew, - zadahtala je, iako su joj oči letjele do Poglavarovog lica da procjene njegovu
reakciju. Bijes ga nije napustio, ali nešto uznemirujuće i turobno ovlažilo je vatru tamo.
- Tako je. - Andrewov glas ojačao je snagom i jačinom, iako tresući se od ljutnje i vjerojatno
više nego malog straha. - Želim svo vrijeme da se niste nikada vratili kući. Ili da ste poginuli u ratu
tako da bi sve te godine koje smo proveli žaleći što vas nema, mrzeći vas što ste nas ostavili, dobile
neko značenje.
To je bilo to. Bilo joj je dosta vrućeglavih gorštaka. Bilo je vrijeme za hladniju Britansku
osjećajnost da napravi reda u ovom neredu.
Mena se okrenula prema Andrewu, ispravljajući se u svojoj punoj visini, koja je u tom
trenutku bila jedva viša od njegove. - Da se više nikada niste obratili svom ocu na takav način.
Kako se usuđujete?
Usta su mu se otvorila u pravom izrazu šoka kojeg je njegov otac pokazao samo nekoliko
trenutaka prije. Mena je podigla svoj prst, slično kao što je znao i njezin voljeni otac u rijetkim
prilikama kad ju je morao grditi.
- On živi kako bi zaštitio vaše naslijeđe. Da zaštiti vas i održi vas sigurnim i sretnim a vi to
jednostavno odbijate.On je vojnik-ne-heroj, i iako vi mislite da ste se žrtvovali kao njegov sin, on
zaslužuje vaše poštovanje ako već ne žarko divljenje. - Žal za gubitkom njezina vlastita oca ugrabila
ju je tako silno, da je željela pasti od njezine težine.
Bila je u stanju boriti se sa suzama koje su prijetile zadržati njezino pravedno ogorčenje. -
Jednoga dana, nadživjet ćete ga, dao Bog, imat ćete svoju vlastitu djecu. Vidjet ćete da je tamo vani
u tom mraku, okrutan svijet. Znati ćete strahote koje ljudi mogu nanositi jedni drugima, i od kojih
kukavičkih stvari vas je štitio. Biti će toliko mnogo riječi koje ćete željeti reći. Toliko mnogo
zahvalnosti da izrazite i toliko mnogo pitanja da pitate, i razumjevanje koje ćete željeti podijeliti s
njim a... on više neće biti tamo.Zato ćete uzeti Rune i odmarširati u krevet, i kada se ujutro
probudite, formulirati ćete najiskreniju ispriku koju ste ikada ponudili u svom životu, razumijete li
me, Andrew Mackenzie?
Tišina je tandrkala okolo po hodniku dok ona nije postavila svoje šake na svoje bokove.
- Onda?
Trenutak nakon, dječak je šutke kimnuo.
- A vi. - Okrenula se natrag prema Poglavaru Mackenzieju, koji ju je promatrao kao da je
mislio da je ona postala neko čudo koje on nikada prije nije vidio. Zaprepaštenost je ugušila njegov
bijes, prije nego su njegove oči ponovno, još jednom utonule na njezine grudi.
Prekriživši svoje ruke, mrko ga je gledala. - Zar ne razumijete da nema ništa bolje za
usamljeno dijete od voljenog ljubimca? Možda da ste vi imali društvo i bezuvjetnu ljubav od jednog
takvog slatkog psa ne biste bili takav nepopravljivo svirepo čudovište svo vrijeme. - Njegove su
trepavice pale dole, zasjenivši njegov pogled sa istom dječačkom drskošću koju je njegov sin
koristio.
- Sada. - Stajala je između dva muškarca zureći u iste točke na tepihu. - Vi ste pijani.
Pokazala je prema Ravencroftu. - A vi ste umorni. - Pokazujući na Andrewa. - I mi svi
trebamo se nositi s tim nakon dobrog sna. Dakle svi u krevet, oba dva, ili pomozi mi... - Ostavila je
svoju vlastitu pretnju nedovršenu, većinom zato što nije imala ni najmanju ideju kakvo pribježište je
mogla uzeti ako se jedan od njih ne bi složio s njom.
Liam je podigao svoje tamne oči kako bi je proboo sa najčudnijim zurenjem za jedan
zadihan trenutak prije no što se okrenuo od nje s preciznošću jednog brigadnog generala, i
odmarširao.
Mena se okrenula Andrewu, koji ju je sada gledao okruglim očima poput tanjurića za čaj.
Bez riječi, pokazala je prema njegovoj sobi, i slijedila ga unutra dok je vukao svoje vrhove
cipela kao čovjek koji ide na vješala.
- Nisam to mislio, - rekao je nakon dugo vremena dok je Mena žurila i gladila njegovu
zgužvanu posteljinu prije no što ju je povukla na stranu, trebajući aktivno zanimanje kao odušak.
- Znam da niste, - rekla je oštro, iako se njezina ljutnja počinjala hladiti. Dio nje bio je
zaprepašten svojim vlastitim postupkom. Kakav je miš bila cijelog života. A tu je stala ne pred
jednim, već dvoje ljudi. Muškaraca, čak. Jedan od kojih bio je poznat po svojoj želji za ubijanjem
ljudi koji bi ga naljutili, tako da će to brojati kao duplo.
- Da li vi mislite da on to zna? - Andrew je spustio smireno štene na pod i ona je spustila
svoju malu pozadinu na tepih s cviležom. - Da ga ja zaista nisam želio mrtvog.

- Mislim da da, - konačno se primirila, popravljajući jastuk na krevetu. - Vaše su riječi bile
okrutne, i mislim da su povrijedile vašeg oca. Ali on od svih ljudi shvaća da mi svi govorimo ono
što ne mislimo kada smo ljuti.
- Vi ste bili hrabri. - Poštovanje u njegovom glasu donijelo je kiseli zvuk iz njezinog grla.
- Bila sam nesmotrena. - Ona uzdahne, okrenuvši se njemu. - Žao mi je što sam bila tako
oštra.
Slegnuo je ramenima u opraštanju. - On je zaista bio ljut.
- Da, bio je. - Nije bilo koristi poreći to.
- Što mislite da će on učiniti?
Mena je zurila u divno malo biće koje je grickalo mali svrbljivi kuk padajući preko u svom
veselju. Srce joj se stislo od straha i bez imalo nade. - Možda će misliti drukčije o Rune pri svjetlu
dana. On je naprasit, da se razumijemo, ali je i razuman čovjek. Postoji nada...
- Ne. - Andrew se požurio. - Mislio sam, mislite li da će vas otpustiti?
- Oh, - Mena se pitala i sama. Možda je otišla predaleko. Možda bi trebala probuditi Janija
da joj ponudi pomoć u pakiranju njezinih stvari i da ode.
Trebala je biti opreznija. Što je to ušlo u nju? Zašto je pronašla svoj glas, svoju hrabrost, i
snagu da ustane za sebe u možda najgorem momentu ikad?
Uhvativši zabrinutost koja je kolala u Andrewovim očima, Mena je posegnula za njim,
stišćući njegova ramena. - Zaista ne znam, dragi. Nadam se da ne.
Dječakovo je lice otvrdnulo. - Ja mu nikada neću oprostiti ako to učini. - Očito se borio sa
suzama ljutine tako teško da se tresao. - Kunem se. Mrzit ću ga do dana njegove smrti, bez obzira
što vi rekli, ako vas pošalje odavdje.
Uznemirena, Mena ga je privukla sebi, naslonila njegovu glavu na svoje rame, njezinih očiju
prepunih suza. - To bi bila tragedija, Andrew, - rekla je, čudeći se zašto je još uvijek imala instinkt
braniti njegova oca. - Ja sam narušila povjerenje. On bi imao pravo poslati me da se pakujem. Zbog
toga je lagati tako strašno. Shvaćate li sada? - Prekrasno, sada nije da je bila samo lažljivica, nego i
licemjer. Gospode, kakav je nered napravila.
- Da. - Andrew je kimnuo po njezinom ramenu.
- Uvucite se u krevet, - smirila se, povlačeći se. Pokupila je Rune s poda i postavila maleno
stvorenje u njegove ruke gdje je štene neodložno počelo lizati njegov vrat. - Sve će izgledati bolje
ujutro. Rješit ćemo to. Ne brinite.
Suze su još curile u Andrewovu kosu dok je spuštao svoju glavu na jastuk i dozvolio joj da
ga pokrije. Milovala ga je po njegovoj svilenoj kosi. - Bez obzira na sve, znajte da sam ja na vašoj
strani, u redu, dragi? I da je, na kraju, vaš otac, također. Mi vam oboje želimo samo najbolje za vas.
Andrewova je čeljust bila još vijek u tvrdoglavoj liniji, ali je kimnuo.
Ugasila je svjetiljku prije nego je stigla do praga.
- Laku noć, gđice Lockhart.
- Laku noć, Andrew. - Zaustavila se da ne kaže da ga voli, iako se osjećala kao da je to i
učinila. Kakvog dragog dječaka je napravio Ravencroft.
Zatvarajući vrata meko za sobom, Mena je ispustila težak umoran uzdah dok je virila kroz
treperavo svijetlo niz hodnik. Otkrivši da je prazan od oba, i demona i markiza, krenula je prema
svojoj sobi.
Andrew nije bio jedini koji je zabrinut zbog svoje sutrašnje sudbine. Večernje čekanje bilo
bi mučenje. Već je znala da će je san izbjeći kao oprezan lopov. Možda bi se trebala prikrasti do
knjižnice i naći kakvu knjigu ili nešto da je odvrati.
Mena se odlučila protiv toga gotovo odmah, jer je znala da nikakva knjiga ne bi zadržala
njezinu pažnju.
Osim toga, ta soba ju je još uznemiravala, nakon njezina...susreta? Halucinacije?
Mjesečarenja?
Nije trebala okrenuti kvaku, jer su vrata njezine sobe bila lagano odškrinuta, zasuna
očupanog sa drva.
Gurnula je zatvarajući ih iza sebe, i učinila što je mogla da ih osigura, pokušavajući
zaboraviti sumnjive optužbe koje je Ravencroft sipao na nju ranije. Bila je takva budala da dozvoli
Andrewu da je nagovori u tu ludost. Zaslijepljena sličnošću koja je cvijetala između nje i dječaka,
lagala je svom poslodavcu.
Opet. Činilo se da kad je jednom pristala živjeti tu prevaru od života, postalo lakše smješati
je s više tajni, više prevara. Najviše se bojala da će sve u svemu izgubiti svoj integritet,
Zapravo, nije mogla kriviti Markiza zbog njegova nezadovoljstva. Što je bio sumnjičav
prema njoj i Grofu od Thornea. Za razliku od nje, on nije bio budala, i znao je da ona skriva nešto
od njega.
Gospode spasi je od Ravencrofta ako ikada zaista otkrije dubine njezine prevare.
Svjeća je dogorila, nekako. Samo srebrna mjesečina prolazila je kroz spavaću sobu sa
velikog prozora, slikajući krivudavi križ sa prozorskog okna na tepihu.
Mena se okrenula da pogleda gore na sjajnu kuglu koja je visila nisko na nebu, opčinjujući
sjajem sive oblake koji su dozvoljavali jesenjem vjetru da ih gurka pred voštani mjesec.Izlomljeni
čuperci njegova sjaja obasjavali su bujan krajolik Wester Rossa i more u daljini.
Omatajući svoje ruke oko sebe, Mena je proučavala svoju situaciju s tužnim očajem.
U kakvom se blatu našla zarobljena. Mislila je, u početku, da su njezine laži bile bezazlene,
da one služe ničem do li da je održe sigurnom. Da će se skrivati ovdje u toj gotičkoj visočkoj utvrdi
dok opasnost nekako ne prođe. Kada je bila izgubljena u strahu i patnji nakon Belle Glena,
budućnost je bila vrlo neugodna tmurna i nesigurna. Ona je pobjegla što je brže mogla, glavom
prema bilo kakvom utočištu koje joj je bilo ponuđeno. Nikada ne bi očekivala da postane tako
privržena ovom divljem, predivnom mjestu. I- mogla je samo priznati sebi ovdje u mraku-
njegovom divljem, tvrdoglavom Poglavaru. Njegovoj djeci, njegovom osoblju, pa čak i hladnom
kamenju ovog dvorca.
Sada, možda, ona bude prinuđena otići zbog svog idiotizma.
Možda je ona izvojevala osobnu pobjedu večeras, suprostavljajući se Markizovoj
nerazboritoj naravi; ali cijena takve pobjede bi mogla biti na nesreću jako visoka.
- Bili ste u krivu. - Bol i sram u dubokom glasu presjekao je kroz mirnoću noći sa dovoljno
snage da ostavi ranu.
Obje ruke su joj poletjele prema ustima kako bi zadržale vrisak dok se Mena okretala
naokolo.
Mjesečina je bacala tamne sjene Markiza u srebro. Njegovo je lice ostalo skriveno u noći,
iako mu je tijelo smanjivalo stolicu na koju se podupirao, zatamnjen od sjena koje su ga činilo se
grlile kao jednog od njih.
Demon visočja nije bio od onih koji bi čekali svijetlo dana kada bi prevladala hladna glava.
Nikada nije ostavljao izazov bez odgovora.
Mena je progutala oko grla koje se stiskalo od straha. Ne, on će rješiti njenu sudbinu ovdje u
mraku.
TRINAESTO POGLAVLJE
- Pogriješili ste. - ponovio je Liam, iako nije želio reći baš ništa. Ne, želio je biti duh,
nevidljivi gledatelj koji se mogao igrati voajera u njezinim tajanstvenim ženskim noćnim ritualima.
Ali ona bi se okrenula i našla ga eventualno, i svaki trenutak koji je prošao bez riječi između
njih postajao je opasniji za njih oboje.
Njenom tijelu. Njegovoj duši.
Ona je bila boginja ogrnuta u srebrne zrake. Gola ispod svog ogrtača, njezin bujan lik bio je
savršeno ocrtan od mjesečine koja je probadala tanku tkaninu.
Liam je znao da je ona pohotna žena, često je nagađao u svojim mirnim trenucima o tijelu
koje bi ona mogla skrivati ispod njenog korzeta i mnogih suknji. Ali ništa u njegovom životu nije
ga moglo pripremiti na ono čemu je svjedočio prije nekoliko minuta prije debakla u hodniku. Njezin
goli lik biti će zauvijek utisnut unutar njegovih očnih kapaka. Njezina kremasta ramena sjajna na
svijetlu svijeće kao i raskošna kosa koja je padala puštena u valovima preko njezinih leđa, živahna
kao zalazak sunca koji se zrcali u vodopadu. Znao je da su njezine grudi bile izdašne, ali dlanovi su
ga svrbjeli na sjećanje njihovih zrelih ružičastih vrhova savršenstva, drhtavih od snage njezine
zapanjenosti.
Čak bi napunile ruke tako velike kao njegove, možda i prelijevajući se. Misao je uzrokovala
da mu se usta zasline i njegove oči zatvore od nedorasle požude koja ga je potresala do njegove srži.
Nije bilo pošteno. Vidjeti je tako bilo je kao da je prokleta osoba dobila pogled na raj.
Zauvijek zabranjen.
Okrutnost koja je bila dovoljna da ga slomi.
- Znam. - Njezino skrušeno priznanje zbunilo ga je na trenutak, i on je otvorio oči da je vidi
kako spušta ruke od njezinih usta i zamata ih oko svoje sredine.
- Bila sam u krivu, neopisivo krivo bilo je skrivati Andrewovu tajnu od vas. Nemam isprike
za moju odluku, i..
- Ne. - Podigao je ruku da je zaustavi i nije mu promakao način na koji je ustuknula, iako je
širina cijele njezine sobe ležala između njih. Refleksna reakcija poslala je njegovo ujedanje na rub. -
Mislio sam, vi ste pogrešili o... ja sam imao psa kad sam bio dječak.
Osvjetljena mjesečinom u pozadini kakva je bila, Liam nije mogao uhvatiti njezin izraz, iako
se njezina zbunjenost činila gotovo opipljiva kao i pod ispod njega.
- Zar jeste? - pitala je.

- Da.
- I... vratili ste se u moju sobu da mi to kažete?
Liam je mrzio njezinu pažljivu jednoličnost u glasu. Nesigurnost i shvatanje njezinih radnji
bile su izmješane u njoj. Želio je da to prestane, ali činilo se da je sve što je radio pogoršavalo
njezin strah od njega.
- Da, - ponovno je odgovorio.
- Da sam zato pogrešila?
- Da. Ne. To jest... ne samo zato...ja... - Prosijavao je kroz misli tamne i zbrkane kao večernji
zrak. Činilo se da je alkohol otišao u njegovu glavu a da se sva krv smjestila u njegove prepone i da
ništa nije djelovalo kako bi trebalo.
- Zašto ste onda došli, moj Poglavaru? - tiho je upitala. - Što radite ovdje u mraku?
- Ja... - Znao je da je dužan i njoj i sebi dati odgovor na to pitanje. Nakon što ga je zapanjila
očitavši mu bukvicu niže u hodniku na sred njegova dvorca, usmjerio je svoje čizme direktno prema
svojim odajama na drugom kraju dugog zapadnog krila. Ali, što su ga dalje njegove noge nosile od
nje, više se hladio. Što ga je težina njegova bremena koje je sa sobom nosio više pritiskala, njegova
su ramena i vrat postajali bolniji kao da će puknuti od naprezanja. Zato se okrenuo, iako ne
shvaćajući u potpunosti svoj postupak, i posrćući vratio u njezinu sobu.
Miris lavande i ruža zadržao se u zraku, i njegova su koljena otkazala kada je opazio osušeni
buket cvijeća koji joj je poslao vezan za metalni toaletni stolić. Suh ali mirisan, izložen kao nekakvo
blago.
Sjedio je na mjestu gdje je sletio na stolicu, znajući da će hrapav ton njezina glasa umiriti
nemirnu zvijer u njemu. Da bi ga njezina ženstvena prisutnost podsjetila da je on ljudsko biće. Da je
bio sposoban za ne samo temperament i vatru i bijes, nego i zabavu i nježnost i... štogod bilo to što
se širilo njegovim prsima kad je ona bila u blizini.
Činilo mu se da je ona bila to nježno mjesto gdje su njegove misli slijetale kadgod su bile
željne lutanja. Njezin je sladak glas bio ono za šta se držao kada bi demoni njegove prošlosti vrištali
u njegovoj glavi. Kada je mislio o ljepoti, vidio bi njezino lice. Kada se osjećao tvrd i hladan kao
čelik, mašta o njezinoj mekoj gipkosti grijala bi njegovu krv. Činilo se da je ona jedino biće koje je
moglo ublažiti plamen njegova bijesa.
Što je to on radio ovdje u mraku? Nije znao, samo da je slijedio neki čudan instinkt da je
nađe, kao ranjena životinja koja traži sigurno utočište.
- Njegovo je ime bilo Brutus, i moj ga je otac ubio. - Priznanje je bilo otrgnuto sa Liamovih
usana prije nego ga je mogao povući, i ostalo visiti između njih drheći od težine.
Ruke su joj pale na stranu, i Liam se pitao je li shvaćala da je načinila probni korak naprijed
prema njemu.
- Vaš... pas?
Kimnuo je, naglo se osjećajući pre sirovo i izloženo da bi shvatio da je ona mogla ne
primjetiti pokret u mraku. Želio se povući iz onog što joj je upravo rekao, povući se natrag u sebe.
Ali sjećanja su tamo živjela, i on nije htio njihovo društvo večeras.
Samo njezino.
- Zašto bi vaš otac učinio nešto tako grozno? - Znatiželja u njezinom glasu bila je lišena
sažaljenja ili osude, tako da je on bio u stanju odgovoriti.
- Jer je Brutus bio nešto što sam volio, i moj otac je uživao u uništavanju svega što bi mi bilo
dragocjeno, u osporavanju svega što sam želio, i kažnjavajući me ako bi pokazao bilo kakvu slabost
ili privrženost.
Iz dna njezina grla čuo se suosjećajan zvuk, i zahvatio Liama kao balzam bolnu opeklinu.
- Moj me je otac htio slomiti tako da me može oblikovati i stvoriti od mene svoju kopiju.
Želio je partnere u svom zlu. Manijakalne kopije svoje okrutnosti.Nikada se nisam prestao boriti s
njim, ali na neki način, bojim se, on je uspio načiniti me sličnim sebi. Veoma velikog, veoma
snažnog, veoma nasilnog čovjeka. Od svih bičevanja kojima me podvrgnuo, i svih kostiju koje mi
je slomio, gubitak Brutusa mi je nanio najveću bol. -Kriste, zašto joj on to govori? On je bio čovjek
ne samo dovoljno odrastao nego i ostario, i bio je zakopao te stvari u tamu prošlih decenija i pomeo
ih ispod većih zvjerstava. Možda je to bilo piće koje je razvezalo njegov jezik, noć, ili mjesec, ili
neka vrsta ženske magije koja je izvlačila priču iz njegova grla. Panični dio njega želio je da
prestane, a nešto drugo pritiskalo ga je da ide dalje, dio koji je osjećao da se teret počinje dizati od
njegovih ramena dok se govorom razotkrivao.
Mena se usudila doći još bliže, jedreći preko tepiha sa izazovnom senzualnošću da Liam nije
bio siguran da zna kako da je protumači. On je gotovo želio da ona ostane tamo gdje je stajala,
sigurna od dosega njegovih ruku.
Ali njezino pristupanje bilo je čudesno kao u poslanici o janjetu i lavu. - Ožiljci na vašim
leđima...bili su naneseni prije vojske. Od strane vašeg vlastitog oca?
- Većina njih, - iskreno je odgovorio, istodobno strepeći i mireći se s njezinim sažaljenjem.
Nije mu pokazala niti jedno niti drugo, iako je zastala i glasno progutala.
- Hoćete li mi dozvoliti da vas pitam nešto? - upitala je.
Mogla mu je reći što god je htjela samo dok mu se obraćala koristeći taj glas, onaj koji je
prolazio do njega kroz sjene i sjećanja milujući napetosti njegovih mišića, tetiva i kostiju.
Kako on nije odgovorio ona je svejedno nastavila. - Ako je izdaja vašeg oca stvorila takvu
ranu, biste li tada povrijedili Andrewa na isti način?
Ukočio se. - Ne, curo, zar ne vidite da ga ja želim zaštititi od takvog gubitka? Imao sam
Brutusa nešto manje od godine dana prije nego je bio...zaklan ispred mojih očiju. Što ako moj sin
razvije takvu privrženost za deset ili petnaest godina, i tada mala beštijica ugine ili pobjegne? Nije li
pažljivije od mene da mu izbjegnem tu bol sve u svemu?
- Nije li to bio gospodin Tennyson koji je prvi rekao da je - bolje da je volio i izgubio, nego
da nikada nije volio uopće- ? - Polako, njegova je guvernanta spustila svoj oklop nježnog suda
njezine taštine. Sada je bila na duljinu ruke od njegovog dohvata, i Liam je držao svoje ruke stisnute
u šaci na svom krilu.
- Ne znam, curo. Nisam baš nikada previše čitao poeziju.
- Pa, to mora biti ispravljeno. - Tiho je uzdahnula i nagnula prema njemu u mraku. - Poanta
koju ste dali je iskreno apsolutna glupost, pa ipak osjećam da vas konačno počinjem shvaćati,
Poglavaru Ravencroft. - Šapat osmijeha ugrijao je njen glas i Liam je pomislio da ako ostane sjediti
vrlo mirno moći će osjećati toplinu koja je strujala od njezine kože, iako ga nije dotakla.
Liamove obrve skupile su se dok je pokušavao shvatiti njezine riječi kao ugodne ili
uvredljive.
- Znate da sam upoznata s Farah Blackwell, Groficom od Nortwalka, - nastavila je.
- Da,
- Pa, priznat ću vam da mi je ona pružila povjerenje, i da znam da vam ona nije samo
poznanica, nego i da vam je šogorica. Vidite, znala sam da vam je otac bio pakostan čovjek prije
nego sam došla ovdje, jer mi je Farah rekla da je platio da vašeg brata, njegovog vlastitog sina,
prebiju na smrt čuvari zatvora Newgate gdje je on bio nedužan zatvoren.
Otkrila je još jednu krivnju koju je nosio između rebara. Nešto što je on trebao biti sposoban
zaustaviti, nekako, da je prije reagirao. Je li on postao Demon visočja tada kad je Dougan
Mackenzie, dječak koji je postao Dorian Blackwell, njega trebao, je li mogao spasiti svog brata da
ne postane Crno srce od Ben Morea?
- Osjećala sam silno žaljenje za vašeg brata sve te prošle godine. - Menin glas je zastao na
tren prije nego je raščistila emociju iz njega. - Žalim svakoga od zlostavljane i nelegitimne djece
Hamisha Mackenzija i ljudi poput njega. No ono što sada shvaćam je da ako je to bila grozna
sudbina neželjenog dječaka, kako je onda izgledalo biti djete koje je moralo biti uz takva čovjeka?
Nitko, čak ni Liam, osobno, nije promišljao prije o tome na takav način. On je uvijek žalio
nebrojene žrtve njegova oca. Nikada nije pomislio da ubroji sebe među njih. On je bio očigledan
nasljednik. Legitiman potomak koji je bar naslijedio dvorac, plodnu zemlju, naslov, i posao, onaj
koji je gradio od neuspješnog do naprednog. Uvijek je mislio na svo potomstvo Hamisha
Mackenzija, on je primio najviše odštete, i stoga je imao najmanje prava na svoju bol.
Liam je provukao ruke kroz kosu prije nego ih je vratio u krilo, nalazeći nemogućim podići
svoj pogled. Prvi put od kad je bio djete on se osjećao krtim. Lomljivim. Kao da je bio rastegnut na
postolju za mučenje i da će mu zadnji okret vijka otkinuti noge.
- Mrzio sam svog oca, - priznao je Liam. - Obećao sam da nikada neću postati poput njega
pa ipak, mislio sam da nikad neću dignuti ruku u bijesu na svog sina, on me svejedno želi mrtvog.
Šapat njezina dodira milovao ga je prije nego joj je ruka zastala u iskušenju na njegovom
otvorenom dlanu. Ponovno je morao zatvoriti oči jer, iako u nejasnosti, mjesečina je obasjavala i
previše.
- Vaš je otac bio neizrecivo okrutan prema vama, i meni je izuzetno žao zbog toga. - Njezini
su prsti okružili njegovu ruku i vršili mekan, utješni pritisak. Glas joj je grijao hladnoću večeri. -
Ako nešto znam, Andrew je vaš sin. Strastven i tvrdoglav, ali i nježan na sve to. Rekla bih da je
govorio iz ozljeđene duše a ne iz uvjerenja.
- Kako mu mogu reći da je Gavin bio u pravu? Da sam ostao daleko jer, iako je moj otac bio
mrtav, kroz mene je činilo se nekako bio sposoban uništavati sve i svakog na mom putu... - Bolna
praznina otvorila se u Liamovim prsima i otela mu dah. Jedan po jedan, dozvolio je svojim prstima
da se obujme oko njezinih.
- Postao sam Demon visočja za njih, znate? Ne zbog slave carstva. Ili za Mackenzijev klan.
Ne da stvorim ime i imetak za sebe. Vidite, kao mladić, uvijek sam mislio da ću poginuti u ratu, da
će me se ako odem sa ovoga svijeta kao heroj, moja djeca sjećati sa sjetom. Ne samo to, njihova
budućnost u društvu bila bi osigurana. To je bio razlog zašto sam ja uvijek vodio napad, zašto sam
skakao u najopasnije okolnosti bez razmišljanja. Svaka misija, svaka bitka, ja sam očekivao da će
mi biti posljednja. Mislim da smo Andrew i ja oboje pretpostavljali da ću ja biti ništa više od daleke
uspomene za njega, a ne zloćudan čovjek sa kojim bi trebao živjeti. Netko za koga je želio da
nikada nije došao kući...
- On nije mislio to što je rekao, - zapjevušila mu je.
- On je u tome u pravu, - promrmljao je Liam, uznemiren a ipak dirnut od meke, male ruke
koju je uzeo u svoju.
- Ne nije. - Učvrstila je svoj stisak ponovno, čudno dovoljno da osjeti kako malo pritiska
olabavljuje u svojim grudima dok je duboko udahnuo. - On vas voli. Zato je toliko ljut. On želi biti
voljen od vas. On želi da ga učite. Ja mislim da on mora znati da bez obzira što on zna biti težak, da
ga vi nećete ostaviti.
Liam se priklonio njoj, njegovom jedinom spasenju od rušenja i vrtloga plime osjećaja koje
si nikada nije dozvolio da ispita. - Što ako je previše kasno? - Njegov se strah spajao u nešto čvrsto.
Opipljivo. I jednom kad mu je dao glas, narastao je u ogromnu silu da ga zgnječi.
- Ne mislim da je večeras s Andrewom razbijeno ništa što se ne može popraviti brzo i
temeljito kao i moja vrata. - Dodala je nešto ironije u svoj glas; da olakša trenutak, pretpostavljao je.
Usprkos tomu, sram je pritisnuo rubove Liamovih usta dok je mislio o fizičkoj snazi koju je
upotrebio na njezinim vratima. Jedini privid sigurnosti koji je imala. - Nisam se trebao ponijeti tako
barbarski. Ne želim da me se bojite, curo. Ujutro ću popraviti vrata.
Šutila je na tren bez daha. - Nemojte više na to misliti, - rekla je. - Nadam se da ćemo oboje
izbrisati to iz sjećanja i krenuti dalje.
Liam se nadao da će dovraga ona to moći, iako je znao da će on biti uznemiren na sjećanje
njezinog raskošnog tijela u bezbrojnim danima koji će doći. Njegove su se oči priviknule na
nedostatak svijetla, i što god je sjena skrivala, sjećanje na njezinu savršenost ispunjavala je praznine.
- Znam da je to bolna tema između nas, - usudila se ona. - Samo što ja ne znam što je Lord
Thorne rekao da ste pomislili da sam mu ja dozvolila da dođe u moju sobu, ali želim vas uvjeriti da
nemam nikakve namjere vezane za vašeg brata, i ne bih ni u snu dovela sebe u situaciju da..
- Znao sam da Gavin nije bio u vašoj sobi, - Liam ju je uvjeravao. - On se ne bi usudio. Ja
sam mu zabranio da vas gnjavi u buduće, i on je otišao.
- Zabranio? - Liam je mogao reći da joj se nije dopala ta riječ zbog zamišljenog mrtvila sa
kojim ju je izrekla. - Ako je Grof otišao kući, onda za koga ste mislili...? - Njezinom su umu trebale
dvije veoma brze sekunde da zbroji sve i istrgne svoju ruku iz njegove. - Vi ste došli u moju sobu
tražeći...Andrewa? Vi ste šutnuli vrata zbog toga što ste mislili da je vaš sin bio ovdje sa mnom
usred noći?
Prošla je od zbunjene do tajnovite, i Liam je morao pretražiti svoje viskijem zamućene misli
za nečim što bi rekao.
- Oh, moj Bože. - Ona je stala i okrenula se od njega, povlačeći se za nekoliko koraka i
omatajući svoje ruke natrag oko svoje sredine u toj zaštitnoj gesti.
Gubitak njegova utješnog dodira bacio je Liama na noge. - Rhianna je rekla da ste oboje
otišli gore u krevet u isto vrijeme. Vas dvoje ste me izbjegavali nekoliko dana. Kad se niste šuljali
okolo zajedno onda ste šaputali tajne. U to vrijeme ja nisam znao da je sve to bilo zbog male
beštijice.
Polagano se okrenula prema njemu, i Liam je bio sretan što nije mogao vidjeti koju god je
groznu emociju njezin izgled sadržavao. - Pa ste pomislili da ja... Gospode, ja to ne mogu niti
izgovoriti. - Njezine su ruke poletile prema njezinom čelu i prošle po njemu kao da briše
uvređujuću misao.
Liam je tražio nešto, bilo što što bi moglo pomoći da ga razumije.
- Andrewova sumorna raspoloženja otjerala su svaku guvernantu koju je prije imao, a sada
odjednom on počinje postupati s vama kao da ste mu dohvatili mjesec.
- To se naziva naklonost, - zasiktala je. - Ljubav. Mi to možemo osjećati, znate, bez ikakve
perverzije.
- Znam to. - Koraknuo je jednom prema njoj, i ona se ponovno povukla. - Ali on je zgodan
dječak na vrhu muškosti koji misli o malo čemu drugom osim o ženama, a vi ste mladi i prokleto
poželjni. Ne možete me kriviti što sam bio sumnjičav..
- Morali ste se osjećati malo više od sumnjičava da izbijete nogom moja prokleta vrata!
Liam nije rekao ništa. Isprva jer se nitko nikada nije usudio da ga prekine, a zatim zato što
se on nije mogao sjetiti da li ju je ikada čuo da psuje. Cura je bila u pravu, naravno, on je bio više
nego malo sumnjičav.
On je bio ljubomoran.
- Trebala bih otići, - šapnula je, njezine su ruke još uvijek odmarale na njezinom čelu kao da
je sada mislila da će joj misli pobjeći ako ih makne.
Liam je štipkao most svoga nosa. On je nesporazum izokretao u katastrofu.
- Ne, ja ću otići, razgovart ćemo o tome ujutro. - Otklonili bi nered kad bi on jasnije mislio.
Svaki osjećaj koji mu je kuhao upravo ispod površine njegove kože, neki s kojima se borio
konstantno kao što je požuda, ljutnja, potreba, i žaljenje. Drugi koje je on zakopao sa svojim ocem, i
trebao bi čekati svjetlo dana da ih prebere.
A onda su tu bili i ovi novi strani koje je trebalo ispitati.
Mekše, nježnije, gotovo...
- Ne, - požalila je, naglo privlačeći pozornost na sebe. - Ne raspravljam se o tome. Ja moram
otputovati prvom prilikom. Ja više ne mogu ostati ovdje. Ne sada.
Alarm ga je stresao. - Vi mislite, napustiti Ravencroft?
- Da, Ja mislim napustiti Ravencroft. - Požurila je do garderobe s ukočenim, nesigurnim
koracima, slijepo posežući , i povlačeći dole naramak odjeće. Bilo je pretamno za oboje da uistinu
budu sigurni koje je boje bila, ali činilo joj se nije bilo važno dok se bacila otvoriti kovčeg uz
podnožje njezina kreveta i počinjala gurati je unutra.
Kad je izgledala kao da će otići po još, Liam je postavio svoje tijelo na njezin put. - Vi
ostajete, - naredio je.
Obišla ga je. - Ako je vaše mišljenje o meni toliko nisko da mislite da bih ja mogla iskoristiti
djete, onda to nikada neće valjati. Pronaći ću drugo zaposlenje.
- Ja sam... - Nije želio reći kriv, iako je mislio da bi to bila odgovarajuća riječ. Slijedio ju je
u garderobu pitajući se kako je uspjevao zaustavljati armije na svojim pohodima, ali nije mogao ovu
malu guvernantu natjerati na suradnju. - Vi nećete otići. - Pokušao je zapovjediti, što je po
priručniku bilo nešto više od jednog naređenja. To bi trebalo pomoći.
- Ali moram. - odjurila je od njega, trpajući u sekundi punu ruku u kovčeg.
Zatvorio je garderobu i krenuo prema njoj. - Neću vam to dozvoliti, - pretio je.
- Vi ćete ostati ovdje kao moj zaposlenik, i to je moja konačna riječ o tom pitanju.
Okrenula se okolo i krenula u njegovom smjeru dok se nisu susreli u sredini sobe ispod
srebrnog zurenja mjesečine koja je prolazila kroz njezin prozor. Mogla je biti boginja Danu, njezina
crvena talasava kosa oko nje, njen ogrtač lebdio je snažno od njezinih isjeckanih pokreta.
- Nemojte misliti ni na jednu minutu da mi možete naređivati kao onim vašim podređenima.
- Govorila je polako, izgovarajući svoje ogorčene riječi sa prezirnom jasnoćom. - Vi možete biti
gorštački Poglavar, i vi možda možete biti Markiz, ali to vam ne daje ni uncu vlasti nada mnom,
Liame Mackenzie.
Njezine grudi otežale od njezinog sve snažnijeg disanja. Njen glas drhtav od ljutine i njezine
blijede oči boje žada blještale su srebrom i gnjevom i mjesečinom.
Nešto od njezine ćudi dalo je Liamu najbolniju erekciju koju je ikada imao. Koraknuo je
naprijed, želeći je dohvatiti, ali svakim njegovim pokretom da se približi, ona je činila korak natrag.
- Ja mogu biti u strahu od vas, - priznala je, njezin glas gubio je nešto od njegove vatrenosti
dok ju je lovio u mraku. - Ali izazovite me, ja se nikada neću ježiti zbog nekog muškarca. Ja sam
samo svoja. Ja sam žena slobodne i neovisne volje. I zaslužujem živjeti ne zbog nečijih hirova i
zadovoljstva osim svojih, i ne moram slijediti vaše zapovjedi. - Njezina su leđa pronašla zid, i
odjednom nije imala kuda otići.
Liam je to znao. A znala je i cura.
- Činite što hoćete, vi arogantni, zapovjednički, oholi grubijane, ali ako ja želim otići, vi me
nećete zau..
Liam je usnama srezao njezine riječi. Bio je to potez rođen iz panike i instinkta. On nije
razmišljao. On samo... nije mogao podnijeti da čuje nju govoriti da odlazi još jedan jebeni put.
Poljubio ju je i prije, ali još uvijek nije bio spreman na složenost slatkoće koju je našao na
njezinim usnama. Zapalilo ga je. Ponizilo. Držalo ga u ropstvu za koje je vrlo dobro znao da mu
nikada neće pobjeći. I tako je tu stajao, željan rob svoje vlastite želje. Bespomoćna žrtva požude
koja ga je oslabljivala i palila njegove slabine i kipila kroz njegovu krv. Bio je tvrd kao dijamant,
vlakna i tetive njegovih bedara valjala su se naprijed da se pritisnu u mekoću njezinog trbuha.
Liamu neće nikada biti dovoljno nje, ne ako priljubi svoja usta za vječnost. Svaki drogirani
zamah njezinih usana samo je pojačavao njegovu glad. Grickajući njezinu donju usnicu, probavao
je okus njezine kože, zatim liznuo rub njezinih punih ustiju, tiho tražeći pristup u njezinu medenu
vrućinu za koju je bio siguran da će unutra naći.
Progutao je njezin šokiran uzdah i poharao je svojim jezikom dok je mislio da je ona
doživotno osvajanje. Ukopavajući svoje prste u njezina rebra da joj onemogući da mu oduzme ono
što mu nije ponudila, produbio je poljubac, koristeći svoj jezik da prenese ono za što on nije nalazio
riječi da kaže.
Ona nije bila jedina koja je bila u strahu. Liam je bio prestravljen.
Da je ne izgubi.
Da je voli.
I u ovom trenutku, on je bio u smrtnom strahu od oboje.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Okus Ravencroftovih usana gurnuo je Menu nakon šoka u apsolutno bezumlje. Nisu bila
toliko meka više kao udar munje. Nije ga poljubila, ali nije ga ni odgurnula.
Slatko paljenje viskija na njegovom jeziku učinilo je da joj čeljust žari u neodoljivoj žeđi
dok su joj usta bila preplavljena vlagom. Zatvorila je usne kako bi neodgodivo progutala, i odmah
su mu ruke bile tamo, palci su povlačili uglove usta da se otvore kako bi mogao ugurati svoj vješt
jezik natrag unutra.
Režanje je zahvatilo njegovo grlo, koje se brzo pretvorilo u jecaj. Žuljevi na dlanovima
brusili su joj kožu dok joj je držao lice, podižući je kako bi mu omogućilo bolji pristup.
Možda je bio malo pijan, ali Mena je znala da je ona na rubu čiste, tjelesne opijenosti.
Bilo je nemoguće reći što je bilo tvrđe, zid iza nje, muškarac koji ju je zarobio o njega, ili
duljina njegovog uda pulsirajući vruće poput željeza za žigosanje o njezin trbuh.
Njegovo uzbuđenje bilo je jednako neshvatljivo veliko kao i ostatak njega, dovoljno da joj
pošalje rasijane misli na najnedoličnija mjesta. Njegova je svrha nepogrešiva, njegova želja
neizbježna, Mena se našla uzdrmana od osjeta tako temeljito da se bojala da će se onesvijestiti.
Vrtoglava zimica mučila je njen kostur sve dok nije drhtala kao da je bila ostavljena vani na
kostolomnoj hladnoći. Ali bila je tekuća vrelina koja se širila njome, zasjedajući u njenoj srži i
stvarajući navalu alarmantne vlage koja se skupljala ondje.
Bila je bjesna, nije li? Ponižena, ozljeđena, i...u odlasku? Bila je prestrašena. Trebala je biti
prestrašena. Ovo je bilo pogrešno, mislila je da se nije mogla uopće sjetiti zašto. Nekako je Liam
Mackenzie bio sposoban da joj rastoči svaku ikad-smućkanu misao u lokvu ničeg. Sa jednim
poljupcem, on ju je preoblikovao u biće jednako instinktivno i iskonsko kao i on, sa jednako toliko
poteškoća kontrolirao je njezine najtajnije i osnovne potrebe.
Oštar miris njegova sapuna i mošus nečeg tamnijeg, zemaljskog, napao joj je osjetila i Mena
ih je udahnula, čineći ih djelom sebe. Njegov poljubac nježniji od modrica do gotovo nemilosrdan.
Njegovi pokreti na njezinim usnama bili su žurni i pohlepni, ali čudno lagani dok je prodirao u nju
dublje, tražeći udubljenje njezinih usta sa nježnom vrstom agresije.
Mena je čekala da osjeti neizbježnu odbojnost koja je dolazila s intimnošću, strpljenje,
nenaklonost i strahovanje. Dok su ruke putovale po krhkoj koži njezina vrata, stvarajući drhtaj za
drhtajem, nije mogla vjerovati da se te strašne emocije nisu nikad pojavile. Bilo je samo
naslućivanje koje je prostrujalo kroz nju dok su njegovi snažni prsti skrenuli niz njezina ramena.
- Poljubi me, Mena, - stenjao joj je uz usta, njegov vrući, slatki dah puhao je preko vlage
njezinih usana. - Diraj me. Poduči me kako da otjeram demona.
Mogla je vidjeti samo bijelinu njegovih očiju u mutnom svjetlu, okružujući opsidijan
njegovih zjenica i šarenicu na takav način da je zaista ličilo demonskim.
S drhtavim prstima, posegnula je i nježno ispitivala oblik njegove muževne čeljusti. Čekinja
je grebla njezine jagodice koje su istraživale sirove, čvrste oblike koje je ona oduvijek željela
proučiti, ali nije si dozvoljavala čak ni duži pogled, jer bi se izgubila.
Koliko je svirep bio cijelo vrijeme. Kako jak i sposoban i udaljen je morao biti. Nikad ne
pokazujući slabost, nikada ne dozvoliti ranjivost.
Osim u ovom trenutku. Sa njom.
Okrenuo se kod pritiska njezinih prstiju, tražeći još njezina dodira kad mu je primitivan zvuk
pobjegao u drhtavom dahu.
Ona je bila izgubljena. Nikada u svom životu nije bila sposobna da odbije ranjenu životinju.
Liam Mackenzie nije bio ništa drukčije. Ožiljci koje je nosio na njegovoj duši bili su strašni
i duboki kao i oni na njegovim leđima. Neke od rana ostale su otvorene i krvareće, trujući njegove
šanse za sreću i mir.
Kakva su oni tragedija bili oboje. Označeni modricama i pretučeni od strane onih koji su ih
trebali voljeti i zaštititi. Bačeni na more okrutnosti, i tražeći sklonište u ovom neoprostivom svijetu.
Tražeći utočište, ali nadajući se otkupljenju.
Drhtava i strastvena, Mena se propela na prste, pritisla svoje usne na čvrstoću njegovih usta.
Ovaj put, njezin jezik sreo se s njegovim sa dobrodošlom vrelinom dok je provlačila svoje ruke
prema dole na oteklinu njegovih grudi i oko njegova prostranog torza da omota koliko može od
njegovog velikog tijela u svoj zagrljaj. Njezine su ruke tražile neko mjesto da se smire, lagano
poput krila moljca u početku, a zatim snažnije dok se hvatala za njega.
Njegovom je kralježnicom prostrujala jeza dok je ona gladila svojim prstima preko njegovih
snažnih leđa. Široki mišići drhtali su i stiskali se ispod njezina dodira dok je on stenjao svoje
odobrenje u njezina usta. Opazila je ožiljke, ali samo čovjek ispod njih zabilježio je njezinu
izmučenu senzualnost.
Njegova je glad postajala opipljiva stvar, povećavajući njegov dah dok se dizao nad nju.
Ruke su bile svugdje, odmjeravajući rukama njezine grudi, oblikujući ih dok su se bradavice
momentalno ukrutile i boljele uz njegove dlanove. Ispitujući ih s nježnošću, upornim pritiskanjem,
oblikujući ih dok ona više nije mogla misliti zbog osjeta koji su se tamo skupljali.
Cvilež od iznenađenja pobjegao joj je dok su se njezina bedra stezala i grčila od probadanja
potrebe za koju nije ni pomišljala da je sposobna. Mokro i natečeno, njezino je tijelo pozivalo
njegovo.
I on je odgovorio.
Hladan zrak poljubio joj je gležnjeve dok su njegove ruke skupljale njezin ogrtač u stranu.
Njegovo koljeno nježno pritisnuto između njezinih nogu dok ju je pustošio sa dubokim,
drogirajućim poljupcima. Njegova je čvrsta težina držala u mjestu dok je njezin ogrtač davao mjesta
da ga zamjeni svojim tijelom.
Markiz je progutao njezin dahtaj, dok je shvaćala da je i njegov kilt također odmaknut
između njih, i u jednim glatkom i vijugavim momentu, raširio joj je noge i pritisnuo meso svog
golog bedra na njezinu izloženu srž.
Izustio je psovku na jeziku koji ona nije znala dok se micao uz nju, izmjenjujući njen bljesak
panike sa onim zadovoljstva. Odjednom je čvrst mišić njegove noge također bio natopljen i klizak
dok se on ponovno gibao, stvarajući čudno i vrlo prijatno trenje. Njegovo koplje pritisnuto o njeno
bedro dok se trljao o nju. Znala je da ga želi staviti u nju, da ako mu se otvori, da će utonuti svakim
vrelim inčem što bi dublje mogao.
- Čekaj, - rekla je. Ili možda nije rekla, jer on nije popuštao pritisak njegovih usta , čak i ako
su se njezina micala. Ona je željela da stane. Ona nikada nije željela da stane.
Tada je njegova ruka bila tamo, lukavi prsti klizali su u njezin mokar rascjep dodirujući
mjesto na koje nitko nikada prije nije obraćao pažnju. On je nekako upalio pomamu u njezinoj krvi
sa razjarujuće sporim udarima. Rijetka vrelina raširila se u njezinoj srži i brzo se zatekla u požaru
osjećaja.
Mena se bespomoćno grčila na njemu, jašući njegovo bedro dok se više vreline stvaralo s
većim trenjem, što je zauzvrat stvaralo još veću vatru. Kakva je to vrsta poganske magije? Kako
mogu ruke tako grube i sirove stvoriti tako gladak, svilen osjećaj na njezinoj najnježnijoj koži?
Nešto se...događalo. Njezini mišići stezali su se i širili, njezino tijelo činilo se da se otvara,
priprema, da je upozorava da se pripremi za njegovu snagu jer ona neće moći podnijeti ono što se
on sprema učiniti. Njezine su ruke tražile njegova leđa, hvatajući se za njega, zatim odgurujući ga.
Zanemarivao je njezine nježne borbe, tiho je pritišćući višlje svojim nogama dok ona nije bila
prisiljena da se osloni na njegovu beskrajnu snagu i njezini prsti činilo se da više ne dotiču zemlju.
On ju je držao tamo, obješenu na izuzetnom rubu tamnog i nepoznatog ponora. Mogla ga je osjetiti
kako poseže za njom, pulsirajući zaborav koji nije imao granica, koji nije imao milosrđa, i nije imao
kraja.
Sve što je ona trebala učiniti bilo je prepustiti se.

- Svrši za mene, curo. - Dahnuo je naređenje preko njezina grla dok je povlačio svoje vruće
usne niz osjetljiv stup njezina vrata.
I bila bi, da njegovi prsti nisu se upleli u njezinu kosu. Drhtaj straha ju je probo sa svojom
ledenom strijelom, ispralo toplinu iz njezinih tekućih kostiju.
Gordon ju je vukao za njezinu kosu.
Koristio ju je kao sredstvo za podčinjavanje, da joj zadrži glavu gdje je želio, da je natjera da
bude mirna dok ju je silovao u usta. Ponekad je njezina kosa bila iščupana iz vlasišta, i zvuk toga
ječio bi joj kroz uši iz unutra.
Ma koji neutješan, prestrašen zvuk da je napravila dok je otrgnula svoja usta od njegovih i
okrenula svoju glavu na stranu bio je dovoljan da ga izvuče iz njegova pomamnog uzbuđenja.
- Molim te, - molila je uz mučan uzdah. - Ne mogu.
Našla se puštenom isto tako naglo kao i kad ju je uhvatio, i Mena bi pala da je zid nije
zadržao.
Ravencroft se prebacio do drugog kraja sobe, gdje je podigao svoje ruke prema udaljenom
zidu. Glava mu je visjela dole između ramena dok su se njegova široka leđa širila u bolnim
udisajima.
Ošamućena vrtlogom straha, požude, i srama, Mena je stisnula spuštene rubove svog ogrtača
i zamotala ih natrag preko njezina upaljena tijela, vezujući pojas.
- Oprosti mi, - konačno je rekao. - Previše sam popio. Nisam mislio.
Glas mu je bio deblji nego inače, naglasak više izražen. Nekoliko sekundi tišine između njih
se proteglo u vječnost dok je Mena očajnički tražila misli koje su se raspršile u mraku njezine sobe
kao dječje zabludjele kuglice.
- Ne možeš otići, Mena, - zapovjedio je.
Nije se mogla sjetiti ničeg što bi rekla. Otići bi bilo sigurnije na neki način, i potpuno opasno
na drugi. Njezin je muž još uvijek bio tamo, tražeći je.
Ali ako ostane...
- Andrew može zadržati svoju beštiju, - tutnjao je, gurajući se od zida i krećući prema
polomljenim vratima.
Mena je ostala šutjeti, još uvijek pokušavajući uhvatiti dah. Pokušavajući zanemariti
pulsiranje potrebe koje je još lupkalo između njezinih nogu, i pulsiranje straha koje je prijetilo da
joj zaustavi srce.
- I... - nastavio je Ravencroft, još uvijek odbijajući se okrenuti. - Neću vam diktirati kako da
provodite svoje slobodno vrijeme...ili s kime. - Rekao je to iako je mislio kako su ga te riječi stajale
mnogo.
Zanijemila, Mena je mogla još uvijek misliti da mu ne odgovori dok je pristojno - Hvala
vam, - izletilo iz njezinih finih navika.
- Nemojte otići. - Morala je to biti najnježnije izrečena naredba koju je ikada izdao, dovoljno
bliska zahtjevu koju je ikada dobila od Demona visočja. - Nemojte ostaviti njih kao što sam ih ja, i
svi drugi.
Upotrebio je najnepoštenije i najučinkovitije oružje u svom arsenalu da dobije ono što je
htio. Njegovu djecu. Ona su zaista trebala njezinu pomoć i, uistinu, ona je trebala njih. Trebala
Ravencrofta. Ne samo muškarca nego i kamenje njegove utvrde oko njih.
Ona je još uvijek bila bjegunac Krune, i povratak u Englesku je jednostavno bio nemoguć.
- Vi ćete ostati, nastavio je on ponovno. - I ja ću...vas ostaviti na miru.
To bi je trebalo učiniti sigurnijom, ali nije.
- Ostat ću, - šapnula je, i nije si dozvolila da sklizne na pod dok on ne napusti sobu,
zatvarajući iščupana vrata čvrsto iza sebe.
***
Mena je sanjala Brollachana te noći.

Ona se bacala i grčila se u snu kao pogođena groznicom.
Grube, žuljevite ruke umirivale su je dok se nije smirila od lamatanja na manje grčenje.
- Liam? - šapnula je kroz vrtlog izmaglice sna i mjesečine.
- Ne, curo, - tamni je glas strugao prema njoj. - Vi trebate otići. Ostaviti ovo mjesto. Ako
ostanete sa Demonom visočja, to će značit vaš kraj.
U svom je snu ona bila u svom krevetu, ali nije bilo kao prije. Hladna izmaglica valjala se
unutar njezine sobe. Cjepala je mjesečinu i mračila joj pogled. Njezina su se pluća punila ledom i
tekao joj je kroz krv cvjetajući užasom.
- Hoće li me on povrijediti? - Mena je šapnula mraku, njezine oči su pretraživale maglu za
zastrašujućim demonskim crvenim očima.
- Da. - Riječi su dolazile od iza nje, ali nije se usuđivala okrenuti od gdje je ležala smotana
na stranu. - On uzima ono što želi, a tada to uništava. On si ne može pomoći, curo, to je u njegovoj
krvi.
Glas se sada činio bližim, jačim. - Vi ste objekt njegove želje sada, što znači da ste u
opasnosti. Bježite prije nego vas on još i potvrdi.

Mena je zatresla glavom u nedvosmislenom poricanju. - On me ne misli potvrditi. On je bio
pijan a ja sam bila slaba, ali ništa se iz toga neće izroditi. Ja sam samo guvernanta.
- Mi oboje znamo da ste vi više od toga.
Uspaničene suze nagrnule su joj u oči i ona je željela trčati, ali u svom snu, njezini mišići
činilo se da nisu radili.
- Tko ste vi? - šapnula je, uplakana od straha. - Kako-kako vi znate što sam ja?
Mena je pomislila da je osjetila dašak daha na viticama svoje kose i na svom potiljku.
Ispustila je prestravljeni dahtaj koji je pobjegao dok je cvilila.
- Ja sam strašno utjelovljenje Markizovih mnogih grijeha. Sablast njegovog demona. On
neće izbjeći obećenju koje mi je dao.
- Što vam je on obećao? - nije se mogla obuzdati a da ne pita.
- Sve, curo. Sve. I ja ću pokupiti ono što je moje.
PETNAESTO POGLAVLJE
Ujutro, Liam je otišao u Andrewovu sobu i učinio sve što je mogao kako bi ispravio stvari
prije nego je krenuo na posao to poslijepodne. On i njegov sin izmjenjivali su isprike, nešto što se
možda nikada nije desilo u Ravencroftovom kućanstvu već generacijama.
Otišao je osjećajući se dvojako i teži i s mnogo više nade nego je imao u životu, a
sukobljavajuće emocije poslale su ga još više na rub nego je već bio.
Trebao je cijeli put od Strathcarrona do Dingwalla Liamu da se odluči za ženu koju će
upotrebiti da izjebe sjećanje na Philomenu Lockhart.
Kako bi uopće mogao izdržati monotoniju Poljoprivrednog vijeća visočkih Poglavara tako
pohotljiv i rastrojen kao pubertetski školarac? Nije da će biti koncentriran na izvješća o
kasnoljetnim žetvama, sijanju zimskih usjeva, sastavljanju izvoznih cijena, ili sretanju sa
Fraserovim francuskim bratićima da dogovori kupovinu hrastovih bačava za šeri za slijedeću
godinu ako nije mogao izaći na kraj i kontrolirati svoju seksualnu želju.
To je bio razlog zbog kojeg je ostavio Ravencroft prije dva dana; trebao bi najmanje toliko
dugo biti u krevetu, da izbriše sjećanje na njezino neusporedivo tijelo, njezinu klisku želju na
njegovoj koži.
Mary Munroe otvorila je svoja vrata prije nego je imao šanse pokucati. Njezino lijepo lice
spustilo se sa osmjehom dobrodošlice, hladila se koketno i drsko mu namignula.
- Pa, nije li to Demon visočja, osobno, došao uzeti mi nevinost. - Okrećući tamni prsten oko
svoga prsta, Mary se nasmijala svojoj vlastitoj šali. Prošlo je mnogo godina od kako je Mary
Munroe izgubila svoju nevinost, ili čednost što se toga tiče.
Bila je najskuplja kurtizana u Visočju. Šuškalo se da je ostala u Dingwallu jer ju je gospodar
zamka Tulloch držao u tim raskošnim apartmanima.
Ali iako je ona bila njegova razonoda, ipak je mogla zadržati svoje vlastite dogovore,
također.
Mary Muroe je zadržala samo svoju ekskluzivniju klijentelu, a Liam je bio dovoljno sretan
da se ubrajao u taj mali broj. On nije uživao samo u njezinoj vještini, uživao je i u njezinom društvu.
To je mogao reći za vrlo malo ljudi.
Veselo je zacvilila dok je ispunjavao njezine apartmane, zalupio vratima, pribio ju uza
kričavo tapeciran zid, i poljubio je.
To je ono što je želio, zar ne? Kratko intenzivno vruće, znojavo, očajničko jebanje. Pustila
ga je da se nasiti. Već je to činila prije. Ali čak dok je cvjetala za njega, okrećući svoj jezik unutar
njegovih usta svojim vještim umijećem, on je odjednom znao da nisu njezine usnice te za kojima je
žeđao. Njezine grudi ispod njegovih istražujućih ruku osjećale su se malima i neuzbudljivima.
Liamovo tijelo je bilo tvrdo i spremno, još od prethodne noći. Onda zašto je morao zatvoriti
svoje oči i zamisliti Menu da bi mogao prihvatiti ideju o spavanju s jednom od najljepših žena u
Škotskoj da bi se činila više nego prolazno privlačna?
Prekinula je poljubac s nemalom nevoljkosti i proučavala ga očima boje njegova bogata
viskija. - U redu, Poglavaru Mackenzie, tko je ona?
Zakoračio je unatrag kad ga je gurnula za jaknu.
- Tko? - Postavio je pitanje lažnom blagošću, dok je prošao frustrirajuće rukom preko kose
koju je povezao straga za ovo putovanje.
- Žena koju ste došli kod mene zaboraviti. - Podigla je znalački obrvu prema njemu i
ljuljajući kukovima krenula niz hodnik, njezine voluminozne žustre suknje prolazile su za njom.
Menina leđa su također zakrivljena u luku baš ovako, i Liam je znao da ona ne mora
upotrebiti žustrinu da postigne oblik za koji je gđica Munroe i tolike druge žene moralo plaćati
mnogo novaca. Menina stražnjica bila je stvar ljepote. Kad bi bar mogao oblikovati svoje ruke oko
nje, umro bi sretan.
Mrko je gledao, razdražen spontanim smjerom svojih misli. Slijedio je kurtizanu u njezinu
primaću sobu, i zgrabio je od pozadi, okrećući je prema sebi. - Ne pričaj gluposti, ženo.
Obojana usnica nakrivila se na gore. - Ja sam vješta u mnogo toga, moj Poglavaru, ali
glupost nije među njima. Ako želite glupu kurvu, morat ćete je potražiti drugdje.
- Nije tvoj osjet ono za šta te plaćam, curo, sada skini to. - Njegovi prsti krenuli su prema
vezicama njezine haljine.
Pokrila je njegove velike ruke svojim nježnima, i Liam je imao poteškoća srećući njezino
razumjevanje koje joj je virilo iz očiju. - Znam vas dugo vremena, Liam Mackenzie. Željela sam
vas od kako ste prije bili došli k meni, onda kada ste još bili vjerni svojoj ludoj ženi.
- Oprezno, curo, - upozorio je, izvlačeći svoje ruke iz njezinih.
- Željeli ste me, također, željeli me nekako svirepo ako se dobro sjećam. - Okrenula se i
pomakla dublje u njezinu raskošnu radnju, polijegajući se na mekanu zelenu ležaljku koja se slagala
s pretjeranim zlatnim zavjesama.
Čak je i soba bila dekorirana kako bi ona izgledala privlačnijom. Boje koje su obasjavale
njezine vlastite mračne sjene i suprotstavljale se tamnoj bronci njezine haljine.
Zamahujući lepezom nekoliko puta, natjerala je njezine spuštene vitice lepršati s

izvježbanom draži. - Znala sam kad ćete konačno popustiti i doći da me uzmete, to će biti vrsta
susreta koji će zahtjevati oporavak. Kao i obično, bila sam u pravu. Nisam hodala kako treba cijeli
tjedan. - Lice joj je zasjalo od drage uspomene.
Zašto su onda gubili vrijeme? - Skinite se gola i ja neću dopustiti da vaše noge dotiču zemlju
danima.
Zatresla je glavom, oči su joj sjajile žaljenjem i nježnom vrstom sažaljenja.
- Ne. Ako već niste zaljubljeni u tkogod ona bila, vrlo ste blizu tome. Povukli ste se jednom
i tada ste bili toliko puni srama i žaljenja da ste otišli. Ne želim da se rastanemo na taj način.
- Recite mi, - pitao je gorko, - da li se čitanje sudbine plaća jednako kao i prostitucija?
- Ne budite okrutni jer sam u pravu, - rekla je oštro.
Zvjerao je u nju, a ona mu je uzvratila istom mjerom.
- Sjednite, moj Poglavaru, popijte piće, - pozvala ga je. - Možete mi pričati o njoj.
- Ne, hvala. - Bio je nepovjerljiv prema piću tog trena.
- Čaj onda. - Pomakla se prema setu kod njenog lakta i Liam se prešutno složio, smjestio se
u osamljenu kožnu stolicu visoka naslona blizu vatre, jedinom namještaju očigledno postavljenom
za muške posjetioce.
Natočila je u tišini i gledao ju je, njegove unutrašnjosti uzmućene od potrebe, razočaranja, i,
ako bi bio iskren, velikog djela olakšanja.
Uzeo je nježnu porculansku šalicu boje bjelokosti od nje kad mu ju je pružila preko malog
stola, i pokušao najbolje što može da je ne popije kipuću u jednom gutljaju. Nikad nije bio baš
previše za čaj, niti ležeran sa lomljivim stvarima u svojim rukama.
Ona ga je gledala sa prefriganom privrženosti kad je on podigao pogled, - Sviđa mi se to što
vas nikada ne mogu baš shvatiti, -rekla je. - Vi ste potpukovnik Mackenzie, Demon visočja. Jurišate
u sukob, vi vodite u mnoge opasne situacije bez trepnuti. Ali željeti ženu... to će vas uplašiti
dovoljno da pobjegnete?
Liam nije rekao ništa, spuštajući svoj čaj dole. Nije bila samo Mena od koje je pobjegao.
Bilo je to od sebe. Poniženje izazvano priznanjem koje joj je dao u mraku. Podjelio je nešto od
svojih vlastitih tajni s njom. Podjelio svoju bol.
Oslobodio snagu svoje potrebe...
I to ju je uplašilo.
Zato je obećao da će je ostaviti na miru, ali čak i kad je to rekao znao je da je lagao. Nije
bilo moguće ostaviti je samu. Gđica Lockhart je nekako postala dio njega.
- Je li to ljubav? - Upita Mary blago.

- To je...komplicirano.
- Ljubav je uvijek komplicirana, dragi. - Nasmijala se. - To je razlog zašto radim to što radim
umjesto da padnem na nekog tko to zaslužuje. Komplikacije su dosadne, osim ako se one ne dese
nekom drugom, naravno.
Liam je smatrao da je to bio dio njezinog ležernog stava prema situaciji koji je dozvoljavao
njemu da prizna njoj ono čega se ne samo bojao, već i što je sumnjao.
- Ona ne želi Demona visočja.
- Imate mnogo drugih naslova, - podsjetila ga je zajedljivo.
- Ona se ne čini zainteresirana ni za te. - Činjenica koju je nalazio zadivljujućom kod Mene,
iako bi ih rado iskoristio da dobije od nje ono što želi da je mislio da bi mu to pomoglo.
Žena je slegnula. - Tada budite Liam Mackenzie, - jednostavno je rekla. - Čovjek.
- Ja... neznam tko je to.
- Ako je ona dobra žena, pomoći će vam da saznate.
Mogao je samo stresti glavom jer je njegovo srce postajalo sve teže i teže u njegovim prsima.
- Ona je bila zlostavljana i ona zna da sam ja nasilan čovjek. Ona je prestravljena od mene...
- A ipak?- Pitala je Mary.
- Ona je vikala na mene, - rekao je u nevjerici. - Prošla su desetljeća od kad se netko usudio...
rekla mi je da joj ja ne mogu davati naredbe, i da je ona žena slobodne i nezavisne volje. Nazvala
me oholom zvijeri.
- Oh Bože. - Sakrila je osmijeh smijeha iza njezine lepeze. - Što ste vi na to rekli?
- Poljubio sam je. I ona je poljubila mene.
- Oženite ju, Liam, - zapovjedila je, zatvarajući čipkastu lepezu. - Čim prije možete. Sutra
ako je moguće.
- Ona me ne želi, - rekao je, gotovo ošamućeno.
- Nemojte biti smiješni, svaka bi vas žena željela. - Mary ga je gledala znatiželjno preko
gutljaja njezina čaja.
- Ne ona. Ona ima tajne, one bolne. Izbjegava me, mislim. Ali ponekad...ona me gleda kao...
- Kao da ga želi. Kao da ga razumije.
- Svaka žena ima svoje tajne. - Sa jednim nestrpljivim uzdahom, Mary je stavila svoju čajnu
šalicu do one njegove ne baš nježno i lupnula ga po njegovim zglobovima sa svojom zatvorenom
lepezom da zadobije njegovu pažnju. - Još uvijek me šokira da je to iznenađujuće za većinu
muškaraca, divnih li idiota kakvi jeste, ali zar ne znate da se ženi koja vas ne želi radi titula i vašeg
imanja treba udvarati?

- Udvarati se? - Riječ je imala strani okus u ustima kao i ideja u njegovim mislima. - Vi
mislite, na darove i nakit..
- Prokletstvo, ne. - Pritisnula je mučenički i dramatično ruku na svoje čelo.
- Najdragocjeniju stvar koju možete dati ženi, dostojnoj ženi, je intimnost, vrijeme, istinu,
sigurnost, i prijateljstvo.
- Prijateljstvo? - On je podigao svoju vlastitu ruku do svoje sljepoočnice, pritisnuvši mjesto
gdje mu je glava počinjala bubnjati.
- Razgovarajte s njom. Upoznajte je i dozvolite njoj da vas upozna, također. Intimnost nije
samo u sobi, znate.Da bi voljeli jedno drugo, vi se morate prvo sviđati jedno drugom. Da li vam se
ona sviđa?
Liam je razmatrao to. Sviđao mu se način kako je postupala i razgovarala sa njegovom
djecom. Sviđao mu se način na koji je, za tako praktičnu ženu, ona bila prilično idealistična. Sviđao
mu se način na koji je jela, sa isto toliko slasti koliko i manira. Sviđalo mu se kako je češljala kosu i
kako je nabirala nos, knjige koje je čitala, čak i one koje on nije razumio. Sviđalo mu se što je
mogao prosuti svoje tajne njoj u mraku, i ona ga nikada nije posramila. Da je postupala prema
njemu sa simpatijom bez i jedne mrvice sažaljenja.
Sviđalo mu se što mu je srce radilo kada bi čuo topot njezinih cipela po podu svoga dvorca.
U stvari, nije se mogao sjetiti niti jedne stvari koja mu se nije sviđala u vezi s njom.
Njezine tajne, pretpostavio je. Što god je stavilo sjene iza njezinih očiju i činilo ju da se boji
njega.
- Da. - priznao je. - Sviđa mi se.
- Onda morate otići k njoj, potvrdite je odmah. - Ona je ustala, kao da je spremna da ga
istjera iz svoje kuće.
- Vi činite da to zvuči tako lako. - Ustao je također, osjećajući se velikim i opterećujućim u
njezinoj nježnoj sobi.
- Ništa vrijedno truda nije lako, - odvratila je. - Vi ste pomogli razoružati Istočno indijsku
kompaniju. Vi ste osvajali dvorce i zamjenili čitave režime. Bude li vam se ona opirala, opsjedajte
njezinu obranu i svladajte njezine zidove, potpukovniče, nije da to ne znate kako napraviti.
To je izvuklo suhi zvuk zabavljenosti iz njega. - Ja mogu ići sada, imam tjedan dana dug
susret kojem prisustvujem ovdje u Dingwallu. To je obaveza mom rodu i klanu i ne mogu je
zanemariti.
- Tada imate tjedan dana da shvatite kako ćete osvojiti njezino srce, Poglavaru Mackenzie, i
ja vam sugeriram da ga iskoristite mudro.
***
Russell je imao pravo o kiši, pomislila je Mena dok je stajala na krovu sjeverozapadnog
grudobrana dvorca Ravencroft i nadgledala svečanosti ispod nje. Hladan listopadski povjetarac
šaptao je vlagom, ali ni kapi nije palo.
Poglavar Mackenzie se vratio iz Dingwalla prije dva dana i, činilo se, doveo većinu gorštaka
kući s njim za proslavu Samhaina. Mena nije imala prilike da vidi ili razgovara s Ravencroftom
sama jer je on bio uvijek okružen gostima ili nekim zadatkom ili drugim.
Danas je on odveo djecu i gostujuće Poglavare Moroea i Frasera sa njihovim obiteljima u
selo Fearnloch, ostavljajući Menu njezinim vlastitim planovima.
Provela je dan pomažući jadnom Janiju i domaćici, gđi. Grady, u poslovima služenja da
olakša teret osoblju domaćinstva. Uskoro, međutim, našla se više na smetnji nego na pomoći, i
tražila je moment samoće prije početka večernjeg bančenja.
Ravencroft je oživio sa gorštacima, rustikalnim i plemenitim u jednakoj mjeri. Mnogi od
njih su spavali unutra u nekoj od raskošnih gostinjskih soba, ali mnogi su još postavljali
veličanstvene i šarene šatore na terenu, zagrijavajući ih s oporim tresetnim vatrama i dovoljno
viskija i pive da potopi cijeli brod gusara.
Mena je Janija upoznavala s plaštevima i zastavama ponosno izloženima na šatorima i
tartanima ljudi. Gosti iz susjednih MacDonnellovih i MacBeanovih klanova slavili su s
MacKinnonovima od Skya i MacNeillovima s vanjskih Hebrida. Među njima su bili i Campbellovi,
baš kao i neki Rossovi i Frasierovi članovi klana, također.
Mena nije imala kostim za Noć vještica, ali je obukla njezin crni ogrtač sa okovratnikom od
lisičjeg krzna za tu priliku, i smjestila ga preko njezine najljepše zelene svilene haljine.
Sa izgledom njegove crvene kamene raskoši, prostranim terenima, i šiljatih kula koje su
probadale gotičko sivilo neba, dvorac Ravencroft bio je savršeno mjesto za sablasni praznik. Ipak,
od onog što je Mena mogla vidjeti sa njezinog vidikovca, kostimirani slavljenici bili su previše
veseli da bi se smatrali jezovitima u najmanju ruku.
Mena se bojala visina, jednom davno, ali dok je bila zaključana u njezinoj maloj bijeloj sobi
u Belle Glenu, stekla je više nego prolaznu zahvalnost za otvoreno nebo. Žudjela je za njime
tijekom tih okrutnih sati tame. Tokom vremena, dok je bila zatočena sama tjekom cijelog dana,
gledala je sunce kako miče maleni krug preko poda sa malenog prozora koji je bio previsoko da
gleda kroz njega. Tih je dana žudjela za ljepotom zalaska sunca, ili svjetlucanjem mjesečine u noći.
Sada je Mena udahnula mirisni večernji zrak dok je gledala kako se sunce umače iza stabala
i otoka u pozadini, želeći da može biti gavran koje je krišom gledala kako se nadvijaju preko vatri
koje su osule jesenji teren Wester Rossa. Počevši na istoku, nebo je postajalo crno, najbliže su se
zvijezde pojavljivale kao ubodi iglom na vječnom platnu visočkog nebeskog svoda. Dok je slijedila
luk mračnog neba na zapadu, Mena je promatrala vrpcu azurno plave koja je još uvijek osvjetljavala
horizont iznad sjene Hebrida. Zvijezde su tek počinjale nagovještaj svjetla i Mena je planirala ostati
dok noćno nebo ne bude zasjalo sazvježđima koja je mogla vidjeti jedino ovdje u Visočju.
Drveće i kamenje dvorca štitilo je one ispod od ugriza vjetra, ali tu gdje je ona stajala na
balustradi, zadirkivao je uvojke njezine kose i porub njezine haljine. Osjećajući se luckasto i
nestvarno, Mena je držala otvorenima strane njezina ogrtača i puštala povjetarcu da se uvuče ispod
njezinih raširenih ruku, zamišljajući da ona zaista ima krila.
Gorka hladnoća poslala je ugodno uzbuđenje kroz nju, i Mena je pustila ushićen uzdah dok
je gledala ispod nje, vrtoglava visina intenzivirala je njen nesmotren osjećaj slobode.
Ako njezino tijelo nije moglo letjeti, barem bi joj duša mogla, i ona ju je pustila vjetru sa
zadovoljnim uzdahom.
Jednom kad se hladnoća okrenula od osnažujuće na nelagodnu, spustila se u sjedalo na do
pojasa visokom kamenom zidu i igrala voajera u noći.
Tresak teških vrata tornja na kameni zid gotovo ju je izbacio iz njezine kože od šoka, i ona
se umalo bacila unatrag na šetnicu bedema.
Menino je srce prijetilo iskočiti iz njezinih grudi dok je Ravencroft stajao uokviren pod
kamenim lukom, njegova ramena podizala su se kao od trčanja iz velike daljine. Izgledao je kao
nekakavo pogansko božanstvo, duga crna kosa puštena oko njegovih širokih ramena, ali sa dvije
pletenice koje su se njihale od strane njegovih sljepoočnica. Lanena košulja, tamni prsluk, i kilt koji
je virio iz otvora njegova plašta.
Oči boje oniksa svjetlucale su na nju, osvjetljene odozdo od rastućeg broja vatri. Njegove
teške čizme bučile su dok joj je prilazio.
Ona bi trebala ustati i nakloniti se. Ili okrenuti i nestati, ali ponizno olakšanje u njegovim
očima zadržalo ju je poprilično zapanjenom.
- Vidio sam vašu sjenu na krovu, - rekao je bez daha. - Kako držite svoj ogrtač raširen kao
da mislite odletjeti, i pomislio sam..
Mena je uzdahnula i grdila se zbog vlastite krajnje gluposti. Nije očekivala da će ju itko
vidjeti ovdje gore dok je istočno nebo iza nje bilo mračno. Očito je ona još uvijek bacala neku vrst
sjene, i bilo tko kad bi pogledao gore u pravom momentu mogao bi se zabrinuti da će ona pasti s
krova.Ili skočiti, kao što je učinila i prethodna Lady Ravencroft.
Liam je sada bio bez daha jer je trčao od terena ispod do tornja da ju spasi.
- Moj Poglavaru Ravencroft, vrlo mi je žao, - počela je ozbiljno. - Ja nisam uopće mislila da
vas uzrujam, morate mi vjerovati...ja ne bih nikada...to jest...ja nisam mislila...
Stao je na duljinu ruke od gdje je sjedila, okrećući se prema njemu. Sjene su se igrale na
njegovoj napregnutoj vilici i njegov ju je pogled dotakao od vrha njezine kose pa do dole do
njezinih poruba suknji koji su se mreškali oko njezinih ljuljuškavih nogu odakle se spustila.
- Molim vas, oprostite mi, - molila je, pretražujući njegov divlji lik da vidi koliko ga je
naljutila.
Na njezino krajnje zaprepaštenje, njegov se izraz opustio i ramena spustila, iako silina nije
napustila njegove tamne oči.
- Curo, oprostio bih vam gotovo bilo što u toj haljini.
Porumenjevši, Mena je povukla rubove svog ogrtača oko nje, utapajući svoj vrat u krzneni
okovratnik i pokrivajući duboki izrez njezina dekoltea.
Poglavar se namrštio, ali nije rekao ništa.
Nesposobna da ga pogleda i još uvijek zadržavajući svoj dah, Mena se okrenula natrag
prema živoj slici ispod njih, probadanje od sreće izvuklo se iz njezina srca dok je špijunirala
Andrewa kako se ludira oko terena sa malom Rune koja je skakala kraj njegovih peta.
- Smijem li vam se pridružiti? - Ravencroft je promrmljao pored nje, a dah mu je bio topao
pramen bijeline naspram rastuće hladnoće večeri.
- To je vaš dvorac, -odgovorila mu je. Željela je da neće, ali ipak nije htjela da ode.
Poslijednji put kad je bila sama s njim dopustila mu je naj nedopušteniju slobodu. Liam Mackenzie
pretvorio ju je u nekog tko nije bio ona. Svaki trenutak u njegovoj prisutnosti bio je bremenit
silinom i srcolomnim emocijama.
Mena nije gledala dok je prebacivao svoju nogu preko zida, i onda i drugu, namještajući se
do nje dovoljno blizu da su njegova ramena pritiskala njezinu ruku. Morala bi se odmaknuti od
njega kako bi održala pristojnu udaljenost, i kako bi se držala pravila ponašanja onako kako se
pristoji, ipak to bi bilo neobjašnjivo nepristojno.
Ni u jednom slučaju nije mogla pobijediti, i Mena je imala izrazit dojam da se postavio u tu
poziciju s namjerom.
Oštro ga pogledavši ispod svojih trepavica, shvatila je da ne može odvratiti pogled. Kako bi
to bilo, pitala se, sjediti na vrhu takvog veličanstvenog dvorca i gospodariti nad svime što je bilo
ispod njega? Svakom dušom u selu, svakim zrnom u polju, svakom zvijer na pašnjacima koja je
ovisila o njegovoj zemlji, njegovoj volji, njegovoj časti, i njegovoj riječi. Nije ni čudo da je
Ravencroft nadgledao scenu sa tako zastrašujućom posesivnošću, tako neosjetljiv i kamen poput
gargojla, (ukrasa grotesknog lika sa ruba zgrada) i svakim djelićem strahopoštovanja.
- Ovo mora da je onako kako je svijet izgledao u početku, - primjetio je glasom glatkim
poput svile i tvrdim kao željezo.
Znala je točno na šta misli. Kakav je život bio kad su užitci noći i zavođenje oko vatre mogli
kulminirati u orgijskom uživanju koje nije bilo zabranjeno strukturama društva?
- Možda će tako izgledati na kraju, - pretpostavljala je, osjećajući se čudno smionom dok je
mislila da je duh blagdana nekako zarazan.
- Što vi radite ovdje gore, gđice Lockhart? - pitao je, bez gledanja dole na nju. - Zašto vi
niste dole sa ostalima na slavlju?
Baš jednako brzo kao što ju je napustila vrućina na njezinom licu, tako je puzala natrag od
ispod njezina ogrtača. - Mislit ćete da sam smiješna.
- Nikada. - Zvuk koji mu je pobjegao dok je udisao, premekan da bude riječ, predubok da
bude uzdah.
- Često dolazim ovdje, - priznala mu je. - Jedna od mojih omiljenih stvari na svijetu je
gledati kako se dan pretvara u noć. Najprije sjaj zalaska sunca, onda tiha melankolija sumraka, i
tada ovaj konačni trenutak. - Nagnula je svoju glavu unatrag da pogleda iznad sebe, osjećajući
mišiće njezina grla kako se lagano protežu na ugodan način. - To je kao da nebo nestaje i neka vrsta
nebeske zavjese se razmiče, otkrivajući zvijezde. Neki ljudi nalaze noćno nebo melankoličnim, ali
ja sam uvijek mislila o zvijezdama kao o poznatim starim prijateljima, uvijek točno tamo gdje bi
trebale biti. Mislim da, mi to daje osjećaj jednolikosti. - Mena je spustila svoju bradu, i pogledala na
stranu gdje je Ravencroft zurio u njezin vrat sa najčudnijim izrazom prije nego je podigao svoje
nečitljive oči na njezine.
- Rekla sam vam. - Spustila je svoje trepavice, osjećajući se samosvjesnom i vrlo malenom
kraj njega, - Luckasto je. Čak, dosadno.
- Ne, točno znam što mislite, curo. - Ravencroft se nagnuo naprijed, njegov vlastiti vrat je
bio iskrivljen u luk da bi okrenuo svoje lice prema nebu. - Osjećam se kao da sam bio svugdje u
ovom svijetu. Bilo je dana u ratu, ili na brodu, gdje sam mislio da je možda dom ništa drugo do li
sjećanje, ili san. Znao sam se buditi po noći uplašen da sam zaboravio gdje sam se skrivao ili tko
sam ja zapravo bio. Mislio sam da sam izgubio Liama Mackenzija zbog Demona visočja. Tada sam
počeo proučavati sazvježđa.

- I je li pomoglo? - Pitala se Mena naglas.
Spustio je pogled prema njoj kao da mu se sviđa njezino pitanje. - Da, je. U svijetu gdje
čovjek boji zemlju s krvlju, zvijezde su mi davale razlog da pogledam gore. One su bile karta kad
sam bio izgubljen, i točke svijetla kad je sve bilo mračno. Znam zašto vi mislite da se čine
prijateljske.
- Da, - složila se. - Pretpostavljam da me podsjećaju da se svijet uvijek okreće. Da se stvari
stalno mijenjaju. Ovaj trenutak, svaki trenutak, bio dobar ili strašan, proći će u zaborav i tako ga
moramo proživjeti. Moramo ga znati proći. I, najzad, doći će novi dan. Nova šansa za nešto bolje.
Mena je pomislila da je njegovo lice, okrenuto dole kao što je bilo, pola na svijetlu, druga
polovica u sjeni, trebalo podsjetiti ju da razgovara s Demonom visočja, opasnim čovjekom kojeg je
obećala izbjegavati što je više moguće.
Ali nešto u načinu rasporeda njegova lica proturječilo je njezinoj zadrški. Usne su mu se
činile punijima, izvučene iz njihove tvrde linije u nešto nalik lijenom poluosmjehu. Nagib njegovih
duboko postavljenih očiju i ugao obrva iznad nije bio strog ili mrk, kao obično, već ležeran i
opušten, ako je njen pogled nije varao, možda malo nesiguran ili - smije li pomisliti to? - sramežljiv.
Činio se mlađi ovako, sa svojom raspuštenom kosom i njegovim ramenima slobodnim od
njihove uobičajene napetosti.
Mena je mislila da kad se nasmije, mora biti najzgodniji muškarac kojeg je Bog ikad stvorio
na ovoj zemlji.
Progutala je, čineći sve najbolje što je mogla da zanemari toplinu koja je počinjala sjati
duboko u njezinom trbuhu, i niže.
- Mislim da bih bio mnogo ugodniji u vječnoj tami, - promrmljao je.
- Zašto?
Njegova su se ramena uzdizala s teškim uzdahom, pritišćući se bliže njezinima. - Da li vi
vjerujete da za stvari koje smo činili u mraku moramo odgovarati na svjetlu dana?
- Ja se svakako nadam. - Kimnula je.
On je pretražio njeno lice tada, podigao ruku da odvuče pramen kose koji je povjetarac
otpuhao preko njezina obraza. - Možda zato što vi imate čistu savjest.
- Ali nemam, uvjeravam vas. - Okrenula se od njegovih prstiju, u nemogućnosti da podnese
slatku uspomenu njegove kože uz njezinu. Nevoljna da dozvoli riječima dati odgovor na poruku u
njegovim očima.
Spustio je ruku u krilo. - Možda, onda, zato što se vi nadate da će netko odgovarati za
zločine prema vama.

Suze su je zapekle u očimaa, i Mena je spustila svoju bradu na prsa. Bila je to najmračnija
želja u njezinom srcu. Da njezin muž odgovara za sva vremena u kojima joj je izazivao teror i bol.
Kako je pogodio?
- Zato, - odgovori joj nježno, uzbunjujući je svojim otkrićem da je svoje pitanje izgovorila
glasno. - Ja znam kako je to bojati se mraka, Mena, i mrziti muškarca koji je utukao taj strah u vas.
Mena je osjećala grube jastučiće njegovih prstiju kako prolaze njenim okrenutim obrazom.
Kad je stigao do brade, lagano ju je zahvatio između palca i kažiprsta, podižući joj lice prema sebi.
- Našao sam se usred plesa čije korake ne znam, - priznao je, oči su mu sjajile grešnim
svjetlom dok su pretraživale njezine za nečim što mu ona nije mogla dati. - Kada ste blizu mene, ja
ne znam što reći ili kako se ponijeti. Ja ne mogu shvatiti koji uobičajeni izraz upotrebiti. Nikada
nisam naučio lijepe riječi koje bi doprle kroz zidove koje ste izgradili oko svog srca.
Iako si nije dopustila trepnuti, Mena je svejedno osjećala suze koje su se skupljale na
njezinim trepavicama. Trebala ga je zaustaviti. Trebala se povući. Ali nek joj Bog pomogne, nije
mogla povući svoj pogled od ponizne ljepote njegova lica.
- Ja ne znam sa kojom težnjom djelovati a koju potisnuti, ali ja vas želim sa tolikom snagom
koju ni bogovi ne mogu razumjeti... iako mislim da ne mogu uvijek reći je li to strah od želje koji se
zrcali u vašim očima.
Jer je to bilo oboje, znala je Mena. Strah od njega. Strah od želje koju je osjećala za njim.
Od stvari koje je željela ponoviti u mraku.
- Bilo je zapisano u tim zvijezdama da ćemo se mi sresti. - Njegov je glas okupio nježnu
vatrenost koja je otparala nešto unutar Menine duše. - Mi smo spojeni na neki neizbježan način, vi i
ja. Znao sam to od kad sam prvi put spustio oči na vas u toj haljini.
Mena je to htjela poreći. Da strese glavom da prestane što god da je bilo to što je želio reći.
Ali znala je da ne može. Iako joj je srce prijetilo odgalopirati, tijelo joj se smrznulo na mjestu.
Zarobljena od njegove tople, nježne ruke.
- Nemojte. - Šapnula je mučnu molbu dok je prstima zamatala njegovo zapešće, želeći mu
gurnuti ruku. - Nemoguće je. - Ona je bila udana. Ona je bila bjegunac.
Ona je bila nedostojna takvog čovjeka.
- Nemoguće je to poreći, curo. - Nasmješio joj se, i Mena je odjednom znala da netko može
osjećati toplinu zraka sunca čak i u mračnoj noći. - Pokušavajte koliko god hoćete odupirati mi se,
ali ja vas lovim, Mena, i neću vas potvrditi dok ne popustite. Ali ja neću stati dok svaka do zadnje
od vaših obrana ne budu u pepelu kod mojih nogu.
Niže dolje, veliki rog oglasio se glasno i dovoljno dugo da prekine čaroliju koju je on bacao
na nju.
- Zovu me, curo. - Prije nego se mogla pomaknuti, obrisao je svoje usne o njezine, tada se
okrenuo preko zida i skočio na svoje noge. - I vi ćete me, također, prije nego ja budem gotov s
vama.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Dvostruki krijesovi rikali su i pucketali usred festivalskih terena, goreći tako visoko kao
dvokatnice među Londonskim kućama u nizu koje su upola širine. Mena je pijuckala začinjenu
jabukovaču koju je mješala sa viskijem i nadala se da to nitko nije primjetio. Gorštaci su se činili
veoma odlučni protiv mješanja njihova viskija sa sokovima i slično, ali ona nije još imala fizičku
snagu da ga pije samog, iako je pokušavala da je stvori.
Mnoštvo od nekoliko stotina gostiju kružilo je oko dviju vatri da se pročiste i blagoslove
stada tijekom zime. Kosti krava, svinja, i razne peradi koju su mnogi koristili za hranu bile su
sušene, ljubljene, blagosiljane, i bacane u plamenove, dajući zraku sočan miris. Da Mena već nije
bila puna do bola od njezinog obilnog obroka, usta bi joj se zaslinila.
- Imate sreće, gđice Mena, uskoro će započeti ritual. - Jani se pojavio kod njezinog lakta,
obučen ove večeri kao svjetlucavi zlatni maharadža. Njegov turban svjetlucao je od dragulja,
najveći u središtu njegova pokrivala za glavu, iz kojeg se izvijalo visoko paunovo pero.
- Jani, zar ne izgledate kraljevski? - Uzviknula je Mena.
Njegova mračna koža sjajila je od zadovoljstva. - Veoma ste ljubazni, gđice Mena, ali ja
sam prigušen od vašeg prelijepog jastva.
- Ma dajte, vi. - Bubnula ga je dobro laktom i vratila se gledanju rastućeg nastavka strane
svečanosti. - Kakav je ritual ovo, zapravo? Nisam nikada vidjela nešto slično.
Janijeve crne oči reflektirale su svjetlo kresova, pretvarajući se u tigrasto zlatne. - Čak i u
ovim modernim vremenima, gorštaci su praznovjerni ljudi. Oštre škotske zime posebno su opasne
za stoku, i ovaj ritual koji se Mackenzie sprema izvršiti je molba bogovima da zaštite stoku i ovce.
- Shvaćam, -dahnula je, prije no što joj je sposobnost govora bila oduzeta.
Usamljen rog je zatrubio, utišavši mnoštvo svojom prodornom, mističnom pjesmom. Zatim
se pojavio Poglavar Mackenzie između dvije vatre, i smjernog žamora što je lelujao kroz noć.
Ovdje je stajao njezin drevni barbarin. Onaj s platna u hodniku. Pokriven ničim osim svojim
kiltom i čizmama, Liam Mackenzie zračio je primitivnom, elementarnom snagom. Njegove ruke i
torzo bili su upakirani sa još više mišića nego ih se Mena sjećala, i sjajio poput zlaćanog baršuna u
svjetlu vatri.
Nešto mračno i neizbježno razmotalo se u Meninom tijelu, stežući njezin lik s primarnom
gladi i omekšavajući njezine ženstvene mišiće da bi ga pozdravile. Borila se sa samom idejom kad
ju je upozorio na njegove nemoguće namjere gore na krovu. Ali gledajući ga kakav je bio sada,
utjelovljenje drevnog druidskog ratnika, nije se mogla sjetiti niti jedne zapreke da ju potpuno
posjeduje.
Vatra je osvjetljavala crne i plave rune koje su mu okruživale grudi i ruke počevši ispod
njegovih rebara i vežući se preko i oko njegovih bradavica, njegovih ramena, njegova grla, i na
kraju puzeći na njegovu isklesanu čeljust.
Okovi čista zlata kružili su iznad nabora njegovih bicepsa, njegovih zapešća, i njegova vrata.
Njegova je kosa razbacana povjetarcem, ali kako je stajao blizu vatri, nije bilo moguće zamisliti da
bi mogao osjećati hladnoću večeri. Ebanovina njegove raspuštene kose padala je po sredini
njegovih leđa i slagala se sa sjenama brade na njegovoj čeljusti.
Dvije pletenice preko njegovih ramena zadirkivale su se kod runama okružene ključne kosti.
Odmjeravajući svoje ljude s nepostiđenim ponosom i zadovoljstvom, Liam je pronašao gdje
je ona stajala na rubu mase. Pogled koji joj je uputio bio je toliko pun senzualnih obećanja, da je
Menino tijelo otpustilo vlažnu poplavu između bedara od stiska uzbuđenja.
Kako je mogao isprovocirati je samo s pogledom? Kako bi se zaboga mogla ikada oduprijeti
takvom iskušenju?
Zato što moraš, opominjala se sama.
Što god je on pročitao na njezinom licu, nadahnulo je pogled tolikog pobjedonosna
samozadovoljstva na njegovom licu, da je odjednom poželjela nešto baciti na njega.
Nešto poput sebe, možda.
Jani mu je mahnuo, zanemarujući njihovu neizgovorenu interakciju. - Poglavar je propustio
samo jedan Samhain od kako mu je otac umro, - obavjestio ju je, - i te godine, došla je bolest na
stoku. Tako da ljudi traže da svake godine on bude ovdje za ritual.
Mena je otrgnula pogled s nevjerovatnog prizora koji je bio Poglavar klana Mackenzie.
- Vi valjda stvarno ne vjerujete da vođenje nekoliko krava između dva krijesa i izgovarajući
čaroliju ima ikakve veze sa preživljavanjem stada stoke, zar ne? - Upitala je skeptično.
Jani je slegnuo ramenima. - Tko će znati, gđice Mena? Priča se da Liam Mackenzie, njegov
otac, i svi Poglavari Mackenzija od Wester Rossa vode porijeklo od drevne kraljevske Piktske
linije koja se pomješala sa osvajačima sa sjevera. Kaže se da nose krv Lachlana Berserkera u svojim
venama.
- Berserkera? - Upita Mena.
- Da, mitski Nordijski ratnik koji dobiva snagu desetorice muškaraca i neusporedivu
svirepost pri pogledu na krv. - Poslao joj je znakovit pogled.- Zvuči poznato?
- Mislila sam da se govori da je zaposjednut od Brollachana.

Jani je dao još jedan od svojih vrlo brzih slijeganja ramenima. - Gorštaci govore svašta,
pričanje priča je jedna od njihovih najdražih razonoda.
Vratila je pogled na Poglavara, koji je podigao lice prema zvijezdama, kao i njegova
zajednica, i zapjevao s iznenađujuće lijepim baritonom nebu na tom lirskom jeziku koji Mena nije
razumjela. Njegov ugodan izgovor škotskog posudio je takvu moćnu senzualnost molitvi da je
mogla vrlo lako biti zavođenje ljubavnika više nego simbolično blagosiljanje stoke.
Mena je bila pogođena ne samo od njegove muževne ljepote, već i ljepotom njegovih ljudi
okupljenih oko njega, njihovim licima toplim od viskija, pive, i zanesenosti dok su ponavljali
djelove tih lijepih stihova, navijajući kako je svaki stočar završavao vođenje njegovih nekoliko
simbolički odabranih životinja između dviju vatri da završe blagoslov.
Ritual nije bio dug, formalan, ili težak kao blage protestantske službe kojima je
prisustvovala dok je odrastala, i prije nego je znala, čarolija je bila gotova. Gajde su zatreštale, i
zatim još jedne, dok četvero gajdi postavljenih na sjeveroj, južnoj, istočnoj i zapadnoj točki oko
kruga nije podiglo svoje zavijajuće tonove u savršenoj sinhronizaciji.
Malo se dijete dogegalo preblizu jednog od krijesova, i Ravencroft ju je pokupio i bacio
visoko prije nego je postavio njezino hihotavo tijelo na svoja masivna ramena. Strpljivo je
zanemarivao njezino zaigrano povlačenje njegovih pletenica dok su, jedna po jedna, srednjovječne
ili smežurane žene istupale naprijed da upale baklje na vatri prije nego povedu čitave svoje obitelji
u njihovo bdijenje.
- Što to sada rade? - Upita Mena Janija.
Jani je pokazao prema starijoj ženi. - Vladajuća najstarija žena svake obitelji mora uzeti
ritualnu vatru za svoje kućno ognjište. Ako je njihova kuća blizu, onda će je ona odnijeti u selo
večeras. Ako nije, ona će je odnijeti u šator i čuvati opskrbljenu ugljenom dok ne otputuju sigurno
kući i upale je na njihovom vlastitom ognjištu. Druidski blagoslov vatre Samhaina čuva ih
sigurnima od dolazeće zime.
- Kako lijepo, - promrmljala je Mena, dok se čudila kako se brzo mnoštvo počelo osipati,
svaka obitelj slijedeći svoju najstariju ženu natrag do gdje je ona trebala odnijeti blagoslovljen
plamen.
Opazila je da je mladi otac zabludjelog djeteta pričvršćenog na Liamova ramena krenuo u
smjeru svoga Poglavara. Liam je podigao malenu, izvlačeći još jedan skičaj užitka, prije nego ju je
predao natrag u ruke zahvalnog mladog čovjeka. Čovjek je izmjenio što je Mena zamišljala da je
očinski osmijeh i riječi ogorčenja o svojoj vragolastoj maloj kćeri prije nego su zaključali
podlaktice u tradicionalnom pokazivanju srodstva.

Emocija se skupila u Meninom grlu u obliku kvrge koja je odbijala biti progutana. Je li
Ravencroft želio još djece? Bi li želio još jednu šansu da podiže dijete od samog početka?
Bude li se ikada ponovno oženio, bit će zasigurno dovoljno spolno sposoban da postane otac
mnogih slatkih, tamnokosih mališana.
Mališana koje ona nikada neće moći imati.
Suze frustracije pojavile su joj se u očima. Nije bilo važno, podsjećala se čvrsto. Ništa od
toga nije bitno, jer veza između njih bila je nedostižna kao zvijezde. Znala je to, i jednom, znat će to
i on.
Potišteno, promatrala ga je kako se kreće između gomile njegova klana. Žene privučene
njemu, koristile su svaku ispriku da dotaknu njegovu izloženu kožu boje njegovog glasovitog
viskija. Mogla je vidjeti sa svog položaja da, iako su se neki ljudi bojali njega, žene su ga željele, a
muškarci poštovali. Bio on Brollachan ili Berserker, njegovi ljudi su procvjetali pod njegovim
vodstvom, i oni su ga voljeli zbog toga.
Kako on to nije mogao znati?
Čovjeka poput njega bilo je lako voljeti.
Jednom kad se riječ spojila izvan univerzalne nemogućnosti budućnosti i zastrašujućim
naprslinama prošlosti, Mena je shvatila da je ona bila sasvim izgubljena.
Ona nije pala u zaljubljenost u Liama Mackenzija. Ne, ona je uletjela u to s finim
promjenama. Onog trena kad su se sreli bilo je to kao šapat oluje koji je ljubio vruć, vlažan dan sa
blagoslovljenom hladnoćom.
Obećanje nečeg mračnog i uzbuđujućeg okupilo se na horizontu, i Mena je gledala oluju
koja se bliži s tutnjavom sa svakim trenutkom koji su oni proveli skupa.
Svaki put kad se ona naginjala vatri to je bljesnulo u njegovim očima. Svaki put kad je on
palio vrelinu u njezinom hladnom srcu. On je otkidao komadić po komadić njezinog otpora i
zamjenjivao ga sa snagom njegove sirove, razuzdane strasti. Dijelio je s njom ono što muškarac
rijetko čini, i otkrivao najtamnije djelove svoje prošlosti njoj da ih vidi.
Osvjetljavajući ih ne samo njezinim očima, nego i svojim i onima njegove djece u jednom
pokušaju da se trudi i bude bolji. Želio je da ga ona shvati više, tako da ga se boji manje.
I Mena ga je voljela zbog toga.
Ona ga je voljela.
Dragi Bože, što je sada učinila?
- Gđice Lockhart! Jani! - Jedan živahan poziv prekinuo je Menu iz njezinog zapanjujućeg
otkrića dok je osjećala Janijevu napetost pored sebe.

Rhianna je trčala vješto brijegom prema njima, odjevena u kostim grčke boginje. Učinak je
bio blago uništen zbog njezinog debelog ogrtača od janjeće vune, ali u ovim hladnim vremenima,
nije ni moglo biti drukčije. Između dvije jednako crvene u licu i vesele djevojke, gotovo se
dokotrljala preko Janija, ali zaustavile su je taman na vrijeme njegove čvrste ruke na svakom
njezinom ramenu.
U trenutku kad je ona bila stabilna, spustio je ruke i stisnuo ih u šake uz svoje bokove.
- Kako je, Jani? - Mlađe su se djevojke smijuljile, bacajući ne tako suptilne koketne poglede
prema mladom Hindusu. Mena je morala priznati, Jani je bio jedan egzotično zgodan mladi čovjek,
i lomilo joj je srce što je on imao oči samo za njegovu nesvjesnu metu. Posebno kad je zapazila da
je on bio primjećen od mnogih cura.
- Jeste li vi u redu, gđice Lockhart? Izgledate kao da ćete zaplakati, - Rhianna je primjetila
svojim uobičajenim manjkom takta, iako su njezine tamne oči bile pune brige.
- Samo malo pepela od vatri dolebdjelo je do ovdje, - lagala je Mena dok je pozdravljala
Rhiannine prijateljice, sjećajući se njihovih imena kao Liza i Kayleigh, iako se nije mogla sjetiti
koja je koja. - Što je ovo, onda? - Pokazivala je na pougljenjene ostatke od onog što je nagađala da
je kora od jabuke u djevojčinoj ruci.
- To je C, Gđice Lockhart, i C je za Campbell. - Jabučna kora tuža izgleda bila je pokazana
njoj pod nos da je prouči, i je, zaista, čini se da je opržena u oblik slova C. Ipak bila je sumnjiva
kuka na dnu kore koja je mogla biti J ako se preokrene.
Rhianna je ranije objasnila da je dugo održana Samhainova tradicija proricanja tvrdila da
ako žena oguli jabuku, zatim stane okrenuta leđima prema ceremonijalnom kresu i baci koru jabuke
preko svog ramena u plamenove, opržena kora će pokazati prvo slovo imena njezina budućeg muža.
- Campbell, doista? - Mena se smješila Rhianninom blistajućem licu i pogledala prema
Janiju, koji je mrko gledao koru kao da misli da je njegov neprijatelj.
- Kao u Kevinu Campbellu, - brineta se narugala pjevajućim glasom.
- Ne, Rhianna, to ne bi bio Kevin Campbell, - crvenokosa- Mena je mislila da je ona bila
Kayleigh – se prepirala. - Slovo se odnosi samo na ime vašeg muža, prezime se ne računa.
Rhianna se durila na svoju prijateljicu. - Ali nema načina da se kora jabuke oblikuje da
pokaže slovo K! - glasno je protestirala. - Mora biti iznimaka, nije li tako, gđice Lockhart?
Tri niza očiju mladih djevojaka okrenulo se njoj i Mena si nije mogla pomoći nego se
nasmijati glasno, zahvalna na grubom odvraćanju. - Mogu zamisliti da bi u tom slučaju, iznimka
mogla biti učinjena.Inače bi to moglo načiniti mnoge vrlo nesretnim muškarcima, čije ime počinje
sa slovom K iveoma osamljenima, zaista.

- Tako je! - sa njezinom kao gavran crnom kosom koja je sjajila u svjetlu vatre, Rhianna je
trijumfalno držala pougljenjenu koru kao da se radi o ratnom trofeju, i vikala kao luda.
- Što je s vama, gđice Lockhart? Brineta, koja je onda trebala biti Liza, pitala je stidljivo.
- Što je vama jabučna kora rekla? Moja je bila kao N... ili možda S, pretpostavljam.
Mena se nasmijala. - Ja sam puno prestara za takve igre, i nisam od volje da se udam.
Jer je već bila i bila je to noćna mora.
- Nije važno! - Insistirala je Rhianna, a tamne oči svjetlucale su nestašno. - Nije da se
morate udati. Kora od jabuke jednostavno govori s kime biste se vjenčali ako biste bili od volje. -
Ponovila je njene riječi sa rugajućim hihotom.
- Stvarno, ja..
- Oh hajde, gđice Lockhart! - sve su molile, povlačeći je za rukave i napola je vukući
naprijed prema vatrama.
- Samo pokušajte jednom!
- Bit će zabavno!
- Molim?
Mena je slegnula ramenima, osjećajući se uznemiravanom, a ipak uživajući u bombardiranju
pažnjom od energičnih mladih žena. Kakvu joj štetu može to učiniti?
Pogledala je prema Janiju koji je još uvijek proučavao koru jabuke sa izrazom bijesa.
Iako kada se okrenuo nazad k njoj, pozvao je osmijeh koji nije baš sasvim dosegao njegove
oči.
Mena pruži ruku i da mu jedan mekani stisak.
- Andrew! - Rhianna se derala na prilično nedoličan način za jednu damu preko vatri prema
svom bratu, koji je sa Rune oklijevao oko lijepo natrpanih stolova hranom. - Upecajte jednu jabuku
za gđicu Lockhart!
Tamne kose već blistave vlagom, Andrew zabljesne rijetkim osmijehom, bacio je sve što
god je grickao Runei, i snažno zaronio u tamnu tekućinu obližnje bačve licem naprijed. Njegove
mršave noge ritale su se smiješno u njegovoj borbi, i čak i svečani Jani smijao se njegovim
ludorijama.
Nakon što je pobjedonosno izronio, još je jednom pogladio svoju kosu natrag, i pograbio
nož sa stola.
Istovremeno guleći i hodajući, Andrew se predstavio njoj sa sjajnim osmijehom i glatkom
crvenom korom jesenje jabuke. - Morate ju baciti preko svog ramena i nesmijete gledati dok ne
počne gorjeti, ili neće raditi, - šapnuo joj je.

- Imam je. - Mena je namignula i okrenula svoja leđa vatri i bila spremna baciti koru iza
sebe.
- Čekajte! - Rhianna ju je zaustavila. - Moramo reći čarobne riječi prije.
Sve su mladice kimnule u svečanoj saglasnosti.
- Čaroliju? - ponovila je Mena.
Božici Djevica zemlje

Babu molim blagoslov Božanske rukeod Majčina voća što držim
Recite ime budućeg partnera moje duše
Svaki od djevojačkih glasova bili su prelijepo izmješani u stihu i Mena je shvatila da će to

biti za njezinu koru. Povukla se bliže vatri dok nije osjetila vrućinu što je prodirala kroz leđa njezine
haljine. Zatvarajući oči, bacila je koru preko ramena i bila nagrađena šuštanjem.
Kad su se njezine oči otvorile, svi koji su prethodno bili ispred nje nestali su. Okrenuvši se,
našla ih je nagnute koliko su se usuđivali bliže kako bi pročitali njezinu teoretsku sreću.
- Gledajte! To je C kao moje! - Rhianna ju je privukla bliže. Dok je cvrčila i pekla se, kora se činila
kao da se zavrće sama od sebe.
- To nije C, pogledajte onaj kutak tamo! - Kayleigh je pokazivala na mjesto gdje je pukotina
u uglu na kori stvarala izbočinu, čineći određenu točku. - Čini se više kao L meni.
- Dajte mi da vidim, - tražio je Andrew, nagnuvši se bliže i pregledavajući savjesnim očima.
Menino je srce čujno udaralo kada se okrenuo njoj s pogledom svečanog ovjeravanja. -
Najvjerovatnije je L, - potvrdio je.
Djevojke su hihotale i počinjale stvarati listu imena na L.
- Lucas ili Lionel, - predloži Kayleigh.
- Da, - Rhianna se složila oštro, otkucavajući imena svojim prstima. - Ili Lawrence, Logan,
Lucius..
- Liam, - tiho je predložio Andrew.
Mena se sledila dok je zabava gotovo istodobno uspostavila vezu, i njihove oči pretraživale
su jedne druge, pokušavajući bez riječi pretpostaviti kakva bi njihova reakcija trebala biti. Poglavar
i guvernanta?
Usuđuje li se itko to čak i predložiti?
Nakon trenutka bez daha, Andrewovo lice se rastopilo u najtopliji osmijeh koji je ikad
vidjela i Menino se srce raspuklo u fine komadiće. Progutala je krhotne i prisilila se na osmijeh.
- Liam je kratica za William, dragi, - podsjetila je vedro. - Vjerujem da se to ne broji.
- Osim toga, ona treba imena Britanaca, - uplela se sveznajuća Kayleigh.
Svi su se nagnuli natrag preko kore jabuke, iako je nešto u Andrewovim očima govorilo
Meni da on nije uvjeren.
***
Dok su se ljudi filtrirali sa terena, zvukovi konja i kola i brbljajuće djece i iscrpljenih
roditelja počinjali su se stišavati. Liam se okrenuo tražeći svoju obitelj. Nakon samo trenutka
traženja vatrom osvjetljenih lica, zacerekao se malo na prizor šest nagnutih pozadina skupljenih u
urednom malom redu oko osnove sjevernog krijesa. Jedna posebna guzica privukla je njegovu
pozornost, obložena vrlo zelenom suknjom i slatko bujnija od ostalih. Menine stasite noge bile su
duže od dječjih i Janijevih. To je podiglo višlje njezinu okruglu guzu, činilo ju više pozivajuće
dostupnom.
Liam se tiho približio do njih dok se nije našao direktno iza objekta njegove želje. Ako bi
malo savio koljena i pritisnuo zdjelicu naprijed, njegova bi erekcija bila ugnježdena u slatkom
rascjepu. Stresajući svojom glavom, odstupio je natrag, podsjećajući se da ne bi bilo dobro da se
pretvori u bijesni tornado primarne požude ispred svog klana, njegove djece, i gostujućih gorštačkih
plemića.
Živahni hihot eruptirao je od djevojaka i one su razgovarale tiho među sobom, promatrajući
neko neodređeno mjesto u vatri.
- Što je to onda? - Upita on, držeći svoj glas varljivo slabim.
Šest tijela istodobno se isprave od iznenađenja, ali linija se nije prekinula.
Mena se nije htjela sresti s njegovim očima, ali zadržala je svoj užasnut pogled na njegovim
golim grudima.
- Oče! Mi smo samo.. - Rhianna je bila prekinuta od njenog brata.
- Mi smo se samo igrali glupih djevojačkih igara. - Andrew je pogodio svoju sestru ubojitim
pogledom, a Liam je gledao kako zbunjenost a zatim otkrivenje igra preko lica njegove kćeri.
Njezin je pogled letio od njegovog a zatim odskočio do gđice Lockhart, koja se još nije pomakla.
- Kako je, Poglavaru Mackenzie? - Rhiannine su prijateljice pozdravile u jedan glas i istim
naklonom.
- Dobro večer, cure. - Blago se nasmijao prema njima. - Kasni je sat, siguran sam da vas
vaše obitelji traže sada.
Ugodno prazni pogledi na njihovim licima rekli su mu da one nisu bile upoznate s privatnim
mislima njegove djece i stoga neće biti od nikakve koristi.
Nakon brze razmjene zagrljaja i obećanja s Rhiannom otišle su uz prijatan do-viđenja.
- Oče, mi smo samo bacale koru jabuke, - Rhianna je rekla vedro, uzimajući njegovu ruku i
manevrirajući oko još uvijek smrznute gđice Lockhart. - Inicijal moga muža je C. Pogledajte! -
Pokazala je prema vatri i on je vidio smežuranu koru jabuke opasno blizu tome da se pretvori u
pepeo.
Žmirio je u vatru i pretvarao se da proučava koru jabuke s mrštenjem. - Sada znam inicijal
muškarca kojeg ću morati ubiti.
Rhianna je postavila svoje ruke na bokove. - Oče!
- Ali ako ne griješim, ova kora više liči na L nego na C. - Pokazivao je na točku u uglu.
Njegova su djeca izmjenjivala uzbuđene poglede, a zatim se približila njemu, praveći veliki prikaz
od proučavanja kore za sebe.
- Hmmmm, - bilo je sve što je Rhianna odgovorila pretjerano kimnuvši. - Pa tako je.
- Što vi mislite, gđice Lockhart? - Okrenuo se da i nju uključi u njihovo proučavanje, ali
njezin povlačeći lik bio je izvan čujnog područja dok se brzo kretala prema rastućem gradu šatora
na udaljenom kraju terena.
- Mislila je da to liči na L, isto. - Andrew je ozbiljno mrmljao, žmirkajući za njegovom
guvernantom.
- Onda ga imate, - Liam je ponudio svoju ruku Rhianni i stavio ruku na sinova ramena,
pitajući se o njezinom čudnom i krivom ponašanju. - Što kažete da stavimo vas dvoje nevjernika u
krevet?
- Sada je gotovo vrijeme za središnju maskeradu.
- Mogu li ostati ovaj put? - Molila je Rhianna. - Molim vas, Oče, ja imam sedamnaest, nije li
to dovoljna starost?
Liam je otresao glavom. - Druge godine, nighean, - obećao je. - Sad dođite sa mnom.
Kimnuo je Janiju i poveo svoju djecu prema dvorcu, opažajući da je njegov brat Gavin išao
u smjeru stola, gdje je Mena pobjegla da potraži pristojno društvo gđe Grady.
Sve je dozvoljeno u ljubavi i ratu, glas njegova brata rugao mu se.
Mračno saznanje dovuklo se odakle se njegov demon prostirao. Večeras će početi najvažnija
bitka koju je ikad vodio.
Ona za Menino srce.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Nakon što su glavne starije žene odnosile vatru na svoja ognjišta, Mena je mislila da su
večernje svečanosti gotove.
Oh, kako je bila u krivu.
Bila je u krivu za mnogo toga, nije li? Ravencroft je trebao biti mjesto tihog bjega, ne
senzualnog buđenja. Poglavar je trebao biti stari umirovljeni časnik, ne ta zapovjednička, muževna
planina hodajućeg grijeha i iskušenja.
A ono što god da se nalazilo u njezinoj novoj čaši trebalo je biti jabukovača, iako je potajno
sumnjala da je bilo sve samo to ne.
Baklje su osvjetljavale prolaz kroz noć, i jednom kad su otišli na svoja dotična mjesta,
odrasli muškarci i žene Wester Rossa izašli iz svojih šatora, kuća i močvare i skupili se u gradu od
finih platnenih zaklona koji se pojavio na zapadnom brijegu imanja Ravencroft.
Djeca su u krevetima, sigurna od - u-sredini. - Sada počinje pravi festival! - Gavin St. James,
Grof od Thornea, poskočio je da uhvati korak s njom, usporavajući u lagane korake njegovim
dugim korakom dok je Mena lutala istražiti okupljanje. - Što mislite o ovom, Engleskinjo?
Pustio je ruku da obuhvati vrpce, trake i sve oblike boemske dekoracije koji su ukrašavali
više u stilu ciganskih čergi mjesta stanovanja koja su bila postavljena u krug od pet ili slično u
dubinu. U sredini velikog kruga bio je još jedan krijes. Iako ne tako velik kao oni koji su tinjali
blizu dvorca Ravencrof, vatre su bile popraćene strateški postavljenim bakljama da daju tamniji,
mnogo intimniji sjaj noćnim svečanostima.
- Što to oni rade? - pitala je Mena. - Što je to - u-sredini- ? - Vedro svirana melodija violine i
flaute stizala je preko noći do nje i prateći bubnjevi pozivali su je dok su joj noge već žudjele za
plesom.
Gavin je ukrao masku sa stola kojeg je postavila gđa Grady, i vezivao preko svog zgodnog
lica, osmjehujući se dok je to činio. Njegov je glas poprimio bardovu sablasnost dok je objašnjavao.
- Prije nego su kršćani došli, mi Škoti imali smo dvije polovine godine, jedna svijetla polovina i
druga tamna polovina. Svijetla polovina pripadala je živima. Tamna polovina pripadala je mrtvima i
stanovnicima Drugog svijeta.
- Oh? - Mena je pogledala oko sebe gledajući ljude u crnim ogrtačima i obojene kože s
dodanim tamnim maskama na svojim licima. Odore koje su bile prikladne za Londonski bal i
jednostavne haljine kao iz kućne izrade činile su se egzotičnima sa šalovima na kukovima i
neobičnim nakitom. - Da pogodim, Samhain označava tamnu polovicu godine.
Naprezanjem čudnih gajdi i bubnjeva počinjao je tamni ritmični škotski narodni ples - reel-
bez jasno prepoznatljivog početka ili kraja. Više pive, viskija, i drugih pića teklo je i dalo festivalu
neku vrstu apokaliptične pomame. Neke su se dame potpuno rješile svojih prsluka i plesale okolo
vatre u svojim košuljama koje su visile sa njihovih ramena, jedva pokrivajući njihove oslobođene
grudi. Činilo se da se nitko nije sablaznio, tako da je Mena odlučila da neće ni ona. Odgovarajuće
crne maske koje su svi nosili davale su određenu anonimnost u toj prigodi, i stoga neku vrstu
poročne suglasnosti na takvo neobično ponašanje.
- Pametna cura, - Gavin je pjevušio, čarobno prisvojivši još dvije čaše jabukovače, jednu od
kojih je zamijenio sa gotovo praznom iz njezine ruke. - Samhain doslovno znači - kraj ljeta. - Sutra,
prvog studenog, je naša tradicionalna Nova godina. Mi smo oboje i sumnjičavi i puni poštovanja o
granicama i prijelazima ovdje u Visočju. Mostovima, klanskim granicama, raskrižjima, pragovima,
to su naša sveta mjesta. Mjesta koja oni sa Drugog svijeta čuvaju i zadržavaju se. Isto tako sumrak,
zora, Samhain, i Beltaine, godišnja doba, su naša najmističnija i često najnesigurnija vremena.
Mena je prihvatila masku koju joj je predao, igrajući se s vrpcama. - Slavite ta vremena jer
ih se bojite? - procjenila je.
- Upravo tako. - Nacerio se, učinak je postao malo jezovit od crne maske iznad njegovih
senzualnih usana. - Kad dođe ponoć, mi se pretvaramo u ono čega se bojimo i pijemo i plešemo i
flertujemo kao da sutra ne postoji. Mi to radimo da damo dobrodošlicu duhovima, demonima,
vilama, i vješticama da skakuću s nama, u nadi da oni neće okrenuti svoju magiju protiv nas kad su
najmoćniji. To je to vrijeme u-sredini.
Jeza ugodnog predosjećaja kliznula je kroz Menu dok su zanatlije, farmeri, rančeri, mljekari,
zemljoposjednici, i Poglavari svi postajali crno maskirane prikaze tajanstvenog Škotskog - Drugog
svijeta. - To mjesto gdje svi blagoslovi i nesreće imaju svoj postanak, i stoga vrag može preuzeti
posljedice ove noći.
Ugrijana od sumnjivog sadržaja njezine jabukovače, Mena se predala vrtoglavom,
nemarnom duhu koji činilo se mreška kroz mnoštvo, i dozvolila Gavinu da joj pomogne svezati
njezinu masku na oči.
- Poznate li Škotski narodni ples, curo? - Gavin je upita dok su prilazili rubu kruga mangupa
koji su počinjali plesati oko krijesa.
Mena se nacerila. - Poznajem li Škotski narodni ples reel? - rugala se, lupkajući prstima uz
brzu i veselu glazbu. - Molim, ja sam iz Hampshirea. Mi smo izmislili ples reel.
- Mislio sam da ste rekli da ste iz Dorseta. - ubacio se maskirani veseljak; crvena brada i
razdragan osmijeh odavali su ga nepogrešivo kao upravitelja, Russella.
Mena je gotovo ispustila čašu jabukovače, blijedeći zbog svoje greške. - Tako je, rekla sam,
- dahnula je, tražeći način da se oporavi.
Prsata mlada žena iskovitlala se iz ruku njezinog preoduševljenog partnera, spotaknuvši se
na Gavina i uzrokujući da se njegovo piće prolije na njegovu košulju. Hihoćući mnoštvo nejasnih
isprika, prošla je rukama preko prsluka prekrivajući njegov mišićavi torzo, i povlačeći bezobrazno
prstom duž pojasa njegove torbice, obješene nisko na njegovim kukovima i kiltu.
- Sve je oprošteno, curo, vjerujte mi, - promrmljao je Gavin sa svilenkastom intonacijom
punom nepogrešivog nagovještaja.
- Dođite me pronaći ako promjenite mišljenje. - Gotovo je otpjevala poziv. - Dati ću vam
odštetu. - Poljubila ga je punim ustima baš kad je prihvatila ruku njezina nestabilna partnera i
pustila ga da ju zanjiše odlazeći, ostavljajući Russella i Gavina kako se cerekaju i Menu šokiranu
bez riječi.
- Vjerujem da vam se ona upravo ponudila, - divila se Mena.
- Vjerujem da ste u pravu. - Russell se veselo nasmijao.
- I poljubila vas, ispred svog muža i svega! - uzviknula je. - Zapanjena sam da vas on nije
pozvao da izađete.
Gavinov smijeh pomješao se s Russellovim, stvarajući topao, muževan zvuk.
- Oh, curo, to nije njezin muž, on je ondje. - Pokazivao je pićem prema rubu šume, gdje je
nizak ali širok plavokos muškarac držao visoku ženu uz stablo, gosteći se na njezinom vratu kao
stvorenje izašlo iz jedne od Andrewovih petparačkih priča.
- Blagi Bože, - to je sve što je Mena mogla reći.
- Ne brinite se, curo. - Gavin se nagnuo dole kako bi joj promrmljao na uho, izazivajući
ugodnu hladnoću koja joj se razjurila po koži. - Nitko se ne sjeća da je oženjen na Samhain, a
Beltraine je čak i gore.
- Blagoslovi Bože taj dekadentan praznik plodnosti. - Russell je likovao srčano i podigao
svoju čašu, i Gavin ju je susreo sa veselim nazdravljivanjem slainte mhath.
Zbog nedostatka drugog posla, Mena je dotakla čašom njihove i popila dobar gut, iako
nesretna što Poglavar nije bio među mnoštvom to je opustilo njen duh.
Maskiran i ogrnut ili ne, on bi bio nepogrešiv, i njegova visina, širok oblik bio je očigledno
odsutan. Je li otišao u šumu sa nekim da iskoristi prednosti rituala svečanosti?
U-sredini nekih voljnih bedara kakve bludnice?

Nepozvana misao privukla je njezine obrve sa iznenađujućom žestinom nezadovoljstva.
- Želite li me naučiti ples reel, Engleskinjo? - Upitao je Gavin, njegove zelene oči bljeskale
su nestašlukom od iza maske. - Bilo da je Hampshireov ili Dorsetov ili odkudgod vi pobjegli?
Mena je stavila ruku u Gavinovu ispruženu, misleći kako njegov stisak ne izvlači uzbuđenje
o svjesnosti na mjestima na koje Liamov jest, i tako je ples sa njim bio sigurniji. Dopušteniji. Ako
su svi drugi pili, plesali, flertali, i... nastavljali, zašto im se onda ona ne bi pridružila? Vještičji sat
bio je skoro tu, i činilo se što je kasniji sat, više se večer natapala u razvratu.
I ako se nitko nije sjećao da je bio oženjen na Samhain ovdje u Visočju, tada neće ni ona.
***
Pronalaženje Mene u prevelikom mnoštvu ljudi nije bilo nimalo teško za Liama dok je oholo
koračao periferijom rasplesanih jezovitih gorštaka. Bila je nepogrešiva. Njezina svjetlucava
crvenkastosmeđa kosa bila je podignuta gore u urednu punđu, ali sada je bila u neredu. Prednji dio
frizure je još uvijek bio netaknut, ali ostatak je padao niz njezina leđa, gotovo dosižući njen pojas u
nemiru raspuštenih sjajnih kovrča. Svjetlost vatre svjetlucala je sa smaragdnih satenskih vrpci
upletenih oko malo crne čipke koja je prolazila kao prsluk.
Njezine alabasterske grudi bile su zapljusnute sa zlatnim svijetlom dok je plesala oko vatre u
krugu od četrdesetorice, po muškarac na svakoj strani otimao se za njezinu pozornost dok su je učili
korake.
Njegova su djeca bila u pravu, bila je lijepa plesačica.
Veselo se smijala kad bi posrnula; njezin grlat, raspjevan zvuk zabave podsjećao je na
požudan smijeh muškaraca oko nje. Njihove ruke išle su kuda god su mogle dok su joj pomagali da
se održi na nogama.
Mučni crni bodeži zakrenuli su se u njegovoj nutrini dok je promatrao kako uživa mušku
pozornost.
Tko bi pomislio da bi njegova slatka, pristojna guvernanta mogla micati svoje tijelo sa
tolikom raskošnom gracioznošću ženskog demona?
Glavna riječ ovdje je njegova.
Nije li dovoljno jasno dao na znanje njoj, svom klanu, da je misli potvrditi?
Očiju zalijepljenih na njezin pohotljiv lik, tumarao je okolo rubova svjetlosti vatre, vrebajući
njezino propinjanje, obrazac smijeha i gledajući sjaj od vatre koji je njezinu kosu oblivao bojom.
Gavin je došao do iza nje i presjekao u krug, hvatajući je za ruku i smiješeći joj se kao da je
on bio savršeno očaran. Menin osmijeh bio je upravo sjajan kao da je okrenula svoju glavu da mu
prizna. Krug se prekinuo, i svi su ugrabili partnera kako je žustar dio plesa imao parove koji su se
kovitlali okolo, njihova tijela samo su uspjela održavati se na njihovim letećim nogama.
Njegova je krv lupala kroz njegove uši i on je morao uništiti ideju o ubijanju svog brata i
odvlačenja nje doma za njezinu raskošnu kosu.
Ovo je bilo doba prosvjetljenja, i moderna žena trebala je spretnije zavođenje.
Ona je trebala da joj se udvara.
Vireći sa rubova terena, Liam je zgrabio masku sa stola i pričvrstio na oči, puštajući je da
leži na nosu dok je prilazio muzičarima. Gajdaš, bubnjar, i dva violinista svirali su obližnjem mraku,
pažljivo da njihovi instrumenti ne bi došli pre blizu vrelini vatre. Naginjući glavu prema njima,
zatražio im je slijedeći ples, i onda se povukao i čekao dok se ples reel nije stišao.
Još uvijek nije nosio ni plašt ni košulju, ponosno prikazujući rune obojane na njegovoj koži
indigo biljkom na drevni način. Osjećao se kao Druid. Kao mitski Kralj jelena koji se spremao da
potraži svoju družicu.
Mnoštvo se razdvojilo pred njim dok je spori, početak valcera izlazio iz instrumenata,
zamjenivši vrtoglavi ples reel. Njegov je klan šaputao svoje povike dok je stigao do iza Mene, i
stavio ruke na njezina ramena.
Okrenula se prema njemu, a njezin je sjajni osmijeh izblijedio, a zatim stao.
- Mogu li dobiti ovaj ples, moja damo? - Naklonio joj se svim poštovanjem učenika prema
učitelju.
Ili ljubavnici, u ovom slučaju.
Neznatno širenje njezinih očiju reklo mu je da joj nije promaklo njegovo ne baš vješto
isticanje te posesivne riječi.
Sve pijanija i veselija gomila ushićena ovim obratom događaja, zadirkivala je, likovala,
gurajući je naprijed dok nije bila ugurana u njegove ruke.
- Ne vidim kako bih mogla odbiti, - gunđala je.
Liam se napeo kad su im se tijela spojila sa mnogo naelektriziranih točaka, kao i ona.
Svako mjesto njegove vruće kože pritisnuto na njezinu paklenu haljinu pulsiralo je
svjesnošću. Vrhovi njezinih nevjerojatnih dojki trljali su se nešto ispod njegovih grudiju. Njezina
bedra stisnuta uz njegova, nabori njegova kilta zamršeni u njezine suknje.
Hvatajući je za ruku, kliznuo je drugom oko njezina struka da premosti malu udaljenost
njezinih leđa i stisne je bliže.
Bili bi kuk na kuku da on nije bio tako visok, ali ipak ona mu je pristajala u njegovim
rukama kao da je bila napravljena za njega. Njezina svaka velikodušna oblina i dramatična padina
odgovarala je stršećim kutovima i čvrstim nabreklinama njegova vlastita tijela.
Počeli su ritmičnim koracima, njihova su se tijela kretala neprimjetno iako je mogao reći da
ju je izbacio nekoliko puta iz ravnoteže. Njezina je ruka lepršala preko njegove gole kože kao krilo
leptira nevoljnog da sleti.
Progutala je nervozno nekoliko puta prije nego je upitala, - Niste li trebali obući košulju,
moj Poglavaru? Ovo ne može biti pristojno.
Mračni cerek se prosuo iz njegova grla. Uvijek pristojna cura, njegova šarmantna gđica
Philomena Lockhart. - Pogledajte oko sebe, ženo, - izazivao ju je. - Plesanje s polugolim Markizom
je najmanje neprilična stvar koja se događa u ovom trenutku.
Dok ju je vodio u laganom, valovitom plesu, pogledala je ostale parove, a tada na periferiji
šatorskog grada i čak prema šumi iza, gdje je više hedonističkih događanja punilo sjene sa grčećim
likovima i sumnjivim zvukovima.
Rastrojena, spotaknula se, a Liam je iskoristio priliku da je stabilizira uz svoje tijelo, stišćući
je bliže.
- Što vi to mislite da radite? - pitala je gotovo bez daha, dok je pokušavala s malo uspjeha da
vrati pristojnu udaljenost između njih.
- Samo pazim na vaše prste, curo, - odgovorio je Liam sa nevinim ruganjem, uživajući u
njezinoj nelagodi više nego je trebao. - Ja sam nespretni vilenjak ponekad, i mogu vam nanijeti štetu.
- Ja znam da me vi nikada ne biste povrijedili. - rekla je, pokrivajući svoj pogled svojim
dugim trepavicama.
- Vi mislite da sam ja bolji plesač nego jesam, - šalio se.
- Ne. - Riječ je zvučala poput tužaljke, ali ipak se još nije opustila u njegovim rukama,
unatoč njegovom trudu da olakša raspoloženje. - Vi mislite o meni bolje nego sam...
Njezin je glas zastao, i ona se pomakla kao da će se okrenuti i otići. - Molim vas da me
ispričate, moj Poglavaru, ali mislim da je vrijeme da se povučem za večeras.
Liam je učvrstio njegov stisak oko nje, odbijajući joj dozvoliti da pobjegne.
- Nemojte bježati od mene, Mena. - Intimnost njezina imena na njegovom jeziku bila je
slađa od najfinijeg viskija. - Nemojte bježati od ovog. Od nas.
- Nema nas, - zasiktala je. - Sad vas molim, pustite me da odem bez scene, molim vas.
- Prvo ćete me saslušati, ženo, - naredio je. I jednom, ona je poslušala, iako su se njezine
obrve skupile u buntovnički pogled koji je uperila ravno u njegovu ključnu kost.
Smirio je svoje riječi dok je govorio iz srca. - Mislio sam ono što sam rekao, da ja želim da
vam Ravencroft bude vaše utočište. - Zadržao je svoj glas i ruke nježnima, iako je njegov stisak na
njoj bio neraskidiv.
- Ovo kamenje. Ono će uvijek biti ovdje. Ono je klan. Oni imaju snagu i čvrstoću i imaju
postojanost da odolijevaju oružju nebrojenih neprijatelja. To je mjesto za graditi život, Mena. A ovo
je noć novih početaka.
- Nema novih početaka za mene, - rekla je tako mekim glasom, da se morao potruditi da je
čuje.
- Bilo bi bolje za vas, za nas oboje, kada biste prekinuli ovo sada, prije no vi ili netko drugi
bude povrijeđen.
- Neću se zaustaviti dok mi ne zapovijedite, curo, i vjerovatno čak ni tada, - priznao je,
stišćući je jače na svoje uzbuđeno tijelo. Puštajući je da osjeti pulsiranje njegove želje na njoj. -
Recite mi da vi ovo ne želite. Recite mi da vi ne osjećate ovu oluju koja kuha između nas od dana
našeg prvog susreta. Da dio vas ne zna da je ovo bilo neizbježno. Znam od prvog puta kad sam vas
vidio da je moja sudbina da vas potvrdim ovdje u ovim maglama. I vi me morate prihvatiti,
Mena...cijelog mene. Dajte svoje zahtjeve. Prihvatite zadovoljstvo koje sam vam voljan ponuditi.
Njezino je tijelo treperilo od njegovih riječi. Njezini mišići stiskali i činilo se da bubre u
njezinoj haljini.
Njezina je ruka prešla od pokušaja da leži na njegovom ramenu na očajničko hvatanje, kako
bi se održala na nogama.
Kad se njezino lice podiglo prema njegovom, njezine oči boje žada svjetlucale su od
neprolivenih suza. Crni očaj iznenadio ga je i zbunio. Od svih učinaka koje je zamišljao da će
njegove riječi imati, ovaj zasigurno nije.
- Ja-ja vam moram priznati nešto što bi moglo promijeniti vaše osjećaje.
Prijeteće suze utišale su njen glas do još tišeg, i Liam ju je odmaknuo od plesača i muzičara
da zauzmu sjene u blizini napuštena stola nakrcana sa dvije bačve i nebrojeno praznih vrčeva.
- Ništa što biste mogli reć..
- Bio je muškarac, - rekla je žarko. - U Londonu, on..
Liam je pritisnuo jedan grubi prst preko njezinih zrelih napućenih usana. - Znam to, - tješio
ju je.
Okrenula je vrat i odmakla svoje lice iz dohvata njegova dodira. - Ne, vi ne znate. Vi to ne
možete znati. On me je već potvrdio, zar ne razumijete? On me ozlijedio, Liam, ali nije me prisilio.
Dozvolila sam mu. Morala sam. On je učinio stvari mom tijelu, mojoj duši, koje su me promijenile
potpuno.
Liamov demon uzdigao se u njemu, a on se trudio da ga savlada. - Dajte mi njegovo ime, i ja
ću se pobrinuti da vidite njegovo krvavo, slomljeno tijelo isporučeno pred vaše noge.
Odmahnula je glavom, povlačeći se natrag od bijesa koji se morao sakupiti na njegovom licu.
- Ne. Ne, zar ne shvaćate? Moj je jedini način za bijeg da postanem drukčija nego sam bila.
Vi znate da ja imam tajnu.Strašnu tajnu. Vi ne možete zamisliti dubinu toga. Opseg toga. Vi ne
znate tko sam ja...što sam postala. Da vam kažem bio bi to moj kraj. - Zadnje su joj riječi pobjegle
slomljena glasa.
Posegnuo je za njom, privlačeći je bliže. Htio je izbrisati svako njezino loše sjećanje iz
njezinih izmučenih misli. Ublažiti svaki strah koji je imala i pobiti sve njezine zmajeve. Želio je
uništiti muškarca koji joj je nanio toliku bol, toliki sram. Kad bi mu samo dala sredstva kojima bi to
učinio.
Onemogućen da ode u rat, što je bio njegov prvi instinkt, pokušao joj je umjesto toga, dati
neku vrstu mira.
- Imam i ja svoje tajne, curo. One strašne. One koje će me prokleti na kraju. Hajde da
pustimo svoje tajne prošlosti gdje i spadaju, i imamo ovaj trenutak. Sutra je sutra, jučer je bilo jučer.
Ali noćas. Noćas je za nas.
Pretraživala mu je oči kao da joj je njegovo lice nepoznato. - Zar se ne sjećate o čemu smo
razgovarali neki dan u kapeli? Prošlost nije samo prošlost. Ona ostaje sa nama, čini nas onima koji
jesmo. Za grijehe koje počinimo noćas morat ćemo odgovarati na svijetlu dana.
Ispružio je ruku, gladeći je člancima po paperjasto mekanom obrazu, točno ispod gdje su joj
bile ružne modrice. - Kažu da je prošlost urezana u kamen, - mrmljao je. - Ali vi ste me natjerali da
vjerujem da nije. Da je samo izmaglica i odraz, curo. Vrijeme prolazi i postaje tmurno i nejasno, i
mi možemo naučiti da ostavimo bol iza sebe.
- Ali određene stvari ostaju, zar ne? - ogorčeno je pitala. - Kao jedak miris tresetnog dima.
Odabiri koje napravimo...toliko ih je mnogo da je nemoguće pobjeći.
- Vi ste mi jednom rekli da zlo može sebe načiniti svjetlim. Dobro može učiniti isto.
Nagnuo se nad nju, sabijajući ju na stol, pritišćući svoj obraz na njezin i privlačeći je bliže. -
Vi me činite da želim biti dobar čovjek. Dozvolite mi da vam pokažem kako se iskupljenje može
pronaći, čak i u mraku, curo. Nemojte dozvoliti da sutra osvane, sa svim svojim opasnim
neznanjima bez da ste mi dozvolili da vas volim. Jer to ne može biti grijeh ispod ovih prijateljskih
zvijezda.
Suza je kapnula na njegovu golu kožu, pržeći ga dok je trčala u utore njegovih grudi. - Zar
ne shvaćate što vam pokušavam reći? Ja nisam djevica.

- Tiho, curo, - umirivao ju je, utiskujući joj poljubac u njezine obrve. - I ja ću podijeliti
vlastito priznanje s vama.
Nagnuo je glavu prema njezinoj, njegov vreli dah grijao joj je uho. - Nisam ni ja.
Nešto od očite apsurdnosti u njegovom odgovoru izazvao je malo štucanje od
smijeha.Pomisao na nekog drugog muškarca iznad Mene, unutar nje, zgrabio je svaki njegov
posesivni instinkt sa tolikom snagom da je mislio da će puknuti pod njegovom težinom. A ipak...
- To nije promijenilo činjenicu da vas ja želim, - rekao joj je. - Ja nisam muškarac koji drži
svoju ženu pod nemogućim standardima čednosti. To nije bio naš način ovdje u Visočju. Ovo je
mjesto zaručenih i slobodnih žena, mi želimo biti sigurni da nije samo želja prije nego vežemo
svoje živote.
Odmaknuo se, koristeći nekoliko prstiju da podigne njezinu nestabilnu bradu prema sebi.
- Pogledajte me u oči i recite mi da vaše tijelo ne doziva moje. Recite mi da me ne želite.
Njezine su oči zasjale sa njene porculanske kože. - Ja-ja ne mogu.
- Onda idite u sjevernu šumu za pet minuta. Ja ću vas sačekati nekoliko minuta, da nas ne
vide kako odlazimo zajedno, a onda ću vas naći. - On je ne bi samo pronašao, on bi je napadao sa
takvim zadovoljstvom, obrisao joj svako sjećanje na bilo kojeg drugog muškarca iz njezinih misli.
Trajno.
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Šuma u Visočju bila je mistično mjesto u svakoj noći, ali Meni, je Samhain davao posebno
sanjivu vrstu. Sjajna kao obojena magla navirala je s mora i zasjedala na mekom tlu šume. Gusta
magla, pretvorila je jezivu nijansu plave na mjesečini i nekakva neobjašnjiva sila prirode, nosila je
miris slane ilovače i zimzelena.
Menine suknje razmicale su paru dok je birala svoj put kroz gušće djelove žbunja, pitajući se
samo gdje će zastati.
I čekati ga da dođe k njoj.
Dragi Bože, što je to radila? Bilo je dovoljno lako pogledati duboko u Liamove tamne oči i
utopiti se u želji koju je vidjela gorjeti tamo. Pustiti da je miris njega uzbudi i opije je. Sapun, viski,
jesenji mirisi, i ta muževna bit koja je bila tako jedinstvena za njega. Ona koja joj je govorila da je
bila sigurna.
Ili da nije. Što god da je bilo, znala je taj miris- njezina duša je znala- i ona ga je udahnula
duboko, kao da misli zadržati sjećanje u svom svakom pa i najmanjem vlaknu svoga tijela, kao što
je mogla zadržati dah.
Kako ju je muškarac poput njega mogao tako lako zavesti, tako potpuno, još ju je
zapanjivalo. On je bio zagonetka. Muškarac sa mnogim osjećajima i naravi demona. Dobar čovjek
sa zastrašujućom prošlosti. Nasilan čovjek sa željom za mirom.
Bio je paradoks koji ju je privukao. On je bio zagonetka, komplikacija, netko koga ona nije
razumjela i tko nije bio uopće poput nje nego, nekako na svoj način, došao do istih zaključaka kao i
ona. Oko puno stvari.
Brinulo ju je kako su bili neuskladivi.
Zaprepaštavalo ju je kako su savršeni jedno za drugo.
Liam je bio heroj koji se je mrzio zbog grijeha iz svoje prošlosti, a ona je bila izbjeglica sa
tajnom sramotom. Koliko bi prikladno bilo da pronađu iskupljenje u zagrljaju jedno drugog.
I strast, onu koju se ne može zaboraviti.
Nikada nije upoznala čovjeka s takvom strasti. Spletenu s tolikom nedokučivom potrebom.
Ona nikada nije bila objekt takve goruće, strasne pažnje.
Mena je drhtala više od sjećanja na njegov dodir nego od svježine zraka.
Neki ženstveni instinkt šaputao je da ta pažnja koju joj je do sada pokazivao da je samo
površina vrijućeg vulkana. Gradio se pritisak, kuhao i mutio zrak između njih dok ne dostigne točku
erupcije. Tada više ne bi bilo ničega.
Neosporno. Bio je nemilosrdan, Demon visočja. Njemu se ne može opirati. On se ne može
zadržati. A Mena je bila umorna. Potpuno umorna da su čak i njezine kosti osjećale umor od
podupiranja ne samo njezina tijela, već i težine koju je nosila u duši. Umorna od pretvaranja da ga
ne želi, umorna od strahovanja što može donijeti slijedeće jutro. I iznad svega, umorna da bude
sama i prestrašena.
Bio bi to trenutak da požali odluku da se preda Liamu Mackenziju.
Ali noćas nije bila ta noć, u tom trenutku nije bio taj trenutak.
Mena je izašla na malu čistinu. Kako je upala na nju, mekane mahovine umotale su joj
čizme, prigušujući zvuk njezinih koraka. Kamen dužine visoka čovjeka naginjao se na dva kraća,
nezgrapna kamena na takav način, podsjećalo je Menu na oltar koji je vidjela na jednoj od tapiserija
u velikoj dvorani.
To je bilo ovo mjesto.
Mjesečina se naginjala dole na sitnu klisuru, posuđujući svoju plavetnu magiju na začaranoj
atmosferi tog mjesta. Mena je osjećala svakim djelićem žrtvovane djevice koje su bile dovođene na
ovo mjesto da se sretnu sa svojom sudbinom u rukama nekog zahtjevnog božanstva. Oltar bi bio
savršeno mjesto da ona od sebe učini ponudu.
Djevica ili ne.
Jer ako je ikada pogansko božanstvo tumaralo zemljom, ono bi svakako željelo uzeti formu
Liama Mackenzija.
Mreškanje predosjećaja zahvatilo ju je, nakon hladnoće shvaćanja, a magla kao da je
odgovarala, kovitlajući se raspršena od lika puno većeg i jačeg od nje. Njegovo je ime pobjeglo
njezinim usnama u hrapavom šaptu, i okrenula se da pozdravi Liama, njezinog ljubavnika koji to
tek treba postati.
Crvene oči zurile su u nju sa lica tako stravično izobličenog, da je odvratnost porasla
jednako kao i iznenadni užas. Obje reakcije stisle su njezino grlo da nije mogla vrisnuti.
Brollachan.
Ovaj put nije nosio kapuljaču, niti plašt da pokrije užas njegova lica. Stvorenje nije imalo
nos da zaštiti dva tamna proreza ispod korijena između njegovih očiju. Svjetlucavo tkanje mesa
visilo je dole prema desnoj strani njegove glave. Lijeva je bila čudno spljoštena, kao da je jednu
stranu polegao za vječnost, pa je koža odlučila da se rastopi u tom smjeru nakon nekog vremena.
- Kako tužno, curo, da se niste obazrijeli na moje upozorenje, - demon je siktao od iza usana
koje nije zapravo mogao zatvoriti, pa tako nisu činile razliku. - No sada, bojim se, da je prekasno.
Demon ju je ugrabio, i vrisak strave pretvorio se u krik bola dok ju je zakretao i vukao
njezin vrat na stranu. Pritisnuo je njezina leđa na svoje grudi, dok joj je jednu ruku bolno istezao iza
nje u brutalnom držanju,
- Vrišti koliko god želiš, curo, - siktao je, izvlačeći još jedan očajnički zvuk iz njezina grla
dok ju je vukao za ruku dovoljno jako da boli kao da je čupa iz njezina ramena.
- Vaši su vriskovi točno ono što on želi da čuje od vas noćas. I mi ćemo prinuditi na to
Demona visočja, zar ne?
Neupitno metalno struganje bilo je glasno kao bilo koji vrisak na njezinom uhu. Mena je
znala što taj zvuk znači prije nego je osjetila poljubac njegova isukana bodeža ispod njezina vrata.
Smrznuta na vrlo teškom, vrlo stvarnom tijelu aveti koja je progonila sjene dvorca
Ravencroft od kada je ona stigla, jedno apsurdno pitanje proželo je hladnu stravu koja je kroz nju
prolazila.
Što bi demonu trebala oštrica?
Sada kada je Mena znala da on želi da ona vrišti, da dozove Liama, stisnula je svoje usnice.
Stisak kojim ju je držao u svojim rukama nije bio imobilizirajući, ali vrh bodeža usmjeren ispod
njezina grla svakako je.
Bila je neka vrst milosrđa što nije morala gledati u njega, da njegovo užasno lice ne bude
zadnje koje će vidjeti prije no što napusti ovaj svijet.
- On ne dolazi za mnom, - lagala je, mrzeći kako je malen i uplašen zvučao njen glas.-
Pogriješili ste. On je ostao na svečanosti.
Tamni cerek potvrdio je Meni tko je on bio. Grub, jedak, pun hrapave muževnosti i bez
ikakva raspoloženja. Samo trojica drugih muškaraca na ovoj zemlji su ikada načinila takav zvuk.
Liam Mackenzie, Gavin St. James, i Dorian Blackwell.
Braća.
- Hamish, -šapnula je Mena.- Vi ste živi? -
- A vi ste od pametne vrste. - Njegova se zmijolika glava spustila tako da je mogla čuti
lagano žviždanje zraka kroz jadne proreze u sredini njegova lica.
- Iako ne toliko pametna kako mislite, ako to smatrate životom.
Oštrica na njezinu grlu zračila je hladnoćom večeri, paradoksalno pržeći na njezinoj
mekanoj, nježnoj koži vrata, Mena je bila prestravljena, ali osjećala je i neobično odvojena. Ledeni
žmarci koji su posramili ledenu kupku prolazili su kroz nju, ali umjesto da se dokopaju njezinog
uma s tim ledenim prstima, nekako su je oslobodili.
Preživjela je nasilje i prije. Bila je udarana, prijetilo joj se, gušena, i terorizirana. Nekako,
kroz sve to, naučila je održati hladnu glavu u opasnoj situaciji. Obići strah i bol koji bi prijetio da
joj obuzme misli, i hrabro izići iz magle u svjesnost, umjesto toga.
Njezina novopronađena snaga bila je neprocjenjiva u ovoj situaciji.
Mena je znala da ona nije njegov pravi plijen, da je ona bila sredstvo za postizanje cilja. Što
bi moglo doprinijeti njezinom spasenju, osim ako se ona njemu ne pokaže beskorisnom. Prvo se
mora uvjeriti koji su njegovi motivi, a onda može osmisliti plan.
- One noći sam mislila da sam vas sanjala. - Hladoća ju je probola kao koplje na vlastito
sjećanje, i morala je ispraviti svoju kralježnicu kako bi je zadržala na mjestu. - Bili ste u mojoj sobi?
- Pokušao sam vas upozoriti, ženo, - potvrdio je. - Rekao sam vam da bježite. Imao sam
izvršiti osvetu a vi ste mi bili na putu. Žalim što je moralo doći do ovoga.
- Još uvijek to ne mora biti tako, - izložila se Mena. - Rekli ste te noći da vam je Liam
obećao nešto.Da osjećate kako vam je dužan.
- On mi stvarno duguje, - insistirao je Hamish, njegov pritisak pojačao se na njezinom vratu,
oštrica je grizla u meku kožu ispod brade.
- Što? - Pitanje je zvučalo kreštavo i očajno, čak i njoj. - Što vam je obećao? Sigurna sam da
će vam on to dati, on je čovjek od riječi.
Zvuk pucanja začuo se iz šume u blizini nježnog dosega mjesečine. Lom grane, možda?
Menino se srce zaustavilo. Bi li to mogao biti Liam? Ona je i željela i strepila od pogleda na
njegov zlokoban lik.
Hamish je to, također čuo.
- Znam da ste tamo, brate. - Taj užasan, gotovo predivan smijeh vibrirao je zrakom oko njih,
i činilo se da čak smeta i maglu koja se sada dizala do iznad njihovih koljena i puzala dalje
njihovim bedrima kao da ih želi progutati.
- Kako vas brzo ta vaša žena branila, - rugao se. - Pitam se, gđice Lockhart, hoćete li i dalje
imati tako visoko mišljenje o njemu ako ga budete ikada vidjeli kao što sam ga ja vidio. Okupanog
u krvi svoga plijena, pijanog od vlastitog gnjeva, neselektivnog ubojicu. Demona visočja.
Sjena se pomakla među stablima, i Hamish ju je zakrenuo kao štit u noći.
- Dođite naprijed i prolit ću njezinu krv! - pozvao je, stišćući nož čvršće uz nju, ovaj put
zarezujući njezinu kožu. - Ostanite tamo gdje jeste i ja ću otkriti vaše tajne. Vaša odluka, Liam.
Ruka mu je ispustila njezinu ruku s njezinih leđa, klizeći joj kičmom s odvratnim mrtvilom.
Mena se nije usuđivala pomaknuti; oštrica na njezinom grlu držala ju je u potpunom zarobljeništvu.
Njegove su ruke iskrivile njezin vrat na stranu tako da nije više mogla pregledavati liniju
stabala ispred njih, samo tamu koja je vodila do zapadnog mora.

- Vi odlučujete! - On se ponovno nasmijao, ovaj puta manijakalno. - U svakom slučaju ona
će umrijeti.
***
Na zvuk Menina vriska, Liam se spustio niže u maglu i izvukao bodež iz svoje čizme.
Krv koja je kuhala u vrelini nadolazećeg uzbuđenja odmah je provrijela požudom za
osvetom.
Njegovi instinkti grabežljivca buknuli su, a on se kretao naprijed sa svim uglađenim
šuljanjem gladnog vuka, koji je željan da raspori grlo neprijatelja
Ali krv koju će proliti bila je krv koju je dijelio.
Hamish.
Obilazeći čistinu na mjesečini, Liam je nestao u zabludjelim granama drveća i krčio sebi put
kroz maglu. Obrađivao je mnoštvo užasa tako brzo koliko mu je dopuštala brzina njegovih očiju
punih nevjerice.
Njegov brat, živ. Ožiljaka puna masa bijesa i odmazde. On ima Menu. Drži bodež ispod
njezinog grla.
Srdžba je prijetila ugušiti sav osjećaj razuma ili misli. Primarni instinkti vrištali su na njega
da napadne, da udari naprijed i razreže svog brata dok ništa ne ostane od čudovišta osim kostiju i
mesa.
Ali Mena ne bi mogla preživjeti, Liam je to znao. Hamish je bio užas sa svojom oštricom.
Gotovo jednako dobar kao i sam, Liam.
Krećući se toliko blizu koliko se usuđivao, Liam je proveo brzu procjenu Mene. Mjesečina
je pretvorila njezinu kosu u valove tamnog grimiza, boje prolivene krvi. Njezino porculansko lice
sjajilo je eteričnom čistoćom. Kroz maglu i tamu, nije mogao biti siguran da nije ozljeđena. Nešto
ju je natjeralo da vrišti, a bilo je i bola u tom zvuku. Ta činjenica mučila ga je silovito, tako kako
nikad nije mislio da je moguće.
Glas joj je treperio dok je govorila, ali bilo je i mirnoće u njemu, glatkosti na kojoj je držao
sve svoje nade za spasenje.
Negdje prema istoku, zazvonio je zvuk slomljene grančice kroz šumu kao topovska
eksplozija.
- Znam da ste tamo vani, brate! - viknuo je Hamish, dok je Liam manevrirao prema zapadu,
dalje od zvuka, ne dozvoljavajući da mu se glava izdigne iznad linije skupljajuće magle.

Njegov je bodež bio čvrsto u ruci, svakim djelićem oštar i smrtonosan kao i Hamishov, ali
bio je neupotrebljiv dok ne pronađe pravi trenutak. Mogao je pokušati pogoditi Hamisha odostraga,
ali tada bi izgubio iz vida Menu, i stoga ne bi znao gdje da udari.
Tada je čuo riječi koje su u trenutku pretvorile njegovu krv iz rastaljenog željeza u komade
leda u njegovim venama.
- U svakom slučaju, ona će umrijeti.
Hamish nije imao namjeru da je pusti na slobodu.
Prvi puta u svom odraslom životu, preziran užas prijetio je da ga paralizira. Zašto Menu?
Zašto sad?
Hamish je bio moralno pokvaren čovjek tijekom svog života, ali ipak, on je to i morao biti.
Liam je to oduvijek znao. On je bio kopile, najstariji sin koji ne bi naslijedio ništa od njihova oca
osim okusa krvi i straha.
Liam je morao proračunati strategiju svoga sljedećeg poteza vrlo precizno, jer je radije želio
umrijeti prije nego Mena postane još jedna od slučajnih žrtava njegovih mnogih grijehova.
Koristeći trik kojeg je naučio od jednog turskog lutkara, Liam je spustio svoja leđa preko
debla jednog starog brijesta i poslao svoj glas preko livade, praveći da izgleda kao da dolazi od
linije stabala sa istoka.
- Pustite je, Hamish, - rekao je. - Ona nema ništa s tim poslom između nas.
Njegov trik je bio uspješan. Hamishov vrat virio je u smjeru u kojem se Liam nadao da hoće.
- Mi imamo posla, Liam. - Hamish je izrekao njegovo ime kao da se radi o truloj stvari na
njegovom jeziku koju treba ispljunuti van. - Niste se držali svoje pogodbe do kraja. Vi ste trebali
poginuti na bojnom polju. Ostaviti Ravencroft meni.
- Pokušao sam. - Liam je udaljio svoj glas dalje ovaj put, nadajući se da će se Hamish
okrenuti prema njemu.
Mogao bi pokušati odvratiti svog brata dovoljno dugo da odmakne taj nož od Menina grla,
ali je također i govorio istinu. Sve je savršeno namjestio da obešteti svih u slučaju njegove
neizbježne smrti.
Hamish bi preuzeo dvorac Ravencroft i destileriju, i zemlje Wester Rossa bile bi držane u
zakladi za Andrewa kad bi Hamish umro. Rhianna i Andrew bi otišli u London živjeti kod bake s
majčine strane, Lady Eloise Gleason, ljubazne stare žene koja je jako voljela djecu svoje tragično
bolesne kćeri jedinice. Andrew bi postao Markiz, i zadržao bi sve posjede u Londonu.
Ali Hamish je bio ubijen u toj eksploziji broda, ili su svi tako pretpostavljali, i Liam je
potvrđen kao prokleto teško iskorjenjiv. Njegova nesmotrenost mu je samo donosila slavu.
- Oni su vas trebali zamrziti, - siktao je Hamish. - Klan je trebao misliti o vama da ste
prokleti od Brollachana, da se okrene protiv vas. Ali unatoč svim mojim naporima, čini se da zaista
imate neki dogovor s đavlom.
- Vatra u poljima i gurnuta bačva u destileriji, - shvaćao je Liam naglas. - To ste bili vi?
- Osujećen kišnom olujom i s malo sreće, - pljuvao je Hamish. - A bilo je čisto čudo da se
kočija nije stumbala niz Bealach na Bá sa zapiljenim klinom.
- Stavili ste nevine ljude u opasnost samo da se dokopate svoje osvete, - zerežao je Liam. -
Za to ćete platiti.
- Nemojte dozvoliti da taj takozvani Demon visočja igra heroja u vašu korist. - Njegov
kopilanski stariji brat gotovo je zvučao razdragano dok se obraćao Meni. - Životi nevinih nikada
nisu značili mnogo niti jednom od nas. Mi smo slična stvorenja sa različitim specijalnostima.
- Ja nisam nikada bio kao vi. - Liamov je čvrsti glas sada odjekivao oko klisure, prije no što
bi se rasuo kroz krošnje stabala.
- Glupost, kakve god monstuozne stvari je otac propustio da me nauči, vi ste popunili
praznine, - rekao je Hamish razgovorno. - Zar se ne sjećate stvari koje ste mi rekli? Da je otvorena
bitka djelotvorna žrtvama, ali da su bitke koje smo mi vodili sa užasom davale još veće rezultate.
Da osobno ubijanje donosi najveća zadovoljstva. Vi ste me naučili da ako slomite kost kako treba,
da napravi čist, hrskav zvuk koji onda odzvanja u cijelom vašem kosturu. Vi ste me naučili da
možete postići slavu na bojnom polju, ali da dostignete pravu zloglasnost, morate napasti pri večeri,
ili slavlju. Ili možda kad neprijatelj stavlja svoju djecu u krevet...Ili.. kad vodi ljubav. - Hamish je
otkrio svoje zube iza onih čudovišno izobličenih usana, i činilo se kao da ih misli zariti u Menina
gola ramena.
- Vi ste u krivu. - Liam se borio s očajem koji je prijetio da se uvuče u njegov ton, uvjeren
da su ozljede njegova brata, i njegova mržnja, pobrkale njegovo sjećanje. - Vi ste zbunjeni, -
ispravio se što je ravnomjernije mogao. - To je bila njegova milost, Lord Trenwyth. Ja sam bio
demon na bojnom polju, on je bio fantom u mraku. Uvijek je tako bilo.
- Collin Talmage, ljutiti Vojvoda od Trenwytha. - Hamish je pljunuo u maglu. - Poravnat ću
taj rezultat jednom kad završim ovdje.
Liam nije trošio vreme pitajući se što je pod time mislio njegov brat. Svaka njegova misao,
svaka molekula u njegovom tijelu, bila je usmjerena na Menu. - Pustite je da ide, - Liam je mislio
laskati, ali ispalo je kao da zapovjeda.
- Ja ću se zamjeniti, moj život za njezin. Odvest ću vas Trenwythu ako želite.
Hamish je načinio sarkastičan zvuk pobjede. - Čemu ta iznenadna slabost za ženu? -

podrugljivo je smijao.- Mogli ste hladnokrvno ubiti vlastitog oca, i izbičevati kurvu do smrti. Ali
gledati englesku kuju kako umire, to će vas slomiti?
Liam je zatvorio svoje oči na tren, nesposoban se suočiti s pogledom punim užasa i strave
koji je Mena morala imati. Već bi ga samo to moglo slomiti. On ne bi mogao preživjeti njen gubitak.
Uglavnom, ne onaj njegov ljudski dio. Liam je nekako znao da bi ga vidjeti njezinu krv pretvorilo u
čudovište koje je četrdeset godina pokušavao ne postati.
Nije propustio njezin oštar dahtaj, a nije ni Hamish. Sada je znala njegove najmračnije tajne,
dva glavna razloga zbog kojih je njegova duša zauvijek prokleta.
Počelo je s Tessom McGrath, a oco-ubojstvo je zapečatilo njegovu vječnu sudbinu.
Ubio je svog vlastitog oca, ostavio svog brata kao mrtvog, i bespomoćno dozvolio svojoj
ludoj supruzi da si oduzme vlastiti život.
On je zaista uništio one koji su mu bili najbliži.
Ali on bi radije umro nego da dopusti da žena koju voli padne kao plijen njegovog
demonskog prokletstva.
- Otac je zaslužio umrijeti za ono što je činio. - Liam je zaboravio da zavara smjer svoga
glasa ovaj put, i Hamishova se glava okrenula u njegovom smjeru. - Za ono što nas je silio da
radimo.
***
Mir je napustio Menu. Postala je drhtavi stup tekućih kostiju i smrznute krvi. Samo je oštrica
pod njezinim grlom i čudovište iza nje držalo ju da se ne rastvori u lokvi panike i natopi močvarno
tlo. Liam se činio da je svugdje odjednom. Prvo na istoku, onda u sjenama gdje je njezin zarobljeni
pogled vukao na zapad.
Ponudio se zamjeniti za nju. Menino se srce nabreklo od frekvencije njegova glasa. Dio nje
želio je da Hamish prihvati ponudu. Da ju odbaci. Ali u svom srcu, je znala da ona nikada ne bi
mogla živjeti sama sa sobom ako bi imala bilo što s Liamovom smrću. Njegova ga djeca trebaju.
Njegov klan ovisi o njegovom vodstvu.
Ona, pak, može nestati u magli i nikome ne bi nedostajala. Nije imala obitelj osim onih koji
su je dali zatvoriti. Šačica ljudi bi žalila njezinu tragediju, podržali njezine voljene, a zatim krenuli
dalje.
Hamishove riječi izvukle su je iz njezine povrijeđene potištenosti.
Liam je bičevao ženu... i ubio svog vlastitog zlog oca. Dragi Bože.
Pretpostavila je da je bio neki broj gnusnih ratnih zločina koji su ga progonili. Ili okolnosti
Hamishove smrti. Ali ne, Liam nije samo ubijao ljude u ime Kraljice i domovine, on je počinio
ubojstvo.
Zadržala je svoj dah dok je razmatrala njegov odgovor. Što je to stariji Hamish Mackenzie
učinio da navuče Liamov bijes?
- Bila je jedna gostioničarska drolja, Liam, i ona je bila velikodušno plaćena za svoje usluge.
Hamish je umalo maknuo svoju ruku s oštricom od njenog grla, kao da je htio frustrirano
gestikulirati.
Podsjećajući se, pojačao je stisak na njoj, vraćajući oštricu na još opasnije mjesto nego je
prije bila.
Mena bi cviljela, ali se suzdržala, bojeći se da će i najmanji gutljaj nabiti je na njezin vrh.
- Nema te svote novaca koja bi mogla biti naknada za ono što nas je on natjerao da joj
napravimo.
Čak i kroz granice njezine strave, Mena je plakala zbog ispijenog srama u Liamovom glasu.
Plakala zbog jadne djevojke i ponižavanja koja su bila previše strašna da ih čak i Demon visočja
nije mogao izgovoriti. Vruće suze grijale su njezinu hladnu kožu i padale na hladnu oštricu.
- On nas je pretvarao u muškarce, - pljunuo je Hamish.
- On nas je pretvarao u čudovišta.
- Ja još uvijek ne vidim zašto ste osjećali da ga morate maknuti, - izložio je Hamish.
- Vi ne možete zaista silovati kurvu, zar ne? Osim toga, vi ste bili slabi još onda. Vi niste
mogli nastaviti s tim.
Čuvši to prouzročilo je suze olakšanja koje su se pridružile stalnom curenju iz Meninih očiju.
- Našao sam njezino tijelo u močvari Bryneloch. - Liamova je ćud prevladala njegovu
tjeskobu; mogla je to reći po vrelini njegova glasa. - Vi znate da ju je ubio da je ušutka, da ne bi
okrenula klan protiv njega.
- To je ono što je uvijek bilo krivo kod vas, Liam. Mislite da je njezin nebitan život vrijedio
smrti velikog čovjeka.
- On je bio zao čovjek, - zarežao je Liam. - On je ubijao nedužne ljude. Svoj vlastiti klan.
Hamish se rugao na to. - Svi veliki ljudi čine zle stvari.
- U krivu ste.
- Kako biste vi to znali? Vi niste ni velik čovjek niti onaj pravedan. Ali vi niste ni poznati po
vašim dobrim djelima, zar ne?
Tama je šutjela u nekoliko otkucaja srca. Hamishova ismijavanja pogodila su cilj.

- Što je s Douganom? - Liamovo je nježno, mučno pitanje jedva prešlo razdaljnu između
njih.- Otac je naredio smrt vlastita sina.
- Dougan je bio čudovište isto kao i bilo koji od nas. Gore, okladio bi se. On je ubio jebenog
svećenika prije nego je navršio petnaest.
Menino je srce krvarilo. Htjela je reći Liamu da ona još uvijek misli da je on dobar čovjek.
Velik čovjek.
Da joj je drago da je njegov otac odgovarao za svoja zlobna, neizreciva djela koja je učinio.
Oklijevala je jer se činilo da je Hamish bio sve samo nije zaboravio nju. Njegov stisak nije popuštao,
ali se nije činio fokusiran na njezinu smrt.
- Netko bi pomislio, dragi brate, da biste trebali imati više suosjećanja za očeve kopilane.
Gavin St. James prestrašio je Menu i Hamisha dok je ulazio na čistinu sa istoka, izgledajući
opušteno i samozadovoljno. - Vidite pa vi ste jedan od njih.
- Gonite se, Thorne, - zarežao je Hamish. Svaki mišić u njegovom isječenom tijelu se napeo,
i Mena je povikala kako je pojačao stisak od pozadi njezina vrata. On je blaženo uzeo nož koji je
držao ispod Menina vrata i pretio njime Gavinu. - Trebao sam vas ugušiti one sekunde kad vas je
majka oštenila na ovaj..
Mena je začula lagani zvuk zraka dok je bodež letio sjenama, uvrćući se dok joj je prolazio
kraj uha.
Hamish je vrisnuo kad je pronašao svoj cilj, i Mena je bila puštena taman na vrijeme da
zagnjuri dok je Demon visočja ustajao iz magle, skočio do oltarne stijene, i zaskočio svoga brata.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Udar je bio kao da se dva gorostasa sudaraju, i potreslo je zemlju. Pali su dole, progutani od
pare, i Mena se uzverala dalje. Hladno struganje kamena izjelo joj je prste dok se povlačila gore na
oltarnu stijenu i držala za nju. Strašni zvukovi mesa koje se sudaralo s mesom u nasilju odjekivalo
je kroz čistinu, i mali djelovi nje umirali su svake sekunde koje nije mogla vidjeti Liama.
Htjela je učiniti bilo što osim stajati i gledati događaj kako se razvija ispred nje, ali je znala
da je najpametnije što je mogla učiniti bilo biti izvan Liamova puta. Ne bi pomogla nikome da se
stavi u opasnost. Bila su dva bodeža dole u magli, I Gospod je jedini znao koja će šteta biti učinjena.
Thorne je požurio naprijed, a tada je shvatila da nije sam. Russell se dokotrljao za njim, a
slijedio ga je Thomas Campbell kruta izgleda.
- Čuli smo da vrištite, curo, - rekao je Russell. - Jeste li ozlijeđeni?
- Ne, ali Poglavar..
Prije nego su članovi klana imali priliku stići do nje, Liam je izronio iz magle, a njegov je
bodež bio položen tamo gdje je Hamishov vrat sretao njegova ramena. Poglavarova snažna ruka
isturena snagom da održi svoga ranjenog brata pod kontrolom.
- Trebao bih vas ubiti jer ste položili svoje ruke na nju, - zarežao je.
- Nemojte to učiniti, brate. - Thorne se oprezno približio dvojici bjesnih gorštaka. - On ima
mnogo zločina za koje treba odgovarati.
- I njegova bi pravda trebala biti brza, - insistirao je Liam kroz stisnute zube. Njegove tamne
oči bile su široke i divlje od bjesne pomame dok su se mišići njegove ruke stezali od ustezanja da ne
zarije dublje svoju oštricu.
- Hamish. Ma ne može biti, - čudio se Russell, noseći jednako pogođen izraz kao i Campbell
dok je preuzimao Hamishov iskrivljeni lik. Oni su gledali u duha. Groznu, izobličenu sablast od
čovjeka kojeg su nekada poznavali. Da nije bio tako zao, oni bi ga sažaljevali.
- Završite što je on započeo ako imate muda, - siktao je Hamish, iako je bio bez daha. - Vi
možete isto raditi na klanju svoje cijele obitelji. Prvo vašeg oca, pa mene. - Okrenuo se Gavinu,
njegove usnice odvučene u stranu od njegovih oštrih zuba. - Vi ćete biti slijedeći, - predvidio je
zlokobno. Njegovo je lice krvarilo od porezotine na njegovoj glavi, ali u svemu kaosu njegovih
ožiljaka, Mena nije mogla otkriti izvor njegove ozljede.
Thorneov je izraz lica popustio, od otkrića koje je Liam učinio.
On nije znao, shvatila je Mena. On nije znao da je njegov brat ubio njihova oca.
Grof je skinuo svoj pojas, i pokazao Russellu da učini isto, njegovi su pokreti bili metodični.
- Dozvolite nam da ga odvedemo u tamnicu, Liam. Predat ćemo ga puku sutra vlakom. Siguran sam
da će Trenwyth imati i više od nekoliko optužbi za podnijeti.
- Oni će ga samo objesiti, - izbacio je Liam.
- Liam. - Mena je zakoračila naprijed, posegnuvši za njim.
- Ostanite natrag, - zapovjedio je. - Ne približavajte se.
Mena je oklijevala, pustivši da joj ruka padne na stranu. Pitala se od koga ju je on u stvari
upozoravao. Hamisha? Ili sebe.
- Da li vi mislite da sam ja gotov s vama? - rugao se Hamish. - Da sam ja jedini koji vas želi
vidjeti mrtva?
- Znam da ste ljuti sada. - Mena je pokušavala uravnotežiti otrov koji je sipao Hamish. - Ali
vi ne želite da vaš vlastiti brat bude još jedan grijeh koji će vas progoniti.
Nije mogla znati je li ona prodrla do njega, nije znala jesu li njezine riječi prodrle izmaglicu
čiste, bijele-vruće srdžbe koja je isijavala iz masivnog tijela Demona visočja.
- Sigurna sam da vas muči legija mučitelja, - razvlačio je Hamish. - Ja sam ubio mnoge, ali
nitko tolike kao vi.Ja priznajem da ih vidim noću, lica svojih žrtava. Nalazim ih u svojim snovima,
a ponekad i kad sam budan. Vidite li vi njihova lica, Liam? Da li ih vi nalazite u mraku?
Zanemarujući njegovu zapovijed, Mena je koraknula ispred Liama i pritisnula svoju ruku na
njegova leđa, nježna koža njezina dlana postavljena preko prekida od ozljeda iz davnih vremena
koje uistinu nisu nikada izliječene. Ona nije rekla ništa dok su se mišići trzali i grčili ispod njezinih
hladnih prstiju.
- Ne, brate, - konačno je rekao Liam, manevrirajući tako da je Gavin mogao vezati
Hamishove ruke iza njega. - Ja ih ne nalazim...oni nađu mene.
***
Liam je gledao kako njegova braća nestaju u šumi, uz pomoć Thomasa i Russella. Pokušao
je osjetiti stvari koje je shvaćao da bi trebao osjećati. Ali već je žalio za Hamishem. On je
naizmjence volio i mrzio svog starijeg brata sa istim kompliciranim osjećajima koje je imao za svog
oca. Oni su se borili s istim čudovišnim bijesom, samo Liam je uložio više od same borbe protiv
njega, umjesto da pusti da mu uništi dušu u potpunosti.
U trenutku kad je Hamish dotakao Menu u nasilju, njegov je život postao zaplijenjen, kao i
onog jebenog kučkinog sina koji ju je ozlijedio u Londonu, ma tko god on bio.
Mogao je osjetiti Menin pogled iza sebe kao da je opipljiv kao njezinu nježnu ruku koja je
bila na njegovim leđima.
Ponovno je to učinila. Oslobodila ga demona svojom nježnom čarolijom i smirila plamenove
njegova bijesa jednim običnim milovanjem.
Ljutnja i agresija još su kolali njegovim venama i bubnjali njegovim mišićima, ali bili su im
pridruženi olakšanje i strah.
Što sad ona mora misliti o njemu? Sada kad zna njegove najcrnje grijehe. Sada kad je ona
potpuno razumjela koliko točno je prokleta njegova duša bila. Što će on naći u njezinim očima?
Odvratnost?
Užas?
Osudu?
Svjesnost je bridjela duž njegove kralježnice i pekla ispod njegovih ožiljaka. On je znao da
je gotovo gol, ali se nikada nije osjećao tako ogoljelim kao sada. Tako izloženim. Samo jedan
ožiljak u stotini koji su ostali na njegovoj koži, ali svaki je ostavio ožiljak na njegovoj duši.
Ništa što je Liam ikada učinio – nijedna opasnost s kojom se suočio- nije trebala toliku
hrabrost kao da se okrene i sretne njezin nepokolebljiv pogled.
Mena je koristila oltarnu stijenu da se ptidrži. Indigo magla popela se i milovala joj tijelo
kao da je pokušava zavesti grleći pramenove vlage.
Bila je najljepše biće ikada stvoreno od mistificiranih i začaranih elemenata koje su činile
ženu. Ako je on bio kamen i čelik, ona je bila spokoj i mekoća. Dugi uvojci njezine raskošne kose
ispadali su po njezinim rukama i padali u dramatičnom bljesku njezinih okruglih bokova. Oronuo
materijal njezina prsluka – Bog zna kako se to zvalo- pokazivao je više nego skrivao njezine grudi
koje su se dizale s njezinim zadihanim, nestabilnim disanjem.
Kriste, mogao ju je izgubiti noćas. Liamova su koljena oslabila dok je uistinu shvaćao
koliko je blizu bila oštrica koju je držao uz njezino nježno grlo.
Vidio je njegovo ozbiljno olakšanje kako se zrcali u njezinim lijepim, blijedim očima.
Bol je udarala duboko u njegovu tijelu, dok je drhtaj prošao dužinom njegove krlježnice,
počevši od njegovih ramena i završavajući na dnu, šaljući vrelinu želje u njegove slabine. Sirov,
nepozvan zvuk izašao je iz dubine njegovih prsa, i pobjegao s udahom njegove nerazrjeđene
potrebe.
Nesigurno se nagnula naprijed, poput sirene koja ga je pozivala na njegovo uništenje. Imao
je upravo toliku moć nad njom.
U tom trenutku, oboje su to znali.

Ništs drugo nije trebalo biti rečeno između njih. Nisu izgovorene riječi ili izjavljivane
plitkosti. Nije bilo strahova ili grijehova za priznavanje. Vidio je odriješenje u njezinim očima.
Razumijevanje.
Prihvatanje.
Ali opet joj je dao jedan trenutak. Upozorenje. Šansu da pobjegne.
Jer kad jednom stavi ruke na nju, neće biti zaustavljanja.
Njegovo je tijelo vrišteći tražilo njezino, potaknuto potrebom da je dodirne i okusi teturao je
na ivici ludila. Svaka grozna, mokra, bolna, šokantna, zahtjevna stvar koju je mogao učiniti
njezinom tijelu trkala se kroz njegov um i onesposobljavala ga požudom.
Nagon za jebanjem pobijedio je svaku drugu racionalnu misao ili biološku potrebu. U životu
nije ostalo dovoljno vremena da pokuša sve što je želio učiniti njoj, ali proklet kakav je bio ako
barem ne pokuša.
Njezine su se trepavice spustile na trenutak bez daha, a onda je podigla pogled da susretne
njegov, njezine oči zasjenjene i usnice otvorene.
Želja.
Nije bilo greške. Ne ovaj put.
Nagnuo se naprijed, stavio svoje ruke na stijenu oko njezine glave, i uzeo njezine ponuđene
usne sa očajničkom gladi čovjeka kojemu je predugo bila uskraćivana hrana.
Uspravila se prema njemu, pritisnula svaku krivinu svog pohotnog tijela na njegovo. Njezine
pune grudi bile su ugodno stisnute uz njegova rebra, i cijelo njegovo biće bilo je fokusirano na
njihovu težinu na njegovoj goloj koži. Njezina su mu se topla usta otvorila u svilenkastoj
dobrodošlici, prihvaćajući posjedovanje njegova jezika sa mekim uzdahom popuštanja.
Ovaj put ona nije bila pasivna primateljica njegovog poljupca. Susrela je njegov jezik
svojim, pritišćući svoja usta na njegova sa istim strastvenim osjećajem pomame.
Stisnula se uz njega kao da je on bio njezina jedina stabilnost u ovom nesigurnom svijetu.
Kao da je nekako znala da ako ga pusti, da će se sve raspasti.
Ta je gesta bila njegovo uništenje. Prava, srceparajuća iskrenost u akciji. Bila je neoprezna u
svojoj strasti, neobuzdana od uobičajenih zidova koji su je okruživali. To ga je privuklo njoj, učinilo
ga je da poželi da otkrije sve njezine tajne, da je polegne golu za sebe da umiri i omekša grube
rubove njezina života. Da se ponudi kao njezin čuvar, kao budan stražar protiv svega što bi joj
nanijelo bol.
Njihova su se usta spojila smionom strašću, izgubio se u svom smjernom poštovanju nje.
Pronašao je spasenje u njezinoj predaji, i znao je da je u njezinoj ponudi njemu, ona zaslužila
vatrenu odanost.
Njegove su ruke istraživale njezino bujno tijelo sa svom žudnjom neiskusnog dječaka i svim
smirenim vještinama onog iskusnog. Samo krhki sloj svile i čipke odvajao je njegove ruke od
njezine kože. Zastajući na nabreklini njezina rascjepa, gladio je pukotinu, i povlačio svoj prst duž
čipkaste linije njezinog prsluka. Znao je da su bradavice ispod njezina korzeta naježene, i potreba
da ih uzme u svoja usta dovodila ga je do ludila od iščekivanja.
Ona je stenjala od zadovoljstva, rastapajući se u tekuće drhtaje ispod vrhova njegovih prstiju.
Nije trebalo dodatnog podstreka, skliznuo je u sitne kapaste rukave njezine smaragdne
haljine na njezinim ramenima i zgulio njezin prsluk dole do struka. Crni korzet uzdizao je njene
velikodušne grudi u polukugle od alabasternog mesa, i Liam je nevoljko prekinuo poljubac da uživa
u pogledu.
Zurio je u nju, trenutačno paraliziran usred tihog i predivnog čuda. Svijet se čini se povukao,
prestao se vrtiti na svojoj osi, kao da je njezina ljepota mogla zapovjedati svemiru da zadrži dah u
poštovanju njezine veličanstvenosti.
- Spasite me, curo. - Njegovo stenjanje zatutnjalo je iz neke dubine koju nije mogao fizički
zamisliti dok je konačno pronašao glas da zamoli za ono što njegova duša nije mogla. - Utapam se u
mojim potrebama i ja..Recite riječi koje me neće načiniti čudovištem ujutro.
Jedno odbijanje s njezinih usana bi ga polomilo na tisuću komada.
Odmarala je svoju glavu naslonjenu natrag na kamenu sa gorućim uzdahom, i raširila svoje
prste točno iznad njegove tople kože ponad njegovog srca.
- Želim te, Liam, - rekla je jasnim glasom hrapavim od žudnje. - Uzmi me.
Njegova se mračna duša uzbudila, a svaki posljednji djelić suzdržanosti zapalio se i postao
pepelom.
Htio ju je potvrditi tako temeljito da više nikada neće biti ista. Nije želio nijedno drugo ime
na njezinim usnama. Ničije druge usne na njezinoj koži. Htio je da je nijedan drugi muškarac ne
dira na način na koji ju je on upravo dirao.
A ujutro, oni će otići u London, gdje će se osloboditi zadnjeg od svojih duhova, i zatražiti ju
ne samo kao njegovu ljubavnicu, već i kao svoju ženu.
***
Mena je osjećala svaki djelić njegova niskog, prigušenog režanja u svojim slabinama dok se
još jednom naginjao nad nju da uzme njezine usnice sa primitivnim posjedovanjem. Nešto u načinu
na koji ju je gledao, kao da je ona zalogaj koji treba biti proždrjet, bio je naizmjence i uzbudljiv i
skamenjujuć.
Ali poljubac je zapalio njezino tijelo sa naelektriziranom, životno-potvrđujućom potrebom.
Bila je svjesna snage u njegovim rukama dok su lutale njenim tijelom, i ispustila je samo
mali zvuk šoka kada je rastrgao njezin korzet, oslobađajući njezine grudi za poljubac jesenje noći.
Njegova su usta obilježila stazu prema dole od njezine čeljusti do pranja kod šupljine između
njezinih ramena i njezina vrata prije nego su krenula niže.
Ruka mu je podigla njezinu dojku do usta, i Menino iznenađenje pretvorilo se u čisto
senzualno zapanjenje kada je sklopio svoje vrele usne na hladnu kožu njezine uzdignute bradavice.
Njegova usta su bila oboje i gladna i bez žurbe dok je sisao i štipkao. Zadirkujući i mučeći ju sve
dok ona više nije osjećala hladnoću noći, svakoj je dojci pružio jednaku pozornost. Ona se osjećala
ošamućena i grozničava, ispreplićući svoje prste u njegovoj sjajnoj crnoj kosi dok je gledala njega
kako se gosti na njezinom izdašnom tijelu.
Stalno, uporno kuckanje stiskalo je njezine ženstvene mišiće oko prožimajuće praznine.
Neka oštra bol probadala ju je dok je krivila leđa od njegove neobične i nepodnošljive siline, i
borila se udahnuti zrak.
Uspravio se, njezina koža se sjajila sjajem magle a njegova kosa bila je razbarušena od
gnječenja njezinih prstiju, njegov taman, upitni pogled tražio je njezin.
Okovi na njegovim rukama i oko vrata sjajili su metalno na mjesečini. Rune koje je naslikao
na svojoj koži nešto tamnije od tamnih čvorova na mišićnim ravninama njegova tijela.
Nije mogla vjerovati da ovako veličanstven muškarac može imati takav pogled obožavanja
dok vodi ljubav s njom. Ona, koja je uvijek bila mučena zbog njezine visine, njezine težine,
njezinog nedostatka ženstvene krhkosti, osjećala se jednako značajna kao komadić čipke, otparan
od neuporedive snage njegove muževnosti.
Mistična noć posudila joj je smionost koju nikada prije nije posjedovala dok je posezala da
ponovno raširi svoju ruku na čelične mišiće koji su prekrivali njegovo trkače srce, milujući na gore
prema njegovim čelično-isklesanim ramenima, i dole preko oteklina njegovih obilato ožiljenih ruku.
Nikada više ona neće imati priliku da cijeni takav rijedak i originalan uzorak smrtonosne
muževnosti, i ona je željela uzeti trenutak da uživa u osjećaju te glatke kože napeto zategnute preko
nepopustljive snage.
Odjednom njezine su ruke bile podignute iznad njezine glave, i on je punio njezina usta
svojim jezikom. Okusila je okus svoje slane kože na njegovim usnama i uporna bol između njezinih
nogu postala je bujica, uporne vrste boli. Poljubio ju je s takvom uspaljenom temeljitošću, da je
posve izbrisao zadnje tragove racionalnih misli.
- Sada, - zajecala je u njegova usta, previše smetena da bi osjećala sram zbog molbe u
njezinu glasu.
Njegov je mračan zvuk bio potpuna muževna pobjeda dok je nastavljao zavodnički napad na
njezine usne, milujući joj dole mekane krivine njezinih kukova, pa kliznuo niže, skupljajući rukom
rubove njezinih suknji, podižući ih gore po njezinim nogama.
Menini su prsti slijepo zahvatili kamen iza nje toliko mahnito da se pobojala za svoj razum.
A tada se on spustio na svoja koljena.
- Što to radite? - prodahtala je, posižući za njim, u značenju da ga povuče natrag k sebi.
- Ne dirajte me, curo, - zapovjedio je, kližući rukama gore ispod njezine haljine, njegove
žuljave ruke trljale su svilu njezinih čarapa sa predivnim grešnim osjetom. - Neću se moći zaustaviti
da vas ne uzme.
Njezine su se obrve skupile u zbunjenoj preneraženosti. - Ali rekla sam vam da me možete
uzeti. - Sada je bila gotovo zadihana, kao da je otrčala veliku udaljenost.
- Da. - Zacerekao se, njegovi lukavi prsti stali su se igrati sa podvezicom, efektno vraćajući
njezino bezumlje. - Ja dajem prije nego uzmem, curo. Uvijek će biti tako.
- Ali ja ne shva.. - Ostatak njezina daha ostavio ju je žurno dok su njegove ruke pronašle
svoj put ispod njezinih gaćica i pročešljale njezine vlažne kovrčice.
Užitak je prostrujio kroz nju kako je njegova ruka našla tkivo koje joj je uzrokovalo takvu
bolnu smetenost. Njezin je dah postao samo prekinut dahtaj dok je micao njezinu intimnu odjeću i
ukopavao se u natečene nabore, njegovi su prsti postali trenutačno klizavi od obilne vlažnosti koju
su našli tamo. Svaka misao o neugodnosti raspršila se u zadivljujućem užitku koju je vješto izvlačio
iz nje najmanjim pokretima.
Njegova je glava uronila ispod magle i nestala. Njezine su se suknje zadigle. Njegova je
kosa okrznula njezinu nježnu kožu na bedrima u šokantnom trenutku prije nego je načinio tekući,
čaroban pokret koji je savio njezina koljena i blago razmaknuo njezina bedra.
Tada je bio tamo između njih, postavljajući njezina bedra uz svoja ramena.
U svom cijelom životu kao udana žena, ona nikada nije doživjela životinjsko, naprežuće
zadovoljstvo koje je viđala na licu svoga supruga dok je postizao svoj vrhunac na njoj. I premda je
bila prisiljena podnijeti svaku neugodnost koju je mogao zamisliti, on nikada nije ni razmotrio
njezino zadovoljstvo.
Dirana, skandalizirana, prestrašena, i nepodnošljivo uzbuđena, Mena je otvorila svoja usta u
protest kada su njegove zločeste, vijugave usne gurkale njezino zatvoreno tijelo, i liznule ga da se
otvori, prodirući u njezin spol.
Njegovo stenjanje vibriralo je u njoj, provlačeći male vitice blaženstva kroz njezinu srž prije
no što bi ih pustio da pobjegnu prema njezinim udovima. Njegov je jezik bio odjednom razvratan i
nepodnošljivo sladak dok je klizio preko njezine natečene srži koja je kljucala u mučeničkoj potrebi.
Nevjerojatna agonija lomila se u njoj dok je razmicao njezine nabore svojim prstima i sisao
otvor.
Disao je samo u stenjanju dok ju je kušao, i hedonističko zadovoljstvo prenijelo se
zvukovima koji su je dovodili do ruba ludila.
- Ne mogu, - plakala je, osjećajući kako joj se koljena rastapaju.
Njegove su je usne ostavile mokrim, zločestim zvukom. - Hoćeš, - udahnuo je uz njezino
intimno meso.
- Past ću, - slabo je upozorila, njezini su se bokovi ljuljali prema njegovim ustima u
mučeničkoj neobuzdanosti.
- Raspadni se u mojim rukama, curo, - tješio ju je, njegove su je ruke milovale okolo puneći
svoje dlanove s oblinama njezine pozadine, čineči kolijevku od njezinih bokova. - Neću te pustiti.
Zatim je zario svoja usta u njezine klizave nabore još jedanput.
Mena je zadrhtala od pohotnog blaženstva, a onda se napela pri gradnji, bolnih pulsiranja
koji je svako klizanje njegova kovitlajućeg jezika izazivalo, osjete za koje ona nije znala da je
sposobna osjetiti. Kataklizma zadovoljstva prožela ju je takvom snagom, da je zaista osjećala kao
da će se raspasti.
Negdje u daljini, čula je niske, grozne zvukove koji su izbili iz nje dok je drhtala i pulsirala
u neusporedivom, neshvatljivom blaženstvu. Napetost je nasrnula iz nje, otpustila sa klizavim
pulsiranjem valjanja, izdižućeg užitka. Ona je cviljela i krivila se, napregnuta i zabačena, a ipak
pritisnuta od njega s njegovim nježnim, vrelim jezikom, još uvijek osvajačkim, dok ga nije molila
za milost.
Na poslijetku je usporio, njegova zločesta usta nevoljko su je napustila. Ali kad se ponovno
uzdigao iz magle, njegovo zlokobno lice bilo je sve samo ne milosrdno. Tamne oči blistale su na
nju sa lica urezanom životinjskom gladi.
Mena je bila previše mlitava da bi se bojala. Pre drogirana zadovoljstvom da bi i predvidjela
ili oklijevala dok je mjesečina kratko zrcalila njegovu oluju koja se skupljala u njegovim očima boje
oniksa.
To je bio Demon visočja, a on se spremao ne samo da uzme njezino tijelo, već i njezinu dušu.
Snaga njegove strasti činila se da je dohvaća trenutak prije njegovih usana. Potpuno ju je oslonio na
kamen, gutajući njezine usne koje su imale okus slatkog mošusa i intimnosti.
Njezine su suknje odjednom bile iznad njezina struka, a on je gurnuo svoj kilt u stranu prije
nego je posegnuo za njezinim bedrima i raširio ih oko svojih mršavih kukova, podupirući njezinu
težinu njegovom šokantnom snagom.
Glatka glava njegova uda milovala je još uvijek pulsirajuće tkivo njezina spola, postajući
trenutno mokrim od dokaza njezina oslobađanja.
Bio je velik. Tako razarajuće debel da ju je bljesak straha proboo baš u trenutku kada je
kliznuo u nju brzim, očajničkim udarom. Bilo je pritiska, čak i boli, ali ubrzo kada se htjela
osloboditi, on se povukao. Kao da shvaća njezinu dilemu, paperjasto mekim poljupcem na njezinim
kapcima, pjevušio je nježne riječi u njegovom neopisivo prelijepom jeziku prije nego se upustio
natrag u nju. Iako joj se činilo da se kretao čak i dublje, osjetila je da se njezino tijelo otvorilo da ga
primi, zatvarajući ga u toplom, klizavom tkivu.
Pritisak se pretvorio u užitak, šireći se od tamo gdje su njihova tijela bila spojena na takav
način da se osjećala kao da je uronjena u bazen mokre želje, održavajući se samo toplim, čvrstim
muževnim tijelom oko nje.
I u njoj.
- Možeš li primiti više od mene? - dahtao je.
Menine su se oči brzo otvorile. Kako je moglo biti još više? Ponovno se povukao, gledajući
dole prema njoj u njezine raširene oči dok se zaljuljao naprijed. Dodirnuo je u njoj mjesto za koje
nije ni znala da postoji, i Mena je zabacila glavu sa jedne na drugu stranu, puštajući glasan krik
ekstaze.
- Da, - šapnuo je strasno. - Znao sam da me možeš primiti cijelog, Mena. - Ponovno se
uklizavajući natrag.
I opet. Gurao je sa kontroliranom žurbom, oluja se skupljala u buru, a zatim u uragan.
Podižući je nevjerovatno visoko, namjestio je svoj ud tako da klizi duž onog mjesta duboko
u njoj, onog koji ju je natjerao u vrisak i stisnuo ga unutar nje, silazeći na njegovu čvrstu dužinu
dok je prodirao u nju ponovo i ponovo.
Koristeći stijenu da se pritisne nazad na njega, Mena se našla u pokušaju da sretne njegov
nasrtaj, postavi ritam. Dočekivala je svaki klizavi nasrtaj sa željnim užitkom i žalila kod svakog
njegovog povlačenja.
Bilo je to kao veza koja se tkala između njih u magli Samhaina, obećavajući se ovoj noći,
ovom činu, užitku koji su našli u tijelu jedno drugog i spokojstvu koje su dali drugoj ranjenoj duši.
Kad ju je još jedan vrhunac oslijepio čistim blaženstvom, stisnula je svoje noge oko
njegovih klipastih kukova, povlačeći ga nemoguće dublje. Drhtavi užitak napadao ju je u valovima
nakon neumoljivog vala.
Zarikao je njezino ime prema nebu dok je njezino pulsirajuće tijelo stiskalo i udaralo po
njegovoj nabrekloj dužini. Vrući mlazevi njegovog oslobođenja prskali su unutar nje. Njegovo je
veliko tijelo zaključano u grčevima dok se pritiskao na nju i pridružio joj se na onom mjestu gdje
pravo ili krivo nije uopće važno. Gdje posljedice ne postoje. Gdje je sutra bila mogućnost a ne
odgovornost.
Ostali su tako u mjestu duže vrijeme nakon što je oluja užitka prošla.
Ona zaključana u snazi njegovih ruku, i on u kolijevci njezina mekog tijela.
- Nalazim, curo, da te ne želim pustiti da odeš, - priznao je.
Menini prsti nježno su istraživali oštre kutove i ravnine njegova voljenog lica. Kakav je to
muškarac bio. Rijedak, sjajan, nevjerovatan čovjek, i, od ovog je trenutka pripadao njoj.
Čudesnost toga bila je neshvatljiva.
Na njezin dodir, zavrnuo je kukovima naprijed još jednom, i Menine su se oči raširile od
čuda kad je shvatila da je on još uvijek tvrd, još uvijek je dostizao onu drhteću kvržicu čistog,
gorućeg osjeta duboko u njoj.
On je...svršio. Bila je sigurna u to.
Njegovi su zubi bljesnuli u sjajan osmijeh na njegovom licu dok je slegnuo. - To je
Mackenzijeva osobina, - rekao je veselo u objašnjenje, prije nego se počeo kretati polakim, ali
upornim nasrtajima. - Jednom kad budem gotov ovdje, vjerovatno ćemo se moći vratiti tek do
dvorca prije nego opet budem spreman da te uzmem ponovno.
- Oh, moj, - bilo je sve što je uspjela reći dok su zadirkujuća vrućina i užitak ukrali svaku
njezinu mogućnost govora dok je počinjao njegov neumoran uspon do blaženstva još jednom.
DVADESETO POGLAVLJE
Posljednji put kad je Mena provirivala kroz crnu mrežu ovog vela, prolazila je prelazom
Bealach na Bàprema Ravencroftu. Osjećala ga je vrlo slično kao sada, više kao pogrebni veo nego
bilo što glamurozno ili pomodno. Nešto iza čega će sakriti svoju sramotu, njezino lice, i nju samu.
Iako je skinula šešir, veo tajni ostao je cijelo vrijeme boravka u dvorcu Ravencroft. Za neko
najmanje, najsretnije vrijeme, čak je i Mena zaboravila tko je ona uistinu bila.
Lady Philomena St. Vincent, Vikontesa Benchley.
Navodno luda žena, i štićenica azila Belle Glen. Bjegunka od Krune, njezinog plemenitog
muža, i određenog ludila. Žena koju je došla prezirati tijekom njezine čarobne jeseni u Wester
Rossu. Slabe volje, nježno govoreća budala. Žrtva nasilja. Izvršiteljica tišine. Kratkotrajna,
neželjena, i potpuno nesretna.
Mena Lockhart, s druge strane, postala joj je prirodnija u prvih pet dana, nego što je
Vikontesa bila u pet godina. Kao guvernanta usidjelica, suočila se sa mnogim strahovima. Smijala
se, plesala, grdila, izliječila, i pružila si teško izborenu mudrost.
Čak je čvrsto branila svoje stavove u svađi sa Demonom visočja, i ne samo odnijela pobjedu
u tom sukobu, već i osvojila njegovo ranjeno srce.
Ipak, u svemu tome, ona je izgubila svoje vlastito.
Njezin odraz u prozoru vlaka nije pokazivao tragove nježnosti i zadovoljstva koje si je
oprezno počinjala dopuštati dok se skrivala u Visočju. Njezine pune usnice izvučene u ravnu crtu
ukočene suzdržanosti, njezine oči postajale stegnute i tupe, njezina koža bezbojna i blijeda a ne
porculanska s nijansom ružičaste.
Povukla se u sitnu, neiskorištenu kutiju u rijetko napunjenom željezničkom vagonu kako bi
sabrala svoje misli. Premišljati, bilo bi mnogo točnije.
Kako si je u Božje ime dozvolila da se ukrca na vlak koji ide natrag u London? Je li zaista
bila luda? Zašto ona nije najavila nekakvu obavezu i neizlječivu bolest, tjerajući svakog da je
napusti?
Djelomično, priznala je sebi, jer je uživala u bezumnom zaboravu više puta nego što bi
ljudsko biće moglo očekivati da može izdržati i još zadržati misli u svojoj glavi. Sat je udarao pola
dva ujutro prije nego su Liam i ona dotumarali u njezinu sobu, i čak i tada oni nisu spavali još neko
vrijeme. Razgrnuo je zavjese širom otvorene i skinuo joj haljinu s njezina tijela sa znatiželjom i
neizmjernom klonulošću. Posebno se pobrinuo za njezine čarape, podvlačeći vrpce i podvezice i

milujući ih niz njezine duge, čvrste noge.
Njegovi grubi prsti bili su iznimno nježni dok je otkrivao svaki inč njezine kože sa
strpljivošću i uzbudljivim milovanjem na mjesečini. Razgovarali su o zabavnim stvarima dok ju je
skidao. Beznačajnim stvarima dok je ona prala rune i maglu sa njegove gole kože.
A onda nisu govorili ništa kad ju je on povukao na sebe i raširio njezine noge preko njegovih
mršavih, vijugavih kukova. Komunicirali su samo uzdasima i jecajima dok ga je ona jahala
senzualnim njihanjem njezina tijela. On je svojim vrućim dlanovima obuhvatio njezine grudi i
govorio zločeste stvari na svom materinjem jeziku dok se ona zadovoljavala na njegovom kliskom i
veličanstvenom tijelu. Tada, kad on više nije mogao izdržati, ukopao je svoje snažne prste u tkivo
njezinih bokova i upirao prema gore dok se nije izvio sa tolikim šokantnim zadovoljstvom, da je
Mena pomislila da će mu se kralježnica raspuknuti.
U mraku, držao ju je blizu na svom srcu koje je usporavalo svoje otkucaje, i govorio o
ozbiljnim stvarima, o svojoj braći i strahu koji je bio izazvan njezinim zarobljavanjem. O njegovim
namjerama da privede Hamisha u London da se suoči s vojnim sudom koji ga je bez sumnje čekao.
Pričao joj je priče o Collonu Talmageu, Vojvodi od Trenwytha. Dok je Liam skupljao slavu na
bojnim poljima, Trenwyth je bio tajni agent, proljevajući krv u mraku. Nakon Hamishove
pretpostavljene smrti, ispostavilo se da je Trenwyth učinio Liama svjesnim o nekoliko ratnih
zločina za koje prije nije znao. Njegov status kao Demona visočja štitio je njegovog brata od
suočavanja s pravdom.
Ali pravda je sada čekala Hamisha, i obećavala da će biti brza i milosrdna. - Kako čudno, -
Mena je komentirala, dok je prolazila rukama kroz mekanu i rijetku dlaku na Liamovim prsima,
uživajući u osjećaju njegove muževne kože.
- Da je vojvoda poput Trenwytha htio biti u takvoj službi Kruni. Ako se dobro sjećam, on je
kao sedamnaesti u redu, praktički kraljevski rod.
- Trenwyth nije kraljevski kicoš. On je jedan od najopasnijih ljudi koje sam ikad upoznao, sa
samodestruktivnim tragom dvostruko dužim od mog vlastitog.
- Oh, moj. - zijevala je Mena.
- On je bio rođen kao drugi ili treći sin, iako, i nije preuzeo plašt Vojvode dok nije već bio u
službi Njezina Veličanstva već neko vrijeme. Vjerujem da Trenwyth provodi vrlo malo vremena na
bojnom polju sada, mislim, jer je izgubio ruku u tajnoj misiji u Afganistanu.
- Jadna duša, - promrmljala je Mena. - Je li Hamish imao nešto s tim?
- Mislim da ćemo Thorne i ja uskoro saznati.
Iako je Liam bio Markiz od Ravencrofta, Poglavar klana Mackenzie, i umirovljeni

potpukovnik, Gavin St, James, Grof od Thornea, djelovao je kao lokalni sudac, tako da su oni
obojica prebacivali Hamisha kao svog zarobljenika ujutro.
Iscrpljena preko fizičkog razumijevanja, Mena je morala zaspati prije nego je Liam
spomenuo da je namjeravao da ga njegova djeca, i s time i, Mena, prate na tom putovanju.
Tek kad joj je ushićena Rhianna doletjela do kreveta, gdje se probudila sama sa stupovima
kasnog jutarnjeg sunca koje se ukošeno probijalo kroz njezin otvoreni prozor, tada je otkrila vijest
koja je izazvala bol.
Draga ju je djevojka oduševljeno informirala da je njezin otac prihvatio zahtjev njezine bake
da joj se pridruže u Londonu na nekoliko malih soareja prije nego bi ih odvela da provedu Božić u
Parizu i proslave Novu godinu u Firenci.
Menina reakcija je bila protuteza Rhianninoj uzbuđenosti. Mučnina se podigla iznad
izmaglice poricanja gušeći je za vrat. Zagušujući čelični pojas strave, za koju je mislila da je se
riješila, stisnula ju je oko njezinog prsnog koša.
Jedva da je imala vremena da obuče svoj ogrtač prije nego je Jani stigao s gomilom sluškinja
kako bi spakirali stvari i pomogli joj da obuče svoju haljinu.
Mena je napisala mahnitu molbu za pomoć Farah Blackwell, Lady Nortwalk, i povjerila je u
Janijeve ruke, moleći ga da je isporuči u telegrafski ured u Strathcarronu. Platila mu je punu tjednu
plaću, i on je umaknuo da joj to izvrši.
Ona je otišla u potragu za Liamom, ali on i Gavin su uzeli Hamisha da ga odvedu do stanice
ranije kako bi osigurali zaključana kola i poštedjeli djecu traumatične istine njegova tragična
povratka i, možda i gore, njegove eventualne sudbine.
Već su ga bili izgubili, ne bi valjalo da ga vide kakvo je stvorenje postao.
Prije nego što je poprilično prikupila svoje misli, Mena se brzo očistila i obukla, djeca su
već bila skupljena, i oni su upali u kočiju koja je jurila dole prijelazom Bealach na Bà sa
vrtoglavom i povremeno brzinom koja je uznemiravala njen stomak.
Liam ih je dočekao na željezničkoj postaji, i Menina izmučena staloženost posrnula je i
osjetila slabost u nogama pred njegovim prizorom. Njegov osmijeh dobrodošlice nikada nije sezao
njegove progonjene oči. Iako je njegova ruka skriveno pronašla njezinu dok su se probijali do
privatnih kola, i pritisnuo je svoj dlan na njezin sa znakovitim poštovanjem. Bez obzira je li davao
ponovno ohrabrenje ili zahtjevao ga, Mena nije mogla biti sigurna.
Bilo kako bilo, poslužilo je samo kako bi nahranilo njen strah.
Jani je bio tamo, uvjeravajući je da je njen telegram bio uručen Londonskom poštanskom
uredu.
Vijest je malo uklonila prste straha koji su prijetili da joj istisnu srce u tišinu, što bi bilo
poželjnije od ovog konstantnog, lupanja bez daha zbog tjeskobe.
Učinila je što je mogla da zadrži svoju rastuću paniku od Mackenzijevih i od Janija. Većinu
putovanja provela je u zadovoljavanju djece s opisima Londona.
Bombardirana sa beskrajnim pitanjima, Liam je uzeo vremena da joj kaže o njegovom
gradskom domu u ulici Oxford koja gleda na Hyde Park.
- Želim ići u marinu da vidim ratne brodove. - Andrewove plave oči blještale su od
zadovoljstva.
- I da vidim Egipatsku izložbu u British muzeju!
- Ja želim prisustvovati pravoj operi, i baletu, i igrokazu u Covent Gardensu. Oh! I onda
jednom u Vauxhall Gardensu! I moramo ići u pravu rusku čajanu; i u tursku kupelj, oni su svi u
modi, Oče.
- I ja ću okušati svoju ruku na kockanju, - nagađao je Andrew.
- Vi to gotovo sigurno nećete, - Mena je ogorčeno zazvonila.
- Zašto ne? - Andrew je bacao žalostan pogled ocu. - To je gospodska težnja, - tvrdio je dok
je izvlačio svoj žilavi lik u mnogo uspravniji položaj, pokušavajući steći prednost iz svakog inča
koji je izniknuo u proteklih par mjeseci.
- Žao mi je, sine, - Liam se razlegao dok je odmahivao glavom i skrivao svoj osmijeh.
- Oni neće pustiti štene poput vas u klubove, vi prvo morate postati čovjek. - Rhianna ga je
lupila laktom u rebra. - Kao Jani.
- Mislim da sam premlad da bi prisustvovao, - rekao je Jani, mnogo svečaniji i ozbiljniji
danas od njegovog uobičajenog veselog sebe.
Andrew se ogorčeno ozlovoljio. - Ja ću najvjerovatnije biti star čovjek slijedeći put kad
budemo išli u posjet Londonu... ako ostanemo pri ovom tempu. - Pogledao je svog oca optužujući,
ali poanta je bila izgubljena od vrlo dobro tempiranog pucanja u njegovom pubertetskom glasu.
- Morat ćemo nadopuniti vašu garderobu ako imate takve visoke ciljeve u gradu. -
razmatrala je Mena, trenutno zaboravljajući sebe.
- Och. - Liam se kreveljio. - A koliko će me to stajati?
- Malo bogatstvo, ako imam što za reći o tome. - Bacila je uvrnuti pogled prema Markizu, i
pobijelila od njegovih tamnih očiju koje su svjetlucale sa vrelim podsjećanjem na njihovu proteklu
noć.
Čim su se djeca smirila, Mena je pobjegla od njih, konačno udarena idejom da moli za
potrebom za sviježim zrakom, naglašavajući da je ljuljanje vlaka izazvalo da se ne osjeća dobro.

Međutim, njezina jedina bolest ostala je njezina sve veća panika. Još jedna laž, ma koliko
inertna, pala je sa njezinih usana. Mrzila ih je, borila se sa sobom govoreći ih, i prezirala potrebu za
njezinom nepoštenošću.
Proklinjući svoju strahom gonjenu slabost, Mena je ostala sa čelom pritisnutim o hladan
prozor i gledala polja Škotske nizine kako se izmjenjuju sa Sjevernom Engleskom.
Menine misli letjele su brže, želeći biti ispred vlaka. Kada bi mogla uloviti svaku moguću
nepredviđenu situaciju, i oblikovati plan da izbjegne otkriće, ona bi mogla doći do Pariza naizgled
netaknuta.
Bože, kako mu je htjela reći. Pogotovo nakon prošle noći. Njegove su tajne bile otkrivene
njoj i ona ih nije samo shvaćala, nego i prihvaćala da su njegove namjere bile plemenite, iako
njegovi postupci i nisu.
Hamish je bio u pravu oko jedne stvari, ponekad veliki ljudi zaista čine zle stvari.
Čak i u ime dobra.
Bila je blizu toga da mu povjeri svoje tajne toliko puta prošle noći, ali je odlučila da to
ostavi za svjetlost dana. Pravi moment se nije doista pokazao. I ona nije imala priliku ovog jutra.
Ali što može učiniti? Bila je šansa da će joj Liam oprostiti ako ona prizna, ali kad bi to
učinila sada bilo je van pameti.
Što ako njegova poznata ćud preuzme bolji dio njega? Što ako on nju izbaci van, ili gore
preda je vlastima?
Ona to jednostavno nije mogla riskirati.
Mali nabori njezina vela osjećali su se grubo na njezinom čelu, ali su propuštali hladnoću
stakla koja je smirivala rumenilo panike koje je grijalo njezino lice. Sa Farahinom i Milliinom
pomoći, ona će možda sve u svemu uspjeti izbjeći otkrivanje.
Njezin muž, Gordon i njegovi roditelji kretali su se u potpuno drugim krugovima od
Markiza Ravencrofta i njegove bivše punice. Nižim krugovima, da budemo sigurni. Čak i kao
Vikontesa, Mena nije nikada imala priliku sresti Lady Eloisu Gleason.
Kao visoko rangirani vojni časnik, nacionalni heroj, i nosilac vrlo stare titule, nitko se ne bi
usudio da zatvori vrata Ravencroftu. U stvari, kada se pročuje u Londonu da je stigao, pozivnice će
preplaviti njegovo kućanstvo sa potresnom pripravnosti.
Ali Liam Mackenzie prisustvovao je sobama za primanje takvih uzvišenih ljudi kao što su
Njegova Milost, Collin Talmage, Vojvoda od Trenwytha, i čak Njegove Milosti, Lorda Grosvenora,
Vojvode od Westminstera u nekim prigodama.
U ovo doba godine, St. Vincenti nesumnjivo bi se povukli u njihov dom u Hampshireu za
Božić na selu kao što je veliki dio onih dobrog ukusa želio činiti. Vratili bi se u glavni grad za Novu
godinu i sezonu, ali se nije činilo da su Mackenzijevi planirali ostati u Londonu toliko dugo prije
nego se upite na Kontinent.
Kao guvernanta nižeg roda, ona ne bi bila uključena ni u jedan društveni događaj kojem bi
Markiz prisustvovao, a Rhianna još nije mogla van u društvo dok ne bude predstavljena kraljici
slijedeće godine. Izuzevši nekoliko izlazaka za kupovinu i razgledavanje, nije bilo realnog razloga
za nju da izlazi iz kuće.
Ona je mogla obući vrlo neprimjetnu odjeću i možda sakriti boju svoje kose pod nekoliko
šešira, i ako bi nebo bilo na njezinoj strani, izbjegla bi prepoznavanje.
Ako nije...dobro, nije mogla podnijeti da razmišlja o tome.
- Znam čega se bojiš. - Liamov tamni glas odjeknuo je od drveta u malom odjeljku.
Mena je poskočila iz njezinog sjedišta i okrenula se okolo, pitajući se kako se tako velik
čovjek mogao došuljati do nje tako.
Danas je izgledao svakim inčem kao Engleski Markiz. Polirane crne čizme do koljena
dopunjavale su mu tamne sive vunene hlače i prsluk, čime je bijela uškrobljena košulja davala veću
dramatičnost. Srebrno siva kravata labavo vezana kod njegove brade proturječila je njegovoj
urođenoj nenaklonosti za Englesku odjeću. Njegova je kosa bila vezana u ebonovski rep
svjetlucajući na bijelini njegove košulje izazivajući njegov košćati lik da se ističe u pravom
kontrastu s podrazumjevajućom ljubaznošću njegova ruha.
Nitko nije nosio dugu kosu ovih dana, i Mena je zamišljala da se nitko ne bi usudio
spomenuti to Markizu.
Njegov nekulturno obraćanje joj je ukralo dah, čak i sada, i pronašla je svoje ruke u
rukavicama kako hvataju njezinu vlastitu čipkanu kravatu dok se trudila odgovoriti.
- Zašto-zašto vam se čini da se bojim?
Podigla se jedna sumnjičava obrva, ali nije ništa rekao dok se kretao naprijed i kliznuo tiha
vrata putničkog odjeljka da ih zatvori i zaključa iznutra, spuštajući zaslone dolje preko prozora
prema skučenom prolazu.
Mena se našla uvučena u krug njegovih ruku, zaklonjena od njegovih ogromnih ramena, i
nije si mogla pomoći a da se ne zapita kako je mogao proći kroz skučene prolaze vagona. Njegovo
je srce udaralo snažnim ritmom kraj njezina uha a njegove su se ruke naslonile oko njezinih ramena,
učahurujući je u njegovu muževnu toplinu i nemjerljivu snagu.
Oslonila se na njega sjetno, udišući miris skroba iz njegove čiste odjeće, cedrov sapun koji
je koristio, i nešto zemljanije. Oštro, kao željezo i kamen. Kao da je bio pod zemljom.
- Kako je prošlo sa vašim bratom jutros? - pitala je, djelom pokušavajući okrenuti razgovor,
a djelom jer je bila zabrinuta zbog sjena koje je ranije vidjela u njegovim očima.
- Bojiš se da će te što god to bilo od čega bježiš pronaći u Londonu, - ispravno je
pretpostavio, ne dozvoljavajući joj da promjeni temu. - I, iako ja ne znam što je to, tko je to, ja
želim da znaš da ja neću dopustiti nikakvoj šteti da dopre do tebe. - Njegove riječi zvučale su
pretjerano u uhu koje je ona pritisnula na njegove grudi. Rezonancija zvuka smirila ju je malo, iako
se nevoljko povukla natrag, izlazeći iz kruga njegovih ruku.
- Zašto? - pitala je, pretražujući njegovo lice. - Zašto bi ti obećao tako nešto kada ne znaš
ništa o tome? Što ako...što ako sam učinila nešto potpuno neoprostivo?
***
Liam je zurio u Menino anđeosko lice, stisnuto od brige i nije mogao zamisliti nju da bi
ikada počinila neki neoprostiv grijeh. Ona je bila nježna do povučenosti. Opasna kao ranjena ptica i
također ženstvena kao što ju je uvijek vidio, čak i u krevetu. Iako ju je namjeravao temeljito
pokvariti čim to ona dozvoli. K vragu, ona je čak i opsovala samo jednom.
Ona bi bila upravo savršena Markiza.
Ispunjen stranom nježnošću, pratio je bore tjeskobe pored njezinih usnica. Želio je da mu se
povjeri, ali možda je bilo bolje da ostavi svoje tajne tamo gdje jesu za sada. Imao je posla sa svojim
bratom, i ova veza bila je prilično nova. On je bio, na poslijetku, još uvijek njen poslodavac.
Povjerenje ne dolazi niti lako niti brzo ni za jedno od njih, a konac koji su preli do sada je
bio još premlad i pretanak. Nije ga želio povući prije no što postane uže, da ne pukne. Ipak, želio je
da se ona osjeća sigurno, da zna da ako se mora boriti u bilo kakvoj bitci, da je Demon visočja na
njezinoj strani. On je bio njezin pobornik, i bit će zauvijek.
- Jesi li počinila ubojstvo? - pitao je, pitajući se imaju li oni više zajedničkog nego što je u
početku mislio. - Da li Scotland Yard pretražuje ulice Londona u potrazi za tobom? - Je li ona bila
željna da zaboravi njegove vlastite grijehe na račun svoga?
- Nikada nisam oduzela život. - Vidio je istinu u njezinom odgovoru, iako joj je u očima
virio oprez.
- Jesi li učinila bilo što kako bi osobno naljutila Monarhiju ili nekog određenog člana
Kraljevske obitelji? - pitao je on, osjećajući kako mu se usta krive u nepoznatom smjeru.
- Ne, - opet je opovrgnula, njezin blijedi pogled zaključan na njegova usta dok je nekoliko
puta smeteno trepnula.

- Jesi li učinila išta da navučeš na sebe bijes Kraljevske mornarice Njezina Veličanstva ili
bilo koje grane ugledne vojske?
- Nisam. - Njezine vlastite usne krivile su se u neradom ženskom zlobnom osmijehu.
- Tada, curo, ja sam siguran u svoju sposobnost da te zaštitim, i mi možemo odgoditi
otkrića za neko drugo vrijeme, kada sve ovo bude gotovo.
Dok ju je povlačio prema sebi, ona je nakrivila glavu natrag, njezin pažljivi pogled
pretraživao je njegovo lice za Bog zna čim. - Zaista? - šapnula je.
- Da. Zaista, - uvjeravao ju je. - I dajem ti moj zavjet kao Poglavar klana Mackenzie da ako
se desi da sretnemo muškarca koji te je povrijedio, ja ću mu zariti moj bodež u njegovo oko. -
Trudio se da čim bolje zadrži svoj glas mirnim, ali mislio je svaku riječ.
Vratila se u njegov zagrljaj sa ironičnim zvukom. - I onda kažu da gorštaci nisu romantični.
- Tko treba poeziju ili dijamante i dragulje? - Bljesnuo je zubima u svirepom osmijehu. - Ja
nalazim da je najdragocjenije kamenje koje muškarac može ponuditi ono koje odrežem sa tvojeg
neprijatelja dok je on na koljenima i vrišti za smrt.
Uzdahnula je, zakapajući svoj uvrnut smijeh u udubinu njegova prsišta dok je iskrivljeno
lice stiskala u njegova prsa. - Na kakvog svirepog barbarina sam ja pala.
Oboje se smrznulo kod njezinog lakomislenog priznanja i njezine ruke su stisnule njegovu
košulju.
Liamovo srce se smirilo od poštovanja dok je posezao između njih i obujmio njezinu čeljust
nježno svojim rukama, držeći je kao što bi držao osjetljivu stvar dok je podizao njezino lice da ga
pogleda.
Nije rekla da ga voli. Nije trebala.
Nesposoban da govori od čudnog stezanja u njegovom grlu, naklonio se da prođe usnama
po njezinom čelu, njezinim lepršavim kapcima, njezinom baršunastom obrazu.
Bila mu je dragocjena.
Kako ju je žarko volio. Kako je prestrašen bio da će ona biti samo još jedna žrtva njegove
proklete krvi. Pa ipak, sebičan gad kakav je bio, nije mogao razmotriti da je pusti da ode.
- Morali bismo se vratiti djeci, - šapnula je, nježno se izvlačeći iz njegova zahvata.- Pitat će
se gdje smo nestali.
- Poslije, - rekao je.
- Poslije čega?
Brzo ju je poljubio, izražavajući svoj odgovor vrlo jasno. Pritisnuo je čvrsto svoja usta na
mekoću njezinih ponovno i ponovno, nagovarajući, namamljujući, dok ga njezino stenjanje od

odgovora nije odvelo u divlju potrebu.
Njihovi su se jezici zapleli, i on je okusio očaj na njoj dok ga je grabila po čvrstim mišićima
njegovih leđa sa vatrenošću koju on nije osjetio od nje čak ni prošle noći. Njezina je potreba
povećala njegovu, i žurba žudnje usmjerila je svaku posljednju kap krvi u njegov ud. Pritisnuo ju je
na sebe čvrsto, okrećući bokovima da joj pokaže što mu njezina ljepota čini.
Zarobio je jedan njezin zglob i doveo njene prste do svojih usta. Nježno hvatajući vrh
njezinih satenskih rukavica svojim zubima, povukao je svaki omotač njezinih prstiju dok nije
svukao njezinu cijelu ruku u potpunosti.
Sa svojom drugom rukom rastvorio je svoje hlače dok joj je odvlačio pažnju kližući sa dva
njena prsta u svoja usta. Usne su joj se razdvojile, svjetlucajući od ostataka njegova poljupca.
Njezine oči su postajale olujne i zasjenjene i on ju je gledao kako uživa u sjećanju njegova jezika
kako klizi kroz nabore njezina spola na isti način kao što sada klize njezini prsti.
Ostavljajući joj prste dobro i mokre, izvadio ih je iz svojih usta. - Diraj me, curo, -
promrmljao je, spuštajući obje njihove ruke do mjesta gdje se oslobodio svojih hlača.
Želio je da ga upozna, da osjeti što mu je radila. Da razmotri njegovu muškost ne kao oružje
koje bi mogao upotrebiti protiv nje, nego kao produžetak njegove želje. Mogla ga je držati,
posjedovati ga, voditi njihovo zadovoljstvo, i koristiti njegovo tijelo da zadovolji vlastite potrebe.
Oboje je dahtalo kad se njezina ruka zatvorila oko njega, iako je njegov udah bio oštriji.
Njezini mali prsti okružili su njegovu otečenu osovinu, testirajući obujam. Njezine su oči
poskakivale na njegove u čuđenju, ali brzo se udaljavale dok je koristila svoje mokre prste da istraži
vruću kožu.
Liam je zadrhtao dok je klizila svojim prstima oko okrugla vrha, prelazeći sljemenom prije
klizanja zidom sve do korijena. Stenjao je i tresao se, spuštajući svoju glavu prema njezinom grlu,
želeći da njezina prokleta haljina nije imala visoki vrat. Da su goli i sami.
Ali njihova jedina gola koža bio je njegov ud i njezina ruka, nježna, znatiželjna, čarobna
ruka koja nije samo držala njegov spol u njezinom nježnom zahvatu, nego i njegovo srce, njegovu
crnu dušu.
Njegovo spasenje.
Podižući se na svoje prste, ona je pritisla nježan poljubac na njegove zadihane usne, i kada
bi on bio zarobio njezina usta, ona se povukla i šokirala ga spuštajući se na svoja koljena.
***
Menina ruka ostala je nježno zatvorena oko njegova uda dok su njezine suknje buknule oko
nje, stvarajući lokvu tamne svile i muslina. Ona je to željela. Željela mu je dati zadovoljstvo koje je
on tako nježno pokazao njoj. Željela je koristiti svoja usta da saopći stvari koje još nije mogla izreći.
Trebala je vratiti ovaj čin kao jedan između ljubavnika, ne kao sjećanje na dominaciju i
ponižavanje.
- Molim te, - šapnula je, podižući svoj vrat u luku kako bi ga pogledala. - Nemoj me vući za
kosu.
- Mena, - stenjao je, njegova masivna prsa pilila su ispod njegove sive veste sa vučjim
zadihanim udisajima.- Ne moraš to-och, Kriste, - grizao je dok je ona zatvorila svoje usne oko
njegove debele osovine.
Svaki mišić u njegovom tijelu drhtao je i zaključavao se u divnom, životinjskom pokretu.
Nagnuo je glavu natrag, otkrivajući svoj debeli vrat i slijepo posezao dole za njom.
Zaustavljajući se taman na vrijeme, tražio je iza sebe, hvatajući se za okvir vagonskog zida,
njegovi su prsti pobijelili od siline.
Pobjedonosno uzbuđenje šokiralo je Menu dok ga je uvlačila dublje u toplu šupljinu njezinih
usta. Čak i kroz izmaglicu njegove strasti, on se obazirao na njezinu molbu, i ona će ga za to
nagraditi.
Zadržala je svoju ruku oko njegovog korijena, hvatajući ono što nije moglo stati u njezina
usta. Polagano, vodila je svoj jezik okolo, halapljivo gutajući sljeme njegove tupe glave, uživajući
u grubom zvuku koji je ispuštao. Fascinirala ju je i mučila, tako nepopustljiva tvrdoća prekrivena
čistom svilom.
Ritam njegova mahnito pumpajućeg srca širio se u tijelu kojeg su držale njezine usne.
Osjećala se vrtoglavo, moćnom, i zapanjenom od njezina vlastita mokra tijela i lupkajućeg
odgovora na njezinu smionu akciju.
Okus mu je bio raskošan i slan i potpuno muževan. Njezina usta puna vode i ona je koristila
raspirenu vlagu kako bi olakšala njegovom udu da prodre toliko duboko koliko ga je mogla primiti
prije nego ga izvuče ponovno van.
Odgovorajuće dizanje i spuštanje njegova abdomena bilo je vidljivo čak i preko njegove
košulje i prsluka.
Njezin je jezik načinio ekspediciju njega, nalazeći znatiželjno vene ispod njegove tanke,
glatke kože.
Gladeći ga ritmično rukom, dozvolila je svojim ustima više slobode, pritišćući poljupce na
plačući vrh i dražeći ga s malim lizovima i grickanjem koristeći samo svoje usnice.
Zarežao je dole na nju, ogoljujući svoje zube u traženju bez riječi. Neke od oblikovanih
izbjegle su ispod njegovih ruku, razbijajući se od pritiska njezina stiska.
Strane grlene riječi pobjegle su mu, bez obzira jesu li bile blagoslov ili psovke, nije mogla
nagađati.
Uz nestašan osmijeh, malo se odmakla i uživala u bezumnom potiskivanju njegovih bokova
dok ju je slijedio. Molitveni nagib njegove obrve. Neizrečeni zvuk prosvjeda.
Dala mu je ono što je želio, uzevši ga tako duboko da ju je čeljust zaboljela od truda.
Pokrivajući zube svojim usnama, koristila je ruku i usta da simulira što su njihova tijela činila.
Njezin je jezik klizio po donjoj strani njegove osovine, pronalazeći široke, nježne vene ondje i vršio
dodatan pritisak.
Sada je znala da su njegove riječi divlje psovke, dok ih je grubo zavijao prema stropu.
Kad je njezina ruka utonula dublje u njegove hlače, otkrivajući gnijezdo tamnih dlaka i
milujući dlanom viseće težine njegove moći, njegov se jezik otpustio u nešto malo više od roktanja i
njezina imena na bespomoćnom hvatanju zraka.
Iako je znala da se borio, njegovi su se bokovi zabacili naprijed, dovodeći se dublje u
njezina usta. Otvorila je svoje grlo da ga primi, zadržala svoj dah kada je posegnuo pre duboko.
Silovao je njezina usta u očajničkom udaru, pulsirajući, lupkajući, rastući veći sve dok njezini prsti
više nisu mogli obujmiti ga. Mena se pripremila da primi njegovo otpuštanje, da dopusti njegovom
sjemenu da klizne dole u njezino grlo u veličanstvenim pulsiranjima i da liže kao mače ono što ne bi
mogla progutati. Ali ona se odjednom našla povučena od ruku i postavljena na noge.
Njegova su se usta sručila na njezina u grabežljivom poljupcu ispunjenom paradoksalnim,
osjećajem obožavanja. Skupljao joj je suknje očajničkim, grabeći šakama i ona je osjetila da pada,
iako ju je on uhvatio prije nego je sletila i nježno je pritisnuo na rub sjedala.
Lica zategnuta i očiju plamtećih od nedosežna plamena, on joj je skinuo donje rublje i
gurnuo grubo njezina koljena prema gore i u stranu, izlažući je potpuno.
Ispunio je prostor između njezinih nogu svojom širinom, tvrdim tijelom, i prije nego je ona
stigla uhvatiti svoj dah bio je tup, teški pritisak na njezinu mokru uvalu njezina tajna tkiva. On je
uklizao u nju u dugom, gipkom potisku i, iako je Mena osjetila ubod bolnosti od njihove
prošlonoćne strasti, primila je masivni upad sa predenjem dobrodošlice.
Njezino tijelo se osjetilo natečeno i mekim oko njegove tvrdoće.
Očima koje su zrcalile tamnom potrebom, povukao se, premjestio, i ponovno je uzeo, ovaj
put prodirući tako duboko da je osjetila čudan osjet ushićenja u svojoj kralježnici.
Kapaka spuštenih nisko od strasti, davao joj je užitak brušenjem, kružnim pokretima radije
nego dugim ubodima. Činilo se da ne može podnijeti da se povlači, da ostavi njezinu toplinu čak ni
na trenutak.
Osjećajući se jednako potrebitom, jednako očajnom za bliskošću, Mena je posegnula za
njegovim čvrstim ramenima, želeći ga privući još bliže k sebi. Ali on se opirao, pritišćući nježno
dlan na njezine grudi dok se ona opuštala na jastuku klupe.
Mena je mogla biti ozlijeđena da nije odmah doveo palac do njenih usta i umočio ga unutra
sa zločestim zvukom. Povlačeći ga o njezin jezik, prikupio je nešto vlage tamo i onda ga upotrebio
na kvržicu ugnježđenu u crvenkasto smeđim kovrčama između njezinih raširenih nogu.
Mena se grčila dok je kliznuo grubom kožom koja je postala kliska na bolnoj točki osjeta.
Ugrizla je snažno svoju usnicu da ne zavrišti dok je kružio u ritmu jakih i vijugavih pokreta svojih
bokova.
Bila je rastegnuta široko koliko su joj njezine noge dozvoljavale, bespomoćno probodena
ispod njegovog velikog, valjajućeg tijela.
Nije se mogla oduprijeti natrag prema njemu, ili sresti njegov ritam. Njezina jedina opcija
bila je primati ga i podčiniti se tom hedonističkom jurišu.
Dovodio je njezino zadovoljstvo sa svojim zadirkujućim, mučiteljskim palcem dok je
prodirao u nju, gledajući je sa budnim i nemirnim očima. Naučio je što ju je zadovoljavalo i ostao je
tamo, dok ona nije zgrabila svoju ruku i prinijela je preko svojih ustiju a njezina su se bedra
omotala oko njega dok je šapat pulsiranja počinjao prijetiti da je obuzme.
Njegov je prst ostavio njezin spol, ukopavši se u meso njezinih bedara i pritišćući ih šire
mjenjajući kut ulaska duboko, dublje, dok poplava blaženstva nije stegla njezine ženske mišiće oko
njega. Njezin vrhunac stigao je u velikim, visokim valovima, svaki mnogo jači od prethodnog dok
se nije počela grčiti i migoljiti pokušavajući izbjeći njihovu neočekivanu silinu.
Njegov tamni zvuk pobjede bio je izgubljen u žurbi zvukova kroz njezine uši, dok je mislila
da se svemir konačno otvorio njoj, i mogla je čuti kakvu god čudnu pjesmu je svemir pjevao dok se
zemlja bacala na svoj put kroz tamu.
Grčevi njezina tijela izvukli su oslobođenje kojemu se Liam trudio oduprijeti.
Uhvatio je sirov zvuk u svom grlu, i zagnjurio svoje lice u prednjicu njezine haljine, držeći
ga dole za tkaninu svojim zubima. Utonuo je u nju svojim konačnim i snažnim potiskom, njegovo
se veliko tijelo razbilo pod velikim, žestokim drhtajima.
Nisu se pomakli još nekoliko nebrojenih momenata nakon, nijedno od njih nije bilo sigurno
da li im tijelo još uvijek pripada.

Sa jednim nevjerojatnim uzdahom, Liam je spustio svoje čelo na njezino rame i dozvolio
sebi da se opusti, premda je većina njegove težine bila na njegovim laktovima sa svake strane nje.
Mena je pomilovala strnište njegove dva dana stare brade i ljuljala ga svojim tijelom,
omatajući svoje noge oko njegova struka kao da je mislila držati ga unutra zauvijek. Činilo se da mu
to nije ni najmanje smetalo, gurkajući joj grudi svojom čeljusti kroz slojeve njezine odjeće. Sjaj
magle zamaglio joj je vid dok je shvaćala da je ovo bila ona vrsta bliskosti za kojom je žudjela cijeli
život. Istinska intimnost. Zajedničko poštovanje. Davanje i uzimanje, umjesto njezinog samo
davanja dok ona nije ostala potpuno prazna.
Ljuska žene.
- Nakon što se ovo sve završi, oženit ću te, - Priopćio joj je nježno, pritišćući poljubac na
njezinu čeljust.
Mena nije rekla ništa dok je pritiskala njegovu glavu nježno uz svoju, odmarajući svoj obraz
na njegovom čelu dok su suze padale u njezinu kosu.
DVADESET I PRVO POGLAVLJE
Željeznička postaja Euston u Camdenu smatrana je prolaznom željezničkom linijom iz

Londona prema sjeveru Carstva. Velika građevina sastojala se od četiri perona, veličanstvene velike
dvorane i Dorskim ulazom građenim prema stilu ulaza u Akropolis kompletno sa raskošnim
skulpturama.
Općina Camden nalazila se vrlo blizu Regent parka, gotovo na jednakom odstojanju od
Stranda na jugoistoku, i Mayfaira na jugozapadu.
Ukočena od strašne noći spavanja u vlaku, Mena je iskoračila na peron dolazaka i bila je
trenutno gurkana od pritiska ljudi u obliku kasno popodnevnih londonskih putnika. Prasak vruće
pare progutao ju je, prestravljujući ju toliko da je poskočila unatrag, njezinom petom stajući na
nogu onog koji je bio dovoljno nesretan da se iskrca iza nje.
- Oh, Jani, - uzviknula je, okrećući mu se u pomoć došepati do mjesta manje gužve na
peronu.- Oprostite mi. Jeste li jako ozlijeđeni?
- Ne, ne, gđice Mena, - ljubazno ju je uvjeravao kroz stisnute zube i očima stisnutim od bola,
- Meni je žao što sam vam se našao na putu.
- Dragi Jani, nemojte ni pomišljati na ispričavanje, to je u cijelosti moja krivnja. - Potapšala
je mekanu ljubičastu svilu na njegovim ramenima dok je on provjeravao svoju težinu na ozljeđenoj
nozi. Meni je bilo žao svakog na njezinom putu, ne, u njezinoj blizini. Ona je bila klupko emocija i
straha i ushićenja sve odjednom. Njezine misli su jedva obrađivale filigranske znakove koji su
usmjeravali naprijed do trijema, a kamo li da sama brodi pretrpanom stanicom.
- Bit ću dobro, gđice Mena, - umirivao ju je, uspravivši se. - Osjećam da nisam sav svoj
danas.
- Zar vas London čini nervoznim? - pitala je Mena.
- Ne toliko nervoznim koliko čini se vas, - primjetio je Jani.
Mena bi to porekla, ali ruka je nasilno uhvatila njezinu i ona se okrenula otrgnuta daha.
- Pogledajte sve te trgovine ovdje na trijemu! - cvilila je Rhianna, gotovo tresući Menu u
njezinom veselju. - I možete li vjerovati kako su veliki oni hoteli? Koliko smo blizu Hyde
parku?Hoćemo li naći prodavača novina kako bismo vidjeli kakvih sve događanja ima i odlučiti što
ćemo vidjeti prije nego dođemo do bake? Čula sam da prodaju novine na svakom uglu ovdje. Zašto
miriše na hranu usred stanice, imaju li prodavače?
Dolazeći iza nje, Liam je vragolasto stegnuo njegovu ruku u rukavici preko usta njegove
kćeri.
- Dišite, nighean, - zapovjedio joj je nježno, njegove tamne oči svjetlucale su u nestašluku. -
Imat ćemo vremena vidjeti što se ima vidjeti.
- Mogu li vam ponijeti vašu putnu torbu, gđice Lockhart? - upitao je Andrew, gurnuvši svoju
sestru koja je još uvijek vibrirala od uzbuđenja, uzimajući veličanstvenost stanice kao da je
frustrirana da ona ne može vidjeti sve odjednom.
- Da, smijete. - Mena je nježno nagovjestila ispravku njegove gramatike, predajući mu je. -
Kakva lijepa ponuda.
- Mislim da je gđica Lockhart u opasnosti da te pretvori u finog gospodina, sine moj.
Liam ponudi Andrewu ponosni osmijeh, onaj koji je mladić uzvratio.
- Jedan od nas to mora biti, - Andrew zadirkujući uzvrati.
Liamov topao zvuk zabavljenosti mogao je gotovo biti nazvan smijehom, i privukao je
poglede divljenja nekoliko žena koje već nisu zurile u njega sa iskrenom zahvalnošću.
- Vi ste naša jedina nada za finog gospodina u obitelji Mackenzie, dragi Andrew. - Mena se
opustila u veselom trenutku, potpuno uživala u obiteljskom zadirkivanju. Cjenila je to gotovo kao i
mirnoću, teški zatvoreni izraz koji je Ravencroft nosio, i tajne užitke koje joj je dao znajući da je
ona odgovorna za to.
- Da, momče, - složio se Liam. - Gđica Lockhart me nazvala svirepim barbarinom. -
Njegove su se obrve uzdigle u smiješnom ismijavanju nedužnog izraza, nešto čemu se njegovo
zlokobno lice nikada nije nadalo postići. - Možete li zamisliti?
Rumenilo se podiglo iznad visokog ovratnika njezine haljine dok se prisjećala razgovora
koji su vodili prije njihove mahnite međuigre u vagonu vlaka. On ju nije samo podsjetio na njezinu
nekontroliranu strast koju su djelili, već i na njezino priznanje.
Pala je na njega, Zaljubila se u njega.
Što on osjeća za mene? Pitala se. Želju, naravno, i možda nešto zaštitničke nježnosti. Ali
mogu li njegove emocije možda ličiti dubini njezinih vlastitih?
- Da, - odvrati Andrew. - Samo gđica Lockhart može tako s vama razgovarati. - Njegove oči,
nijansu blijeđe od očevih, blistale su vragolastim značenjem, i Mena je znala da se njezina boja
pojačava.
- Pa, - rekla je s prevelikim veseljem. - Idemo vidjeti što sluga radi s našom prtljagom. -
Provlačeći ruku kroz Rhianninu, žurila je naprijed prema rastućoj gomili prtljage na peronu,
namjerno ne stvarajući kontakt očima sa onim zločestog Markiza. Svaki put kad bi pogledala u
njega, njezin je trbuh drhtao. Znala je sada koliko nježna mogu biti ta čvrsta usta na gotovo svakom
inču njezina tijela. Kako bi netko pomislio da su njegove velike ruke mogle biti brutalne i
nezgrapne, ali i mogle dovoditi takvo nezamislivo zadovoljstvo sa iznenađujuće vještim dodirima.
Ona je okusila barbarina ispod finog odjela, i to saznanje dovelo je da su se njezini najtajniji
mišići stisnuli od užitka. Iako je naučila živjeti u laži, ona nikada nije sasvim ovladala umjetnost
prevare, i djeca su očigledno pokupila nit vreline između nje i njihova oca.
Morat će biti pažljiviji dok ne budu raspravili o budućnosti.
- Gdje su stric Thorne i Russell? - Upitao je Andrew, zaostajući za njima.
- Imali su neke...obiteljske poslove za obaviti. - Mena je zabilježila laganu promjenu u
Liamovom tonu dok je gubio svoje veselje. - U stvari, ja im se moram pridružiti jednom kad vi
budete na putu prema svojoj baki.
- Idete li s nama, Jani, ili ćete otići s ocem? - Rhianna je pitala dok su se probijali kroz
raspršenu gomilu. Njihov je vlak bio zadnji koji je dolazio iz Škotske, i toliko blizu večeri, Mena
nije mogla zamisliti da ima još mnogo drugih odlazaka.
- Imam posla kojem moram prisustvovati s Markizom nakon što nađem vaše stvari, - rekao
je Jani, tamna sjena tuge smjestila se na njegovoj mračnoj koži.
Mena je posegnula za njim skriveno, i stisnula njegovo rame umirujućim stiskom.
- Oni imaju prodavače, - uzviknuo je Andrew, pokazujući naprijed prema isparavajućim
kolicima onoga što se činilo da su kandirani orasi i karamelizirano jesenje voće.
- Oh, tata, molim vas recite da smijemo dobiti malo! - molila je Rhianna.
Tražeći kovanice u svojoj jakni, Liam se približio jednom slugi. - U redu, - rekao je
popustljivo. - Ross će vas odvesti do prodavača i otpratiti vas do Lady Eloise dok ja vidim nekoliko
stvari. Ubrzo ću vam se pridružiti.
Pritisak tijela dao im je izvrsnu ispriku da budu blizu jedno drugom, i Mena je uživala u
Liamovoj blizini dok su gledali za njegovom djecom koja su se probijala kroz gužvu kao veseli
jeleni.
- Sjećate li se da ste bili tako mladi? - Upitala je ona, osjećajući se malo zamišljeno. - Kada
je svijet imao tako puno uzbuđenja i znatiželje, kada se sve činilo tako moguće i čudesno i dana koji
su bili beskrajno bezbrižni.
Liamova je ruka tajno milovala malo na njezinim leđima, i premda je stajao iza nje, Mena
nije trebala vidjeti njegovo lice da shvati značaj njegova dodira. - Nikada nisam doživio tako nešto
kao mladost, nisam shvaćao što su značile te riječi; iako... počinjem sada. - Njegove su riječi
donijele suze u njezinim očima koje nisu imale ništa sa parom ili dimom ugljena. Bilo je toliko
čežnje u njegovom dodiru, toliko nježnog poštovanja u njegovom glasu da je njezino srce poraslo s
nadom. Željela je da bude razlogom koji bi drugom djelu njegova života dao bezbrižnost. Željela
mu je dati mir i utjehu koje je tako žarko zaslužio.
Željela je budućnost koja je bila očito nemoguća.
Vagon za prtljagu bio je postavljen između lokomotive i putničkih vagona. Radnici
željeznice istovarivali su kovčege, torbe, sanduke, i kutije različitih veličina dok su putnici davali
karte osoblju za prtljagu kako bi povukli svoje stvari. Jani je uzeo njihove karte a drugi sluga u
pratnji bio je na liniji prtljage. Iako se mnoštvo ljudi već raspršivalo, Mena se našla kako žuri
pomalo tiranski. Iznenadilo ju je koliko je naviknuta postala na dalek i seoski raj kakav je bio
Wester Ross. Svakako mu je nedostajalo praktičnosti i različitosti grada, ali mu također nije
nedostajalo opasnosti, neugodnih mirisa, neprekidnih zvukova, i beskrajnih linija kamenja i pare i
zimskog vela dima ugljena.
Mena je voljela neke stvari o Londonu, ali sve o čemu je mogla misliti sada bilo je kako je
nesretna bila u svom životu ovdje. Odrasla je na selu sa vatrama od drva a ne ugljena, sa otvorenim
prostorima i slatko mirišućim travama, smaragdnim poljima, i kamenim ogradama. Osjećala se kod
kuće među svim tim stvarima.
Ovdje je bila posjetitelj, i uvijek je tako bilo.
- Čekat će s iskrcavanjem Hamisha dok vlasti ne dođu. - Liam je uzdahnuo dok se Mena
okrenula prema njemu i uhvatila prijeteći pogled koji je bacao prema vlaku. - Ja moram ostati da ga
vidim da je sišao i možda još malo poslije. Odite na trijem i uzmite kočiju koja čeka Rhiannu i
Andrewa.
Iznenada udarena nekom nelagodnom tjeskobom, Mena je također gledala vlak s
nenaklonosti. - Mrzim vas ostaviti da to rješavate potpuno sami, - uzbunila se. - Što ako
nešto...pođe po zlu?
Liam se nagnuo dole dok njegov topli dah nije pomilovao njezino uho, i poslao drhtaje
svjesnosti da skitaju duž njezine kože, bezglavo ne pazeći da li bi tko mogao vidjeti njegov
postupak kao nepovoljan i neprikladan. - Vi ste vječno slatki, Mena moja, - nježno je promrmljao. -
Ali između Russella, Gavina, i mene, da ne spominjem časnike koje će poslati da ga preuzmu,
Hamish ne bi imao priliku da izazove nevolje. Osim toga, ako bi se nešto opasno moglo dogoditi, ja
ne bih želio da vi ili moja djeca budete bilo gdje u blizini.
Mena se okrenula lagano prema njemu, pritišćući svoj obraz uz njegov prije nego se povukla.
- Vrlo dobro. - Nasmiješila se licu koje joj je postajalo sve dragocjenije od bilo koga kog je
poznavala. Zapanjivalo ju je koliko mnogo povjerenja i nježnosti može osjećati za tako velika i
svirepa gorštaka.
Millicent LeCourine riječi filtrirale su ju natrag do posljednjeg jutra kojeg je provela u
Londonu.
Ponekad...najsigurnije mjesto je biti kraj najnasilnijeg muškarca.
Nije nikada sasvim razumjela glumicu u to vrijeme. U stvari, pitala se je li žena zavaravala
sama sebe vjerujući u to, jer je njezin vlastiti zaručnik bio vrlo hladan, vrlo smrtonosan Christopher
Argent. Čovjek koji je slomio g. Burnsu vrat ravno pred njom kao da je to učinio milion puta.
Mena je shvaćala sada. Nije bio više nasilan od Demona visočja, i ona se nikada nije
osjećala više sigurnom u svom životu nego kad je bila kraj njega. Snaga i junaštvo koje je koristio
da je zastraši postali su, uistinu, njezino utočište.
- Obećajte mi da ćete biti pažljivi, - upozorila je, stavivši ruku na njegovu prije nego se
stigla zaustaviti. - Imam taj užasan osjećaj. Mi smo se tek...ima toliko toga za reći... i ne bih mogla
podnijeti ako bi se bilo što desilo vama.
Liam je okrenuo glavu i skrenuo pogled od nje, njegovo se lice stisnulo, njegova čeljust
radila i savijala se, i vena kod njegove sljepoočnice pulsirala kao što bi kada je pokušavao sakriti
svoje nezadovoljstvo. Kad se njegov pogled ponovno susreo s njezinim, Menino je srce stalo.
Sumnjičav i šokantan sjaj blistao je u njegovim tamnim očima prije nego je trepnuo.
- Jeste li dobro? - upitala je uzbunjena.
Nije govorio duže vrijeme, već je zurio u njezinu ruku, koja se još uvijek držala za njegovo
odijelo. - Ovo je novo iskustvo za mene da se rastajem sa nekim znajući da me možda...želi da se
vratim.
Njezine vlastite oči, već zamagljene emocijama sada su plivale u njima. - Ja ne samo da
želim da se vratite, ja prvenstveno ne želim da se rastanemo.
Njegov je osmijeh bio nekarakteristično šarmantan, i nova nježnost našla je svoj put u
njegove tvrde oči.
- Požurit ću što više budem mogao. - Posegnuo je za njezinom rukom i poljubio je nad
njezinom rukavicom. - Dok se još uvijek krajnje brinete.
- Pobrinite se da to učinite, - rekla je prvenstveno, usvajajući vrlo guvernantske izraze.
- Neću biti neposlušan.
Vrućina je krčkala okolo brišući sve tragove ranjivosti i Mena se bojala da će se on rastopiti
u lokvu požude točno nasred perona stanice Euston.
- Večeras, curo, ja ću biti pod vašom komandom.
Usplahirena, okrenula se od njega sa lakoćom u njezinim koracima i sjajem u srcu nije
mislila da bi to nešto moglo ugasiti. Djeca više nisu bila kod prodajnih kola, niti ih je mogla vidjeti
u gmizećem mnoštvu, pa je krenula u smjeru trijema naprijed prema kočijama, nadajući se da nisu
već krenuli ka Lady Eloisi. Ipak, ako jesu, to bi joj moglo dati vremena da stane kod Farahinog
doma i izjada se s njom oko-
Ruka se stisnula oko Menina zgloba i skoro je srušila s nogu. Njezin vrisak bio je izgubljen
u metalnom zižduku lokomotive.
DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
- Mam je, - žestoki, nepoznat čovjek izašao je od ispod prljavog šešira. Njegovi kandžasti
prsti grizli su Meninu ruku dok se borila da se oslobodi. - Imam Vikontesu!
Hladni strah kakav Mena nikad prije nije iskusila proboo je njezine grudi dok su se petorica
nezavisno od gdje su stajali postavljali na izlaze sa svakog perona, i počinjali žuriti u njihovom
smjeru. Bili su obučeni da se stope s masom u običnoj odjeći, ali svaki od njih imao je ponašanje
unajmljenih mišića. Dvojica od njih vitlala su batinama a jedan je vitlao okovima jako sličnim
onima kojima je ona već bila vezivana u Belle Glenu.
Nekako su je našli. Znali su da će Philomena St. Vincent, Vikontesa Benchley, danas doći
vlakom na stanicu Euston.
Kako?
Ovo se ne bi trebalo dešavati.
- Pustite me! - plakala je, uvijajući se u iznenađujuće snažnom stisku tanka čovjeka.
Do trenutka kada je Mena obradila da je bolesno krckanje koje je čula prije nego je sitni
čovjek vrisnuo bilo pucanje njegove ruke, Liam je već posadio koljeno u lice njezina napadača sa
takvom snagom, krv je eksplodirala po bijelim kamenima poda i pokrila Liamove fine sive hlače.
On kao da nije primjećivao, a kamoli brinuo. Potisnuo je iza sebe, okrećući se licem prema
ostalima, koji su trčali prema njemu.
Mena bi pomislila da će onaj koji prvi dođe do njih biti veliki grubijan da ga nije pretekao
jedan veličine Liama Mackenzija. Trčeći punom brzinom, čovjek je podigao svoju palicu i
pripremao zloban i opasan zamah prema Liamovoj glavi.
Liam mu nije dopustio da mu se dovoljno približi. On je podigao svoju čizmu i odveo je u
čovjekova prsa sa tolikom snagom, grubijan se čini se urušio oko nje, sklapajući se na sebe. Liam je
završio s njim jednim aperkatom koji je poslao još krvi u zrak, i nekako je završio s čovjekovom
palicom.
Kaos je izbio nakon trenutka bez daha i čistok šoka. Vrišteći putnici raspršili su se kroz
stupove trijema i izlili na ulicu Drummond, ili oni koji su se povlačili prema stepeništu koji je vodio
do velike dvorane da izbjegnu nasilje.
Mena je htjela izgubiti se među njihovim redovima. S odvratnošću, neovisnom jasnoćom
ona je znala da je njezina prevara došla kraju. Čak i kada bi Liam uspio pobjediti sve te ljude, ostala
bi pitanja. Ona na koja ona ne bi imala izbora nego odgovoriti.
Ali nije se mogla natjerati da trči. Nije uzela trenutak da pobjegne, jer je pravi prizor
Demona visočja prikačio njene noge za zemlju u čistom, neublaženom strahopoštovanju.
Shvaćajući pretnju koju je postavio, trojica muškaraca koji su napredovali počeli su se
hladiti i pokušali ga napasti s boka, jedan s palicom, jedan prijeteći pištoljem, i drugi njišući
željezom kao s buzdovanom.
Liam nije imao puno vremena da razmotri neprijatelje ili složi plan. U skladu s njegovom
reputacijom, jurnuo je naprijed, kao životinja s čistom agresijom i bijesom grabežljivca. Neustrašiv.
Nepogrešiv.
I bijesan.
Činilo se da ne čuje vriskove ljudi oko njega, niti da je primjećivao one koji su mogli biti na
njegovu putu. Napadao je naprijed gotovo sa snagom španjolskog bika.
Spuštajući ramena kad je stigao do svog prvog plijena, Liam se doveo u čovjekova prsa sa
dovoljno snage da ga podigne sa njegovih nogu. Koristeći zamah, bacio je čovjeka gore i preko
svojih ramena kao krpenu lutku i spustio ga na njegova leđa. Okrećući se, Liam je stao na
opruženog čovjeka vrlo nisko na rebra, neosporno ih lomeći nekoliko, prije nego je zgrabio drugu
palicu.
Strašan osmijeh podigao je teška usta od njegovih zubi u vučjem režanju prije nego se
okrenuo na druga dva čovjeka samo sada okružujući malu planinu prtljage skupljene na peronu.
Jani i sluga su bili čučnuli iza prtljage prije nego je Liam napredovao, udarajući svoje dvije
palice jednu u drugu kako bi se pripremio.
Onaj s pištoljem usmjerio ga je na Liamova ogromna prsa i pucao. Dobio je još dva kruga
prije nego je Liam došao do njega i udario ga u lice palicom.
Pištolj je zazveketao na peronu dok je čovjekova glava trznula na stranu tolikom brzinom,
da se Mena bojala da mu je vrat slomljen.
Nakon još dva zamaha Liamovih palica, okovi su poletjeli iznad i preko poda točno prije
nego je čovjek koji ih je držao načinio isto što i okovi na sličan način.
Demon visočja nije imao ni ogrebotine na sebi. Niti jedna kap krvi nije bila njegova. Kako
je to uopće bilo moguće?
Bio je to Menin vrisak bola kada ju je ruka povukla za kosu koji je zaustavio Liama na
kratko. Okrenuo se oko sebe, rikao dok se s njome još jednom zamahivalo kao sa štitom protiv
njega.
Menin zarobljivač nije morao progovoriti da bi ga Mena prepoznala. Taj stisak je ona
poznavala. Tog se čovjeka bojala.
Taj je trenutak označio kraj svim nadama.
- Kako ste ljubazni, Lorde Ravencroft, da mi vratite natrag moju nestalu ženu.
Uočila je trenutak kada je jedna riječ prodrijela u izmaglicu grimiznog nasilja koje je
okruživalo Liama.
Ženu.
Bezglav od krvi njegovih neprijatelja koji su zamrljali njegovu odjeću, Liam se privukao na
potpukovnički stav, dug i širok, i neporecivo zapovjednički.
- Vi ćete skinuti svoje ruke s nje, - zapovjedio je glasom koji je slao mnoge čvrste vojnike
jureći da izvrše njegovu zapovijed. -A onda ćete mi reći za koga vi sebe jebeno smatrate.
- Ja sam dobro u okviru svojih prava da podredim svoje vlasništvo na bilo koji način ako
mislim da je potrebno, - Gordon St. Vincent, njezin muž, oštro prekorjevajući Ravencrofta od iza
nje, iako je pustio njezinu kosu i podredio njezine zglobove, umjesto toga. Svaki pokret koji je
učinio bio je proračunat, i ona je znala da to čini kako bi ublažio svako sažaljenje koje bi njezina bol
mogla donijeti. - Dozvolite mi da nas oboje predstavim, - rekao je Gordon genijalno. - Kako sam
bio dobro obavješten, vi niste nikada zaista upoznali bjegunku koju ste štitili. Ja sam Lord Gordon
St. Vincent, Vikont Benchley, i ovo..- Gordon je čvsto stresao Menu - ..je Lady Philomena St.
Vincent, moja protiv volje Vikontesa i žena u pet godina.
Markiz je zurio u nju bez treptanja tamnim očima poput provalija. - Vi ste...udana?
Mena se napela i zavrtala protiv okrutnog stiska čovjeka kojeg je obećala voljeti, poštovati i
slušati u svemu. Njezin gospodar u očima zakona. Ona je znala što je Liam vidio iza nje.
Elegantnog čovjeka sa besprijekornim manirima i varljivo blagim i vjerodostojnim ponašanjem.
- Da. - Riječ se otrgla iz nje na siktaju bola. - Vi ne razumijete od čega sam bježala. Vi ne
možete znati kako je to bilo. Što mi je činio. - Čak ni Demon visočja nije mogao zamisliti dubine
Gordonove okrutnosti. Liam nije bio uopće kao on, iako je bio vojnik, razarač života. Gordon je
uništio njezinu volju za životom, i Mena je znala da je to najveći grijeh.
Liam je koraknuo prema njemu, pojačavajući stisak na palici kao da je odlučio da je
oslobodi.
- Kako je bilo vama? - Gordon se rugao, dah mu je smrdio na opijumski dim i skupe cigare
njegova oca. - Što je bilo sa mnom, Philomena? Možete li shvatiti kako je biti oženjen ludom
ženom? Da li shvaćate kako je sebično bilo pobjeći iz azila i nestati bez traga o tome gdje ste? Vi
ste umalo ubili moju jadnu majku, Philomena. Mi smo bili bolesni od brige.
Liamov je korak zastao kod riječi luda žena.

- Vraga paklenoga! - Optužila je Mena, šaljući molbu u pogledu čovjeku kojeg je voljela
dok je sumnja izlazila ispod oluje u njegovim očima. - Oni su me zatvorili u azil jer su potrošili moj
novac i ja im više nisam bila od koristi. Zato što sam njegovu sestru predala vlastima kada je mlada
glumica bila ubijena. Ja sam udana za čudovište, Liam. I on me ostavio na tom mjestu da trunem u
beskraj. Nisam imala izbora osim pobjeći. I ja nisam luda. Pitajte vašeg- pitajte Doriana Blackwella,
on je taj koji mi je pomogao pobeći.
Tamni izraz prelazio je Ravencroftovo lice, koji joj je rekao da je Liam planirao učiniti
upravo to.
- Svjedočili ste mojim povredama, - nastavila je, mrzeći kako se njezin glas počinje penjati u
histerične visine. - Modrice, mučenje. Ja se odbijam tamo vratiti. Prije ću umrijeti!
- Jadna moja nesretna žena. Ona je varljiva žena, Lorde Ravencroft, i vi niste prvi koji je bio
zaveden od nje. - Gordon je pojačao stisak na njoj i Mena je čula udare nečijih čizama nekog tko je
nosio okove. - Kada je pobjegla iz azila Belle Glen, nisam je vidio mjesecima. Njezine ozljede bile
su samonanesene; bilo je to dio onog zašto sam je morao dati zatvoriti na prvom mjestu.
Okrećući se i trzajući u njegovom držanju sa svom njezinom snagom, gledala je s užasom
kako sumnja postaje ljutnja na Liamovom licu. Izgledi su bili protiv nje. Liamova prva žena bila je
luda, i ona je mogla pročitati sumnju koja se stvarala u njemu. Povučenost da ide opet kroz tako
nešto, da stavi svoju djecu u to. Svaki razuman čovjek bi se zaustavio i pitao je li bio obuzet.
- Svako vaše djelo bilo je iz ludosti. - Meni nije promakla nota ruganja u Gordonovom tonu
dok se jedan okov zatvarao oko njezina zgloba s hladnoćom i grubom konačnosti. - Vikontesa
zaposlena kao guvernanta? Mjenjajući vaš pravi identitet? Zavodeći Markiza dok ste još uvijek
udani? Vi ste ozbiljno bolesna, draga moja, i ja vas vraćam natrag gdje će se oni brinuti za vas.
- To je moja tajna, - viknula je Liamu, dok je očaj puknuo u ozljeđenom grlu.
Njezina su se ramena bolno grčila dok se borila prema njemu. - To je bilo ono što sam se
bojala otkriti. Što sam htjela priznati. Reći ću vam sve, Liam, samo vas molim nemojte dozvoliti da
me odvedu.
Mena nikada nije pomislila da bi vidjela nešto tako ljudsko i tupo kao neodlučnost u
Liamovim očima.
Menin očaj postao je razarajući. On joj nije vjerovao, i tko bi ga mogao kriviti? Krivnja i bol
zgnječili su svaku nadu koju je još imala. Uz krik, uspjela je osloboditi ruku od Gordona i vrtjela se
oko njega, udarajući ga u aristokratsko lice koje, nije mogla vjerovati, jednom smatrala zgodnim.
- Pustite me, - tražila je.
Gordon joj uzvrati udarac pozadinom svoje ruke, i Menina koljena su se savila, u preciznom
momentu, svjetla stanice Euston zamaglila su se dok su sjene plesale, prijeteći njezinoj svijesti.
Na njezinoj periferiji, vidjela je da je Liam krenuo naprijed, osveta je bila ugravirana na
njegovom licu.
Njezin je suprug upravo sebi potpisao smrtnu kaznu, i hvala Bogu na tomu. Čak i ako joj
nije vjerovao, Liamova čast ne bi dopustila da je udari.
Okrenula se prema njemu, predvidjevši trenutak kad je došao između nje i čovjeka kojeg se
je naučila da bojati i mrziti.
Nepogrešiv zvuk pištolja odjeknuo je kroz trijem sa tolikim zaglušujućim odjekivanjem, čak
se činilo da je i vrijeme zaustavilo dah.
Mena se okrenula da vidi da je Gordon isto zapanjen kao i ona, dva čovjeka sa strane
gledajući pokraj nje otvorenih usta u zapanjenosti. Nije bilo pištolja između njih.
Njezino je srce stalo, zatim palo u njen trbuh dok se polako okretala da vidi njezin najgori
strah potvrđenim. Lokva crvene krvi cvjetala je preko lijeve strane prsa Liamova siva prsluka.
Mena je plakala i posegnula za njim s jedinom slobodnom rukom, goreći da ode do njega,
nesposobna da se iščupa iz kaznenog stiska njezina muža.
Liamov izraz promjenio se od zaprepaštenog do bijesnog u trenutku, i on je skakao okolo,
njegova se palica podigla da zamahne na svog napadača, bezglav od svoje ozlijede.
Mena ga je vidjela kako oklijeva, i nije mogla proniknuti zašto. Je li propustio jednog od
Gordonovih nasilnika?
Što je vidio da se činilo da smanjuje njegova pluća i gasi pakao njegova bijesa?
Oklijevanje ga je stajalo skupo kao težak komad prtljage povezan s njegovim prsima.
Mena je vrisnula i bacila se naprijed dok je padao, ali netko je hvatao njezinu slobodnu ruku
i prikopčao joj okov oko nje, ostavljajući je da gleda s užasom kako se Liamovo veličanstveno tijelo
presavija na peron, slijećući dovoljno teško da zatrese zemlju.
Iskidan zvuk pobjegao joj je dok je otkrivala točno tko je držao pištolj u jednoj ruci, a
prtljagu oštrih rubova u drugoj.
- Ne, - jecala je, dok je odlučan bijes u Janijevim tamnim očima bio zamagljen olujom
njezinih histeričnih suza.
DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
Moj jedini način da pobjegnem bilo je biti drugačija nego sam bila. Znate da imam tajnu.
Strašnu tajnu.Ne možete zamisliti njezinu dubinu. Opseg toga. Vi ne znate tko sam ja... što sam
postala. Da vam to kažem bio bi moj kraj.
Menine riječi proganjale su Liama dok je tumarao okolo u svojoj privatnoj sobi u
Kraljevskoj bolnici Sv. Margarete.
On je činio stvari mom tijelu, mojoj duši. Ja sam mu dopustila. Morala sam.
Ona mu je morala dopustiti jer je bila jebeno udana za njega.
Glava mu je lupala svaki put kad bi se uspravio. Ramena su mu gorila kao da je netko
ustrajavao da ga bode željezom za žigosanje, iako mu je njegova lijeva ruka bila osigurana
povezom za njegova prsa.
Imao je dovoljno konca u svojoj kosi i svojim prsima da bi mogao sašiti jorgan.
Ali ništa od toga nije bilo važno. Jedva je to primjećivao. Njegove rane bile su više smetnja
nego bol. Usporavale su ga kada je bilo toliko toga za napraviti.
Sve je bilo otrgnuto i raspadalo se, a on je trebao biti vani dodjeljujući prednosti krvavim
štetama, ne držan ovdje gore kao prokleti invalid. Taman kad je Liam bio siguran da će Jani postati
obitelj rađe nego neprijatelj, dječak je odabrao najgori mogući moment da izvrši svoju osvetu.
Njegova djeca bila su vjerojatno zabrinuta izvan mjere, zaglavljena s njihovom bakom koju su tek
šačicu puta posjetili u svo vrijeme. Je li Gavin bio u stanju isporučiti Hamisha pravim vlastima?
I Mena...
Mena je bila u kandžama onog ulizičkog jebenog dovitljivca koji ju je udario, okovao ju, i
odvukao je.
Njezin. Muž.
Kriste.
Liam je pritisnuo dlan na svoju lupajuću sljepoočicu s desnom rukom i šutnuo rub njegovog
bolničkog kreveta. Lagala mu je o mnogo bitnih stvari. Ne samo o tome tko je ona bila, nego i što je
ona bila. Vikontesa. Bjegunica. Luda žena? Liam to nije mogao vjerovati. Već je živio sa ludom
ženom prije. Vidio je danak, fizički i mentalni, koji je ludilo uzimalo od osobe. Mena se činila
očajna, krajnje tajnovita, ali nikada luda.
Ali je li doista vjerovao u to? Ili je to bila samo njegova žarka želja koja je činila da tako
izgleda?
Morao je znati istinu. O svemu. Ne samo da nju ispita, nego da je vidi, i dodirne. Da zna da
je bila u redu. Njegova ljutnja na nju, na cijeli jebeni nered, bila je čvrsto vezana s ljubavlju koja je
još uvijek palila u njegovom srcu, i zabrinutost, a da ne spominje snažnu frustraciju zbog vlastitog
neznanja. Ako ju je Lord Benchley udario ispred svih, što će joj onda učiniti jednom kad budu na
samo?
Njegov se stomak buntovnički valjao oko tih misli.
Svaki je trenutak bio važan u ovoj situaciji, a svaka sekunda razdjeljenosti od nje bila je
čisto mučenje. Ona će morati dati mnoge odgovore, ali prokletstvo, ona će mu ih morati dati osobno.
- Neka mi netko donese jebenu košulju! - vikao je u potpuno i čudnovato prazan hodnik.
Njegove hlače su bile zamjenjene s nekakvim oronulim sivim pamučnim hlačama stisnutim sa
uzicom, a njegova gornja polovica bila je gola na hladnom bolničkom zraku.
- Gdje su moje proklete čizme?
Mali miš od sestre nestao je kad se naglo probudio, i gotovo je udario svojim padajućim
udom nekoliko minuta prije. Cvilila je nešto o mirnom ležanju dok ona odleti po doktora. Sada nije
bilo nikoga na vidiku.
Mirno ležati? Zar oni nisu jebeno znali tko je on? On nije postao Demonom visočja jer se
mirno držao.
Okrenuo se oko sebe i pretražio rijetku, čistu sobu za tragovima njegovih stvari i nije našao
ništa osim kreveta, stolice, stola na udaljenom zidu sa različitim medicinskim sredstvima na njemu,
i jedan ružan koji je stajao do kreveta na kojem je bila osamljena čaša vode.
Stigao je do stola u dva duga koraka i otvorio njegovu jedinu ladicu, nalazeći je praznom.
Komadići crvene počeli su se uvlačiti u njegov vid dok je njegovo srce lupalo o njegova prsa,
označavajući dizanje njegove naravi. Slika Menine molitve, očiju ispunjenih suzama, plivala je
preko njegova zamućena vida.
Molila ga je da je spasi, a on ju je iznevjerio.
Prije ću umrijeti.
Dragi Kriste, što ako je već prekasno?
Ruke su mu se spojile sa staklom, i ono je poletjelo preko sobe, lomeći se na udaljenom zidu.
Nije više mogao ostati ovdje ni moment duže, hodat će sivim jesenjim ulicama Londona u
ovim oronulim hlačama ako je morao. Morao je pronaći Menu.
Sada.
Okrenuo se na svojim golim petama i morao stići do svoje postelje. Ne samo da se
suprotstavi vrtoglavici, već i da bi neutralizirao zaprepaštenje od pronalaska da su njegova vrata

ispunjena zadnjom osobom koju je ikada očekivao sresti ovdje u Londonu.
Ostavljen sam u svojoj bolničkoj sobi.
- Izgledate kao da ste bili u ratu, Ravencroft. - Dorian Blackwell, Crno srce od Ben Morea,
koraknuo je u njegovu sobu sa nezabrinutim držanjem i gipko tumarajući kao mačka, procjenjujući
Liama s onim jednim njegovim dobrim okom. Onim koje je bilo kao opsidijan kao i Liamovo
vlastito. Drugo je bilo pokriveno povezom, skrivajući nečuvenu ranu. - Ja sam bio upucan samo
jednom, - nastavio je razgovorno. - Ali se sjećam da je boluckalo kao sam đavo.
- Što vi radite ovdje? - Liam je režao u pozdrav.
- Imam...prijatelje na svakoj željezničkoj stanici i među bolničkim osobljem. - slegnuo je
Dorian. - Oni me drže informiranim o svemu zanimljivom što-se-događa u gradu, i ja bih rekao da
pokušaj ubojstva Markiza i hapšenje bjegunke Vikontese svakako ulazi u to.
- Špijune, mislite?
S otpuštajućom gestom, Dorian se približio. - Tehnički, ja sam vaš najbliži rod stoga, iako to
vrlo malo njih zna. Bilo bi vrlo neljubazno od mene da ne provjerim svog ozlijeđenog brata.
Christopher Argentova široka ramena tiho su ispunila okvir vrata sa kojih se Dorian tek
odmaknuo, i široke, blijede oči ubojice stajale su kao hladni čuvar, ne praveći nikakav pokret da
uđe u Liamovu sobu.
Dorian je imao pravo povesti snagatora. Liam se mogao koristiti samo jednom rukom, ali on
je svejedno bio u iskušenju da uguši život iz vladajućeg kralja Londonskog podzemlja.
- Vi ste je poslali k meni, - zarežao je Liam, puštajući postelju da se povuče prema svom
kriminalnom polubratu.
- Znali ste tko je ona, što je učinila, a ipak ste je poslali da se brine za moju djecu. Imate li
pojma... - Liamovi su se zubi stisnuli zajedno sa silom njegovih burnih emocija.
Dorian Blackwell mu je morao lagati. Ali čineći to, poslao je Menu, jedinu ženu koja je
možda pobijedila Demona visočja. Za čovjeka koji je običavao jurišati na cijele bataljone, on nije
bio spreman za nju da dođe njemu s boka. - Ja ću vas natjerati da odgovarate za to, - obećavao je,
koračajući prema Dorianu.
Premda je Liam imao malu prednost u visini i širini, Dorian je stajao na tlu, nezabrinut.
Bio je mršav u tom divljem, gladnom načinu kakvom su grabežljivci naginjali, i davalo mu
je okrutnu gracioznost.
- Imao sam svoje razloge, brate, i vi ćete ih htjeti čuti.
Brat.
Nije bilo poricanja da je Dorian Blackwell bio Mackenzie. Nosio je iste široke kutove na
čelu i čeljusti, iste oštre linije ugravirane ispod njegovih ličnih kostiju. Njegova ebonovska kosa i
oniks oči bile su točna replika Liamovih vlastitih.
Ili njihova oca.
Oni su naslijedili iste sposobnosti za nasiljem i dominacijom, i ona je vibrirala kroz zrak
između njih sada, podcrtavajući mnoge još bolnije stvari.
- Jebeš vaše razloge, - kipio je Liam. - Vi činite samo ono što koristi samo vašim ciljevima.
- Ne i ovaj put, - odgovorio je Dorian. - Argent i ja intervenirali smo na nalog naših dama, i
dozvolite da vas uvjerim da je bilo više smetnje nego koristi.
Liam je koračao oko Crnog srca od Ben Morea i radio za crvenkasto smeđeg diva na vratima.
- Nemam vremena za vaše isprike. Imam veći gnjev za nanijeti prije se uhvatim posla
između nas.
- Stigli ste do mog pravog razloga zašto sam ovdje, Liam, - primjetio je Dorian. - Ako sam
svladao bilo što u ovom životu, to bi bila umjetnost poravnavanja rezultata.
Tu su bila dva dragocjena muškarca dovoljno visoka da gledaju jedan drugog u oči sa svim
prijetnjama dvaju vladajućih jelena da povežu rogove.
- Pobjedio sam cijele vojske koje su mislile stati između mene i onog gdje sam želio ići, -
upozorio je Liam iz dubine grla. - Predlažem da se odmaknete.
Ako je Liam bio vatra, Argent je bio led, i iako je njegov hladan plavi pogled pooštrio, nije
učinio nikakav pokret ni naprijed ni natrag.
- Dugujem Vikontesi, - rekao je Argent u glasu bez gnjeva ili obrane. - Ona je pomogla da
spasim život svoje zaručnice, i zbog svoje hrabrosti, ona je patila.Strašno.
Liam je trepnuo dok su se ti podaci prožimali bijesom i izmaglicom njegove ranjene glave. -
Kako to mislite? - pitao je, mrzeći sve te tajne a ipak strepeći više od otkrića.
- Lady Philomena govorila je protiv jedne od St. Vincenovih koja je prijetila Millie i
njezinom djetetu, - rekao je Argent. - I jednom kad je debakl bio rješen, Vikontesa je nestala.
Liam je bio nenaučen da se Menu naziva titulom, ali to je imalo mnogo smisla.
Ona je bila neprestano nježna dama, tako pristojna i učena. Savršen tutor da pripremi
Rhiannu da bude plemenita žena.
Jer je ona sama bila takva.
Argentove ledene plave oči suzile su se od nelagode, iako je Liam mislio da ima više veze sa
sjećanjem nego s njim. - Pronašli smo ju mjesecima kasnije napola izgladnjelu i prebijenu u azilu
Belle Glen. Liječenje je bilo jednako gnjusno. Stigli smo taman na vrijeme da slomim vrat
bolničkog pomoćnika koji ju je pokušavao silovati.

- Njegove su bile modrice koje je nosila kada smo je poslali k vama, Liam, - Dorian je
nježno rekao od iza njega. - Ali i prije njezinog zatvaranja tamo, bili smo svjedoci dokaza nasilja
njezina muža.
Liamov se stomak zapleo i on je osjećao da bi se mogao razboliti. Njegova procjena Argenta
eksponencijalno se digla sa vijestima da je on ubio Menina napadača, iako je želio da vrati gada u
život kako bi ga on osobno ubio ponovno.
Polako ovaj put.
Liam se okrenuo svom bratu. - Trebali ste mi reći, - rekao je. - Ja bih je zaštitio da sam znao.
- Njezina obitelj ju je proglasila kriminalno ludom kroz Visoki sud, - Dorian je rekao
ravnomjerno. - Vi ste bili toliko poštovani agent Njezinog Veličanstva, i legitiman nasljednik našeg
oca, nisam mogao biti siguran biste li je vratili Kruni prije nego što sam mogao očistiti njeno ime.
Iako smo krv, ja ne znam ništa drugo osim toga, za razliku od našeg oca, vi volite svoju djecu. Ako
bi Demon visočja učinio sve da ih zaštiti, tada je najsigurniije mjesto za nju bilo uz njih. Osim toga,
tko bi bolje naučio moju nećakinju da bude dama od Vikontese?
- Moram ih vidjeti. - Liam se zateturao prema vratima.
- Sigurni su. - Dorian je stavio ruku na njegovo rame. - I znaju da ste i vi.
Ali Mena nije.
Dorian ga je procjenio sa jezivo lukavim pogledom. - Nikada nisam zamišljao da biste vi
uopće obratili nekakvu pažnju, a kamoli... - Pustio je da se insinuacija izgubi neizgovorena u zraku
između njih.
A kamoli da se zaljubi u nju.
- Koliko sam dugo bio u nesvjesti? - Pitao je Liam gledajući prema prozoru. Nije bilo svjetla
da prodre kroz povučene teške zavjese, što mu je govorilo da je noć.
- Nekoliko sati. - odgovorio je Dorian. - Držali su vas pod sedativima dok su šivali vaše
rane.Srećom za vas, metak je prošao čisto kroz vas, i završio u stupu.
Sati? Dali su Lordu Benchleyu sve to vrijeme da precizira svoju kaznu na Meni.
Mogućnosti su zapalile njegovu krv u vatru bijesa.
Doveo je svoje lice bliže Argentovom. - Ili mi pomognite, ili se mičite s mog jebenog puta.
Okrutna maska smjestila se na njegovom Vikinškom licu dok je gledao Liama. - Zato smo i
došli ovdje.
Argent se odmaknuo u stranu i pomaknuo ruku u hodnik. - Da poravnamo dug.
Dorian je ušao u korak s Liamom dok je on krenuo naprijed i prema izlazu iz bolnice.
- Prvo, - sugerirao je Crno srce od Ben Morea, hajde da nađemo vašu krvavu košulju i te
proklete čizme zbog kojih ste se derali.
***
Sat se približavao ponoći kad su Ravencroft, Argent i Blackwell napredovali kroz terasu kao
Kosci u potrazi za prokletima.
Kuća je još uvijek pripadala ocu Gordona St. Vincenta, nekom Grofu ili drugo. Vikont
Benchley boravio je kao neženja u zgodnoj gradskoj kući u Knightsbridgeu, iako je bila smještena
iza Hyde parka u manje pomodnom susjedstvu. Lagan, ali snažni ustupak St. Vincentovim
obiteljskim opadajućim okolnostima.
Blaženo malo članova kućanstva spavalo je ispod stepenica gdje su obili bravu na vratima za
poslugu, vrebali kroz kuhinje, i razmilili se gore na glavni kat.
Što je nekad bio zgodan i veličanstven dom palo je u šokantnu nepopravljivost.
Sve je bilo mračno osim slabašna svijetla svjetiljke koja je puzala iz velike sobe na čelu
kuće.
Liam se našao sam u hodniku dok su nekad plišani tepisi prigušivali zvuk njegovih teških
koraka. Mekan muški razgovor dolazio je do njega, praćen ženskim odgovorom. Trebao je trenutak
da Liam obradi varljiv, visoki ton ženinog glasa i raspozna da to nije bio Menin.
Njegovo rame palilo je ko sam vrag, i glava ga je još uvijek boljela, ali preživio je mnoge
groznije okolnosti od ove...ubijao je kroz njih, također.
Glas Lorda Benchleya bio je nepogrešiv, kao i odvratni slatki miris prezasićena dima koji se
izvlačio iz sobe.
Opijum.
Blackwell i Argent savjetovali su vijugavu potajnost da postignu svoj cilj, ali koliko god je
pokušavao, Liam nije nikada bio zagrijan za tu određenu metodu. Prstiju koji su se smotali u šaku,
kao da već drži Vikontov vrat u rukama, Liam je šutnuo vrata radne sobe tolikom silinom, da su se
otvorila slomljena.
Pomislio bi da je zvuk koji je Gordon načinio dolazio od žene da nije vidio dokaz suprotnog.
Oba stanara sobe bila su usporena i nestabilna, čak i u njihovom paničnom stanju. Učinci
opijuma pogoršavali su sada, kako je strah pumpao tvar brže kroz njihove vene. Oni su bili
zaključani u strastvenom zagrljaju, na pola puta prema skupu na prljavom kauču neodređene boje.
Na stolu ispred njih, razni tajanstveni oblici rekvizita raspršenih između napola praznih boca
pića i nepojedene hrane.

Žena, egzotična ljepotica, otkotrljala se sa krila Gordona St. Vincenta i skupila na kauču,
njezine grudi izložene iz padajućeg prsluka. Bila je toliko zatupljena, da se nije ni pomakla da se
pokrije.
- Kakvo je značenje ovoga, Ravencroft? - Lord Benchley nerazgovjetan više nego ispitujući.
- Vidio sam da ste upucani. - Nosio je isto fino odijelo koje je imao na željezničkoj stanici, ali sada
je bilo uneređeno i zamazano Bog zna kojim tvarima. Njegova kosa, moderno kovrčava sa dugim
zaliscima, bila je razbarušena i glatka od nekakve vrste pomade, ili možda od njegove vlastite
masne prljavštine.
Bilo je premračno da bi se reklo.
Da je ovo izopačeno, ovo odvratno, patetično jebeno stvorenje, ikada stavilo svoje ruke na
Menu isparilo je zadnje Liamove osjećaje oklijevanja i ostavilo kiseli okus užasa i mržnje u
njegovim ustima.
- Gdje je ona? - zarežao je Liam, utvrđujući se protiv smrada dima opijuma, neopranih tijela,
i seksa koji je visio u kopreni preko zamračene sobe kao otrovni oblak.
- Mislite, moja žena? - rugao se Vikont.
- Mislim, vaša udovica, - Liam je krenuo prema prekrcanom kauču na kojem su njih dvoje
bili omotani poput mlitave i blatne posteljine.
Pogled na blijedu svijetlu svijetiljku koja je sjajila zlatno sa oštra sječiva činilo se da je
razbistrilo nešto od tamna dima iz njihovih očiju.
Gordon se digao nestabilno, i umjesto da se povuče oko raspršenog namještaja, okrenuo se
brzo oko stražnjeg djela, ostavljajući kauč i ženu između sebe i ubojstva urezanog na Liamovom
licu. Poletio je prema vratima na udaljenom zidu i bacio se otvoriti ih, otkrivajući mirni, okrutni lik
Doriana Blackwella.
Njegov kukavičluk dopustio mu je da se brzo oporavi, i pokuša brzi bijeg na francuska vrata
koja su se otvarala van na verandu. Boreći se otvoriti ih prstima nespretnima od pića, poroka, i
straha, vrisnuo je ponovno na Argenta koji je klizio iz mraka iza i strpao ga natrag unutra.
- Sve ovo zbog Philomene? - Gordon je rekao kao da ne može zadržati svoje misli i njegov
govor odvojenima. - Te blijede, neplodne, bijedne kuje?
- Upotrebit ću ovu ošticu da iskopam odgovor iz vašeg grla prije no što vam oduzmem vaš
život, - Liam je prijetio mračno. - Gdje. Je. Ona?
Izblijedjeli ogrtač visio je mlitavo sa Benchleyevih ramena, a njegove hlače bile su
otkopčane, ali su se držale gore oko početka natečenog trbuha kojeg su donijele velike količine pive
i drugih prekomjernosti.
- O-ona nije ovdje. - Gordon je posrtao natrag prema kauču i uhvatio se za njega kao da je
jedina stvar koja će ga zadržati uspravnim dok su se trojica smrtonosnih muškaraca približavala
njemu i kosookoj, drhtavoj ženi.
- Imao sam ljude koje je Otac unajmio da je odvedu natrag u azil.
Liam je napredovao, spreman da ga ubije i odjuri u azil kad je kurva zavikala.
Očigledno, ona je konačno skupila dovoljno razuma da povuče viseći prsluk preko svojih
grudi. - Nemojte me ozljedit, - molila je. - Pust me, i ja nis niš vidla.
Dorian je uzeo kovanicu iz svoje jakne i pritisnuo ju u ruke kurvi. - Poleti, mala ptičice, -
zapovjedio joj je nježno. - Ali ako čujem bilo kakvo cvrkutanje...
Njezina se šaka zatvorila preko novčića, i nije zastala niti da skupi svoje cipele nego se
udaljila toliko brzo koliko su joj dopuštali njezini zbrkani udovi, još jedan duh izgubljen u noći.
Liam je ugrabio cmizdravog Vikonta za revere njegovog ogrtača, i podigao ga na njegove
noge koristeći samo onu zdravu ruku. - Zašto ste je odveli samo da je bacite u azil?
- Zato što je moja. Ona je moja žena, i dok god sam ja živ, ona pripada meni. Ja ću je
natjerati da plati za to što je učinila, ja ću je izvući iz njezine kože budem li morao, ali ona neće
više sramotiti i ponižavati moju obitelj.
- Vaša obitelj ne treba nikakvu pomoć u tom pogledu, - primjetio je Argent uvrnuto.
Liam ga je stisnuo jače, nesposoban proniknuti dubinu okrutnosti ovog malog čovjeka. -
Ako ne osjećate nikakvu naklonost prema njoj, zašto ste je oženili na prvom mjestu?
Gordon je očito pogrešno protumačio Liamovu namjeru, jer se činilo da se ponadao kod tog
pitanja. - Sviđala mi se prilično, na početku, - priznao je. - Ona je bila iz seoskog gospodskog
staleža. Dobre rasplodne sorte, govorio je moj otac. Žena sa takvim bokovima trebala je biti građena
za rađanje sinova, ali Philomena nije nikada ni zanijela. - Ružna ljubomora podigla se iz Liamovih
grudi, i morao je ispustiti muškarca natrag na kauč da se suzdrži da ga ne smrvi svojim golim
rukama. Gordon je ponovno krivo protumačio njegov čin kao milosrđe, i njegov se jezik otpustio.
- Bila je tako nježna, nerazmažena, tako saglasna i pokorna, za razliku od grabežljivih
debitantica u Londonu. Philomena je bila dobra. Beskonačno, vječno, optimistično ljubazna. U
početku sam to smatrao šarmantnim, ali na kraju, sam je jebeno mrzio zbog toga.
Svaki mišić se trzao, svaka kap krvi pjevala nasiljem dok je Liam razmatrao da polomi
svaku kost u tijelu tog čovjeka.
Polako.
- Smirite se, - Argent je rekao u niskom zujanju.
Okrenuo se od njega, Liam se počeo tresti od siline svojih emocija.

- Zaljubili ste se u nju, zar niste, Ravencroft? - Lord Benchley je ispravno procjenio.
Liam je ostao tiho, nesposoban da pusti glas od snage svojih emocija. - Demon visočja.
Natjerala vas je da želite postati bolji čovjek, nije li? - suosjećao je s patetičnim gađenjem. - Je li
vas gledala s tim krvavo velikim očima i natjerala vas da vidite svaku slabost i svaku manu koja se
zrcalila u njihovim dubinama? Mrzio sam sebe kada me je gledala tako, kao da sam ja razočarao
nju.Kao da je još uvijek vjerovala ću se poboljšati, nadati da ću biti bolji čovjek. I ja sam počeo
lomiti tu nadu, i uživao sam radeći to.
- Ali ona nije nikada bila luda, - izjavio je Liam, još uvijek nesposoban pogledati u čovjeka
bez da ga ubije. Praznina je rasla, njegova ljudskost je klizila, i on je trebao da završi ovo. Znao je
točno na što se Vikont pozivao. Vidio je vlastitog demona koji se zrcalio iz Meninih očiju, i on je
želio da ga istjera. Za nju. Ona ga je natjerala da želi biti bolji čovjek...i on ju je zato volio.
- Ona je bila slatka, ali puna samosvjesti. Njezin otac, jadni zemljoposjednik, podučavao ju
je iz nekog nedokučivog razloga, i što je trebala bilo je poboljšanje. Zato sam je poslao u azil.
Postala je previše nestalna za upravljanje, i Bog zna da sam ja pokušavao.
- Vi ste bili nasilni s njom. - Liam se borio da zadrži nasilje izvan svog glasa.
- Samo sam je udarao kada je trebala ispravak, u početku. - Gordon se cerio, jer je mislio da
je u sobi sa drugovima istomišljenicima. - Ponekad morate bičevati svoje španijele da ih naučite
stvari, a žena nije ništa drugačija. Ali nakon ovog zadnjeg podviga, mislim da će trebati teža ruka.
Ja ću je naučiti lekciju koju ona nikada neće zaboraviti.
Liam je čuo dovoljno istine. Svaka riječ bila je kao kiselina koja je kapala na njegovo srce.
Slike previše strašne da se trpe, previše užasne da se ignoriraju.
Mislio je da zna što je bio bijes. Pakao nekontrolirane želje za nasiljem i krvlju.
U prošlosti, on je oslikao svijet sa koprenom grimiza, i bljesnula je vatra kroz njegovo tijelo
dok je njegova koža pržila kao prekrivena rastopljenim čelikom.
Ono što je on osjećao za Gordona St. Vincenta bilo je antiteza tomu. Bila je to praznina leda
i tame. Proračunata, svjetlucava krhotina guste, paklene mržnje zastala je u njegovoj duši.
Dobrodošao grijeh.
Puknuo je, i odjednom je imao svoja koljena na grudima Vikonta, gurajući ga u kauč dok je
smjestio šaku u čovjekov nos, lomeći ga bez mogućnosti popravka.
Njegov se demon oslobodio u osjećaju kostiju i hrskavice koji su se razmicali ispod njegove
šake, i u davećem i bolnom zvuku koji je izlazio iz čovjeka, dok je krv eksplodirala dole na njegov
ogrtač velikim mlazom.
- Ona nije u Belle Glenu, Liam, - promrmljao je Dorian sa mjesta na kojem je stajao iza
kauča okrenutog prema njemu. - Oslobodio sam tu paklenu rupu onog dana kada sam joj pomogao
da pobjegne. Puno sam truda uložio da vašu guvernantu oslobodim od tutorstva Krune i ona je
sigurna sa Farah i Millie kod moje kuće.
Liam je okrenuo svoj bijes na svog brata. - Zašto ste mi dozvolili da vjerujem da je ona u
opasnosti? Kakva ste vi vrsta kopiladi?
- Ona vrsta koja je izgradila svoje bogatstvo, svoj cijeli život, na tajnama. Vrsta koja je
sagradila svoje ime na lažima kako naš otac ne bi pokušao da me ubije još jednom, - izmrmljao je
Dorian, njegovo zdravo oko palilo je svojom vlastitom tamnom vatrom. - Mi možemo biti vezani
Mackenzijevom krvlju, Liam, ali ne i povjerenjem. Ne još. Trebao sam se uvjeriti da vi nećete
iskaliti vašu poznatu narav na Meni. Ona je već dovoljno patila. I vi ste trebali čuti istinu o očajnim
okolnostima vaše žene od čovjeka koji ih je prouzročio. Vi me ne poznajete dobro da mi vjerujete
na riječ, i ja sam znao da će vjerovati njoj biti vrlo teško za vas.
Liam je zastao. Istinitost Dorianova rasuđivanja preplavila ga je hladnom preciznošću.
- Znao sam da ovdje morate pronaći istinu. - Dorian je pokazao na Gordona, čije su crvene,
mutne oči treptale prema njima iz opijumskog – užasom izazvanog tupila.
- Ova ljudska gomila smeća rekla vam je sve što ste trebali znati. I sada, možete učiniti ono
što treba učiniti kako biste potvrdili ženu koju volite.
Liam je trepnuo prema svom bratu, i pronašao istog demona koji bi ga gledao iz ogledala
svako jutro kako zuri u njega. Odjednom je bilo stvari koje je želio reći. Isprika koje je želio dati za
grijehe koji i nisu bili njegovi.
Ali prvo.
Izvukao je bodež iz svoje čizme.
- N-nemojte učiniti ništa što biste mogli požaliti, - molio je Gordon, pružajući slabu i
neučinkovitu ruku. Čovjek je trebao biti bezuman od bola od njegovog smrskanog lica, da nije bio
pod teškim utjecajem mnoštva narkotika koje je kolalo njime.
- Ja sam Lord Kraljevstva, - St. Vincent je frfljao iza zubi obojenih grimizom njegove
vlastite krvi. - Biti će ispitivanja. Kada nađu moje tijelo, oni će znati da ste to bili vi. Bilo je previše
svjedoka na peronu vlaka. Vidjeli su koliko ste je željeli.
Dorian Blackwell je napravio mračan zvuk. - Zašto vi mislite da će nešto ostati od vas da
vas pronađu?
- Samo krv koju kapate na ovaj kauč, - dodao je Argent veselo.
Liam je kimnuo obojici prije nego je usmjerio bodež u vikontovo lice.
- Moje je ime William Grant Ruaridh Mackenzie, ja sam Demon visočja, Poglavar klana
Mackenzie od Wester Rossa, i deveti Markiz od Ravencrofta. Kada se sretnemo u paklu, znati ćete
kako me zvati. Ja sam dao obećanje svojoj ženi ako mi ikada dopadnete šaka, da ću zabosti svoj
bodež kroz vaše oko.
I tako je i učinio.
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
- Moram otići k njemu. - Uznemirena uzbuđenost dovela je Menu na noge i njezine

prijateljice, Millie LeCour i Farah Blackwell, obje su se digle istodobno kad je ona počela koračati
preko bujnog kobaltnog tepiha rezidencije Blackwellovih u četvrti Mayfair. - Što ako je on...jadna
djeca...ja moram..
- Mena, dušo. - Farahine lastavičje plave suknje šuškale su u teškoj, iščekujućoj tišini kuće
dok je stavljala svoje ruke oko Meninih ramena i pokušavala je vratiti do malog divana. - Dorian i
Christopher otišli su da se pobrinu za Lorda Ravencrofta prije nego smo Murdoch i ja donijeli vaše
oslobađajuće papire vlastima. Oni su obećali poslati glasnika ako bude kakvih vijesti za izvjestiti.
Menina tjeskoba bila je kao stisnuta šaka u njezinim grudima, stišćući njezino srce dok svaki
udar nije izgledao kao da će joj biti zadnji. Nije osjetila takvu vrstu bespomoćnosti od Belle Glena.
Jednom, njezina bol nije imala ništa sa njezinom vlastitom beznadnom situacijom.
Čak i dok je mislila da ide natrag u azil, kada je pretpostavila da će je Gordon predati još
jednom neodređenom paklenom zatvaranju, jedina briga koju je imala bila je za Liama. Ponovno je
doživljavala užas gledajući kako crvena mrlja cvjeta na njegovoj sivoj vesti. Promatrati takvu
planinu od čovjeka kako se ruši na zemlju.
- Prošli su sati. - Mena nije nikada bila od onih koji su čekali nezaposleno, ali je danas
svakako to radila. - Ne mogu sjediti ovdje i ne raditi ništa. Ja ću istinski poluditi. - Morali bi je
predati na takvo mjesto iz kojeg je bila spašena ako bi čovjek kojeg je voljela... Bože, ona nije
mogla ni pomisliti na to.
Što ako oni nisu poslali riječ jer su vijesti bile od one vrste koje su se trebale prenijeti
osobno.
Tragične vijesti?
Jedino što ju je držalo daleko od bolnice tako dugo bio je drugi strah. Što ako Liam odbije
da je vidi? Može li se suočiti s njegovom antipatijom?
Njegovim odbijanjem?
Može li ona podnijeti pogled izdajnice u njegovim očima?
Odgovor je bio nejasan do ovog trenutka. A odgovor je bio glasno da. Ako bi on živio, ona
bi se mogla nositi sa svime što se nakon toga desi. Sve dok je mogla vidjeti da se njegova debela
prsa šire s udisanjem, i njegovo gipko, mišićavo tijelo obliveno sa gotovo neljudskom snagom koju
je ona pripisivala samo njemu. Ništa drugo nije bilo važno. Ne dok je znala da je on u redu. Dok je
vidjela, sa svojim vlastitim očima, da je Demon visočja stajao još jednom.
Uzimajući svoju pelerinu, požurila je prema vratima.
- Pa, ako vi idete, mi ćemo svakako ići s vama. - Millie LeCour, odjevena u ljubičastu svilu,
također je dohvatila svoj krzneni ogrtač, a njene oči od samurovine su sjevale. - Ja znam da kad bi
Christopher bio u sličnoj situaciji, ni cijela rimska legija me ne bi mogla zadržati.
Farah je krenula da ih zaustavi. - Ja sam naučila da vjerujem Dorianu, - rekla je ravnodušno.
- I znam u kakvoj vrsti pakla ste vi Mena, ali ako bi vaš Markiz bio u i najmanjem nagovještaju
opasnosti, moj bi vas muž zvao da budete uz njega. On je tražio da mi čekamo ovdje, i ja osjećam
da postoji razlog za to.
Mena je stala, uhvaćena neodlučnošću, gledajući na sigurna vrata iza Farahinih mršavih
ramena, a potom u nježne sive oči Grofice od Northwalka.
- Vaš Markiz i moj muž su braća, Mena. - Farahin nepokolebljiv ton proturječio je njezinom
suptilnom povlačenju prema sobi za primanje. - Braća sa vlastitom dugom i bolnom prošlošću koju
moraju riješiti. Možda to rade sada, i trebaju vremena da razjasne što je prošlo između njih.
Ona o toj temi nije razmišljala. Njezina nije bila jedina bol s kojom se Liam trebao suočiti.
Bio je tu Jani, njihov otac, Hamish, Dorian, Thorne i još mnogo toga. Mena je vjerovatno vrlo nisko
stajala na popisu katastrofa koje je taj sadržavao.
Murdoch, Blackwellov odani upravitelj, otvorio je ulazna vrata, dovodeći unutra nalet
hladnoće Novembarskog zraka skupa sa zgodnim Gavinom St.James, Lordom Thorneom, koji je
izgledao neuobičajeno natmuren. Iza njegove mišićave konstrukcije, zazvečali su lanci dok je Jani
bio dovođen na glavna vrata a uz bok su mu bila dva zastrašujuća čuvara koji su izgledali više kao
kriminalci nego policajci.
Blackwellovi ljudi, bez sumnje.
Nesmotrena narav podigla se u njoj, i Mena se bacila na Janija, udarajući ga preko njegovog
mračnog obraza.
Jako.
- Kako ste mogli? - pljunula je Mena.
Jani je stisnuo oči, iako nije znala je li to od bola što ga je njezina pljuska prouzročila, ili od
njegove vlastite krivnje. - Nisam mislio da će vas to povrijediti, gđice Mena. Nisam znao da je to
bilo dio njegova plana.
- O čijem planu vi govorite? Objasnite.
- Kada se Hamish vratio iz mrtvih, našao me u mračnim hodnicima dvorca, i rekao mi da je
svjedočio kako Ravencroft ubija moje roditelje vlastitim rukama. Rekao je da je bila krivnja, a ne
nesebičnost, ono što je potaklo Markiza da me preuzme.
Mena je odmahnula glavom. Je li izdajstvo imalo kraja? Je li sva ova ludost bila zbog
Hamishove pohlepe? - Ravencroft vas je volio kao svog sina. On je poznat kao demon na bojnom
polju. Ne zbog ulaženja u domove civila. Proveli ste tolike godine s njim, kako ste mogli to ne znati.
Janijeva je brada drhtala i tresla dok se hrabro borio sa dječačkim suzama. - Hamish je
izvjestio da je prijetio da će otkriti Ravencrofta, da mi kaže istinu, da kaže svima koje je strahote
Poglavar učinio u Indiji. Protiv mog vlastitog naroda. Stvari koje je Hamish opisao... - Jani je
pogledao gore, njegovo je grlo radilo teško gutajući dok su mu suze povećavale sramotu u njegovim
tekućim očima. - On mi je rekao da je Ravencroft postavio one eksplozije na brodu s namjerom i
ostavio ga da umre kako nitko ne bi doznao što je radio.
- Je li vam ponudio bilo kakav dokaz za to? - pitala je Mena.
Suze su mu se slijevale u debelim potocima niz njegove obraze. - Hamish je opisao gdje je
bila moja kuća, gdje su umrli moji roditelji i kako. Ja se sjećam... ja se sjećam njihovih tijela.
Thorne je pogledao Menu, žaljenje je sjedilo na njegovom čvrstom licu. - Jednom kad je
Vojvoda od Trenwytha uzeo u ruke Hamisha, moj je brat priznao da je manipulirao dječakom.
Okrenuo je svaki njegov ratni zločin u nešto što je Liam učinio i napunio Janijevu glavu tim svojim
otrovom. Nakon nekog vremena sa Trenwythom, Hamish je priznao da je ubio Janijeve roditelje.
- Moja je krivnja, gđice Mena, sve ovo je moja krivnja. Ja sam pročitao vaš telegram, -
priznao je Jani. Poslao sam poruku vašem mužu jer je Hamish pročitao vaše pismo za Lady
Nortwalk i rekao mi da to učinim. Zato je vaš muž čekao na vas. I to će biti razlog zašto ću ja
umrijeti danas.
Suza je pala s Janijeve brade na svilu njegove kurte, i Mena je osjetila da se njezine vlastite
oči pune suzama zbog njega.
- Kako Rhianna ikada može oprostiti što sam učinio njezinom ocu? Ja ću se suočiti s
Markizom i moliti ga za oprost prije nego me objese, ali se bojim da nikada neću vidjeti njezino lice
prije nego umrem.
- Svakako nećete dopustiti da bude obješen. - Mena se obratila Gavinu. - Zašto on nije s
pravim vlastima?
- Jer iako je ovo Engleska, i iako moj brat i ja imamo svoje nesuglasice, prvi zakon koji
priznajem je zakon klana,rekao je odlučno. - I zakon klana odlučuje da Poglavar Mackenzie ima
odlučiti o njegovoj sudbini.
- Oh, Jani, - šapnula je Mena. - Mi smo oboje ranili Ravencrofta tako strašno.
- Neoprostivo. - Janijev glas zvučao je kolebajući.

Kimnula je, ispunjena do ruba bolom bez daha. - Dala bih sve da mogu sve napraviti kako
treba, ali se bojim da je prekasno...
- Jedna ljubazna cura jednom mi je rekla da nikad nije prekasno da se stvari naprave kako
treba. - Poznati glas razlegao se iz sjena iza još uvijek otvorenih vrata prije no što je Demon visočja,
osobno, uronio u predsoblje. - Ja vjerujem, gđice Lockhart, da ste ta cura bili vi.
Zapanjena razveseljenost što ga vidi živog i dobro napravila ju je luckastom od vrtoglava
olakšanja. Stajao je snažan i širok kao uvijek, i iako je njegova lijeva ruka bila uvučena u povez,
ostatak je gotovo vibrirao od snage i vitalnosti.
Strahovanje je otjeralo olakšanje, a slijedila je sramota, tuga i kajanje.
Liam je gledao u nju sa silinom koju ona nikada prije nije vidjela. Tamna vatra upalila se iza
njegovih očiju, i stroga, odlučnost postavljena na njegovom već ozbiljnom izrazu upalila je alarme
upozorenja u njezinoj glavi.
Mena je koraknula unatrag, pa još jednom, odbijajući vjerovati svojim vlastitim očima dok
se povlačila natrag prema dvorani predvorja i dalje od onih koji su šutjeli i gledali kako se trenutak
razvija.
Dorian Blackwell izašao je iza Liama, slijedila ga je jantarna sjena Christophera Argenta.
Mena ih je jedva primjetila. Ni Doriana, koji je otišao do svoje žene i posegnuo za njezinom
rukom, ni Argenta, koji se stopio u sjenama lako kao što se Millie rastopila u njegovim rukama. Niti
Thorne, koji je zurio u Doriana kao da gleda u tamnokoso ogledalo, ili jadnog Janija koji je
zveketao svojim lancima snagom njegova drhtanja.
Samo Liama.
Menin se cijeli svijet suzio da obuhvati emocije koje nije mogla vjerovati da vidi na
njegovom licu.
- Nemojte bježati od mene, curo. Ima se puno toga za reći.
- Vi ste me nazvali gđica Lockhart, - shvatila je sa šaptom bez daha. - Sada znate da ja nisam
ona. Da sam ja Philomena St. Vincent, Vikontesa i... udana žena.
Njegov opsidijanski pogled postao je nemoguće mračniji. - Više ne.
Njezino se srce zaustavilo. - Kako to mislite?
- Sa vrlo malo žaljenja vas obavještavam da ste sada udovica St, Vincent, - rekao je bez
imalo kajanja.
- Zbog vas?
- Nemojte mu davati sve zasluge. - frktao je Dorian.
- Bio je to zajednički napor, - rekao je Argent.

Mena je poželjela da može reći da joj je žao što je njen muž mrtav. Jedina krivnja koja ju je
držala bilo je žaljenje što nije osjećala više nelagode zbog gubitka muža od pet godina.
Ali zašto bi? Gordon ju je ponižavao i sramotio je. Terorizirao i zlostavljao. A onda i
zatvorio i zaboravio na nju.
Ono što je učinio bilo je neoprostivo, i ona se nadala da će gorjeti u paklu zbog toga.
- Poglavaru Mackenzie. - Jani se spustio na svoja koljena uz zveket lanaca i u suzama. - Ja
vas moram moliti..
- Dignite se Jani. - Ravencroft je zvučao više razdraženo nego ljuto dok je vukao mladića na
noge. - Tako je kako je Thorne rekao. Hamish je priznao sve. Od onog što vas je natjerao raditi, do
onog u što vas je uvjerio. Mnogi su grijesi u mojoj prošlosti, i ne mogu reći da vas krivim što ste
vjerovali da je i vaša tragedija među tim. Mi ćemo razgovarati, Jani, računajte na to. Ali ja znam da
ste vi više žrtva nego zlikovac.
Janijeve su se oči raširile sve dok se nije činilo da su zapalile pola od njegovog uglatog lica.
- Vi-vi me nećete ubiti?
- Ne. - Liam pogleda Menu i njihovi su se pogledi držali. - Bilo je dovoljno toga danas.
- Vi ste čovjek koji puno više oprašta od mene, brate, - primjetio je Dorian. - Obično, ako
neki čovjek puca u mene, ja uzvratim pucati... a onda i neki.
Liam je polaganim i odmjerenim koracima išao prema Meni, čiji je prvi nagon bio da se
povuče.
Ali ona je završila s time sada, odlučila je Mena. Završila sa biti u strahu. Ili odstupanjem
kada treba braniti svoje stavove. Više nije bila bespomoćna, ili beznadna.
Ili besprijekorna.
Prvu stvar što je trebala učiniti bila je suočiti se s posljedicama njezinih postupaka.
- Nedavno sam naučio značenje takvih riječi kao oprost i otkupljenje. - Liam joj je prišao
suženih očiju, kao da pokušava shvatiti borbenu strategiju.
- Idemo se povući u salon, - predložila je Farah, tjerajući svoje mnogobrojne goste u azurnu
sobu koju su maloprije napustili. - Siguran sam da imamo ključeve za one lance ovdje negdje, - i
jadni Jani gledao je kao da mora sjesti.
- Mogao bih stajati ovdje još malo, - šalio se Gavin, gledajući Liama i Menu sa zlobnim
interesom.
- Lord Thorne, pretpostavljam? - Dorian je zakoračio do Gavina i oklijevao prije nego je
pružio ruku.
- Dugo sam čekao da vas upoznam. - Dvojica su se rukovala, zrcalne slike jedan drugog u
svemu osim u njihovoj boji.
- Dorian Blackwell. - Gavin je pažljivo izvukao svoju ruku iz Dorianova stiska. - Ili trebam
reći - Dougan Mackenzie?
-Duga i zanimljiva priča. - Blackwell je pokazao na vrata nasuprot salona i preko velikog
ulaza. - Mogu li vas pozvati u moju radnu sobu na piće?
I tada su Mena i Liam ostali sami sa ničim osim zvuka njihovih brzih udisaja odjekujući od
velikog mramornog ulaza.
Njegov pogled bio je nemilosrdan, ali ne i tvrd. Agresivan, ali ne i ljut. Stajao je na
udaljenost jedne ruke, stojeći iznad nje kao monolit moćne muškosti, no ipak je posegnuo za njom
samo pogledom. Dirao ju je svugdje, kao da je ona primjerak koji on nikada prije nije vidio. Kao da
je nije mogao izvući, ili pojmiti što-ili tko-je bila ona.
Mena je znala da je to njezina šansa, njezina jedina šansa da se ispriča za sve prijestupe koje
je učinila protiv Liama i njegove obitelji.
- Ne mogu se ispričati za ono što sam učinila, - počela je, iznenađujući se time kako je
njezina žarkost smirila njezin glas, iako se ostatak nje tresao od želje za toplinom njegova dodira. -
Kad sam pobjegla...kad sam prihvatila poziciju u Ravencroftu kao Mena Lockhart, osjećala sam se
kao da je ovaj svijet zaista izrezao mene od mene. Ja više nisam znala tko sam bila, i postajući
netko drugi činilo se dopušteno.Bezopasno, čak. Bilo je to da su svi koje sam ikada poznavala,
svatko kome sam mogla biti u stanju vjerovati, željeli da iskidaju moje vlastito meso sa mojih
kostiju i nahrane sa mnom lešinare. - Suze koje ona nije osjećala počele su padati dole po njezinim
obrazima kako su emocije prelazile preko nje, uzrokujući da je njezino lice pecka.
- Nisam znala, - šaptala je. - Ja nisam znala da postoji netko kao vi u ovom svijetu okrutnosti
i neosjetljivih muškaraca. Mislila sam... Mislila sam da je moja budućnost mračan i neplodan
hodnik sa zabravljenim vratima na kraju njega. I kad sam trčala, moja jedina briga bila je ono od
čega sam bježala. Nisam se zaustavila razmisliti gdje-ili kome-ja bježim. Nisam znala da će vaše
ruke biti te koje će me učiniti sigurnom prvi puta od kad se mogu sjetiti. Nisam znala da će vaše lice
postati tako drago. Da će vaša djeca ukrasti moje srce. Da ću naučiti vjerovati onom istom
muškarcu kojeg sam tako potpuno prevarila.
Mena je obrisala svoje obraze, očajavajući na nepromjenjen izraz na Liamovom zlokobnom
licu.
Nije nikako mogla dešifrirati što je on osjećao, ali on je morao znati dubinu njezina žaljenja,
iako nije ni jednome donijelo ništa dobra.
- Jednom smo razgovarali o oproštenju i otkupljenju, i želim da znate da ja ne očekujem niti

zaslužujem to, - nastavila je. - Ja sam vam učinila toliko apsolutno krivo, i željela bih da to sve
mogu povući, ali sve što mogu reći je da povrijeđujući vas, Rhiannu i Andrewa na bilo koji način
biti će zauvijek moje najdublje žaljenje i moja najtamnija sramota. Jer ja nemam nikog drugog tako
dragog na ovoj zemlji.
Stisnuvši svoje usne zajedno, otreptala je svoje suze da bi jasno vidjela kakav će bijes
uslijediti.
- Jeste li sasvim završili? - upitao je Liam kratko.
Gutajući sviježi val beznađa, Mena je šutke kimnula, čekajući njegov gnjev kao što bi
izdajnik vješala.
Trenutak je šutio dok ju je proučavao sjajnim očima, njegove nosnice širile su se od snage
njegova jedva kontroliranog daha. Kad je napokon progovorio, bilo je plitko i ravnomjerno.
- Ja sam čovjek koji je poznavao malo osim sumnje i nasilja. Previše sam života proveo u
društvu konkurenata ili protivnika. Mislio sam da sam bio rođen pod lošom zvijezdom, proklet da
živim surovim životom. Ja sam se, također, povukao u dvorac Ravencroft, i tamo sam otkrio da sam
tražio samoću, čak i od onih koji su me trebali. Bio sam previše sam...A tada ste došli vi, i vi ste bili
u svakoj sobi. U svakom uglu svake moje misli. Nisam vam mogao pobjeći, Mena, i onda
odjednom, ja to nisam želio. Našao sam se kako vas tražim jer sam nekako znao da ne mogu biti
razdvojen od vas. Bila je to prva sreća koju sam ikada znao, da gledam u vaše oči. Vi ste me naučili
značenju riječi osim opraštanja i iskupljenja.Želja. Čežnja. I ljubav.Vi ste moj pokrivač od zvijezda,
Mena, moj razlog da gledam u nebo. Moja mapa kad sam izgubljen i moja točka svijetla kad je
mrak.
Mena je ispustila svoj dah u jednom jecaju, i onda još jednom dok se Liamov tvrdi izraz
rastopio u najnježnije poštovanje koje je ona ikada prije vidjela. Olakšanje se nije činilo kao
dovoljno jaka riječ za reakciju koja je prolazila kroz nju.
Je li on rekao ljubav? To je bila riječ koja ih je pažljivo izbjegavala do ovog momenta.
Naposljetku, posegnuo je i povukao je na svoje tijelo, drobeći njegovim usnama njene u
žigosanju, tražećem poljupcu. Označavajući je svojom vrelinom prije nego se povukao da je
pogleda.
- Ja bih vas učinio svojom ženom, - promrmljao je.
Riječ se zamrznula u zraku između njih i Mena se ukočila. Ona jedva da je bila udovica... ne
samo to, ona je bila žena skandala. Cijeli London je znao da je bila institucionalizirana. Da je bila
neplodna. Oženiti ju bilo bi njegovo društveno uništenje. Ona je bila bijedni neuspjeh kao
Vikontesa, kako bi u ime svijeta ona mogla postati Markiza?

Liamov se stisak pojačao kao da se boji da će pobjeći. - Znam da sam ja težak čovjek za
voljeti, Mena. Težak za živjeti s njim. Ja sam oštećena zvijer sa poznatim temperamentom. Ali
želim da znate da bih si prije odrezao vlastitu ruku nego vas udario. Da bih ubio sebe prije nego
vam ikada nanio zlo. Ne bojte se mene, Mena.
Njezino se srce rastopilo u lokvu topline u njezinim grudima. - Je li to zašto ste mislili da
oklijevam?
- Sjećam se kako ste preplašeni bili od vaše vlastite sjene kad ste došli u Ravencroft. A sada
ste rekli da vas je vaše iskustvo izrezalo iz vas, ali ja mislim da vi znate vrlo dobro tko ste vi sada.
Ja ne bih bio čovjek koji bi uzeo vašu volju od vas, Mena. Još manje muž. Ja ne mislim ikada
upravljati vama. Vaš život, vaše želje, oni će uvijek biti vaše vlastite. Ja ne bih zatražio vaše srce,
curo, i vaše tijelo i dušu, isto tako. Ali vidite, ja ne mogu posjedovati te stvari bez da izgubim sebe.
Vi me posjedujete, Mena. Ja nikada neću biti gospodar vaše volje, ali nema sumnje da ste vi
gospodarica moga srca. I ja ću vas učiniti gospodaricom klana Mackenzie također.
Mena je stavila svoje drhtave prste preko njegovih usta da zaustave poplavu. Nije više
mogla slušati ili bi joj srce moglo prsnuti. On joj je davao fantaziju noćas, ali realnost je čekala na
njih kad se sunce digne.
- Što je s Rhiannom i Andrewom? - upitala je ona. - A što je s činjenicom da sam neplodna i
sramotna žena? Morate razmišljati i o tome prije nego mi ponudite svoju ruku.
On je poljubio njezine prste i ponudio joj nakrivljen osmijeh koji je otopio godine njegova
divljaštva, i vremenskim prilikama oštećeno lice. - Pa, svi će misliti da ste vi malo šašavi jer se
udajete za Demona visočja da počnemo s tim.
Unatoč sebi, Mena je osjetila kako šapat smijeha bubri u njezinom grlu.
- Moja vas djeca vole, Mena, - nastavio je. - oni su blagoslovljeni da vas imaju u svojim
životima kao i ja.I kada ne bih imao nasljednika, ja bi vas opet odabrao da budete moja.
- Oh, Liam, - Mena je dahnula, nesposobna da izrazi svoju radost.
- Nije da mislim da nema dovoljno Mackenzija pod ovim krovom da uzmu titulu ako je ja ne
predam Andrewu, - rekao je sarkastično.
- Volim vas, Liam, - izvalila je ona, nesposobna da zadrži riječi unutra. - Mislila sam da sam
vas izgubila i nisam to mogla podnijeti. To je bila jedina stvar koju mislim da ne bih mogla
preživjeti.
- Vi to nećete morati, - zavjetovao se. - Sunce će izaći na zapadu prije nego vas ja prestanem
voljeti, Mena moja. - Spuštajući svoju glavu, on je zarobio njezine usne u nježnom poljupcu.
Mena moja. On ju je tako zvao.
Ime za koje je znala da bi mu se ona uvijek odazvala. Da sada je doista znala tko je ona bila,
i pogledala naprijed na to tko će oni postati.
Zajedno.
EPILOG
Dvorac Ravencroft, Wester Ross, Škotska,

Kasni listopad 1882
Četiri godine kasnije
- Mičite te prljave ruke s mene, Williame Grant Ruarih Mackenzie, ili nikada nećemo biti
gotovi s tim na vrijeme da se okupamo i odemo u susret Andrewu na vlak, - rekla je Mena
Mackenzie upozoravajući čvrsto dok je udarala po grabežljivim prstima svoga muža dalje od mjesta
gdje su se zadirkivali na njezinom struku i plutali prema njezinim grudima.
- Bio sam pod dojmom, Lady Ravencroft, da vi volite kad sam ja prljav.
Liam je rekao od iza nje gdje je stajao i prikupljao narudžbe sa stola ureda destilerije.
Njegove usne spustile su se i plesale preko njezinog izloženog vrata, šaljući poznate drhtaje preko
cijelog njezinog tijela. - Poslat ćemo Janija pred vlak, - tutnjao je prije nego je štipao kod njezina
uha na način za koji je znao da će je trenutno ovlažiti od želje.
Mena je znala što će naći kad se okrene. Mišićav, čađom išaran gorštak svjež od dizanja
hrastovih bačava preko otvorene vatre, mišića debelih i ispupčenih od dana naporna rada i tamnih
očiju plamtećih sa još prljavijom namjerom. Ona bi bila izgubljena u njegovom muževnom
zavođenju ako bi se prepustila iskušenju da se okrene i divi mu se, pa je učinila jedinu stvar koju se
mogla sjetiti da spasi svoje dostojanstvo. I njezino vrijeme. Ona je pozvala novu nadzornicu
Ravencroftove destilerije, čiji je vlastiti ured bio samo preko puta hodnika.
- Rhianna!
Njezin je muž zarežao i ispljeskao njezinu pozadinu prije nego je odstupio natrag na više
poštujuću udaljenost sa mnogo bjesnog mješanja koje je prethodilo skupu odjeka koraka u hodniku.
- Za to ćete platiti, - zarekao se Poglavar.
- Obećajete? - Mena je bacila koketni osmijeh preko svojih ramena kad su se vrata ureda
eksplozivno otvorila i prilično razbarušena Rhianna upala u sobu gladeći svoje neuredne uvojke
natrag na mjesto.
- Zvali ste? - upitala je bez daha, brisanjem vlažnih, vrlo crvenih usana i svoje izgužvane
bluze. Lijepe oči mlade dame proširile su se u panici kad je primjetila da Poglavar viri iza Mene.
- Oče! , - uzviknula je prilično glasno. - Ja... mislila sam da ste kod kotlova čađeči bačve.
- Bio sam, - rekao je Liam polako, kao da je spajao koje god informacije su mu nedostajale.
- Gotovi smo za danas, i poslije idem pred Andrewa na vlak.
- Molim vas, obavjestite Janija da ćemo morati spremiti dvije dodatne kočije za vožnju na
stanicu Strathcarron - rekla joj je Mena.
- Jani? - zaskvičila je Rhianna. - Moram ga ići pronaći. Ja nemam ni najmanju ideju gdje bi
on mogao biti. Ja ću ići i...napraviti upravo sada. Naći ga. Jer on nije ovdje.
Menine su se obrve izdignule, jer je vidjela Janijev visoki lik kako na vhovima prstiju
prolazi njezina uredska vrata prije samo četvrt sata i ušuljao se u Rhiannin ured. Lukav osmijeh
pojavio se na njezinim usnama dok je shvaćala tko je bio odgovoran za Rhiannin neuredan izgled.
Očigledno, Jani je odlučio konačno baciti oprez u vjetar i zatražiti ženu koju voli.
Nakon četiri godine, odnosi su se krpili i popravci su bili učinjeni, i Liam i Jani su postali
bliži nego ikad. Jani je bio ponovno dio obitelji, i sad se Mena pitala da li će to postati još
legitimnije za kratko vrijeme.
Rhianna, sada u dvadeset-prvoj, bila je odrasla žena. Poslovna žena. Kad se Andrew odlučio
školovati, industrija, i politika interesirali su ga više nego obiteljski poslovi. Liam je impresionirao
Menu kad je drage volje prihvatio ideju da njegova kćer naslijedi destileriju radije nego njegov sin.
- Da, odite i nađite Janija i mi ćemo se sresti sa vama oboje u dvorcu. - Rhiannin panični
izraz izblijedio je kad joj je Mena znakovito namignula i pokazala prema Rhianninu uredu svojim
očima.
- Naravno, - Rhianna je rekla bez daha i ljutnje, izvlačeći se iz ureda.
- Hvala vam! - Njezina se pokćerka udaljila, i Mena je znala da će ona i Jani upotrijebiti
sporedni ulaz kao rutu za bijeg.
- Zašto bi nam trebale dvije kočije da pokupimo mog sina? - pitao je Liam, kojemu je
promaknula cjelokupna lukavost njihove interakcije.
Mena se konačno okrenula da pogleda u njega, čudeći se da i nakon četiri godine udanog
života, njezin muž još uvijek oduzima njezin dah s njegovim zločestim dobrim izgledom i
demonskim bljeskom nestašluka u njegovom oku.
- Jer ove godine za proslavu Samhaina, imat ćemo nekoliko dodatnih gostiju, - rekla je vedro.
Liamove su se oči suzile, - Kao tko?
- Oh, samo obitelj i bliski prijatelji. Kao Farah i Dorian, Gavin i njegova nova mladenka, a
onda ne možemo zaboraviti Njegovu Milost, Lorda Trebwytha i njegovu još prilično sklandaloznu
vojvotkinju. Argent i Millie ne mogu doći jer su još uvijek na obilasku Amerika sa njezinom
kazališnom skupinom, ali oni će se susreti sa nama u dvorcu Ben More za Božić i...
Njezin mrgodan suprug trepnuo je triput prije nego je stigao do nje, učinkovito je odsjekavši.
- Sada vi imate dvije stvari za koje ćete platiti, i ja ću prikupiti svoj dug prije nego se poplavimo s
rođacima, - rekao je zločesto.
- Vrlo dobro. - Mena se pretvarala da je izbačena dok je bježala na vrata da ih zaključa prije
nego se okrene svom mužu sa senzualnim osmijehom.
- Ovdje u uredu? - Liamove su se tamne obrve uzdignule. - To nije baš jako ženstveno od
vas.
- Pa, - Mena je rekla dok je zaobišla stol i naslonila se na njega u pozivu, temeljito
predvidjevši hladne ruke njezina muža na njezinoj nježnoj koži. - Mi nikad nismo bili previše dobri
u održavanju našeg sporta u spavaćoj sobi, zar ne?
- Ne, Mena moja, ne, nismo, - mrmljao je, skupljajući njezine suknje u svoje ruke. - I možda
će bogovi vidjeti da se nikada nećemo popraviti.

Klub Brbljivica - Zaključano Srce Londona

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Klub Brbljivica - Zaključano Srce Londona

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Obrada i prevod: KLUB BRBLJIVICA

Zaključano srce Londona

Obrada i prevod: KLUB BRBLJIVICA

Kako bi vam razbile ove tmurne i promenjljive prolećne dane

Za prevod ovog dela veliko hvala našoj Wicked Wich, sliku je

KLUB BRBLJIVICA: Vila, Sexy, Šefica, Zoja i Prstić

Wester Rosse, Škotska

London, Rujan, 1878

Dvadeset godina kasnije

usta do njenog uha.

Hladnoća je počela smetati Menine misli. Krv u njezinim venama usporila se na

pamukom prelazili preko njezine glave.

njegovom mrskom obitelji. Sada Birch Havena više nema.

prenio obavjest Morleyu.

gospođica Philomena Lockhart.

- Farah se trgnula, što nije pomoglo spriječiti Meninu rastuću paniku.

Draga Lady Northwalk,

Nazivali su ga Demonom Visočja.

Umjesto toga, krenuo je prema Magnumovim leđima i potaknuo ga u galop, ostavljajući

vjerojatno nije učila njihov jezik.

neodobravanju naboranom čelu između njezinih neosjetljivih obrva. A ne mladom, jedrom

Liamov bijes. Koji je, naravno, bio više od gnjevnosti.

Izbjegavala je autoritete, ali i bila frustrirana nepoznavanjem svojih ograničenja, i

bez da je ijednom podigao pogled s tepiha.

nekog Markiza koji bi pomagao u takvom – fizičkom radu.

oblikovanu i majstorsku ispriku.

Millie. Njezinu novu odjeću, njezin novi identitet.

I njihov otac je to znao.

Nesvjesna njegovog poštovanja, Rhianna je odmahnula glavom, a njezini tamni uvojci

On je demon, Uništit će vas.

da pokrije uši rukama.

Mackenzijevih, pod vodstvom grofa od Thornea.

Blackwella, gotovo da radije ne bih ni saznala.

Njezina su ga usta uvalila, zaključio je Liam dok je promatrao prestrašenu guvernantu

- Šta ste krvavog mi pakla radili s njim u šumi? -

Bi li to ona bila kurva, radije nego guvernanta.

Gurajući tu zabrinjavajuću misao na stranu, on ju je pogledao na način koji je i najmoćnije

Uhvatila je usnicu između svojih zubi, a Liamov se pogled tamo zakačio.

postajao sve civiliziraniji, imao je sve manje mjesta u njemu.

u kovčezima, bilo bi sigurnije.

pojedinosti, i pomislila sam da je to okrutno pitati.

Njegove tamne, nježne oči osvjetlile su se dok joj se tužno nasmiješio.

um se nije prestajao utrkivati.

- Uzela je Russellovu ponuđenu ruku i povukla se s njim prema sanducima s mahovinom u

možete raditi u destileriji.

odrasla za jednog tako mladog, a ipak potpuno nedoraslog.

Drago mi je što ste ovdje.

Mena.Protuteža đavlu koji im je otac.

Ime? Stanje postojanja? Žena sa zaključanim srcem.

godina još bi osjećala posjedovanje njegovih usana.

bezbožne gorštake vidjeti što su pravi maniri, ha, Poglavaru?

- Više od pečenja i gozbe, nego stvarno žrtvovanje, - ispravio je Russell s cerekom.

- Prestanite valjati gluposti da bi zvučali pametnije, - zalajao je.

Jani mora čistiti krv iz radne sobe.

vas. Potražio bih sam. Propitivao bi komu mogu vjerovati?

Munja je prošla, ostavljajući hodnik ponovno u mraku.

svoju malu pozadinu na tepih s cviležom. - Da ga ja zaista nisam želio mrtvog.

- Zar jeste? - pitala je.

Sve što je ona trebala učiniti bilo je prepustiti se.

Mena je sanjala Brollachana te noći.

opasnosti. Bježite prije nego vas on još i potvrdi.

Zamahujući lepezom nekoliko puta, natjerala je njezine spuštene vitice lepršati s

- Je li to ljubav? - Upita Mary blago.