Deufalt@crostuff.

net

Deufalt@crostuff.net

Plameni ovjek
Tad Williams

Ljeta i ljeta kasnije, jo se usred noi naglo budim s njegovim ispaenim licem pred oima. I nikad mu u tim stranim snovima ne mogu niim ublaiti patnju. Ispriat u dakle priu, u nadi da e posljednji duhovi otii na poinak, ako je takvo to uope mogue na ovom mjestu gdje je vie duhova nego ivih. Ali morat ete paljivo sluati - ovo je pria koju ni sama pripovjedaica posve ne razumije. Priat u vam o knezu Sulisu, mom slavnom ouhu. Priat u vam to mi je vjetica prorekla. Priat u vam o ljubavi koju sam imala i izgubila. Priat u vam o noi kada sam vidjela plamenog ovjeka. Tellarin me darivao sitnicama, ali one za mene nisu bile male. Moj mi je ljubavnik kupovao slatkie, i smijao se gledajui me kako ih halapljivo jedem. "Ah, mala Breda", govorio mije. "Neobino je i udesno da obian vojnik mora krijumariti ueerene smokve kraljevoj keri." A tada me poljubio, pritisnuo svoje grubo lice uz moje i poljubio me, a to je bilo slae od ijedne smokve koju je Bog ikad stvorio. Ali Sulis nije zapravo bio kralj, niti sam ja bila njegova prava ki. Tellarin, meutim, nije u svemu grijeio. Srea koju sam osjeala kada bih ugledala ovog vojnika ili ga zaula kako zvidi pod prozorom bila je uistinu neobina i udesna. Moj pravi otac, ovjek iz ijeg sam sjemena iznikla, umro je u hladnim vodama Kraljevskog jezera kada sam bila vrlo mala. Njegovi suputnici su tvrdili da se golema tuka uhvatila u mree i odvukla mog oca Ricwalda u smrt utapanjem, ali drugi su aputali da su ga ubili upravo ti isti suputnici, te zatim opteretili njegovo tijelo kamenjem. Svi su znali da bi moj otac dobio stijeg i koplje Vrhovnog poglavara na iduem sastanku svih poglavica jezerskog naroda. I njegov otac i stric bili su Vrhovni poglavari prije njega, te su neki aptali daje sam Bog kaznio mog sirotog oca jer nijedna obitelj ne bi smjela tako dugo uivati mo. Drugi su vjerovali da je suputnicima mog oca na brodu netko jednostavno platio prljavim zlatom da ga utope kako bi neka druga obitelj zadovoljila svoje ambicije. Za ovo sam saznala tek iz pria moje majke Cvnerthrith. Bila je mlada kad je moj otac umro, i imala dvoje sitne djece - mene, koja jo nisam navrila ni pet godina, te mog brata Aelfrica, dvije godine starijeg. Zajedno smo otili ivjeti u kuu oeva oca jer smo mu bili posljednji potomci, a meu Jezeranima Erkvnlanda na je rod bio vrlo slavan. Ali to nije bio sretan dom. Godric, moj djed, i sam je stolovao kao Vrhovni poglavar dvadeset godina prije nego to je bolest stala na kraj njegovoj vladavini, te je gajio velike nade da e ga moj otac naslijediti, ali nakon oeve smrti, Godric je morao gledati kako narod odabire potomka iz neke druge obitelji da nosi koplje i stijeg umjesto njegova sina. Od tog trenutka, sve to se dogaalo u svijetu kao daje mom djedu samo dokazivalo da su najbolji dani Erkvnlanda i jezerskog naroda minuli.

Deufalt@crostuff.net Godric je umro prije nego to sam navrila sedmu, ali je godine izmeu oeve i vlastite smrti uinio vrlo nesretnima za moju majku, uz mnogo pritubi i otrih prijekora zbog naina na kbji je vodila domainstvo i odgajala Aelfrica i mene, jedinu djecu njegova mrtvog sina. Moj je djed provodio mnogo vremena s Aelfricom, nastojei od njega stvoriti ovjeka koji bi ponovno vratio koplje i stijeg naoj obitelji, ali moj je brat bio sitnog rasta i stidljiv - sigurno mu je bilo jasno da nikad nee vladati niim osim vlastitom kuom. Za ovo je Godric okrivljavao moju majku, tvrdei da je od djeaka napravila slabia. Djed se manje zanimao za mene. Nikad prema meni nije bio okrutan, tek strog i otresit, ali predstavljao je tako straan prizor sa svojom ekinjastom bijelom bradom, grubim glasom i nekoliko prstiju manje, da si nisam mogla pomoi, ve sam pred njim uvijek prezala. Ako je to bio jo jedan razlog zbog kojeg mu se ivot zagorao, sada alim zbog toga. U svakom sluaju, majino udovitvo bilo je za nju tuno, sumorno razdoblje. Od gospodarice vlastite kue i budue supruge Vrhovnog poglavara, sada je postala tek jedna od tri odrasle keri u kui mrzovoljnog starca, jer je jedna od oevih sestara takoer izgubila mua, dok je najmlaa ivjela kod kue, neudana, kako bi se brinula za svog oca u starosti. Da se ak i najsiromaniji ribar udvarao mojoj majci, vjerujem da bi ga ona prihvatila, samo da je imao vlastiti dom i nijednog ivog roaka. Ali umjesto toga, posjetio nas je ovjek koji je uzdrmao cijelo jedno razdoblje. "Kakav je?" upitao me jednom Tellarin. "Priaj mi o svom ouhu." "On je tvoj gospodar i zapovjednik", nasmijeila sam se. "to ti mogu rei a da ve i sam ne zna?" "Reci mi o emu pria kad je kod kue, za svojim stolom, to radi." Tellarin me tada pogledao, poprimivi odjednom djeaki, iznenaen izraz lica. "Ha! ini se svetogrem ak i pitati!" "On je samo ovjek", rekoh mu, i zakolutah oima. Kakve gluparije osjeaju mukarci jedni prema drugima - da je ovaj tako velik i vaan, dok su oni tako mali! "Jede, spava, puta vjetrove. Dok mi je mati bila iva, znala je govoriti da u postelji zauzima vie mjesta nego trojica drugih ljudi, jer se rita i glasno govori u snu." Namjerno sam svog ouha prikazala obinim, jer mi se nije svialo kada bi se Tellarin za nj zanimao gotovo kao i za mene. Moj nabbanski vojnik se tada uozbiljio. "Kako ga je moralo raalostiti kad ti je mati umrla... Sigurno ju je veoma ljubio." Kao da to mene nije raalostilo! Oduprla sam se porivu da ponovno zakolutam oima, te mu umjesto toga rekla, s potpunim mladenakim uvjerenjem: "Mislim daje uope nije volio." Moja je majka jednom rekla da, kada su se moj ouh i njegova svita prvi put pojavili na livadama, jaui na sjever prema Kraljevskom jezeru, bilo je to kao da se sama nebeska vojska spustila na zemlju. Trublje su oglaavale njihov dolazak, privlaei ljude iz svakog grada da ih isprate, kao da se radilo o hodoau, ili procesiji kakve svete relikvije. Viteki oklopi i koplja bili su ulateni do visokog sjaja, a apljin grb njihova gospodara blistao se izvezen zlatnom niti na svim visokim barjacima. ak su i konji Nabbanaca bili krupniji i ponosniji od naih sirotih erkvnlandskih ponija. Malu vojsku slijedila su krda ovaca i marve, te tuceti i tuceti kola i volovskih zaprega, kolona tako golema da se njezin izrovan trag na povrini zemlje nazirao jo ezdeset godina poslije. No, ja sam bila dijete, i nisam vidjela nita od toga - ne tada. Na dvoru svog djeda ula sam tek glasine, rijei koje su moje strine i majka aputale nad svojim vezivom. Moni knez koji je stigao bio je nabbanski plemi, glasio je izvjetaj, kojeg su mnogi zvali Sulis Otpadnik. Tvrdio je da dolazi u miru i da mu je jedina elja osnovati dom pokraj Kraljevskog jezera. Bio je prognan iz svoje zemlje - krivovjernik, tvrdili su neki, kojeg je Lektor istjerao pod prijetnjom izopenja zbog njegovih neumjesnih pitanja o ivotu Usiresa Aedona, naeg blaenog Iskupitelja. Ne, iz njegova gaje

Deufalt@crostuff.net doma otjeralo spletkarenje eskritora, tvrdili su drugi. Kad rasrdi pripadnika crkve, to je kao da si nagazio na zmiju, govorili su. Majka crkva tih je dana jo drala Erkvnland u labavoj aci, i premda je veina puka bila krtena u aedonitskoj vjeri, vrlo je malo Jezerana imalo povjerenja u Sancel-lan Aedonitis. Mnogi su ga nazivali "ono leglo popova", i tvrdili da mu glavni cilj nije bio boji posao, ve porast vlastite moi. Mnogi jo tako misle, ali o crkvi vie ne govore loe tamo gdje ih netko nepoznat moe uti. Znam kudikamo vie o tim stvarima danas nego onda kada su se dogodile. Razumijem jo i vie sada kad sam stara i kada su svi iz moje prie mrtvi. Naravno, nisam prva koja je prela taj alostan put. Spoznaja, drim, uvijek dolazi prekasno. Knez Sulis se doista zavadio s crkvom, a u Nabbanu su crkva i drava bile tako usko povezane da je i imperator u Sancellan Mahistrevisu takoer postao njegov neprijatelj, ali obitelj mog budueg ouha bila je tako mona i vana da ga nisu zatoili i pogubili, ve ga uporno nagovarali da napusti Nabban. Njegovi sunarodnjaci su pretpostavljali da je odveo svoje kuanstvo u Erkvnland zato to je svaki plemi mogao postati kraljem u toj nazadnoj zemlji - mojoj zemlji - ali Sulis je imao vlastite razloge, mranije i udnije nego to je itko od njih mogao naslutiti. Stoga je doveo cijelo svoje kuanstvo, svoje vitezove i vojnike i sve njihove ene i djecu, narod dovoljan da naseli itav jedan mali grad, na obale Kraljevskog jezera. Uza svu otrinu svojih maeva i snagu svog oklopa, Nabbanci su se prema Jezeranima odnosili iznenaujue ljubazno, te se prvih tjedana uvelike trgovalo ^prijateljevalo izmeu njihovih logora i naih gradova. Tek kada je knez Sulis objavio poglavarima Jezerana kako se namjerava useliti u Visoku utvrdu, naputeni zamak na predgorju, Erkvnlan-ani su se uznemirili. Golema i pusta, obitavalite vjetra i sjena, Visoka se utvrda uzdizala nad naim krajem od poetka najstarijih pria. Nitko se nije sjeao tko ju je izgradio - neki su govorili da su to bili divovi, dok su drugi prisezali da ju je vilinski narod sazdao za sebe. Sjevernjaci iz Rimmersgarda navodno su je neko vrijeme drali u svom posjedu, ali su je davno napustili kada ih je zmaj otjerao iz tvrave koju su Rimerani ranije preoteli Mirnima. Toliko se pria ispredalo o tom zamku! Kad sam bila mala, jedna od majinih kmetica pripovijedala mi je kako su ga sada opsjedale ledene coprnice i nemirni duhovi. Mnoge sam noi razmiljala o njemu, kako stoji naputen na vjetrovitoj litici, samo pola dana jahanja odavde, i toliko se isprepadala da nisam mogla usnuti. Pomisao da bi netko obnovio poruenu tvravu uznemirila je poglavare, ali ne samo zbog straha da e to probuditi njezine duhove. Visoka utvrda stajala je na monom mjestu, moda neosvojivom - ak i u njihovu propalom stanju, zidine je bilo gotovo nemogue zauzeti ako bi ih uvali naoruani ljudi. Ali poglavari su se nalazili u nezavidnom poloaju. Iako su Jezerani brojem mogli nadjaati Sulisove ljude, apljini vitezovi bili su bolje naoruani, a disciplina nabbanskih boraca bila je nadaleko poznata - pola legije imperatorovih Morskih Vukova poklalo je deset puta vie Thrithinana u bitki samo nekoliko godina prije. A Osvveard, novi Vrhovni poglavar, bio je mlad i neprokuan kao ratni voa. Nii poglavari zamolili su mog djeda Godrica da ih posavjetuje, da porazgovara s tim nabbanskim knezom i provjeri moe li dokuiti njegovu pravu namjeru. Tako se zgodilo da je knez Sulis doao na imanje mog djeda, i prvi put ugledao moju majku. Kada sam bila djevojica, voljela sam vjerovati da se Sulis zaljubio u moju majku Cvnerthrith na prvi pogled, dok je mirno stajala iza svekrovog stolca u Godricovoj velikoj dvorani. Bila je lijepa, to znam - prije smrti mog oca, svi su je ukuani zvali Ricwaldov Labud zbog njezina dugog vrata i bijelih ramena. Kosa joj je bila poput blijedog, blijedog zlata, oi zelene poput Kraljevskog jezera ljeti. Svaki obian ovjek zaljubio bi se u nju na mjestu. Ali "obian" je vjerojatno posljednja rije koju biste upotrijebili da opiete mog ouha.

Deufalt@crostuff.net Kada sam izrasla u mladu enu, te se i sama prvi put zaljubila, znala sam sa sigurnou da je Sulis nije mogao voljeti. Kako bi itko zaljubljen mogao biti tako hladan i dalek kao to je to bio on? Tako strahovito uljudan? Osjeajui u to vrijeme bol pri samoj pomisli na Tellarina, mog tajnog ljubavnika, znala sam da ovjek koji se ponaa onako kako se moj ouh ponaao prema mojoj majci nije mogao osjeati nita nalik na ljubav. Sada vie nisam tako sigurna. Toliko je toga drugaije kada se sad osvrnem natrag. U ovako odmakloj dobi moje je gledite mnogo udaljenije, kao da promatram vlastiti ivot s kakva visokog vrhunca, ali na neki nain ini mi se da stvari vidim mnogo jasnije. Sulis je bio pametan ovjek, te mu pije moglo promaknuti daje moj djed Godric prezirao novog Vrhovnog poglavara - to se osjealo iz svake njegove rijei. Nije mogao govoriti o vremenu, a da ne spomene kako su ljeta bila toplija, a zime krae u doba kada je on sam bio Vrhovni poglavar, umalo je izjavio kako bi svaki dan bio poput prvog dana mjeseca Maia a da je njegovu sinu bilo doputeno da ga naslijedi. Vidjevi to, Sulis je sklopio sporazum s ogorenim starcem, isprva darovima i spretnim laskanjem kojima ga je obasuo, ali ubrzo i udvaranjem Godricovoj snahi. Dok je moj djed bivao sve impresioniraniji zdravim razumom tog stranog plemia, Sulis je povukao svoj pobjedniki potez. Ne samo da je ponudio miraz za moju majku - za udovicu! koji je bio vei od miraza za djeviansku ker vladajueg Vrhovnog poglavara, pozamano bogatstvo maeva, ponosnih nabbanskih konja i zlatnog posua, ve je Sulis rekao Godricu kako e ak ostaviti mog brata i mene da odrastamo u djedovoj kui. Godric jo nije bio posve odustao od Aelfrica te ga je ta zamisao oduevila, ali od mene nije imao posebne koristi. Moja bi majka bila sretnija, naposljetku su obojica zakljuila, kada bi joj dopustili da dovede barem jedno od svoje djece u svoj novi dom na predgorju. Time je stvar dogovorena, a moni se strani knez prienio u obitelj starog Vrhovnog poglavara. Godric je ostalim poglavarima kazao kako su Sulisove namjere dobre, te da je ovom gestom dokazao svoju potenu elju da ivi u miru s Jezeranima. U Sulisovoj pratnji bilo je sveenika koji e oistiti Visoku utvrdu od nemirnih duhova, objasnio je Godric poglavarima - kao to je sam Sulis uvjeravao mog djeda - te e stoga, zakljuio je, preputanje drevne tvrave Sulisu donijeti naem narodu dvostruki blagoslov. to su Osvveard i nii poglavari mislili o tome, ne znam. Suoeni s Godricovim entuzijazmom, s moi nabbanskog kneza, a moda ak i s vlastitim potajnim stidom zbog smrti mog oca, odluili su popustiti. Knez Sulis i njegova nova nevjesta dobili su na dar naputenu Visoku utvrdu, zajedno s njezinim uruenim zidinama i duhovima. Je li moja majka ljubila svog drugog supruga? Na to ne mogu ponuditi nita bolji odgovor od onoga o Sulisovim osjeajima, a oboje je preminulo tako davno da sam sada ostala jedina iva osoba koja ih je poznavala. Kada ga je prvi put ugledala na dovratku Godricove kue, sigurno je svima zapao za oko. Nije bio mlad - poput moje majke ve je izgubio suprugu, premda je on udovcem bio itavo desetljee, dok je njezina bol bila jo svjea - ali bio je velikan iz najveeg od svih gradova. Nosio je djevianski bijel ogrta preko svog oklopa, koji mu je na ramenima pridravala kopa od lapis lazula s grbom obiteljske aplje. Zataknuo je kacigu pod ruku kad je stupio u dvoranu te je moja majka mogla vidjeti da je imao vrlo malo kose, tek rub kovra na zatiljku i iznad uiju, tako da mu je elo blistalo na svjetlu vatri. Bio je visok i stasit, etvrtaste obrijane eljusti, irokog i istaknutog nosa. Njegovo snano, turobno lice imalo je nedokuiv i zamiljen izraz, ali i traak tuge - gotovo, jednom mi je rekla majka, da je zamiljala kako bi takav izraz lica imao sam Gospod Bog na Dan odvagnua. Plaio ju je i uzbuivao - i jedno i drugo sam shvatila iz naina na koji je govorila o njihovu prvom susretu. Ali je li ga ljubila, tada ili u danima koji su slijedili? Ne znam. Je li vano? Toliko godina kasnije teko je vjerovati da jest.

Deufalt@crostuff.net Njezin boravak u svekrovoj kui 6io je, meutim, teak. Sto god da je u svojoj najdubljoj nutrini osjeala prema njemu, ne dvojim da je bila sretna to se udaje za Sulisa. Onog mjeseca kada je moja majka umrla, a ja imala trinaest ljeta, otkrila mi je kako je vjerovala da se Sulis bojao zavoljeti je. Nikad to nije objasnila - bila u posljednjem stadiju bolesti, i bilo joj je teko govoriti - a ja jo uvijek ne znam to je time mislila. Pretposljednje rijei koje mi je uputila imale su jo manje smisla. Kada je bolest u njezinim grudima postala tako teka da povremeno nije imala snage disati, ipak se uspjela dovoljno napregnuti da izjavi: "Ja sam duh." Moda je govorila o svojoj patnji - o tome kako je osjeala da se jedva dri za ovaj svijet, poput plaljive due koja odbija poi na Nebo, pa se vjeno zadrava u blizini sebi poznatih mjesta. Njezin je posljednji zahtjev svakako dokazivao da se umorila od krugova ovog svijeta. Je li time eljela rei kako joj ivot nakon smrti mog oca nije bio nita drugo doli ivot jedne sablasti? Ili je moda htjela kazati kako je postala sjenom u vlastitoj kui, neim to vreba u mranim, opsjednutim hodnicima Visoke utvrde ekajui da joj panja njezina drugog supruga udahne stvarni ivot - panja koju nikad nije dobila od tog utljivog, tajnama optereenog mukarca? Moja sirota majka. Naa sirota, opsjednuta obitelj! Malo se ega sjeam iz prve godine majina braka s knezom Sulisom, ali ne mogu zaboraviti dan kada smo uselili u na novi dom. Ostali su otili prije nas kako bi nam to je vie mogue olakali dolazak - znam to jer je velebni ator ve bio podignut na livadi Unutranjeg bedema, gdje smo prvih mjeseci spavali - ali djetetu kakvo sam bila, inilo se da jaemo nekuda kuda nijedan smrtnik dotad nije prolazio. Oekivala sam da e vjetice ili divovi ljudoderi iskoiti iza svakog ugla. Uspinjali smo se cestom po litici pokraj Kraljevskog jezera sve dok nismo dospjeli do obrambenih zidina i poeli zaobilaziti sam zamak. Oni koji su proli prije nas uklesali su grubu stazu u sjeni zidina, te nam je prolazak bio kudikamo laki nego to bi bio samo nekoliko dana ranije. Ujahali smo u tunel usjeen izmeu zidina i ume. Tamo gdje drvee i grmlje nije bilo raskreno, Kraljevska je uma rasla do samog ruba zamka, upirui korijenjem i mladicama da probije velebno kamenje zidina. Pred sjevernim dverima zamka nismo zatekli nita osim raiene povrine na obronku, pusto panjeva i spaljene trave - gradi Erkvnchester koji se danas prostire svud oko podnoja zamka jo nije bio ni zamiljen. Nije sve umsko raslinje bilo odstranjeno. Puzavice su jo prianjale uz stupove uruene straarnice, ukorijenjene u pukotine udnog, sjajnog kamena koji je jedini preostao od izvornih vratnica, visei u dugim pletenicama preko otvora kako bi stvorile zamrenu, ivu sjenicu. "Vidite?" rairio je knez Sulis svoje snane ruke kao da je sam osmislio i stvorio tu divljinu. "Stvorit emo si dom u najveoj i najstarijoj od svih kua." Dok ju je vodio preko praga u ruevine drevnog zamka, moja je majka ocrtala znak Drveta na svojim grudima. Sada znam mnogo toga to nisam znala onog prvog dana kada smo doli u Visoku utvrdu. Od svih mnogobrojnih pria o tom mjestu, za neke sada mogu tvrditi da su lane, no za druge sam sada sigurna da su istinite. Prvo, nema sumnje da su Sjevernjaci ondje ivjeli. Tijekom godina pronala sam mnogo njihovih novia oznaenih grubom runom 'F' njihova kralja Fingila, a ostavili su i istrunule ostatke svojih drvenih dugih kua na Vanjskom bedemu, koje su radnici mog ouha otkrili u svojim iskapanjima. Stoga sam zakljuila da, ako je pria o tome da su ondje ivjeli Sjevernjaci istinita, onda se podrazumijevalo da je legenda o zmaju takoer mogla biti tona, kao i strana pria o tome kako su Sjevernjaci poklali besmrtne stanovnike zamka.

Deufalt@crostuff.net Ali nisu mi trebali tako prozaini dokazi poput novia ili ruevina da mi dokau kako je nas dom bio pun nemirnih duhova. U to sam se i sama nedvojbeno uvjerila, one noi kada sam ugledala plamenog ovjeka. Moda nekog tko je odrastao u Nabbanu ili u kojem od drugih velikih gradova na jugu ne bi toliko zaprepastio prvi pogled na Visoku utvrdu, ali ja sam bila dijete jezerskog naroda. Prije tog dana, najvee zdanje kojemu sam se ikad pribliila bila je velika dvornica naeg grada gdje su se poglavari sastajali svakog proljea - graevina koja se lako mogla sakriti u bilo kojem od mnogobrojnih dijelova Visoke utvrde da se vie nikad ne pronae. Tog prvog dana postalo mi je jasno da su velianstveni zamak mogli izgraditi samo divovi. Ve su i same obrambene zidine bile dovoljno impresivne za malenu djevojicu - deset puta vie od mene i sazdane od golemog, grubog kamenja koje u mojoj mati ondje nije mogao postaviti nitko manji od najveih orijaa - ali unutranji zidovi, na mjestima gdje su jo stajali, nisu bili samo iznimno veliki ve i lijepi. Bili su sazdani od sjajnog bijelog kamena ulatenog poput nakita, od blokova iste veliine poput onih na vanjskom zidu, ali s potpuno nevidljivim spojevima tako daje izdaleka svaki zid izgledao kao cjelina, vijugav komad slonovae ili kosti koji je izbijao iz obronka. Mnoge izvorne graevine u utvrdi bile su spaljene ili poruene, a neto od toga bilo je uinjeno kako bi narod Rimmersgarda mogao upotrijebiti kamen da podigne vlastitu kulu, trbuastu poput bave, ali vrlo visoku. Na nekom drugom mjestu ta bi golema sjevernjaka konstrukcija strila iznad cijelog krajobraza i svakako predstavljala arite mog divljenja. Ali na tom drugom mjestu nije bilo Aneoskog tornja. Tada mu nisam znala ime - zapravo, nije ni imao ime, jer mu se lik na samom vrhu jedva nazirao - ali im sam ga spazila, znala sam da na cijeloj zemlji ne postoji nita slino, a ovaj put djetinje je pretjerivanje bilo opravdano. Ulaz mu je bio zakren hrpama kra koje Sjevernjaci nisu stigli raistiti, a veina donjeg dijela fasade napukla je ili se odlomila u nekoj nezamislivoj kataklizmi, te mu je podnoje bilo sazdano od neobraena kamena, ali je sveudilj strio u nebo poput velebnog bijelog onjaka, vii od ijednog drveta, vii od iega to su smrtnici ikad sagradili. Uzbuena, ali i uplaena, zapitala sam majku moe li toranj pasti na nas. Pokuala me ohrabriti rekavi kako je ondje stajao due nego to mogu zamisliti, moda ak i prije nego to su ljudi poeli ivjeti pokraj Kraljevskog jezera, ali to me samo nagnalo da osjetim druga, jo neobinija uvstva. Posljednje rijei koje mi je majka uputila bile su: "Donesi mi zmajevu kandu." Isprva sam pomislila da su joj misli u tim posljednjim satima njezine bolesti odlutale do naih prvih dana u zamku. Pria o zmaju Visoke utvrde, stvoru koji je otjerao posljednje Sjevernjake, bila je tako drevna da je izgubila veinu svoje zastraujue moi, ali se jo mogla dojmiti malene djevojice. Vojnici iz pratnje mog ouha znali su mi donositi komadie uglaanog kamena - nakon nekog vremena doznala sam da su to bile krhotine smrvljenih zidnih klesarija iz najstarijih dijelova zamka - i govoriti mi: "Gle, evo odlomljenog komada kande velikog crvenog zmaja. On ivi dolje u peinama pod zamkom, ali ponekad nou izae na povrinu da pronjuka okolo. Njui male djevojice da ih pojede!" Prvih nekoliko puta sam im povjerovala. Kasnije, kako sam postajala starija i manje povodljiva, poela sam se podsmjehivati samoj ideji o zmaju. Sada kad sam starica, ponovno me progone snovi o njemu. Ponekad ak i na javi ini mi se da ga slutim dolje u tami pod zamkom, osjeam trenutke nemira koji remete njegov dug, dubok san. Stoga sam te davne noi, kada mi je majka na umoru naloila da joj donesem zmajevu kandu, pomislila kako se to ona prisjea neeg iz prve godine naeg boravka u zamku. Ba sam se spremala potraiti koji od starih kamenia, kada mi je Ulca, njezina kmetica - ono to

Deufalt@crostuff.net Nabbanci zovu dvorkinjom ili osobnom slukinjom - rekla kako to nije bilo ono to je moja majka traila. Zmajeva kanda, objasnila mi je, bila je arolija koja je pomagala onima koji pate da pronau brzu smrt. Ulki su u oima blistale suze, a drim kako je bila dovoljno predana pripadnica aedonitskog naroda da ju je ta ideja uznemirivala, no radilo se o razumnoj mladoj eni koja nije troila vrijeme vaui i protiv. Rekla mi je da u takvo to najlake pronai ako se raspitam kod ene po imenu Xanippa koja je ivjela u naselju to je izniklo odmah pod zidinama Visoke utvrde. Jedva sam zala u ensko doba, ali jo sam se uvelike osjeala poput djeteta. I sama pomisao na tako kratko putovanje izvan zidina poslije mraka prilino me plaila, ali vlastita me majka za to molila, a odbiti zahtjev na samrtnikoj postelji bio je grijeh davno prije nego to je Majka Crkva dola i poela imenovati i odjeljivati dobro od zla. Ostavila sam Ulcu uz majino uzglavlje i pohitala kroz kiom obliven i mrakom okovan zamak. ena zvana Xanippa neko je bila bludnica, ali kako je bivala sve starija i deblja, zakljuila je da mora promijeniti zvanje te je dola na glas kao travarica. Njezina trona kolibica, koja se naslanjala uz jugoistoni obrambeni zid utvrde gledajui prema Kraljevskoj umi, bila je puna dima i gnusnih zadaha. Xanippa je imala kosu poput ptijeg gnijezda, sputanu neim to je neko bila lijepa vrpca. Lice joj je neko moda bilo okruglo i pristalo, ali godine i salo pretvorili su ga u neto to se moglo uloviti u ribarsku mreu. Osim toga, bila je tako krupna da se nije pomakla sa svog tronoca uz vatru cijelo vrijeme dok sam ondje bila - a ni u veini drugih prilika, pretpostavila sam. Xanippi sam isprva bila vrlo sumnjiva, ali kad je otkrila tko sam i to elim, i vidjela dokaz i\a mom licu, primila je tri mala novia koja sam joj dala i pokazala mi rukom da joj donesem napuklu drvenu krinju iz kutka uz ognjite. Poput svoje gospodarice, krinja je oigledno neko bila u boljem stanju i ljepe oliena. Polegla ju je na izboenje svog trbuha i stala pretraivati iznimnom pomnjom koja je bila u potpunoj suprotnosti sa svime ostalim na njoj. "Ah, evo", rekla je naposljetku. "Zmajeva kanda." Pruila je ruku da mi pokae neto zakrivljeno i crno. To je svakako bila kanda, ali premalena da bi pripadala ijednom zmaju kojeg sam mogla zamisliti. Xanippi nije promaklo moje oklijevanje. "To je sovina kanda, budalice. 'Zmajeva kanda' je samo ime." Pokazala je na majunu staklenu kuglicu na vrhu aporka. "Nemoj to iupati ili razbiti. Zapravo, uope ga ne diraj. Ima li lisnicu?" Pokazala sam joj kesicu koja mi je uvijek visjela na vrpci oko vrata. Xanippa se namrtila. "Tkanina je vrlo tanka." Pronala je neku krpu u jednom od depova svoje bezobline haljine i zamotala kandu, a zatim je spustila u moju lisnicu i spremila u moj prsluk. Dok je to inila, utipnula me za dojku tako jako da sam zastenjala od bola, a onda me potapala po glavi. "Milosrdna Rijapo," zareala je, "jesam li ikad bila ovako mlada? U svakom sluaju, budi oprezna, slatka moja. Na vrku kande je iscjedak srcotrova iz Wranskih movara. Bude li neoprezna, jedan njezin ubod pobrinut e se da umre kao djevica." Nasmijala se. "A to ne eli, zar ne?" Ustuknula sam prema vratima. Xanippa se nacerila kada je opazila moj strah. "I pazi da svom ouhu preda moju poruku. Nee pronai to to trai meu ovdanjim enama ni medu travaricama jezerskog naroda. Reci mu da mi moe vjerovati na rije, jer da mogu rijeiti njegovu zagonetku, rijeila bih je - i, oh, skupo bih mu naplatila za to! Ne, morat e pronai umsku vjeticu i njoj uputiti svoja pitanja." Ponovno se nasmijala kada sam napokon uspjela otvoriti vrata i pobjei. Kia je sada jo jae padala, te sam se poskliznula i pala nekoliko puta, ali sam svejedno trala cijelim putom do Unutranjeg bedema. Kad sam stigla do majine postelje, sveenik je ve bio doao i otiao, kao i moj ouh, koji, rekla mi je Ulca, nije prozborio ni rijei. Majka je umrla nedugo nakon to sam otila na svoj zadatak. Iznevjerila sam je - ostavila je da pati i umre bez obitelji uza se. Stid i tuga pekli su

Deufalt@crostuff.net me tako jako da nisam mogla zamisliti da e bol ikad popustiti. Dok su je druge ene pripremale za ukop, nisam mogla nita drugo osim plakati. Zmajeva kanda klatila mi se blizu srca, gotovo posve zaboravljena. Provela sam tjedne lunjajui zamkom, izgubljena i nesretna. Sjetila sam se poruke koju mi je Xanippa dala tek kad mi je mati bila mrtva i pokopana gotovo mjesec dana. Pronala sam svog ouha na zidini koja je gledala prema Kraljevskom jezeru, i prenijela mu Xanippine rijei. Nije me upitao kako to da prenosim poruke jedne takve ene. Nije ak niim pokazao da me uo. Oi su mu bile uprte u neto u daljini - u ribarske amce, moda, mutne u magli. Prve godine u ruevnoj Visokoj utvrdi bile su teke, ne samo za majku i mene. Knez Sulis je morao nadgledati obnovu, golem i beskrajno sloen zadatak, kao i bodriti vlastiti narod da im duh ne klone tijekom prve teke zime. Lako je vojnicima, u poetnom aru odanosti i srdbe, zakleti se da e svog krivo optuenog vojskovou slijediti kamo god on krenuo. Neto posve drugo je kad se taj vojskovoa zaustavi, kada se slijeenje pretvori u pravo izgnanstvo. Kada je nabbanskim trupama postalo jasno kako e im ta hladna zabit Erkvnlanda dovijeka biti dom, poeli su problemi - opijanje i tunjave meu vojnicima, te jo alosniji incidenti izmeu Sulisovih ljudi i lokalnog naroda... mog naroda, iako mije kadikad bilo teko sjetiti se toga. Nakon majine smrti ponekad sam se osjeala kao da sam ja onaj pravi izgnanik, okruena nabbanskim imenima, licima i jezikom ak i usred vlastite zemlje. Iako nismo uivali u toj prvoj zimi, preivjeli smo je, i nastavili onako kako smo zapoeli, kao kuanstvo izvla-tenih. No, ako se ikad rodio ovjek sposoban izdrati takvo stanje, bio je to moj ouh. Kada ga se sad prisjeam, kada si opet predoavam ono visoko, tmurno elo i strogo lice, zamiljam ga kao otok, koji stoji sam s druge strane opasnih voda, dovoljno blizu, ali nikad pohoen. Bila sam premlada i previe stidljiva da bih pokuala premostiti jaz koji nas je dijelio, ali to gotovo nita ne bi promijenilo - Sulis se nije inio poput ovjeka koji je alio zbog vlastite samoe. Usred prepune prostorije njegov je pogled vjeito poivao na zidovima umjesto na ljudima, kao da je mogao vidjeti kroz kamen neko bolje mjesto. ak i u najsretnijem i najsveanijem raspoloenju rijetko sam ga ula da se smije, a njegovi brzi, odsutni osmijesi davali su naslutiti kako ale koje je najvie volio nekom drugom ne bi bile shvatljive. Nije bio lo ovjek, ak niti teak ovjek, kao to je to bio moj djed Godric, ali gledajui neizmjernu odanost njegovih vojnika, bilo mi ju je katkad teko objasniti. Tellarin mi je rekao da su mu, kada je pristupio Avallesovoj eti, ostali ispriali kako je knez Sulis jednom prenio dvojicu svojih ranjenih posilnih s bojita, jednog po jednog, kroz kiu thrithinkih strijela. Ako je to bila istina, onda je lako razumjeti zato su ga njegovi ljudi voljeli, ali bilo je malo prilika za tako oite iskaze hrabrosti u dvoranama Visoke utvrde punima jeke. Dok sam jo bila mala, Sulis bi me znao potapati po glavi kada bismo se susreli, ili mi postaviti pitanje koje je trebalo pokazati roditeljsko zanimanje, ali koje bi esto otkrilo njegovu nesigurnost u pogledu moje dobi i onoga to sam voljela raditi. Kada sam poela poprimati enske obline, postao je jo korektniji i slubeniji te mi dijelio komplimente na odjei ili vezivu na onaj isti promiljeni nain kojim je pozdravljao itelje Visoke utvrde na Aedonovo, kada bi svakog ovjeka pozvao po imenu - nauenom iz majordomovih poslovnih knjiga - prolazei pokraj njih, i svakom zaelio dobru godinu. Sulis se poeo jo vie udaljavati u godini nakon majine smrti, kao da gaje njezin gubitak napokon oslobodio spona svakodnevnih zadataka koje je uvijek izvravao na tako ukoen, uvjeban nain. Provodio je sve manje i manje vremena bavei se gospodarskim pitanjima,

Deufalt@crostuff.net ve je umjesto toga satima sjedio itajui - ponekad cijelu no, umotan u teke halje da se zatiti od ponone studeni, troei vo-tanice bre nego ostatak kue zajedno. Knjige koje su stigle s njim iz palae njegove obitelji u Nabbanu bile su uglavnom tomovi vjerskih tekstova, ali i knjige iz vojne i ope povijesti. Povremeno mi je doputao da zavirim u koju, ali premda sam .uila, itanje mi je jo uvijek ilo sporo, te se nisam dobro snalazila medu udnim imenima i strojevima u prikazima bitki. Sulis je imao i druge knjige kojima mi nije dao blizu, jednostavno uvezane sveske koje je uvao zakljuane u drvenim krinjama. Prvi put kad sam vidjela kako jednu od njih sprema u pripadajui sanduk, otkrila sam da me to sjeanje progoni danima poslije. Kakve su to bile knjige, pitala sam se, kad su se morale drati pod kljuem? Jedna od zakljuanih krinja sadravala je njegove osobne zapise, ali to sam otkrila tek dvije godine kasnije, malo prije noi Crne Vatre. Bilo je to u razdoblju nakon majine smrti, onog dana kada sam ga zatekla kako ita na sivom svjetlu koje se slijevalo u prijestolnu dvoranu, i tada me knez Sulis uistinu pogledao u oi prvi i posljednji put koliko se sjeam. Kada sam ga stidljivo upitala to radi, dopustio mije da razgledam knjigu na njegovu krilu, prelijepo iluminiranu pripovijest o proroku Varrisu s apljom Honse Sulis izraenom u pozlati na uvezu. Ocrtala sam prstom ilustraciju Varrisa muenog na kotau. "Jadni, jadni ovjek", rekla sam. "Kako lije samo patio. A sve zato stoje ostao vjeran svom Bogu. Gospod mu je sigurno priredio velianstven doek na Nebu." Slika Varrisa u njegovoj agoniji blago je poskoila - iznenadila sam svog ouha do te mjere da se lecnuo. Podigla sam pogled i zatekla ga kako netremice zuri u mene, smeih oiju toliko ispunjenih meni neprepoznatljivim osjeajima da sam se na trenutak pobojala kako e me udariti. Podigao je svoju krupnu, iroku ruku, ali njeno. Dotakao mi je kosu, a onda savio prste u aku, nijednom ne odvojivi svoj plamtei pogled s mene. "Sve su mi oduzeli, Breda." Glas mu je bio stisnut od boli koju nisam mogla ni poeti poimati. "Ali nikad neu pognuti lea. Nikad." Zadrala sam dah, nesigurna i jo uvijek malko preplaena. Trenutak poslije moj se ouh pribrao. Prinio je aku usnama i hinio da kalje - bio je najloiji prijetvornik kojeg sam ikad upoznala - a onda me zamolio da ga pustim da dovri itati dok jo ima svjetla. Do dananjeg dana ne znam koga je okrivljavao da su mu sve oduzeli - imperatora i njegov dvor u Nabbanu? Sveenike Majke Crkve? Ili moda ak i Boga i Njegovu aneosku vojsku? Znam samo da mi je pokuao objasniti to je to izgaralo u njemu, ali nije mogao pronai rijei. Znam takoer da me je barem u tom trenutku dua zaboljela zbog njega. Moj me Tellarin jednom upitao: "Kako je mogue da te nijedan drugi mukarac nije uinio svojom? Lijepa si, i kraljeva si ki." Ali kao to sam ve rekla, knez Sulis nije bio moj otac, a nije bio ni kralj. A dokaz u zrcalu koje je neko pripadalo mojoj majci navodio je na pomisao da je moj vojnik pretjerivao i u pogledu moje pristalosti. Dok je moja mati bila plava i zraila svjetlom, ja sam bila crnomanjasta. Dok je ona imala dug vrat i udove, te bujne bokove, ja bijah sitna, poput kakva djeaka. Nikad nisam zauzimala mnogo mjesta na ovoj zemlji - niti u pod njom, to se toga tie. Gdje god mi iskopaju grob, nee morati premjestiti mnogo tla. Ali Tellarin je govorio rijeima ljubavi, a ljubav je vrsta arolije koja iskljuuje razum. "Kako moe voljeti grubijana poput mene?" upitao me. "Kako moe voljeti ovjeka koji ti nee donijeti druge posjede osim farme koju moe kupiti vojnika mirovina? Koji tvojoj djeci ne moe podariti plemiki naslov?" Jer ljubav ne zbraja raune, trebala sam mu rei. Ljubav donese odluku, a onda joj se potpuno preda. No, da je mogao sebe vidjeti onakvog kakav je bio kada sam ga prvi put ugledala, ne bi postavljao nikakva pitanja.

10

Deufalt@crostuff.net Bilo je rano proljetno jutro u mojoj petnaestoj godini ivota, a straari su opazili brodove kako se s prvim jutarnjim svjetlom primiu preko Kraljevskog jezera. To nisu bile obine ribarske brodice, ve teglenice koje su prevozile vie od tucet ljudi i njihovih ratnih konja. Mnogo se stanovnika zamka okupilo da vidi dolazak putnika i uje njihove vijesti. Kad su iskrcali sav tovar na obalu jezera, Tellarin i ostala druina uzjahali su konje i uspeli se puteljkom na brdo i kroz glavne dveri. Same dveri tek su se nedavno obnovile - bila su to gruba vrata od tekih, neobraenih balvana, ali dovoljno jaka da poslue u sluaju rata. Moj ouh je imao razloga za oprez, to e delegacija koja je tog dana pristigla i dokazati. Zapravo je Tellarinov prijatelj Avalles slovio kao voa tih ljudi, jer je Avalles imao viteki naslov i bio jedan od neaka Sulisove obitelji, ali nije bilo teko vidjeti kome su vojnici zapravo bili odani. Mom je Tellarinu bilo jedva dvadeset ljeta kada sam ga prvi put vidjela. Nije bio naoit - lice i nos bili su mu preduguljasti da bi resili jednog od anela naslikanih u ouhovim knjigama - ali ja sam ga drala vrlo, vrlo lijepim. Skinuo je kacigu da outi jutarnje sunce dok je jahao, a plava mu se kosa zavijorila na vjetru s jezera. ak je i moje neiskusno oko moglo primijetiti da je jo mlad za ratnika, ali sam mogla vidjeti da su mu se ljudi koji su s njime jahali divili. Njegove su me oi pronale u gomili koja je okruivala mog oca, te se osmjehnuo kao da me prepoznaje, iako se nikad dotad nismo vidjeli. Krv je uskipjela u meni, ali bijah toliko neiskusna, da nisam ni prepoznala vruicu ljubavi. Moj je ouh zagrlio Avallesa, a onda dopustio Tellarinu i ostalima da kleknu pred njim dok se svaki redom zaklinjao na vjernost, iako sam bila sigurna da Sulis jedva eka da obred zavri kako bi se mogao vratiti svojim knjigama. etu je poslalo vijee ouhove obitelji iz Nabbana. Pismo vijea, koje je donio Avalles, izvjetavalo je da se na imperijalnom dvoru u Nabbanu ponovno rogoborilo protiv Sulisa, to su veinom poticali aedonitski sveenici. Siromah koji gaji udna, bezbona uvjerenja bio je jedno, pisalo je vijee, ali kada ta ista uvjerenja ima plemi s novcem, zemljom i slavnim imenom, mnogi e ga monici smatrati prijetnjom. U strahu za ivot mog ouha, njegova je obitelj poslala brino odabranu etu i upozorenje Sulisu da bude oprezniji no ikad. Unato nemilom zadatku druine, vijesti od kue uvijek su bile dobrodole, a mnogi su se pripadnici nove ete borili rame uz rame sa lanovima ouhove vojske. Bilo je mnogo sretnih susreta. Kada se knez Sulis napokon uspio povui na itanje, ali prije nego to me Ulca otjerala pod krov, Tellarin je zamolio Avallesa da mi bude predstavljen. Sam je Avalles bio crnomanjast mladi sumorna h'ca i tek iznikle brade, samo nekoliko ljeta stariji od Tellarina, ali je zraio tolikom ozbiljnou tipinom za Sulijevce da je djelovao poput neijeg ishlapjelog starog strica. Prevrsto mi je stisnuo ruku i promrmljao nekoliko nespretnih komplimenata o tome kakvo lijepo cvijee cvate na sjeveru, a onda me predstavio svom prijatelju. Tellarin mi nije poljubio ruku, ali me kudikamo vre prikovao svojim svijetlim oima. Rekao je: "Zauvijek u se sjeati ovog dana, moja gospo", a onda se naklonio. Ulca me uhvatila za lakat i odvukla odatle. ak i usred ljubavne groznice, koja je potrajalo cijelo moje petnaesto ljeto, nisam mogla a da ne opazim kako su se promjene koje su se pojavile kod mog ouha nakon majine smrti sve vie pogoravale. Knez Sulis sada gotovo i nije naputao svoje odaje, zatvarajui se sa svojim knjigama i zapisima, i pojavljujui se samo kako bi rijeio najhitnije poslove. Redovito je razgovarao samo s ocem Ganarisom, vojnim kapelanom bez dlake na jeziku, koji je kao jedini sveenik otiao sa knezom Sulisom iz Nabbana. Sulis je smjestio svog starog ratnog druga u novoobnovljenu kapelu, koja je bila jedno od rijetkih mjesta kamo je gospodar Visoke utvrde jo zalazio. Njegovi posjeti, meutim, nisu naizgled pretjerano uveseljavali starog kapelana.

11

Deufalt@crostuff.net Jednom sam ih vidjela kako se oprataju, a kad se Sulis okrenuo i stao probijati kroz vjetar vraajui se preko dvorita u nau rezidenciju, Ganaris je za njim uputio pogled koji je bio mrk i tuan - izraz, pomislila sam, ovjeka iji je stari prijatelj smrtno bolestan. Da sam pokuala, moda sam mogla uiniti neto da pomognem svom ouhu. Moda je postojao nekakav drugi put osim onog koji nas je doveo do podnoja drveta koje raste u tami. Ali da budem iskrena, iako sam opaala sve te znakove, malo sam se na njih obazirala. Tellarin, moj vojnik, poeo mi je udvarati - isprva samo pogledima i pozdravima, a potom i malim darovima - te je sve drugo u mom ivotu postalo beznaajno u usporedbi s tim. Zapravo, sve se toliko promijenilo da se inilo kao da je novo, krupnije sunce svitalo na nebu ponad Visoke utvrde, kupajui svaki kutak svojim svjetlom. ak i najobiniji zadaci poprimali su novo znaenje zbog mojih osjeaja prema svjetlookom Tellarinu. Katekizam i satove itanja sada sam marljivo odraivala kako me moj dragi ne bi smatrao neukom u razgovoru... osim onih dana kada sam ih jedva mogla pratiti od pustog sanjarenja o njemu. Moje etnje po posjedu zamka postale su izlikama da ga potraim, nadajui se da e nam se pogledi sresti preko dvorita ili sa suprotnih krajeva hodnika. ak su i narodne prie koje mi je Ulca pripovijedala dok smo vezle, a koje su ranije bile tek jedan od naina da ugodno provedemo vrijeme, sada djelovale posve novo. Prinevi i princeze koji su se zaljubljivali bili su Tellarin i ja. Svaki njihov trenutak patnje izgarao je u meni poput vatre, njihovi konani trijumfi oduevljavali su me tako duboko da sam se nekih dana pribojavala kako u se doslovce onesvijestiti. Nakon nekog vremena, Ulca, koja je neto nasluivala ali nije nita pouzdano znala, poela je odbijati da mi ispria ijednu priu u kojoj se spominjalo ljubljenje. Ali dotad sam ja ve imala svoju priu, i stubokom je proivljavala. Moj vlastiti prvi pojjubac dogodio se dok smo etali po ogoljelu, vjetrovitu vrtu koji je leao u sjeni Sjevernjakog tornja. To runo zdanje uvijek mije poslije toga bilo lijepo, a ako sam, ak i za najhladnijih dana, mogla vidjeti tu kulu, redovito bi mi postalo toplo oko srca. "Tvoj bi mi ouh mogao odsjei glavu", rekao mi je moj vojnik dok je svojim obrazom lako okrznuo moj. "Iznevjerio sam i njegovo povjerenje i svoj poloaj." "Onda si ionako osuen na smrt," apnula sam, "pa to ti znai jo jedna kraa." Odvukla sam ga dublje u sjene i poljubila sve dok me usne nisu zaboljele. Bila sam iva kao nikad prije, i gotovo raspameena time. Bila sam gladna njega, njegovih poljubaca, njegova daha, zvuka njegova glasa. Darivao me sitnicama koje se nisu mogle nai u turom, promiljenom kuanstvu kneza Sulisa - cvijeem, slatkiima, biuterijom koju je pronalazio na trnicama u novom gradu Erkvnchesteru, pred dverima zamka. Jedva sam se mogla prisiliti da kuam ueerene smokve koje mi je donosio, ne zato to su bile preskupe za njegovu lisnicu, iako jesu - nije bio bogat kao njegov prijatelj Avalles - ve zato to su to bili njegovi darovi, te stoga skupocjeni. Uiniti neto tako razorno kao pojesti ih, inilo se nezamislivo rasipnim. "Jedi ih polako, onda", kazao mi je. "Ljubit e ti usne kad ja ne budem mogao." Predala sam mu se, naravno, u cijelosti i do kraja. Ulkine mrane aluzije o okaljanim enama koje su se utapale u Kraljevskom jezeru, o nevjestama koje su osramoene vraali njihovim obiteljima, ak i o kopilanstvu kao uzroku tuceta stranih ratova, sve su bile zanemarene. Ponudila sam Tellarinu i svoje tijelo, a ne samo srce. Tko i ne bi? Kada bih ponovno bila ta mlada djevojka, koja je iz sjene tunog djetinjstva izala na vedrinu dana, opet bih to uinila, i s jednakom radou. ak i sada kad uoavam glupost svojih djela, ne mogu kriviti djevojku koja sam bila. Kada ste mladi i ivot se prua tako daleko u budunost pred Stresao je glavom - pokret je djelovao gotovo poput drhtaja - a onda se okrenuo i otabanao dalje. Nekoliko dana poslije u Visoku su utvrdu doveli vjeticu okovanu lancima.

12

Deufalt@crostuff.net Saznala sam da su enu doveli u zamak tek kad mi je Tellarin rekao za to. Dok smo leali sklupani na mojoj postelji nakon voenja ljubavi, iznenada je objavio: "Knez Sulis je uhvatio vjeticu." Prenula sam se. ak i sa svojim ogranienim iskustvom, znala sam da to nije bio uobiajen tijek aputanja na jastuku. "Kako to misli?" "Ona je ena koja ivi u umi Aldheorte", rekao je, izgovorivi erkvnlandski naziv sa svojom uobiajenom armantnom nespretnou. "esto zalazi na trnicu u grad na Ymstrecci, istono odavde. Tamo je dobro poznata - pripravlja biljne lijekove, mislim, arima lijei bradavice, i sline gluposti. Tako mi je u svakom sluaju rekao Avalles." Sjetila sam se poruke koju je biva bludnica Xanippa po meni poslala mom ouhu one noi kada mi je umrla majka. Unato toploj veeri, navukla sam gunj preko naih vlanih tijela. "Zato je knez Sulis treba?" upitala sam. Tellarin je odmahnuo glavom, nehajno. "Zato to je vjetica, pretpostavljam, i stoga protiv Boga. Avalles i neki od vojnika veeras su je uhitili i doveli." "Ali postoji na desetak travara i vraara u gradu na obali jezera gdje sam odrasla, a jo ih vie ivi pred zidinama zamka. to e mu ba ona?" "Moj gospodar smatra kako ona nije samo neka bezazlena stara vraara", rekao je Tellarin. "Bacio ju je u jednu od najdubljih elija pod prijestolnom dvoranom, i okovao joj ruke i noge lancima." Morala sam to vidjeti, dakako, koliko iz znatielje, toliko iz brige zbog naizgled sve veeg ludila mog ouha. Ujutro, dok je knez Sulis jo spavao, spustila sam se do elija. ena je bila jedini zatoenik duboke su se elije rijetko koristile, jer su oni koje su drali u njima esto umirali od studeni i vlage prije nego to bi odsluili kaznu koja bi ostalima sluila za pouku - a straar koji je tamo bio na dunosti drage je volje dopustio pokerci gospodara zamka da bleji u vjeticu. Uputio me prema posljednjim vratima u podzemnoj komori. Morala sam se uspeti na prste da vidim kroz reetkasti prorez na vratima. Jedino svjetlo stvarala je usamljena baklja koja je gorjela na zidu iza mene, te je vjetica veinom bila skrivena u sjenama. Nosila je lance na zglavcima i glenjevima, ba kao to je Tellarin rekao, i sjedila na podu pri dnu elije bez prozora, a zgurena su joj ramena davala oblik pokislog jastreba. Dok sam zurila, lanac je gotovo neprimjetno zvecnuo, iako ona nije podigla pogled. "to hoe, mala keri?" Imala je iznenaujue dubok glas. "Knez... knez Sulis je moj ouh", izustila sam naposljetku, kao da je to neto objanjavalo. Njezine su se oi naglo otvorile, krupne i ute. Ve sam bila zakljuila da je imala oblik grabeljivice - sada sam se gotovo pobojala da e poletjeti na mene i rastrgati me otrim aporcima. "Dola si govoriti njemu u prilog?" upitala je. "Rei u ti to sam i njemu - na njegovo pitanje nema odgovora. Barem ne onog koji mu ja mogu dati." "Koje pitanje?" upitah, jedva sposobna disati. Vjetica je na trenutak kiljila u mene u tiini, a onda se osovila na noge. Mogla sam vidjeti da joj je naporno podii lance. Dovukla se naprijed sve dok svjetlo kroz prorez na vratima nije izravno palo na nju. Tamna joj je kosa bila ostriena kao mukareva. Nije bila ni lijepa ni runa, ni visoka ni niska, ali bilo je u njoj neke moi, posebice u pozornim utim fenjerima njezinih oiju, koje su privukle moj pogled i zadrale ga. Bila je neto to dotad nisam vidjela i to nisam uope razumjela. Govorila je poput obine ene, ali je zraila divljinom poput udara groma u daljini, poput odbljeska srne u bijegu. Osjeala sam se tako nesposobnom odvratiti pogled da sam se pobojala kako me zaarala. Naposljetku je odmahnula glavom. "Neu te uplitati u oevo ludilo, dijete." "On nije moj otac. Oenio je moju majku."

13

Deufalt@crostuff.net Njezin je smijeh zvuao gotovo poput lavea. "Shvaam." Nelagodno sam se premjestila s noge na nogu, lica jo uvijek pritisnutog izmeu reetki. Nisam znala zato sam se uope obratila toj eni, ni to sam od nje htjela. "Zato si u lancima?" "Jer me se boje." "Kako se zove?" Namrtila se, ali nita nije rekla, pa sam pokuala neto drugo. "Jesi li zbilja vjetica?" Uzdahnula je. "Odlazi, mala keri. Ako nema veze s ouhovim sumanutim idejama, onda ti je bolje da se dri podalje od svega ovoga. Nije potrebno biti arobnica da bi se vidjelo kako ovo nee dobro zavriti." Njezine su me rijei uplaile, ali jo se nisam mogla otrgnuti s vrata elije. "eli li togod? Hrane? Pia?" Ponovno me odmjerila, krupnim oima koje su gorjele kao u vruici. "Ovo je jo udnija kua nego to sam mislila. Ne, dijete. Ono to elim jest otvoreno nebo i moja uma, ali to neu dobiti ni od tebe ni ikog drugog. Ali tvoj otac veli da sam mu potrebna - nee dopustiti da umrem od gladi." Vjetica mi je tada okrenula lea i odvukla se u dno elije, struui lancima po kamenu. Uspela sam se stubama glave prepune do pucanja - uzbuene misli, tune misli, uplaene misli, sve su se pomijeale i ispunile mi glavu ustreptalom zbrkom, poput ptica u zatvorenoj prostoriji. Moj ouh je drao vjeticu utamnienu dok je mjesec Marris prelazio u Avrel, a proljetni dani promicali munjevitom brzinom. to god da je elio od nje, ona mu je to odbijala dati. Posjetila sam je mnogo puta, ali iako je na svoj nain bila prilino ljubazna, pristajala je razgovarati sa mnom samo o beznaajnim tricama. esto bi me zamolila da joj opiem kako je mraz na tlu izgledao tog jutra, ili koje su ptice uale na drveu i to su pjevale, jer u toj dubokoj eliji bez prozora, uklesanoj u kamen predgorja, nije mogla ni vidjeti ni uti nita od vanjskog svijeta. Ne znam to me toliko privlailo k njoj. Nekako mi se inilo da ona posjeduje klju mnogih tajni - ouhova ludila, majine tuge, moje vlastite rastue strepnje o klimavosti temelja moje nove sree. Iako ju je moj ouh hranio, kao to je i rekla da hoe, te nije doputao da je maltretiraju na bilo koji nain osim samom injenicom njezina zatoenitva, vjetica je iz dana u dan vidno kopnjela, a tamni krugovi poput masnica stvorili su se oko njezinih oiju. eznula je za slobodom, poput divlje ivotinje zatvorene u kavez, a od svoje je nesree postajala sve bolesnija. Boljelo me gledati je, kao da mi je i samoj bila oduzeta sloboda. Svaki put kada bih primijetila da je jo povuenija i slabija nego prije, ponovno bih proivljavala agoniju i stid majinih posljednjih, jezivih dana. Svaki put kada bih ostavila elije, odlazila sam negdje gdje sam mogla biti sama i plakala. ak i moji ukradeni sati s Tellarinom nisu mogli ublaiti tugu koju sam osjeala. Bila bih zamrzila ouha zbog onoga to joj je inio, da i on iz dana u dan nije postajao sve bolesniji, kao da je bio zarobljen u vlastitoj inaici njezine vlane elije. Kakvo god bilo to pitanje koje je spomenula, ono je Sulisa muilo do te mjere da joj je, poten ovjek kakav je bio, oduzeo slobodu - do te mjere da je noima jedva spavao, i umjesto toga sjedio do prvog svjetla zore itajui, piui i mrmljajui sebi u bradu u nekoj vrsti ekstaze. Kakvo god bilo to pitanje, poela sam strahovati da e i on i vjetica zbog njega umrijeti. Jedini put kada sam prikupila hrabrost da upitam ouha zato ju je zatoio, zabuljio se preko moje glave u nebo, kao da je ono poprimilo posve novu boju, i rekao mi: "Ovo mjesto ima previe vrata, djevojko. Otvori jedna, zatim druga, i nae se tamo odakfe si krenuo. Ne mogu pronai put."

14

Deufalt@crostuff.net Ako je to bio odgovor, meni nije imao nikakva smisla. Ponudila sam vjetici smrt, a ona mi je zauzvrat darovala proroanstvo. Straari na zidu Unutranjeg bedema oglaavali su pononu smjenu strae kada sam ustala. Provela sam sate u postelji, ali san mi se nijednom nije pribliio. Zamotala sam se u najtei ogrta i mugnula u hodnik. Mogla sam uti ouha kroz vrata, kao da razgovara s posjetiteljem. Zaboljelo me uti njegov glas, jer sam znala da je sam. U ovaj sat jedini straar u elijama bio je sakat, stari vojnik koji se nije niti promekoljio u snu kada sam prola pokraj njega. Baklja u zidnom utoru gorjela je vrlo slabo, te isprva nisam mogla razabrati vjetiin obris u sjenama. Htjela sam je zazvati, ali nisam znala to bih rekla. Imala sam osjeaj da me pritie teret golemog, uspavanog zamka. Naposljetku teki su lanci zazveketali. "Jesi li to ti, mala keri?" Glas joj bijae umoran. Nakon nekog vremena ustala je i pomakla se naprijed. ak i na slabom svjetlu, izgledala je strano, kao na samrti. Moja se ruka prikrala kesi koja mi je visjela oko vrata. Dotakla sam zlatno Drvo dok sam izgovarala nijemu molitvu, a onda osjetila krivulju onog drugog predmeta, koji sam nosila sa sobom od noi majine smrti. U trenutku koji kao da je obasjala posebna svjetlost, posve drugaija od treperavog sjaja baklje, izvukla sam zmajevu kandu i provukla je kroz reetke. Vjetica je nadigla obrvu dok ju je uzimala. Oprezno ju je prevrnula na dlanu, a onda se alosno osmjehnula. "Otrovana sovina kanda. Vrlo prikladno. Daje upotrijebim na nekom od mojih uznika? Ili na sebi?" Nemono sam slegnula ramenima. "eli biti slobodna", bilo je sve to sam mogla sroiti. "Ne ovako, mala keri", rekla je. "Barem ne ovaj put. Sluaj je htio da sam se ve predala - ili, radije, nagodila. Pristala sam dati tvom ouhu to to on misli da eli u zamjenu za svoju slobodu. Moram opet vidjeti i osjetiti nebo." Njeno mi je vratila kandu. Zurila sam u nju, gotovo bolesna od potrebe da doznam neke stvari. "Zato mi odbija rei svoje ime?" Jo jedan tuan osmijeh. "Jer svoje pravo ime ne otkrivam nikome. Jer bi svako drugo ime bilo la." "Onda mi slazi." "udna kua, doista! U redu. Ljudi sa sjevera zovu me Valada." Isprobala sam ime na vlastitom jeziku. "Valada. Hoe li te sada osloboditi?" "Vrlo brzo, ako nagodbu budu potovale obje strane." "Kakva je to nagodba?" "Loa za sve." Opazila je moj pogled. "Ne eli znati, doista. Netko e umrijeti zbog ovog bezumlja - vidim to jednako jasno kao to vidim tvoje lice kako viri kroz vrata." Srce mi se pretvorilo u komad hladnog kamena u grudima. "Netko e umrijeti? Tko?" Njezin je izraz postao umoran, i mogla sam vidjeti da joj je bilo naporno stajati pod teinom okova. "Ne znam. A umor me ve ionako nagnao da ti previe toga otkrijem, mala keri. To nisu tvoji poslovi." Bila sam otjerana, jo nesretnija i zbunjenija. Vjetica e biti slobodna, ali netko drugi e umrijeti. Nisam mogla sumnjati u njezinu rije - nitko tko je vidio njezine uarene, tune oi dok je govorila to ne bi mogao. Dok sam se vraala u svoju lonicu, hodnici Unutranjeg bedema inili su se posve novim mjestom, svijetom udnim i nepoznatim. Moji osjeaji prema Tellarinu jo su bili zapanjujue snani, ali u danima nakon vjetiina proroanstva bila sam toliko opsjednuta tugom da se naa ljubav vie inila poput vatre koja je studenu sobu inila pogodnom za prebivanje, negoli suncem koje je sve grijalo, kao to je neko bila. Da moj vojnik nije imao vlastitih briga, sigurno bi to zamijetio. Studen u meni postala je hladna poput najotrije zime kada sam naula Tellarina i Avallesa kako govore o tajnom zadatku koji im je knez Sulis zadao, neto u vezi s vjeticom. Bilo je

15

Deufalt@crostuff.net teko iznai kakva mu je bila nakana moj voljeni i njegov prijatelj ni sami nisu znali sve to je Sulis planirao, a razgovarali su izmeu sebe, a ne u korist njihova skrivenog prislukivaa. Uspjela sam razabrati tek to da su knjige mom ouhu pokazale kako se primakao as za neki vaan dogaaj. Zadatak im je bio da naloe ili pronau neku vrstu vatre. Pomou nje bi otili na kratko nono putovanje, ali nisu rekli - ili moda jo nisu znali tono koje noi. I mog voljenog i Avallesa ta je mogunost vidno uznemiravala. Ako sam se bojala ve i ranije, kada sam mislila da najvea opasnost prijeti samo mom sirotom, smuenom ouhu, sada sam se gotovo razboljela od uasa. Jedva sam teturala preostalih sati tog dana, toliko sam bila zaokupljena milju da bi se neto moglo dogoditi Tellarinu. Ispustila sam vezivo s perlicama toliko puta da mi gaje Ulca naposljetku oduzela. Kada je pao mrak, satima nisam mogla zaspati, a kad sam zaspala, prenula sam se daui i drui iz sna u kojem je Tellarin upao u plamen i gorio tono izvan mog domaaja. Leala sam prevrui se u postelji cijele noi. Kako sam mogla zatititi svog voljenog? Upozorenjem ne bih nita postigla. Bio je tvrdoglav, a najdublju je vjeru polagao samo u one stvari koje je mogao pojmiti i dotaknuti, te sam znala da se ne bi mnogo uzdao u rijei jedne vjetice. U svakom sluaju, ak i ako bi mi povjerovao, to je mogao poduzeti? Odbiti zapovijed kneza Sulisa zbog upozorenja koje je dobio od mene, svoje tajne ljubavnice? Ne, bilo bi beznadno pokuati nagovoriti Tellarina da ne ide - govorio je o odanosti svom gospodaru gotovo jednako esto kao o svojim osjeajima prema meni. Bila sam u agoniji od straha i znatielje. Sto je moj ouh planirao? to lije proitao u tim knjigama daje sada izlagao opasnosti ne samo vlastiti ivot ve i ivot mog voljenog? Nitko od njih nita mi ne bi rekao, znala sam. ak je i vjetica izjavila kako to nisu bili moji poslovi. Ako sam htjela ita otkriti, morala sam to uiniti sama. Odluila sam baciti pogled u ouhove knjige, one koje je skrivao i od mene i od ostalih. Neko bi to bilo gotovo nemogue, ali sada - budui da je cijele noi sjedio itajui, piui i apui sebi u bradu, mogla sam se uzdati da je Sulis, kada bi zaspao, spavao kao mrtav. Iskrala sam se u ouhove odaje rano slijedeeg jutra. Otjerao je sluge tjednima prije, a puk zamka vie mu se nije usuivao kucati na vrata ukoliko ih on sam ne bi pozvao. Odaje su bile prazne izuzev mog ouha i mene. Leao je izvaljen na postelji, a glava mu je visjela preko ruba slamarice. Da nisam znala koliko je umjeren bio u svojim navikama, njegovo bi me duboko, hrapavo disanje i nain na koji je zguvao gunjeve naveli na pomisao da se onesvijestio od pia, ali Sulis bi rijetko kad popio ak i kale vina. Klju zakljuanih krinja nalazio mu se na vrpci oko vrata. Dok sam ga izvlaila iz koulje to sam opreznije znala, nisam mogla a da ne primijetim koliko je sretnije izgledao zaogrnut gunjevima sna. Bore na njegovu elu zagladile su se, a eljust mu vie nije bila stisnuta u odsutnoj grimasi koja je postala njegov stalan izraz lica. U tom trenutku, iako sam ga mrzila zbog onog to je uinio vjetici Valadi, saalila sam se nad njim. Kakva god ga je ludost odnedavna zahvatila, bio je dobar ovjek na svoj nain, i u svoje vrijeme. Promekoljio se i neto nerazgovjetno promrmljao. Dok mi je srce brzo udaralo, pourila sam se da mu provuem vrpcu i klju preko glave. Kada sam pronala drvene krinje i otkljuala ih, stala sam vaditi i pregledavati ouhove zabranjene knjige, brzo i tiho listajui svaku redom, i jednim uhom pratei promjene u njegovu disanju. Veina jednostavno ukorienih svezaka bila je ispisana na meni nepoznatim jezicima, dvije-tri na pismima koja nisam mogla ak ni prepoznati. One koje sam donekle razumjela sadravale su ili bajke o vilenjacima ili prie o Visokoj utvrdi u doba Sjevernjaka. Proao je dobar dio sata kada sam otkrila labavo uvezanu knjigu naslovljenu Zapisi Vargellisa Sulisa, sedmog kneza Honse Sulis, sada gospodara Sulisove kutje u izgnanstvu. Precizan rukopis mog ouha gusto je ispunio prve stranice,

16

Deufalt@crostuff.net a zatim postao krupniji i manje savren kako se nastavljao, sve dok posljednje stranice nisu izgledale gotovo kao da ih je ispisalo dijete koje jo ui slova. um s postelje me prenuo, ali ouh je samo zastenjao i prevrnuo se na bok. Nastavila sam itati knjigu to sam bre mogla. inilo se da se radilo o najsvjeijim zapisima iz njegova ivota - najraniji datumi u knjizi potjecali su iz prve godine naeg ivota u Visokoj utvrdi. Na veini stranica nabrajali su se zadaci koje je valjalo obaviti u svrhu obnove Visoke utvrde, te zapisi vanih presuda koje je Sulis donio kao gospodar tvrave i njezinih pripadajuih posjeda. Bilo je i drugih zabiljeki osobne prirode, ali one su bile kratke i povrne. O onom stranom danu prije gotovo tri godine, napisao je samo: Cynethrith je umrla od plutjne groznice. Bit tje pokopana na predgorju. Jedini spomen mene nalazio se u jednoj reenici zapisanoj nekoliko mjeseci ranije -Bredaje danas sretna. Bilo mi je neobino bolno to je moj ozbiljni ouh to primijetio i zabiljeio. Na kasnijim se stranicama gotovo i nisu spominjali domai ili vladarski poslovi, kao to je i Sulis u svakodnevnom ivotu gubio zanimanje za njih. Umjesto toga, bilo je sve vie i vie biljeki o onome to je, ini se, proitao iz drugih knjiga - jedna je kazivala: Plesinnen tvrdi da bozcansko prozcdire smrtno kano ssto plamen prozcdire granu ili deblo. Kako onda... dok je ostatak bio zamrljan - jedna je rije mogla biti zavli, a neto dalje mogla sam razabrati Sveto Drvo. Druga zabiljeka nabrojila je nekoliko Vrata koja je locirao netko po imenu Nisses, s objanjenjima uz svaka, koja zapravo nita nisu objanjavala -premjesstena, proitala sam ouhov drhtav rukopis pokraj jednih, ili iz razdoblja nenastanjenosti, ili ak, susret s Mracznim stvorom. Tek sam na posljednje dvije strane pronala zapise o eni u eliji pod prijestolnom dvoranom. Napokon primih glas o zceni zvanoj Valada, navodila je jedna crkarija. Nitko zciv sjeverno od Perdruina ne posjeduje znanje o Crnoj Vatri. Moraju se natjerati da otkrije ssto zna. Ispod toga, jo neposlunijim rukopisom nekog je drugog dana bilo napisano, Vjesstica mi se opire, ali ne mogu podnijeti joss jedan neuspjeh kao u notji na Elizijino. Kamena notj slijedetjije trenutak Jakih glasova pod utvrdom. Zidovi tje biti tanki. Pokazat tje mi put do Crne Vatre, jer druge nade nema. Ili tje mi ona odgovoriti, ili smrt. Sjela sam na pete, nastojei pronai smisao u svemu tome. to god daje moj ouh planirao, dogodit e se uskoro - Kamena no bila je posljednja no mjeseca Avrela, i od nje nas je dijelilo samo nekoliko dana. Iz njegovih rijei nisam mogla dokuiti je li vjetici i dalje prijetila opasnost - je li ju kanio ubiti ako ga iznevjeri, ili samo ako pokua prekriti nagodbu koju je s njim sklopila? - ali nisam dvojila da e ta potraga za neim zvanim Crna Vatra donijeti opasnost svima ostalima, a to je najvanije i najstranije - mom vojniku, Tellarinu. Moj je ouh ponovno uzdahnuo u snu. Bio je to turoban zvuk. Spremila sam njegove knjige pod klju i ponovno se iskrala. Cijelog dana osjeala sam se odsutno i grozniavo, ali ovaj put nisam gorjela od ljubavi. Strahovala sam za svog dragana i strepila za svog ouha i vjeticu Valadu, ali ono to sam znala i kako sam to otkrila, nikome nisam mogla rei. Prvi put otkad me moj vojnik poljubio, osjeala sam se osamljeno. Bila sam ispunjena tajnama, a za razliku od Sulisa, nisam imala ak ni knjigu kojoj bih se povjerila. Poi u za njima, naposljetku sam odluila. Slijedit u ih do mjesta koje je ouh spominjao, mjesta pod utvrdom gdje su zidovi bili tanki, a glasovi jaki. Dok budu tragali za Crnom Vatrom, ja u vrebati na opasnost. Ja u ih sve zatititi. Bit u njihov aneo. Napokon je stigla Kamena no. ak i da nisam proitala ouhove zapise, mislim da bih znala kako je stigao as kada su kanili potraiti Crnu Vatru, jer je Tellarin bio vrlo odsutan duhom i progonjen sjenama. Iako mi nita nije priznao dok smo skupa leali u mojoj lonici, mogla sam osjetiti da je bio uznemiren zbog onog to se te noi spremalo. Ali ast i krv obvezivali su ga mom ouhu, te drugog izbora nije imao.

17

Deufalt@crostuff.net Obrecnuo se na mene kada sam ga poljubila u uho i uplela mu prste u kosu. "Daj ovjeku malo mira, djevojko." "Zato sebe zove ovjekom, a mene djevojkom?" zadirkivala sam ga, hinei bezbrinost koju zapravo nisam osjeala. "Zar je razlika u godinama izmeu nas toliko velika? Nisam li ti ve darovala ono to me ini enom?" Moj je vojnik bio nagao i nije uo ljubav u mojim rijeima. "Svatko tko ne odustaje kad ga za to zamole, dokazuje time daje dijete. A ja sam ovjek jer nosim vojniku znaku, i jer, ako moj gospodar zatrai, moram dati svoj ivot." Tellarin je bio pet ljeta stariji od mene, a tih davnih dana bila sam gotovo jednako impresionirana tom razlikom kao i on, no sada smatram da su svi mukarci nezreliji od svojih ena, osobito kada im se dirne u ast. Dok je zurio u strop, izraz mu je od srditog postao ozbiljan, a ja sam znala da razmilja o onome to te noi mora uiniti. I ja sam se bojala, te sam ga ponovno poljubila, ovaj put njeno, i ispriala se. Kada je otiao, pun isprika ija je namjena bila da prikriju njegovu pravu zadau, pripremila sam se za vlastito putovanje. Sakrila sam svoj najdeblji ogrta i est debelih votanica gdje ih Ulca i druge slukinje nisu mogle pronai. Kada sam bila odjevena i spremna, dotakla sam majino zlatno Drvo tamo gdje je poivalo uz moje srce, i izrekla molitvu za sigurnost svih onih koji e se sa mnom spustiti u tamu. Kamena no - posljednja no Avrela, u zoru mjeseca Maia, crni sati kada prie kazuju da duhovi hodaju zemljom sve dok ih u grobove opet ne otjeraju zora i kukurikanje pijevca. Visoka utvrda leala je tiha oko mene dok sam slijedila svog voljenog i ostale kroz tamu. Nije se toliko inilo da zamak spava, ve kao da velika utvrda zadrava dah i eka. Pod Aneoskim tornjem postoji stubite, i upravo su se tamo i zaputili. Doznala sam za nj prvi put te noi, dok sam stajala umotana u tamni ogrta, prislukujui iz sjene zida nasuprot tornju. Slijedila sam etvero - svog ouha, Tellarina i njegova prijatelja Avallesa i enu Valadu. Unato nagodbi koju je sklopila, vjetiine su ruke jo bile okovane. Raalostilo me vidjeti je sputanu poput ivotinje. Radnici koji su popravljali toranj postavili su grub drven pod iznad razbijenog kamenja starog poda - moda kako bi osigurali da nitko ne propadne kroz neku od brojnih rupa, a moda jednostavno da zatvore bilo kakve prolaze u najdublja prostranstva zamka. Neki su ak predlagali da se cijeli kat starog zamka zazida ciglama, kako se tuda ne bi moglo popeti nita to bi uznemirivalo san bogobojaznoj eljadi. Zbog tog drvenog poda dugo sam ekala prije nego to sam pola za njima kroz vanjski portal tornja, znajui da e mom ouhu i njegovim posilnima trebati vremena da pomaknu daske. Dok sam vrebala u sjenama pokraj zida kule, a vjetar se uljao Unutranjim bedemom, pomislila sam na Anela koji je stajao na vrhu tornja, lik pocrnio od stoljetne praine koju nikakva kia nije mogla isprati, nagnut u stranu kao da e svakog trena izgubiti ravnoteu i pasti. Tko je bio taj aneo? Netko od blaenih svetaca? Je li predstavljao nekakav znamen je li bdio nada mnom kao to sam ja kanila bdjeti nad Tellarinom i ostalima? Podigla sam pogled, ali visoki vrak tornja bio je nevidljiv u noi. Napokon sam iskuala kvaku na vratima tornja i otkrila da zasun nije bio povuen. Ponadala sam se kako to znai da Aneo uistinu pazi na mene. U tornju nije bilo mjeseine, te sam jo na dovratku upalila prvu votanicu pomou skrivene gube za kresivo koja je gotovo bila dogorjela. Moji koraci zvuali su zastraujue buno u kamenom predvorju, ali nitko nije iskrsnuo iz sjene da upita to ondje traim. Nisam ula ni zvuka od svog ouha i ostalih. Zastala sam na trenutak pred velebnim, zavojitim stubitem koje se penjalo uvis, i nisam mogla a da se ne zapitam to e radnici pronai kad raiste kr i stignu na vrh - kao to se jo

18

Deufalt@crostuff.net i sada pitam poslije svih ovih godina, jer sloeni posao jo nije dovren. Pretpostavljam da to neu doznati za svog ivota. Hoe li otkriti blaga koja je za sobom ostavio vilinski narod? Ili moda tek krhke kosti tih drevnih stvorenja? ak i da nije dolo do dogaaja te kobne noi, Aneoski toranj bi me i dalje opsjedao, kao to opsjeda ovu veliku utvrdu i sve zemlje pod svojom dugakom sjenom. Mislim da nijedan smrtnik nikad nee dokuiti sve njegove tajne. Jednom, davno prije, usnula sam san u kojem mi je ouh dao zadatak da oistim samog Anela, ali bez obzira na to koliko sam se trudila, nisam mogla sastrugati crnu neist s njegovih udova i lica. Rekao mi je da nisam ja kriva, te da bi mi Bog dao snage kada bi uistinu elio da Anelovo lice bude vidljivo, ali sam svejedno plakala zbog svog neuspjeha. Prela sam iz predvorja u prostoriju gdje se pod uruio u velikim odlomljenim krhotinama, te sam pokuala zamisliti to je moglo tako temeljito smrskati kamenje, a da sam toranj ostane uspravan. Nije bilo lako slijediti mog ouha i voljenog tamo kamo su ili, ali spustila sam se niz kr, naginjui se da postavim votanicu ispred sebe kako bi mi obje ruke bile slobodne. Zaalila sam, ne posljednji put, to nisam obula neto drugo osim mekih papua. Silazila sam sve nie i nie, ozlijedivi noge i isparavi haljinu na nekoliko mjesta, sve dok nisam dospjela do gomile sitnijeg odronjenog kamenja koja je predstavljala pod, barem est mojih visina ispod razine Unutranjeg bedema. Usred te poljane krhotina zjapila je golema, crna jama vea od ostalih, nazubljena gubica koja je samo ekala da me proguta. Dok sam joj se kriputavo pribliavala, zaula sam neto to su morali biti glasovi ostalih kako dopiru iz dubine, iako su mi u prvi mah zvuali neobino. Jo je kamenja bilo razgrnuto kako bi se otkrio ulaz na stubite, bljetavo bijeli jeziac sa stubama koje su od njega vodile u mrak. Novi je glas dopro do mene, smijui se. Nije pripadao nikome koga sam poznavala. ak i uza sve ono to se dogodilo prethodnih dana, nikad nisam osjetila toliku stravu, ali znala sam da je Tellarin dolje u tami. Ocrtala sam znak Drveta na grudima, a onda kroila na stubite. Isprva im nisam mogla pronai ni traga. Dok sam se sputala, svjetlost moje usamljene votanice samo je inila stubite jo slinijim sjenovitom drijelu koje se spremalo da me proguta, ali strah me nije mogao sprijeiti da ne pomognem svom voljenom - ako ita drugo, jo mi je vie ubrzao korak. Pohitala sam dolje sve dok mi se nije inilo da sam zala tako duboko ispod zamka koliko je Aneoski toranj strio iznad njega, ali jo ih nisam dostigla. Bilo da se radilo o varci zvuka, ili o vjetrovima za koje se pria da pusu kroz peine u liticama Kraljevskog jezera, i dalje sam ula nepoznate glasove. Neki su djelovali tako blizu da bih, da nisam imala votanicu, bila uvjerena kako mogu pruiti ruku i dotaknuti osobu koja mije aputala, ali treperavo mije svjetlo pokazivalo daje stubite bilo prazno. Glasovi su avrljali, a neki pjevali, na mekom, alosnom jeziku koji nisam ni razumjela ni prepoznala. Znala sam da sam previe uplaena da ostanem, da bih se trebala okrenuti i pobjei na mjeseinu i ist zrak, ali iako me bestjelesni amor ispunjavao smutnjom, nisam u njemu osjetila zla. Ako su to bili duhovi, mislim da nisu bili svjesni moje prisutnosti. Bilo je to kao da je zamak razgovarao sam sa sobom, poput starca koji sjedi uz vatru, izgubljen u davno minulim danima. Stubite je zavravalo irokim odmoritem s otvorenim prolazima na obje strane, te nisam mogla a da se ne sjetim vrata koja je ouh spominjao u svojoj knjizi. Dok sam zastala kako bih odluila kojim mi putom valja krenuti, prouila sam reljefe na zidovima, njene povijue i cvijee iju vrstu nikad prije nisam vidjela. Iznad jednog dovratka slavuj je stajao na grani drveta. Druga je grana bila uklesana iznad suprotnih vrata - meutim, kada sam pomakla svijeu, vidjela sam da obje grane pripadaju jednom te istom drvetu, ija kronja bijae uklesana tono iznad mene, irei se svodom stubita kao da sam joj ja zapravo bila deblo. Na

19

Deufalt@crostuff.net grani iznad drugih vrata uvijala se vitka zmija. Zadrhtala sam, i zaputila se prema vratima sa slavujem, ali u tom trenu do mene doprijee rijei iz tame. "... ako si mi slagala. Strpljiv sam ovjek, ali..." Bio je to moj ouh, a ak i da nisam prepoznala njegov tihi glas, prepoznala bih ga po rijeima, jer uvijek je to govorio. A kazivao je istinu - doista je bio strpljiv. Oduvijek me podsjeao na jedan od monolita u prstenima na vrhu bregova, hladan, vrst i ni u najmanjoj urbi da se pomakne, postajui topao tek nakon to bi ga sunce cijelo ljeto prilo. Kadikad sam osjeala elju da ga oinem tapom samo kako bi ga natjerala da se okrene i doista me pogleda. Samo je jednom to uinio, vjerovala sam - onog dana kada mi je rekao da su mu "oni" sve oduzeli. Ali sada sam znala da me pogledao jo jednom, da me moda vidio kako se smijeim onog dana kada mi je moj ljubavnik darovao poklon ili poljubac, te zapisao u svoju knjigu, Breda je danas sretna. Rijei mog ouha dopirale su kroz druga vrata. Ugala sam novu svijeu i postavila je navrh prve, koja je izgorjela gotovo do draa, a zatim pola za Sulisovim glasom kroz zmijska vrata. Sputala sam se duboko, a potom jo dublje - inilo se da putujem satima strmim, davno naputenim hodnicima koji su vijugali poput prede prosute iz vree. Svjetlo vo-tanice pokazivalo mije kamen koji se, iako sam znala da je bio prastar, inio novijim i sjajnijim od onoga koji sam vidjela iznad. Na ponekim mjestima otvarali su se prolazi u odaje zatrpane zemljom i krem, ali koje su zasigurno bile masivne, sa svodovima viim od najviih nabbanskih dvorana za koje sam ikad ula. Rezbarije koje sam mogla vidjeti bile su tako istanane, tako savrene da su mogle biti stvarne pojave iz prirode - ptice, biljke, drvee zarobljene u kamenu nekom vrstom maginih ini koje su se esto pojavljivale u majinim i Ulkinim priama. Bilo je zapanjujue pomisliti da je itav ovaj svijet leao pod nama u svom zemljanom grobu otkad smo doselili u Visoku utvrdu, ali i pokoljenjima prije toga. Znala sam da gledam drevni dom vilinskog naroda. Uza sve prie, pa ak i uz dokaz samog tornja, svejedno nikad nisam zamiljala da su bili tako vjeti u radu s kamenom, da su ga mogli oblikovati tako da se pjeni poput vode ili ljeska poput leda, ili da se protee nada mnom u vitkim lukovima poput najtanjih granica vrbe. Zar su ih Sjevernjaci doista sve ubili? Prvi put shvatila sam donekle to je to znailo, te me preplavio dubok, nijem uas. Stvoritelji ove neizmjerne ljepote poklani, a njihovu kuu preoteli njihove ubojice - nije ni udo to je tama bila ispunjena nemirnim glasovima. Nije ni udo to je Visoka utvrda bila mjesto koje je opsjedalo tugom sve koji su u njoj ivjeli. Dananji zamak podignut je na temeljima drevnog umorstva. Izgraen je na smrti. Nije me putala ta misao. Zamrsila mi se u umu s uspomenom na ouhov odsutan pogled, na vjeticu u lancima. Dobro se nije moglo roditi iz zla, bila sam sigurna. Ne bez rtve. Ne bez krvi i pokajanja. Mirni su moda nestali, ali poinjala sam uviati da je njihova kua ostala vrlo iva. Dok sam hitala dolje, pratei tragove svog ouha i njegovih suputnika u stoljetnoj praini, iznenada sam shvatila da sam pogreno skrenula. Prolaz je zavravao hrpom odronjenog kamenja, ali kada sam se vratila u prethodni popreni hodnik, nije bilo ni traga otiscima stopa, a samo mi mjesto nije djelovalo poznato, kao da su se same ruevine oko mene premjestile. Sklopila sam oi, tragajui za zvukom Tellarinova glasa, jer bijah uvjerena da ga u svom srcu mogu uti kroz sve kamenje Erkvnlanda. Ali do mene nije doprlo nita osim sablasnog amora, koji je umio poput jesenjeg povjetarca, pun uzdisaja i utavih besmislica. Izgubila sam se. Prvi put postalo mi je jasno kakvu sam glupost uinila. Otila sam nekamo gdje nisam smjela. Nitko nije znao gdje sam, a kada mi posljednja votanica dogori, ostat u izgubljena u tami.

20

Deufalt@crostuff.net Suze su mi nahrupile na oi, ali sam ih obrisala. Plakanje mi nije vratilo ni oca ni majku. Nee mi koristiti ni sada. Pokuala sam se vratiti putom kojim sam dola, ali glasovi su leprali oko mene poput nevidljivih ptica, te sam nedugo potom slijepo vrludala. Zbunjena zvucima u glavi i treperavim sjenama, dvaput sam umalo propala u velike pukotine u podu hodnika. U jednu od njih utnula sam kamen koji je padao ne udarivi ni u to sve dok vie nisam mogla podnijeti da oslukujem. inilo se da me tama opkolila sa svih strana, i mogla sam ostati izgubljena zauvijek te moda ak i postati dijelom aputavog zbora - ali zahvaljujui srei, sluaju ili prstu sudbine, skrenula sam u hodnik koji nisam prepoznala i zatekla se kako stojim na rubu drugog stubita, sluajui glas vjetice Valade kako dopire iz dubine. "... nije to vojska ili plemiko kuanstvo da im moete zapovijedati, knee Sulis. Oni koji su tu ivjeli sada su mrtvi, ali ovo mjesto je ivo. Morate prihvatiti to vam se nudi..." Bilo je to kao da mi je proitala misli. Dok sam drhtala sluajui kako netko drugi glasno izgovara moje slutnje, pohitala sam prema zvuku, u stravi da e se izgubiti i da vie nikad neu uti poznati glas. Prolo je naizgled jo cijelih sat vremena, iako sam ve toliko dugo boravila u tami da nisam mogla ispravno prosuditi. Moj ljubavnik i ostali kao da su se gotovo i sami pretvorili u utvare, lebdei ispred mene poput sjemenki maslaka, vjeno izvan domaaja. Stube su nastavile vijugati prema dolje, a dok je moja trea ili etvrta votanica dogorijevala, mogla sam opaziti odbljeske velebnih prostranstava kroz koja smo se svi spustili, razinu za razinom, kao da hodoastimo niz krugove Neba. S vremena na vrijeme, kada bi votanice zatreperile na drvenom podnoju, pomislila bih da vidim jo i vie. U kutku mog oka ruevine kao da su poprimale neku vrstu ivota. Bilo je trenutaka kada bi se sablasni glasovi pojaali, a sjene naizgled poprimile oblik. Ako bih napola zamirila, mogla sam gotovo vidjeti ta pusta prostranstva puna blistave, nasmijane eljadi. Zato su Sjevernjaci ubili takvu ljepotu? I kako je narod koji je izgradio ovakvo mjesto mogao doivjeti poraz od bilo kojih smrtnika, ma kako krvoednih i ratobornih? Svjetlo je procvalo u dubini, crveno i uto, od ega je uglaan kamen stubita naizgled zadrhtao. Na trenutak sam pomislila da se radi o jo jednom plodu moje mate, ali tada sam, tako blizu da se inilo kao da se moemo poljubiti ako poelimo, zaula glas svog voljenog. "Ne vjerujte joj, gospodaru", rekao je Tellarin, zvuei poprilino uplaeno. "Opet lae." Neizmjerno sretna, ali s obnovljenim opreznom, zaklonila sam votanicu dlanom i pourila niz stube to sam tie mogla. Kada su njihovi glasovi postali buniji, a ja uvidjela da svjetlo to je cvalo u tami potjee iz njihovih baklji, prstima sam posve utrnula svijeu. Koliko god sam se radovala to sam ih pronala, pretpostavila sam da oni ne bi osjeali isto prema meni. Priuljala sam se blie svjetlu, ali nisam mogla vidjeti Tellarina i ostale jer mije neto poput oblaka dima zastiralo vidik. Tek kad sam stigla do podnoja zavojitog stubita i neujno stupila na pod velike dvorane mogla sam doista razabrati etiri prilike. Stajali su u sreditu prostorije tako ogromne da ak ni baklje mog ljubavnika i Avallesa nisu mogle obasjati njezine najvie kutove. Pred njima se uzdizalo neto za to sam isprva pomislila da je bilo dim. Jo ga nisam jasno mogla vidjeti, iako je plamen baklji gorio tek na duljinu ruke od njega, ali sada je nalikovalo na golemo stablo crnih listova i debla. Sjena ga je zastirala i skrivala gotovo sve osim najire konture, kao crna mrtvaka ponjava koja poput magle pokrije brda u zimska jutra, ali ono usred ega je uao obris drveta nije bila magla, osjeala sam sa sigurnou. Bila je to ista Tama.

21

Deufalt@crostuff.net "Morate odluiti hoete li sluati mene ili mladog vojnika", govorila je vjetica mom ouhu. "Jo u vam jednom rei - ako odreete makar i jedan list, bit ete igosani kao otimai i to nee dobro proi po vas. Zar ne osjeate?" "Mislim da je Tellarin u pravu", izjavi Avalles, ali glas mu je bio nesigurniji od rijei. "Pokuava nas prevariti." Moj je ouh prebacio pogled sa sjene drveta na vjeticu. "Ako ne smijemo uzeti ni komad drva, zato si nas ovamo dovela?" upitao je polako, kao da mu ak i govor predstavlja ogroman napor. Mogla sam uti kiseo osmijeh u Valadinu odgovoru. "Drali ste me zarobljenu u vaoj vlanoj hrpi kamenja dva mjeseca, traei moju pomo oko vaih sumanutih pitanja. Ako ne vjerujete da znam to to znam, zato ste me okovali i doveli ovamo?" "Ali drvo...?" "Nisam rekla da ne smijete uzeti nita za potpalu, rekla sam da biste bili budala kada biste digli sjekiru ili no na Veliko Cudodrvo. Dolje ima olpalog granja, ako ste dovoljno smioni da ga potraite." Sulis se obratio Avallesu. "Idi i prikupi togod drvlja, neae." Mladi je vitez oklijevao, a onda dodao baklju mom ouhu i priao pomalo nesigurno golemom tamnom drvetu. Sagnuo se ispod vanjskih grana i ieznuo s vida. Nakon intervala utnje, Avalles je ponovno doteturao van. "Previe je... previe je mrano da se ita vidi", protisnuo je zadihano. Oi su mu pobijelile oko rubova. "Osim toga, ondje se neto krije - neka ivotinja, moda. Ja... mogao sam je osjetiti kako die." Okrenuo se prema mom ouhu. "Tellarinove su oi bolje od mojih..." Ne! poeljela sam kriknuti. Drvoliki stvor je uao i ekao, zaogrnut sjenama koje nijedna baklja nije mogla probiti. Bila sam spremna izletjeti iz skrovita i preklinjati svog voljenog da mu se ne pribliava, ali kao daje uo moj nijemi krik, knez Sulis je opsovao i gurnuo baklju natrag u Avallesove ruke. "Tako mi Pilipe i njezine zdjele!" rekao je moj ouh. "Obavit u to sam." Trenutak prije nego to je zakoraio pod grane, uinilo mi se da ujem apat lia, iako u dvorani nije bilo vjetra. Tiho piskutanje i tropot pojaavali su se, moda zato to se moj ouh probijao kroz gusto granje. Prolazili su dugi trenuci, a tada je utanje postalo jo silovitije. Naposljetku se pojavio Sulis, blago posrui, drei ispod svake ruke neto nalik na dugu sjenovitu polugu. Tellarin i Avalles koraknuli su naprijed da mu pomognu, ali on ih je otjerao, tresui glavom kao da ga je netko oamutio udarcem. ak i u mranoj dvorani, mogla sam vidjeti da je veoma problijedio. "Istinu si govorila, Valado", rekao je. "Ni sjekiru, ni no." Dok sam promatrala, naloio je Avallesu i mom voljenom da na tlu naine krug od odronjenog kamenja razasutog po prostoriji. Ukrstio je dva komada pronaenog drveta u sreditu kruga, te potom upotrijebio trijee iz vreice o svom pojasu ijednu od baklji da zapali udodrvo. Dok je neobina vatra oivljavala, dvorana se naizgled sve vie mraila, kao da se samo svjetlo baklji prigibalo k ognjinoj jami i bivalo upijeno. Plamenovi su se poeli dizati. utanje sjenovitog drveta je utihnulo. Sve je zautjelo - ak ni plamenovi nisu stvarali zvuk. Srce mi je lupalo dok sam se naginjala blie, gotovo zaboravljajui da moram ostati skrivena. Doista, Crna je Vatra sada plamtjela na tom dubokom, izgubljenom mjestu, vatra koja je treperila poput svake druge buktinje, ali iji su plamenovi bili poput rana na samoj materiji svijeta, rupe mrane i prazne kao nebo bez zvijezda. Teko je povjerovati, ali upravo sam to vidjela. Mogla sam gledati kroz plamenove Crne Vatre, ali ne na drugu stranu, ve negdje drugdje - isprva u nitavilo, ali tada su boje i oblici poeli zadirati u prostor iznad ognjine jame, kao da je neto prevrnulo sam zrak iznutra prema van. U vatri se pojavilo lice. Jedva sam se obuzdala da ne kriknem.

22

Deufalt@crostuff.net Stranac okruen crnim plamenima nije bio nalik na nijednog ovjeka kojeg sam ikad vidjela. Crte njegova lica bile su nekako posve krive, brada preuska, krupne oi ukoene u kutovima. Kosa mu je bila duga i bijela, ali nije djelovao staro. Bio je nag od struka navie, a njegova je blijeda, sjajna koa bila prekrivena stranim oiljcima, ali unato plamenima sred kojih je leao, njegove su opekotine prije djelovale staro nego svjee. Crna je Vatra izobliila ak i tamu. Sve se oko nje savilo, kao daje sam svijet postao rastegnut i drhtav poput odraza mjehuria na vodi rijeke. inilo se da plameni ovjek drijema u vatri, ali bio je to strahovito nemiran san. Bacakao se i izvijao, te ak i prinio ruke licu kao da se eli zatititi od nekog groznog napada. Kada su mu se oi napokon otvorile, bile su tamne poput same sjene, zurei u neto to nisam mogla vidjeti, u sjene daleko iza vatre. Usta su mu se rairila u nijemom, jezivom kriku, i unato njegovu udnom izgledu, unato tome to sam se toliko bojala da sam mislila kako e mi srce stati, ipak me boljelo gledati njegovu patnju. Ako je bio iv, kako mu je tijelo moglo gorjeti i gorjeti a da ne bude uniteno? Ako je bio duh, zato smrt nije okonala njegovu bol? Tellarin i Avalles ustuknuli su od ognjine jame, rairenih oiju i preplaeni. Avalles je nainio znak Drveta. Moj je ouh promatrao grenje usta i slijepe oi pla-menog ovjeka, a onda se okrenuo prema vjetici Valadi. "Zato nam se ne obrati? Uini neto!" Nasmijala se svojim otrim smijehom. "Htjeli ste upoznati jednog od Sitha, knee Sulise jednog od Mirnih. Htjeli ste pronai vrata, ali neka vrata ne vode do nekog mjesta, ve do nekog vremena. Crna Vatra vam je pronala pripadnika vilinskog naroda u njegovu snu. On sanja, ali moe vas uti kroz stoljea. Obratite mu se! Ispunila sam to sam obeala." Vidno potresen, Sulis se okrenuo prema ovjeku u plamenu. "Ti!" doviknuo je. "Moe li me razumjeti?" Plameni se ovjek opet izvio, ali sada su se njegove tamne, slijepe oi okrenule prema mom ouhu. "Tko je tamo?" upitao je, a ja zauh njegov glas u unutranjosti svoje lubanje, a ne u uima. "Tko hoda Cestom snova?" Prikaza podigne ruku kao da mogae posegnuti kroz godine i dotaknuti nas. Na trenutak, zapanjenost mu je potisnula agoniju s neobinog lica. "Vi ste smrtnici! Ali zato ste doli k meni? Zato remetite san Hakatrija od Kue Godinjeg plesa?" "Ja sam Sulis." Zbog drhtanja u glasu ouh je zvuao poput kakva starca. "Neki me zovu 'Otpadnikom'. Riskirao sam sve to posjedujem - proveo godine u prouavanju - da postavim pitanje na koje samo Mirni imaju odgovor. Hoe li mi pomoi?" Plameni ovjek kao da nije sluao. Usta su mu se opet iskrivila, a ovaj put bolni je krik imao zvuk. Pokuala sam zaepiti ui, ali ve mi je prodro u glavu. "Ah, pee!" zastenjao je. "Krv crva me jo pee - ak i kad spavam. ak i kad hodam Cestom snova!" "Krv crva...?" Moj je ouh bio zbunjen. "Zmaj? O njemu govori?" "Bio je poput goleme crne zmije", promrmlja Hakatri. "Moj brat i ja, slijedili smo ga u dubine, pronali i ubili, ali osjetio sam njegovu kipuu krv na sebi i vie nikad neu imati mira. Tako mi Vrta, kako me boli!" Proizveo je zvuk kao da se gui, a onda na trenutak utihnuo. "Oba naa maa su zasjekla," rekao je, a rijei mu zvuahu gotovo poput napjeva, poput pjesme, "ali moj brat Ineluki bio je sretne ruke. Izbjegao je strane opekline. Crna, crna je bila ta sukrvica, i vrelija ak i od plamenova Postanka! Bojim se da ni sama smrt nee ublaiti ovu agoniju..." "uti!" zagrmi Sulis, pun bijesa i jada. "Vjetice, zar ova arolija nita ne vrijedi? Zato me odbija sasluati?" "Nema druge arolije, osim one koja otvara vrata", odvrati ona. "Hakatri je moda stigao do tih vrata zato to gaje opekla zmajeva krv - na svijetu nema nieg to se moe usporediti s krvlju velikih crva. Mislim da ga njegove rane vjeno dre u blizini Ceste snova. Postavite mu

23

Deufalt@crostuff.net vae pitanje, Nabbane. Dat e vam isti odgovor kao bilo koji drugi besmrtnik na kojeg ste mogli nabasati." Sada sam to mogla osjetiti - osjetiti usud koji nas je doveo ovamo da nas sve pograbi u svoje ake. Zadrala sam dah, stijenjena izmeu uasa koji je poput ledenog vjetra hujao mojom glavom, koji je urlao u meni da ostavim Tellarina i sve drugo te pobjegnem, i divlje znatielje da saznam to je dovelo mog ouha do ovog nevjerojatno udnog susreta. Knez Sulis je na trenutak spustio bradu na grudi, kao da je sada kad je kucnuo as, bio nesiguran to eli rei. Naposljetku je progovorio, isprva kolebljivo, ali s veom snagom kako je nastavljao. "Naa nas Crkva ui da se Bog pojavio na ovom svijetu u liku Usiresa Aedona, izvodei brojna uda, pjesmom lijeeci bolesne i hrome, sve dok ga naposljetku imperator Crexis nije osudio na vjeanje s Drveta smaknua. Je li ti to poznato, Hakatri?" Slijepe oi plamenog ovjeka opet su se izvrnule prema Sulisu. Nije odgovorio, ali inilo se da slua. "Aedon Iskupitelj je obeao da e svi ivi biti uzneseni - da smrti nee biti", nastavi moj ouh. "To je dokazano jer je on bio utjelovljenje Boga na ovom svijetu, a dokazano je i u udesima koja je izveo. Ali ja sam mnogo prouavao tvoj narod, Hakatri. udesa koja je izveo Usires Aedon mogao je ostvariti i netko od tvog sithskog naroda, ili ak netko tko je bio tek polubesmrtnik." Njegov je osmijeh bio bezizraajan kao u lubanje. "Na kraju krajeva, ak se i moji najotriji kritiari iz redova Majke Crkve slau da Usires nije imao ljudskog oca." Sulis ponovno na trenutak pogne glavu, prizivajui rijei ili snagu. Uhvatila sam dah - bila sam posve zaboravila disati. Avalles i Tellarin i dalje su zurili, a njihov se strah sada mijeao sa zapanjenou, no lice vjetice Valade od mene je skrivala sjena. "Obje mi je ene odnijela smrt, i jednu i drugu prerano", ree moj ouh. "Prva mi je ena podarila sina prije nego to je umrla, prelijepog djeaka zvanog Sarellis koji je i sam izdahnuo vritei od bola jer je nagazio na avao potkove - avao! - i dobio smrtonosnu groznicu. Poklano je na stotine, na tisue mladia kojima sam zapovijedao, njihova trupla prekrila su bojita poput ljuski skakavaca, a sve za mali komad zemlje tu ili tamo, a ponekad ak i zbog neijih rijei. I moji su roditelji mrtvi, a previe je toga izmeu nas ostalo nedoreeno. Sve one koje sam uistinu ljubio otela mi je smrt." Njegov mukli glas poprimio je uznemirujuu snagu, napuklu mo, kao da je kanio svojom vikom sruiti same zidine Neba. "Majka Crkva mi nalae da vjerujem kako u se ponovno sjediniti s njima", rekao je. "Propovijedaju mi, govorei: 'Pogledaj djela Usiresa naeg Gospodina i utjei se, jer njegova je zadaa bila pokazati nam da se nemamo zato bojati smrti.' Ali ja nisam siguran - ne mogu tek tako vjerovati! Je li Crkva u pravu? Hou li ponovno vidjeti one koje volim? Hoemo li nastaviti ivjeti? Crkveni poglavari prozvali su me heretikom i proglasili izopenim jer sam odbijao prestati sumnjati u Aedonovo boanstvo, ali moram znati! Reci mi, Hakatri, je li Usires bio jedan od vas? Je li pria o njegovu nebeskom podrijetlu samo la namijenjena da nas usreuje, dok sveenstvo zgre salo i bogatstvo?" Treptanjem je odagnao suze, a njegovo je stameno lice bilo izoblieno od bijesa i boli. "ak i ako me Bog zauvijek poalje u pakao zbog toga, ipak moram znati -je li naa vjera la. Sada se tresao tako estoko da se nesigurnim korakom odmaknuo od vatre i zamalo pao. Nitko se nije pomaknuo osim ovjeka u plamenu, koji je slijedio Sulisa svojim praznim, tamnim oima. Shvatila sam da i ja plaem, te sam utke obrisala suze. Vidjeti ouhovu stvarnu i uasnu bol bilo je poput noa u mojoj utrobi, ali bila sam i gnjevna. Sve ovo samo zbog toga? Zbog takvih je nedokuivih stvari ostavljao moju majku samu, a sada zamalo unitio vlastiti ivot?

24

Deufalt@crostuff.net Nakon dugog razdoblja u kojem je sve bilo nijemo poput kamenja koje nas je okruivalo, Hakatri polako izusti: "Vi smrtnici uvijek muite sami sebe." Trepnuo je, a nain na koji mu se lice pomaklo bio je tako udan da sam morala okrenuti glavu, a onda ga opet pogledati prije nego to sam shvatila to je rekao. "Ali najvie se muite kad traite odgovore na neto na to odgovora nema." "Nema odgovora?" Sulis se jo tresao. "Kako je to mogue?" Plameni ovjek je podigao svoje dugoprste ruke i izveo pokret koji sam mogla protumaiti samo kao gestu mira. "Zato to Zida've nisu upoznati sa sudbinom smrtnika, ne znamo nita vie nego to vi znate o naem Vrtu, ili o tome kamo idemo kad napustimo ovo mjesto." "Sasluaj me, smrtnice. to ako je va mesija doista bio jedan od Djece zore - bi li to dokazalo da to nije bila volja vaeg Boga? Bi li to dokazalo da su Iskupiteljeve rijei ita manje istinite?" Hakatri odmahne glavom neobinom, stranom gracioznou obalne ptice. "Samo mi reci je li Usires bio jedan od vas", zatrai Sulis isprekidanim glasom. "Potedi me tvoje filozofije i reci mi! Jer i ja izgaram! Godinama me bol ne ostavlja!" Dok su odjeci ouhova krika blijedjeti, vilinski plemi u svom prstenu od crnih plamena zastade, i prvi put se inilo da uistinu vidi preko jaza. Kada je prozborio, glas mu bijae prepun tuge. "Mi Zida've ne znamo mnogo o smrtnicima, a ima i nekih nae krvi koji su se od nas odmetnuli, a iji su nam poslovi takoer nepoznati. Ne mislim da je va Usires Aedon bio jedan od Djece zore, ali vie od toga ne mogu ti rei, smrtnice, niti bi to mogao itko od mog naroda." Ponovno je podigao ruke, ispreplevi prste u sloenoj, neshvatljivoj gesti. "ao mi je." Snaan drhtaj tada je potresao bie zvano Hakatri - moda mu se bol njegovih opeklina vratila, bol koju je nekako uspijevao priguiti dok je sluao govor mog ouha. Sulis nije ekao da uje vie, ve je koraknuo naprijed i utnuo vatru udodrva u oblak uskovitlanih iskri, a onda se sruio na koljena i prekrio lice rukama. Plameni je ovjek nestao. Nakon naizgled beskonanog razdoblja utnje, oglasila se vjetica: "Hoete li sada ispuniti svoj dio nagodbe, knee Sulis? Rekli ste, ako vas dovedem k nekom od besmrtnika, da ete me pustiti." Glas joj bijae jednolian, ali u njemu je bilo neke njenosti koja me iznenadila. Ouhov odgovor, kada je stigao, bio je priguen i teko razumljiv. Odmahnuo je rukom. "Skini joj lance, Avalles. Vie nita ne trebam od nje." Usred te goleme, puste doline jada, osjetila sam trenutak duboke sree kada sam shvatila da e, unato mojim zlim slutnjama, vjetica, moj voljeni, pa ak i moj izmueni ouh, svi preivjeti tu stranu no. Dok je Avalles poeo otkljuavati vjetiine okove, drhtei do te mjere da je jedva uspijevao drati klju, mogla sam na trenutak sanjariti da e se mom ouhu vratiti zdravlje, da e mog Tellarina nagraditi zbog njegove hrabrosti i odanosti, te da emo moj voljeni i ja saviti sebi gnijezdo negdje daleko od ovog duhovima opsjednutog, vjetrovitog predgorja. Moj je ouh ispustio iznenadan krik koji je sve prenuo. Okrenula sam se i ugledala ga kako pada potrbuke, a tijelo mu se trese od plaa. Taj napadaj tuge kod ozbiljnog, tihog Sulisa bio je u neku ruku ono najstranije to sam dotad vidjela, u toj dugoj, jezivoj noi. Tada, dok je njegov krik jo odjekivao u nevidljivim svodovima dvorane i potaknuo slabaan um lia sjenovitog drveta, neto drugo privuklo mi je panju. Dvije prilike hrvale su se na mjestu gdje je do maloprije stajala vjetica. Isprva sam pomislila da su se to borili Avalles i ena Valada, ali tada sam opazila da se vjetica odmakla i promatrala sukob, svijetlih oiju rairenih od iznenaenja. Umjesto toga, u kotac su se uhvatili Avalles i Tellarin, odbacivi baklje iz ruku. Zaprepatena, nemona od iznenaenja, promatrala sam ih kako padaju na tlo. Trenutak kasnije jedan se bode podigao i spustio, i tada je kratka borba prestala. Kriknula sam: "Tellarin!" i pojurila naprijed.

25

Deufalt@crostuff.net Ustao je, otirui prainu s hlaa, i zapiljio se u mene dok sam izlazila iz sjene. Vrak njegova noa bio je crn od krvi. Bilo je u njemu neke mirnoe koju je moda potaknuo strah, ili jednostavno iznenaenje. "Breda? to radi ovdje?" "Zato te napao?" kriknula sam. Avalles je leao sklup-an na tlu u crnoj lokvi koja se irila. "Bio ti je prijatelj!" Nita nije odgovorio, ve se sagnuo da me poljubi, a onda se okrenuo i zaputio tamo gdje je moj ouh jo kleao na tlu u napadaju tuge. Moj je voljeni prislonio koljeno na ouhova lea, a onda obujmio akom kosu na zatiljku stareve glave i povukao ju sve dok se suzama obliveno lice nije podiglo na svjetlo baklji. "Nisam htio ubiti Avallesa", objasnio je moj vojnik, dijelom meni, dijelom Sulisu. "Ali ustrajao je da poe s nama, bojei se da u stei jo veu naklonost njegova strica ako on ne bude prisutan." Odmahnuo je glavom. "alosno. Ali samo je vaa smrt bila moj zadatak, Sulise, a predugo sam ekao tako savrenu priliku." Unato nemilosrdnom naporu njegova poloaja, moj se ouh nasmijeio, jezivim, zategnutim osmijehom. "Koji te Sancellan poslao?" "Zar je vano? U Nabbanu imate vie neprijatelja nego to moete izbrojati, Sulise Otpadnice. Krivovjernik ste, raskolnik i opasan. Trebali ste znati da vas ovdje nee ostaviti na miru, da irite svoju mo u divljini." "Nisam doao ovamo iriti mo", zastenjao je moj ouh. "Doao sam pronai odgovore na svoja pitanja." "Tellarine!" Nastojala sam pronai smisao tamo gdje ga nije bilo. "to to radi?" Njegov je glas poprimio neto malo od svog prijanjeg, njenog tona. "Ovo nema veze s tobom i sa mnom, Breda." "Jesi li...?" Jedva sam to mogla izgovoriti. Moje su suze zamaglile dvoranu vie nego Crna Vatra. "Jesi li se... samo pretvarao da me ljubi? Je li sve to bilo samo kako bih ti pomogla da ga ubije?" "Ne! Nisi mi za to trebala, djevojko - ve sam bio jedan od njegovih najbliih ljudi." Tada je jae stisnuo Sulisa, te sam se pobojala da e ouhu slomiti vrat. "To to ti i ja imamo, Breda, dobro je i stvarno. Odvest u te sa sobom u Nabban - sada u se obogatiti, a ti e mi biti ena. Vidjet e to je pravi grad, a ne ova vraja, zaostala hrpa kamenja." "Voli me? Doista me voli?" arko sam mu eljela vjerovati. "Onda pusti mog ouha, Tellarine!" Namrtio se. "Ne mogu. Njegova smrt zadatak je koji sam dobio prije nego to sam tebe upoznao, i zadatak koji se mora obaviti. On je luak, Breda! Nakon noanjih uasa, nakon to si vidjela demona kojeg je prizvao zabranjenom magijom, sigurno uvia zato mu se ne smije dopustiti da preivi." "Nemoj ga ubiti, molim te! Preklinjem te!" Podigao je ruku da me smiri. "Prisegao sam svom gospodaru u Nabbanu. Moram izvriti tu jednu stvar, a onda smo oboje slobodni." ak ni molba u ime ljubavi nije ga mogla zaustaviti. Zbunjena i shrvana, nesposobna da se dulje prepirem s ovjekom koji mi je donio toliko veselja, okrenula sam se prema vjetici, molei se u sebi dae qij4 ..neto poduzeti - ali Valade nije bilo. Iskoristila je svoju slobodu, ostavivi nas ostale da se meusobno pobijemo ako elimo. Uinilo mi se da vidim pokret u sjenama, ali bila je to neka druga sablast, neko letee bie koje je lebdjelo nad stubitem na neujnim krilima. Knez Sulis je utio. Nije se opirao pod Tellarinovim stiskom, ve ekao klanje poput starog bika. Kada je gutao, koa na vratu toliko bi mu se zategla da su mi se suze opet prosule po obrazima kada sam to vidjela. Moj je voljeni pritisnuo no na ouhov vrat dok sam ja teturala

26

Deufalt@crostuff.net prema njima. Sulis me pogledao, ali nita nije rekao. Kakva god mu je misao bila u oima, bila je tako duboka daje nisam mogla ni naslutiti. "Reci mi opet da me voli", zamolila sam kada sam mu se pribliila. Dok sam promatrala preplaeno ali pobjedniko lice svog vojnika, nisam mogla a da ne pomislim na Visoku utvrdu, opsjednuto mjesto sazdano na umorstvu, u ijim smo iskvarenim, nemirnim dubinama stajali. Na trenutak sam pomislila da su se sablasni glasovi vratili, jer mi je glava bila prepuna huee, umee buke. "Reci mi opet, Tellarine", preklinjala sam ga. "Molim te." Moj voljeni nije odmaknuo sjeivo sa Sulisova vrata, ali je rekao: "Naravno da te volim, Breda. Vjenat emo se, i cijeli e ti Nabban leati pod nogama. Nikad ti vie nee biti hladno ni samotno." Nagnuo se naprijed, a ja sam mogla osjetiti kako se lijepi dugi miii njegovih lea napinju pod mojom rukom. Oklijevao je zauvi kvrcaj staklene kuglice kada je ona pala na pod i otkotrljala se. "to...?" upitao je, a onda se iznenada uspravio, primivi se za mjesto na struku gdje ga je kanda ubola. Nainila sam nekoliko nesigurnih koraka i pala, plaui. Iza mene, Tellarin je poeo soptati, a potom se guiti. ula sam kad mu je no zveknuo o kamen. Nisam mogla gledati, ali zvuk njegovih posljednjih hro-paca nikad me nee napustiti. Sada kad sam stara, znam da e ova tajnovita utvrda biti mjesto gdje u umrijeti. Kada ispustim posljednji dah, pretpostavljam kako e me pokopati na predgorju pokraj majke i kneza Sulisa. Kad je ta duga no pod zamkom zavrila, Kralj aplja, kako su Jezerani nazivali mog ouha, ponovno je poeo nalikovati na ovjeka kakav je neko bio. Vladao je Visokom utvrdom jo mnogo godina, te ga je postupno ak i moj svadljivi, ljubomorni narod priznao za svog vladara, iako kraljevina nije nadivjela samog Sulisa. Moj osobni trag na ovom svijetu bit e jo manji. Nikad se nisam udala, a moj je brat Aelfric poginuo u padu s konja ne zaevi nijedno dijete, i premda su se Jezerani jo prepirali oko toga tko e ponijeti stijeg i koplje Vrhovnog poglavara, nitko od mog roda nee ih vie predvoditi. Niti e, drim, itko poslije moje smrti ostati u velikom zamku koji je knez Sulis obnovio - premalo ih je ostalo od naeg kuanstva, a oni koji jesu, uinili su to samo iz ljubavi prema meni. Kada mene vie ne bude, dvojim da e itko ostati, ak ni da nam redi grobove. Ne mogu objasniti zato sam odluila stvoriti sebi dom na tom pustom mjestu, kao to ne mogu objasniti ni zato sam izabrala ouhov ivot umjesto ivota svog lijepog, laljivog Tellarina. Pretpostavljam da sam to uinila zato to sam se bojala zasnovati na prolivenoj krvi.neto sto sejrebalo zasnovati na neem boljem. Zato to ljubav ne zbraja raune, ve donese odluku, a onda joj se potpuno preda. Kakvi god bili moji razlozi, ja sam donijela tu odluku. Nakon to me iznio iz dubina natrag na svjetlost dana, moj ouh vie gotovo i nije spomenuo tu groznu no. Ostao je dalek do kraja svojih dana, i dalje progonjen sjenama, ali s vremena na vrijeme inilo mi se da u njemu nasluujem spokoj koji ranije nije imao. Zato je bilo tako, ne bih znala rei. Dok je na kraju leao na svojoj samrtnikoj postelji, a disanje mu postajalo sve slabije i slabije, sjedila sam uz njega satima svakog dana i pripovijedala mu o svemu to se dogaalo u Visokoj utvrdi, govorei o obnovi, koja se i dalje nastavljala, o zakupcima i krdima, kao da bi on svakog trena mogao ustati da ponovno preuzme vlast. Ali oboje smo znali da se to nee dogoditi. Kada mu je napokon kucnuo posljednji as, bilo je nekog tihog iekivanja na njegovu licu ne straha, ve neeg to je bilo tee opisati. Dok se naprezao da posljednji put udahne zrak, odjednom sam se sjetila neeg to sam proitala u njegovoj knjizi, i shvatila da sam te davne noi pogrijeila.

27

Deufalt@crostuff.net Pokazat je mi put do Crne Vatre, jer druge nade nema, napisao je, ona odgovoriti, ili smrt. Nije pod tim mislio da e je ubiti ako mu ne da to je traio. elio je rei da, ako mu ona ne bude mogla pomoi da pronae odgovor, onda e morati 'priekati dok smrt ne doe po njega prije nego to dozna istinu. A sada e napokon dobiti odgovor na pitanje koje gaje tako dugo muilo. Kakav god taj odgovor bio, Sulis se nije vratio da ga podijeli sa mnom. Sada sam vrlo, vrlo stara, te u ga i ja uskoro pronai. udno je, moda, ali otkrivam da mi je prilino svejedno. U jednoj godini s Tellarinom, u onim mjesecima arke ljubavi, proivjela sam itav jedan ivotni vijek. Otada ivim jednim drugaijim, dugim i polaganim ivotom ija su se mala zadovoljstva uglavnom skladno izmjenjivala s trenucima patnje. Zasigurno su dva ivota svakome dovoljna - kome treba beskrajno postojanje besmrtnika? Naposljetku, kao to je plameni ovjek jasno pokazao, vjenost provedena u boli nije nikakav dar. A sada kad sam ispriala svoju priu, ak se i duhovi, koji me jo kadikad prenu iz sna u pono, ine poput starih prijatelja umjesto neega ega se treba bojati. Donijela sam svoje odluke. Mislim da sam zadovoljna.

28