ibs@crostuff.

net

1

ibs@crostuff.net

2

Tad Williams TORANJ ZELENOG ANELA
PRVI DIO knjiga tre"a sage Sje"anje, Tuga i Trn

Ova serija knjiga posve"ena je mojoj majci, Barbari Jean Evans,
koja me nau%ila tragati za drugim svjetovima i podijeliti ono to u njima prona'em s drugima.

Ovaj posljednji svezak, Toranj Zelenog An'ela,koji je sam po sebi maleni svijet patnje i veselja, posve"ujem
Nancy Deming-Williams, s puno, puno ljubavi.

Autorova biljeka

/ smrt nee gospodstva imat.
Mrtve e gole u jedno proimat
Sa #ovjekom u vjetru pod zapadnom lunom;
Kad izbijele im #iste kosti, kad ne bude ih vie,
Zvijezde e imat pod laktom i stopom;
Polude li kako, u zdravlju e biti,
Kroz more tonuli, iz mora e izrasti;
Izgubljeni ljubavnici, ljubav nee pasti;
I smrt nee gospodstva imat...
DYLAN THOMAS
(iz "I smrt ne"e gospodstva imat") (prijevod Nikica Petrak)

Svu istinu reci al' okoliaj, U izravnosti uspjeha nema, Istina za nau nasladu slabu Presvijetlo iznena%enje
sprema;
Kao to munje razornu snagu Tuma#imo blagim rije#ima djeci, Istina zablistat postepeno mora Da svi ne
postanemo slijepci.
EMILY DICKINSON

Mnogi su mi ljudi pruili veliku pomo" u pisanju ovih knjiga, od prijedloga i moralne potpore do presudne
logisti%ke pomo"i. Eva Cumming, Nancy Deming-Williams, Arthur Ross Evans, Andrew Harris, Paul Hud-speth,
Peter Stampfel, Doug Werner, Michael Whelan, predivni ljudi iz DAW Booksa i svi moji prijatelji u GEnie%ine
tek malen (ali vaan) uzorak onih koji su mi pomogli zavriti Pri%u Koja Mi Je Pojela ivot.

Kratak sadraj

U me'uvremenu Simon zapada u neprilike kao Morgenesov pomo"nik. Njih dvojica postaju veliki prijatelji
unato% Simonovoj sanjarskoj prirodi i doktorovu odbijanju da ga podu%i i%emu to nalikuje na magiju. Za jednog
od svojih tumaranja tajnovitim prolazima labirinta Visotvrde, Simon otkriva tajni prolaz i ondje ga umalo uhvati
Prvrates. Izmaknuvi sve"eniku, ulazi u skrivenu podzemnu odaju i pronalazi Jouu, kojeg dre u zarobljenitvu
kako bi ga iskoristili za nekakav straan obred koji planira Prvrates. Simon odlazi po doktora Morgenesa i njih
dvojica osloba'aju Jouu i odvode ga u doktorove odaje, gdje Jouu alju na slobodu kroz tunel koji vodi ispod
drevnog dvorca. Dok Morgenes tajanstvenim prijateljima alje ptice pismonoe s vijestima o onom to se
dogodilo, Prvrates i kraljeva garda dolaze uhititi doktora i Simona. Morgenes pogiba u borbi s Prvratesom, ali
njegova rtva omogu"ava Simonu da pobjegne u tunel.
Polumahnit, Simon se probija crnim hodnicima pod dvorcem, koji sadre ruevine stare pala%e Sitha. Izlazi na
povrinu na grobitu s druge strane gradskih bedema, a onda ga privu%e svjetlo krijesa. Svjedokom je
%udnovata prizora: Pvrates i kralj Elija sudjeluju u obredu s bljedolikim bi "ima u crnim haljama. Blijedi stvorovi
daju Eliji neobi%an sivi ma% uznemiruju"e mo"i, zvan Tuga. Simon bjei.
ivot u divljini na rubu velebne ume Aldheorte je bijedan pa je tjednima kasnije Simon gotovo mrtav od gladi i
iscrpljenosti, ali jo daleko od svog cilja, Jouine sjeverne tvr'ave Naglimund. Pribliivi se nekoj umskoj kolibi
da prosi, pronalazi neobi%no bi"e uhva"eno u stupicu - jednog od Sitha, rase koja se smatrala mitskom ili barem
davno i%ezlom. umar se vra"a, ali prije nego to uspije ubiti nemo"nog Sithu, Simon udarcem obara umara.
Sitha, jednom oslobo'en, zastaje tek da odapne bijelu strijelu na Simona, a potom nestaje. Novi glas kazuje
Simonu da uzme bijelu strijelu, da je ona Sithin dar.
ibs@crostuff.net

3

Patuljasti pridolica je trol zvan Binabik, koji jae na golemoj sivoj vu%ici. On kazuje Simonu da je bio samo u
prolazu, ali da "e sada otpratiti dje%aka u Naglimund. Simon i Binabik doivljavaju mnoge pustolovine i
%udnovate zgode na putu za Naglimund: shva"aju da im prijeti neto vie od kralja i njegova savjetnika lienih
svojeg zarobljenika. Na koncu, kad ih stanu proganjati nezemaljski bijeli psi koji nose ig Olujnog vrha, zloglasne
planine na dalekom sjeveru, primorani su potraiti zaklon Gelojine umske ku"e, povevi sa sobom par putnika
koje su spasili od pasa. Geloj, jezi%ava umska ena na glasu kao vjetica, razgovara s njima i suglasna je da su se
drevni Norni, opaki ro'aci Sitha, nekako upleli u sudbinu kraljevstva Svijetlog Ivana.
Progonitelji ljudske i ine prirode prijete im na putu za Naglimund. Nakon to je Binabik nastrijeljen, Simon i
jedan od spaenih putnika, mlada slukinja, moraju se nastaviti probijati kroz umu. Napada ih kos-mati div, a
spaava tek pojavljivanje Jouine lova%ke druine.
Princ ih dovodi u Naglimund, gdje Binabik lije%i svoje rane i gdje se potvr'uje da je Simon upao u stravi%an
vrtlog doga'aja. Elija uskoro dolazi osvojiti Jouin dvorac. Simonova suputnica, mlada slukinja, zapravo je
princeza Miriamele koja putuje preruena, bjee"i pred svojim ocem, za kojega se boji da je poludio pod
Prvratesovim utjecajem. Preplaen narod odasvud se sjatio u Naglimund k Joui, svojoj posljednjoj zatiti od
poludjelog kralja.
Dok princ i ostali raspravljaju o skoranjoj bitki, %udnovat stari Ri-meranin zvan Jarnauga pojavljuje se u
dvorani za vije"anje. On je pripadnik Saveza pergamene, kruga u%enjaka i upu"enih %iji su %lanovi bili Morgenes
i Binabikov u%itelj, a on donosi jo mra%nih vijesti. Njihov neprijatelj, kae on, nije samo Elija: kralj prima pomo"
od Inelukija, Kralja Oluje, koji je neko" bio princ Sitha - ali koji je mrtav ve" pet stolje"a i %iji bestjelesni duh sada
vlada Nornima s planine Olujni vrh, blijedim ro'acima protjeranih Sitha.
Strahotna %arolija sivog ma%a Tuge prouzrokovala je Inelukijevu smrt - ali i ljudski napad na Sithe. Savez
pergamene vjeruje da su Tugu darovali Eliji kao prvi korak nekog nedoku%ivog osvetni%kog plana, plana koji "e
zemlju dovesti pod jaram neumrlog Kralja Oluje. Jedina nada potje%e iz proro%anske pjesme koja navodi na
pomisao da bi 'tri ma%a' mogla preokrenuti Inelukijevu mo"nu %aroliju.
Jedan od ma%eva je Tuga Kralja Oluje, koja je ve" u rukama njihova neprijatelja, kralja Elije. Drugi je
rimmersgardska otrica Minneyar, koja se tako'er neko" nalazila u Visotvr'i, ali za koju se vie ne zna gdje je.
Tre"i je Trn, crni ma% najslavnijeg viteza kralja Ivana, sir Camarisa. Jarnauga i ostali smatraju da su mu uli u trag
negdje na zale'enom sjeveru. Gaje"i slabu nadu, Joua alje Binabika, Simona i nekoliko vojnika u potragu za
Trnom, u %asu kad se Naglimund priprema na opsadu.
I drugi se nalaze pod utjecajem rastu"e krize. Princeza Miriamele, frustrirana pokuajima svog strica Joue da je
zatiti, preruena bjei iz Naglimunda, u drutvu tajanstvenog redovnika Cadracha. Nada se da "e se uspjeti
probiti do junog Nabbana i zamoliti svoje ro'ake da pomognu Joui. Stari vojvoda Isgrimnur, na Jouin
nagovor, zakrabulji svoje prepoznatljive crte lica i kre"e za njom da je spasi. Tiamak, wranjanski u%enjak koji ivi
u mo%vari, prima %udnu poruku od svog starog mentora Morgenesa koja kazuje o tekim vremenima koja
dolaze i daje naslutiti da "e Tiamak u njima imati svoju ulogu. Maegwin, k"i kralja Her-nvstira, bespomo"no
gleda dok joj izdajstvo Velikog kralja Elije uvla%i vlastitu obitelj i zemlju u vrtlog rata.
Simon, Binabik i njihovi suputnici upadaju u zasjedu Ingena Jeggera, lovca Olujnog vrha, i njegovih slugu.
Spaava ih tek ponovna pojava Sit-he Jirikija, kojeg je Simon izbavio iz umareve zamke. Kad sazna za njihovu
potragu, Jiriki odlu%i da "e ih otpratiti do planine Urmsheim, legendarnog prebivalita jednog od velikih
zmajeva, u potrazi za Trnom.
U %asu kad Simon i ostali stiu na planinu, kralj Elija dovodi svoju vojsku pred Jouin dvorac u Naglimundu, i
premda su prvi napadi odbijeni, branitelji trpe velike gubitke. Napokon se %ini da se Elijina sila povla%i i odustaje
od opsade, ali prije nego to stanovnici tvr'ave mogu slaviti, %udna oluja pojavljuje se na sjevernom obzoru,
obruivi se na Naglimund. Oluja je oblak pod kojim putuje Inelukijeva strana vojska Norna i divova, pa kad
Crvene ruke, glavni sluge Kralja Oluje, razbiju vrata Naglimunda, po%inje straan pokolj. Joua i nekolicina
ostalih uspijevaju pobje"i iz ruevina dvorca. Prije nego to zamakne u veliku umu, princ Joua proklinje Eliju
zbog njegove nepromiljene pogodbe s Kraljem Oluje i zaklinje se da "e povratiti krunu njihova oca.
Simon i njegovi suputnici uspinju se na Urmsheim, proavi kroz velike opasnosti kako bi otkrili Udunovo drvo,
divovski zale'eni vodopad. Ondje pronalaze Trn u pe"ini nalik na grobnicu. Prije nego to mogu uzeti ma% i
pobje"i, Ingen Jegger pojavljuje se jo jedanput i napada ih sa svojom %etom vojnika. Bitka budi Igjarjuka,
bijelog zmaja, koji je godinama drijemao ispod leda. Mnogi na obje strane padaju mrtvi. Jedino Simon ostaje na
nogama, naavi se u zamci na rubu provalije; dok se ledeni crv nadnosi nad njim, on podie Trn i zamahuje
njime. Zapljuskuje ga zmajeva kipu"a krv dok on gubi svijest.
Simon se budi u pe"ini na trolskoj planini Yiqanuc. Njeguju ga Jiriki i erkvnlandski vojnik Haestan. Trn su izbavili
s Urmsheima, ali Binabi-ka, osu'enog na smrt s Rimeraninom Sludigom, u zarobljenitvu dri njegov vlastiti
ibs@crostuff.net

4

narod. Sam Simon je zaradio oiljke od zmajeve krvi, a irok pramen njegove kose je posve bijel. Jiriki ga naziva
'Snjenopra-meni' i kazuje Simonu da je, za dobro ili zlo, nepovratno ozna%en.
Kratak sadraj Kamena oprotaja
Simon, Sitha Jiriki i vojnik Haestan po%asni su gosti u gradu na vrhu planine majunih qanu%kih trolova. Ali
Sludig - %iji je rimmersgardski narod stari qanu%ki neprijatelj - i Simonov trolski prijatelj Binabik nisu tako dobro
proli; Binabikov narod dri ih obojicu u zato%enitvu, osu'ene na smrt. Audijencija kod Pastira i Lovkinje,
vladara Qanuca, otkriva da Binabika ne okrivljuju samo za naputanje svojeg plemena, ve" i zato to nije ispunio
obe"anje braka sa Sisqi, najmla'om k"eri vladaju"e obitelji. Simon preklinje Jirikija da posreduje, ali Sitha ima
obaveze prema vlastitoj obitelji i u svakom se slu%aju odbija uplitati u trolsko poimanje pravde. Netom prije
pogubljenja, Jiriki odlazi svojem domu.
Iako je Sisqi ogor%ena zbog Binabikove navodne prevrtljivosti, ne moe podnijeti da ga ubiju. Sa Simonom i
Haestanom organizira izbavljenje dvojice zarobljenika, ali dok trae svitak u pe"ini Binabikova u%itelja u kojoj se
spominje Kamen oprotaja - za koju je Simon doznao u viziji - ponovno ih zarobljavaju gnjevni qanu%ki vo'e.
Oporuka Binabikova u%itelja potvr'uje trolovu pri%u o njegovoj odsutnosti, a upozorenja iz oporuke napokon
uvjeravaju Pastira i Lovkinju da svim zemljama zaista prijeti opasnost koju nisu razumjeli. Nakon rasprave
zarobljenici su pomilovani, a Simon i njegovi suputnici dobivaju doputenje da ostave Yiqanuc i odnesu mo"ni
ma% Trn izgnanom princu Joui. Sisqi i ostali trolovi dopratit "e ih do podnoja planine.
U me'uvremenu, Joua i mala %eta sljedbenika pobjegli su iz razorenog Naglimunda te lutaju umom Aldheorte
progonjeni Nornima Kralja Oluje. Moraju se obraniti ne samo od strijela i kopalja nego i od crne magije, ali
napokon ih susre"u Geloj, umska ena, i Lelet, nijema djevoj%ica koju je Simon spasio pred stranim psima
Olujnog vrha. (udan par vodi Jouinu druinu umom do mjesta koje je neko" pripadalo Sithama, kamo ih se
Norni ne usu'uju slijediti zbog straha od krenja drevne Pogodbe izme'u razdvojenih rodova. Geloj im tada
kazuje kako moraju otputovati na drugo mjesto jo svetije Sithama, onaj isti Kamen oprotaja kamo je uputila
Simona u viziji koju mu je poslala.
Miriamele, k"i Velikog kralja Elije i Jouina ne"akinja, putuje na jug u nadi da "e prona"i Jouine saveznike me'u
svojom rodbinom na dvo-rima Nabbana; nju prati raskalaen redovnik Cadrach. Zarobljava ih grof Streawe od
Perdruina, lukav i podmitljiv %ovjek, koji kazuje Miriamele da "e je predati neimenovanoj osobi kojoj je ostao
duan. Na Miriame-linu radost, ispostavi se daje ta tajanstvena osoba prijatelj, sve"enik Di-nivan koji je tajnik
lektora Ranessina, vo'e Majke Crkve. Dinivan je tajni %lan Saveza Pergamene i nada se da "e Miriamele uvjeriti
lektora da potkae Eliju i njegova savjetnika, otpadni%kog sve"enika Pryratesa. Majka Crkva je pod opsadom, ne
samo Elijinom, koji zahtijeva da se Crkva ne upli"e u njegovu vlast, ve" i Ognjenih plesa%a, vjerskih fanatika koji
tvrde da im se Kralj Oluje ukazuje u snovima. Ranessin saslua Miriamelinu pri%u i vrlo je uznemiren.
Simona i njegovu druinu napadnu snjeni divovi na njihovu silasku s visoke planine, a vojnik Haestan i mnogi
trolovi izgube ivote. Poslije, dok razmilja o nepravdi ivota i smrti, Simon nehotice probudi sithsko zrcalo koje
mu je Jiriki dao kao talisman prizivanja te otputuje Cestom snova najprije susrevi sithskog matrijarha Amerasu,
a potom i stranu nornsku kraljicu Utuk'ku. Amerasu pokuava shvatiti spletke Utuk'ku i Kralja Oluje te putuje
Cestom snova u potrazi za mudro"u i saveznicima.
Joua i ostatak njegove druine napokon izlaze iz ume na travnjake Visokog Thrithinga, gdje ih gotovo odmah
zarobi nomadski klan voden poglavarom Marke Fikolmijem, koji je otac Jouine ljubavnice Vorzhe-ve. Fikolmij
je kivan zbog gubitka svoje k"eri, a nakon to divlja%ki pretu%e princa, organizira dvoboj u kojem Joua treba
izgubiti ivot; Fikol-mijev plan propada i Joua preivi. Fikolmij je tada prisiljen isplatiti okladu daju"i prin%evoj
druini konje. Joua, pogo'en stidom koji Vor-zheva osje"a pred svojim narodom, oeni se njome pred
Fikolmijem i okupljenim klanom. Kad Vorzhevin otac zlurado objavi da vojnici kralja Elije dolaze preko travnjaka
da ih zarobe, princ i njegovi sljedbenici odjau na istok prema Kamenu oprotaja.
U dalekom Hernvstiru, Maegwin je posljednja od svojeg roda. Njezin otac kralj i njezin brat pali su bore"i se
protiv Elijina vazala Skalija, a ona i njezin narod pronali su uto%ite u piljama gorja Grianspog. Maegwin mu%e
neobi%ni snovi te je privla%e stari rudnici i pe"ine ispod Grianspoga. GrofEolair, najvjerniji vazal njezina oca,
odlazi u potragu za njom te on i Maegwin zajedno u'u u veleban podzemni grad zvan Mezutu'a. Maegwin je
uvjerena da tu ive Sithe i da "e prite"i u pomo" Hernvstircima kao to su %inili u davnini. No jedini stanovnici
koje otkriju u ruevnom gradu su podzemljai, neobi%na, plaljiva skupina rudara u dalekom rodu s
besmrtnicima. Podzemljai, koji su izvrsni kova%i i kamenoresci, otkrivaju da je ma% Minneyar za kojim traga
Jouin narod zapravo otrica znana pod imenom Svjetloklin, zakopana sa Svijetlim Ivanom, Jouinim i Elijinim
ocem. Te vijesti malo zna%e Maegwin, koju poga'a spoznaja da njezini snovi nisu donijeli pravu pomo" njezinu
narodu. Jednako je tako uznemiruje ono to ona smatra svojom budalastom ljubavlju prema Eolairu, te izmisli
zadatak za njega - da vijest o Minnevaru i zemljovide podzemljakih iskopina, koji uklju%uju tunele ispod Elijina
ibs@crostuff.net

5

dvorca, Visotvr'e, odnese Joui i njegovoj %eti preivjelih. Eolair je zbunjen i razgnjevljen to je otjeran, ali
svejedno odlazi.
Simon, Binabik i Sludig ostavljaju Sisqi i ostale trolove u podnoju planine i nastavljaju put preko ledenih
prostranstava Bijele pustoi. To%no na sjevernom rubu velebne ume pronalaze drevni samostan naseljen
djecom i njihovom skrbnicom, starijom djevojkom zvanom kodi. Tu preno"e, sretni to su se sklonili od
hladno"e, ali pokae se da je kodi vie nego to se %ini: u tami, vradbinama ulovi svu trojicu u stupicu, a onda
po%inje obred u kojem kani prizvati Kralja Oluje i pokazati mu daje otela ma% Trn. Jedan od nemrtvih Crvenih
Ruku pokae se zahvaljuju"i Skodinoj %aroliji, ali jedno od djece omete ritual i privu%e %u-dovian roj kopa%a.
kodi i djeca poginu, ali Simon i ostali pobjegnu ponajvie zahvaljuju"i Binabikovoj neustraivoj vu%ici Qantaqi.
Simon je gotovo izbezumljen od misaonog dodira Crvene Ruke te pobjegne svojim suputnicima, jau"i udari u
drvo i izgubi svijest. Propadne u neku guduru te ga Binabik i Sludig ne mogu prona"i. Napokon, puni kajanja, oni
uzmu ma% Trn i nastave putem prema Kamenu oprotaja bez njega.
Nekoliko ljudi osim Miriamele i Cadracha stiglo je u lektorovu pala%u u Nabbanu. Jedan od njih je Jouin
saveznik vojvoda Isgrimnur koji traga za Miriamele. Drugi je Prvrates, koji donosi lektoru Ranessinu kraljev
ultimatum. Lektor javno prekori i Prvratesa i Eliju; kraljev poslanik odlazi s gozbe, prijete"i osvetom.
Te no"i Prvrates mijenja oblik pomo"u %arolije koju su mu dale sluge Kralja Oluje te postaje sjenovit stvor.
Usmrti Dinivana, a onda brutalno ubije lektora. Poslije podmetne poar u dvoranama kako bi osumnji%io
Ognjene plesa%e. Cadrach, koji se jako boji Prvratesa i koji je proveo no" nagovaraju"i Miriamele da pobjegne s
njim iz lektorove pala%e, napokon je udarcem onesvijesti i odvu%e. Isgrimnur pronalazi Dinivana na samrti koji
mu da znak Saveza Pergamene za Wranjanina Tiamaka i uputi ga da ode u kr%mu zvanu Pilipina zdjela u
Kwanitupulu, gradu na rubu mo%vara juno od Nabbana.
Tiamak je u me'uvremenu primio poruku od Dinivana i nalazi se na putu u Kvvanitupul, iako mu putovanje
umalo zavri kad ga napadne krokodil. Ranjen i u vru"ici, napokon stie u Pilipinu zdjelu gdje ga nimalo srda%no
do%eka nova gazdarica.
Miriamele se probudi shvativi da ju je Cadrach prokrijum%ario u spremite nekog broda. Dok je redovnik leao
u pijanom snu, brod je otplovio. Ubrzo ih prona'e Gan Itai, Niskia %iji je posao %uvati brod od prijete"ih vodenih
stvorenja zvanih kilpe. Iako se Gan Itai svide slijepi putnici, ona ih svejedno preda vlasniku broda, Aspitisu
Prevesu, mladom nabbanskom plemi"u.
Daleko na sjeveru Simon se budi iz sna u kojem je ponovno %uo sitsku enu Amerasu i u kojem je otkrio da je
Kralj Oluje Ineluki njezin sin. Simon je sada izgubljen i sam u bespu"ima snijegom prekrivene ume Aldheorte.
Pokuava upotrijebiti Jirikijevo zrcalo da pozove pomo", ali nitko se ne odaziva njegovoj molbi. Napokon kre"e
na put, nadaju"i se da ide u pravom smjeru, iako zna da nema velikih izgleda da iv prije'e desetke milja u
snijegom zakovanoj umi. Nekako preivljava hrane"i se kukcima i travom, ali samo je pitanje vremena kada "e
posve poludjeti ili umrijeti od gladi. Napokon ga spaava pojava Jiriki-jeve sestre Aditu, koja je stigla kao
odgovor na poziv zrcala. Ona izvede neku vrstu %arolije putovanja koja kao da pretvara zimu u ljeto, pa kad je
%arolija gotova, ona i Simon na'u se u skrivenoj sithskoj tvr'avi Jao e-Tinukai'i. To je mjesto %arobne ljepote i
bezvremenosti. Kad ih Jiriki do%eka, Simonovo veselje je veliko; nekoliko trenutaka kasnije, kad ga odvedu da
vidi Likimeyu i Shima'onarija, roditelje Jirikija i Aditu, to se veselje pretvara u uas. Vo'e Sitha izjavljuju da
Simon mora kod njih ostati zauvijek, jer nijednom smrtniku nikad nije bio doputen ulazak u tajni Jao e-
Tinukai'i.
Jouu i njegovu druinu progone u sjeverne travnjake, ali kad se napokon okrenu kako bi pruili o%ajni%ki otpor,
otkriju da ti progonitelji nisu Elijini vojnici ve" Thrithinani koji su napustili Fikolmijev klan kako bi se pridruili
princu. Zajedno pod Gelojinim vodstvom napokon stiu do Sesuad're, Kamena oprotaja, velebnog kamenog
brijega usred iroke doline. Sesuad'ra je bila mjesto gdje je bila sklopljena Pogodba izme'u Sitha i Norna i gdje
je dolo do razdvajanja dvaju rodova. Joui-na izmu%ena druina obraduje se to se napokon zatekla u sigurnoj
luci barem na neko vrijeme. Tako'er se nadaju da "e sada otkriti koje "e im svojstvo triju Velikih ma%eva
omogu"iti da poraze Eliju i Kralja Oluje, kao to je obe"ano u drevnoj Nissesovoj pjesmi.
U Visotvr'i, Elijino ludilo naizgled postaje sve dublje, a grof Guth-wulf, neko" kraljev miljenik, po%inje sumnjati
u kraljevu sposobnost vladavine. Kad ga Elija prisili da dotakne sivi ma% Tugu, Guthvvulfa gotovo razori %udna
unutranja mo" ma%a i nakon toga vie nije isti. Rahela Zmajevna, nadzornica sobarica, jo je jedna stanovnica
Visotvr'e uznemirena onim to se doga'a oko nje. Doznaje da je sve"enik Prvrates odgovoran za ono to ona
smatra Simonovom smr"u te odlu%uje da se neto mora poduzeti. Kad se Prvrates vrati iz Nabbana, ona ga
ubode noem. Sve"enik je postao tako mo"an da mu od uboda ostane samo rana, ali kad se okrene da zgromi
Rahelu %arolijom unitenja, umijea se Guthvvulf i oslijepi. Rahela umakne u strci.
Miriamele i Cadrach, ispri%avi vlasniku broda Aspitisu daje ona k"i nieg plemi"a, gostoljubivo su prihva"eni;
posebno je Miriamele obasuta velikom panjom. Cadrach postaje sve mrzovoljniji, a kad pokua pobje"i s
ibs@crostuff.net

6

broda, Aspitis ga baci u okove. Miriamele, osjetivi daje uhva"ena u zamku, bespomo"na i sama, doputa
Aspitisu da je zavede.
U me'uvremenu Isgrimnur tekom mukom stie na jug u Kvvanitu-pul. Pronalazi Tiamaka u svratitu, ali ni
traga od Miriamele. Njegovo razo%aranje ubrzo nadvlada zaprepatenje kad otkrije da je stari sla-boumnik koji
u svratitu radi kao vratar zapravo sir Camaris, najve"i vitez za vladavine Svijetlog Ivana, %ovjek koji je neko"
nosio Trn. Za Ca-marisa se dralo da je umro prije %etrdeset godina, ali to se zaista dogodilo ostaje tajnom, jer
je stari vitez nerazuman poput malog djeteta.
I dalje nose"i ma% Trn, Binabik i Sludig pobjegnu snjenim divovima izradivi splav i otplutavi preko golema
jezera koje je stvorila oluja, a koje je neko" bilo dolina oko Kamena oprotaja.
U Jao e-Tinukai'iju Simonovo zato%enitvo je vie dosadno nego strano, ali on se uvelike boji za svoje prijatelje
u prvim bojnim redovima. Sithska Prva Pramajka Amerasu poziva ga k sebi i Jiriki ga dovodi u njezinu neobi %nu
ku"u. Ona ispita Simonove uspomene trae"i neto to bi joj pomoglo razotkriti planove Kralja Oluje, a onda ga
otpusti.
Nekoliko dana kasnije Simon je pozvan na sastanak svih Sitha. Amerasu objavljuje da "e im re"i to je saznala o
Inelukiju, ali najprije izgrdi svoj narod zbog oklijevanja da se bori i njihove nezdrave opsjednutosti uspomenama
i, napokon, smr"u. Ona iznese jednog od Svjedoka, predmet koji, poput Jirikijeva zrcala, doputa ulaz na Cestu
snova. Amerasu upravo kani pokazati Simonu i okupljenim Sithama to Kralj Oluje i nornska kraljica rade, ali
umjesto toga pojavi se sama Utuk'ku u Svjedoku i proglasi Amerasu ljubiteljicom smrtnika i zabadalom. Tada se
o%ituje jedan od Crvene Ruke i dok se Jiriki i ostali Sithe bore protiv plamene aveti, Ingen Jegger, smrtni lovac
nornske kraljice, silom upada u Jao e-Tinukai'i i ubija Amerasu, uutkavi je prije nego to je mogla podijeliti
svoja otkri"a.
Ingena ubiju, a Crvenu Ruku otjeraju, ali teta je ve" po%injena. Dok su svi Sithi zaokupljeni tugovanjem,
Jirikijevi roditelji opozovu svoju presudu i putaju Simona da ode, s Aditu umjesto vodi%a, iz Jao e-Tinukai'ija.
Odlaze"i, on opaa da je vje%no ljeto Sitha postalo malo hladnije.
Na rubu ume Aditu ga smjeta u %amac i daje mu Amerasin paket koji mora odnijeti Joui. Simon se zaputi
preko jezera kinice do Kamena oprotaja gdje ga susre"u njegovi prijatelji. Neko vrijeme Simon i ostali bit "e na
sigurnom od sve ve"e oluje.

Predgovor

Guthwulf, grof od Utanveata, prije'e prstima naprijed-natrag po za-deranom drvu Velikog stola Svijetlog Ivana,
uznemiren neprirodnim mukom. Osim glasnog disanja peharnika kralja Elije i zveketa lica po zdjelama, velika je
dvorana tiha - kudikamo tia nego to bi trebala biti dok gotovo tucet ljudi jede svoj ve%ernji obrok. Tiina je
dvostruko vie titala slijepog Guthwulfa, iako to nije bilo posve iznena'uju"e: ovih dana samo je nekolicina jo
ve%erala za kraljevim stolom, a ti koji su provodili vrijeme u Elijinoj prisutnosti naizgled su sve vie i vie %eznuli
pobje"i ne izazvavi pritom sudbinu ne%im tako riskantnim kao to je razgovor za stolom.
Prije nekoliko tjedana pla"eni%ki kapetan zvan Ulgart iz Livadnih Thrithinga na%inio je pogreku naalivi se lakoj
kreposti nabbanskih ena. To je bilo uobi%ajeno miljenje Thrithinana, koji nisu shva"ali ene koje su li%ile svoja
lica i nosile haljine koje su otkrivale ono to su stanovnici kola smatrali sramotnom koli%inom gole koe.
Ulgartova gruba ala ina%e bi prola nezamije"eno u drutvu drugih mukaraca, a budu"i da je malo ena jo
ivjelo u Visotvr'i, samo su mukarci sjedili oko Elijina stola. Ali pla"enik je zaboravio - ako je uop"e i znao - da
je ena Velikog kralja, koju je ubila thrithinka strijela, bila nabbanska plemkinja. U %asu kad je stigao desert,
Ulgartova je glava ve" visjela o sedlu Erkvnstraara, na putu do kolaca na Nearulakim vratima da je pregledaju
ondanji gavrani.
Mnogo je vremena prolo otkad je razgovor za stolom u Visotvr'i plijenio panju, pomisli Guthwulf, ali ovih
dana obroci su se jeli u gotovo pogrebnoj tiini, isprekidanoj tek stenjanjem oznojenih slugu - a svaki je teko
radio da nadoknadi nekoliko nestalih drugova - i povremenim nervoznim pohvalama koje bi ponudili rijetki
plemi"i i dvorski slubenici koji nisu mogli izbje"i kraljev poziv.
Sada je Guthwulf za%uo amor tihog govora i prepoznao sir Fluire-nov glas kako neto ap"e kralju. Stari se vitez
upravo vratio iz rodnog Nabbana, gdje je sluio kao Elijin poslanik knezu Benigarisu; no"as je sedio na
po%asnom mjestu uz desnicu Velikog kralja. Starac je rekao Guthwulfu daje njegov sastanak s kraljem ranije tog
dana proao sasvim obi%no, ali Elija se ipak doimao zabrinutim tijekom cijelog obroka. Guthvvulf nije mogao o
tome suditi vidom, ali desetlje"a provedena u njegovoj prisutnosti omogu"avala su mu da pripoji sliku svakom
napetom pregibu glasa, svakoj neobi%noj primjedbi Velikog kralja. Osim toga, Guthvvulfov sluh, miris i dodir,
koji su se %inili poja%anima otkad je izgubio vid, bijahu jo otriji u blizini Elijina stranog ma%a Tuge.
ibs@crostuff.net

7

Otkako je kralj prisilio Guthwulfa da dotakne ma%, sivo sje%ivo %inilo mu se gotovo poput ivog stvora, poput
ne%ega to ga je poznavalo, to je zastrauju"e svijesti tiho %ekalo, poput grabeljivca koji mu je uhvatio miris.
Sama njegova blizina jeila mu je kou i napinjala svaki ivac i tetivu. Ponekad usred no"i, dok je grof od
Utanveata leao budan u tami, umiljao bi kako moe osjetiti otricu kroz stotine lakata kamena koje su dijelile
njegove odaje od kraljevih, sivo srce %ije je otkucaje jedino on mogao %uti.
Elija naglo odgurne stolicu. Za%uje se kripa drva po kamenu od koje su svi preplaeno zamukli. Guthvvulf
zamisli lice i kalee zaustavljene u zraku, dok iz njih kaplje teku"ina.
"Proklet bio, starce," zarei kralj, "slui li meni ili onom tenetu Benigarisu?"
"Samo vam prenosim to je knez rekao, Visosti", drhtavo "e sir Flui-ren. "Ali mislim da nije htio vrije'ati. Naiao
je na poteko"e du granica s thrithinkim klanovima, a i Wranjani su se u posljednje vrijeme uzjogunili..."
"to me briga?!" Guthwulf je gotovo mogao vidjeti kako Elija suava o%i, toliko je puta promatrao promjene
koje je gnjev izazivao na kraljevim crtama. Njegovo bi blijedo lice postalo u"kasto i pomalo vlano. U posljednje
vrijeme Guthvvulf je %uo kako sluge ap"u daje kralj jako smravio.
"Pomogao sam Benigarisu da se domogne prijestolja, Aedon ga prokleo! I dao sam mu lektora koji se ne"e
uplitati!"
Nakon to je to izustio, Elija zastane. Guthvvulf, jedini od cijelog drutva, za%u kako Prvrates, koji je sjedio preko
puta slijepom grofu, otro uvla%i dah. Kao da sluti da je otiao predaleko, kralj se ispri%a nesigurnom alom i
vrati tiem razgovoru s Fluirenom.
Guthvvulf je na trenutak sjedio kao zgromljen, a onda ustro podigne licu, jedu"i da prikrije svoj iznenadni
strah. Kako je izgledao? Jesu li svi buljili u njega -jesu li svi opazili njegovo izdajni %ko rumenilo? Kraljeve rije%i o
lektoru i Prvratesov uzdah upozorenja odjekivali su bez prestanka u njegovim mislima. Ostali su nedvojbeno
pretpostavili da je Elija aludirao na svoj utjecaj prilikom odluke da popustljivi eskritor Vel-ligis naslijedi
Ranessina kao lektor - ali Guthvvulf je znao da nije bilo tako. Prvratesova nelagoda kada se %inilo da bi se kralj
mogao izlanuti potvrdila je ono u to je Guthvvulf ve" napola sumnjao: Prvrates je ubio Ranessina. A sada je
Guthvvulf bio siguran da je Elija to znao - da je moda %ak i naredio ubojstvo. Kralj i njegov savjetnik sklopili su
pogodbu s demonima i ubili najvieg Bojeg sve"enika.
U tom %asu, sjede"i u visokom drutvu za stolom, Guthvvulf se osje"ao osamljeno poput %ovjeka na vjetrovitom
vrhuncu. Ne"e dugo izdrati pod teretom prijevara i straha. Dolo je vrijeme da pobjegne. Radije bi bio slijepi
prosjak u najgorim gnojitima Nabbana nego trenutak dulje ostao u ovoj prokletoj i opsjednutoj utvrdi.
Guthvvulf odgurne vrata svoje odaje i zastane na dovratku kako bi pustio da ga preplavi hladan zrak iz hodnika.
Bila je pono". (ak i da nije %uo procesiju alobnih nota kako odzvanjaju s Tornja Zelenog An'ela, prepoznao bi
dublji dodir hladno"e na svojim obrazima i o%ima, otrinu koju je no" posjedovala kad bi se sunce povuklo na
najudaljenije mjesto.
Bilo je %udno osje"ati o%ima, ali otkad mu je Prvrates spalio vid, o%i su postale njegov najosjetljiviji dio,
zamje"uju"i svaku promjenu u vjetru i vremenu s istan%anom osjetljivo"u finijom od one na vrcima prstiju.
Ipak, koliko god su njegove slijepe o%ne jabu%ice bile korisne, bilo je ne%eg stranog u takvoj njihovoj uporabi.
Nekoliko se no"i budio znojan i bez daha, sanjaju"i sebe kao bezli%nog gmizavog stvora s mesnatim pipcima koji
su mu izbijali iz lica, slijepim kvrgama poput puevih rogova. U svojim snovima jo je mogao vidjeti; spoznaja da
je gledao sebe istrgnula bi ga sop"u"i iz sna, opet i iznova, natrag u stvarnu tamu koja je sada bila njegov trajni
dom.
Guthvvulf iza'e u hodnik dvorca, kao i uvijek iznena'en to se jo nalazi u tami dok je kora%ao iz jedne
prostorije u drugu. Zatvaraju"i vrata koja su vodila u njegovu lonicu te tako i eravniku u kojem je tinjao ugljen,
hladno"a se pogora. (uo je prigueno tandrkanje naoruanih straara na zidovima iza otvorenog prozora, a
onda oslunuo kako vjetar ja%a i priguuje zveket njihovih surki svojom alobnom pjesmom. Pas se tektanjem
oglasi u gradu pod brijegom, a negdje, iza nekoliko zaokreta hodnika, vrata se tiho otvore i zatvore.
Guthwulf se na trenutak nesigurno ljuljao naprijed-natrag, a onda na%inio par koraka dalje od svojih vrata. Ako
kani oti"i, mora oti"i sada - bilo je beskorisno klatiti se u hodniku. Mora pouriti i iskoristiti horu: dok je cijeli
svijet oslijepila no", nalazili su se ponovno u gotovo ravnopravnim odnosima. to mu je drugo preostalo? Nije
mogao podnijeti u to se njegov kralj pretvorio. Ali morao je oti"i tajno. Iako je Eliji sada Guthwulf bio od slabe
koristi, namjesnik Velikog kralja koji %ak nije mogao odjahati u bitku, ipak je Guthwulf dvojio da bi ga njegov
negdanji prijatelj jednostavno pustio da ode. Da jedan slijepac ostavi dvorac u kojem je bio hranjen i udomljen
te napusti svojeg starog sudruga Eliju, koji ga je titio od Prvratesova pravednog gnjeva, previe je zaudaralo na
izdaju - ili bi barem zaudaralo %ovjeku na Prijestolju od zmajokosti.
Guthvvulf je dugo premiljao o tome, %ak je i uvjebao svoju rutu. Spustit "e se u Erchester i provesti no" u Sv.
Sutrinu - katedrala je bila gotovo pusta, a ondanji redovnici bili su milosrdni prema svakom prosjaku dovoljno
hrabrom da provede no"i unutar gradskih zidina. Kad do'e jutro, umijeat "e se u gomilu ljudi koja odlazi iz
ibs@crostuff.net

8

grada Starom umskom cestom, putuju"i na istok u dolinu Hasu. Odatle, tko zna? Moda prema travnjacima,
gdje su se razlijegale glasine da je Joua podizao pobunjeni %ku vojsku. Moda u neki samostan u Stanshireu ili
drugdje, na neko mjesto gdje "e prona"i uto%ite barem dok Elijina nezamisliva igra napokon sve ne porazi.
Sada je bilo vrijeme da prestane razmiljati. No" "e ga skriti od znatieljnih o%iju; danje svjetlo prona"i "e ga
ukona%ena u Sv. Sutrinu. Bilo je vrijeme da ode.
Ali %im se uputio hodnikom, osjetio je pernato laku prisutnost pokraj sebe - dah, uzdisaj, neopisiv osje"aj da je
netko tu. Okrenuo se, mau"i rukom. Zar ga je netko ipak doao zaustaviti?
"Tko...?"
Nije bilo nikog. Ili, ako je netko zaista bio blizu, taj je sada nijemo stajao, rugaju"i se njegovoj sljepo"i. Guthwulf
osjeti %udnu, naglu kolebljivost, kao da se tlo nakrivilo pod njegovim nogama. Na%inio je jo jedan korak i
odjednom snano osjetio prisutnost sivog ma%a, njegovu posebnu silu svuda oko sebe. Na trenutak je pomislio
da su se zidovi oko njega uruili. Otar vjetar proao je iznad i kroza nj, a potom nestao.
Kakvo je to bilo ludilo?
Slijep i nemo"an. Umalo je zaplakao. Proklet.
Guthvvulf se osokoli i udalji od sigurnosti vrata svoje lonice, ali neobi%an osje"aj izgubljenosti nastavio ga je
pratiti dok se probijao du hodnika Visotvr'e. Neobi%ni predmeti prolazili su pod njegovim ispitiva%kim prstima,
njean namjetaj i glatko ulatene, ali zamreno slikovite balustrade, ne nalikuju"i ni na to %ega se sje"ao iz
ovih hodnika. Vrata odaja u kojima su neko" stanovale dvorske sobarice njihala su se nezaklju%ana, ali iako je
znao da su njihove lonice prazne - nadzornica je prokrijumcarila sve svoje ti"enice iz dvorca prije napada na
Prvratesa - %uo je nejasne glasove kako ap"u u dubinama. Guthvvulf zadrhti, ali nastavi hodati. Grof je ve"
poznavao promjenjivu i nepouzdanu prirodu Visotvr'e ovih dana: %ak i prije nego to je izgubio vid, ona je
postala neobi%no nestabilno mjesto.
Guthvvulf nastavi brojiti svoje korake. Uvjebavao je putovanje nekoliko puta posljednjih tjedana: trebalo je
trideset pet koraka do skretanja hodnika, jo dvadesetak do glavnog odmorita, a onda van u uski, prohladni
Vrt loze. Pola stotine koraka vie i ponovno se nalazio pod krovom, hodaju"i kapelanovom etnicom.
Zid je bivao topao pod njegovim prstima, a onda naglo postao vraki vru". Grof otrgne svoju ruku, dahnuvi od
prepasti i boli. Tanak krik do-lepra koridorom.
"... T'si e-isi'ha as-irigu...!"
Ponovno je pruio drhtavu ruku prema zidu i opipao samo kamen, vlaan i no"no hladan. Vjetar mu uskomea
odje"u - vjetar ili mrmor nestvarne gomile. Osje"aj sivog ma%a bio je vrlo jak.
Guthvvulf pohita hodnicima dvorca, prelaze"i prstima to je lake mogao po zastrauju"e promjenjivim
zidovima. Koliko je mogao re"i, bio je jedino ivo stvorenje u ovim hodnicima. (udni zvu%i i dodiri laki poput
dima i krila moljaca bili su samo prikaze, uvjeravao je sebe nisu ga mogle zadrati. Bile su to sjene Prvratesova
%arobnja%kog uplitanja. Ne"e im dopustiti da ometu njegov bijeg. Ne"e ostati zato%en u ovom pokvarenom
mjestu.
Grof dotakne grubo drvo nekih vrata i na svoje divlje veselje otkrije da je dobro izra%unao. Borio se da prigui
usklik trijumfa i silnog olakanja. Stigao je do malog portala pokraj Velikih junih vrata. Iza njega nalazio se
otvoreni zrak i zemljite Unutranjeg bedema.
Ali kad ih je otvorio i koraknuo kroz njih, umjesto otrog no"nog zraka koji je grof o%ekivao, osjetio je puhanje
vru"eg vjetra i vrelinu brojnih vatri na svojoj koi. Glasovi su zamorili, bolno, razdraljivo.
Majko Boja! Zar se Visotvr'a zapalila?
Guthwulf korakne natrag, ali nije mogao ponovno prona"i vrata. Umjesto toga prsti su mu ostrugali kamen koji
je bivao sve vru"i pod njegovim dodirom. amor je polako prerastao u brujanje mnogih potresenih glasova, tiho
ali prodorno poput zujanja konice. Ludilo, re%e samom sebi, tlapnja. Ne smije se predati. Posrnuo je naprijed,
jo broje"i stope. Uskoro su mu noge klizile po blatu zemljita, ali su mu istovremeno pete nekako lupkale po
glatkim plo%icama. Nevidljivi je zamak prolazio kroz nekakvu jezovitu promjenu, sad plamte"i i drhte"i, sad
hladan i tvaran, a sve to u potpunoj tiini dok su njegovi stanovnici bezazleno spavali.
San i stvarnost %inili su se gotovo posve isprepleteni, a njegova osobna tama preplavljena aptavim dusima koji
su ga zbunjivali u brojenju, ali Guthwulf se ipak probijao naprijed sa smrknutom odlu%no"u koja ga je nosila
kroz mnoge strahotne pohode kao Elijina zapovjednika. Klipsao je naprijed prema Srednjem graditu,
zaustavivi se napokon kako bi se odmdrio - prema njegovim kolebljivim kalkulacijama - blizu mjesta gdje su
neko" stajale odaje dvorskog lije%nika. Nanjuio je opor vonj izgorjelih greda, posegnuo i osjetio kako mu se pod
dodirom mrve u truli prah i odsutno se sjetio poara koji je ubio Morgenesa i nekolicinu drugih. Odjednom, kao
da su ih prizvale njegove misli, pucketavi plamenovi zapleu svud oko njega, okruivi ga vatrom. Ovo nije
mogla biti iluzija - mogao je osjetiti smrtonosnu buktinju! Vru"ina ga je obuhvatila poput ake koja drobi,
ibs@crostuff.net

9

isprije%ivi mu se gdje god se okrenuo. Guthvvulf ispusti zaguen krik o%aja. Uletio je u stupicu, u stupicu! Mora
umrijeti u plamenu!
"Ruakha, ruakhaAsu'a!" Sablasni glasovi dozivali su s one strane plamenova. Prisutnost sivog ma%a bila je sada u
njemu, u svemu. Pomislio je da moe %uti njegovu nezemaljsku glazbu i jo tie, pjesme njegove natprirodne
bra"e. Tri ma%a. Tri nesveta ma%a. Sada su ga znala.
Za%uo se um poput udaranja brojnih krila, a onda grof od Utanvea-ta odjednom osjeti kako se pred njim
pojavljuje otvor, prazna to%ka u ina%e neprekinutom zidu plamena - vrata kroz koja je prodirao svje zrak.
Nemaju"i se kamo okrenuti, prebacio je plat preko glave i zateturao u hodnik tiih, hladnijih sjena.


DIO PRVI

Pod nepoznatim nebom

Simon zamiri prema zvijezdama koje su plivale u crnoj no"i. Otkrivao je da mu je sve tee ostati budnim.
Njegove umorne o%i svrnule su se prema najsjajnijem zvije'u, grubom prstenu svjetala koji je lebdio naizgled
duljinu ruke iznad razjapljena ruba kupole nalik na slomljenu ljusku jajeta.
Tamo. To je bio Kolovrat, zar ne? Doimao se neobi%no elipti%nim -kao da je samo nebo na kojem su visjele
zvijezde bilo rastegnuto u nepoznat oblik - ali ako ono nije Kolovrat, to se drugo moglo nalaziti tako visoko na
nebu sredinom jeseni? Zec? Ali Ze%je imao pokraj sebe malu grudi%astu zvijezdu - Rep. A Zec nije nikad bio tako
velik.
Panda vjetra spusti se u napola uruenu zgradu. Geloj je tu dvoranu zvala Zvjezdarnica - bila je to jedna od
njezinih grubih ala, zaklju%io je Simon. Samo je prolazak dugih stolje"a otvorio bijelu kamenu kupolu no"nom
nebu, pa je Simon znao da to nije zaista mogla biti zvjezdarnica. Sigurno %ak ni tajanstveni Sithe nisu mogli
promatrati zvijezde kroz svod od %vrstog kamena.
Vjetar ponovno puhne, ovaj put otrije, nose"i vrtlog snjenih pahulja. Iako su ga potresali drhtaji, Simon je bio
zahvalan: studen je odagnala neto od njegove pospanosti. Ne bi valjalo zaspati - ne ove od svih no"i.
Dakle, sada sam mukarac, pomisli. Pa, skoro. Skoro mukarac.
Simon nadigne rukave svoje koulje i promotri svoju ruku. Pokua napeti mii"e, a onda se namrti prili%no
nezadovoljavaju"em rezultatu. Prije'e prstima kroz dlake na nadlanici, osje"aju"i mjesta gdje su posjekotine
postale breuljkasti oiljci: ovdje, gdje su Huneovi pocrnjeli nokti ostavili svoj biljeg; ondje, kad se poskliznuo i
udario o kamen na Sikkihoqovu obronku. Je li to zna%ilo biti odrastao? Imati mnogo oiljaka? Pretpostavljao je
da je tako'er morao u%iti na ranama - ali to je mogao nau%iti iz svega to mu se dogodilo protekle godine?
Ne daj da ti ubiju prijatelje, pomisli ogor%eno. To sam nau%io. Ne idi u svijet i ne daj da te proganjaju %udovita i
lu'aci. Ne stvaraj neprijatelje.
Toliko o mudrim rije%ima koje su ljudi uvijek gorljivo dijelili s njim. Nijedna odluka nije bila tako jednostavna kao
to su se %inile u propovijedima oca Dreosana, gdje su ljudi uvijek imali jasan izbor izme'u Puta Zla i Puta
Aedonova. U Simonovim nedavnim iskustvima svijeta, svi su se izbori svodili na dvije neugodne mogu"nosti, s
tek neznatnim upu"ivanjem na dobro i zlo.
Piskutanje vjetra kroz kupolu Zvjezdarnice postalo je reskije. Natjeralo je Simona da zakripi zubima. Unato%
ljepoti zamreno isklesanih biserastih zidova, ovo je ipak bilo mjesto koje mu nije prualo dobrodolicu. Kutovi
su bili %udni, proporcije namijenjene zadovoljavanju nekog stranog osje"aja za lijepo. Poput ostalih proizvoda
svojih besmrtnih arhitekata, Zvjezdarnica je posve pripadala Sithama; nikad ne"e biti sasvim udobna
smrtnicima.
Uznemiren, Simon ustane i ushoda se, a tih odjek njegovih koraka izgubi se u zvuku vjetra. Jedna od
zanimljivosti u ovoj velikoj krunoj dvorani, zaklju%i on, bio je njezin kameni pod, neto to Sithe naizgled vie
nisu upotrebljavali. Protegnuo je none prste u svojim %izmama dok ga je povla%ila uspomena na tople,
travnate livade Jao e-Tinukai'ija. Ondje je iao bosonog, a svakog je dana bilo ljeto. Prisje"aju"i se, Simon
prekrii ruke na grudima trae"i toplinu i utjehu.
Pod Zvjezdarnice bijae na%injen od izvanredno izrezanih i namjetenih plo%ica, ali cilindri%ni zid izgledao je kao
da je od jednog komada, moda od same tvari Kamena oprotaja. Simon se zadubi u misli. Druge zgrade na
ovom mjestu tako'er nisu imale vidljiv spoj. Ako su Sithe isklesali sve zgrade na povrini izravno iz kamenih
kostiju brda i ako su zasjekli u samu Sesuad'ru - Kamen je naizgled bio ispresijecan tunelima - kako su znali kada
prestati? Zar se nisu bojali da "e se cijela hrid uruiti, na%ine li jednu rupu previe? To se %inilo gotovo jednako
%udesnim kao bilo koja druga sithska %arolija o kojoj je sluao ili koju je vidio, te jednako nedostupna
smrtnicima - znati kada valja prestati.
ibs@crostuff.net

10

Simon zijevne. Usiresu Aedone, kako je no" duga! Zurio je u nebo, u zvijezde koje su se okretale i tinjale.
elim se popeti. elim vidjeti mjesec.
Simon se zaputi glatkim kamenim podom prema jednom od dugih stubita koja su se u spirali postupno
uspinjala po obodnici odaje, broje"i stube dok je iao. To je ve" izveo nekoliko puta te duge no"i. Kad je stigao
do stote stube, sjedne. Dijamantni sjaj izvjesne zvijezde, koja je bila na pola puta du plitka zareza na tronoj
kupoli kad je posljednji put ovamo stigao, sada je stajala blizu njegova ruba. Uskoro "e nestati iz vida iza
preostale ljuske kupole.
Dobro. Barem je neto vremena prolo. No" je duga, a zvijezde nepoznate, ali barem se putanja vremena
nastavljala.
Digao se i nastavio penjati, s lako"om idu"i uskim stubitem unato% blagoj oamu"enosti koju bi nedvojbeno
izlije%io dug san. Verao se sve dok nije stigao do posljednjeg odmorita, stupovima poduprtog kamenog obruba
koji je neko" okruivao cijelu zgradu. Odavno se istroio i ve"inom uruio; sada se pruao tek nekoliko kratkih
rifova od spoja sa stubitem. Vrh visokog vanjskog zida nalazio se to%no iznad Simonove glave. Nekoliko
opreznih koraka po odmoritu dovelo gaje do mjesta gdje se pukotina kupole spustila tek malko iznad njega.
Podigao je ruke, paljivo trae"i oslonac za prste, a onda se povukao uvis. Prebacio je jednu nogu preko zida i
pustio je da se klati u praznini.
Mjesec, umotan u vjetrom iskidan veo oblaka, svejedno je bio dovoljno jasan da blijede ruevine pod njim
zablistaju poput bjelokosti. Simonovo je sjedalo bilo dobro. Zvjezdarnica je bila jedina gra'evina unutar
vanjskog zida Sesuad're koja je stajala jednako visoko kao sam zid, koji je naselju davao izgled jednog jedinog
golemog, niskog zdanja. Za razliku od drugih naputenih sithskih obitavalita koja je vidio, odavde se nije
uzdizala nijedna kula, nijedan visoki toranj. Kao da je duh Se-suad'rinih graditelja bio ukro"en ili kao da su
gradili iz nekog korisnog razloga, a ne iz %istog ponosa zbog svojega umije"a. Ruevine ipak nisu bile
neprivla%ne: bijeli kamen je sam po sebi imao poseban svjetlucav sjaj, a zdanja unutar vanjskog zida bila su
rasprostrta u nacrtu divlje, ali na neki na%in uzvieno logi%ne geometrije. Iako je bio sagra'en u kudikamo
manjem omjeru od onog koji je Simon vidio u Da'ai Chikizi i Enki-e-Shao'saye, sama skromnost njegova opsega i
jedinstvenost njegove konstrukcije davale su mu jednostavnu ljepotu druga%iju od onih drugih, ve"ih gradova.
Svuda oko Zvjezdarnice, kao i oko drugih vanijih gra'evina poput Ku"e odlaska i Ku"e voda - kako ih je
imenovala Geloj; Simon nije znao jesu li imala veze s njihovom izvornom svrhom - rasprostirao se sustav
puteljaka i manjih zgrada ili njihovih ostataka, %ije su povezane petlje i zavoji bili jednako vjeto izra'eni, ali
prirodni poput latica cvijeta. Velik dio povrine bio je obrastao nadiru"im raslinjem, ali %ak je i samo drve"e
odavalo znakove nekog rudimentarnog reda, kao to je zeleni prostor usred vilinskog prstena pokazivao gdje je
izniknuo drevni niz gljiva.
U sredini onoga to je o%ito neko" bilo naselje rijetke i istan%ane ljepote leao je neobi%an, naslagan plato. Sada
je ve"inom bio prekriven drskom travom, ali %ak i na mjese%ini jo je pokazivao neke tragove svojeg izvornog,
bujnog, zaku%astog uzorka. Geloj je to sredinje mjesto zvala Vatreni vrt. Simon, koji je poznavao samo ljudska
obitavalita, pretpostavljao je da je to bila trnica.
Iza Vatrenog vrta, s druge strane Ku"e odlaska, stajao je nepomi%an valoviti greben blijedih stoastih oblika - bili
su to atori Jouine druine, sada nabrekli od pridolica koji su tjednima sipili ovamo. Ostalo je vrlo malo
mjesta, %ak i na irokom plosnatom vrhu Kamena oprotaja; mnogi od najskorijih doljaka na%inili su sebi dom u
labirintu tunela koji su se pruali ispod kamenog svoda brijega.
Simon je sjedio zure"i u treperenje udaljenih logorskih vatri sve dok se nije po%eo osje"ati usamljenim. Mjesec
se %inio jako dalekim, njegovo lice hladno i ravnoduno.
Nije znao koliko je dugo zurio u praznu tamu. Na trenutak je pomislio da je zaspao i da sada sanja, ali sigurno je
taj %udni osje"aj napetosti bilo neto stvarno - stvarno i zastrauju"e. Napregnuo se, ali udovi mu bijahu daleki i
mlitavi. (inilo se da od Simonova tijela nije preostalo nita osim njegova dva oka. Misli su mu gorjele jasno
poput zvijezda koje je vidio na nebu - kad je bilo neba i zvijezda; kad je bilo ne%eg drugog osim ove beskrajne
tame. Uas je strujao kroz njega.
Usiresu, spasi me, je li doao Kralj Oluje? Ho"e li zauvijek biti crno? Boe, molim te, vrati svjetlost!
Kao odgovor na njegovu molitvu, svjetla stadoe tinjati u velikom mraku. Nisu to bile zvijezde, kao to se isprva
%inilo, ve" baklje - si"une to%kice svjetla koje su se vrlo polako pove"avale, kao da prilaze iz velike udaljenosti.
Oblak svjetlucavih krijesnica postane tok, tok postane linija koja je zavijala i zavijala u polaganim spiralama. Bila
je to povorka, deseci baklji koje su se penjale uzbrdo kao to se i sam Simon uspeo zavojitom stazom Sesuad're
kad je prvi put ovamo stigao iz Jao e-Tinukai'ija.
Simon je sada mogao vidjeti prilike u platevima i kukuljicama koje su %inile kolonu, tiho mnotvo koje se
kretalo obrednom precizno"u.
Ja sam na Cesti snova, shvati naglo. Amerasu je rekla da sam joj blie od ostalih ljudi.
ibs@crostuff.net

11

Ali to je to gledao?
Niz bakljonoa stigne na ravan i rairi se u treperavu lepezu, te su im se svjetla rasprostrla daleko na obje strane
vrha. To je zaista bila Sesuad'ra na koju su se popeli, Sesuad'ra koja je %ak i na svjetlu baklji bila o%ito druga%ija
od mjesta koje je Simon poznavao. Ruevine koje su ga okruivale vie nisu bile ruevine. Svaki stup i zid stajao
je nesruen. Je li ovo bila prolost, Kamen oprotaja kakav je nekad bio, ili je to bila neka %udna budu"a ina%ica
koja "e jednog dana biti obnovljena - moda kad Kralj Oluje podjarmi cijeli Osten Ard?
Velika druina navirala je na plosnato mjesto u kojem je Simon prepoznao Vatreni vrt. Tamo su prilike u
platevima zataknule baklje u utore izme'u plo%ica ili ih poloile na kamena postolja, te je na mjestu zaista
procvao vrt vatre, polje treperave, namrekane svjetlosti. Raspirivani vjetrom, plamenovi su plesali; %inilo se da
su iskre brojem nadmaile same zvijezde.
Sada se Simon osjeti naglo privu%enim naprijed s uzbibanim mnotvom prema Ku"i odlaska. Sru%io se kroz
svjetlucavu no", proavi brzo kroz kamene zidove i u arko osvijetljenu dvoranu kao daje bestjelesan. Nije bilo
drugog zvuka osim neprestanog uma u njegovim uima. Vi'eni izbliza, prizori pred njim pomicali su se i mutili
na rubovima, kao da se svijet malko iskrivio iz svojeg prirodnog oblika. Usplahiren, pokuao je zatvoriti o%i, ali je
otkrio da njegovo sanjano ja nije moglo zaprije%iti te vizije: mogao je samo gledati, poput bespomo"ne prikaze.
Mnoge prilike stajahu oko velikog stola. Kugle hladnog ognja bijahu postavljene u nie na svakom zidu, a njihov
modri, vatrenonaran%ast i ut sjaj bacao je sjene po izrezbarenim zidovima. Brojnije i dublje sjene bacao je
predmet na stolu, konstrukcija koncentri%nih sfera nalik na velebni astrolab koji je Simon u%estalo latio za
doktora Morgenesa -ali umjesto mjedi i hrastovine, ovaj bijae u cijelosti na%injen od linija svjetlosti koja je
tinjala, kao da je netko teku"om vatrom naslikao matovite oblike u zraku. Pokretljive prilike koje su ga
okruivale bile su maglovite, ali Simon je bez dvojbe znao da su to bili Sithe. Nitko nije mogao ne prepoznati
ono pti%je dranje, onu svilenu otmjenost.
Sithska ena u nebeskomodroj halji nagnula se prema stolu i pla-menim tragovima iz svojeg prsta vjeto risala
vlastite dodatke blistavoj stvari. Kosa joj je bila crnja od sjene, crnja %ak i od no"nog neba nad Se-suad'rom. Na
trenutak Simon pomisli daje to mogla biti mla'a Amerasu; ali iako je u njoj bilo mnogo toga to je sli%ilo
njegovim uspomenama na Prvu Pramajku, bilo je i mnogo toga to nije.
Pokraj nje stajao je bjelobradi mukarac u lepravoj grimiznoj halji. Oblici koji mogahu biti blijedi paroci nicali
su mu iz %ela, pobudivi u Simonu ubod nelagode - vidio je neto sli%no u drugim, puno neugodnijim snovima.
Bradati se mukarac nagne naprijed i obrati joj se; ona se okrene i prida crteu novu ognjenu vijugu.
Iako Simon nije mogao jasno vidjeti lice tamnokose ene, ona koja joj je stajala nasuprot bila je odve"
prepoznatljiva. Lice joj bijae skriveno pod maskom od srebra, a ostatak tijela pod ledenobijelim halja-ma. Kao
odgovor crnokosoj eni, nornska kraljica podigne ruku i usi-je%e liniju tamne vatre preko cijele konstrukcije, a
onda ponovno mahne rukom i prebaci mreu njenog, zadimljenog grimiznog svjetla preko kugle najblie rubu.
Neki je mukarac stajao pokraj nje, mirno motre"i svaki njezin pokret. Bio je visok i doimao se kao snano
gra'en, odjeven sav u iljasti oklop crn poput opsidijana. Nije imao masku, ni srebrnu ni inu, ali Simon mu ipak
nije mogao dobro vidjeti crte lica.
to su to radili? Je li to bila Pogodba rastanka za koju je Simon %uo -jer posve je sigurno promatrao i Sithe i
Norne okupljene na Sesuad'ri.
Mutne prilike po%ee ivahnije govoriti. Bacali su zavojite i ispresijecane linije plamena u zrak oko sfera gdje su
visjele u nitavilu, blistave poput traga odapete vatrene strijele. Njihov se razgovor naizgled sveo na grube
rije%i: mnogi sjenoviti promatra%i, gestikuliraju"i s vie gnjeva nego to je Simon vidio u besmrtnicima koje je
poznavao, stupe naprijed i opkole glavnu %etvorku, ali jo nije mogao %uti nita osim muklog hujanja nalik na
vjetar ili vodenu bujicu. Plamene kugle u sreditu prepirke razbuktale su se, lelujaju"i poput loma%e koju
oblizuje vjetar.
Simon poeli da se nekako moe primaknuti blie da bolje vidi. Je li to gledao prolost? Zar je sipila iz ukleta
kamena? Ilije to bio samo san, plod mate izazvan njegovim dugim bdjenjem i pjesmama koje je %uo u Jao e-
Tinukai'iju? Nekako, bio je siguran da se nije radilo o iluziji. (inilo se tako stvarnim, osje"ao je da gotovo moe
ispruiti ruku... mogao je ispruiti ruku... i dotaknuti...
Zvuk u njegovim uima stane blijedjeti. Svjetla baklji i sfera potamne.
Simon se s drhtajem vrati u svjesno stanje. Sjedio je na tronom kamenu Zvjezdarnice, opasno blizu ruba. Sithe
su nestali. Nije bilo baklji u Vatrenom vrtu i nikog ivog na vrhu Sesuad're osim para straara koji su sjedili uz
vatru dolje kod atorskog grada. Smu"en, Simon je neko vrijeme sjedio bulje"i u udaljene plamenove,
pokuavaju"i shvatiti to je vidio. Je li to neto zna%ilo? Ili je to bio tek besmisleni ostatak, ime koje je na zid
urezao putnik, a koje je ostalo dugo nakon to je te osobe nestalo?
Simon se vukao niza stube s krova Zvjezdarnice i vratio svojem gunju. Dok je pokuavao shvatiti svoju viziju,
zaboljela ga je glava. Postajalo je sve tee razmiljati sa svakim novim satom.
ibs@crostuff.net

12

Nakon stoje oko sebe %vr"e ovio svoj plat - halja koju je nosio ispod njega nije bila ba topla - ispio je dug
gutljaj iz svoje mjeine. Voda iz jednog od Sesuad'rinih izvora bila je slatka i hladna pod njegovim zubima.
Gucnuo je jo jednom, uivaju"i u okusu trave i sjenovita cvije"a te kucnuo prstima po kamenim plo%ama. Snovi
ili ne, trebao je razmiljati o stvarima koje mu je Deornoth kazao. Ranije te no"i ponavljao ih je toliko puta u
svojim mislima da su mu se napokon po%ele %initi poput besmislica. Sada, kad se ponovno pokuao
usredoto%iti, otkrio je da je litanija koju ga je Deornoth tako paljivo nau%io odbijala ostati u njegovoj glavi, a
rije%i su mu izmicale poput ribe u plitkom jezeru. Misli su mu umjesto toga lutale i on je umovao o svim
neobi%nim doga'ajima koje je pretrpio otkad je pobjegao iz Visotvr'e.
Kakva su to bila vremena! Stoje sve vidio! Simon nije bio siguran da bi to nazvao pustolovinom - to mu je
previe nalikovalo na neto to zavrava sretno i sigurno. Dvojio je da "e kraj biti ugodan, a dovoljno je ljudi
umrlo da se rije% "sigurno" %ini poput okrutne ale... Ali ipak, bilo je to definitivno iskustvo daleko od najlu'ih
snova jednog pera%a posu'a. Simon Sanjar sreo je stvorenja iz mitova, bio u bitkama i %ak ubio ljude. Naravno,
to se pokazalo kudikamo teim nego stoje neko" davno zamiljao, kad se vidio kao mogu"eg zapovjednika
kraljeve vojske; zapravo, pokazalo se vrlo, vrlo uznemiruju"im.
Simona su tako'er proganjali demoni, bio je neprijatelj %arobnjaka, postao je prisan s plemstvom - koje naoko
nije prolo ni bolje ni gore od %eljadi iz kuhinja i smo%nica - a ivio je i kao nevoljki gost u gradu neumiru"ih
Sitha. Osim sigurnosti i toplog kreveta, jedino to je nedostajalo u njegovoj pustolovini bile su lijepe djevice.
Sreo je princezu -koja mu se svidjela i kad se %inila obi%nom djevojkom - ali ona je davno otila, sam Aedon zna
kamo. Otad gotovo da i nije bilo ni%ega u vidu enskog drutva osim Aditu, Jirikijeve sestre, ali ona je previe
nadilazila Simonovo nespretno shva"anje. Bila je poput leoparda: prelijepa, ali prili%no zastrauju"a. (eznuo je
za nekim vie sli%nim sebi - ali ljepim, dakako. Protrljao je svoju pahuljastu bradu, opipao svoj istaknuti nos.
Mnogo ljepim. Bio je umoran od samo"e. elio je nekog s kime bi mogao razgovarati - nekoga tko "e se brinuti,
tko "e razumjeti, na na%in na koji %ak ni njegov trolski prijatelj Binabik nikad ne"e mo"i. Nekoga tko "e s njime
dijeliti stvari...
Nekoga tko "e razumjeti ono o zmaju, padne mu naglo na um.
Simon osjeti jeurke po svojim le'ima, koji ovaj put nisu bili prouzro%eni vjetrom. Bilo je jedno vidjeti viziju
drevnih Sitha, bez obzira kako stvarnu. Mnogo je ljudi imalo vizije - deseci lu'aka na erchesterskom Bojnom
trgu vikali su o njima, a Simon je sumnjao da "e u Sesuad'ri takve stvari biti jo %e"e pojave. Ali Simon je sreo
zmaja, to je bilo kudikamo vie nego stoje gotovo itko mogao re"i. Stajao je pred Igjarjukom, ledenim crvom, i
nije ustuknuo. Zamahnuo je svojim ma%em - pa, jednim ma%em; bilo je vie nego drsko nazivati Trn svojim - i
zmaj je pao. To je zaista bilo neto %udesno. Bilo je to neto to nitko osim Svijetlog Ivana nije u%inio, a Ivan je
bio najve"i od svih ljudi, Veliki kralj.
Naravno, Ivan je ubio svojeg zmaja, ali ja ne vjerujem da je Igjarjuk umro. to vie razmiljam o tome, to sam
sigurniji. Mislim da se od njegove krvi ne bih ovako osje"ao da je zmaj umro. I mislim da nisam dovoljno jak da
ga ubijem, %ak ni ma%em kao stoje Trn.
Iako je Simon svima to%no ispripovijedio to se dogodilo na Urmshei-mu i to on misli o svemu tome, naj%udnije
je bilo to to su ga neki ljudi koji su sada sebi stvorili dom na Kamenu oprotaja svejedno zvali Zma-josjek,
smijee"i se i mau"i mu kad bi prolazio. Iako se pokuao otresti tog imena, %inilo se da su ljudi njegovu
suzdranost smatrali skromno"u. (ak je %uo jednu od novih doseljenica iz Gadrinsetta kako svojoj djeci pri%a tu
pri%u, verziju koja je uklju%ivala slikovit opis zmajeve glave koju je od njegova tijela odijelila silina Simonova
udarca. Jednog dana, uskoro, ne"e biti vano to se zapravo dogodilo. Ljudi kojima se svidio - ili radije, kojima
se svidjela pri%a - re"i "e da je jednom rukom priklao velikog snjenog zmaja. Oni kojima do njega nije stalo
kazivat "e da je sve to la.
Pomisao da ta %eljad iri iskrivljene pri%e o njegovu ivotu prili%no je srdila Simona. (inilo se da to na neki na%in
obescjenjuje cijelu stvar. Ali nisu mu toliko smetali oni koji su nijekali taj doga'aj - oni mu nikad ne"e mo"i
odnijeti onaj trenutak %iste tiine i nepomi%nosti na vrhu Urmsheima - ve" oni drugi, koji su pretjerivali ili
pojednostavnjivali. Oni koji su pripovijedali doga'aj kao pri%u o bezbrinoj hrabrosti, o nekom izmiljenom
Simonu koji se ma%evao sa zmajevima jednostavno stoga to je mogao ili zato to su zmajevi bili zli, prljavim su
prstima kaljali %isti dio njegove due. Radilo se tu o ne%em mnogo ve"em, o ne%em to mu se razotkrilo u
blijedim, hladnim o%ima zvijeri, u vlastitom zbunjenom junatvu i trenutku kad ga je opekla crna krv... krv koja
mu je pokazala svijet... svijet...
Simon se uspravi. Ponovno je zadrijemao. Tako mu svega, san je bio podmukao neprijatelj. Nisi se s njime
mogao suo%iti i boriti se; %ekao je dok ne pogleda na drugu stranu, a onda bi se polako prikrao. Ali on je dao
svoju rije% i sada kad postaje mukarcem, njegova je rije% morala biti ozbiljno jamstvo. Stoga "e ostati budan.
Ovo je bila posebna no".
ibs@crostuff.net

13

Vojske sna nagnale su ga na drasti%ne mjere prije svitanja zore, ali nisu ga posve uspjele poraziti. Kad je
Jeremija sa svjetiljkom uao u Zvjezdarnicu, tijela napetog od teine njegove misije, naao je Simona kako sjedi
prekrienih nogu u lokvi vode koja se brzo ledila, dok mu je mokra crvena kosa padala u o%i, a bijeli pramen koji
se njome pruao bio uko%en poput sige. Simonovo duguljasto lice ozarila je pobjeda.
"Polio sam cijelu mjeinu vode po glavi", ponosno izusti. Zubi su mu kljocali tako glasno da ga je Jeremija
morao zamoliti da ponovi. "Polio sam vodu po glavi. Da ostanem budan. to radi tu?"
"Vrijeme je", re%e ovaj drugi. "Skoro "e zora. Vrijeme je da ode."
"Ah." Simon nesigurno ustane. "Ostao sam budan, Jeremijo. Nijednom nisam zaspao."
Jeremija kimne. Njegov je osmijeh bio oprezan. "To je dobro, Simo-ne. Hajde. Strangveard je zapalio vatru."
Simon, koji se osje"ao slabo i promrznuto vie nego to je o%ekivao, prebaci ruku oko ko%atog ramena drugog
mladi"a da se podupre. Jeremija je sada bio tako mrav daje Simonu bilo teko sjetiti ga se kakav je neko" bio:
salast svje"arev egrt, drhtava podbratka, uvijek uspuhan i znojan. Osim opsjednutog izraza koji bi se s vremena
na vrijeme pojavio u njegovim zasjenjenim o%ima, Jeremija je izgledao sasvim u skladu s onim to je bio - nao%it
mladi titonoa.
"Vatra?" Simonove misli napokon sustignu prijateljeve rije%i. Bio je prili%no oamu"en. "Dobra? Ima li hrane?"
"Vatra je vrlo dobra." Jeremija je bio ozbiljan. "Neto sam nau%io... tamo u talionicama. Kako se loi prava
vatra." Polako je odmahnuo glavom, izgubljen u mislima, a onda podigao o%i i uhvatio Simonov pogled. Sjena
preleti njegovim o%ima poput zeca gonjenog kroz travu, a onda se njegov oprezan osmijeh vrati. "to se hrane
ti%e - ne, naravno da je nema. Ne"e je biti jo neko vrijeme i ti to zna. Ali ne brini se, svinjo, vjerojatno "e
ve%eras dobiti okrajak kruha ili neto sli%no."
"Psu", re%e Simon, cere"i se i namjerno se nagnuvi tako da je Jeremija posrnuo pod dodanom teinom. Tek
nakon mnogo psovanja i me'usobnog vrije'anja uspjeli su izbje"i da se ne prevale na hladne kamene plo%e.
Zajedno su oteturali kroz vrata Zvjezdarnice, vani na blijedi sivopurpurni sjaj zore. Isto%no svjetlo prelilo se po
vrhu Kamena oprotaja, ali nijedna ptica nije zapjevala.
Jeremija je odrao rije%. Buktinja koja je gorjela u ceradom natkrivenoj odaji oca Strangvearda bila je predivno
vru"a - to je bilo dobro, jer je Simon svukao odje"u i uvalio se u drvenu kadu. Dok je zurio oko sebe u bijele
kamene zidove, u rezbarije zapletene loze i si "unih cvjetova, svjetlost vatre mrekala se po zidovima te se
%inilo da se oni pomi%u pod plitkom rui%astom i naran%astom vodom.
Otac Strangveard podigne jo jedan lonac vode i izlije ga po Simo-novoj glavi i ramenima. Za razliku od svoje
prijanje prisilne kupke, ova je voda barem bila ugrijana; dok je tekla njegovom promrzlom koom, Simon
pomisli kako je osje"aj sli%niji kolanju krvi nego vode.
"... Neka ova... neka ova voda ispere grijeh i sumnju." Strangveard zastane da namjesti svoj o%ni povez. Jedino
mu je mirkavo oko okruivala mrea bora dok se pokuavao sjetiti idu"eg odlomka molitve. Simon je znao da
su to bili ivci, a ne zaboravljivost: sve"enik je proveo ve"i dio ju%eranjeg dana i%itavaju"i kratki obred.
"Neka... neka se tada, %ovjek ovako opran i ispovijedan ne boji stati preda Me, kako bih mogao pogledati u
zrcalo njegove due i ondje vidjeti odraz valjanosti njegova bi"a, pravednosti njegove zakletve... pravednosti...
njegove zakletve..." Sve"enik ponovno zakilji od o%aja. "Oh..."
Simon pusti da ga obuhvati vrelina vatre. Osje"ao se sasvim mlitavo i tupo, ali to nije bilo tako loe %uvstvo. Bio
je uvjeren da "e biti nervozan, %ak i ustraen, ali besana mu je no" istopila strah.
Strangveard, razdraeno prolaze"i rukom kroz nekoliko preostalih pramenova kose, napokon prizove u pamet
ostatak obreda i pouri se prema kraju, kao da se boji da "e ga sje"anje ponovno napustiti. Kad je zavrio,
sve"enik pomogne Jeremiji da obrie Simona mekim ru%nicima, a onda mu vrate njegovu bijelu halju, ovaj put s
debelim konim pojasom ovijenim oko struka. Dok je Simon navla%io papu%e, mala se prilika pojavi na ulazu.
"Je li sada spreman?" upita Binabik. Trol je govorio vrlo tiho i ozbiljno, kao uvijek pun potovanja prema tu'im
ritualima. Simon se zapilji u njega i odjednom ga ispuni silna ljubav prema %ovje%uljku. Tu se nalazio prijatelj,
pravi - onaj koji je stajao uz njega u svim neda"ama.
"Da, Binabik. Spreman sam."
Trol ga izvede, a Strangveard i Jeremija su ih slijedili. Nebo je bilo vie sivo nego modro, divlje od iskomadanih
oblaka. Cijela povorka uskladi korak sa Simonovim smuenim, pomalo odsutnim hodom dok su izlazili na
jutarnje svjetlo.
Put do Jouina atora bio je obrubljen promatra%ima, njih dvjestotinjak, ve"inom Hotvigovih Thrithinana i
novih doseljenika iz Gadrin-setta. Simon je prepoznao nekoliko lica, ali znao je da su ga ona najpoznatija %ekala
naprijed kod Joue. Neka su mu djeca mahala. Njihovi su ih roditelji podigli u naru%ja ap"u"i upozorenja,
preplaeni da "e omesti sve%anu prirodu doga'aja, ali Simon se nasmijeio i odmahnuo im. Hladan jutarnji zrak
bio je ugodan na njegovu licu. Izvjesna opijenost ponovno ga je zahvatila te je morao potisnuti nagon da se
ibs@crostuff.net

14

glasno nasmije. Tko bi pomislio da "e se neto takvo dogoditi? Okrenuo se Jeremiji, ali mladi"evo je lice bilo
okrenuto od njega, o%iju sputenih u meditaciji ili stidljivosti.
Dok su stizali na otvoreni prostor pred Jouinim prebivalitem, Jeremija i Strangveard uspore korak i pristupe
ostalima koji stajahu u grubom polukrugu. Sludig, ute brade svjee potkresane i spletene u pletenice,
osmjehne se Simonu poput ponosna oca. Tamnokosi Deornoth stajao je do njega odjeven u viteko ruho, sa
svira%em harfe Sangfugolom, vojvodinim sinom Isornom i starim Sarkom u blizini. Lakrdija, umotan u debeli
plat, naoko je mrmljao tihe pritube u uho mladom Rimeraninu. Blie pro%elju atora stajale su vojvotkinja
Gutrun i mala Lelet. Pokraj njih stajala je Geloj. umska ena drala se kao stari vojnik prisiljen da trpi besmislen
pregled, ali kad je Simon uhvatio njezin uti pogled, kim-nula je glavom, kao da potvr'uje zaklju%en posao.
Na suprotnoj strani polukruga bijae Hotvig i njegovi %uvari viso%ja, njihova visoka koplja strala su poput
umarka vitkih stabala. Bijelo jutarnje svjetlo probijalo se kroz zgusnute oblake, mutno blistaju"i na njihovim
narukvicama i glavicama kopalja. Simon pokua ne misliti na druge, poput Haestana i Morgenesa, koji su mogli
biti prisutni, ali nisu.
Uokviren u otvoru izme'u tih dviju skupina stajao je ator sa sivim, crvenim i bijelim prugama. Princ Joua
stajao je pred njim, s ma%em Nai-delom u koricama o boku i tankim srebrnim kolutom na %elu. Vorzheva bijae
pokraj njega. Nesputana joj je crna kosa, bujna na ramenima, leprala na vjetru.
"Tko dolazi preda me?" upita Joua polaganim i odmjerenim glasom. Kao da eli pobiti svoj teki ton, pokazao
je Simonu natruhu osmijeha.
Binabik paljivo izgovori rije%i. "Onaj koji eli postati vitezom, prin%e - va i Boji sluga. On je Seoman, sin
Eahlferenda i Suzane."
"Tko govori za njega i kune se da je to istina?"
"Binbiniqegabenik od Yiqanuca sam ja i nalazim se zaklinjali da je to istina." Binabik se nakloni. Njegova dvorska
gesta poalje val tihog smijeha kroz gomilu.
"A je li probdio no" i je li se ispovijedio?"
"Jest!" ustro propiskuta Strangveard. "Ispovijedio je - ho"u re"i, ispovijedio se."
Joua prigui jo jedan osmijeh. "Onda neka Seoman stupi naprijed."
Na dodir Binabikove male ruke po miici, Simon na%ini nekoliko koraka prema princu, a onda klekne na koljeno
u gustu lelujavu travu. Studen mu prije'e kraljenicom.
Joua pri%eka trenutak prije nego to je prozborio. "Hrabro si sluio, Seomane. U vrijeme velike pogibelji,
riskirao si svoj ivot za mene i vratio se s mo"nom nagradom. Sada, pred o%ima Boga i tvojih prijatelja, spreman
sam uzdi"i te i udijeliti ti naslov i %ast iznad drugih ljudi, ali tako'er na tvoja ramena pole"i terete tee od onih
koje nose obi%ni ljudi. Ho"e li prisegnuti da "e ih sve prihvatiti?"
Simon udahne kako bi mu glas bio siguran i da ponovi rije%i kojima gaje Deornoth tako paljivo nau%io. "Sluit
"u Usiresa Aedona i svojeg gospodara. Podizat "u pale i braniti Boje nevine. Ne"u svrnuti pogled s dunosti.
Branit "u kraljevstvo svojeg princa od neprijatelja tijela i duha. U to se zaklinjem svojim imenom i %a"u, s
Elizijom, Aedonovom svetom majkom, kao svojim svjedokom."
Joua stupi naprijed, a onda spusti svoju jedinu zdravu ruku i poloi je na Simonovu glavu. "Tada te
proglaavam mojim %ovjekom, Seomane, i polijeem na te teret vitetva." Podigne pogled. "titonoo!"
Jeremija korakne naprijed. "Tu sam, prin%e Joua." Glas mu je malko drhtao.
"Donesi njegov ma%."
Nakon trenutka pomutnje - bal%ak se zapetljao o rukav oca Strang-vearda - Jeremija pristupi nose"i ma% u
njegovim izra'enim konim koricama. Bila je to dobro ugla%ana, ali ina%e nerazlu%iva erkvnlandska otrica.
Simon osjeti trenutak aljenja to taj ma% nije bio Trn, a onda se prekori, nazvavi se nadutim idiotom. Zar nikad
ne"e biti zadovoljan? Osim toga, zamislite sramote ako se Trn ne bi podvrgao obredu pa bi postao teak poput
mlinskog kamena. Tada bi ispao prava budala, zar ne? Jouina ruka na njegovoj glavi odjednom se %inila tekom
poput samog crnog ma%a. Simon spusti pogled kako nitko ne bi opazio rumen koja mu se irila licem.
Kad je Jeremija paljivo pri%vrstio korice o Simonov pojas, Simon isu%e ma%, poljubi bal%ak i na%ini znak Drveta
dok ga je polagao na tlo pred Jouine noge.
"U vaoj slubi, gospodaru."
Princ povu%e ruku, a onda isu%e vitki Naidel iz njegovih korica i dotakne Simonova ramena, desno, lijevo, pa
opet desno.
"Pred o%ima Boga i tvojih prijatelja - ustani, sir Seomane."
Simon se kolebljivo podigne na noge. Svreno je. Sad je vitez. Njegov se um %inio gotovo jednako obla%nim
poput niskog neba. Nastao je dug trenutak tiine, a onda po%ne klicanje.
ibs@crostuff.net

15

Satima nakon obreda, Simon se da"u"i probudio iz sna zaguljive tame i naao se napola zadavljenim u uzlu
gunjeva. Slabo zimsko sunce isijavalo je zrake na Jouin prugasti ator; ipke crvenog svjetla leale su po
Simonovoj ruci poput boje. Bio je dan, ohrabrio se. Spavao je, a ono je bio samo straan san...
Sjeo je, gun'aju"i dok se odmatao iz zamrene posteljine. Zidovi atora pulsirali su pod vjetrom. Je li kriknuo?
Nadao se da nije. Bilo bi zaista poniavaju"e da se vrite"i probudi u poslijepodne istog dana kada su ga
proglasili vitezom zbog hrabrosti.
"Simone?" Malena sjena pojavi se na zidu blizu ulaza. "Jesi li budan?"
"Jesam, Binabik." Pruio je ruku da dograbi koulju dok se %ovje%uljak sagibao kroz atorski zaklopac.
"Jesi li dobro spavao? Nije stvar lako"e ostati budan cijelu no", a to se ponekad dade na oteavanje spavanja
nakon toga."
"Spavao sam." Simon slegne ramenima. "Usnuo sam %udan san." Trol nadigne obrvu. "Sje"a li ga se?"
Simon razmisli na trenutak. "Zapravo i ne. Nekako mi je promakao. Bilo je neto o nekom kralju i starom
cvije"u, o mirisu zemlje..." Odmahnuo je glavom. Misao je nestala.
"Tako je, nalazim se misliti, i bolje." Binabik se uzvrti po prin%evu atoru, trae"i Simonov plat. Napokon ga
prona'e, a onda se okrene i dobaci ga novope%enom vitezu, koji je navla%io hla%e. "Tvoji su snovi %esto
uznemiruju"i za tebe, ali rijetko od velike pomo"i u stjecanju vie znanja. Vjerojatno je bolje da te ne nalazi
mu%iti uspomena na svaki od njih."
Simon se osjeti blago uvrije'enim. "Znanja? Kako to misli? Ame-rasu je rekla da moji snovi neto zna%e. To isto
ste rekli ti i Geloj!"
Binabik uzdahne. "Mislio sam samo da se ne nalazimo imati mnogo sre"e u otkrivanju njihova zna%enja. Dakle,
%ini mi se boljim da te oni ne mu%e, barem u ovom %asu, kada bi trebao uivati u svojem velikom danu!"
Trolovo iskreno lice dostajalo je da se Simon duboko postidi svoje trenutne zlovolje. "Ima pravo, Binabik."
Prikop%ao je pojas s ma%em. Nepoznata teina bila je jo jedna neobi%nost u danu punom %udesa. "Danas ne"u
misliti... ni na to loe."
Binabik ga srda%no pljesne po ruci. "Tako se moj suputnik na mnogim putovanjima nalazi govoriti! Dajmo se na
odlazak. Osim ljubaznog ustupanja njegova atora za tvoje spavanje, Joua je osigurao da nas sve %eka fin obrok
i druga zadovoljstva."
Vani, logor atora koji je stajao u zaklonu duga%kog sjeveroisto%nog zida Sesuad're bio je ukraen raznobojnim
vrpcama koje su pucketale i leprale na jakom vjetru. Vidjevi ih, Simon si nije mogao pomo"i a da ne pomisli na
svoje dane u Jao e-Tinukai'iju, uspomene koje je obi%no potiskivao zbog sloenih i nemirnih osje"aja koji su ih
pratili. Sve dananje lijepe rije%i nisu mogle promijeniti istinu, nisu mogle odagnati Kralja Oluje. Simon je bio
umoran od strahovanja. Kamen oprotaja bio je uto%ite samo na kratko vrijeme - kako je %eznuo za domom, za
sigurnim mjestom i oslobo'enjem od uasa! Amerasu U-Brodu-Ro'ena vidjela je njegove snove. Rekla je da
ne"e morati nositi nove terete, zar ne? Ali Amerasu, koja je vidjela toliko toga, tako'er je bila slijepa za neke
druge stvari. Moda je pogrijeila i u vezi sa Simonovom sudbinom.
Simon i njegovi suputnici me'u posljednjima su proli kroz napukla vrata u bakljama osvijetljenu toplinu Ku"e
odlaska. iroka odaja bila je puna ljudi koji su sjedili na prostrtim platevima i gunjevima. Poplo%eni podovi bili
su o%i"eni od stoljetne mahovine i travki; male ognjine vatre gorjele su posvuda. Bilo je malo razloga za
veselje u ovim tekim danima: izbjeglice iz mnogih krajeva i raznih narodnosti koje su se tu okupile %inile su se
odlu%no veselima. Simona su pozvali da se zaustavi pokraj nekoliko vatri i podijeli %estitarsko pi"e, pa mu je
trebao dobar dio sata prije nego to je napokon stigao do visokog stola - masivne, ure'ene kamene plo%e koja
je bila dio izvorne sithske dvorane - gdje su %ekali princ i ostatak njegove druine.
"Dobro doao, sir Seomane." Joua pokae Simonu mjesto sa svoje lijeve strane. "Nai kolonisti Novog
Gadrinsetta nisu alili truda da ovu gozbu u%ine velikom. Ima ze%evine i jarebica, piletine, mislim, i dobre
srebrne pastrve iz Steffloda." Nagnuo se kako bi prozborio malko tie. Unato% tjednima mira, Simon pomisli
kako prin%evo lice izgleda ispijeno. "Jedi, mom%e. Dolazi grublje nevrijeme. Moda "emo morati ivjeti na salu,
kao medvjedi."
"Novi Gadrinsett?" upita Simon.
"Svi smo tek posjetitelji na Sesuad'ri", re%e Geloj. "Princ ispravno smatra da bi bilo drsko nazivati nae naselje
imenom njihova svetog mjesta."
"A budu"i da je Gadrinsett izvor mnogih naih stanovnika, a samo ime je prikladno - Mjesto okupljanja na
starom erkvnlandskom - nazvao sam na atorski grad po njemu." Podigao je kale od prekovane kovine. "Novi
Gadrinsett!" Druina ponovi njegovu zdravicu.
Rijetka prirodna bogatstva doline i ume zaista su dobro bila iskoritena: Simon je jeo s oduevljenjem koje je
grani%ilo s mahnito"u. Gladovao je od podnevnog objeda dan prije, a ve"inu no"nog bdjenja zauzimale su
ibs@crostuff.net

16

rastresene pomisli na hranu. Nakon nekog vremena puka mu je iscrpljenost oduzela tek, ali sada se vratio u
punoj snazi.
Jeremija je stajao iza njega, pune"i Simonov kale razvodnjenim vinom svaki put kad bi ga Simon ispraznio.
Simon jo nije bio pomiren milju da ga dvori njegov prijatelj iz Visotvr'e, ali Jeremija nije htio druga%ije.
Kad je bivi svje"arev pomo"nik stigao u Sesuad'ru, privu%en na istok glasinama o Jouinoj rastu"oj vojsci
nezadovoljnika, Simon se iznenadio - ne toliko promjeni Jeremijina izgleda, ve" tako si"unoj vjerojatnosti da "e
se ponovno sresti, posebno na ovom neobi%nom mjestu. Ali ako se Simon iznenadio, Jeremija se zaprepastio
kad je otkrio da je Simon iv, a jo vie kad je %uo pri%u o onome to je zadesilo njegova prijatelja. (inilo se daje
na Simonovo preivljavanje gledao ni manje ni vie nego kao na %udo, te se latio sluenja Simonu kao netko tko
stupa u vjerski red. Suo%en s Jeremijinom postojanom odlukom, Simon je popustio s nemalo stida. Bilo mu je
neugodno zbog nesebi%ne odanosti njegova novog titonoe; kad bi, kao to se ponekad doga'alo, natruha
njihova starog aljivog prijateljstva izronila na povrinu, Simon je bio mnogo sretniji.
Iako je Jeremija natjerao Simona da iznova i iznova prepri%ava sve to mu se dogodilo, svje"arev egrt je nerado
govorio o vlastitim iskustvima. Samo bi rekao da su ga prisilili da radi u talionicama pod Viso-tvrdom i da je
Inch, Morgenesov bivi pomo"nik, bio okrutan gazda. Simon je mogao naslutiti mnogo toga u neispri%anoj pri%i
te je divu koji sporo govori tiho dodao jo jedan zarez na rova zasluene odmazde. Naposljetku, Simon je sada
bio vitez, a nije li to bilo ono to su vitezovi radili? Dijelili pravdu...?
"Zuri u prazno, Simone", re%e gospa Vorzheva, prenuvi ga iz misli. Po%injala je pokazivati znakove da u njoj
raste dijete, ali ipak je zadrala malko divlji izgled, poput konja ili ptice koji trpe ljudski dodir, ali koji nikad ne"e
biti sasvim pitomi. Sjetio se kad ju je prvi put vidio u naglimund-skom dvoritu, kako se upitao to je tako lijepu
enu moglo %initi tako divlje nesretnom. Sada se doimala zadovoljnijom, ali je britkost ostala.
"ao mi je, gospo, mislio sam na... na prolost, pretpostavljam." Po-rumenio je. O %emu je %ovjek razgovarao za
stolom s prin%evom gospom? "Svijet je %udan."
Vorzheva se nasmijei, zabavljena. "Da. (udan i straan."
Joua ustane i stane lupati kaleom o kameni stol sve dok krcata prostorija nije napokon utihnula. Dok je gomila
neumivenih lica zurila u prin%evu druinu, Simona spopadne nenadano, zapanjuju"e objavljenje.
Sva ta gadrinsettska %eljad, koja je razjapljenih usta gledala Jouu -bila je on! Bila je ono to je on neko" bio!
Uvijek je bio izop"enik koji je iz prikrajka promatrao vane ljude. A sada, nekim %udom, sasvim nevjerojatno, on
je bio pripadnik visoke drube, vitez za prin%evim dugim stolom, te su ostali zurili u njega sa zavi"u - ali on je
ipak bio onaj isti Simon. to je to zna%ilo?
"Okupili smo se iz mnogo razloga", re%e princ. "Prvo i najvanije, da zahvalimo naem Bogu to smo ivi i zdravi
u ovom uto%itu, okrueni vodom i zati"eni od neprijatelja. Tako'er, tu smo da proslavimo sutranji Dan
svetog Granisa, sveti dan koji treba svetkovati postom i tihom molitvom - ali koji se no" prije svetkuje uz dobro
jelo i vino!" Podizanjem kalea pozdravio je klicanje gomile. Kad se buka utiala, nasmijeio se i nastavio.
"Slavimo tako'er viteko pomazanje mladog Simona, sada zvanog sir Seoman." Jo jedan zbor klicanja. Simon
porumeni i kimne. "Svi ste vidjeli njegovo proglaenje vitezom, vidjeli ste daje primio svoj ma% i poloio
zakletvu. Ali niste vidjeli - njegov stijeg!"
Nastane aptanje dok su se Gutrun i Vorzheva sagibale i podizale smotak tkanine ispod stola; leao je to%no
pred Simonovim nogama. Isorn se primakne da im pomogne te ga zajedno podignu i razmotaju.
"Grb sir Seomana od Novog Gadrinsetta", objavi princ.
Na polju popre%nih sivih i crvenih pruga - Jouinih boja - leao je obris crnog ma%a. Isprepleten oko njega poput
puzavice nalazio se zmi-joliki bijeli zmaj, %ije su o%i, zubi i ljuske bile pomno izvezene grimiznom niti. Mnotvo
stane hukati i klicati.
"Hura za ubojicu zmaja!" vikne neki %ovjek; nekolicina ponovi njegove rije%i. Simon pogne glavu dok mu se lice
ponovno crvenjelo, a onda brzo iskapi svoj vinski kale. Jeremija ga napuni, ponosno se smijee"i. Simon ispije i
taj. Sve je to bilo sjajno, ali ipak... Duboko u svojem srcu nije si mogao pomo"i a da ne osjeti kako su propustili
neto vano. Nije se radilo o zmaju, iako ga on nije ubio. Ni o Trnu, iako ono sigurno nije bio Simonov ma%, a
moda ni Joui nikad ne"e biti od koristi. Neto nije bilo posve kako valja...
Drveta mi, pomisli gadljivo, zar se nikad ne umori od pritubi, sanjaru?
Joua je ponovno lupao kaleom. "To nije sve! Nije sve!" (inilo se da se princ dobro zabavlja.
Sigurno mu je lijepo napokon predsjedati veselom zgodom.
"Ima jo!" vikne Joua. "Jo jedan poklon, Simone." Mahne rukom, a Deornoth se udalji od stola, zaputivi se
prema dnu dvorane. Brujanje razgovora ponovno se poja%a. Simon ispije jo malo razvodnjena vina, a onda
zahvali Vorzhevi i Gutrun na njihovu radu na njegovoj zastavi, hvale"i vrsnost veziva sve dok se obje ene nisu
stale smijati. Kad je nekoliko ljudi u pozadini gomile po%elo vikati i pljeskati, Simon podigne pogled i ugleda
Deornotha kako se vra"a. Vitez je vodio sme'eg konja.
ibs@crostuff.net

17

Simon se zabulji. "Je li to...?" Sko%i na noge, udarivi koljenom o stol i epaju"i pohita preko nakrcana poda.
"Povratnice!" vikne. Prebaci ruke oko kobilina vrata; ona, manje svladana osje"ajima od njega, njeno onju-i
njegovo rame. "Ali mislio sam daje Binabik rekao da se izgubila!"
"I jest", re%e Deornoth, smijee"i se. "Kad su Binabik i Sludig upali u zamku divova, morali su osloboditi konje.
Jedna od naih izvi'a%kih %eta pronala ju je blizu ruevina sithskog grada na drugoj strani doline. Moda je
tamo nanjuila neto od Sitha i osjetila se sigurnom, jer si rekao da je ve" provodila vrijeme medu njima."
Simon se ozlovoljio kad se uhvatio da pla%e. Bio je uvjeren daje kobila bila tek novi dodatak na njegov popis
prijatelja i poznanika izgubljenih u ovoj stranoj godini. Deornoth pri%eka dok nije obrisao o%i, a onda re%e:
"Vratit %uje ostalim konjima, Simone. Odveo sam je s krme. Moe je vidjeti ujutro."
"Hvala vam, Deornothe. Hvala vam." Simon se teturaju"i vrati za visoki stol.
Dok je sjedao, primaju"i Binabikove %estitke, Sangfugol ustane na prin%ev zahtjev. "Slavimo Simonovu viteku
%ast, kao to je princ Joua rekao." Svira% harfe nakloni se prema visokom stolu. "Ali on nije bio sam na svojem
putu, ni po svojoj hrabrosti i rtvi. Poznato vam je da je princ proglasio Binabika od Yiqanuca i Sludiga od
Elvritshalle zatitnicima erkvnlandskog kraljevstva. Ali %ak i tu, pri%a nije posve potpuna. Od hrabre estorice
koji su se otisnuli na put, samo su se trojica vratila. Spjevao sam ovu pjesmu, nadaju"i se da u budu"nosti nitko
od njih ne"e biti zaboravljen."
Kad mu je Joua kimnuo, stao je prebirati njean niz kajdi na harfi koju mu je izradio jedan od novih doseljenika,
a onda je zapjevao.
"Na sjeveru dalekom, gdje leden vjetar pue A zubi zime otri su od inja, Iz duboka se bijelog, vje%itoga snijega
Uzdie Urmsheim, ledena planina.
estorica su jahala na prin%ev zov Naputaju" opkoljeni Erkynland, Sludig, Grimmric, Binabik trol, Ethelbearn,
Simon i hrabri Haestan.
Traili su Camarisov mo"ni ma% Sje%ivo iz Nabbana, crni Trn, Iver zvijezde to je s neba pala Da spase prin%ev
izmu%eni dom..."
Dok je Sangfugol svirao i pjevao, aptanje utihne, a muk polegne na mnotvo. (ak je i Joua gledao, kao da je
pjesma mogla trijumf u%initi stvarnim. Baklje su lelujale. Simon ispije jo vina.
Bilo je prili%no kasno. Samo je nekoliko glazbenika jo sviralo - Sangfugol je svoju harfu zamijenio lutnjom, a
Binabik je iznio svoju frulu prili%no kasno - te se plesanje vie ili manje svelo na posrtanje i smijanje. Sam je
Simon popio veliku koli%inu vina i plesao s dvjema djevojkama iz Gadrinsetta, ljupkom punanom i njezinom
mravom prijateljicom. Djevojke su se me'usobno doaptavale gotovo cijelo vrijeme, dojmljene Simonom,
njegovom mladena%kom bradom i visokim %astima. Tako'er su se nesavladivo hihotale svaki put kad bi
pokuao s njima razgovarati. Napokon, zbunjen i prili%no razdraen, zaelio im je laku no" i poljubio im ruke,
kao to su vitezovi obi%avali, to je prouzro%ilo nove bujice nervoznog smijeha. Bile su zaista prava djeca,
zaklju%io je Simon.
Joua je otpratio Vorzhevu u postelju, a onda se vratio kako bi predsjedao nad posljednjom urom gozbe. Sada
je sjedio, tiho razgovaraju"i s Deornothom. Oba su mukarca izgledala umorno.
Jeremija je spavao u kutu, odlu%an da ne ode u krevet dok je Simon jo na nogama, unato% %injenici da je njegov
prijatelj imao prednost to je spavao sve do podneva. Ipak, Simon je po%eo ozbiljno razmiljati o teturanju u
krevet kad se Binabik pojavio na ulazu u Ku"u odlaska. Qan-taqa je stajala do njega, njue"i zrak velike dvorane
s mjeavinom zanimanja i nepovjerenja. Binabik ostavi vu%icu i u'e. Domahne Simonu, a onda se zaputi prema
Jouinu stolcu.
"... Dakle, namjestile su mu postelju? Dobro." Princ se okrene dok je Simon prilazio. "Binabik donosi vijesti.
Dobre vijesti."
Trol kimne. "Ne znam tog %ovjeka, ali %ini se da Isorn smatra njegov dolazak vanom stvari. Grofa Eolaira,
Hernvstirca," objasni Simonu, "upravo je preko jezera prevezao jedan ribar i doveo ga ovamo u Novi
Gadrinsett." Osmjehnuo se na to ime, koje se jo %inilo nespretno izmiljeno. "Sada je vrlo umoran, ali nalazi se
govoriti da ima za nas vane vijesti, koje "e nam dati ujutro ako je princu po volji."
"Naravno." Joua zamiljeno pogladi bradu. "Svaka je vijest iz Her-nvstira vrijedna, iako dvojim da je Eolairova
pri%a sretna."
"Bilo kako bilo. Me'utim, Isorn se tako'er naao govoriti," Binabik spusti glas i nagne se blie, "kako Eolair tvrdi
da je doznao neto vano o", njegov glas postane jo tii, "Velikim ma%evima."
"Ah!" promrmlja iznena'eno Deornoth.
Joua je %asak utio. "Dakle tako", napokon "e on. "Sutra, na Dan svetog Granisa, moda "emo doznati ima li
na izgon svijetlu ili tamnu budu"nost." Ustao je i prevrnuo kale, zavrtjevi ga prstima. "U postelju, onda. Sutra
"u poslati po sve vas, kad se Eolair odmori."
Princ se zaputi preko kamenih plo%a. Zbog baklji je njegova sjena skakutala po zidovima.
ibs@crostuff.net

18

"U postelju, kao to se princ naao re"i", osmjehne se Binabik. Qan-taqa se probije naprijed, proguravi glavu
ispod njegove ruke. "Ovo "e biti dan za dugo sje"anje, Simone, zar ne?"
Simon je mogao samo kimnuti.


Lanci svakojake vrste

Princeza Miriamele je razmiljala o oceanu.
Kad je bila mala, jedna od njezinih dojilja rekla joj je da je more bilo majka planina, da je sve kopno poteklo iz
mora i da "e mu se jednog dana vratiti, upravo kao to je izgubljena Khandia navodno nestala u zaguljivim
dubinama. Ocean koji je udarao o litice pod njezinim domom iz djetinjstva u Meremundu %inio se prili%no
gorljivim ponovno osvojiti stjenoviti kraj.
Drugi su nazvali more majkom %udovita, kilpa i krakena, oruka i vodenih utvara. Crne dubine, znala je
Miriamele, zaista su vrvjele %udnim stvarima. Vie no jednom neka bi se golema, bezobli%na gromada nasukala
na Meremundove kamenite plae i leala trunu"i na suncu pred prestraenim, o%aranim o%ima lokalnih
stanovnika sve dok je plima ponovno ne bi otkotrljala u tajanstvene dubine. Nije bilo sumnje daje more ra'alo
%udovita.
A kad je Miriamelina ro'ena majka otila i nije se vratila, a njezin otac Elija utonuo u mra%ne misli o smrti svoje
ene, ocean joj je postao nekom vrsti roditelja. Unato% svojim raspoloenjima, razli%itim koliko i ure sunca i
mjese%ine, hirovitim poput oluja koje su mu valjale povrinu, ocean se pokazao konstantom u njezinu
djetinjstvu. U dvorcu njezina oca valovi su je no"u uljuljkivali u san, a svakog bi se jutra budila uz zvuke galebova
s pogledom na luku i visoka jedra koja su se mrekala poput cvjetova s golemim laticama dok bi zurila u njih s
prozora.
Ocean joj je bio mnogo toga, a mnogo joj je i zna%io. Ali sve do ovog trenutka, kad je stajala uz krmenu ogradu
Oblaka Eadne dok su se bijele kapice Velikog zelenila prostirale sa svih strana, nije shvatila da je on tako'er
mogao biti zatvor, utvrda iz koje je bilo tee pobje"i nego iz i%eg na%injenog od kamena i eljeza.
Dok je brod grofa Aspitisa plovio na sjeveroistok od Vinitte, usmjeren prema Firannokom zaljevu i njegovim
brojnim otocima, Miriamele prvi put osjeti da se ocean okrenuo protiv nje, dre"i je %vr"e nego to ju je o%ev
dvor ikad sputavao obredima ili o%evi vojnici opkoljavali sa svih strana otrim %elikom. Pobjegla je tim %uvarima,
zar ne? Ali kako "e pobje"i stotinama milja pustog mora? Ne, bilo je bolje predati se. Miriamele je bila umorna
od borbe, umorna od bivanja jakom. Kamene su hridi mogle ponosno stajati vjekovima, ali su naposljetku ipak
propadale u ocean. Umjesto opiranja, bilo bi joj bolje da pluta kamo je plime i oseke odnesu, poput
naplavljenog drva, oblikovana djelovanjem struja, ali u pokretu, vje%ito u pokretu. Grof Aspitis nije bio lo
%ovjek. Istina, nije se prema njoj ophodio jednako brino kao prije dva tjedna, ali obra"ao joj se ljubazno - to
jest, kad je radila ono to je htio. Stoga "e i raditi ono to on ho"e. Plutat "e poput naputene oblice, ne opiru"i
se, sve dok je vrijeme i doga'aji ponovno ne izbace na kopno...
Ruka dodirne rukav njezine haljine. Ona sko%i, iznena'ena, okrene se i zate%e Gan Itai kako stoji iza nje.
Niskijino zamreno izborano lice bilo je ravnoduno, ali %inilo se da se njezine zlatom posute o%i, iako
zaklonjene od sunca, ljeskaju.
"Nisam te htjela prepasti, djevojko." Primakla se ogradi pokraj Miriamele te su se zajedno zagledale preko
nemirnih voda.
"Kad nema kopna na vidiku," napokon "e Miriamele, "%ovjek bi mogao i otploviti preko ruba svijeta. Ho"u re"i,
%ini se kao da nigdje nema zemlje."
Niskia kimne. Njezina fina bijela kosa leprala joj je oko lica. "Ponekad, no"u, kad sam sama na palubi i pjevam,
osje"am se kao da prelazim Ocean Neodre'enog i Vje%itog, onaj koji je moj narod preao da stigne u ovu
zemlju. Vele da je taj ocean bio crn poput katrana, ali da su kreste valova blistale poput biserja."
Dok je govorila, Gan Itai prui ruku i uhvati Miriamelin dlan. Prestraena i nesigurna u to to u%initi, princeza se
nije opirala ve" je nastavila zuriti u more. (asak kasnije Niskijini dugi, konati prsti utisnu joj neto u dlan.
"More moe biti samotno mjesto." Nastavi Gan Itai kao da nije svjesna to joj vlastita ruka %ini. "Vrlo samotno.
Teko je prona"i prijatelje. Teko je znati kome se moe vjerovati." Niskijina ruka se odmakne, nes-tavi u
irokim rukavima njezine haljine. "Nadam se da "e prona"i ljude kojima moe vjerovati... gospo Marjo."
Stanka prije Miriamelina lanog imena bila je nedvojbena.
"I ja", re%e princeza smeteno.
"Ah." Gan Itai kimne. Osmijeh izvije njezina tanka usta. "Izgleda malko blijedo. Moda je vjetar prejak za tebe.
Moda bi se trebala vratiti u kabinu." Niskia kratko nagne glavu, a onda se udalji, dok su je bose sme'e noge
vjeto nosile preko palube koja se ljuljala.
ibs@crostuff.net

19

Miriamele ju je promatrala kako odlazi, a onda podigla pogled prema rudi kormila gdje je stajao grof Aspitis
razgovaraju"i s kormilarom. Grof podigne ruku da se oslobodi zlatnog plata koji je vjetar omotao oko njega.
Opazi Miriamele i kratko se nasmijei, a onda se vrati svojem razgovoru. Nita na njegovu osmijehu nije bilo
neobi%no, osim moda njegove povrnosti, ali Miriamele odjednom osjeti studen u srcu. (vr"e stisne smotuljak
pergamenta u svojoj aci, boje"i se da bi ga vjetar mogao i%upati iz njezina stiska i odnijeti ravno k Aspitisu.
Nije imala pojma o %emu se radilo, ali znala je bez ikakve dvojbe kako nije htjela da ga on vidi.
Miriamele se prisili da polako krene palubom, koriste"i praznu ruku kako bi se drala za ogradu. Nije bila ni
priblino stabilna poput Gan Itai.
U polumraku kabine Miriamele paljivo razmota pergament. Morala ga je drati uz plamen svije"e da pro%ita
sitna, zaku%asta slova.
Po%inio sam mnoga zla, %itala je, i znam da se vie ne elite uzdati u mene, ali molim vas, vjerujte da su ove
rije%i iskrene. Bio sam mnogo ljudi, a nijedan od njih nije zadovoljavao. Padreicje bio budala, Cadrach
vucibatina. Moda mogu biti neto bolje prije nego to umrem.
Pitala se odakle mu pergament i crnilo te zaklju%ila da mu ih je sigurno donijela Niskia. Dok je zurila u nezgrapan
rukopis, Miriamele pomisli na redovnikove slabe ruke optere"ene lancima. Osjeti ubod saaljenja -sigurno mu
je bila prava agonija pisati ovo! Ali zastoje nije mogao ostaviti? Zato je nitko nije mogao jednostavno pustiti na
miru?
Ako ovo %itate, onda je Gan Itai u%inila kako je obe"ala. Ona je jedina na ovom brodu kojoj moete vjerovati...
Osim, moda, meni. Znam da sam vas prevario i napustio. Ja sam slab %ovjek, moja gospo, ali barem sam vas u
svojim upozorenjima dobro sluio te to jo uvijek pokuavam. Niste sigurni na ovom brodu. Grof Aspitis jo je
gori nego to predmnijevate. On nije samo pozla"ena kreatura s dvora kneza Benigarisa. On je Pryratesov sluga.
Rekao sam vam mnoge lai, gospo, i postoje mnoge istine koje sam drao skrivene. Ne mogu sve izvesti na
%istac ovim putem. Prsti su mi ve" umorni, ruke me bole. Ali re"i "u vam ovo: nitko iv ne zna zlo sve"enika
Pryratesa bolje od mene. Nitko iv ne nosi ve"u odgovornost prema tom zlu, jer ja sam mu pomogao da
postane ono to jest.
Duga je to i sloena pri%a. Dovoljno je re"i da sam ja, na svoju vje%itu i stranu sramotu, dao Pryratesu klju% od
vrata koja nikad nije smio otvoriti. to je jo gore, u%inio sam to nakon to sam vidio kakva je on bijesna zvijer.
Dao sam mu ga jer sam bio slab i preplaen. To je neto najgore to sam u%inio u ivotu tekih pogreaka.
Vjerujte mi jedno, gospo. Na svoju alost, dobro poznajem naeg neprijatelja. Nadam se da "ete mi vjerovati
kad vam kaem da Aspitis ne slijedi samo zapovijedi svojeg gospodara Benigarisa nego radi i za crvenog
sve"enika. To je u Vinitti bilo op"epoznato.
Morate pobje"i. Moda vam Gan Itai moe pomo"i. Naalost, mislim da se vie nikad ne"ete na"i pod onako
lakom straom kao u Vinitti. Moj kukavi%ki pokuaj bijega to "e osigurati. Ne znam kako ni zato, ali preklinjem
vas da odete to prije moete. Potecite u svratiste zvano Pilipina zdjela, u Kwanitu-pulu. Vjerujem daje Dinivan
poslao druge onamo te vam oni moda pomognu da pobjegnete k svojem stricu Joui.
Moram prestati jer me boli. Ne"u vas moliti da mi oprostite. Nisam zasluio oprost.
Mrlja krvi isprljala je rub pergamenta. Miriamele je buljila u nju dok su joj se o%i maglile od suza, sve dok netko
nije otro zakucao na vrata, a srce joj se mahnito uzlupalo. Zguvala je poruku u dlanu dok su se vrata otvarala.
"Moja slatka gospo," re%e nasmijani Aspitis, "zato se skrivate dolje u mraku? Do'ite, proetajmo palubom."
(inilo joj se da je pergament pe%e, kao da je stiskala goru"u eravicu.
"Ja... ne osje"am se dobro, moj gospodaru." Odmahnula je glavom, pokuavaju"i prikriti gubitak daha.
"Proetat "u drugi put."
"Marjo," prekori je grof, "rekao sam ti da me o%arala upravo ta tvoja seoska otvorenost. Zato se, zaboga,
pretvara u mui%avu dvorsku djevoj%uru?" Stigao je do nje jednim dugim korakom. Ruka mu prije'e preko
njezina vrata. "Hajde, nije ni %udo to ti je loe, kad sjedi u ovoj tamnoj odaji. Treba ti zraka." Nagnuo se
naprijed i okrznuo je usnama ispod uha. "Ili ti je moda drae tu, u mraku. Moda si samo osamljena?" Njegovi
joj se prsti njeno prevuku preko vrata, meki poput pau%ine na njezinoj koi.
Miriamele se zapilji u svije"u. Plamen je plesao pred njom, ali sve oko njega bilo je uronjeno duboko u sjenu.

Prozori od obojenog stakla prijestolne dvorane u Visotvr'i bijahu razbijeni. Pohabani zastori spre%avali su
uskovitlan snijeg, ali nisu zadravali ledeni zrak. (inilo se da %ak i Prvrates osje"a hladno"u; iako je jo iao
gologlav, kraljev je savjetnik nosio crvene halje obrubljene krznom.
Od svih ljudi koji su doli u prijestolnu dvoranu, samo kralj i njegov peharnik naizgled nisu marili za studeni zrak.
Elija je sjedio obnaenih ruku i bosih nogu na Prijestolju od zmajokosti; osim velikog ukori%enog ma%a koji mu je
visio o pojasu, bio je odjeven leerno kao da se odmarao u svojim privatnim odajama. Redovnik Hengfisk,
ibs@crostuff.net

20

kraljev utljivi pa, nosio je izlizanu mantiju i svoj uobi%ajeni lu'a%ki osmijeh te je izgledao kao da mu je u
ledenoj dvorani jednako ugodno kao i njegovu gospodaru.
Veliki kralj se duboko zavalio u kavez zmajevih kostiju, s bradom na prsima, vire"i ispod obrva u Prvratesa. Za
razliku od crnih malahitskih kipova koji stajahu sa svake strane prijestolja, Elijina se koa doimala bijelom poput
mlijeka. Modre ile vidjele su mu se na sljepoo%nicama i du ilavih ruku, izbo%ivi se kao da "e mu isko%iti iz
koe.
Prvrates otvori usta kao da "e neto re"i, a onda ih ponovno zatvori. Njegov uzdah podsje"ao je na aedonskog
mu%enika kojeg je nadja%ala budalasta zlo"a njegovih progonitelja.
"Proklet bio, sve"enice," zarei Elija, "odlu%io sam."
Kraljev savjetnik ne re%e nita, samo kimne; na svjetlosti baklje njegova se "elava lubanja sjajila poput mokra
kamena. Unato% vjetru koji je komeao zastore, odaja je naoko bila ispunjena neobi%nom tiinom.
"Pa?" Kraljeve zelene o%i bile su opasno sjajne.
Sve"enik ponovno uzdahne, malko tie. Njegov glas, kad je prozborio, bijae pomirljiv. "Va sam savjetnik, Elija.
Samo radim ono to elite: to jest, pomaem vam da odlu%ite to je najbolje."
"Onda mislim daje najbolje da Fengbald povede svoje vojnike na istok. elim da Jouu i njegovu izdajni %ku rulju
istjera iz njihovih rupa i zdrobi. Predugo sam oklijevao s Guthwulfovim pitanjem i Benigariso-vim eprtljanjem u
Nabbanu. Ako Fengbald odmah ode, on i njegove %ete sti"i "e do bratove jazbine za mjesec dana. Zna kakva "e
ovo biti zima, alkemi%aru - zna to bolje od ikoga. Budem li dulje %ekao, prilika "e biti izgubljena." Kralj
razdraeno protrlja lice.
"to se vremena ti%e, nema dvojbe", jednoli%no "e Prvrates. "Mogu samo ponovno dovesti u pitanje potrebu da
proganjate svojeg brata. On nije prijetnja. (ak i s mnogoljudnom vojskom ne bi nas mogao zaustaviti prije nego
to vaa slavna, potpuna i trajna pobjeda ne bude osigurana. Trebamo %ekati jo samo malo."
Vjetar promijeni smjer, namrekavi zastave koje su visjele sa stropa poput vode u jezeru. Elija zapucketa
prstima, a Hengfisk pouri naprijed s kraljevim peharom. Elija ispije, nakalje se, a onda nastavi piti sve dok
kale nije bio prazan. Kapljica zadimljene crne teku"ine prianjala mu je uz bradu.
"Tebi je to jednostavno re"i", zarei kralj kad je zavrio gutati. "Ae-donove mi krvi, %esto si to govorio. Ali ve"
sam predugo %ekao. Prokleto sam umoran od %ekanja."
"Ali vrijedit "e strpljenja, Visosti. Znate to."
Kraljevo lice postane trenutno zamiljeno. "A snovi mi bivaju sve %udniji i %udniji, Prvratesu. Sve... stvarniji."
"To je shvatljivo." Prvrates umiruju"e podigne svoje duge prste. "Nosite velik teret - ali sve "e uskoro do"i na
svoje. Bit "ete tvorac vladavine raskoi kakvu svijet jo nije vidio, ako se samo strpite. Ove stvari imaju vlastito
tempiranje - poput rata, poput ljubavi."
"Ha." Elija se ogor%eno podrigne, dok mu se razdraljivost vra"ala. "Ti zna prokleto malo o ljubavi, ukopljeni
gade." Prvrates se trgne na to i na trenutak suzi svoje kao ugljen crne o%i u proreze, ali kralj je mrzovoljno zurio
u Tugu i nije ga vidio. Kad je opet podigao pogled, sve"enikovo je lice bilo strpljivo kao prije. "Dakle, to ti
dobiva za sve ovo, alkemi%aru? To nikad nisam razumio."
"Osim uitka u sluenju vama, Visosti?"
Elijin je smijeh bio otar i kratak, poput pse"eg lavea. "Da, osim toga."
Prvrates gaje na trenutak procjenjivao. (udan osmijeh izvije mu tanke usne. "Mo", naravno. Mo" da %inim to
elim... to moram."
Kraljeve o%i svrnu se k prozoru. Gavran je sletio na dasku i sada stajao dotjeruju"i svoje uljano crno perje. "A to
eli raditi, Prvrates?"
"U%iti." Na trenutak se %inilo da je sve"enikova oprezna krinka dravnitva skliznula; kroz nju se pomoli lice
djeteta - jezivog, pohlepnog djeteta. "elim znati sve. Za to mi je potrebna mo", koja je neka vrsta doputenja.
Ima tajni tako mra%nih, tako dubokih, da je jedini na%in da ih se otkrije rastvoriti univerzum i rovati po crijevima
Smrti i Nepostojanja."
Elija podigne ruku i zamahom ponovno zatrai svoj kale. Nastavio je motriti gavrana, koji doskaku"e naprijed
po prozorskom pragu i na-heri glavu uzvra"aju"i kraljev pogled. "(udno zbori, sve"enice. Smrt? Nepostojanje?
Nisu li oni jedno te isto?"
Prvrates se zlokobno isceri, iako nije bilo jasno %emu. "O, ne, Visosti. Ni izdaleka."
Elija se odjednom okrene na svojem stolcu, izvivi glavu oko pout-jele lubanje s o%njacima nalik na bodee
zmaja Shurakaija. "Proklet bio, Hengfisk, zar me nisi vidio da traim pehar!? Grlo me pe%e."
Buljooki redovnik pohita kralju. Elija oprezno uzme pehar od njega i odloi ga, a onda tresne Hengfiska po glavi
tako brzo i snano da je peharnik poletio na pod kao gromom udaren. Elija tada spokojno iskapi napitak iz kojeg
se puilo. Hengfisk je leao mlitavo poput meduze nekoliko dugih %asaka, a onda je ustao i pokupio prazan
ibs@crostuff.net

21

kale. Njegov idiotski osmijeh nije nestao; ako nita drugo, postao je iri i izbezumljeniji, kao da mu je kralj
u%inio neku veliku milost. Redovnik kimne glavom i ponovno se povu%e u sjenu.
Elija se nije osvrtao na nj. "Dakle, dogovoreno je. Fengbald "e povesti Erkvnstrau i %etu vojnika i pla"enika na
istok. Donijet "e mi bratovu iskeenu, prijekornu glavu na koplju." Zastao je, a tada zamiljeno rekao: "Misli li
da bi Norni poli s Fengbaldom? Neustraivi su borci, a hladno"a i tama nita im ne zna%e."
Prvrates nadigne obrvu. "Sumnjam, moj kralju. (ini se da ne vole putovati danju; a nije im ba ni drago drutvo
smrtnika."
"Nisu od neke koristi kao saveznici, zar ne?" Elija se namrti i pomiluje bal%ak Tuge.
"O, prili%no su vrijedni, Visosti." Prvrates kimne glavom, smijee"iB se. "Pomo"i "e nam kad ih zaista ustrebamo.
Njihov gospodar - va naj-^ve"i saveznik - pobrinut "e se za to."
Gavran trepne svojim zlatnim okom, a onda ispusti grub zvuk i uzleti. Pohabani zastor zalepra dok je izlazio
kroz prozor na otar vjetar.
"Molim te, mogu li ga drati?" Maegwin isprui ruke.
Zabrinutog izraza na svojem prainom umrljanom licu, mlada majka joj doda djetece. Maegwin nije mogla a da
se ne upita boji li je se ova ena - nje, kraljeve k"eri, s njezinom crninom i %udnim muicama.
"Samo se bojim da ne bude zlo%est, moja gospo", re%e mlada ena. "Plakao je cijeli dan, dok gotovo nisam
poludjela. Gladan je, sirotan, ali ne elim da vriti blizu vas, gospo. Imate vanijih stvari na pameti."
Maegwin osjeti kako se studen koja joj je dotakla srce mal%ice otapa. "Ne brini se za to." Zibala je rui%asto
dijete, koje se zaista %inilo na rubu novog pla%a. "Reci mi kako se zove, Caihwye."
Mlada ena podigne pogled, prenuvi se. "Vi me poznajete, gospo?"
Maegwin se tuno nasmijei. "Vie nas nema mnogo. Mnogo manje od tisu"u u ovim piljama kad se svi zbroje.
Ne, nema toliko ljudi u Slobodnom Hernvstiru da mi ih je teko prizvati u pamet."
Caihwye kimne, rairenih o%iju. "Strano je to." Vjerojatno je bila lijepa prije rata, ali sada je izgubila zube i bila
jezivo mrava. Maegwin je bila sigurna da je ve"inu hrane koju je imala davala djetetu.
"Djetetovo ime?" podsjeti je Maegwin.
"O! Siadreth, moja gospo. Tako mu se zvao otac." Caihwye alosno strese glavom; Maegwin nije pitala za
djetetova imenjaka. Za ve"inu preivjelih, razgovori o o%evima, supruzima i sinovima bili su alosno predvidljivi.
Ve"ina pri%a zavravala je bitkom kod Inniscricha.
"Princezo Maegwin." Stari Craobhan je dosad nijemo promatrao. "Moramo po"i. (eka vas jo ljudi."
Ona kimne. "U pravu ste." Njeno vrati dijete majci. Malo se rui%asto li"e nabora, pripremaju"i se da prolije
suze. "Vrlo je lijep, Caihwye. Neka ga svi bogovi blagoslove, a sama mu Mircha podari dobro zdravlje. Bit "e
nao%it %ovjek."
Caihwye se nasmijei i zanjie malog Siadretha u krilu sve dok nije zaboravio to se spremao u%initi. "Hvala vam,
gospo. Tako mi je drago to ste se sretno vratili."
Maegwin, koja se okretala, zastane. "Vratila?"
Mlada je ena izgledala preplaeno, kao da se boji da je rekla neto loe. "Iz podzemlja, gospo." Pokazala je
prema dolje svojom slobodnom rukom. "Dolje iz dubljih pe"ina. Sigurno ste miljenica bogova, kad su vas vratili
iz takva mra%nog mjesta."
Maegwin je zurila na trenutak, a onda se usiljeno nasmijeila. "Valjda. Da, i meni je drago to sam se vratila."
Pomilovala je djetetovu glavu jo jedanput prije nego to je pola za Craobhanom.
"Znam da presu'ivanje u rasprama nije jednako ugodan zadatak za enu kao ljuljanje dje%ice," re%e stari
Craobhan preko ramena, "ali to je neto to u svakom slu%aju morate u%initi. Vi ste Lluthova k"i."
Maegwin na%ini grimasu, ali ne htjede se smesti. "Kako je ona ena znala da sam bila u donjim piljama?"
Starac slegne ramenima. "Niste se trudili sa%uvati tajnu, a ne moete o%ekivati da ljude ne zanimaju doga'anja
u kraljevskoj obitelji. Jezici uvijek klepe"u."
Maegwin se namrti. Craobhan je imao pravo, dakako. Bila je nepromiljena i tvrdoglava u vezi s istraivanjem
donjih pe"ina. Da je eljela tajnost, trebala se prije po%eti brinuti za to.
"to misle o tome?" upita napokon. "Ljudi, ho"u re"i."
"to misle o vaoj pustolovini?" On se gorko zahiho"e. "Predmnijevam da pri%a ima koliko i ognjinih vatri. Neki
vele da ste otili traiti bogove. Neki misle da ste tragali za rupom kroz koju "ete pobje"i iz cijele ove zbrke."
Zakiljio je u nju preko svojeg ko%atog ramena. Njegov samozadovoljni, sveznaju"i pogled probudi u njoj elju
da ga pljusne. "Do sredine zime govorit "e da ste pronali zlatni grad ili se borili sa zmajem ili dvoglavim divom.
Zaboravite to. Pri%e su poput ze%eva -samo budala tr%i za njima i pokuava ih pohvatati."
Maegwin se mrko zabulji u njegov "elavi stari zatiljak. Nije znala to joj se manje svi'alo, da ljudi govore lai o
njoj ili da ljudima kae istinu. Odjednom zaeli da se Eolair vrati.
Prevrtljiva kravo, podrugljivo "e u sebi.
ibs@crostuff.net

22

Ali htjela je to. eljela je da moe s njime govoriti, povjeriti mu sve svoje zamisli, %ak i one lude. On bi shvatio,
zar ne? Ili bi to samo u%vrstilo njegovo uvjerenje u njezinu nevrijednost? U svakom slu%aju, nije bilo vano:
Eolair je izbivao vie od mjesec dana, a Maegwin nije ni znala je li jo iv. Sama ga je poslala. Sada je svim srcem
eljela da nije.
Preplaena ali odlu%na, Maegwin nijednom nije ublaila hladne rije%i koje je izrekla grofu Eolairu dolje u
pokopanom gradu Mezutu'a. Jedva su razgovarali u tih nekoliko dana koji su proli izme'u njihova povratka
odande i njegova odlaska u potragu za Jouinim razglaenim pobunjeni %kim taborom.
Eolair je proveo ve"inu tih dana u drevnom gradu, nadgledaju"i par sr%anih hernvstirskih %inovnika dok su
prepisivali podzemljake kamene zemljovide na nosive smotuljke ov%je koe. Maegwin mu se nije pridruila;
unato% ljubaznosti podzemljaa, pomisao na prazan, odjekuju"i grad samo ju je ispunjavala sumornim
razo%aranjem. Pogrijeila je. Nije bila luda, kao to su mnogi smatrali, ali je sasvim sigurno pogrijeila. Mislila je
da su bogovi kanili da ondje prona'e Sithe, ali sada se %inilo o%itim da su Sithe bili izgubljeni i preplaeni i ni od
kakve koristi njezinu narodu. to se ti%e podzemljaa, bivih sithskih slugu, oni su bili jedva neto vie od sjena,
nesposobni pomo"i i samima sebi.
Na Eolairovu odlasku Maegwin je bila toliko puna sukobljenih osje"aja da je jedva uspjela izustiti odsje%an
oprotaj. Utisnuo je u njezinu ruku dar koji su poslali podzemljai - bio je to sjajan sivobijeli komad kristala na
kojem je Yis-fidri, %uvar zapisa, urezao njezino ime na svojem runskom pismu. Izgledao je kao da je gotovo
mogao biti dio same Krhotine, ali manjkala mu je nemirna unutarnja svjetlost kamena. Eolair se tada okrenuo i
uzjahao, bore"i se da sakrije svoj gnjev. Osjetila je kako se neto u njoj kida dok je grof od Nad Mullacha jahao
niz obronak i nestajao u kovitlacima snijega. Zasigurno, molila se, bogovi je moraju osokoliti u ovom o%ajni%kom
razdoblju. Bogovi su, me'utim, ovih dana sporo pruali pomo".
Maegwin je najprije mislila da su njezini snovi o podzemnom gradu bili znaci Boje dragovoljnosti da pomognu
svojim pogo'enim sljedbenicima u Hernvstiru. Maegwin je sada znala da je nekako pogrijeila. Mislila je da "e
prona"i Sithe, drevne i legendarne saveznike, probiti se kroz sama vrata mitova da dovede pomo" Hernvstiru -
ali to je bila ohola glupost. U dom se bogova dolazilo pozivom, a ne provaljivanjem.
Maegwin je pogrijeila u toj maloj stvari, ali je ipak znala da nije sasvim bila u krivu. Bez obzira na to kakva je
nedjela po%inio njezin narod, bogovi ih ne"e tako lako napustiti. Brvnioch, Rhynn, Murhagh Jedno-ruki - spasit
"e njihovu djecu, bila je sigurna u to. Nekako "e unititi Skalija i Velikog kralja Eliju, zvjerski par koji je nanio
takvo ponienje ponosnom i slobodnom narodu. Ako to ne u%ine, svijet je bio besmislena ala. Stoga "e
Maegwin %ekati bolji, jasniji znak, a dok %eka, tiho "e obavljati svoje dunosti... Brinuti se za svoje ljude i
oplakivati mrtve.
"Kakve parnice danas moram sasluati?" upita starog Craobhana.
"Samo neke sitne, kao i zahtjev za presudom koji ne"e ba biti veseo", odvrati Craobhan. "Potje%e od ku"e Earb
i ku"e Lacha, koje su susjedni posjedi na rubu Circoille." Starac je bio kraljev savjetnik od vremena Maegwinina
djeda i poznavao je fantasti%ne pojedinosti her-nvstirskog politi%kog ivota kao to majstor kova% zna kaprice
topline i metala. "Obje su obitelji dijelile dio ume kao jamstvo", objasni on, "jedini put to je va otac morao
proglasiti zasebna prava na umski posjed i nacrtati zemljovid vlasnitva za svaku obitelj, kao to aedonit-ski
kraljevi rade, samo kako bi sprije%io da se Earbi i Lache me'usobno ne pokolju. Preziru jedni druge, a dvije ku"e
vje%ito bojuju. Jedva su odvojili vremena da po'u u rat protiv Skalija, a moda nisu ni primijetili da smo
izgubili." On se zakalje i pljune.
"A to se dakle trai od mene?"
Craobhan se namrti. "to mislite, gospo? Sad se prepiru oko prostora u pilji" glas mu se podrugljivo povisi,
"ovo mjesto je za mene, ovo za tebe. Ne, ne, moje je; nije, nego moje." On frkne. "Prepiru se poput pra%i"a
oko zadnje sise, iako smo se svi sklonili zajedno u opasnosti i pod loim uvjetima."
"Zvu%e kao odvratan skup." Maegwin nije imala strpljenja za takve bezvrijedne besmislice.
"Ni sam se ne bih bolje izrazio", re%e starac.
Ni ku"a Lacha ni ku"a Earb nisu imale koristi od Maegwinine prisutnosti. Njihova se %arka pokazala
bezvrijednom kao to je Craobhan pretkazao. Tunel na povrinu iskopali su i proirili do korisne veli %ine ljudi
obiju ku"a s dodatnom pomo"i Hernvstiraca iz drugih, manje vanih obitelji koje su dijelile zajedni%ku pe"inu.
Sada je svaka od zava'enih ku"a tvrdila daje sama bila vlasnica tunela te da druga ku"a i svi ostali itelji pe"ine
trebaju platiti desetinu kozjeg mlijeka za svakodnevno vo'enje svojih stada uz i niz tunel.
Maegwin se to ba zgadilo, te je to i rekla. Tako'er je izjavila da, ako se takve neukusne besmislice kao
"posjedovanje" tunela ponovno pojave, ona "e ostatku svojih hernvstirskih vojnika narediti da zlo%ince
pohvataju, odvedu ih na povrinu i bace s najviih litica koje je suri Grianspog mogao priskrbiti.
Ku"e Lacha i Earb nisu bile zadovoljne presudom. Uspjeli su svoja neslaganja odgoditi dovoljno dugo da zatrae
da se Maegwin kao sutkinja zamijeni njezinom ma"ehom Inahwen - koja je naposljetku, rekoe, ena pokojnog
ibs@crostuff.net

23

kralja Llutha, a ne samo njegova k"i. Maegwin se nasmijala i nazvala ih budalama i spletkarima. Promatra%i koji
su se okupili, zajedno s ostalim obiteljima koje su dijelile pe"inu sa zava'enim ku"ama, odobravali su
Maegwininu razboritost i ponienje bahatih Earba i Lacha.
Ostale parnice prole su brzo. Maegwin je otkrila kako uiva u poslu, iako su neke prepirke bile tune. To je bilo
neto to je dobro radila -neto to nije imalo veze sa sitnim stasom, njeno"u ili ljepotom. Okruena ljepim,
otmjenijim enama, uvijek se osje"ala kao da sramoti svojeg oca, %ak i na rustikalnom dvoru kao to je Taig.
Ovdje je bio vaan jedino njezin razum. Posljednjih je tjedana otkrila - na svoje iznena'enje - da su je o%evi
podanici cijenili, da su bili zahvalni na njezinoj volji da ih saslua i bude pravedna. Dok je promatrala svoj narod,
dronjav i %a'av, osjetila je kako joj se sti"e srce. Hemvstirci su zasluivali vie od ovog jadnog stanja. I dobit "e
vie, ako je to ikako bilo u Maegwininoj mo"i.
Na neko vrijeme gotovo je posve uspjela zaboraviti svoju okrutnost prema grofu od Nad Mullacha.
Te ve%eri, dok je leala na rubu sna, Maegwin se zatekne kako naglo propada u tamu iru i dublju od eravicom
osvijetljene spilje u kojoj je prostrla sebi postelju. Na trenutak je pomislila da je neka kataklizma rastvorila
zemlju pod njom; %asak kasnije bila je sigurna da sanja. Ali dok je polako padala u prazninu, osje"aj se %inio
previe neposrednim za san, a opet %udnovato poreme"en da bi bio neto tako stvarno kao potres. Osjetila je
neto sli%no ranije, onih no"i kada je sanjala o prelijepom gradu pod zemljom...
I dok su njezine zbunjene misli leprale mrakom poput preplaenih imia, pred njom se pojavi oblak mutna
svjetla. Bijahu to krijesnice, iskre ili udaljene baklje. Kretale su se u spirali, poput dima velebne loma%e,
uspinju"i se u neke nezamislive visine.
Petlji se, re%e glas u njezinoj glavi. Idi na Visoko mjesto. Vrijeme je.
Plivaju"i u nitavilu, Maegwin se probijala prema dalekom vrhuncu gdje su se treperava svjetla okupljala.
Idi na Visoko mjesto, zahtijevao je glas. Vrijeme je.
I odjednom se nala usred mnotva blistavih svjetala, malih i prodornih poput dalekih zvijezda. Okruivala ju je
maglovita gomila, lijepa ali neljudska, odjevena u sve dugine boje. Stvorovi su zurili jedni u druge sjajnim o%ima.
Njihove otmjene prilike bile su nejasne; iako su imale ljudski oblik, bila je sigurna da nisu bile nita ljudskije od
kinih oblaka ili pjegavih srna.
Vrijeme je, re%e glas, sada vie glasova. Mrlja nemirnog, blistavog svjetla zasja usred njih, kao da je jedna
zvijezda pala s nebeskog svoda. Idi na Visoko mjesto...
A tada %udesna vizija po%ne blijedjeti, otje%u"i natrag u tamu.
Maegwin se probudi i otkrije kako uspravno sjedi na svojoj slamarici. Vatre su bile samo uareni ugljen. U
mra%noj se pe"ini nije vidjelo ni %ulo nita osim disanja drugih spava%a. Stiskala je Yis-fidrijev podzem-ljaki
kamen tako %vrsto da su joj zglobovi prstiju pulsirali od boli. Na tren je pomislila da se slabano svjetlo sjaji u
njegovoj dubini, ali kad je ponovno pogledala, zaklju%ila je da se prevarila: bio je to samo providan grumen
kamena. Polako je odmahnula glavom. Kamen ionako nije bio vaan u usporedbi s onim to je doivjela.
Bogovi. Bogovi su joj se opet obratili, ovaj put jo jasnije. Visoko mjesto, rekli su. Vrijeme je. To zna%i da su
gospodari njezina naroda napokon bili spremni pruiti ruke i pomo"i Henrvstiru. eljeli su da Maegwin neto
u%ini. Sigurno su eljeli, jer je ina%e ne bi dotaknuli, ne bi joj poslali taj jasni znak.
Neznatni doga'aji netom minulog dana sada bijahu pometeni iz njezina uma. Visoko mjesto, re%e u sebi. Dugo
je sjedila u tami, razmiljaju"i.
Nakon to je paljivo provjerila da je grof Aspitis jo na palubi, Mi-riamele pohita uskim hodnikom i pokuca na
niska vrata. Mrmljanje glasova s druge strane utihne na zvuk Miriamelina kucanja.
Odgovor dopre nekoliko %asaka kasnije. "Da? Tko je tamo?"
"Gospa Marja. Mogu li u"i?"
"Naprijed."
Miriamele odgurne nabrekla vrata. Ona nevoljko popuste, otvaraju"i se u si"unu, jednostavnu sobu. Gan Itai
sjedila je na slamarici pod otvorenim prozorom, koji je bio jedva neto vie od uskog proreza u blizini stropa.
Neto se ondje kretalo; Miriamele ugleda glatku duljinu bijelog vrata i bljesak utog oka, a tada galeb odleti i
nestane.
"Galebovi su poput djece." Gan Itai pokae svojoj go"i naboran osmijeh. "Svadljivi, zaboravljivi, ali draga srca."
Miriamele zbunjeno odmahne glavom. "ao mi je to ti smetam."
"Smeta? Dijete, kakva glupa pomisao. Dan je, za sada ne moram pjevati. Zato bi mi smetala?"
"Ne znam, samo sam..." Miriamele zastane, pokuavaju"i sabrati misli. Nije bila sasvim sigurna zato je dola.
"Ja... trebam s nekim razgovarati, Gan Itai. Bojim se."
Niskia isprui ruke prema tronocu koji joj je naizgled sluio umjesto stola. Njezini gipki sme'i prsti pokupe
nekoliko morem ulatenih kamen%i"a sa stolca i smjeste ih u dep halje, a onda ona odgurne stolac prema
Miriamele.
ibs@crostuff.net

24

"Sjedni, dijete. Ne uri se."
Miriamele je namjetala svoju suknju, pitaju"i se koliko se usudi re"i Niskiji. Ali ako je Gan Itai prenosila
Cadrachove tajne poruke, koliko je moglo biti toga to jo nije znala? (inilo se da sasvim sigurno zna da je Marja
bilo lano ime. Nije mogla drugo nego baciti kocku.
"Znate li tko sam?"
Morska %uvarica se opet nasmijei. "Ti si gospa Marja, plemkinja iz Erkvnlanda."
Miriamele se zapanji. "Zar jesam?"
Niskijin smijeh pisne poput vjetra kroz suhu travu. "Zar nisi? Mnogim si ljudima kazala to ime. Ali ako kani
pitati Gan Itai tko zaista jesi, re"i "u ti, ili "u barem po%eti s ovim: Miriamele je tvoje ime, a ti si k"i Velikog
kralja."
Miriamele osjeti %udesno olakanje. "Dakle, ipak zna."
"Tvoj suputnik Cadrach mi je to potvrdio. Sumnjala sam. Upoznala sam tvojeg oca jednom. Mirie kao on i
zvu%i poput njega."
"Zaista? Upoznala si ga?" Miriamele osjeti kao da gubi ravnoteu. "Kako to misli?"
"Tvoj je otac sreo Benigarisa na ovom brodu prije dvije godine, kad je Benigaris bio samo kneev sin. Aspitis,
gospodar Oblaka Eadne, bio je doma"in na tom sastanku. Ono %udno %arobnja%ko bi"e tako'er je bilo tu - onaj
bez kose." Gan Itai prije'e rukom po glavi.
"Prvrates." Gadan okus imena zadri joj se u ustima.
"Da, taj." Gan Itai se uspravi, na"ulivi uho prema nekom dalekom zvuku. Trenutak kasnije vrati pozornost na
svoju go"u. "Ne pamtim imena svih koji su se vozili na ovom brodu. Otro pazim na svakog tko prije'e mosti",
naravno - to je dio Navigatorove dunosti - ali imena obi%no nisu vana morskim %uvarima. Taj put, me'utim,
Aspitis mi je rekao sva njihova imena, kao to su mi moja djeca neko" znala pjevati lekcije o plimama i strujama.
Bio je vrlo ponosan na svoje uvaene goste."
Miriamele se na trenutak smete. "Tvoja djeca?"
"Tako mi Nepoznatoga, da, naravno!" kimne Gan Itai. "Ve" sam dvadeset puta postala prabaka."
"Nikad nisam vidjela niskijsku djecu."
Starica je strogo pogleda. "Znam da si junjakinja samo po ro'enju, dijete, ali %ak i u Meremundu gdje si odrasla
postoji mali niskijski grad blizu dokova. Zar nikad nisi tamo ila?"
Miriamele odmahne glavom. "Nisu mi dopustili."
Gan Itai napu"i usne. "To je alosno. Trebala si ga vidjeti. Sada nas je manje nego prije i tko zna to "e do"i sa
sutranjom plimom? Moja je obitelj jedna od najbrojnijih, ali sveukupno ima manje od dvjesto obitelji od
Abaingeata na sjevernoj obali sve do Naraxija i Harche. Premalo za sve prekooceanske brodove!" alosno je
odmahnula glavom.
"Ali kad su moj otac i ti drugi bili tu, to su rekli? to su radili?"
"Razgovarali su, malena, a o %emu, ne znam. Razgovarali su cijelu no", ali ja sam bila na palubi s morem i mojim
pjesmama. Osim toga, nije moje mjesto da uhodim brodskog vlasnika. Ako namjerno ne ugroava brod, nije
moje mjesto da ita %inim osim onog za to sam se rodila: da pjesmom umirujem kilpe."
"Ali donijela si mi Cadrachovo pismo." Miriamele se osvrne da se uvjeri kako su vrata hodnika zatvorena. "To
nije neto to bi Aspitis elio."
Prvi put Gan Itaine zlatne o%i pokau tra%ak nezadovoljstva. "To je istina, ali nisam time naudila brodu." Izraz
prkosa uulja se na naborano lice. "Mi smo Niskije, naposljetku, ne robovi. Slobodan smo narod."
Ona i Miriamele gledale su jedna drugu trenutak. Princeza prva odvrati pogled. "Ionako me nije briga o %emu su
razgovarali. Umorna sam od mukaraca, njihovih ratova i sva'a. Samo elim oti"i i da me puste na miru - zavu"i
se nekamo u neku rupu i nikad vie ne iza"i."
Niskia nije odgovorila, samo ju je motrila.
"Ipak, nikad ne"u pobje"i preko pedeset milja otvorenog mora." Pogodi je uzaludnost svega toga, ispunivi je
olovom o%aja. "Ho"emo li uskoro negdje pristati?"
"Zaustavit "emo se na nekom od otoka u Firannokom zaljevu. Spe-nitu, moda Risi - nisam sigurna koji je
Aspitis izabrao."
"Moda nekako mogu pobje"i. Ali sigurna sam da "u biti pod strogom straom." Olovni osje"aj naizgled se
poja%avao. Tada joj sine ideja. "Silazi li ti ikad s broda, Gan Itai?"
Morska %uvarica pronicavo je pogleda. "Rijetko. Ali postoji obitelj Tinukeda'va - Niskija - u Risi. Klan Injar.
Posjetila sam ih jedanput ili dvaput. Zato pita?"
"Jer ako ti moe ostaviti brod, mogla bi za mene prenijeti poruku. Dati je nekome tko bi je mogao odnijeti
mojem stricu Joui."
Gan Itai se namrti. "Naravno da "u to u%initi, ali nisam sigurna da "e ikad sti"i do njega. Bio bi to sretan slu%aj."
ibs@crostuff.net

25

"Kakav izbor imam?" uzdahne Miriamele. "Naravno da je nerazborito. Ali moda bi pomoglo, jer to drugo
mogu?" Suze joj naglo navru na o%i. Gnjevno ih obrie. "Nitko nita ne"e mo"i u%initi, %ak i da ho"e. Ali moram
pokuati."
Gan Itai se zabrinuto zabulji. "Ne pla%i, dijete. Osje"am se okrutno to sam te izvukla iz tvojeg skrovita u
brodskom spremitu."
Miriamele mahne rukom vlanom od suza. "Netko bi nas pronaao."
Niskia se nagne naprijed. "Moda "e tvoj prijatelj znati kome treba predati poruku ili neto posebno to bi se
moglo u njoj napisati. (ini mi se mudrim %ovjekom."
"Cadrach?"
"Da. Naposljetku, znao je pravo ime Navigatorove Djece." Njezin je glas bio ponosan, kao daje poznavanje
imena njezina naroda bilo dokaz boanske mudrosti.
"Ali kako..." Miriamele pregrize ostatak pitanja. Naravno da je Gan Itai znala kako do"i do Cadracha. Ve" joj je
donijela njegovu poruku. Ali Miriamele nije bila sasvim sigurna da eli vidjeti redovnika. Prouzro%io joj je mnogo
boli, zapalio mnogo gnjeva.

"Do'i." Gan Itai ustane sa slamarice lako"om mlade djevojke. "Odvest "u te k njemu." Ona zakilji kroz uski
prozor. "Ne"e mu donijeti jelo jo cijeli sat. To "e nam dati dovoljno vremena za ugodan razgovor." Ona se
osmjehne, a onda brzo prije'e preko male odaje. "Moe li se penjati u toj haljini?"
Niskia zavu%e prste iza daske na golom zidu i povu%e. Plo%a, tako dobro postavljena da je bila gotovo nevidljiva,
oslobodi se; Gan Itai je odloi na pod. Tamna rupa obrubljena katranom premazanim daskama zjapila je na
mjestu gdje se nalazila plo%a.
"Kamo vodi?" upita iznena'eno Miriamele.
"Nikamo posebno", re%e Gan Itai. Provukla se kroz nju i uspravila, te su se samo njezine tanke sme'e noge i rub
halje vidjeli u otvoru. "To je samo put kojim se brzo do'e do spremita ili palube. Niskijska rupa, kako je zovu."
Njezin prigueni glas blago je odjekivao.
Miriamele se nagne za njom. Na suprotnom zidu si"una pregratka stajahu ljestve. Na vrhu zidova koji su ga
ogra'ivali uski se prolaz pruao u oba smjera. Princeza slegne ramenima i stane slijediti Niskiju uz ljestve.
Hodnik je na vrhu bio prenizak da ga se druga%ije prije'e osim na rukama i nogama, te Miriamele vee kraj
svoje suknje da joj ne smeta, a onda otpue za Gan Itai. Dok je svjetlo iz Niskijine odaje nestajalo za njima, tama
ih je ja%e obavijala te je Miriamele mogla samo slijediti svoj nos i tih zvuk Gan Itaina puzanja. Daske su kripale
dok se brod savijao. Miriamele je osje"ala kao da gmie drijelom neke goleme morske nemani.
Nekih dvadeset lakata dalje od ljestvi Gan Itai se zaustavi. Miriamele se sudari s njezinim le'ima.
"Oprezno, dijete." Niskijino se lice otkrivalo u rastu"em klinu svjetla dok je otvarala novu plo%u. Kad je Gan Itai
provirila kroz nju, mahnula je Miriamele da je slijedi. Nakon tame niskog hodnika, polumra%no se spremite
doimalo veselim, suncem obasjanim mjestom, iako gaje jedino osvjetljavao podignuti pokrov grotla na
suprotnom kraju.
"Moramo tiho govoriti", re%e morska %uvarica.
Spremite bijae nakrcano gotovo do stropnih greda vre"ama i ba%vama, privezanim kako se ne bi otkotrljale na
nemirnom moru. Uza jedan zid, kao da je i ona sputana zbog hirovitih struja, nalazila se zgurena redovnikova
prilika. Teak komad lanca nalazio mu se oko %lanaka; jo jedan visio mu je sa zglobova.
"U%eni!" zovne Niskia. Cadrachova se okrugla glava polako podigne, kao u prebijena psa. Zapiljio se u
zasjenjene grede.
"Gan Itai?" Glas mu bijae promukao i umoran. "Jesi li to ti?"
Miriamele osjeti kako joj srce tone u grudima. Milosrdni Aedone, pogledaj ga! U lancima poput jadne glupe
betije!
"Dola sam razgovarati s tobom", apne Niskia. "Ho"e li straari uskoro do"i?"
Cadrach odmahne glavom. Lanci mu tiho zveknu. "Mislim da ne"e. Nikad se ne ure nahraniti me. Jesi li predala
moju poruku... gospi?"
"Jesam. Tu je da s tobom govori."
Redovnik se zabulji kao preplaen. "to? Dovela si je ovamo?" Podigao je svoje zveketave okove pred lice. "Ne!
Ne! Vodi je odavde!"
Gan Itai povu%e Miriamele naprijed. "Vrlo je nesretan. Obrati mu se." Miriamele proguta. "Cadrach?" re%e
napokon. "Jesu li te ozlijedili?"
Redovnik spuzne niza zid, postavi tek hrpa sjenki. "Odlazite, gospo. Ne mogu podnijeti da vas vidim ili da vi
vidite mene. Odlazite."
Zavlada duga tiina. "Govori s njim!" prosik"e Gan Itai.
ibs@crostuff.net

26

"ao mije to su ti to u%inili." Osjetila je da joj naviru suze. "to god da se dogodilo izme'u nas, nikad ne bih
poeljela da te ovako mu%e."
"Ah, gospo, kako je ovo grozan svijet." Redovnikov je glas imao prizvuk ridanja. "Zar ne"ete posluati moj savjet
i pobje"i? Molim vas."
Miriamele frustrirano strese glavom, a onda shvati da je on nije mogao vidjeti gore u sjeni grotla. "Kako,
Cadrach? Aspitis me ne isputa iz vida. Gan Itai je rekla da "e ponijeti pismo za mene i pokuati ga dati nekome
tko "e ga dostaviti - ali dostaviti kome? Tko "e mi pomo"i? Ne znam gdje je Joua. Obitelj moje majke u
Nabbanu prela je u izdajnike. to mogu u%initi?"
Tamni oblik koji bijae Cadrach polako ustane. "Pilipina zdjela, Miriamele. Kao to sam rekao u svojem pismu.
Tamo moda bude netko tko moe pomo"i." Nije zvu%ao vrlo uvjereno.
"Tko? Kome ga mogu poslati?"
"Poaljite ga u kr%mu. Nariite pero na njemu, pero u krugu. To "e ga dostaviti nekome tko moe pomo"i, ako
se itko koristan tamo nalazi." Podigne optere"enu ruku. "Molim vas, idite, princezo. Nakon svega to se
dogodilo, elim samo ostati sam. Ne elim da dulje gledate moju sramotu."
Miriamele osjeti kako joj se suze prelijevaju iz o%iju. Trebalo je nekoliko trenutaka da uzmogne govoriti. "eli li
ita?"
"Vr% vina. Ne, mjeinu; lake "u je sakriti. To je sve to mi treba. Neto to "e tamu u meni izjedna%iti s tamom
oko mene." Bilo je bolno %uti njegov smijeh. "I da vi pobjegnete na sigurno. I to."
Miriamele odvrati lice. Nije vie mogla gledati redovnikovo zgrblje-no tijelo. "Tako mi je ao", re%e, a onda se
urno progura pokraj Gan Itai i povu%e nekoliko lakata u uski prolaz. Pozlilo joj je od tog razgovora.
Niskia uputi nekoliko posljednjih rije%i Cadrachu, a onda spusti plo%u i ponovno uroni si"uni hodnik u tamu.
Njezino se tanko tijelo progura mimo, a onda povede Miriamele natrag prema ljestvama.
Tek to se princeza vratila na svjetlost dana, preplavi je novi napadaj jecanja. Gan Itai ju je nelagodno
promatrala neko vrijeme, ali kad Miriamele nije mogla prestati plakati, Niskia ovije oko nje ruku meku poput
pau%ine.
"Dosta, sada, dosta", zapjevui. "Opet "e biti sretna."
Miriamele razvee suknju, a onda podigne njezin rub i obrie o%i i nos. "Ne"u. Ne"e ni Cadrach. O, Boe na
nebesima, tako sam osamljena!" Potrese je jo jedna oluja pla%a.
Gan Itai ju je drala dok nije prestala plakati.
"Okrutno je onako vezati bilo koje stvorenje." Niskijin je glas bio napet od ne%eg nalik na gnjev. Miriamele, s
glavom na Gan Itainu krilu, bila je previe izmodena da odgovori. "Svezali su Ruvana Vea, zna? Oca naeg
naroda, velikog Navigatora. Kad je htio uzeti brodove i ponovno razviti jedra, uhvatili su ga u svojem gnjevu i
bacili u lance." Niskia se zibala naprijed-natrag. "A onda su spalili brodove."
Miriamele mrcne. Nije znala o kome je Gan Itai govorila, niti je marila u tom trenutku.
"Htjeli su da budemo robovi, ali mi Tinukeda'va slobodan smo narod." Gan Itain glas postane gotovo napjevom,
alosnom pjesmom. "Spalili su nae brodove - spalili velike brodove koje vie nismo mogli izgraditi u ovoj novoj
zemlji i ostavili nas nasukane ondje. Rekli su da su nas htjeli spasiti od Nebivanja, ali to je bila la. Samo su htjeli
da dijelimo njihov izgon - mi, koji ih nismo trebali! Ocean Neodre'enog i Vje%itog mogao je biti na dom, ali oni
su nam oduzeli brodove i sputali mo"nog Ruvana. Htjeli su da im budemo sluge. Zlo je baciti u lance nekoga tko
ti nije naudio. Zlo."
Gan Itai nastavi drati Miriamele u svojem naru%ju dok se ljuljala naprijed i natrag i mrmljala o stranim
nepravdama. Sunce se spustilo nie na nebu. Mala se odaja po%ela puniti sjenama.
Miriamele je leala u svojoj zatamnjenoj kabini i sluala Niskijinu tihu pjesmu. Gan Itai je bila vrlo uznemirena.
Miriamele nije slutila da morska promatra%ica gaji tako jake osje"aje, ali neto u Cadrachovu zarobljenitvu i
princezinim suzama izazvalo je velik izljev tuge i gnjeva.
Tko su zapravo bili Niskije? Cadrach ih je zvao Tinukeda'va - Djeca Oceana, rekla je Gan Itai. Odakle su doli? Iz
neke daleke zemlje, moda. Brodovi na tamnom oceanu, rekla je Niskia, odnekud daleko. Je li takav bio svijet,
da su se svi %eznuli vratiti na neko mjesto ili u neko vrijeme koje su izgubili?
Njezine misli prekine kucanje na vratima. "Gospo Marjo? Jesi li budna?"
Nije odgovorila. Vrata se polako otvore. Miriamele se prokune u sebi: trebala ih je zakra%unati.
"Gospo Marjo?" Grofov je glas bio tih. "Je li ti zlo? Nedostajala si mi za ve%erom."
Ona se promekolji i protrlja o%i, kao da se budi iz sna. "Gospodaru Aspitise? ao mi je, ne osje"am se dobro.
Razgovarat "emo sutra, ako mi bude bolje."
On se priblii na ma%je mekim stopalima i sjedne na rub njezina kreveta. Njegovi dugi prsti okrznu njezin obraz.
"Ali to je strano. to te mu%i? Poslat "u Gan Itai da te pregleda. Ona je vjeta u vi'anju: vjerujem joj vie nego
ijednoj pijavici ili apotekaru."
ibs@crostuff.net

27

"Hvala vam, Aspitise. To bi bilo ljubazno. A sada bih trebala ponovno usnuti. ao mi je to sam tako loe
drutvo."
(inilo se da se grofu ne uri oti"i. Pogladio joj je kosu. "Zna, gospo, zaista mi je ao zbog mojih grubih rije%i i
ponaanja neku ve%er. Duboko mi je stalo do tebe i uznemirila me pomisao da bi me uskoro mogla ostaviti.
Naposljetku, dijelimo duboku ljubavni%ku vezu, zar ne?" Vrci njegovih prstiju kliznu joj na vrat, zategnuvi joj
kou i potjeravi mar-ce njezinim tijelom.
"Bojim se da nisam u dobrom stanju da sada razgovaram o tim stvarima, gospodaru. Ali opratam vam rije%i, za
koje znam da su bile nagle i da niste tako mislili." Svrnula je o%i na njegovo lice na trenutak, pokuavaju"i
prosuditi njegove misli. O%i su mu se %inile bezazlene, ali ona se sjetila Cadrachovih rije%i, kao i Gan Itaina opisa
skupa kojim je predsjedao, te joj se jeurci vrate, donose"i drhtaj koji je jedva uspjela sakriti.
"Dobro", re%e on. "Vrlo dobro. Drago mi je to si to shvatila. Nagle rije%i. To%no tako."
Miriamele odlu%i iskuati njegovu iskrenost dvoranina. "Naravno, Aspitise, morate shvatiti moju nesre"u. Moj
otac, vidite, ne zna gdje sam. Moda mu je samostan ve" poslao vijest da nisam stigla. Umirat "e od brige. Star
je, Aspitise, i bojim se za njegovo zdravlje. Vidite zato osje"am da moram napustiti vae gostoprimstvo, eljela
to ili ne."
"Naravno", re%e grof. Miriamele osjeti tra%ak nade. Je li ga zaista krivo protuma%ila? "Okrutno je putati tvojeg
oca da se brine. Poslat "emo glas %im pristanemo u idu"u luku - na otoku Spenit, mislim. I dat "emo mu dobre
vijesti."
Ona se osmjehne. "Vrlo "e ga obradovati kad %uje da sam dobro."
"Ah." Aspitis joj uzvrati osmijeh. Njegova duguljasta, profinjena %eljust i sjajne o%i mogle su sluiti kao kiparov
model za jednog od velikih junaka iz prolosti. "Ali bit "e za nj dobrih vijesti osim te. Re"i "emo mu da "e se
njegova k"i udati u jednu od nabbanskih Pedeset obitelji!"
Miriamelin osmijeh zadrhti. "to?"
"Pa, obavijestit "emo ga o naem skorom vjen%anju!" Aspitis se nasmije od uitka. "Da, gospo, mislio sam i
mislio, i iako tvoja obitelj nije tako uzviena kao moja - a usto je i erkvnlandska - odlu%io sam zbog ljubavi
pljunuti u lice tradicije. Vjen%at "emo se nakon povratka u Nab-ban." Uzeo je njezinu hladnu ruku u svoj topli
stisak. "Ali ne izgleda onako sretno kao to sam se nadao, lijepa Marjo."
Miriamelin je um juriao, ali kao u snu o stranom progonu, nije mogla misliti ni na to drugo osim na bijeg.
"Ja... nemam rije%i, Aspitise."
"Ah, predmnijevam daje to razumljivo." On ustane, a onda se nagne da je poljubi. Dah mu je mirisao na vino,
obraz na parfem. Usta su mu na trenutak %vrsto pritisnula njezina prije nego to se povukao. "Napokon, to je
prili%no iznenadno, znam. Ali bilo bi neviteki od mene da te napustim... Nakon svega to smo dijelili. A po%eo
sam te voljeti, Marjo. Cvije"e sjevera druga%ije je od onog u mojem junja%kom domu, ali njihov je miris
jednako sladak, a pupoljci jednako lijepi."
Zastao je na vratima. "Po%ivaj i lijepo spavaj, gospo. Imamo o mno-go%emu razgovarati. Laku no"." Vrata se
zatvore za njim. Miriamele odmah sko%i sa svoje postelje i povu%e kra%un, a onda se zavu%e pod svoj gunj,
svladana napadajem drhtanja.

Istono od svijeta

Sad sam vitez, zar ne?" Simon prije'e rukom kroz gusto krzno Qan-taqina vrata. Vu%ica ga je ravnoduno
motrila.
Binabik podigne pogled sa svojeg svenja pergamenta i kimne. "Poloio si zakletvu svojem bogu i princu." Trol
se ponovno vrati Morgeneso-voj knjizi. "Nalazi mi se %initi da to odgovara vitekim pojedinostima."
Simon se zapilji preko poplo%ene povrine Vatrenog vrta, pokuavaju"i se domisliti kako da svoju misao preto%i
u rije%i. "Ali... ali ne osje"am se nimalo druga%ije. Vitez sam - mukarac! Zato se onda osje"am poput iste
osobe?"
^Zaokupljen ne%im to je %itao, Binabiku ustreba %asak da odgovori. "ao mi je, Simone", re%e napokon. "Ne
nalazim se biti dobar prijatelj za sluanje. Molim te ponovno, reci to si prije kazao."
Simon se sagne i pokupi komad odlomljena kamena te ga baci, a on odskaku"e preko plo%a u okolno grmlje.
Qantaqa sko%i za njim. "Ako sam vitez i odrastao mukarac, zato se osje"am poput istog glupog pera%a
posuda?"
Binabik se nasmijei. "Nisi jedini koji se ikad tako nalazio osje"ati, prijatelju Simone. To to je novo razdoblje
minulo ili to je nekome dano priznanje, ne mijenja mnogo tu osobu iznutra. Proglaen si Joui-nim vitezom
zbog hrabrosti koju si pokazao na Urmsheimu. Ako si se promijenio, to se nije dogodilo na ju%eranjem obredu,
ibs@crostuff.net

28

ve" na onoj planini." On potape Simonovu %izmu. "Nisi li rekao da si neto nau%io ondje, iz prolijevanja
zmajeve krvi?"
"Jesam." Simon zakilji u Qantaqin rep, koji se vijao iznad vrijesa poput pramena dima.
"Ljudi, i trolovi i nizinci, odrastaju u svoje vrijeme," re%e %ovje%uljak, "ne kad im netko to kae. Budi
zadovoljan. Uvijek "e biti Simon, ali
72
Tad VVilliams
sam se ipak naao vidjeti mnoge promjene u mjesecima to smo prijatelji."
"Zaista?" Simon zastane u pola zamaha.
"Zaista. Postaje %ovjek, Simone. Neka se to dogodi brzinom koja je potrebna i ne daj se brinuti." Zaukao je
papirima. "Sluaj, elim ti neto pro%itati." Preao je zdepastim prstom po redovima Morgenesova pau%astog
rukopisa. "Neizrecivo sam zahvalan Strangveardu stoje iznio ovu knjigu iz ruevina Naglimunda. Ona je naa
posljednja veza s tim velikim %ovjekom, tvojim u%iteljem." Njegov prst zastane. "Ah. Tu. Mor-genes pie o kralju
Svijetlom Ivanu:
"... Ako je i bio dodirnut boanskim, to se najbolje vidjelo u njegovim putovanjima, u sposobnosti da prona'e
pravo mjesto i na njemu se na'e u najboljem trenutku te od toga izvu%e korist..."
"Pro%itao sam taj dio", re%e Simon s blagim zanimanjem.
"Onda si se naao primijetiti njegovu vanost za nae trudove", odvrati trol.
"Jer Ivan je Prosvjetitelj znao da i u ratu i diplomaciji - kao i u ljubavi i trgovini, drugim dvama ne posve
razli%itim zanimanjima - nagrade obi%no ne bi pripale jakima, pa %ak ni pravednima, ve" sretnima. Ivan je
tako'er znao da je onaj koji djeluje brzo i bez nepotrebnog opreza sam kova% svoje sre"e."
Simon se namrti na Binabikov zadovoljni izraz. "Pa?" "Ah." Trol se nije dao smesti. "Sluaj dalje."
"Tako, u ratu koji je doveo Nabbanpod njegovu carsku ruku, Ivan je poveo svoje kudikamo malobrojnije trupe
kroz Ones-trinski prolaz i ravno na koplja Ardrivisovih legija, kad su svi znali da bi samo budala tako postupila.
Upravo je ta smionost, ta prividna ludost dala Ivanovoj manjoj vojsci veliku prednost iznena'enja -pa %ak, u
o%ima preneraene nabban-ske vojske, auru Bogom dane neodoljivosti."
Simonu se prizvuk trijumfa u %ovje%uljkovu glasu u%ini blago uznemiruju"im. Binabik je naizgled mislio daje
poanta bila vrlo jasna. Simon se namrti, razmiljaju"i.
"eli li re"i da bismo se trebali povesti za kraljem Ivanom? Da trebamo uhvatiti Eliju na prepad?" Bila je to
zapanjuju"a ideja. "Da ga trebamo... napasti?"
Binabik kimne, ogolivi zube u ut osmijeh. "Pametni Simon! Zato ne? Samo smo se nalazili reagirati, a ne
djelovati. Moda "e promjena biti od pomo"i."
"Ali to je s Kraljem Oluje?" Uzdrman pomilju, pogledao je prema naobla%enom obzoru. Simon %ak nije volio
izre"i to ime pod irokom nebeskom plo%om na ovom stranom mjestu. "A osim toga, Binabik, nas je samo par
stotina. Kralj Elija ima tisu"e vojnika. Svi to znaju!"
Trol slegne ramenima. "Tko kae da se moramo dati na borbu vojske s vojskom? U svakom slu%aju, naa mala
druina raste iz dana u dan, dok sve vie naroda dolazi preko livada u... kako gaje Joua nazvao? Ah. Novi
Gadrinsett."
Simon odmahne glavom i baci jo jedan komadi" vjetrom zagla'ena kamena. "Meni se to %ini glupo - ne, ne
glupo. Ali previe opasno."
Binabik se nije uvrijedio. Zviznuo je Qantaqi, koja dokaska natrag preko kamenih plo%a. "Moda se nalazi biti
upravo to, Simone. Dajmo se malo na hodanje."
Princ Joua se zagleda u ma%, zabrinuta lica. Dobro raspoloenje koje je pokazao na Simonovoj gozbi naoko je
posve nestalo.
Princ zapravo nije bio nita veseliji u posljednje vrijeme, zaklju%i sir Deornoth, ali je nau%io da njegove sumnje u
sama sebe bude nelagodu u onima koji ga okruuju. U ovakvim vremenima ljudi su vie voljeli neustraivog
nego iskrenog, pa se Joua trudio da svojim podanicima pokazuje masku mirnog optimizma. Ali Deornoth, koji
gaje dobro poznavao, nije dvojio da su Jouu njegove odgovornosti optere"ivale jednako kao prije.
On je poput moje majke, shvati Deornoth. (udno je tako misliti o princu. Ali poput nje, osje"a da sve brige i
strahove mora preuzeti na sebe, da nitko drugi ne smije nositi taj teret.
A, kao to je Deornoth primijetio kod svoje majke, i Joua je stario bre od onih oko sebe. Uvijek vitak, princ je
jako smravio u bijegu druine iz Naglimunda. Povratio je malo svojeg obujma, ali je zra%io %udnom krhko"u
koja ga nije naputala: Deornoth ga je smatrao pomalo nezemaljskim, poput %ovjeka koji je upravo ustao nakon
duge bolesti. Sijedi pramenovi u njegovoj kosi drasti%no su se namnoili, a njegove o%i, premda otre i mudre
kao uvijek, imale su malko grozni%av sjaj.
ibs@crostuff.net

29

Potreban mu je mir. Potreban mu je odmor. elio bih da mogu stajati u dnu njegova kreveta i tititi ga dok
spava godinu dana. "Boe, daj mu snage", promrmlja on.
Joua se okrene da ga pogleda. "Oprosti, misli su mi odlutale. to si rekao?"
Deornoth odmahne glavom, ne ele"i lagati, ali ne ele"i ni podijeliti svoje misli. Obojica ponovno svrnu
pozornost na ma%.
Princ i njegov pristaa stajali su pred duguljastim kamenim stolom u zdanju koje je Geloj nazvala Ku"a odlaska.
Svi tragovi gozbe protekle no"i bijahu ra%i"eni, te je sada samo jedan sjajni crni predmet leao na glatku
kamenu.
"Kad samo pomislim koliko ih je umrlo na kraju tog sje%iva", napokon "e Deornoth. Dotakne uzicom omotan
drak; Trn je bio hladan i beivotan poput kamena na kojem je leao.
"A pomisli", promrmlja princ, "koliko ih je odnedavna poginulo da ga mi dobijemo."
"Ali ako nas je toliko stajao, ne bismo ga smjeli tek tako staviti da lei u otvorenoj dvorani u koju svatko moe
u"i." Deornoth strese glavom. "Ovo nam je moda najve"a nada, Visosti - jedina nada! Zar ga ne bismo trebali
negdje skriti ili staviti pod strau?"
Joua se gotovo osmjehne. "U koju svrhu, Deornothe? Svako se blago moe ukrasti, svaki dvorac osvojiti, svako
skrovite nanjuiti. Bolje je da lei tamo gdje ga svi mogu vidjeti i osjetiti nadu koja po%iva u njemu." On suzi o%i
dok je zurio u otricu. "Iako ne osje"am mnogo nade gledaju"i ga. Nadam se da me ne"e smatrati manje
kraljevskim ako kaem da me od njega hvata %udna zimica." Polako je preao rukom po duini ma%a. "U svakom
slu%aju, prema onom to su Binabik i mladi Si-mon rekli, nitko ne"e ovaj ma% ponijeti ondje gdje on sam ne eli
i"i. Osim toga, ako lei tu pred o%ima svih, poput Tethtainove sjekire u srcu legendarne bukve, moda "e netko
stupiti naprijed da nam kae kako nam moe posluiti."
Deornoth se zbuni. "Mislite netko iz puka, Visosti?"
Princ zastenje. "Postoje svakakve vrste mudrosti, Deornothe. Da smo prije posluali puk s Ledomede kad nam je
govorio da zlo hara tom zemljom, tko zna kakvih smo patnji mogli biti pote'eni? Ne, Deornothe, svaka mudra
rije% o ovom ma%u sada nam je vrijedna, svaka stara pjesma, svaka napola upam"ena pri%a." Joua nije mogao
sakriti izraz nezadovoljstva. "Naposljetku, nemamo pojma kakvo nam dobro moe donijeti - zapravo, nemamo
pojma moe li donijeti ikakvo dobro, osim onoga to se spominje u nejasnom i drevnom sroku..."
Grub glas zapjeva, prekinuvi ga.
"Carsko zvono kad mraz strne Sjene kada krenu putem Zdenac skriju vode crne Tri se ma%a opet trae."
Dva se mukarca iznena'eno okrenu. Geloj stajae na vratima. Nastavila je srok dok je hodala prema njima.
"Bukkeni kad iz tla splaze I divovi s visa si'u Komari kad snove gaze Tri se ma%a opet trae.
Sudbe korak da se skrene Magle Vrijeme da propuste Ranije da Kasno prene Tri se ma%a opet trae."
"Nisam mogla a da vas ne %ujem, prin%e Joua - imam otar sluh. Vae su rije%i vrlo mudre. Ali to se sumnje u
pomo" ma%a ti%e..." Ona na%ini grimasu. "Oprostite umskoj starici na njezinoj izravnosti, ali ne budemo li
vjerovali u mo" Nissesova proro%anstva, to nam drugo preostaje?"
Joua se pokua nasmijeiti. "Ne pori%em da nam ne zna%i neto vano, Valado Geloj. Samo bih htio znati jasnije
kakva "e vrsta oruja ta tri ma%a biti."
"Kao i svi mi." Vjetica kimne Deornothu, a onda baci pogled na crni ma%. "Ipak, imamo jedan od tri Velika
ma%a, a to je vie nego ljetos."
"Istina. Velika istina." Joua se nasloni na kameni stol. "I na sigurnom smo mjestu, zahvaljuju"i tebi. Nisam
toliko slijep da ne vidim dobru sre"u, Geloj."
"Ali zabrinuti ste." To nije bilo pitanje. "Sve je tee hraniti nae rastu"e naselje i vladati onima koji ovdje ive."
Princ kimne. "Mnogi od njih nisu %ak ni sigurni zato su tu, osim to su slijedili druge doseljenike. Nakon tako
ledenog ljeta, ne znam kako "emo preivjeti zimu."
"Ljudi "e vas sluati, Visosti", re%e Deornoth. Kad je vjetica bila prisutna, Joua je vie sli%io opreznom u%eniku
nego princu. Njemu se to nikad nije svi'alo, a tek je djelomi%no nau%io sakriti svoju srdbu. "U%init "e to im
kaete. Zajedno "emo preivjeti zimu."
"Naravno, Deornothe." Joua poloi ruku na prijateljevo rame. "Proli smo previe toga da nas ometu dananji
neznatni problemi."
Izgledao je kao da "e re"i vie, ali u tom %asu oni za%ue zvukove koraka na irokim stubama vani. Mladi Simon i
trol pojave se na ulazu pra"eni Binabikovom pripitomljenom vu%icom. Golema zvijer onjui zrak, a onda omirie
kamen s obje strane vrata prije nego to je otkaskala da legne u suprotan kut dvorane. Deornoth ju je s
prili%nim olakanjem promatrao kako odlazi. Vidio je brojne dokaze njezine bezazlenosti, ali odgojili su ga na
erkvnlandskom ladanju gdje su vukovi bili zlodusi ognjinih pri%a.
ibs@crostuff.net

30

"Ah," vedro "e Joua, "moj najnoviji vitez, a s njim %asni poslanik iz dalekog Yiqanuca. Do'ite, sjednite." On
pokae na red stolaca koji je zaostao sa sino"njeg slavlja. "(ekamo samo jo neke, uklju%uju"i grofa Eolaira."
Princ se okrene prema Geloj. "Pobrinula si se za nj, zar ne? Je li dobro?"
"Nekoliko posjekotina i modrica. I mrav je -jahao je daleko s malo hrane. Ali zdravlje mu je dobro."
Deornoth pomisli da ne bi rekla vie %ak ni da je grof od Nad Mul-lacha bio mu%en i zato%en - ali ipak bi ga
uskoro postavila na noge. Vjetica nije pokazivala njegovu princu doli%no potovanje i posjedovala je malo od
obiljeja koja je Deornoth smatrao enskima, ali morao je priznati da je bila vrlo dobra u onome %ime se bavila.
"Sretan sam to to %ujem." Joua zavu%e ruku pod plat. "Ovdje je hladno. Naloimo vatru kako bismo mogli
govoriti a da nam zubi ne cvoko"u."
Dok su Joua i ostali razgovarali, Simon donese komade drva s hrpe u kutu i posloi ih u ognjinu jamu, sretan
to se moe ne%im zaposliti. Bio je ponosan to je dio ovog uzvienog drutva, ali ne sasvim sposoban da svoje
%lanstvo uzme zdravo za gotovo.
"Postavi ih tako da se dodiruju na vrhu, a rairi na dnu", posavjetuje ga Geloj.
U%inio je kako je predloila, na%inivi stoasti ator drva za potpalu u sredini pepela. Kad je zavrio, osvrne se.
Gruba ognjina jama %inila se nedoli%nom na lijepo izra'enu podu, kao kad bi se ivotinje naselile u nekoj od
velikih ku"a Simonova soja. (inilo se da u dugoj odaji ne postoji sithski ekvivalent jame. Kako su zagrijavali
sobu? Simon se sjeti kako je Aditu tr%ala bosa po snijegu i zaklju%i da se moda nisu ni trudili.
"Je li Ku"a odlaska zaista ime ovog mjesta?" upita on Geloj dok mu je prilazila sa svojim kremenom i %elikom.
Ignorirala ga je na trenutak dok je %u%ala pokraj ognjita, kreu"i iskru na zavijucima kore koja je leala oko
cjepanica.
"To je priblino ime kao bilo koje drugo. Htjela sam ga nazvati 'Dvorana oprotaja', ali trol je ispravio moju
sithsku gramatiku." Pokazala je nategnut osmijeh. Vitica dima stane se lelujati pokraj njezinih ruku.
Simon pomisli da se naalila, ali nije bio siguran. "'Odlaska' jer je ovo prostorija gdje su dvije obitelji otile svaka
na svoju stranu?"
"Vjerujem da je ovo mjesto gdje su se razdvojili, da. Gdje je sporazum utana%en. Predmnijevam da ima ili je
imao neko drugo ime za Sithe, budu"i da su ga rabili davno prije razdvajanja dvaju plemena."
Dakle, bio je u pravu: njegova vizija pokazala mu je prolost ovog mjesta. Razmiljaju"i, zurio je po stupovima
opasanoj dvorani, u kolo-nadu isklesanog kamena jo %istu i otrih rubova nakon nebrojenih godina. Jirikijev
narod je neko" bio narod mo"nih graditelja, ali njihovi su umski domovi sada bili promjenjivi i nestalni poput
pti%jih gnijezda. Moda su Sithe bili mudri to nisu putali duboko korijenje. Ipak, pomisli Simon, mjesto koje je
uvijek tu, dom koji se nije mijenjao, u ovom se %asu %inio najve"im blagom na svijetu.
"Zato su se dvije obitelji razdijelile?"
Geloj slegne ramenima. "Za veliku promjenu nikad ne postoji jedan razlog, ali %ula sam da su smrtnici imali veze
s tim."
Simon se sjeti posljednje, strane ure u Yasiri. "Nornska kraljica -Utuk'ku. Srdila se to Sithe nisu... 'iskorijenili
smrtnike iz zemlje', rekla je. A tako'er je kazala da Amerasu nije htjela pustiti smrtnike na miru. Nas smrtnike.
Poput mene." Bilo je teko misliti o Amerasu U-Brodu--Ro'enu bez stida: njezin je ubojica tvrdio daje slijedio
Simona u Jao e--Tinukai'i.
Vjetica je trenutak zurila u njega. "Ponekad zaboravljam koliko si toga vidio, dje%a%e. Nadam se da ne"e
zaboraviti kad do'e tvoj %as."
"Kakav %as?"
"to se ti%e rastanka Sitha i Norna," nastavi ona, ne obaziru"i se na njegovo pitanje, "u to su se upleli smrtnici,
ali govori se i da su dvije ku"e bile nemirni saveznici %ak i u zemlji njihova postanka."
"Vrtu?"
"Tako ga zovu. Ne poznajem dobro pri%e - one me nikad nisu zanimale. Uvijek sam radila s onim to je preda
mnom, onim to se moe dotaknuti, vidjeti i o %emu se moe govoriti. U sve je to bila upletena jedna ena,
sithska ena i mukarac od Hikeda'va. Ona je umrla. On je umro. Obje su obitelji bile ogor%ene. To su stari
poslovi, de%ko. Ako opet vidi svojeg prijatelja Jirikija, pitaj ga. To je ipak povijest njegove obitelji."
Geloj ustane i udalji se, ostavljaju"i Simona da grije ruke nad plamenovima.
Te su stare pri%e poput krvi. Kolaju ljudima, %ak i kad oni to ne znaju ili ne misle na to. Premetao je na trenutak
zamisao po glavi. Ali %ak i ako ne mislite na njih, kad do'u zla vremena, stare pri%e poteku na sve strane. A i to
nalikuje na krv.
Dok je Simon zamiljeno sjedio, stigao je Horvig sa svojom desnom rukom Ozhbernom. Ubrzo su ih slijedili Isorn
i njegova majka, vojvotkinja Gutrun.
"Kako je moja ena, vojvotkinjo?" upita Joua.
ibs@crostuff.net

31

"Ne osje"a se dobro, Vaa Visosti," odvrati ona, "ina%e bi bila tu. Ali to se moglo i o%ekivati. S djecom nema
poteko"a samo nakon to se rode, znate."
"Znam jako malo, dobra gospo", nasmije se Joua. "Posebno o tome. Nikad prije nisam bio otac."
Uskoro se pojavi otac Strangveard u drutvu grofa Eolaira od Nad Mullacha. Grof je zamijenio svoju putnu
odje"u thrithinkim ruhom, hla%ama i kouljom od debele sme'e vune. Nosio je zlatnu ogrlicu o vratu, a crna
mu je kosa bila svezana u duga%ak rep. Simon se sjeti da ga je jednom davno vidio u Visotvr'i, te se ponovno
morao za%uditi neobi%nosti Usuda, koji je pomicao ljude po svijetu poput figura u golemoj igri shenta.
"Dobro doli, Eolaire, dobro doli", re%e Joua. "Hvala Aedonu, srcu mi godi to vas opet vidim."
"I mome, Visosti." Grof baci bisage koje je nosio uza zid pokraj vrata, a onda kratko dotakne tlo koljenom. Ustao
je u Jouin zagrljaj. "Pozdrav od hernvstirskog naroda u izgnanstvu."
Joua brzo predstavi Eolaira onima koje nije upoznao. Simonu grof re%e: "(uo sam neto o tvojim
pustolovinama otkad sam doao." Osmijeh na njegovu mravom licu bio je topao. "Nadam se da "e odvojiti
malo vremena da porazgovara sa mnom."
Polaskan, Simon kimne. "Dakako, grofe."
Joua povede Eolaira do dugog stola gdje je %ekao Trn, dostojanstven i straan poput mrtvog kralja na odru.
"Slavna Camarisova otrica", re%e Hernvstirac. "Sluao sam o njoj toliko puta da ju je %udno napokon vidjeti i
shvatiti da se radi o stvarnom predmetu, iskovanom od metala poput bilo kojeg drugog oruja."
Joua odmahne glavom. "Ne sasvim poput bilo kojeg drugog oruja."
"Mogu li ga dotaknuti?"
"Naravno."
Eolair je jedva mogao podi"i bal%ak s kamenog stola. Tetive njegova vrata napele su se u otar reljef dok se
naprezao. Napokon odustane i protrlja svoje zgr%ene prste. "Teak je poput mlinskog kamena."
"Ponekad." Joua ga potape po ramenu. "Ponekad je lak poput gu%jeg pera. Ne znamo zato niti znamo kako
"e nam koristiti, ali to je sve to imamo."
"Otac Strangveard rekao mije za pjesmu", re%e grof. "Mislim da vam imam jo neto ispri%ati o Velikim
ma%evima." Ogledao se po odaji. "Ako je pravo vrijeme za to."
"Ovo je ratno vije"e", jednostavno "e Joua. "Ovim se ljudima sve moe re"i, a eljni smo bilo kakvih vijesti o
ma%evima. Tako'er elimo %uti i o vaem narodu, naravno. (ujem daje Lluth mrtav. Duboko suosje"amo s
vama. Bio je izvrstan %ovjek i dobar kralj."
Eolair kimne. "I Gwythinn je mrtav, njegov sin."
Sir Deornoth, koji je sjedio na stolcu u blizini, zastenje. "O, to su strane vijesti! Krenuo je iz Naglimunda malo
prije opsade. to se dogodilo?"
"Uhvatili su ga Skalijevi Kaldskrv%ani i zaklali." Eolair je zurio u pod. "Bacili su mu tijelo u podnoje planine,
poput otpatka, i odjahali."
"Prokletnici!" zarei Deornoth.
"Stidim se to su moji zemljaci", re%e mladi Isorn.
Njegova se majka kimaju"i sloi. "Kad se moj suprug vrati, obra%unat "e se s Otronosim." Zvu%ala je uvjereno
kao da govori o zalasku sunca.
"Ipak, tu smo svi zemljaci", re%e Joua. "Svi smo jedan narod. Od danas pa nadalje, udrueni stupamo protiv
zajedni%kog neprijatelja." Pokazao je na stolce koji stajahu uza zid. "Hajde, sjednimo. Moramo sami sebe sluiti:
smatrao sam da to manja ova skupina ostane, to "e biti lake govoriti otvoreno."
Kad su se svi smjestili, Eolair ispripovjedi o padu Hernvstira, po%evi s pokoljem kod Inniscricha i Lluthovom
smrtonosnom ranom. Tek to je po%eo, pred dvoranom nastade mete. (asak kasnije, stari lakrdija arko
zatetura kroz vrata dok ga je Sangfugol povla%io za koulju, pokuavaju"i ga zaustaviti.
"Dakle!" Starac uperi u Jouu zakrvavljen pogled. "Niste nita vjerniji od onog ubojice od vaeg brata!" Zanjihao
se dok ga je Sangfugol zdvojno povla%io. Rumenih obraza i divlje kose - ono malo to mu je preostalo - arko je
o%ito bio pijan.
"Odlazi, proklet bio!" re%e svira% harfe. "ao mi je, moj prin%e, odjednom je sko%io i..."
"Kad samo pomislim da nakon svih ovih godina moje slube," izla-ne arko, "da me ovako... ovako... isklju%e",
izrekao je rije% s ponosnom brigom, nesvjestan niti pljuva%ke koja mu je visjela s brade, "da me ovako
izbjegavaju, ne dopuste pristup vaem vije"u, kad sam bio jedan od najbliih srcu vaeg oca..."
Joua ustane, alosno promatraju"i lakrdijaa. "Sad ne mogu govoriti s tobom, starce. Ne kad si ovakav."
Namrtio se, gledaju"i kako se Sangfugol hrve s njim.
"Ja "u pomo"i, prin%e Joua", re%e Simon. Nije mogao podnijeti ni %asak dulje gledati kako se starac sramoti.
Simon i svira% harfe uspiju okrenuti Sarka. (im je princu okrenuo leda, borbenost kao daje iz njega istekla;
lakrdija je dopustio da ga usmjere prema vratima.
ibs@crostuff.net

32

Vani, otar je vjetar puhao preko vrha brijega. Simon svu%e svoj plat i ogrne ga oko arkovih ramena. Lakrdija
sjedne na najviu stubu, kao vre"a otrih kostiju i tanke koe, pa re%e: "Mislim da "e mi pozliti." Simon ga
potape po ramenu i nemo"no pogleda Sangfugola, %ije o%i ba i nisu bile suosje"ajne.
"Ovo je kao brinuti se o djetetu", zarei svira% harfe. "Ne, djeca su pristojnija. Lelet, na primjer, koja uop"e ne
govori."
"Ja sam im rekao gdje "e prona" taj prokleti crni ma%", promumlja arko. "Rekao sam im gdje je. Rekao sam im i
za drugi, kako ga 'Lija nije htio uzet. 'Tvoj otac eli da ga dobije', rekao sam mu, ali on nije htio sluat. Ispustio
ga je kao zmiju ljuticu. A sad i crni ma%." Suza po-te%e niz njegov bjelobradi obraz. "Odbacuje me kao naran%inu
koru."
"O %emu on to govori?" upita Simon.
Sangfugol nakrivi usnu. "Rekao je princu neto o Trnu prije nego to ste ga otili traiti. Ne znam o %emu se ovo
drugo radi." Nagnuo se i zgrabio arkovu ruku. "Ha. Lako se njemu tuiti - on ne mora sebi izigravati dadilju."
Uputio je Simonu gorak osmijeh. "Ah, pa, vjerojatno ima loih dana i u ivotu viteza, zar ne? Kao kad te ljudi
mlate ma%evima i sli%no?" On povu%e lakrdijaa na noge i pri%eka da starac prona'e ravnoteu. "Ni arko ni ja
nismo dobro raspoloeni, Simone. Nije tvoja krivnja. Posjeti me kasnije i popit "emo malo vina."
Sangfugol se okrene i udalji kroz lelujavu travu, pokuavaju"i istovremeno pridrati i arka i udaljiti ga to je vie
mogu"e od svoje %iste odje"e svira%a harfe.
Princ Joua zahvalno kimne kad se Simon vratio u Ku"u odlaska; Simon se osjeti %udno to je pohvaljen za
dunost tako lienu sr%anosti. Eolair je zavravao svoj opis pada Hernvsadharca i bijega njegova naroda u gorje
Grianspog. Dok je kazivao o povla%enju preostalih Her-nvstiraca u pe"ine koje su izdubile planinu i kako ih je
onamo odvela kraljeva k"i, vojvotkinja Gutrun se nasmijei.
"Ta Maegwin je pametna djevojka. Sretni ste stoje imate, ako je kraljeva ena tako bespomo"na kao to kau."
Grofov osmijeh bio je bolan. "Imate pravo, gospo. Ona je zaista o%eva k"i. Neko" sam mislio da bi bila bolja
vladarica od Gwythinna, koji je ponekad bio tvrdoglav - ali vie nisam tako siguran."
Ispri%ao je o Maegwininoj rastu"oj "udljivosti, o njezinim vizijama i snovima i o tome kako su ti snovi doveli
Lluthovu k"er i grofa u planinsko srce do drevnog kamenog grada Mezutu'e.
Dok je pripovijedao o gradu i njegovim neobi%nim stanovnicima, podzemljaima, druina je osupnuto sluala.
Samo se Geloj i Binabik nisu za%udili Eolairovoj pri%i.
"(udesno", apne Strangveard, zure"i u zasvodeni strop Ku"e odlaska kao da je u tom trenu duboko u utrobi
Grianspoga. "Dvorana crtea! Kakve li su divne pri%e tamo zapisane."
"Moete neke od njih pro%itati kasnije", re%e Eolair pomalo zabavljen. "Drago mije stoje duh nauke preivio ovu
opaku zimu." Okrenuo se druini. "Ali ono stoje moda najvanije od svega jest ono to su pod-zemljai rekli o
Velikim ma%evima. Tvrde da su iskovali Minnevar."
"Nalazimo se znati neto od Minnevarove pri%e," re%e Binabik, "a podzemljai - ili dverninzi, kako ih sjevernjaci
zovu - nalaze se u toj pri%i."
"Ali najvie nas zabrinjava gdje je Minnevar zavrio", doda Joua. "Imamo jedan ma%. Elija ima drugi. Tre"i..."
"Gotovo svi u ovoj dvorani vidjeli su tre"i," re%e Eolair, "a vidjeli su i mjesto gdje sada po%iva - ako su
podzemljai u pravu. Jer oni vele da je Minnevar otiao u Visotvr'u s Fingilom, ali da gaje pronaao Svijetli
Ivan... i nazvao ga Svjetloklin. Ako su u pravu, Joua, on je pokopan s vaim ocem."
"Tako mi svega!" promrmlja Strangveard. Trenutak zabezeknute tiine slijedio je njegovu re%enicu.
"Ali ja sam ga drao u ruci", napokon "e Joua, za%u'eno. "Osobno sam ga poloio na o%eve grudi. Kako bi
Svjetloklin mogao biti Minnevar? Moj otac o tom nikad nije rekao ni rije%i!"
"Ne, nije." Gutrun je bila iznena'uju"e ustra. "Nije %ak rekao ni mojem muu. Kazao je Isgrimnuru da se radi o
staroj, nevanoj pri%i." Ona strese glavom. "Tajne."
Simon, koji je utke sluao, napokon prozbori. "Ali zar nije donio Svjetloklin iz Warinstena gdje se rodio?"
Pogledao je Jouu, odjednom se pobojavi da je drzak. "Va otac, ho"u re"i. To je pri%a koju ja znam."
Joua se namrti, razmiljaju"i. "To je pri%a koju su mnogi kazivali, ali kad sada pomislim, moj otac nikad nije bio
jedan od njih."
"Naravno! O, naravno!" Strangveard se uspravi, pljesnuvi svojim duguljastim rukama. Povez na oku malko mu
je skliznuo, pa je njegov rub sjeo na korijen njegova nosa. "Odlomak koji je toliko mu%io Jar-naugu, odlomak iz
Morgenesove knjige! Kazivao je kako se Ivan iao suo%iti sa zmajem - ali je nosio koplje! Koplje! O, Boe, kako
smo slijepi bili!" Sve"enik se zahiho"e poput dje%aka. "Ali kad je izaao, nosio je Svjetloklin! O, Jarnaugo, da si
barem ovdje!"
Princ podigne ruku. "Imamo o mnogo%emu ovdje razgovarati te ispri%ati mnogo starih pri%a, ali u ovom
trenutku pred nama je vaniji problem. Ako su podzemljai u pravu, a ja nekako slutim da jesu - tko bi mogao
sumnjati u tako ludu pri%u u ovim ludim vremenima? - ipak se moramo domo"i ma%a, zvao se on Svjetloklin ili
ibs@crostuff.net

33

Minnevar. Lei u o%evu grobu na Svvertclifu, to%no izvan zidina Visotvrde. Moj brat moe stati na svoje bedeme
i vidjeti grobne humke. Erkvnstraa obavlja smotru na rubu litice u zoru i sumrak."
Trenutak omaglice je proao. U dubokoj tiini koja je slijedila, Simon osjeti po%etak nicanja jedne zamisli. Bila je
nejasna i neoblikova-na, pa ju je zadrao za sebe. Bila je tako'er prili%no zastrauju"a.
Eolair prozbori. "Ima jo, Vaa Visosti. Rekao sam vam za Dvoranu crtea i za zemljovide koje podzemljai ondje
%uvaju o svim iskapanjima koje su radili." Ustao je i zaputio se prema bisagama koje je odloio blizu ulaza. Kad
se vratio, istresao ih je na pod. Iz njih je ispalo nekoliko smotuljaka nauljena pergamenta. "Ovo su planovi
iskapanja pod Visotvr'om, zadatka za koji podzemljai tvrde da su ga obavili kad se dvorac zvao Asu'a i kad je
pripadao Sithama."
Strangveard se prvi spusti na koljena. Odmotao je jedan pergament s njenom panjom ljubavnika. "Ah!"
dahne. "Ah!" Njegov ushi"eni osmijeh promijeni se u za%u'en izraz. "Moram priznati", re%e napokon, "da sam,
ah, pomalo... pomalo razo%aran. Nisam mislio da "e podzem-ljaki zemljovidi biti... jao meni!... biti tako
primitivni."
"To nisu podzemljaki zemljovidi", re%e Eolair mrte"i se. "To je briljiv rad dvojice hernvstirskih pisara koji su se
mu%ili u tijesnoj polutami na zastrauju"em mjestu, prepisuju"i kamene podzemljake mape na neto to bih
mogao iznijeti na povrinu."
"Oh!" Sve"enik se postidi. "Oh! Oprostite mi, grofe! Tako mi je ao..."
"Pustite to, Strangveard." Joua se obrati grofu od Nad Mullacha. "Ovo je neo%ekivan dar, Eolaire. Jednog dana
kad napokon budemo stajali pred zidinama Visotvrde, hvalit "emo vae ime do nebesa."
"Slobodno se posluite, Joua. To je bila Maegwinina ideja, istinu govore"i. Nisam siguran kako "e vam pomo"i,
ali znanje nikad nije naodmet - s %ime "e se va arhivar nedvojbeno sloiti." On pokae na Strangvearda, koji je
kopao me'u pergamentima poput pra%i"a koji je otkrio hrpu tartufa. "Ali moram priznati da sam doao k vama
nadaju"i se ne%em ve"em od zahvalnosti. Kad sam ostavio Hernvstir, bilo je to sa zamilju da "u prona"i vau
pobunjeni%ku vojsku te da "emo zajedno istjerati Skalija od Kaldskrvkea iz moje zemlje. Kako vidim, me'utim, vi
ste jedva u poloaju da poaljete vojsku ikamo."
"U pravu ste." Jouin je izraz bio mrk. "Jo nas je vrlo malo. Vie ih pristie svakog dana, ali morali bismo dugo
%ekati prije nego to bismo poslali %ak i malu %etu u pomo" Hernvstiru." Ustao je i poao malo dalje po dvorani,
trljaju"i batrljak svojeg desnog zgloba kao da ga boli. "Cijela ova borba nalikuje na vo'enje rata s povezom
preko o%iju: nikad nismo znali ni shva"ali silu koja nas napada. Sada, kad po%injemo spoznavati prirodu naih
neprijatelja, premalo nas je da ita u%inimo osim da se sakrijemo tu u najzabitniji kutak Osten Arda."
Deornoth se nagne naprijed. "Ako bismo mogli udariti negdje, moj prin%e, ljudi bi ustali na vau stranu. Vrlo ih
malo izvan Thrithinga uop"e zna da ste jo ivi."
"U tome ima istine, prin%e Joua", re%e Isorn. "Znam da mnogi u Rimmersgardu mrze Skalija. Neki su pomogli
da me sakriju kad sam pobjegao iz prokletog ratnog logora Otronosog."
"to se toga ti%e, Joua, vae je preivljavanje i u Hernvstiru samo glasina", re%e Eolair. "Samo da donesem tu
vijest mojem narodu u Grianspogu, okrunit "e moje putovanje ovamo velikim uspjehom."
Joua, koji je dotad kora%ao, zastane. "Odnijet "ete im vie od toga, grofe Eolaire. Kunem vam se, odnijet "ete
im vie nade od toga." Preao je rukom preko o%iju, kao onaj kojeg su prerano probudili. "Tako mi Drveta, kakav
dan! Zastanimo i pojedimo togod kruha. U svakom slu%aju, htio bih porazmisliti o onom to sam %uo." Umorno
se osmjehnuo. "Tako'er, trebao bih obi"i svoju enu." Mahne rukom. "Gore, svi gore. Osim vas, Strangveard.
Predmnijevam da "ete ostati?"
Arhivar, okruen pergamentima, nije ga uop"e %uo.
Uronjen u mra%ne, zbrkane misli, Prvrates neko vrijeme nije primje"ivao zvuk.
Kad je napokon prodro kroz maglu njegove zadubljenosti, naglo zastane, kolebaju"i se na pola koraka.
"Azha she'she t'chako, urun she'she bhabekro..."
Zvuk koji se uzdizao iz dubina mra%nog stubita bio je njean ali straan, sve%an napjev koji se isprepletao oko
bolnih disonanci: mogla je to biti kontemplativna himna pauka koji ornata svoj plijen u ljepljivu svilu. Mukla i
polagana, klizila je zlovoljno izme'u kajdi, ali s okretno"u koja je davala naslutiti da je prividna nemelodi%nost
bila namjerna - da se zapravo zasnivala na sasvim druga%ijem poimanju glazbe.
"Mudhulsamat'ai. Jabbaks'era memekeza sanayha-z'd Ninyekshe'she, hamut 'tke agrazh'a s'era ye..."
Slabiji bi se %ovjek okrenuo i pobjegao prema gornjim podru%jima suncem obasjanog dvorca radije nego se
susreo s pjeva%em tako uznemiruju"e pjesme. Prvrates nije oklijevao, ve" se ponovno stao sputati, dok su mu
%izme odjekivale po kamenim stubama. Druga nit napjeva pridrui se prvoj, jednako strana, jednako jezivo
strpljiva; zajedno su brujale poput vjetra iznad otvora dimnjaka.
ibs@crostuff.net

34

Prvrates stigne na odmorite i skrene u hodnik. Dva Norna koji su stajali pred tekim hrastovim vratima naglo
utihnu. Dok je prilazio, zurili su u njega s ravnodunim i blago pogrdnim izrazima ma%aka koje su uznemirili dok
su se sun%ale.
Bili su krupni za Hikeda'va, shvati Pryrates: svaki je bio visok poput vrlo visoka %ovjeka, iako su bili mravi poput
izgladnjelih prosjaka. Labavo su drali svoja srebrnobijela koplja, a njihova su mrtva%ki blijeda lica bila mirna u
tamnim kukuljicama.
Prvrates je buljio u Norne. Norni su buljili u Prvratesa. "Pa? Ho"ete li zijati ili "ete mi otvoriti vrata?"
Jedan od Norna polako nakloni glavu. "Da, gospodaru Prvrates." U njegovu ledenom naglasku nije bilo ni
najmanje natruhe potovanja. Okrenuo se i otvorio velika vrata, pokazavi za njima hodnik crven od svjetlosti
baklji i jo stuba. Pryrates pro'e izme'u dva straara i stane silaziti; vrata se zatvore za njim. Prije nego to je
preao deset koraka, jeziv pau%asti napjev ponovno je po%eo.
(eki"i su se dizali i padali, zveketali i lupetali, kuju"i metal koji se hladio u oblike korisne kralju koji je sjedio u
zamra%enoj prijestolnoj dvorani visoko iznad njegove ljevaonice. Buka je bila strahovita, zapah - sumpor,
usijano eljezo, zemlja sprena u suhu sol, %ak i so%no sladak vonj ope%enog ljudskog mesa - jo gori.
Izobli%enost ljudi koji su tr%karali tamo-amo po podu velike talionice bila je strahovita, kao da ih je uasna
vru"ina podzemne pe"ine istopila poput loeg metala. (ak i njihova teka, podstavljena odijela to nisu mogla
sakriti. Zapravo, znao je Prvrates, samo su oni beznadno izopa%ena tijela, duha ili i jednog i drugog ostajali
ovdje, rade"i u Elijinoj oruarnici. Nekolicina ih je imala dovoljno sre"e da pobjegne na vrijeme, ali ve"inu
sposobnih na smrt je izrabio Inch, glomazni nadglednik. Nekoliko omanjih skupina sam je Prvrates izabrao da
mu pomognu u odre'enim pokusima; ono to je preostalo od njih naposljetku se vra"alo tu, da u smrti nahrani
one iste pe"i koje su loili za ivota.
Kraljev savjetnik zakilji kroz nakupljen dim, promatraju"i kova%e dok su se mu%ili pod golemim teretima ili
skakutali poput ope%enih aba kad bi im se plameni jezi%ci previe pribliili. Na jedan ili drugi na%in, pomisli
Prvrates, Inch se obra%unao sa svima manje lijepima ili pametnijima od sebe.
Zapravo, padne Prvratesu na um dok se cerio svojoj okrutnoj nepristojnosti, ako je to bilo mjerilo, onda je %udo
da je itko preostao tko bi loio vatre i pazio na rastaljeni metal u velikim loncima.
Nastade zatije u zve%anju %eki"a i u tom trenutku gotove tiine Prvrates za%u kripav zvuk iza sebe. Okrenuo
se, paze"i da ne izgleda previe uurbano, u slu%aju da ga netko promatra. Nita nije moglo preplaiti crvenog
sve"enika: bilo je vano da svi to znaju. Kad je ugledao ono to je na%inilo zvuk, nacerio se i pljunuo na kamen.
Golemi vodeni%ki kota% prekrivao je ve"inu pe"inskog zida iza njega. Mo"ni drveni kota%, okovan %elikom i
pri%vr"en na glav%inu poprijeko izdubenu iz golema debla, grabio je vodu iz bujnog potoka koji je tekao kroz
talionicu, a onda je podizao i izlijevao u domiljat labirint ljebova. Oni su usmjeravali vodu na nekoliko razli%itih
to%aka kroz cijelu talionicu, da hladi metal, gasi vatre, ili %ak - kad bi Inch bio posebno raspoloen - da je popiju
edni i bijedni radnici talionice. Kota% je tako'er upravljao nizom pocrnjelih eljeznih lanaca, od kojih je najve"i
sezao okomito u tamu kako bi osigurao pokretnu silu izvjesnim napravama dragima Prvratesovu srcu. Ali u
ovom %asu zaranjanje i podizanje vesala kota%a zaokupilo je alkemi%arevu matu. Lijeno se upitao bi li takav
mehanizam, kad bi bio velik poput planine i kad bi ga okretale napete tetive nekoliko tisu"a cmizdravih robova,
mogao jaruati dno mora i razotkriti tajne koje se eonima ondje skrivaju u tami.
Dok je razmiljao kakve bi sve fascinantne stvari tisu"ljetni mulj mogao izbljuvati, iroka ruka crnih noktiju
spusti mu se na rukav. Prvrates se okrene i udarcem je odstrani.
"Kako se usu'uje taknuti me?!" prosik"e, suzivi tamne o%i. Iskesio je zube kao da bi mogao rastrgati vrat
visokoj, pogrbljenoj prilici pred sobom.
Inch se zabulji trenutak prije nego to "e odgovoriti. Njegovo okruglo lice bilo je presvu%eno krpicama brade i
ope%ena mesa. Izgledao je, kao i uvijek, tupo i neumoljivo poput kamena. "eljeli ste govorit sa mnom?"
"Da me nikad vie nisi taknuo." Prvratesov je glas sada bio suzdran, ali jo je drhtao od smrtonosne napetosti.
"Nikad."
Inch se namrti, a njegovo se neravno %elo nabora. Rupa gdje mu se neko" nalazilo oko neugodno je zjapila.
"to trebate od mene?"
Alkemi%ar zastane i udahne, potiskuju"i crni bijes koji mu se penjao u lubanju. Prvratesa iznenadi vlastita
silovita reakcija. Bilo je glupo troiti gnjev na poivin%enog nadzornika talionice. Kad Inch odslui svoje, mo"i "e
ga zaklati poput glupe zvijeri kojom je i bio. Dotad, bio je koristan kraljevim planovima - i, jo vanije,
Prvratesovim.
"Kralj eli poja%ati obrambeni zid. Nove popre%ne grede, novi potpornji - naj%vr"e drvo koje moemo donijeti iz
Kvnslagha."
Inch sagne glavu, razmiljaju"i. Trud je bio gotovo opipljiv. "Dokad?" upita napokon.
ibs@crostuff.net

35

"Do Svije"nice. Zakasni li tjedan, ti i svi tvoji mravi pravit "ete drutvo vranama na Nearulakim vratima."
Prvrates je morao obuzdati hi-hot na pomisao na Inchevu nakaznu glavu nataknutu na iljak iznad vrata. (ak se
ni vrane ne bi tukle oko tog zalogaja. "Ne elim %uti izlike -to ti daje tre"inu godine. A kad ve" govorimo o
Nearulakim vratima, ima nekoliko drugih stvari koje tako'er mora obaviti. Nekoliko vrlo vanih stvari. Neka
poboljanja obrane vrata." Posegao je u svoju halju i izvukao svitak. Inch ga odmota i podigne da bolje uhvati
hirovitu svjetlost vatri talionice. "I to se mora zavriti do Svije"nice."
"Gdje je kraljev pe%at?" Inch je imao iznena'uju"e pronicav izraz na svojem napu"enom licu.
Prvratesova ruka poleti uvis. Treptaj sluzave ute svjetlosti zaigra na vrcima njegovih prstiju. (asak kasnije sjaj
se utrne; pustio je da mu ruka padne uz bok, skrivena u prostranom skrletnom rukavu. "Ako me ikad vie bude
ispitivao," procijedi alkemi%ar, "razorit "u te u pahulje pepela."
Lice nadglednika talionice bilo je ozbiljno. "Onda zidovi i vrata ne"e bit gotovi. Nitko ih ne moe natjerat da
rade tako brzo kao doktor Inch."
"Doktor Inch." Prvrates nakrivi svoju tanku usnicu. "Usiresu, spasi me, umoran sam od razgovora s tobom.
Samo radi svoj posao kako kralj Elija eli. Sretniji si nego to misli, neotesan%e. Vidjet "e po%etak velike ere,
zlatnog doba." Ali samo po%etak, a ni toga previe, obe"a u sebi sve"enik. "Vratit "u se za dva dana. Tada "e mi
re"i koliko ljudi treba i koje sve druge stvari."
Dok se udaljavao, u%ini mu se da je Inch neto doviknuo za njim, ali kad se Prvrates osvrnuo, nadglednik
talionice je buljio u debele bice vo-deni%kog kota%a koje su prolazile u beskrajnom krugu. Zveket %eki"a bio je
otar, ali je Prvrates svejedno mogao %uti teku, alobnu kripu okretanja kota%a.
Vojvoda Isgrimnur nasloni se na prozorsku dasku, glade"i svoju no-voizniklu bradu i zure"i u masne kanale
Kwanitupula. Oluja je minula, sipljenje bizarno neprikladnog snijega se istopilo, a mo%varni se zrak, iako jo
neobi%no svje, vratio svojoj svakidanjoj ljepljivosti. Isgrimnur je osje"ao snaan poriv za kretanjem, za radom.
Ulovljen u zamku, pomisli. Pribijen strijelama uza zid. Kao da se ponavlja prokleta Bitka na jezeru Clodu.
Ali, naravno, strijela nije bilo, niti ikakvih neprijateljskih sila. Kwa-nitupul, barem trenutno oslobo'en iz panda
hladno"e i vra"en u svoje uobi%ajeno trgova%ko postojanje, nije obra"ao pozornost na Isgrimnura nita vie
nego na bilo kojeg drugog od tisu"a koje su zaposjele njegovo trono tijelo poput isto toliko zaposlenih buha.
Ne, okolnosti su zarobile biveg gospodara Elvritshalle, a okolnosti su sada bile neumolji-vije od ijednog
ljudskog dumanina, bez obzira kako brojnog i dobro naoruanog.
Isgrimnur se s uzdahom uspravi i svrne pogled na Camarisa, koji je sjedio naslonjen na suprotni zid, veu"i i
razvezuju"i komad ueta. Starac, neko" najslavniji vitez u Osten Ardu, podigne pogled i izvije usne u svoj meki
osmijeh priglupog djeteta. Uza sve svoje bjelokose godine, zubi mu jo bijahu zdravi. Bio je i snaan, sa stiskom
na kojem bi mu mnogi mladi kr%marski svadljivci pozavidjeli.
Ali tjedni neprestanog truda s Isgrimnurove strane nisu izmijenili taj izlu'uju"i osmijeh. Bilo daje Camaris
za%aran, ranjen u glavu ili jednostavno pobenavio od starosti, sve se to na kraju svodilo na isto; vojvoda nije
uspio prizvati %ak ni tra%ak sje"anja. Starac nije prepoznao Isgrimnura, nije se sje"ao prolosti, pa %ak ni svojeg
pravog imena. Da vojvoda nije tako dobro poznavao Camarisa, mogao bi po%eti sumnjati u vlastite osje"aje i
pam"enje, ali Isgrimnur je vidio Ivanova najvieg viteza u svakom razdoblju, na svakom svjetlu, u dobrim i zlim
vremenima. Starac moda vie nije znao za sebe, ali Isgrimnur se nije prevario.
Ipak, to da se u%ini s njim? Bez obzira na to je li beznadno lud ili nije, trebalo mu je pomo"i. Najo%itiji je zadatak
bio vratiti starca onima koji bi ga se sjetili i potovali. Iako se svijet koji je Camaris pomogao izgraditi sada ruio,
iako je kralj Elija unitavao san Camarisova prijatelja i lenskog gospodara Ivana, ipak je starac zasluio provesti
posljednje godine na nekom boljem mjestu od ove ustajale rup%age. Tako'er, ako je itko od naroda princa
Joue jo bio na ivotu, trebali bi znati da je Camaris iv. Starac bi mogao biti mo"an amblem nade i boljih dana
- a Isgrimnur, kao mudar dravnik unato% svojem nabusitom nijekanju, znao je vrijednost simbola.
Ali %ak i da su Joua i neki od njegovih kapetana nekako preivjeli i ponovno se okupili negdje sjeverno odavde,
kao to su pokazivale glasine s trnica Kwanitupula, kako su Isgrimnur i Camaris mogli sti"i k njima kroz Nabban
pun neprijatelja? Kako ga je mogao u svakom slu%aju ostaviti u ovom svratitu? Otac Dinivan svojim je
posljednjim dahom rekao Isgrimnuru da ovamo dovede Miriamele. Vojvoda ju nije pronaao prije nego to je
bio prisiljen pobje"i iz Sancellana Aedoniti-sa, ali Miriamele je moda ve" znala za ovo mjesto - moda joj ga je
sam Dinivan spomenuo! Moda do'e ovamo, sama i bez prijatelja, i otkrije da je Isgrimnur ve" otiao. Je li
vojvoda to mogao riskirati? Dugovao je Joui - bilo da je princ iv ili mrtav - da poduzme sve da joj pomogne.
Isgrimnur se nadao da bi Tiamak - koji je na neki neodre'en na%in bio Dinivanov prisni prijatelj - mogao znati
neto o Miriamelinu kretanju, ali ta je nada smjesta bila razorena. Nakon mnogo propitkivanja, mali sme'i
%ovjek priznao je da je Dinivan i njega poslao ovamo, ali bez objanjenja. Tiamaka je zaokupila vijest o smrti
Dinivana i Morgenesa, te nakon toga Isgrimnuru nije ponudio nita to bi mu bilo od pomo"i. Iako je mo%varca
noga o%ito boljela - ugrizao ga je kokondril, rekao je - ipak je Isgrimnur drao da je Tiamak mogao u%initi vie da
ibs@crostuff.net

36

pomogne razrijeiti razne zagonetke koje su ih obojicu mu%ile, a na prvom mjestu Dinivanovu namjeru. Ali
umjesto toga %inilo se da se zadovoljava tek vucaranjem po sobi - sobi koju je platio Isgrimnur! - ili
provo'enjem dugih sati piu"i ili epanjem po drvenim etnicama Kwanitupula, to je sada nedvojbeno radio.
Isgrimnur je upravo kanio neto re"i utljivom Camarisu kad se za%u kucanje na vratima. Ona se kripe"i otvore i
otkriju gazdaricu Charvstru.
"Donijela sam jelo koje ste traili." Njezin je ton nazna%ivao da je podnosila neku golemu osobnu rtvu umjesto
najobi%nijeg uzimanja Isgrimnurova novca za strano prepla"en stan i hranu. "Malo lijepog kruha i juhe. Vrlo
dobre. S grahom." Odloila je pladanj na niski stol i zveknula trima zdjelicama pokraj njega. "Ne razumijem
zato se ne moete spustiti i jesti sa svima ostalima." Svi ostali bili su dva wranjanska trgovca perjem i putuju"i
reza% dragulja iz Naraxija koji je traio posao.
"Jer pla"am za to da ne moram", zarei Isgrimnur. "Gdje je mo%varac?" Vadila je juhu iz koje se nije puilo.
"Ne znam i mislim da vas se to ne ti%e." Namrti se. "Vidio sam da ste jutros otili nekamo s vaim prijateljem."
"Na trnicu", mrcne ona. "Ne mogu i"i svojim %amcem, jer ga on" punih ruku, ona mahne glavom u
Camarisovu smjeru, "nije popravio."
"Niti "u mu to dopustiti zbog njegove %asti - a i to vam pla"am." Isgrimnurovo se neraspoloenje dizalo.
Charvstra je uvijek iskuavala granice vojvodina vitetva. "Brzi ste na jeziku, eno. Pitam se to svojim
prijateljima na trnici govorite o meni i ostalim %udnim gostima."
Ona dobaci bojaljiv pogled u njegovu smjeru. "Nita, naravno." "Bilo bi bolje da je to istina. Dao sam vam
novac da utite o... o mom prijatelju ovdje." Pogledao je Camarisa koji je veselo licom trpao masnu juhu u
usta. "Ali u slu%aju da mislite uzimati moj novac i svejedno iriti pri%e, upamtite: ako otkrijem da ste govorili o
meni i mojem poslu... natjerat "u vas da poelite da niste." Pustio je da njegov duboki glas zatutnji poput
groma.
Charvstra korakne natrag u strepnji. "Naravno da nita nisam rekla! I nemate mi razloga tako prijetiti, vitee!
Nemate razloga! Nije u redu!" Krenula je prema vratima, mau"i kuha%om kao da odbija udarce. "Rekla sam da
nita ne"u govoriti i nisam. Svi "e vam re"i - Charvstra dri svoje obe"anje!" Brzo je na%inila znak Drveta, a onda
mugnula u hodnik, poprskavi podne daske kapljicama juhe.
"Ha", frkne Isgrimnur. Zurio je u sivkastu teku"inu koja se jo mre-kala u zdjeli. Pla"ati njezinu utnju, dakako.
To je bilo kao pla"ati suncu da ne sije. Razbacivao se novcem kao da je wranjanska voda - uskoro "e mu ga
ponestati. A to "e tada? Srdilo ga je samo misliti o tome. "Ha!" izusti ponovno. "Neka sam proklet."
Camaris otare bradu i nasmijei se, zure"i u prazno.
Simon se nagne oko uspravljenog kamena i pogleda dolje. Blijedo sunce bilo je gotovo ravno iznad glave;
prodiralo je kroz grmlje, otkrivaju"i treptaj odraza na obronku.
"Tu je", vikne, a onda se nasloni na stup i pri%eka. Bijeli kamen je hladan od jutarnje studeni, a bio je %ak hladniji
od okolnog zraka. Nakon nekoliko trenutaka, Simon po%ne osje"ati kako mu se kosti pretvaraju u led.
Odmaknuo se i okrenuo da pogleda liniju brdskog ruba. Uspravljeno kamenje okruivalo je vrh Sesuad're poput
iljaka na kraljevoj kruni. Nekoliko drevnih stupova se prevalilo, pa je kruna imala poneto okrnjen izgled, ali
ve"inom su stajali visoko i uspravno, jo obavljaju"i svoju dunost nakon raspona nezamislivih stolje"a.
Izgledaju poput Kamenja bijesa na Thisterborgu, shvati on.
Je li i to moglo biti sithsko mjesto? O njemu se pripovijedalo zaista prili%no %udnih pri%a.
Gdje su bila njih dvojica? "Dolazite li?" zovne on.
Kad nije dobio odgovor, uspentrao se oko kamena i preao kratak put niz obronak, paze"i da se %vrsto dri za
nepopustljivi vrijes unato% bockanju koje bi uslijedilo: tlo je bilo blatno i varljivo. Ispod, dolina je bila puna sive
vode koja se jedva mrekala te se novo jezero oko brijega %inilo kruto poput kamenog poda. Simon nije mogao
ne pomisliti na dane kad se penjao zvonikom Tornja Zelenog An'ela osje"aju"i kao da sjedi na oblacima iznad
svijeta. Tu, na Sesuad'ri, bilo je kao da se cijeli kameni brijeg upravo rodio, izbivi iz praiskonskog blata. Bilo je
lako pretvarati se da nije postojalo nita izvan ovog mjesta, da je ovako moralo biti kad je Bog stajao na vrhu
planine Den Haloi i stvarao svijet, kako stoji u Knjizi Aedonovoj.
Jiriki je rekao Simonu o dolasku U-vrtu-ro'enih u Osten Ard. U tim danima, rekao je Sitha, ve"inu svijeta
prekrivao je ocean, kao to je jo bilo na zapadu. Jirikijev je narod otplovio iz izlaze"eg sunca, preko nezamislivih
daljina, u zemlju na zelenoj obali svijeta nevina od %ovje%anstva, do velebna otoka nasred golema mora. Neka
kasnija katastrofa, natuknuo je Jiriki, tada je promijenila lice svijeta: kopno se podiglo, a more isteklo na istok i
jug, ostavivi nove planine i livade za sobom. Tako se U-vrtu-ro'eni vie nisu mogli vratiti u svoj izgubljeni dom.
Simon je razmiljao o tome dok je mirkao prema istoku. Malo se toga moglo vidjeti s vrha Sesuad're osim
tamnih stepa, beivotnih ravnica beskrajne sive i mutne zelene, koje su se protezale dokle je pogled dopirao. Iz
onoga to je Simon %uo, isto%ne su stepe bile negostoljubi-vo podru%je %ak i prije ove strane zime: postajale su
izrazito gole i nezati"ene to se %ovjek vie udaljavao na istok od ume Aldheorte. Iza odre'ene to%ke, tvrdili
ibs@crostuff.net

37

su putnici, %ak ni Hyrke i Thrithinani nisu ili. Sunce tamo nikad zapravo nije sjalo, a zemlja je bila uronjena u
vje%iti sumrak. Nekoliko sr%anih dua koje su zale u taj mra%ni kraj u potrazi za drugim zemljama nikad se nije
vratilo.
Shvatio je da dugo zuri, a da je jo sam. Upravo je kanio ponovno zazvati kad se pojavi Jeremija, paljivo
hodaju"i kroz grmove kupina i do struka visoku travu prema rubu brda. Lelet, jedva vidljiva u lelujavu
raslinju, drala je mladog titonou za ruku. (inilo se daje zavoljela Je-remiju, iako je to pokazivala samo svojom
neprestanom blizinom. Jo nije govorila, njezin je izraz trajno ostajao miran i odsutan, ali kad ne bi bila s Geloj,
gotovo je uvijek bila s Jeremijom. Simon je pretpostavljao kako je u mladom titonoi moda naslu"ivala neto
nalik na vlastitu bol, neku zajedni%ku tugu u srcu.
"Ide li ravno u zemlju", dovikne Jeremija, "ili preko ruba?" "I jedno i drugo", re%e Simon pokazuju"i rukom.
Slijedili su putanju ovog potoka od to%ke gdje se pojavljivao u zgradi koju je Geloj nazvala Ku"a voda. Izviru"i
tajanstveno iz stijena, nije odmah presuivao nakon to se nakupio u podnoju izvora - gdje je osiguravao svjeu
pitku vodu za Novi Gadrinsett te tako postao jedan od sredita %avrljanja i trgovanja u novoro'enom naselju -
ve" je grgoljio iz malog jezera u uski odvojak, izlaze"i iz Ku"e voda, koja se nalazila na jednoj od najviih to%ki
Sesuad're, a potom otjecao preko vrha poput rje%ice, pojavljuju"i se i nestaju"i kako se reljef tla mijenjao.
Simon nikad nije vidio ni %uo za potok koji se tako ponaao - tko je uop"e %uo za izvor na vrhu brda? - te je
%vrsto odlu%io otkriti njegovu putanju i moda njegov po%etak, prije nego to se oluje vrate i onemogu"e
potragu.
Jeremija se pridruio Simonu neto nie na obronku. Obojica su stajala iznad brze rje%ice.
"Misli li da te%e sve do dna", pokae Jeremija na golemi sivi anac oko podnoja Kamena oprotaja, "ili se vra"a
u brdo?"
Simon slegne ramenima. Voda koja je izvirala iz srca sithske svete planine moda je zaista ponovno zalazila u
kamen, poput kakva neobjanjiva kota%a stvaranja i razaranja - kao budu"nost koja se pribliava i obuhva"a
sadanjost, a onda brzo propada kako bi postala prolost. Ve" je htio predloiti daljnje istraivanje, ali niz brijeg
se sputala Lelet. Simon se zabrine za nju, iako je ona sama naizgled obra"ala malo panje na pogibeljnu stazu.
Mogla se lako poskliznuti, a padina je bila strma i opasna.
Jeremija na%ini par koraka i posegne za njom, uhvativi je ispod mravih ruku i postavivi je ispred njih. Dok je
to %inio, njezina se iroka haljina podigne i na kratak tren Simon ugleda njezine oiljke, duge upaljene masnice
koje su joj pokrivale bedra. Sigurno ima jo gore na trbuhu, pomislio je.
Mozgao je cijelo jutro o onom to je %uo u Ku"i odlaska o Velikim ma%evima i drugim stvarima. Ta su se pitanja
%inila apstraktna, kao da su Simon, njegovi prijatelji i saveznici, Elija, %ak i strani Kralj Oluje glavom, bili nita
vie nego figure na plo%i za shent, si"uni predmeti o kojima se moglo razmiljati u stotinu razli%itih
konfiguracija. Sada, odjednom, podsjetio se na prave uase nedavne prolosti. Lelet, nevino dijete, terorizirali
su i ujeli psi Olujnog vrha; jo ih je tisu"e jednako nevinih ostalo bez domova, bez roditelja, mu%eno, ubijeno.
Gnjev odjednom nagna Simona da se zaljulja na nogama, kao da ga je sama sila njegova bijesa mogla sruiti na
koljena. Ako je bilo imalo pravde, netko "e platiti za to to se dogodilo - za Morgenesa, Haestana, Lelet, za
Jeremiju mrava lica i neizre%enih patnji, za samog Simona, tunog besku"nika.
Neka mi se Usires smiluje, ubio bih ih sve da mogu. Eliju i Pryratesa i njihove bljedolike Norne - da mogu, ubio
bih ih golim rukama.
"Vidio sam je u dvorcu", re%e Jeremija. Simon podigne pogled, pre-nuvi se. Stiskao je ake tako jako da su ga
zglobovi zaboljeli.
"to?"
"Lelet." Jeremija kimne prema djevoj%ici, koja je trljala svoje zama-zano lice zure"i prema poplavljenoj dolini.
"Kad je bila slukinja princezi Miriamele. Sje"am se da sam pomislio: 'Kakva lijepa djevoj%ica.' Bila je odjevena
sva u bijelo, nose"i cvije"e. Mislio sam da izgleda vrlo %isto." Tiho se nasmijao. "A gledaj je sada."
Simon otkrije da ne eli razgovarati o alosnim stvarima. "A pogledaj sebe", re%e on. "Ba si pravi koji se naao
govoriti o %isto"i."
Jeremija se nije dao smesti. "Jesi lije zaista upoznao, Simone? Princezu, mislim."
"Jesam." Simon nije htio Jeremiji ponovno ispri%ati tu pri%u. Teko se razo%arao kad je otkrio da Miriamele nije s
Jouom i uasnuo to nitko nije znao gdje je. Sanjao je o tome da joj pripovijeda o svojim pustolovinama, o
tome kako bi se njezine svijetle o%i rairile kad bi joj pri%ao o zmaju. "Da", ponovi. "Upoznao sam je."
"I je li lijepa, onako kako princeza treba biti?" upita Jeremija, odjednom napet.
"Valjda." Simon je oklijevao govoriti o njoj. "Da, bila je - ho"u re"i, jest."
Jeremija je upravo kanio jo neto upitati, ali ga neto prekine. "Oj!" vikne glas odozgo. "Tu ste!"
(udna, dvoglava silueta promatrala ih je iza uspravljenog kamena. Jedna od glava imala je zailjene ui.
"Pokuavamo otkriti odakle potok izvire i kamo otje%e, Binabik", dovikne Simon.
ibs@crostuff.net

38

Vu%ica naheri glavu i zalaje.
"Qantaqa misli da biste zasad trebali prekinuti pra"enje vode, Simo-ne", nasmije se Binabik. "Osim toga, Joua
je zamolio da se svi dademo na vra"anje u Dvoranu odlaska. Imamo o mnogo%emu razgovarati."
"Stiemo."
Simon i Jeremija prime Lelet za malene hladne ruke i popnu se natrag prema krijesti brijega. Sunce je zurilo u
njih poput mlije%nog oka.
Svi koji su se okupili ujutro vratili su se u Ku"u odlaska. Razgovarali su tiho, moda pod dojmom veli%ine i %udnih
dimenzija dvorane, koja je bila to uznemiruju"a kad ju nije ispunjavala gomila kao no" prije. Bole"iva
poslijepodnevna svjetlost curila je kroz prozore, ali s tako malo snage da se %inilo da ne dolazi ni iz jednog
smjera, jednako se prelijevaju"i po sobi; pomne rezbarije blistale su kao nekim vlastitim slabim, unutranjim
svjetlom, podsje"aju"i Simona na svjetlucavu mahovinu u tunelima pod Visotvr'om. Ondje se izgubio u tami
koja gaje guila. Bio je na mjestu onkraj o%aja. To to ga je preivio sigurno je neto zna%ilo. Sigurno je bio
pote'en s razlogom!
Molim te, gospode Aedone, molio se, nemoj me dovesti tako daleko samo kako bi me pustio da umrem!
Ali ve" je prokleo Boga to je dopustio da Haestan pogine. Nedvojbeno je bilo kasno da se iskupi.
Simon otvori o%i i otkrije da je Joua stigao. Princ je bio s Vorzhe-vom te ih je sve obavijestio da se ona osje"a
bolje.
U Jouinu drutvu nalazilo se dvoje koji nisu bili na jutarnjem vije"u, Sludig - koji je izvi'ao po dolini - i kran
mladi Falshirac zvan Freo-sel, kojeg su doseljenici izabrali za redarstvenika Novog Gadrinsetta. Unato% relativnoj
mladosti, Freosel je imao oprezan, zasjenjen pogled starog uli%nog borca. Bio je bogato prekriven oiljcima, a
nedostajala su mu dva prsta.
Nakon to je Strangveard izgovorio kratak blagoslov, a novog se redarstvenika upozorilo da ono to %uje zadri
u tajnosti, princ Joua ustane.
"Moramo mnogo toga odlu%iti," re%e, "ali prije nego to po%nemo, dopustite mi da vam govorim o dobroj sre"i i
danima punim nade.
Kad se %inilo da nita nije ostalo osim o%aja i poraza, Bog nam je pomogao. Sada smo na sigurnom mjestu, dok
smo jedno godinje doba prije bili ratrkani po cijelom svijetu, kao brodolomci rata. Poli smo u potragu za
jednim od Velikih ma%eva, koji se moda pokae naom nadom u pobjedu, i ta je potraga uspjela. Sve se vie
ljudi okuplja pod naim stijegom svakog dana, pa kad bismo samo mogli dovoljno %ekati, uskoro bismo imali
vojsku pred kojom bi %ak i moj brat Veliki kralj oklijevao.
Nae su potrebe i dalje velike, naravno. Od ljudi otjeranih iz domova u cijelom Erkvnlandu moemo zaista
ustrojiti vojsku, ali da nadja%amo Velikog kralja, trebamo mnogo vie. Tako'er je sigurno da smo pod velikim
pritiskom da nahranimo i udomimo one koji su tu. A mogu"e je %ak da nikakva vojska, ma kako brojna i dobro
opskrbljena, ne"e biti dovoljno velika da porazi Elijina saveznika Kralja Oluje." Joua zastane. "Tako da su, kako
ja vidim, najvanija pitanja na koja danas moramo odgovoriti sljede"a: to moj brat kani u%initi? Kako moemo
okupiti silu koja "e ga u tome sprije%iti? I kako moemo povratiti druga dva ma%a, Svjetloklin i Tugu, kako bismo
imali nade da "emo poraziti Nor-ne i njihova mra%na gospodara i gospodaricu?"
Geloj podigne ruku. "Ispri%avam se, Joua, ali mislim da postoji jo jedno pitanje: Koliko vremena imamo da sve
to u%inimo?"
"U pravu si, Valada Geloj. Ako smo sposobni braniti ovo mjesto jo jednu godinu, moda okupimo dovoljno
veliku vojsku da se moemo oduprijeti Eliji na njegovu terenu ili barem njegovim najudaljenijim utvrdama - ali
kao ti, dvojim da "e nas tako dugo ostaviti na miru."
Drugi podigoe glasove, pitaju"i kakve su daljnje snage mogli o%ekivati s istoka i sjevera Erkvnlanda, podru%ja
koje je uljala teka ruka kralja Elije, i gdje su mogli prona"i ostale saveznike. Nakon nekog vremena Joua
ponovno zamoli za tiinu u odaji.
"Prije nego to moemo rijeiti ijednu od tih zagonetki," izjavi on, "mislim da najprije moramo rijeiti prvu i
najvaniju - to jest, to moj brat ho"e?"
"Mo"!" re%e Isorn. "Mo" da se igra ljudskim ivotima kao kockama."
"To je ve" imao", odvrati Joua. "Ali dugo sam razmiljao i ne mogu se dosjetiti drugog odgovora. Svijet je
dakako vidio druge kraljeve koji nisu bili zadovoljni onim to su imali. Mogu"e je da "e nam odgovor na to
najkriti%nije pitanje ostati skriven sve do samog kraja. Kad bismo znali oblik Elijine pogodbe s Kraljem Oluje,
moda bismo bolje razumjeli njegovu tajnu nakanu."
"Prin%e Joua," javi se Binabik, "ja sam se dao na umovanje o ne%em drugom. to god va brat htio u%initi, mo" i
crna magija Kralja Oluje dat "e mu se na pomaganje. Ali to Kralj Oluje eli zauzvrat?"
Velika kamena dvorana utihne na trenutak, a onda se glasovi okupljenih ponovno uzdignu, prepiru"i se sve dok
Joua nije morao lupiti %izmom o pod da ih stia.
ibs@crostuff.net

39

"Postavio si jezivo pitanje, Binabik", re%e princ. "to zaista mra%ni eli?"
Simon pomisli na sjene pod Visotvr'om gdje je posrtao u stravi%nom, duhovima opsjednutom snu. "Moda eli
vratiti svoj dvorac", re%e.
Simon je to izrekao gotovo ne%ujno, a drugi u prostoriji koji ga nisu %uli nastavie me'usobno tiho razgovarati,
ali Joua i Binabik se zagledaju u njega.
"Milosrdni Aedone", re%e Joua. "Je li to mogu"e?"
Binabik je dugo razmiljao, a onda polako odmahnuo glavom. "U toj se zamisli nalazi biti neto pogreno - iako
je to pametno razmiljanje, Simone. Reci mi, Geloj, %ega se to nalazim napola sje"ati?"
Vjetica kimne. "Ineluki se ne moe vratiti u taj dvorac. Kad je Asu'a pala, njezine su ruevine blagoslovili
sve"enici i tako je %vrsto ovili %arolijama da im se ne moe vratiti prije kraja vremena. Ne, mislim da ga ne moe
povratiti, iako ga udi ponovno osvojiti... Ali moda eli vladati kroz Eliju onim %ime ne moe vladati sam. Uza
svu njihovu mo", Norna je malo - ali kao sjena iza Prijestolja od zmajokosti, Kralj Oluje mogao bi vladati nad
svim zemljama Osten Arda."
Jouino je lice bilo smrknuto. "A kad samo pomislim da moj brat tako malo haje za svoj narod i svoje prijestolje
da bi ih prodao za neku tri%avu nagradu neprijatelju %ovje%anstva." Okrenuo se ostalima ondje okupljenima,
slabo skrivaju"i gnjev na svojem mravom licu. "Ovo "emo zasad prihvatiti kao istinu, da Kralj Oluje eli vladati
%ovje%anstvom preko mojeg brata. Ineluki je, re%eno mi je, stvor kojeg dri izri%ito mrnja, pa vam ne moram
govoriti kakva bi to vrsta vladavine bila. Simon nam je kazao da je sithska ena Amerasu predvidjela to je Kralj
Oluje namijenio ljudima, i nazvala je to 'stranim'. Moramo u%initi sve to moemo -%ak i dati ivote, ako je
potrebno - da ih obojicu zaustavimo. Sada se moramo dotaknuti drugih pitanja. Kako "emo im se
suprotstaviti?"
U satima koji su slijedili predlagani su mnogi planovi. Freosel je oprezno predloio da jednostavno %ekaju na
ovom uto%itu dok se nezadovoljstvo Elijom ne proiri Osten Ardom. Hotvig, koji se za nizinca naoko dobro
snalazio u intrigama kamenjaraca, iznese smionu osnovu da poalju ljude koji bi se s Eolairovim mapama
uuljali u Visotvrdu i umorili i Eliju i Prvratesa. Otac Strangveard doimao se uznemiren za-
milju slanja dragocjenih zemljovida s %etom surovih ubojica. Dok su se vrijednosti tih i drugih prijedloga
predstavljale i razglabale, naravi su se raestile. Kad su se u jednom %asu Isorn i Hotvig, koji su ina%e bili veseli
drugovi, umalo potukli, Joua napokon zavri raspravu.
"Upamtite da smo ovdje prijatelji i saveznici", re%e. "Svi dijelimo zajedni%ku elju da vratimo slobodu naim
zemljama." Princ se ogleda po odaji, umiruju"i svoje uzbu'ene savjetnike strogim pogledom, kao to se za
Hyrka dresera govorilo da umiruje konje bez dodira. "Sve sam %uo i zahvalan sam na vaoj pomo"i, ali sada
moram odlu%iti." Poloio je ruku na kameni stol, blizu srebrno omotanog bal%aka Trna. "Slaem se da moramo
jo pri%ekati prije nego to budemo spremni napasti Eliju," kimne u Freoselovu smjeru, "ali ne smijemo ni
mirovati. Tako'er, nai saveznici u Hernvstiru uhva"eni su u zamku. Mogli bi biti vrijedno sredstvo za
razdraivanje na Elijinu zapadnom boku kad bi se ponovno mogli slobodno kretati. Kad bi zapadnjaci okupili
neke od svojih ratrkanih zemljaka, bili bi %ak i vie od toga. Tako sam odlu%io da sjedinim te dvije namjere i
vidim kako mogu jedna drugoj posluiti."
Joua pozove naprijed gospodara Nad Mullacha. "Grofe Eolaire, poslat "u vas natrag vaem narodu s vie nego
zahvalom, kao to obe"ah. S vama "e po"i Isorn, sin vojvode Isgrimnura." Gutrun nije mogla obuzdati priguen
krik alosti na to, ali kad se njezin sin okrenuo da je utjei, hrabro se nasmijeila i potapala ga po ramenu.
Joua nakloni glavu prema njoj, priznaju"i njezinu tugu. "Kad %ujete moj plan, vojvotkinjo, shvatit "ete da to ne
radim bez razloga. Isorne, povedi sa sobom pet-est ljudi. Moda "e neki od Hotvigovih %uvara viso%ja pristati
da te prate: hrabri su ratnici i neumorni jaha%i. Na tvojem putu u Hernvstir okupit "e to vie moe svojih
lutaju"ih zemljaka. Znam da ve"ina njih ne voli Skalija Otronosog, a %ujem da su mnogi sada bez doma na Le-
dome'i. Tada "e, po vlastitoj prosudbi, mo"i uposliti one koje prona'e - ili da pomognu razbiti Skalijevu
opsadu Eolairova naroda ili, ako to nije mogu"e, da se s tobom vrate ovamo da nam pomognu u borbi protiv
mojeg brata." Joua s ljubavlju pogleda Isorna, koji je sluao o%iju oborenih u usredoto%enosti, kao da eli svaku
rije% nau%iti naizust. "Ti si vojvodin sin. Potuju te i vjerovat "e ti kad im kae da je ovo prvi korak u ponovnom
osvajanju njihovih zemalja."
Princ se ponovno obrati skupu. "Dok Isorn i ostali obavljaju taj zadatak, mi "emo unaprijediti nae druge ideje.
A svakako imamo mnogo posla. Sjever su tako temeljito unitili zima, Skali, Elija i njegov saveznik Kralj Oluje da
se bojim kako zemlje Erkvnlanda ne"e pokazati dovoljno da osiguraju svu potrebnu silu, ma kako Isorn bio
uspjean. Nabban i jug %vrsto su u rukama Elijinih prijatelja, posebice Benigarisa, ali jug moram osvojiti sam. Tek
tada "emo zaista imati dovoljno boraca da se suo%imo s Elijom. Dakle, radit "emo, razgovarati i razmiljati.
Mora postojati na%in da odreemo Benigarisa od Elijine pomo"i, ali u ovom ga %asu ne vidim."
ibs@crostuff.net

40

Simon je nestrpljivo sluao, ali je drao jezik za zubima. Sada, kad se %inilo da je Joua zavrio s onim to je htio
re"i, Simon vie nije mogao utjeti. Dok su ostali vikali, on je s rastu"im uzbu'enjem razmiljao o onome o
%emu je razgovarao s Binabikom toga jutra.
"Ali, prin%e Joua," klikne, "to "emo s ma%evima?"
Princ kimne. "I na njih moramo misliti. Ne brini se, Simone: nisam ih zaboravio."
Simon uzme dah, odlu%an da se zaleti do kraja. "Najbolje bi bilo iznenaditi Eliju. Poaljite Binabika, Sludiga i
mene da se domognemo Svjetloklina. On je izvan zidina Visotvr'e. Ako smo samo nas trojica, mogli bismo oti"i
na grob vaeg oca i prona"i ga, a onda ute"i prije nego to kralj i dozna da smo bili ondje. Nikad ne bi sumnjao
da bismo neto takvo poduzeli." Simonu se na trenutak ukae vizija o tome kako bi to bilo: on i njegovi
suputnici nosili su Svjetloklin natrag na Sesua-d'ru u slavi, a Simonova se nova zmajska zastava vijorila iznad
njih.
Joua se osmjehne, ali odmahne glavom. "Nitko ne sumnja u tvoju hrabrost, sir Seomane, ali ne moemo
riskirati."
"Pronali smo Trn kad nitko nije mislio da ho"emo."
"Ali Erkvnstraa nije svakog dana marirala pokraj Trnova po%ivalita."
"Marirao je zmaj!"
"Dosta." Joua podigne ruku. "Ne, Simone, jo nije %as. Kad uzmog-nemo napasti Eliju sa zapada ili juga i tako
mu odvratiti pogled sa Swert-clifa i grobnih humaka, onda "e biti vrijeme. Zasluio si veliku %ast i nedvojbeno
"e zasluiti i vie, ali sada si kraljevski vitez, sa svim odgovornostima koje idu s naslovom. Kajao sam se to sam
te poslao u potragu za Trnom i zdvajao da te nikad vie ne"u vidjeti. Sada kad si uspio izvan svake nade, elio
bih te zadrati ovdje neko vrijeme - i Binabika i Sludiga... s kojima se nisi posavjetovao prije nego to si ih
predloio za tu smrtonosnu misiju." Nasmijeio se da ublai udarac. "Mir, mom%e, mir."
Simon bijae ispunjen onim istim osje"ajem guenja i uhva"enosti u zamku koji gaje zaposjeo u Jao e-Tinukai'iju.
Zar ne shva"aju da bi predugo %ekanje da udare moglo zna%iti gubitak njihove prilike? Da "e zlo
pro"i nekanjeno? "Mogu li ja po"i s Isornom?" preklinjao je. "elim pomo"i, prin%e Joua."
"Nau%i biti vitez, Simone, i uivaj u ovim danima relativne slobode. Bit "e dovoljno opasnosti kasnije." Princ
ustane. Simon nije mogao ne zamijetiti umor u njegovu izrazu. "Dosta je. Eolair, Isorn i koga god Isorn izabere
trebaju se spremiti za polazak za dva dana. A sad po'imo. Pripremili su nam obrok - ne tako bogat kao obrok
kojim smo proslavili Simonovo vitetvo, ali neto to "e nam ipak svima dobro do"i." Zamahom ruke zavrio je
okupljanje.
Binabik pristupi Simonu, ele"i razgovarati, ali Simon je bio srdit i isprva nije htio odgovarati. Opet se vratio na
staro, je li? (ekaj, Simone, %ekaj. Neka drugi donose odluke. Tebe "e na vrijeme obavijestiti to ti je raditi.
"Bila je to dobra ideja", promrmlja on.
"Bit "e dobra ideja i kasnije," re%e Binabik, "kad se damo na odvra"anje Elijine panje, kao to se Joua nalazio
govoriti."
Simon se mrko zapilji u njega, ali neto na trolovu okruglom licu u%ini njegov gnjev glupim. "Samo sam htio biti
od koristi."
"Puno si vie od toga, prijatelju Simone. Ali sve se nalazi imati svoje vrijeme. 'Iq ta randayhet suk biqahuc\ kako
kaemo u mojoj domovini: 'Zima se ne nalazi biti vrijeme da se pliva nag.'"
Simon razmisli o tome na trenutak. "To je glupo", re%e napokon.
"Dakle", osjetljivo odvrati Binabik. "Moe se dati na govorenje to te volja - ali ne dolazi se uplakan ugrijati na
mojoj vatri kad izabere krivo doba za plivanje."
Hodali su utke travnatim brijegom, pra"eni hladnim suncem.

Mualjivo dijete

Iako je zrak bio topao i miran, tamni su se oblaci doimali neprirodno gustima. Brod je bio gotovo nepomi%an
cijelog dana, jedara mlitavih uz jarbole.
"Pitam se kad "e do"i oluja", glasno "e Miriamele.
Mladi mornar koji je stajao u blizini iznena'eno podigne pogled. "Gospo? Meni govorila?"
"Rekla sam da se pitam kad "e do"i oluja." Pokazala je na skup prijete"ih oblaka.
"Da, gospo." (inilo se da mu je neugodno razgovarati s njom. Nije dobro vladao zapadnja%kim jezikom:
pretpostavljala je da je bio s jednog od manjih junih otoka, na kojima stanovnici ponegdje nisu govorili ni
nabbanski. "Oluja dolaziti."
"Znam da dolazi. Pitala sam kada."
ibs@crostuff.net

41

"Ah." On kimne glavom, a onda se kriom ogleda, kao da bi vrijedno znanje koje se spremao priop"iti moglo
privu"i lopove. "Oluja do"i vrlo brzo." Pokazao joj je irok osmijeh koji mu je otkrivao desni. Pogled mu je
putovao od njezinih cipela do lica, a osmijeh mu se jo vie rairi. "Vrlo lijepa."
Njezino trenutno zadovoljstvo u razgovoru, ma kako ograni%enom, smjesta se razori. Prepoznala je pogled u
o%ima ovog mornara, uvredljivo zurenje. Koliko god je njegov pregled bio slobodan, on se nikad ne bi usudio
dotaknuti je, ali samo stoga to ju je smatrao igra%kom koja je s pravom pripadala brodskom vlasniku, Aspitisu.
Njezin plamsaj srdbe bio je pomijean s iznenadnom nesigurno"u. Je li imao pravo? Unato% svim sumnjama
koje je sada gajila prema grofu - koji se, ako je Gan Itai govorila istinu, sreo s Prvratesom te, ako je Cadrach
govorio istinu, bio %ak u slubi crvenog sve"enika - ona je barem vjerovala da je njegov najavljeni plan da se
vjen%a s njom bio iskren. Ali sada se pitala je li to mogla biti samo smicalica, neto %ime "e je zadrati
povodljivom i zahvalnom sve dok je ne odbaci u Nabbanu i ne potrai novo meso. Nedvojbeno je mislio da "e se
ona odvie stidjeti da ikome ispri%a to se dogodilo.
Miriamele nije bila sigurna to ju je u tom %asu vie uznemirivalo, mogu"nost da se pod prisilom uda za Aspitisa
ili proturje%na mogu"nost da je mogao le"i s njom s istom nehajnom udvorno"u koju je mogao pokazati prema
ljepukastoj kr%marskoj kurvi.
Hladno je zurila u mornara sve dok se napokon, zbunjen, on nije okrenuo i zaputio prema pramcu broda.
Miriamele ga je gledala kako odlazi, u sebi prieljkuju"i da zapne i razbije svoje samodopadno lice o palubu, ali
elja joj se nije ispunila. Svrnula je pogled natrag na %a'ave sive oblake i mutan, metalni ocean.
Tri mala predmeta plutala su na vodi pokraj krme, podalje od broda. Dok je Miriamele gledala, jedan se od
predmeta primakne blie, a onda rastvori crvenu jamu od svojih usta i hukne. Kilpin grgolje"i glas odjekne
mirnim vodama; Miriamele posko%i od iznena'enja. Na njezin pokret, sve se tri glave okrenu prema njoj, zure"i
vlanim, crnim o%ima, prosta%ki zijaju"i ustima. Miriamele ustukne od ograde i na%ini znak Dr-veta, a onda se
okrene kako bi pobjegla od praznih o%iju i umalo obori Thuresa, mladog paa koji je sluio grofa Aspitisa.
"Gospo Marjo", re%e on i pokua se nakloniti, ali stajao joj je preblizu. Bubnuo je glavom o njezin lakat i tiho
ciknuo od boli. Kad je posegnula da ga utjei, on se povu%e, posramljen. "Nj'ovo gospodstvo vas trai."
"Gdje, Thures?"
"U kabini." On se sabere. "U njegovoj kabini, gospo."
"Hvala."
Dje%ak korakne natrag kao da "e je povesti, ali Miriameline o%i ponovno privu%e pokret u vodi pod njima. Jedna
od kilpi otplutala je dalje od drugih dviju i sada je polako plivala pokraj broda. Usredoto%ivi svoje prazne o%i na
njezine, morsko bi"e podigne glatku sivu ruku iz vode i prije'e dugim prstima po trupu kao da leerno trai
uporita za penjanje. Miriamele je gledala s fasciniranim uasom, nesposobna da se pomakne. (asak kasnije
neugodno ljudsko stvorenje ponovno se povu%e, glatko nestavi u moru i nekoliko trenutaka kasnije pojavi se
na domaaj kamenom dalje od broda. Plutalo je ondje, sjajnih usta, dok su se krge na njegovu vratu dizale i
sputale. Miriamele je buljila, sle'ena kao u no"noj mori. Napokon otrgne o%i i prisili se da se udalji od ograde.
Mladi Thures znatieljno ju je promatrao.
"Gospo?"
"Dolazim." Slijedila ga je, samo se jednom osvrnuvi iza sebe. Tri su glave skakutale u brazdi broda poput
ribarskih pluta%a.
Thures ju je ostavio u uskom hodniku pred Aspitisovom kabinom, a onda nestao uz ljestve, vjerojatno kako bi
obavio druge zadatke. Miria-mele iskoristi trenutak samo"e da se pribere. Nije mogla otresti uspomenu na
kilpine opake o%i, njezin mirni i promiljeni pristup brodu. Na%in na koji je zurila - gotovo drsko, kao da je izaziva
da je pokua sprije%iti. Zadrhtala je.
Misli joj prekine niz tihih zveketavih zvukova iz grofove kabine. Vrata nisu bila posve zatvorena, pa ona korakne
naprijed i proviri kroz pukotinu.
Aspitis je sjedio za svojim si"unim pisa"im stolom. Knjiga neke vrste leala je otvorena pred njim, a njezine su
se pergamentske stranice mlije%no odraavale na svjetlu svije"e. Grof pomete jo dvije hrpice srebrnih nov%i"a
sa stola u kesu, a onda ispusti zveketavu nov%arku u otvorenu krinju do svojih nogu, koja se %inila gotovo
punom drugih takvih kesa. Aspitis tada na%ini nekakvu biljeku u knjizi.
Daska zakripi - bilo od njezine teine, bilo od pokreta broda, Mi-riamele nije znala - ali ona se brzo povu%e prije
nego to je Aspitis uspio podi"i pogled i ugledati je u uskom prorezu otvorenih vrata. Trenutak poslije stupila je
naprijed i %vrsto pokucala.
"Aspitise?" (ula ga je kako zaklapa knjigu s priguenim treskom, a onda drugi zvuk za koji je pretpostavljala da
je bilo povla%enje krinje po podu.
"Da, moja gospo. U'i."
Ona otvori vrata i pro'e kroz njih, a tada ih paljivo zatvori za sobom, ali ne spusti zasun. "Traili ste me?"
ibs@crostuff.net

42

"Sjedni, lijepa Marjo." Aspitis pokae na krevet, ali se Miriamele pretvarala da to nije primijetila te je umjesto
toga zasjela na stolac uz suprotni zid. Jedan od Aspitisovih lova%kih pasa otkotrlja se kako bi na%inio mjesta za
njezine noge, lupne svojim tekim repom, a onda ponovno usne. Grof je nosio svoju halju s grbom orla
tektavca, onu kojoj se toliko divila kad mu se prvi put pridruila na ve%eri. Sada je gledala u zlatom izvezene
%aporke, savrene strojeve za lovljenje i grabljenje pa ju je ispunilo grizoduje zbog vlastite gluposti.
Zato sam sebi dopustila da me zarobe te glupe lai?! Nikad mu to ne bi priznala, ali Cadrach je imao pravo. Da
je rekla kako je obi%na pu-%anka, Aspitis bi je moda pustio na miru; %ak i kad bi je prisilio da legne s njim,
barem ne bi planirao i oeniti se njome.
"Vidjela sam tri kilpe kako plivaju pokraj broda." Prkosno je zurila u njega, kao da bi on to mogao pore"i. "Jedna
je doplivala blizu i izgledalo je kao da "e se popeti na brod."
Grof je tresao glavom, ali se smijeio. "Ne"e to u%initi, gospo, nita se ne boj. Ne na Oblaku Eadne."
"Dotaknula je brod!" Podigla je ruku, oblikovanu u grabeljivu pandu. "Ovako. Traila je uporita."
Aspitisov osmijeh izblijedi. Izgledao je mrko. "Po"i "u na palubu kad zavrimo razgovor. Odapet "u nekoliko
strijela na njih, riblje vragove. Ne smiju mi dirati brod."
"Ali to kilpe ele?" Nije mogla odagnati siva stvorenja iz misli. Tako'er, nije joj se urilo razgovarati s Aspitisom
o %emu god je razmiljao. Sad je bila uvjerena da joj se ne pie dobro ni u jednom od grofo-vih planova.
"Ne znam to ele, gospo." Nestrpljivo kimne glavom. "Ili radije, znam - hranu. Ali postoje laki na%ini da kilpe
sebi ulove neto za jelo nego da se penju na brod pun naoruanih ljudi." Zurio je u nju. "Eto. Nisam to smio re"i.
Sad se boji."
"One jedu... ljude?"
Aspitis strese glavom, ovaj put s vie estine. "Jedu ribu, ponekad ptice koje ne uzlete na vrijeme s vodene
povrine." Upijao je njezin sumnji%avi pogled. "Da, i druge stvari, kad ih mogu prona"i. Ponekad znaju napasti
male ribarske brodice, ali nitko ne zna zato. U svakom slu%aju, nije vano. Rekao sam ti, ne"e nauditi Oblaku
Eadne. Nema bolje morske promatra%ice od Gan Itai."
Miriamele je na trenutak utke sjedila. "Sigurna sam da ste u pravu", izusti napokon.
"Dobro." On ustane, sagnuvi se pod gredom na niskom stropu kabine. "Drago mi je to te Thures pronaao -
iako nisi mogla daleko odma"i na brodu na pu%ini, zar ne?" Osmijeh mu se doimao pomalo grubim. "Imamo o
mnogo%emu razglabati."
"Moj gospodaru." Osjetila je kako je preplavljuje neobi%an osje"aj iscrpljenosti. Moda "e se, ako se ne bude
opirala, ako ne bude prigovarala, posebno ako ne bude marila, stvari samo nastaviti ovim nezadovoljavaju"im,
ali prolaznim putem. Obe"ala je sebi da "e se prepustiti struji...
"Ostali smo bez vjetra," re%e Aspitis, "ali mislim da "e se on uskoro pojaviti, daleko ispred oluje. Uz malo sre"e,
moda pristanemo na otok Spenit sutra nave%er. Pomisli samo, Marjo! Tamo "emo se vjen%ati, u crkvi
posve"enoj svetom Lavenninu."
Bilo bi tako lako ne opirati se, ve" plutati, poput samog Oblaka Ead-ne, noena polako na smjernom dahu
vjetra. Sigurno "e imati priliku da pobjegne kad se iskrcaju na Spenitu? Sigurno?
"Moj gospodaru," %ula je sebe kako govori, "ja... postoje... problemi."
"Da?" Grof nagne svoju zlatnu glavu. Miriamele pomisli kako nalikuje na uvjebanog lova%kog psa, koji oponaa
uljudbu dok njui plijen. "Problemi?"
Ona pokupi tkaninu svoje haljine u vlanu ruku, a onda uzme dah. "Ne mogu se udati za vas."
Neo%ekivano, Aspitis se nasmije. "O, kako glupo! Naravno da moe! Zar te brine moja obitelj? Oni "e te
zavoljeti kao ja. Moj brat se oenio Perdruineankom, a ona je sada najmilija nevjesta moje majke.
Ne boj se!"
"Nije to." (vr"e je stisnula svoju haljinu. "Stvar je... stvar je u tome... da postoji netko drugi."
Grof se namrti. "Kako to misli?"
"Ve" sam obe"ana nekom drugom. Kod ku"e. I volim ga."
"Ali pitao sam te! Rekla si da nema nikog. Dala si mi se."
Bio je gnjevan, ali je dosad svladavao srdbu. Miriamele osjeti da joj se strah poneto smanjuje. "Posvadila sam
se s njim i odbila se udati; zbog toga me otac poslao u samostan. Ali shvatila sam da sam pogrijeila. Bila sam
nepotena prema njemu... I bila sam nepotena prema vama." Prezirala se to je to rekla. Postojala je vrlo mala
mogu"nost da je zaista bila nepotena prema Aspitisu; on se sasvim sigurno nije ponaao pretjerano viteki
prema njoj. Ipak, bilo je vrijeme za velikodunost. "Od vas dvojice, njega sam prvog voljela."
Aspitis korakne prema njoj, gr%e"i usta. U njegovu se glasu %ula %udna, drhtava napetost. "Ali dala si mi se."
Ona spusti pogled, boje"i se da ga ne uvrijedi. "Pogrijeila sam. Nadam se da "e mi on oprostiti iako to ne
zasluujem."
ibs@crostuff.net

43

Grof joj naglo okrene le'a. Glas mu jo bijae napet, jedva kontroliran. "I tako ti misli? Samo "e re"i: 'Zbogom,
grofe Aspitise!' To smjera?"
"Mogu se samo osloniti na vau viteku %ast, moj gospodaru." Sobica se %inila jo manjom. Pomislila je kako
osje"a da se sam zrak zatee, kao da je prijete"a oluja posezala za njom. "Mogu se samo moliti za vau dobrotu
i samilost."
Aspitisova se ramena stanu tresti. Dubok, jau%u"i zvuk navre iz njega. Miriamele ustukne prema zidu od uasa,
napola sigurna da "e se on pretvoriti u gladnog vuka pred njezinim o%ima, kao u nekoj staroj pri%i za djecu.
Grof od Eadne i Drina se okrene. Zubi mu zaista bijahu ogoljeni u vu%ji izraz, ali on se smijao.
Ona se zaprepasti. Zato se... ?
"O, moja gospo!" Jedva je uspijevao obuzdati svoje veselje. "Kakva si ti mudrica!"
"Ne razumijem", hladno "e ona. "Zar ovo drite smijenim?"
Aspitis pljesne rukama. Nagli gromovit prasak zvuka natjera Miriamele da posko%i. "Tako si pametna." On
odmahne glavom. "Ali nisi toliko pametna koliko misli... princezo."
"-to?"
On se nasmijei. To vie ni izdaleka nije bilo o%aravaju"e. "Brzo razmilja i vrlo dobro izmilja ljupke male lai -
ali ja sam bio na pogrebu tvojeg djeda i na krunidbi tvojeg oca. Ti si Miriamele. Znao sam to od prve ve%eri kad
si mi se pridruila za stolom."
"Vi... vi..." Um joj je vrvio rije%ima, ali nijedna od njih nije imala smisla. "to...?"
"Posumnjao sam %im su te doveli k meni." Ispruio je ruku i preao njome po Miriamelinu licu i kosi, uhvativi je
snanim prstima %vrsto iza uha. Sjedila je nepomi%no, zadravaju"i dah. "Vidi," re%e on, "tvoja je kosa kratka,
ali dio najblii glavi posve je zlatan... kao u mene." On za-hiho"e. "Sad, mlada plemkinja na putu u samostan
mogla je odrezati kosu prije nego to tamo stigne - ali %emu je bojiti, kad je ve" tako lijepe nijanse? Budi sigurna
da sam paljivo prou%io tvoje lice za ve%erom te no"i. Nakon toga nije bilo teko. Ve" sam te vidio, iako ne
izbliza. Svi su znali da je Elijina k"i bila u Naglimundu i da je nestala nakon pada dvorca." Zapucketao je prstima,
cere"i se. "Dakle. Sada si moja i vjen%at "emo se na Spenitu, jer bi mogla prona"i neki na%in da pobjegne u
Nabban, gdje jo ima rodbine." Ponovno se grohotom nasmijao, zadovoljan. "Sada "e to biti i moja rodbina."
Bilo je teko govoriti. "Zaista se elite vjen%ati sa mnom?"
"Ne zbog tvoje ljepote, gospo, iako si ljupka. I ne zato to sam s tobom dijelio postelju. Da sam se oenio
svakom s kojom sam se milovao, trebao bih svojoj vojsci ena dati zaseban dvorac, kao pustinjski kraljevi
Nascadua." Sjeo je na pokriva% na krevetu, zavalivi se sve dok mu glava nije po%ivala na zidu kabine. "Ne, bit
"e mi enom. Kad osvaja%ki pohodi tvojeg oca zavre, a on se napokon umori od Benigarisa, kao to sam se i ja
davno umorio -jesi li znala, nakon to je ubio oca, pio je vino i plakao cijelu no"! Poput djeteta! - kad se tvoj
otac umori od Benigarisa, tko je bolji da vlada Nabbanom od onoga koji mu je pronaao k"er, zaljubio se u nju i
vratio je ku"i?" Njegov osmijeh bio je bljesak noa. "Ja."
Buljila je u njega, a koa joj se ledila; gotovo je osje"ala da moe pljuvati otrov poput zmije. "A ako mu kaem
da ste me oteli i obe%astili?"
On odmahne glavom, zabavljen. "Nisi tako dobra spletkarica kao to sam mislio, Miriamele. Mnogi mogu
posvjedo%iti da si se ukrcala na moj brod pod lanim imenom i vidjeli su me kako ti se udvaram, iako mi je
re%eno da si k"i obi%nog baruna. Jednom kad se sazna da si bila - obe-%a"ena, rekla si? - zar misli da bi tvoj
otac uvrijedio zakonitog i viso-koro'enog mua? Mua koji je ve" njegov saveznik i koji mu je u%inio mnogo",
pruio je ruku i potapao neto to Miriamele nije mogla vidjeti, "vanih usluga?"
Njegove sjajne o%i usijecale su se u njezine, podrugljive i neizmjerno zadovoljne. Imao je pravo. Nita nije mogla
u%initi da ga sprije%i. Posjedovao ju je. Posjedovao.
"Odlazim." Ona nesigurno ustane.
"Nemoj se baciti u ocean, lijepa Miriamele. Moji "e ljudi paziti da ne izvede kakvu psinu. Previe si vrijedna
iva."
Ona gurne vrata, ali odbijala su se otvoriti. Bila je uplja, prazna i puna boli kao da je sav zrak iz nje bio istisnut.
"Povuci ih", predloi Aspitis.
Miriamele posrne van u hodnik. Sjenoviti prolaz kao da se mahnito ljuljao.
"Do"i "u kasnije u tvoju kabinu, ljubljena", zovne grof. "Pripremi se za mene."
Jedva se uspela ljestvama i izala na palubu prije nego to je potonula na koljena. Htjela je propasti u tamu i
nestati.
Tiamak se ljutio.
Proivio je veliku muku zbog svojih kopnenih suradnika - Saveza Pergamene, kako su se nazivali, iako je Tiamak
ponekad smatrao da je skupina od pet-est ljudi bila premalena da se naziva savezom. Ipak, doktor Morgenes je
bio njihov %lan, a Tiamak je potovao doktora te se uvijek trudio kad bi netko u savezu trebao informacije koje
ibs@crostuff.net

44

je samo mali Wranjanin mogao pribaviti. Stanovnici kopna nisu %esto trebali mudrost iz mo%vare, primijetio je
Tiamak, ali kad jesu - kad je, na primjer, jedan od njih trebao primjerak zaviju%ice ili ute kotlokrpe, biljaka koje
se nisu mogle prona"i ni na jednoj kopnenoj trnici - nisu gubili vrijeme da navrljaju poruku Tiamaku.
Povremeno, kao kad je mukotrpno pripremao bestijarij mo%varnih ivotinja za Dinivana, upotpunjen njegovim
briljivim ilustracijama, ili kad je nau%io i izvijestio starog Jarnaugu o rijekama koje su protjecale Wranom i o
onom to se doga'alo kad bi se njihova slatka voda susrela sa solju Firannokog zaljeva, primio bi dugo pismo
zahvalnosti od primatelja - zapravo, Jarnaugino pismo toliko je opteretilo njegova nositelja da je golubovo
putovanje trajalo dvaput dulje nego obi%no. U tim zahvalnim pismima %lanovi Saveza bi povremeno natuknuli
da bi se jednog skorog dana Tiamak mogao slubeno ubrojiti me'u njih.
Malo cijenjen od svojih suseljana, Tiamak je gladovao za takvim priznanjem. Sje"ao se svojeg boravka u
Perdruinu, neprijateljstva i sumnji%avosti koje je osjetio u drugim mladim u%enicima koji su se iznenadili kad su
zatekli momka iz mo%vare u svojem drutvu. Da nije bilo Mor-genesove ljubaznosti, pobjegao bi natrag u
barutine. Ipak, ispod Tia-makove plahe vanjtine nalazila se dobra koli%ina ponosa. Zar nije, naposljetku, bio
prvi Wranjanin koji je ostavio mo%varni kraj i studirao sa svojom aedonitskom bra"om? (ak i njegovi suseljani
znali su da nije bilo mo%varca poput njega. Pa, kad je primio ohrabruju"e vijesti od nositelja Pergamene, osjetio
je da njegovo vrijeme dolazi. Jednog "e dana biti %lan Saveza Pergamene, najvieg u%enja%kog kruga, i putovati
svake tri godine u dom jednog od %lanova na sastanak - sastanak jednakih. Vidjet "e svijet i biti slavan u%enjak...
ili je barem tako %esto zamiljao.
Kad je krupni Rimeranin Isgrimnur stigao u Pilipinu zdjelu i dao mu eljeni privjesak nositelja Pergamene -
zlatni svitak i pisa"e pero - Tia-makovo se srce vinulo u visine. Sve njegove rtve bile su vrijedne te nagrade! Ali
idu"eg trenutak vojvoda Isgrimnur je objasnio daje privjesak doao iz umiru"e Dinivanove ruke, a kad je
zgromljeni Tiamak upitao za Morgenesa, Isgrimnur mu je dao potresne vijesti da je i doktor mrtav, da je umro
prije gotovo pola godine.
(etrnaest dana kasnije Isgrimnur jo nije shva"ao Tiamakov o%aj. Iako je bilo alosno to su ta dva %ovjeka
umrla, %inilo se da smatra kako je Tiamakova sumorna melankolija pretjerana. Ali Rimeranin nije donio nikakvu
novu strategiju, nikakav koristan savjet; nije bio, priznao je, %ak ni %lan Saveza! Isgrimnur naizgled nije shva"ao
daje to Tiama-ka - koji je mnogo bolnih tjedana i%ekivao vijesti o Morgenesovim planovima - ostavljalo
preputenog slu%aju, poput batane u vrtlogu. Tiamak je rtvovao dunost prema svojem narodu zbog naloga
stanovnika kopna - ili se tako barem %inilo kad je bio dovoljno gnjevan da zaboravi kako ga je krokodilski napad
prisilio da odustane od svojeg poslanstva u Nabban. U svakom slu%aju, o%ito je iznevjerio stanovnike Seoskog
Luga.
Tiamak je morao priznati da mu je Isgrimnur barem po%eo pla"ati sobu i hranu kada je njegova veresija istekla.
To je u svakom slu%aju neto zna%ilo - ali ipak, bilo je poteno: stanovnici kopna zara'ivali su na znoju mo%varne
%eljadi nebrojene godine. I samom su Tiamaku prijetili, naganjali ga i zlostavljali ga na trnicama Ansis Pelippea.
Morgenes ga je tada spasio, ali Morgenes je sad bio mrtav. Tiamakov vlastiti narod nikad ne"e oprostiti to ih je
iznevjerio. A Isgrimnur je bio opsjednut starim vratarom Ceallijem, za kojeg je tvrdio da je slavni vitez Camaris;
%inilo se da Isgrimnur vie ne mari je li mali mo-%varac iv ili mrtav. Kad se sve to zbroji, bilo je jasno da je
Tiamak sada beskoristan poput raka bez nogu.
Podigao je pogled, prenuvi se. Odlutao je daleko od Filipine zdjele u predio Kvvanitupula koji nije prepoznao.
Tu je voda bila jo sivija i masnija nego obi%no, na%i%kana mrtvim tijelima riba i morskih ptica. Ruevne zgrade
koje su gledale na kanale kao da su se savijale pod teinom stoljetne %a'e i soli.
Preplavi ga vrtoglav osje"aj pustoi i gubitka.
Ti Koji Uvijek Kro%i Pijeskom, daj da se sretno vratim svojem domu. Neka moje ptice budu ive. Daj da...
"Mo%var%e!" Bu%an glas prekine njegovu molitvu. "On dolazi!"
Prenut, Tiamak se osvrne. Tri mlada stanovnika kopna odjevena u bijele halje Ognjenih plesa%a stajahu na
suprotnoj obali uskog kanala. Jedan od njih odgurne kukuljicu kako bi pokazao djelomice ostrienu glavu, %iji su
neodrezani buseni kose strili uvis poput trske. Njegove o%i, %ak i iz daljine, %inile su se neprirodnima.
"On dolazi!" ponovno vikne taj, veselog glasa, kao da mu je Tiamak stari prijatelj.
Tiamak je znao tko i to su bili ti ljudi; nije htio imati udjela u njihovu bezumlju. Okrenuo se i odepesao natrag
po neravnoj etnici. Zgrade pokraj kojih je prolazio bijahu zabarikadirane i beivotne. "Kralj Oluje dolazi! On "e
ti ozdraviti tu nogu!" Na suprotnoj strani kanala trojica Ognjenih plesa%a tako'er se okrenu. Kora%ali su to%no
preko puta Tiamaka, uskla'uju"i korak uz epavi korak, vi%u"i dok su ili. "Zar nisi ve" %uo? Bolesni i hromi bit "e
zgromljeni! Vatra "e ih spaliti, led "e ih pokopati!"
Tiamak ugleda otvor u dugom zidu zdesna. Skrene u nj, nadaju"i se da se ne radi o slijepoj ulici. Slijedile su ga
poruge Ognjenih plesa%a.
ibs@crostuff.net

45

"Kamo "e, sme'i %ovje%ulj%e? Kad do'e, Kralj Oluje "e te prona"i makar se sakrio u najdublju rupu ili na najviu
planinu! Vrati se i razgovaraj s nama, ina%e "emo mi do"i k tebi!"
Vrata su vodila u prostrano otvoreno dvorite koje je neko" moda sluilo kao brodogradilite, ali je sada
sadravalo tek nekoliko odba%enih brodova nestalih vlasnika, hrpu vremenom iskrivljenih sivih oblica,
rascijepanih drki alatki i komadi"e razbijene lon%arije. Daske dvorinog poda bile su tako izobli%ene da je, kad
je pogledao dolje, mogao vidjeti duga%ke pruge blatnog kanala kako protje%u pod njim.
Tiamak se oprezno zaputi preko sumnjivog poda do vrata na suprotnoj strani dvorita, a onda van na drugu
etnicu. Povici Ognjenih plesa%a su slabili, ali su unato% tome postajali sve gnjevniji dok se uurbano udaljavao.
Za jednog Wranjanina, Tiamak je bio prili%no upoznat s gradovima, ali %ak je i starosjediocima bilo lako izgubiti
se u Kwanitupulu. Malo je gra'evina dugo ostajalo u upotrebi ili %ak uspravno; mala, izabrana skupina nastambi
koja je postojala stolje"e ili dva tako'er je desetak puta promijenila lokaciju - morski zrak i mutna voda odgrizali
su i boju i drvene stupove. U Kvvanitupulu nita nije bilo trajno.
Nakon to je neko vrijeme hodao, Tiamak prepozna nekoliko dobro znanih orijentira - klimavi zvonik ruevne
Svete Rijape, sjajna, ali istrunula boja kupole Velike Trnice. Dok mu se nervoza prouzrokovana time to se
izgubio i to su mu prijetili povla%ila, ponovno je stao razmiljati o svojoj dilemi. Zaglavio je u neprijateljskom
gradu. Ako je elio zaraditi, morao je ponuditi svoje usluge pisara i prevoditelja. To bi zna%ilo ivjeti blizu
trnice, budu"i da ve%ernji poslovi, posebno male transakcije na kojima je Tiamak zara'ivao, nikad nisu %ekali
dan. Ne bude li radio, ovisit "e o trajnoj milostinji vojvode Isgrimnura. Tiamak nije elio ni trenutak dulje trpjeti
gostoprimstvo strane Charvstre te je u pokuaju da rijei taj problem predloio Isgrimnuru da se svi presele
blie trnici kako bi Tiamak mogao zara'ivati dok vojvoda njeguje slaboum-nog vratara. Rimeranin je,
me'utim, bio nepopustljiv. Bio je uvjeren da je Dinivan s dobrim razlogom elio da %ekaju u Pilipinoj zdjeli - koji
je to razlog bio, ipak nije znao re"i. Stoga, premda se Isgrimnuru kr%marica nije svi'ala nita vie nego Tiamaku,
nije bio spreman oti"i.
Tiamaka je tako'er zabrinjavalo je li zaista bio %lan Saveza Perga-mene. O%ito je bio izabran da mu pristupi, ali
%lanovi koje je osobno poznavao bili su mrtvi, a on ve" mjesecima nije %uo nita od ostalih. Sto je trebao u%initi?
Posljednji problem po redu, ali ne i po vanosti, bio je taj to je imao no"ne more. Ili radije, ispravio se, nisu to
bile more koliko %udni snovi. Posljednjih nekoliko tjedana san mu je proganjala prikaza: bez obzira na to to je
sanjao, je li ga proganjao krokodil s o%ima na svakom od svojih tisu"u zuba ili je jeo izvrstan obrok rakova i
dnoribe sa svojom uskrsnulom obitelji u Seoskom Lugu, uvijek je ondje bilo i sablasno dijete - malena
tamnokosa kopnena djevoj%ica koja je sve promatrala u potpunoj tiini. Djevoj%ica se nikad nije uplitala, bilo da
je san bio straan, bilo ugodan, te se zapravo %inila nekako manje stvarnom od samih snova. Da nije bilo
stalnosti njezine pojave iz sna u san, bio bi je posve zaboravio. U posljednje vrijeme bivala je sve nejasnijom
svaki put kad bi se pojavila, kao da je njezina slika i%ezavala u tami svijeta snova, ne izrekavi svoju poruku...
Tiamak podigne pogled i ugleda gat za ukrcaj teglenica. Sjeti se izvan svake sumnje da je proao pokraj njega na
odlasku. Dobro. Vratio se na poznati teritorij.
I tu je bila druga tajna - tko je i to bilo to mu%aljivo dijete? Pokuao se sjetiti to mu je Morgenes rekao o
snovima i Cesti snova i to bi takva prikaza mogla zna%iti, ali nije se mogao sjetiti ni%eg korisnog. Moda je ona
bila glasnik iz zemlje mrtvih, duh kojeg je poslala njegova pokojna mati da ga nijemo kudi zbog njegova
neuspjeha...
"Mali mo%var%e!"
Tiamak se okrene i ugleda trojicu Ognjenih plesa%a kako stoje na etnici nekoliko koraka iza njega. Ovaj put nije
ih razdvajao kanal.
Vo'a stupi naprijed. Njegova je bijela halja bila vie nego stara, umrljana prljavim otiscima ruku i packama
katrana, ali o%i su mu bile jo strasnije nego izdaleka, blistave i usplamtjele nekim unutranjim svjetlom. (inilo
se da mu pogled gotovo iska%e iz lica.
"Ne hoda ba brzo, sme'i %ovje%ulj%e." On se nasmijei, pokazuju"i krive zube. "Netko ti je savio nogu, da?
Runo je savio?"
Tiamak ustukne par koraka. Trojica mladi"a pri%ekae dok se nije zaustavio, a onda tromo koraknu naprijed,
leerno povrativi razmak izme'u njih. Bilo je jasno da mu ne"e dati da ode. Tiamak spusti ruku na drak svojeg
noa. Blistave se o%i raire, kao da je vitki mo%varac predloio noviju i kudikamo zanimljiviju igru.
"Nita vam nisam u%inio", re%e Tiamak.
Vo'a se bezvu%no nasmije, povukavi usnice natrag i pokazavi crveni jezik kao u psa. "On dolazi, zna. Ne
moe pobje"i od Njega."
"alje li vas va Kralj Oluje da gnjavite nevine eta%e?" Tiamak pokua unijeti snagu u svoj glas. "Ne vjerujem da
bi takvo bi"e spalo na tako niske grane." Njeno je izvukao no iz korica.
ibs@crostuff.net

46

Vo'a na%ini aljivo lice dobacuju"i pogled svojim prijateljima. "Ah, dobro govori za sme'eg %ovje%uljka, zar ne?"
Svrnuo je sjajne o%i opet na Tiamaka. "Gospodar eli vidjeti tko je sposoban, tko je jak. Slabi "e loe pro"i kad
On do'e."
Tiamak po%ne hodati unatrag, nadaju"i se da "e se domo"i mjesta gdje "e moda zate"i druge koji "e mu
pomo"i - to nije bilo vrlo vjerojatno u ovoj zabitnoj %etvrti Kwanitupula - ili barem prona"i to%ku gdje "e mu
leda tititi zid i gdje ova trojica ne"e imati slobodu kretanja s obje njegove strane. Molio se Onima Koji Gledaju I
Oblikuju da ne posrne. Bilo bi mu drae da je mogao pipati iza sebe rukom, ali znao je da "e mu ona moda
ustrebati da zaprije%i prvi udarac i prui sebi priliku da isu%e no.
Trojica Ognjenih plesa%a su ga slijedila, lica lienih obzirnosti poput krokodila. Zapravo, pomisli Tiamak,
pokuavaju"i se ohrabriti, on se borio s krokodilom i preivio. Ove zvijeri nisu bile mnogo druga%ije, osim to bi
ga krokodil barem pojeo. Mladi"i bi ga ubili iz %istog zadovoljstva ili neke izopa%ene ideje o eljama njihova
Kralja Oluje. Jo dok je hodao natrake, ulovljen u %udan ples smrti sa svojim progoniteljima, jo dok je o%ajni%ki
traio neko mjesto odakle bi im se odupro, Tiamak si nije mogao pomo"i a da se ne zapita kako se ime malo
poznatog demona iz legendi sa Sjevera moglo ovih dana na"i na usnama uli%nih nasilnika u Kvvanitupulu. Stvari
su se zaista promijenile otkako je posljednji put napustio mo%vare.
"Oprezno, %ovje%ulj%e." Vo'a pogleda pokraj Tiamaka. "Upast "e u vodu i utopiti se."
Prestraen, Tiamak zirne preko ramena o%ekuju"i da "e ugledati neogra'eni kanal to%no iza sebe. Kad je
umjesto toga shvatio da se nalazi na ulazu u kratku uli%icu i da je prevaren, brzo se okrene natrag prema svojim
progoniteljima, to%no na vrijeme da izbjegne udarac iz visine eljezom opto%enom toljagom koja je tresnula o
drveni zid pokraj njega. Iverje poleti.
Tiamak i%upa svoj no iz korica i zamahne na ruku koja je vitlala toljagom, promaivi, ali zaderavi rukav bijele
halje. Dva Ognjena plesa%a, od kojih je jedan podrugljivo mahao poderanim rukavom, primaknu mu se sa svake
strane dok je vo'a zauzimao poloaj ravno ispred. Tiamak se povu%e u uli%icu, mau"i noem u pokuaju da ih
svu trojicu zadri na odmaku. Vo'a se nasmije dok je izvla%io vlastitu toljagu ispod halje. O%i su mu bile pune
strahotne zluradosti liene krivnje.
Mladi" slijeva odjednom ispusti tihi zvuk i i%ezne s ulaza uli%ice natrag na etnicu koju su upravo napustili.
Tiamak pretpostavi da je sluio kao straar dok njegovi prijatelji ne zavre sa svojom rtvom. (asak kasnije
toljaga nestalog mladi"a pojavi se bez njezina vlasnika, uletjevi u uli%icu i udarivi Ognjenog plesa%a s
Tiamakove desne strane, odbaciv-i ga uza zid prolaza. Glava mu ostavi crvenu mrlju na daskama dok se kvr%io
u bijelu hrpu. Dok je vo'a obrijane glave stajao, zapanjeno zure"i, visoka prilika stupi u uli%icu iza njega, %vrsto
ga %epa oko vrata i zavitla kroz zrak u ogradu etnice, koja se razbije na komade kao pogo'ena projektilom iz
katapulta. Mlitavo se tijelo oslobodi ostataka etnice i otkotrlja u kanal; u jednom tihom trenutku, potone iz
vida u masnu vodu.
Tiamak otkrije da neobuzdano drhti od uzbu'enja i jeze. Podigao je pogled prema ljubaznom, blago zbunjenom
licu vratara Ceallija.
Camaris. Vojvoda je rekao da je to Camaris, bila je Tiamakova smu"ena pomisao. Vitez. Prisegnut, prisegnut...
da spaava nevine.
Starac poloi ruku na Tiamakovo rame i izvede ga iz prolaza.
Te no"i Wranjanin je sanjao o prilikama u bijelim platevima s o%ima poput plamte"ih kota%a. Pribliavali su mu
se preko vode poput razvijenih jedara. On se koprcao u jednom od sporednih wranjanskih potoka, o%ajni%ki
pokuavaju"i pobje"i, ali neto ga je dralo za nogu. Sto se vie borio, to je tee bilo plutati na povrini.
Mala tamnokosa djevoj%ica promatrala ga je s obale, ozbiljna i utljiva. Ovaj se put %inila tako nejasnom da ju je
jedva mogao vidjeti, kao da je bila na%injena od magle. Naposljetku, prije nego to je san zavrio, a on se
da"u"i probudio, posve je izblijedjela.
Proro%ica Diawen na%inila je od svoje pe"ine u planinskim dubinama neto vrlo nalik na ku"icu u kojoj je neko"
ivjela u predgra'u Her-nvsadharca, blizu ruba Circoille. Mala spilja je bila zatvorena od susjeda vunenim
alovima objeenima preko ulaza. Kad je Maegwin njeno odgrnula jedan od zastora, val slatkastog dima izletio
je van.
San o treperavim svjetlima bio je tako iv i tako o%ito vaan da je Maegwin cijelog jutra s teko"om obavljala
svoje poslove. Iako su potrebe njezina naroda bile velike, a ona se trudila to je najbolje mogla da ih zadovolji,
cijelog se dana kretala u nekoj vrsti magle, daleka srca i misli %ak i kad bi doticala drhtave ruke neke starije
osobe ili uzimala pokoje dijete u naru%je.
Diawen je bila Mirchina sve"enica prije mnogo godina, ali je prekinula svoj zavjet - nitko nije znao zato, ili
barem to nitko nije sasvim sigurno mogao tvrditi, premda naga'anja nisu prestajala - a onda ostavila Red da ivi
sama. Bila je na glasu kao lu'akinja, ali je tako'er bila poznata po proricanju, tuma%enju snova i vi'anju. Mnogi
je uznemiren gra'anin Hernvsadharca, nakon to bi ostavio zdjelu vo"a i nov%i" za Brvniocha ili Rhvnna, %ekao
ibs@crostuff.net

47

sve do mraka, a onda odlazio k Diawen po neposredniju pomo". Maegwin se sje"ala da ju je jednom vidjela na
trnici blizu Taiga, dok joj je duga, svijetlosme'a kosa leprala poput pla-menca. Maegwinina dadilja brzo ju je
odvukla, kao da je i sam pogled na Diawen mogao biti opasan.
Suo%ena s mo"nim, ali zbunjuju"im snom, i po%inivi teku pogreku prilikom svojeg posljednjeg tuma%enja,
Maegwin je ovaj put odlu%ila is-kati pomo". Ako je itko mogao shvatiti ono to joj se doga'alo, bila je sigurna da
je to Diawen.
Uza svu zadimljenu paru koja je visjela gusto poput magle u Innis-crichu, unutranjost proro%i%ine spilje bila je
iznena'uju"e uredna.
Paljivo je rasporedila ono malo imetka koji je spasila iz svojeg doma u Hernvsadharcu, zbirku sjajnih predmeta
koja je mogla pobuditi zavist u svrake koja svija gnijezdo. Desetak svjetlucavih bisernih ogrlica visjelo je na
grubim zidovima pe"ine i hvatalo svjetlo vatre poput pau%ine posute rosom. Mali breuljci blistave biuterije -
ve"inom kuglica od metala i ulatenog kamena - bijahu raspore'eni po plosnatom kamenu koji je bio Diawenin
stol. U raznim niama oko odaje nalazile su se jednako sjajne alatke proro%kog zanata, zrcala koja su se po
veli%ini kretala od posluavnika do nokta palca, na%injena od ulatenog metala ili skupocjenog stakla, neka
okrugla, neka %etvrtasta, neka elipti%na poput ma%jeg oka. Maegwin je bila o%arana to ih toliko vidi na jednom
mjestu. Kao dijete ladanjskog dvora, gdje joj je gospodsko ru%no zrcalo, nakon njezina ugleda, bilo moda
najdraim posjedom, ona nikad nije vidjela nita sli%no tome.
Diawen je neko" bila ljepotica, ili su to barem svi uvijek govorili. Sada je to bilo teko vidjeti. Na mravu, uvelu
licu sad su bile izvrnute sme'e o%i i iroka usta. Njezina kosa, jo iznimno duga i puna, promijenila je boju u vrlo
obi%nu eljeznosivu. Maegwin pomisli da ni na to nije toliko nalikovala koliko na mravu enicu koja brzo stari.
Diawen se podrugljivo osmjehne. "Ah, mala Maegwin. Dola si po ljubavni napitak, zar ne? Ako ho"e grofa,
morat "e mu prvo zagrijati krv, ina%e se %arolija ne"e primiti. Oprezan je on %ovjek."
Maegwinino po%etno iznena'enje ubrzo su prevladali prepast i srdba. Kako je ta ena znala za njezine osje"aje
prema Eolairu? Zar su svi znali? Zar je bila predmet smijeha uz svako ognjite? Na trenutak, njezin duboki
osje"aj odgovornosti prema podanicima njezina oca ispari. Zato bi se borila da spasi takav %opor podrugljivih
nezahvalnika?
"to to govori?" prasne ona. "Zato misli da ikoga volim?"
Diawen se nasmije, nedirnuta Maegwininim bijesom. "Ja sam ona koja zna. To mi je posao, kraljeva k"eri."
Dug trenutak, dok su je o%i pekle od gustog dima, a ponos od Diavve-nine smione prosudbe, Maegwin se samo
eljela okrenuti i oti"i. Napokon, prevlada njezina razumna strana. Moda su kolala govorkanja o Lluthovoj
k"eri, dakako - kao to je stari Craobhan istaknuo, toga je uvijek bilo. A Diawen je upravo bila tip koji se unjao
uokolo sluaju"i vrijedne ulomke pri%a - korisne male %injenice koje su, kad bi ih se ugla%alo i lukavo razotkrilo,
mogle njezino proricanje u%initi nadnaravnim.
Ali ako je Diawen bila tip koji se oslanjao na takve smicalice, ho"e li biti od ikakve koristi u Maegwininoj
trenutnoj nudi?
Kao da naslu"uje njezine misli, Diawen joj pokae rukom da sjedne na glatki komad kamena pokriven alom i
re%e: "(ula sam govorkanja, to je istina. Nikakve %arobne vjetine nisu potrebne da bi se otkrili tvoji osje"aji
prema grofu Eolairu - to to sam vas samo jednom vidjela zajedno nau%ilo me svemu to moram znati. Ali
Diawen nema samo otre o%i i ui." Ona potakne vatru, od %ega iskre posko%e ispustivi jo jedan oblak
u"kastog dima, a onda svrne prora%unat pogled na Maegwin. "to, dakle, ho"e?"
Kad joj je Maegwin rekla da eli da joj proro%ica protuma%i san, Divven postane prili%no prakti%na. Odbila je
Maegwininu ponudu hrane ili odje"e. "Ne, kraljeva k"eri," re%e s tvrdim osmijehom, "pomo"i "u ti sada, a ti "e
mi dugovati uslugu. To mi vie odgovara. Slae se?"
Nakon to ju je uvjerila da uslugu ne"e morati platiti svojim prvoro-'enim sinom, svojom sjenom, duom,
glasom ili ne%im tome sli%nim, ona pristane.
"Ne brini se", zahiho"e se Diawen. "Ovo nije pri%a za malu djecu. Ne, jednog "u dana jednostavno zaeljeti
pomo"... a ti "e mi je pruiti. Dijete si Hernove ku"e, a ja sam tek sirota proro%ica, da? To je moj razlog."
Maegwin ispripovijedi Diawen sadraj sna te druge neobi%ne stvari o kojima je sanjala prijanjih mjeseci, kao i
ono to se dogodilo kad je dopustila da je vizije odvedu pod zemlju s Eolairom.
Dim u maloj odaji bio je tako gust da je, kad je zavrila pri%ati o Me-zutu'i i njegovim stanovnicima, morala
iskoraknuti neko vrijeme izvan zastora da uzme zraka. Glava joj se po%ela %udno osje"ati, kao da je ot-plutala s
njezina tijela, ali nekoliko trenutaka vani u glavnoj pe"ini razbistrilo joj je um.
"Ta je pri%a gotovo dovoljna pla"e, kraljeva k"eri", re%e proro%ica kad se Maegwin vratila. "(ula sam glasine, ali
nisam znala bih li u njih vjerovala. Podzemljai da ive u zemlji ispod nas!" Na%inila je %udan kukast pokret
prstima. "Naravno, oduvijek sam mislila da u tunelima Grianspoga ima neto vie od mrtve prolosti."
Maegwin se namrti. "Ali stoje s mojim snom? Stoje s 'visokim mjestom' - s tvrdnjom da je dolo vrijeme."
ibs@crostuff.net

48

Diawen kimne. Dopue do zida na rukama i nogama. Prije'e prstima preko nekoliko zrcala, a onda napokon
izabere jedno i donese ga natrag uz ognjite. Bilo je maleno, umetnuto u drveni okvir koji je gotovo pocrnio od
nebrojenih godina rukovanja.
"Moja baka je ovo neko" zvala 'crv-zrcalo'," re%e Diawen, ispruivi ga da ga Maegwin moe pregledati.
Izgledalo je poput vrlo obi%nog zrcala, %ije su se rezbarije toliko izlizale da je gotovo opet bilo posve glatko.
"Crv-zrcalo? Zato?"
Proro%ica slegne kotunjavim ramenima. "Moda se u danima Dro-chnathaira i drugih velikih crva koristilo za
motrenje njihova pribliavanja. Ili je moda na%injeno od panda ili zubi crva." Ona se naceri, kao da eli
pokazati da ona sama, unato% sredstvima kojima je zara'ivala za ivot, nije drala do takvog praznovjerja.
"Vjerojatnije je da je okvir neko" bio izrezbaren da nalikuje na zmaja. Ipak, dobro je oru'e."
Prinijela je zrcalo iznad plamenova, dugo ga pomi%u"i u sporim krugovima. Kad ga je napokon ponovno
okrenula, tanak sloj %a'e prekrivao mu je povrinu. Diawen ga podigne pred Maegwinino lice; odraz bijae
mutan, kao od magle. "Misli na svoj san i puhni."
Maegwin pokua usaditi u svoj um %udnu povorku prelijepe, ali strane prilike. Si"uan oblak %a'e izbije iz
povrine zrcala.
Diawen okrene ogledalo i prou%i ga, grickaju"i donju usnicu dok se koncentrirala. Sa svjetlo"u vatre to%no
ispod nje, lice joj je izgledalo jo mravije, gotovo poput lubanje. "(udno", napokon "e proro%ica. "Vidim
uzorke, ali nepoznati su mi. Kao da netko glasno govori u susjednoj ku"i, ali na jeziku koji nikad prije nisam
%ula." O%i joj se suze. "Neto nije u redu ovdje, kraljeva k"eri. Jesi li sigurna da je to bio tvoj san, a ne neto to
ti je netko ispri%ao?" Kad je Maegwin gnjevno potvrdila vlasnitvo nad snom, Diawen se namrti. "Malo ti toga
mogu re"i, a nita iz zrcala."
"to to zna%i?"
"Zrcalo bi moglo biti i nijemo. Govori, ali ga ne razumijem. Stoga "u te osloboditi obe"anja koje si mi dala, ali "u
ti neto re"i - dati ti svoj savjet." Njezin glas davao je naslutiti da "e to biti jednako dobro kao ono to im je
moglo kazati zrcalo. "Ako ti bogovi to zaista ele razjasniti, u%ini kako vele." Ona ustro obrie zrcalo bijelom
krpom i vrati ga u njegovu niu u zidu pilje.
"to to?"
Diawen pokae uvis, kao prema svodu pe"ine. "Idi na visoko mjesto."
Maegwin osjeti kako joj %izme klize po skliskom snjenom kamenu i izbaci u rukavicu uvu%enu ruku kako bi
uhvatila iljak stijene pokraj strmog puta. Savila je koljena i povla%ila noge poda se sve dok ponovno nije
uspostavila ravnoteu, a onda se opet uspravila, gledaju"i natrag niz bijeli obronak u opasnu razdaljinu kojom
se ve" uspela. Da ovdje posrne, lako bi mogla pasti s uske staze; nakon toga nita je ne bi sprije%ilo da se
otkotrlja niz padinu osim debla drve"a koji bi joj razbili glavu puno prije nego to bi stigla na dno.
Stajala je da"u"i i otkrila na svoje blago iznena'enje da se nije mnogo bojala. Takav pad sigurno bi zavrio
smr"u na jedan ili drugi na%in -ili trenutno ili ostavivi je osaka"enu na snjenoj planini u Grianspogu - ali
Maegwin je vra"ala svoj ivot u ruke bogova: zar je vano ako su je odlu%ili uzeti sada, a ne poslije? Osim toga,
bilo je veli%anstveno ponovno se na"i pod nebom, bez obzira na to kako hladno i smrknuto bilo.
Pomaknula se malko blie vanjskom rubu staze i svrnula pogled uvis. Gotovo pola visine brijega jo se uzdizalo
izme'u Maegwin i njezina odredita - Bradach Tora, koji je strio s vrhunca poput pramca kamenog broda, a
njegovo se podnoje crnilo golo od snijega koji je pokrivao obronke. Ako se potrudi, sti"i "e do vrha prije nego
to se slabo jutarnje sunce, koje joj je sada sjalo ravno u lice, uspne daleko nakon podneva.
Maegwin namjesti zaveljaj na ramena i svrne pozornost natrag na stazu, sa zadovoljstvom primje"uju"i da je
lepravi snijeg ve" izbrisao ve"inu tragova njezina nedavnog prolaska. Na dnu brijega odakle je po%ela, tragovi
su nedvojbeno bili posve zatrti. Ako ijedan od Skalijevih Ri-merana do'e njuiti oko ovog dijela Grianspoga,
ne"e ostati ni traga da je bila tu. Bogovi su %inili svoje. To je bio dobar znak.
Strmi puteljak prisilio ju je da ve"inu uspona pro'e naginju"i se naprijed, grabe"i rukohvate koji su se
pojavljivali. Osjetila je mali, opori ponos prema snazi svojeg tijela, na%inu na koji su joj se mii"i istezali i gr%ili,
podiu"i je obronkom jednako brzo kao to bi se ve"ina mukaraca penjala. Maegwinina visina i snaga uvijek su
joj bili vie prokletstvo nego blagoslov. Znala je kako ju je ve"ina drala neenstvenom pa se uvijek pretvarala
da je nije briga. Ali ipak, bilo je veliko zadovoljstvo osje"ati kako njezini sposobni udovi rade za nju. Naalost,
samo je njezino tijelo bilo najve"a prepreka danom joj zadatku. Maegwin je bila sigurna da bi ga mogla napustiti
bude li morala, iako to ne"e biti lako, ali bilo se jo tee okrenuti protiv Eolaira, glumiti prezir prema njemu koji
je bio suprotan njezinim osje"ajima. Ipak, ona je to u%inila, koliko god se zbog toga loe osje"ala. Ponekad je
provo'enje Boje volje iziskivalo otvrdnuto srce.
Uspon nije postajao laki. Snjena staza koju je slijedila bila je jedva neto vie od ivotinjskog puteljka. Na
mnogim je mjestima posve nestajala, prisiljavaju"i je da se nespretno uputi preko kamenih humaka, vjeruju"i
ibs@crostuff.net

49

da "e uzlovi golog vrijesa ili grane vjetrom povijena drve"a izdrati njezinu teinu sve dok se ne popne do
drugog, relativno sigurnog mjesta.
Nekoliko je puta zastala da uhvati dah ili da iscijedi promo%ene rukavice i utrlja ivot u prste. Oblacima skriveno
sunce bilo je dobrano na zapadnom nebu kad se uzverala posljednjom uzviicom i nala na vrhu Bradach Tora.
Ostrugala je snijeg, a onda se sru%ila u hrpu na crni, vjetrom ugla%ani kamen.
Poumljeni skuti Grianspoga prostirali su se pod njom. Onkraj podnoja planine, skriven od njezinih o%iju
uskovitlanim snijegom, stajao je Hernvsadharc, drevni dom Maegwinine obitelji. Tamo je uzurpator Skali hodao
hrastovim dvoranama Taiga, a njegovi plja%kai ko%operili su se bjelinom pokrivenim ulicama Hernvsadharca.
Neto se moralo u%initi; o%igledno to neto mogla je u%initi samo kraljeva k"i.
Nije se dugo odmarala. Toplinu koju je proizveo njezin napor uurbano je usisavao vjetar, a njoj je postajalo
hladno. Ispraznila je zaveljaj, sasuvi sav imutak koji je mislila da "e joj trebati na ovom svijetu na crni kamen.
Umotala se u teak gunj pokuavaju"i ne razmiljati djetinjasto na to kako "e dolazak no"i moda produbiti
ionako ve" neugodnu studen. Svoju konu vre"u s kremenom i kresivo odloila je na jednu stranu: morat "e se
spustiti s vrleti kako bi pronala malo drva za paljevinu.
Maegwin nije ponijela hranu, ne samo da pokae vjeru u bogove, ve" i zato to je bila umorna od udovoljavanja
potrebama svojeg tijela. Meso koje je nastanjivala nije moglo ivjeti bez jela, bez ljubavi - zapravo, bezvrijedna
glina od koje je bila na%injena zbunjivala ju je neprestanom potrebom za hranom, toplinom i dobrom voljom
drugih. Sada je doao %as da ostavi takve zemaljske stvari kako bi bogovi mogli vidjeti njezinu bit.
Dva predmeta gnijezdila su se u najdubljim naborima njezine vre"e. Prvi je bio dar njezina oca, izrezbareni
drveni slavuj, amblem boginje Mirche. Jednog dana, kad je mlada Maegwin neutjeno plakala zbog nekog
djetinjeg razo%aranja, kralj Lluth je ustao i skinuo draesnu pticu s greda Taiga gdje je visjela medu bezbroj
drugih boanskih rezbarija te je metnuo u njezine male ruke. Bilo je to sve to joj je preostalo da je podsje"a na
stvari kakve su neko" bile, na ono stoje izgubila. Nakon to
ju je %asak pritiskala uz hladne obraze, poloila ju je na zaobljeni kameni humak gdje se zibala na otru vjetru.
Posljednje blago u vre"i bio je kamen koji joj je dao Eolair, podzem-ljaev dar. Maegwin se namrti, kotrljaju"i
%udan predmet izme'u dlanova. Pretvarala se da je razlog to ga je ponijela to to ga je drala kad su joj bogovi
poslali onaj san, ali znala je da nije tako. Grof joj gaje darovao, a onda odjahao.
Umorna i omamljena usponom, Maegwin je zurila u kamen i runu svojeg imena sve dok je glava nije zaboljela.
Bila je to savreno beskorisna stvar - njezinu imenu dana je neka vrsta lane besmrtnosti, jednaka prijevara
poput velebnog kamenog grada pod zemljom. Svi predmeti koji su potjecali od kamena bili su sumnjivi, sada je
shvatila.
Na jasni poticaj samih bogova dola je na ovo visoko mjesto. Ovaj put, odlu%i Maegwin, pustit "e da bogovi rade
to ele, a ne"e se truditi da ih preduhitri. Ako su je htjeli dovesti pred sebe, onda "e ona moliti za spas svojeg
naroda i unitenje Skalija i Velikog kralja, zvjerskog para koji je nanio toliko ponienja nevinom narodu; ako joj
bogovi nisu htjeli pomo"i, umrijet "e. Ali bez obzira na kona%ni ishod, sjedit "e na vrhu vrleti sve dok joj bogovi
ne objave svoje elje.
"Brvnioe, nebeski gospodaru!" viknula je u vjetar. "Mircho kiom obavijena! Murhaghu Bezruki i smioni
Rhvnne! (ula sam va zov! (ekam vau presudu!"
Rije%i joj progutaju sivilo i uskovitlana bjelina.

(ekaju"i, Miriamele se borila sa snom, ali Aspitis je lebdio na rubu budnosti dugo vremena, mrmljaju"i i
preme"u"i se na postelji pokraj nje. Otkrivala je kako joj je vrlo teko uskladiti misli. Kad se na vratima njezine
kabine za%ulo kucanje, plutala je u nekoj vrsti poludrijemea i isprva nije shvatila kakav je to zvuk.
Kucanje se ponovno oglasi, malko glasnije. Prenuta, Miriamele se prevrne na stranu. "Tko je?" prosik"e. Sigurno
je Gan Itai, zaklju%i - ali to "e grof pomisliti na to da Niskia posje"uje Miriamele u njezinoj sobi? Druga pomisao
brzo je slijedila prvu: nije htjela da Gan Itai vidi Aspi-tisa u njezinu krevetu. Miriamele nije gajila iluzije o onome
to je Niskia znala, ali %ak je i u svojem jadu htjela zadrati barem djeli" samo-potovanja.
"Je li gospodar tu?" Glas je, na njezinu sramotu i olakanje, bio muki - jedan od mornara.
Aspitis sjedne na krevet pokraj nje. Njegovo vitko tijelo bilo je neugodno toplo na njezinoj koi. "Sto je?" upita
zijevaju"i.
"Oprostite, gospodaru. Treba vas kormilar. To jest, moli za va oprost i trai vas. (ini mu se da je vidio znakove
oluje. (udne znakove."
Grof se ponovno spusti na le'a. "Blaene mi majke! Koja je ura, %ovje%e?"
"Jastog je upravo zaao za obzor, gospodaru Aspitise. Pola je no"i, %etiri sata do zore. Vrlo mi je ao, moj
gospodaru."
ibs@crostuff.net

50

Aspitis ponovno prokune, a onda posegne za %izmama na podu kabine. Iako je sigurno znao da je Miriamele
budna, nije joj rekao ni rije%i. Miriamele ugleda mornarevo bradato lice ocrtano na svjetlu fenjera kad su se
vrata otvorila, a onda oslune kako dva para koraka prolaze hodnikom do palubnih ljestava.
Leala je u tami kroz lijene minute, sluaju"i otkucaje vlastita srca, koje je bilo glasnije od jo mirnog oceana.
Bilo je o%ito da su svi mornari znali gdje je Aspitis - o%ekivali su da "e grofa prona"i u krevetu njegove drolje!
Stid ju je guio. Na trenutak je pomislila na sirotog Cadracha dolje u mra%nom spremitu. Bio je sputan
eljeznim lancima, ali jesu li njezini okovi bili ita ugodniji jer su bili nevidljivi?
Miriamele nije mogla zamisliti kako "e ikad vie proetati palubom pred o%ima onih nasmijanih mornara - nije
mogla to zamisliti nita vie nego stoje mogla zamisliti kako stoji gola pred njima. Jedno je biti predmetom
sumnji, a neto posve drugo biti dio usputnog saznanja koje je dijelio cijeli brod; kad su ga trebali za vrijeme
no"ne strae, Aspitisa se moglo prona"i u njezinu krevetu. To posljednje ponienje zahvatilo ju je poput teke,
otupljuju"e studeni. Kako "e ikad vie ostaviti svoju kabinu? (ak i da to u%ini, %emu se u svakom slu%aju mogla
nadati osim prisilnom braku za zlatokoso %udovite? Radije bi umrla.
U tami Miriamele ispusti tihi zvuk. Polako, kao da prilazi opasnoj ivotinji, razmisli na trenutak o toj posljednjoj
ideji - bila je zapanjuju"a u svojoj mo"i, %ak i kao neizre%ena misao. Obe"ala je sebi da "e sve izdrati, da "e
ploviti sa svakom strujom i sretno leati pod suncem na bilo kojem alu koji je primi - ali je li to bila istina? Je li
se mogla udati za Aspitisa, koji je od nje u%inio svoju kurvu, koji je pomogao ubiti njezina ujaka i koji je
svojevoljno bio Prvratesovo oru'e? Kako je djevojka - ne, sada je bila ena, pomisli skrueno - kako je ena s
krvlju svetog Ivana u ilama mogla dopustiti da joj se takvo to dogodi?
Ali ako je ivot koji se pruao pred njom bio tako nepodnoljiv da joj se smrt %inila poeljnijom, onda se vie nije
trebala bojati. Mogla je u%initi bilo to.
Miriamele sklizne iz kreveta. Nakon to se uurbano odjenula, odulja se u uski hodnik.
Uspne se ljestvama to je tie mogla, podignuvi glavu iznad grotla dovoljno visoko da se uvjeri kako Aspitis jo
razgovara s kormilarom. (inilo se da vrlo ivahno raspravljaju, mau"i svjetiljkama tako da su plameni fitilji
ostavljali pruge po crnom nebu. Miriamele se spusti u prolaz to je bre mogla. Neka vrsta hladne spretnosti
obuzela ju je zajedno s novom odlukom te se ne%ujno i sigurno kretala hodnikom prema Aspitisovim vratima.
Kad je mugnula kroz vrata i zatvorila ih za sobom, skinula je kapulja%u sa svoje svjetiljke.
Brza pretraga Aspitisove odaje nije urodila ni%im korisnim. Grofov ma% leao je na njegovu krevetu poput nekog
poganskog vjen%anog zaloga, vitka, prelijepo izra'ena otrica s bal%akom u obliku orla tektav-ca rairenih krila.
Bio je to grofov najdrai posjed - osim, moda, nje, pomisli smrknuto Miriamele - ali nije za njim tragala. Po%ela
je pretraivati malko podrobnije, provjeravaju"i nabore sve njegove odje"e, pre-me"u"i po krinjama u kojima
je drao svoj nakit i igra"e kocke. Iako je znala da joj se vrijeme krati, primorala se da presloi svaki komad
odje"e i odloi ga tamo gdje je bio. Ne"e joj koristiti da uznemiri Aspitisa.
Kad je zavrila, Miriamele se frustrirano ogleda po kabini, ne ele"i vjerovati da je jednostavno mogla ne
uspjeti. Odjednom se sjetila krinje u koju je Aspitis trpao vre"e novca. Gdje je zavrila? Spustila se na koljena i
odgrnula pokriva% koji je visio s kreveta. krinja je bila ondje, umotana u Aspitisov drugi najbolji plat. Uvjerena
da "e se grof od Ead-ne i Drine svakog %asa pojaviti na vratima, Miriamele se ugura pod postelju i izvu%e je na
svjetlo, trgnuvi se na glasno struganje dok su se njezini metalni kutovi zasijecali u drveni pod.
krinja je bila, kao to je vidjela, puna kesa s novcem. Novac je ve"inom bio srebrn, ali svaka je vre"a sadravala
podosta zlatnih careva. Bilo je to malo bogatstvo, ali Miriamele je znala da su Aspitis i njegova obitelj
posjedovali vrlo veliko blago pokraj kojeg je ovo bila tek a%ica novca. Oprezno je izvukla nekoliko vre"a, trude"i
se da ne zveckaju, primje"uju"i s pove"im zanimanjem da su joj ruke, koje su se trebale tresti, bile mirne poput
kamena. Skrivena pod gornjim redom vre"a nalazila se kono ukori%ena glavna knjiga. Sadravala je popis, pisan
Aspitisovim iznena'uju"e profinjenim rukopisom, mjesta gdje se Oblak Eadne zaustavio - Vinittu i Grenamman,
kao i druga imena za koja je Miriamele zaklju%ila da su luke koje je posjetio na drugim putovanjima; pokraj
svake stavke nalazio se redak zagonetnih znakova. Miriamele u njima nije nalazila nikakva smisla, a nakon
trenutka nestrpljiva prou%avanja odloila ih je na stranu. Ispod glavne knjige, smotana u klupko, nalazila se halja
s kukuljicom od gruba bijelog platna - ali ni to nije bilo ono to je traila. Sanduk nije sadravao drugih tajni, pa
ga je spakirala to je bolje mogla, a onda ga gurnula natrag pod krevet.
Vremena je bilo sve manje. Miriamele je sjedila na podu, puna stra-hotne, hladne mrnje. Moda bi bilo
najlake jednostavno se oduljati na palubu i baciti u ocean. Jo ih je nekoliko sati dijelilo od zore; nitko ne"e
znati kamo je otila dok ne bude prekasno da je zaustave. Ali pomislila je na kilpe kako strpljivo %ekaju i nije
mogla zamisliti da im se pridrui u crnom moru.
Kad je ustala, napokon ga je vidjela. Visio je na kuki iza vrata cijelo vrijeme. Skinula ga je i zavukla pod pojas
ispod svojeg plata, a onda koraknula prema vratima. Kad se uvjerila da nitko ne dolazi, pokrila je svjetiljku
kapulja%om i vratila se u svoju kabinu.
ibs@crostuff.net

51

Miriamele se uvla%ila pod svoj gunj kad je odjednom shvatila zna%enje bijele halje. U njezinu %udno
ravnodunom stanju, ova spoznaja bila je tek jo jedan zarez na grofov prenakrcani ra%un, ali joj je pomogla da
se u%vrsti u svojoj odluci. Leala je nepomi%no, tiho diu"i, %ekaju"i na Aspitisov povratak, uma usmjerena tako
%vrsto na svoju putanju da nije doputala da je ometaju ikakve druge misli - ni uspomene na djetinjstvo i
prijatelje ni aljenje za mjestima koja nikad ne"e vidjeti. Ui su joj donosile svaku kripu brodskih dasaka i svaki
pljusak vode po trupu, ali dok su tromi sati prolazili, njegove %izme nisu se %ule u hodniku. Njezina se vrata nisu
kripe"i otvorila. Aspitis nije dolazio.
Napokon, dok je zora treperila na nebu iznad palube, pala je u teak, mutan san jo sti"u"i grofov bode u
svojoj aci.
Osjetila je ruke koje su je tresle i %ula tihi glas, ali um joj se nije htio vratiti u svijet budnih.
"Djevojko, probudi se!"
Napokon, stenju"i, Miriamele se prevrne na drugu stranu i otvori o%i. Gan Itai mirila je odozgo na nju, a
zabrinut joj je izraz nabrao ionako ve" izborano %elo. Jutarnja svjetlost iz grotla u hodniku prosipala se kroz
otvorena vrata. Bolne uspomene na protekli dan, odsutne prvih nekoliko trenutaka, ponovno je preplave.
"Odlazi", re%e Niskiji. Pokuala je gurnuti glavu natrag pod gunj, ali Gan Itaine snane ruke zgrabe je i podignu.
"to to %ujem na palubi? Mornari govore da "e se grof Aspitis oeniti u Spenitu - oeniti tobom! Je li to istina?"
Miriamele pokrije o%i rukama, pokuavaju"i se zakloniti od svjetla. "Zar se vjetar podigao?"
Gan Itain je glas bio za%u'en. "Ne, jo smo u bonaci. Zato postavlja tako %udno pitanje?"
"Jer ako tamo ne moemo sti"i, ne"emo se vjen%ati", apne Miriamele.
Niskia strese glavom. "Tako mi Nepoznatog, onda je istina! O, djevojko, to nije ono to eli, zar ne?"
Miriamele otvori o%i. "Radije bih umrla."
Gan Itai se oglasi kratkim smetenim mrmljanjem. Pomogla je Miria-meli da izvu%e noge iz kreveta i metne ih na
pod, a onda joj donijela malo zrcalo koje je Aspitis darovao Miriamele kad je jo izigravao ljubaznost.
"Zar ne"e po%eljati kosu?" upita Niskia. "Izgleda neuredno i ra%upano, a tako ti se ne svi'a, mislim."
"Nije me briga", re%e ona, ali izraz na Gan Itainu licu je dirne: morska promatra%ica nije znala kako bi joj
druga%ije pomogla. Ispruila je ruku prema zrcalu. Drak Aspitisova bodea koji je bio pokriven nabo-rima gunja
zakva%i joj se za rukav i uz tropot padne na pod. I Miriamele i stara Niskia zurili su u nj na trenutak. Odjednom,
sledivi se, Miriamele uvidi kako joj se jedina vrata izlaza zatvaraju. Sko%ila je s kreveta da ga zgrabi, ali Gan Itai
se sagne prva. Niskia ga prinese svjetlu, s iznena'enim izrazom u svojim zla"anim o%ima.
"Daj mi ga", re%e Miriamele.
Gan Itai se zagleda u srebrnog orla tektavca izrezbarenog tako da se %inilo kao da slije"e na jabu%icu bodea.
"Ovo je grofov no."
"Ostavio gaje tu", slae ona. "Daj mi ga."
Niskia se okrene prema njoj, ozbiljna lica. "Nije ga tu ostavio. Nosi ga samo sa svojom najboljom odje"om, a
vidjela sam kako je bio odjeven kad je no"as izaao na palubu. U svakom slu%aju, nosio je svoj drugi bode o
pojasu."
"Dao mi ga je na poklon, na dar..." Odjednom je briznula u pla%, a veliki gr%eviti jecaji potresali su joj cijelo
tijelo. Gan Itai uzbu'eno posko%i i zalupi vrata kabine.
"Mrzim ga!" jaukne Miriamele, ljuljaju"i se sa strane na stranu. Gan Itai ovije tanku suhu ruku oko njezinih
ramena. "Mrzim ga!"
"to "e ti njegov no?" Kad nije dobila odgovor, ponovno upita. "Reci mi, djevojko."
"Ubit "u ga." Miriamele prona'e snagu u tome to je to izrekla; na trenutak, suze joj se povuku. "Probost "u tu
bludnu zvijer i onda me ne"e biti briga to "e me zadesiti."
"Ne, ne, to je ludost", re%e Niskia, mrte"i se.
"On zna tko sam, Gan Itai." Miriamele proguta zrak. Bilo je teko govoriti. "Zna da sam princeza, a veli da "emo
se vjen%ati... kako bi mogao postati gospodar Nabbana kad moj otac osvoji cijeli svijet." Ideja joj se %inila
nestvarnom, no to ju je moglo sprije%iti da se ostvari? "Aspitis je pomogao ubiti mojeg ujaka Leobardisa. I
potpla"uje Ognjene plesa%e."
"Kako to misli?" Gan Itaine o%i bile su napete. "Ognjeni plesa%i, oni su lu'aci."
"Moda, ali on ima krinju punu vre"a srebra i zlata, a tamo je knjiga u kojoj zapisuje isplate. Tako'er je smotao
i sakrio halju Ognjenog plesa%a. Aspitis nikad ne bi nosio tako grubo tkanje." Bilo je tako jasno, odjednom, tako
smijeno o%ito: Aspitis bi prije umro nego nosio neto tako obi%no... osim ako za to nije postojao razlog. A kad
samo pomisli da je neko" bila impresionirana njegovom lijepom odje"om! "Sigurna sam da je jedan od njih.
Cadrach je rekao da izvrava Prvrate-sove zapovijedi."
Gan Itai podigne ruku s Miriamelina ramena i sjedne uza zid. U tiini, zvuk ljudi koji su se kretali po palubi
dopirao je kroz strop kabine. "Ognjeni plesa%i spalili su dio niskijskog grada u Nabbanu", polako "e starica.
ibs@crostuff.net

52

"Zabarikadirali su vrata dok su djeca i starci bili unutra. Palili su i klali i u drugim mjestima gdje ivi moj narod. A
nabbanski knez i drugi ljudi nita nisu poduzeli. Nita." Prola je rukom kroz kosu. "Ognjeni plesa%i uvijek
prona'u neki razlog, ali istina je da razloga nikad nema, samo ljubavi prema patnjama drugih. A sada veli da im
gospodar mojeg broda donosi zlato."
"Nije vano. Bit "e mrtav prije nego to pristanemo."
Gan Itai strese glavom u zaprepatenju. "Nai stari gospodari bacili su Ruvana Navigatora u okove. Nai novi
gospodari spaljuju nau djecu te siluju i ubijaju %ak i svoje mlade." Ona metne hladnu ruku na Miria-melinu
miicu i dugo je ondje zadri. Njezine ukoene o%i zamiljeno se suze. "Sakrij no", re%e napokon. "Nemoj ga
rabiti dok opet s tobom ne porazgovaram."
"Ali..." po%ne Miriamele. Gan Itai je %vrsto stisne.
"Ne", otro "e Niskia. "(ekaj! Mora %ekati!" Ustala je i izala iz sobe. Kad su se vrata za njom zatvorila,
Miriamele je ostala sama, sa suzama koje su joj se suile na obrazima.

Bespu#a snova

Nebo je bilo puno vijugavih sivih barjaka. Gu"i %vor oblaka prijetio je poput uzdignute ake na dalekom
sjevernom obzoru, gnjevno purpuran i crn.
Vrijeme je ponovno postalo iznimno hladno. Simon je bio vrlo zahvalan na svojoj debeloj novoj vunenoj koulji.
Bila je poklon od mrave djevojke iz Novog Gadrinsetta, jedne od onih dviju mladih ena koje su mu se
pridruile na njegovoj vitekoj gozbi. Kad su djevojka i njezina majka dole predati dar, Simon je bio doli%no
pristojan i zahvalan kao to je zamiljao da bi jedan vitez trebao biti. Samo se nadao da one ne"e pomisliti kako
"e se oeniti djevojkom ili neto sli%no. Dosad ju je ve" sreo pet-est puta, ali ona jedva da mu je ita rekla, iako
se stalno hiho-tala. Bilo je lijepo kad su ti se divili, zaklju%io je Simon, ali nije si mogao pomo"i a da ne poeli da
mu se divi netko drugi osim budalaste djevojke i njezine jednako budalaste prijateljice. Ipak, koulja je bila
dobro saivena i topla.
"Hajde, sir Vitee," re%e Sludig, "ho"e li upotrijebiti taj tap ili "emo odustati za danas? Umoran sam i hladno
mi je jednako kao tebi."
Simon podigne pogled. "Oprosti. Samo sam se zamislio. Zaista je hladno, zar ne?"
"Nalazi se %initi da je na kratak okus ljeta doao svojem kraju", dovikne Binabik sa svojeg sjedita na sruenu
stupu. Bili su u sredini Vatrenog vrta, bez ikakva zaklona od otrog, ledenog vjetra.
"Ljeta!?" frkne Sludig. "Samo zato stoje %etrnaest dana prestalo sni-jeiti? U bradi mi svejedno svakog jutra ima
leda."
"Bilo je to, u svakom slu%aju, poboljanje vremena u odnosu na ono to smo se nalazili trpjeti prije", mirno "e
Binabik. Hitnuo se novim ob-lutkom na Qantaqu, koja se sklup%ala u krzneno klupko na tlu nekoliko koraka
dalje. Zirnula je u njega ispod oka, ali onda, o%ito zaklju%ivi da povremeni oblutak nije vrijedan ustajanja i
ujedanja njezina gospodara, ponovno sklopila o%i. Jeremija, koji je sjedio pokraj trola, bojaljivo je motrio
vu%icu.
Simon ponovno podigne svoj drveni ma% za vjebu i korakne naprijed po poplo%enom podu. Iako Sludig ni dalje
nije htio koristiti prave otrice, pomogao je Simonu da privee komade kamena za one drvene kako bi dobile
prikladniju teinu. Simon paljivo odvagne svoju, pokuavaju"i prona"i ravnoteu. "Hajde onda", re%e.
Rimeranin zagazi naprijed ususret strujanju vjetra, lepraju"i tekom tunikom, te zamahne ma%em
iznena'uju"e brzim dvoru%nim potezom. Simon korakne u stranu, odbivi Sludigov udarac uvis, a onda uzvrati
svojim protuudarcem. Sludig ga blokira; odjek treska drva o drvo poleti preko poplo%enog tla.
Vjebali su gotovo sat vremena dok je zaklonjeno sunce promicalo iznad njihovih glava. Simon se napokon
po%injao osje"ati ugodno s ma%em u ruci: oruje mu se %esto %inilo dijelom ruke, kao to je Sludig uvijek tvrdio
da mora biti. Bilo je to ve"inom pitanje ravnotee, sada je shvatio - ne samo vitlanje tekim predmetom nego i
kretanje s njim, putanje da mu noge i le'a nadomjeste silu i putanje da ga vlastiti zamah ponese u idu"i
obrambeni poloaj, vie nego zamahivanje na protivnika, a potom odskakivanje dalje.
Dok su se prijateljski borili, pomislio je na shent, zamrenu sithsku igru, s fintama i zbunjuju"im potezima, te se
upita je li isto moglo upaliti u ma%evanju. Dopustio je da ga idu"ih nekoliko udaraca vie izvede iz ravnotee, sve
dok Sludig to nije morao primijetiti; kad je Rimeranin zamahnuo slijede"i jedan od Simonovih promaaja s
ciljem da ga uhvati kako se prejako sagiba i tresne po rebrima, Simon pusti da ga ma% ponese sasvim naprijed i
prebaci se. Rimeraninov ma% vigne iznad njega. Simon se tada uspravi i vjeto pljasne Sludiga po koljenu.
Sjevernjak ispusti otricu i stane skakati gore-dolje, psuju"i.
"Umtnu Bok! Vrlo dobro, Simone!" vikne Binabik. "Iznena'uju"i potez." Jeremija se cerekao pokraj njega.
ibs@crostuff.net

53

"To je zaboljelo." Sludig je trljao nogu. "Ali bilo je mudro. Prestanimo prije nego to nam prsti toliko ne utrnu da
ne moemo drati bal%ake."
Simon je bio vrlo zadovoljan sobom. "Bi li to upalilo u pravoj bitki, Sludig?"
"Moda. Moda ne ako bi nosio oklop. Tada bi pao poput kornja%e i ne bi se na vrijeme uspio dignuti. Budi
siguran prije nego to ostavi noge, ina%e "e biti vie mrtav nego pametan. Ipak, ovo si vrlo dobro napravio."
On se uspravi. "Krv mi se smrzava u ilama. Vratimo se u talionicu i ugrijmo."
Freosel, mladi redarstvenik Novog Gadrinsetta, zaposlio je nekoliko doseljenika na gra'enju kova%nice u jednoj
od prozra%nijih pe"ina. Prionuli su na zadatak ustro i sposobno te su sada talili svaki komadi" metala koji se
mogao prona"i na Sesuad'ri, nadaju"i se da "e iskovati nova oruja i popraviti stara.
"Talionice, za ugrijavanje", sloi se Binabik. Cmokne jezikom Qan-taqi, koja ustane i protegne se.
Dok su hodali, stidljivi Jeremija zaostane sve dok nije iao nekoliko koraka iza njih. Vjetar je odsje%no puhao
preko Vatrenih vrtova, a znoj na Simonovu zatiljku bio je leden. Otkrio je da njegovo poletno raspoloenje
pomalo splanjava. "Binabik," re%e naglo, "zato nismo mogli po"i u Hernvstir s grofom Eolairom i Isornom?"
Par je otiao prethodnog dana u sivilu ranog jutra, pra"en malom po%asnom straom sastavljenom ve"inom od
thrithinkih konjanika.
"Nalazim se misliti da su razlozi koje ti je dao Joua ispravni", odgovori Binabik. "Nije dobro za iste ljude stalno
se davati na izlaganje pogibelji - ili postizanje slave." Nakrivio je lice. "Bit "e dovoljno posla za sve u budu"im
danima."
"Ali donijeli smo mu Trn. Zato ne bismo barem pokuali donijeti Minnevar - ili radije Svjetloklin?"
"To to si vitez, dje%a%e, ne zna%i da "e uvijek biti po tvomu", zarei Sludig. "Smatraj se sretnikom i budi
zadovoljan. Zadovoljan i utljiv."
Iznena'en, Simon se okrene Rimeraninu. "Zvu%i srdito." Sludig odvrati pogled. "Ne ja. Ja sam samo vojnik."
"A ne vitez." Simonu se u%ini da shva"a. "Ali zna zato je tako, Sludig. Joua nije kralj. Vitezovima moe
proglasiti samo svoje Erkvnlan-'ane. Ti si %ovjek vojvode Isgrimnura. Siguran sam da "e ti on udijeliti tu %ast kad
se vrati."
"Ako se vrati." Bilo je gor%ine u Sludigovu glasu. "Umoran sam od razgovora o tome."
Simon paljivo razmisli prije nego to progovori. "Svi znamo koju si ulogu odigrao, Sludig. Joua je svima rekao -
ali Binabik i ja smo bili tamo i nikad ne"emo zaboraviti." Dotaknuo je Rimeraninovu ruku. "Molim te, ne ljuti se
na mene. (ak i ako sam vitez, jo uvijek sam onaj isti sanjar kojeg si u%io mahati ma%em. Jo sam tvoj prijatelj."
Sludig zirne u njega na trenutak ispod %upavih utih obrva. "Dosta", re%e. "Zaista si sanjar, a meni treba pi"e."
"I topla vatrica." Simon se pokua ne nasmijeiti. Binabik, koji je utke sluao razgovor, ozbiljno kimne.
Geloj ih je %ekala na rubu Vatrenog vrta. Bila je umotana protiv hladno"e, obavivi al oko lica tako da su joj se
vidjele jedino okrugle ute o%i. Podigla je od studeni pocrvenjelu ruku dok su prilazili.
"Binabik, elim da mi se ti i Simon pridruite prije sutona u Zvjezdarnici." Ona pokae prema ruevnoj ljusci
nekoliko stotina koraka prema zapadu. "Treba mi vaa pomo"."
"Pomo" od %arobnog trola i viteza zmajosjeka." Sludigov smijeh nije bio posve uvjerljiv.
Geloj svrne svoj grabeljivi pogled na njega. "Nije to %ast. Osim toga, Rimeranine, %ak i da moe, mislim da ne
bi htio hodati Cestom snova. Ne sada."
"Cestom snova?" Simon se prene. "Zato?"
Vjetica mahne prema runom %iru oblaka na sjevernom nebu. "Dolazi nova oluja. Osim vjetra i snijega, pribliit
"e nam um i ruku naeg neprijatelja. Put snova postaje sve opasniji i uskoro moe biti onemogu"en." Ona
zavu%e ruke pod svoj plat. "Moramo iskoristiti vrijeme koje imamo." Geloj se okrene i udalji prema oceanu
namrekanih atora. "U suton!" dovikne.
"Ah", re%e Binabik nakon trenutka utnje. "Ipak, ima vremena za vino i grijanje ruku o kojem smo razgovarali.
Dajmo se na odlazak do talionica sa urbom." Po%eo je hodati. Qantaqa sko%i za njim.
Jeremija neto re%e to se nije moglo %uti ponad poja%anog glasa vjetra. Simon zastane i dopusti mu da ih
sustigne.
"to?"
titonoa kimne glavom. "Rekao sam da Lelet nije bila s njom. Kad Geloj iza'e u etnju, Lelet uvijek ide s njom.
Nadam se da je dobro."
Simon slegne ramenima. "Hajdemo se utopliti."
Pohitali su za prilikama Binabika i Sludiga koje su se udaljavale. Daleko naprijed, Qantaqa je bila siva sjena u
lelujavoj travi.
Simon i Binabik stupe kroz vrata u svjetiljkama osvijetljenu Zvjezdarnicu. S one strane rascijepljena krova
sumrak je nebo u%inio nalik na zdjelu od modrog stakla. Geloj je bila odsutna, ali Zvjezdarnica nije bila prazna:
Lelet je sjedila na duguljastom komadu skrhanog stupa, pod-vukavi svoje mrave noge poda se. Nije %ak ni
ibs@crostuff.net

54

okrenula glavu na njihov ulazak. Dijete je ina%e bilo povu%eno, ali neto u kakvo"i njezine nepo-mi%nosti uzbuni
Simona. Pristupio je i tiho joj zazvao ime, ali iako su joj o%i bile otvorene, zagledane u nebo nad njima, imala je
mlitave mii"e i polagano disanje spava%a.
"Misli li daje bolesna?" upita Simon. "Moda nas je zato Geloj zamolila da do'emo." Unato% brizi za Lelet,
osjetio je tra%ak olakanja: pomisao na putovanje Cestom snova uzrujavala ga je. Iako se sklonio u sigurnost
Sesuad're, njegovi su snovi ostali ivi i uznemiruju"i.
Trol opipa djetetovu toplu ruku, a onda je pusti da joj padne natrag u krilo. "Malo je toga to moemo u%initi za
nju a da Geloj ne bi mogla u%initi bolje. Dat "emo se na %ekanje sa strpljivo"u." Okrenuo se i ogledao po
irokoj, krunoj dvorani. "Nalazim se misliti da je ovo neko" bilo vrlo lijepo mjesto. Moji ljudi dugo kleu u ivoj
planini, ali ne nalazimo se imati ni desetinu vjetine koju su posjedovali Sithe."
Spominjanje Jirikijeva naroda kao da su izumrla rasa zasmeta Simo-nu, ali nije jo bio spreman ostaviti predmet
Leletina zdravlja. "Jesi li siguran da joj ne moemo nekako pomo"i? Moda da joj donesemo plat? Tako je
hladno."
"Lelet "e biti dobro", re%e Geloj s vrata. Simon posko%i od krivnje, kao da je kovao zavjeru. "Ona putuje tek
kratkim dijelom Ceste snova bez nas. Mislim da je ovdje najsretnija."
Ula je dugim koracima u odaju. Otac Strangveard pojavi se iza nje. "Zdravo, Simone, Binabik", re%e sve"enik.
Lice mu je bilo sretno i uzbu'eno kao lice djeteta na Aedonovo. "Idem s vama. Sanjati, ho"u re"i. Na Cestu
snova. (itao sam o njoj, dakako - dugo me o%aravala - ali nikad nisam mislio..." Migoljio je prstima kao da eli
pokazati prekrasnu nevjerojatnost svega toga.
"Nije dan za berbu jagoda, Strangveard", strogo "e Geloj. "Ali budu"i da ste sada nositelj Pergamene, dobro je
da nau%ite neto od rijetkih Umije"a koja su nam preostala."
"Naravno da nije - ho"u re"i, naravno daje dobro u%iti. Ali berba jagoda, ne - ho"u re"i... oh." Poraen,
Strangveard uuti.
"Sad se nalazim znati zato nam se Strangveard pridruio", re%e Binabik. "A i ja bih mogao biti dobar za
pomaganje. Ali zato Simon, Va-lada Geloj? I zato ovdje?"
Vjetica kratko pro'e rukom kroz Leletinu kosu, ne izazvavi nikakvu reakciju kod djeteta, a onda sjedne na stup
pokraj nje. "to se prvoga ti%e, to je zato to imam posebnu potrebu, a Simon moda moe pomo"i. Ali
dopustite mi da sve objasnim, kako ne bi bilo pogreaka." Ona pri%eka dok se ostali nisu smjestili oko nje.
"Rekla sam vam da dolazi nova velika oluja. Cestom snova bit "e teko i"i, ako ne i nemogu"e. Dolaze i druge
stvari osim toga." Ona podigne ruku da preduhitri Simono-vo pitanje. "Ne mogu re"i vie od toga. Ne dok se ne
posavjetujem s Jo-uom. Ptice su mi donijele vijesti - ali %ak "e se i one povu"i u svoja skrovita kad do'e oluja.
Tada "emo ostati slijepi na vrhu ove stijene."
Dok je govorila, vjeto je gradila malu hrpu pru"a na kamenom podu, a onda je upalila gran%icom koju je ugala
na jednoj od svjetiljaka. Posegnula je u dep svojeg plata i izvukla malu kesu. "Stoga," nastavi ona, "dok
moemo, posljednji "emo put pokuati okupiti one koji nam mogu biti korisni ili kojima treba sklonite koje
moemo pruiti. Dovela sam vas ovamo jer je ovo najbolje mjesto. Sami Sithe izabrali su ga kad bi me'usobno
razgovarali preko velike udaljenosti, koriste"i, kako stari nauk veli, 'Kamenje, Ljuske, Jezera i Loma%e' - ono to
oni nazivaju Svjedocima." Isula je aku travki iz vre"e, odvagnuvi ih na svojem dlanu. "Zato sam nazvala ovo
mjesto Zvjezdarnica. Kao to su klerici u zvjezdarnicama drevnog carstva neko" promatrali zvijezde, tako su
Sithe neko" dolazili na ovo mjesto promatrati svoje carstvo na Osten Ardu. Ovo je mo"no mjesto za gledanje."
Simon je znao podosta o Svjedocima - pozvao je Aditu uz pomo" Jirikijeva zrcala te je vidio Amerasino kobno
koritenje Maglene svjetiljke. Odjednom se sjetio svojeg sna u no"i bdjenja - povorke s bakljama, Sitha i njihova
%udnog obreda. Je li priroda ovog mjesta mogla imati veze s njegovom jasnom, snanom vizijom prolosti?
"Binabik," re%e Geloj, "moda si %uo za Tiamaka, Wranjanina s kojim se sprijateljio Morgenes. Ponekad je slao
poruke tvojem u%itelju Oo-kekuqu, mislim." Trol kimne. "I Dinivan od Nabbana je znao Tiamaka. Rekao mi je da
je potaknuo neki dobronamjerni plan te u njega uvukao Wranjanina." Geloj se namrti. "Nikad nisam saznala o
%emu se radilo. Sada kad je Dinivan mrtav, bojim se da je mo%varac izgubljen i bez prijatelja. Lelet i ja pokuale
smo doprijeti do njega, ali nismo posve uspjele. Cesta snova vrlo je varljiva ovih dana."
Ona posegne preko stupa i podigne mali vr% vode s poda posutog krem. "Stoga se nadam da "e nam vaa
dodatna snaga pomo"i da prona'emo Tiamaka. Re"i "emo mu da do'e k nama ako mu treba zatita. Tako'er,
obe"ala sam Joui da "u ponovno pokuati doprijeti do Miria-mele. To je jo %udnija stvar - nju prekriva neki
veo, neka sjena koja me spre%ava da je prona'em. Bio si joj blizak, Simone. Moda "e nam ta veza pomo"i da se
napokon probijemo."
Miriamele. Njezino ime potakne bujicu silnih osje"aja u Simonu -nadu, ljubav, gor%inu. Bio je srdit i razo%aran
kad je otkrio da nije na Sesuad'ri. U podsvijesti je nekako bio siguran da "e ga, probije li se do Kamena
ibs@crostuff.net

55

oprotaja, ona tamo do%ekati; kao da ga je samim time to je bila odsutna, nekako napustila. Usto se i prepao
kad je otkrio daje nestala u drutvu lopova Cadracha.
"Pomo"i "u kako god mogu", re%e.
"Dobro." Geloj ustane, trljaju"i ruke o hla%e. "Evo, Strangveard, pokazat "u vam kako se mijeaju lailist i pelin.
Zabranjuje li vam to vaa vjera?"
Sve"enik nemo"no slegne ramenima. "Ne znam. Moda... to jest, ovo su %udni dani."
"Zaista." Vjetica se naceri. "Hajde onda, pokazat "u vam. Smatrajte to lekcijom iz povijesti, ako ho"ete."
Simon i Binabik utke su sjedili dok je Geloj demonstrirala omjere o%aranom arhivaru.
"Ovo je posljednja od ovih biljaka sve dok ne napustimo ovu hrid", re%e ona kad su zavrili. "Jo jedan poticaj da
ovaj put uspijemo. Evo." Ona premaze malom koli%inom Simonove dlanove, %elo i usne, a onda u%ini isto
Strangveardu i Binabiku prije nego to je odloila posudu. Simon osjeti kako mu se smjesa na koi hladi.
"Ali kako "ete vi i Lelet?" upita Simon.
"Mogu ja i bez toga. Lelet nikad nije trebalo. Sad sjednite i uhvatite se za ruke. Upamtite, Cesta snova je %udna
ovih dana. Ne bojte se i ne gubite razum."
Poloili su jednu svjetiljku na pod i sjeli u krug pokraj sruenog stupa. Simon uhvati Binabikovu malu ruku s
jedne strane i Leletinu jednako malu s druge. Osmijeh se polako rairi po licu malene djevoj%ice, slijep osmijeh
nekoga tko sanja o veselim iznena'enjima.
Leden osje"aj proiri se Simonovim rukama i cijelim tijelom, ispuniv-i mu glavu nekom vrstom magle. Iako im je
nad glavama jo trebao visjeti sumrak, prostorija se naglo zamra%i. Uskoro Simon nije mogao vidjeti nita osim
drhtavih naran%astih jezi%aca vatre, a onda je %ak i to svjetlo prelo u tamu... a Simon stao propadati.
S one strane mraka sve je bilo jedinstvene, maglovito sive boje - more nitavila bez vrha i dna. Iz te bezli%ne
praznine polako se po%eo stapati oblik, malena, brza prilika koja je jurcala poput lastavice. Trebao mu je samo
trenutak da prepozna Lelet - ali ovo je bila Lelet iz snova, Lelet koja se vrtjela i skakutala, kojoj je kosa leprala
na nevidljivu vjetru. Iako nita nije mogao %uti, vidio je kako joj se usta izvijaju u oduevljen smijeh kad mu je
mahnula da joj se priblii; %ak su joj se i o%i doimale ive na na%in koji nikad nije opazio. To je bila djevoj%ica koju
nikad nije sreo - dijete koje, na neki neobjanjiv na%in, nije preivjelo otre %eljusti %opora s Olujnog vrha. Ovdje
je ponovno bila iva, oslobo'ena od uasa jave i svojeg izranjavanog tijela. Srce mu se vinulo u visine dok je
promatrao njezin nesputani ples.
Lelet proleti pokraj njega, pozivaju"i ga rukom, nijemo ga mole"i da pouri, daje slijedi, daje slijedi! Simon
pokua, ali na ovom sivom mjestu snova on je bio taj koji je hramao i zaostajao. Leletina mala prilika brzo je
postala neraspoznatljiva, a onda je i%ezla u beskrajnom sivilu. Njegovo sneno ja osjeti kao da je neka vrsta
topline nestala s njom. Odjednom je ponovno bio sam i naputen.
Moda je prolo dugo vremena. Simon je plutao bez oslonca sve dok ga neto nije povuklo njenim, nevidljivim
prstima. Osjetio je kako ga neto tjera naprijed, isprva polako, a onda sve ve"om brzinom; jo je bio bestjelesan,
ali unato% tome zahva"en nekom neobjanjivom strujom. Nov se oblik po%eo formirati u praznini pred njim -
tamni toranj od nestabilnih sjena, crni vihor proet crvenim iskrama, poput vrtloga od dima i vatre. Simon se
osjeti jo bre privu%enim njemu i odjednom ga zahvati strah. Smrt je leala u tom uskovitlanom mraku - smrt i
neto gore. Panika nahrupi u njega, ja%a nego to je mislio da je mogu"e. Primorao se da se sjeti kako je ovo
san, ne stvarno mjesto. Nije morao sanjati ovaj san ako nije htio. Dio njega sjeti se da je u ovom istom %asu, na
nekom drugom mjestu, drao za ruku svoje prijatelje...
Dok je mislio na njih, bili su s njime, nevidljivi, ali prisutni. Stekao je malo snage i bio sposoban zaustaviti
klizanje prema kipu"oj, iskri%avoj tami. Tada se, malo-pomalo, otrgne odatle, a njegovo sneno ja nekako zapliva
protiv struje. Dok je pove"avao razdaljinu izme'u sebe i crne mutnosti, vrtlog se odjednom urui te on ostade
slobodan i zaplovi prema nekom drugom mjestu. Sivilo je sad bilo mirno, a svjetlost je imala druga%iju kakvo"u,
kao da je sunce sjalo iza gustih oblaka.
Lelet je bila tu pred njim. Osmjehnula se na njegov dolazak, zadovoljna to je s njom na tom mjestu - iako je
Simon sada bez dvojbe znao da nikad ne bi mogao podijeliti sva njezina iskustva.
Bezobli%nost sna po%ela se mijenjati; Simon je osje"ao kao da lebdi iznad ne%eg vrlo sli%nog svijetu koji se budi.
Zasjenjen grad leao je pod njim, golemo podru%je gra'evina sazdanih od slu%ajne zbirke nevjerojatnih stvari -
kota%a kola, dje%jih igra%aka, kipova nepoznatih ivotinja, %ak i prevaljenih opsadnih kula iz nekog davnog rata.
Nasumi%ne ulice izme'u divlje nevjerojatnih zgrada bile su pune uskomeanih svjetala. Dok je zurio dolje,
Simon se osjeti privu%en k jednoj posebnoj gra'evini, visokom zdanju na%injenom u cijelosti od knjiga i
poutjelih svitaka, koje se u svakom trenutku %inilo spremnim survati se u hrpu starog pergamenta. Lelet, koja
se kretala oko njega u krugovima, brza poput bumbara, sada se zaleti prema osvijetljenom prozoru kule od
knjiga.
ibs@crostuff.net

56

Na krevetu je leala prilika. Njezin je oblik bio nejasan, kao neto promatrano kroz duboku vodu. Lelet raskrili
mrave ruke iznad kreveta, a tamna se prilika prevrne u nemirnu snu.
"Tiamak", re%e Lelet - ali bio je to Gelojin glas i sadravao je tako'er tragove glasova njegovih drugih suputnika.
"Tiamak! Probudi nam se!"
Prilika na krevetu pomakne se gr%evitije, a onda polako sjedne. (inilo se da se mreka, a osje"aj bivanja pod
vodom bijae poja%an. Simon pomisli da %uje kako govori, ali glas isprva nije imao rije%i.
"Gelojje, Tiamak - Geloj iz ume Aldheorte. elim da do'e i pridrui se meni i ostalima na Sesuad'ri. Tu "e biti
siguran."
Prilika se ponovno namreka. "... sanjam?..."
"Da - ali ovo je istinit san. Do'i na Kamen oprotaja. Teko je govoriti s tobom. Evo kako "e ga prona"i." Lelet
ponovno rairi ruke iznad sje-novite prilike, a ovaj put se po%ne formirati mutna slika Kamena.
"Dinivan... htio..."
"Znam. Sve se sada promijenilo. Ako treba uto%ite, do'i na Se-suad'ru." Lelet spusti ruke, a drhtava slika
i%ezne. I prilika je na krevetu po%ela blijedjeti.
"... /..." Pokuavala je re"i neto hitno, ali je brzo nestajala u magli, dok su kula u kojoj je leala i okolni grad
tako'er nestajali.
"... sa Sjevera... grim... pronaao starog vite..." Nastade zastoj, a tada posljednji juna%ki pokuaj. "... Nissesova
knjiga..."
Snena sjena nestane i sve ponovno postane tamnosivo.
Dok ga je neopipljiva magla ponovno okruivala, Simonove se misli okrenu prema Miriamele. Sigurno, ako su
nekako doprli do Tiamaka, Geloj "e sada svrnuti svoju panju na nestalu princezu. I zaista, jo dok mu je
Miriamelina slika padala na um - vidio ju je kakva je bila u Gelo-jinoj ku"i, odjevena u dje%a%ko ruho, kose
obojene u crno i kratko pod-iane - ta se ista slika po%ela stvarati u nitavilu pred njim. Miriamele je treperila
na trenutak - u%ini mu se da joj je kosa poprimila zlatnu, prirodnu boju - a onda se preto%i u neto drugo. Drvo?
Kulu? Simona zahvati osje"aj hladne strepnje. Vidio je kulu u mnogim snovima i nikad nije zna%ila neto dobro.
Ali ne, ovdje je bilo vie od jednog visokog oblika. Drve"e? uma?
Jo dok se napinjao da razbistri sliku, sjenovita vizija po%ne se stapati, sve dok napokon nije razaznao da je to
bio brod, mutan i neprecizan kao Tiamak iz snova u njegovoj kuli od pergamenta. S visokih jarbola visjela su
tanka jedra i leprava uad, sve na%injeno od pau%ine, sivo, prano i poderano. Brod se ljuljao kao na jakom
vjetru. Crna voda pod njim bila je posuta sjajnim bijelim krestama valova, a nebo iznad bilo je jednako crno.
Neka sila gurala je Simona, dre"i ga podalje od plovila unato% njegovim zdvojnim pokuajima da se priblii.
Borio se protiv nje. Miriamele je moda tamo!
Napinju"i svoju volju do krajnosti, Simon se pokua silom primaknuti sablasnom brodu, ali velebna crna zavjesa
prostre se pred njim, oluja kie i magle tako gusta da se %inila gotovo krutom. Zastao je, izgubljen i
bespomo"an. Lelet je odjednom bila uza nj, nestalog osmijeha, malena lica namjetenog u grimasu napora.
Miriamele! krikne Simon. Glas mu se zaori - ne iz vlastitih nego iz Leletinih usta. Miriamele! ponovno vikne.
Lelet se silom primakne blie prikazi, kao da nosi njegove rije%i to blie moe prije nego to se ne prospu iz
njezinih usta. Miriamele, do'i na Kamen oprotaja!
Brod je sada posve nestao, a oluja se irila da pokrije cijelo crno more. U njezinu srcu Simonu se u%ini da vidi
skakutave lukove crvena svjetla poput onih koji su probijali velebni vrtlog. to to zna%i? Zar je Miriamele bila u
nekakvoj opasnosti? Jesu li joj provalili u snove? Primorao se na posljednji pokuaj, snano se probijaju"i u
uskovitlanu oluju sna, ali bez uspjeha. Brod je nestao. Sama gaje oluja posve okruila. Grmje-la je i brujala
njegovim bi"em poput zvonjave velebnih mjedenih zvona, tresu"i ga tako silno da je mislio kako se slama. Sad
je i Lelet nestala. Iskrama posuta tama drala ga je poput crne ake, a on odjednom pomisli da "e tu umrijeti, na
tom mjestu koje nije postojalo.
Krpica svjetla pojavi se u daljini, malena i siva poput zahrdalog srebrnog nov%i"a. Pomaknuo se prema njoj dok
ga je mrak udarao, a crvene iskre cvr%ale kroza nj poput si"unih vatrenih kopalja. Pokuao je osjetiti ruke svojih
prijatelja, ali nije mogao. Sivilo se nije pribliavalo. Umarao se, kao pliva% na dalekoj pu%ini.
Binabik, pomozi mi! pomisli, ali njegovi su prijatelji bili izgubljeni s one strane beskrajne tame. Pomozi mi! (ak
je i si"una siva mrlja blijedjela. Miriamele, pomisli on, htio sam te opet vidjeti...
Posegnuo je prema to%ki svjetla posljednji put i osjetio dodir, kao da vrh ne%ijeg prsta priti"e njegov, iako nije
imao ruke da dodirne ni da ga dodiruju. Vrati mu se malo snage te klizne blie sivilu... blie, s tamom svud
naokolo... blie...

ibs@crostuff.net

57

Deornoth pomisli kako bi u drugim okolnostima prasnuo u smijeh. Gledati Jouu kako sjedi, sluaju"i s tako
napetom i potovanja punom panjom taj neobi%ni par savjetnika - enu s licem jastreba, muki pod-iane
kose i u mukoj odje"i te do struka visoka trola - bilo je kao gledati utjelovljenje naglavce okrenutog svijeta.
"I to se nada da "e taj Tiamak donijeti, Valada Geloj?" upita princ. Primaknuo je svjetiljku blie. "Ako je on jo
jedan mudrac poput Mor-genesa i tebe, siguran sam da "e nam biti dobrodoao."
Vjetica odmahne glavom. "On nije rukovatelj Umije"em, Joua, a sasvim sigurno nije ratni strateg. Istinu
govore"i, on je stidljiv %ovje%uljak iz mo%vare koji zna mnogo o biljkama koje rastu u Wranu. Ne, pokuala sam
ga dozvati ovamo samo zato to je blizak Savezu i jer se bojim za njega. Dinivan ga je nekako planirao iskoristiti,
ali Dinivan je mrtav. Tiamaka ne smijemo napustiti. Prije nego to stigne oluja, moramo spasiti sve koje
moemo."
Joua kimne glavom, ali bez nekog zanosa. Pokraj njega Vorzheva se nije doimala nita sretnijom. Deornoth
pomisli da bi prin%eva ena mogla zamjeriti trpanje novih odgovornosti na suprugova ple"a, %ak i jedne male
odgovornosti iz mo%varnog kraja.
"Hvala ti na tome, Geloj", re%e on. "I hvala to si ponovno pokuala doprijeti do moje ne"akinje Miriamele. Sve
se vie brinem za nju."
"(udno je to", odvrati vjetica. "Tamo je neto neobi%no, neto u %emu ne vidim smisla. Kao da je Miriamele
podigla neku ogradu prema nama, ali ona nema takvu sposobnost. Zbunjena sam." Ona se uspravi, kao da
odbacuje beskorisne misli. "Ali moram vam jo toga re"i."
Binabik se premjetao s noge na nogu. Prije nego to je Geloj mogla nastaviti, on joj dotakne ruku. "Oprosti mi,
ali trebao bih pogledati kako je Simon, uvjeriti se da su ga neugodnosti Ceste snova ostavile i da se dobro
odmara."
Geloj se gotovo nasmijei. "Ti i ja "emo razgovarati poslije."
"Idi, Binabik", ponuka ga Joua. "I sam "u ga poslije posjetiti. On je hrabar dje%ak, iako moda previe
neobuzdan."
Trol se duboko nakloni i otklipe kroz zaklopac atora.
"Voljela bih da su moje druge vijesti dobre, prin%e Joua," re%e Geloj, "ali ptice su mi donijele zabrinjavaju"e
glasove. Velika sila okloplje-nih ljudi pribliava nam se sa zapada."
"to?" Joua se zaprepateno uspravi. Pokraj njega Vorzheva zatit-ni%ki ovije ruke oko svojeg trbuha. "Ne
razumijem. Tko ti je poslao tu poruku?"
Vjetica odmahne glavom. "Ne mislim na ptice poput Jarnauginih, koje nose komadi"e pergamenta. Mislim na
ptice s neba. Umijem govoriti s njima... pomalo. Dovoljno da razumijem smisao stvari. Mala vojska marira iz
Visotvr'e. Odjahali su kroz nizinske gradove doline Hasu i sada slijede junu granicu velike ume prema
travnjacima."
Deornoth je buljio u nju. Kad je prozborio, glas mu je zvu%ao slabo i drhtavo, %ak i vlastitim uima. "Razgovarate
spticama?"
Geloj svrne otar pogled na nj. "Moda sam ti tako jednom i ivot spasila. Sto misli kako sam vas znala prona"i
na obali Steffloda, kad ste se htjeli boriti s Hotvigovim ljudima u mraku? I to misli kako sam vas prvi put
pronala u prostranstvima Aldheorte?"
Joua metne ruku na Vorzhevino rame kao daje eli utjeiti, iako je ona izgledala prili%no mirno. Kad je
prozborio, glas mu je bio neobi%no grub. "Zato nam to prije nisi rekla, Geloj? Kakve smo druge podatke mogli
dobiti?"
(inilo se da se umska ena svladava da mu otro ne uzvrati. "Podijelila sam s vama sve to je vano. Bilo je
premalo toga tijekom ove godinu dana duge zime. Ve"ina ptica je pomrla ili se skriva od hladno"e -a sigurno ne
leti. Tako'er, nemojte me krivo shvatiti: ne mogu govoriti s njima kao to vi i ja sada razgovaramo. Njihove misli
nisu to i ljudske misli, a rije%i im ne pristaju ba uvijek, niti ih ja uvijek razumijem. One razumiju vrijeme i strah,
ali te smo znakove mogli jasno pro%itati i sami. Dalje od toga, samo neto o%ito kao velika skupina pjeaka ili
konjanika mogla im je privu"i panju. Osim ako ih netko ne lovi, vrlo malo misle na nas."
Deornoth shvati da bulji pa odvrati pogled. Mislio je daje ona postigla vie od obi%nog razgovaranja s pticama -
sjetio se krilatog stvora koji ga je udario u umarku iznad Steffloda - ali znao je da je glupo to spomenuti. Vie
nego glupo, zaklju%i odjednom, bilo je nepristojno. Geloj je bila vjerna saveznica i korisna prijateljica. Zato joj
ne bi priutio tajne na kojima se njezin ivot tako o%ito zasnivao?
"Mislim da je Valada Geloj u pravu, gospodaru", re%e tiho. "Opetovano je pokazala da je vrijedan saveznik. Ono
to je sada vano su novosti koje donosi."
Joua se zapilji u njega na %asak, a onda kimne u znak slaganja. "Vrlo dobro, Geloj, znaju li tvoji krilati prijatelji
koliko ljudi dolazi i kako brzo?"
ibs@crostuff.net

58

Ona razmisli na trenutak. "Rekla bih da broje nekoliko stotina, Joua, iako je to pretpostavka. Ptice ne broje
poput nas. to se ti%e vremena kada "e biti tu, %ini se da putuju bez urbe, ali ipak, ne bi me iznenadilo da ih
vidim za mjesec dana."
"Aedonove mi krvi", prokune Joua. "To su Guthwulf i Erkvnstra-a, kladim se. Tako malo vremena. Nadao sam
se da "emo imati vremena do prolje"a da se pripremimo." On podigne pogled. "Jesi li sigurna da dolaze
ovamo?"
"Ne", jednostavno "e Geloj. "Ali kamo bi drugamo?"
Za Deornotha, strah koji je izazvala ta objava gotovo je nadvladao iznena'uju"i osje"aj olakanja. Nije bilo to
to su eljeli, ne tako brzo, ali situacija nije bila nimalo beznadna. Unato% malobrojnosti, dokle god budu drali
tu nadasve branjivu stijenu posve okruenu vodom, postojala je barem mala mogu"nost da "e mo"i odbiti
opsadnu silu. A bila bi to prva prilika da uzvrate udarac Eliji od razaranja Naglimunda. Deornoth osjeti kako ga
priti"e no nasilja. Ne bi bilo nimalo loe pojednostaviti svijet, budu"i da nisu imali drugog izbora. Sto je ono
Einskaldir znao govoriti? Bori se i ivi, bori se i umri, Bog nas sve %eka. Da, to je bilo to. Jednostavno.
"Dakle", napokon "e Joua. "Uhva"eni smo izme'u jake nove oluje i vojske mojeg brata." Stresao je glavom.
"Moramo se obraniti, to je sve. Tako brzo nakon to smo pronali ovo uto%ite, moramo se ponovno boriti i
umirati." Ustao je, a onda se okrenuo i nagnuo da poljubi svoju enu.
"Kamo "e?" Vorzheva podigne ruku da mu dotakne obraz, ali ne sretne njegov pogled. "Zato odlazi?"
Joua uzdahne. "Trebao bih razgovarati s dje%akom Simonom. Onda "u se malo proetati i razmisliti."
Izaao je van u no" na brzi vjetar.

U snu je Simon sjedio na masivnom prijestolju na%injenom od glatkog bijelog kamena. Njegova prijestolna
dvorana nije uop"e bila dvorana, ve" prostrana livada krute zelene trave. Nebo iznad bilo je neprirodno modro i
beskrajno poput obojene zdjele. Velik krug dvorana stajao je pred njim; poput neba, njihovi osmijesi %inili su se
uko%eni i lani.
"Kralj donosi preporod!" vikne netko. Najblii od dvorana pristupi tronu. Bila je to tamnooka ena odjevena u
sivo, duge ravne kose; njezino je lice bilo jako poznato. Metnula je pred njega lutku ispletenu od li "a i trske, a
onda se opet povukla te, unato% nedostatku skrovita sa svake strane, nestala. Druga se osoba pomakla na
njezino mjesto. "Preporod!" vikne netko. "Spasi nas!" vikne drugi. Simon im pokua re"i da on nema tu mo", ali
o%ajni%ka lica nastavila su kruiti oko njega, neprekidna i neprepoznatljiva kao bice na kota%u koji se vrti. Hrpa
darova se pove"avala. Bilo je drugih lutaka, snopova Ijetnoutog ita, kao i stru-%aka cvije"a %ije su jarko
obojene latice izgledale umjetno poput modrog neba. Koare vo"a i sireva bile su postavljene pred njega, %ak i
stoka, koze i telad %ije se blejanje uzdizalo iznad moljakanja glasova.
"Ne mogu vam pomo"i!" vikne Simon. "Nita ne mogu u%initi!"
Beskona%na povorka lica se nastavila. Krici i jecaji po%eli su bujati, ocean preklinjanja od kojeg su ga zaboljele
ui. Napokon je spustio pogled i vidio da su poloili dijete na sve ve"u hrpu darova, kao navrh pogrebne loma%e.
Djetetovo je lice bilo ozbiljno, o%i rairene.
Dok je Simon sputao ruke prema djetetu, o%i mu padnu na lutku koja je bila prvi poklon. Trunula je pred
njegovim o%ima, crne"i i venu"i sve dok nije postala tek mrlja na svijetloj travi. I ostali su se darovi mijenjali,
propadaju"i strahovitom brzinom - vo"e se isprva gnje%ilo i mrekalo, a onda gotovo pjenilo dok gaje prekrivao
pokrov plijesni. Cvije"e se osuilo u pahulje pepela, a ito pretvorilo u sivu prainu. Dok je Simon uasnuto
promatrao, %ak su se i sputane ivotinje ulijegale, otje-cale, a onda ih je u kosture u tren oka pretvarala
pulsiraju"a masa bijelih crva koji su se vrpoljili.
Simon se pokua spustiti sa svojeg prijestolja, ali nevjerojatni se stolac po%eo svijati i kliziti pod njim, ljuljaju"i se
kao da se zemlja trese. Pao je na koljena u blato. Gdje je bilo djetece? Gdje? Bit "e uniteno poput ostalog,
smrvljeno u trule osim ako ga on ne spasi! Zaronio je naprijed, kopaju"i kroz gnjili, smrdljivi humus koji je bio
gomila darova, ali djetetu nije bilo ni traga - osim ako je ono bio bljesak zlata, dolje u hrpi... Simon stane
strugati kroz tamnu masu sve dok je nije bilo svud oko njega, za%epivi mu nos i ispunivi mu o%i poput grobne
zemlje. Je li to bilo zlato, sjaje"i se kroz sjene? Mora po"i dublje. Zar dijete nije nosilo zlatnu narukvicu? Ili je to
bio prsten, zlatni kolut...? Dublje. Bilo je tako teko disati...
Probudio se u tami. Nakon trenutka panike, oslobodio se svojeg plata i otkotrljao prema vratima, a onda
petljaju"i otvorio zaklopac kako bi mogao vidjeti nekoliko zvijezda koje oblaci nisu zaguili. Srce mu uspori
bubnjanje. Nalazio se u atoru koji su dijelili on i Binabik. Geloj, Strangveard i trol pomogli su mu doteturati
onamo iz Zvjezdarnice. (im su ga polegli na njegovu slamaricu, zaspao je i usnuo %udan san. Ali postojao je jo
jedan san, zar ne - putovanje Cestom snova, sjenovita ku"a, a zatim ukleti brod? Sada se bilo teko sjetiti to je
to i gdje se san po%eo ra%vati. Glava mu se %inila tekom i punom pau%ine.
ibs@crostuff.net

59

Simon progura glavu van i udahne hladni zrak, ispijaju"i ga kao da je vino. Postupno, njegove se misli ra%iste.
Svi su otili u Zvjezdarnicu da po'u Cestom snova, ali nisu pronali Miriamele. To je bilo ono vano, kudikamo
vanije od neke more o lutkama i djeci i zlatnim prstenovima. Pokuali su doprijeti do Miriamele, ali neto ih je
sprije%ilo, kao stoje Geloj upozorila da bi se moglo dogoditi. Simon je odbijao odustati. Guraju"i naprijed kad su
drugi posustali, umalo se i sam izgubio u ne%em loem -ne%em zaista loem.
Zamalo sam je dosegnuo! Zamalo! Znam da bih uspio kad bih ponovno pokuao!
Ali upotrijebili su posljednju od Gelojinih trava i, u svakom slu%aju, vrijeme kada se moglo hodati Cestom snova
gotovo je bilo pri kraju. Nikad ne"e imati drugu priliku... osim ako...
Zamisao - zastrauju"a, pametna zamisao - upravo se po%injala oblikovati kad su ga prenuli iz misli.
"Iznena'en sam to te nalazim budna." Svjetiljka koju je Joua drao obojila je njegovo mravo lice utim
svjetlom. "Binabik je rekao da te ostavio spavati."
"Upravo sam se probudio, Vaa Visosti." Simon pokua ustati, ali se zapetlja u atorski zaklopac i zamalo opet
padne.
"Ne bi smio ustajati. Trol je rekao da ti je bilo teko. Nije mi ba jasno sve to ste radili, ali znam dovoljno da
smatram kako bi trebao biti u postelji."
"Dobro sam." Ako gaje princ drao bolesnim, ne"e mu dopustiti da se ikamo makne. Simon nije htio izostati ni iz
jedne od budu"ih ekspedicija. "Zaista. Bila je to samo jedna vrsta runog sna. Dobro sam."
"Hmm." Joua se sumnji%avo zagleda u njega. "Ako ti tako kae. Hajde onda - proeci malko sa mnom. Moda
"e poslije toga mo"i us-nuti."
"Proetati...?" U sebi Simon prokune. Taman kad je zaista htio biti nasamo, njegov ga je glupi ponos opet
prevario. Ipak, bila je to prilika da razgovara s Jouom.
"Da, samo malo po vrhu. Prebaci togod preko sebe. Binabik mi nikad ne"e oprostiti ako uhvati kakvu boljku u
mojoj skrbi."
Simon se vrati u ator i prona'e svoj plat.
Hodali su neko vrijeme u tiini. Svjetlost Jouina fenjera sablasno je obasjavala slomljeno kamenje Sesuad're.
"Htio bih vam biti od pomo"i, prin%e Joua", re%e on napokon. "elim vam vratiti o%ev ma%."
Joua nije odgovorio.
"Ako dopustite Binabiku da pode sa mnom, ne"e nas ni opaziti. Premaleni smo da privu%emo kraljevu
pozornost. Donijeli smo vam Trn, moemo vam donijeti i Svjetloklin."
"Vojska dolazi ovamo", re%e princ. "(ini se da je moj brat saznao za na bijeg i kani ispraviti svoju nemarnost."
Dok je Joua kazivao Gelojine vijesti, Simon osjeti kako u njemu raste iznena'uju"i osje"aj zadovoljstva. Dakle,
ipak mu ne"e biti zanijekana prilika da neto u%ini! Trenutak kasnije sjetio se ena, djece i staraca koji su sada
na Novom Gadrinsettu osnovali svoj dom i postidi se svojeg zadovoljstva. "to moemo poduzeti?" upita.
"(ekati." Joua se zaustavi pred sjenovitim obujmom Ku"e voda. Tamna rje%ica protjecala je kroz troni kameni
kanal pod njihovim nogama. "Sve druge ceste sada su nam zatvorene. (ekat "emo i pripremati se. Kad
Guthvvulf ili tko god ve" vodi te trupe, stigne - a to bi %ak mogao biti i moj brat - borit "emo se da obranimo na
novi dom. Ako izgubimo... pa, onda je svemu odzvonilo." Vjetar na vrhu brijega podigne im plateve i povu%e ih
za odje"u. "Ako nam Bog nekako udijeli da pobijedimo, pokuat "emo se pomaknuti naprijed i na neki na%in
iskoristiti tu pobjedu."
Princ sjedne na srueni komad zidne konstrukcije, a onda pokae Si-monu da sjedne pokraj njega. Odloi
svjetiljku na tlo; bacali su divovski velike sjene na zidove Ku"e voda. "Sada moramo ivjeti iz dana u dan. Ne
smijemo misliti predaleko u budu"nost, ina%e "emo izgubiti ono malo to imamo."
Simon se zabulji u pleu"i plamen. "to "emo s Kraljem Oluje?"
Joua %vr"e privu%e svoj plat. "Ne znam - to je preveliko pitanje. Moramo se drati onoga to razumijemo."
Podigao je ruku prema us-nulom atorskom gradu. "Moramo zatititi nevine. Sada si vitez, Simo-ne. To je tvoj
prisegnuti zadatak."
"Znam, prin%e Joua."
Stariji mukarac neko je vrijeme utio. "A ja moram misliti i na vlastito dijete." Njegov mrki osmijeh bio je mali
pokret na svjetlu fenjera. "Nadam se da je djevoj%ica."
"Zaista?"
"Jednom, kad sam bio mladi, nadao sam se da "e moje prvorodeno dijete biti sin." Joua podigne lice prema
zvijezdama. "Sanjao sam o sinu koji "e voljeti u%enje i pravdu, ali ne"e imati nijednu od mojih mana."
Odmahnao je glavom. "Ali sada, nadam se daje nae dijete djevoj%ica. Ako izgubimo, a moj sin preivi, zauvijek
"e biti progonjen. Elija ga ne bi smio pustiti da ivi. A ako nekako pobijedimo..." Glas mu se izgubi.
"Da?"
ibs@crostuff.net

60

"Ako pobijedimo, a ja zauzmem o%evo prijestolje, jednog "u dana morati poslati svojeg sina da u%ini neto to ja
ne mogu - neto opasno i slavno. Tako je to izme'u kraljeva i njihovih sinova. I nikad vie ne bih sklopio oka,
%ekaju"i vijesti da je ubijen." On uzdahne. "To je ono to mrzim u vezi s vla"u i kraljevskim obiteljima, Simone.
To su ivi ljudi od krvi i mesa s kojima se princ igra dravnitva. Poslao sam tebe, Bi-nabika i druge u opasnost -
tebe, koji si bio jedva vie od djeteta. Ne, znam da si sada mladi mukarac - tko te u%inio vitezom, naposljetku? -
ali to ne olakava moje aljenje. S Aedonovom milo"u preivio si moju pozornost - ali drugi tvoji suputnici
nisu."
Simon je %asak oklijevao prije nego to je prozborio. "Ali to to je ljudsko bi"e enskog spola nije spas od vihora
rata, prin%e Joua. Sjetite se Miriamele. Sjetite se svoje ene, gospe Vorzheve."
Joua polako kimne. "Bojim se da si u pravu. A sada "e biti jo sukoba, jo rata - i jo "e nemo"nih poginuti."
Nakon to je %asak razmiljao, podigne glavu, prenuvi se. "Elizijo, Majko Boja, ovo je divan lijek za nekog tko
pati od no"nih mora!" Posramljeno se nasmijeio. "Bina-bik "e me prebiti zbog ovoga - izveo sam njegova
ti"enika i napunio mu glavu smr"u i jadom." Metnuo je ruku oko Simonova ramena na kratak trenutak, a onda
se osovio na noge. "Otpratit "u te natrag do atora. Vjetar se zaotrava."
Dok se princ saginjao da uzme svjetiljku, Simon je promatrao njegovo mravo tijelo i osjetio bolnu vrstu ljubavi
prema Joui, ljubavi pomijeane sa samilo"u. Upitao se jesu li se svi vitezovi osje"ali tako prema svojim
gospodarima. Bi li Simonov ro'eni otac Eahlferend bio tako strog, ali dobar poput Joue da je poivio? Bi li on i
Simon razgovarali o ovim stvarima?
Najvanije od svega, Simon pomisli dok su se probijali kroz lelujavu travu, bi li se Eahlferend ponosio svojim
sinom?
Ugledali su Qantaqine sjajne o%i prije nego to su mogli razaznati Binabika, malu tamnu priliku koja je stajala
pokraj ulaza u ator.
"Ah, dobro", re%e trol. "Bio sam, moram priznati, pun zabrinutosti kad sam otkrio da si otiao, Simone."
"Ja sam kriv, Binabik. Razgovarali smo." Joua se okrene Simonu. "Ostavljam te u sposobnim rukama. Lijepo
spavaj, mladi vitee." Osmjehnuo se i otiao.
"Sada," strogo "e Binabik, "mora se dati na vra"anje u krevet." Uputio je Simona kroz vrata, a onda ga slijedio
unutra. Simon potisne stenjanje dok je lijegao. Zar "e ovo biti no" kada "e svi u Novom Gad-rinsettu htjeti
razgovarati s njim?
Njegovo stenjanje se ostvari kad mu je Qantaqa, slijede"i ih u ator, stala na trbuh.
"Qantaqa! Hinik aia!" Binabik pljesne vu%icu. Ona zarei i povu%e se kroz zaklopac. "Sada je vrijeme za
spavanje."
"Nisi mi majka", promrmlja Simon. Kako "e ita poduzeti u vezi sa svojom zamilju ako mu Binabik bude visio
nad glavom? "Ho"e li i ti sada le"i?"
"Ne mogu." Binabik uzme rezervni plat i prebaci ga preko Simona. "No"as sam na strai sa Sludigom. Vratit "u
se u ator s ne%ujno"u kad bude gotova." (u%ne pokraj Simona. "Nalazi li se eljeti malo razgovarati? Je li ti
Joua govorio o naoruanim ljudima koji dolaze ovamo?"
"Rekao mije." Simon odglumi zijev. "O tome "emo sutra. Zaista mi se spava, sad kad si to spomenuo."
"Imao si dan od velikih teko"a. Cesta snova bila je varljiva, kao to se Geloj nalazila upozoriti."
Simonova elja da nastavi sa svojim planovima otupjela je na trenutak zbog znatielje. "to je to bilo, Binabik -
ono na Cesti snova. Poput oluje, s iskrama u sebi? Jesi li i ti to vidio?"
"Geloj se ne nalazi znati, a ni ja. Neka smetnja, nazvala ju je ona. Oluja je dobra rije%, jer nalazim se misliti da je
to bilo sli%no nevremenu na Cesti snova. Ali to ga je prouzrokovalo, neto je o %emu se moe samo naga'ati. A
%ak i naga'anje nije dobro za no"no vrijeme i mrak." On ustane. "Lijepo spavaj, prijatelju Simone."
"Laku no", Binabik." Oslukivao je dok je trol izlazio i zvidukom pozivao Qantaqu, a onda tiho leao dugo nakon
toga, izbrojivi sto otkucaja srca prije nego to se izvukao ispod zatitni%kih plateva i otiao potraiti Jirikijevo
zrcalo.
Pronaao ga je u bisagama koje je Binabik spasio s Povratnice. Tamo je bila i Bijela strijela, kao i teka, vrpcom
svezana vre"a koja ga je u trenutku zbunila. Odvagnuo ju je, a onda se stao boriti s %vorom koji ju je drao
zatvorenu. Odjednom mu se vrati sje"anje: Aditu mu je dala tu vre"u na rastanku, rekavi da je to neto to je
Amerasu poslala Joui. Znatieljan, Simon se na trenutak upita treba li je ponijeti sa sobom i otvoriti na nekom
tajnovitijem mjestu, ali osje"ao je da nema vremena. Binabik bi se mogao vratiti prije nego to je o%ekivao; bit
"e bolje da ga izgrde zbog odsutnosti nego da ga zaustave prije nego to dobije priliku da iskua svoju ideju.
Nevoljko je gurnuo vre"u natrag u bisage. Poslije, obe"ao je u sebi. Onda "e je dati princu, kao to je obe"ao.
Zastavi samo da izvu%e malu kesicu koja je sadravala njegove kre-mene, mugnuo je iz atora van u hladnu
no".
ibs@crostuff.net

61

Slaba mjese%ina kapala je kroz oblake, ali dovoljno da Simon prona'e put po vrhu brijega. Nekoliko sjenovitih
prilika kretalo se kroz grad atora po nekom poslu, ali nitko ga nije zaustavio te je uskoro izaao iz Novog
Gadrinsetta na sredinje ruevine Sesuad're.
Zvjezdarnica bijae naputena. Simon se uljao duboko zasjenjenom unutranjosti sve dok nije pronaao
ostatke vatre koju je Geloj naloila. Pepeo je jo bio topao. Dodao je nekoliko komada trije"a koji su leali
pokraj ugaraka, a onda ih posuo akom piljevine iz vre"ice. Kresnuo je o tupi rub komada eljeza svojim
kremenom sve dok napokon nije uspio uhvatiti iskru. Zamrla je prije nego to ju je mogao puhanjem raspiriti te
je mukotrpno ponovio proceduru, psuju"i ispod glasa. Napokon je uspio zapaliti malu vatru.
Izrezbareni rub Jirikijeva zrcala %inio se topao na dodir, ali odrazna povrina, kad ju je privio uz obraz, bila je
hladna poput plo%e leda. Puh-nuo je na nju kao to je puhnuo u teko dobivenu iskru, a onda je podigao ispred
lica.
Oiljak mu je izgubio neto od svojeg gnjevnog plamena; sada je bio crvenobijela linija koja je vijugala niz njegov
obraz od oka do %eljusti. Davala mu je, pomislio je, izvjestan vojni%ki izgled - vanjtinu onoga koji se bori za
neto pravedno i %asno. Snjenobijeli pramen koji mu se provla%io kosom tako'er je pridavao tra%ak zrelosti.
Njegova brada, nije odolio protrljati je prstima dok je zurio, prispodobljavala ga je, ako ne vitezu, onda barem
mladi"u, vie nego dje%aku. Pitao se to bi Miriamele pomislila da ga sada vidi.
Moda "u uskoro otkriti.
Malko je nakrivio zrcalo, kako bi svjetlost vatre obasjavala samo polovicu njegova lica, ostavivi ostatak u
crvenkastoj sjeni. Paljivo je razmiljao o onom to je Geloj rekla za Zvjezdarnicu, kako je neko" bila mjesto gdje
su Sithe vidjeli i govorili jedni s drugima preko velike udaljenosti. Pokuao se ogrnuti njezinom drevnosti i
tiinom poput plata. Ve" je jednom pronaao Miriamele s pomo"u zrcala, bez nekog truda: zato ne bi sada, na
ovom mo"nom mjestu?
Dok je buljio u svoj prepolovljeni odraz, kakvo"a svjetlosti vatre kao da se mijenjala. Treperenje je postajalo
blago vijorenje, a onda se usporilo u metodi%no pulsiranje skrletnog svjetla. Lice u zrcalu istopilo se u sivu boju
dima, a dok je osje"ao kako propada naprijed prema njemu, imao je vremena za kratku, pobjedni%ku misao.
A nitko me nije htio u%iti %aroliji!
Okvir zrcala nestane i sivilo bijae svud oko njega. Nakon ranijeg putovanja tog dana, bio je neustraiv: ovo je
bio ve" vi'en i poznat teritorij. Ali jo dok je sebi to govorio, padne mu na um nova misao. Ranije je uvijek imao
vodi%a i druge putnike uza se. Ovaj put ne"e biti Lelet da podijeli njegove muke, ni Geloj i Binabika da mu
pomognu ako predaleko zabrazdi. Tanak mraz straha spusti se na nj, ali Simon mu se odupre. Ve" je jednom
upotrijebio zrcalo da pozove Jirikija, zar ne? Tada nije bilo nikog da mu pomogne. Ipak, mali dio njega
pretpostavljao je da je zov upomo" bio manje teak od samostalnog istraivanja Ceste snova.
Ali Geloj je rekla da je vremena sve manje, da "e uskoro Cesta snova biti neprohodna. Ovo mu je mogla biti
posljednja prilika da dopre do Miriamele, posljednja prilika da je spasi i dovede natrag. Ako ga Bina-bik i ostali
otkriju, to "e mu sigurno biti posljednja prilika. Mora naprijed. Osim toga, Miriamele "e se zaprepastiti, bit "e
tako zadovoljna i iznena'ena...
Siva se praznina ovaj put %inila gu"om. Ako je plivao, bilo je to u ledenim, mutnim vodama. Kako se mogao
sna"i ovdje, bez orijentira i znakova? Simon oblikuje Miriamelinu sliku u svojem umu, onu istu koju je imao u
suton, putuju"i snovima s ostalima. Ovaj put, me'utim, slika se odbijala drati na okupu. Sigurno Miriameline
o%i nisu onako izgledale? A njezina kosa, kad ju je obojila da se prerui, nikad nije imala tu crvenkastosme'u
nijansu? Borio se s jogunastom vizijom, ali crte lica izgubljene princeze nisu ispadale kako valja. (ak je imao
teko"a sjetiti se kako su trebale izgledati. Simon se osje"ao kao da pokuava na%initi vitraj od obojine vode:
oblici su otjecali i me'usobno se stapali, unato% njegovu trudu.
Jo dok se mu%io, sivilo oko njega po%injalo se mijenjati. Razlika nije odmah bila o%ita, ali da se Simon nalazio u
svojem tijelu - to je odjednom poelio - dla%ice na potiljku bile bi mu se nadigle, a jeurci mu prekrili kou.
Neto je s njime dijelilo prazninu, neto mnogo ve"e od njega. Osjetio je val njegove mo"i, ali za razliku od oluje
iz snova koja ga je ranije zahvatila, ovo nije bila bezumna sila: zra%ila je inteligencijom i zlonamjernim
strpljenjem. Osjetio je njezin nemilosrdni pogled kao to pliva% na otvorenu moru osje"a stvorenje krupnih
peraja kako prolazi pod njim u crnim dubinama.
Simonova samo"a odjednom se %inila vrstom jezive nagosti. Borio se, o%ajan da uspostavi vezu s ne%im to "e
ga izvu"i iz te nezaklonjene praznine. Osje"ao je da i%ezava od straha, gase"i se poput plamena svije"e - nije
znao kako umaknuti! Kako "e ostaviti ovo mjesto? Pokuao se prenuti iz sna, probuditi se, ali kao u morama iz
djetinjstva, %aroliju nije bilo mogu"e prekinuti. Uao je u ovaj san bez spavanja, pa kako bi se mogao iz njega
probuditi?
Mutna slika koja nije bila Miriamele ostala je. Pokuao joj se silom pribliiti, odvu"i se od te velike, spore stvari
koja mu se prikradala.
ibs@crostuff.net

62

Upomo"! Kriknuo je nijemo i osjetio bljesak prepoznavanja negdje na obzoru svojih misli. Posegnuo je prema
njemu, %epavi ga kao bro-dolomnik oblicu. Ta nova prisutnost postajala je malko snanija, ali dok mu je snaga
rasla, stvor koji je s njime dijelio prazninu za djeli" je proirio svoju mo", to%no koliko je trebalo da ga sprije%i da
ne pobjegne.
Osjetio je zlobni strani smisao za humor koji je uivao u njegovu nemo"nom koprcanju, ali je tako'er osjetio da
se stvar umarala od zabave i da "e uskoro igru privesti kraju. Neka vrsta umrtvljuju"e sile posegnula je i okruila
ga, hladno"a due koja je zamrznula njegov trud dok je ponovno posezao prema neznatnoj prisutnosti.
Dotaknuo ju je, preko strahovita raspona sna i uhvatio je.
Miriamele? pomisli, mole"i se da je tako, uasnut da "e izgubiti slabi kontakt. Tko god da je bila, %inilo se da je
napokon shvatila da je on tu, ali stvar koja ga je imala sada nije posustala. Crna sjena prela je preko i kroz
njega, uguivi svjetlost i misao...
Seomane!? Nova prisutnost odjednom se na'e uz njega. Ne oklijeva-ju"a, enska, ni ona mra%na, smrtonosna.
Do'i k meni, Seomane! dozivala je. Do'i!
Toplina ga dotakne. Ledeni zahvat one druge na trenutak stisne jo %vr"e, a onda popusti - ne nadja%ana,
osjetio je to iz njezinih misli koje su se povla%ile, ve" zato to joj je bilo dosadno i to se nije htjela mu%iti oko
takvih sitnica, kao to ma%ka gubi zanimanje za mia koji je pobjegao pod kamen. Sivilo se vratilo, jo
bezobli%no i bez smjera, a onda se po%elo kovitlati poput povjetarcem omatanih oblaka. Lice se stvori pred njim
- tankih kostiju, s o%ima nalik na teku"e zlato.
"Jiriki!"
"Seomane", re%e drugi. Lice mu bijae zabrinuto. "Jesi li u opasnosti? Treba Upomo"?"
"Sada sam na sigurnom, mislim." Zaista, prisutnost koja ga je vrebala kao da je posve nestala. "to je bila ta
grozna stvar?"
"Nisam siguran to te %epalo, ali ako nije poteklo iz Nakkige, onda na svijetu ima vie zla nego to smo
sumnjali." Unato% %udnoj nepovezanosti vizije iz sna, Simon je mogao vidjeti kako ga Sitha paljivo prou%ava.
"eli re"i da me nisi pozvao s razlogom?"
"Nisam te mislio uop"e pozvati." Simon je odgovorio mal%ice posti'e-no sada kad je najgore prolo. "Pokuao
sam prona"i Miriamele - kraljevu k"er. Pri%ao sam ti o njoj."
"Sam, na Cesti snova?" Uz gnjev, %ula se i neka vrsta hladne zabavljenosti. "Glupo ljudsko dijete! Da se nisam
odmarao i bio tako blizu mjesta na kojem se nalazi - blizu u mislima, ho"u re"i - onda Lug zna to bi od tebe
postalo." Trenutak poslije, osje"aj njegove prisutnosti postane topliji. "Ipak, drago mije da si dobro."
"I ja sam sretan to te vidim." I bio je. Simon nije shva"ao koliko mu je nedostajao Jirikijev spokojni glas. "Mi
smo na Kamenu oprotaja -Sesuad'ri. Elija alje trupe. Moe li nam pomo"i?"
Sithino uglato lice se smrkne. "Ne mogu ti do"i jo dugo vremena, Seo-mane. Mora se sam %uvati. Moj otac
Shima 'onari umire."
"Ja... ao mije."
"Ubio je psa Niku'u, najve"u zvijer koja se ikad okotila u tenarama Nakkige, ali je pritom zaradio smrtnu ranu.
To je jo jedan %vor u predugom povjesmu -jo jedan krvavi dug Utuk'ki i... " oklijevao je, "onom drugom. Ipak,
Ku"e se okupljaju. Kad mog oca napokon odnesu u Lug, Zi-da'ya "e ponovno odjahati u rat." Nakon prijanjeg
bljeska srdbe, Sitha je povratio svoju uobi%ajenu neumoljivost, ali Simon pomisli kako pod njom moe naslutiti
napetost, uzbu'enje.
Simonove nade se pove"aju. "Ho"ete li se pridruiti Joui? Ho"ete li se boriti s nama?"
Jiriki se namrti. "Ne znam, Seomane - / ne bih davao lana obe"anja. Ako bude po mojem, ho"emo, te "e se
posljednji put Zida'ya i Sudhoda'ya boriti zajedno. Ali mnogo ih je koji "e govoriti kad i ja i mnogi "e imati
vlastite zamisli. Plesali smo kraj godine mnogo stotina puta otkad su se Ku"e sastale na ratnom vije"u.
Pogledaj!"
Jirikijevo lice zatreperi i izblijedi, te je na trenutak Simon mogao vidjeti maglovit prizor, irok krug srebrnolisnih
stabala koja su se protezala visoko poput tornjeva. Okupljeno u njihovu podnoju bilo je veliko mnotvo Sitha,
stotine besmrtnika odjevenih u oklope divlje raznolikih oblika i boja, oklope koji su blistali i svjetlucali se na
zrakama sunca koje su prodirale kroz kronje.
"Pogledaj. (lanovi svih Ku"a sastali su se u Jao e-Tinukai'iju. Cheka 'i-so Jantarnokosa je tu, kao i Zinjadu,
U%enjakinja izgubljenog Kementari-ja, te Yizashi Sivo koplje. (ak je i visoki konjanik Kuroyi doao, koji se nije
pridruio Ku"i Godinjeg plesa jo od dana Shi'ikija i Senditu. Prognanici su se vratili i borit "emo se kao jedan
narod, kao to nismo %inili otkako je Asu'a pala. Zbog ovog, barem, Amerasina smrt i rtva mojeg oca ne"e biti
uzaludne."
Vizija oklopljene vojske izblijedi, a onda se Jiriki ponovno suo%i sa Simonom. "Ali ja nemam dovoljno mo"i da
vodim to okupljanje sila," re%e on, "a mi Zida'ya imamo mnogo obaveza. Ne mogu obe"ati da "emo do"i,
ibs@crostuff.net

63

Seomane, ali u%init "u sve to mogu da ispunim svoje dunosti prema tebi. Ako se na'e u velikoj neda"i, pozovi
me. Zna da "u u%initi to budem mogao."
"Znam, Jiriki." (inilo se da je bilo jo mnogo toga to mu je trebao re"i, ali Simonov um zahvatio je vrtlog.
"Nadam se da "emo se uskoro vidjeti."
Napokon, Jiriki se osmjehne. "Kao to sam ve" rekao, ljudsko dijete, nimalo %arobna mudrost kazuje mi da
"emo se opet sresti. Budi hrabar."
"Ho"u."
Sithino se lice uozbilji. "Sad idi, molim te. Kao to si otkrio, Svjedoci i Cesta snova vie nisu pouzdani - zapravo,
opasni su. Tako'er dvojim da su rije%i koje se ovdje izgovore sigurne od nepoeljnih uiju. To da se Ku"e
okupljaju nije tajna, ali ono to "e Zida'ya poduzeti jest. Izbjegavaj ova podru%ja, Seomane."
"Ali moram prona"i Miriamele", tvrdoglavo "e Simon.
"Prona"i "e jedino nevolju, bojim se. Pusti to na miru. Osim toga, moda se ona skriva od stvari koje je ne bi
pronale osim ako ih, nehotice, ti dovede k njoj."
Simon s krivnjom pomisli na Amerasu, ali shvati da ga Jiriki nije kanio podsjetiti na to, ve" ga samo upozoriti.
"Ako ti tako kae", privoli on. Dakle, sve je bilo uzalud.
"Dobro." Sitha suzi o%i, a Simon osjeti kako njegova prisutnost po%inje blijedjeti. Odjednom mu neto padne na
um.
"Ali ne znam kako "u se vratiti!"
"Pomo"i "u ti. Zbogom zasad, moj Hikka Staja."
Jirikijeve crte se pomute i ispare, ostavljaju"i tek treperavu sivu boju. Dok je %ak i ta praznina po%injala
blijedjeti, Simon ponovno osjeti blagi dodir, ensku prisutnost prema kojoj je posegnuo u %asu straha. Je li cijelo
vrijeme bila s njima? Je li bila uhoda na koju ga je Jiriki upozorio? Ilije to zaista bila Miriamele, nekako odvojena
od njega, ali koja je unato% tome osje"ala njegovu blizinu? Tko je to bio?
Dok se vra"ao sebi, drhte"i na hladno"i pod slomljenom kupolom Zvjezdarnice, pitao se ho"e li ikad saznati.

Morski grob

Miriamele je prela s jedne na drugu stranu malene kabine toliko puta da joj se %inilo kako su se podne daske
gotovo izlizale pod njezinim papu%ama.
O%eli%ila je ivce do iznimne ja%ine, spremna prerezati grofov vrat dok bude spavao. Ali sada, prema uputi Gan
Itai, skrila je ukradeni bode i %ekala - ali nije znala to. Drhtala je, ali ne vie samo od gnjeva i frustracije:
izjedaju"i strah, koji je uspijevala potisnuti milju da "e sve brzo zavriti, sada se vratio. Koliko "e pro"i prije
nego to Aspitis otkrije kra'u noa? I ho"e li i %asak dvojiti prije nego to usmjeri krivnju na o%ito mjesto? Ovaj
put do"i "e joj oprezan i pripremljen; umjesto okova stida i drutva, ona "e na svoje vjen%anje po"i u lancima
jednako stvarnim poput Cadrachovih.
Dok je kora%ala, molila se blaenoj Eliziji i Usiresu za pomo", ali na neusiljen na%in na koji je netko razgovarao sa
starim ro'akom koji je odavno ogluio i otupio. Gajila je malo dvojbe daje ono to "e joj se dogoditi na ovom
lutaju"em brodu imalo zanimalo Boga koji je na prvom mjestu mogao dopustiti da ona spadne na tako niske
grane.
Dvaput se pokazalo daje bila u krivu. Nakon djetinjstva u okruenju laskavaca i ulizica, bila je uvjerena da je
jedini na%in da ostvari ivot vrijedan ivljenja sluanje samo vlastitoga savjeta, a onda glavom probijati sve
zapreke, ne doputaju"i ikome da je zadri u onome to joj se %inilo vanim - ali upravo ju je taj put doveo u
ovaj strani poloaj. Pobjegla je iz dvorca svojeg strica, sigurna da "e sama uspjeti promijeniti tijek doga'aja, ali
prevrtljive struje vremena i povijesti nisu je %ekale te su se upravo one stvari koje je mislila sprije%iti i dogodile -
Naglimund je pao, a Joua doivio poraz - ostavivi je bez cilja. Stoga se najmudrijom %inila odluka da se
prestane boriti, da stavi to%ku na ivot pun tvrdoglava otpora i jednostavno pusti da je doga'aji guraju naprijed.
Ali taj se plan pokazao jednako glupim kao prvi, jer njezina ju je ravnodunost dovela u Aspitisov krevet i uskoro
"e je u%initi njegovom kraljicom. Na trenutak je ta spoznaja bacila Miriamele natrag u bezglavost - ubit "e ga, a
onda "e vjerojatno pasti pod rukama Aspitisovih ljudi; ne"e biti nikakvog kolebanja ili srednjeg puta, nikakvih
sloenih odgovornosti. Ali Gan Itai ju je zaustavila te je sada plutala i kruila poput Oblaka Ead-ne uhva"enog u
bonaci.
Ovo je bio %as odluke, onaj o kojem je Miriamele sluala od svojih u%itelja - kao kad je Pilipa, maena ena
plemi"a, morala odlu%iti ho"e li objaviti svoju vjeru u osu'enog Usiresa. Slike iz njezina dje%jeg molitvenika jo
su bile svjee u njezinu sje"anju. Kao malu princezu, najvie ju je o%aravala srebrna boja Pilipine haljine.
Miriamele je malo razmiljala o samoj Pilipi, o stvarnim ljudima uhva"enima u legendu, opisanima u pri%ama,
naslikanima na zidovima. Tek nedavno palo joj je na pamet da se upita kakav je to osje"aj biti jedan od njih.
ibs@crostuff.net

64

Jesu li zara"eni kraljevi ovjekovje%eni na sancellanskim tapiserijama hodali tamo--amo po svojim drevnim
dvoranama dok su muku mu%ili nad odlukama, nimalo ne misle"i na to to "e ljudi govoriti u nero'enim
stolje"ima, nego su radije razmatrali %injenice iz svoje okoline, pokuavaju"i uo%iti uzorak koji "e ih moda
uputiti prema mudrom izboru?
Dok se brod njeno ljuljao, a sunce dizalo na nebu, Miriamele je kora%ala i razmiljala. Sigurno mora postojati
na%in da %ovjek bude smion a da ne ispadne glup, da bude savitljiv a da ne postane povodljiv i popustljiv poput
voska. Na nekom putu izme'u tih dviju krajnosti, je li moda postojao na%in da preivi? Ako jest, je li mogla od
njega sazdati ivot vrijedan ivljenja?
U svjetiljkama osvijetljenoj kabini, skrivena od sunca, Miriamele je utonula u misli. Nije mnogo spavala protekle
no"i, a sumnjala je da "e spavati u no"i koja je dolazila... ako je doivi.
Kad se na vratima za%ulo kucanje, bilo je tiho. Drala se spremnom ponovno se suo%iti %ak i s Aspitisom, ali prsti
su joj drhtali dok su posezali prema kvaki.
Bila je to Gan Itai, ali na trenutak je Miriamele pomislila da se na brod ukrcala neka druga Niskia, toliko se
promijenio izgled morske pro-matra%ice. Njezina zlatnosme'a koa doimala se gotovo sivom. Lice joj bijae
objeeno i oronulo, a utonule, crveno obrubljene o%i kao da su gledale u Miriamele iz neke velike daljine. Niskia
se %vrsto umotala u svoj plat, kao da se %ak i na vlanom zraku koji je slutio na oluju, bojala da se ne nahladi.
"Milosrdni Aedone!" Miriamele je povu%e unutra i zatvori vrata. "Jesi li bolesna, Gan Itai? to se dogodilo?"
Aspitis je otkrio kradu i bio na putu ovamo, naravno - to je bio jedini razlog zbog kojeg bi Niskia izgledala tako
loe. Miriamele se suo%i s tim zaklju%kom s nekom vrstom hladnog olakanja. "Treba li neto? Vode?"
Gan Itai podigne naboranu ruku. "Nita mi ne treba. Samo sam... razmiljala."
"Razmiljala? Kako to misli?"
Niskia odmahne glavom. "Ne prekidaj me, djevojko. Moram ti neto re"i. Donijela sam vlastitu odluku." Ona
sjedne na Miriamelin krevet, kre"u"i se kao da je jo dvadesetak godina pridodano njezinoj dobi. "Najprije, zna
li gdje je %amac za iskrcaj?"
Miriamele kimne. "Blizu sredine broda na desnom boku, visi na konopcima vitla." Bilo je barem neke prednosti
u tome to je ve"inu svojeg mladog ivota proivjela s moreplovcima.
"Dobro. Po'i tamo ovog poslijepodneva, kad bude sigurna da te nitko ne gleda. Sakrij ovo tamo." Niskia
podigne plat i izbavi nekoliko zaveljaja na postelju. (etiri od njih bile su vodene mjeine, napunjene do vrha;
dva su bili zaveljaji umotani u vre"e. "Kruh, sir i voda", objasni Gan Itai. "I neto kotanih udica, da moe
mesom nadopuniti jelovnik. Tu je jo nekoliko sitnica koje se tako'er moda pokau korisnima."
"Sto sve to zna%i?" Miriamele je buljila u staricu. Gan Itai je jo izgledala kao da nosi nekakav strahotni teret, ali
o%i su joj izgubile neto od zamagljenog pogleda. Sada su se sjajile.
"Zna%i da "e pobje"i. Ne mogu sjediti i gledati kako ti se name"e tolika zlo"a. Ne bih bila istinsko Navigatorovo
dijete kad bih to u%inila."
"Ali to nije mogu"e!" Miriamele se borila protiv bujice lu'a%ke nade. "(ak i kad bih mogla si"i s broda, Aspitis bi
me ulovio za nekoliko sati. Vjetar "e se podi"i mnogo prije nego to stignem do kopna. Zar misli da mogu
nestati na desetak milja praznog mora ili nadveslati Oblak Eadne?"
"Nadveslati ga? Ne." Bilo je %udnog ponosa u Gan Itainu izrazu. "Naravno da ne. Ona je hitra poput dupina. Ali o
tome kako... prepusti to meni, dijete. To je ostatak moje dunosti. Ti, me'utim, mora u%initi jo jednu stvar."
Miriamele proguta svoje dokaze. Bezglavo, uporno guranje nije joj mnogo koristilo u prolosti. "to?"

"U spremitu, u jednoj ba%vi blizu desnog zida, alatke i drugi metalni predmeti spremljeni su u ulje. Na ba%vi je
natpis, pa se ne boj da je ne"e prona"i. Po'i u spremite nakon zalaska sunca, uzmi dlijeto i bati" iz ba%ve i
razbij Cadrachove lance. Potom on mora prikriti da su lanci slomljeni, u slu%aju da netko nai'e."
"Da razbijem njegove lance? Ali svi "e me na brodu %uti." Umor po-legne na nju. Ve" se %inilo jasnim da Niskijin
plan nikako ne"e uspjeti.
"Ako me moj nos ne vara, oluja "e uskoro sti"i. Brod na moru na jakom vjetru stvara svakojaku buku." Gan Itai
podigne ruku da zaustavi daljnja pitanja. "Samo izvri te zadatke, a onda ostavi spremite i vrati se u svoju
kabinu ili nekamo, ali ne dopusti da te netko zakra%una." Ona mahne dugim prstima kako bi to naglasila.
"Makar morala izigravati bolest ili ludilo, ne dopusti da itko navu%e kra%un izme'u tebe i slobode." Zlatne o%i
zurile su u njezine sve dok Miriamele nije osjetila da je sve sumnje ostavljaju.
"Da", re%e ona. "Ho"u."
"Onda, u pono", kad mjesec bude to%no tamo," Niskia pokae na to%ku na stropu, kao da se nebo prostiralo
to%no iznad njih, "oti'i po svojeg u%enog prijatelja i pomozi mu da u'e u %amac za iskrcaj. Ja "u se pobrinuti
kako biste dobili priliku da ga porinete u more." Ona podigne pogled, uhva"ena iznenadnom milju. "Tako mi
Nepoznatoga, djevojko, uvjeri se da su vesla u %amcu! Potrai ih kad bude skrivala hranu i vodu."
ibs@crostuff.net

65

Miriamele kimne. Dakle, stvar je bila rijeena. Ona "e u%initi sve to moe da preivi, ali ako ne uspije, ne"e se
boriti protiv neminovnog. (ak i kao njezin suprug, Aspitis Preves je ne"e mo"i drati na ivotu protiv njezine
volje. "A to "e ti u%initi, Gan Itai?" upita ona.
"Ono to moram."

"Ali to nije bio san!" Tiamak je postajao gnjevniji. to je trebalo da uvjeri tu krupnu zvijer od Rimeranina? "Bila
je to Geloj, vra%ara iz ume Aldheorte. Razgovarala je sa mnom preko djevoj%ice koju sam odnedavno
neprestano sanjao. (itao sam o tome. Radi se o Umije"u koje neki stru%njaci mogu izvesti."
"Umiri se, %ovje%e. Nisam rekao da si to umislio." Isgrimnur okrene le'a starcu, koji je strpljivo %ekao idu"e
pitanje koje "e mu vojvoda postaviti. Iako nije mogao odgovoriti, onaj-koji-je-bio-Camaris %inio se da mu panja
prua tiho, djetinje zadovoljstvo, te bi satima sjedio smijee"i se Isgrimnuru. "(uo sam za tu Geloj. Vjerujem ti,
%ovje%e. A kad budemo mogli oti"i, tvoj Kamen oprotaja bit "e jednako dobro odredite kao bilo koje drugo -
%uo sam da je Jouin logor blizu tog mjesta o kojem govori. Ali ne mogu dopustiti da me bilo kakav san, bez
obzira na to koliko se hitnim %ini, zasad odvede odavde."
"Ali zato?" Tiamak ni sam nije bio siguran zato se %inilo tako vanim da odu. Jedino je znao da je bio umoran
od osje"aja bezvrijednosti. "to moemo ovdje %initi?"
"Ja %ekam Miriamele, ne"akinju princa Joue", re%e Rimeranin. "Dinivan me je poslao u ovo svratiste Bogu iza
leda. Moda je poslao i nju. Budu"i da je moja zakleta dunost da je prona'em, a izgubio sam joj trag, moram
ostati ovdje gdje trag zavrava."
"Ako ju je poslao, zato ve" nije tu?" Tiamak je znao da je stvarao nevolje, ali nije si mogao pomo"i.
"Moda se zadrala. Dug je to put pjeice." Isgrimnurova krinka mira malko je spala. "Sad uti, proklet bio! Ve"
sam ti rekao sve to mogu. Ako eli i"i, onda idi! Ja te ne"u zadravati."
Tiamak za%epi usta, a onda se okrene i nesretno othramlje k zaveljaju svoje imovine. Po%eo je prekapati
bezvoljno se spremaju"i na odlazak.
Treba li oti"i? Put je bio dug i sigurno "e ga lake prije"i sa suputnicima, ma kako kratkovidni i nemarni prema
njegovim osje"ajima oni bili. Ili bi moda bilo bolje jednostavno se oduljati natrag u svoju ku"u na drvetu
smokve, duboko u mo%vari izvan Seoskog Luga? Ali njegov narod htjet "e znati kako je zavrilo njegovo
poslanstvo u Nabban od kojeg je odustao i to "e im re"i?
Ti Koji Uvijek Kro%i Pijeskom, pomoli se Tiamak, izbavi me iz ove strane neodlu%nosti!
Njegovi neumorni prsti dotaknu teak pergament. Izvukao je stranicu Nissesove izgubljene knjige i kratko je
drao u rukama. Barem mu ovu malu pobjedu nitko ne moe oduzeti. On i samo on ju je pronaao. Ali, alosti
nad alostima, Morgenes i Dinivan nisu vie bili ivi da joj se dive!

"... Dovedi iz Nuannskog Vrta Kamenoga ", pro%itao je u sebi,
"... Czovieka ssto premda sliep vidjet mozce
Otkrij Osstricu sto oslobodi ruzcu
Upodnozcju rimmerskoga drva velikoga
Pronagji poziv czija glasna rijecz
Onom ssto zove izricze ime
Na brodu u najplitjem moru -
Kad osstrica, poziv i czoviek
Stanu uz princa desnu stranu
tada tje zarobljen slobodu natjy..."

Sjetio se ruevnog Nuannijeva svetita koje je pronaao na svojim lutanjima nekoliko dana prije. Zadihani,
poluslijepi stari sve"enik mogao mu je re"i malo toga vanog, iako je vrlo rado razgovarao nakon to je Tiamak
ubacio par cintisa u zdjelu za milodar. Nuanni je, %ini se, bio morski bog drevnog Nabbana %iji su dani slave
proli %ak i prije nego to se skorojevi" Usires pojavio. Starih Nuannijevih sljedbenika ovih je dana zaista bilo
malo, uvjeravao ga je sve"enik: da se mali depovi tovanja jo nisu drali na ivotu na praznovjernim otocima,
nitko se iv ne bi sje"ao Nuannijeva imena, iako je bog neko" opkora%io Veliko zelenilo, prvo u srcima svih
moreplovaca. Kako je bilo, stari je sve"enik pretpostavljao da mu je to bilo posljednje svetite na kopnu.
Tiamak je bio zadovoljan kad je %uo da sada poznato ime s njegova pergamenta napokon dobiva smisao, ali nije
razmiljao mnogo o njemu. Sada je dopustio umu da preleti prvom crtom zagonetne rime i upitao se jesu li se
'nuannski vrtovi kameni' moda odnosili na razbacane otoke samog Firannokog zaljeva...?
"to to ima, %ovje%ulj%e? Mapu, ha?" Po zvuku njegova glasa, Is-grimnur je pokuavao biti prijateljski
nastrojen, moda se trude"i da ublai svoju prijanju grubost - ali Tiamak to nije htio trpjeti.
ibs@crostuff.net

66

"Nita. To se vas ne ti%e." Brzo je smotao pergament i gurnuo ga natrag u hrpu svoje imovine.
"Ne mora mi glavu odgrist", zarei vojvoda. "Hajde, %ovje%e, razgovaraj sa mnom. Zar zaista odlazi?"
"Ne znam." Tiamak se nije htio okrenuti i pogledati ga. Rimeranin je bio tako krupan i impozantan da se pokraj
njega Wranjanin osje"ao strano malenim. "Moda. Ali to je dug put da ga %ovjek pregazi sam."
"Kako "e, uostalom, i"i?" Isgrimnurovo zanimanje %inilo se iskrenim.
Tiamak razmisli. "Kad ne bih iao s vama dvojicom, ne bi bilo potrebe za neupadljivo"u. Stoga bih poao
najizravnijim mogu"im putem, preko Nabbana i Thrithinga. Bila bi to duga etnja, ali ne bojim se napora."
Namrtio se, misle"i na svoju ranjenu nogu. Moda nikad ne zacijeli, a sigurno nije bila sposobna da njome
prevali veliku udaljenost. "Ili "u moda kupiti magarca", doda.
"Zaista govori dobar zapadnja%ki za jednog Wranjanina", nasmijei se Isgrimnur. "Koristi rije%i koje ni ja ne
poznajem."
"Rekao sam vam", uko%eno odvrati Tiamak. "Studirao sam s aedo-nitskom bra"om u Perdruinu. A sam me
Morgenes mnogo toga nau%io."
"Naravno." Isgrimnur kimne. "Ali, hmm, ako bude morao putovati - neupadljivo, mislim da si rekao? Ako bude
morao putovati tako da te ne primijete, to onda? Nekim tajnim mo%varnim tunelima ili ne%im sli%nim?"
Tiamak podigne pogled. Isgrimnur ga je paljivo promatrao. Tiamak brzo spusti o%i, pokuavaju"i prikriti
osmijeh. Rimeranin gaje pokuavao prevariti, kao daje Tiamak dijete! Zapravo, bilo je smijeno. "Mislim da "u
letjeti."
"Letjeti!?" Tiamak je gotovo mogao %uti kako izraz nevjerice izobli%uje vojvodino lice. "Jesi li lud?"
"O, ne," revno "e Tiamak, "to je trik koji znaju svi stanovnici Wra-na. Sto mislite zato nas jedino primje"uju na
mjestima kao to je Kwa-nitupul, gdje smo sami odabrali da budemo vi'eni? Sigurno znate da krupni, nespretni
stanovnici kopna dolaze u Wran, a nikad ne ugledaju ni ivu duu. To je stoga to, ako moramo, moemo letjeti.
Kao ptice." Dobacio mu je pogled ispod oka. Isgrimnurovo zbunjeno lice bilo je sve %emu se nadao. "Osim toga,
ako ne moemo letjeti... kako bismo dosegli gnijezda na vrhu drve"a gdje lijeemo jaja?"
"Krvi mi svete! Aedona mi na Drvetu!" Isgrimnur eksplozivno pro-kune. "Proklet bio, mo%var%e! Ruga mi se, je
li?!"
Tiamak se stisne u o%ekivanju da "e na njega poletjeti nekakav teki predmet, ali %asak kasnije podigao je
pogled i ugledao vojvodu kako se ceri i trese glavom. "Valjda sam dobio to sam i traio. Vi Wranjani, %ini se,
imate smisla za alu."
"Moda imaju i neki stanovnici kopna."
"Ipak, problem ostaje." Isgrimnur se namrti. "(ini se da se ovih dana ivot sastoji samo od tekih odluka. Tako
mi Otkupiteljeva imena, ja sam svoju donio i moram ivjeti s njom: ako se Miriamele ne pojavi do dvadeset
prvog dana oktandera - Svih svetih, to jest - onda "u i ja re"i 'dosta' i zaputiti se na sjever. To je moj izbor. Sada
mora donijeti svoju: ostati ili oti"i." Okrenuo se prema starcu, koji je njihov razgovor promatrao s
dobro"udnim nerazumijevanjem. "Nadam se da "e ostati, %ovje-%ulj%e", tiho doda vojvoda.
Tiamak je buljio na trenutak, a onda ustao i priao prozoru. Pod njim se mutni kanal sjajio poput zelene kovine
na poslijepodnevnom suncu. Podigao se na prozorsku dasku i prebacio ranjenu nogu van.
"Inihe Crven cvijet imala je tamne kose", zapjevui, promatraju"i jednu batanu kako se klati,
"Tamne kose, tamne o%i. Vitka bjee poput loze, I pjevae sivim golubima. A-je, a-je, pjevae im cijelu no".

Cuo ju je Brzo Veslo Shoaneg,
Cuoju, zavolio. Bjee snaan poput smokve,
AV djece nije imao.
A-je, a-je, nikog da mu ime nastavi.
Zazvao je Shoaneg Crven cvijet,
Zaprosio, osvojio. Ljubav im bjee brza
Poput voden konjica,
Te ona ode u njegov dom.
A-je, a-je, i nad vrata mu pero svoje objesi.
Inihe je muko dijete na svijet donijela,
Dojila, voljela. Sladak poput povjetarca bjee on
I noae ime Brzo Veslo.
A-je, a-je, voda mu bjee sigurna poput pijeska.
Dje%ak je rastao lutaju"i,
Veslaju"i, tr%e"i. Brzonog bjee poput zeca,
Daleko od doma znao je putovati.
ibs@crostuff.net

67

A-je, a-je, svojem je ognjitu stranac postao.
Jednom mu se %amac prazan vratio,
Vrte"i se, plutaju"i. K'o orahova ljuska prazan je bio,
Dijete Crven cvijeta je nestalo.
A-je, a-je, vjetar ga poput maska odnio.
Shoaneg re%e da ga zaborave,
Bezduna, lakomislena. Bio je poput budalastog pti"a,
Koji leti iz svojeg doma.
A-je, a-je, otac mu je ime prokleo.
Inihe vjerovati nije mogla,
alila ga, oplakivala. Tuna poput li"a na vodi je
Bila,
Suzama je trsku zalijevala.
A-je, a-je, pla%u" za nestalim sinom.
Crven cvijet prona" ga je udjela,
Nadala se, molila. Poput lovca sove je bila,
Koja traga za svojim sinom.
A-je, a-je, izgubljeno dijete vratiti je htjela.
Shoaneg joj to zabrani,
Povi%e, naredi. Gnjevan bjee poput osinjaka,
Ode li ona, ene ne"e imati.
A-je, a-je, otpuhat "e joj pero sa svojih vrata..."

Tiamak se prekine. Skupina vi%u"ih Wranjanina, tapovima je nespretno odguravala teglenicu uskim pokrajnjim
kanalom. Jako je ostru-gala stupove pristanita koji su strili ispred svratita poput trulih zuba. Povrina vode
namreka se valovima. Tiamak svrne pogled na Isgrim-nura, ali vojvoda je ostavio sobu. Ostao je tek starac, ne
gledaju"i ni u to, bezizraajna lica i malog, tajnovitog osmijeha.
Dugo je vremena prolo otkad je Tiamakova mati pjevala tu pjesmu svojem sinu. Pri%a o stranom izboru Inihe
Crven cvijeta bila je njezina omiljena. Razmiljanje o njoj stisnulo je Tiamakovo grlo. Izdao je povjerenje za koje
bi ona eljela da ga odri - dug prema svojem narodu. to "e sada poduzeti? Da %eka ovdje sa stanovnicima
kopna? Da ode Geloj i ostalim nositeljima Pergamene koji su ga zamolili da do'e? Ili da se u sramoti vrati u svoj
Seoski Lug? Kamo god da ode, znao je da "e ga promatrati duh njegove majke, ale"i to joj je sin okrenuo leda
vlastitom narodu.
Namrtio se kao daje okusio neto gorko. Isgrimnur je u svakom slu%aju imao pravo u jednom. Ovih dana, ovih
sumornih dana, ivot se sastojao samo od tekih odluka.

"Povucite je natrag!" re%e glas. "Brzo!"
Maegwin se probudi i zate%e kako zuri ravno u bijelo nitavilo. Promjena je bila tako %udna daje na trenutak
pomislila kako jo sanja. Nagnula se naprijed, pokuavaju"i se pomaknuti kroz tu prazninu kao to se kretala
kroz sivo bespu"e sna, ali neto ju je sprije%ilo. Uvukla je dah kad je osjetila stranu, otru hladno"u. Naginjala
se nad ponorom uskovitlana snijega. Grube ruke drale su je za ramena.
"Dri je!"
Bacila se unatrag, koprcaju"i se u potrazi za uto%item, otimaju"i se onima koji su je drali. Kad je mogla osjetiti
%vrst kamen pod sobom sa svih strana, ispustila je dubok mlaz stisnutog daha i omlitavjela. Uskovitlane pahulje
brzo su ispunjavale usjeke koje su ostavila njezina koljena po vanjskom rubu litice. U blizini, pepeo njezine male
logorske vatre gotovo je sasvim nestao pod bijelim pokriva%em.
"Gospo Maegwin - doli smo vam u pomo"!"
Ogledala se oko sebe, oamu"ena. Dvojica mukaraca jo su je %vrsto drala; tre"i je stajao nekoliko koraka iza
nje. Svi su nosili debele plate-ve i omotali alove oko lica. Jedan je imao pohabani grb klana Croich.
"Zato ste me vratili?" Glas joj se doimao sporim i nespretnim. "Bila sam s bogovima."
"Spremali ste se pasti, gospo", re%e mukarac kraj njezina desnog ramena. Mogla je osjetiti po ruci koja ju je
stiskala da je drhtao. "Traimo vas ve" tri dana."
Tri dana! Maegwin strese glavom i pogleda u nebo. Prema mutnom sjaju sunca, tek je prola zora. Zar je zaista
bila s bogovima cijelo to vrijeme? (inilo se da je jedva trajalo trenutak. Da ovi ljudi nisu doli...
Ne, re%e u sebi. To je sebi%no. Morala sam se vratiti - i ne bih bila od koristi da sam se survala s planine i umrla.
Naposljetku, sada je imala dunost preivjeti. Imala je vie od dunosti.
ibs@crostuff.net

68

Maegwin odvije svoje promrznute prste s podzemljakog kamena, putaju"i ga da padne na tlo. Osjetila je kako
joj srce buja. Imala je pravo! Uspela se na Bradach Tor kao to joj je san naloio. Tu na visokom mjestu ponovno
je usnula snove jo mo"nije od onih koji su je doveli ovamo.
Maegwin je osjetila kako glasnik bogova posee za njom, glasnik u liku visoka, crvenokosa mladi"a. Iako su mu
crte lica bile zamagljene snom, pretpostavljala je da je bio vrlo lijep. Moda je bio pali junak starog Hernvstira,
Airgad Oakheart ili princ Sinnach, uzaao da ivi na nebu s Brvniochom i ostalima!
Tijekom prve vizije u pe"ini samo je naslutila da je trai, ali kad ga je pokuala dosegnuti, san se istopio,
ostavivi je promrzlu i osamljenu na njezinu kamenu. Potom, kad je ponovno usnula, opet je osjetila da je
glasnik trai. Osjetila je da je njegova potreba hitna te se napregnula do krajnosti, pokuavaju"i gorjeti jasno
poput svjetiljke kako bi je on mogao prona"i, protegnuvi se supstancijom sna kako bi ga mogla dosegnuti. I kad
ga je napokon dotaknula, on ju je odmah ponio na prag zemlje u kojoj su ivjeli bogovi.
A onaj kojeg je ondje vidjela, sigurno je bio bog! Ponovno je vizija sna bila zamagljena - moda ivi smrtnici nisu
mogli vidjeti bogove u njihovu pravom obliku - ali lice koje se pojavilo pred njom nije bilo ro'eno od %ovjeka i
ene. Ako nita drugo, plamte"e, neljudski zlatne o%i to su dokazivale. Moda je vidjela samog Brvniocha koji
donosi oblake! Glasnik, %iji je duh ostao s njom, naizgled je kazivao bogu neto o nekom visokom mjestu - koje
je jedino moglo biti to%ka na kojoj je lealo Maegwinino usnulo tijelo dok joj je dua letjela u snu - a tada su
glasnik i bog govorili o kraljevoj k"eri i mrtvom ocu. Sve je to bilo vrlo zbrkano, glasovi su joj dolazili iskrivljeni i
puni odjeka, kao kroz vrlo duga%ak tunel ili preko silna ponora - ali o kome su drugom mogli govoriti nego o
samoj Maegwin i njezinu ocu Lluthu, koji je umro tite"i svoj narod?
Nisu sve izgovorene rije%i doprle do nje, ali njihov je smisao bio jasan: bogovi su se spremali u rat. Zasigurno je
to jedino moglo zna%iti da "e se napokon uplesti. Na trenutak su joj milostivo dopustili kratak pogled u same
nebeske dvore. Mo"na vojska %ekala je ondje, vatrenih o%iju i lepravih kosa, odjevena u oklope raznobojne
poput krila leptira, koplja i ma%eva blistavih poput munje na ljetnom nebu. Maegwin je vidjela bogove u
njihovoj mo"i i slavi. Bila je to istina, morala je biti! Kako je sada moglo biti ikakve dvojbe? Bogovi su kanili
krenuti u boj i osvetiti se neprijateljima Hernvstira.
Zaljuljala se naprijed-natrag, a dva je mukarca umire. Ako bi u ovom %asu sko%ila s Bradach Tora, osje"ala je da
ne bi pala, ve" poletjela poput %vorka, brzo poput strijele niz planinu da objavi svojem narodu predivne vijesti.
Nasmijala se samoj sebi i svojim budalastim idejama, a onda se opet nasmijala od sre"e to su je bogovi zemlje,
vode i neba izabrali da donese njihovu poruku o nadolaze"oj odmazdi.
"Moja gospo?" Mukar%eva zabrinutost bila je jasna iz njegova tona. "Je li vam zlo?"
Ona se ne obazre na nj, usplamtjela od ideja. (ak iako nije mogla zapravo letjeti, mora pohitati niz planinu u
pe"ine gdje se hernvstirski narod mu%io u izgnanstvu. Bilo je vrijeme da krene!
"Nikad mi nije bilo bolje", re%e ona. "Vodite me mojem narodu."
Dok joj je njezina pratnja pomagala da se spusti niz vrlet, Maegwi-nin trbuh stane kr%ati. Glad joj se, shvati, brzo
vra"ala. Tri je dana spavala, sanjala i zurila u snjenu daljinu s tog visokog mjesta i za to vrijeme gotovo nita
nije pojela. Ispunjena nebeskim rije%ima, sada je tako'er bila uplja poput prazne ba%ve. Kako "e se ikad
napuniti? Grohotom se nasmijala i zastala, otresavi snijeg s odje"e u oblaku bijelog praha. Bilo je strahovito
hladno, ali ona je bila utopljena. Bila je daleko od doma, ali drutvo su joj pravile njezine poletne misli. eljela je
da moe podijeliti taj osje"aj trijumfa s Eolairom, ali %ak je ni misao na njega nije rastuila, kao to je to uvijek
bilo. On je radio to je morao, a ako su bogovi posadili sjeme njegova odlaska u njezin um, onda je za to morao
postojati razlog. Kako je mogla dvojiti, kad je sve drugo to su obe"ali bilo darovano - sve osim posljednjeg i
najve"eg dara, za koji je znala da "e uskoro sti"i?
"Razgovarala sam s bogovima", ona re%e trojici zabrinutih mukaraca. "Oni su uz nas u ovom tekom %asu - do"i
"e nam u pomo"."
(ovjek najblii njoj brzo pogleda svoje suputnike, a onda se tekom mukom osmjehne dok je govorio: "Slava
svim njihovim imenima."
Maegwin pokupi svoj siromani imetak u vre"u takvom brzinom da je odlomila drveno krilo s Mirchine ptice.
Poslala je jednog %ovjeka natrag po podzemljaki kamen koji je ispustila u snijeg na rubu litice. Prije nego to se
sunce pomaknulo duljinu ruke iznad obzora, sputala se niz snjeni obronak Grianspoga.
Bila je gladna i vrlo umorna, a tako'er je napokon po%ela osje"ati hladno"u. (ak i uz pomo" svojih spasitelja,
silazak je bio tei od uspona. Ipak, Maegwin je osje"ala kako u njoj pulsira radost poput djeteta koje %eka
ro'enje - radost koja "e poput djeteta porasti i postati jo divnija. Sada je mogla re"i svojem narodu da im je
pomo" na putu! Sto je drugo mogla srda%nije do%ekati nakon ovih sumornih dvanaest mjeseci?
Ali to je jo trebalo poduzeti, odjednom se upitala. to su Hernvstir-ci morali u%initi da se pripreme za povratak
bogova?
ibs@crostuff.net

69

Maegwin svrne misli na to dok se druina oprezno sputala, a jutro uzmicalo s lica Grianspoga. Napokon je
odlu%ila da, prije svega, opet mora razgovarati s Diawen. Proro%ica je imala pravo u vezi s Bradach Torom i
odmah je shvatila vanost drugih snova. Diawen "e pomo"i Maegwin da odlu%i kako dalje.
Stari Craobhan presreo je tragala%ku %eticu, pun srditih rije%i i slabo skrivene brige, ali njegov bijes zbog njezine
nesmotrenosti otklizao je s Maegwin poput kie s nauljene koe. Nasmijeila mu se i zahvalila to je poslao
ljude da je dovedu dolje, ali odbijala se zadrati; ignorirala ga je kad je najprije zapovijedio, pa zamolio, te na
kraju preklinjao da se odmori i prepusti njezi. Napokon, ne uspjevi je nagovoriti da im se pridrui, a ne ele"i
upotrijebiti silu u pe"ini punoj znatieljnih promatra%a, Craobhan i njegovi ljudi odustanu.
Diawen je stajala pred svojom spiljom kao daje o%ekivala da "e Maegwin nai"i ba u to vrijeme. Proro%ica je
uzme za ruku i uvede u zadimljenu prostoriju.
"Vidim na tvojem licu." Diawen se ozbiljno zagleda u Maegwinine o%i. "Hvala Mirchi, usnula si novi san."
"Uspela sam se na Bradach Tor, kako si predloila." Htjela je vikati od uzbu'enja. "A bogovi su mi se obratili!"
Ispri%ala je sve to je doivjela, pokuavaju"i ne pretjerivati ni veli%ati - sigurno je sama stvarnost bila dovoljno
%udesna! Kad je zavrila, Diawen je zurila u nju u tiini, o%iju blistavih od ne%eg to je nalikovalo na suze.
"Ah, slava budi", re%e proro%ica. "Dano ti je Svjedo%enje, kao u starim pri%ama."
Maegwin se sretno nasmijei. Diawen je razumjela, kao to je Maegwin znala da ho"e. "Divno je", sloi se ona.
"Bit "emo spaeni." Ona zastane osje"aju"i misao koju je zadravala. "Ali to trebamo %initi?"
"Boju volju", odvrati Diawen bez oklijevanja. "Ali to je to?"
Diawen stane traiti me'u svojom zbirkom zrcala, napokon izabravi jedno na%injeno od ulatene bronce s
ru%kom u obliku savijene zmije. "Sad tiho. Nisam hodala snovima s tobom, ali imam svoje na%ine." Drala je
zrcalo iznad vatre koja je tinjala, a onda otpuhnula nakupljenu %a'u. Dugo je zurila u njega, tamnosme'ih o%iju
naizgled uperenih u neto s one strane zrcala. Usne su joj se beumno micale. Napokon, spustila je zrcalo.
Kad je Diawen prozborila, glas joj bijae dalek. "Bogovi pomau smjelima. Bagba je dao stoku Hernovu narodu
jer su izgubili konje ratuju"i za bogove. Mathan je nau%ila umije"u tkanja ene koje su je sakrile od bijesa
njezina mua Murhagha. Bogovi pomau smjelima." Trepnula je i odmaknula uvojak sijede kose s o%iju. Glas joj
poprimi uobi%ajeni ton. "Moramo po"i u susret bogovima. Moramo im pokazati da su Her-nova djeca dostojna
njihove pomo"i."
"to to zna%i?"
Diawen odmahne glavom. "Nisam sigurna."
"Trebamo li se sami podi"i na oruje? Iza"i i izazvati Skalija?" Maegwin se namrti. "Kako mogu tako neto
zatraiti od ljudi, malobrojnih i slabih kakvi jesu?"
"Provoditi volju bogova nikad nije lako", uzdahne Diawen. "Znam. Kad sam bila mlada, Mircha mi se ukazala u
snu, ali nisam mogla u%initi stoje traila. Bojala sam se." Proro%i%ino lice, izgubljeno u uspomenama, bilo je
puno tekog kajanja. "Tako sam zatajila kad je doao moj %as i ostavila redovnitvo. Nikad otad nisam osjetila
njezin dodir, tijekom svih ovih osamljenih godina..." Prekinula se. Kad je ponovno svr-nula pogled na Maegwin,
bila je ustra poput trgovca vunom. "Volja bogova moe biti zastrauju"a, kraljeva k"eri, ali odbiti je zna%i odbiti
i njihovu pomo". Vie od toga ne mogu ti re"i."
"Di"i se na oruje protiv Skalija i njegovih plja%kaa..." Maegwin pusti da misao te%e njome poput vode. Bilo je
izvjesne bezumne ljepote u toj zamisli, ljepote koja bi zaista mogla zadovoljiti nebesa. Ponovno podi"i ma%
Hernvstira protiv osvaja%a, %ak i na jedan kratak trenutak. Sigurno bi i sami bogovi uskliknuli kad bi vidjeli tako
ponosan %as! I sigurno bi se u tom trenu nebo moralo otvoriti i sve Rhvnnove munje sunuti da spale Skalija
Otronosog i njegovu vojsku u pepeo...
"Moram razmisliti, Diawen. Ali kad se budem obra"ala o%evu narodu, ho"e li stajati uza me?"
Proro%ica kimne, smijee"i se poput ponosna roditelja. "Stajat "u uza te, kraljeva k"eri. Prenijet "emo narodu
rije%i bogova."

Padao je pljusak tople kie, prvi glasnik nadolaze"e oluje. Gusta gomila oblaka na obzoru bila je sivocrna,
okrznuta na rubovima naran%astim arom kasnog poslijepodnevnog sunca koje je gotovo progutala. Miriamele
zamiri pred rominjanjem kapljica i paljivo se ogleda uokolo. Ve"ina mornara bila je zaposlena pripremanjem
za oluju i %inilo se da nitko ne obra"a nimalo pozornosti na nju. Aspitis je bio u svojoj kabini, gdje se molila da "e
biti previe zaokupljen svojim morskim kartama da primijeti kra'u svojega najotmjenijeg bodea.
Izvukla je prvu vodenu mjeinu ispod svojeg opasanog plata, a onda olabavila %vor koji je drao teak platneni
pokriva% na mjestu iznad otvorenog %amca za iskrcaj. Nakon jo jednog uurbanog pregleda okoline, pustila je
da vodena mjeina sklizne u %amac i ugnijezdi se izme'u vesala, a za njom brzo poslala drugu. Dok je stajala na
vrcima prstiju kako bi ugurala smotuljke kruha i sira, netko vikne na nabbanskom.
"Oj! Prestani s tim!"
ibs@crostuff.net

70

Miriamele se sledi poput zeca zatjeranog u kripac, dok joj je srce lupalo. Pustila je da joj zaveljaji hrane kliznu
iz prstiju u %amac, a onda se polako okrenula.
"Budalo! Stavio si ga naopako!" izdere se mornar sa svojeg sjedita na snasti. Dvadeset lakata vie, srdito je
zurio u drugog mornara koji je radio na jarbolu iznad njega. Predmet njegove kritike pokae mu znak koze i
veselo nastavi raditi to god je ve" bilo tako sablanjivo. Prvi je mornar jo malo vikao, a onda se nasmijao i
pljunuo niz vjetar prije nego to se vratio svojem poslu.
Miriamele sklopi o%i dok je %ekala da joj se koljena prestanu tresti. Duboko je udahnula, ispunivi nos mirisima
katrana, mokrih dasaka i promo%ene vune vlastitog plata, kao i bodljikav, tajanstveni vonj nadolaze"e oluje, a
onda opet otvori o%i. Kia je postala ja%a i sada joj se slijevala s kukuljice, kao majuni slap koji je padao to%no
pred vrhom njezina nosa. Vrijeme da se vrati u potpalublje. Uskoro "e zaci sunce, a onda nije htjela upropastiti
Gan Itain plan najobi%nijim nemarom, koliko god je nada u uspjeh bila slaba. Tako'er, iako nije bilo
neobjanjivo to se Miriamele nalazila na palubi na sve ja%oj kii, susret s Aspitisom mogao bi se utisnuti u
njegov um kao neto neobi%no. Miriamele nije to%no znala to je Niskia pripremala, ali je znala da joj ne"e
pomo"i ako u grofu probudi oprez.
Spustila se niz stube grotla ne privukavi pozornost, a onda tiho otap-kala hodnikom sve dok nije stigla do
Niskijine slabo namjetene odaje.
Vrata su bila ostavljena otklju%ana te je Miriamele brzo stupila unutra. Gan Itai je otila - pripremati majstorski
potez svojeg plana, bila je uvjerena Miriamele, ma kako ga beznadnim drala %ak i sama Niskia. Gan Itai se
zaista doimala umornom i malodunom kad ju je vidjela tog jutra.
Nakon stoje Miriamele svezala svoju suknju, skinula je pomi%an dio zidne oplate, a onda se dugo patila ho"e li
zakra%unati vanjska vrata odaje. Osim ako savreno ne vrati plo%u s unutranje strane skrivenog prolaza, tko
god u'e u sobu odmah "e znati da je netko proao kroza nj, a mogao bi biti dovoljno zainteresiran da istrai. Ali
ako navu%e kra%un, Gan Itai "e se moda vratiti i ne"e mo"i u"i.
Nakon kratkog razmiljanja, odlu%ila je ostaviti vrata na miru i riskirati daje slu%ajno otkriju. Uzela je okrajak
svije"e iz svojeg plata i prinijela ga plamenu Gan Itaine svjetiljke, a onda se uspela kroz otvor i namjestila
oplatu iza sebe. Drala je kraj svije"e u zubima dok se penjala ljestvama, izgovaraju"i tihu molitvu zahvalnosti
to joj je kosa bila mokra i jo kratko podiana. Uurbano je otjerala sliku onoga to bi se moglo dogoditi kad bi
se nekome zapalila kosa na ovako uzanom mjestu.
Kad je stigla do grotla, kapnula je malo voska na pod prolaza da pri%vrsti svije"u, a onda podigla podna vrata i
provirila kroz pukotinu. Spremite je bilo mra%no - dobar znak. Dvojila je da je itko od mornara hodao me'u
nesigurno naslaganim ba%vama bez svjetla.
"Cadrach!" tiho je zovnula. "Ja sam! Miriamele!"
Odgovora nije bilo i na trenutak je bila sigurna da je zakasnila, da je redovnik umro u tami. Progutala je na suho
svoj strah, ponovno uzela svije"u i paljivo se spustila niz ljestve pri%vr"ene uz prag podnih vrata. Zavravale su
malo iznad tla, pa kad je presko%ila ostatak udaljenosti, do%ekala se bre nego to je o%ekivala. Svije"a joj
ispadne iz ruke i otkotrlja se po drvenom podu. Jurnula je za njom, opekavi se kad ju je pani %no %epala, ali ona
se nije ugasila.
Miriamele duboko udahne. "Cadrach?"
I dalje bez odgovora, oduljala se kroz nagnute hrpe brodskih zaliha. Redovnik je sjedio skutren na podu pokraj
zida, glave sputene na prsa. Uhvatila gaje za rame i prodrmala, od %ega mu se glava zanjihala.
"Probudi se, Cadrach." Zastenjao je, ali nije se probudio. Ona ga ja%e protrese.
"Ah, bogovi," promrmlja on, "ta smearech fleann... ta prokleta knjiga..." Zamahnuo je rukama kao daje
zarobljen u stranoj no"noj mori.
"Zaklopi je! Zaklopi je! Daje bar nikad nisam otvorio..." Rije%i mu se stiaju u nerazumljivo frfljanje.
"Proklet bio, probudi se!" prosik"e ona.
O%i mu se napokon otvore. "Moja... moja gospo?" Njegova je zbunjenost bila vrijedna saaljenja. Neto od
njegove biti uvenulo je u zato%enitvu: koa mu je visjela s kostiju lica, a o%i mutno kiljile iz uvu%enih duplji.
Izgledao je poput starca. Miriamele ga uhvati za ruku, malko se %ude"i to je to u%inila bez oklijevanja. Nije li to
bio onaj isti pijani izdajnik kojeg je gurnula u Emettinki zaljev u nadi da "e se utopiti? Ali znala je da nije. (ovjek
pred njom bio je bijedno stvorenje koje su sputali lancima i pretukli - ne zbog nekog stvarnog zlo%ina, ve" samo
zato to je pobjegao, pokuavaju"i spasiti vlastiti ivot. Sada je eljela daje pobjegla s njim. Miriamele je
saalijevala redovnika i sjetila se da nije bio sasvim lo. Na neki na%in, %ak joj je bio prijatelj.
Miriamele se odjednom postidi svoje be"utnosti. Bila je tako sigurna u sve, uvjerena u ono to je ispravno i
ono to je pogreno da je bila spremna pustiti ga da se utopi. Sada je bilo teko gledati Cadracha, njegove
ranjene, preplaene o%i, glavu koja se klatila iznad umrljane mantije. Stisnula je njegovu hladnu ruku i izustila:
ibs@crostuff.net

71

"Ne boj se - vratit "u se za trenutak." Uzela je svije"u i otila potraiti u naslaganim ba%vama alatke koje je Gan
Itai obe"ala.
Zakiljila je u izblijedjele oznake dok su koraci odjekivali tamo-amo iznad njezine glave. Brod se naglo zaljulja,
kripe"i u zahvatu prvih olujnih vjetrova. Napokon je otkrila ba%vu korisno ozna%enu "Otillenaes". Kad je
tako'er pronala otpira% koji je visio pokraj ljestava, otvorila je ba%vu. Pravo blago alatki bilo je spremljeno
unutra, sve uredno umotano u kou i plutaju"i u ulju poput egzoti%nih ptica za ve%eru. Ugrizla se za usnicu i
prisilila da radi mirno i oprezno, odmataju"i zaveljaje iz kojih se cijedilo, jedan po jedan, sve dok nije pronala
dlijeto i teak ba-ti". Nakon to ih je obrisala o unutranju stranu svojeg plata, odnijela ih je Cadrachu.
"Sto to radite, gospo? Kanite li mi olakati ivot udarcem tog svinjskog kolja%a? Zaista biste mi u%inili uslugu."
Ona se namrti, pri%vrstivi svije"u na pod vru"im voskom. "Ne budi glup. Presje"i "u ti lance. Gan Itai "e nam
pomo"i da pobjegnemo."
Redovnik je %asak buljio u nju, neobi%no napetim podbuhlim sivim o%ima. "Znate da ne mogu hodati,
Miriamele."
"Ako budem morala, nosit "u te. Ali ne idemo dok ne padne no". To "e ti dati prilike da utrlja malo ivota u
noge. Moda bi mogao %ak i ustati i pokuati malo hodati, ako bude tih." Potegnula je lanac koji mu je visio s
glenjeva. "Pretpostavljam da ga moram presje"i s obje strane, ina%e "e zveckati dok bude hodao, poput
kotlokrpe." Cadrachov osmijeh, pretpostavljala je, elio joj je ugoditi.
Duga%ak lanac izme'u okova na njegovim nogama provla%io se kroz jedan od klinova na podu spremita.
Miriamele nategne jednu stranu, a onda poloi otar rub dlijeta uz kariku najbliu okovima. "Moe li je
pridrati?" upita. "Tako "u mo"i objema rukama drati %eki"."
Redovnik kimne i uhvati eljezni iljak. Miriamele odvagne bati" nekoliko puta da se privikne na njega, a onda
ga podigne iznad glave.
"Izgledate kao Sme'ooka Deanagha", apne on.
Miriamele je pokuavala oslukivati kripavi ritam kretanja broda, nadaju"i se da "e prona"i bu%an trenutak u
kojem moe udariti. "Kao tko?"
"Sme'ooka Deanagha." On se nasmijei. "Rhvnnova najmla'a k"i. Kad su ga neprijatelji opkolili, a on leao
bolestan, ona je lupala po njegovu bron%anom kotlu svojom licom sve dok ga ostali bogovi nisu doli spasiti."
On se zabulji u nju. "Bila je hrabra."
Brod se zaljuljao, a daske ispustile dug, drhtav uzdah.
"Moje su o%i zelene", re%e Miriamele i udari bati"em to je ja%e mogla. Zveket se %inio glasnim poput groma.
Sigurna da Aspitis i njegovi ljudi ve" jure prema spremitu, spustila je pogled. Dlijeto je zadrlo duboko, ali lanac
jo nije bio presje%en.
"Prokletstvo", dahne ona i zastane oslukuju"i dug, nemiran trenutak. (inilo se da s palube nisu dopirali nikakvi
neobi%ni zvu%i te je podigla bati", a onda joj neto padne na pamet. Svu%e plat i presavije ga, pa onda jo
jednom. Uvu%e ovaj jastuk ispod lanca. "Dri to", naredi i ponovno zamahne.
Trebalo je nekoliko ureza, ali plat je pomogao priguiti buku, iako je tako'er oteavao izvo'enje jakog udarca.
Napokon se eljezna karika razdvojila. Miriamele je tada mukotrpno probila i drugu stranu te %ak uspjela
prepiliti jedan kraj Cadrachovih zglobnih lanaca prije nego stoje morala prestati. Ruke kao da joj je zahvatio
plamen; nije vie mogla podi"i teak bati" iznad ramena. Cadrach je pokuao, ali bio je preslab. Nakon to je
zamahnuo njime nekoliko puta ne na%inivi zamjetnu udubinu, vratio joj je %eki".
"Ovo "e dostajati", re%e. "Jedna je strana dovoljna da me oslobodi, a mogu omotati lanac oko ruke da ne stvara
buku. Noge su bile najvanije, a one su slobodne." Paljivo je promigoljio nogama da to pokae. "Moete li
prona"i kakav komad tamnog platna u ovom spremitu?"
Miriamele ga za%u'eno pogleda, ali ustane i po%ne opreznu pretragu. Napokon se vratila. Aspitisov no, koji je
alom privezala za nogu, bio joj je u ruci. "Nema ni%eg u blizini. Ako ga zaista treba, odsje"i "emo rub mojeg
plata." Kleknula je i prinijela otricu tamnoj tkanini. "Da sije%em?"
Cadrach kimne. "Upotrijebit "u ga da sveem lance. Tako "e stajati na mjestu ako ih netko jako ne povu%e."
Potrudio se osmjehnuti. "Na ovom svjetlu moji straari ne"e opaziti da je jedna karika od meke erkvnlandske
vune."
Kad su to obavili i kad su sve alatke bile zamotane i vra"ene na mjesto, Miriamele podigne svoju svije"u i
ustane. "Vratit "u se po tebe u pono" ili malo prije."
"Kako Gan Itai namjerava izvesti taj mali trik?" Osje"ala se natruha njegova starog ironi%nog tona.
"Nije mi rekla. Moda smatra kako je najbolje da znam to manje, pa "u se manje brinuti." Miriamele strese
glavom. "Tu je pogrijeila."
"Nije vjerojatno da "emo si"i s ovog broda, niti sti"i daleko %ak i ako uspijemo." Bolni napor posljednjeg sata
nazirao se u Cadrachovu svakom oklijevaju"em pokretu.
ibs@crostuff.net

72

"Nije uop"e vjerojatno", sloi se ona. "Ali Aspitis zna da sam k"i Velikog kralja i prisiljava me da se vjen%amo, pa
me nije briga to je vjerojatno, a to nije." Okrenula se da ode.
"Ne, gospo, pretpostavljam da nije. Do no"as, onda."
Miriamele zastane. Negdje u upravo minulom satu, dok su lanci padali, izme'u njih je iskrsnulo neizre%eno
razumijevanje... neka vrsta op-rosta.
"No"as", re%e ona. Uzme svije"u i vrati se uz ljestve, ponovno ostavivi redovnika da sjedi u mraku.
Ve%ernji su se sati polako vukli. Miriamele je leala u svojoj kabini oslukuju"i ja%anje oluje, pitaju"i se gdje "e
biti sutra u ovo vrijeme.
Vjetar se poja%ao. Oblak Eadne naprezao se i ljuljao. Kad je grofov pa doao i pokucao na vrata govore"i da ju
je njegov gospodar zamolio da do'e na kasnu ve%eru, izjavila je da joj je slabo od nemirnog mora i odbila poziv.
Malo kasnije, stigao je sam Aspitis.
"ao mi je to %ujem da si bolesna, Miriamele." Lijeno je stajao na vratima, gibak poput svake grabeljivice.
"Moda bi no"as voljela spavati u mojoj kabini, da ne bude sama sa svojim jadom?"
Htjela se nasmijati takvoj jezivoj ironiji, ali je odoljela. "Bolesna sam, gospodaru. Kad se budemo vjen%ali, u%init
"u to velite. Ostavite me ovu zadnju no" nasamo."
(inio se voljnim prepirati, ali je umjesto toga slegnuo ramenima. "Kako ho"e. Imao sam dugu ve%er,
pripremaju"i se za oluju. A, kao to veli, imamo pred sobom cijeli ivot." Osmjehnuo se u krivulji tankoj poput
raspora noem. "Stoga, laku no"." Koraknuo je naprijed i poljubio njezin hladni obraz, a onda priao malom
stolu i utinuo stijenj njezine svjetiljke, ugasivi plamen. "Bit "e no" nemirnog mora. Ne eli valjda prouzro%iti
poar."
Izaao je, zatvorivi vrata za sobom. (im su njegovi koraci utihnuli u hodniku, ona sko%i s kreveta kako bi se
uvjerila da ju nije kojim slu%ajem zaklju%ao. Vrata se slobodno otvore, otkrivi mra%an hodnik. (ak i sa
zatvorenim gornjim grotlom, jauk je vjetra bio glasan, pun divlje mo"i. Zatvorila je vrata i vratila se u krevet.
Sjede"i na krevetu, ljuljaju"i se sa snanim pokretima broda, Miriamele je tonula i budila se iz lakog, nemirnog
sna, povremeno se naglo prenuvi, dok bi se dronjci sna jo privijali uz nju, a onda ure"i u hodnik i uz ljestve da
kriom pogleda nebo. Jednom je morala toliko %ekati da se mjesec pojavi na nebu punom olujnih oblaka da se,
jo ne posve budna, pobojala kako je sasvim nestao te da su ga nekako otjerali njezin otac i Prvrates. Kad se
napokon pojavio, kao treptavo oko iza tame, vidjela je da je jo bio daleko od mjesta o kojem je Niskia govorila.
Miriamele mugne natrag u postelju.
(ak se %inilo da je jednom, dok je leala u polusnu, Gan Itai otvorila vrata i provirila u sobu. Ali ako je to zaista
bila ona, Niskia nije nita rekla; %asak kasnije, dovratak je zjapio prazan. Uskoro potom, u zatiju izme'u naleta
vjetra, Miriamele je %ula pjesmu morske promatra%i-ce kako jeca kroz no".
Kad vie nije mogla %ekati, Miriamele ustane. Izvukla je vre"u koju je skrila ispod kreveta i izvadila svoju
redovni%ku odje"u koju je odloila u korist lijepih haljina koje je pribavio Aspitis. Nakon to je odjenula hla%e i
koulju te opasala iroku mantiju %vrsto oko struka, navukla je svoje stare %izme, a onda ubacila nekoliko
izabranih predmeta u vre"u. Aspitisov no, koji je nosila to poslijepodne, sada je zadjenula pod pojas. Bolje da
ga ima pri ruci nego da se brine za njegovo otkri"e.
Ako sretne ikoga izme'u svoje i Gan Itaine kabine, pokuat "e skriti otricu pod irokim rukavom halje.
Brza provjera potvrdila je da je hodnik prazan. Miriamele zatakne vre"u pod ruku i krene to je tie mogla niz
hodnik, potpomognuta kiom koja je bubnjala po palubi nad njezinom glavom poput doboa u koji je udaralo
tisu"u ruku. Niskijina pjesma, uzdiu"i se iznad buke oluje, imala je %udnu, nemirnu notu, kudikamo manje
ugodnu uhu nego obi%no. Moda se Niskijina o%ita nesre"a o%itovala u njezinoj pjesmi, pomisli Miriamele.
Stresla je glavom, uznemirena.
(ak i kratak pogled kroz podna vrata ostavio ju je mokru do koe. Mlazove kie vjetar je bacao gotovo ukoso, a
nekoliko svjetiljki koje su jo gorjele u njihovim pokrovima od prozirne roevine lupale su i poskakivale na
jarbolima. Posada Oblaka Eadne, umotana u leprave pla-teve, hitala je palubom poput uspani%enih majmuna.
Bio je to prizor divlje zbrke, ali unato% tome, Miriamele je osjetila teinu na svojem srcu. (inilo se daje svaki
mornar na brodu bio na palubi i u velikom poslu, o%ima budno prate"i svako paranje jedara ili labavljenje uadi.
Bilo bi nemogu"e da se ona i Cadrach nezamije"eno iskradu s jedne strane broda na drugu, a kamoli da spuste
teak %amac za iskrcaj i pobjegnu preko ograde. to god da je Gan Itai planirala, oluja "e tu zamisao sigurno
upropastiti.
Mjesec, iako gotovo posve zaklonjen, izgledao je blie mjestu koje je Niskia pokazala. Dok je Miriamele mirila u
kiu, par mornara priblii se grotlu psuju"i i vuku"i teak navoj konopa. Brzo je spustila vrata i spustila se niz
ljestve, a onda pohitala prolazom prema Gan Itainoj odaji i Niskijinoj rupi koja je vodila Cadrachu.
ibs@crostuff.net

73

Redovnik je bio budan i %ekao. (inilo se da mu je malo bolje, ali pokreti su mu jo bili slabi i spori. Dok je
Miriamele omatala komad lanca oko njegove ruke i u%vr"ivala je trakama svojeg plata, brinula se kako "e ga
uspjeti neopaeno prevesti preko palube do %amca za iskrcaj.
Kad je bila gotova, Cadrach podigne ruku i hrabro njome zamahne. "Gotovo da i nije teka, gospo."
Zagledala se u teke karike, mrte"i se. Lagao je, naravno. Pokuala je vidjeti napor na njegovu licu. Na trenutak
je uzela u obzir da ponovno otvori ba%vu i pokua jo jedanput s %eki"em i dlijetom, ali bojala se da bi joj to
oduzelo vremena. Tako'er, budu"i da se brod jako ljuljao, postojala je velika mogu"nost da slu%ajno rani sebe
ili Cadracha. Dvojila je da "e njihov bijeg uspjeti, ali to joj je bila jedina nada. Sada kad je vrijeme dolo, bila je
odlu%na da dade sve od sebe.
"Moramo uskoro krenuti. Evo." Izvukla je tanku %uturicu iz svoje vre"e i dodala je Cadrachu. "Samo nekoliko
gutljaja."
Uzeo ju je upitna pogleda. Nakon prvog gutljaja, osmijeh mu se rairi licem. Ispio je jo nekoliko dugih gutljaja.
"Vino." Oblizao je usnice. "Dobar crveni Perdruin! Tako mi Usire-sa, Bagbe i... i svih ostalih! Blaena bila,
gospo!" Uvukao je dah i uzdahnuo. "Sad mogu umrijeti sretan."
"Nemoj umrijeti. Ne jo. Daj mi to."
Cadrach je pogleda, a onda joj oklijevaju"i doda %uturicu. Miriamele je nagne i ispije posljednjih nekoliko
gutljaja, osje"aju"i kako joj toplina klizi grlom i gnijezdi se u njezinu trbuhu. Skrila je praznu posudu iza jedne
ba%ve.
"Sad idemo." Podigla je svoju svije"u i povela ga k ljestvama.
Kad se Cadrach napokon uspeo ljestvama u prolaz Niskijine rupe, zastao je da uhvati dah. Dok je stenjao,
Miriamele razmisli o idu"em koraku. Iznad njihovih glava, brod je brujao i vibrirao pod pljuskom.
"Postoje tri na%ina na koja moemo iza"i", re%e naglas. (inilo se da je Cadrach, koji se pridravao da ne padne
od ljuljanja broda, ne slua. "Grotlom iz spremita - ali ono se otvara izravno na prednju stranu kr-mene palube,
gdje se uvijek nalazi kormilar. Po ovom nevremenu netko "e sigurno biti tamo budan. Stoga to otpada." Svrnula
je pogled na redovnika. U malom krugu svjetlosti svije"e, zurio je u podne daske pod sobom. "Imamo dva
izbora. Gore kroz grotlo na glavni hodnik, to%no pokraj Aspitisa i svih njegovih mornara ili niz prolaz do
suprotnog kraja, koji se vjerojatno otvara na pram%anu palubu."
Cadrach podigne pogled. "Vjerojatno?"
"Gan Itai mi nije rekla, a ja sam zaboravila upitati. Ali ovo je Niskijina rupa; rekla je da je ona koristi da brzo
prije'e s jednog kraja broda na drugi. Budu"i da uvijek pjeva s pramca, ovaj prolaz sigurno tamo vodi."
Redovnik klonulo kimne. "Ah."
"Stoga mislim da trebamo i"i tamo. Moda nas Gan Itai %eka. Nije rekla kako da do'emo do %amca za iskrcaj niti
kad "e se s nama susresti."
"Slijedit "u vas, gospo."
Dok su puzali uskim prolazom, jak, potresaju"i prasak istisne sam zrak iz njihovih uiju. Cadrach ispusti priguen
krik uasa. "Bogovi, to je to?" dahne.
"Grom", re%e Miriamele. "Oluja je dola."
"Usiresu Aedone u Tvojoj milosti, izbavi me brodova i mora", jauk-ne Cadrach. "Svi su oni prokleti. Prokleti."
"Od jednog broda do drugog, i jo blie moru." Miriamele ponovno stane puzati. "Tamo idemo - budemo li imali
sre"e." (ula je kako Cadrach strue za njom.
Grom zatutnji jo dvaput prije nego to su stigli do kraja prolaza, a svaki je prasak bio glasniji od posljednjeg.
Kad su napokon %u%nuli ispod stropnih vrata, Miriamele se okrene i poloi ruku na redovnikovu miicu.
"Ugasit "u svije"u. Budi tiho."
Polako je podigla teka vrata sve dok otvor nije postao irok kao njezina ruka. Kia uleti i zapljusne ih. Bili su
to%no ispod pram%ane palube - stepenice su se penjale na nju tek nekoliko koraka od grotla - i nekih dvadeset
lakata od lijeve ograde. Bljesak munje trenutno obasja cijelu palubu. Miriamele ugleda obrise posade svud
naokolo, uhva"ene u pola pokreta kao naslikane na freski. Nebo se spustilo na brod, gomila gnjevnih crnih
oblaka koji su zaklonili zvijezde. Sko%ila je dolje i pustila da se vrata zalupe dok je jo jedan udar groma potresao
no".
"Ima ljudi svud naokolo", re%e kad su odjeci utihnuli. "Ali nitko nije preblizu. Ako se do%epamo ograde i
navu%emo kukuljice, moda ne"e opaziti da nismo posada. Onda se moemo zaputiti na krmu prema %amcu."
Bez svije"e nije mogla vidjeti redovnika, ali gaje mogla %uti kako die u uskom prostoru pokraj nje. Odjednom
joj neto padne na um.
"Nisam %ula Gan Itai. Nije pjevala."
Zavladao je trenutak tiine prije nego to se Cadrach javio. "Bojim se, Miriamele", re%e promuklo. "Ako moramo
i"i, krenimo odmah, prije nego to izgubim ovo malo hrabrosti to mi je ostalo."
ibs@crostuff.net

74

"I ja se bojim," re%e ona, "ali moram malo razmisliti." Ispruila je ruku i pronala njegovu studenu, a onda je
drala u svojoj dok je razmiljala. Sjedili su tako neko vrijeme prije nego to je opet prozborila. "Ako Gan Itai
nije na pram%anoj palubi, ne znam gdje bi mogla biti. Moda nas %eka pokraj %amca za iskrcaj, moda ne. Kad
stignemo tamo, morat "emo odrijeiti uad koja ga vezuje za brod - sve osim jednog. Ja "u je potraiti, a kad se
vratim, spustit "emo %amac i sko%iti u vodu. Ako se ne vratim, mora to u%initi sam. Ali bit "e samo jedan %vor.
Ne"e ti trebati mnogo snage."
"Sko%iti... u vodu?" promuca on. "Po ovoj stranoj oluji? I s onim zlodusima, onim kilpama, koje tamo plivaju?"
"Naravno, sko%iti", apne ona, pokuavaju"i obuzdati svoju muku. "Ako izbacimo %amac dok smo u njemu,
vjerojatno bismo slomili le'a. Ne brini se, ja "u i"i prva i dati ti veslo za koje se moe drati."
"Posramljujete me, gospo", re%e redovnik, ali joj ne pusti ruku. "Ja bih trebao tititi vas. Ali znate da mrzim
more."
Ona mu stisne prste. "Znam. Hajdemo, onda. Upamti, ako te netko zovne, pravi se da ga dobro ne %uje i
nastavi hodati. I dri ruku na ogradi, jer "e paluba sigurno biti skliska. Ne eli sletjeti preko ograde prije nego
to ubacimo %amac za iskrcaj u vodu."
Cadrachov je smijeh bio histeri%an od straha. "U pravu ste to se toga ti%e, gospo. Bog nas sve spasio."
Novi zvuk naglo se uzdigne iznad urlika oluje, malko tii od groma, ali nekako podjednako mo"an. Miriamele
osjeti kako struji njezinim tijelom te se morala pridrati za zid na trenutak dok je "utjela slabost u koljenima.
Nije se mogla sjetiti to bi to bilo. U njemu je bilo ne%eg stravi%nog, ne%eg to joj je probilo srce poput ledenog
iljka, ali nije ostalo vremena za oklijevanje. Trenutak kasnije, kad je ponovno dola k sebi, podigla je stropna
vrata te su se uspentrali van na vjetrom noenu kiu.
(udan je zvuk bio svud naokolo, prodorno sladak, ali zastrauju"e zapovjedan poput privla%ne sile protustruje.
Na trenutak se %inilo da se uzdie izvan dometa uiju smrtnika te je preostao samo duh njegove puno"e, a
njezina je lubanja bila puna odjeka koji su cviljeli poput imia; onda se, %asak kasnije, spustio jednako brzo,
oborivi se tako gromovito duboko daje mogao pjevati na sporom, kamenom jeziku oceanskog dna. Miriamele
se osje"ala kao da stoji u osinjaku velikom poput katedrale: zvuk je drhtao ravno kroz njezinu nutrinu. Dio nje
gorio je od potrebe da se tijelom baci u suosje"ajni pokret, da plee, vriti i tr%i u krugovima; drugi dio nje htio
je samo le"i i lupati glavom o drvo dok zvuk ne prestane.
"Boe, spasi nas, kakva je to grozna buka?" jaukne Cadrach. Izgubio je ravnoteu i pao na koljena.
Sti"u"i zube, Miriamele spusti glavu i prisili se da se odmakne od stuba pram%ane palube prema ogradi. (inilo
joj se da joj same kosti klepe"u. S%epala je redovnikov rukav i povukla ga za sobom, vuku"i ga poput saonica po
skliskim daskama. "To je Gan Itai", dahne ona, bore"i se protiv zapanjuju"e mo"i Niskijine pjesme. "Preblizu
smo."
Barunasta tama, osvijetljena tek utim zrakama fenjera, odjednom je postala sasvim modra i bijela. Ograda
pred njom, Cadrachova ruka u njezinoj, prazna crnina mora pod njima - sve je bilo sagano u njezinim o%ima u
jednom eksplozivnom trenu. Casak kasnije munja ponovno bljesne, a Miriamele ugleda, zato%enu u bljesku,
glatku okruglu glavu kako izviruje iznad lijeve ograde. Kad je munja izblijedjela, a grom dvaput prasnuo, jo pet-
est gipkih prilika uspentra se u brod, glatke i sjajne na slabom svjetlu fenjera. Spoznaja je pogodi, jako poput
fizi%kog udarca; Miriamele se okrene, posr"u"i i klize"i, a onda pohrli prema desnoj strani broda, vuku"i
Cadracha za sobom.
"to se doga'a?" vikne on.
"To je Gan Itai!" Ispred nje mornari su tr%ali tamo-amo poput mrava iz rastjeranog mravinjaka, ali posada
Oblaka Eadne vie nisu bili oni kojih se bojala. "To je Niskia!" Usta joj se napune kinicom te je ona ispljune.
"Ona pjesmom budi kilpe!"
"Aedone, spasi nas!" krikne Cadrach. "Aedone, spasi nas!"
Munja ponovno sijevne, otkrivi gomilu sivih, abolikih tjelesa kako gmiu preko desne ograde. Kako bi kilpe
ljosnule na palubu, zamahnu-le bi svojim razjapljenim glavama sa strane na stranu, bulje"i poput hodo%asnika
koji su napokon stigli u velebno svetite. Jedna od njih isprui tanku ruku i %epa posrnulog %lana posade, a
onda kao da se ovije oko njega, odvla%e"i %ovjeka koji je vritao dolje u tamu pra"ena laveom groma.
Osje"aju"i mu%ninu, Miriamele se okrene i pohita duljinom broda prema mjestu gdje je visio %amac za iskrcaj.
Voda ju je potezala za stopala i glenjeve. Kao u mori, osje"ala je da ne moe tr%ati, da se kre"e sve sporije i
sporije. Sive spodobe nastavljale su se prosipati preko ograde, poput demona iz bajki za djecu koji vrve iz
neposve"ena groba. Pokraj nje Cadrach je nerazumljivo vikao. Niskijina izbezumljuju"a pjesma visjela je nad
svime, %ine"i da i sama no" pulsira poput golema srca.
(inilo se da su kilpe posvuda, kre"u"i se strahotnom, teturavom izne-nadno"u. (ak i kroz buku oluje i Gan
Itaino pjevanje, paluba je odjekivala o%ajni%kim kricima opkoljene posade. Aspitis i dvojica njegovih oficira
bijahu stjerani uz jedan od jarbola, brane"i se od pet-est morskih nemani; njihovi ma%evi bili su tek neto vie
ibs@crostuff.net

75

od si"unih odbljesaka svjetla, vitlaju"i, sijevaju"i. Jedna od kilpi otetura natrag, steu"i ruku koja vie nije bila
pri%vr"ena za tijelo. Stvorenje ispusti ud na palubu, a onda se zgrbi nad njim, napuhavi krge. Crna krv navre iz
batrljka.
"O, milosrdni Aedone!" Naprijed, Miriamele je napokon mogla vidjeti tamnu sjenu koja je bila %amac. Jo dok je
odvla%ila Cadracha prema njemu, jedna od svjetiljki rasprsne se o kri jarbola iznad njih, prolivi kiu kipu"eg
ulja na mokru palubu. Oblaci pare sunu uvis svud uokolo, a uarena iskra dohvati Miriamelin rukav. Dok je
urno guila plamen, no" bukne naran%astim svjetlom. Podigla je pogled prema zasljep-ljuju"oj bujici kinih
kaplji. Jedro se zapalilo, unato% oluji, a jarbol se ubrzano pretvarao u baklju.
"Uad, Cadrach!" vikne ona. U blizini, ne%iji hroptavi krik priguila je tutnjava groma. Zgrabila je ue sklisko od
kie i naprezala se, osjetivi da joj je puknuo nokat dok je pokuavala olabaviti nabreklo ue. Napokon se
oslobodilo te se posvetila onom pokraj njega. (amac za iskrcaj ljuljao se s pokretima broda, gurkaju"i je dalje od
njezina zadatka, ali ona nije posustajala. U blizini, Cadrach, blijed poput mrtvaca, borio se s jo jednim od %etiri
konopca koji su drali vitlo iznad palube Oblaka Eadne.
Osjetila je val hladno"e prije nego to ju je stvorenje dotaknulo. Okrenula se, poskliznuvi se i posrnuvi natrag
prema trupu %amca za iskrcaj, ali kilpa korakne blie i uhvati njezin dugi rukav svojom rukom s pliva"im opnama
izme'u prstiju. O%i joj bijahu crna jezera koja su se arila plamenima goru"eg jedra. Usta se otvore pa onda
zatvore, otvore pa zatvore. Miriamele krikne dok ju je stvorenje privla%ilo blie.
Iznenadna navala pokreta nastane u sjenama iza nje. Kilpa ustukne, ali je nastavi drati za rukav, povukavi je za
sobom tako da joj je ispruena ruka pljusnula sluzavu povrinu njezina trbuha. Dahnula je i pokuala se
istrgnuti, ali opnasta ruka stezala ju je pre%vrsto. Obavio ju je njezin zadah, rasol, blato i pokvarena riba.
"Bjeite, gospo!" Cadrachovo lice iskrsne iza stvorova ramena. (vrsto je zategnuo lanac oko njezina grla, ali jo
dok je stiskao om%u, Miriamele je ugledala krge na kilpinu vratu kako pulsiraju na polusvjetlu, prozirna krila
njenog sivog mesa, rui%asta na rubovima. Shvatila je s tupim osje"ajem poraza da zvijer nije trebala grlo da bi
disala: Cadrach je lanac drao previsoko. Dok se on naprezao, kilpa ju je povla%ila prema drugoj ispruenoj ruci,
prema mlitavim ustima i ledenim o%ima.
Gan Itaina pjesma naglo zavri, iako se %inilo da se njezin odjek dugo zadrava. Jedini zvu%i koji su se sada
uzdizali ponad vjetra bijahu krici straha i prigueni huci roja morskih demona.
Miriamele je petljala oko svojeg pojasa, ali ruka joj se napokon sklopi oko Aspitisova sokolskog noa. Srce joj je
posko%ilo kad se bal%ak zaglavio u naboru njezine promo%ene halje, ali oslobodio se s trzajem. Jako ga je
protresla da odbaci korice, a onda zamahnula na sivu ruku koja ju je drala. No zagrize, oslobodivi liniju crne
krvi, ali ne uspije olabaviti zahvat stvorenja.
"Ah, Boe, pomozi nam!" vrisne Cadrach.
Kilpa zaokrui usta, ali ne na%ini zvuk, tek je privu%e blie, sve dok nije mogla vidjeti kapljice kie na njezinoj
sjajnoj koi i meku, bijelu vlanost iza njezinih usana. S krikom bijesa i ga'enja, Miriamele se baci naprijed,
zarivi no u gnjecavi trbuh stvorenja. Sada je ispustilo zvuk, mekan, iznena'en zviduk. Krv navre preko
Miriameline ruke, a ona osjeti kako zahvat bi"a slabi. Ubola je jo jedanput, i jo jedanput. Kilpa se gr%ila i ritala
naizgled cijelu vje%nost, ali je napokon mlitavo pala na tlo. Ona je otkotrlja. Tada, drhte"i, uroni ruke u %istu
vodu. Cadrachov je lanac stvoru jo bio omotan oko vrata, stvaraju"i jeziv prizor na idu"em bljesku munje.
Redovnikove su o%i bile iroke, lice potpuno bijelo. "Pusti je", dahne Miriamele. "Mrtva je." Grom odjekne za
njom. Cadrach utne bi"e, a onda otpue na rukama i koljenima prema %amcu za iskrcaj, bore"i se da do'e do
daha. U par trenutaka sabrao se dostatno da odrijei svoja dva %vora, a onda pomogne Miriamele, %ije su se
ruke neobuzdano tresle, da zavri svoje. Jednim veslom zanjihali su skelu sa strane %amca, vode"i je sve dok nije
bila okomita prema palubi, a samo jedna spona drala je %amac objeen s vitla iznad tamne, uzburkane vode.
Miriamele se okrene da pogleda natrag prema brodu. Jarbol je gorio poput Yrmansolskog drveta, stup plamena
bi%evan vjetrom. a%ice ljudi i kilpa u borbi bile su ratrkane po palubi, ali %inilo se da se relativno %ista linija
prua izme'u %amca za iskrcaj i pram%ane palube.
"Ostani tu", re%e ona, navla%e"i kukuljicu da zakloni lice. "Moram prona"i Gan Itai."
Cadrachov izraz zaprepatenja brzo se pretvori u bijes. "Zar ste poludjeli? Goirach cilagh! Poginut "ete!"
Miriamele se nije trudila prepirati. "Ostani tu. Upotrijebi veslo da se zatiti. Ako se uskoro ne vratim, spusti
%amac i slijedi ga. Ja "u doplivati prema tebi ako uzmognem." Ona se okrene i otr%i preko palube s noem
stisnutim u aci.
Lijepi Oblak Eadne postao je pakleni brod - neto to su mogli izraditi vraji brodograditelji da mu%e grenike na
najdubljim morima prokletstva. Voda je prekrivala ve"inu palube, a vatra s glavnog j arbola proirila se na neka
druga jedra. Goru"e krpe jahale su na vjetru poput demona. Nekoliko zakrvavljenih mornara koji su jo ostali
uspravno imali su prebijen, izmu%en izgled zarobljenika kanjenih iznad onoga to je bilo koji zlo%in zahtijevao. I
mnoge su kilpe bile poklane - hrpa njihovih trupala leala je blizu jarbola gdje su se borili Aspitis i njegovi
ibs@crostuff.net

76

%asnici - a prili%an je broj morskih stvorenja %epao obrok i sko%io natrag preko ograde, no drugi su jo skakutali
i klizili za preivjelima.
Miriamele uspije dogacati do pramca a daje ne napadnu, iako je morala pro"i mnogo blie nego to je htjela
nekolicini skupina kilpa na hranjenju. Dio nje s prepa"u je otkrio da je mogla promatrati takve stvari a da je ne
savlada uas. Njezino je srce, %inilo se, o%vrsnulo: godinu ranije, bilo koja od tih grozota nagnala bi je u pla% i
potragu za mjestom kamo bi se skrila. Sada je osje"ala da, bude li morala, moe hodati kroz vatru.
Stigla je do stuba i brzo se uspela na pram%anu palubu. Niskia nije sasvim prestala pjevati: tiho zujanje melodije
jo je visjelo nad pramcem, tanka sjena mo"i koja je nadja%ala %ak i vjetar. Morska promatra-%ica sjedila je
prekrienih nogu na palubi, nagnuta naprijed tako da je licem gotovo dodirivala daske.
"Gan Itai", re%e Miriamele. "(amac je spreman! Do'i!"
Isprva Niskia nije odgovorila. Kad se uspravila, Miriamele uvu%e dah. Nikad nije vidjela takav jad na licu ijednog
ivog stvorenja.
"Ah, ne!" zakrijeti Niskia. "Tako ti Neistraenog, odlazi! Idi!" Ona slabano mahne rukom. "U%inila sam ovo za
tvoju slobodu. Nemoj obezvrijediti zlo%in proputaju"i da pobjegne!"
"Ali zar ne"e do"i sa mnom?"
Niskia zastenje. (inilo se da joj je lice ostarjelo stotinu godina. O%i su joj utonule duboko u lubanju, njihov sjaj je
utrnuo. "Ne mogu oti"i. Ja sam brodu jedina nada da preivi. To ne"e izmijeniti moju krivnju, ali "e olakati
moje uniteno srce. Neka mi Ruyan oprosti - zao je svijet koji me naveo na ovo!" Ona zabaci glavu i ispusti jauk
patnje od kojeg Miriamele navru suze. "Idi!" zakuka Niskia. "Idi! Molim te!"
Miriamele je ponovno pokua nagovoriti, ali Gan Itai opet spusti lice k palubi. Nakon duge utnje, ona napokon
nastavi svoju slabu, alosnu pjesmu. Kia na trenutak popusti dok je vjetar mijenjao smjer. Miriamele opazi da
se samo nekoliko prilika jo kretalo na vatrom obasjanoj palubi pod njima. Zurila je u sklup%anu Niskiju, a onda
na%inila znak Drveta i sila niza stube. Razmiljat "e poslije. Poslije "e se pitati zato. Kasnije.
Ranjeni mornar, a ne kilpa, zgrabio je Miriamele na njezinu povratku. Kad je zareala u njegovu ruku, %lan
posade ju je ispustio i sruio se na bljuzgavu palubu. Nekoliko koraka dalje gacaju"i je mimoila tijelo Thuresa,
grofova mladog paa. Na njemu nije bilo znakova nasilja. Dje%akovo je mrtvo lice bilo spokojno pod plitkom
vodom, a kosa mu je lelujala poput morske trave.
Cadrach je bio tako sretan to je vidi da nije izustio nijednu rije% prijekora niti postavio ikakvo pitanje o njezinu
samotnom povratku. Mi-riamele je zurila tamo gdje je bio vezan posljednji konopac vitla, a onda ispruila ruku s
bodeom i prepilila ga, nagnuvi se natrag kad je prerezan kraj slobodno vignuo uvis. Valjak za namatanje se
zavrti, a %amac se obrui u more. Vodoskok bijele pjene posko%i kad je udario o valove.
Cadrach joj doda veslo koje je drao. "Evo, Miriamele. Umorni ste. Ono "e vam pomo"i da plutate."
"Meni?" re%e ona, toliko iznena'ena da se gotovo nasmijeila. Prekine ih tre"i glas. "Tu si, draga moja."
Okrenula se i ugledala jezivu priliku kako epa prema njima. Aspi-tis je bio rasje%en na desetak mjesta, a
duga%ka posjekotina koja je vijugala njegovim obrazom zatvorila mu je oko i poprskala njegove zlatne uvojke
krvlju, ali jo je drao svoj dugi ma%. Jo je bio lijep i straan poput leoparda koji vreba plijen.
"Htjela si me ostaviti?" upita podrugljivo. "Ne"e ostati i pomo"i mi da po%istim za naim..." on se naceri,
grozan prizor, te pokae prema sebi, "... naim svatovima?" On na%ini korak naprijed, polako mau"i ma%em sa
strane na stranu. Svjetlucao se na svjetlu zapaljenih jedara poput brka uareno crvenog eljeza. Bilo je neobi %no
o%aravaju"e gledati ga kako promi%e naprijed i natrag... naprijed i natrag... Miriamele odmahne glavom i
uspravi se. "Idi u pakao." Aspitisova osmijeha nestane. On usmjeri vrak ma%a prema njezinu oku. Cadrach, koji
je stajao iza nje, nemo"no opsuje. "Da te ubijem", glasno je razmiljao grof, "ili "e mi jo biti od koristi?" O%i su
mu bile neljudske kao u kilpe.
"Slobodno me ubij. Prije bih umrla nego to bih ti se opet predala." Zurila je u njega. "Pla"a Ognjene plesa%e,
zar ne? Za Prvratesa?"
Aspitis odmahne glavom. "Samo neke. One koji nisu... %vrsti vjernici. Ali svi su korisni." Namrtio se. "Ne elim
razgovarati o tako nevanim stvarima. Moja si. Moram odlu%iti..."
"Imam neto to je uistinu tvoje", re%e ona i podigne bode preda se. Aspitis se %udno osmjehne, ali podigne
svoje sje%ivo da odbije iznenadni ubod. Umjesto toga, Miriamele baci no u vodu pred njegovim nogama.
Njegovo sanjivo oko uhvati njegov sjaj i stane ga slijediti. Kad mu se glava spustila, sasvim malo, Miriamele
zarije ru%ku vesla u njegova crijeva. On ispusti dah i na%ini kolebljiv korak unatrag, dok mu je ma% slijepo
ubadao poput alca ranjene p%ele. Miriamele ponovno podigne veslo objema rukama, a onda zamahne svom
snagom svojih miica, zavitlavi ga u velikom luku koji je zavrio hrskanjem kostiju. Aspitis krik-ne i padne na
palubu dre"i lice. Krv mu ikne izme'u prstiju.
"Ha!" vikne Cadrach s veselim olakanjem. "Pogledaj se, vrae! Sad "e morati prona"i neto drugo %ime "e
mamiti ene u stupicu!"
ibs@crostuff.net

77

Miriamele padne na koljena, a onda gurne veslo preko skliske palube prema Cadrachu. "Idi", dahne. "Uzmi ovo i
sko%i."
Redovnik je zbunjeno stajao na trenutak, kao da se ne moe sjetiti gdje se nalazi, a onda otetura do ograde
broda. Sklopi o%i i promrmlja neke rije%i, a onda sko%i u more. Miriamele ustane i dobaci posljednji pogled
prema grofu, koji je isputao crvenu pjenu po palubi. Onda se uspentra preko ograde i odgurne u prazninu. Na
trenutak je mlatarala rukama i nogama, lete"i kroz zrak. Kad se voda zaklopila oko nje poput hladne ake,
upitala se ho"e li se ikad vratiti na povrinu ili "e umjesto toga jednostavno nastaviti padati u krajnje dubine, u
mrak i tiinu...
Ipak se vratila na povrinu. Kad je stigla do %amca i pomogla Cadrachu da se popne u nj, namjestili su vesla i
po%eli veslati dalje od ranjenog broda. Oluja im je jo visjela nad glavama, ali je slabila. Oblak Eadne smanjivao
se iza njih sve dok nije postao tek to%ka uarenog svjetla na crnom obzoru, si"uni plamen nalik na umiru"u
zvijezdu.


Nakovanj Kralja Oluje

Na najsjevernijem rubu svijeta stajale su planine, uvis stre"i o%njak ledenog kamena koji je zasjenjivao %itav
krajolik, uzdiu"i se visoko %ak i iznad ostalih vrhunaca. Dugih tjedana dimovi, pare i maglice miljeli su iz otvora
na obroncima planine. Sada su ovjen%ali krunu Olujnog vrha, kovitlaju"i se na stranim vjetrovima koji su kruili
planinom, okupljaju"i se i tamne"i kao da su sisali samu sr krajnje no"i izme'u zvijezda.
Oluja je rasla i irila se. Neto malo ratrkanog naroda koji je jo ivio na vidiku strahotne planine skutrio se u
svojim dugim kolibama dok su grede pucketale, a vjetar zavijao. Ono to je nalikovalo na beskrajnu snjenu
me"avu nakupljalo se iznad njihovih zidova i po krovovima, sve dok jedino to je preostalo nisu bili bijeli
breuljci nalik na grobne humke, ozna%eni kao obitavalita ivih tek tankim viticama dima koje su leprale iznad
otvora dimnjaka.
Golemo prostranstvo otvorene zemlje znano kao Ledome'a tako'er su progutali nanosi snijega. Prije samo
nekoliko godina velika je ravnica bila na%i%kana malim utvrdama, rastu"im gradovima i naseljima hranjenim
prometom na cestama Goroljema i Ledome'e. Nakon pet-est godina neprestanog snijega, kad su joj usjevi
davno propali, a gotovo sve ivotinje pobjegle ili bile pojedene, ta je zemlja postala prazna pustinja. Oni koji su
se skutrili u pobr'ima du njezine granice ili u zaklonima uma znali su je kao dom vukova i izgubljenih duhova
te su po%eli Ledo-me'u nazivati drugim imenom - Nakovanj Kralja Oluje. Sada je jo ja%a oluja, straan malj leda
i studeni, ponovno udarao o taj nakovanj.
Duga ruka oluje pruila se %ak i iza Erkvnlanda na jug, alju"i zapu-he ledenog vjetra po otvorenim travnjacima,
boje"i Thrithinge u kotano bijelu boju prvi put u ivoj uspomeni. A snijeg se vratio u Perdruin i Nabban - drugi
put u jednom godinjem dobu, ali samo tre"i put u %e-
tiri stolje"a, te su oni koji su se neko" sprdali s Ognjenim plesa%ima i njihovim zlokobnim upozorenjima sada
osje"ali da im strah sti"e srca, strah kudikamo hladniji od snjenog praha koji je posipao kupole dvaju
Sancellana.
Poput plime koja kre"e prema nekom nezamislivo visokom vodostaju, oluja se irila dalje nego ikad prije,
donose"i mraz u june zemlje koje nikad nisu osjetile njegov dodir i prostiru"i velebni hladni pokrov po cijelom
Osten Ardu. Bila je to oluja koja je otupljivala srca i satirala duhove.

"Onuda!" vikne %elni jaha%, pokazuju"i nalijevo. "A prenteiz, ljudi -gore i za njim!" Podbo je konja naprijed tako
brzo daje oblak daha ostao visjeti u zraku za njim. Snijeg je frcao pod kopitima njegova konja.
Sjurio se na prazan prostor izme'u dviju ruevnih, snijegom prekrivenih nastambi, a at mu se probijao kroz
nanose lako kao kroz maglu. Tamna prilika izleti na otvoreno iza jedne od ku"a i dade se u bijeg, tr%e"i hirovito
po ravnici. Vode"i progonitelj presko%i nisku, snijegom zakopanu ogradu, sleti i na'e mu se za petama. Snani
konjski koraci brisali su manje otiske bjee"eg plijena, ali sada nije bilo potrebe za njima: kraj je bio na vidiku.
Pet-est ostalih jaha%a zaleti se izme'u ku"a i rairi poput lepeze, opkolivi plijen poput ribarske mree. Pribliio
se trenutak da se mrea zatvori -jaha%i zaustavie konje u uskom krugu -i lov je bio gotov. Jedan od onih koji su
jahali na krilu nagne se sve dok mu koplje nije doticalo zarobljenikov zadahtani bok. Vo'a sjae i ko-rakne
naprijed.
"Dobro si tr%ao", re%e vojvoda Fengbald, cere"i se. "Bila je to odli%na zabava."
Dje%ak se zapilji u njega, o%ima rairenim od uasa.
"Da ga dovrim, gospodaru?" upita jaha% s kopljem. Snano je boc-nuo dje%aka. Dijete zacvili i ustukne od otre
glave koplja.
ibs@crostuff.net

78

Fengbald svu%e svoju rukavicu, a onda se okrene i baci je u jaha%e -vo lice. Njezine metalne kuglice ostave
mreast otisak na %ovjekovu licu koji se napuni krvlju. "Psu!" prekori ga Fengbald. "to sam ja -zloduh? Dobit
"e bi%em zbog toga." Jaha% se povu%e, odvla%e"i konja nekoliko koraka dalje od kruga. Fengbald je mrko
gledao za njim. "Ne ubijam nevinu djecu." Svrne pogled na "u"urenog dje%aka. "Samo smo se igrali, to je sve.
Djeca vole igre. Ovaj se igrao s nama to je najbolje mogao." Vojvoda uzme svoju rukavicu i ponovno je navu%e,
a onda se nasmijei. "U veselu si nas hajku poveo, de%ko. Kako ti je ime?"
Dijete na%ini grimasu, iskesivi zube poput nakostrijeene ma%ke, ali ne proizvede zvuk.
"Ah, teta", re%e Fengbald filozofski. "Ako ne"e govoriti, ne"e govoriti. Smjestite ga s ostalima -jedna od onih
ena iz brvnara "e ga nahraniti. Vele da ku%ka uvijek podoji tu'u tenad."
Jedan od Fengbaldovih vojnika sjae i dograbi dje%aka, koji se nije opirao dok su ga prebacivali preko prednje
strane vojnikova sedla.
"Mislim da je on posljednji", re%e Fengbald. "I posljednji s kojim "emo se zabaviti. teta - ali ipak, bolje to nego
da im pustimo da pobjegnu i pokvarimo nae iznena'enje." iroko se naceri, zadovoljan svojom dosjetljivo"u.
"Hajdemo. Treba mi topli pehar vina da me rijei studeni. Bilo je teko i hladno jahati."
Sko%io je u sedlo, a onda okrenuo konja i poveo svoju %etu natrag prema snijegom obavijenim ostacima
Gadrinsetta.
Crveni ator vojvode Fengbalda stajao je usred snjene livade poput rubina u lokvi mlijeka. Srebrni sokol,
vojvodin obiteljski grb, irio je krila od jednog do drugog kraja iznad zaklopca na ulazu; na jakim vjetrovima koji
su jpuhali rije%nom dolinom velebna je ptica drhtala kao da udi uzletjeti. atori vojvodine vojske nagomilali su
se svud naokolo, ali su zadrali pristojnu udaljenost.
Unutra, Fengbald je po%ivao na hrpi izvezenih jastuka, dre"i labavo %au kuhanog vina - nekoliko puta
napunjenu od njegova povratka - tamne kose raspletene i sputene na ramena. Na Elijinoj krunidbi Fengbald je
bio vitak poput mladog lova%kog psa. Sada je gospodar Fal-shirea, Utanveata i Westfolda malko omekao u
struku i podbratku. Plavokosa ena kle%ala je na podu pokraj njegovih nogu. Mravi pa, blijed i preplaen,
%ekao je uz gospodarevu desnicu.
S druge strane eravnika koji je grijao ator nalazio se visok mukarac, kiljavih o%iju i bradat, odjeven u kou i
grubu vunu Thrithinana. Odbijaju"i sjesti poput gradskog naroda, stajao je raskre%enih nogu, prekrienih ruku.
Kad se pomaknuo, ogrlica od kostiju prstiju oglasila se zveketom.
"to se jo treba znati?" upitao je. "(emu jo razgovora?"
Fengbald je zurio u njega, polako trep"u"i o%ima. Bio je malko smu"en pi"em, koje je prvi put naizgled obuzdalo
njegovu svadljivost. "Sigurno mi se svi'a, Lezhdraka," re%e napokon, "ina%e bi mi odavno dodijala tvoja
pitanja."
Pla"eni%ki poglavica ravnoduno uzvrati pogled. "Znamo gdje se nalaze. to jo traimo?"
Vojvoda ispije jo jedan gutljaj, a onda otare usta rukavom svoje svilene koulje i mahne pau. "Jo, Izak." Vrati
pozornost na Lezhdraku. "Nau%io sam neke stvari od starog Guthwulfa, uza sve njegove mane. Dani su mi
klju%evi velikog kraljevstva. U mojoj su ruci i ne"u ih odbaciti prenaglim djelovanjem."
"Klju%evi kraljevstva?" prezirno "e Thrithinanin. "Kakva je to ka-menjarska glupost?"
(inilo se daje Fengbald zadovoljan pla"enikovim nerazumijevanjem. "Kako se vi ravni%ari uop"e nadate da "ete
mene i druge stanovnike gradova ikad otjerati u more, o %emu stalno blebe"ete? Nema vjetine, Lezhdraka,
nikakve vjetine. Samo idi i dovedi starca. Tebi se svi'a no"ni zrak - zar nije istina da va narod spava, jede, pia
i zabavlja se pod zvijezdama?" Vojvoda se zahiho"e.
Pristav Velikog kralja, okrenuvi se da pogleda kako njegov pa puni kale, nije opazio Thrithinaninov otrovni
pogled dok je ostavljao ator. Osim prebiranja vjetra po platnu, ator je utihnuo.
"Dakle, mila moja," napokon "e Fengbald, bocnuvi nijemu enu nogom u papu%i, "kakav je osje"aj znati da
pripada %ovjeku koji "e jednog dana drati cijelu zemlju u svojoj aci?" Kad nije odgovorila, on je ponovno
gurne, malko grublje. "Govori, eno."
Ona polako podigne pogled. Njezino je ljepuno lice bilo prazno, iscije'eno od ivota kao u trupla. "Dobro je,
moj gospodaru", promrmlja naposljetku na zapadnja%kom jeziku s jakim hernvstirskim naglaskom. Pustila je da
joj glava ponovno potone, a kosa joj poput zavjese zastre lice. Vojvoda se nestrpljivo osvrne.
"A ti, Izak? to ti misli?"
"Dobro je, gospodaru", uurbano "e pa. "Ako vi velite da "e se tako zbiti, onda "e se zbiti."
Fengbald se nasmijei. "Naravno da ho"e. Kako mogu ne uspjeti?" Zastao je na trenutak, mrte"i se na dje%akov
izraz, a onda slegne ramenima. Bilo je gorih stvari od toga da su vas se bojali.
"Samo budala," nastavi on, opet se brzo zagrijavi za temu, "samo budala, kaem, ne bi mogla opaziti da je kralj
Elija %ovjek na samrti." On iroko mahne rukom, prolivi malo vina preko ruba svojeg pehara. "Bilo da je uhvatio
kakvu teku bolest ili ga sve"enik Prvrates polako truje, nije me briga. Crveni je sve"enik budala ako misli da
ibs@crostuff.net

79

moe vladati kraljevstvom - on je najomraeniji %ovjek u Osten Ardu. Ne, kad Elija umre, samo "e netko od
plemenite krvi biti sposoban vladati. A tko "e to biti? Guthwulf je oslijepio i pobjegao." On se kratko nasmije.
"Beni-garis od Nabbana? On ne moe vladati ni vlastitom majkom. A Rimer-anin Skali nije nita plemenitiji ni
ulju'eniji od one zvijeri Lezhdrake. Stoga, kad ubijem Jouu - ako je uop"e i iv - i uguim tu nevanu pobunu,
tko "e drugi biti dostojan vladati?" Uzbu'en vlastitim rije%ima, iskapio je ostatak svojeg pehara u jednom
gutljaju. "Tko drugi? I tko bi mi se suprotstavio? Kraljeva k"i, ta prevrtljiva drolja?" Zastao je i netremice se
zagledao u paa, tako daje mladi momak spustio pogled. "Ne, moda kad bi me Miriamele zamolila na
koljenima, moda bih je u%inio svojom kraljicom - ali bih je zadrao pod strogim nadzorom. I bila bi kanjena to
me prezrela." Iskesio se i nagnuo naprijed, poloivi ruku na blijedi vrat ene koja je kle%ala pred njim. "Ali ne
boj se, mala Feurgha, ne bih te odbacio zbog nje. I tebe "u zadrati." Dok se odmicala, on poja%a zahvat,
zadravi je, uivaju"i u napetosti njezina otpora.
atorski se zaklopac nadme i zalepra prema unutra. Lezhdraka ude, dok su mu pahulje svjetlucale u kosi i
bradi. Drao je za ruku starca %ija je "elava glava bila crvena od previe sunca i %iji je bijeli busen brade bio
umrljan i obojen sokovima citrilova korijena. Lezhdraka grubo gurne %ovjeka naprijed. Zarobljenik na%ini
nekoliko teturavih koraka, a onda uko%eno padne na koljena pred Fengbaldovim nogama i ne podigne pogled.
Njegovi vrat i ramena, izloeni otvorenim ovratnikom njegove tanke koulje, bijahu pokriveni poutjelim
masnicama.
Kad je nervozni pa ponovno napunio vojvodin kale, Fengbald pro%isti grlo. "Izgleda mi nekako poznato. Znam
li te?" Starac odmahne glavom sjedne strane na drugu. "Dakle tako. Moe podi"i pogled. Tvrdi da si na%elnik
Gadrinsetta?"
Starac polako kimne. "Jesam", zakrijeti.
"Bio si. Iako nema neke slave u vladanju ovom kaljuom. Reci mi to zna o Joui."
"Ja... ne razumijem, gospodaru."
Fengbald se nagne naprijed i kratko ga, ali temeljito gurne. Na%elnik se prevali na bok; %inilo se da nema snage
da ponovno sjedne. "Ne izigravaj budalu sa mnom, starce. to si %uo?"
Jo sklup%an na boku, na%elnik zakalje. "Nita to ve" niste doznali, vojvodo Fengbald," drhtavo "e on, "nita.
Jaha%i su stigli iz zloglasne doline na gornjem Stefflodu. Rekli su da je Joua Jednoruki pobjegao od svojeg brata,
da su on i %eta ratnika i %arobnjaka istjerali zloduhe i podigli utvrdu na za%aranoj planini usred doline. Da "e svi
koji mu se tamo pridrue biti nahranjeni i imati mjesto da ive te da "e biti zati"eni od razbojnika i od... i od..."
glas mu se snizi, "... od vojnika Velikog kralja."
"A ti misli da je teta to nisi posluao te izdajni%ke glasine, ha?" upita Fengbald. "Misli da bi te princ Joua
moda spasio od kraljeve osvete?"
"Ali nismo po%inili nikakvo zlo, moj gospodaru!" zakuka starac. "Nismo po%inili nikakvo zlo!"
Fengbald ga pogleda savreno hladno. "Pruio si uto%ite izdajnicima, jer je svatko tko se pridrui Joui izdajnik.
A sad, koliko ih je s njim na toj za%aranoj planini?"
Na%elnik strastveno odmahne glavom. "Ne znam, gospodaru. S vremenom, otilo je nekoliko stotina naeg
naroda. Prvi jaha%i koji su doli rekli su da ih tamo ve" ima stotinjak, mislim."
"Broje"i ene i djecu?" "Da, gospodaru."
Fengbald zapucketa prstima. "Izak, prona'i straara i zamoli ga da do'e ovamo."
"Da, gospodaru." Mladi" pohita van, zadovoljan bilo kakvim zadatkom koji bi ga na nekoliko trenutaka odveo
dalje od gospodareva domaaja.
"Jo par pitanja." Vojvoda ponovno zalegne na jastuke. "Zato je tvoj narod vjerovao da se radi o Joui? Zato su
otili iz sigurne luke na ozloglaeno mjesto?"
Starac nemo"no slegne ramenima. "Jedna od ena koja je tu ivjela tvrdila je da je srela Jouu - da ga je sama
poslala na tu hrid. Jezi%avo stvorenje, ali dobro poznato. Zaklinjala se da gaje nahranila na svojem ognjitu i
odmah ga ozna%ila kao princa. Mnoge je uspjela uvjeriti. Drugi su otili jer... jer su %uli da dolazite vi, vojvodo
Fengbalde. Ljudi iz Erkynlanda i zapadnih Thrithinga stigli su ovamo bjee"i... idu"i na istok pred vojskom Vae
Visosti." On se zgr%i kao da o%ekuje udarac. "Oprostite mi, gospodaru." Suza potekne niz njegov izborani obraz.
atorski zaklopac sune. Pa Izak u'e, pra"en Erkvnstraarom u kacigi. "Traili ste me, gospodaru?" re%e vojnik.
"Da." Fengbald pokae prema starcu. "Odvedi ovoga natrag u tor. Budi grub s njim, ali nemoj ga ozlijediti. Htjet
"u kasnije govoriti s njim." Vojvoda se okrene. "Ti i ja moramo o ne%em razgovarati, Lezhdraka." Straar povu%e
na%elnika na noge. Fengbald je prezirno promatrao postupak. "Na%elnik, je li?" frkne on. "U tebi nema ni kapi
vladarske krvi, seljaku."
Star%eve vodnjikave o%i se raire, zure"i u Fengbalda. Na trenutak se %inilo da bi mogao u%initi neto sasvim
bezumno; umjesto toga, stresao je glavom kao netko tko se budi iz sna. "Moj je brat bio plemi"", re%e hrapavim
glasom, a tada se novi mlaz suza slije niz njegove obraze. Vojnik ga %epa za lakat i urno izvede iz atora.
ibs@crostuff.net

80

Lezhdraka je drsko buljio u Fengbalda. "'Nemojga ozlijediti?' Mislio sam da ste tvr'i od toga, gra'anine."
Spori, pijani osmijeh rairi se Fengbaldovim licem. "Rekao sam: 'Budi grub s njim, ali nemoj ga ozlijediti.' Ne
elim da ostatak njegova naroda zna da "e mi izlajati sve to zatraim. A moda mi se nekako pokae korisnim,
bilo kao uhoda u toru, bilo kao uhoda me'u Jouinim ljudima. Ti izdajnici primaju sve koji bjee pred mojim
stranim bijesom, zar ne?"
Thrithinanin zakilji. "Zar mislite da moji konjanici i vai oklopljeni gra'ani ne mogu unititi neprijatelje vaeg
kralja?"
Fengbald mahne prijekornim prstom. "Nikad ne odbacuj oruje. Nikad ne zna kad "e ti zatrebati. To je jo
jedna lekcija koju me nau%ila ona slijepa luda Guthwulf." On se nasmije, a onda mahne svojim kaleom. Pa
pohita po vinski vr%.
Vani je padao mrak. Vojvodin ator grimizno se ario, tinjaju"i poput eravice napola zakopane u ognjinom
pepelu.
takor, ogor%eno pomisli Rahela. Sad sam kao takor u zidovima.
Izvirila je u zamra%enu kuhinju i suspregnula ogor%enu psovku. Bilo je dobro to je Judita odavno napustila
Visotvr'u. Da je krupna, dostojanstvena nadzornica kuhinja mogla vidjeti stanje svojega ljubljenog podru%ja,
vjerojatno bi umrla. Rahelu Zmajevnu svrbjele su vlastite ulje-vite ruke jer se osje"ala rastrganom izme'u elje
da popravi tetu i jednako snanog nagona da zadavi onoga tko je dopustio da dvorac zapadne u tako uasno
stanje.
Velika kuhinja Visotvr'e mogla je postati jazbinom divljih pasa. Vrata smo%nice ispala su iz arki, a nekoliko
preostalih vre"a hrane lealo je rasparano i razbacano po sobi. Nemar i prljavtina ugali su vatru gnjeva u
Rahelinu srcu. Brano je lealo po podovima, utisnuto u pukotine izme'u podnih plo%a, ispresijecano otiscima
nesmotrenih %izama. Velike pe"i bile su crne od masti, lopate za pe%enje kruha bile su pougljenjene od nevjeste
upotrebe. Zure"i u rasulo iz svojeg skrovita iza zastora, Rahela osjeti kako joj suze teku niz lice.
Neka Bog zgromi one koji su ovo u%inili. Ovo je zlo"a bez svrhe -vraji posao.
A kuhinja, uza svu po%injenu tetu, bila je jedno od mjesta najmanje pogo'enih opakim promjenama koje su
obuzele Visotvr'u. Rahela je vidjela mnogo za svojih izlazaka iz sklonita i sve ju je obeshrabrilo. Vatre se vie
nisu loile u ve"ini velikih dvorana, a mra%ni hodnici bili su gotovo zamagljeni od hladno"e. Sjene su se naoko
produljile, kao da se %udan sumrak spustio na dvorac: %ak i u danima kada bi se sunce probilo kroz oblake,
prolazi i vrtovi Visotvr'e bili su uronjeni u sjenu. Ali sama no" postala je nesnosno strana. Kad bi mutno sunce
zalo, Rahela bi pronala za sebe skrovita na naputenim mjestima u zamku i nije se micala do zore.
Nezemaljski zvukovi koji su dopirali kroz tamu bili su dovoljni daje natjeraju da navu%e al preko glave, a
ponekad, dok se bliila ve%er, bilo je promjenjivih, nestalnih oblika koji su lebdjeli na rubu vida. Kad bi zvona
oglasila pono", demoni u tamnim haljama ne%ujno su hodali dvoranama.
O%ito je posvuda neka strana %arolija bila na djelu. (inilo se da drevni dvorac gotovo die, proet vitalno"u
koju nikad nije imao, uza svu svoju slavnu prolost. Rahela je mogla osjetiti "u"urenu prisutnost, strpljivu, ali
napetu poput grabeljive zvijeri, koja kao daje nastanjivala samo kamenje. Ne, ova unitena kuhinja bila je tek
najmanji, najblai okus onoga to je zli Elija doveo u njezin voljeni dom.
(ekala je, oslukuju"i, sve dok nije bila sigurna da nema nikoga u blizini, a onda izala iza zavjese. Ormar iza ove
draperije imao je lanu stranju stranu na kojoj su stajale police vinskog octa i vr%eva goruice; police su skrivale
prolaz u jedan od mree hodnika koji su se pruali iza, iznad i ispod zidova Visotvr'e. Rahela, koja je ve" mnogo
tjedana ivjela u ovim me'uprostorima, jo se %udila spletu tajnih putova koji su je okruivali cijeli ivot,
nevidljivi i neprepoznatljivi poput krti%jih tunela ispod formalnog vrta.
Sada znam kamo bi onaj nevaljalac Simon nestajao. Tako mi Blaene Majke, nije ni %udo to bih ponekad
pomislila daje dje%aka progutala zemlja kad je trebalo zasukati rukave.
Zaputila se prema sredini kuhinje kre"u"i se onoliko tiho koliko su joj uko%ene stare kosti doputale, kako bi
mogla %uti zvukove tu'eg dolaska. Malo je ljudi preostalo u glavnoj utvrdi ovih dana - Rahela nije razmiljala o
kraljevim bljedolikim demonima kao o ljudima - ali jo je nekoliko pla"enika iz Thrithinga i drugih krajeva bilo
smjeteno u de-secima praznih lonica dvorca. Upravo su barbari poput njih, Rahela je bila uvjerena, doveli
Juditine kuhinje u ovo jezivo stanje. Sigurno grozote poput onih vrajih Norna nisu jele zemaljsku hranu.
Vjerojatno su pile krv, ako je Knjiga Aedonova bila ikakav vodi% - a bila je Rahelin jedini vodi% otkad je bila
dovoljno stara da razumije to su sve"enici govorili.
Nigdje se nije moglo prona"i nita svjee. Vie no jednom Rahela je otvorila "up kako bi otkrila truo sadraj,
prekriven modrom ili bijelom plijesni, ali nakon mnogo paljivog traganja uspjela je prona"i dvije male posude
usoljene govedine i vr% povr"a ukiseljenog u rasolu koji su se otkotrljali pod stol i nekako ostali neprimije"eni.
Tako'er je otkrila tri hljepca kruha, tvrda i pljesniva, umotana u salvetu u jednoj od smo%nica. Iako je ogledni
primjerak koji je otrgnula od hljepca bilo bolno teko savakati - Raheli je preostalo malo zubi te je bila sigurna
ibs@crostuff.net

81

da "e takvo jelo dokraj%iti upotrebljive - bio je jestiv, a umo%en u gove'i rasol bio je lijepa promjena. Ipak, ova
je racija poela slabe rezultate. Koliko "e jo morati preivljavati na onome to je mogla ukrasti iz necuvanih
smo%nica Visotvr'e? Misle"i na budu"e dane, ona zadrhti. Bilo je strahovito hladno, %ak i u kamenoj tvr'avi
dvorskih unutranjih prolaza. Koliko "e dugo mo"i ovako?
Umotala je plodove svojeg strvinarstva u al i odvukla teki zaveljaj po podu prema ormaru i njegovim
skrivenim vratima, trude"i se to bolje moe da zamete tragove koje je na%inila u branu. Kad je stigla do
ormara, gdje se brano - tako jezivo nalik na snijeg vani -jo nije nagomilalo, odmotala je svoj plijen na trenutak
i upotrijebila al da pomete sve najblie znakove, kako se nitko ne bi mogao za%uditi tragovima koji su nestajali
u naputenom ormaru, a iz njega vie nisu izlazili.
Dok je ponovno umatala svoj spaeni teret, za%ula je glasove u hodniku vani. (asak kasnije, velika se kuhinjska
vrata po%nu otvarati. Srce joj odjednom po%ne udarati brzo kao u ptice. Rahela se nagne naprijed i uhvati
zavjesu drhtavim prstima, a onda navu%e draperiju preko ulaza u ormar to%no kad su vanjska vrata lupnula o
zid, a koraci %izama se oglasili po kamenom podu.
"Proklet i on i njegovo iskeeno lice, gdje je?!"
Raheline se o%i raire kad je prepoznala kraljev glas.
"Znam da sam nekog %uo ovdje!" vikne Elija. Za%uo se tresak kad je neto bilo pometeno s jednog od noem
ogrebenih stolova, a onda ritmi%ki zveket nekoga koji hoda naprijed i natrag po velikoj duini kuhinjskog poda.
"(ujem sve u ovom dvorcu, svaki korak, svaki mrmor, sve dok mi glava ne puca od toga! Sigurno je bio tu! Tko
bi drugi mogao biti?"
"Rekao sam vam, Visosti, ne znam."
Srce nadzornice sobarica posko%i izme'u otkucaja. To je bio Pryra-tes. Sjetila ga se kad je stajao pred njom -
dok je njezin no strio iz njegovih le'a, nita u%inkovitiji od gran%ice - i osjetila kako kleca prema podu.
Ispruila je ruku da se pridri i okrznula bakreni tronoac koji je visio na zidu, zanjihavi ga. Rahela ga zgrabi,
udaljivi njegovo teko tijelo od zida kako ne bi stvarao buku.
Poput takora! Misli su joj bile divlje i nepovezane. Poput takora. Zato%ena u zidu. Ma%ke s druge strane.
"Aedon ga spalio i zgromio, ne smije se maknuti iz moje blizine!" Eli-jin hrapavi glas, balansiraju"i na rubu nekog
neobi%nog o%aja, kao da je odraavao Rahelinu paniku. "Hengfisk!" vikne on. "Prokleta ti dua, gdje si!?" Zvuk
kraljeva bijesnog kora%anja se nastavi. "Kad ga prona'em, prerezat "u mu vrat."
"Ja "u vam prirediti kale, Visosti. Sad "u vam to u%initi. Do'ite."
"Nije samo to. to on radi? Gdje bi mogao biti? Nema prava nekamo odlutati!"
"Brzo "e se vratiti, siguran sam", re%e sve"enik. Zvu%ao je nestrpljivo. "Njegove potrebe su male i lako ih se
zadovolji. Do'ite, Elija, trebali bismo se vratiti u vau lonicu."
"On se skriva!" Rahela je mogla %uti kako se kraljevi koraci odjednom poja%avaju. Zastao je, a ona za%u kripu
arki dok je otvarao vrata i nogama odguravao pale zastore sa svojeg puta. U glavi joj se zavrti. (inilo se da joj
se tama spustila pred o%i, tama proeta treperavim iskrama svjetla.
"Visosti!" Prvratesov je glas bio otar. Kralj prestane mlatiti nogama i tiina se spusti na kuhinju. "Ovim nita ne
postiete. Do'ite. Dopustite da vam priredim kale. Premoreni ste."
Elija tiho zastenje. Bio je to straan zvuk poput zvijeri na umoru. Napokon re%e: "Kad "e sve to zavriti,
Prvrates?"
"Uskoro, Visosti." Sve"enikov glas ponovno poprimi umiruju"i prizvuk. "Izvjesni se obredi trebaju izvesti u
Paklenoj no"i. Kad godina zavri, do"i "e zvijezda i to "e pokazati da su posljednji dani pred nama. Ubrzo nakon
toga, vae "e %ekanje zavriti."
"Ponekad ne mogu podnijeti bol, Prvrates. Ponekad se pitam je li ita vrijedno ove boli."
"Sigurno je najve"i od svih darova vrijedan svake cijene, Elija." Prvratesovi se koraci primaknu blie. "Upravo
kao to je bol ve"a od onoga to drugi moraju trpjeti, tako ste vi hrabriji od drugih ljudi. Vaa "e nagrada biti
jednako veli%anstvena."
Dva se mukarca udalje od njezina skrovita. Rahela ispusti dah u gotovo ne%ujnom siktaju.
"Gorim."
"Znam, moj kralju." Vrata se zalupe za njima.
Rahela Zmajevna se spusti u %u%anj na pod ormara. Ruka joj se tresla dok je ocrtavala znak Drveta.
Guthwulf je mogao osjetiti kamen za le'ima i kamen pod nogama, a ipak je istovremeno "utio kako stoji pred
golemim ponorom. Spustio se na koljena i oprezno ispruio ruke preda se, pipaju"i po tlu, uvjeren da "e svakog
%asa osjetiti kako mu ruka mae nad praznim prostorom. Ali pred njim ne bijae ni%eg osim beskrajnog kamena
tunelskog poda.
ibs@crostuff.net

82

"Boe, pomozi mi, proklet sam!" viknuo je. Glas mu zvekne i odjekne s dalekog svoda, zagluivi na trenutak
aptavi zbor koji ga je okruivao nije znao koliko vremena. "Proklet!" Pao je naprijed, zagnjurivi lice u ispruene
ruke u nesvjesnom stavu molitve, i zaplakao.
Znao je tek da je negdje pod dvorcem. Od trenutka kad je proao kroz nevidljiva vrata, bjee"i od plamenova
koji su gorjeli tako vru"e da je bio siguran kako "e ga pretvoriti u pepeo, bio je izgubljen poput proklete due.
Lutao je ovim labirintskim dubinama tako dugo da se vie nije mogao sjetiti osje"aja vjetra i sunca na svojem
licu, nije se mogao sjetiti okusa druge hrane osim hladnih crva i kornjaa. A uvijek su... drugi... bili s njim, tihi
amor to%no ispod razine razumljivosti, sablasni stvorovi koji kao da su se kretali pokraj njega, ali su se rugali
njegovoj sljepo"i izmi%u"i prije nego to ih je mogao uloviti. Bezbroj je dana slijepo posrtao tim podzemnim
svijetom alobnih apata i promjenjivih oblika, sve dok ga jedino osje"aj mu%enja nije podsje"ao daje iv.
Postao je tek struna nategnuta izme'u uasa i gladi. Bio je proklet. Nije moglo biti drugog objanjenja.
Guthwulf se prevrne na bok i polako sjedne. Ako gaje nebo kanjavalo za zlo"u njegova ivota, dokad "e to
trajati? Uvijek se sprdao sa sve"enicima i njihovim govorima o vje%nosti, ali sad je znao da se %ak i sat vremena
mogao protegnuti do stravi%ne, beskrajne duljine. to je mogao u%initi da dokraj%i ovu grozomornu osudu?
"Zgrijeio sam!" vrisnuo je promuklim, kretavim glasom. "Lagao sam i ubijao, %ak i kad sam znao daje to bilo
pogreno! Zgrijeio!" Jeka odleti i raspri se. "Zgrijeio", apnuo je.
Guthvvulf otpue naprijed jo jedan lakat, mole"i se da je jama koju je osjetio zaista tu pred njim, rupa u koju "e
se strovaliti i moda prona"i izbavljenje u smrti - ako ve" nije bio mrtav. Sve je bilo bolje od ove vje%ne praznine.
Da to nije bio jednako teak grijeh poput ubojstva drugog, bio bi odavno tukao glavom o kamen koji ga je
okruivao sve dok ga ivot ne bi napustio, ali bojao se da bi se samo probudio u jo goroj kazni nakon to bi
dodao zlo%in samoubojstva. O%ajni%ki je pipao pred sobom, ali njegovi prsti nisu pronalazili nita osim jo
kamenog, beskrajnog, zavojitog tunelskog poda.
Sigurno je ovo bio tek jo jedan element njegove kazne, promjenjiva stvarnost njegova zatvora. Upravo kao to
je %asak ranije bez dvojbe znao da je pred njim leao golemi ponor - ponor za koji su sada njegovi prsti dokazali
da ne postoji - drugih puta je otkrio velike stupove koji su se uzdizali do svoda te prelazio rukama po njihovim
zaku%astim rezbarija-ma, pokuavaju"i pro%itati u njihovim izra'enim strukturama neku poruku nade. Samo
trenutak poslije otkrio bi da stoji usred goleme, prazne odaje u kojoj nije bilo stupova kao ni drutva drugih
ljudi.
to je s drugima, odjednom se upitao? to je s Elijom i vragom Pryra-tesom? Ako je boanska pravda dola na
svoje, oni joj sigurno nisu izbjegli - ne sa zlo%inima na duama mnogo ve"im i opakijim od Guth-wulfova
siromanog ra%una. to se dogodilo s njima i svim ostalim nebrojenim grenicima koji su ivjeli i umrli na zemlji
koja se okre"e? Je li svaki osu'en na vlastito samotno prokletstvo? Jesu li drugi jednako mu%eni poput
Guthwulfa lutali upravo s druge strane kamenih zidova, pitaju"i se jesu li i oni posljednja stvorenja u svemiru?
Osovio se i oteturao prema zidu, pljesnuvi ga dlanom. "Ovdje sam!" vikne. "Ja sam!" Pustio je da mu prsti
prije'u niz hladnu, pomalo vlanu povrinu dok je ponovno sjedao na pod.
Svih godina dok je bio iv - jer nije si mogao pomo"i a da ne osje"a kako mu je ivot sada svrio, iako je jo
nastanjivao tijelo koje je osje"alo bol i glad - Guthwulf nikad nije shva"ao jednostavno "udo zajednitva. Uivao
je u svojem odnosu s drugima - grubom drutvu mukaraca, zadovoljavaju"oj popustljivosti ena - ali uvijek je
mogao i bez toga. Prijatelji su umirali ili odlazili. Nekima je Guthwulf bio prisiljen okrenuti leda kad su mu se
suprotstavili, jednog ili dva bio je prisiljen maknuti, unato% prijanjem prijateljstvu. (ak se i kralj napokon
okrenuo protiv njega, ali Guthvvulf je bio jak. Trebati je zna%ilo biti slab. Biti slab je zna%ilo ne biti mukarac.
Sada je Guthvvulf mislio na najdragocjeniju stvar koju je imao. To nije bila njegova %ast, jer je znao da se toga
odrekao kad nije podigao ruku da pomogne Eliji u borbi protiv njegova rastu"eg bezumlja; nije to bio njegov
ponos, jer njega je izgubio sa svojim vidom, kad je postao te-turavi bogalj koji je morao %ekati da mu sluga
donese no"nu posudu. (ak mu ni njegova hrabrost vie nije pripadala da je daje ili prima, jer je pobjegla kad ga
je Elija natjerao da dotakne sivi ma%, a on osjetio kako stravi%na, ledena pjesma otrice struji kroz njega poput
otrova. Ne, jedino to mu je preostalo bilo je najprolaznije od svega, si"una iskra koja je jo ivjela i jo se
nadala, premda zakopana pod velikom koli%inom o%aja. Moda je to bila dua, ta stvar o kojoj su naklapali
sve"enici, a moda i nije - vie nije mario. Ali znao je da bi dao %ak i tu posljednju, presudnu iskru kad bi
ponovno mogao imati drutvo, kad bi postojao kraj ovoj uasnoj samo"i.
Praznu tamu odjednom ispuni jak vjetar, vjetar koji je puhao kroza nj, ali nije mu pomaknuo ni dlaku s glave.
Guthwulf tiho zastenje: ovo je ve" osjetio. Praznina koja gaje okruivala ispuni se cvrkutavim glasovima koji su
se o%eali o njega je%e"i i uzdiu"i rije%i koje nije razumio, ali je osje"ao da su bile pune gubitka i strepnje.
Ispruio je ruku, znaju"i dok je to %inio da nije imao to uhvatiti... ali ruka mu neto dotakne.
S uzdahom prepasti, Guthvvulf naglo povu%e ruku. (asak kasnije, dok je prodor je%e"ih sjena nestajao u
beskrajnom hodniku, neto ga ponovno dotakne, ovaj put bubnuvi o njegovu ispruenu nogu. (vrsto je stisnuo
ibs@crostuff.net

83

o%ne kapke, kao da bi nepoznati stvor mogao uasnuti %ak i o%i slijepca. Neto je uporno gurkalo njegovu nogu.
Polako je ispruio ruku i osjetio... krzno.
Ma%ka - jer sigurno je to i bila: mogao je osjetiti kako joj se leda izvijaju pod njegovom rukom, a vijugavi rep klizi
izme'u prstiju - trljala je njegovo koljeno svojom malom, %vrstom glavom. Pustio je da mu prsti po%ivaju na
njoj, ne usu'uju"i se pomaknuti da je ne uplai. Guthvvulf zadri dah, napola siguran da "e se i ovo pokazati
plodom tog nestalnog podzemnog svijeta, da "e za koji tren ispariti u zrak. Ali %inilo se da je ma%ka bila
zadovoljna vlastitom stvarno"u; podigla je dvije ape na njegovu mravu nogu, njeno zarivi pande u njegovu
kou dok se pomicala pod njegovim opreznim dodirom.
Na trenutak, dok je %ekao i tapao i dok se nevidljiva ivotinja migoljila od uitka, sjetio se da nije pojeo nita
osim gmizavaca otkad je stigao na ovo prokleto mjesto. Toplo se meso pomicalo pod njegovom rukom, od
izgladnjelog %ovjeka dostojne trpeze mesa i vru"e, slane krvi dijelio ga je samo tanak sloj krzna.
Bilo bi tako lako, pomisli on, dok su mu prsti njeno obavijali ma%ji vrat. Lako. Lako. Kad su mu se prsti sasvim
malo stisnuli, ma%ka po%ne presti. Vibracija se uspne njezinim vratom u njegove prste, drhtaj zadovoljstva i
povjerenja prodorno lijep poput glazbe an'eoskih zborova. Drugi put u toku sata, Guthvvulf brine u pla%.
Kad se bivi grof od Utanveata probudio, nije imao pojma koliko je spavao, ali se prvi put nakon mnogo dana
osje"ao kao da se zaista odmorio. Njegov trenutak spokoja brzo je zavrio kad je spoznao daje toplo tijelo koje
se gnijezdilo u njegovu krilu nestalo. Ponovno je ostao sam.
Upravo kad gaje praznina ponovno obuzimala, osjetio je njean pritisak uz svoju nogu, a onda mali hladni nos
pritisnut o njegovu ruku.
"Tu si", apne. "Vratila si se." Spustio je ruku da dotakne ma%ju glavu, ali umjesto toga je otkrio da priti"e
neto manje, neto vlano i mokro. Ma%ka je prela dok je pipao ono to mu je gurnula uz bok: bio je to takor,
nedavno ubijen.
Guthvvulf se uspravi, izgovaraju"i nijemu molitvu zahvalnosti, te rastrga dar drhtavim prstima. Vratio je jednak
dio pronalaza%u gozbe.

Duboko pod mra%nom gromadom planine Olujni vrh, o%i Utuk'ku Seyt-Hamakha odjednom se otvore. Leala je
nepomi%no u kripti od oniksa koja je bila njezin krevet, zure"i u savreni mrak svoje kamene lonice. Lutala je
daleko po svojoj mrei, na mjesta u svijetu snova kamo su samo najstariji besmrtnici mogli zalaziti - i u sjenama
najudaljenijih nevjerojatnosti, ugledala je neto to nije o%ekivala. Otar iver nelagode proboje njezino drevno
srce. Negdje na krajnjim rubovima njezinih osnova nit je prepukla. to je to zna%ilo, ona nije znala, ali
nesigurnost se pripojila, mana u uzorku koji je plela tako dugo i tako besprijekorno.
Nornska kraljica sjedne, a njezina dugoprsta ruka potrai srebrnu masku. Namjestila ju je na lice, tako da je
ponovno izgledala spokojno bezosje"ajna poput mjeseca, a potom je poslala hladnu i brzu misao. Vrata se
otvore u mraku i u'u tamne prilike, donose"i sa sobom malo svjetla, jer su i oni nosili maske od blijedog
kamena koji se slabo sjajio. Pomogli su gospodarici da ustane sa svojeg odra i donijeli njezine kraljevske ledeno
bijele i srebrne halje, koje su ovili oko nje obrednom paljivo"u pogrebnih sve"enika koji umataju mrtvace. Kad
je bila odjevena, urno su se udaljili, ponovno ostavljaju"i Utuk'ku samu. Sjedila je neko vrijeme u svojoj
mra%noj odaji; ako je disala, nije pritom stvarala zvuk. Tek jedva zamjetno kripanje planinskih korijena ometalo
je potpunu tiinu.
Nakon jiekog vremena nornska kraljica ustane i zaputi se zavojitim hodnicima koje su njezini sluge isklesali iz
tkiva planine u dubinama prolosti. Naposljetku je stigla u Odaju ivu"e harfe i zauzela mjesto na velikom
prijestolju od crna kamena. Harfa je lebdjela u maglama koje su se uzdizale iz golema zdenca, a njezin nestalni
obujam blistao je na svjetlu koje je sjalo iz dubina. Mra%ni su negdje pjevali u utrobi Olujnog vrha, a njihovi
uplji glasovi ocrtavali su oblike pjesama koje bijahu stare i zabranjene jo u Izgubljenom vrtu, Venvha Do'Sae.
Utuk'ku je sjedila i zurila u Harfu, putaju"i da joj um slijedi njezine sloenosti dok su se pare iz jame susretale s
ledenim zrakom odaje i pretvarale u mraz na njezinim trepavicama.
Ineluki nije bio tu. Otiao je, kao to je ponekad %inio, na ono mjesto koje to nije bilo, kamo je jedino on mogao
i"i - mjesto daleko od svijeta snova kao to su snovi bili daleko od jave, daleko od smrti kao to je smrt bila
daleko od ivota. Ovaj put nornska kraljica morat "e vije"ati sama.
Iako je njezino srebrno lice bilo ravnoduno kao uvijek, Utuk'ku je svejedno osje"ala sjenu nestrpljenja dok je
buljila u nenastanjeni Zdenac. Vremena je bivalo sve manje. Cijeli je ivot nekog od uurbanih smrtnika bio
jedva kratko godinje doba za drevne, te se kratak raspon koji se protezao izme'u ovog trenutka i %asa njezina
trijumfa mogao %initi jedva duim od nekoliko otkucaja srca ako bi odlu%ila odvagnuti %ekanje. Ali ona to nije
htjela. Svaki trenutak bio je dragocjen. Svaki %asak pribliavao je pobjedu - ali da bi se ta pobjeda dogodila, nije
smjelo biti pogreaka.
Kraljica Norna bila je zabrinuta.
ibs@crostuff.net

84



Ognjene no#i

Simonu se %inilo da mu krv gotovo vrije u venama. Ogledao se oko sebe, u bjelinom prekrivene bregove, u
tamna stabla povijena jakim, studenim vjetrovima i upitao kako se mogao osje"ati tako punim vatre. Bilo je to
uzbu'enje - ushit odgovornosti... i opasnosti. Simon se osje"ao vrlo ivim.
Naslonio je obraz na Domin vrat i potapao njezino %vrsto rame. Njezina vjetrom ohla'ena koa bila je vlana
od znoja.
"Umorna je", re%e Hotvig, steu"i remen na sedlu svojeg konja. "Nije stvorena za tako brzo putovanje."
"Dobro je", dobaci mu Simon. "Ja%a je nego to misli."
"Thrithinani poznaju konje bolje od ikog", re%e Sludig preko ramena. Okrenuo se od debla, veu"i hla%e. "Ne
budi tako ponosan, Simone."
Simon je na trenutak zurio u Rimeranina prije nego to je progovorio,, "Ne radi se o ponosu. Projahao sam dug
put na ovoj kobili. Zadrat "u je."
Hotvig umiruju"e podigne ruku. "Nisam te kanio razljutiti. Samo to princ Joua visoko misli o tebi. Ti si njegov
vitez. Moe dobiti bilo kojeg od naih brzih klanskih konja, samo ako zatrai."
Simon svrne pogled na ravni%ara, brade spletene u pletenice, a onda se pokua osmjehnuti. "Znam da si dobro
mislio, Hotvig, i jedan od vaih konja bio bi dragocjen dar. Ali ovo je druga%ije. Nazvao sam ovu kobilu Doma i
zbog toga "e po"i sa mnom. Do mog doma."
"A gdje je taj dom, mladi poglavaru?" upita jedan od Thrithinana. "U Visotvr'i", %vrsto "e Simon.
Hotvig se nasmije. "Mjestu gdje vlada Jouin brat? Ti i tvoj konj ste sigurno sjajni putnici kad kanite ujahati u
takvu oluju."
"Kako bilo da bilo." Simon se okrene da pogleda ostale, kilje"i pred ukoenim poslijepodnevnim svjetlom koje
je prodiralo kroz drve"e. "Ako ste svi spremni, vrijeme je da krenemo. Budemo li dulje %ekali, oluja moda
pro'e. No"as "emo biti pod svjetlom skoro punog mjeseca. Vie bih volio snijeg i straare "u"urene oko vatri."
Sludig zausti da neto kae, a onda se predomisli. Thrithinani slono kimnu i lako se uspnu u sedla.
"Vodi, tane." Hotvigov je smijeh bio kratak, ali ne neprijateljski. Mala %eta spustila se niz breuljak i vratila u
otre pande vjetra.
Simon je bio gotovo jednako zahvalan na jednostavnoj prilici da neto u%ini kao to je bio zahvalan na ovom
dokazu Jouina povjerenja. Dani sve loijeg vremena, zajedno s vanim dunostima udijeljenim njegovim
prijateljima, ali ne i njemu, ostavili su Simona nespokojnim i zlovoljnim. Binabik, Geloj i Strangyeard bijahu u
dubokom razgovoru o ma%evima i Kralju Oluje; Deornoth je nadgledao naoruavanje i pripremu odrpane vojske
Novog Gadrinsetta; %ak je i Sangfugol, makar je taj zadatak smatrao nezahvalnim, imao zadatak %uvati Sarka.
Prije nego to ga je princ Joua pozvao u svoj ator, Simon se po%eo osje"ati kao u danima za koje se nadao da
su zauvijek minuli - poput malog bubnjara koji uri za carevim vojnicima.
"Ovo je samo mali posao uho'enja", nazvao je Joua taj zadatak, ali Simonu je bio jednako sjajan kao trenutak
kad je proglaen vitezom. Morao je povesti neke od Hotvigovih ravni%ara i izjahati da bace pogled na
nadolaze"u vojnu silu.
"Nemojte nita poduzimati", princ je posebno naglasio. "Samo promatrajte. Prebrojite atore - i konje ako ih
vidite. Potraite zastave i grbove, ako bude dovoljno svjetla. Ali nemojte da vas opaze, a ako se to pak dogodi,
odjaite. Brzo."
Simon je obe"ao. Vitez koji vodi ljude u rat: to je postao. Nestrpljiv da krene na taj slavni zadatak, mekoljio se -
nenametljivo, nadao se -dok je %ekao da Joua zavri sa svojim uputama.
Sludig je, iznena'uju"e, zatraio da mu se pridrui. Rimeranina je jo pekla Simonova visoka po%ast, ali Simon
je naslu"ivao da se, poput njega samoga, Sludig osje"ao malko zapostavljenim te da bi radije nakratko bio
Simonov podre'eni nego trpio frustraciju %ekanja na vrhu Sesuad're. Sludig je bio ratnik, ne general:
Rimeranina je borba zanimala tek kad bi postala stvarna, otrica na otricu.
I Hotvig je ponudio svoje usluge. Simon je pretpostavljao da je princ Joua, koji je Thrithinanina zavolio i
vjerovao mu, moda zamolio Hot-viga da mu se pridrui i dri na oku njegova najmla'eg viteza. Iznena'uju"e,
ali ta mogu"nost nije zasmetala Simonu. Po%injao je malko razumjeti teret mo"i i znao je da se Joua trudio
u%initi sve to moe za sve njih. Stoga "e, zaklju%io je Simon, pustiti da Horvig bude Jouino oko: dat "e
ravni%aru dobar materijal za izvjetaj.
Oluja se pogoravala. Cijela dolina rijeke Stefflod bila je pokrivena snijegom, a sama je rijeka bila tek tamna
pruga koja je protjecala kroz polje bjeline. Simon bolje navu%e svoj plat i %vr"e omota vuneni al oko lica.
ibs@crostuff.net

85

Thrithinani su se, usprkos samopouzdanom zadirkivanju, poprili%no bojali promjena koje su olujni vjetrovi
nanijeli njihovim poznatim travnjacima. Simon je opazio kako su im se o%i rairile dok su gledali oko sebe,
opazio je nelagodan na%in na koji su podbadali konje kroz dublje nanose, male refleksivne znakove za suzbijanje
zla koje su %inili prekrienim prstima. Samo na Sludiga, dijete ledenog sjevera, naizgled nije utjecalo runo
vrijeme.
"Ovo je zaista crna zima", re%e Horvig. "Da nisam odmah povjerovao Joui kad je rekao da je zao duh na djelu,
sada bih mu vjerovao."-
"Crna zima, da - a ljeto je tek zavrilo." Sludig kvrcne snijeg s o%iju. "Zemlje sjeverno od Ledomede nisu vidjele
prolje"e vie od godinu dana. Ne borimo se samo protiv ljudi."
Simon se namrti. Nije znao koliko su praznovjerni bili pripadnici klana, ali nije htio potaknuti bilo kakve
strahove koji bi mogli postati smetnja njihovu zadatku. "To ]e zaista %arobna oluja," re%e dovoljno glasno da ga
%uju ponad vjetra koji im je lamatao platevima, "ali je ipak samo oluja. Snjegovi vam ne mogu nauditi - ali
mogu vam zalediti ritove."
Jedan od Thrithinana okrene mu se s osmijehom. "Ako se ritovi zalede, onda "e ti najvie patiti, mladi tane,
kad jae na tako ko%atom konju." Ostali se ljudi zahiho"u. Simon, zadovoljan na%inom na koji je promijenio
razgovor, nasmije se s njima.
Poslijepodne se brzo pretopilo u ve%er dok su jahali, a putovanje je prolo gotovo u tiini izuzev tihog hrskanja
konjskih kopita i vje%nog zavijanja vjetra. Sunce, koje se cijeli dan hrvalo s oblacima, napokon je odustalo i
spustilo se iza niskih bregova. Ljubi%asta svjetlost bez sjena ovila je dolinu. Uskoro je bilo gotovo odve" mra%no
da bi mala %eta mogla vidjeti kamo jae; mjesec, uhva"en u mreu oblaka, bio je skoro nevidljiv. Zvijezdama nije
bilo traga.
"Da stanemo i podignemo logor?" vikne Hotvig ponad vjetra.
Simon razmisli na trenutak. "Mislim da ne smijemo", re%e napokon. "Nismo predaleko - moda jo najvie sat
jahanja. Mislim da bismo mogli riskirati s bakljom."
"Da zatrubimo i u rogove?" glasno upita Sludig. "Ili bismo moda mogli prona"i par glasnika da potr%e naprijed i
najave da dolazimo uhoditi Fengbaldov poloaj."
Simon se namrti, ali ne zagrize mamac. "Bregovi nas jo dijele od Fengbaldova logora u Gadrinsettu. Ako je
narod koji je pobjegao od njegove vojske u pravu o tome gdje se nalazi, lako moemo utrnuti svjetlo prije nego
to se na'emo u vidokrugu njihovih straara." On povisi glas kako bi istaknuo rije%i. "Zar misli da je bolje %ekati
svjetlost jutra, kad Fengbaldovi ljudi budu odmoreni, a sunce nas u%ini jo primjetnijima?"
Sludig odmahne rukom, priznavaju"i.
Hotvig izvadi baklju - %estitu, debelu granu umotanu u trake platna i umo%enu u smolu - te nakree iskru svojim
kremenom. Zakloni plamen od vjetra dok se nije dobro rasplamsao, a onda podigne zublju i od-jae nekoliko
koraka ispred ostalih, uspevi se na kosinu rije%ne obale dok se kretao prema ve"em zaklonu obronka brijega.
"Za mnom, onda", dovikne.
Povorka se nastavi, kre"u"i se sporije. Proli su preko neravnog brdskog terena, putaju"i konjima da prona'u
put. Hotvigova baklja postala je skakutava plamena lopta, jedini predmet u dolini potamnjeloj od oluje na
kojem se pogled mogao zaustaviti: Simon se osje"ao kao da prati svjetlost lutalicu kroz maglovitu pusto. Svijet
se pretvorio u duga%ak mra%an tunel, beskrajni hodnik koji se u spirali sputao u mra%no srce zemlje.
"Zna li itko kakvu pjesmu?" napokon upita Simon. Njegov glas je zvu%ao krhko uzdignut naspram alobnog
vjetra.
"Pjesmu?" Sludig iznena'eno nabere %elo.
"Zato ne? Jo smo daleko od ikoga. U svakom slu%aju, nalazi se duljinu ruke dalje od mene, a jedva te %ujem
od ovog prokletog vjetra. Dakle, pjesmu, da!"
Hotvig i njegovi Thrithinani nisu se ponudili da zapjevaju, ali %inilo se da nemaju primjedbi. Sludig na%ini
grimasu, kao da je sama ideja bila nevjerojatno glupa.
"Morat "u ja, onda?" Simon se nasmijei. "Morat "u ja. teta to Ko-njuar em nije tu. On zna vie pri%a i
pjesama od bilo koga." Nakratko se upitao to se dogodilo emu. Je li jo veselo ivio u velikim stajama
Visotvr'e? "Otpjevat "u vam jednu njegovu. Pjesmu o Jacku Mundvvodeu."
"O kome?" upita jedan Thrithinanin.
"Jacku Mundvvodeu. Slavnom odmetniku. ivio je u umi Aldheorte."
"Ako je uop"e ivio", podsmjehne se Sludig.
"Ako je uop"e ivio", sloi se Simon. "Stoga "u otpjevati jednu od pjesama o Mundvvodeu." Jo jednom omota
uzde oko ruke, a onda se zavali u sedlo, pokuavaju"i se sjetiti prvog stiha.
"Re%e hrabri Jack Mundwode:" po%ne napokon, uskladivi pjesmu s ritmom topota Dominih koraka;
" 'U Erchester "u po"i, (uh da ondje djeva ljupka ivi u samo"i.
ibs@crostuff.net

86

Hruse njezino je ime: Kosa zlatna rijeka, Ramena ko snijeg joj bijela, Hruse mlada, lijepa.'
Druba Jacka upozori: 'Za te nije grad. Knez to glavu tvoju trai Tamo %eka sad.'
Jack se samo nasmijao, redara je znao Mnogo puta za dlaku je Njemu pobjegao.
Jack odjene krasno ruho, Svilu, blaga breme Osgalu "e: 'Ti si sluga to "e dvorit mene.'
'Vojvoda od Cvije"a bit "u plemi" bogat, bajan. (ovjek to sa darovima Doo je na sajam.'"
Simon je pjevao dovoljno glasno da mu se glas %uje iznad vjetra. Bio
je to dug napjev, s mnogo stihova.
Slijedili su Horvigovu baklju kroz brda dok je Simon nastavljao pri%u o tome kako je Jack Mundvvode uao u
Erchester preruen i o%arao Hrusina oca, baruna koji je mislio da je pronaao bogatog prosca za svoju k"er. Iako
je Simon morao zastati s vremena na vrijeme da uhvati dah ili da se prisjeti rije%i - em ga je nau%io tu pjesmu
prije mnogo vremena - glas mu je postajao sigurniji kako se jahanje nastavljalo. Pjevao je o tome kako se
prevarant Jack udvarao lijepoj Hruse - iskreno, budu"i da se zaljubio u nju na prvi pogled - i sjedio za
barunovom trpezom pokraj zapovjednika gradske strae koji nita nije slutio. Jack je %ak uvjerio pohlepnog
baruna da primi %arobni ruin grm kao Hrusin miraz, grm %iji je svaki njeni pupoljak sadravao zlatnog
Imperatora i koji "e, kako je tobonji Vojvoda Cvije"a uvjeravao Hrusina oca i zapovjednika gradske strae,
uroditi novim zlatnicima svakog prolje"a dokle god mu je korijenje u zemlji.
Tek kad se Simon pribliio kraju pjesme - po%eo je stih koji je kazivao kako je pijana primjedba razbojnika Osgala
pokvarila Jackovu krinku i dovela do toga da su ga zarobili zapovjednikovi ljudi - Hotvig je zaustavio svojeg konja
i dao rukom znak za tiinu.
"Mislim da smo vrlo blizu." Thrithinanin uperi prstom. Obronak se sputao ispred njih, te je %ak i kroz kovitlace
snijega bilo jasno daje pred njima leao otvoren kraj.
Sludig dojae do Simona. Rimeraninov ledeni dah lebdio je u zraku oko njegove glave. "Zavri pjesmu na
povratku, mom%e. Dobra je to pri%a."
Simon kimne.
Hotvig se nagne sa sedla prema tlu i ugasi baklju u nanosu snijega. Osuio ju je gunjem svojeg sedla prije nego
to ju je zadjenuo o pojas i okrenuo se Simonu s izrazom i%ekivanja.
"Hajdemo, onda", re%e Simon. "Ali oprezno, jer nemamo svjetla."
Podboli su konje. Prije nego to su preli pola puta niz duga%ak brijeg, Simon ugleda udaljena svjetla,
prorije'enu zbirku svjetlucavih to%aka.
"Tamo!" pokae i odmah se zabrine daje preglasno progovorio. Srce mu je bubnjalo. "Je li to Fengbaldov
logor?"
"To je sve stoje ostalo od Gadrinsetta", re%e Sludig. "Fengbaldov "e logor biti blizu njega."
U dolini pred njima, gdje se nevidljivi Stefflod susretao s jednako neprimjetnom Ymstreccom, gorjelo je tek
nekoliko ratrkanih vatri. Ali na suprotnoj strani, utaboreni blizu ne%ega za to je Simon bio uvjeren da je
sjeverna obala Ymstrecce, ve"a skupina svjetala leala je razasuta po mra%nim livadama, kao mnotvo vatrenih
piknja razmjetenih u grubim krugovima.
"U pravu si." Simon je zurio. "Ono "e biti Erkvnstraa. Fengbald je vjerojatno u sredini onog prstena atora. Ne
bi li bilo lijepo odapeti strijelu kroz njegov gunj?"
Hotvig dojae blie. "On je tamo, da. I rado bih ga sam ubio, samo da mu platim za ono to je rekao o
Pastuhovu klanu kad smo se posljednji put sreli. Ali no"as imamo drugih poslova."
acnuvi se, Simon uzme dah. "Naravno", re%e napokon. "Joua mora znati snagu vojske." Zastao je da razmisli.
"Bi li koristilo prebrojiti vatre? Tada bismo znali koliko je %eta doveo."
Sludig se namrti. "Ako ne znamo koliko ljudi dijeli svaku vatru, to ne"e mnogo zna%iti."
Simon kimne, mozgaju"i. "Da. Onda "emo sada prebrojiti vatre, a potom odjahati blie i otkriti ima li po jednu
svaki ator ili svakih dvanaest atora."
"Ne preblizu", upozori Sludig. "Volim borbu poput svakog bogobojaznog %ovjeka, ali drae mi je kad su izgledi
malko bolji."
"Vrlo si mudar", nasmijei se Simon. "Trebao bi uzeti Binabika za u%enika."
Sludig frkne.
Poto su izbrojili si"une to%kice svjetla, odjahali su niz brijeg.
"Imamo sre"e", tiho "e Hotvig. "Mislim da "e kamenjarski straari no"as stajati blie logorskim vatrama,
sklanjaju"i se od vjetra."
Simon zadrhti, nagnuvi se blie Dominu vratu. "Nisu svi kamenjarci tako pametni."
Dok su se sputali na snjene livade, Simon ponovno osjeti kako mu srce brza. Unato% strahu, bilo je ne%eg
opojnog i uzbudljivog u tolikoj blizini neprijatelja, u ne%ujnom kretanju kroz tamu jedva na strelomet od
naoruanih ljudi. Osje"ao se vrlo ivim, kao da je vjetar puhao kroz njegov plat i koulju, bockaju"i mu kou.
ibs@crostuff.net

87

Istovremeno, bio je napola uvjeren da su Fengbaldove %ete ve" opazile njegovu malu druinu - da je u tom %asu
cijela Erkvnstraa %u%ala napetih lukova, blistavih o%iju u dubokoj tami izme'u sjenovitih atora.
Polako su zaokruili Fengbaldov logor, pokuavaju"i se kretati od zaklona jednog umarka do drugog, ali na
rubu travnjaka stabla su bila vrlo rijetka. Tek kad su se pribliili rijeci i najzapadnijem dijelu logora, osjetili su se
sigurni od pogleda.
"Ako tu ima manje od tisu"u vojnika," izjavi Sludig, "onda sam ja Hyrka."
"U onom logoru ima Thrithinana", re%e Hotvig. "Ljudi bez klana s jezera Thrithing, ako me pamet slui."
"Po %emu to zna?" upita Simon. S ove daljine atori nisu pokazivali nikakvo znakovlje ni osobit izgled - mnogi
od njih nisu bili drugo doli platneni zakloni zakucani u tlo, a potom privezani za grmlje i uspravno kamenje - a
nijedan od stanovnika u podru%ju logora nije bio vani po tako runom vremenu.
"Sluaj." Hotvig obuhvati uho dlanom. Njegovo izbrazdano lice bilo je ozbiljno.
Simon suspregne dah i oslune. Pjesma vjetra prekrila je sve, prigu-ivi %ak i zvuk mukaraca koji su jahali
pokraj njega. "to da sluam?"
"Sluaj paljivije", re%e Hotvig. "(ut "e ormu." Pokraj njega, jedan od pripadnika njegova klana ozbiljno kimne.
Simon na"uli ui da %uje ono to su %uli ravni%ari. U%ini mu se da razaznaje tiho zveckanje. "To?" upita.
Hotvig se nasmijei, pokazuju"i pukotinu me'u zubima. Znao je da je to bila impresivna majstorija. "Oni konji
nose jezersku ormu - siguran sam."
"Moe prepoznati koju vrstu orme nose prema zvuku?" Simon se zapanji. Zar su stanovnici livada imali ze%je
ui?
"Nae se orme razlikuju kao perje ptica", re%e jedan Thrithinanin. "Orme Jezerske krajine, Livadnih i Visokih
Thrithinga druga%ije su naim uima kao to je tvoj glas druga%iji od glasa drugih sjevernjaka, mladi poglavaru."
"Kako bismo ina%e no"u prepoznali nae konje, izdaleka?" namrti se Hotvig. "Tako mi (etverononog, kako vi
kamenjarci spre%avate svoje susjede da ne kradu od vas?"
Simon odmahne glavom. "Dakle, znamo odakle su Fengbaldovi pla"enici. Ali moe li re"i koliko je dolje
Thrithinana?"
"Prema njihovim zaklonima, pretpostavljam da vie od polovice ovih %eta %ine otpadnici klanova", odvrati
Hotvig.
Simonov se izraz smrkne. "I to dobri borci, kladim se."
Hotvig kimne. Bilo je poprili%no ponosa u na%inu na koji je istaknuo %eljust. "Svi se ravni%ari umiju boriti. Ali oni
bez klanova su naj..." tragao je za rije%ju, "... najbjesniji."
"A ni Erkvnstraa nije nita sla'a." Sludigov je glas bio opor, ali o%i su mu imale pomalo grabeljivu iskru. "Bit "e
to teka i krvava bitka kad se eljezo susretne."
"Vrijeme je da se vratimo." Simon pogleda prema vrpci tamne praznine koja je bila Ymstrecca. "Dosad smo
imali sre"e."
Mala druina se vrati preko izloenog prostora. Simon ponovno osjeti njihovu ranjivost, blizinu tisu"e
neprijatelja i zahvali nebesima to im je olujno vrijeme omogu"ilo da se priblie logoru a da ne moraju ostaviti
konje za sobom. Zamisao da bjee pjeice ako ih otkriju straari na konjima - i da k tomu bjee kroz vjetar i
snijeg - bila je obeshrabruju"a.
Stigli su u zaklon umarka vjetrom trganih bazgi koji je osamljeno stajao na padini najnieg pobreja. Dok se
Simon okretao da pogleda roj svjetala koji je ozna%avao rub Fengbaldova spokojnog logora, gnjev koji je bio
skriven pod njegovim uzbu'enjem odjednom po%ne bujati u njemu - hladan bijes na pomisao na sve one
vojnike koji su leali na sigurnom u njihovim atorima, poput gusjenica koje su se naderale li"a u prelijepom
vrtu i sada leale sigurno umotane u svoje %ahure. Bili su to plja%kai, Erkvnstraari koji su doli uhititi
Morgenesa, koji su pokuali unititi Jouin dvorac u Naglimundu. Pod Fengbaldom, razorili su cijeli grad Falshire
bezobzirno poput djeteta koje nogom razgr"e mravinjak. Ali ono to je Simonu bilo najvanije, otjerali su ga iz
njegova doma, a sada "e ga pokuati otjerati i sa Sesuad're.
"Tko od vas ima luk?" re%e naglo.
Jedan Thrithinanin iznena'eno podigne pogled. "Ja."
"Daj mi ga. Da, i jednu strijelu." Simon uzme luk i zatakne ga za rog svojeg sedla, jo zure"i u tamne obrise
nagomilanih atora. "Sad mi daj tu baklju, Hotvig."
Thrithinanin je na trenutak buljio, a onda izvukao nezapaljenu granu iz svojeg pojasa i dodao mu je. "Sto "e
u%initi?" tiho upita. Njegov izraz nije odavao nita osim mirnog zanimanja.
Simon ne odgovori. Umjesto toga, dok ga je usredoto%enost na druge stvari trenutno osloba'ala smetenosti,
zanjie se sa sedla iznena'uju"om lako"om. Oguli smolastu krpu s kraja baklje i umjesto toga je omota oko
glave strijele, vezavi je %vrsto komadom konog remena koji mu je pri%vr"ivao qanu%ke korice uz bedro.
Kleknuvi, zaklonjen od vjetra Dominim tijelom, izvadio je svoj kremen i eljeznu ipku.
ibs@crostuff.net

88

"Hajde, Simone." Sludig je zvu%ao negdje izme'u zabrinutosti i srdbe. "Obavili smo ono po to smo doli. to
sad radi?"
Simon se ne obazre na nj, udaraju"i o eljezo sve dok se iskra nije ugnijezdila u ljepljivim naborima krpe
omotane oko vrka strijele. Puhao je u nju sve dok se nije rasplamsala, a onda spremio kremen u dep i popeo
se u sedlo. "(ekajte me", re%e i podbode Domu iz umarka i niz padinu. Sludig krene za njim, ali Hotvig isprui
ruku i uhvati ormu Ri-meraninova konja, zaustavivi ga. Zapodjenuli su ivahnu, ali aputa-vu prepirku.
Simon je imao malo prilika vjebati s lukom i uop"e nikakvu da ga'a jau"i na konju od strane, munjevite bitke
pred Haethstadom gdje je Ethelbearn ubijen. Ipak, preciznost ili vjetina sada nisu bile toliko vane kao njegova
elja da u%ini neto, da poalje malu poruku Fengbaldu i njegovim samouvjerenim trupama. Namjestio je
strijelu dok je jo drao uzde, zakva%ivi se koljenima za sedlo dok se Doma drmusala po neravnu snijegu.
Plamen se vijorio du tijela strijele sve dok nije mogao osjetiti vrelinu na svojoj aci. Napokon, kad je siao na
dno doline, zaustavi se. Upotrijebi noge da polako okrene Domu u irokom krugu, a onda privu%e tetivu do uha.
Usne su mu se pomicale, ali sam Simon nije znao to je govorio, toliko je privla%na bila lopta plamena koja je
treperila na kraju strijele. Udahnuo je, a onda je odapeo.
Poletjela je, jasna i brza poput zvijezde padalice, i na%inila luk preko no"nog neba poput prsta umo%enog u krv i
prevu%enog preko crne tkanine. Simon osjeti kako mu je srce posko%ilo dok je motrio njezin lutaju"i let, gledao
kako je vjetar, koji je umalo ugasio plamen, nosi %as na ovu, %as na onu stranu, a onda je napokon sputa me'u
pritijenjene sjene logora. Nekoliko %asaka kasnije uzdigne se blistav pupoljak svjetla kad se jedan od atora
zapalio. Simon je promatrao na trenutak, dok mu je srce tuklo brzo kao u ptice, a onda se okrenuo i potjerao
Domu natrag uzbrdo.
Nita nije rekao o strijeli kad je dostigao ostatak svojih suputnika. (ak ga ni Sludig nije ispitivao. Umjesto toga,
mala je druina uhvatila korak oko Simona te su zajedno brzo odjahali kroz mra%na brda dok im je leden vjetar
puhao u lica.

"Volio bih da ode prile"i", re%e Joua.
Vorzheva podigne pogled. Sjedila je na prostira%u ispred eravnika s platem koji je krpala rairenim u krilu.
Mlada djevojka iz Novog Gad-rinsetta koja joj je pomagala tako'er podigne pogled, a onda brzo spusti o%i
natrag na posao krpanja.
"Prile"i?" re%e Vorzheva, upitno naherivi glavu. "Zato?" Joua nastavi kora%ati. "To... to bi bilo bolje."
Vorzheva provu%e ruku kroz svoju crnu kosu dok ga je gledala kako prelazi od jednog zida atora do drugog, a
onda se opet vra"a, prelaze"i put jedva dulji od deset lakata. Princ je bio dovoljno visok da je mogao stajati
uspravno samo u sreditu atora, stoje njegovoj etnji davalo neobi%an, zgrbljeni izgled.
"Ne elim prile"i, Joua", napokon "e ona, jo ga gledaju"i. "to je s tobom?"
On se zaustavi i protegne prste. "Bilo bi bolje za bebu... i za tebe... da ode prile"i."
Vorzheva je dugo zurila u njega, a onda se nasmije. "Joua, ponaa se budalasto - dijete ne"e sti"i do kraja
zime."
"Brinem se za tebe, gospo", on "e tugaljivo. "Runo vrijeme, teak ivot kojim ovdje ivimo."
^Njegova se ena opet nasmije, ali ovaj put u glasu joj se %ula otrina. "ene iz Pastuhova klana ra'aju djecu
stoje"i uspravno na travnjacima, a onda se vra"aju poslu. Mi nismo gradske ene. to je s tobom, Joua?"
Prin%evo mravo lice divlje porumeni. "Zato mi uvijek mora proturje%iti?" upita on. "Zar nisam tvoj suprug?
Bojim se za tvoje zdravlje i ne svi'a mi se to tako naporno radi do kasno u no"."
"Nisam dijete," prasne Vorzheva, "samo nosim jedno. Zato hoda tamo-amo, tamo-amo? Zaustavi se i govori
sa mnom!"
"Pokuavam govoriti s tobom, ali ti se sa mnom sva'a!"
"Zato to mi govori to trebam raditi, kao da govori djetetu. Nisam budala, iako ne govorim kao tvoje dvorske
dame!"
"Aedon ga prokleo, nisam rekao da si budala!" vikne on. Istog %asa kad su mu rije%i izale iz usta, on prestane
uznemireno hodati. Nakon to je trenutak buljio u pod, podigao je o%i prema Vorzhevinoj mladoj pomaga%ici.
Djevojka se "u"urila od stida, trude"i se da to vie nestane u sjeni. "Ti", re%e on. "Ho"e li nas malo ostaviti?
Moja ena i ja htjeli bismo biti sami."
"Ona mi pomae!" gnjevno "e Vorzheva.
Joua pogleda u djevojku hladnim sivim o%ima. "Idi."
Djevojka sko%i na noge i pobjegne kroz zaklopac atora, ostavljaju"i svoje krpanje u hrpi na prostira%ima. Princ
je trenutak buljio za njom, a onda svrne pozornost natrag na Vorzhevu. (inilo se da "e neto re"i, ali onda se
zaustavi i okrene prema atorskom zaklopcu.
ibs@crostuff.net

89

"Blaena Elizijo", promrmlja. Bilo je teko re"i je li to bila molitva ili kletva. Zaputio se prema vratima i izaao iz
atora.
"Kamo ide?" vikne Vorzheva za njim.
Joua zakilji u tamu. Napokon opazi svjetliju priliku uz jedan od atora nedaleko odatle. Zaputi se prema njoj,
otvaraju"i i zatvaraju"i aku.
"(ekaj." On isprui ruku da dotakne djevoj%ino rame. O%i joj se raire. Bila se stisnula uz ator; sada je podigla
ruku preda se kao da se brani od udarca. "Oprosti mi", re%e on. "To je bilo grubo od mene. Bila si ljubazna
prema mojoj gospi i draga si joj. Molim te, oprosti mi."
"Da op-oprostim vama, gospodaru?" mrcne ona. "Ja? Ja sam nitko."
Joua se trgne. "Bog cijeni svaku duu jednako. Sad, molim te, idi u ator oca Strangvearda. Tamo moe vidjeti
svjetlo njegove vatre. Bit "e toplo i siguran sam da "e ti on dati neto da pojede i popije. Do"i "u po tebe kad
zavrim razgovor sa svojom enom." Tuan, umoran osmijeh doulja se na njegovo ispijeno lice. "Ponekad
mukarac i ena trebaju malo vremena nasamo, %ak i kad se radi o princu i njegovoj gospi."
Ona ponovno mrcne, a onda se pokua nakloniti, ali je bila tako %vrsto pritisnuta uz tkaninu atora da se nije
mogla saviti. "Da, prin%e Joua."
"Hajde, onda." Joua ju je gledao kako hita po snjenom tlu prema prstenu Strangveardove vatre. Vidio je
arhivara i nekog drugog kako ustaju da je pozdrave, a onda se okrenuo i vratio u ator.
Vorzheva je zurila u njega kad je uao, a znatielja se vidljivo mijeala sa srdbom na njezinu licu. Rekao joj je
to je u%inio.
"Ti si naj%udniji %ovjek kojeg sam ikad upoznala." Ona uzme dubok, drhtav dah, a onda spusti pogled, kilje"i u
svoje vezivo.
"Ako jaki bez srama mogu tiranizirati slabije, po %emu smo onda druga%iji od zvijeri u umama i na poljima?"
"Druga%iji?" Jo je izbjegavala njegov pogled. "Kako smo druga%iji? Tvoj brat nas proganja vojnicima. Ljudi
umiru, ene umiru, djeca umiru, sve za panjake, imena i zastave. Mi jesmo zvijeri, Joua. Zar to nisi shvatio?"
Ponovno ga je pogledala, ovaj put njenije, kao majka dijete koje nije nau%ilo grube ivotne lekcije. Odmahnula
je glavom i vratila se svojem poslu.
Princ se primakne slamarici, a onda sjedne medu hrpe jastuka i gu-njeva. "Do'i sjesti sa mnom." Potapao je
krevet pokraj sebe.
"Ovdje je toplije, blie vatri." Vorzheva se %inila zaokupljena svojim ivanjem.
"Bit "e jednako toplo ako ovdje sjedimo zajedno."
Vorzheva uzdahne, zatim odloi svoje vezivo, ustane i uputi se prema krevetu. Spustila se pokraj njega i zavalila
na jastuke. Zajedno su zurili u krov atora, koji se povijao pod teretom snijega.
"ao mije", re%e Joua. "Nisam htio biti grub. Ali brinem se. Bojim se za tvoje zdravlje i za zdravlje djeteta."
"Zato mukarci misle da su oni hrabri, a da su ene slabe? ene vide vie krvi i boli od mukaraca, osim ako se
mukarci ne bore - a to je nerazumna krv." Vorzheva na%ini grimasu. "ene vi'aju rane koje nije mogu"e
izbje"i."
Joua nije odgovorio. Umjesto toga, provukao je ruku oko njezina ramena i pustio da mu se prsti pomi%u u
tamnim uvojcima njezine kose.
"Ne treba se bojati za mene", re%e ona. "Pripadnice klana nisu slabe. Ne"u plakati. Rodit "u nae dijete i ono "e
biti snano i zdravo."
Joua je jo neko vrijeme utio, a onda duboko udahne. "Krivim sebe. Nisam ti dao priliku da shvati u to si se
upustila."
Ona se naglo okrene da ga pogleda, a lice joj se zgr%i od straha. Posegne uvis i izvu%e njegovu ruku iz svoje kose,
a onda je %vrsto stisne. "Sto to govori?" upita. "Reci mi."
On je oklijevao, trae"i rije%i. "Jedno je biti prin%eva supruga, a drugo prin%eva enska."
Ona se brzo promekolji na postelji kako bi se mogla okrenuti licem prema njemu. "Sto to govori? Da "e
dovesti neku drugu enu da zauzme moje mjesto? Ubit "u i tebe i nju, Joua! Kunem se svojim klanom!"
Tiho se nasmijao, iako je u tom trenutku izgledala prili%no sposobna da ispuni svoju prijetnju. "Ne, nisam to
mislio. Nipoto." Pogledao ju je, a osmijeh mu izblijedi. "Molim te, moja gospo, nemoj nikad pomisliti neto
takvo." Ispruio je ruku i ponovno uhvatio njezinu. "Mislio sam samo da, kao prin%eva supruga, ti nisi kao druge
ene - a nae dijete nije kao druga djeca."
"I?" Strah je jo bio tu. Nije bila sasvim umirena.
"Ne mogu dopustiti da se ita dogodi tebi, ni naem djetetu. Ako ja padnem, ivot koji nosi u sebi mogao bi biti
jedina preostala veza sa svijetom kakav je neko" bio."
"to to zna%i?"
ibs@crostuff.net

90

"Zna%i da nae dijete mora ivjeti. Ako mi ne uspijemo - ako nas Fengbald porazi, ili ako preivimo ovu bitku, ali
ja umrem - onda "e nas jednog dana nae dijete morati osvetiti." Protrljao je svoje lice. "Ne, nisam tako mislio.
Ovo je vanije od osvete. Nae dijete bi moglo biti posljednje svjetlo protiv vijeka tame. Ne znamo ho"e li nam
se Miriamele vratiti ni je li uop"e iva. Ako je izgubljena, onda "e prin%ev sin - ili prin%eva k"i, uostalom -
potomak Svijetlog Ivana, podi"i jedinu zastavu koja bi mogla ujediniti pokret otpora Eliji i njegovu bezbonom
savezniku."
Vorzheva osjeti olakanje. "Rekla sam ti, mi Thrithinanke ra'amo snanu djecu. Nema se zato brinuti - nae
"e dijete ivjeti i ponosit "e se njime. A mi "emo ovdje pobijediti, Joua. Ja%i smo nego to misli." Ona se
primakne blie njemu. "U tebi je previe brige."
On uzdahne. "Molim se da si u pravu. Tako mi Usiresa i Njegove milosti, ima li i%eg goreg od obaveze vladara?
Kako bih htio jednostavno oti"i."
"Ne"e to u%initi. Moj suprug nije kukavica." Ona se podigne da ga izblie pogleda, kao da je moda varalica, a
onda ponovno legne.
"Ne, ima pravo. Ovo je moja sudbina - moj ispit, moda... moje Drvo. A svaki je %avao itekako otar i hladan. Ali
%ak je i osu'eniku doputeno sanjati o slobodi."
"Ne govori vie o tome", ona promrmlja uz njegovo rame. "Donijet "e si nesre"u."
"Mogu prestati govoriti, ljubavi, ali ne mogu tako lako utiati svoje misli."
Ona gurne j$lavu uz njega poput mlade ptice koja se pokuava probiti iz jajeta. "uti sad."
Najgora je oluja prola, uputivi se na jugoistok. Mjesec, iako zastrt i nevidljiv, jo je prosipao dovoljno svjetla
da dade blag sjaj snijegu, kao daje cijela rije%na dolina izme'u Gadrinsetta i Sesuad're bila posuta dijamantnim
prahom.
Simon je gledao kako snijeg frca pod kopitima Sludigova konja i upitao se ho"e li poivjeti da vidi kraj ove
godine. to "e biti od njega, ako nekim %udnim slu%ajem uspije preivjeti? Vitez, naravno, to je ve" bilo neto
tako grandiozno to je zamiljao samo u svojim najdjetinjastijim sanjarenjima - ali to je jedan vitez radio? Borio
se za svojeg len-skog gospodara u ratu, dakako, ali Simon nije htio misliti na ratove. Ako jednog dana zavlada
mir, a on bude iv da to vidi - dvije mogu"nosti koje su se %inile alosno daleke - kakvu "e vrstu ivota imati?
Sto su vitezovi radili? Vladali svojim lenskim dobrom, ako su imali zemlju. To je zna%ilo biti vie-manje poput
farmera, zar ne? Nimalo se nije %inilo veli%anstvenim, ali odjednom se zamisao o povratku ku"i nakon vlanog
dana provedenog u etnji poljima %inila vrlo privla%nom. Svukao bi svoj plat i %izme i uvukao se u papu%e, a
onda bi se utoplio pred velikom pucketavom vatrom. Netko bi mu donio vina i zagrijao ga vru"im ara%em... ali
tko? ena? Supruga? Pokuao je zazvati odgovaraju"e lice iz tame, ali nije mogao. Cak ni Miriamele, ako bi
izgubila svoje nasljedstvo i pristala se udati za pu%anina i ako bi u svakom slu%aju izabrala Simona - drugim
rije%ima, ako bi rijeke tekle uzbrdo, a ribe letjele - Miriamele ne bi bila, naslu"ivao je, ena koja bi tiho %ekala
kod ku"e da se njezin mu vrati iz polja. Zamiljati je ovakvu bilo je gotovo kao misliti na lijepu pticu svezanih
krila.
Ali ako se ne oeni i ne osnuje doma"instvo, to onda? Od pomisli na turnire, ta sredita viteke proljetne i
ljetne zabave koja su okupirala njegove uzbu'ene misli nekoliko godina, sada mu je dolazilo zlo. To to su zdravi
mukarci ozlje'ivali jedni druge bez razloga, gubili o%i, udove, %ak i svoje ivote za igru kad je svijet ve" ionako
bio grozno i opasno mjesto, razbjenjivalo je Simona. "Lani rat", netko ga je nazvao, kao da se bilo kakvo
obi%no natjecanje, bez obzira na to kako riskantno, moglo pribliiti uasu onoga to je Simon vidio. Rat je bio
poput jaka vjetra ili potresa, neto uasno s %ime se nije trebalo aliti. Oponaati ga %inilo se gotovo
bogohulnim. Vjebanje kopljem i ma%em bilo je neto to ste radili da ostanete ivi ako vas uhvati rat. Kad sve
ovo zavri - ako zavri - Simon se elio udaljiti od rata, lanog ili drugog, to dalje bude mogao.
Ali %ovjek nije uvijek traio rat, zbog boli ili strave; sigurnu smrt nije trebalo iskati. Stoga, zar jedan vitez ne bi
uvijek trebao biti spreman obavljati svoju dunost brane"i sebe i druge? To je rekao sir Deornoth, a Deornoth
nije izgledao Simonu kao netko tko bi se borio bespotrebno ni rado. A to je ono jednom doktor Morgenes
rekao o velikom Ca-marisu? Da je puhnuo u svoj slavni ratni rog Cellian ne da pozove upomo" ni da se proslavi,
ve" da svojim neprijateljima objavi da dolazi kako bi se mogli povu"i. Morgenes je iznova i iznova pisao u svojoj
knjizi da Camaris nije pronalazio uitak u borbi, da su njegove silne vjetine bile tek teret, budu"i da su privla%ile
napada%e i prisiljavale ga da ubija kad to nije htio. Tu je leao paradoks. Bez obzira na to koliko ste vjeti bili,
netko bi vas uvijek elio iskuati. Stoga, je li bilo bolje pripremati se za rat ili ga izbjegavati?
Gruda snijega padne s grane iznad njega i, kao da je imala ivot, izbjegne njegov debeli al i lako mu klizne niz
zatiljak. Simon ispusti priguen cijuk o%aja, a onda se brzo ogleda, nadaju"i se da nitko od ostalih nije %uo kako
stvara tako nemuevan zvuk. Nitko ga nije gledao; %inilo se da je panja njegovih suputnika bila usmjerena na
srebrnosiva brda i iljasto, sjenovito drve"e.
ibs@crostuff.net

91

Dakle, to je bilo bolje? Bjeati od rata ili pokuati sebe u%initi tako jakim da vam nitko ne moe nauditi?
Morgenes mu je govorio da su takvi problemi bili temelj kraljevanja, vrsta pitanja zbog kojih su dobrohotni
monarsi no"ima bdjeli dok su njihovi podanici spavali. Kad se Simon potuio na tako neodre'en odgovor,
doktor se alosno nasmijeio.
"Taj je odgovor svakako nezadovoljavaju"i, Simone", rekao je starac. "Takvi su svi mogu"i odgovori na takva
pitanja. Da postoje to%ni odgovori, svijet bi bio uredan poput katedrale - ravan kamen na ravnom kamenu, pravi
kut spojen s pravim kutom - a sve %vrsto i nepomi%no poput zidova Svetog Sutrina." Podigao je svoj vr% s pivom
u neku vrstu zdravice. "Ali bi li bilo ljubavi u takvom svijetu, Simone? Ljepote ili draesti, kad ne bi bilo runo"e s
kojima ih se moe usporediti? Kakvo bi mjesto bio ovaj svijet bez iznena'enja?" Starac je uzeo dug gutljaj,
obrisao usta, a onda promijenio temu. Simon vie nije mislio na ono to je doktor rekao - sve do ovog trenutka.
"Sludig." Simonov je glas bio zapanjuju"e bu%an dok je prekidao dugu tiinu.
"to je?" Sludig se okrene na sedlu da pogleda preko ramena.
"Bi li radije ivio u svijetu bez iznena'enja? Ho"u re"i, bez i onih dobrih i onih loih?"
Rimeranin je trenutak mrko buljio u njega. "Ne govori gluposti", progunda i okrene se natrag, koriste"i koljena
da potjera konja oko kamene gromade koja je strila gola u bijelim nanosima.
Simon slegne ramenima. Hotvig, koji se tako'er osvrnuo, napeto je zurio na trenutak, a onda se opet okrenuo
natrag.
Misao ga, me'utim, nije htjela sasvim napustiti. Dok je Doma kaskala pod njim, Simon se sjeti djeli"a nedavnog
sna - polja trave %ija je boja bila tako ravnomjerna da je mogla biti naslikana, nebo jednako hladno i
nepromjenjivo poput komada grn%arije, cijeli krajolik vje%it i mrtav poput kamena.
Ja bih izabrao iznena'enja, mislim, zaklju%i Simon. (ak uklju%uju"i i ona loa.
Najprije su %uli glazbu, tanku, pijukavu melodiju koja se ispreplitala sa zvukom vjetra. Dok su se sputali niz
obronak u dolinu oblika zdjele oko Sesuad're, ugledali su malu vatru koja je gorjela na rubu velikog crnog jezera
koje je okruivalo brijeg. Mala okrugla prilika podigne se pokraj vatre, ogrnuta sjenom, uokvirena plamenom
dok je sputala kotanu flautu.
"(uli smo te kako svira", re%e Simon. "Zar se ne brine da bi te i netko drugi mogao %uti? Netko neprijateljski
nastrojen?"
"Imam zatite u dovoljnosti." Binabik se samo malko nasmijei. "Dakle, nali ste se vratiti." Zvu%ao je
promiljeno spokojno, kao da mu je briga bila posljednja stvar na pameti. "Jeste li svi dobro?"
"Da, Binabik, dobro smo. Svi su Fengbaldovi straari stajali blizu svojih vatri."
"Kao to sam se i ja dao na %injenje", re%e trol. "Batane su onamo, kamo se nalazim pokazivati. Biste li se voljeli
odmoriti i ugrijati ili da se odmah dademo na uspinjanje na brdo?"
"Vjerojatno bismo trebali Joui donijeti vijesti to prije", odlu%i Simon. "Fengbald ima oko tisu"u ljudi, a Hotvig
veli da ih je gotovo polovica thrithinkih pla"enika." Omela gaje prilika koja se kretala po sje-novitoj obali. Kad
je prola pokraj visokog snjenog nanosa, vidio je da se to Qantaqa ulja uz rub vode poput mrlje ive. Vu%ica se
okrene da pogleda prema njemu, o%ima koje su odraavale svjetlost vatre, a Simon kimne. Da, Binabik je zaista
bio zati"en: nitko se ne bi mogao prikrasti Qantaqinu gospodaru a da se najprije ne obra%una s njom.
"To ba nisu dobre vijesti, ali nalazim se misliti da je moglo bivati gore", re%e Binabik dok je skupljao dijelove
svojeg tapa za hodanje. "Veliki je kralj mogao na nas poslati svu svoju silu, kao to je %inio u Naglimundu." On
uzdahne. "Ipak, tisu"u vojnika nije utjena pomisao." Trol zadjene sastavljeni tap kroz pojas i primi Domine
uzde. " Joua je otiao na spavanje, ali mislim da se nalazi biti razumnim kad veli da "e se odmah uspeti.
Bolje da se svi sklonimo u sigurnost Kamena. Iako su kraljeve vojske jo daleko, ovo je divlje mjesto i nalazim se
misliti da bi oluja no"as mogla izmamiti van %udne stvorove."
Simon zadrhti. "Onda se maknimo s no"i u topli ator."
Slijedili su Binabikove kratke korake do ruba jezera. (inilo se da ima neobi%an sjaj.
"Zato voda izgleda tako %udno?" upita Simon.
Binabik na%ini grimasu. "To su moje vijesti, osje"am aljenje to moram re"i. Bojim se da nam je ova posljednja
oluja donijela vie nesre"e nego to smo mislili. Na jarak, kako biste ga vi stanovnici dvorca nazvali, dao se na
smrzavanje."
Sludig, koji je stajao u blizini, estoko opsuje. "Ali jezero je naa najbolja zatita od kraljevih trupa!"
(ovje%uljak slegne ramenima. "Nije jo posve zale'eno - ina%e bi bilo velikih poteko"a da se damo na vra"anje
naih %amaca na drugu obalu. Moda "emo imati otopljenje, a tada "e nam svima opet postati tit." Izraz na
njegovu licu, koji je Sludig dijelio, nagovjetavao je da to nije bilo vrlo vjerojatno.
Dvije velike batane %ekale su na rubu jezera. "Ljudi i vukovi imaju u"i u ovu", re%e Binabik, pokazuju"i rukom.
"Drugi "e prenijeti konje i jednog %ovjeka koji "e ih paziti. Iako, Simone, nalazim se misliti da je tvoj konj proveo
dovoljno vremena s Qantaqom da izdri put u naem %amcu."
ibs@crostuff.net

92

"Za mene se treba brinuti, trole", zarei Sludig. "(amce volim manje od vukova - a vukove volim mnogo vie
nego to ih vole konji."
Binabik mahne malom rukom na razlaz. "Nalazi se zbijati ale, Sludig. Qantaqa je za tebe riskirala ivot mnogo
puta, a to se nalazi znati."
"Dakle, sada ja opet moram riskirati svoj na jednom od tvojih prokletih %amaca", pritui se Rimeranin. (inilo se
da suspree osmijeh. Si-mona ponovno iznenadi neobi%no prijateljstvo koje se razvilo izme'u Binabika i
sjevernjaka. "Vrlo dobro, onda," re%e Sludig, "idem. Ali ako zapne preko te goleme betije i upadne u jezero,
ja sam zadnja osoba koja "e sko%iti za tobom."
"Trolovi", re%e Binabik s velikim dostojanstvom, "ne 'upadaju u jezera.'"
(ovje%uljak izvu%e upaljenu granu iz plamena, ugasi logorsku vatru s nekoliko aka snijega, a onda se uspentra u
najblii %amac. "Vae baklje imaju previe svjetlo"e", re%e. "Ugasite ih. Dajmo se na uivanje u ovoj no"i, kad se
neke zvijezde napokon mogu vidjeti." Upalio je malu roinom zasjenjenu svjetiljku koja je visjela na pramcu
barke, a onda oprezno prekora%io s jedne klimave palube na drugu te zapalio stijenj i na drugom %amcu.
Svjetlost fenjera, srebrna i mirna, prosipala se po vodi dok je Binabik bacao svoju baklju u vodu. Nestala je uz
siktaj i i-tanje pare. Simon i ostali ugase svoje baklje i podu za trolom u %amce.
Jedan od Hotvigovih suplemenika odaslan je da preveze konje u drugoj barci, ali kobila Doma, kao to je Binabik
pretkazao, %inila se neuz-nemirena Qantaqinom prisutnocu, pa su smatrali pogodnim da se vozi s ostatkom
druine. Stajala je na krmi vode"eg %amca i zurila natrag u druge konje poput vojvotkinje koja mjerka bandu
pijanaca koji ban%e pod njezinim balkonom. Qantaqa se sklupcala uz Binabikove noge, isplaena jezika, te je
promatrala Sludiga i Hotviga dok su motkama otiskivali prvu barku u jezero. Magla se uzdizala svud naokolo;
kopno iza njih u %asu je nestalo, a dva su %amca plovila kroz svijet magle i crne vode.
Na ve"ini mjesta led je na vodi jedva bio debljine koe, krhak poput e"ernog slatkia. Dok se pramac %amca
probijao naprijed, led je pucketao i zvonio. Bio je to njean, ali maloduan zvuk od kojeg se Simo-nov zatiljak
nakostrijeio. Iznad njih, prolaz ovog vala oluje ostavio je nebo gotovo %istim; kao to je Binabik rekao, nekoliko
se zvijezda zaista moglo vidjeti kako trepere u tami.
"Pogledajte", tiho "e trol. "Dok se ljudi pripremaju za ratovanje, Sedda jo ide za svojim poslom. Jo nije ulovila
svojeg mua Kikkasuta, ali ne prestaje sa svojim pokuavanjem."
Simon je stajao pokraj njega i zagledao se u duboki zdenac neba. Osim tihog zveckanja zale'ene povrine vode
koja se razdvajala pred njima i povremenog priguenog tutnja kad bi udarili u ve"i komad plu-taju"eg leda,
dolina je bila nadnaravno tiha.
"to je ono?" naglo "e Sludig. "Tamo."
Simon se nagne kako bi slijedio njegov pogled. Rimeraninova u krzno umotana ruka pokazivala je preko vode
prema tamnom rubu Ald-heorte, koja je stajala poput zidina dvorca iznad sjeverne obale jezera.
"Nita ne vidim", apne Simon.
"Sad je nestalo", grubo "e Sludig, kao da su Simonove rije%i odraavale sumnju, a ne nesposobnost. "U umi su
bila svjetla. Vidio sam ih."
Binabik se priblii rubu %amca, mire"i u tamu. "To je blizu mjesta gdje stoji grad Enki-e-Shao'saye ili ono to je
preostalo od njega."
I Hotvig se sada pomakne naprijed. Barka se blago zaljulja. Simon pomisli kako je dobro to je Doma jo mirno
stajala na krmi, ina%e bi se plitka batana mogla prevrnuti. "U gradu duhova?" Izbrazdano lice Thrithinanina
odjednom bijae djetinjasto u svojoj bojazni. "Tamo si vidio svjetla?"
"Jesam", re%e Sludig. "Kunem se Krvlju Aedonovom. Ali sad su nestala."
"Hmm." Binabik je izgledao uznemireno. "Moe bit da su se nae svjetiljke nekako odrazile od kakve zrcalne
povrine u starom gradu."
"Ne." Sludig je ustrajao pri svome. "Jedna je bila ve"a od obje nae svjetiljke. Ali ugasile su se tako brzo!"
"Vjeti%ja svjetla", smrknuto "e Hotvig.
"Tako'er je mogu"e", predloi Binabik, "da si ih samo vidio na trenutak kroz drve"e ili sruene zgrade, a da smo
onda preli tamo odakle se vie ne daju vidjeti." Razmiljao je na trenutak, a potom se okrenuo Simonu. "Joua
ti je postavio no"anji zadatak, Simone. Da se vratimo i provjerimo moemo li se dati na pronalaenje tih
umskih svjetala?"
Simon pokua mirno razmiljati o tome to bi bilo najbolje, ali zaista nije htio znati to se nalazilo s druge strane
crne vode. Ne no"as.
"Ne." Pokuao je da mu glas zvu%i odmjereno i %vrsto. "Ne, ne"emo provjeriti. Ne kad imamo vijesti koje su
Joui potrebne. to ako je to Fengbaldova izvidnica? to nas manje vide, to bolje." Izneseno na taj na%in,
zvu%alo je prili%no razumno. Osjetio je trenuta%no olakanje, ali uskoro ga je slijedio stid to je pokuao lano
impresionirati ove ljude koji su riskirali svoje ivote pod njegovim zapovjednitvom. "Osim toga," dodao je,
ibs@crostuff.net

93

"umoran sam i zabrinut - ne, bojim se, eto to je. Ovo je bila teka no". Hajdemo re"i Joui to smo vidjeli,
uklju%uju"i svjetla u umi. Princ bi trebao odlu%iti." Kad je zavrio, odjednom je postao svjestan goleme
prisutnosti iza svojeg ramena. Brzo se okrenuo, preplaen, kako bi se suo%io s golemim masivom Sesuad're koji
se uzdizao iz vode iza njega; iskrsnuo je tako neo%ekivano kroz maglu kao da je tog %asa probio opsidijansku
povrinu jezera poput kita koji izranja. Ustao je i zapiljio se u nj, otvorenih usta.
Binabik pomiluje Qantaqinu iroku glavu. "Nalazim se misliti da Si-mon govori s dobrim razumom. Princ Joua bi
se trebao dati na odlu%ivanje to nam valja poduzeti u vezi s tom tajanstveno"u."
"Bila su tamo", srdito "e Sludig, ali odmahne glavom kao da sada nije toliko siguran kao to je bio.
Batane su plovile dalje. Poumljena obala ponovno je i%ezla u maglovitom ogrta%u, poput sna koji se povla%i
pred svjetlom i zvucima jutra.
Deornoth je motrio Simona dok je mladi" podnosio izvjetaj i otkrio da mu se svi'a ono to vidi. Mladi je
mukarac bio rumen od uzbu'enja zbog svojih novih obveza, a siva jutarnja svjetlost odraavala se u o%ima koje
su moda bile odve" blistave za tako ozbiljne predmete razgovora -u prvom redu, Fengbaldovu vojsku i njezinu
silnu nadmo" u brojevima, opremi i iskustvu - ali Deornoth sa zadovoljstvom opazi da mladi" nije brzao s
objanjenjima, ni skakao naprijed k neopravdanim zaklju%cima, te je paljivo razmislio prije nego stoje
odgovorio na svako pitanje princa Joue. Taj novope%eni vitez vidio je i %uo mnogo toga u svojem kratkom
ivotu, %inilo se, i dobro je pazio. Dok je Simon prepri%avao njihovu pustolovinu, a Sludig i Hotvig kimali slau"i
se s mladi"evim zaklju%cima, Deornoth otkrije kako i sam kima. Iako je Simonova brada jo imala pahuljast
izgled mladosti, Deornothovo iskusno oko vidjelo je pod njom odlike osobita %ovjeka. Naslu"ivao je da bi de%ko
jednog dana mogao biti netko koga bi drugi ljudi mogli slijediti u svoju korist.
Joua je odravao vije"anje pred svojim atorom, gdje je rasplamsana vatra drala jutarnju studen na odmaku i
sluila kao sredinji ukras njihovim rasu'ivanjima. Dok je princ propitkivao i istraivao, Freosen, zdepasti
redarstvenik Novog Gadrinsetta, pro%isti grlo da privu%e Joui-nu pozornost.
"Da, Freosel?"
"(ini mi se, gospodaru, da sve to va vitez veli da je vidio, pa, to "e bit ko to nam je ispripovijedio na%elnik."
Simon se okrene prema Falshiraninu. "Na%elnik? Tko je to?"
"Helfgrim, koji je neko" bio na%elnik Gadrinsetta", objasni Joua. "Stigao je k nama to%no nakon to ste ti i ostali
odjahali. Pobjegao je iz Fengbaldova logora i zaputio se ovamo. Bolestan je i naredio sam mu da legne, ina%e bi
bio s nama u ovom %asu. Preao je dug, hladan put pjeice, a Fengbaldovi ljudi loe su s njim postupali."
"Ko to rekoh, Vaa Visosti," nastavi Freosel, uljudan, ali odlu%an, "sve to je sir Seoman ovdje iskazao potvrdila
je Helfgrimova pri%a. Pa kad Helfgrim kae da znade kako "e Fengbald napast, i gdje, i kad..." mladi" slegne
ramenima, "pa, %ini mi se da bi trebali pripazit. Bilo bi nam od koristi, jer ionako imademo malo drugih
rjeenja."
"Tvoja primjedba stoji, Freosel. Rekao si daje na%elnik pouzdan %ovjek, a ti ga, kao Falshirac, najbolje poznaje."
Joua se ogleda po krugu. "to mislite vi ostali? Geloj?"
Vjetica brzo podigne pogled, iznena'ena. Zurila je u kolebljive naran%aste dubine vatre. "Ne pretvaram se da
sam vojni strateg, Joua."
"To znam, ali si pronicav poznavalac ljudi. Kako ozbiljno moramo shvatiti rije%i starog na%elnika? Nae su snage
male - ne smijemo ih prokockati."
Geloj promisli na trenutak. "S njim sam razgovarala tek nakratko, Joua, ali jedno "u re"i: u njegovim je o%ima
tama koja mi se ne svi'a -sjena. Predlaem vam da dobro pripazite."
"Sjena?" Joua je napeto pogleda. "Bi li to mogao biti biljeg njegove patnje ili tvrdi da u njemu %ita izdaju?"
umska ena odmahne glavom. "Ne, ne bih otila tako daleko da kaem ita o izdajstvu. Mogla bi to biti bol,
dakako. Ili gaje pokvario grub postupak, i ono to vidim je um koji se skriva pred sobom, skriva iza uobrazilje da
znade to veliki misle i rade. Ali budite oprezni, Joua."
Deornoth se uspravi. "Geloj je mudra, gospodaru," re%e brzo, "ali ne smijemo pogrijeiti i biti preoprezni da
upotrijebimo ono to nas moe spasiti."
Jo dok je govorio, Deornoth se upita nije li toliko zabrinut da "e vjetica nagovoriti njegova gospodara na
pasivnost pa stoga ignorira mogu"u istinu onog to je rekla. Ipak, bilo je vano ovih posljednjih dana zadrati
Jouu %vrstim. Ako je princ smion i odlu%an, to "e nadvladati mnoge manje pogreke - to je, u Deornothovu
iskustvu, bila metoda rata. Bude li se Joua kolebao i predugo oklijevao, bilo u vezi s tom ili kojom drugom
stvari, to bi moglo oduzeti ono malo borbenog duha koji je preostao vojsci preivjelih Novog Gadrinsetta.
"Ja tvrdim da moramo obratiti pozornost na ono to nam na%elnik Helfgrim nudi", potvrdi on.
Hotvig prozbori u Deornothovu obranu, a Freosel se ionako ve" slagao. Ostali su utjeli, iako Deornoth nije
mogao a da ne zapazi kako je trol Binabik imao nelagodan izraz na svojem okruglom licu dok je razgrtao vatru
dugim tapom. (ovje%uljak je poklanjao previe vanosti
ibs@crostuff.net

94

Geloj i njezinoj %arobnoj pompi, pomislio je Deornoth. Ovo je pak neto drugo. Ovo je rat.
"Mislim da "u no"as porazgovarati s na%elnikom", napokon "e Joua. "Pod uvjetom da je dovoljno %io, naravno.
Kao to veli, Deornothe, ne moemo si priutiti da budemo preponosni da prihvatimo pomo". U neda"i smo, a
Bog, kako se veli, pribavlja ono to Njegova djeca trebaju ako ona vjeruju u Njega. Ali ne"u zaboraviti tvoje
rije%i, Geloj. I to bi bilo jednako odbacivanju vrijednih darova."
"Oprostite, prin%e Joua", re%e Freosel. "Ako ste zavrili s ovim, postoje i druge stvari o kojima moram govorit."
"Naravno."
"Imademo vie problema od samih priprema za borbu", re%e Falshi-rac. "Znate da hrane ima jako malo. Pecali
smo u rijekama sve dok ih gotovo nijesmo ispraznili - ali sad je stigao led, ne moemo niti to. Svakog dana lovci
odlaze sve dalje i vra"aju se sa sve manjim ulovom. Ova ena", kimne prema Geloj, "pomogla nam je da
prona'emo biljke i vo"e za koje nijesmo znali da su dobre za jelo, ali to nam je samo pomoglo da rastegnemo
zalihe koje su se strano istanjile." Zastao je i progutao, nervozan to tako otvoreno govori, ali odlu%an da iskae
to je trebao. "(ak i da pobijedimo i odbijemo opsadu..." na tu rije% Deornoth osjeti kako je gotovo nezamjetljiv
drhtaj proao krugom,"... ne moemo ostat. Nema dovoljno hrane da izdrimo zimu, to je cijela pri%a."
Smionost njegove izjave uroni privremeno vije"e u tiinu.
"To to govori zapravo nije iznena'enje", napokon "e Joua. "Vjeruj mi, poznata mi je glad koju na narod
osje"a. Nadam se da su stanovnici Novog Gadrinsetta svjesni kako ti i ja i ovi ostali ne jedu nita bolje od njih."
Freosel kimne. "Znadu, Vaa Visosti, i to je sprije%ilo ve"e izgrede od gun'anja i pritubi. Al' ako ljudi gladuju,
ne"e marit to gladujete i vi. Oti"i "e. Neki su ve" otili."
"Zaboga!" re%e Strangveard. "Ali kamo mogu oti"i? Oh, sirota stvorenja!"
"Nije vano." Freosel odmahne glavom. "Otili su se vu"i za rubovima Fengbaldove vojske proeci sirotinju ili
natrag preko ravnica prema Erkvnlandu. Samo ih je malo otilo. Zasad."
"Ako pobijedimo," re%e Joua, "i"i "emo dalje. To je bio moj plan, a ovo mi samo dokazuje da sam u pravu. Ako
vjetar okrene u nau korist, bili bismo budale kad se ne bismo pomaknuli dok nam pue u le'a."

Stresao je glavom. "Uvijek jo nevolja. Strah i bol, smrt i glad - za koliko toga moj brat mora odgovarati!"
"Nije samo on, prin%e Joua", re%e Simon, lica napeta od gnjeva. "Kralj nije stvorio ovu oluju."
"Ne, Simone, u pravu si. Ne moemo si priutiti da zaboravimo na saveznike mojeg brata." (inilo se da Joua o
ne%em razmilja, jer se okrenuo prema mladom vitezu. "A sad sam se sjetio. Pri%ao si da ste sino" vidjeli svjetla
na sjevernoj obali."
Simon kimne. "Sludig ih je vidio - ali sigurni smo da su bila tamo", pourio se dodati, a onda dobacio pogled
Rimeraninu, koji je napeto sluao. "Drao sam kako je najbolje da vas o tom izvijestimo prije nego to ita
poduzmemo."
"Ovo je nova zagonetka. To bi mogla biti neka Fengbaldova lukav-tina, pretpostavljam - nekakav pokuaj da
nas opkoli. Ali nema mnogo smisla."
"Posebno kad je njegova glavna vojska jo tako daleko", re%e Deornoth. Ovo uostalom nije nalikovalo na
Fengbaldovu metodu, pomisli. Vojvoda Falshirea nikad nije bio suptilan tip.
"Meni se %ini, Simone, da bi to mogli biti tvoji prijatelji Sithe koji nam se dolaze pridruiti. Bio bi to sretan
slu%aj." Joua nadigne obrvu. "Vjerujem da si nedavno razgovarao sa svojim princem Jirikijem?"
Deornoth podsmjeljivo opazi da su se mladi"evi obrazi obojili jarkim grimizom. "Ja... jesam, Vaa Visosti",
promrmlja Simon. "Nisam to smio u%initi."
"O tome se ne radi", suho "e Joua. "Tvoji zlo%ini, kakvi ve" jesu, nisu za ovo okupljanje. Radije, htio bih znati
misli li da bi to mogli biti oni?"
"Vilinski narod?" izlane Freosel. "Ovo mom%e razgovara s vilinskim narodom?"
Simon posramljeno pogne glavu. "(inilo se da je Jiriki rekao kako "e pro"i mnogo vremena prije nego to nam
se uzmogne pridruiti, %ak i kad bi mogao. Tako'er - a ne mogu to dokazati, Visosti, to je samo osje"aj - mislim
da bi mi nekako dao na znanje ako bi nam dovodio pomo". Jiriki zna koliko smo nestrpljivi mi smrtnici." Tuno
se osmjehnuo. "Zna koliko bi nam podiglo raspoloenje kad bismo znali da dolaze."
"Milosrdni Aedone i Njegova majko." Freosel je jo bio zapanjen. "Vile!"
Joua zamiljeno kimne. "Dakle tako. Pa, ako ljudi koji stvaraju ta svjetla nisu prijatelji, najvjerojatnije su
neprijatelji - iako, sad kad o tom mislim, moda ste vidjeli logorske vatre nekih od ljudi o kojima je Freo-sel
govorio, onih koji su pobjegli sa Sesuad're." Namrti se. "Razmislit "u i o tom. Moda sutra poaljemo %etu
izvidnika. Ne elim ostati u neznanju o onima koji s nama moda dijele ovaj kutak Osten Arda." Ustao je, otiru"i
pepeo sa svojih hla%a, te uvukao batrljak desnog zgloba u svoj plat. "To bi bilo sve. Rasputam vas da
prona'ete ono malo hrane kojom "ete prekinuti post."
ibs@crostuff.net

95

Princ se okrene i u'e u svoj ator. Deornoth je gledao za njim, a onda se okrenuo prema rubu velikog brijega,
gdje se uspravno kamenje uzdizalo naspram sive magle, kao da je Sesuad'ra plutala u moru ni%ega. Namrtio se
na tu pomisao i primaknuo blie vatri.
U snu, pred Simonom je stajao doktor Morgenes, odjeven kao za dugo putovanje, nose"i putni%ki plat s
resama ukraenom kukuljicom i tragovima opeklina na obrubu, kao da je njegov vlasnik jahao kroz plamenove.
Malo od star%eva lica moglo se vidjeti u tamnim dubinama kukuljice - odsjev nao%ala, bijeli bljesak brade; osim
toga, doktorovo lice bilo je samo natruha i sjena. Iza Morgenesa nije se pruao poznat vidik, ve" samo
uskovitlan komad biserasta nitavila nalik na sredite me"ave.
"Nije dovoljno samo uzvratiti borbu, Simone," rekao je doktorov glas, "... %ak i kad se bori samo za svoj ivot.
Mora postojati neto vie."
"Vie?" Koliko god je bio presretan to vidi Morgenesa u svojem snu, Simon je nekako znao da ima samo
nekoliko trenutaka da shvati to mu starac govori. Dragocjeno je vrijeme izmicalo. "to zna%i 'vie'?"
"Zna%i da se mora boriti za neto. Ina%e nisi vie od straila u polju ita - moe rastjerati vrane, moe ih %ak
ubiti, ali nikad ih ne"e pobijediti. Ne moe kamenovati sve vrane na svijetu..."
"Ubijati vrane? Kako to misli?"
"Mrnja nije dovoljna, Simone... nikad nije dovoljna." (inilo se da "e starac re"i neto vie, ali bijelu prazninu iza
njega odjednom raspoluti golema pruga okomite sjene koja kao da je rasla iz samog nitavila. Iako bestjelesna,
sjena se ipak %inila strahovito teka - gust stup tame koji je mogao biti toranj ili drvo ili uspravan rub
nadolaze"eg kota%a; presijecao je prazninu iza doktorove prilike u kukuljici glatko poput crte koja dijeli grb.
"Morgenes!" krikne Simon, ali u ovom snu njegov je glas odjednom postao slab, gotovo priguen teinom
duguljaste sjene. "Doktore! Ne idite!"
"Morao sam oti"i odavno", vikne starac, tako'er gotovo ne%ujnim glasom. "Obavio si posao bez mene. I upamti
- lani glasnik!" Doktorov glas se odjednom povisi sve dok nije postao piskutav krik. "Lani!" viknuo je.
"Laaaaniiii!"
Njegova zakukuljena prilika po%ela se meurati i smanjivati, dok je plat divlje leprao. Napokon, starac nestane;
na mjestu gdje je stajao, krilima je mahala si"una srebrna ptica. Odjednom se vinula u prazninu, krue"i isprva
u smjeru sunca, a potom natrag, sve dok nije postala tek mrljica. U idu"em je trenu nestade.
"Doktore!" Simon zakilji za njom. Posegne uvis, ali neto mu je sputavalo ruke, teak teret koji se objesio na nj
i gurao ga prema tlu, kao da je mlije%na praznina postala gusta poput namo%ena gunja. Borio se protiv nje. "Ne!
Vratite se! Moram znati vie..."
"Ja sam, Simone!" prosik"e Binabik. "Tie, molim te!" Trol se ponovno premjesti sve dok umalo nije sjedio na
mladi"evim grudima. "Prestani sada! Nastavi li s lamatavim pokretima, opet "e me tresnuti po nosu."
"to...?" Simon se polako prestane ritati. "Binabik?"
"Od natu%ena nosa do ranjenih nonih prstiju", mrcne trol. "Jesi li zavrio s bacakanjem ruku i nogu?"
"Zar sam te probudio?" upita Simon.
Binabik klizne na pod i %u%ne pokraj slamarice. "Ne, ja sam dolazio probuditi tebe - to je istina. Ali kakav je to
bio san koji ti je nanio toliko brige i bojazni?"
Simon odmahne glavom. "Nije vano. Ionako ga se ne sje"am dobro."
Zapravo se sje"ao svake rije%i, ali htio je malko razmisliti o njemu prije nego to porazgovara s Binabikom.
Morgenes se %inio ivotnijim u ovom snu nego u ostalima - stvarniji. U neku ruku, %inilo se kao da je doivio
posljednji susret sa svojim voljenim doktorom. Simon je postao gramziv na ono malo stvari koje je mogao
nazvati svojima: nije jo htio podijeliti ovu sitnicu ni s kim. "Zato si me probudio?" Zijevnuo je da prikrije
promjenu teme. "No"as ne moram drati strau."
"To je istina." Binabikov iznena'uju"i osmijeh bio je kratak, bijeli bljesak na svjetlu umiru"ih ugaraka. "Ali
nalazim se eljeti da ustane, navu%e svoje %izme i drugu odje"u za putovanje vani i da se dade na polazak sa
mnom."
"to?" Simon sjedne, oslukuju"i zvukove uzbune ili napada, ali nije %uo nita glasnije od vje%ito prisutnog
vjetra. Ponovno se zavali na krevet i prevrne na bok, okrenuvi le'a trolu. "Ne elim nikamo. Umoran sam. Pusti
me da spavam."
"Ovo je stvar za koju "e otkriti da se vrijedno potruditi." "to to?" promrmljao je u svoju nadlakticu. "Tajna, ali
tajna od velike uzbudljivosti." "Reci mi je ujutro. Tad "u biti vrlo uzbu'en."
"Simone!" Binabik je sad bio malko manje ljubazan. "Ne budi tako lijen. Ovo se nalazi biti vrlo vano! Zar nema
vjere u mene?"
Stenju"i kao da se teret cijele zemlje svalio na njegova ramena, Simon se ponovno prevrne i podigne u sjede"i
poloaj. "Je li zaista vano?"
Binabik kimne.
ibs@crostuff.net

96

"I ne"e mi re"i o %emu se radi?"
Binabik strese glavom. "Ali uskoro "e se dati na otkrivanje. To je moje obe"anje."
Simon je buljio u trola, koji se %inio neljudski veselim u ovo gluho doba no"i. "to god da jest, zaista ti je
popravilo raspoloenje", zarei on.
"Do'i." Binabik ustane, uzbu'en poput djeteta na gozbi za Aedono-vo. "Ve" sam Domi stavio sedlo na leda.
Qantaqa se tako'er nalazi %ekati s neizmjernom vu%jom strpljivo"u. Do'i!"
Simon si dopusti da ga natjera u %izme i debelu vunenu koulju. Omatajuci svoj jo od kreveta topao plat oko
sebe, teturao je iz atora za Binabikom, a onda se gotovo okrenuo i ponovno posrnuo natrag. "Krvavog mi
Drveta!" prokune. "Hladno je!"
Binabik nakubi usne na kletvu, ali ne re%e nita. Sada kad je Simon postao vitezom, %inilo se da je trol zaklju%io
kako je bio odrastao mukarac i mogao je psovati ako je htio. Umjesto toga, %ovje%uljak podigne ruku kako bi
pokazao prema Domi, koja je stajala toptaju"i po snjenom tlu nekoliko koraka dalje, okupana svjetlo"u baklje
%ija je ru%ka bila zarivena u snijeg. Simon joj pristupi, zastavi da joj pomiluje njuku i doapne nekoliko
smu"enih rije%i u toplo uho, a onda se nespretno odvu%e u sedlo. Trol ispusti tihi zviduk, a Qantaqa se ne%ujno
pojavi iz tame. Binabik uroni prste u njezino gusto, sivo krzno i uzvere se na nje-
zina iroka le'a, a onda se sagne i podigne baklju prije nego to "e potjerati vu%icu naprijed.
Zaputili su se iz stijenjenog atorskog grada i preko irokog vrha Se-suad're, preko Vatrenog vrta gdje je vjetar
plesao s malenim kovitlacima snijega po napola spaljenim plo%ama, a onda pokraj Ku"e odlaska, gdje je stajao
par straara. Nedaleko od naoruanih ljudi nalazio se uspravan kamen koji je obiljeavao rub iroke ceste koja
se zavojito sputala s vrha. Straari, umotani protiv studeni tako da im se samo sjaj o%iju mogao vidjeti ispod
kaciga, podigoe koplja na pozdrav. Simon zbunjeno odmahne.
"Ne %ine se vrlo znatieljni kamo idemo."
"Imamo doputenje." Binabik se tajanstveno osmjehne.
Nebo iznad njih bilo je gotovo jasno. Dok su se sputali niz brijeg po smrvljenom kamenju stare sithske ceste,
Simon podigne pogled i opazi da su se zvijezde vratile. Bio je to prizor koji ga je obradovao, iako je zbunjeno
otkrio da nijedna od njih nije izgledala sasvim poznato. Mjesec, pojavivi se za trenutak iza prevlake oblaka,
pokae mu da je bilo ranije nego to je isprva drao - moda tek nekoliko sati nakon zalaska sunca. Ipak, bilo je
dovoljno kasno da je gotovo cijeli Novi Gadrinsett spavao. Kamo ga je, zaboga, Binabik vodio?
Nekoliko puta dok su spiralno obilazili Kamen, Simonu se u%ini da vidi svjetla kako se iskre u dalekoj umi,
si"une to%ke mutnije %ak i od zvijezda visoko iznad njega. Ali kad je ukazao na njih, trol je samo kim-nuo kao da
takav prizor nije bio nita vie od onog to je o%ekivao.
U %asu kad su dospjeli na mjesto gdje se stara cesta ponovno irila, blijeda Sedda nestala je iza zastora magle na
obzoru. Sili su na strma ple"a zemlje u podnoju brijega. Voda velikog jezera oplakivala je kamen. Nekoliko
potopljenih kronji jo je strilo iznad povrine poput glava divova koji spavahu pod crnim vodama.
Bez rije%i, Binabik sjae i povede Qantaqu do jedne od batana vezanih blizu ceste. Simon, uljuljkan u
neznatieljnu sanjivost, sklizne sa sedla i povede konja u %amac. Kad je Binabik upalio svjetiljku na pramcu, oni
podigoe svoje motke i odgurae se na ledenu vodu.
"Ne"emo mo"i obaviti jo mnogo ovakvih putova", tiho "e Binabik. "Sre"om, to ubrzo ne"e biti vano."
"Zato ne"e biti vano?" upita Simon, ali trol samo odmahne svojom malenom rukom.
Ubrzo je nagib potopljene doline po%eo propadati pod %amcem, sve dok im motke nisu prodirale duboko a da
nita nisu doticale. Prihvatili
su se vesala koja su leala na plitkom dnu barke. Bio je to teak posao - led kao da je grabio i lijepio se i za trup i
za lopate vesala, kao da nagovara %amac da se zaustavi i postane dio ve"eg zgusnu"a. Simon dugo nije
primje"ivao da ih je Binabik usmjeravao prema sjeveroisto%noj obali, gdje je neko" stajao Enki-e-Shao'saye i
gdje se pojavilo %udno svjetlucanje.
"Idemo prema svjetlima!" re%e. Njegov glas kao daje uzdahnuo i brzo utihnuo, nestavi u prostranstvu mra%ne
doline.
"Da."
"Zato? Jesu li Sithe tamo?"
"Ne Sithe, ne." Binabik je zurio preko vjetrom namrekane vode, u stavu nekog tko se jedva uspijeva
suspregnuti. "Nalazim se misliti da si rekao istinu: Jiriki svoj dolazak ne bi drao u tajnosti."
"Onda, tko je tamo?"
"Vidjet "e."
Cijela trolova panja sada je bila usmjerena na suprotnu obalu, koja je postajala sve bliom. Simon ugleda kako
se pred njima uzdie velebni val drve"a, sjenovit i nedoku%iv, i odjednom se sjetio kako su sve"enici pisari u
ibs@crostuff.net

97

Visotvr'i podizali glave gotovo u jednom pokretu kad bi ga nekakav nalog doveo u njihovo svetite - veliko
mnotvo staraca otrgnutih iz svojega pergamentskog sna njegovim nespretnim ulaskom.
Uskoro dno %amca zastrue, a onda se nasu%e. Simon i Binabik iskora%e van i povuku ga na sigurnije mjesto dok
je Qantaqa skakala u irokim krugovima pljuskaju"i vodu oko njih. Kad su Domu namamili na obalu, Binabik
ponovno upali svoju baklju te oni odjau u umu.
Drve"e Aldheorte tu je raslo zbijenije, kao da se stisnulo zbog topline. Baklja je otkrila nevjerojatno obilje li"a
nebrojene raznolikosti oblika i veli%ina, kao i ono to je nalikovalo na svaku vrstu puzavica, liaja i mahovine, sve
sraslo zajedno u neurednu raskalaenost vegetacije. Binabik ih izvede na usku jelenju stazu. Simonove su %izme
bile mokre, a noge sve hladnije i hladnije. Ponovno se upitao to su radili na tom mjestu u tu uru.
(uo je zvuk puno prije nego to je mogao vidjeti ita drugo osim gu-tare drve"a, alobno, neskladno piskutanje
frula koje se ispreplitalo s dubokim, gotovo ne%ujnim udarcima bubnjeva. Simon se okrene prema Binabiku, ali
trol je sluao i kimao i nije vidio Simonov upitni pogled. Uskoro su mogli vidjeti svjetlo, neto toplije i nestalnije
od mjese%ine, kako treperi kroz gusto drve"e. (udna je glazba bivala glasnija, a Simon osjeti kako mu srce bre
udara. Sigurno Binabik zna to radi, prekorio se. Nakon svih stranih doivljaja koje su zajedno preivjeli, Simon
je mogao vjerovati svojem prijatelju. Ali Binabik se %inio tako neobi%no rastresenim! (ovje%uljkova je glava bila
naherena na jednu stranu u stavu koji je zrcalio Qantaqin, kao da je %uo neto u %udnom napjevu i beskrajnom
bubnjanju to Simon nije mogao ni naslutiti.
Simon je bio pun nervozna i%ekivanja. Shvatio je da ve" dugo vremena njui neto maglovito poznato. (ak i
nakon to to vie nije mogao ignorirati, isprva je bio uvjeren da se nije radilo ni o %emu drugom doli o mirisu
njegove odje"e, ali uskoro se njegova otrina, njegova ivotnost nije mogla zanemarivati.


Mokra vuna.

"Binabik!" vikne - a tada, prepoznavi istinu, stane se smijati.
Izali su na iroku %istinu. Smrvljene ruevine drevnog sithskog grada leale su svud naokolo, ali sada je mrtav
kamen bio obojen skakutavim plamenovima: ivot se vratio, iako ne ivot koji su mu njegovi graditelji
namijenili. Svuda po gornjem dijelu udoline, sti"u"i se i tiho amore"i, gurkalo se golemo krdo snjenobijelih
ovnova. Dno doline, gdje su veselo gorjele vatre, bilo je podjednako ispunjeno trolovima. Neki su plesali ili
pjevali. Drugi su svirali na trolskim glazbalima, proizvode"i plahovitu, piskutavu glazbu. Ve"ina je samo
promatrala i smijala se.
"Sisqinanamook!" vikne Binabik. Lice mu se rasteglo u nemogu"e oduevljen osmijeh. "Henimaatuq! Ea kup!"
Dvadesetak lica, %etrdesetak, ezdesetak ili vie, sva se okrenu da pogledaju prema mjestu gdje su on i Simon
stajali. U %asu se velika gomila gurala pokraj zlovoljnih ovnova koji su ogor%eno blejali. Jedna malena prilika
prestigne ostale i za nekoliko trenutaka stigne do Binabiko-vih rairenih ruku.
Simon bijae okruen brbljavim trolovima. Vikali su i smijuckali se dok su ga potezali za odje"u i tapali; dobra
volja na njihovim licima bila je nedvojbena. Odjednom se naao u sreditu kruga starih prijatelja i otkrio da im
uzvra"a osmijehe, a o%i mu se vlae. Snaan vonj ulja i masti kojeg se tako dobro sje"ao s Yiqanuca uzdigne se k
njegovim nosnicama, ali u tom %asu bio je to itekako ugodan miris. Okrenuo se, oamu-"en, i pogledom
potraio Binabika.
"Kako si znao?" vikne.
Njegov prijatelj je stajao malo dalje, ruke ovijene oko Sisqi. Ona se smijeila gotovo jednako iroko kao on, a
boja joj je izala na obraze. "Moja pametna Sisqinanamook nala mi se poslati jednu od Ookequkovih ptica!"
re%e Binabik. "Moj se narod ovdje utaborio dva dana, grade"i %amce!"
"Grade"i %amce?" Simon osjeti kako ga njeno gurka ocean malenih stvorova koji ga je %vrsto obavijao.
"Da prije'u nae jezero radi pridruivanja Joui", nasmije se Binabik. "Jednu stotinu hrabrih trolova Sisqi se
nala dovesti da nam pomognu! Sad "e zaista vidjeti zato Rimerani jo plae svoju djecu ap-"u"i pri%e o
Huhinka dolini!" Okrenuo se i ponovno je zagrlio.
Sisqi zagnjuri glavu pod njegov vrat na trenutak, a onda se okrene prema Simonu. "Ja %itala Ookequkova
knjiga", re%e na nezgrapnom, ali razumljivom zapadnja%kom jeziku. "Govorila vie sada, tvoj jezik." Njezino
kimanje glavom nalikovalo je na naklon. "Pozdrav, Simone."
"Pozdrav, Sisqi", re%e on. "Dobro je vidjeti te opet."
"Zato sam elio da i ti do'e, Simone." Binabik mahne rukom po %istini. "Sutra "e biti dovoljno vremena za
razgovaranje o ratu. No"as, prijatelji se ponovno nalaze biti zajedno. Pjevat "emo i plesati!"
Simon se nasmijei veselju koje se vidjelo na Binabikovu licu, sre"i koja se zrcalila u tamnim o%ima njegove
zaru%nice. Simonov se umor istopio. "To bih volio", re%e. I zaista je tako mislio.
ibs@crostuff.net

98

Stranice u drevnoj knjizi
Ruke nalik na pande pokuavale su je %epati. Prazne su o%i buljile. Bile su svud oko nje, sive i sjajne poput
aba, a ona nije mogla ni kriknuti.
Miriamele se probudi grla tako stisnuta da ju je boljelo. Nije bilo gramzivih ruku, ni o%iju, tek komad platna
iznad nje i zvuk pljuskanja valova. Leala je na le'ima dugo vremena, bore"i se za dah, a onda sjedne.
Nema ruku, nema o%iju, obe"a sebi. Kilpe, naizgled utaene gozbom na Oblaku Eadne, gotovo da i nisu
uznemirivale %amac za iskrcaj.
Miriamele se izvu%e ispod privremene cerade koju su ona i redovnik na%inili od nauljena platnena brodskog
pokriva%a, a onda zakilji, pokuavaju"i otkriti nekakav trag sunca kako bi mogla procijeniti doba dana. Ocean
koji ju je okruivao imao je mutan, olovan izgled, kao da su golemu povrinu vode koja je okruivala %amac
iskovale legije kova%a. Sivozeleno prostranstvo irilo se u svim smjerovima, bezli%no, samo s krestama valova
koje su svjetlucale na rasprenom svjetlu.
Cadrach je sjedio ispred nje na jednoj od prednjih klupa, dre"i ru%ke vesala pod pazuhom dok je zurio u svoje
ruke. Komadi"i plata koje je omotao oko dlanova zbog zatite pretvorili su se u prnje, rastrgani neprestanim
klizanjem ru%ki.
"Tvoje jadne ruke." Miriamele iznenadi vlastiti hrapavi glas. Cadrach, prenuvi se vie od nje, trgne se.
"Moja gospo." Zagleda se u nju. "Je li sve u redu?"
"Nije", re%e ona, ali pokua se nasmijeiti. "Boli me. Boli me posvuda. Ali pogledaj svoje ruke, izgledaju jezivo."
On se skrueno zagleda u svoju oguljenu kou. "Malko sam pretjerao s veslanjem, bojim se. Jo nisam dovoljno
oja%ao."
Miriamele se namrti. "Ti si poludio, Cadrach! Danima si leao u lancima - kako ti je palo na pamet da vesla?
Ubit "e se!"
Redovnik odmahne glavom. "Nisam dugo veslao, moja gospo. Ove rane na mojim rukama danak su slabosti
mojeg mesa, a ne ustrajnosti mojih trudova."
"A ja nemam nita %ime bih ih previla", jadala se Miriamele, a onda naglo podigne pogled. "Koje je doba dana?"
Redovniku je trebao trenutak da odgovori na to neo%ekivano pitanje. "Pa, rana ve%er, princezo. To%no nakon
zalaska sunca."
"A pustio si me da spavam cijeli dan! Kako si mogao?"
"Trebao vam je san, gospo. Loe ste sanjali, ali siguran sam da vam je ipak bolje od..." Cadrachov glas utihne, a
on podigne svoje savijene prste u gesti nedovoljnosti. "U svakom slu%aju, tako je bilo najbolje."
Miriamele ozloja'eno prosik"e. "Prona"i "u neto za te ruke. Moda u jednom od Gan Itainih zaveljaja." Usnice
su joj bile %vrste, unato% drhtanju koje je osje"ala u kutovima kad je izgovorila Niskijino ime. "Ostani tu i ne mi%i
vesla ni za palac ako cijeni svoj ivot."
"Da, moja gospo."
Kre"u"i se oprezno zbog bolnih mii"a, Miriamele napokon iskopa mali zaveljaj od nauljenog platna pun
korisnih predmeta koje je Gan Itai zamotala s mjeinama za vodu i hranom. Sadravale su obe"ane udice, kao i
komad jakog i neobi%no tamno obojenog ueta %iju vrstu Miriamele dotad nije vidjela; bio je tu i mali no te
vre"a koja je sadravala zbirku si"unih "upova, nijedan ve"i od ljudskog palca. Miriamele ih od%epi jedan po
jedan, oprezno njue"i svaki.
"Ovo je sol, mislim," re%e, "ali zato bi netko na moru trebao sol, kad je mogu dobiti suenjem vode?"
Pogledala je Cadracha, ali on samo odmahne svojom okruglom glavom. "U ovom je nekakav u"kasti prah."
Sklopila je o%i da ponovno onjui. "Ugodno mirie, ali ne kao neto to se jede. Hmm." Otvorila je jo tri, otkrivi
u jednom smrvljene latice, u drugom slatko ulje, a u tre"em blijedu mast od koje su joj navrle suze kad se
nagnula blie.
"Znam taj miris", re%e Cadrach. "Lailist. Dobar za obloge i sli%no - sr ljekarne seoskog vidara."
"Onda sam to i traila." Miriamele odree nekoliko traka sa svoje no"ne koulje koju je jo nosila pod svojom
mukom odje"om, a onda natrlja pomast u neke od traka te ih %vrsto zavee oko Cadrachovih nauljanih ruku.
Kad je zavrila, ovila je par komada suhog platna s vanjske strane da drugi ostanu %isti.
"Eto. To "e u svakom slu%aju malo pomo"i."
"Predobri ste, gospo." Iako mu je ton bio vedar, Miriamele opazi neo%ekivano svjetlucanje u njegovu oku, kao
da je ondje iznikla suza. Posramljena i malko nesigurna, nije se usudila pogledati pozornije.
Nebo, koje je odavno izgubilo svoje svjetlije boje, sada je naglo postajalo purpurnomodro. Vjetar se poja%a, a
Miriamele i Cadrach omotaju plateve %vr"e oko vratova. Miriamele se nasloni na ogradu broda, osje"aju"i
kako se duguljasto plovilo ljulja s jedne strane na drugu u naru%ju valova.
"I to "emo sad? Gdje smo? Kamo idemo?"
ibs@crostuff.net

99

Cadrach je jo opipavao zavoje na svojim rukama. "Pa, to se ti%e toga gdje se nalazimo u ovom %asu, gospo,
rekao bih da smo negdje izme'u Spenita i oto%ja Risa, usred Firannokog zaljeva. Najvjerojatnije smo oko tri
milje od obale - nekoliko dana veslanja, %ak i kad bismo veslali cijeli dan..."
"To je dobra zamisao." Miriamele dopue naprijed do klupe koju je zauzimao Cadrach i spusti vesla u vodu.
"Moemo se kretati dok razgovaramo. Jesmo li okrenuti u pravom smjeru?" Gorko se nasmijala. "Ali kako bi mi
to rekao kad vjerojatno ne znamo kamo idemo?"
"Istinu govore"i, dobro "e nam biti nastavimo li ovim putem, princezo. Ponovno "u provjeriti kad iza'u zvijezde,
ali sunce je sve to mi treba da znam kako smo usmjereni na sjeveroistok, a to nam je zasad dovoljno dobro. Ali,
jeste li sigurni da se smijete zamarati? Moda "u uspjeti jo malo..."
"O, Cadrach, tim krvavim rukama!? Glupost." Uronila je lopatice vesala u vodu i povukla, skliznuvi natrag na
sjedalu kad je jedna od njih isko%ila iz vode. "Ne, nemoj mi pokazivati", brzo je rekla. "Nau%ila sam kad sam bila
mala - samo to to dugo nisam radila." Namrtila se u koncentraciji, trae"i onaj napola upam"en zamah. "Znali
smo vjebati na nekim od Glenivventovih manjih rukavaca. Otac me neko" vodio."
Sje"anje na Eliju kako vesla na klupi pokraj nje, smiju"i se kad je jedno od vesala otplutalo na zelenoj muljevitoj
vodi, proleti kroz nju. U toj otetoj uspomeni njezin se otac jedva %inio starijim nego to je ona sada - moda je,
odjednom shvati s nekom vrstom %u'enja, on na neki na%in jo bio dje%ak, usprkos svojoj muevnoj dobi. Nije
bilo sumnje da ga je impozantna teina njegova mo"nog, slavnog i voljenog oca teko pri tiskala, sile"i ga na sve
divljija i divljija juna%ka djela. Sje"ala se kako joj se majka borila da zaustavi suze prilikom nekog izvjetaja o
Elijinu bezumlju na ratitu, suze koje donositelji pri%a nikad nisu shva"ali. Bilo je %udno misliti o ocu na taj na%in.
Moda je uza svu svoju hrabrost bio nesiguran i preplaen - uasnut da "e zauvijek ostati dijete, sin besmrtnoga
oca.
Uznemirena, Miriamele pokua otresti neobi%no tvrdoglavu uspomenu iz svojeg uma i umjesto toga
usredoto%iti se na pronalaenje starog ritma vesala u vodi.
"Dobro je, moja gospo, dobro to %inite." Cadrach se zavali, zamotanih ruku i okrugla lica blijeda poput mesa
gljive na sve tamnijoj ve%eri. "Dakle, znamo gdje smo - ako dodamo ili oduzmemo nekoliko milijuna vjedara
morske vode. A to se ti%e toga kamo idemo... pa, to vi velite, princezo? Naposljetku, vi ste ta koja je spasila
mene."
Odjednom je osjetila kako su vesla u njezinim rukama teka poput kamena. Magla uzaludnosti spustila se na
nju. "Ne znam", apne. "Nemam kamo."
Cadrach kimne glavom kao da je o%ekivao njezin odgovor. "Onda dopustite da vam odreem komad kruha i
cintis sira, gospo, pa "u vam re"i to mislim."
Miriamele nije htjela prestati veslati, pa je redovnik ljubazno pristao hraniti je zalogajima izme'u zamaha.
Njegov komi%ni izgled dok je izmicao prolasku vesala natjerao ju je na smijeh; suha korica zaglavila joj se u grlu.
Cadrach je pljesne po le'ima, a onda joj dade gutljaj vode.
"Dostaje, gospo. Morate na trenutak prestati i dovriti obrok. Onda, ako elite, moete opet nastaviti. Protivilo
bi se Bojoj milosti pobje"i od kil... mnogih opasnosti koje smo doivjeli, a onda umrijeti od glupog guenja."
Kriti%ki ju je promatrao dok je jela. "Mravi ste. Djevojka vaih godina trebala bi oblagati mesom svoje kosti. to
ste jeli na onom prokletom brodu?"
"Ono to mije Gan Itai donosila. Posljednji tjedan nisam mogla podnijeti da sjedim za istim stolom s... onim
%ovjekom." Borila se protiv novog vala o%aja i umjesto toga srdito mahnula okrajkom svojeg kruha. "Ali pogledaj
sebe! Ti si kostur - pravi se javio!" Silom je utisnula komad sira koji joj je dao natrag u njegovu ruku. "Pojedi to."
"Kad bih imao vr%." Cadrach zalije zalogaj malim gutljajem vode. "Tako mi Aedonove zlatne kose, nekoliko
kapljica crvenog Perdruina u%inilo bi %uda."
"Ali nema ga", odgovori Miriamele, ozloje'ena. "Ne"e biti vina... jo dugo vremena. Stoga radi neto drugo.
Reci mi kamo misli da trebamo i"i, ako zaista ima kakvu zamisao." Oblizala je prste, protegnula se sve dok joj
bol nije sijevnula kroz mii"e, a onda posegnula za veslima. "I reci mi jo to god ho"e. Razonodi me." Polako je
nastavila sa svojim ritmi%kim zaveslajima.
Neko vrijeme, rezanje vesala koja su zaranjala i izranjala bio je jedini zvuk osim beskrajnog ubora mora.
"Postoji mjesto", re%e Cadrach. "Jedna kr%ma - svratiste, zapravo -u Rvvanitupulu."
"Mo%varnom gradu?" upita Miriamele sumnji%avo. "Zato bismo htjeli tamo - a ako i odemo, kakve veze ima
koje "emo svratiste odabrati? Zar je vino tako dobro?"
Redovnik namjesti izraz povrije'ena ponosa. "Moja gospo, vrije'ate me." Njegovo lice postane ozbiljnije. "Ne,
predloio sam ga zato to bi moglo biti uto%ite u ovim opasnim vremenima - i zato to vas je Dini-van tamo
kanio poslati."
ibs@crostuff.net

100

"Dinivan!" Ime bijae ok. Miriamele shvati da dugo vremena nije pomislila na sve"enika, unato% njegovoj
dobroti, unato% stranoj smrti koju mu je namijenio Prvrates. "Kako, zaboga, zna to je Dinivan kanio u%initi? I
zato bi to sada bilo vano?"
"Kako znam to je Dinivan htio, lako je objasniti. Prislukivao sam na klju%anicama - i drugim mjestima. (uo sam
kako o vama razgovara s lektorom i kazuje mu svoje planove s vama... iako nije obavijestio lektora o svim
svojim razlozima."
"U%inio si tako neto!?" Miriamelino zgraanje ubrzo prigui uspomena na to da je i sama u%inila isto. "Oh,
nema veze. Vie me nita ne moe iznenaditi. Ali mora se promijeniti, Cadrach. Takvo unjanje - u skladu je s
opijanjem i laganjem."
"Mislim da ne znate ba puno o vinu, moja gospo," re%e on s nakrivljenim osmijehom, "pa vas ne"u smatrati
velikom u%iteljicom tog nauka. to se mojih ostalih mana ti%e - pa, 'kad nuda zove, koristoljublje slijedi', kao
to vele u Abaingeatu. A te nas mane na kraju moda oboje spase, barem iz nae trenutne situacije."
"Zato me onda Dinivan planirao poslati u to svratiste?" upita ona. "Zato mi nije htio dopustiti da ostanem u
Sancellan Aedonitisu, gdje bih bila sigurna?"
"Sigurna kao to su Dinivan i lektor bili, moja gospo?" Unato% otrini, u njegovu je glasu bilo istinske boli. "Znate
to se tamo dogodilo -iako ste, hvala bogovima, bili pote'eni da to vidite svojim sirotim mladim o%ima. U
svakom slu%aju, Dinivan i ja smo se razili, ali on je bio dobar %ovjek i nije bio budala. Previe je ljudi ulazilo i
izlazilo iz tog mjesta, previe naroda s previe razli%itih potreba i elja i problema koje su eljeli rijeiti... a
najvie od svega, previe blebetavih jezika. Kunem se, Aedonov spomenik zovu Majka Crkva, ali u Sancellanu
ona je najbr-bljavija stara klepetua u povijesti svijeta."
"Dakle, on me planirao poslati u nekakvo staro svratiste u mo%varama?"
"Tako ja mislim, da - govorio je op"enito %ak i lektoru, ne navode"i imena. Ali uvjeren sam da sam u pravu jer je
to mjesto za koje smo svi znali. Doktor Morgenes pomogao je njegovoj vlasnici da ga kupi. To je mjesto %vrsto
upleteno u tajne koje smo dijelili Dinivan, Morgenes i ja."
Miriamele nezgrapno zaustavi vesla, naslonivi se na motke dok je zurila u Cadracha. On joj spokojno uzvrati
pogled, kao da nije rekao nita neobi%no. "Moja gospo?" upita naposljetku.
"Doktor Morgenes... od Visotvr'e?"
"Naravno." Spustio je bradu sve dok mu nije po%ivala na klju%noj kosti. "Velik %ovjek. Dobar, dobar %ovjek. Volio
sam ga, princezo Miriamele. Bio je poput oca mnogima od nas."
Magla je po%ela lebdjeti nad povrinom vode, blijeda poput pamuka. Miriamele uvu%e dubok dah i zadrhti. "Ne
razumijem. Kako ga moe poznavati? Tko su 'mnogi od nas'?"
Redovnik pusti da mu pogled prije'e s njezina lica na zamagljeno more. "Duga je to pri%a, princezo - vrlo duga.
Jeste li ikad %uli za neto to se zove Savez Pergamene?"
"Jesam! U Naglimundu. Starac Jarnauga bio mu je pripadnik."
"Jarnauga." Cadrach uzdahne. "Jo jedan dobar %ovjek, iako bogovi znaju, imali smo razmirica. Skrivao sam se
od njega dok sam bio u Joui-noj utvrdi. Kakav je bio?"
"Svidio mi se", polako "e Miriamele. "Bio je jedan od onih ljudi koji zaista sluaju - ali s njime sam govorila samo
nekoliko puta. Pitam se to se dogodilo s njim kad je Naglimund pao." Ona osine Cadracha pogledom. "Kakve
sve to veze ima s tobom?"
"Kao to rekoh, duga je to pri%a."
Miriamele se nasmije; to se brzo pretvori u jo jedan drhtaj. "Nemamo drugog posla. Pri%aj mi."
"Dopustite da vam najprije prona'em neto to "e vas utopliti." Cadrach otpue natrag u zaklon i donese joj
njezin redovni%ki plat. Omota ga oko Miriamelinih ramena i navu%e kukuljicu na njezinu kratku kosu. "Sad
izgledate poput plemkinje na putu za samostan kao to ste se neko" predstavljali."
"Samo razgovaraj sa mnom - onda ne"u primje"ivati hladno"u."
"Ali jo ste slabi. elio bih da odloite vesla i dopustite da vas zamijenim ili barem da legnete pod ceradu, dalje
od vjetra."
"Ne ponaaj se prema meni kao da sam djevoj%ica, Cadrach." Iako se namrtila, bila je neobi%no dirnuta. Je li
ovo bio isti %ovjek kojeg je pokuala utopiti - isti %ovjek koji ju je pokuao prodati u roblje? "No"as ne"e taknuti
vesla. Kad se umorim, spustit "emo sidro. Dotad, ves-lat "u polako. Sad pri%aj."
Redovnik mahne rukama u pokretu predaje. "Vrlo dobro." Namjesti plat oko sebe, onda nasloni le'a na klupu,
a koljena podvu%e poda se te je gledao uvis prema njoj iz tame na dnu %amca. Nebo je postalo gotovo sasvim
crno, a bilo je to%no dovoljno mjese%ine da mu se vidi lice. "Bojim se da ne znam to%no odakle bih po%eo."
"Otpo%etka, naravno." Miriamele podigne vesla iz vode i ponovno ih uroni. Nekoliko kaplji pjene poprska joj
lice.
ibs@crostuff.net

101

"Ah. Da." Razmislio je na trenutak. "Pa, ako se vratim do pravog po%etka moje pri%e, onda "e moda njezine
kasnije dijelove biti lake razumjeti - a tako mogu malko odgoditi najsramotnije doga'aje. Nije to sretna pri%a,
Miriamele, i provla%i se dobrim dijelom kroz sjenu... sjenu koja je sad pala na mnoge druge ljude osim pijanog
hernvstirskog redovnika.
Ro'en sam u Crannhvru, znate - kad kaem da sam Cadrach ec--Crannhvr, samo je posljednji dio to%an. Ro'en
sam kao Padreic. Imao sam i drugih imena, a mali ih je broj bio ugodan, ali kao Padreic sam ro'en, a sad sam
Cadrach, pretpostavljam."
Ne rasteem istinu kad kaem daje Crannhvr jedan od najneobi%ni-jih gradova na cijelom Osten Ardu. Ozidan je
poput velebne tvr'ave, ali nikad nije bio napadnut, niti se u njemu nalazi ita vrijedno kra'e. Narod Crannhvra
je tajanstven na na%in koji %ak ni ostali Hernvstirci ne shva"aju. Crannhvrac, kazuje se, radije bi kupio svakom
%ovjeku u kr%mi pi"e nego pustio %ak i svojeg najblieg prijatelja u svoj dom - a nitko jo nije vidio Crannhvrca da
kupuje pi"e nekom drugom osim sebi. Cran-nhyrci su zatvoreni; to je najbolja rije%, drim. Govore s malo rije%i -
ne kao ostali Hernvstirci, u %ijoj krvi te%e poezija! - a uop"e ne pokazuju svoje bogatstvo ni sre"u zbog straha da
"e bogovi postati ljubomorni i sve im to oduzeti. (ak su i ulice stisnute poput urotnika, a zgrade se na nekim
mjestima naginju tako blizu jedna drugoj da morate ispuhati sav dah prije nego to stupite u jednu i ne moete
udahnuti vie zraka sve dok ne iza'ete na suprotnom kraju.
Crannhvr je jedan od prvih gradova koji su ljudi sazdali na Osten Ardu, a ta starost proima sve, te ljudi govore
tiho od ro'enja, kao da se boje da "e se, progovore li preglasno, stari zidovi sruiti i izloiti sve njihove tajne
svjetlu dana. Neki ljudi vele da su Sithe imali udjela u stvaranju tog mjesta, ali iako mi Hernvstirci nikad nismo
toliko budalasti da ne vjerujemo u Sithe - za razliku od nekih naih susjeda -ja, na primjer, mislim da Mirni nisu
imali nita u vezi s Crannhvrom. Vidio sam sithske ruevine, a one nimalo ne sli%e na stisnute i obrambene
zidove grada u kojem sam proveo svoje djetinjstvo. Ne, ljudi su ga sagradili - uplaeni ljudi, ako mi moje o%i ita
govore."
"Ali to zvu%i kao uasno mjesto", re%e Miriamele. "To pusto aptanje!"
"Da, nije mi se ba svi'alo." Cadrach se osmjehne, bio je to si"uan sjaj u sjeni. "Proveo sam ve"inu djetinjstva
ele"i oti"i odande. Majka mije umrla kad sam bio mlad, vidite, a moj je otac bio krut, hladan %ovjek, pogodno
stvoren za krut, hladan grad. Meni i mojoj bra"i i sestrama nikad nije uputio rije% vie nego to je trebalo, a %ak
ni te rije%i nije uljepavao ljubazno"u. Bio je kotlar i predmnijevam daje svakodnevno %eki"anje uz vru" viganj
kako bi nam metnuo hranu u usta pokazivalo da je priznavao svoje dunosti, pa se nije osje"ao pozvanim da %ini
vie od toga. Ve"ina Crannhvraca je takva - strogi i preziru one koji to nisu. Nisam mogao do%ekati da se sam
otisnem u svijet.
Za%udo, me'utim - kao to to %esto biva - za nekog tako opsjednutog tajnama i tiinom, razvio sam
iznena'uju"u ljubav prema starim knjigama i drevnim naucima. Gledan o%ima predaka - u%enjaka poput
Plesinnena Mvrmenisa i Cuimnheova Frethisa - %ak je i Crannhvr bio %udesan i misti%an, a njegovi tajnoviti
obi%aji nisu skrivali samo stare neugodnosti, ve" i %udne mudrosti kojima se slobodnija, manje skrovi-tija mjesta
nisu mogla pohvaliti. U Tethtainovoj knjinici - koju je u naem gradu prije mnogo stolje"a osnovao sam veliki
Kralj Boikovine -otkrio sam jedine srodne due u cijelom tom zazidanom zatvoru, ljude koji su, poput mene,
ivjeli za svjetlost prijanjih dana i koji su voljeli slijediti djeli" izgubljenog znanja kao to neki ljudi uivaju
proganjati jelena i prostrijeliti mu srce.
A tu sam sreo Morgenesa. Tih je dana - a to je bilo prije skoro %etrdeset godina, moja mlada princezo -jo bio
sklon putovanju. Ako postoji %ovjek koji je vidio vie od Morgenesa, koji je posjetio vie krajeva, nikad nisam
%uo za njega. Doktor je proveo mnogo vremena me'u
svicima Tethtainove knjinice i znao je arhive bolje %ak i od starih sve"enika koji su ih nadgledali. Opazio je moje
zanimanje za pitanja povijesti i zaboravljenih nauka, te me uzeo pod svoje, vode"i me prema korisnim putovima
koje ina%e nikad ne bih pronaao. Kad je prolo nekoliko godina, a on vidio da moja privrenost u%enju nije
neto to se dalo otresti prolaskom djetinjstva, rekao mije za Savez Pergamene, koji je davno osnovao sveti
Eahlstan Fiskerne, kralj Ribar Visotvr'e. Eahl-stan je naslijedio Fingilov dvorac i njegov ma% Minnevar, ali nije
htio imati nita s rimeranskim naslije'em razaranja - posebno razaranja u%enja. Eahlstan je umjesto toga elio
o%uvati znanje koje je ina%e moglo nestati u sjenu - te upotrijebiti to znanje kad bude potrebno."
"Upotrijebiti ga za to?"
"(esto smo se prepirali oko toga, princezo. To nikad nije bilo 'za Dobro' ili 'za Pravednost' - nositelji Pergamene
shvatili su da se, kad se jednom postavi tako irok ideal, %ovjek mora petljati u sve. Pretpostavljam da je
najjasnije objanjenje to da Savez djeluje kako bi zatitio vlastiti nauk, kako bi sprije%io mra%no doba koje bi
ponovno pokopalo tajne koje je s tolikim trudom iznio na povrinu. Ali poneki put Savez je djelovao da zatiti
sebe, a ne svoje plodove.
ibs@crostuff.net

102

Me'utim, tada sam malo znao o tim tekim pitanjima. Za mene, Savez je zvu%ao poput nebeskog sna - sretno
bratstvo nevjerojatnih u%enjaka u zajedni%koj potrazi za tajnama Stvaranja. Bio sam izvan sebe od elje da im se
pridruim. Kad je naa zajedni%ka ljubav prema u%enju sazrela u prijateljstvo - iako je s moje strane to vie bila
ljubav prema dobrom ocu - Morgenes me poveo da upoznam Trestolta, koji je bio Jarnaugin otac, i starog
Ookequka, mudraca iz trolskog naroda koji ivi na dalekom sjeveru. Morgenes me predloio kao spremnog za
Savez, a njih su me dvojica primili bez oklijevanja, srda%no i s povjerenjem kao da me poznaju cijelog ivota - ali
to je bilo zbog Morgenesa, vidite. Osim Trestolta, %ija je ena umrla nekoliko godina prije, nijedan od nositelja
Pergamene nije bio oenjen. To je %esto bio slu%aj stolje"ima postojanja Saveza. Njegovi %lanovi su op"enito
vrsta ljudi - a to je vrijedilo i za ene koje su nosile Pergamenu - koji vie vole znanje od ljudskog roda. Nije da
ne mare za druge ljude, morate shvatiti, ali vole ih vie kad ih mogu drati na odmaku; u praksi, ljudi su
pometnja. Dakle, to se nositelja Pergamene ticalo, sam bi Savez postajao neka vrst obitelji. Tako nije bilo
iznena'uju"e to je bilo koji kandidat kojeg je doktor predloio toplo do%ekan. Morgenes - iako se opirao bilo
kojem potezu koji bi mu dodijelio mo" - bio je na neki na%in otac svih %lanova Saveza, unato% %injenici da su se
neki od njih doimali starijima od njega. Ali tko "e ikad znati kada i gdje se Morgenes rodio?"
U tami brodskog trupa, Cadrach se nasmije. Miriamele polako uroni vesla u vodu, sanjivo oslukuju"i njegove
rije%i dok se %amac uzdizao i padao.
"Poslije sam", nastavi on, "upoznao drugu nositeljicu Pergamene, Xorastru od Perdruina. Bila je redovnica, iako
je u vrijeme kad sam je upoznao napustila svoj red. Usput, svratiste u Kvvanitupulu o kojem sam ranije govorio
pripada njoj. Bila je vrlo mudra ena, kojoj je spol zanijekao ivot koji bi ina%e ivjela: mogla je biti kraljevski
ministar. Xorastra me tako'er prihvatila, a onda me upoznala s parom svojih kandidata, jer su ona i Morgenes
dugo namjeravali vratiti broj Saveza na sedam, koji je bio njegova tradicionalna gornja granica.
Obojica su bila mla'a od mene. Dinivan je u to doba bio tek dje%ak, koji je u%io s usirekom bra"om. Otrooka
Xorastra ugledala je u njemu iskru i pomislila da bi ta iskra, kad bije dovela u kontakt s Morgenesom i ostalima,
mogla postati velika i topla vatra od koje bi crkva koju je jo voljela imala velike koristi. Drugi kojeg je predloila
bio je bistar mladi sve"enik, netom zare'en, koji je potjecao iz siromane oto%ne obitelji, ali koji se uspio
istaknuti brzinom svojeg uma. Morgenes, nakon dugog razgovora s Xorastrom i dvojicom sjevernih kolega,
prihvatio je ta dva novaka. Kad smo se svi susreli idu"e godine u Tungoldvru u dugoj ku"i Trestolta, broj Saveza
Pergamene ponovno je iznosio sedam."
Cadrachove rije%i postale su teke i spore, a kad je napokon zastao, Miriamele pomisli da je moda padao u san.
Ali umjesto toga, kad je ponovno prozborio, u njegovu se glasu %ula strana praznina. "Bilo bi bolje da nas nisu
primili. Bilo bi bolje da je sam Savez propao u prah prolosti."
Kako vie nije govorio, Miriamele se uspravi. "Kako to misli, Cadrach? to si mogao u%initi da je bilo tako zlo?"
On zastenje. "Ne ja, princezo - moji su grijesi nastupili kasnije. Ne, bilo je to u %asu kad smo doveli tog mladog
sve"enika me'u nas... jer on je bio Prvrates."
Miriamele uvu%e dubok dah i na trenutak, unato% toplijim osje"ajima prema Cadrachu, osjeti kako se mrea
neke strahotne urote ovija oko nje. Jesu li svi njezini prijatelji bili udrueni? Je li redovnik igrao neku dublju igru,
pa je sada posve bila u njegovim rukama, plutaju"i na pustom moru? Tada se sjetila pisma koje joj je donijela
Gan Itai.
"Ali to si mi rekao", re%e, osje"aju"i olakanje. "Pisao si mi i kazao neto o Prvratesu - da si ga ti u%inio onim to
jest."
"Ako sam to rekao," alosno odvrati Cadrach, "onda sam pretjerivao u svojoj tuzi. Sjeme velikog zla sigurno je
ve" i tad bilo u njemu, ina%e nikad ne bi procvalo tako brzo i tako nasilno... ili je to barem moja pretpostavka.
Moj udio stigao je mnogo kasnije, a moja je sramota to sam mu pomogao iako sam ve" znao da je stvor crne
due i bez srca."
"Ali zato? I kako si mu pomogao?"
"Ah, princezo, osje"am u sebi pijanu iskrenost Hernvstiraca iako nisam okusio ni gutljaj vina - ali ipak postoje
stvari koje radije ne bih izrekao. Pri%a o mojem padu samo je moja. Ve"ina mojih prijatelja koji su mi tih godina
bili blizu sada je mrtva. Dopustite mi da kaem tek ovo: iz mnogih razloga, i zbog onoga o %emu sam u%io, a
mnogo je toga to sada elim da sam ostavio na miru, i zbog moje boli i mnogih pijanih no"i kad sam je pokuao
zatu"i, sre"a koju sam neko vrijeme pronalazio u ivotu uskoro je izblijedjela. Kad sam bio dijete, vjerovao sam
u bogove mojeg naroda. Kad sam bio stariji, po%eo sam sumnjati u njih i umjesto toga vjerovao u jedinog boga
Aedonita - jedinog, iako je On strahovito pomijean s Usiresom, Njegovim sinom i Elizijom, blaenom majkom.
Kasnije, za vrijeme prvog pupanja mojeg naukovanja, prestao sam vjerovati u sve bogove, stare i nove. Ali
izvjestan uas stisnuo mi je srce kad sam postao mukarac i sada ponovno vjerujem u bogove... Ah, kako
vjerujem!... Jer znam da sam proklet." Redovnik tiho otare o%i i nos o rukav. Sada je utonuo u sjenu koju %ak ni
mjese%ina nije mogla probiti.
ibs@crostuff.net

103

"Proklet? to time misli? Kako si proklet?"
"Ne znam, ina%e bih odavno pronaao nekog lutaju"eg %arobnjaka da mi smrvi %arobni prah. Ne, alim se, moja
gospo, a jadna mi je to ala. Postoje kletve na svijetu koje nijedna %arolija ne moe ponititi - upravo kao to,
predmnijevam, postoji dobra sre"a koju nikakvo urokljivo oko ni zavidan suparnik ne mogu nadvladati, ali koju
njezin vlasnik moe izgubiti. Samo znam da mi je prije mnogo vremena svijet postao tekim teretom, teretom
za koji su se moja ramena pokazala preslabima. Postao sam pravi pijanac - ne mjesni lakrdija koji popije
previe vr%eva i susjedstvo budi pjesmom na putu ku"i, ve" osamljeni traga% za zaboravom utu%ena duha. Moje
knjige bile su mi jedina utjeha, ali %ak su mi se i one %inile pune grobnog daha: sve su govorile samo o mrtvim
ivotima, mrtvim mislima, i najgore od svega, mrtvim i suhoparnim nadama, milijunima mrtvoro'enih za svaku
koja je imala kratak ivot leptira pod suncem.
Stoga sam pio i psovao na zvijezde. Moje pijanstvo poslalo me u jamu malodunosti, a moje knjige, posebno
svezak koji sam u to vrijeme najdublje prou%avao, samo su jo pove"ale moj strah. Stoga se zaborav %inio jo
poeljnijim. Uskoro vie nisam bio poeljan na mjestima gdje sam neko" bio sva%iji prijatelj, to me u%inilo jo
ogor%enijim. Kad su mi %uvari Tethtainove knjinice rekli da tamo vie nisam dobrodoao, propao sam kao u
duboku rupu. Bilo je to razuzdano razdoblje crnog pijanstva iz kojeg sam se probudio kako bih se zatekao pokraj
ceste izvan Abaingeata, nag i bez ijednog cintisa u depu. Odjeven samo u trnje i li"e poput najnie zvijeri,
zaputio sam se no"u u ku"u plemi"a kojeg sam poznavao, dobrog %ovjeka i ljubitelja u%enja koji je, s vremena
na vrijeme, bio moj pokrovitelj. Pustio me unutra, nahranio, a onda mi dao krevet da preno"im. Kad je sunce
izalo, dao mi je redovni%ku halju koja je pripadala njegovom bratu i zaelio mi sre"u i sretan put iz svojeg
doma.
Bilo je ga'enja u njegovim o%ima tog jutra, gospo, vrsta ga'enja za koju se molim da je vie nikad ne vidim u
o%ima druge osobe. Znao je za moje navike, vidite, a moja pri%a o otmici i plja%ki nije ga zavarala. Znao sam, dok
sam stajao na njegovu pragu, da sam izaao iz zidova koji su okruivali druge ljude, da sam sada bio kao netko
zaraen kugom. Vidite, sve moje pijan%evanje i nevaljala djela prouzrokovali su tek ovo: moje su prokletstvo
u%inila vidljivim drugima kao to je odavna bilo vidljivo meni."
Cadrachov glas, koji je postajao sve mrtviji tijekom kazivanja, sada prije'e u mukli apat. Miriamele gaje dugo
sluala kako die. Nije znala to bi rekla.
"Ali to si zapravo u%inio?" pokua naposljetku. "Govori da si proklet, ali nisi u%inio nita loe - osim to si
popio previe vina."
Cadrachov je smijeh bio neugodno napukao. "O, vino je bilo tu samo da umrtvi bol. To je problem s tim
mrljama, moja gospo. Iako ih drugi, posebno nevine due poput vas, ne mogu uvijek vidjeti, mrlje su unato%
tome tu, a drugi ih osjete, kao to zvijeri u polju osjete da je jedna od njih bolesna ili mahnita. I sami ste me
pokuali utopiti, zar ne?"
"Ali to je bilo drugo!" re%e Miriamele srdito. "To je bilo zbog ne%eg to si u%inio!"
"Nita se ne bojte", promrmlja redovnik. "Po%inio sam dovoljno zla od one no"i pokraj ceste u Abaingeatu da to
opravda svaku kaznu."
Miriamele uvu%e vesla. "Je li dovoljno plitko da bacimo sidro?" upita, pokuavaju"i zadrati glas mirnim. "Ruke
su mi umorne."
"Provjerit "u."
Dok je redovnik izvla%io sidro iz spremita i provjeravao da mu je konopac %vrsto svezan za %amac, Miriamele se
pokua domisliti ne%emu to bi mogla poduzeti da mu pomogne. to ga je vie tjerala da govori, to dublje su se
%inile njegove rane. Njegovo prijanje dobro raspoloenje, osjetila je, nije bilo nita osim tanke koe koja je
izrasla preko tih krvavih podru%ja. Je li bilo bolje natjerati ga da govori, kad mu je to o%ito bilo bolno, ili ga
jednostavno pustiti na miru? eljela je da je Geloj tu ili mali Binabik sa svojim pronicavim i opreznim dodirom.
Nakon to je sidro pljusnulo preko ograde, a ue prozujalo u dubine za njim, njih dvoje je neko vrijeme tiho
sjedilo. Napokon, Cadrach prozbori, glasom malko vedrijim nego to je bio.
"Ue je igralo samo dvadeset hvati ili tako nekako prije nego to je udarilo o dno, pa smo moda blie obali
nego to sam mislio. Ipak, trebali biste opet spavati, Miriamele. Sutra "e biti dug dan. Ako elimo sti"i na obalu,
morat "emo se zamjenjivati na veslima kako bismo se kretali cijeli dan."
"Zar ne"e u blizini biti kakav brod koji bi nas mogao vidjeti i pokupiti?"
"Ne znam bi li to bilo najsretnije za nas. Ne zaboravite da Nabban sada sasvim pripada vaem ocu i Prvratesu.
Mislim da bi nam bilo najbolje kad bismo se tiho mogli iskrcati na obalu i nestati u siromanijim predjelima
Nabbana, a onda se zaputiti prema Xorastrinu svratitu."
"Nisi mi objasnio za Prvratesa", smiono "e ona, u sebi se mole"i da ne %ini pogreku. "to se dogodilo izme'u
vas dvojice?"
ibs@crostuff.net

104

Cadrach uzdahne. "Zar me zbilja elite prisiliti da vam pripovijedam o tako mra%nim stvarima, gospo? Samo su
me slabost i strah naveli da ga spomenem u svojem pismu, kad sam se bojao da "ete zamijeniti grofa od Eadne
za nekog boljeg nego to je bio."
"Nikad te ne bih prisilila na neto to bi te povrijedilo, Cadrach. Ali eljela bih znati. To su tajne koje lee za
naim nevoljama, sje"a se? Nije vrijeme da ih preu"uje, koliko god bile loe."
Redovnik polako kimne. "Izrekli ste to poput kraljeve k"eri - ali imate pravo. Ah, bogovi zemlje i neba, da sam
znao kako "u jednog dana morati pripovijedati takve pri%e i re"i 'to je moj ivot', mislim da bih ugurao glavu u
o%evu pe"."
Miriamele ne odgovori ve" %vr"e navu%e plat. Neto od magle otpuhao je vjetar, a more se prostiralo pod
njima poput velebnog crnog stol-njaka. Zvijezde nad njihovim glavama %inile su se premalene i hladne da bi
davale svjetlost; visjele su ne trepere"i, poput mrljica mlije%nog kamena.
"Nisam ostavio drutvo obi%nih ljudi sasvim praznih ruku", po%ne Cadrach. "Postojale su izvjesne stvari kojih
sam se domogao - ve"ine njih pravovaljano, u ranim danima kolovanja. Jedna od njih bila je veliko blago za
koje nitko nije znao da ga posjedujem. Moja imovina - ono to nisam prodao da kupim vino - ostala je pod
paskom starog prijatelja. Kad je pala odluka da vie nisam prikladan za drutvo onih koje sam poznavao, uzeo
sam je natrag... unato% njegovu protivljenju, jer je znao da nisam pouzdan %uvar. Tako, kad bi vremena postala
izrazito loa, obi%no bih mogao prona"i kakvog trgovca rijetkim rukopisima ili knjigama koje je crkva zabranila te
- obi%no za cijene tako niske da su se bliile plja%ki - dobiti togod novca u zamjenu za jednu od mojih vrijednih
knjiga. Ali, kao to rekoh, jedna stvar koju sam pronaao vrijedila je tisu"u puta vie od svega ostalog. Njezin
pronalazak pri%a je za jo jednu no", ali to je dugo bila jedina stvar od koje se nisam htio odijeliti, ma kako
o%ajan bio moj poloaj. Jer vidite, pronaao sam primjerak Du Svardenvyrda, slavne knjige ludog Nissesa, jedini
primjerak za koji sam %uo da postoji u dananjem dobu. Je li to bio izvornik, ne znam, jer je uvez odavno nestao,
ali... osoba od koje sam knjigu nabavio zaklinjala se da je originalna; zaista, ako se radilo o krivotvorini, bio je to
briljantan rad. Ali prijepis ili ne, sadravala je Nissesove prave rije%i - u to nije bilo sumnje. Nitko nije mogao
pro%itati one strahote koje sam ja pro%itao, a onda pogledati svijet oko sebe i ne vjerovati."
"(ula sam za nju", re%e Miriamele. "Tko je bio Nisses?"
Cadrach se kratko nasmije. "Pitanje za vjekove. Bio je %ovjek koji je doao sa sjevera iza Elvritshalle, iz zemlje
Crnih Rimerana koji ive pod Olujnim vrhom i preporu%io se Fingilu, kralju Rimmersgarda. Nije on bio nikakav
dvorski opsjenar, ali govorilo se da je dao Fingilu mo" koja mu je omogu"ila da osvoji pola Osten Arda. Ta je
mo" moda bila mudrost, jer Nisses je znao %injenice o stvarima za koje nitko nije ni sanjao da postoje. Kad je
Asu'a osvojena, a Fingil napokon umro, Nisses je sluio Fingilova sina Hjeldina. Tih godina napisao je svoju
knjigu -knjigu koja je sadravala dio groznog znanja koje je donio sa sobom kad se pojavio u ubita%noj snjenoj
oluji pred Fingilovim vratima. On i Hjeldin su umrli u Asu'i - mladi se kralj bacio s prozora kule koja nosi njegovo
ime. Nissesa su pronali mrtva u odaji iz koje je Hjeldin sko%io, bez ikakva traga nasilja na njemu. Na licu mu je
bio smijeak, a u rukama je stiskao knjigu."
Miriamele zadrhti. "Ta knjiga. Spominjali su je u Naglimundu. Jar-nauga je rekao da navodno kazuje o dolasku
Kralja Oluje i drugim stvarima."
"Ah, Jarnauga", alosno "e Cadrach. "Kako bi je on volio vidjeti! Ali nikad mu je nisam pokazao, niti ijednom
drugom nositelju Pergamene."
"Ali zato? Ako si je imao, %ak i prijepis, zato je nisi pokazao Mor-genesu i ostalima? Mislila sam daje za takvu
vrstu stvari va Savez i sluio."
"Moda. Ali kad sam je pro%itao, vie nisam bio nositelj Pergamene. Znao sam to u svojem srcu. Od %asa kad
sam okrenuo posljednju stranicu odrekao sam se ljubavi za znanjem zbog ljubavi za zaboravom - a to dvoje ne
moe ivjeti zajedno. (ak i prije nego to sam pronaao Nis-sesovu knjigu, otiao sam pogrenim putovima,
nau%ivi stvari koje nijedan %ovjek ne bi smio znati ako eli no"u dobro spavati. A bio sam ljubomoran na moje
prijatelje nositelje, Miriamele, ljubomoran na njihovu jednostavnu sre"u u nauk, srdit na njihovo mirno
uvjerenje da se sve to se moglo ispitati moglo i razumjeti. Bili su tako sigurni da, ako pomno prou%e prirodu
svijeta, mogu naslutiti sve njegove svrhe... ali ja sam imao neto to oni nisu, knjigu %ije %itanje ne"e samo
dokazati ono to sam ve" nagovjetavao, ve" smrviti stupove njihova shva"anja. Bio sam pun bijesa, Miriamele,
ali sam bio i pun o%aja." Zastao je, a bol mu se jasno %ula u glasu. "Svijet je druga%iji kad vam ga jednom Nisses
objasni. Kao da su stranice njegove knjige umo%ene u neki spori otrov koji ubija duh. A ja sam ih sve dotaknuo."
"Zvu%i uasno." Miriamele se sjeti slike koju je vidjela u jednoj od Dinivanovih knjiga, rogatog diva crvenih o%iju.
Taj je prizor vidjela i nakon toga, u mnogim nemirnim snovima. Je li bilo bolje ne znati neke stvari, biti slijep za
izvjesne slike i zamisli?
"Zaista uasno, ali samo zato to je odraavala stvarni uas koji vreba pod budnim svijetom, sjene koje su
protivne slike sun%ane svjetlosti. Ipak, %ak i tako mo"an predmet poput Nissesove knjige s vremenom mi nije
ibs@crostuff.net

105

postao nita drugo doli jo jednog oru'a zaborava: kad sam je pro%itao toliko puta da mi je bilo mu%no %ak i
buljiti u nju, po%eo sam prodavati njezine stranice, jednu po jednu."
"Elizijo, majko milosrdna! Tko bi kupio takvo to?"
Cadrach se grubo zahiho"e. "(ak i oni koji su bili sigurni da se radilo o vjetoj krivotvorini zapinjali su jedni
preko drugih u urbi da uzmu makar jednu stranicu iz mojih ruku. Zabranjena knjiga posjeduje mo"nu
privla%nost, mlada djevojko, ali zaista zla knjiga - a njih nema mnogo - mami znatieljnike kao med p%ele."
Njegov se smijeh poja%a na trenutak, a onda ga ugui neto to je zvu%alo poput jecaja. "Slatki Usire-su, da sam
je barem spalio!"
"Ali to je s Prvratesom?" ponuka ona. "Jesi li i njemu prodao stranice?"
"Nikad!" Cadrach gotovo vikne. "(ak i tada, znao sam da je on zloduh. Otjerali su ga iz Saveza davno prije mojeg
osobnog pada, a svatko od nas znao je kakvu je opasnost predstavljao!" Ponovno se sabrao. "Ne,
pretpostavljam da je samo posje"ivao iste trgovce starinama kao i ja -to je prili%no malo drutvo, znate - te da
su neki djeli"i dospjeli u njegove ruke. On je izuzetno obrazovan u crnoj magiji, princezo, posebno u
najopasnijim podru%jima Umije"a. Nije mu bilo teko, uvjeren sam, da otkrije tko je posjedovao mo"ni predmet
odakle su dolazile te stranice. Nije mu bilo teko ni da me prona'e, unato% %injenici da sam utonuo u sjenu to
sam dublje mogao, izopa%ivi sve svoje znanje kako bih se u%inio nevanim do to%ke nevidljivosti. Ali, kao to
rekoh, pronaao me. Poslao je neke od straara vaeg oca za mnom. Vidite, ve" je postao savjetnik prin%eva - ili
u slu%aju vaeg starog, budu"ih kraljeva."
Miriamele se sjeti dana kad je prvi put srela Prvratesa. Crveni sve"enik je doao u o%eve odaje u Meremundu,
donose"i Eliji izvje"e o doga'ajima u Nabbanu. Mlada Miriamele imala je poteko"a razgovarati sa svojim
ocem, upinju"i se da se domisli ne%eg to bi mu mogla re"i, a to "e ga nagnati da se nasmijei bar na trenutak,
kao to je %esto radio u danima kad mu je ona bila zjenica oka. Kako su mu dravna pitanja osigurala korisnu
izliku da izbjegne jo jedan neugodni razgovor sa svojom k"eri, Elija ju je poslao odande. Znatieljna, uhvatila je
Prvratesov pogled na izlasku kroz vrata.
(ak i kao mala djevoj%ica, Miriamele je navikla na mnotvo razli%itih pogleda koje je izazivala me'u o%evim
dvoranima - srdbu u onima koji su je smatrali zaprekom u njihovim poslovima, saaljenje u onima koji su
prepoznali njezinu osamljenost i zbunjenost, potenu prora%una-tost u onima koji su se pitali za koga "e se
jednog dana udati, ho"e li izrasti u privla%nu enu ili ho"e li biti prihvatljiva kraljica nakon o%eve smrti. Ali nikad
do tog trena nije ju prou%ilo nita nalik na Prvratesov neljudski pogled, piljenje hladno poput skoka u ledenu
vodu. (inilo se da u njegovim crnim o%ima nije bilo ni najmanjeg ljudskog osje"aja: nekako je znala da njegov
izraz ne bi bio druk%iji ni kad bi ona bila oderano meso na mesarevu stolu. Istovremeno, %inilo se da je vidio
ravno u nju i kroz nju, kao da je svaka njezina misao hodala naga pred njim, migolje"i se pod njegovim
pregledom. Prestravljena, okrenula se od njegova strahotnog pogleda i pobjegla niz hodnik, neobjanjivo
pla%u"i. Iza sebe %ula je suho brujanje alkemi%areva glasa kad je po%eo govoriti. Shvatila je da novom o%evu
intimusu nije zna%ila nita vie od muhe -da joj ne"e vie posvetiti nijednu drugu misao i da "e je zgnje%iti bez
grinje savjesti ako mu to bude odgovaralo. Djevoj%ici odgojenoj u uvjerenju u vlastitu vanost, vanost koja je
nadivjela %ak i o%evu ljubav, bila je to uasavaju"a spoznaja.
Njezin otac, uza sve svoje mane, nikad nije bio %udovite te vrste. Zato je onda uveo Prvratesa u svoj unutranji
krug, tako da je vraji sve"enik s vremenom postao njegov najblii i najcjenjeniji savjetnik? Bilo je to vrlo
uznemiruju"e pitanje, ono za koje nikad nije otkrila odgovor.
Sada, u %amcu koji se njeno ljuljao, borila se da odri glas mirnim. "Reci mi to se dogodilo, Cadrach."
Redovnik o%ito nije htio po%eti. Miriamele je mogla %uti kako prstima tiho grebe drvenu klupicu, kao da neto
trai u tami. "Pronali su me u staji jedne kr%me u junom Erchesteru," on "e polako, "kako spavam u gnoju.
Straari su me izvukli van, a onda me bacili u stranji dio kola te smo odjahali prema Visotvrdi. Bilo je to one
najgore godine kad je bila strana sua, pa je na kasnom poslijepodnevnom svjetlu sve bilo zlatno i sme'e, %ak
je i drve"e bilo kruto i mutno poput suhog blata. Sje"am se da sam buljio dok mije srce zvonilo poput crkvenog
zvona - spavao sam nakon duge pijanke, naravno - i pitao se je li ista sua koja je moje o%i, nos i usta punila
prainom nekako ispila sve boje sa svijeta.
Vojnici su, siguran sam, mislili da sam samo jo jedan zlo%inac, i to onaj koji ne"e dugo poivjeti nakon tog
poslijepodneva. Razgovarali su kao da sam ve" mrtav, tue"i se na zamornu dunost noenja i pokapanja trupla
tako smrdljiva i neoprana kao moje. Jedan je straar %ak rekao da "e zatraiti dodatan sat pla"e za neugodan
rad. Jedan od njegovih prijatelja iskesio se i rekao: 'Od Prvratesa?' Hvalisavac je umuknuo. Neki od vojnika
nasmijali su se njegovoj nelagodnosti, ali i njihovi su glasovi bili usiljeni, kao da je sama pomisao da neto
zatrae od crvenog sve"enika bila dovoljna da im pokvari dan. To je bilo prvi put to sam naslutio kamo idem i
znao sam da "e biti kudikamo gore nego da me jednostavno objese kao lopova ili izdajicu - a bio sam i jedno i
drugo. Pokuao sam se baciti iz kola, ali su me brzo povukli natrag. 'Ho,' rekao je jedan, 'poznato mu je to ime!'
ibs@crostuff.net

106

'Molim vas,' preklinjao sam, 'ne vodite me tom %ovjeku. Ako u vama ima aedonitske milosti, u%inite sa mnom
to vas je volja, ali ne aljite me sve"eniku.' Vojnik koji je posljednji prozborio zurio je u mene, a mislim daje u
njegovim hladnim o%ima moda bilo malo samilosti, ali je rekao: 'I navesti njegovu srdbu na nas? Ostaviti nau
djecu bez o%eva? Ne. Izdri i suo%i se s time poput mukarca.'
Plakao sam cijelim putem do Nearulakih vrata.
Kola su se zaustavila kod eljezom opto%enih vrata Hjeldinove kule, a mene su odvukli unutra, preslaba od o%aja
da se oduprem - iako mi moje istroeno tijelo ne bi mnogo pomoglo protiv %etvorice naoruanih Erkvnstraara.
Napola su me unijeli kroz predsoblje, a onda uz ono to se %inilo milijunom stuba. Na vrhu su se otvorila dvoja
velika hrastova vrata. Gurnuli su me kroz njih poput vre"e brana i pao sam na koljena na tvrde plo%e natrpane
odaje.
Prvo to sam pomislio, princezo, bilo je da sam nekako upao u jezero krvi. Cijela je soba bila grimizna, svaka nia
i pukotina; %ak su i moje ruke koje sam drao pred licem promijenile boju. U stravi sam podigao pogled prema
visokim prozorima. Svaki od njih bio je od vrha do dna ispunjen plo%ama od sjajnog crvenog stakla; sunce na
zalasku prodira-lo je kroz njih, zasljepljuju"i oko, kao daje svaki prozor bio veliki rubin. Crveno svjetlo liilo je
svega u odaji boje, onako kako to ve%er radi. (inilo se da nema drugih nijansi osim crne i crvene. Bilo je ondje
stolova i visokih nagnutih polica, od kojih nita nije doticalo zaobljeni vanjski zid odaje, ve" se sve zbijalo prema
sreditu odaje. Svaka je povrina bila ispunjena knjigama i svicima i... i drugim stvarima, na ve"ini kojih nisam
dugo mogao zadrati pogled. Sve"enik posjeduje strahovitu znatielju. Nema toga pred %im bi prezao da otkrije
istinu o ne%emu - ili takve istine koje su njemu vane. Mnogi objekti njegovih ispitivanja, ve"inom ivotinje, bili
su zaklju%ani u kaveze nasumi%no poslagane izme'u knjiga; ve"ina njih jo je bila iva, iako bi im bilo bolje da
nisu. Uzevi u obzir kaos u sredini odaje, zidovi su bili neobi%no nenatrpani, goli osim ponekih naslikanih
simbola.
'Ah', rekao je jedan glas. 'Pozdrav, nositelju Pergamene.' Bio je to Prvrates, naravno, koji je sjedio na uskoj
stolici s visokim naslonom u sreditu tog %udnog gnijezda. 'Nadam se da si udobno putovao?'
'Nemojmo se nabacivati rije%ima', rekao sam. S o%ajem je nastupila izvjesna rezignacija. 'Vie nisi nositelj
Pergamene, Prvrates, a nisam ni ja. to ho"e?'
Nasmijao se. Nije bio raspoloen brzati s onim to je za njega bila ugodna razbibriga. 'Jednom %lan Saveza,
uvijek %lan, mislim', zahihotao se. 'Jer, zar nismo obojica jo intimno povezani sa starim stvarima, starim
pismima... starim knjigama?'
Kad je rekao to posljednje, srce mije posrnulo u grudima. Isprva sam mislio da me samo htio mu%iti, da se osveti
za svoje izgnanstvo iz Saveza - iako su drugi bili odgovorniji za to od mene; ve" sam po%eo kliziti u tamu kad su
njega istjerali. Sada sam shvatio da je htio neto sasvim drugo. O%ito je elio neku knjigu koju je mislio da imam
- a ja nisam ni sumnjao o kojoj se knjizi radi.
Hrvao sam se s njim dobar dio sata, koriste"i rije%i kao to ma%eva-lac koristi svoju otricu, i neko vrijeme nisam
uzmicao - posljednje to pijanac izgubi, vidite, njegova je lukavost: ona mu nadivi duu dugo vremena - ali
obojica smo znali da "u na kraju popustiti. Bio sam umoran, vidite, vrlo umoran i bolestan. Dok smo govorili,
dva su %ovjeka ula u odaju. To nisu bili Erkvnstraari nego strogo odjeveni ljudi obrijanih glava, tamnokosi,
tamnoputi stanovnici junih otoka. Nijedan od njih nije se oglasio - moda su bili nijemi - ali unato% tome,
njihova je svrha bila jasna: drat "e me tako da Prvratesovim rukama i namjeri nita ne smeta dok prelazi na
napornije na%ine pregovora. Kad su me ta dvojica zgrabila za ruke i odvukla blie sve"enikovu stolcu, predao
sam se. Nisam se boli bojao, Miriamele, pa %ak ni drugih duevnih uasa koje je mogao nanijeti. Kunem vam se,
iako, zato je to vano, ni sam ne znam. Radije, jednostavno vie nisam mario. Neka mi uzme to ho"e, mislio
sam. Neka s time radi to ga volja. Nije to bilo, rekao sam samom sebi, kao da "e od grijeha pocrnio svijet
primiti kaznu koju ne zasluuje... jer boravio sam u dubinama tako dugo da nisam vidio dobra ni u %emu
drugom osim u samom nitavilu.
'Slobodno si se rjeavao stranica izvjesnog starog sveska, Padreic', rekao je. 'Ili sam dobro upamtio i ti se sada
druga%ije naziva? Nema veze. Treba mi ta knjiga. Ako mi kae kamo si je skrio, ietat "e slobodan na ve%ernji
zrak.' Mahnuo je rukom prema svijetu iza skrletnih prozora. 'Ako ne...' Pokazao je prema izvjesnim predmetima
koji su leali na stolu pri ruci, predmetima ve" prljavim od kose i krvi.
'Vie je nemam', rekao sam mu. To je bila istina. Prodao sam preostalih nekoliko stranica prije %etrnaest dana:
odmarao sam se od posljedica posljednjeg utrka u onoj bu%noj staji.
On je rekao: 'Ne vjerujem ti, %ovje%ulj%e', a onda su mi njegove sluge radili neto sve dok nisam kriknuo. Kad mu
i dalje nisam mogao re"i gdje je, po%eo im je i sam aktivnije pomagati, zaustavivi se samo kad vie nisam
mogao vritati, a glas mi postao napukao apat. 'Hmm', rekao je, %ekaju"i bradu kao da oponaa doktora
Morgenesa koji je %esto znao tako mozgati nad delikatnim prijevodom. 'Moda "u ti ipak morati povjerovati.
ibs@crostuff.net

107

Teko mi je zamisliti da bi sme"e poput tebe utjelo zbog %isto moralnih temelja. Reci mi kome si je prodao - sve
dijelove.'
Nijemo se proklinju"i zbog ubojstva tih raznih trgovaca - jer Pryra-tes "e ih, znao sam, dati ubiti, a njihovu
imovinu konfiscirati bez trenutka oklijevanja - rekao sam mu sva imena kojih sam se mogao sjetiti. Kad bih
oklijevao, pomogli bi mi... njegovi... njegovi sluge..."
Cadrach odjednom stane duboko, grleno jecati. Miriamele je %ula kako ih pokuava obuzdati, a onda se
prekinuo u naletu kalja. Nagnula se naprijed i uhvatila njegovu hladnu ruku, stisnuvi je %vrsto da mu pokae
da je tu. Nakon nekog vremena, disanje mu je postalo pravilnije.
"ao mi je, princezo", hrapavo izusti. "Ne volim o tom razmiljati."
Bilo je suza i u Miriamelinim o%ima. "Ja sam kriva. Nisam te smjela nagovoriti da o tom pri%a. Prestanimo da
moe odspavati."
"Ne." Mogla je osjetiti kako se trese. "Ne, ja sam po%eo. Ionako ne"u dobro spavati. Moda "e mi pomo"i da
zavrim pri%u." Ispruio je ruku i potapao joj glavu. "Mislio sam da je izvukao iz mene sve to je htio, ali bio sam
u krivu. 'to ako ta gospoda vie nemaju djeli"e koje trebam, Padreic?' upita on. Ah, bogovi, nema nita
ogavnije od osmijeha tog sve"enika! 'Mislim da mi treba re"i to si upamtio - jo ima neto pameti u toj vinom
natopljenoj glavi, zar ne? Hajde, recitiraj mi, mali akolitu.'
I rekao sam mu, svaki dio i svaki redak kojeg sam se mogao sjetiti, redoslijedom izvrnutim kao to se moglo
o%ekivati od stvorenja tako bijednog kao ja. (inilo se da ga najvie zanimaju Nissesove zagonetne rije%i o smrti,
posebno neto nazvano 'govorenje kroz veo', to sam shvatio kao rituale koji doputaju nekom da dosegne ono
to je Nisses zvao 'pjesme gornje sfere' - to jest, misli onih koji su nekako izvan smrtnosti, i mrtvi i nikad ivi. Sve
sam to izbljuvao, trude"i se ugoditi, dok je Pryra-tes sjedio kimaju"i, kimaju"i, a sjajna mu je glava blistala na
neobi%nom svjetlu.
Nekako, usred tog stranog iskustva, opazio sam neto %udno. Trebalo mi je vremena, kao to moete zamisliti,
ali otkako sam slobodno po%eo govoriti o svojim uspomenama na Nissesovu knjigu, vie me nisu tukli - jedan od
utljivih slugu %ak mi je dao kale vode da mogu jasnije govoriti. Dok sam blebetao, odgovaraju"i na svako
Prvratesovo pitanje gorljivo poput djeteta na prvoj svetoj mansi, primijetio sam neto to me uznemirilo u vezi
s na%inom na koji se svjetlo pomicalo po sobi. Isprva, u svojem umornom, ispa"enom stanju, bio sam uvjeren da
je Prvrates nekako uspio natjerati sunce da se okre"e unatrag, jer svjetlo koje je trebalo prolaziti od istoka k
zapadu na krvavim prozorima klizilo je umjesto toga na drugu stranu. Razmiljao sam o tom - u takvim
trenucima dobro je imati neto o %emu moete razmiljati osim o onom to vam se doga'a - i napokon shvatio
da se zakoni neba ipak nisu ponitili. Bilo je to vie do same kule, ili barem najvieg dijela gdje smo se nalazili,
koji se polako okretao prema suncu, malko bre od prolaska samog sunca - tako polako da ga, kad se zdruio s
jednoli%no"u najvieg kata kule, nitko nikad izvana nije zamijetio.
Dakle, zato nita nije bilo naslonjeno na kamenje zidova odaje, pomislio sam! (ak i u krajnosti boli i uasa, divio
sam se golemim napravama i kota%ima koji su se ne%ujno pokretali iza buke ili ispod mojih nogu. Takve su me
stvari neko" radovale - proveo sam mnoge sate svoje mladosti prou%avaju"i mehani%ke zakone zemaljske kugle
i nebesa. I, bogovi mi pomogli, to mi je dalo neto o %emu "u misliti osim onoga to su mi %inili i to sam ja,
zauzvrat, %inio drugim ljudima.
Gledaju"i po okrugloj odaji dok sam nastavljao sa svojim blebetanjem, opazio sam prvi put jedva zamjetljive
znakove ugravirane u crveno prozorsko staklo i kako su ti znakovi, ba%eni naprijed poput tankih linija tamnije
crvene boje, prelazili preko neobi%nih simbola narisanih po cijelom unutranjem zidu kule. Nisam se mogao
dosjetiti drugog objanjenja osim toga da je Prvrates pretvorio vrh Hjeldinova tornja u neku vrstu golema
vodenog sata, sprave za mjerenje vremena fantasti%ne veli%ine i sloenosti. Mozgao sam i mozgao, ali do dana
dananjeg ne mogu se dosjetiti ni%eg to bi jednako dobro odgovaralo %injenicama. Crna magija u koju se
Prvrates upleo, predmnijevam, %inila je pje%ane i sun%ane satove nemo"no nepreciznima."
Miriamele mu dopusti da zastane i odmori se. "I to se dogodilo, Cadrach?"
Cadrach je jo oklijevao. Kad je nastavio, govorio je malko bre, kao da ga je taj dio mu%io jo vie od
prethodnoga. "Kad sam zavrio kazivati Prvratesu sve to sam znao, on je sjedio misle"i onoliko vremena koliko
je posljednjem tra%ku sunca trebalo da nestane s jednog prozora i pojavi se na rubu idu"eg. Tada je ustao,
mahnuo rukom, a jedan od njegovih slugu koraknuo je iza mene. Neto me tresnulo po glavi i vie nisam znao
za sebe. Probudio sam se lee"i u gutari pokraj Kvnslagha, rasparane odje"e umrljane teku"inama mojeg tijela.
Vjerujem da su me smatrali mrtvim. Prvrates me svakako nije drao vrijednim daljnjeg truda, %ak ni truda da me
poteno dokraj%i." Cadrach zastane da duboko udahne.
"(ovjek bi pomislio da bih bio izvan sebe od sre"e to sam iv, to sam preivio neto to nisam o%ekivao, ali ja
sam jedino mogao otpuzati dublje u grmlje i %ekati smrt. Ali to su bili topli, suhi dani; nisam umro. Kad sam se
dostatno oporavio, zaputio sam se u Erchester. Tamo sam ukrao neto odje"e i hrane. (ak sam se okupao u
ibs@crostuff.net

108

Kvnslaghu, kako bih mogao u"i na mjesta gdje se prodavalo vino." Redovnik zastenje. "Ali nisam mogao ostaviti
grad, iako sam izgarao za tim. Pogled na Hjeldi-novu kulu koja se uzdizala iznad vanjskih zidina Visotvr'e
uasavao me, ali svejedno nisam mogao pobje"i: osje"ao sam se kao da mi je Prvrates i%upao dio due da me
dri sputana, kao da me mogao pozvati natrag kad god bi poelio, a ja bih iao. I to unato% %injenici da o%ito nije
mario jesam li iv ili mrtav. Ostao sam u gradu, kradu"i, piju"i, pokuavaju"i bez uspjeha zaboraviti strano
izdajstvo koje sam po%inio. Nisam ga zaboravio, naravno - nikad ga ne"u zaboraviti - iako sam s vremenom
dovoljno oja%ao da se istrgnem iz sjene tornja i pobjegnem iz Ercheste-ra." Izgledao je na trenutak kao da bi
mogao jo neto re"i, ali zadrhti i utihne.
Miriamele ponovno uhvati redovnikovu ruku, koja je razdraljivo grebla drvenu klupicu. Negdje na jugu galeb se
oglasi osamljenim krikom. "Ali ne moe kriviti sebe, Cadrach. To je glupo. Bilo tko je mogao u%initi to i ti."
"Ne, princezo", alosno je promrmljao. "Neki ne bi. Neki bi prije umrli nego odali tako strane tajne. A jo
vanije, neki se ne bi odrekli blaga u prvom redu - posebno ne tako opasnog blaga poput Nissesove knjige - za
cijenu nekoliko vr%eva vina. Imao sam svetu dunost. Tome je Savez Pergamene namijenjen, Miriamele - da
sa%uva znanje, ali da sa%uva i Osten Ard od takvih kao to je Prvrates, koji ele upotrijebiti staro znanje za mo"
nad drugima. Zatajio sam i u jednom i u drugom. A Savez je tako'er trebao paziti na povratak Inelukija, Kralja
Oluje. Tu sam zatajio najvie, jer %ini mi se jasnim da sam omogu"io Prvratesu da prona'e taj strahotni duh i
pobudi ponovno u njemu zanimanje za ljudski rod - a sve to zlo izvrio sam samo kako bih mogao lokati vino i
moj ve" ionako pomu"en um potamniti jo vie."
"Ali zato je Prvrates htio sve to znati? Zato ga je toliko zanimala smrt?"
"Ne znam." Cadrach je bio umoran. "Njegov je um istrunuo poput komada starog vo"a - tko zna kakva se %uda
mogu izle"i iz ne%eg takvog?"
Gnjevna, Miriamele mu stisne ruku. "To nije nikakav odgovor." Cadrach se malko uspravi. "ao mije, moja
gospo, ali nemam odgovora. Jedino to mogu re"i jest da iz pitanja koja mi je Prvrates postavio mislim da nije
traio vezu s Kraljem Oluje - ne isprva. Ne, zanimalo ga je, kako je on to nazvao, 'govorenje kroz veo'. Kad je
po%eo istraivati te mra%ne predjele, mislim da su ga opazili. Ve"inu ivih smrtnika koje ondje otkriju unite ili
izlude, ali naslu"ujem da su Prvratesa prepoznali kao mogu"e oru'e za osvetni%kog Inelukija. Iz onog to ste mi
vi i drugi rekli, pokazao se zaista vrlo korisnim oru'em."
Miriamele, ozebla od no"nog povjetarca, %u%ne nie. Neto u onom to je Cadrach upravo rekao ju je kopkalo,
trae"i da se podrobnije prou%i. "elim razmisliti", re%e ona.
"Ako sam vam se zgadio, moja gospo, to se moglo i o%ekivati." Doimao se vrlo dalekim. "I sam se sebi neizrecivo
gadim."
"Ne budi budala." Impulzivno, ona podigne njegovu hladnu ruku i pritisne je o svoj obraz. Osupnut, on je ostavi
ondje na trenutak prije nego to ju je ponovno povukao. "Pogrijeio si, Cadrach. Kao i ja i mnogi drugi." Ona
zijevne. "Sad moramo spavati, da ujutro moemo ustati i opet po%eti veslati." Otpuzala je pokraj njega prema
privremenoj kabini %amca.
"Moja gospo?" re%e redovnik s jasnim iznena'enjem u glasu, ali ona vie nije govorila.
Neto kasnije, dok je Miriamele zapadala u san, %ula gaje kako pue pod zaklon od nauljenog platna. Sklup%ao
se blizu njezinih nogu, ali dah mu je ostao tih, kao da je i on razmiljao. Uskoro su je njeno pljuskanje valova i
ljuljanje usidrenog %amca povukli u san.


Jahai zore

Unato% prohladnoj jutarnjoj magli koja je prekrila Sesuad'ru poput sivog plata, Novi Gadrinsett nalazio se u
gotovo prazni%nom raspoloenju. (eta trolova, koju su preko jezera to se polako ledilo preveli Binabik i Simon,
bila je novo i ugodno %udo u godini %ija su druga %udesa bila gotovo sasvim loa. Dok su se Simon i njegovi mali
prijatelji uspinjali prema posljednjem zavoju stare sithske ceste, gomila brbljave djece koja su odmakla naprijed
od svojih roditelja i starije bra"e po%ela se okupljati oko njih. Planinski ovnovi, o%vrsnuti bukom qanu%kih sela,
nisu prekinuli korak. Neku od manje djece podigle su grube sme'e ruke i spustile na sedla da jau s trolskim
pastirima i lovkinjama. Jedan mali dje%ak, ne o%ekuju"i tako iznenadno i blisko upoznavanje s pridolica-ma,
brine u glasan pla%. Zabrinuto se cere"i kroz svoju rijetku bradu, trol koji ga je podigao njeno je, ali %vrsto,
drao dje%a%i"a koji se koprcao, kako ne bi pao i ozlijedio se me'u zbijenim ovnovima. Dje%akovo jaukanje
nadglasalo je %ak i povike druge djece i neobuzdano bubnjanje i trubljenje qanu%ke kora%nice.
Binabik je rekao Joui za dolazak svojega naroda prije nego to je odveo Simona u umu; zauzvrat, princ se
potrudio to je najbolje mogao da se priredi doli%an do%ek. Ovnove su odveli u tople spiljske staje gdje su
zadovoljno grickali sijeno pokraj konja Novog Gadrinsetta, a onda su Sisqi i ostatak njezina trolskog kontingenta
ibs@crostuff.net

109

odmarirali u vjetrom ugla%ano zdanje Ku"e odlaska, jo okrueni jatom naseljenika koji su zurili objeenih usta.
Sesuad'rine siromane zalihe spojile su se s putnom hranom trolova i podijelio se skroman objed. Sada je bilo
dovoljno stanovnika u Novom Gadrinsettu da je dodatak stotine %ak i tako minijaturnih mukaraca i ena
dupkom napunio spiljastu sithsku dvoranu, ali sku%enost ju je u%inila toplijom. Bilo je malo hrane, ali drutvo je
bilo egzoti%no i uzbudljivo.
Sangfugol ustane, odjeven u svoj najljepi - iako moda malko izno-en - prsluk i hla%e, te izvede nekoliko
omiljenih starih pjesama. Trolovi su pljeskali udaraju"i dlanovima ruku po svojim %izmama. Taj je obi%aj razgalio
gra'ane Novog Gadrinsetta. Qanu%ki mukarac i ena, ponukani svojim prijateljima, izveli su nakon toga
akrobatski ples u kojem su koristili dva kukasta pastirska koplja, uklju%ivaju"i mnogo skakanja i prevrtanja.
Ve"ina naroda Novog Gadrinsetta, %ak i oni koji su uli u dvoranu sumnji%avi prema tim malim strancima, otkrila
je da su ih pri-dolice oduevile. Samo me'u onih nekoliko naseljenika izvorno iz Rim-mersgarda %inilo se da je
zaostala zla volja: dugotrajno neprijateljstvo izme'u trolova i Rimerana ne"e odagnati jedna trpeza i malo
plesa i pjesme.
Simon je sjedio i ponosno promatrao. Nije pio, jer mu je krv jo neugodno klju%ala u glavi od kangkanga
prethodne no"i, ali osje"ao je ugodnu omaglicu kao da je upravo iskapio punu mjeinu. Svi branitelji Sesuad're
bili su zahvalni na dolasku novih saveznika - bilo kakvih saveznika. Trolovi su bili maleni, ali Simon se sje"ao sa
Sikkihoqa kakvi su hrabri borci bili. Jo su bili slabi izgledi da "e se Jouin narod uspjeti oduprijeti Fengbaldu, ali
barem su bili bolji nego dan prije. Najbolje od svega, me'utim, bilo je to to je Sisqi sve%ano zamolila Simona da
se bori rame uz rame s trolovima. Koliko je mogao shvatiti, nikad za to nisu zamolili nekog drugog Utku, zbog
%ega je to bila prava %ast. Qanu-ci su vrlo visoko cijenili njegovu hrabrost, rekla mu je, i odanost koju je pokazao
Binabiku.
Simon si nije mogao pomo"i a da malko ne likuje, iako je odlu%io to zasad zadrati za sebe. Ipak, nije se mogao
suzdrati a da se veselo ne osmjehuje za dugim stolom svakome %iji je pogled uhvatio.
Kad se pojavio Jeremija, Simon ga prisili da sjedne pokraj njega. U drutvu princa i drugog "visokorodnog
naroda", kako ih je Jeremija nazivao, bivem je svjecarevu pomo"niku jo op"enito bilo ugodnije dvoriti Simona
kao osobni sluga - neto to Simonu nije bilo nimalo ugodno.
"Nije u redu", protenje Jeremija, zure"i u kale koji je Simon postavio ispred njega. "Tvoj sam titonoa,
Simone. Ne bih smio sjediti za prin%evim stolom. Trebao bih puniti tvoj kale."
"Glupost." Simon ivahno mahne rukom. "Ovdje se tako ne radi. Osim toga, da si izaao iz dvorca kad i ja, ti bi
doivio pustolovine, a ja bio onaj koji je zavrio u podrumu s Inchom..."
"Nemoj to govoriti!" Jeremija dahne, o%iju punih iznenadne prepasti. "Ne zna...!" Borio se da se obuzda. "Ne,
Simone, nemoj to ni re"i - donijet "e si nesre"u, to "e ti se i ostvariti!" Njegov se izraz promijeni, a strah ustupi
mjesto izrazu %enje. "Osim toga, u krivu si. Takvo to se meni nikad ne bi dogodilo, Simone - zmaj, vilinski
narod, nita od toga. Ako ne moe vidjeti da si poseban, onda..." Duboko je udahnuo, "... onda si jednostavno
glup."
Takva vrsta razgovora Simonu je bila jo neugodnija. "Poseban ili glup, odlu%i se ve" jednom", zareza on.
Jeremija je zurio u njega kao da naslu"uje njegovu misao. (inilo se kako razmilja o tome da nastavi temu, ali
nakon par trenutaka lice mu se iskrivi u podrugljiv osmijeh. "Hmm. 'Posebno glup' bilo bi otprilike u redu, sad
kad si to spomenuo."
Osje"aju"i olakanje to se ponovno naao na %vrstoj podlozi, Simon uroni prste u svoj vinski kale i trcne
kapljice u Jeremijino blijedo lice, to njegova prijatelja nagna na frfljanje. "A vi, gosparu, nijeste nita bolji.
Pomazah vas, a sad vas proglaavam 'sir Glupo Posebnim'." Sve%ano je trcnuo jo nekoliko kapljica. Jeremija
iskesi zube i zamahne na kale, prolivi ostatke po Simonovoj koulji, a onda se stadoe hrvati desnicama,
smiju"i se i mlataraju"i slobodnim ljevicama naprijed-natrag poput razigranih medvjedi"a.
"Posebno Glup!" "Glupo Poseban!"
Nadmetanje, iako jo dobronamjerno, uskoro je postalo malko vatre -nije; oni gosti koji su sjedili najblie
borcima odmaknue se da im dadu mjesta. Princ Joua, unato% izvjesnom negodovanju, otkrije kako mu je
teko zadrati izraz ravnodune pristojnosti. Gospa Vorzheva se otvoreno nasmije.
Trolovi, %ije su se dravne sve%anosti doga'ale na golemom prostranstvu Chidsik ub Lingita i nikad nisu
uklju%ivale nita tako trivijalno kao dva prijatelja koja se hrvaju i trljaju vino jedan drugom u kosu, promatrali su
postupak s ozbiljnim zanimanjem. Neki su se naglas upitali je li se kakav predznak ili proro%anstvo odlu%ivalo
rezultatom tog nadmetanja, drugi ho"e li uvrijediti vjerska uvjerenja svojih doma"ina ako se tiho oklade na
mogu"eg pobjednika. to se ticalo tog posljednjeg, razvila se nijema suglasnost da ono to se ne primijeti ne
moe ni uvrijediti; izgledi su se nekoliko puta promijenili kako se jedan ili drugi borac %inio na rubu potpunog
poraza.
ibs@crostuff.net

110

Kako je prolo mnogo vremena, a nijedan ratnik nije pokazao znakove predaje, zanimanje trolova je poraslo. Da
takvo to potraje tako dugo na sve%anoj trpezi u spilji Pastira i Lovkinje ovih nizinaca - pa, o%ito se radilo,
objanjavali su kozmopoliti medu Qanucima, o ne%em ve"em od obi%nog nadmetanja. Radije, rekli su svojim
prijateljima, bila je to o%igledno vrlo sloena vrsta plesa koja je molila bogove za sre"u i snagu u nadolaze"oj
bitki. Ne, govorili su drugi, to vjerojatno nije bilo nita sloenije od borbe za pravo parenja. Ovnovi su to %inili,
zato ne bi i nizinci?
Kad su Simon i Jeremija shvatili da ih gotovo svi u dvorani promatraju, me% hrvanja rukom se naglo prekinuo.
Dvojica posramljenih natjecatelja, crvenih lica i znojni, izravnali su svoje stolice i posvetili se hrani, ne usu'uju"i
se podignuti pogled u ikojeg od ostalih gostiju. Trolovi su alosno aptali. Kakva teta to ni Sisqi ni Binabik nisu
bili prisutni da protuma%e njihova brojna pitanja o neobi%nom obredu. Prilika za ve"e razumijevanje obi%aja
Utku bila je izgubljena, barem za sada.
Pred Dvoranom Odlaska, Binabik i njegova zaru%nica stajahu do glenja duboko u snijegu koji je prekrio
smrvljene plo%ice Vatrenog vrta. Hladno"a im uop"e nije smetala - kasno prolje"e u Yiqanucu znalo je biti
kudikamo gore, a oni ve" dugo nisu bili sami zajedno.
Zakukuljeni par je stajao blizu jedno drugom, licem u lice, griju"i me'usobno obraze svojim dahom. Binabik
podigne njenu ruku i otare otopljenu pahulju susnjeice sa Sisqina obraza.
"Jo si ljepa ", re%e. "Mislio sam da me moja osamljenost zavarava, ali zaista si jo ljepa nego to se sje"am."
Sisqi se nasmije i privu%e ga blie. "Laskanje, Pjeva%u, laskanje. Zar si vjebao na ovim krupnim nizinkama? Budi
oprezan, jedna od njih mogla bi se uvrijediti i zgnje%iti te."
Binabik se aljivo namrti. "Ne vidim nikog osim tebe, Sisainanamook, i nisam otkad si prvi put otvorila svoje o%i
preda mnom."
Ona ovije ruke oko njegovih grudi i stisne ih stoje %vr"e mogla. Kad ga je pustila, okrenula se i ponovno po%ela
hodati. Binabik uhvati korak pokraj nje.
"Tvoje su novosti dobrodole", re%e on. "Bio sam zabrinut za na narod od dana kad sam ostavio Modro blatno
jezero."
Sisqi slegne ramenima. "Nastavit "emo dalje. Tako je to uvijek sa Sed-dinom djecom. Ipak, uvjeriti moje
roditelje da dovedem %ak i ovu malu %etu naeg naroda bilo je kao pomaknuti kamen pod papkom gnjevnog
ovna."
"Pastir i Lovkinja moda su se pomirili s istinom onog to je Ookequk napisao," re%e Binabik, "ali samo zato to
se za neku neugodnu %injenicu zna daje istinita, ne %inije nita probavljivijom. Ipak, Joua i ostali zaista
su zahvalni - svaka ruka, svako oko bit "e od pomo"i. Pastir i Lovkinja u%inili su dobru stvar, iako nerado." On
zastane. "A i ti si u%inila dobru stvar. Hvala ti za tvoju ljubaznost prema Simonu."
Sisqi ga zbunjeno pogleda. "to pod tim misli?"
"To to si ga zamolila da se pridrui qanu%koj %eti. To mu je mnogo zna%ilo."
Ona se osmjehne. "Nije to bila usluga, voljeni. To je zasluena %ast i na izbor - ne samo moj, Binabik, ve" i
naroda koji je doao sa mnom."
Binabik se iznena'eno zagleda u nju. "Ali oni ga ne poznaju!"
"Neki ga poznaju. Nekolicina onih koji su preivjeli na mar sa Sikki-hoqa nalaze se me'u tih stotinu. Vidio si
Snenneqa, sigurno? A oni koji su bili na Sikkihoqu vratili su se s pri%ama za ostale. Na mladi prijatelj je ostavio
dubok dojam na na narod, voljeni."
"Mladi Simon." Binabik razmisli o tome na trenutak. "(udno je misliti o tom, ali znam da govori istinu."
"Puno je rastao, tvoj prijatelj, %ak i otkad smo se rastali kod jezera. Zasigurno si to primijetio?"
"Znam da ne misli na njegovu visinu - uvijek je bio krupan, %ak i za nekog od njegova naroda."
Sisqi se nasmije i ponovno ga stisne. "Ne, naravno da ne mislim. elim re"i da, otkad je siao s naeg gorja,
izgleda poput nekog tko je krenuo putem mukosti."
"Nizinci nemaju nae obi%aje, ljubavi moja - ali mislim da je cijela prola godina, na neki na%in, bila njegov put
mukosti. A mislim da jo nije zavrio." Binabik odmahne glavom, a onda obuhvati njezinu ruku svojom. "Pa
ipak, u%inio sam Simonu nepravdu pretpostavivi da si mu to u%inila iz ljubaznosti. On je mlad i brzo se mijenja.
Toliko sam mu blizak, moda ne vidim promjene tako jasno poput tebe."
"Vidi jasnije nego itko od nas, Binbiniqegabenik. Zato te volim - i zato ti se nita ne smije dogoditi. Nisam
davala roditeljima po%inka dok me nisu pustili da budem pokraj tebe s %etom naeg naroda."
"Ah, Sisqi," on "e %eznutljivo, "tisu"u, tisu"u naih naj%vr"ih trolova ne bi nas moglo %uvati u ovim stranim
vremenima - ali imati te ponovno pokraj sebe bolje je od nebrojeno mnogo kopalja."
"Opet laskanje", nasmije se ona. "Ali tako divno sro%eno." Ruku pod ruku, hodali su kroz snijeg.
Zalihe hrane bile su slabe, ali ne i zalihe drva: u Ku"i odlaska vatra bijae visoko naloena cjepanicama te je dim
zacrnio strop. Ina%e bi Si-mona uznemirilo takvo kaljanje sithskog svetita, ali no"as je na to gledao tek kao na
ibs@crostuff.net

111

neto potrebno - hrabru, veselu gestu u razdoblju siromanom nadom. Pogledao je prema krugu ljudi koji se
formirao oko buktinje kad je ve%era zavrila.
Ve"ina naseljenika odlutala je natrag u svoje atore i pe"ine, umorna nakon dugog dana i neo%ekivane proslave.
Neki su se trolovi tako'er povukli, nekolicina da provjeri ovnove - jer to, pitali su se, nizinci uop"e znaju o
ovcama? - a drugi u krevet u pe"inama koje je prin%ev narod priredio za njih. Binabik i Sisqi sada su sjedili za
visokim stolom s princem, tiho razgovaraju"i, lica kudikamo ozbiljnijih od ostatka sudionika zabave, koji su sada
dodavali iz ruke u ruku dragocjene vinske mjeine po krugu oko vatre. Simon promisli na trenutak, a onda se
zaputi prema skupini okupljenoj blizu ognja.
Gospa Vorzheva je ostavila prin%ev stol i ila prema vratima - vojvotkinja Gutrun hodala je pokraj nje, njeno
pridravaju"i Thrithinan-ku za lakat poput majke spremne obuzdati impulzivno dijete - ali kad je Vorzheva
opazila Simona, zastane. "Tu si", re%e i mahne mu rukom da se priblii. Dijete koje je raslo u njoj po%injalo se
pokazivati, u obliku izbo%ine na njezinu trbuhu.
"Moja gospo. Vojvotkinjo." Pitao se treba li im se nakloniti, a onda se sjeti da su ga obje ranije vidjele kako se
tu%e s Jeremijom. Porumeni i brzo se sagne da sakrije lice.
Vorzheva je zvu%ala kao da se smijei. "Princ Joua veli da su ovi trolovi tvoji zakleti saveznici, Simone - ili te
trebam zvati sir Seoman?"
Postajalo je sve gore i gore. Obrazi su mu bili alosno vru"i. "Molim vas, moja gospo, samo Simon." Sakrio je
pogled, a onda se polako uspravio.
Vojvotkinja Gutrun se zahiho"e. "Nebo ti pomoglo, mom%e, ne budi tako zabrinut. Pusti ga da se pridrui
ostalima, Vorzheva - on je mlad momak i eli ostati budan do kasno, piju"i i hvaliu"i se."
Vorzheva je otro pogleda na trenutak, a onda se njezin izraz ublai. "Samo sam mu htjela re"i..." Okrenula se
Simonu. "Samo sam ti htjela re"i da bih eljela vie znati o tebi. Mislila sam da su nai ivoti bili %udni otkad smo
napustili Naglimund, ali kad mi je Joua ispri%ao to si ti sve vidio..." Ponovno se nasmijala, malko alosno, te
rairila svoje duge prste na trbuhu. "Ali lijepo je od tebe to si nam doveo pomo". Nikad nisam vidjela nita
nalik ovim trolovima!"
"Ali poznaje... mmmmhh... Binabika ve" dugo ", re%e Gutrun, zijevaju"i u aku.
"Da, ali vidjeti jednog malenog %ovjeka nije isto kao i vidjeti ih toliko, toliko mnogo." Vorzheva se okrene
Simonu kao da trai pomo". "Razumije li?"
"Da, gospo Vorzheva." On se nasmijei, sjetivi se. "Prvi put kad sam ugledao grad u kojem ivi Binabikov narod
- stotinu pe"ina na obronku planine, vise"e mostove od konopca i vie trolova nego to moete zamisliti, i
mladih i starih - da, bilo je to zaista druga%ije nego poznavati samo Binabika."
"Upravo tako." Vorzheva kimne. "Pa, jo jednom ti hvala. Moda "e me jednog dana posjetiti da mi ispri%a
vie o svojim putovanjima. Sada mi je ponekih dana zlo, a Joua se toliko brine kad iza'em i hodam naokolo"
ona se opet nasmijei, ali u tome je bilo malko gor%ine, "pa je dobro imati drutvo."
"Naravno, gospo. Bila bi mi %ast."
Gutrun povu%e Vorzhevin rukav. "Hajde sada, Vorzheva. Pusti mladi"a da ode porazgovarati sa svojim
prijateljima."
"Da. Pa, laka ti no", Simone."
"Gospe." On se ponovno nakloni dok su odlazile, ovaj put malko otmjenije. O%igledno je to bilo neto to se
usavravalo vjebom.
Sangfugol podigne pogled kad je Simon stigao do vatre. Svira% harfe izgledao je umorno. Stari arko sjedio je
pokraj njega, nastavljaju"i jednostranu nesuvislu raspravu - raspravu koju je Sangfugol naizgled ostavio prije
podosta vremena.
"Tu si", re%e svira% harfe. "Sjedni. Uzmi vina." On ponudi mjeinu.
Simon uzme gutljaj samo iz prijateljstva. "Svidjela mi se pjesma koju si ve%eras izveo - ona o medvjedu."
"Osgalov napjev? Dobar je. Sjetio sam se da si pri%ao kako u trolskoj zemlji imaju medvjeda, pa sam pomislio da
bi im se svidjela."
Simon nije imao srca otkriti da je samo jedan od njihovih stotinu novih gostiju govorio makar i jednu rije%
zapadnja%kog - da je svira% harfe mogao pjevati o mo%varnim pticama, a oni to ne bi primijetili. Me'utim, iako
je predmet pjesme bio potpuna tajna, Qanuci su zaista uivali u njezinim energi %nim pripjevima i Sangfugolovim
buljookim izraima lica. "Pa svojski su joj pljeskali", re%e Simon. "Mislio sam da "e se krov sruiti."
"Pljeskali su po %izmama - jesi li vidio?" Vrativi se mislima na taj trijumf, Sangfugol se vidno ispravi. Moda je
bio jedini svira% harfe kojem su pljeskale trolske noge - takvo to nije se govorilo %ak ni za legendarnog Eoin-ec-
Cluiasa.
"(izme?" arko se nagne naprijed i uhvati Sangfugolovo koljeno. "A ko ih je uop"e nau%io nosit %izme, to bi ja
htio znat. Gorski divljaci ne nose %izme."
ibs@crostuff.net

112

Simon zausti odgovoriti, ali Sangfugol razdraeno strese glavom. "Opet govori besmislice, arko. Nema pojma
o trolovima."
Posramljen, lakrdija se ogleda oko sebe, dok mu je kvrga u vratu skakutala. "Samo sam pomislio daje %udno
to..." Pogledao je Simona. "A ti ih pozna, sinko? Te male ljude?"
"Poznam. Binabik je moj prijatelj - %esto si ga ve" ovdje vi'ao, zar ne?"
"Jesam, jesam." arko kimne, ali vodenaste su mu o%i bile odsutne; Simon nije bio siguran da se zaista sje"ao.
"Pa, kad smo ostavili Naglimund i otili na zmaj-planinu," oprezno "e Simon, "planinu koju si nam ti pomogao
prona"i, arko, svojim uspomenama na ma% Trn - nakon to smo bili na planini, otili smo do mjesta gdje ivi
Binabikov narod i sreli njihova kralja i kraljicu. A sad su nam oni poslali ove ljude da nam budu saveznici."
"Ah, vrlo ljubazno. To je vrlo ljubazno." arko sumnji%avo zakilji preko vatre u najbliu skupinu trolova, pola
tuceta mukaraca koji su se smijali i bacali kocku na vlanoj piljevini. Ostarjeli lakrdija podigne pogled,
razvedrivi se. "I oni su to zbog onog to sam ja rekao!"
Simon je oklijevao, a onda re%e: "Na neki na%in, da. To je istina."
"Ha!" arko se naceri, izloivi krnjatke svojih rijetkih preostalih zuba. Izgledao je istinski sretan. "Rekao sam
Joui i svima ostalima za ma%, je 1' da? Za oba ma%a." Ponovno je pogledao trolove. "to to rade?"
"Bacaju kocku."
"Budu"i da sam ih ja ovamo doveo, mogao bi im pokazat kako se igra prava igra. Mogao bi ih nau%it Bikov rog."
arko ustane i otetura nekoliko koraka do mjesta gdje su se trolovi kockali, a onda se svali prekrienih nogu
usred njih i po%ne objanjavati igru Bikov rog. Trolovi su se grohotom smijali njegovu o%itu pijanstvu, ali se
%inilo da tako'er uivaju u njegovu posjetu. Uskoro su se lakrdija i pridolice zapleli u smijenu igru pantomime
dok je arko, ve" smu"en pi"em i uzbu'enjem ve%eri, pokuavao objasniti istan%anije nijanse igre kockom
skupini malenih gortaka koji nisu razumjeli njegove rije%i.
Smiju"i se, Simon se okrene natrag Sangfugolu. "Ovo "e ga vjerojatno drati zaokupljena nekoliko sati, u
najmanju ruku."
Sangfugol na%ini kiselo lice. "Da sam se barem toga dosjetio sam. Odavno bih ga poslao da ih gnjavi."
"Ne mora biti Sarkov %uvar. Ako kae Joui koliko ti se ne mili zadatak, siguran sam da "e on zamoliti nekog
drugog da ga obavlja."
Svira% harfe odmahne glavom. "Nije ba tako jednostavno."
"Reci mi." Izbliza je Simon mogao vidjeti tamnu prljavtinu u plitkim borama oko Sangfugolovih o%iju, mrlju na
njegovu %elu ispod kovr%ave sme'e kose. Svira% harfe kao da je izgubio poprili%no svoje profinjenosti, ali Simon
nije bio siguran da je to bilo dobro, nenjegovan Sangfugol %inio se udarcem protiv prirode, poput neuredne
Rahele ili nespretnog Jirikija.
"arko je bio dobar %ovjek, Simone." Svira%eve rije%i izlazile su polako, nevoljko. "Ne, to nije poteno. On je/05
dobar %ovjek, pretpostavljam, ali ovih je dana ve"inom star i budalast - i pijan kad god to moe. Nije zao, samo
je zamoran. Ali kad sam tek po%eo sa svojim zanatom, pronaao je vremena da mi pomogne iako mi nita nije
dugovao. Radio je sve to iz dobrote. Nau%io me pjesmama i harmonijama koje nisam znao, pomogao mi nau%iti
kako valja ispravno koristiti glas da me ne bi iznevjerio kad mi ustreba." Sangfugol slegne ramenima. "Kako mu
mogu okrenuti leda samo zato to me umara?"
Glasovi trolova u blizini povisili su se, ali ono to se na trenutak %inilo po%etkom prepirke bilo je naviranje
pjesme, grlenog i trzavog napjeva; melodija je bila %udna koliko je mogla biti, ali aljivost toliko o%ita %ak i na
nepoznatom jeziku da se arko, usred pjeva%a, zahihotao i pljesnuo rukama.
"Pogledaj ga", re%e Sangfugol s tra%kom zabavljenosti. "On je poput djeteta - a takvi moda svi postanemo,
jednog dana. Kako ga mogu mrziti, ita ja%e nego to bih mrzio maliana koje ne zna to radi?"
"Ali %ini se da te on izlu'uje!"
Svira% harfe frkne. "Zar djeca ponekad ne izlu'uju roditelje? Ali jednog dana, i roditelji sami postanu kao djeca i
osvete se sinovima i k"erima, jer onda su stari roditelji ti koji pla%u i pljuju i opeku se na kuhinjskoj vatri, a
njihova djeca moraju trpjeti." U njegovu je smijehu bilo malo veselja. "Mislio sam da sam otiao daleko od
vlastite majke kad sam se uputio u svijet da okuam sre"u. A sad vidi to sam naslijedio za svoju nevjernost."
Pokazao je prema arku koji je, zaba%ene glave, pjevao s trolovima, laju"i bez rije%i i melodije poput psa pod
punim mjesecom.
Osmijeh koji je ovaj prizor proizveo brzo izblijedi sa Simonova lica. Barem su Sangfugol i ostali imali izbor ho"e li
ili ne"e ostati s roditeljima. Sa siro%adi je bilo druga%ije.
"A tu je i druga strana." Sangfugol se okrene da pogleda Jouu, koji je jo bio u duboku razgovoru s Qanucima.
"Postoje oni koji se ne mogu osloboditi roditelja, %ak i kad oni umru." Pogled koji je spustio na princa bio je pun
ljubavi i, iznena'uju"e, gnjeva. "Ponekad se %ini da se gotovo boji pokrenuti, iz straha da bi mogao stati na
sjenu uspomene starog kralja Ivana."
ibs@crostuff.net

113

Simon je zurio u Jouino duguljasto, uznemireno lice. "Toliko se brine."
"Da, %ak i kad od toga nema koristi." Dok je Sangfugol govorio, arko se dogegao natrag. Kangkang njegovih
qanu%kih kockarskih partnera podigao je starca do novog i budnijeg stupnja pijanstva.
"Svakog nas %asa mogu napasti Fengbald i tisu"u %eta, Sangfugol", zarei Simon. "To je sigurno dostatan razlog
za Jouinu zabrinutost. Ponekad se briga zove 'planiranje', zna."
Svira% harfe mahne rukom u isprici. "Znam i ne kritiziram ga kao vojnog stratega. Ako se itko moe dosjetiti
na%ina da pobijedimo u ovoj bitki, to "e biti na princ. Ali kunem ti se, Simone, ponekad mislim da, ako bi ikad
pogledao sebi pod noge i opazio mrave i buhe koje mora ubiti sa svakim korakom, ne bi nikad vie hodao. Ne
moe biti voda -a nekmoli kralj - kad svaka rana nanesena nekom od tvojeg naroda pe%e kao da se dogodila
tebi. Joua previe pati, drim, da bi ikad bio sretan na prijestolju."
Sarko je sluao, o%iju sjajnih i napetih. "On je dijete svojeg oca, to je sigurno."
Sangfugol srdito podigne pogled. "Opet govori gluposti, staro mom%e. Svijetli je Ivan bio potpuna suprotnost,
kao to svi znaju - kao to bi ti trebao znati bolje od ikog!"
"Ah", sve%ano "e arko, lica neo%ekivano ozbiljna. "Ah. Da." Nakon trenutka utnje, kad se %inilo da bi mogao
jo neto re"i, lakrdija se naglo okrene i opet udalji.
Simon slegne ramenima na star%evu %udnu primjedbu. "Kako dobrog kralja ne moe boljeti ako njegov narod
pati, Sangfugol?" upita. "Zar ne smije mariti?"
"Naravno da smije. Aedonove mi krvi, da! - ina%e ne bi bio bolji od Jouina ludog brata. Ali kad poree prst,
legne li i ne mi%e li se sve dok ponovno ne zaraste? Ili zaustavi krvarenje i nastavi sa svojim poslom?"
Simon razmisli o tome. "eli re"i da je Joua poput farmera iz one stare pri%e - onoga koji je kupio najbolju,
najdeblju svinju na sajmu, a onda se nije mogao prisiliti da je zakolje, pa su on i njegova obitelj gladovali dok je
svinja ivjela."
Svira% harfe se nasmije. "Pretpostavljam, da. Iako ne tvrdim da bi Joua trebao dopustiti da mu narod zakolju
poput svinja - samo to da se ponekad loe stvari dogode, bez obzira na to koliko se jako dobar princ trudi da ih
sprije%i."
Sjedili su zure"i u vatru dok je Simon premiljao o onom to je njegov prijatelj rekao. Kad je Sangfugol napokon
zaklju%io da "e arko biti siguran u drutvu Qanuca - stari lakrdija vrijedno ih je u%io balade sumnjive
pristojnosti - svira% harfe odlutao je na spavanje. Simon je sjedio i sluao koncert neko vrijeme sve dok ga glava
nije po%ela boljeti, a onda otiao izmijeniti nekoliko rije%i s Binabikom.
Njegov je trolski prijatelj jo razgovarao s Jouom, iako je Sisqi sada gotovo spavala, glave naslonjene na
Binabikovo rame, o%iju dugih trepavica napola sklopljenih. Pospano se osmjehnula kad se Simon pribliio, ali
nita nije rekla. Paru ljubavnika i Joui pridruio se krni zapovjednik Freosel i mravi starac kojeg Simon nije
prepoznao. Trenutak kasnije shvatio je da je to morao biti Helfgrim, bivi na%elnik Gadrinsetta koji je pobjegao
iz Fengbaldova logora.
Dok je promatrao Helfgrima, Simon se prisjeti Gelojinih dvojbi u vezi s njim. Svakako se %inio uzrujanim i
usplahirenim dok se obra"ao princu, kao da bi svakog %asa mogao re"i neto pogreno i navu"i na sebe neku
teku kaznu. Simon nije mogao a da se ne upita koliko mogu vjerovati tom trzavom starcu, ali trenutak kasnije
pokudio se zbog takve be"utnosti. Tko zna kakve je muke siroti stari Helfgrim pretrpio, a od kojih je ovako
izgledao? Nije li i sam Simon lutao poput divlje ivotinje u umi nakon svojeg bijega iz Visotvr'e? Tko ga je
mogao vidjeti onomad i jo ga drati vjerodostojnim?
"Ah, prijatelju Simone." Binabik podigne pogled. "Drago mi je to te vidim. Radim neto zbog %ega "e tvoja
pomo" sutra biti potrebna."
Simon kimne kako bi pokazao da "e mu biti na raspolaganju.
"Istinu govore"i," re%e Binabik, "radi se o dvije stvari. Jedna je da te moram nau%iti malo qanu%kog, kako bi se
mogao dati na govorenje mojem narodu u vrijeme bitke."
"Naravno." Simon je bio zadovoljan to se Binabik sjetio. Zbog toga je sve bilo stvarnije, %uti da se o tom govori
u ozbiljnoj Jouinoj prisutnosti. "Ako imam prin%evo doputenje da se borim s Qanucima, naravno." Pogledao je
Jouu.
Princ re%e: "Binabikov "e nam narod najvie pomo"i ako shvati to trebamo od njega. Njihova "e sigurnost na
taj na%in biti najbolje zadovoljena. Ima moje doputenje, Simone."
"Hvala, Visosti. to jo, Binabik?"
"Moramo se tako'er dati na skupljanje svih %amaca koji pripadaju puku Novog Gadrinsetta." Binabik se isceri.
"Sigurno ih je %etrdeset kad ih se sve zbroji."
"(amaca? Ali jezero oko Sesuad're je zale'eno. Od kakve "e nam oni biti koristi?"
"Ne"e nam sami %amci dobro dolaziti", re%e trol. "Ali njihovi dijelovi ho"e."
"Binabik ima plan za obranu ovog mjesta", objasni Joua. Izgledao je sumnji%avo.
ibs@crostuff.net

114

"To se ne nalazi biti samo plan." Binabik se opet smijeio. "Nije to samo zamisao koja je sletjela na mene poput
kamena. To je siguran qanu%ki na%in koji "u pokazati vama, Utku - a to je velika sre"a za vas." Zadovoljno se
zahihotao.
"O %emu se radi?"
"Re"i "u ti sutra kad se dademo na na %amcolovni zadatak."
"Jo jedna stvar, Simone", re%e Joua. "Znam da sam to ve" spominjao, ali osje"am kako je vrijedno da te se
ponovno upita. Misli li da ima ikakve anse da "e tvoji prijatelji Sithe do"i? Ovo je njihovo svetite, zar ne? Zar
ga ne"e braniti?"
"Ne znam, Joua. Kao to sam rekao, %inilo se da Jiriki smatra kako "e njegov narod trebati temeljito uvjeriti."
"teta." Joua provu%e prste kroz kratko podianu kosu. "Istinu govore"i, bojim se da nas je ipak premalo, %ak i
nakon dolaska ovih hrabrih trolova. Pomo" Lijepih bila bi velika dobrobit. Ha! (udan je ivot, zar ne? Moj se
otac ponosio time to je otjerao posljednje Sithe u njihova skrovita; sada se njegov sin moli da do'u i
pomognu obraniti ostatke kraljevstva njegova oca."
Simon alosno odmahne glavom. Nita se nije moglo re"i. Stari na%elnik, koji je nijemo sluao razgovor, sada
podigne pogled prema Simonu, pomno ga prou%avaju"i. Simon pokua opaziti kakvu natruhu star%evih misli u
njegovim vodenastim o%ima, ali nita ne uspije razaznati.
"Probudi me kad do'e vrijeme da krenemo, Binabik", napokon "e Simon. "Laku no" svima. Laku no", prin%e
Joua." Okrenuo se i zaputio prema vratima. Pjevanje trolova i nizinaca oko vatre se stialo, a napjevi su postali
polagani i sjetni. Vatra je, gube"i se, bacala crveno treperavo svjetlo po sjenovitim zidovima.
Kasno jutarnje nebo bilo je gotovo prazno od oblaka. Zrak je bio o%ajno hladan; Simonov se dah puio pred
njegovim licem. On i Binabik uvjebavali su nekoliko vanih rije%i na qanu%kom jeziku od prvog svjetla, a Simon,
koji je pokazivao strpljivost ve"u nego ina%e, dobro je napredovao.
"Reci 'sad'." Binabik nadigne obrvu. "Ummu."
Qantaqa, koja je kaskala pokraj njih, nadigne glavu i puhne, a onda prona'e glas za kratak lave. Binabik se
nasmije.
"Ona se ne nalazi razumjeti zato joj se sada i ti obra"a", objasni on. "To su rije%i koje %uje samo od mene."
"Ali mislio sam da si rekao kako tvoj narod ima posve drugi jezik kojim govorite sa svojim ivotinjama." Simon
pljesne rukama u rukavicama da mu se prsti ne pretvore u ledene sige.
Binabik mu uputi prijekoran pogled. "Ne nalazim se govoriti s Qan-taqom kao to mi trolovi govorimo naim
ovnovima, ili pticama i ribi. Ona je moj prijatelj. Obra"am joj se kao bilo kojem drugom prijatelju."
"Oh." Simon odmjeri vu%icu. "Kako kaete 'ao mije', Binabik?" "Chem ea dok."
Okrenuo se i potapao vu%i%ina iroka le'a. "Chem ea dok, Qan-taqa." Ona mu se iroko iskesi, da"u"i paru.
Poto su otili malko dalje, Simon re%e: "Kamo idemo?"
"Kao to sam ti govorio prole no"i: idemo skupiti %amce. Ili radije, dat "emo se na slanje vlasnika %amaca u
talionicu, gdje "e Sludig i ostali rastavljati %amce. Ali mi "emo svakoj osobi dati jedan od ovih"
pokazao je sveanj komadi"a pergamenta s Jouinom runom krupno utisnutom na svakom od njih, "da znaju
kako se nalaze imati prin%evu rije% da "e biti ispla"eni."
Simon bijae zbunjen. "Jo ne razumijem to "e u%initi. Ti ljudi trebaju svoje %amce da love ribu, da prehrane
sebe i svoje obitelji."
Binabik odmahne glavom. "Ne, kad su %ak i rijeke sada pokrivene debelim ledom. A ako ovdje ne pobijedimo,
ne"e biti vano kakve se planove narod Novog Gadrinsetta nalazi imati."
"Dakle, ho"e li mi re"i koji je tvoj plan?"
"Uskoro, Simone, uskoro. Kad zavrimo s jutarnjim poslom, odvest "u te u talionicu i dat "e se na gledanje."
Hodali su zajedno prema naselju. "Fengbald "e vjerojatno brzo napasti."
"Uvjeren sam", re%e Binabik. "Ova hladno"a sigurno je skrila duh njegovih ljudi, iako se nalaze dobivati pla"u u
kraljevu zlatu."
"Ali bit "e ih premalo da postave opsadu, zar ne misli? Sesuad'ra je prili%no velika, %ak i za tisu"u ljudi."
"Nalazim se slagati s tvojom milju, Simone." Binabik promisli. "Joua, Freosel i ostali razgovarali su sino" o tom.
Nalaze se misliti da Fengbald ne"e pokuati opsjesti brdo. U svakom slu%aju, dvojim da zna kako je loa naa
pripremljenost i kako su slabe nae zalihe."
"Sto "e onda poduzeti?" Simon pokua razmiljati kao Fengbald. "Pretpostavljam da "e nas jednostavno
pokuati napasti. Iz onog to sam %uo o njemu, nije strpljiv tip."
Trol ga pronicavo pogleda, s bljeskom u tamnim o%ima. "Mislim da si se dobro domislio, Simone. I meni se to
%ini najvjerojatnije. Ako si mogao dovesti odred uhoda u Fengbaldov logor, logi%no je da je i on poslao svoje
pijune ovamo - Sludig i Hotvig dre da su vidjeli dokaze toga, tragove konja i sli%no. Stoga, znat "e da postoji
iroka cesta koja vodi uzbrdo i iako je ona neto to se dade obraniti, nije poput dvorskih zidina gdje se kamenje
ibs@crostuff.net

115

moe bacati s visina. Nalazim se naga'ati da "e pokuati suzbiti otpor svojim ja%im i neustraivim vojnicima i
juriati sve do vrha."
Simon promisli o ovom. "Imamo vie ljudi nego to on zna, sad kad je tvoj narod ovdje. Moda ga moemo
zadrati dulje nego to misli."
"Bez dvojbe", ustro "e Binabik. "Ali na koncu ne"emo uspjeti. Oni "e se dati na pronalaenje drugih putova
uzbrdo - tako'er, za razliku od dvorca, na brdo se mogu uspeti ljudi od odlu%nosti, %ak i po ovom hladnom i
skliskom vremenu."
"to onda moemo %initi - nita?"
"Moemo se dati na upotrebljavanje naih mozgova, a ne samo srca, prijatelju Simone." Binabik se nasmijei
njenim, u"kastim osmijehom. "Zato sada lovimo %amce - ili radije, %avle koji ih dre zajedno."
"(avle?" Simon je bio jo zbunjeniji.
"Vidjet "e. Sad brzo, daj mi rije% koja zna%i 'napad'!"
Simon promisli. "Nihuk."
Binabik isprui ruku i malko ga gurne u bok. "Nihut. S glasom 't', ne 'k'."
"Nihut!" glasno "e Simon.
Qantaqa zarei i ogleda se, trae"i neprijatelja.
Simon je sanjao da stoji u velikoj prijestolnoj dvorani Visotvr'e, gledaju"i kako Joua, Binabik i gomila drugih
trae tri ma%a. Iako su kopali po svakom kutku, podiu"i svaku tapiseriju posebno, te %ak gledaju"i ispod
malahitnih sukanja kipova bivih kraljeva Visotvr'e, %inilo se da samo Simon moe vidjeti crni Trn, sivu Tugu i
tre"u srebrnastu otricu, koja je sigurno bila Svjetloklin kralja Ivana, naslonjene nao%igled svih na veliko
prijestolje od poutjele bjelokosti, Prijestolje od zmajokosti.
Iako Simon, dok je ivio u Visotvr'i, nikad nije vidio taj tre"i ma% s udaljenosti manje od stotinu koraka, bio je
nevjerojatno jasan u njegovu snu, zlatnog bal%aka izra'enog u krivulji svetog Drveta, a ruba tako ulatenog da
je svjetlucao %ak i u zamra%enoj odaji. Otrice su se naslanjale jedna na drugu, s bal%acima u zraku, poput nekog
neobi%na tronoca; velika, iskeena lubanja zmaja Shurakaija protezala se iznad njih, kao da "e ih svakog %asa
prodrijeti, zauvijek ih usisavi s vida. Kako ih Joua i ostali nisu vidjeli? Bilo je tako o%ito! Simon je pokuao re"i
svojim prijateljima da su promaivali, ali nije mogao prona"i glas. Pokuao je pokazati prstom, na%initi kakav
zvuk koji bi im privukao pozornost, ali nekako je izgubio svoje tijelo. Bio je sablast, a njegovi voljeni prijatelji i
saveznici radili su stranu, stranu pogreku...
"Proklet bio, Simone, ustaj!" Sludig ga je grubo drmusao. "Hotvig i njegovi vele da je Fengbald krenuo u mar.
Bit "e ovdje prije nego to se sunce nade iznad linije drve"a."
Simon s mukom sjedne. "to?" zagrgolji. "to?"
"Fengbald dolazi." Rimeranin se povu%e prema vratima. "Ustaj!"
"Gdje je Binabik?" Srce mu je brzo udaralo dok se tekom mukom trudio da se razbudi. to je trebao %initi?
"On je ve" s princem Jouom i ostalima. Do'i odmah." Sludig strese glavom, a onda se iskesi s divljim veseljem.
"Napokon - netko s kime se moemo boriti!" Sagnuo se ispod zaklopca atora i nestao.
Simon se izmigolji iz svojeg plata i nespretno navu%e %izme, slomivi u urbi nokat na svojim promrzlim
prstima. Tiho je opsovao dok je nabacivao na sebe vanjsku koulju, a potom je pronaao svoj qanu%ki no i
opasao korice. Ma% koji mu je dao Joua bio je zavijen u platno za late-nje pod njegovom slamaricom; kad gaje
odmotao, %elik je bio leden pod njegovom rukom. Zadrhtao je. Fengbald dolazi. Bio je to dan o kojem su toliko
tjedana razgovarali. Ljudi "e poginuti, neki moda prije nego to sivo sunce dosegne zenit. Moda "e i sam
Simon biti jedan od njih.
"Loe misli", promrmlja dok je zakop%avao pojas svojeg ma%a. "Loa sre"a." Na%inio je znak Drveta da se obrani
od vlastitih naopakih rije%i. Morao se pouriti. Trebali su ga.
Dok je kopao u kutu atora trae"i rukavice, nabasao je na neobi%no umotan zaveljaj koji mu je dala Aditu.
Zaboravio je na nj od no"i kad se iskrao iz Zvjezdarnice. O %emu se radilo? Odjednom mu bude zlo kad se sjetio
da je Amerasu eljela da ga preda Joui.
Milosrdni Aedone, to sam u%inio?
Je li to bilo neto to ih je moglo spasiti? Je li on, u svojoj gluposti, u svojoj sanjarskoj zaboravljivosti, zanemario
oruje koje je moglo odrati njegove prijatelje na ivotu? Ili se radilo o ne%em %ime se moglo pozvati Sithe u
pomo"? Ho"e li sada biti prekasno?
Dok mu je srce bubnjalo od veli%ine pogreke, pokupio je torbu -primijetivi %ak i u svojoj preplaenoj urbi
neobi%nu, sklisku meko"u njezina tkanja - a onda izjuri na ledeno svjetlo zore.
Velika gomila okupljala se u Ku"i odlaska, zahva"ena mahnitom aktivno"u koja se svakog %asa %inila spremnom
pretvoriti se u pani%no mlataranje. U sreditu svega Simon prona'e Jouu i malu skupinu koja je uklju%ivala
Deornotha, Geloj, Binabika i Freosela. Princ, s %ijeg je lica nestao svaki trag neodlu%nosti, izvikivao je naredbe,
ibs@crostuff.net

116

pregledavao planove i rasporede i poticao neke od bojaljivijih branitelja Novog Gadrinsetta. Sjaj Jouina oka
nagnala je Simona da se osje"a poput izdajnika.
"Vaa Visosti." Koraknuo je naprijed, a onda se spustio na koljeno pred princem, koji je pogledao dolje s blagim
iznena'enjem.
"Na noge, Simone", nestrpljivo "e Deornoth. "Imamo posla." "Bojim se da sam na%inio stranu pogreku, prin%e
Joua."
Princ zastane, vidno se prisiljavaju"i na mirnu pozornost. "Kako to misli, sine?"
Sine. Ta rije% teko pogodi Simona. elio je da je Joua zaista mogao biti njegov otac - u tom je %ovjeku sasvim
sigurno bilo ne%eg to je volio. "Mislim da sam napravio glupost", re%e. "Veliku glupost."
"Zbori s panjom", re%e Binabik. "Reci samo %injenice koje imaju vanost."
Uznemiren izraz princa Joue ublai se dok je sluao Simonovo zabrinuto objanjenje. "Daj mi ga onda", re%e
kad je Simon zavrio. "Nema smisla gristi se sve dok ne saznamo o %emu se radi. Iz tvojeg izraza lica bojao sam
se da si u%inio neto %ime si nas izloio otvorenom napadu. Ovako kako stvari stoje, tvoj je zaveljaj vjerojatno
samo neki zalog."
"Vilinski dar?" sumnji%avo upita Freosel. "Zar oni nijesu opasni?"
Joua %u%ne i uzme vre"u od Simona. Bilo mu je teko odrijeiti %vor konopca samo jednom rukom, ali nitko se
nije usudio ponuditi mu pomo". Kad ga je princ napokon otpetljao, iskrenuo je vre"u. Neto umotano u
izvezenu crnu tkaninu otkotrlja mu se iz krila.
"To je rog", re%e dok je skidao pokrov i podizao predmet. Bio je na%injen od jednog jedinog komada slonova%e
ili kosti koja nije poutjela, posvuda ukraen finim rezbarijama. Usna i pisak bijahu obloeni srebrnas-tom
kovinom, a sam je rog visio na crnom remenu jednako raskono izvezenom poput omota. U njegovu je obliku
bilo neto neobi%no, neka prodorna, ali ne sasvim prepoznatljiva sr. Iako su se starost i %esta upotreba
naslu"ivale u svakoj njegovoj liniji, ipak je istovremeno blistao kao da je netom na%injen. Bio je mo"an, vidio je
Simon: iako ne kao Trn, za kojeg se ponekad %inilo kao da die. Rog je u sebi imao neto to je privla%ilo pogled.
"Prekrasan je", promrmlja Joua. Naginjao ga je s jedne strane na drugu, kilje"i u rezbarije. "Ne mogu nita od
ovoga pro%itati, iako izgledaju kao rune."
"Prin%e Joua?" Binabik isprui ruke. Joua mu doda rog. "To su sve sithske rune - to nije iznena'uju"e na
Amerasinu poklonu."
"Ali tkanina u koju je umotan i remen tkanje su smrtnika", naglo "e Geloj. "To je %udno."
"Moe li pro%itati ita to je napisano?" upita Joua.
Binabik odmahne glavom. "Ne sada. Mogao bih uz malo vie prou%avanja."
"Moda moe pro%itati ovo." Deornoth se sagne i izvu%e komadi" svjetlucavog pergamenta iz zvona roga.
Otvorio ga je, iznena'eno zviz-nuo, a potom ga dodao Joui.
"Napisan je na naem zapadnja%kom pismu!" re%e princ. "'Neka se ovo da zakonitom vlasniku kad se sve bude
%inilo izgubljeno.' Tu je onda neobi%an znak - poput slova 'A'."
"Amerasin znak." Gelojin je dubok glas bio tuan. "Njezin znak."
"Ali to to zna%i?" upita Joua. "to je to i tko bi mogao biti njegov zakoniti vlasnik? Radi se o%ito o vrijednom
predmetu."
"Molim za oprost, prin%e Joua," nervozno "e Freosel, "aF moda bi bilo najbolje ne petljat se u te stvari. Darovi
Mirnih, vele, imaju dvostruku otricu."
"Ali ako mu je namijenjeno da pozove u pomo"," re%e Joua, "onda je teta ne upotrijebiti ga. Ako nas danas
poraze, ne"e se samo sve %initi izgubljenim, ve" "e tako i biti."
Oklijevao je na trenutak, a onda podigao rog k usnama i puhnuo. Na zaprepatenje svih, nije bilo nikakvog
zvuka. Joua se zabulji u zvono roga u potrazi za nekom zaprekom, a onda ponovno nadme obraze i stane
puhati sve dok se gotovo nije presavio na dvoje, ali rog je jo bio nijem. Uspravio se s drhtavim smijehom. "Pa,
%ini se da ja nisam zakoniti vlasnik. Neka netko drugi pokua - bilo tko, nije vano."
Deornoth ga napokon prihvati i podigne, ali nije imao vie sre"e od Joue. Freosel odmahne rukom. Simon ga
uzme i, premda je puhao sve dok mu se crne mrljice nisu uskovitlale pred o%ima, rog je ostajao nijem.
"(emu slui?" dahne Simon.
Joua slegne ramenima. "Tko to zna? Ali mislim da nisi u%inio nikakvo zlo, Simone. Ako mu je namjena da
poslui nekoj svrsi, ta nam se svrha jo nije razotkrila." Ponovno je zamotao rog, a onda ga vratio u vre"u i
odloio pokraj nogu. "Imamo drugih stvari kojima se sada moramo zabaviti. Ako preivimo dananji dan, onda
"emo ga opet pogledati - moda "e Binabik i Geloj mo"i odgonetnuti njegove rezbarije. A sad, donesi mi
kona%an zbroj ljudi, Deornothe, i dajmo se na sastavljanje kona%nog rasporeda."
Binabik se izdvoji iz grupe te pri'e i uzme Simona za ruku. "Postoje jo neke stvari koje treba imati," re%e, "a
onda bi se trebao pridruiti svojoj qanu%koj %eti."
ibs@crostuff.net

117

Simon je slijedio svojeg malenog prijatelja kroz uskomeanu zbrku Ku"e odlaska. "Nadam se da "e tvoji planovi
upaliti, Binabik."
Trol na%ini znak rukom. "Kao to se i ja nalazim nadati. Ali u%init "emo najbolje to moemo. To je sve to
bogovi, ili tvoj Bog, ili nai preci mogu o%ekivati."
Uza suprotni kut zapadnog zida stajao je red mukaraca pred sve manjom hrpom drvenih titova. Na nekima je
jo bilo mrlja rije%ne mahovine jer su prije sluili kao brodske daske. Sangfugol, nose"i neku vrstu bojnog odijela
od pohabana, sivog sukna, nadgledao je diobu.
Svira% harfe podigne pogled. "Tu ste. Tamo je u kutu. Oj, prestani s tim, ti!" zareao je na bradatog starca koji je
kopao po hrpi. "Uzmi onaj na vrhu."
Binabik ode do mjesta koje je Sangfugol pokazao i izvu%e neto ispod hrpe vre"a. Bio je to jo jedan drveni tit,
ali na tome bijae nali%en grb koji su Vorzheva i Gutrun na%inile za Simonov stijeg, crni ma% i bijeli zmaj
isprepleteni na Jouinim sivim i crvenim bojama.
"Nije izra'en rukom umjetnosti", re%e trol. "Ali izra'en je rukom prijateljstva."
Simon se sagne i zagrli ga, a onda uzme tit i udari ga dlanom. "Savren je."
Binabik se namrti. "Samo se nalazim eljeti da si imao vie vremena za vjebanje s njegovom upotrebom,
Simone. Nije lako jahati, koristiti tit i boriti se, istovremeno." Njegov izraz postane zabrinutiji dok je stiskao
Simonove prste u svoju malu aku. "Ne budi glup, Simone. Ti si sam od velike vanosti, a i moji se ljudi nalaze
biti vrlo vani... ali nalazim se znati da "e ona najbolja od svih biti s tobom." Okrenuo je lice. "Ona je lovkinja
naeg naroda i smiona poput oluje, ali - Qinkipa! -kako bih elio da Sisqi danas nije u ovoj borbi."
"Zar ti ne"e biti s nama?" upita Simon, iznena'en.
"Ja "u biti s princem u slubi glasnika jer se Qantaqa i ja moemo dati na kretanje brzinom i tiinom gdje bi
krupnijeg %ovjeka na konju mogli primijetiti." Trol se tiho nasmije. "Ipak, nosit "u koplje prvi put od mojeg
muevnog hoda. Bit "e neobi%nost imati ga u ruci." Njegov osmijeh nestane. "'Ne' je odgovor na tvoje pitanje,
Simone - ne"u biti s tobom, barem ne u blizini. Stoga molim te, moj dobri prijatelju, dri na oku Sisqinanamook.
Ako je bude %uvao od zla, %uvat "e i moje srce od udarca koji bi mogao zna%iti moje umiranje." Ponovno je
stisnuo Simo-novu ruku. "Hajde. Postoje stvari koje jo moramo obaviti. Nije dovoljno imati pametne planove,"
potapao je svoje %elo i podrugljivo se nasmijeio, "ako nisu upotpunjeni to%no"u."
Sreli su se napokon u Vatrenom vrtu, svi Sesuad'rini branitelji, oni koji su se borili i oni koji su ostajali iza,
okupljeni na velebnom poplo%enom javnom dvoritu. Iako se sunce dobrano uspelo na nebo, dan je bio mra%an
i vrlo hladan; mnogi su donijeli baklje. Simon osjeti acanje kad je vidio toliko plamenova kako trepere na ovom
otvorenom mjestu, kao to su treperili u njegovoj viziji prolosti. Tisu"e Sitha neko" je tu %ekalo, upravo kao to
su sada %ekali njegovi prijatelji i saveznici, na neto to "e zauvijek izmijeniti njihove ivote.
Joua je stajao na dijelu sruenog zida kako bi mogao gledati iznad utihnule gomile. Simon je, stoje"i blizu
njega, vidio prin%ev izraz razo%aranja. Branitelja je bilo tako malo, jasno je kazivalo njegovo lice, i bili su tako
slabo pripremljeni.
"Narode Novog Gadrinsetta i nai dobri saveznici iz Yiqanuca," vikne Joua, "nema potrebe govoriti o onome
to radimo. Vojvoda Feng-bald, koji je poklao ene i djecu u vlastitom vojvodstvu u Falshireu, dolazi ovamo.
Moramo se boriti protiv njega. Nema se tomu to dodati. On je oru'e velikog zla, a to se zlo mora zaustaviti
ovdje, ina%e ne"e preostati nitko tko "e mu se suprotstaviti. Pobjeda na ovom mjestu ne"e ni u kom slu%aju
unititi nae neprijatelje, ali izgubimo li, to "e zna%iti da su ti neprijatelji izvojevali veliku i potpunu pobjedu.
Idite i %inite najbolje to moete, i vi koji "ete se boriti i vi koji "ete ostati iza sa svojim zadacima. Bog sigurno
gleda i vidjet "e vau hrabrost."
Zamori koji su se uzdigli kad je Joua govorio o zlu pretvorili su se u klicanje kad je zavrio. Princ tada prui ruku
da pomogne ocu Strang-veardu da se popne na to mjesto kako bi izrekao blagoslov.
Arhivar nervozno zagladi nekoliko pramenova svoje kose. "Siguran sam da "u se spetljati", apne.
"Znate ga savreno", re%e Deornoth. Simon je mislio daje on to mislio ljubazno, ali vitez nije mogao sakriti
nestrpljivost u svojem glasu.
"Bojim se da nisam stvoren za ratnog sve"enika."
"Niti biste trebali biti", grubo "e Joua. "Kao to ne bi trebao nijedan sve"enik, da je Bog %inio sve to je trebao."
"Prin%e Joua!" Zapanjen, otac Strangveard uvu%e dah i zakalje. "Pazite se svetogr'a!"
Princ bijae smrknut. "Nakon ove dvije godine mu%enja na putu kroz zemlju, Bog je sigurno nau%io biti malko...
popustljiviji. Siguran sam da "e On shvatiti moje rije%i."
Strangveard je mogao samo odmahnuti glavom.
Kad je sve"enik priveo kraju svoj blagoslov, od kojeg je velik dio bio ne%ujan mnogobrojnom skupu, Freosel se
popne na zid s lako"om %ovjeka naviknuta na penjanje. Zdepasti je mukarac preuzeo na sebe rastu"i teret
obrane i %inilo se da uiva u odgovornosti.
ibs@crostuff.net

118

"Hajdemo, onda", re%e glasno, a njegov grubi glas dopre do svakog od nekoliko stotina okupljenih na tom
hladnom, vjetrovitom mjestu. "(uli ste to je princ Joua rekao. to vie trebate znat? Branit na dom, to "emo
radit. (ak "e i jazavac to %init bez razmiljanja. Ho"ete li pustit Fengbaldu i njima da do'u i otmu vam dom,
ubiju vae obitelji? Ho"ete?"
Okupljen puk dovikne isprekidano, ali sr%ano: "Ne!" "Tako je. Onda, latimo se posla."
Simona na trenutak ponesu Freoselove rije%i. Sesuad'ra je bila njegov dom, barem za sada. Ako je gajio ikakvu
nadu da "e prona"i neto trajnije, morat "e preivjeti ovaj dan - a oni "e tako'er morati odbiti Fengbaldovu
vojsku. Okrenuo se prema Snennequ i ostalim trolovima koji su tiho %ekali malo dalje od ostalih branitelja.
"Nenit, henimaatuya ", re%e Simon, mahnuvi im da ga slijede prema stajama gdje su ovnovi - i Simonov konj -
strpljivo %ekali. "Hajdemo, prijatelji."
Unato% hladno"i dana, Simon je otkrio kako se jako znoji pod kacigom i verinja%om. Dok su on i trolovi skretali
s glavne ceste i po%injali se sputati kroz nisko raslinje, shvatio je da je, na neki na%in, sasvim sam - da u blizini
ne"e biti nikog tko ga zaista razumije. to ako se pokae kukavicom pred trolovima ili se neto dogodi Sisqi? to
ako iznevjeri Binabika?
Potisnuo je te misli. Bilo je stvari koje je morao obaviti, a koje "e zahtijevati njegovu usredoto%enost. Sad nije
bilo mjesta za sanjarske budalatine, kao sa zaboravljenim Amerasinim darom.
Dok su se pribliavali podnoju brijega i skrovitima blizu dna ceste, Simonova %eta sjae i povede svoje zvijeri
na mjesto. Obronak je tu bio prekriven ledom unitenom paprati koja je prianjala uz noge i parala plastove, te
im je trebao dobar dio sata prije nego to su napokon izabrali svoja mjesta, a pucketanje i utanje prestalo.
Kad se cjelokupna %eta smjestila, Simon se uspne iz plitke vododerine kako bi mogao vidjeti barikade oborenog
drve"a koje su Sludig i ostali podigli na rubu brijega, zagradivi ulaz na iroku, poplo%enu cestu. Njegova "e
dunost biti da prenosi prin%eve zapovijedi.
Iza prostranstva leda koje je neko" bilo Sesuad'rin naplavljeni jarak, suprotna obala bila je prekrivena tamnom
masom koja je klju%ala. Si-monu je trebalo nekoliko zaprepatenih trenutaka da shvati kako je to bila
Fengbaldova vojska, smjetena du ruba zale'ene vode. Bilo je to vie od vojske, jer je vojvoda naizgled sa
sobom doveo velik dio grada Gadrinsetta: atori, ognjine vatre i privremene talionice kvrgavo su se irile u
daljinu, ispunjavaju"i malenu dolinu dimom i parama. Simon je znao da je to bila vojska od priblino jedne
tisu"e, ali onome tko nije vidio deset puta ve"u vojsku koja je opsjela Naglimund, %inila se golemom poput
legendarnog Zbora Anitullesa koji je prekrio brda Nabba-na poput gunja od kopalja. Ledeni znoj ponovno mu je
po%eo izbijati na %elu. Bili su tako blizu! Dvije stotine rifova ili vie dijelilo je Fengbaldovu silu od Simonova
skrivena sjedita, ali on je jasno mogao vidjeti pojedina lica me'u oklopljenim ljudima. Bili su to ljudi, ivi ljudi, i
dolazili su da ga ubiju. Simonovi suputnici zauzvrat "e pokuati ubiti to je vie mogu"e tih vojnika. Bit "e mnogo
novih udovica i siro%adi na kraju ovog dana.
Neo%ekivan cilik glazbe iza njega natjera Simona da posko%i. Okrenuo se i ugledao jednog od trolova kako se
polako ljulja, glave uzdignute u tihoj pjesmi. Trol, prenut Simonovim iznenadnim pokretom, upitno podigne
pogled prema njemu. Simon se pokua osmjehnuti i mahne %ovje%uljku da nastavi. (asak kasnije trolov se
tugaljivi glas ponovno uzdigne u ledeni zrak, osamljen poput ptice na golom drvetu.
Ne elim umrijeti, pomisli Simon. / Boe, molim te, elim opet vidjeti Miriamele - zaista, zaista elim.
Vizija Miriamele dola mu je iznenada, uspomena na njihov posljednji o%ajni%ki trenutak u blizini Nogostupa,
kad se div sjurio na njih upravo kad je Simon napokon uspio upaliti baklju. Njezine o%i, Miria-meline o%i... bile su
uplaene, ali odlu%ne. Bila je hrabra, sjetio se bespomo"no, hrabra i lijepa. Zato joj nikad nije rekao koliko joj
se divio - pa neka je i bila princeza?
Niz obronak blizu barikade povaljenih trupaca nastao je pokret. Jo-ua, kojega je sakata desnica obiljeavala %ak
i iz daljine, penjao se na privremeni zid. Zakukuljena trojka popela se i stala pokraj njega.
Joua skupi ruke pred ustima. "Gdje je Fengbald?" vikne. Njegov glas odjekne preko zale'enog jezera i odbije se
o kotline bliskih bregova. "Fengbald!"
Nakon nekoliko trenutaka mala skupina prilika odvoji se od horde na obali i iza'e nekoliko koraka na led. U
njihovoj sredini, jau"i na visokom juriniku, jahao je onaj koji bijae oklopljen u srebro i ogrnut
svijetlogrimiznim platem. Srebrna ptica irila je krila na njegovoj kacigi, koju je skinuo i spremio ispod ruke.
Njegova je duga kosa bila crna i leprala je na otrom vjetru.
"Dakle, ipak si tu, Joua", vikne jaha%. "Sumnjao sam."
"Nedoputeno si stupio na slobodnu zemlju, Fengbald. Ovdje ne priznajemo mojeg brata Eliju, jer njegovi su mu
zlo%ini oduzeli pravo da vlada kraljevstvom mojeg oca. Ako ode sada, mo"i "e se slobodno udaljiti i to mu
prenijeti."
Smiju"i se, Fengbald zabaci glavu u naizgled sasvim prirodnom veselju. "Vrlo dobro, Joua, vrlo dobro!" rekne
on. "Ne, ti si taj koji mora uzeti u obzir moju ponudu. Ako se preda kraljevoj pravdi, obe"avam da "e svima
ibs@crostuff.net

119

osim onima koji su najvie skrivili od tvoje izdajni%ke rulje biti doputeno da ponovno zauzmu svoja mjesta kao
%asni podanici. Predaj se, Joua, i oni "e biti pote'eni."
Simon se pitao kakav "e utjecaj to obe"anje imati na prestraenu i beznadnu vojsku Novog Gadrinsetta.
Fengbald se nedvojbeno pitao isto.
"Lae, ubojico!" vikne netko iz Jouine blizine, ali princ podigne ruku umiruju"i ga.
"Zar nisi isto obe"ao falshirskim trgovcima vinom," dovikne Joua, "prije nego to si spalio njihove ene i djecu
dok su leali u krevetima?"
Fengbald je bio predaleko da bi se razaznao izraz njegova lica, ali iz na%ina na koji se ispravio u sedlu, uprijevi
se o stremene sve dok nije umalo stajao, Simon je mogao naslutiti daje kroza nj strujao gnjev. "Nisi u poloaju
da govori tako drsko, Joua", vikne vojvoda. "Nisi princ ni%eg osim drve"a i nekoliko odrpanih, gladnih pastira.
Ho"e li se predati i potedjeti ove ljude krvoproli"a?"
Sada jedna od prilika koje stajahu pokraj Joue stupi naprijed. "(ujte me!" Bila je to Geloj; povukla je natrag
kukuljicu dok je govorila.
"Znajte da sam ja Valada Geloj, zatitnica ume." Mahnula je rukom pod platem prema sjenovitom licu
Aldheorte, koja se uzdizala na krijesti brijega poput golema i nijema svjedoka. "Moda me ne znate, gospodaru
gradova, ali vai thrithinki saveznici %uli su za mene. Pitajte svojeg pla"eni%kog prijatelja Lezhdraku prepoznaje
li me."
Fengbald ne odgovori, ali %inilo se da razgovara s nekim tko je stajao blizu njega.
"Ako nas kanite napasti, sjetite se ovog", dovikne Geloj. "Ovo mjesto, Sesuad'ra, jedno je od najsvetijih sithskih
zemljita. Mislim da im se ne bi svidjelo kad bi ga okaljao va dolazak. Pokuate li silom u"i, moda otkrijete da
su oni strasniji neprijatelji nego to naslu"ujete."
Simon je bio uvjeren, ili je barem mislio da je uvjeren, kako je vjeti-%in govor bio jalova prijetnja, ali ponovno
se zatekao kako prieljkuje Jirikijev dolazak. Je li se ovako osje"ao osu'enik dok je sjedio gledaju"i kroz reetke
na prozoru u vjeala koje za njega grade? Simon osjeti tupo uvjerenje da on, Joua i ostali ne mogu pobijediti.
Fengbaldova vojska %inila se golemom zarazom na snjenoj nizini s one strane jezera, kugom koja "e ih sve
unititi.
"Vidim", odjednom vikne Fengbald, "da nisi samo ti pomahnitao, Joua, ve" da si se okruio i drugim lu'acima.
Neka bude! Reci starici da pohita i dozove svoje umske duhove - moda "e vas drve"e do"i spasiti. Izgubio sam
strpljenje!" Fengbald mahne rukom, a ljudi na obali odapnu roj strijela. Sve su pale daleko od barikade i odbile
se o led. Joua i ostali spustie se u grmlje koje je okruivalo hrpu trupaca, ponovno nestavi iz Simonova vida.
Na jo jedan Fengbaldov poklik neto to je nalikovalo na golemu barku polako iza'e na led. Taj ratni stroj vukli
su jaki pluni konji koji bijahu pokriveni obloenim oklopom, a dok je strugao po ledu, stvarao je stalan
kriputav zvuk. Od jezive buke, moglo se raditi i o trgova%kim kolima punim prokletih dua. Podloga saonica bila
je krcata nabreklim vre"ama.
Simon si nije mogao pomo"i a da ne strese glavom, zadivljen unato% naglom strahu. Netko u Fengbaldovu
logoru dobro je planirao.
Dok su se goleme saonice kretale po ledu, slab roj strijela poleti od branitelja - ionako su ih imali malo, a Joua
ih je opetovano upozoravao da ih ne rasipaju - nemo"no se odbijaju"i o njihove %elikom obloene bokove ili se
neopasno zabijaju"i u oklop konja koji su ih vukli sve dok nisu po%injali nalikovati na neka %udesnu vrstu
dugonogih dikobraza. Gdje su saonice prolazile, njezini su popre%ni salinci sasvim sa-strugali led. Iz otvora na
planini vre"a sipio je irok pljusak pijeska s nagnutog dna saonica i prtao po zale'enoj povrini jezera.
Fengbaldovi vojnici, slijede"i saonice u irokoj koloni, pronalazili su kudikamo %vr"e uporite nego to su Joua
i branitelji sumnjali da mogu.
"Aedon ih prokleo!" Simon osjeti kako mu srce tone u grudima. Fengbaldova vojska, pulsiraju"a kolona nalik na
rijeku mrava, napredovala je preko jarka.
Jedan od trolova, rairenih o%iju, re%e neto to je Simon tek djelomice razumio.
"Shummuk." Prvi put Simon osjeti kako se pravi strah svija u njemu poput guje, mrve"i nadu u prah. Morao se
drati plana, iako se sve sada %inilo dvojbeno. "(ekati. (ekat "emo."

Daleko od Sesuad're, pa ipak neobi%no blizu, neto se kretalo u srcu drevne ume Aldheorte. U dubokom lugu
koji su tek lako dodirivali snjegovi koji su mjesecima prekrivali umu, jaha% izjae izme'u dva uspravna kamena i
stane okretati svojeg nestrpljivog konja u sreditu %istine.
"Iza'ite!" vikne. Jezik na kojem je govorio bio je najstariji u Osten Ardu. Njegov je oklop bio modar, ut i
srebrnosiv, ulaten i blistav. "Iza'ite kroz Vrata vjetrova!"
Ostali jaha%i i njihovi konji po%ee se kretati izme'u visokog kamenja sve dok se dolina nije zamaglila od oblaka
njihova daha.
ibs@crostuff.net

120

Prvi jaha% zaustavi konja pred okupljenim mnotvom. Podigne ma% preda se, podigne ga kao da "e probosti
oblake. Njegova kosa, sputana tek vrpcom od modre tkanine, neko" je bila boje lavande. Sada je bila bijela
poput snijega koji se privijao uz grane drve"a.
"Slijedite me i slijedite Indreju, ma% mojeg djeda", vikne Jiriki. "Idemo u pomo" prijateljima. Prvi put u pet
stolje"a, Zida'va jau."
Ostali podigoe svoje oruje, vitlaju"i njime prema nebu. (udna pjesma stane bujati, duboka poput tutnjave
mo%varnih buka%a, divlja poput urlika vukova, sve dok je svi nisu pjevali, a proplanak se tresao od njezine siline.
"Naprijed, Ku"e zore!" Jirikijevo mravo lice bilo je divlje, o%i zaa-rene, usplamtjele poput eravice. "Naprijed,
idemo naprijed! I neka nai neprijatelji drhte! Zida'va ponovno jau!"
Jiriki i ostali - njegova majka Likimeva na svojem visokom crnom konju, Yizashi od sivog koplja, smiona
Cheka'iso Jantarnih-Uvojaka, %ak i Jirikijev u zeleno odjeven ujak Khendraja'aro sa svojim dugim lukom - svi
podbodoe svoje konje s %istine uz velik poklik i pjevanje. Toliko je jaka bila graja njihova prolaska da se %inilo
kako im se drve"e sklanja s puta, a vjetar, kao posramljen, na trenutak utihuje za njihovim tragom.

DIO DRUGI

Povratak

Miriamele se dublje pogne pod svojim platem, pokuavaju"i nestati. (inilo joj se da se svaka osoba koju su
mimoili usporila da je pogleda, vitki Wranjani mirnih sme'ih o%iju i nemilosrdno bezizraajnih lica kao i
perdruinki trgovci u njihovoj malko iznoenoj svili. Svi kao da su razmiljali o izgledu te kratko podiane
djevojke u umrljanoj mantiji, a to ju je %inilo vrlo nervoznom. Zato je Cadrachu trebalo toliko dugo? Sigurno se
dosad trebala nau%iti pameti da ga ne puta samog u kr%mu.
Kad se redovnik napokon pojavio, bio je zadovoljan, kao da je obavio neki neizmjerno teak zadatak.
"Dolje je kod Tresetinog doka, kao to sam se trebao i sam sjetiti. Ne previe ugodna %etvrt."
"Pio si vino." Ton joj je bio grublji nego to je htjela, ali bilo joj je hladno i bila je razdraena.
"A kako sam mogao o%ekivati da me kr%mar dobro uputi ako nita ne kupim?" Cadrach se nije tako lako dao
izbaciti iz takta. (inilo se da se oporavio od o%aja koji ga je ispunio u %amcu, iako je Miriamele mogla vidjeti gdje
je bio nesavreno skriven, gdje je smrtna pusto provirivala ispod pohabanih rubova veselosti koju je navukao
na sebe poput plata.
"Ali nemamo novca!" potui se ona. "Zato moramo prije"i pjeice %itav ovaj prokleti grad, pokuavaju"i prona"i
mjesto za koje si tvrdio da ga zna!"
"Tiho, moja gospo. Okladio sam se na bacanje nov%i"a i dobio - i to bolje, jer nisam imao novca da isplatim
okladu. Ali sad je sve dobro. U svakom slu%aju, zbunilo me putovanje pjeice kroz grad kanala, ali s kr%marevim
uputama, vie ne"emo imati problema."
Ne"emo imati problema. Miriamele se morala nasmijati na to, premda gorko. ivjeli su poput prosjaka tri
tjedna - umiru"i od e'i na %amcu nekoliko dana, a onda se potucaju"i po obalnim gradovima jugoisto%nog
Nabbana proeci za jelo gdje su mogli i voze"i se na seoskim kolima kad su imali sre"e da se ukrcaju. Najve"i dio
vremena proveli su hodaju"i, hodaju"i, hodaju"i, sve dok se Miriamele nije %inilo da bi, kad bi na neki na%in
uklonila noge s tijela, one nastavile hodati dalje bez nje. Takav na%in ivota nije bio nepoznat Cadrachu te se
%inilo da mu se samozadovoljno vratio, ali Miriamele je on vie nego dodijao. Nikad ne bi ponovno mogla ivjeti
na o%evu dvoru, ali odjednom se zaguljiv okoli Jouina dvorca u Naglimundu %inio kudikamo privla%nijim nego
nekoliko mjeseci prije.
Okrenula se da uputi jo koju otru rije% Cadrachu - mogla je nanjuiti vino u njegovu dahu na duljini ruke - i
uhvatila ga na prepad, nepaljiva. Dopustio je da njegov veseli izraz sklizne; upljina njegovih neko" okruglih
obraza i sjene pod opsjednutim o%ima kaznile su Miriamele jednom vrstom razdraene ljubavi.
"Pa... hajdemo onda." Primila gaje za ruku. "Ali ako uskoro ne prona'e to mjesto, gurnut "u te u kanal."
Budu"i da nisu imali novca za brodarevu vozarinu, Cadrachu i Miriamele je trebao dobar dio jutra da prona'u
put kroz zastrauju"i labirint kwanitupulskih drvenih etnica do Tresetinog doka. (inilo se da ih svaki zaokret
dovodi u novu slijepu ulicu, jo jedan prolaz koji je zavravao u naputenom brodogradilitu ili zaklju%anim
vratima sa zahr'a-lim arkama ili klimavom ogradom iza koje se nalazio tek jo jedan od sveprisutnih vodenih
putova. Izigrani, vratili bi se istim putem, pokuali novo skretanje, a izlu'uju"i bi postupak ponovno po%injao.
Napokon, dok je podnevno sunce izbjeljivalo obla%no nebo, doteturali su iza ugla duguljastog i vrlo ruevnog
skladita i zatekli se kako zure u od soli is-trunuo drveni znak koji je proglaavao kr%mu pred kojom je visio Pili-
pinom zdjelom. Bila je to zaista, kao to je Cadrach upozorio, prili%no neugodna %etvrt.
ibs@crostuff.net

121

Dok je Cadrach traio vrata - pro%elje zgrade bilo je gotovo ravan zid od sivog, tronog drva - Miriamele odluta
na prednju palubu svra-tita i zapilji se u vijenac utog i bijelog cvije"a koji je plutao na valovitu kanalu blizu
pristaninih ljestava.
"To je vijenac za Dan dua", re%e ona. Cadrach, koji je pronaao vrata, kimne.
"to zna%i da je prolo vie od %etiri mjeseca otkad sam ostavila Na-glimund", ona "e polako. Redovnik ponovno
kimne, a onda otvori vrata i mahne joj rukom. Miriamele osjeti kako joj tijelom struji neobuzdana tuga. "I sve je
bilo uzalud! Zato to sam bila tvrdoglava budala!"
"Stvari ne bi bile bolje, ve" moda i gore, da ste ostali sa svojim stricem", istakne Cadrach. "Barem ste ivi, moja
gospo. Sad u'imo i provjerimo sje"a li se Soria Xorastra starog, premda palog prijatelja."
Uli su u svratiste kroz dvorite, pokraj izjedenih trupova para ribarskih brodica. Brzo su ih do%ekala dva
neugodna iznena'enja. Prvo je bilo to to je samo svratiste bilo zaputeno i izrazito zaudaralo na ribu. Drugo je
bilo to to je Xorastra bila mrtva ve" tri godine, a njezina ne"akinja sa stre"om vilicom Charvstra brzo se
pokazala sasvim druga%ijom vrstom kr%marice od svoje prethodnice.
Zurila je u njihovu olinjalu, putovanjem umrljanu odje"u. "Ne svi'a mi se kako izgledate. Da vidim va novac."
"Hajdete sad", re%e Cadrach to je blae mogao. "Vaa tetka bila je moja dobra prijateljica. Ako nam ustupite
postelju za no", do jutra "emo imati novca za naplatu - dobro me znaju o ovom gradu."
"Moja je tetka bila luda i nevrijedna", re%e Charvstra s poprili%no zadovoljstva, "a njezini odvratni milodari
ostavili su me bez i%eg osim ove ruevne staje." Mahnula je rukom prema niskoj zajedni%koj odaji, koja je vie
nalikovala na jazbinu neke potitene ivotinje. "Dan kad dopustim da jedan redovnik i njegova drolja no"e bez
pla"anja bit "e dan kad "e me vratiti u Perdruin u drvenom sanduku."
Miriamele nije mogla a da se ne ponada tom danu, ali bila je dovoljno pametna da ne dopusti da kr%marica to
uvidi. "Stvari nisu onakve kakve se %ine", re%e ona. "Ovaj je %ovjek moj u%itelj. Ja sam plemi"eva k"i - barun
Seoman od Erkvnlanda moj je otac. Bila sam oteta, a moj me u%itelj pronaao i spasio. Moj "e otac biti vrlo
ljubazan prema bilo kome tko mi pomogne da mu se vratim." Pokraj nje, Cadrach se isprsi, zadovoljan to je
junak %ak i tog izmiljenog izbavljenja.
Charvstra zakilji. "(ula sam prili%an broj fantasti%nih pri%a u zadnje vrijeme." Ona stane grickati usnicu. "Jedna
od njih pokazala se istinitom, ali to ne zna%i da vaa ho"e." Izraz joj postane kiseo. "Ja moram zara'ivati za
ivot, bio tvoj otac barun ili Veliki kralj u Visotvr'i. Gubite se i pribavite novac, ako kaete daje to tako lako.
Neka vam vai prijatelji pomognu." -
Cadrach se nanovo po%ne dodvoravati i laskati, sada preuzimaju"i niti pri%e koju je po%ela Miriamele i
isprepli"u"i ih u bogatiju tapiseriju, tapiseriju u kojoj "e se Charvstra povu"i u mirovinu s vre"ama zlata, darom
zahvalna oca. (uvi neobuzdan na%in na koji je pri%a rasla pod Cad-rachovim rukovanjem, Miriamele gotovo
po%ne biti ao ene, %iju je prakti%nost o%ito naprezala pohlepa, ali upravo kad ga je Miriamele kanila zamoliti
da odustane, ugledala je krupnog %ovjeka kako polako silazi stubitem u zajedni%ku odaju. Unato% njegovoj
odje"i - nosio je plat s kukuljicom vrlo sli%an Cadrachovu, opasan uzetom - i bradu koja je bila jedva prst
debela, bio joj je odmah tako poznat da na trenutak Miriamele nije mogla povjerovati svojim o%ima. Kad se
spustio na svjetlo lojnih svjetiljki, %ovjek tako'er zastane, rairenih o%iju.
"Miriamele?" izusti napokon. Glas mu je bio hrapav i neodlu%an. "Princezo?"
"Isgrimnur!" vrisne ona. "Vojvoda Isgrimnur!" Srce joj nabrekne u grudima sve dok nije pomislila da "e se
uguiti. Potr%ala je preko natrpane odaje, izmaknuvi se krivonogim klupama, a onda se bacila na njegov irok
trbuh, pla%u"i.
"O, ti sirotice", re%e on, privijaju"i je i sam pla%u"i. "O, moja sirota Miriamele." Odmaknuo ju je od sebe na
trenutak, bulje"i zakrvavljenim o%ima. "Jesi li ozlije'ena? Jesi li dobro?" Pogled mu padne na Cadra-cha i o%i mu
se suze. "A eto vucibatine koja te ukrala!"
Cadrach, koji je poput Charvstre zvjerao razjapljenih usta, trgne se. Isgrimnur je bacao krupnu sjenu.
"Ne, ne", Miriamele se nasmije kroz suze. "Cadrach je moj prijatelj. Pomogao mi je. Ja sam pobjegla - ne krivi
njega." Ponovno ga je zagrlila, zakopavi lice u njegov umiruju"i obujam. "O, Isgrimnure, bila sam tako nesretna.
Kako je stric Joua? A Vorzheva, Simon i trol Binabik?"
Vojvoda strese glavom. "Znam neto malo vie od tebe, drim." Uzdahnuo je i drhtavo ispustio dah. "Ovo je
%udo. Bog je napokon usliao moje molitve. Blaen, blaen. Do'i, sjedni." Isgrimnur se okrene Cha-rvstri i
nestrpljivo mahne rukom. "Dakle? Ne stoj tamo, eno! Donesi nam togod piva i hrane!"
Charvstra, vie nego osupnuta, krene da "e oteturati odatle.
"(ekaj!" vikne Isgrimnur. Ona se okrene prema njemu. "Ako ikome kae za ovo," rikne on, "sruit "u ti krov
vlastitim rukama."
Kr%marica, onkraj iznena'enja ili straha, mlitavo kimne i zaputi se u uto%ite svoje kuhinje.
ibs@crostuff.net

122

Tiamak je hitao naprijed, iako mu hroma noga nije doputala vie brzine od onog to bi bio normalan korak.
Srce mu je tuklo o rebra, ali se prisilio da na licu sakrije brigu.
Ti Koji Uvijek Kro%i Pijeskom, promrmljao je za sebe, ne daj da me itko primijeti! Zamalo sam tamo!
Oni koji su s njime dijelili uske etnice izgledali su odlu%ni da zaprije%e njegovo napredovanje. Jedan pove"i
stanovnik kopna koji je nosio koaru punu pje%ane ribe bubne u njega i zamalo ga obori, a onda se okrene i
po%asti ga uvredama dok je Tiamak hramao dalje. (ovje%uljak je udio da neto kae - Kwanitupul je bio
wranjanski grad, naposljetku, bez obzira na to koliko je kopnenih trgovaca kupilo skupe sojenice na rubu
Chamulske lagune ili su im njihove masivne trgova%ke teglenice kanalima otiskivale znojne posade Tiamakova
naroda - ali nije se usudio. Nije mogao troiti vrijeme na prepirke, ma kako opravdane.
Pohitao je kroz zajedni%ku prostoriju Pilipine zdjele, jedva i pogledavi vlasnicu, unato% Charvstrinu neobi%nom
izrazu. Kr%marica, sti"u"i pladanj pun kruha, sira i maslina, ljuljala se na dnu stubita kao da joj je odluka ho"e li
se uspeti ili ne"e bila silno naporna.
Tiamak je zaobi'e i odepesa uza uske stube, a onda na odmorite i do prvih savijenih, loe namjetenih vrata u
hodniku. Odgurnuo ih je, dok su mu se grudi ve" punile zrakom da prospu vijesti, a onda zastane, iznena'en
neobi%nim prizorom pred sobom.
Isgrimnur je sjedio na podu. U kutu je stajao nizak, %vrst mukarac odjeven poput vojvode u odje"u aedonitskog
redovnika i hodo%asnika, neobi%no zatvorenog %etvrtastog lica. Starije Camaris sjedio na krevetu, dugih nogu
prekrienih na mornarski na%in. Pokraj njega sjedila je mlada ena kratko podiane plave kose. I ona je nosila
redovni%ku halju, a njezino ljupko lice otrih crta bilo je zbunjeno gotovo kao Cha-rvstrino.
Tiamak uz kljocaj zaklopi vilicu, a onda je opet otvori. "to?" re%e.
"Ah!" Isgrimnur je izgledao neizmjerno radosno, gotovo opijeno. "A ovo je Tiamak, plemeniti Wranjanin,
Dinivanov i Morgenesov prijatelj. Princeza je ovdje, Tiamak. Miriamele je dola."
Miriamele nije ni podigla pogled, ve" je nastavila buljiti u starca. "Ovo je... Camaris?"
"Znam, znam", nasmije se Isgrimnur. "Ni ja nisam mogao vjerovat, Bog me zgromio - ali jest on! iv, nakon sveg
ovog vremena!" Vojvodino se lice odjednom uozbilji. "Ali razum ga je napustio, Miriamele. On je poput
djeteta."
Tiamak strese glavom. "Ja... Drago mi je, Isgrimnure. Drago mi je to su tvoji prijatelji tu." On opet odmahne
glavom. "I ja imam vijesti."
"Ne sada." Isgrimnur se smijeio od zadovoljstva. "Poslije, %ovje-%ulj%e. Ve%eras slavimo." On povisi glas.
"Charvstra! Gdje si, eno!?"
Vlasnica svratita upravo je po%ela otvarati vrata kad se Tiamak okrene i zalupi joj ih u lice. (uo je iznena'eno
gun'anje i mukli udarac kad je teki hljebac kruha odsko%io niza stube. "Ne", re%e Tiamak. "Ovo ne moe %ekati,
Isgrimnure."
Vojvoda se namrti na nj, a guste mu se obrve spoje. "Dakle?" "Ljudi se raspituju za ovo svratiste. Nabbanski
vojnici."
Isgrimnurova nestrpljivost se odjednom istopi. Svrnuo je potpunu panju na malenog Wranjanina. "Kako zna?"
"Vidio sam ih u zgradi trnice. Postavljali su pitanja ondanjim brodarima, ophodeci se vrlo grubo prema njima.
Vo'a vojnika izgledao je zdvojan da prona'e ovo svratiste."
"I jesu li saznali?" Isgrimnur se digne na noge i prije'e sobu, podigavi svoj ma% Kvalnir s mjesta gdje je stajao
zamotan u kutu.
Tiamak slegne ramenima. "Znao sam da se ne mogu kretati bre od vojnika, iako sam siguran da bolje poznajem
grad od njih. Ipak, htio sam ih zadrati, pa sam stupio naprijed i rekao vojnicima da "u ja govoriti s brodarima,
budu"i da su svi bili Wranjani kao ja." Prvi put od po%etka svojeg govora, Tiamak se okrene da pogleda mladu
enu. Njezino je lice posve problijedjelo, ali je smu"eni izraz i%eznuo. Paljivo je sluala. "Na naem mo%varnom
jeziku rekao sam brodarima da su to opaki ljudi, da se imaju obra"ati samo meni i jedino na naem jeziku.
Rekao sam im da, kad vojnici odu, i oni moraju oti"i te da se ne vra"aju u zgradu trnice sve dok ne pro'e dosta
vremena. Poto sam razgovarao s njima nekoliko trenutaka dulje, pretvaraju"i se da od njih dobivam upute -
zapravo su mi samo govorili da se ti stanovnici kopna ponaaju poput lu'aka! - rekao sam vo'i vojnika gdje
njegovi ljudi mogu prona"i Pilipinu zdjelu. Ne mrtite se tako, vojvodo Isgrimnure! Rekao sam im daje na
drugom kraju grada odavde, naravno! Ali bilo je tako %udno: kad sam to kazao tom %ovjeku, zadrhtao je cijelim
tijelom, kao da ga je od spoznaje gdje se ovo mjesto nalazi uhvatio svrbe."
"Kako... kako je vo'a izgledao?" U Miriamelinu se glasu %ula napetost.
"Bio je vrlo %udan." Tiamak je oklijevao. Nije znao kako oslovljavati kopnenu princezu, %ak i jednu odjevenu
poput mukarca. "On jedini nije bio odjeven poput vojnika. Visok i snanog izgleda, nosio je bogato kopneno
ruho, ali lice mu je bilo ljubi%asto od masnica, a o%i crvene kao u bika, pune krvi. Izgledao je kao da mu je glava
bila zdrobljena u krokodilskim raljama. Nedostajalo mu je i nekoliko zubi."
ibs@crostuff.net

123

Miriamele zastenje i klizne sa slamarice na pod. "O, Elizijo, spasi me! To je Aspitis!" Njezin hrapavi glas sada se
potpuno prepustio o%aju. "Cadrach, kako je mogao znati kamo idemo?! Jesi li me opet izdao?"
Redovnik se trgne, ali u rije%ima mu nije bilo srdbe. "Ne, moja gospo. O%ito se vratio na obalu, a
pretpostavljam daje nekako izmijenio poruke sa svojim pravim gospodarom." Cadrach se okrene prema Isgrim-
nuru. "Prvrates dobro poznaje ovo mjesto, moj gospodaru vojvodo, a Aspitis je njegova kreatura."
"Aspitis?" Isgrimnur, kop%aju"i svoj pojas s ma%em oko iroka trbuha, zbunjeno odmahne glavom. "Ne
poznajem ga, ali vidim da nije prijatelj."
"Ne." Cadrach pogleda Miriamele koja je sjedila na podu s glavom u rukama. "Nije prijatelj."
Isgrimnur proizvede dubok zvuk u svojem grlu. Tiamak se okrene prema njemu s preplaenim pogledom, jer
vojvoda je zvu%ao poput razgnjevljena medvjeda. Ali Isgrimnur je samo razmiljao, izvijaju"i prste kroz kratku
bradu. "Neprijatelji su nam za petama", re%e naposljetku. "(ak i da sjedimo s Camarisom od prije %etrdeset
godina - ah, Bog ga volio, Miriamele, bio je najsilniji %ovjek od svih - svejedno mi se ne bi svidjeli izgledi. Stoga,
dakle, moramo oti"i... i to to prije."
"Kamo moemo po"i?" upita Cadrach.
"Na sjever k Joui." Isgrimnur se okrene prema Tiamaku. "to si onomad ono rekao, %ovje%ulj%e? Da ako bude
putovao s Camarisom i sa mnom kao s bjeguncima, da "e prona"i drugi put?"
Tiamak osjeti kako mu se grlo stee. "Da. Ali ne"e biti lako." Osjetio je zimicu, kao da mu je ledeni dah One Koja
(eka Da Sve Povede Natrag aptao u vrat. Odjednom mu se nije svi'ala zamisao da vodi ove kopnene prijatelje
u labirint Wrana.
Miriamele ustane. "Joua je iv?"
"Tako kau glasine, princezo." Isgrimnur strese glavom. "Sjeveroisto%no od Thrithinga, tvrdi se. Ali to je moda
samo lana nada."
"Nije!" Miriamelino lice, jo umrljano suzama, poprimilo je %udan izraz sigurnosti. "Ja u to vjerujem."
Cadrach, koji se jo naslanjao u kutu poput zaputenog ku"nog pseta, slegne ramenima. "Nema nita loe u
vjerovanju, ako je to jedino %ega se moemo drati. Ali kakav je to drugi put?" Svrnuo je svoje zamiljene o%i na
mo%varca.
"Kroz Wran." Tiamak pro%isti grlo. "Bit "e im gotovo nemogu"e da nas slijede, drim. Moemo se zaputiti na
sjever prema najudaljenijem dijelu jezera Thrithing."
"Gdje "emo upasti u zamku usred stotinu milja otvorenog prostranstva", smrknuto "e Cadrach.
"Proklet bio, %ovje%e," zarei Isgrimnur, "to drugo moemo? Da se pokuamo probiti kroz Kvvanitupul, pokraj
tog Aspitisa, a onda preko cijelog neprijateljskog Nabbana? Pogledaj nas! Moe li zamisliti nevje-rojatniju i
lake pamtljivu druinu? Djevojka, dva redovnika -jedan bradati - djetinjasti stari div i Wranjanin? Kakav izbor
imamo?"
Hernvstirac se doimao spremnim prepirati se, ali nakon trenutka oklijevanja ponovno je slegnuo ramenima,
povukavi se u sebe poput kornja%e koja se uvla%i u svoj oklop. "Pretpostavljam da nema izbora", izusti tiho.
"to nam je onda %initi?" Miriamelin se strah malko povukao. Iako jo potresena, izgledala je vedrije i odlu%nije.
Tiamak nije mogao a da se ne divi njezinu duhu.
Isgrimnur protrlja svoje krupne ape jednu o drugu. "Da. Moramo oti"i, svakako prije nego to pro'e sat
vremena, i prije ako moemo, pa nema vremena za gubljenje. Tiamak, idi i straari pred svratitem. Netko je
moda tim vojnicima dao bolje upute od tebe, a ako nas iznenade, izgubljeni smo. Tebe "e najtee opaziti."
Ogledao se oko sebe, razmiljaju"i. "Ja "u uposliti Camarisa krpanjem najmanje ote"enog %amca u dvoritu.
Cadrach, ti "e mu pomo"i. Upamti, on je slabouman, ali je ovdje radio godinama - zna to treba i razumije
mnoge rije%i, iako ne govori. Ja "u zavriti pakiranje ostatka naih stvari, a onda "u do"i da vam pomognem da
zavrite s %amcem i da ga prenesete do vode."
"to "u ja, Isgrimnure?" Miriamele je doslovce skakutala s jedne noge na drugu u elji da neto radi.
"Povedi onu rospiju od kr%marice, spusti se u kuhinju i opskrbi nas. Uzmi ono to se ne"e pokvariti, jer ne
znamo koliko "emo dugo morati kuburiti bez..." On zastane, jer ga je %epala iznenadna zamisao. "Vode! Svjee
vode! Slatki Usiresu, spremamo se u mo%varu. Uzmi sve to moe, a ja "u ti pomo"i nositi vr%eve ili u to je ve"
stavi. U dvoritu iza svratita nalazi se ba%va kinice - puna, mislim. Ha! Znao sam da "e se ovo runo vrijeme
nekako isplatiti!" Povukao je prste, pomamno razmiljaju"i. "Ne, princezo, jo ne idi. Reci Charvstri da "emo joj
platiti sve to uzmemo, ali ne usudi se re"i ni rije%i o tome kamo idemo! Ona bi prodala nae besmrtne due
kad bi za svaku namaknula savijeni cin-tis. elio bih da sam i ja takav, ali platit "u joj za ono to uzmemo, iako "e
mi to isprazniti nov%arku." Vojvoda duboko udahne. "Eto! Sad na posao. I gdje god da ste, svi vi, oslukujte
Tiamakov zov i potecite u dvorite ako ga %ujete."
ibs@crostuff.net

124

Okrenuo se i otvorio vrata. Charvstra je sjedila na najvioj stepenici usred rasute hrane, lica sloena u masku
zbunjenosti. Isgrimnur je pogleda na trenutak, a onda korakne k Miriamele i nagne joj se do uha; Tiamak je bio
dovoljno blizu da %uje njegov apat.
"Ne daj da ti odluta", promrmlja vojvoda. "Moda je budemo morali povesti s nama, barem dovoljno daleko da
zatitimo tajnu o tome kojim smo putem otili. Ako se uzjoguni, samo vikni i ja "u se stvoriti u trenu." Uzeo je
Miriamele za lakat i poveo je prema Charvstrinu sjeditu na stubama.
"Ponovno vas pozdravljam, kumo", re%e joj princeza. "Zovem se Marja. Upoznali smo se dolje. Do'ite, hajdemo
u kuhinju i pribavimo togod hrane za moje prijatelje i za mene - putovali smo i vrlo smo gladni." Sagnula se i
pomogla Charvstri ustati, a onda se opet savila da pokupi kruh i sir koji su pali. "Vidite?" re%e veselo, primivi
zapanjenu enu za ruku. "Pobrinut "emo se da nita ne propadne i za sve "emo platiti."
Nestale su niza stube.
Miriamele se zatekla kako obavlja posao u nekoj vrsti omaglice. Toliko se napeto usredoto%ila na zadatak pred
sobom da je izgubila svaki pojam o razlozima onog to je radila sve dok nije %ula Tiamakov uzbu'eni povik i
njegovo ze%je tr%karanje po krovu iznad nje. Dok joj je srce ubrzavalo ritam, zgrabila je posljednju aku
osuenog luka - Charvstra se nije ba mu%ila da joj smo%nica bude dobro opskrbljena - te pojurila preiria
dvoritu, pouruju"i pred sobom kr%maricu koja je negodovala.
"Hej, to si to umislila?" potui se Charvstra. "Nema razloga da se prema meni ovako ponaa, tko god da si!"
."Tiho! Sve "e biti dobro." eljela je da u to i vjeruje.
Kad je stigla do vrata zajedni%ke prostorije, za%ula je Isgrimnurove teke korake na stepenicama. Brzo je stigao
iza njih, ne daju"i usplahirenoj Charvstri mjesta da pobjegne, te su se zajedno progurali u dvorite. Camaris i
Cadrach radili su tako napeto da nisu podigli poglede na dolazak svojih prijatelja. Stari je vitez drao %etku
umazanu katranom, a redovnik uzak trak tekog platna za jedra koji je rezao noem.
(asak kasnije Tiamak sklizne sa zabatnih greda. "Vidio sam vojnike, nedaleko odavde", re%e bez daha. "Tisu"u
su koraka daleko, moda manje, a dolaze ovamo!"
"Jesu li to oni isti?" upita Isgrimnur. "Neka sam proklet, naravno da jesu! Moramo i"i. Je li %amac zakrpan?"
"Mislim da "e neko vrijeme zadrati vodu", mirno "e Cadrach. "Ako ponesemo ovo sa sobom," pokae na katran
i platno za jedra, "mo"i "emo napraviti bolji i temeljitiji posao kad se zaustavimo."
"Ako uop"e budemo imali prilike zaustaviti se", zarei vojvoda. "Dobro. Miriamele?"
"Oljutila sam smo%nice. Iako to nije iziskivalo previe truda."
Charvstra, koja je povratila neto od svoje bahatosti, isprsi se. "A to "emo moji gosti i ja jesti?" upita ona.
"Najbolja trpeza u Kwanitupulu, takvom me znaju."
Isgrimnurov frktaj nadigne njegov brk. "Nije tvoja trpeza problem, ve" ono to na nju stavlja. Bit "e ispla"ena,
eno - ali najprije "e na malo putovanje."
"to?" Charvstra krikne. "Ja sam bogobojazna Aedonitkinja! to kanite sa mnom?"
Vojvoda na%ini grimasu i pogleda ostale. "Ne svi'a mi se ovo, ali ne moemo je ovdje ostaviti. Iskrcat "emo je
negdje na sigurnom - s novcem." Okrenuo se prema Cadrachu. "Uzmi malo tog konopca i svezi je, ho"e? I
potrudi se da je ne ozlijedi."
Posljednji dio priprema zavrio je uz pratnju Charvstrinih uvrije'enih prigovora. Tiamak, koji se %inio prili%no
zabrinutim da je Isgrimnur moda zaboravio neke dragocjene predmete njihove prtljage, pohita na kat da se
uvjeri kako nita nisu ostavili. Kad se vratio, pridruio se ostalima koji su pokuavali provu"i krupan %amac kroz
iroka bo%na vrata dvorita.
"Svako poteno brodogradilite trebalo bi imati vitlo", pritui se Isgrimnur. Znoj mu se slijevao niz lice.
Miriamele se brinula da bi se koji od dvojice starijih mukaraca mogao ozlijediti, ali se Camaris, uza sve svoje
godine, nije doimao napregnut j>od svojim dijelom tereta, a Isgrimnur je jo bio snaan mukarac. (inilo se da
Cadrach, smoden svojim neda"ama, i vitki Tiamak imaju vie poteko"a. Miriamele je eljela pomo"i, ali nije se
usu'ivala ostaviti svezanu Charvstru samu ni na trenutak od straha da "e podi"i uzbunu ili upasti u vodu i
utopiti se.
Dok su teturali niz rampu prema stranjem gatu, Miriamele je bila uvjerena da %uje stupanje %izama Aspitisa i
njegovih slugu. Napredovanje %amca %inilo se strano sporo, kao da je slijepi osmonogi kukac koji je zapinjao na
svakom uskom zaokretu.
"Pourite!" re%e ona. Njezina ti"enica Charvstra, ne shva"aju"i nita osim vlastite nevolje, zastenje.
Napokon su stigli do vode. Dok su sputali %amac preko ruba pluta-ju"eg gata, Cadrach posegne izme'u klupa i
podigne teak malj iz hrpe alata koji su ponijeli za krpanje trupa te se vrati uz rampu prema svra-titu.
"to radi?" vikne Miriamele. "Sti"i "e svakog %asa!"
"Znam." Cadrach prije'e u neravan trk, sti"u"i golemi %eki" na grudima.
Isgrimnur izbe%i o%i. "Je li taj %ovjek lud?"
ibs@crostuff.net

125

"Ne znam." Miriamele pogura Charvstru prema %amcu, koji je njeno strugao bok gata. Kad se kr%marica stala
opirati, stari Camaris ustane i podigne je lako kao otac svoju malu k"er, a onda je smjesti na klupu pokraj sebe.
ena se ondje zguri dok joj se suza uljala niz obraz; Miriamele si nije mogla pomo"i a da joj je ne bude ao.
Casak kasnije Cadrach se pojavi, jure"i niz prolaz. Uspentrao se u %amac uz pomo" ostalih, a onda ga odgurnuo
od gata. Pramac skrene prema sredini kanala.
Miriamele pomogne redovniku da se smjesti na klupu. "to si radio?"
Cadrachu je trebao trenutak da do'e do daha. Tada paljivo odloi malj na vrh zaveljaja od platna za jedra.
"Bio je jo jedan %amac. Htio sam se pobrinuti za to da im treba dulje da ga zakrpaju nego nama. Ne moete
progoniti nikoga kroz Kwanitupul bez %amca."
"Mudar potez", re%e Isgrimnur. "Iako sam uvjeren da "e se brzo domo"i plovila."
Tiamak pokae prstom. "Gledajte!" Tuce mukaraca u modrim pla-tevima i kacigama prolazilo je drvenom
etnicom prema Pilipinoj zdjeli.
"Najprije "e pokucati", tiho "e Cadrach. "Onda "e probiti vrata. Onda "e vidjeti to smo u%inili i po%eti traiti
%amac."
"Onda nam je bolje da iskoristimo prednost. Veslajmo!" Prilagodivi djelo rije%ima, Isgrimnur se nagne za svoj
zamah. I Camaris se nagne,pa kad su njihove dvije lopatice zasjekle zelenu vodu, maleni %amac posko%i
naprijed.
Na krmi, Miriamele je pokuala nazreti to se zbiva u svratitu koje se gubilo iz vida. U guvi blizu ulaza koja je
nalikovala na mravinjak, pomislila je da moe razaznati trenutan bljesak zlatne kose. Pogo'ena, spustila je
pogled na kanal ispresijecan malim valovima i molila se Bojoj majci i nekolicini svetaca da nikad vie ne vidi
Aspitisa.

"Jo samo malo dalje." Otrooki Rimeranin promotri palisadu %vor-natih borova njeno kao poznatu ulicu.
"Onda se moete odmoriti i jesti."
"Hvala, Dvpnir", re%e Isorn. "To bi bilo dobro." Mogao je re"i vie, ali Eolair uhvati njegove uzde i uspori mu
konja. Dvpnir, koji %ini se nije primijetio, pusti da ga vlastiti at ponese malko naprijed sve dok nije postao tek
sjena u umskom sumraku.
"Jesi li siguran da moe vjerovati tom %ovjeku, Isorn?" upita grof od Nad Mullacha. "Ako nisi, zatraimo odmah
od njega neki bolji dokaz, prije nego to ujaemo u zasjedu."
Isornovo se iroko %elo nabere. "On je iz Skoggeva. Taj je narod odan mojem ocu."
"Kae da je iz Skoggeva. I da su bili odani tvojem ocu." Eolair strese glavom, iznena'en to vojvodin sin nije
nimalo prepreden. Ipak, nije mogao a da se ne divi Isornovu dobrom i otvorenom srcu.
Svatko tko moe ostati takav usred ovog uasa osoba je koju treba cijeniti, pomisli grof, ali osjeti odgovornost
za, me'u ostalim, vlastitu kou koja mu nije doputala da uti, %ak i ako je riskirao uvrijediti sina vojvode
Isgrimnura.
Isorn se osmjehne Eolairovoj zabrinutosti. "On zna ljude koje treba znati. U svakom slu%aju, ovo je prili%no
zamren na%in da se postavi zasjeda estorici ljudi. Da je taj momak Skalijev, ne misli li da bi nas jednostavno
napalo stotinjak Kaldskrv%ana?"
Eolair se namrti. "Ne ako je ovaj momak samo izvidnik te eli zaraditi %in tako da lukavstvom zarobi estoricu.
Dosta, onda. Ali svejedno "u olabaviti ma% u koricama."
Mladi se Rimeranin nasmije. "I ja, grofe Eolaire. Zaboravlja, proveo sam ve"inu djetinjstva s Einskaldirom,
Aedon mu dao po%inak - naj-nepovjerljivijim %ovjekom koji je ikad disao."
Hernvstirac otkrije da se i sam malo smije. Einskaldirova nestrpljivost i nagla "ud uvijek su se doimale vie u
skladu sa starim neznabo-a%kim Rimmersgardom %iji su bogovi bili nepostojani poput vremena, tvrdi poput
gorja Vestivegg.
Eolair, Isorn i %etvorica Thrithinana koje je poslao Hotvig putovali su zajedno ve" nekoliko tjedana. Hotvigovi su
ljudi bili prili%no prijateljski, ali putovanje kroz ulju'ene krajeve isto%nog Erkvnlanda - ulju'ene ku"ama i
poljima na kojima se vidjelo da su obra'ivana, iako su se trenutno %inila ve"inom nenaseljena - ispunilo ih je
izvjesnom nelagodom. Sve su vie, kako se put nastavljao, a ravni%ari se zatjecali iz dana u dan sve dalje od
svojih rodnih nizina, postajali "udljiviji i mrzovoljniji, razgovaraju"i gotovo sasvim izme'u sebe grlenim
thrithinkim jezikom, sjede"i no"u oko vatre i pjevaju"i pjesme o svojoj domovini. Tako su, Isorn i Eolair gotovo
posve spali na to da jedan drugom prave drutvo.
Grof je odahnuo kad je otkrio da se u vojvodinu utokosom medvjedu od sina krije mnogo vie nego to je
isprva bilo o%ito. Bio je hrabar, u to nije bilo sumnje, ali njegova se hrabrost %inila druga%ijom od one u mnogih
sr%anih ljudi koje je Eolair poznavao, koji su smatrali da bi, kad bi bili druga%iji, na neki na%in propali u o%ima
drugih. Mladi Isorn naizgled se jednostavno malo %ega bojao te je radio ono to je radio samo zato to je to bilo
ibs@crostuff.net

126

ispravno i nuno. Nije bio posve hladnokrvan. Njegova jeziva pri%a o zarobljenitvu me'u Crnim Rimeranima, o
mukama koje su on i njegovi drugovi propatili i zastrauju"oj prisutnosti bljedolikih besmrtnih posjetitelja jo je
toliko utjecala na njega da mu ju je bilo teko pri%ati. Ipak, Eolair je, svojim otrim ispitiva%kim okom, smatrao
da bi netko drugi, pretrpjevi sli%no iskustvo, jo vie primio neto takvo k srcu. Isornu je to bilo strano
razdoblje koje je sada zavrilo, i to je sve.
Stoga, dok je mala druina prolazila pokraj bregova iznad sablasno puste doline Hasu i kroz rubove Aldheorte,
iroko zaobilaze"i prijetnju u snijeg okovanog Erchestera i Visotvr'e - te tako'er, Eolair nije mogao a da se ne
sjeti visokog Thisterborga - grof od Nad Mullacha otkrio je kako mu sve vie prirasta srcu taj mladi Rimeranin
%ija je ljubav prema vlastitu ocu i majci bila tako %vrsta i jednostavna, %ija je ljubav prema vlastitu narodu bila
gotovo jednako jaka i prakti%ki nerazdvojiva od njegovih osje"aja prema svojoj obitelji. Ipak, Eolair, umoran i
pogo'en doga'ajima, zga'en uasima rata jo i prije nego to je ovaj najnoviji po%eo, nije mogao ne zapitati se
je li sam ikad bio tako mlad kao Isorn.
"Uskoro smo tamo." Dvpnirov glas vrati Eolairove misli na mra%nu umsku stazu.
"Samo se nadam da imaju togod za pi"e", re%e Isorn, cere"i se, "i da je toga dovoljno da podijele."
Dok je Eolair otvarao usta da odgovori, novi glas prolomi se kroz ve%er.
"Stoj! Ni koraka dalje!" Bio je to zapadnja%ki jezik, izgovoren s tekim naglaskom Rimmersgarda. Isorn i Eolair
povuku uzde. Iza njih, %etvorica Thrithinana s lako"om zaustave svoje konje. Eolair ih je mogao %uti kako ap"u
me'u sobom.
"Ja sam", zazove njihov vodi%, nagnuvi bradatu glavu na stranu kako bi ga skriveni promatra% mogao vidjeti,
"Dvpnir. Dovodim saveznike."
"Dvpnir?" U pitanju se %uo prizvuk sumnje. Slijedila gaje bujica rim-merspakka. (inilo se da Isorn paljivo slua.
"to kau?" apne Eolair. "Ne mogu razumjeti kad govore tako brzo."
"Ono to se moe i o%ekivati. Dvpnir je izbivao nekoliko dana i pitaju ga zato. Objanjava im za svojeg konja."
Eolair i njegovi suputnici pronali su Dvpnira pokraj umske staze zapadne Aldheorte, kako se skriva blizu
mrtvog tijela svojeg ata, koji je slomio nogu u rupi i %iji je vrat prerezao sam Dvpnir nekoliko trenutaka ranije.
Nakon to su podijelili tovar s jednog od teretnih konja, dali su ga Rimeraninu u zamjenu za njegovu pomo" pri
pronalasku ljudi koji bi im mogli pomo"i - nisu se neto osobito izjasnili o vrsti pomo"i koja im je trebala, osim
stoje objema stranama bilo jasno da to ne"e biti u korist Otronosog Skalija.
"Vrlo dobro." Skriveni straar vrati se zapadnja%kom jeziku. "Slijedit "ete Dvpnira. Ali kretat "ete se polako i s
rukama tamo gdje ih moemo vidjeti. Imamo lukove, pa ako se mislite s nama glupo poigravati u mra%noj umi,
poalit "ete."
Isorn se uspravi. "Razumijemo. Ali nemojte se ni vi poigravati s nama." Dodao je neto na rimmerspakku. Nakon
trenutka tiine netko dade znak i Dvpnir krene naprijed s Eolairovom druinom iza sebe.
Kaskali su neko vrijeme kroz sve tamniju ve%er.
Isprva je grof od Nad Mullacha mogao vidjeti samo si"une iskre nalik na crvene zvijezde. Dok su jahali naprijed,
a svjetla treperila i plesala, shvatio je da gleda plamenove vatre kroz gusto isprepletene, iglicama obrasle grane.
Druina naglo skrene i projae kroz ivicu stabala, sa-gnuvi se na Dvpnirovu zapovijed izgovorenu aptom, a
topla se svjetlost buktinje uzdigne svud oko njih.
Logor je bio ono to se naziva umarevim dvorom, %istinom u lugu drve"a koji bijae ozidan od vjetra
svenjevima borovih i jelinih grana svezanih izme'u debala. U sredini otvorenog prostora, poredano oko
ognjita, sjedilo je moda tri ili %etiri tuceta mukaraca. Njihove su o%i blistale od odraene svjetlosti dok su
nijemo motrili neznance. Mnogi od njih nosili su prljave i pohabane ostatke ratnih odora; svi su izgledali kao da
odavna spavaju na otvorenom.
Rhynnova mi kazana, ovo je logor odmetniku. Orobit "e nas i pobiti. Eolair osjeti kratak stisak smutnje na
pomisao da bi njegova misija mogla zavriti tako besmisleno i zgraanje to su tako lakovjerno odja-hali u smrt.
Neki od ljudi najbliih ulazu u umarak izvukoe oruje. Thrithina-ni se promekolje na konjima, uljaju"i se
rukama prema vlastitim bal%acima. Prije nego to je i%iji nesretni pokret mogao pokrenuti fatalan sukob, Dvpnir
mahne rukama kroz zrak i klizne sa svojeg posu'enog konja. Snani Rimeranin, kudikamo manje otmjen na tlu
nego na le'ima konja, stupi u sredite %istine.
"Hej", re%e. "Ovi su ljudi prijatelji."
"Niko nije prijatelj ko dolazi jest iz naeg lonca", zarei jedan od onih najstranijeg izgleda. "A ko kae da nisu
Skalijevi pijuni?"
Isorn, koji je sve promatrao utke poput Eolaira, odjednom se nagne naprijed na sedlu. "Ule?" re%e za%u'eno.
"Nisi li ti Ule, sin Sjedokosog Frekka?"
ibs@crostuff.net

127

(ovjek se zapilji u njega, suenih o%iju. Bio je moda Eolairovih godina. Toliko je prljavtine bilo na njegovu
izboranu, ogrubjelu licu da se %inilo kao da nosi krinku. Ru%na sjekira izdubene otrice bila mu je za-djenuta kroz
pojas. "Ja sam Ule Frekkeson. Kako zna moje ime?" Bio je uko%en, napet kao da "e sko%iti.
Isorn sjae i korakne prema njemu. "Ja sam Isorn, sin vojvode Isgrimnura od Elvritshalle. Tvoj je otac bio jedan
od najvjernijih drugova mojeg oca. Zar me se ne sje"a, Ule?"
Suh um pokreta oko %istine i nekoliko primjedbi izre%enih aptom bilo je sve to je to otkri"e proizvelo. Ako je
Isorn o%ekivao da "e %ovjek pred njim sko%iti i veselo ga obujmiti, razo%arao se. "Narastao si otkad sam te
posljednji put vidio, mom%i"u," re%e Frekkov sin, "ali prepoznajem lice tvojeg oca u tvom licu." Ule je buljio u
njega. Neto se micalo iza %ovjekova tihog gnjeva. "Tvoj otac vie nije vojvoda, a svi njegovi ljudi su odmetnici.
Zato si nas doao mu%iti?"
"Doli smo zatraiti vau pomo". Ima ih jo mnogo osim vas bez doma i po%eli su se okupljati da povrate ono to
im je oteto. Donosim vam vijesti od mojeg oca, zakonitog vojvode - i od Joue od Erkvnlan-da, koji je njegov
saveznik protiv Otronosog Skalija."
amor iznena'enja posta glasniji. Ule se nije obazirao na nj. "Ovo je alosna varka, de%ko. Tvoj je otac poginuo
u Naglimundu zajedno s tvojim princem Jouom. Ne dolazi nam s bajkama jer smatra da bi bilo lijepo opet
vladati %oporom doma"ih momaka. Mi smo sada slobodni ljudi." Neki od njegovih drugova rezanjem izraze
svoje slaganje.
"Slobodni ljudi?" Isornov glas odjednom postane napet od bijesa. "Pogledajte se! Pogledajte ovo!" Mahnuo je
rukom po %istini. Gledaju"i, Eolair se za%udi to vidi tu iznenadnu strast u mladom %ovjeku. "Slobodni da se
unjate umama poput pasa koje su batinama otjerali iz dvora, misli? Gdje su vai domovi, vae ene, vaa
djeca? Moj otac je iv...!" Zastao je, umiruju"i svoj glas. Eolair se upita je li u Isornovu glavu stupila misao da
Igrimnurova sigurnost nije bila tako sigurna kao to je zvu%alo. "Moj otac "e vratiti svoju zemlju", re%e. "Oni
koji mu pomognu dobit "e natrag i vlastita imanja - i jo vie od toga, jer kad zavrimo, Skali i njegovi
Kaldskrv%ani ostavit "e za sobom mnoge obudovjele ene, mnoga neobra'ivana polja. A odani ljudi koji nas
budu slijedili, bit "e dobro nagra'eni."
Grub smijeh uzdigne se iz usta promatra%a, ali bio je to smijeh uivanja u hvalisanju, ne podrugljivosti. Eolair,
%iju su osjetljivost izbrusile godine dvorskih prepirki, mogao je o"utjeti da se trenutno raspoloenje po%inje
okretati u njihovu korist.
Ule odjednom ustane, iroka medvje'eg tijela u svojim otrcanim krznima. amor promatra%a utihne. "Reci mi
onda, Isorne Isgrimnur-sone", zatrai on. "Reci mi stoje zadesilo mojeg oca, koji je cijelog ivota sluio tvojega.
(eka li me na kraju tvoje ceste, kao gladne udovice i iroka, slobodna polja o kojima zbori? Ho"e li %ekati da
zagrli svojeg sina?" Tresao se od bijesa.
Bistrooki Isorn nije ni trepnuo. Polako je udahnuo zrak. "On je bio u Naglimundu, Ule. Dvorac je pao pod
opsadom kralja Elije. Samo ih je nekoliko pobjeglo, a tvoj otac nije bio me'u njima. Me'utim, ako je i umro,
umro je juna%ki." Zastao je, na trenutak izgubljen u sje"anju. "Uvijek je bio vrlo dobar prema meni."
"Prokleti te starac volio kao vlastitog unuka", gorko "e Ule, a onda posrne korak naprijed. U trenutku zapanjene
tiine Eolair dograbi svoj ma%, proklinju"i vlastitu sporost. Ule %epa Isorna u zagrljaj od kojeg su rebra pucala,
povukavi vojvodina sina naprijed i podigavi vieg %ovjeka s tla.
"Bog prokleo Skalija!" Suze su na%inile blijede tragove na Uleovu prljavom licu. "Ubojica, ubojica, vrag ga
prokleo! Krvna "e osveta potrajat dovijeka." Pustio je Isorna i obrisao lice rukavom. "Otronosi mora umrijet.
Onda "e se moj otac smijat na nebu."
Isorn se zapilji u njega na trenutak, a onda mu suze navru na o%i. "Moj je otac volio Frekka, Ule. I ja sam ga
volio."
"Krvi mi na Drvetu, ima li to za pi"e na ovom nesretnom mjestu?" vikne Dvpnir. Svuda naokolo, odrpani
mukarci tiskali su se naprijed da poele Isornu dobrodolicu ku"i.

"Ovo to "u vam re"i zvu%at "e vam vrlo %udno", po%ne Maegwin. Nervoznija nego to je mislila da "e biti,
iskoristila je trenutak da zagla-di nabore svoje stare crne haljine. "Ali ja sam k"i kralja Llutha i ljubim Hernvstir
vie nego to ljubim vlastiti ivot. Prije bih si i%upala srce nego vam lagala."
Njezin narod, okupljen u najve"oj pe"ini pod Grianspogom, u velikoj katakombi visoka svoda gdje su se dijelile
pravda i hrana, napeto su sluali. Ono to "e Maegwin re"i moda se zaista pokae neobi%nim, ali odlu%ili su je
sasluati. Stoje moglo biti tako nevjerojatno na svijetu tako ludom kao to je ovaj u kojem su se zatekli?
Maegwin se osvrne prema Diawen, koja je stajala iza nje. Proro%ica, o%iju blistavih od neke osobne sre"e,
osmijehom izrazi svoje odobrenje. "Reci im!" apne Diawen.
"Znate da su mi se bogovi obratili u mojim snovima", glasno "e Mae-gwin. "Usadili su pjesmu o drevnim danima
u moju glavu i pou%ili me da vas sklonim ovamo u kamenite spilje gdje "emo biti na sigurnom. Tada me Cuamh
ibs@crostuff.net

128

Zemljin pas, bog dubina, odveo do skrovitog mjesta koje nije postojalo jo prije Tethtainova vremena - mjesta
gdje bogovi %uvaju dar za nas. Ti!" Pokazala je na jednog od pisara koji se spustio u Mezutu'u s Eolairom da
prepie podzemljake mape. "Ustani i reci ljudima to si vidio."
Starac kolebljivo ustane, pridravaju"i se za jednog od svojih mla'ih u%enika. "To je zaista bio grad bogova,"
drhtavo "e on, "duboko u zemlji - ve"i od cijelog Hernvsadharca, smjeten u pe"ini irokoj poput zaljeva kod
Crannhvra." Rairio je mrave ruke u nemo"nom pokuaju da predo%i golemost kamenog grada. "Na tom su
mjestu stvorenja kakva nikad nisam vidio, a koja ap"u u sjenama." Podigao je ruku kad je nekoliko promatra%a
na%inilo znakove da se ograde od zla. "Ali nisu nam naudili, ve" su nas %ak odveli na svoja tajna mjesta, gdje
smo izvrili ono to nam je princeza naloila."
Maegwin mahne pisaru da sjedne. "Bogovi su mi pokazali rad i ondje smo pronali ono to "e nam pomo"i
ostvariti preokret u borbi protiv Skalija i njegova gospodara, Elije od Erkvnlanda. Eolair je odnio te darove naim
saveznicima - svi ste ga vidjeli kad je otiao."
Glave su kimale kroz cijelu gomilu. Medu ljudima tako izoliranim kao to su ovi podzemni stanovnici postali,
odlazak grofa od Nad Mul-lacha na tajanstveni zadatak bio je vietjedni predmet govorkanja.
"Dakle, bogovi su mi se dvaput obratili. Dvaput su se njihove rije%i pokazale ispravnima."
Ali jo dok je govorila, Maegwin osjeti alac brige. Je li zaista bilo tako? Nije li samu sebe proklinjala zbog krivog
tuma%enja - %ak i povremeno krivila same bogove da joj alju okrutne, lane znakove? Zastala je, odjednom
opsjednuta sumnjom, ali Diawen posegne naprijed i dotakne joj rame, kao da je %ula njezine zabrinute misli.
Maegwin prona'e hrabrosti da nastavi.
"Sad su mi se bogovi obratili - tre"i put, najsilnijim rije%ima. Vidjela sam samog Brvniocha!" Jer zasigurno,
pomisli ona, to je morao biti on. Neobi%no lice i zlatan pogled uegli su joj se u sje"anje poput odraza sunca u
tami sklopljenih o%nih kapaka. "A Brvnioch mi je rekao da "e bogovi poslati pomo" Hernvstiru!"
Neki u publici, zahva"eni Maegwininim arom, uzdigoe glasove u klicanju. Ostali, nesigurni, ali puni nade,
izmijenie poglede sa svojim susjedima.
"Craobhan", zovne Maegwin. "Ustani i ispri%aj naem narodu kako su me pronali."
Stari savjetnik ustane s o%itim oklijevanjem. Izraz na njegovu licu sve je govorio: on je bio dravnik, prakti%an
%ovjek koji nije drao do takvih pretjeranih stvari kao to su proro%anstva i bogovi koji razgovaraju s
princezama. Narod okupljen u pe"ini to je znao. Zato je bio Maegwini-no glavno oruje.
Craobhan se ogleda po dvorani. "Pronali smo princezu Maegwin na Bradach Toru", pjevno "e on. Glas mu je
jo mo"no odjekivao unato% godinama; koristio ga je s velikim uspjehom u slubi Maegwinina oca i djeda. "Ja
nisam vidio, ali poznajem ljude koji su je doveli dolje i... i dostojni su povjerenja. Provela je tri dana na gori, ali
studen joj nije naudila. Kad su je pronali, nalazila se..." pogledao je nemo"no u Mae-gwin, ali na njezinu
strogom licu nije vidio nita to mu je doputalo izbje"i ovaj trenutak, "... nalazila se u pandama nekog
dubokog, dubokog sna."
Skup zabruji. Bradach Tor je bilo mjesto na neobi%nu glasu, a jo je %udnije bilo to to se na njega uspela ena za
ledene zime.
"Je li to bio samo san?" otro "e Diawen iza Maegwininih le'a.
/Craobhan je srdito pogleda, a onda slegne ramenima.

"Ljudi vele da nije bio nalik ni na kakav san koji su ikad vidjeli", re%e \on. "O%i joj bijahu otvorene, a govorila je
nekom tko je stajao pred r'om... ali tamo nije bilo ni%eg osim praznog zraka."
"S kime je govorila?" upita Diawen.
Stari Craobhan ponovno slegne ramenima. "Ona... govorila je kao da se obra"a bogovima - a usto je i sluala,
kao da i oni njoj odgovaraju."
"Hvala ti, Craobhane", njeno "e Maegwin. "Odan si i poten %ovjek. Nije %udo to te moj otac tako visoko
cijenio." Stari savjetnik sjedne. Nije izgledao sretno. "Znam da su mi se bogovi obratili", nastavi ona. "Darovan
mije pogled na mjesto gdje bogovi obitavaju, na bogove same u njihovoj nepobjedivoj ljepoti, opremljene za
rat."
"Za rat?" vikne netko. "Protiv koga, gospo? S kim se bogovi bore?"
"Ne s kim", re%e Maegwin, podiu"i opominju"i prst. "Ve" za koga. Bogovi "e se boriti za nas." Nagnula se
naprijed, obuzdavaju"i rastu"i amor gomile. "Unitit "e nae neprijatelje - ali samo ako im potpuno predamo
naa srca."
"Imaju naa srca, gospo, imaju!" krikne neka ena.
Netko drugi vikne: "Zato nam dosad ve" nisu pomogli? Uvijek smo ih tovali."
Maegwin pri%eka dok graja nije utihnula. "Uvijek smo ih tovali, to je istina, ali na na%in kojim %ovjek tuje
starog ro'aka, iz uskogrudne navike. Nikad im nismo pokazali po%ast dostojnu njihove mo"i, njihove ljepote,
ibs@crostuff.net

129

dostojnu darova koje su udijelili naem narodu!" Njezin se glas uzdigne. Ponovno je mogla o"utjeti blizinu
bogova; osje"aj je bujao u njoj poput izvora %iste vode. Bijae to tako %udan, opojan dojam da je prasnula u
smijeh, to je pobudilo zapanjenost na licima ljudi oko nje. "Ne!" vikne ona. "Izvodili smo obrede, latili kipove,
palili svete vatre, ali vrlo malo nas se ikad upitalo to bi jo bogovi mogli eljeti kao dokaz da smo vrijedni
njihove pomo"i."
Craobhan pro%isti grlo. "I to oni ele, Maegwin, po tvojem miljenju?" Obratio joj se na na%in koji se %inio
nedoli%no prisnim, ali ona se samo ponovno nasmijala.
"ele da pokaemo nae povjerenje! Da pokaemo nau odanost, nau volju da poloimo ivote u njihove ruke -
tamo gdje su nai ivoti oduvijek i bili. Bogovi "e nam pomo"i, to sam i sama vidjela - ali samo ako im pokaemo
da smo dostojni! Zato je Bagba dao stoku ljudima? Jer su ljudi izgubili konje bore"i se u ratovima bogova, u
vrijeme njihove najve"e neda"e."
Jo dok je govorila, Maegwin sve odjednom postade jasno. Kako je Diawen imala pravo! Podzemljai,
preplaena sithska ena koja je govorila kroz Krhotinu, zastrauju"e beskrajna zima - sve je sada bilo tako jasno!
"Jer vidite," krikne ona, "sami su bogovi u ratu! to mislite zato je pao snijeg, zato je zima dola i nije otila
iako je prolo vie od deset mjeseci? Zato drevni uasi hodaju Ledome'om - stvorovi koje nismo vidjeli od
Hernova doba? Zato to su bogovi u ratu kao i mi. Kao to dje%je vojni%ke igre oponaaju borbe ratnika, takav je
i na mali sukob pokraj velikog rata koji bjesni na nebesima." Uzela je dah i osjetila kako boje %uvstvo vrije u
njoj, pune"i je radosnom snagom. Sad je bila sigurna da je vidjela istinu. Bila je jasna poput sun%ane svjetlosti
netom probu'enom spava%u. "Ali kao to nauk djetinjstva oblikuje ratove odraslih, tako i na razdor tu na
zelenoj zemlji utje%e na nebeske ratove. Stoga, ako elimo pomo" bogova, moramo im zauzvrat pomo"i.
Moramo biti smioni i moramo vjerovati u njihovu blagonaklonost. Moramo protiv tame izvesti najnasilniju
%aroliju koju posjedujemo."
"(aroliju?" krikne nepovjerljiv glas, hrapav glas starca. "Je li vas to proro%ica nau%ila?"
Maegwin za%u siktaj Diawenina uvu%enog daha, ali osje"ala se odve" neustraivo da bi se razgnjevila.
"Glupost!" vikne ona. "Nisam mislila na eprtljanje opsjenara. Mislila sam na vrstu %arolije koja na nebu govori
jednako glasno kao na zemlji. (arolija nae ljubavi prema Her-nvstiru i bogovima. elite li vidjeti nae
neprijatelje unitene? elite li opet hodati svojom zelenom zemljom?"
"Reci nam to moramo u%initi!" vikne ena blie %elu.
"Ho"u." Maegwin osjeti velik mir i snagu. Spilja je utihnula, a nekoliko stotina lica netremice je gledalo u nju.
To%no pred njom, duboko naborano, sumnji%avo %elo starog Craobhana bilo je namrteno od gnjeva i brige.
Maegwin ga je voljela u tom trenutku, jer je u njegovu poraenom pogledu vidjela opravdanje svoje patnje i
dokaz mo"i svojih snova. "Re"i "u vam sve", ponovi ona glasnije, a glas joj je iznova odjekivao golemom
pe"inom, tako snaan, tako pun pobjedni%kog uvjerenja da je malo njih moglo dvojiti kako uistinu sluaju
izabranu glasnicu bogova.
Miriamele i njezini suputnici zadrali su se samo nekoliko trenutaka da iskrcaju Charvstru na samotan gat u
najdaljem predgra'u Kwanitupu-la. Kr%mari%ine povrije'ene osje"aje samo je djelomi%no ublaila vre"a nov%i"a
koju je Isgrimnur bacio na trone daske pokraj njezinih nogu.
"Bog "e vas kaznit to se ovako ponaate prema jednoj Aedo-nitkinji!" viknula je dok su veslali dalje. Jo je
stajala na rubu klimavog gata, mau"i akom i nerazumljivo vi%u"i, kad je njihov spori %amac kliz-nuo kanalom
obrubljenim povijenim drve"em, a ona im nestala iz vida.
Cadrach se trne. "Ako je ono to smo u posljednje vrijeme doivjeli Boji na%in da pokae Svoju milost, mislim
da bih drage volje okuao malko Njegove kazne, samo promjene radi."
"Ne bogohuli", zarei Isgrimnur, uprijevi snano na svoje veslo. "Jo smo ivi, to nitko ne bi o%ekivao, i jo smo
slobodni. To je zaista dar."
Redovnik slegne ramenima, neimpresioniran, ali ne re%e vie nita.
Doplutali su u otvorenu lagunu, tako plitku da su vlati mo%varne trave strile iz povrine i lelujale se na vjetru.
Miriamele je gledala kako se Kwanitupul gubi iza njih. Na kasnom poslijepodnevnom svjetlu niski sivi grad %inio
se zbirkom naplavljenih podrtina koja je naletjela na pje%ani sprud, golem, ali besmislen. Osjetila je strahovitu
%enju za nekim mjestom koje bi nazvala domom, za %ak i najglupljim i zaguljivim rutinama svakodnevnog
ivota. U ovom trenutku zamisao o pustolovinama nije imala ni jedne jedincate mrve %arobnosti.
"Jo nema nikog iza nas", re%e Isgrimnur s poneto zadovoljstva. "Kad stignemo u mo%vare, bit "emo na
sigurnom."
Tiamak, sjede"i na pramcu %amca, ispusti %udan, zatomljen smijeh. "Ne govorite tako." Pokae nadesno. "Tamo
se zaputite prema onom malom kanalu, to%no izme'u ona dva velika baobaba. Ne, ne govorite tako. Moda
privu%ete panju."
"Kakvu panju?" upita vojvoda razdraeno.
ibs@crostuff.net

130

"Onih Koji Udiu Tamu. Vole se uhvatiti %ovjekovih hrabrih rije%i i vratiti mu ih u strahu."
"Neznaboa%ki duhovi", promrmlja Isgrimnur.
(ovje%uljak se ponovno nasmije, alosnim i nemo"nim hihotom. Pljesnuo je rukom o ko%ato bedro tako da je
prasak odjeknuo ponad lijene vode, a onda se naglo otrijeznio. "Tako sam posramljen. Vi me sigurno drite
budalom. U%io sam s najboljim u%enjacima u Perdruinu - ulju'en sam poput svakog stanovnika kopna! Ali sada
se vra"amo u moj dom... i ja se bojim. Odjednom mi se stari bogovi iz mojeg djetinjstva %ine stvarniji nego
ikad."
Do Miriamele, Cadrach je kimao na hladno zadovoljan na%in.
Drve"e i njihova odora privijenih puzavica bivali su gu"i kako je poslijepodne odmicalo, a kanali niz koje ih je
Tiamak usmjeravao postajali su postupno manji i slabije izraeni, puni guste travurine. Prije nego to je sunce
kliznulo prema lisnatom obzoru, Camaris i Cadrach -Isgrimnur je uivao u zasluenom po%inku - jedva su mogli
provla%iti svoja vesla kroz obraslu vodu.
"Uskoro "emo vesla mo"i koristiti samo kao motke." Tiamak zaki-lji prema tamnom vodenom toku. "Nadam se
da je ovaj %amac dovoljno malen da pro'e kamo ga moramo odvesti. Nema sumnje da "emo uskoro morati
prona"i neto s pli"im gazom, ali bilo bi dobro zaci dublje, kako ne bi bilo prilike da nai progonitelji otkriju to
smo u%inili."
"Nije mi ostao nijedan cintis." Isgrimnur otjera rukom oblak sitnih kukaca koji mu je lebdio oko glave. "(ime
"emo kupiti novi %amac?"
"Ovim %amcem", re%e Tiamak. "Zauzvrat ne"emo dobiti nita ovako %vrsto, ali tko god se zamijeni s nama, znat
"e da ga moe prodati u Kwanitupulu za dovoljno novca da kupi dvije ili tri batane i usto ba%vu palmina vina."
"Kad ve" govorimo o %amcima," re%e Cadrach odmaraju"i se na trenutak od veslanja, "osje"am oko nonih
prstiju vie vode nego to bih htio. Zar se ne bismo trebali zaustaviti i zakrpati ovaj, posebno ako smo osu'eni
da ga zadrimo jo nekoliko dana? Ne bih htio po mraku traiti taborite na ovom muljavom tlu."
"Redovnik je u pravu", re%e Tiamak Isgrimnuru. "Vrijeme je da stanemo."
Dok su polako klizili putem, s Wranjaninom koji je stajao na pramcu prou%avaju"i zamrenu obalu u potrazi za
odgovaraju"im sidritem, Miriamele bi s vremena na vrijeme kroz isprepleteno drve"e nakratko spazila male,
trone kolibe. "Jesu li to ku"e tvojeg naroda?" upitala je Tiamaka.
On odmahne glavom, a slabaan mu osmijeh iskrivi usnice. "Ne, gospo, nisu. Oni od mojeg naroda koji moraju
ivjeti u Kvvanitupulu zbog zarade ive u Kvvanitupulu. Ovo nije pravi Wran i ivjeti na ovom mjestu za njih bi
bilo gore nego da jednostavno izdre nekoliko mjeseci na godinu koje provode u gradu, a onda se vrate u svoja
sela kad zarade novac. Ne, oni koji ovdje ive ve"inom su stanovnici kopna, Perdruinci i Nabbanci koji su
napustili gradove. To je %udan narod koji nije ba poput svoje bra"e, jer su mnogi od njih dugo ivjeli na rubu
mo%vara. U Kwanitupulu ih zovu 'pli%inarima' ili 'rubaima', i smatraju ih %udnima i nepouzdanima." On se opet
nasmijei, plaho, kao da se zastidio svojeg dugog objanjenja, a onda se vrati svojoj potrazi za taboritem.
Miriamele opazi pramen dima kako se izvija iz jedne od skrivenih ku"a i upita se kako bi bilo ivjeti na tako
samotnu mjestu, ne %uti ljudski glas od jutra do ve%eri. Podigla je pogled na svod drve"a i njihove neobi%ne
oblike, korijenje izvijeno poput zmija gdje je zadiralo u vodu, %vornate i gramzive grane. Uski vodeni tok, sada
zasjenjen od sunca koje je zapadalo, %inio se obrubljen osamljenim oblicima koji su pruali udove kao da ele
%epati maleni %amac i zadrati ga, sputati ga sve dok se vode ne podignu, a blato, korijenje i puzavice ga ne
progutaju. Zadrhtala je. Negdje u sjenovitim kotlinama ptica krikne poput preplaena djeteta.

Gavranov ples

Isprva se bitka Simonu nije %inila stvarnom. S njegova poloaja na niim obroncima Sesuad're, veliko
prostranstvo zale'enog jezera lealo je pred njim poput mramornog poda, a iza njega snijegom isto%-kani
humci koji su se protezali do snijegom prekrivenih, poumljenih bregova s druge strane doline. Sve je bilo tako
maleno - tako daleko! Simon se gotovo mogao zavarati da povjeruje kako se vratio u Visotvr 'u i kako viri s
Tornja Zelenog An'ela u zaposlena, bezazlena kretanja dvorana.
Sa Simonova poloaja, po%etna navala Sesuad'rinih branitelja - %ija je namjena bila da zadri trupe vojvode
Fengbalda na ledu i dalje od barikade trupaca koja je titila ulaz na sithsku cestu - izgledala je poput skakutave
demonstracije zamrene igre marioneta. Ljudi su mahali ma%evima i sjekirama, potom padali na led probodeni
nevidljivim strijelama, ruivi se tako naglo kao da im je neki orijaki gospodar prerezao konce. Sve se %inilo
tako dalekim! Ali jo dok se divio minijaturnom sukobu, Simon je znao da je ono to je gledao bilo smrtno
ozbiljno i da "e ga uskoro vidjeti iz kudikamo ve"e blizine.
ibs@crostuff.net

131

Ovnovi i njihovi jaha%i postajali su nemirni. Oni iz Simonove qanu%-ke %ete kojima skrovite nije omogu"avalo
pogled na zale'eno jezero aptom su dobacivali pitanja onima koji su mogli vidjeti. Zamagljeni dah cijele %ete
visio im je nisko nad glavama. Svud uokolo, grane drve"a svjetlucale su od kapljica otopljenog snijega.
Simon, nestrpljiv poput svojih trolskih suboraca, nagne se nad Do-min vrat. Udahne ohrabruju"i miris i osjeti
toplinu njezine koe. Tako je elio u%initi pravu stvar, pomo"i Joui i ostalim prijateljima; istovremeno, smrtno
se bojao onog to bi se moglo dogoditi dolje na staklenoj povrini zale'enog jezera. Ali zasad, mogao je samo
%ekati. I smrt i slava morali su se odgoditi, barem za Simona i ove male ratnike.
Promatrao je paljivo, pokuavaju"i prona"i smisao u kaosu pred sobom. Formacija Fengbaldovih vojnika, koja
se %vrsto drala pje%anog puta to su ga pred njima posipale njihove ratne saonice, zatalasala se kad je val
branitelja udario u nju. Ali iako se kolebala, Fengbaldova se linija odrala, a onda uzvratila udarac napada%ima,
oborivi se na njih. Potom je rastjerala postoje"u masu napada%a u nekoliko manjih skupina. Jurina %eta
Fengbaldovih vojnika tada je navrla oko napada%a te je %vrsta linija vojvodinih snaga brzo postala roj pokretnih
to%aka, svaka mala %arka ve"inom samostoje"a. Simon nije mogao a da se ne sjeti osa koje se roje oko
razbacanih otpadaka.
Prigueni zvukovi sukoba su ja%ali. Udaljen zveket dok su ma%evi i sjekire udarali o oklope, potmuli urlici bijesa i
uasa, sve je to poja%avalo osje"aj udaljenosti, kao da se bitka vodila pod zale'enim jezerom, a ne na njemu.
(ak i Simonovu neuvjebanom oku brzo je postalo o%ito da je po%etni napad branitelja propao. Preivjeli su
uzmicali od Fengbaldove fronte, koja je rasla to je vie njegove vojske izlazilo na led. Oni od Jouinih vojnika
koji su se mogli otrgnuti klizili su i puzali natrag po golom ledu do sumnjive sigurnosti barikade i poumljena
obronka.
Doma frkne pod milovanjem Simonove ruke i nemirno zatrese glavom. Simon stisne zube. Nisu imali izbora,
znao je. Princ je htio da %ekaju dok ih ne pozovu, %ak i ako se bude %inilo kao da je sve izgubljeno prije nego to
do'e njihov %as.
(ekanje. Simon ispusti gnjevan uzdah. (ekanje je bilo tako teko...
Otac Strangveard je skakutao uokolo u agoniji brige.
"Oh!" re%e, umalo se poskliznuvi na blatnoj zemlji. "Siroti Deor-noth!"
Sangfugol isprui ruku i %epa arhivarov rukav, spasivi sve"enika od dugog kotrljanja niz obronak.
Joua je stajao iznad njih, zure"i u poprite bitke. Njegov ri'i thrit-hinki konj Vinvafod stajao je u blizini, uzda
labavo privezanih oko niske grane. "Tamo!" Joua nije mogao prikriti ushit u svojem glasu. "Vidim njegovu
perjanicu -jo je na nogama!" Princ se nagne naprijed, opasno se zanjihavi. Pod njim Sangfugol na%ini
refleksivan pokret prema njemu, kao da "e uhvatiti svojeg gospodara onako kako je spasio sve"enika. "Sad se
oslobodio!" vikne Joua s olakanjem u glasu. "Hrabri Deornoth! Okuplja ljude i povla%e se, ali polako. Ah, mira
mi Bojeg, kako ga volim!"
"Slava budi Aedonovu imenu." Strangveard na%ini znak Drveta. "Neka se svi vrate ivi." Bio je rumen od
iscrpljenosti i uzbu'enja, a povez na oku bio je crna to%ka na proaranoj rui%astoj povrini.
Sangfugol ispusti gorak zvuk. "Polovica ih ve" lei krvava na ledu. Ono to je vano jest da i neki Fengbaldovi
ljudi isto lee." Uspentrao se na kamen i zakiljio prema prilikama koje su miljele posvuda. "Mislim da vidim
Fengbalda, Joua!" vikne on.
"Da", re%e princ. "Ali je li progutao mamac?"
"Fengbald je budala", odgovori Sangfugol. "Progutat "e ga kao pastrva muhu."
Joua na trenutak svrne pogled s bitke, okrenuvi se prema svira%u harfe s izrazom hladne, iako poneto
odsutne zabavljenosti. "O, ho"e, je li? Da mi je tvoja.samouvjerenost, Sangfugole."
Svira% harfe porumeni. "Oprostite, Visosti. Samo sam htio re"i da Fengbald nije takti%ar vaeg kova."
Princ vrati pozornost na jezero pod njima. "Ne troi vrijeme na laskanje, svira%u - u ovom %asu bojim se da sam
prezaposlen da bih ga cijenio. I ne grijei podcjenjuju"i neprijatelja." Zurio je, zaklonivi o%i od bljetavila
zaklonjenog sunca, koje se uspinjalo iza oblaka. "Prokletstvo! Nije ga progutao, ne sasvim! Tamo, gledaj,
pomakao je samo dio %ete naprijed. Ostali su se jo stisnuli uz rub jezera."
Posti'en, Sangfugol ne re%e nita. Strangveard je ponovno skakutao gore-dolje. "Gdje je Deornoth? O, prokleto
ovo staro oko!"
"Jo se povla%i." Joua sko%i sa svojeg poloaja, a onda se spusti niz brijeg gdje su stajali. "Binabik se jo nije
vratio od Hotviga, a ja ne mogu dulje %ekati. Gdje je Simonov de%ko?"
Jeremija, koji je %u%ao pokraj svaljene cjepanice, pokuavaju"i se svima maknuti s puta, sada sko%i na noge. "Tu
sam, Vaa Visosti."
"Dobro. Idi sad, najprije Freoselu, onda niz brijeg do Hotviga i njegovih jaha%a. Reci im da se spreme - da "emo
ipak odmah udariti. Uskoro "e %uti moj signal."
Jeremija se hitro nakloni, lica blijeda, ali sabrana, a onda se okrene i pohita uzbrdo.
ibs@crostuff.net

132

Joua se namrti. Dolje na ledu %inilo se da Fengbaldova vojska Erkvnstraara i pla"enika ipak oklijeva krenuti
naprijed, unato% uspjehu u prvom okraju. "Avaj," izusti princ, "Fengbald je postao oprezniji s godinama i sve
ve"im teretima. Proklete mu o%i! Ipak, nemamo izbora nego zatvoriti klopku oko onoliko njegove vojske koliko
ih moemo uhvatiti." Smijeh mu je bio gorak. "Sutra "emo prepustiti vragu."
"Prin%e Joua!" dahne Strangveard, tako zaprepaten daje prestao skakutati. Iscrtao je jo jedno uurbano Drvo
u zraku pred sobom.
Vru" dah ljudi i konja visio je nad jezerom poput magle. Bilo je teko jasno vidjeti dalje od nekoliko lakata u bilo
kojem smjeru, a %ak i oni ljudi koje je Deornoth mogao vidjeti bili su mutni i nestvarni te se graja okraja %inila
kao da dopire iz neke sablasne bitke.
Deornoth odbije straarev zamah bal%akom ma%a. Sudar mu gotovo istrgne otricu iz zahvata, ali uspio ga je
zadrati u prstima koji su brid-jeli dovoljno dugo da ga podigne za protuudarac. Promaio je, ali je zas-jekao
straareva konja u nezati"enu nogu. Pjegavi konj zanjiti i odsko%i nekoliko koraka natrag, a onda izgubi
ravnoteu i srui se na hrapavi led uz tresak i mlaz snjenog praha. Deornoth povu%e Vildalkove uzde; otplesali
su dalje od oborenog jurinika koji se divlje ritao. Njegov je jaha% bio zaglavljen pod njim, ali za razliku od konja,
nije stvarao buku.
Dok mu je dah hu%io u unutranjosti kacige, Deornoth podigne ma% i stane njime lupati o tit to je glasnije
mogao. Njegov truba%, jedan od mladih i neuvjebanih vojnika iz Novog Gadrinsetta, pao je u prvom sukobu te
vie nije bilo nikog tko bi oglasio povla%enje.
"Sluajte me!" vikne Deornoth, podvostru%ivi zveket. "Povla%ite se, ljudi, povla%ite se!"
Dok je gledao uokolo, usta mu se napune ne%im slanim i on pljune. Crvena teku"ina proleti kroz okomit prorez
kacige na led. Vlanost na njegovu licu bila je krv, vjerojatno od rane koju je zadobio kad mu je drugi straar
ulupio kacigu. Nije ju osjetio - nikad ne bi osjetio tako male ozljede dok je bitka bjesnjela - ali ponudio je brzu
molitvu majci Eliziji da mu krv ne pote%e u o%i i ne zaslijepi ga u vanom trenutku.
Neki od njegovih ljudi su %uli i povla%ili su se oko njegova poloaja. Jo nisu bili pravi borci, Bog zna, ali dosad su
se pokazali hrabrima protiv impresivnog stroja Erkvnstraara. Nisu bili namijenjeni da razbiju Fengbaldovu
vode"u silu, nego samo da je uspore i moda neoprezno namame prema barikadi i prvom od Jouinih
iznena'enja: nekolicini pouzdanih strijelaca Novog Gadrinsetta i njihovoj maloj zalihi strijela. Sami strijelci ne"e
promijeniti tok ove bitke - vitezovi na konjima na obje strane bili su predobro oklopljeni - ali "e izazvati neto
rasula te prisiliti Fengbaldove ljude da dvaput promisle prije nego to poduzmu neobuzdani napad na podnoje
Sesuad're. Dosad je vrlo malo strijela poletjelo s obje strane, iako ih je nekoliko iz Deornothovih privremenih
%eta palo u prvim trenucima njihova juria sa strijelama koje su im treperile u vratovima ili im %ak probile
verinja%e na grudima ili trbuhu. Sad je magla izazvana uzlaznom putanjom sunca jo vie oteavala
Fengbaldovim ljudima da koriste svoje lukove.
Hvala Bogu to se borimo protiv Fengbalda, pomisli Deornoth. Gotovo je istog trena bio primoran sagnuti se,
iznena'en zavitlanom otricom jaha%a koji se bez upozorenja pojavio iz tame. Konj je otkasao mimo, ponovno
zaavi u nezbiljsko. Deornoth uvu%e par brzih, dubokih dahova.
S vitezovima na konjima i lakim pjeacima moemo se obra%unati, barem na neko vrijeme. Samo je Fengbald
mogao biti tako vratoloman da opsjedne utvr'eno brdo bez dvije-tri %ete strijelaca! Mogli su nas sasje"i u prvim
trenucima.
Naravno, uza svu aroganciju, Fengbald se nije pokazao toliko budalastim kao to su se Joua i ostali nadali.
Molili su se da "e najprije poslati barem glavninu sile Thrithinana, pouzdavaju"i se u njihovu nadmo"nu
vjetinu jahanja po varljivom ledu. Ravni%ari su bili neustraivi borci, ali voljeli su junatvo sukoba pojedinaca.
Princ je bio siguran da "e nekoliko e"ih napada Deornothove %ete izmamiti pla"enike iz poretka, gdje bi se s
njima bilo lake obra%unati, a to bi tako'er pomrsilo Fengbaldovo napredovanje. Ali svi su ra%unali da ne"e biti
saonica - Deornoth nije mogao ne zapitati se %iji je to bio mudar plan- a poboljano kretanje izazvano
pokriva%em pijeska omogu"ilo je vojvodi da poalje svoju discipliniranu Erkvnstrau.
Za%uo se zvuk nalik na rastu"i zov bubnjeva. Deornoth podigne pogled i vidje da je straar koji ga je promaio u
prvom prolasku napokon uspio okrenuti konja - tlo je bilo tako strano i zahtijevalo je tako oprezno kretanje
obiju strana da je cijela bitka imala izgled nekog %udnog podvodnog plesa - te je sada ponovno nasrtao iz magle
na njega, ovaj put polako, tjeraju"i konja naprijed ne bre od opreznog hoda. Deornoth uljudno podbode
Vildalka, okrenuvi dorata prema napada%u, a onda podigne ma%. Erkvnstraar istovremeno podigne svoj, ali
nastavi prilaziti jedva neto ve"om brzinom od ljudskog hoda.
Bilo je %udno vidjeti zelenu livreju Erkvnstrae na neprijatelju. Jo je %udnije bilo imati toliko vremena razmiljati
o neobi%noj okolnosti %ekaju"i da neprijatelj odmjerenim korakom prije'e led. Straar izbjegne divlji zamah
ma%em jednog od Deornothovih drugova, udarac koji je bljesnuo iz magle poput gujina brzog jezika - Jouini su
ljudi bili svud naokolo, o%ajni%ki se bore"i da se okupe dovoljno blizu za uredno povla%enje - te nastavi naprijed,
ibs@crostuff.net

133

nezastraen. Deornoth se morao na %asak upitati je li lice pod kacigom smionog vojnika bilo ono koje bi
prepoznao, netko s kime je pio, kockao...
Vildalk, koji se unato% svojoj hrabrosti katkada %inio osjetljivim poput bi%evane koe, shvati Deornothov
minuciozni potez uzdama i naglo ustukne u stranu taman kad ih je napada% stigao, te je straarev prvi zamah
bezazleno zastrugao po Deornothovu titu. Vildalk tada na trenutak zaplee u mjestu, pokuavaju"i ne stati na
zguvanu priliku jaha%a koji je ranije pao ispod svojeg konja, te je zbog toga Deornothov uzvratni udarac iroko
promaio. Napada% potegne uzde, a noge njegova konja se malko raire dok je klizio u pokuaju da se naglo
zaustavi. Vidjevi svoj otvor, Deornoth okrene Vildalka i pode za njim. Thrithin-ki konj, jedan od onih koje su
Jouini ljudi uvjebali na ledu, uspio se okrenuti prili%no lako te je Deornoth sustigao Erkvnstraara prije nego
to je zavrio svoj nezgrapni okret.
Deornothov prvi udarac odbio se o straarev uzdignuti tit, podigavi kratku perjanicu iskri, ali on dopusti ma%u
da ga vlastiti moment sile vrati po drugi udarac, iskrenuvi zglobove i nagnuvi se gotovo u stranu na sedlu kako
ne bi morao prekinuti svoj zahvat. Dohvatio je straara u zelenoj livreji mo"nim povratnim udarcem po glavi
upravo kad je %ovjek ponovno spustio tit; strana kacige Erkvnstraara ulupila se pod jezivim kutom. Dok mu je
krv ve" tekla niz vrat i na ovratnik, konjanik se prevali iz sedla, vise"i na trenutak u stremenima, a onda tresne o
led gdje je ostao leati slabano se trzaju"i. Deornoth mu okrene leda, rastjeravi bilo kakvo aljenje iz misli
lako"om dugog iskustva. Ta krvava gro-mada moda je neko" bio netko poznat, ali sada je svaki Erkvnstraar bio
samo neprijatelj, nita vie.
"(ujte, ljudi, %ujte!" vikne Deornoth, uspravivi se u stremenima kako bi imao bolji vidik na njihov poloaj kroz
maglu. "Slijedite me na povla%enju! Paljivo putem!" Bilo je teko razaznati, ali u%ini mu se da vidi kako ga sada
okruuje neto vie od polovice snaga koje je izveo na led. Visoko je podigao ma%, a onda potjerao Vildalka u
smjeru velike barikade trupaca. Jedna strijela fijukne mu pokraj glave, pa potom druga, ali bijahu slabo
naciljane ili je strijelce zbunila magla. Deornothovi ljudi ispuste slabaan usklik dok su jahali.
"Gdje je Binabik?" pjenio se Joua. "Trebao je biti moj glasnik, ali nije se vratio od Hotviga." Princ na%ini
grimasu. "Boe, daj mi strpljenja, ta posluajte me! Moda mu se neto dogodilo." Okrenuo se prema mladom
Jeremiji koji je da"u"i stajao u blizini. "I Hotvig je rekao da ga je Binabik ostavio prije dosta vremena?"
"Da, Visosti. Rekao je da se sunce podiglo za ruku otkad je trol otiao, to god mu to zna%ilo."
"Prokleta sre"a." Joua stane kora%ati, ali o%i mu nijednom nisu ostavile bitku. "Pa, nema druge. Ne vjerujem da
"e zov doprijeti tako daleko, mom%e, pa po'i k Simonu i reci mu da ako ne %uje nita dok ne izbroji do pet
stotina nakon to Hotvigovi ljudi izjau, onda neka on i trolovi napadnu. Jesi li upamtio?"
"Ako ne %uje rog, neka pri%eka dok ne izbroji do pet stotina nakon to se Hotvig pojavi, a onda nasrne, da."
Jeremija razmisli prije nego to je dodao: "Vaa Visosti."
"Dobro. Idi, onda - trkom. Nalazimo se u situaciji kad je svaki trenutak vaan." Joua ga potjera mahanjem ruke,
a onda se okrene Sang-fugolu. "Jesi li i ti spreman?"
"Jesam, gospodaru", re%e svira% harfe. "Uvjebali su me najbolji. Ne"e mi biti teko izvu"i nekoliko zvukova iz
ne%eg tako jednostavnog kao to je rog."
Joua se smrknuto zahiho"e. "Ima ne%eg ohrabruju"eg u tvojoj drskosti, Sangfugol. Ali upamti, majstore
muzikantu, mora vie nego trubiti: mora odsvirati pobjedni%ki zov."
Simon je promatrao malenu %etu, ve"inom kako bi se ne%im uposlio, kadli odjednom shvati da Sisqi nema medu
okupljenim trolovima. Brzo se spusti medu Qanuce, provjeravaju"i svako lice, ali ne pronalaze"i ni traga od
Binabikove zaru%nice. Ona je bila njihov voda - kamo je mogla oti"i? Nakon %aska razmiljanja, Simon shvati da
ju nije vidio jo od zbora pred Ku"om odlaska.
Oh, Aedonove mi milosti, ne, pomisli zdvojno. to "e Binabik re"i? Izgubio sam njegovu voljenu prije nego stoje
bitka uop"e po%ela!
Okrenuo se najbliim trolovima. "Sisqi?" upita, pokuavaju"i slijeganjem i gestama pokazati da eli znati gdje je.
Dvije trolske ene pogledale su ga s nerazumijevanjem. Prokletstvo, tako ju je Binabik zvao. Koje je bilo njezino
puno ime? "Sis - Sisqimook?" pokua on. "Sisqinamok?"
Jedna od ena ustro kimne, zadovoljna to je shvatila. "Sisqinana-mook."
"Gdje je?" Simon se nije mogao sjetiti trolskih rije%i. "Sisqinana-mook? Gdje?" Pokazao je na sve strane, a onda
ponovno slegnuo ramenima, pokuavaju"i prenijeti svoje pitanje. Cinilo se da su ga njegovi maleni suputnici
shvatili; nakon dugog slijeda mrmljanja na qanu%kom jeziku, oni najblii njemu pokau mu savreno razumljivim
pokretima da ne znaju kamo je Sisqinanamook otila.
Simon je temeljito psovao kad je stigao Jeremija.
"Zdravo, Simone, nije li ovo veli%anstveno?" upita njegov titonoa. Jeremija se doimao prili%no uzbu'enim.
"Upravo je onako kao to smo matali kod ku"e u Visotvr'i."
ibs@crostuff.net

134

Simon na%ini bolan izraz. "Osim to smo se mi tukli tupim tapovima, dok oni ljudi dolje koriste otar %elik. Zna
li gdje je Sisqi - zna, Binabikova zaru%nica? Trebala je biti ovdje s ostalim trolovima."
"Ne, ne znam, ali ni Binabika nema. Ali, stani, Simone - moram ti najprije predati Jouinu poruku." Jeremija
nastavi prenositi prin%eve upute, a onda ih posluno ponovi, za svaki slu%aj.
"Reci mu da sam spreman... da smo mi spremni. U%init "emo to nam je zadatak. Ali, Jeremija, najprije moram
prona"i Sisqi. Ona je njihov vo'a!"
"Ne, ne mora." Njegov je titonoa bio zadovoljan sobom. "Sad si ti trolski ratni zapovjednik, Simone, to je sve.
Moram pouriti natrag k Joui. Kako Binabika nema, ja sam mu glavni glasnik. Tako se to doga'a u bitkama."
Izgovorio je to lako, ali s poprili%nim prizvukom ponosa.
"Ali to ako me ne budu slijedili?" Simon se na %asak zabulji u Jere-miju. "Izgleda vrlo veselo", zarei. "Jeremija,
ljude ovdje ubijaju. Moda smo mi sljede"i."
"Znam." Uozbiljio se. "Ali barem je to na izbor, Simone. Barem je to %asna smrt." (udan izraz preleti mu licem,
izobli%ivi njegove crte kao da "e svakog trena briznuti u pla%. "Dugo vremena, kad sam bio... pod dvorcem...
brza, %ista smrt %inila se ne%im predivnim." Jeremija okrene le'a, zgrbivi ramena. "Ali pretpostavljam da sada
moram ostati iv. Lelet me treba kao prijatelja - a ti treba nekoga kome "e govoriti to da radi." Uzdahnuo je,
a onda se uspravio, uputivi Simonu neobi%no skruen osmijeh i mahnuo mu rukom. Onda otr%i natrag u zaklon
grmlja, nestavi u smjeru odakle je doao. "Sretno, Simone - ho"u re"i, sir Seomane."
Simon krene da "e ga zazvati, ali Jeremija je ve" otiao.
Binabikov povratak bio je iznenadan i poneto zapanjuju"i. Joua je %uo tih um i podigao pogled naavi se
kako zuri u ute o%i i otrozu-bu gubicu Qantaqe koja je dahtala na uzvisini to%no iznad njega. Trol, sjede"i na
njezinim le'ima, odgurne nekoliko grana sa svojeg okruglog lica i nagne se naprijed. "Prin%e Joua", re%e
spokojno, kao da se sre"u na nekoj dvorskoj sve%anosti.
"Binabik!" Joua ustukne korak. "Gdje si bio?"
"Traim vae opratanje, Joua." Trol spuzne s Qantaqe i spusti se na ravan komad zemlje na kojem je stajao
princ. "Opazio sam neke Fengbaldove ljude koji su njukali tamo gdje nisu smjeli. Dao sam se na njihovo
slije'enje." Uputio je Joui znakoviti pogled. "Traili su mjesto za bolje penjanje. Fengbald se ne nalazi biti tako
glup kao to smo mislili - o%ito je u saznanju da nas ne moe istjerati prvim napadom."
"Koliko ih je bilo?"
"Ne velik broj. est... pet."
"Nisi mogao izbrojiti? Skoje si ih daljine promatrao?"
Binabikov njeni osmijeh nije dosezao do njegovih o%iju. "Najprije ih je bilo est." Potapao je svoj tap za
hodanje i uplju cjev%icu i strelice koje su se nalazile u njemu. "Onda se jedan dao na padanje nizbrdo."
Joua kimne. "A ostali?"
"Nakon to su odvedeni s mjesta gdje nisu smjeli biti, ostavio sam Sisqi za sobom da ih ometa dok sam se ja
brzo dao na sputanje niz brijeg. Neke od ena Novog Gadrinsetta dole su da nam pomognu."
"ene? Binabik, nisi smio dovoditi ene i djecu u opasnost."
(ovje%uljak strese glavom. "Znate da "e se boriti jednako hrabro da spase svoj dom kao bilo koji mukarac -
nikad nismo vjerovali u suprotno me'u Qanucima. Ali budite mirnijeg srca. Samo su dole na pomaganje Sisqi i
meni u kotrljanju nekih ve"ih kamenih gromada." Spljotio je ruku u gesti izvrenja. "Ti ljudi nam vie ne"e
predstavljati opasnost, a njihovo traenje Fengbaldu ne"e donijeti nagradu."
Joua frustrirano uzdahne. "Nadam se da nisi odvukao i moju enu da ti pomae kotrljati kamenje?"
Binabik se nasmije. "Htjela je po"i, prin%e Joua, toliko "u re"i. Imate enu od prili%ne neustraivosti - bila bi
dobra qanu%ka nevjesta! Ali Gutrun joj nije dopustila da stupi nogom iz tabora." Trol se ogleda oko sebe. "to
se doga'a dolje? Nisam se mogao lako dati na gledanje dok sam se vra"ao."
"Fengbald je, kao to si rekao, bio bolje pripremljen nego to smo o%ekivali. Izgradili su neku vrstu saonica ili
kola koja povrinu leda %ini hrapavijom te su se vojnici mogli lako kretati. Deornothov je napad odbijen, ali
Fengbaldova Erkvnstraa nije pola za njim; jo se okupljaju na jezeru. Upravo sam namjeravao - ali dosta.
Vidjet "e to smjeram."
"Trebate li me da odem Hotvigu?" upita Binabik.
"Ne. Jeremija je preuzeo tvoje zadatke dok si upoznavao Fengbal-dove uhode s gospama Novog Gadrinsetta."
Joua se kratko nasmijei. "Hvala ti, Binabik. Znao sam da, ako nisi ozlije'en ili u stupici, %ini neto vano - ali
idu"i put pokuaj mi dojaviti."
"Isprike, Joua. Bojao sam se dati na predugo %ekanje."
Princ se okrene i mahne Sangfugolu, koji hitro pristupi k njemu. Otac Strangveard i arko stajahu ozbiljni,
promatraju"i bitku, iako se %inilo da se arko malko naginje, kao da %ak ni smrtni sukob pod njim nije bio
dovoljno uzbudljiv da ga dulje sprije%i od podnevna drijemea.
ibs@crostuff.net

135

"Zapuhni, Freoselu", re%e Joua. "Tri kratka praska, tri duga."
Sangfugol podigne rog k usnama, nadme svoja mrava prsa i puhne. Zov odjekne umovitim obronkom i na
trenutak se %inilo da se vrtlog bitke na ledu usporio. Svira% harfe uzme jo jedan veliki udah zraka, a onda
ponovno puhne. Kad su odjeci zamrli, on zatrubi tre"i put.
"A sada," %vrsto "e Joua, "vidjet "emo koliko je Fengbald pripravan na pravi boj. Prepoznaje li ga dolje,
Binabik?"
"Mislim da se nalazim vidjeti ga, da. U crvenom lepravom plastu?" "Da. Gledaj i pazi to radi."
Jo dok je Joua govorio, na prvoj liniji Fengbaldove vojske nastade guva. Skupina vojnika najblia drvenim
barikadama naglo zastane i stane se okretati natrag u neredu.
"Hura!" Strangveard vikne i sko%i; onda, naizgled se sjetivi svojeg sve"eni%kog dostojanstva, ponovno natakne
izraz zabrinute skrbi.
"Aedonove mi Krvi, gle kako su sko%ili!" re%e Joua s divlja%kom rado"u. "Ali %ak ih ni ovo ne"e dugo zadrati.
Kako bih htio da imamo vie strijela!"
"Freosel "e dobro iskoristiti one koje se nalazimo imati", re%e Binabik. '"Dobro naciljano koplje vrijedi za tri', kao
to mi u Yiqanucu kaemo."
"Ali moramo iskoristiti zbrku koju su nam omogu"ili Freoselovi strijelci." Joua je rastreseno kora%ao dok je
gledao. Kad je prolo malo vremena, a on o%ito vie nije mogao dulje %ekati, vikne: "Sangfugol -Hotvigov zov,
sad!"
Trublja ponovno zatresti, dvaput dugo, dvaput kratko, dvaput dugo.

Jato strijela Sesuad'rininih branitelja uhvatilo je Fengbaldove ljude nespremne: razbjeali su se natrag u zbrci,
ostavivi nekoliko desetaka suboraca izvaljenih na ledu, od kojih su neki pokuavali otpuzati natrag po skliskoj
povrini, ostavljaju"i za sobom mrlje krvi poput tragova pueva. U kaosu, Deornoth i ostatak njegove %ete uspio
je pobje"i.
Sam Deornoth se vratio tri puta da pomogne prenijeti posljednje ranjenike iza velikog zida trupaca. Kad je bio
siguran da vie nije mogao nita u%initi, sru%io se na izgaeno blato u sjeni visoke barikade i skinuo kacigu. Zvu%i
borbe jo su bjesnjeli u blizini.
"Sir Deornoth," re%e netko, "vi krvarite."
Odmahnuo je na %ovjeka rukom, nezadovoljan to su se uzvrtjeli oko njega, ali uzme komad platna koji su mu
ponudili. Upotrijebi krpu i aku snijega da obrie krv s lica i kose, a onda stane pipati ranu na glavi pro-mrzlim
prstima. Bila je to samo plitka posjekotina. Bio je sretan to je potjerao %ovjeka da pomogne onima u ve"oj
nevolji. Traka sada zakrvavljena platna bila je dostatan zavoj, a pritisak dok ju je vezivao pomogao je da mu
ublai bol u glavi.
Kad je zavrio s pregledom svojih ostalih rana - sve su bile prili %no male, nijedna tako krvava kao zasjek na
njegovu tjemenu - izvukao je ma% iz korica. Bilo je to obi%no sje%ivo, bal%aka umotana u kou, jabuke u obliku
grube glave sokola izlizane gotovo do neprepoznatljivosti dugom uporabom. Obrisao ga je neokrvavljenim
kutkom krpe, mrte"i se nezadovoljno na nove zareze koje je zaradio, ma kako %asno. Kad je zavrio, podigne ga
da uhvati slabo sun%ano svjetlo i zakilji da se uvjeri kako nije ostavio ni kapi krvi da izjeda izbrueni rub.
Ovo nije slavna otrica, pomisli. Nema imena, ali ipak je dobro sluila dugo godina. Poput mene,
pretpostavljam. Tiho se nasmijao samom sebi; nekolicina ostalih vojnika koja je po%ivala u blizini ga pogleda.
Nitko me se ne"e sje"ati, mislim, bez obzira na to koliko se dugo budu spominjala Jouina i Elijina imena. Ali ja
sam zadovoljan time. Radim ono to Gospod Usires od mene eli -je li On bio ita manje ponizan?
Ipak, bilo je trenutaka kad je Deornoth elio da ga narod Hevvenshi-rea sada moe vidjeti, vidjeti kako se odano
bori za velikog princa i kako taj princ ovisi o njemu. Je li to bilo odve" oholo za dobrog Aedonita? Moda...
Jo jedan zov trublje zatresti s brijega iznad njih, omevi mu misli. Deornoth se podigne, gorljiv da vidi to se
sprema, te se stane penjati na barikadu. Casak kasnije sko%i dolje i vrati se po kacigu.
Besmisleno je zaraditi strijelu me'u o%i ako to mogu izbje"i, zaklju%i.
On i jo nekoliko ljudi oprezno se uzdignu tako da su mogli promo-liti nosove iznad najviih trupaca i izviriti kroz
grube promatra%ke lje-bove koje su Sludig i njegovi pomo"nici usjekli ru%nim sjekirama. Dok su se stiskali na
mjesto, za%uli su veli%anstven poklik: %eta jaha%a probijala se iz drve"a malo dalje prema istoku, zaputivi se na
led i ravno prema Fengbaldovim silama koje su se ponovno okupljale. Bilo je ne%eg neobi%nog u ovoj %eti, ali u
zbrci magle, ljudima i konjima koji su se me'usobno mlatili trebao je trenutak da uo%e o %emu se radi.
"Jai, Hotvig!" vikne Deornoth. Ljudi pokraj njega prihvatie povik, muklo kli%u"i. Dok su Thrithinani topotali
preko zale'enog jezera, brzo je postalo o%ito da su se kretali kudikamo lake i vjetije od Feng-baldovih ljudi.
Bilo je gotovo kao da su jahali po %vrstom tlu, tako je sigurna bila njihova jaha%ka vjetina.
"Pametni Binabik", dahne Deornoth za sebe. "Moda nas jo i spasi!"
ibs@crostuff.net

136

"Gledajte kako jau!" vikne jedan %ovjek, bradati starac koji se zadnji put pridruio bitki kad je Deornoth bio
beba u povojima. "Trolske lukavtine su upalile, u to nema sumnje."
"Ali jo smo brojem daleko nadmaeni", upozori Deornoth. "Jai, Hotvig! Jai!"
U nekoliko trenutaka Thrithinani su se sjurili na Fengbaldove stra-are, dok su kopita njihovih konja stvarala
neobi%no zvu%nu grmljavinu po ledu. Udarili su o prve redove ljudi poput buzdovana, probivi sebi kroz njih put
bez nekih teko"a. (inilo se da su se buka, sudar oruja i tita, vriska ljudi i konja u trenutku podvostru%ili. Sam
Hotvig, brade ukraene skrletnim ratnim vrpcama, baratao je svojim duga%kim kopljem hitro poput iskusnog
rije%nog ribi%a; svaki put kad bi ga tisnuo naprijed %inilo se da bi pronaao metu, izazvavi blistave vodoskoke
krvi crvene poput svilenih uzlova na njegovim brcima. On i njegovi ravni%ari pjevali su dok su se borili. Bio je to
glasan napjev s malo melodije, ali sa stranom vrstom ritma koji su koristili da istaknu svaki udarac i zamah.
Zaobili su oko Fengbaldovih ljudi nevjerojatnom lako"om, kao da su bitkom o%eli%eni Erkvnstraari plivali u
blatu. Vode"i rubovi vojvodine sile pokolebali su se i povukli. Divlja%ka pjesma Thrithinana postala je glasnija.

"Bojih mi o%iju," krikne Fengbald, mau"i svojim duga%kim ma%em u besmislenoj srdbi, "drite poloaje,
prokleti bili!" Okrenuo se Lezh-draki. Pla"eni%ki kapetan zurio je uskim, divljim o%ima u Hotviga i njegove
jaha%e. "Posjeduju neku mrsku sithsku %aroliju", bjesnio je vojvoda. "Gledaj, kre"u se po ledu kao da su na
turnirskom polju."
"Nije to %arolija", zarei Lezhdraka. "Pogledajte kopita njihovih konja. Nose neke posebne potkove - vidite,
bljeskaju se iljci! Mislim da je va Joua nekako potkovao svoje konje metalnim %avlima."
"Neka je prokleti" Fengbald se visoko uspravi na svojim stremenima i ogleda se uokolo. Njegovo blijedo,
nao%ito lice bilo je posuto kapljama znoja. "Pa, hrabra je to dosko%ica, ali nije dovoljna. Jo nas je previe za
njega, osim ako nema neku triput ve"u vojsku skrivenu tamo gore - to nema. Dovedi svoje ljude, Lezhdraka.
Posramit "emo moje Erkvnstraare da se bolje iskau." Odjahao je malko naprijed prema svojim prvim
redovima i podigao glas do krika. "Izdajice! Drite poloaje ili "ete na kraljevska vjeala!"
Lezhdraka zastenje od ga'enja na Fengbaldovo mahnitanje, a onda se okrene svojoj prvoj %eti thrithinkih
pla"enika, koji su %vrsto sjedili na svojim sedlima, malo haju"i za ono to se doga'alo sve dok ne do'e red na
njih da se prihvate posla. Svi su nosili oklope od ukrobljene koe i metalom obrubljene kone kacige, bojnu
opremu ravni%ara. Na Lezh-drakin znak, velika %eta brazgotinama prekrivenih, utljivih ljudi se uspravi. (inilo se
da im se svjetlost ugala u o%ima.
"Vi strvinarski psi," vikne Lezhdraka na svojem jeziku, "sluajte! Ovi kamenjarci i njihovi ljubimci s Visokih
Thrithinga misle da "e nas, zato to im konji imaju potkove za led, preplaiti. Hajdemo i oglo'imo im kosti!"
Potjerao je konja naprijed, paze"i da ostane na puteljku koji su na%inile jedne od bojnih saonica. S jednim
jedinim mra%nim poklikom, njegovi pla"enici po'oe za njim.
"Ubijte ih sve", vikne Fengbald, jau"i u krugovima pokraj njihova stroja i vitlaju"i ma%em." Ubijte ih sve, a
pogotovo ne dajte da Joua iv napusti ratite. Va gospodar, kralj Elija, zahtijeva njegovu smrt!"
Pla"eni%ki se kapetan zabulji u vojvodu sa slabo prikrivenim prezirom, ali Fengbald je ve" tjerao konja naprijed,
urlaju"i na svoju posustalu Erkvnstrau. "Nije me briga za prepirke ovih kamenjaraca," vikne Lezhdraka svojim
ljudima na thrithinkom jeziku, "ali znam neto to onaj glupan ne zna; iv princ donijet "e nam bolju pla"u
nego to bi nam Fengbald ikad mogao dati - stoga elim jednorukog princa iva. Ali ako Hotvig i koje drugo
tene s Visokih Thrithinga iv odeta s ovog polja, natjerat "u vas, sme"e, da poderete vlastitu utrobu."
Ponovno je mahnuo rukom, a kolona pohita naprijed. Pla"enici su se cerili u svoje brade i tapali oruja. Miris
krvi visio je u zraku - vrlo poznat miris.

Deornoth i njegovi ljudi s mukom su ponovno navla%ili bojnu opremu kad se pojavio Joua vode"i Vinvafoda.
Otac Strangveard i svira% harfe Sangfugol vukli su se za njim, blatni i neuredni.
"Binabikove potkove za led su upalile - ili su nam barem pomogle da uhvatimo Fengbalda nespremnog", vikne
Joua.
"Gledali smo, Visosti." Deornoth jo jednom bubne unutranjost svoje kacige bal%akom ma%a, ali uleknu"e je
bilo preduboko za tako jednostavan popravak. Opsovao je i svejedno je nataknuo. Nije bilo ni priblino dovoljno
oklopa za sve; Novi Gadrinsett se tekom mukom opskrbio %ak i s ono malo oruja i opreme koje su imali, a da
Hotvigovi Thrithinani nisu ponijeli vlastite kone prsne oklope i pokrivala za glavu, manje od %etvrtine
branitelja bilo bi naoruano. U svakom slu%aju, zamjena nije bilo, znao je Deornoth, osim onih koje su se mogle
pabir-%iti s netom umrlih. Odlu%io je da "e zadrati originalnu kacigu.
"Drago mi je to vas vidim spremne", re%e Joua. "Moramo iskoristiti kakvu god prednost imamo, prije nego to
nas Fengbald broj%ano ne nadvlada."
ibs@crostuff.net

137

"Samo bih htio da imamo vie trolskih %avala za %izme da podijelimo ljudima." Dok je govorio, Deornoth navu%e
vlastiti par, nezgrapno petljaju"i utrnulim rukama. Opipao je metalne iljke koji su mu sada strili iz potplata.
"Ali upotrijebili smo svaki komad metala koji smo mogli ustupiti."
"Mala cijena ako nas to uspije spasiti, besmislena ako ne uspije", re%e Joua. "Nadam se da si dao prednost
ljudima koji se moraju boriti pjeice."
"Jesam," odgovori Deornoth, "iako smo ionako imali dovoljno za gotovo sve konje, %ak i kad smo opremili
Hotvigove ravni%are."
"Dobro", re%e Joua. "Ako ima trenutak, pomozi mi da ove namjestim Vinvafodu." Princ mu uputi nesvojstveno
izravan osmijeh. "Dobro sam se sjetio da ih ju%er stavim na stranu."
"Ali, moj gospodaru!" Deornoth zaprepateno podigne pogled. "to "e vam?"
"Ne misli valjda da "u cijelu bitku promatrati s ovog obronka, je li?" Jouin osmijeh i%ezne. Izgledao je iskreno
iznena'en. "Ovi se hrabri ljudi bore i umiru za mene dolje na jezeru. Kako da ne stanem uz njih?"
"Ali upravo je to razlog." Deornoth se okrene prema Sangfugolu i Strangveardu, ali njih dvojica tek posramljeno
odvrate pogled. Deornoth pretpostavi da su se ve" prepirali oko toga s princem i izgubili. "Ako vam se neto
dogodi, Joua, svaka "e pobjeda biti uzaludna."
Joua pogleda Deornotha jasnim sivim o%ima. "Ah, ali to nije istina, stari prijatelju. Zaboravlja: Vorzheva sada
nosi nae dijete. titit "e nju i nau bebu, onako kako si obe"ao. Ako danas pobijedimo, a mene ne bude da u
tome uivam, znam da "e oprezno i vjeto odvesti ljude odavde. Narod "e se sjatiti pod tvoj stijeg - ljudi koji
%ak i ne znaju ili ne haju jesam li iv, ali koji "e nam se pridruiti jer se borimo protiv mojeg brata, kralja. I Isorn
"e se uskoro vratiti, siguran sam, s ljudima Hernvstira i Rimmersgarda. A ako njegov otac Isgrimnur prona'e
Miriamele - pa, postoji li priznatije ime pod kojim se moe boriti od unuke kralja Ivana?" Promatrao je na
trenutak Deornothovo lice. "Ali, hajde, Deornothe, ne izgledaj tako ozbiljno. Ako Bog eli da svrgnem brata, ni
svi vitezovi i strijelci na Aedonovoj zemlji ne"e me mo"i ubiti. Ako ne eli - pa, nema mjesta gdje se mogu skriti
od vlastite sudbine." Sagnuo se i podigao jednu Vinvafodovu nogu. Konj se nesigurno pomakne, ali zadri
poloaj. "Osim toga, %ovje%e, ovo je trenutak kad je svijet u delikatnoj ravnotei. Ljudi koji vide princa uza se
znaju da se od njih ne trai rtvovanje za nekog tko njihovu rtvu ne cijeni." Namjestio je konu vre"u s
ukru"enim dnom i stre"im iljcima preko Vinvafodo-va kopita, a onda omotao duge vezice oko konjskog
glenja. "Nema koristi od prepiranja", re%e ne diu"i pogled.
Deornoth uzdahne. Bio je o%ajni%ki nesretan, ali dio njega znao je da bi princ mogao to u%initi - zaista, bio bi
iznena'en da nije. "Kako elite, Visosti."
"Ne, Deornothe." Joua provjeri %vor. "Kako moram."
Simon je uskliknuo kad su Hotvigovi jaha%i razbili Fengbaldovu frontu. Pokazalo se da Binabikova pametna
mudrolija djeluje: Thrithin-ani, iako jau"i sporije nego ina%e, bili su kudikamo bri od svojih protivnika, a
razlika u pokretljivosti bila je zapanjuju"a. Fengbaldova prethodnica se povla%ila, prisiljena da se pregrupira
nekoliko stotina rifova dalje od barikade.
"Udarite ih!" vikao je Simon. "Hrabri Hotvig!" I trolovi su klicali, neobi%nim gromkim kricima. Njihov je %as
ubrzano dolazio. Simon je u sebi brojio, iako se ve" jedanput ili dvaput izgubio pa je morao poga'ati gdje je
stao. Dosad se bitka odvijala onako kako su Joua i ostali pretpostavili.
Pogledao je svoje neobi%ne suputnike, njihova okrugla lica i sitna tijela i osjetio kako ga preplavljuje neizmjerna
ljubav i odanost. Oni su bili njegova odgovornost, na neki na%in. Preli su dalek put da se bore za tu'i cilj - %ak i
ako se to na kraju pokae op"im ciljem - a on je htio da se svi oni sretno vrate svojim ku"ama. Borit "e se protiv
krupnijih, ja%ih ljudi, ali trolovi su se navikli na borbu u ovakvim zimskim uvjetima. I oni su nosili eljezne
potplate, ali sloenijeg tipa od onih u %ijoj je izradi Binabik pou%avao kova%e. Binabik je rekao Simonu da su
me'u njegovim narodom ti iljci za %izme sada bili dragocjeni, otkad su trolovi izgubili trgova%ke putove i ortake
koji su neko" omogu"avali da se eljezo donese u Yiqanuc; u sadanjem razdoblju, svaki par iljaka za %izme
prenosio se s roditelja na dijete. Paljivo su nauljeni i redovno popravljani. Izgubiti par bila je strahota, jer
gotovo i da nije postojao na%in da ih se zamijeni.
Njihovi osedlani ovnovi, naravno, nisu trebali takve sitnice kao to su eljezne cipele: njihova meka, kona
kopita prianjala su uz led kao to noge muica prianjaju uz zidove. Ravno jezero nije bio ba neki izazov u
usporedbi s opasnim zale'enim stazama visokog Mintahoqa.
"Ja dola", re%e netko iza njega. Simon se okrene i ugleda Sisqi kako ga motri s i%ekivanjem. Lice trolske ene
bilo je rumeno i prekriveno znojem, a krzneni kaputi" koji je nosila pod konim prslukom bio je pohaban i
blatan, kao da je puzala ispod nekakva grmlja.
"Gdje si bila?" re%e. Na njoj nije vidio ni traga ranama i na tome je bio zahvalan.
"S Binabikom. Pomo"i Binabiku u borba." Podigne ruke da opie neku sloenu aktivnost, a onda slegne
ramenima i odustane.
ibs@crostuff.net

138

"Je li Binabik dobro?" upita Simon.
Ona razmisli na trenutak, a onda kimne. "Nije ozlije'en."
Simon udahne duboko i s olakanjem. "Dobro." Prije nego stoje mogao re"i vie, nastade vrtlog pokreta dolje
pod njima. Jo jedna skupina prilika odjednom se uspentrala naprijed u blizini barikade trupaca, hitaju"i da se
pridrui bitki. (asak kasnije Simon za%u slab, aloban zov roga. Oglasio se jednim dugim tonom, a potom s %etiri
kratka te dva duga praska koja su tanko odjeknula obronkom. Srce mu posko%i i on istovremeno osjeti i
hladno"u i peckanje, kao da je propao u ledenu vodu. Zaboravio je dokle je stigao s brojenjem, ali nije bilo
vano. To je bio znak - kucnuo je %as!
Unato% nervoznom uzbu'enju, bio je paljiv da ne ostrue Domin bok svojim %avlima dok se penjao u sedlo.
Ve"ina qanu%kih rije%i kojima ga je Binabik tako paljivo nau%io izvjetrila mu je iz glave.
"Sad!" vikne. "Sad, Sisqi! Joua nas treba!" Isukao je ma% i mahnuo njime po zraku, zaglavivi ga na trenutak u
niskoj grani stabla. Koja je bila rije% za "napad"? M-neto. Okrenuo se i ulovio Sisqin pogled. Ona je zurila u
njega ozbiljna malenog lica. Znala je. Trolska ena mahne rukom i pozove svoje trupe.
Svi znaju to "e se sad dogoditi, shvati on. Ne trebam im nita re"i.
Sisqi kimne, daju"i mu doputenje.
"Nihut!" vikne Simon, a onda potjera kobilu blatnom stazom.
Domina kopita stala su kliziti kad su udarila o zale'eno jezero, ali Simon - koji je jahao na njoj po istoj povrini
nekoliko dana prije - osjeti olakanje kad je brzo povratila ravnoteu. Buka sukoba bjesnjela je pred njima, a sad
su vikali i njegovi trolski suborci, urlaju"i %udne ratne pokli%e u kojima je mogao razaznati imena jedne ili dviju
planina Yiqa-nuca. Galama bitke brzo je ja%ala sve dok nije zagluila sve druge misli u njegovu mozgu. Prije nego
to se %inilo da je imao vremena razmisliti, nali su se u sreditu svega.
Hotvigov po%etni napad prepolovio je Fengbaldovu liniju i rastjerao je od sigurnog dijela staze koju su istrugale
saonice. Deornothovi vojnici osim nekolicine, redom pjeaci, tad su navrli iza barikade i bacili se na one
Erkvnstraare koje je od vlastite zatitnice odsjekla Hotvigova akcija. Borba blizu barikade bila je posebno
estoka, a Simon se zaprepasti kad ugleda princa Jouu u njezinu aritu, kako stoji visoko u sedlu ri'eg
Vinvafoda, s lepravim sivim platem na le'ima, vi%u"i rije%i koje su se utopile u zbrci. U me'uvremenu je pak
Fengbald doveo svoje thrit-hinke pla"enike koji su, umjesto da pomognu u%vrstiti liniju iza
Erkvnstrae koja se povla%ila, vrvjeli oko razbijene kolone u urbi da dograbe Hotvigove konjanike.
Simonova %eta udarila je pla"enike sa slijepog boka; oni najblii nadolaze"im Qanucima imali su samo trenutak
da se zapanjeno osvrnu prije nego to su ih probola kratka trolska koplja. Nekolicina Thrithin-ana juri Qanuca
promatrala je u oku koji se vie bliio praznovjernom uasu nego obi%nom iznena'enju. Trolovi su urlali svoje
qanu%ke ratne pokli%e dok su napadali i vitlali kamenjem na nauljenim uzicama iznad glava, koje su stvarale
jezivo zujanje nalik na roj poludjelih p%ela. Ovnovi su se kretali brzo izme'u sporijih konja, te se nekoliko
pla"eni%kih atova propelo i zbacilo svoje gospodare; trolovi su tako'er upotrijebili svoja laka koplja da probodu
nezati"ene trbuhe konja. Vie Thrithinana izginulo je pod vlastitim oborenim jurinikom.
Galama bitke, koja se isprva Simonu %inila nalik na strahotno rikanje, brzo se promijenila kad se uvukao u
sukob, te je postala nekom vrstom muka, jeziva, tihog brujanja u kojem su iskeena lica i bijeli zubi i crvene
gubice konja iz kojih se puilo izvirali iz magle. (inilo se da se sve kre"e strahotnom sporo"u, ali Simon je
osje"ao da se on kre"e jo sporije. Vitlao je ma%em oko sebe, ali iako je bio od obi%nog %elika, doimao se u tom
%asu tekim poput crnog Trna.
Ru%na sjekira pogodila je jednog trola pokraj Simona. Maleno tijelo bilo je zba%eno s osedlanog ovna i kotrljalo
se polako poput palog lista sve dok nije nestalo pod Dominim kopitima. Kroz prazninu ispunjenu brujanjem,
Simon pomisli da %uje slabaan, rezak krik, poput glasanja daleke ptice.
Ubijen, pomisli rastrzano dok je Doma posrtala i ponovno uspostavljala ravnoteu. Ubili su ga. Trenutak kasnije
morao je gurnuti vlastitu otricu preda se da odbije udarac ma%em jednog pla"enika na konju. (inilo se da je
trebala vje%nost da se dva ma%a susretnu; kad jesu, s tankim klink, osjetio je potres u ruci i u grudima. Neto se
o%ealo o njega s druge strane. Kad je spustio pogled, opazi da se njegov privremeni prsni oklop rastrgao i da
krv curi iz rane du njegove ruke; mogao je osjetiti tek potez ledene umrtvljenosti od zgloba do lakta. Zinuvi,
on podigne ma% da uzvrati udarac, ali nadohvat njega ne bijae nikoga. Okrenuo je Domu i zakiljio kroz maglu
koja se podizala s leda, a onda je potjerao prema %voru zapetljanih prilika gdje je mogao vidjeti neke od trolova
u kripcu.
Nakon toga bitka se uzdigla oko njega poput ruke koja gui i vie nita nije imalo mnogo smisla. Usred komara
ne%iji ga je tit udario u prsa i prevrnuo iz sedla. Dok je puzao za osloncem, brzo je shvatio da je, premda
potkovan Binabikovim %arobnim iljcima, ipak bio %ovjek koji se bori da prona'e %vrsto tlo na staklenoj povrini
leda. Sre"om, uzde su mu ostale omotane oko ruke pa Doma nije pobjegla, ali ta ga je ista sre"a zamalo ubila.
ibs@crostuff.net

139

Jedan od thrithinkih jaha%a doleti iz polumraka i pritisne Simona, priklijetivi ga uz Domin bok. Suhonjavi je
ma%evalac imao lice toliko prekriveno obrednim oiljcima da mu je koa koja je provirivala ispod kacige
nalikovala na koru drveta. Simon je bio u stranom poloaju, ruka kojom je drao tit jo mu je bila zapetljana o
uzde te je jedva namjestio polovicu tita izme'u sebe i napada%a. Iskeeni pla"enik dvaput ga je ranio zadavi
mu plitku posjekotinu po ruci paralelnu s prvim ranjavanjem tog dana i ubod u debeli dio bedra ispod
verinja%e. Bio bi sigurno ubio Simona u idu"ih nekoliko trenutaka, ali netko odjednom nai'e iz magle - jo
jedan Thrithinanin, opazi Simon u oamu"enom iznena'enju - te se slu%ajno sudari sa Simonovim protivnikom,
bubnuvi %ovjekova konja prema Simonu i odgurnuvi pla"enika djelomice sa sedla. Simonov napola o%ajni%ki
zamah, vie u samoobrani nego bilo %emu drugom, klizne uz %ovjekovu nogu i zabije mu se u prepone; pao je na
tlo, dok mu je krv navirala iz rane, a onda vritao i koprcao se sve dok mu gr%evi nisu zbacili kacigu s glave.
Mukar%evo mravo, izbulje-no lice, izobli%eno od boli, vratilo je Simonu uspomenu iz Visotvr'e o takoru koji
je upao u ba%vu kinice. Bilo je uasno gledati ga kako zdvojno vesla, iskeenih zubi, izbuljenih o%iju. Simon gaje
pokuao spasiti, ali je u svojoj stravi glodavac kljocnuo zubima na njegovu ruku, te je on pobjegao, nesposoban
da ga gleda kako se utapa. Sada je stariji Simon trenutak buljio u pla"enika koji je kri%ao, a onda mu metnuo
nogu na prsa da se ne prevr"e i zario otricu ma%a u vrat, dre"i je ondje sve dok svaki pokret nije prestao.
Osjetio je neobi%nu vrtoglavicu. Minulo je nekoliko dugih minuta tijekom kojih je strgnuo iroki rukav s trupla i
%vrsto ga omotao oko rane na vlastitoj nozi. Tek kad je zavrio i metnuo nogu u Domin stre-men, shvati to je
upravo u%inio. eludac mu se prevrne, ali tog jutra nije pogrijeio i neto pojeo. Nakon kratke stanke bio je
sposoban podi"i se natrag na sedlo.
Simon je mislio da "e biti neka vrsta zamjenika zapovjednika trolo-va, Jouin namjesnik me'u prin%evim
qanu%kim saveznicima, ali je brzo otkrio da je bilo dovoljno teko ostati na ivotu.
Sisqi i njezine minijaturne %ete bili su ratrkani po cijelom maglovitom bojitu. U jednom trenu uspio je prona"i
podru%je gdje su bili najgu"e okupljeni, te su neko vrijeme on i trolovi stajali zajedno - tad je vidio Sisqi, jo
ivu, s vitkim kopljem brzim poput uboda ose, okrugla lica namjetena u izraz tako divlji da je nalikovala na
si"unog snjenog zloduha - ali napokon su ih plima i oseka bitke ponovno razdvojili. Trolovi se nisu trudili boriti
se u urednoj liniji, a Simon je brzo zamijetio da su bili korisniji kad su se brzo i nenametljivo kretali izme'u
Fengbaldo-vih krupnijih konjanika. Ovnovi su se %inili lakonogima poput ma%aka i premda je Simon mogao
vidjeti mnogo malenih qanu%kih prilika, mrtvih ili ranjenih, rasutih ovdje-ondje medu ostalim tijelima, %inilo se
da su vra"ali milo za drago, ako ne i vie od toga.
Sam je Simon preivio jo nekoliko sukoba te ubio jo jednog Thri-thinana, ovaj put u vie-manje potenoj
borbi.
Tek kad su on i taj drugi zamahivali jedan na drugog, Simon naglo shvati da za ove neprijatelje on nije bio dijete.
Bio je vii od ovog pla"enika, a u svojoj kacigi i verinja%i, nedvojbeno je izgledao poput krupna i neustraiva
borca. Naglo ohrabren, obnovio je svoj napad, natjeravi Thrithinana na povla%enje. Kad se %ovjek zaustavio, a
njegov se konj naao prsa uz prsa s Domom, Simon se sjeti svojih lekcija sa Sludigom. Odglumio je nespretan
zamah, a pla"enik je zagrizao mamac, nagnuvi se predaleko naprijed svojim uzvratnim udarcem. Simon pusti
da ma% dobrano izbaci konjanika iz ravnotee, a onda tresne titom o %ovjekovu konu kacigu te to poprati
udarcem ma%a koji je kliznuo izme'u dviju polutki na mukar%evu prsnom oklopu i u njegovu nezati"enu
stranu. Pla"enik je ostao u svojem sedlu dok je Simon povla%io Domu natrag, i%upavi ma%, ali prije nego to se
Simon okrenuo, njegov je suparnik ve" nezgrapno pao na krvavi led.
Da"u"i, Simon se ogleda oko sebe i upita se tko pobje'uje.
Koje god uvjerenje u plemenitost rata da je Simon jo zadrao, umrlo je tijekom tog dugog dana na zale'enom
jezeru. U sreditu tako jezivog pokolja, s palim prijateljima i neprijateljima rasutim uokolo, osaka"enima i
okrvavljenima, nekima koji su %ak ostali i bez lica od strahotnih rana; s pla%em i preklinjanjem umiru"ih koji su
mu odzvanjali u uima, izgubivi svako dostojanstvo; sa zrakom koji je zaudarao na smrad znoja izazvanog
strahom, na krv i izlu%evine, bilo je nemogu"e vidjeti rat druga%ije osim onako kako gaje Morgenes jednom
opisao: vrstom pakla na zemlji koji je uredilo nestrpljivo %ovje%anstvo kako ne bi moralo %ekati na zagrobni
ivot. Simonu je groteskna nepravda svega toga bila gotovo najgora od svega. Za svakog oklopljenog viteza
ba%enog na tlo bilo je poklano desetak pjeaka. (ak su i ivotinje trpjele muke kojima se nisu kanjavali %ak ni
ubojice i izdajnici. Simon je vidio konje koji su vritali, rasje%enih tetiva nekim slu%ajnim udarcem, ostavljene da
se kotrljaju na ledu u agoniji. Iako su mnogi od konja pripadali Fengbaldo-vim %etama, njih nitko nije pitao ele
li u rat; on im je nametnut, upravo kao i Simonu i ostatku naroda Novog Gadrinsetta. (ak je i kraljeva
Erkvnstraa moda eljela biti negdje drugdje, a ne ovdje na ovom stra-titu kamo ih je dunost dovela, a
odanost zato%ila. Samo su pla"enici bili tu svojim izborom. Simonu su umovi ljudi koji su ovamo doli svojom
voljom bili odjednom jednako neshvatljivi kao umovi pauka ili gutera - %ak i vie od toga, jer su malena
stvorenja zemlje gotovo uvijek bjeala od opasnosti. To su bili lu'aci, shvatio je Simon, a to je bio najstraniji
ibs@crostuff.net

140

problem svijeta: da su lu'aci tako jaki i neustraivi da mogu svoju volju nametnuti slabijima i miroljubivima. Ako
je Bog doputao takvo bezumlje, Simon nije mogao a da ne pomisli da je onda On bio stari bog koji je izgubio
mo".
Sunce je nestajalo visoko gore, skrivi se iza oblaka; bilo je nemogu"e odrediti koliko je dugo bitka bjesnjela kad
se Jouin rog opet oglasio. Ovaj put magloviti je zrak presjekla kajda sazivanja. Simon, koji je mislio da nikad u
ivotu nije bio umorniji, okrene se nekolicini trolova u blizini i vikne: "Sosa! Idemo!"
Nekoliko trenutaka poslije umalo je naletio na Sisqi, koja je stajala nad svojim zaklanim ovnom, lica neobi%no
liena osje"aja. Simon se sag-ne k njoj i isprui ruku. Ona je uhvati hladnim, suhim prstima i podigne se na
njegov stremen. On joj pomogne u sedlo.
"Gdje je Binabik?" upita ga ona, vi%u"i ponad buke.
"Ne znam. Joua nas zove. Sad idemo k Joui."
Zvuk roga se ponovi. Ljudi Novog Gadrinsetta uurbano su se povla%ili, kao da se vie nisu mogli tu"i ni trenutka
dulje - to moda nije bilo daleko od istine - ali uzmicali su tako brzo da se %inilo kao da is-paruju oko Simona,
poput nataloene pjene morskog vala koja nestaje na alu. Njihov odlazak ostavio je %vor od pet-est trolova i
par Deor-nothovih pjeaka okruen prstenom Erkvnstraara na konjima nekih pedeset rifova vani na ledu. Bez
pomo"i, znao je Simon, branitelji "e biti pregaeni. Ogledao se prema malenoj %eti i smrknuo se. Bilo ih je
premalo da budu od ikakve koristi, dakako. A ti su trolovi %uli znak za povla%enje jednako dobro kao i Simon i
ostali - je li njegova dunost bila da spasi svakog? Bio je umoran, okrvavljen i preplaen, a uto%ite je bilo samo
nekoliko %asaka daleko - preivio je i to je bilo gotovo pravo %udo! - ali znao je da ne moe ostaviti te hrabre
ljude.
"Idemo tamo?" upitao je Sisqi, pokazuju"i prema grupici opkoljenih branitelja.
Pogledala je i umorno kimnula, a onda neto kriknula nekolicini Qa-nuca koji su ih okruivali dok je Simon
okretao Domu i kretao se prema Erkvnstrai skliskim kasom. Trolovi uhvate korak s njima. Ovaj put nije bilo
urlika i pjevanja: mala je %eta jahala u tiini posvemanje iscrpljenosti.
A onda nastupi nova mora sje%enja i probadanja. Vrh Simonova tita razbio je zamah ma%a, a krhotine
obojenog drva poletjele su zrakom. Nekoliko njegovih udaraca obilo se o %vrste predmete, ali kaos ga je
sprije%io da zna to je udario. Opkoljeni trolovi i ljudi, vidjevi da je pomo" stigla, podvostru%e svoj trud i uspiju
sasje"i put odatle, iako je barem jo jedan Qanuc pao. Njegov krvlju poprskani ovan, kad je otresao %izmu
mrtvog gospodara iz svojeg stremena, sko%i dalje od trupla i pobjegne preko jezera kao da ga duhovi progone,
divlje skre"u"i tamo--amo sve dok nije nestao u sve mra%nijoj magli. Umorni Erkvnstraari, koji se nakon prvih
trenutaka vie nisu %inili nita vie eljni produiti okraj od Simona i njegove %ete, borili su se neustraivo, ali su
se povla%ili, pokuavaju"i odvu"i Simona i ostale natrag prema sreditu Fengbal-dovih sila. Simon napokon
opazi otvor i vikne Sisqi. Uz posljednji sukob vojnika, konja, trolova i ovnova, Simonova se %eta istrgne
Erkvnstrai i pobjegne prema Sesuad'ri i barikadama koje su ih %ekale.
Jouin se rog ponovno oglaavao kad su Simon i trolovi - manje od dvadesetak okupljenih, opazio je potiteno -
stigli do velikog zida trupaca na dnu brdske staze. Mnogi drugi Sesuad'rini branitelji bijahu oko njih, a %ak i oni
koji nisu bili ranjeni izgledali su jednako pretu%eni i sivi u licu poput umiru"ih. Nekolicina Hotvigovih
Thrithinana, me'utim, promuklo je pjevala, a Simon vidje da je jednome od njih s roga na sedlu visjelo neto
nalik na par okrvavljenih glava, poskakuju"i s koracima konja.
Neizmjeran osje"aj olakanja obuzme Simona kad je vidio da sam princ Joua stoji pred barikadom, mau"i
Naidelom po zraku kao zastavom i vi%u"i borcima koji su se vra"ali. Princ je bio smrknut, ali rije%i su mu imale
ohrabruju"i zvuk.
"Ovamo", vikao je. "Dali smo im da okuse malo vlastite krvi! Pokazali smo im zube! Vratite se sad, vratite -
danas vie ne"e dolaziti!"
Ponovno, %ak i kroz studen koja mu je polegla na srce poput mraza, Simon osjeti duboku i ljubavlju ispunjenu
odanost prema Joui - ali tako'er je znao da princ vie nije imao to ponuditi osim hrabrih rije%i. Sesuad'rini
branitelji su umalo nadvladali bolje uvjebanu i opremljenu silu, ali brojem su se teko mogli mjeriti s
Fengbaldom -vojvoda je imao gotovo triput vie ljudi - a sad je svaki element iznena'enja, kao na primjer
Binabikove eljezne %izme, bio do kraja potroen. Odsad "e se rat voditi do iscrpljenja, a Simon je znao da "e biti
na strani koja gubi.
Na ledu iza njega gavrani su se ve" hranili mrtvima. Ptice su skaku-tale i kljucale i bu%no se prepirale me'u
sobom. Napola skrivene maglom, mogle su biti si"uni crni zlodusi koji su se doli nasla'ivati pustoenjem.
Sesuad'rini branitelji hramali su uzbrdo, vode"i svoje zadihane konje. Iako se osje"ao neobi%no otupjelim,
Simon je jo bio zadovoljan to vidi da je vie Qanuca preivjelo od onih koje su on i Sisqi odveli s leda. Ti drugi
preivjeli pohitali su da pozdrave svoje ro'ake usklicima veselja, iako je bilo i zvukova oalo"enih jadikovki, dok
su trolovi broj ili izgubljene.
ibs@crostuff.net

141

Simon je bio jo radosniji kad je vidio Binabika kako stoji s Jouom. I Sisqi ga je opazila. Sko%ila je sa Simonova
sedla i pohitala svojem zaru%niku. Njih dvoje zagrlilo se pokraj Joue, ne mare"i ni za princa ni za ikog drugog.
Simon ih je trenutak promatrao prije nego to je nastavio teturati dalje. Znao je da bi trebao potraiti ostale
prijatelje, ali u tom se %asu osje"ao tako prebijeno i smodeno da je jedva uspijevao stavljati nogu ispred noge.
Netko tko je hodao pokraj njega doda mu kale vina. Kad ga je popio i vratio, hramaju"i je na%inio par koraka
uzbrdo gdje su bile ugane logorske vatre. Budu"i da je borba tog dana zavrena, neke od ena Novog
Gadrinsetta spustile su se da donesu hranu i pomognu oko ranjenih. Jedna od njih, mlada djevojka vlaknaste
kose, dodala je Simo-nu zdjelu ne%eg to se blago puilo. Pokuao joj je zahvaliti, ali nije mogao prizvati snagu
da govori.
Iako je sunce upravo dodirivalo zapadni obzor, a dan jo bio prili%no svijetao, Simon je jedva uspio dokraj%iti
svoju tanku juhu kad se naao lee"i na blatnom tlu, jo nose"i sav svoj oklop osim kacige, glave naslonjene na
svoj plat. Domaje stajala u blizini, pasu"i nekoliko tankih vlati trave koje su preivjele op"e gaenje. Casak
kasnije Simon osjeti kako klizi u san. (inilo se da se svijet naginje naprijed i natrag oko njega, kao da je leao na
palubi nekog golemog, sporog broda. Tama je brzo navirala - ne crnina no"i, ve" dubok i sveobuhvatan mrak
koji je dopirao iz njega. Ako bude sanjao, znao je, barem ovaj put to ne"e biti o kulama i divovskim kota%ima.
Vidjet "e konje kako vrite i takora kako se utapa u ba%vi kinice.
osuo
Izak, mladi pa, nagne se blie eravniku, pokuavaju"i upiti togod topline. Bio je promrzao cijelim tijelom. Vani
je vjetar prebirao po uadi i bockao lelujave zidove golemog atora vojvode Fengbalda kao da ga eli i%upati i
odnijeti daleko u no". Izak poeli da ga nikad nisu prisilili da ostavi Visotvr'u.
"De%ko!" vikne Fengbald. U glasu mu se %ula estina, jedva obuzda-vana. "Gdje je moje vino?"
"Upravo vrije, gospodaru", re%e Izak. Izvadio je eljezo iz vr%a i pohitao da napuni vojvodin pehar.
Fengbald se nije obazirao na nj dok je nalijevao, svrnuvi pozornost na Lezhdraku koji stajae u blizini mrte"i
se, jo odjeven u okrvavljeni koni oklop. Za razliku od njega, vojvoda se okupao - Izak je morao ugrijati
nebrojene lon%i"e vode na jednom malenom leaju ugljena - i nosio je haljinu od skrletne svile. Navukao je par
papu%a od jelenje koe, a duga mu je crna kosa visjela po ramenima u vlanim kovr%ama. "Vie ne"u sluati te
gluposti", re%e pla"eni%kom kapetanu.
"Gluposti?" zarei Lezhdraka. "Meni to kaete! Vidio sam %arobni narod vlastitim o%ima, kamenjar%e!"
Fengbaldove se o%i suze. "Radije se nau%i govoriti s ve"im potovanjem, ravni%aru."
Lezhdraka stegne ake, ali zadri ruke na bokovima. "Ipak, vidio sam ih - i vi ste."
Vojvoda ispusti zvuk ga'enja. "Vidio sam %etu patuljaka - nakaza, onakvih kakve se moe vidjeti gdje se prevr"u
i skaku"u pred ve"inom prijestolja na Osten Ardu. To nisu bili Sithe, to god Joua i ona pralja Geloj tvrdili."
"Patuljci ili vile, to ne mogu dokazati, ali ona druga nije obi%na ena", mra%no "e Lezhdraka. "Njezino ime znaju
na travnjacima - znaju ga i boje ga se. Ljudi koji za'u u njezinu umu vie se iz nje ne vra"aju."
"Smijeno." Fengbald iskapi svoj kale. "Nisam brzoplet u ruganju mra%nim silama..." glas mu utihne, kao da mu
je neka neugodna uspomena prizvala panju,"... ne rugam im se, ali ne doputam ni da se meni rugaju. I ne"e
me preplaiti opsjenarski trikovi, koliko god oni utjecali na praznovjerne divljake."
Thrithinanin se zapilji u njega na trenutak, lica odjednom mirno hladnog. "Va gospodar, iz onog to ste otprije
kazali, prili%no se petljao u ono to nazivate 'praznovjerjem'."
Fengbaldov uzvratni pogled bio je jednako leden. "Nijedan mi %ovjek nije gospodar. Elija je kralj, to je sve."
Trenutak bahatosti brzo se istopi. "Izak!" on zovne razdraljivo. "Jo vina, proklet bio." Dok je pa hitao da ga
poslui, Fengbald strese glavom. "Dosta nabacivanja rije%ima. Imamo problem, Lezhdraka. elim ga rijeiti."
Pla"eni%ki zapovjednik prekrii ruke. "Mojim se ljudima ne svi'a zamisao da Joua ima %arobne saveznike",
zarei on, "ali ne bojte se. Nisu oni enske. Svejedno "e se boriti. Nae nam legende odavna kazuju da se
vilinska krv prolijeva kao i %ovje%ja. Dokazali smo to danas."
Fengbald na%ini nestrpljiv pokret. "Ali ne moemo si priutiti da ih pobijedimo na taj na%in. Ja%i su nego to sam
mislio. Kako se mogu vratiti Eliji s vije"u da je ve"inu njegove Erkvnstrae ubila nekolicina pastira stjeranih u
kut?" Tapkao je prstom po rubu svojeg pehara. "Ne, postoje drugi na%ini, na%ini koji "e osigurati da se u
Erkvnland vratim kao pobjednik."
Lezhdraka frkne. "Nema drugih na%ina. to, zar neki tajni put, neka skrivena cesta kao to ste prije govorili? Vai
se uhode nisu vratili, koliko sam primijetio. Ne, jedini na%in je ovaj kojim smo po%eli. Satrt "emo ih sve dok
nijedan ne preostane."
Fengbald vie nije obra"ao panju. Njegov pogled prije'e na ulazni zaklopac atora i na vojnika koji je tamo
stajao, nesiguran bi li uao. "Ah", re%e vojvoda. "Da?"
Vojnik se spusti na koljeno. "Kapetan strae me poslao, gospodaru.
"Dobro." Fengbald se zavali na svoj stolac. "A doveo si sa sobom jo nekog, da?"
ibs@crostuff.net

142

"Jesam, gospodaru."
"Uvedi ga, a onda pri%ekaj vani dok te opet ne pozovem."
Vojnik po'e, pokuavaju"i sakriti izraz potitenosti to "e morati stajati pred atorom na zubatom vjetru.
Fengbald dobaci podrugljiv pogled Lezhdraki. "Jedan od mojih uhoda ipak se vratio, %ini se."
*asak kasnije zaklopac atora ponovno se otvori. Unutra posrne starac, pohabane odje"e posute pahuljama.
Fengbald se iroko isceri. "Ah, vratio si nam se! Helfgrim, zar ne?" Vojvoda se okrene prema Lezhdraki, a dobro
mu se raspoloenje vra"alo dok je igrao svoju malu predstavu. "Sje"a se na%elnika Gadrinset-ta, zar ne,
Lezhdraka? Ostavio nas je na neko vrijeme da ode u jedan posjet, ali sad se vratio." Vojvodin glas postade grub.
"Jesi li uspio pobje"i neopaeno?"
Helfgrim nesretno kimne. "Posvuda vlada zbrka. Nitko me nije vidio otkad je bitka zapo%ela. I drugi nedostaju, a
ima jo izgubljenih tijela na ledu i u umi u podnoja brijega."
"Dobro." Fengbald zapucketa prstima, zadovoljan. "I naravno, u%inio si to sam traio?"
Starac spusti glavu. "Nema ni%eg, gospodaru."
Fengbald se na %asak zapilji u njega. Vojvodino lice potamni i on po%ne ustajati, a onda opet sjedne sti"u"i
ake. "Dakle tako. (ini se da si zaboravio to sam ti rekao."
"to je sve ovo?" upita razdraeno Lezhdraka.
Vojvoda se ne obazre na nj. "Izak," zovne, "dovedi straara."
Kad je vojnik drhture"i uao, Fengbald ga pozove k sebi, a onda mu doapne par rije%i na uho. Vojnik ponovno
iza'e kroz zaklopac.
"Pokuajmo ponovno", re%e Fengbald, vra"aju"i pozornost na na%elnika. "to si otkrio?"
Helfgrim, %ini se, nije mogao susresti njegov pogled. Star%evo crvenkasto lice uvu%ene brade hrvalo se s nekom
jedva prikrivenom patnjom. "Nita korisno, moj gospodaru", napokon izusti.
Fengbald je o%ito obuzdavao svoj gnjev, jer se samo napregnuto osmjehnuo. Nekoliko trenutaka kasnije
zaklopac atora ponovno se nadigne. U'e straar, ovaj put u pratnji jo dvojice straara. Vodili su par ena, obje
srednjih godina, sa sijedim vlasima u tamnoj kosi, obje prljave i ogrnute pohabanim platevima. Pepeljaste,
prestraene izraze ena zamijeni zaprepatenje kad su ugledale starca koji je puzao pred Fengbaldom.
"O%e!" krikne jedna.
"O, milosrdni Usiresu", re%e druga i na%ini znak Drveta.
Fengbald hladno promotri prizor. "(ini se da si zaboravio %ija ruka dri bi%, Helfgrim. Sad dopusti da ponovno
pokuam. Ako mi slae, morat "u tvojim k"erima nanijeti bol, iako to mu%i moju aedonitsku savjest. Ali tvoja "e
savjest ipak najvie patiti, jer "e ti biti kriv za sve." On se zlurado nasmijei. "Govori."
Starac pogleda svoje k"eri, uas na njihovim licima. "Boe, oprosti mi", re%e. "Boe, oprosti izdajniku!"
"Ne %ini to, o%e", krikne jedna od ena. Druga je k"i nemo"no jecala, lica zakopana u rukav svojeg plata.
"Ne mogu drugo." Helfgrim se okrene vojvodi. "Da", izusti drhtavo. "Postoji drugi put u brdo, onaj za koji malo
tko zna. To je jo jedna stara sithska staza. Joua je na nju postavio strau, ali samo simboli%an odred, jer je
njezino dno ionako skriveno raslinjem. Pokazao mi ju je kad smo planirali njegovu obranu."
"Simboli%an odred, ha?" Fengbald se isceri i pobjedni%ki pogleda Lezhdraku. "A ta staza, dovoljno je iroka za
koliko ljudi?"
Helfgrimov je glas bio tako tih da ga se jedva %ulo. "Tuce njih moglo bi marirati usporedno, kad bi se ra%istilo
prvih par lakata ipraja."
Pla"eni%ki kapetan, koji je utke sluao, sad korakne naprijed. Bio je srdit, a njegovi oiljci bjelasali su se na
tamnom licu. "Previe ste lakovjerni", zarei na Fengbalda. "Kako znate da ovo nije zamka? Kako znate da nas
Joua tamo ne"e %ekat s cijelom svojom vojskom?"
Fengbald bijae nedirnut. "Tvoji ravni%ari su previe prostoduni, Lehzdraka - nisam li ti to ve" rekao? Jouina "e
vojska sutra biti zaposlena pokuavaju"i odbiti na frontalni napad - prezaposlena da tom simboli%nom odredu
ustupi i jednog vojnika vie - kad mi budemo polazili u taj iznenadni posjet Helfgrimovoj drugoj cesti. Mi "emo
pak do"i s ove"om %etom. A kako ne bi bilo prijevare, povest "emo i na%elnika sa sobom."
Na to dvije ene brinu u pla%. "Molimo vas, ne vodite ga u bitku", o%ajno "e jedna. "On je samo starac!"
"To je istina." (inilo se da Fengbald razmilja o tome. "I stoga se moda ne"e bojati umrijeti, ako bude kakve
zamke - ako je Jouina %eta vie od simboli%ne. Stoga "emo povesti i vas."
Helfgrim sko%i. "Ne! Ne moete riskirati njihove ivote! One su nevine!"
"I bit "e sigurne kao golubice u kavezu," isceri se Fengbald, "dokle god je tvoja pri%a istinita. Ali ako si me
pokuao prevariti, umrijet "e. Brzo, ali bolno."
Starac ga ponovno stane preklinjati, ali vojvoda se zavali na stolac, nedirnut. Napokon na%elnik pri'e svojim
k"erima. "Sve "e biti dobro." Potapa ih nezgrapno, ko%en prisutno"u okrutnih stranaca. "Bit "emo zajedno.
Nita se zla ne"e dogoditi." Okrenuo se Fengbaldu, dok mu se gnjev pokazivao na zgr%enom licu; na trenutak
ibs@crostuff.net

143

mu je glas gotovo izgubio drhtavost. "Nema zamke, prokleti bili - vidjet "ete - ali ima nekoliko tuceta ljudi, kao
to rekoh. Izdao sam princa za vas. Morate pokazati %ast prema mojoj djeci, drati ih dalje od opasnosti ako
do'e do sukoba. Molim vas."
Fengbald iroko mahne rukom. "Nita se ne boj. Obe"avam, moje mi plemi"ke %asti, kad budemo osvojili to
strano brdo i kad Joua bude mrtav, ti i tvoje k"eri bit "ete slobodni. A ti "e re"i onima koje sretne da
vojvoda Fengbald potuje svoja obe"anja." Ustao je i dao znak straari-ma. "Sad vodite ovo troje - i drite ih
odvojene od ostatka njihova naroda."
Nakon to su zarobljenici odvedeni, Fengbald se okrene Lezhdraki. "Zato uti, %ovje%e? Zar ne moe priznati
da si pogrijeio - da sam rijeio na problem?"
(inilo se da se Thrithinanin eli prepirati, ali umjesto toga nevoljko kimne glavom. "Ti kamenjarci su mekani.
Nijedan Thrithinanin ne bi izdao svoj narod zbog dviju k"eri!"
Fengbald se nasmije. "Mi kamenjarci, kako nas zovete, ponaamo se prema naim enama druga%ije nego vi
klipani." Priao je eravniku i ugrijao svoje duge ruke iznad ugljena. "A sutra, Lezhdraka, pokazat "u ti kako se
ovaj kamenjarac ponaa prema svojim neprijateljima - posebno prema onima koji su mu prkosili kao princ
Joua." Stisnuo je usne. "Ono prokleto vilinsko brdo plivat "e u krvi."
Zurio je u svjetlucavu eravicu, dok mu je osmijeh izvijao kutove usana. Vjetar je jaukao vani i trljao se o tkaninu
atora poput neke ivotinje.
Graditelji gnijezda
Tiamak je zurio u mirnu vodu. Misli su mu bile tek djelomi%no zaokupljene zadatkom, pa kad se riba pojavila,
kao tamna sjena koja je treperila izme'u lopo%a, Wranjaninov je potez dobrano zakasnio. Tiamak se s
ga'enjem zabulji u rukovet mokre vegetacije i baci busen tra-vuljage natrag u zahva"enu vodu. Bilo koja riba u
blizini dosad je sigurno utekla.
Vi Koji Gledate I Oblikujete, pomislio je nesretno, zato ste mi ovo priredili?
Primakne se blie rubu plovnog kanala i odgaca to je njenije mogao do idu"e mrtve vode u rukavcu, a onda se
smjesti kako bi ponovno %ekao.
Jo otkad je bio malen dje%ak, %inilo se, dobivao je manje nego to je htio. Kao najmla'e od estero djece,
uvijek je osje"ao da su njegovi bra"a i sestre jeli bolje od njega i kad bi zdjela napokon stigla do Tia-maka, u njoj
bi malo toga preostalo. Nije izrastao onako velik kao to su bili sve troje njegove bra"e ili kao njegov otac
Tugumak, niti je ikad bio sposoban loviti ribu tako dobro kao njegova vjeta sestra Twiyah ili prona"i mnogo
korisnog korijenja i bobica kao njegova pametna sestra Rimihe. Kad je napokon otkrio neto to je mogao raditi
bolje od ikog drugog - to%nije, savladati kopnene vjetine %itanja i pisanja te %ak nau%iti govoriti kopnene jezike
- to se tako'er pokazalo premalenim darom. To tr%karanje za znanjem kopnenih imalo je malo smisla njegovoj
obitelji ili drugim stanovnicima Seoskog Luga. Kad je otiao u Per-druin da u%i u kopnenja%koj koli, jesu li se
ponosili? Naravno da nisu. Unato% %injenici da nijedan Wranjanin u povijesti to nije u%inio - ili moda upravo
zbog toga - njegova obitelj nije mogla shvatiti njegove ambicije. A i sami su stanovnici kopna, osim tek malenog
broja, otvoreno zamjerali njegovim darovima. Ravnoduni u%itelji i podrugljivi u%enici bez dlake na jeziku dali su
Tiamaku na znanje da bez obzira na to koliko svitaka, knjiga i u%enih rasprava progutao, nikad ne"e biti bolji od
divljaka, dresirane ivotinje koja je nau%ila pametan trik.
Tako je bilo cijelog njegova ivota sve do ove kobne godine, a jedinu je slabu utjehu pronalazio u svojim
u%enjima i povremenim pismima nositelja Pergamene. Sada, kao da su Oni Koji Gledaju I Oblikuju odlu%ili sve
otplatiti u jednom razdoblju, sve to ga je zadesilo bilo je previe - zaista, zaista previe.
Ovako nam se, dakle, bogovi rugaju, pomisli ogor%eno. Uzmu nau najdrau elju, a onda je ostvare na takav
na%in da ih preklinjemo da nas toga oslobode. A kad samo pomislim da sam prestao u njih vjerovati!
Oni Koji Gledaju I Oblikuju prili%no su vjeto postavili zamku, u to nije bilo dvojbe. Najprije su ga prisilili da bira
izme'u svojeg roda i svojih prijatelja, a potom su mu poslali krokodila koji ga je prisilio da iznevjeri svoj rod. Sad
je njegove prijatelje trebalo provesti kroz golemu mo%varu, zapravo su o njemu ovisili njihovi ivoti, ali jedini
sigurni put provest "e ih ravno kroz Seoski Lug, natrag k ljudima koje je napustio. Tiamak je elio da sam moe
sazdati tako besprijekornu stupicu - tada bi jeo rakove svake no"i za ve%eru!
Stajao je do boka duboko u zelenkastoj vodi i premiljao. to da u%ini? Ako se vrati u svoje selo, njegova "e
sramota svima biti poznata. Moda je %ak bilo mogu"e da mu vie ne"e dopustiti da ode, da "e ga zadrati
poput izdajnika svojeg klana. Ali ako pokua izbje"i bijes seljana, morat "e skrenuti miljama s puta da prona'e
odgovaraju"i %amac. Jedina sela u blizini ovog dijela Wrana, Ku"e Visokih Grana, uto Drve"e ili Cvije"e-u-
Kamenu, bila su daleko na jugu. Oti"i do jednog od njih zna%ilo je napustiti glavne arterijske plovne kanale i
prije"i neke od najopasnijih poteza u cijeloj mo%vari. Ipak, nije bilo izbora: morat "e se zaustaviti u Seoskom
Lugu ili jednom od udaljenijih naselja, jer bez bata-ne Tiamak i njegovi suputnici nikad ne"e sti"i do jezera
ibs@crostuff.net

144

Thrithing. Njihovo je sadanje plovilo opasno proputalo vodu. Ve" su bili prisiljeni prije"i nekoliko opasnih
putova preko nepredvidivog pijeska, nose"i %amac oko podru%ja u plovnom kanalu koja su bila preplitka.
Tiamak uzdahne. to je ono sam Isgrimnur rekao? (inilo se da se ovih dana ivot sastojao samo od tekih
odluka - i bio je u pravu.
Izme'u njegovih koljena zalepra sjena. Tiamak brzo sune rukom i osjeti kako mu se prsti sklapaju oko ne%eg
malog i skliskog. Podigne ga visoko, %vrsto ga sti"u"i. Bijae to riba, tipkooka, iako ne vrlo velika. Ipak, bolje
ita nego nita. Okrenuo se i izvukao platnenu vre"u koja je plutala pokraj njega, privezana za debeli korijen.
Ispustio je koprcavog stvora u nju, stisnuo ue, a onda opet vratio vre"u u vodu. Dobar znak, moda. Tiamak
sklopi o%i da izmoli kratku molitvu zahvale, nadaju"i se da se bogove, poput djece, moe pohvalom u%vrstiti u
dobrom ponaanju. Kad je zavrio, ponovno se posvetio zelenoj vodi.
Miriamele se to je najbolje mogla trudila odravati vatru na ivotu, ali bilo je teko. Otkad su uli u mo%varu,
nisu pronali nita to bi nalikovalo na suho drvo, a malene buktinje koje su uspijevali rasplamsati u najboljem
bi slu%aju gorjele hirovito.
Podigla je pogled kad se Tiamak vratio. Njegovo je mravo sme'e lice bilo zatvoreno, a on je samo kimnuo kad
je spustio u li"e umotan sveanj te potom nastavio dalje prema mjestu gdje su Isgrimnur i ostali radili na
%amcu. Wranjanin se doimao vrlo stidljivim: Miriameli je uputio samo nekoliko rije%i u dva dana otkad su
ostavili Kwanitupul. Nakratko se upitala-je li se moda sramio svojeg pijevnog wranskog naglaska. Miriamele je
prekriila tu pomisao: Tiamak je govorio zapadnja%ki jezik bolje od ve"ine ljudi koji su odrasli s njim, a
Isgrimnurovi tvrdi suglasnici i Cadrachovi melodi%ni hernvstirski vokali bili su kudikamo primjetljiviji od
neznatnog podizanja i sputanja tonova u govoru malog stanovnika mo%vara.
Miriamele razmota ribu koju je Tiamak donio i o%isti je, obrisavi no o li"e prije nego to ga je ponovno vratila
u korice. Nikad u ivotu nije kuhala prije nego to je pobjegla iz Visotvr'e, ali putuju"i s Cad-rachom bila je
prisiljena to nau%iti kako ne bi gladovala onih %estih no"i kad bi on bio previe pijan da bi bio od ikakve pomo"i.
Upitala se postoji li kakva mo%varna biljka koja bi mogla poboljati okus - moda bi mogla zamotati ribu u li"e i
skuhati je na pari. Odetala je do Wranja-nina da ga upita za savjet.
Tiamak je stajao promatraju"i kako Isgrimnur, Cadrach i Camaris pokuavaju ve" %etvrti ili peti put za%epiti
otvore zbog kojih je dno njihova malenog %amca gotovo stalno bilo puno vode. Mo%varac se drao mal%ice po
strani, kao da bi se stajanje rame uz rame s tim stanovnicima kopna moglo smatrati drskim, ali Miriamele se
odjednom zatekne kako se pita je li moglo biti suprotno: moda je Wranjanin smatrao kako oni koji ive izvan
mo%vare ne vrijede ba mnogo. Je li Tiamakova ravnodunost bila prije ponos nego stidljivost? (ula je da neki
divljaci, poput Thrithinana, zapravo gledaju svisoka na one koji ive u gradovima. Je li to moglo vrijediti i za
Tiamaka? Shvatila je sada kako malo zna o ljudima izvan dvorova Nabbana i Erkvnlanda, iako se uvijek drala
pronicavim sucem ljudske prirode. Me'utim, svijet s druge strane dvorskih zidina bio je mnogo ve"i i sloeniji
nego to je ikad slutila.
Ispruila je ruku prema Wran%evu ramenu, a onda je ponovno povukla. "Tiamak?" izusti.
On sko%i, prenut. "Da, gospo Miriamele?"
"eljela bih te upitati par pitanja o biljkama - za kuhanje, ho"u re"i."
On spusti pogled i kimne. Miriamele nije mogla vjerovati da se zapravo radilo o %ovjeku preponosnom da
govori. Njih se dvoje vrate k vatri. Kad mu je postavila nekoliko pitanja i pokazala daje iskreno zainteresirana,
on po%ne slobodnije govoriti. Miriamele se iznenadi. Iako njegova rezerviranost nije potpuno nestala,
Wranjanin se pokazao tako pun znanja o biljkama i tako zadovoljan to neto od toga moe podijeliti, da se
ubrzo zatekla preplavljena podacima. Pronaao joj je pola tuceta cvjetova, korijenja i listova koje se moglo
sigurno koristiti pri za%injavanju hrane, beru"i ih dok je hodao s njom po logoru i dolje pokraj vode, te je naveo
jo tuce koje "e susresti dok budu putovali kroz Wran. Zaokupljen predmetom, po%eo je navoditi druge dijelove
zelenila koji su bili korisni za lijekove, tintu i bezbroj drugih stvari.
"Odakle zna toliko toga?"
Tiamak zastane kao da ga je netko udario. "ao mi je, gospo Miriamele", re%e tiho. "Niste htjeli sve ovo sluati."
Miriamele se nasmije. "Mislim da je %udesno. Ali gdje si sve to nau%io?"
"Prou%avao sam to mnogo godina." "Sigurno zna vie od ikoga na svijetu!"
Tiamak odvrati lice. Miriamele bijae fascinirana. Zar se rumenio? "Ne," re%e, "ne, ja sam samo u%enik."
Stidljivo je podigao pogled, ali s tra%kom ponosa. "Ali jednog dana nadam se da "e moja istraivanja postati
poznata - da "e se moje ime pamtiti."
"Sigurna sam da ho"e." Jo je osje"ala poprili%no strahopotovanje. Taj vitki maleni mukarac neposlune tanke
crne kose, sada odjeven poput bilo kojeg drugog Wranjanina u komad tkanine oko bokova privezane pojasom,
%inio se u%enim poput bilo kojeg sve"enika pisara u Visotvrdi! "Nije ni %udo to su Morgenes i Dinivan bili tvoji
prijatelji."
ibs@crostuff.net

145

Njegov zadovoljni izraz brzo i%ezne, ostavivi za sobom neku vrstu tuge. "Hvala vam, gospo Miriamele. Sad "u
vas ostaviti da %inite to elite s tom sitnom ribom. Dovoljno sam vam dosa'ivao."
Okrenuo se i zaputio natrag preko mo%varne %istine, nehajno gaze"i s jednog busena tvrde zemlje na drugi, pa
kad je stigao na suprotnu stranu i sjeo na cjepanicu, noge su mu jo bile suhe. Miriamele, kojoj je blato dopiralo
do listova, morala se diviti sigurnosti njegovih koraka.
Ali to sam rekla da gaje tako uznemirilo? Slegnula je ramenima i vratila se s rukoveti mo%varnih cvjetova ribi
koja ju je %ekala.
Nakon ve%ere - Tiamakove pikantne primjese pokazale su se vrlo dobrodole - druina je ostala sjediti oko
vatre. Zrak je ostao topao, ali sunce je zalo iza drve"a, a mo%vara se punila sjenama. Vojska aba koja je po%ela
bu%iti i kreketati s prvim naletom ve%eri natjecala se s golemim zborom ptica koje su zvidale, cvrkutale i
kretale, te je sumrak bio bu%an poput prazni%nog sajma.
"Koliko je velik Wran?" upita Miriamele.
"Gotovo jednako" kao nabbanski poluotok", re%e Tiamak. "Ali morat "emo prije"i samo njegov mali dio, budu"i
da smo ve" u najsjevernijem dijelu."
"A koliko "e dugo to trajati, o, vodi%u?" Cadrach se naslonio le'ima na cjepanicu, pokuavaju"i na%initi frulu od
mo%varne trske. Nekoliko zguvanih stabljika, rtve prijanjih pokuaja, leale su pokraj njega.
alostan izraz koji je Miriamele ranije vidjela vratio se na Wranja-ninovo lice. "Ovisi."
Isgrimnur nadigne %upavu obrvu. "Ovisi o %emu, %ovje%ulj%e?"
"O tome kojim "emo putem." Tiamak uzdahne. "Moda je najbolje da svoje brige podijelim s vama.
Pretpostavljam kako to nije odluka koju bih trebao donijeti sam."
"Govori, %ovje%e", re%e vojvoda.
Tiamak im povjeri svoju dilemu. Razjasnio im je da se nije samo bojao sramote povratka svojem narodu nakon
to nije uspio u zada"i koju su mu dali, ve" da, %ak i kad bi ostatku druine dopustili da odu, Tiamaku moda ne
bi, pa bi zaglavili duboko u Wranu bez vodi%a.
"Zar ne bismo mogli unajmiti nekog od seljana?" upita Isgrimnur. "Nije da elimo da ti se ita dogodi, naravno",
dodao je urno.
"Naravno." Tiamakov je pogled bio hladan. "to se vaeg pitanja ti%e, ne znam. Na klan nikad nije bio od onih
koji drugima uzrokuju nevolje, osim ako netko zaista ne bi nanio zlo nekom iz Seoskog Luga, ali to ne zna%i da
starjeine ne"e sprije%iti bilo koga u naselju da vam pomogne. Teko je re"i."
Druina je raspravljala dok se bliila no". Tiamak se trudio stoje najbolje mogao da objasni udaljenost i
opasnosti vezane za put prema bilo kojem drugom naselju juno od Seoskog Luga. Napokon, dok se %eta
brbljavih majmuna pentrala iznad njihovih glava, zbog %ega su se grane povijale i lelujale, prispjeli su do odluke.
"Teko je, Tiamak," re%e Isgrimnur, "i ne"emo te siliti protiv tvoje volje, ali %ini se najbolje da odemo u tvoje
selo."
Wranjanin ozbiljno kimne. "Slaem se. Iako nisam u%inio nita naao klanovima Ku"a Visokih Grana ili utih
Stabala, nije sigurno da bi ljubazno prihvatili strance. Moj je narod barem dosad bio snoljiv prema ono malo
kopnenih koji su tamo doli." On uzdahne. "Mislim da "u se malo proetati. Molim vas, ostanite blizu vatre."
Ustao je i odlutao prema plovnom kanalu, brzo nestavi u sjenama.
Camaris, kojem je dosa'ivao razgovor ostalih, odavna se sklup%ao na plastu i utonuo u san, podvivi duga%ke
noge poput malenog djeteta. Miriamele, Isgrimnur i Cadrach gledali su se iznad treperave buktinje. Skrivene
ptice, koje su se stiale kad se Tiamak udaljio od logora, ponovno su uzdigle razuzdane glasove.
"(ini se da je vrlo tuan", re%e Miriamele.
Isgrimnur zijevne. "Bio je prili%no nepokolebljiv, na svoj na%in."
"Siroti %ovjek." Miriamele snizi glas, zabrinuta da bi se Wranjanin mogao vratiti i %uti ih. Nitko nije volio da ga
saalijevaju. "Zna mnogo o biljkama i cvije"u. Strano je to mora ivjeti tako daleko od ljudi koji bi ga mogli
razumjeti."
"Nije jedini s takvim problemom", re%e Cadrach, uglavnom samom sebi.
Miriamele je promatrala malu srnu, posutu bijelim pjegama i okruglih o%iju, koja se spustila na plovni kanal da
pije. Zadrala je dah dok je hodala pjeskovitom obalom, jedva tri lakta od %amca; njezini su suputnici svi utihnuli
na poslijepodnevnoj ezi, pa nita nije moglo preplaiti srnu. Miriamele poloi bradu na ogradu %amca, dive"i se
ivotinjinim otmjenim pokretima.
Kad je umo%ila nos u blatnu rijeku, odjednom iz vode izroni zubata gubica. Prije nego to je mogla odsko%iti,
malu srnu %epa krokodil i odvu%e je u sme'u tamu. Za njom nije preostalo nita osim mjehuri"a. Miriamele
svrne pogled, zgroena i prili%no preplaena. Kako je smrt brzo dola!
to je vie promatrala, to se nestalnijim %inio Wran, mjesto lelujavih listova paprati, kolebljivih sjena i
neprestanog pokreta. Za svaku ljepotu - velike zvonaste skrletne cvjetove mirisne poput kakve nabbanske
ibs@crostuff.net

146

udovice ili ptice pjevice nalik na pruge arenog svjetla - Miriamele bi ugledala neto to se %inilo odgovaraju"om
runo"om, poput golemih sivih pauka, krupnih poput zdjela za ve%eru, koji su visjeli sa zasvo'enih grana.
U stablima je vidjela ptice u tisu"u boja i podrugljive majmune, te %ak i arene zmije koje su visjele s grana
poput nabreklih puzavica. U suton bi oblaci imia sunuli iz gornjih grana i pretvorili nebo u uskovitlanu oluju
krila. I kukaca je bilo posvuda. Zujali su bodu"i i trepere"i krilima na nejednakoj sun%anoj svjetlosti. (ak se i
vegetacija pomicala i mijenjala, trstika i drve"e povijali na vjetru, vodene biljke skakutale sa svakim valom.
Wran je bio tapiserija u kojoj je svaka nit naizgled bila u pokretu. Sve je bilo ivo.
Miriamele se sjeti Aldheorte, koja je tako'er bila mjesto ivota, dubokih korijenja i tihe mo"i, ali ta je uma bila
stara i mirna. Poput drevnog naroda, %inilo se da je pronala vlastiti uzvieni napjev, vlastiti odmjereni i
nepromjenjivi korak. Sjetila se da je pomislila kako bi Aldheorte lako mogla ostati takva sve do kraja vremena.
Wran se naizgled iznalazio u svakom trenutku, kao daje uvojak pjene na uzavrelom rubu stvaranja. Miriamele je
jednako lako mogla zamisliti kako bi nakon svojeg povratka nakon dvadeset godina tu zatekla vjetrovima
pometenu pustinju ili dunglu tako gustu da kroz nju ne bi bilo prolaza, gruda zelenog i crnog gdje bi
isprepleteno li"e zaprije%ilo ulaz %ak i samom sun%evu svjetlu.
Kako su dani prolazili, a %amac i njegova malena posada zalazili dublje u mo%varu, Miriamele je osje"ala kako joj
se neka teina odie s bi"a. Jo je osje"ala gnjev prema svojem ocu i njegovim uasnim izborima, prema Aspitisu
koji ju je prevario i obe%astio, prema naizgled ljubaznom Bogu koji joj je na taj na%in istrgnuo ivot iz ruku... ali
bio je to gnjev koji vie nije imao tako divlji ugriz. Kad se sve oko nje ispunilo neobi%no titravim i promjenjivim
ivotom, bilo je teko zadrati gorke osje"aje koji su njome upravljali proteklih tjedana. Kad se svijet neprestano
nanovo stvarao sa svake strane, bilo je gotovo nemogu"e ne osje"ati da se i ona sama ponovno stvara.
"to su sve te kosti?" upita Miriamele. S obje strane plovnog kanala obala bijae posuta kosturima, zbrkom
kraljenica i rebara poput izblijedjelih duica unitenih brodova, neobi %no bijelih naspram blata. "Nadam se da
pripadaju ivotinjama."
"Svi smo mi ivotinje", re%e Cadrach. "Svi imamo kosti."
"to pokuava, redovnice, preplaiti djevojku?" srdito "e Isgrimnur. "Pogledaj te lubanje. Ono su krokodili, ne
ljudi."
"." Tiamak se okrene od pramca broda. "Vojvoda Isgrimnur je u pravu. To su kosti krokodila. Ali morate
neko vrijeme utjeti. Ulazimo u Sekobino jezerce."
"to je to?"
"To je razlog svim ovim ostacima." Wranjaninove o%i zasvijetle na Camarisu, koji je provla%io ilavu ruku kroz
vodu, promatraju"i vali"e zaokupljenim pogledom djeteta. "Isgrimnure! Ne dajte mu da to radi!"
Vojvoda se okrene i izvadi Camarisovu ruku iz vode. Starac ga pogleda s blagim prijekorom, ali zadri mokru
ruku u krilu.
"Sad, molim vas, budite tiho neko vrijeme", re%e Tiamak. "I polako veslajte. Ne pljuskajte."
"O %emu se radi?" zatrai Isgrimnur, ali na jedan Wranjaninov pogled umukne. On i Miriamele trudili su se to
su bolje mogli da im dodir vesala bude njean i ravnomjeran.
(amac je plutao niz kanal tako omotan li"em nagnutih vrba da se %inilo kao da je ureen gustim zelenim
zastorom. Kad su proli vrbe, otkrili su da se prolaz pred njima naglo otvarao u iroko, mirno jezero. Smokvina
stabla rasla su do ruba vode, a zmijoliko korijenje tvorilo je zid od vijugavog drva oko ve"ine jezera. Na
suprotnoj strani smokve su se gubile, a dno jezera uzdizalo prema irokom alu bijelog pijeska. Nekoliko manjih
oto%i"a, obi%ne %voruge na povrini vode u blizini ala, bile su jedino to je nagr'ivalo staklenu glatko"u jezera.
Par buka%a vrebao je rubom vode na bliem kraju, saginju"i se da istrai blato. Miriamele pomisli da iroka
plaa izgleda kao predivno mjesto za logor - samo se jezero %inilo prozra%nim rajem nakon nekih od vlanih i
zamrenih mjesta gdje su se zaustavili - i upravo je kanila to re"i kad ju je Tiamakov otri pogled utiao.
Pretpostavljala je da je ovo bilo neka vrsta svetog mjesta za Wranjanina i njegov narod. Ipak, nije bilo razloga da
se prema njoj ponaa kao prema nevaljalu djetetu.
Miriamele okrene leda Tiamaku i pogleda po jezeru, upisuju"i ga u pamet kako bi jednog dana mogla prizvati
osje"aj potpunog spokoja koji je predstavljao. Dok je to radila, obuzme je naglo uznemiruju"e %uvstvo da se
jezero pomi%e, da voda te%e na jednu stranu. (asak kasnije shvati da su se to zapravo kretali maleni otoci.
Krokodili! Ve" je prije bila zavarana, gledaju"i kako drugi trupci i pje%ani prudovi naglo oivljavaju; osmjehnula
se vlastitoj gra'anskoj nevinosti. Moda logorovati ovdje ne bi bio tako dobar izbor - ipak, par krokodila nije
kvario izgled mjesta...
Pomi%ne kvrge uzdignu se vie iz vode dok su se pribliavale alu. Tek kad je neizmjerno, nemogu"e stvorenje
dopuzalo na pijesak, dovu-kavi svoje nabreklo tijelo na jasnu svjetlost sunca, Miriamele napokon shvati da se
radilo o samo jednom krokodilu.
"Boe, smiluj nam se!" protisne Cadrach aptom. Isgrimnur ponovi njegove rije%i.
ibs@crostuff.net

147

Golema neman, duga poput deset ljudi, iroka poput zidarske skele, okrenula je glavu da promotri maleni
%amac koji je klizio jezerom. I Miriamele i Isgrimnur prestadoe veslati, zadravi vlane i uko%ene ruke na
motkama.
"Ne zaustavljajte se!" prosik"e Tiamak. "Polako, polako, ali nastavite dalje!"
(ak i preko prostranstva vode, Miriamele pomisli kako moe vidjeti svjetlucanje u oku stvora dok ih je
promatrao, osjetiti njegov hladni i prastari pogled. Kad su se goleme noge pomaknule, a pande nakratko arile
u zemlju kao da "e div potr%ati i ponovno u"i u vodu, Miriamele se poboja da "e joj se srce zaustaviti. Ali velebni
krokodil samo baci nekoliko mlazova pijeska u zrak, a potom golema, kvrgava glava padne na al, a uto se oko
sklopi.
Kad su se pribliili izlazu plovnog kanala, Miriamele i Isgrimnur stadoe snano veslati, kao po nijemom
dogovoru. Nakon nekoliko trenutaka teko su disali. Tiamak im re%e da stanu.
"Sigurni smo", re%e on. "Davno je prolo vrijeme kad nas je mogao slijediti ovim putem. Postao je prevelik."
"Stoje to bilo?" dahne Miriamele. "Strano je."
"Stari Sekob. Moj ga narod zove pradjedom krokodila. Ne znam je li to istina, ali sigurno je gospodar svoje vrste.
Godinu za godinom drugi se krokodili dolaze boriti s njim. Godinu za godinom on se hrani tim izaziva%ima, guta
ih cijele, pa vie uop"e ne mora loviti. Najja%i od njih ponekad pobjegnu u jezero i otpuu %ak i do rije%ne obale
prije nego to umru. To su kosti koje ste vidjeli."
"Nikad nisam vidio nita sli%no." Cadrach je potpuno problijedio, ali u njegovu se glasu %ula natruha ushita. "Kao
jedan od velikih zmajeva!"
"On i jest zmaj Wrana", sloi se Tiamak. "U to nema dvojbe. Ali za razliku od stanovnika kopna, mi mo%varci
putamo nae zmajeve na miru. On nam nije prijetnja, a ubija mnoge od najve"ih ljudodera koji bi ina%e vrebali
Wranjane. Stoga mu ukazujemo tovanje. Stari Sekob se predobro hrani da bi proganjao tako slabaan zalogaj
kao to bismo bili mi."
"Zato si htio da utimo?" upita Miriamele.
Tiamak joj uputi suh pogled. "Moda nas nije morao pojesti, ali ni vi ne ulazite u kraljevsku prijestolnu dvoranu i
onda se igrate dje%jih igara. Posebno ne ako je kralj star i napraite "udi."
"Elizijo, Majko Boja." Isgrimnur strese glavom. Znoj mu se u ka-pljicama skupio na %elu, premda dan nije bio
posebno topao. "Ne, sigurno ne bismo htjeli uznemiriti tog starog momka."
"Sad hajdemo", re%e Tiamak. "Ako nastavimo veslati do prvog mraka, trebali bismo sti "i u Seoski Lug sutra u
podne."
Dok su putovali, Wranjanin je postajao razgovorljiviji. Kad su stigli do voda tako plitkih da veslanje nije bilo od
koristi, nisu imali to drugo %initi ve" sluati tu'e pri%e dok je Tiamak stajao i motkom otiskivao %amac. Pod
Miriamelinim upitima povjerio im je mnogo toga o ivotu Wrana, kao i o vlastitim neobi%nim izborima koji su ga
obiljeili u o%ima njegovih suseljana.
"Ali tvoj narod nema kralja?" upita ona.
"Ne." Maleni %ovjek promisli na trenutak. "Imamo starine, ili ih barem mi tako zovemo, ali neki od njih nisu
stariji od mene. Bilo tko moe postati kralj."
"Kako? Upitom?"
"Ne. Prire'ivanjem gozbi." On se stidljivo nasmijei. "Kad %ovjek ima enu i djecu - i bilo koje druge %lanove
obitelji koji ive s njim - a moe ih sve nahraniti %ak i da mu neto preostane, po%inje to to je preostalo davati
drugima. Zauzvrat, moe zatraiti neto poput %amca ili novih ribarskih mrea, ili ako ho"e, moe re"i: 'Zatrait
"u pla"u kad priredim gozbu.' Kad mu budu dovoljno dugovali, on 'zatrai rakove', kako mi to kaemo, to zna%i
da zamoli sve one koji mu neto duguju da taj dug vrate; potom sve u selu pozove na gozbu. Ako su svi
zadovoljni, taj %ovjek postaje jedan od starjeina. Takvu gozbu mora prirediti jedanput svake godine ili u toj
godini ne"e biti starjeina."
"Zvu%i blesavo", promrmlja Isgrimnur, %ekaju"i se. Bio je najve"a meta doma"im insektima; njegovo je iroko
lice bilo prekriveno kvricama. Miriamele ga je razumjela i oprostila mu je osornu "ud.
"Nita blesavije od prenoenja zemlje s oca na sina." Cadrachov je odgovor bio blag, ali u njemu je bilo natruhe
sarkazma. "Ili dolaenja do nje razbijaju"i susjedov mozak sjekirom - kao to je va narod %inio donedavna,
vojvodo."
"Nitko ne bi smio posjedovati neto to nije sposoban obraniti", odvrati Isgrimnur, ali %inio se zaokupljenijim
rovanjem po teko dosenoj to%ki izme'u lopatica nego nastavljanjem rasprave.
"Mislim", tiho "e Tiamak, "da je to dobar na%in. Osigurava da nitko ne gladuje i da nitko ne nagomilava
bogatstvo. Sve dok nisam otiao na nauk u Perdruin, nisam mogao zamisliti da postoji drugi na%in koji bi bio
djelotvoran."
ibs@crostuff.net

148

"Ali ako %ovjek ne eli biti starjeina," istakne Miriamele, "nita ga ne moe natjerati da se odrekne onoga to je
prikupio."
"Ah, ali onda nitko u selu ne"e imati visoko miljenje o njemu." Tiamak se isceri. "Osim toga, budu"i da
starjeine odlu%uju o tome to je najbolje za selo, mogu odlu%iti da izvrstan ribnjak pokraj kojeg je bogati
sebi%njak sagradio svoju ku"u sada potpuno pripada selu. Nema smisla biti bogat, a ne biti starjeina - to daje
povoda ljubomori, shva"ate."
Vojvoda Isgrimnur nastavio se %eati. Tiamak i Cadrach zapodjenu-e tih razgovor o nekim sloenijim pitanjima
wranskog bogoslovlja. Miriamele, koju je razgovor umorio, iskoristi priliku da promatra starog Camarisa.
Miriamele je mogla buljiti bez stida: %inilo se da visoki mukarac nimalo ne haje za to, ne zanimaju"i se za
poslove svojih suputnika nita vie nego to bi se konj na livadi mogao zanimati za trgovce koji razgovaraju uz
ogradu. Motre"i njegovo umiljato, ali nipoto glupo lice, bilo je gotovo nemogu"e vjerovati da se nalazila u
blizini legende. Ime Ca-maris-sa-Vinitta bilo je gotovo jednako slavno kao ono njezina djeda Svijetlog Ivana, a
njih "e se obojice, bila je sigurna, sje"ati jo nero'ena pokoljenja. Ipak tu je bio, star i bezuman, kad ga je cijeli
svijet smatrao mrtvim. Kako se takvo neto moglo dogoditi? Koje su se tajne skrivale iza njegove prostodune
vanjtine?
Njezinu panju privukoe ruke starog viteza. (vornate i uljevite, desetlje"ima uporabe u Pilipinoj zdjeli i na
bezbrojnim ratitima, jo su nekako bile prili%no plemenite, krupne i dugoprste, ali njene. Promatrala ga je
kako besciljno sti"e tkaninu svojih pohabanih hla%a i upitala se kako su tako vjete, paljive ruke mogle
zadavati smrt tako brzo i strahotno kao stoje legenda kazivala. Ipak, ona je vidjela njegovu snagu, koja bi se
pokazala impresivnom %ak i za %ovjeka dvaput mlade dobi, a u ono malo trenutaka opasnosti koje je mala
druina doivjela u Wranu, kad je prijetilo da "e se %amac prevrnuti ili kad je netko upao u jamu ivog blata, on
je reagirao s iznena'uju"om brzinom.
Miriameline o%i odlutaju ponovno na Camarisovo lice. Prije njihova susreta u svratitu, nikad ga nije upoznala,
naravno - on je nestao %etvrt stolje"a prije njezina ro'enja - ali bilo je ne%eg uznemiruju"e poznatog na njegovu
licu. Bilo je to neto to je mogla vidjeti samo pod odre'enim kutovima, fantomski odbljesak koji joj je ostavljao
osje"aj kao da je na rubu nekog otkri"a, nekog dubokog prepoznavanja... ali trenutak bi uvijek minuo, a
poznatost bi nestala. Upravo sada, na primjer, %uvstvo koje ju je mu%ilo nije bilo prisutno: u ovom %asu, Camaris
nije nalikovao ni na to drugo osim na nao%ita starca s izrazito spokojnim i ono-stranim izrazom na licu.
Moda je to bilo samo zbog slika i tapiserija, mislila je Miriamele -naposljetku, vidjela je toliko prikaza tog
slavnog %ovjeka! Njegovi su se portreti nalazili u Visotvr'i, u kneevskoj pala%i u Nabbanu, %ak i u Me-
remundu... iako bi ih Elija objesio samo kad bi tamo doao njegov otac Ivan, u %ast star%eva prijateljstva s
najve"im vitezom Osten Arda. Njezin otac Elija, koji se poslije smatrao najviim vitezom o%eva kraljevstva,
pokazivao je malo strpljenja prema legendama o drevnim vremenima Velikog stola, a posebno prema
pripovijestima o Camarisovoj divoti...
Miriameline misli prekine Tiamakova izjava da se pribliavaju Seoskom Lugu.
"Nadam se da "ete mi oprostiti ako se zaustavimo i provedemo no" u mojoj maloj ku"i", re%e on. "Nisam je
vidio nekoliko mjeseci i htio bih provjeriti jesu li mi ptice preivjele. Ionako nam treba jo sat i neto vremena
da stignemo do sela, a kasnije je nego to sam mislio." Mahnuo je rukom prema zapadnom nebu koje se
crvenilo. "Moda je bolje da pri%ekamo jutro za posjet starjeinama."
"Nadam se da tvoja ku"a ima zavjese kroz koje kukci ne mogu u"i", re%e Isgrimnur poneto tugaljivo.
"Vae ptice?" upita Cadrach sa zanimanjem. "Od Morgenesa?"
Tiamak kimne. "U po%etku, iako odavna uzgajam vlastite. Ali Mor-genes me nau%io toj vjetini, istina je."
"Moemo li ih upotrijebiti da poaljemo poruku Joui?" upita Miriamele.
"Ne Joui", re%e Tiamak, zamiljeno se mrte"i. "Ali ako znate ijednog nositelja Pergamene koji bi mogao biti s
njim, moemo pokuati. Ove ptice ne mogu prona"i bilo koga. Osim izvjesnih ljudi za %iju su potragu bile
uvjebane, one prepoznaju samo mjesta, poput obi%nih ptica glasonoa. U svakom slu%aju, razgovarat "emo o
tome kad budemo pod mojim krovom."
Tiamak je provukao %amac kroz niz si"unih kanali"a, nekih tako plitkih daje cijela druina bila prisiljena stajati
do struka duboko u vodi kako bi prenijela %amac preko pje%anih prudova. Napokon su zali u spori plovni kanal
koji ih je proveo niz dugu aleju smokvina drve"a. Napokon su pristali pokraj kolibe tako vjeto skrivene da bi
sigurno proli pokraj nje da njezin vlasnik nije upravljao %amcem. Tiamak otkva-%i ljestve zapletenih puzavica te
se oni jedan za drugim popnu u Wra-njaninovu ku"u.
Miriamele s razo%aranjem otkrije da je unutranjost kolibe vrlo skromna. Bilo je o%ito da je mali u%enjak bio
%ovjek skromnih prihoda, ali se nadala da "e barem u ovom, svojem prvom uvidu u wransko doma"instvo,
prona"i neto vie u vidu egzoti%nog namjetaja. Nije bilo ni kreveta, ni stolova, ni stolica. Osim ognjita
postavljenog u pod ku"e ispod vjeto namjetenog otvora za dim, jedina imovina bila je malena krinja od
ibs@crostuff.net

149

vrbova pru"a, jedna mnogo ve"a i %vr"a krinja od drveta, pisa"a daska od rastegnute kore te nekoliko drugih
tri%arija. Ipak, bilo je suho, a to je bila tolika promjena u usporedbi s proteklih par dana da je Miriamele na
tome bila zahvalna.
Tiamak pokae Cadrachu drvo naslagano ispod strehe pred jednim od visokih prozora, a onda ostavi redovnika
da naloi vatru dok se on sam uspentrao na krov da provjeri svoje ptice. Camaris, koji je zbog svoje visine
nalikovao na diva u malenoj ku"i - iako Isgrimnur nije bio mnogo manji, a svakako je bio kudikamo tei -
nezgrapno %u%ne u kut.
Tiamak se pokae na prozoru, okrenut naglavce. Naginjao se preko ruba krova i bio o%ito oduevljen.
"Gledajte!" Podigao je prano sivu grudicu. "To je Medoljubac! Vratio se! Vratili su se i mnogi drugi!" Nestao je
iz vida kao da ga je povukla struna. Trenutak kasnije Camaris pri'e prozoru i popne se za njim svojom
uobi%ajenom iznena'uju"om spretno"u.
"Kad bismo jo samo pronali neto za jelo", re%e Isgrimnur. "Ne vjerujem ba Tiamakovim mo%varnim
spla%inama - nije da nisam zahvalan." Ovlaio je usne. "Samo to ne bih odbio koji gove'i but ili neto sli%no. Da
o%uvamo snagu."
Miriamele nije mogla a da se ne nasmije. "Mislim da u Wranu nema mnogo krava."
"Nisam siguran", lastreseno promrmlja Isgrimnur. "(udno je ovo mjesto. Tu bi moglo biti sva%ega."
"Sreli smo pradjeda svih krokodila", re%e Cadrach dok je petljao oko kremena. "Je li mogu"e, vojvodo
Isgrimnure, da negdje u vlanom grmlju %u%i divovska pramajka svih krava? S vimenom velikim poput kola?"
Rimeranin se nije dao upecati. "Ako pripazi na ponaanje, mladi gospodine, moda i tebi ostavim zalogaj ili
dva."
Nije bilo govedine. Isgrimnur je, zajedno s ostatkom druine, bio prisiljen zadovoljiti se rijetkom juhom
spravljenom od raznih vrsta mo%varne trave i nekoliko komadi"a jedne jedine ribe koju je Tiamak uspio uloviti
prije mraka. Isgrimnur je izustio neusiljenu primjedbu o %arima goluba pe%ena na eravici, ali se Wranjanin tako
uasnuo da se vojvoda urno ispri%ao.
"To ja samo tako kaem, %ovje%e", progun'ao je. "Prokleto mije ao. Ne bih ni taknuo tvoje ptice."
(ak i da je ozbiljno mislio, to bi mu bilo tee nego to je o%ekivao. Camaris je zavolio Tiamakove golubove kao
davno izgubljenu obitelj. Stari je vitez proveo ve"inu ve%eri na krovu ku"e, glave zavu%ene u go-lubinjak. Spustio
se samo na nekoliko %asaka da popije svoju porciju juhe, a onda se opet popeo na krov, gdje je sjedio u
nijemom razgovoru s Tiamakovim pticama sve dok se svi ostali nisu sklup%ali pod svojim platevima na
drvenom podu. Starac se napokon vratio i legao, ali %ak je i tada netremice zurio u zasjenjeni strop kao da kroz
slamu moe vidjeti gdje su se njegovi novi prijatelji gnijezdili; o%i su mu bile otvorene dugo nakon to su zvu%i
Isgrimnurova i Cadrachova hrkanja ispunili malu odaju. Miriamele ga je promatrala sve dok snenost nije polako
potjerala i njezine misli u krug kao u vrtlogu.
Tako je Miriamele zaspala u ku"i na drvetu uz tiho pljuskanje vode ispod sebe i s radoznalim kricima no"nih
ptica nad sobom.
Druge su ptice kretale kad ju je probudila sun%eva svjetlost koja je prodrla kroz drvo. Njihovi su glasovi bili
grubi i monotoni, ali Miriamele otkrije da joj nisu toliko smetali. Spavala je iznena'uju"e dobro - osje"ala se kao
da se prvi put poteno naspavala otkad je ostavila Nabban.
"Dobro jutro!" veselo je rekla Tiamaku, koji se zgrbio iznad ognjita. "Neto lijepo mirie."
Wranjanin kimne glavom. "Pronaao sam zdjelu brana koju sam zakopao otraga. Kako je ostalo suho, nikad
ne"u znati. Obi%no moji pe%ati ne izdre." Pokazao je duguljastim prstima u plosnate kola%e koji su se prili na
vru"em kamenu. "Nije mnogo, ali uvijek se bolje osje"am kad pojedem toplu hranu."
"I ja." Miriamele uvu%e dubok, mirisan dah. Kako je nevjerojatno, a opet ohrabruju"e bilo to se netko odrastao
oko prekrcanih trpeza erkvnlandske kraljevske ku"e ipak mogao zadovoljiti beskvasnim keksima ispe%enim na
kamenu - da su samo okolnosti bile prave. U tome je lealo neto duboko, znala je, ali bilo je teta mozgati tako
rano ujutro. "Gdje su ostali?" upitala je.
"Pokuavaju ra%istiti kamenje iz uskog dijela plovnog kanala. Ako uspijemo prevesti %amac preko ove to%ke, bit
"e nam lako sve do Seoskog Luga. Tamo "emo sti"i puno prije podneva."
"Dobro." Miriamele razmisli na trenutak. "elim se oprati. Kamo mogu po"i?"
"Nedaleko odavde nalazi se jezerce kinice", re%e Tiamak. "Ali ja bih vas trebao odvesti onamo."
"Mogu sama", re%e ona, malko ustro.
"Naravno, ali ovdje je vrlo lako na%initi pogrean korak, gospo Miriamele." Vitkom je %ovjeku bilo neugodno to
ju je morao ispraviti, a Miriamele odmah osjeti stid.
"ao mi je", re%e ona. "Vrlo ljubazno od tebe to "e me povesti, Tiamak. Kad god bude spreman, kre"emo."
On se osmjehne. "Odmah. Samo da maknem ove kola%e, da ne izgore. Prvi rakovi trebaju pripasti onom tko je
na%inio zamku, ne mislite?"
ibs@crostuff.net

150

Nije bilo lako spustiti se iz ku"e ongliraju"i vru"im kola%ima. Miriamele je umalo pala s ljestava.
Njihova tri suputnika bijahu malko dalje uz estuarij, do struka u zelenoj, muljevitoj vodi. Isgrimnur se uspravi i
mahne. Svukao je koulju, te su njegov veliki trbuh i prsa, pokriveni crvenkastosme'im runom, bili izloeni u
svoj svojoj slavi pod zatamnjenim suncem. Miriamele se za-hiho"e. Bio je posve nalik na medvjeda.
"Unutra ima hrane", dovikne im Tiamak. "I tijesta u zdjeli za jo." Isgrimnur opet mahne.
Nakon to su neko vrijeme gacali kroz gusto grmlje koje im se privi-jalo uz noge, zaobilaze"i komadi"e ivog
blata, Miriamele i Tiamak stanu se uspinjati kratkom, niskom uzvisinom. "Ovo je jedan od malenih breuljaka",
re%e Tiamak. "Ima ih nekoliko u ovom predjelu Wrana -ostatak je vrlo plosnat." Pokazao je u daljinu, koja je bila
jednako zakr%ena drve"em kao bilo koje drugo mjesto u koje je mogao uprijeti prstom. "Ne moete vidjeti
odavde, ali najvii vrh Wrana je tamo, pola milje daleko. Zove se Ya Mologi - Kolijevkino brdo."
"Zato?"
"Ne znam. Mislim da se smatra kako je Ona Koja Je Rodila (ovje%anstvo ondje ivjela." On podigne pogled,
ponovno posramljen. "Jedna od naih boica."
Kad Miriamele nije imala to primijetiti, %ovje%uljak se okrene i pokae du uzvisine nedaleko odatle prema
mjestu gdje se tlo suvratilo u sebe. Tamo je rastao red visokih stabala - ponovno vrba, opazi Miriamele.
Izgledale su kudikamo robusnije od okolne vegetacije. "Tamo." Tiamak se zaputi prema mjestu gdje je zemlja
propadala.
Bio je to si"uni kanjon, obi%ni nabor u obronku brijega, manje od dometa kamena od jednog do drugog kraja.
Dno je gotovo potpuno bilo ispunjeno staja"im jezercem obraslim zumbulima, lopo%ima i dugim travkama. "To
je jezero kinice", ponosno "e Tiamak. "Zbog njega je moj otac Tugumak ovdje podigao svoju ku"u, iako smo bili
daleko od Seoskog Luga. Nema mnogo sli%nih jezera u ovom dijelu Wrana, ali ovo je najljepe."
Miriamele ga promotri malko sumnji%avo. "Mogu li se u njemu kupati?" upita ona. "Nema krokodila, zmija ili
ne%eg drugog?"
"Pokoja vodena buha, nita vie", uvjeri je Wranjanin. "Sad idem i ostavljam vas da se okupate. Znate li se
vratiti?"
Miriamele razmisli na trenutak. "Da. U svakom slu%aju, dovoljno sam blizu da zavi%em ako se izgubim."
"Istina." Tiamak se okrene i vrati uzbrdo plitkim usjekom, a onda nestane kroz ivicu vrba. Kad je ponovno
za%ula njegov glas, bio je posve tih. "Ostavit "emo neto hrane za vas, gospo!"
U%inio je to kako bi mi pokazao daje daleko, pomisli Miriamele smijee"i se. Kako se ne bih brinula daje ostao
gledati. (ak i u mo%vari postoje gospoda.
Svukla se, uivaju"i u jutarnjoj toplini koja je bila jedna od rijetkih lijepih stvari koje se odnose na mo%varu, a
onda odgacala u jezerce. Uzdahnula je od zadovoljstva kad joj je voda doprla do koljena: bila je posve ugodna,
tek neto svjeija od kupke u kadi. Tiamak joj je dao maleni dar, shvati; bio je najljepi koji je primila nakon
dugo vremena.
Dno jezera bilo je pokriveno mekim, %vrstim blatom koje je stvaralo ugodan osje"aj izme'u njezinih prstiju.
Vrbe koje su rasle tako skutre-no i naginjale se tako duboko, kao pohlepne za vodom jezerca, budile su u njoj
osje"aj zati"enosti i osame kao da je u vlastitoj lonici u Me-remundu. Nakon to je malko gacala po rubu
jezera, pronala je mjesto gdje je pod povrinom rasla gusta trava. Sjela je na nju kao na tepih, utonuvi sve dok
joj voda nije zamalo dopirala do brade. Zapljusnula je vodu po licu, a onda navlaila kosu i pokuala raspetljati
uzlove. Sada kad je ponovno po%injala izrastati, nije se prema njoj mogla odnositi onako nemarno kao prije.
Kad je zavrila, jednostavno je neko vrijeme sjedila, oslukuju"i krik ptica i topli vjetar koji je pomicao drve"e.
Dok je Miriamele ponovno opasivala svoju prljavu i pomalo smrdljivu mantiju oko struka - gun'aju"i u
me'uvremenu sebi u bradu to nije bila dovoljno dalekovidna da ponese rezervnu odje"u sa sobom iz Filipine
zdjele - um li"a iznad nje odjednom postade glasniji. Miriamele podigne pogled, o%ekuju"i krupnu pticu ili
moda %ak jednog od mo%varnih majmuna, ali ono to je umjesto toga ugledala nagnalo ju je da uvu%e dah od
zaprepatenja.
Stvor koji je visio s grane bio je velik poput malenog djeteta, ali je svejedno bio neugodno krupan. Nalikovao je
na neto poput raka i neto poput pauka, ali unato% svojoj ra%joj vanjtini imao je, koliko je Miriamele mogla
razaznati, samo %etiri uda; svaki je bio %lankovit, zavravaju"i savijenom pandom. Tijelo stvora bilo je
pokriveno ronatom, konom ljuturom, sivom i sme'om, poprskanom crnim mrljama i ispresijecanom
neravnim tragovima liajeva. Me'utim, o%i su mu bile najgori dio: njihov zrnasti crni sjaj - nekako neobi%no
inteligentan unato% izobli%enoj glavi i ljuturastom tijelu - natjerao ju je da posr%e unatrag sve dok nije bila
sigurna da je ne moe dosegnuti, bez obzira na to koliko je %udesan skaka% bio. Stvor se nije pomicao. (inilo se
da je gleda na uznemiruju"e ljudski na%in, ali bi"e se ina%e nimalo nije %inilo ljudskim; nije %ak ni imalo usta koja
je mogla vidjeti, osim ako mali kljocavi predmeti u pukotini na dnu njegove tupe glave nisu sluili toj svrsi.
ibs@crostuff.net

151

Miriamele zadrhti od ga'enja. "Odlazi!" krikne, mau"i rukama kao da pokuava otjerati psa. Svjetlucave o%i
zurile su u nju nekako zlurado.
Ali nema lice, rekla je samoj sebi. Kako moe imati osje"aje?! Bila je to ivotinja i bila je opasna ili bezopasna.
Kako je mogla pomisliti da vidi osje"aje na ne%emu to je bilo tek golemi kukac? Ipak, smatrala je stvorenje
zastrauju"im. Iako nije na%inilo prijete"i pokret, ona je iroko zaobila drvo dok se uspinjala iz malenog
kanjona. Stvor nije pokazao namjeru da je slijedi, ali okrenuo se da gleda njezin odlazak.
"Ghant", objasni Tiamak dok su se svi penjali natrag u %amac. "ao mi je to vas je tako prepao, gospo
Miriamele. Oni su runi stvorovi, ali rijetko napadaju ljude, a gotovo nikad nekog krupnijeg od djeteta."
"Ali pogledao me kao svjesna osoba!" Miriamele zadrhti. "Ne znam zato, ali bilo je strano."
Tiamak kimne glavom. "Oni nisu samo obi%ne zvijeri, gospo - ili barem ja tako ne mislim, iako moji sunarodnjaci
tvrde da nisu pametniji od rakova. Ja u to sumnjam, me'utim: vidio sam golema gnijezda koja grade i
domiljate na%ine na koji love ribu i postavljaju zamke pticama."
"Dakle, ti tvrdi da su oni razborita stvorenja?" suho upita Cadrach. "Mislim da bi ta misao uznemirila hijerarhiju
Majke Crkve. Zar onda ne bi trebali imati duu? Moda "e Nabban morati poslati misionare u Wran da ih
dovedu u naru%je Prave Vjere."
"Dostaje tvojeg ruganja, Hernvstir%e", progun'a Isgrimnur. "Pomo-zi mi da odvu%em ovaj prokleti %amac s
pruda."
Do Seoskog Luga dijelilo ih je kratko putovanje, ili je barem tako kazao Tiamak. Jutro je bilo vedro i tek ugodno
toplo, ali unato% tome, ghant je potamnio Miriamelino raspoloenje. Podsjetio ju je na uasnu, stranu prirodu
mo%varne zemlje. Ovo nije bio njezin dom. Tiamak je moda tu mogao sretno ivjeti - iako je dvojila da je to bio
slu%aj %ak i s njim - ali ona osobno to nikad ne bi mogla.
Wranjanin, otiskuju"i se sada ru%kom vesla, usmjeravao ih je nizom isprepletenih kanala i poto%i"a, svaki
skriven od idu"eg gustim titom vegetacije koja je rasla na njihovim pje%anim, nestabilnim obalama -gusti
zidovi blijede trske i tamnog, zamrenog raslinja ovjen%anog arkim, ali pomalo grozni%avim cvije"em - te svaki
put kad bi ih jedno skretanje odvelo iz jednog plovnog kanala u drugi, prethodni bi nestao iza njih %im bi krma
%amca zala u novi.
Uskoro su se prve ku"e Seoskog Luga po%ele pojavljivati sa svake strane plovnog kanala. Neke bijahu
sagra'ene u drve"u poput Tiama-kove; druge su se uzdizale na drvenim stupovima. Poto su otplovili pokraj
nekoliko njih, Tiamak privu%e %amac ispod pristanita velike sojenice i glasno zazove stanare.
"Roahog!" vikne. Kad nije bilo odgovora, on stane udarati drkom vesla po jednom od stupova; buka je istjerala
jato kri%e"ih zelenih i skrletnih ptica iz stabala iznad njih, ali nije izazvala nikakav drugi odgovor. Tiamak
ponovno vikne, a onda slegne ramenima.
"Lon%ar nije kod ku"e", re%e. "Nisam nikog vidio ni u ostalim ku"ama. Moda je neko okupljanje kod
pristanita."
Nastavili su se otiskivati dalje. Ku"e koje su se sada po%ele pojavljivati bile su zbijenije. (inilo se da su neka
obitavalita bila sastavljena od mnogo malih ku"a razli%ita oblika i veli%ina koje su bile nakalemljene na jednu
izvornu kolibu - kao grumeni zbrkanih oblika proreetani nepravilnim crnim prozorima, poput gnijezda
planinskih sova. Tiamak se zaustavi i povikne u smjeru nekolicine njih, ali nitko ne odgovori na njegov zov.
"Pristanite", re%e %vrsto, ali Miriameli se u%ini da je izgledao zabrinuto. "Sigurno su na pristanitu."
To se pokazalo velikim, plosnatim gatom koji je dopola strio u sredinu najireg dijela plovnog kanala. Ku"e su
se gusto zbile oko njega sa svih strana, a dijelovi samog pristanita bili su opremljeni slamnatim krovovima i
zidovima. Miriamele pretpostavi da su ova podru%ja upotrebljavali kao tandove. Bilo je i drugih znakova
nedavna ivota -krupne ukraene koare odloene u lisnatu sjenu, %amci koji su se lju-ljukali na krajevima
svojih konopaca - ali nijednog %ovjeka.
Tiamak je o%ito bio potresen. "Vi Koji Gledate I Oblikujete," proap"e on, "to se ovdje dogodilo?"
"Otili su?" Miriamele se ogleda oko sebe. "Kako je cijelo selo moglo nestati?"
"Nisi vidjela sjever, moja gospo", ozbiljno "e Isgrimnur. "Mnogo je gradova na Ledome'i koji zjape prazni poput
starih lonaca."
"Ali te je ljude otjerao rat. Ovdje nije bilo rata. Barem ne jo."
"Neke je na sjeveru istjerao rat", promrmlja Cadrach. "Neke strah od stvari koje je tee imenovati. A strah je
posvuda ovih dana."
"Ne razumijem." Tiamak je tresao glavom kao da jo ne vjeruje svojim o%ima. "Moj narod ne bi tek tako
pobjegao, %ak i kad bi se bojali rata - za koji sumnjam da su uop"e i %uli. Na je ivot ovdje. Kamo bi mogli oti"i?"
Camaris naglo ustane, zaljuljavi %amac i uspani%ivi ostale putnike; ali kad je starac uspostavio ravnoteu, samo
je podigao ruku i ubrao duguljastu u"kastu mahunu s grane koja mu je visjela nad glavom, a onda ponovno
sjeo da prou%i svoj plijen.
ibs@crostuff.net

152

"Pa, %amci su tu u svakom slu%aju", re%e Isgrimnur. "Njih trebamo. Ne elim biti okrutan, Tiamak, ali trebali
bismo izabrati jedan i dati se na put. Ostavit "emo na %amac za razmjenu, kako si rekao." Namrtio se,
pokuavaju"i se sjetiti to bi jedan vitez u%inio. "Moda moe na-vrljati pismo na jedan od svojih pergamenata
ili neto sli%no - dati im na znanje to smo u%inili."
Tiamak je na trenutak buljio kao daje odjednom zaboravio zapadnja%ki jezik. "Oh", izusti napokon. "Novi %amac.
Naravno." Odmahnuo je glavom. "Znam da smo u urbi, vojvodo Isgrimnure, ali bi li vam smetalo da se ovdje
malko zadrimo? Moram pogledati uokolo - vidjeti jesu li moje sestre, ili tkogod drugi, ostavile obavijest o tome
kamo su otili."
"Pa..." Isgrimnur zakilji prema naputenom gatu. Miriamele pomisli da se vojvoda %inio mal%ice nesklonim.
Zaista je bilo ne%eg jezivog u naputenom selu. Stanovnici kao da su nestali posve naglo, kao da ih je pomeo jak
vjetar. "Pretpostavljam da je to u redu, svakako. Ionako smo mislili da "e nam trebati cijeli dan. Svakako."
"Hvala vam." Tiamak kimne. "Bilo bi mi..." Ponovno je po%eo. "Dosad nisam u%inio sve to sam mogao za svoj
narod. Ne bi bilo u redu samo uzeti batanu i otploviti a da ne pogledam uokolo."
Uhvatio je jedan od veznih stupova i privezao njihov %amac za pristanite.
(inilo se da su stanovnici Seoskog Luga zaista otili u urbi. Letimi%an pregled otkrio je da su mnoge korisne
stvari ostavili za soborn, me'u kojima i nekoliko koara vo"a i povr"a. Kad je Tiamak otiao traiti neke
nagovjetaje o tome zato i kamo je njegov narod pobjegao, Cad-rach i Isgrimnur po%ee skupljati taj
neo%ekivani plijen, pune"i njihovo novo plovilo - veliku i dobro sazdanu batanu - sve dok nije plutala na vodi
malko nie nego to bi Tiamak smatrao poeljnim. Preputena sebi, Miriamele je pronala neke cvjetno obojene
haljine u jednoj od koliba blizu pristanita. Bile su vre"aste i bezobli%ne, posve razli%ite od i%ega to je nosila kod
ku"e, ali u ovim uvjetima dobro "e posluiti kao rezervna odje"a. Tako'er je otkrila par konih papu%a, zaivenih
remenima, koje su se %inile lijepom promjenom od %izama koje je nosila gotovo neprestano od odlaska iz
Naglimunda. Nakon trenutka oklijevanja nad ispravnosti uzimanja ne%ije imovine bez ostavljanja ne%eg
zauzvrat, Miriamele se o%eli%i i prisvoji odje"u. Napokon, to je imala a da je mogla zamijeniti?
Jutro je prelazilo u poslijepodne. Tiamak se povremeno vra"ao da prenese svoje vijesti, koje su se uglavnom
svodile na to da nije bilo vijesti. Otkrio je iste neobi%ne dokaze uurbanog povla%enja, ali nije mogao prona"i
nita to bi pokazivalo zato se bijeg dogodio. Jedini mogu"i trag bio je taj da je nekoliko kopalja i drugog oruja
nedostajalo iz kolibe gdje su se sastajali seoski starjeine - oruja za koja je Tiamak kazao da nisu bila vlasnitvo
pojedinaca nego sela kao cjeline, vana oruja koja su se skidala samo u vrijeme bitke ili drugog sukoba.
"Mislim da "u svratiti do ku"e starine Mogahiba", re%e Wranjanin. "On je na glavni starjeina, pa "e se bilo to
vano nalaziti ondje. To je prili%no daleko uz plovni kanal, pa "u uzeti %amac. Trebao bih se vratiti prije nego to
sunce dotakne kronje drve"a." Prstom je pokazao sun%ev put prema zapadu.
"eli li jesti prije nego to ode?" upita Isgrimnur. "Upalit "u vatru za tren."
Tiamak odmakne glavom. "Mogu pri%ekati dok se ne vratim. Kao to rekoh, jo "e mi preostati dobar dio dana
kad se vratim."
Ali poslijepodne je minulo, a Tiamak se nije vratio. Miriamele i ostali pojeli su repu - ili barem neto to je sli%ilo
na repu, zaobljene, krobne plodove za koje ih je Tiamak uvjerio da su jestivi - te gnjecavo uto vo"e koje su
umotali u zeleno li"e i pekli na ugljenu vatre. Sme'a ptica sli%na golubici koju je Cadrach ulovio u zamku, kad
su je skuhali za juhu, pomogla je upotpuniti obrok. Dok su se sjene produljivale po zelenoj vodi, a brujanje
kukaca po%elo ja%ati, Miriamele se zabrine.
"Trebao se dosad vratiti. Sunce je odavno zalo za drve"e."
"Mom%i"u se nita nije dogodilo", uvjeri je Isgrimnur. "Vjerojatno je otkrio neto zanimljivo - neki prokleti
mo%varni svitak ili neto sli%no. Brzo "e se vratiti."
Ali nije se vratio, %ak ni kad je sunce zalo, a zvijezde izale. Miriamele i ostali prostrijee svoje postelje na gatu -
pomalo nevoljko, budu"i da jo nisu imali pojma to je zadesilo nestale stanovnike Seoskog Luga - i bili su
zahvalni na eravici vatre. Miriamele dugo nije mogla zaspati.
Jutarnje je sunce bilo visoko kad se Miriamele probudila. Jedan pogled na Isgrimnurovo zabrinuto lice bio je
dovoljan da potvrdi ono %ega se bojala.
"Oh, jadni Tiamak! Gdje je? to se moglo dogoditi!? Nadam se da se nije ozlijedio!"
"Nije samo Tiamak jadan, gospo." Cadrachov promiljeno gorak ton nije potpuno sakrio njegovu duboku
nelagodu. "Jadni mi. Kako "emo ikad sami prona"i izlaz iz ove bezbone mo%vare?"
Otvorila je usta, a onda ih opet zatvorila. Nije se imalo to re"i.

"Nemamo druge", re%e Isgrimnur idu"eg jutra bez Tiamaka. "Moramo pokuati sami prona"i izlaz."
Cadrach se kiselo nasmije. "Moemo se slobodno predati pradjedu krokodila, Rimeranine. Barem "emo tako
utedjeti na vremenu."
ibs@crostuff.net

153

"Proklet bio," zareza Isgrimnur, "ne o%ekuj od mene da se sklup%am i umrem! Nikad nisam odustao u svojem
ivotu, a zatekao sam se u prili%no tekim kripcima."
"Nikad se dosad niste izgubili u Wranu", istakne Cadrach.
"Prestanite! Odmah prestanite!" Miriamele je zaboljela glava. Prepiranje je trajalo od podneva prethodnog
dana. "Isgrimnur je u pravu. Nemamo drugog izbora."
(inilo se da se Cadrach sprema kazati neto neugodno, ali umjesto toga zatvori usta i zabulji se u prazne ku"e
Seoskog Luga.
"Po"i "emo u istom smjeru kao Tiamak", izjavi Isgrimnur. "Na taj na%in, ako mu se neto dogodilo - ho"u re"i,
ako je ozlije'en ili mu se probuio %amac ili neto sli%no - barem "emo moda nabasati na njega."
"Ali rekao je da ne ide daleko - samo do kraja sela", re%e ona. "Kad ostavimo za sobom posljednje ku"e, ne"emo
znati kojim putem nas je kanio povesti, zar ne?"
"Ne, prokleto bilo, a ja sam bio preglup da ga upitam dok sam mogao." Isgrimnur se namrti. "Ionako nita to
bi on rekao ne bi imalo mnogo smisla - od ovog vrajeg mjesta %ovjeku se zavrti u glavi."
"Ali sunce je jo isto, %ak i iznad Wrana", re%e Miriamele, u %ijem se glasu sada mogao osjetiti tra%ak o%aja. "I
zvijezde isto. Mo"i "emo barem zaklju%iti u kojem je smjeru sjever i stric Joua."
Isgrimnur se alosno osmjehne. "Da. To je istina, princezo. Potrudit "emo se to bolje moemo."
Cadrach naglo ustane, a onda se zaputi prema batani koju su izabrali, zaobiavi starca Camarisa, koji je
mlatarao nogama s gata u zelenoj vodi. Ranije je Miriamele namakala noge na sli%an na%in te ju je ujela
kornja%a, ali %inilo se daje starac uspostavio prijateljski odnos s rije%nim stanovnicima.

Cadrach se sagne i podigne jednu od vre"a naslaganih na gatu. Dobacio ju je Camarisu, koji ju je uhvatio s
lako"om i ispustio u %amac. "Ne"u se dulje prepirati", re%e redovnik saginju"i se za drugom vre"om. "Utovarimo
hrane i vode koliko moemo. Barem ne"emo umrijeti od gladi ili e'i - iako bismo uskoro mogli to poeljeti."
Miriamele se morala nasmijati. "Elizijo, Majko Boja, Cadrach, moe li biti potiteniji nego to jesi?! Moda
bismo te trebali odmah ubiti i rijeiti te tvojeg jada."
"(uo sam i loije zamisli", progun'a Isgrimnur.
Miriamele je sa strepnjom motrila kako sredite Seoskog Luga nestaje za njima. Iako je bio prazan, unato% tome
je o%ito bio mjesto gdje su ljudi ivjeli: tragova njihova nedavnog prebivanja bilo je posvuda. Sada su ona i
njezini preostali prijatelji naputali taj bastion razmjerne sigurnosti i vra"ali s,e u nepoznatu mo%varu.
Odjednom je poeljela da su odlu%ili pri%ekati Tiamaka jo nekoliko dana.
Nastavili su ploviti pokraj naputenih ku"a do kasnog jutra, iako su obitavalita postajala me'usobno udaljenija.
Zelenilo je bilo gusto kao uvijek. Promatraju"i kako se beskrajna freska vegetacije odmata sa svake strane,
Miriamele prvi put poeli da nije slijedila Tiamaka na ovo mjesto. Wran se doimao tako nepaljivim u svojem
biljnom pothvatu, tako zaposleno ravnoduan prema bilo %emu tako nevanom kao to su ljudi. Osje"ala se vrlo
malenom.
Camaris ga je prvi vidio, iako nije progovorio ni na%inio nekakav zvuk; tek po dranju tijela, iznenadnoj napetosti
kao u lova%kog psa pred divlja%i, da su drugi bili privu%eni zamiriti niz plovni kanal u to%kicu koju je nosila voda.
"To je batana!" krikne Miriamele. "Netko je u njoj - lei! Oh, to je sigurno Tiamak!"
"To je njegov %amac," re%e Isgrimnur, "onaj sa uto-crnim o%ima naslikanim na pramcu."
"Oh, pouri, Cadrach!" Miriamele umalo prevrne redovnika u kanal dok ga je povla%ila za ruku. "Veslaj bre!"
"Ako se prevrnemo i utopimo," protisne Cadrach kroz zube, "onda mo%varcu ne"emo biti od velike koristi."
Pribliili su se batani. Tamnokosa prilika sme'e koe leala je sklup-%ana na dnu, jedne ruke preba%ene preko
ograde, kao da je zaspala po-
kuavaju"i dosegnuti vodu. (amac je plutao u sporom krugu kad su se Miriamele i njezini suputnici zaustavili
pokraj njega. Princeza prva prije'e na drugu stranu, zaljuljavi oba %amca dok je hitala u pomo" Wra-njaninu.
"Oprezno, moja gospo", re%e Cadraeh, ali Miriamele je ve" smjestila glavu malenog %ovjeka na svoje krilo.
Uvukla je dah zbog pogleda na krv koja se osuila na tamnoputom licu, a onda trenutak kasnije, uvukla je i
drugi.
"Ovo nije Tiamak!"
Wranjanin, koji je o%ito mnogo pretrpio proteklih dana, bio je krupniji i malko svjetlije puti od njihova
suputnika. Kou mu je prekrivala neka ljepljiva tvar od koje je Miriamele neugodno napr"ila nos. Nita drugo,
me'utim, nije se moglo otkriti, jer je bio potpuno bez svijesti. Kad je prinijela mjeinu za vodu njegovim
napuklim usnama, Miriamele je morala biti vrlo paljiva da ga ne ugui. Neznanac je uspio progutati par gutljaja
a da se nije probudio.
ibs@crostuff.net

154

"Kako je ovaj vraji mo%varac zavrio u Tiamakovu %amcu?" progun-'a Isgrimnur, tapom kopaju"i blato sa
svojih potpetica. Iskrcali su se na obalu da se privremeno utabore dok ne odlu%e to "e i kako "e; tlo na ovom
mjestu bilo je pomalo vlano. "I to se dogodilo Tiamaku? Mislite li da mu je ovaj momak oteo batanu?"
"Pogledajte ga", re%e Cadraeh. "Ovaj %ovjek ne bi mogao zadaviti ma%ku, siguran sam. Ne, pitanje nije kako se
domogao %amca, ve" zato Tiamak nije u njemu zajedno s njim, i to se zapravo dogodilo ovom nesretniku.
Sjetite se, ovo je prvi pripadnik Tiamakova naroda kojeg smo vidjeli otkad smo ostavili Kwanitupul."
"To je istina." Miriamele se zabulji u neznanca. "Moda se ono to je zadesilo Tiamakove suseljane dogodilo i
ovom %ovjeku! Ili je moda bjeao od toga... ili... ili neto sli%no." Ona se namrti. Umjesto da prona'u svojeg
vodi%a, otkrili su novu tajnu koja je stvari u%inila jo sloenijima i neugodnijima. "Sto da radimo?"
"Povest "emo ga sa sobom, pretpostavljam", re%e Isgrimnur. "Ispitat "emo ga kad se probudi - ali Aedon zna
kad "e to biti. Ne moemo si priutiti %ekanje."
"Ispitati ga?" promrmlja Cadraeh. "A kako "emo, vojvodo Isgrimnu-re, to obaviti? Tiamak je rijetkost me'u
svojim narodom, kao to nam je i sam rekao."
"Kako to misli?"
"Dvojim da ovaj momak umije govoriti ijedan drugi jezik osim wran-skog."
"Do vraga! Do vraga, do vraga i triput do vraga!" Vojvoda porume-ni. "Ispri%avam se, princezo Miriamele. On je,
me'utim, u pravu." Mozgao je na trenutak, a onda slegnuo ramenima. "Ipak, to drugo moemo? Povest "emo
ga sa sobom."
"Moda moe narisati crtee ili zemljovide", ponudi Miriamele.
"Eto!" Isgrimnur osjeti olakanje. "Zemljovide! Pametno, moja gospo, vrlo pametno. Moda zaista to moe."
Nepoznati Wranjanin prospavao je cijelo poslijepodne, ne pomak-nuvi se %ak ni kad je %amac ostrugao blatnu
obalu i ponovno zaplovio u kanal. Prije odlaska, Miriamele mu je o%istila kou, otkrivi na svoje olakanje da mu
ve"ina rana nije teka - barem ne one koje je mogla vidjeti. Nije se mogla dosjetiti ni%eg drugog to bi mogla
u%initi.
Isgrimnurov nezahvalni zadatak da pokua prona"i siguran prolaz kroz tu prevrtljivu i nepoznatu zemlju olakala
je relativno nezamrena narav tog dijela plovnog kanala. Zato to je bilo malo pokrajnjih potoka i malo ra%vanja,
%inilo se najlakim jednostavno ostati po sredini plovnog kanala te im je zasad dobro ilo. Iako je bilo nekoliko
skretanja na kojima je Isgrimnur moda poao drugim smjerom, ipak su jo povremeno vi'ali ku"e te se %inilo
da jo nemaju razloga za brigu.
Neto malo nakon to je sunce prelo zenit neba, nepoznati se Wra-njanin naglo probudio, prenuvi Miriamele,
koja je zaklanjala njegove o%i irokim listom dok mu je otirala %elo. Mukar%eve sme'e o%i raire se od straha
kad ju je ugledao, a onda sunu sa strane na stranu kao da je okruen neprijateljima. Nakon par trenutaka
njegov se progonjeni izraz ublai te on postade mirniji, iako jo nije govorio. Umjesto toga, dugo je leao zure"i
u baldahin grana koji je klizio iznad njegove glave. Disao je plitko, kao da mu je drati o%i otvorene i gledati bio
najve"i domet njegove snage. Miriamele mu je tiho govorila i nastavila mu vlaiti %elo. Bila je sigurna da je
Cadraeh imao pravo kad je pretpostavio da %ovjek ne govori njezin jezik, ali nije mu pokuavala re"i nita vano:
tih i prijateljski glas, nadala se, moda "e mu pomo"i da se bolje osje"a %ak i ako ne razumije nijednu njezinu
rije%.
Neto vie od sat vremena kasnije mukarac se dovoljno oporavio da se uspravi u polusjede"i poloaj i popije
malo vode. Jo se doimao prili%no zbunjenim i bolesnim, te nikog nije iznenadilo to su mu prvi glasovi koje je
na%inio bili jauci nelagode, ali nesretni zvu%i nastavili su se %ak i kad mu je Miriamele ponudila da se opet
napije. Wranjanin odgurne mjeinu, upiru"i rukom uz plovni kanal i pokazuju"i sve znakove krajnjeg nemira.
"Je li lud?" Isgrimnur sumnji%avo zakilji u mukarca. "Samo nam jo to treba, neki ludi mo%varac."
"Mislim da nam pokuava re"i da se vratimo", izusti Miriamele, a onda shvati s naglim vrtoglavim padom u
elucu to je govorila. "On nam govori daje... loe i"i kamo smo krenuli."
Wranjanin napokon prona'e rije%i. "Mualum nohoa!" izlane, o%ito prestravljen. "Sanbidub nohoa yia ghanta!"
Kad je to ponovio nekoliko puta, pokuao se odvu"i preko ograde i u vodu. Bio je slab i smu"en; Miriamele gaje
uspjela obuzdati bez puno muke. Iznenadila se kad je briz-nuo u pla%, okrugla sme'eg lica nemo"na i
neposti'ena kao u djeteta.
"to bi to moglo biti?" upita ona usplahireno. "On misli da je opasno, to god da jest."
Isgrimnur strese glavom. Pomagao je Cadrachu zadrati %amac podalje od zamrene obale dok su svladavali
zavoj plovnog kanala. "Tko zna? Moe biti neka ivotinja, ili neka druga skupina mo%varaca koji su u ratu s ovim
ljudima. Ili je moda neko pogansko praznovjerje - ukleto jezero ili neto sli %no."
"Ili je moda ono to je ispraznilo Tiamakovo selo", re%e Cadrach. "Gledajte."
Wranjanin ponovno sjedne, napreu"i se da se otme iz Miriamelina zahvata. "Yia ghanta!" promrmlja.
"Ghanta", dahne Miriamele, zure"i preko plovnog kanala. "Ghanti? Ali Tiamak je rekao..."
ibs@crostuff.net

155

"Tiamak je moda otkrio daje bio u krivu." Cadrachov se glas spustio do apta.
Na suprotnoj strani plovnog kanala, koji se sada otkrio kad je bata-na izala iz zavoja, prostiralo se golemo i
bizarno zdanje. Moglo je biti izgra'eno kao parodija Seoskom Lugu, jer poput tog mjesta o%ito je bilo
obitavalite mnogih. Ali gdje je selo nedvojbeno bilo djelo ljudskih ruku, ova nesimetri%na aglomeracija blata,
li"a i tapova, premda se protezala od ruba vode do stabala doseu"i visinu nekoliko puta ve"u od %ovje%je, te
se protezala obalom neto vie od jednog furlonga, bilo je isto tako nedvojbeno da je nisu sagradila ljudska
bi"a. Nekakvo zujanje i kljocanje dopiralo je iz nje i irilo se Wranom, golemi oblak buke nalik na vojsku cvr%aka
u akusti%noj, visoko zasvo'enoj dvorani. Neke od graditelja golemog gnijezda moglo se jasno vidjeti, %ak i sa
suprotne strane irokog kanala. Kretali su se na svoj osobit na%in, vjeto ska%u"i s jedne slomljene grane na
niu, tapkaju"i urno kroz crna vrata gnijezda.
Miriamele istovremeno osjeti i uas i izvjesnu gadljivu o%aranost. Jedan ghant je sam po sebi bio uznemiruju"i.
Prema veli%ini stanita, nije sumnjala da se na stotine odvratnih stvorenja skrivalo u toj hrpi blata i tapova.
"Majko Usiresova", prosik"e Isgrimnur. Okrenuo je %amac i brzo ga otiskivao natrag uz plovni kanal sve dok ih
zavoj rijeke ponovno nije zaklonio od zastrauju"eg prizora. "Koja je ono paklena stvar?"
Miriamele se promekolji sjetivi se podrugljivih o%iju koje su je gledale dok se kupala, ahatne to%kice koje su se
kolutale u neljudskom licu. "To su ghanti o kojima nam je Tiamak govorio."
Bolesni Wranjanin, koji je zapao u smrtni muk kad se gnijezdo ukazalo na vidiku, po%ne mlatarati rukama.
"Tiamak!" izusti hrapavim glasom. "Tiamak nib dunou yia ghanta!" Pokazao je natrag gdje je gnijezdo lealo
skriveno od njihova pogleda iza zida zelenila. Miriamele nije trebala govoriti wranskim jezikom da bi znala to je
nepoznati %ovjek govorio.
"Tiamak je tamo. Oh, Boe, pomozi mu, on je u onom gnijezdu. Ghanti su ga dohvatili."
Mra%ni hodnici
Stube su bile strme, a vre"a teka, ali Rahela unato% tome osjeti izvjesnu radost. Jo jedanput - samo "e jo
jedanput biti prisiljena da izazivaju"i sudbinu stupi u opsjednute gornje odaje dvorca - a onda "e biti gotova.
To%no iza sjenovitog odmorita, na pola puta niza stube, zastala je i odloila svoj teret, paze"i da "upovi ne
zveke"u. Vrata bijahu skrivena bogato ukraenim zidnim sagom koji je Rahela Zmajevna sa sigurno"u smatrala
najstarijim i najpranjavijim u cijelom dvorcu. Vanost da njezino skrovite ostane neuo%ljivo mjerila je %injenica
da je svakog dana mogla pro"i pokraj njega a da ga ne o%isti. Sama joj se dua bunila svaki put kad bi metnula
ruke na pljesnivu tkaninu, ali postojale su okolnosti kad je %ak i %i"enje moralo zauzeti drugo mjesto. Rahela se
na-mrti. Teka vremena stvaraju %udne promjene, uvijek je govorila njezina mati. Pa, ako to nije bila Aedonova
sveta istina, to jest?
Rahela je s velikom panjom nauljila prastare arke, pa kad bi podigla tapiseriju i pritisnula ru%ku, vrata bi se
otvorila gotovo beumno. Podigla je vre"u preko niskog praga, a onda pustila da teka tapiserija klizne na
mjesto iza nje kako bi ponovno sakrila vrata. Otkrila je svoju svjetiljku, postavila je u visoku niu i bacila se na
raspakiravanje.
Kad je posljednji "up bio maknut, a Rahela narisala sliku sadraja na njegovoj vanjskoj strani slamkom
uronjenom u crnilo svjetiljke, koraknula je natrag da prou%i svoju smo%nicu. Teko je radila proteklog mjeseca,
iznenadivi %ak i samu sebe svojim smionim kra'ama. Sad je samo eljela vre"u suhog vo"a koju je opazila na
dananjem pohodu, a onda "e napokon mo"i izdrati cijelu zimu ne izlau"i se riziku da je ulove. Trebala je tu
vre"u: manjak vo"a za jelo zna%io bi zatvor ili neto jo gore, a ona si nije mogla priutiti da se razboli bez nekog
tko bi je njegovao. Isplanirala je sve s velikom panjom kako bi mogla biti sama: u dvorcu ni u kojem slu%aju nije
preostao nitko kome bi mogla vjerovati.
Rahela je strpljivo tragala za idealnim mjestom za svoje uto%ite. Ova redovni%ka jazbina, duboko u jednom od
davno neupotrebljavanih predjela podzemnih soba Visotvr'e, bila je savrena. Sada, zahvaljuju"i njezinu
neumornom lovu, bila je opskrbljena smo%nicom na kojoj bi joj pozavidio mnogi plemi" ispa"enog Erkvnlanda.
Tako'er, nekoliko katova iznad pronala je jo jednu nekoritenu odaju - ne tako dobro skrivenu, ali s malenim
uskim prozorom koji je izvirivao to%no iznad razine tla. Pred tim prozorom visio je odvodni grli" jednog od
kamenih slivnika Visotvr'e. Rahela je ve" imala punu ba%vu vode u svojoj "eliji; dokle god snjegovi i kie
potraju, mo"i "e napuniti kabao svakog dana iz grli"a pred gornjom odajom a da uop"e ne mora dotaknuti
dragocjenu zalihu pitke vode.
Tako'er je pokupila rezervnu odje"u i nekoliko toplih gunjeva, kao i slamnati madrac te %ak i stolac za sjedenje -
ki"en stolac, kako se divila, s pravim naslonom! Imala je drva za si"uno ognjite, a toliko je nizova vr%eva s
ukiseljenim povr"em i mesom i zamotanih hrpa tvrdog kruha bilo naslagano uza zidove da je jedva preostalo
prostora da se pro'e od vrata do kreveta. Ali vrijedilo je. Tu, u svojoj skrivenoj sobici ispunjenoj hranom, znala
je da "e izdrati bolji dio godine. to "e se dogoditi prije nego to hrane ponestane, do kakvog "e doga'aja do"i
koji bi joj dopustio da napusti svoj brlog i iza'e na svjetlost dana, Rahela nije bila sigurna... Ali to je bilo neto o
ibs@crostuff.net

156

%emu se nije mogla brinuti. Provest "e vrijeme na sigurnom, %iste"i svoje gnijezdo i %ekaju"i. Tu su joj lekciju
utuvili u glavu jo u djetinjstvu: Radi to moe. Pouzdaj se u Boga za ostalo.
Mnogo je razmiljala o svojoj mladosti ovih dana. Neprestana samo"a i skrovita priroda njezina svakodnevnog
ivota urotile su se i ograni%ile njezine aktivnosti, nagnavi je da u uspomenama potrai zabavu i utjehu. Sje"ala
se stvari - Aedonova kad su se bojali da joj se otac izgubio u snijegu, slamnate lutke koju joj je sestra jednom
napravila - stvari o kojima godinama nije mislila. Uspomene, poput hrane koja je plutala u slanoj tami "upova
koje je slagala, samo su %ekale da ih ponovno izvadi.
Rahela odgurne posljednji "up malko dalje kako bi bio u ravnom nizu. Dvorac se moda raspadao, ali tu u
njezinom uto%itu vladat "e red! Jo samo jedanput, pomisli ona. Onda se vie ne"u bojati. Onda "u se napokon
mo"i odmoriti.
Nadzornica sobarica stigla je na vrh stubita i upravo posezala prema vratima kad je naglo obuzme osje"aj
neizmjerne hladno"e. Koraci su se pribliavali s druge strane vrata, tupo kuckanje poput vode koja kaplje po
kamenu. Netko je dolazio! Uhvatit "e je!
Srce joj je stalo udarati tako brzo da se pobojala da "e joj izletjeti iz grudi. Zahvatila ju je stravi%na nepomi%nost.
Pomakni se, glupa%o, pomakni se!
Koraci su postajali glasniji. Napokon je odmakla ruku, a onda se, shvativi da joj je kretanje ipak mogu"e, silom
povukla na niu stubu, divlje se osvr"u"i oko sebe. Kamo da se skloni, kamo da se skloni? U stupici je!
Uzmicala je jo dalje niza skliske stube. Tamo gdje je stubite skretalo iza ugla nalazilo se odmorite, vrlo nalik
na ono gdje je otkrila svoj novi dom. I ovo je odmorite krasio pljesniv, ofucani zidni sag. Zgrabila ga je,
napreu"i se dok joj se teka, prana tkanina opirala. Bilo je previe nadati se da se i iza ovoga skrivala soba, ali
barem se mogla stisnuti uza zid i nadati se da je osoba koja je upravo otvarala vrata iznad nje bila kratkovidna ili
u urbi.
Postojala su vrata! Rahela se na trenutak upita je li u golemu dvorcu visjela i jedna tapiserija koja nije zaklanjala
kakva skrivena vrata. Povukla je prastaru ru%ku.
Oh, Aedone na Drvetu, promrmljala je bez glasa - sigurno "e arke zakripati! Ali arke nisu zakripale i vrata su
se tiho otvorila, upravo dok su vrata na vrhu stubita iznad nje strugala po kamenim plo%ama. Buka %izama
bivala je ja%a dok su silazile stubama. Rahela se progura kroz vrata i povu%e ih za sobom. Zatvorila su se gotovo
do kraja, a onda su se zaglavila na neto manje od irine ruke. Nisu se htjela zalupiti.
Rahela podigne pogled, prieljkuju"i da ima hrabrosti otkriti svoju svjetiljku, ali zahvalna na baklji koja je
trepere"i gorjela na stubitu s druge strane. Prisilila se da paljivo pretrauje, iako su joj se crne to%kice kovitlale
pred o%ima, a srce joj skakutalo poput zeca u grudima. Tamo! Vrh zidnog saga zaglavio se u vratima... ali bio je
previsoko da bi ga mogla dose"i. Uhvatila je debeli, prainom prekriven barun da ga otrese, ali koraci su ve"
bili na odmoritu. Rahela se povu%e s otvorenog procjepa vrata i zadri dah.
Dok se buka pribliavala, isto se zbivalo i s osje"ajem hladno"e - do kostiju duboka studen kao kad iza'ete iz
vru"e sobe na zimski vjetar. Rahela po%ne neobuzdano drhtati. Kroz pukotinu na vratima vidjela je par u crno
odjevenih prilika. Tih zvuk njihova razgovora, koji je upravo postao %ujan, naglo se prekine. Jedna od njih se
okrene te joj je blijedo lice bilo na trenutak vidljivo iz Rahelina skrovita. Srce joj posko%i, kao da je izgubilo
ritam. Bilo je to jedno od onih vrajih bi"a - Bijelih lisica! Ponovno joj je okrenulo le'a, obra"aju"i se svojem
suputniku dubokim, ali neobi%no melodi%nim glasom, a onda pogledalo natrag uza stube kojima su upravo sili.
Jo jedan zveket koraka odjekne stubitem.
Ima ih jo!
Rahela, premda se uasavala pomaknuti ili u%initi ita to bi stvorilo buku, po%ne uzmicati. Dok je buljila u
djelomi%no otvorena vrata, mole"i se da stvorenja ne opaze da su poluotvorena, Rahela je neprestano pipkala
iza sebe trae"i stranji zid. Na%inila je nekoliko koraka unatrag, sve dok se vrata nisu pretvorila u tanku
okomitu crtu u"kastog sjaja baklje, ali joj ruka i dalje nije nailazila na prepreku. Zaustavila se napokon i
okrenula da pogleda, uasnuta iznenadnom idejom da bi mogla zapeti preko ne%eg pohranjenog u ovoj odaji i
uz tresak ga oboriti na pod.
Ovo nije bila odaja. Rahela je stajala na ulazu u hodnik koji je vodio u tamu.
Zastala je na trenutak, prisilivi se da razmisli. Nije imalo smisla ostati tu, posebno dok se krdo onih kreatura
nalazilo to%no s druge strane vrata. Cisti kameni zid bio je lien skrovita, a ona je znala da bi svakog %asa mogla
stvoriti nehoti%nu buku, ili jo gore, onesvijestiti se i glasno pasti na pod. A tko je znao koliko "e dugo ona
stvorenja tamo stajati, mrmljaju"i me'usobno poput strvinarskih ptica na grani? Kad im svi prijatelji stignu,
moda u'u upravo u ovaj prolaz! Ako odmah krene, barem "e mo"i prona"i neko bolje mjesto da se sakrije ili
drugi izlaz.
Rahela otetura niz hodnik, povla%e"i ruku uza zid - kakve je jezive, prljave stvari pipala pod prstima! - i dre"i
zatamnjenu svjetiljku pred sobom u drugoj, trude"i se da ne lupka njome po kamenu. Tanki iver svjetla iz
ibs@crostuff.net

157

smjera vrata nestao je iza zavoja hodnika ostavivi je u posvemanjoj tami. Rahela paljivo mal%ice odigne
kukuljicu fenjera, doputaju"i da jedna jedina zraka isko%i i obasja podne plo%e pred njom, a onda stane brzo
hodati prolazom.
Rahela visoko podigne svjetiljku, kilje"i niz bezli%an hodnik u neistraenu tamu iza jezera svjetlosti. Zar nije bilo
kraja labirintu prolaza ovog dvorca? Mislila je da pozna Visotvr'u bolje od ikoga, ali posljednjih nekoliko
tjedana bilo je pravo otkrivenje. (inilo se da posve drugi dvorac postoji ispod podruma riznica koje su neko"
bile najnia granica njezina iskustva. Je li Simon znao za ova mjesta?
Misliti na dje%aka bilo je bolno, kao uvijek. Odmahnula je glavom i klipsala naprijed. Jo nije bilo zvukova
potjere - napokon je dola do strahom oduzeta daha - ali samo stajati i %ekati nije imalo smisla.
No postojao je problem koji se morao rijeiti, dakako: ako se nije usu'ivala vratiti, to je drugo mogla? Odavna
je prestala vjerovati svojim sposobnostima snalaenja u ovom kuni"njaku. to ako pogreno skrene i nastavi
zauvijek lutati tamom, izgubljena i izgladnjela...?
Glupa eno. Samo ne skre"i iz ovog hodnika - ili barem ozna%i skretanje ako to u%ini. Onda "e uvijek mo"i
ponovno prona"i odmorite i stubite.
Frknula je. Taj je isti otresiti zvuk mnoge novope%ene sobarice tjerao na jecanje. Rahela je znala to je stega,
makar ju je ovaj put sama trebala.

Nema vremena za gluposti.

Ipak, bilo je %udno lutati ovim samotnim me'uprostorima. Bilo je pomalo nalik na (ekalite o kojem je govorio
otac Dreosan - ono mjesto izme'u pakla i raja gdje su smrtne due %ekale presudu, gdje su ostajale nemjerljivo
dugo ako nisu bile dovoljno zle za ono prvo, a jo nespremne za ono drugo. Raheli je ta zamisao bila prili%no
neugodna: voljela je jasno i izravno razlu%ivati. U%ini zlo i bit "e proklet i gorjeti u paklu. Vodi ivot %isto"e i
aedonitske strogosti i mo"i "e poletjeti u raj i pjevati i po%ivati me'u vje%no modrim nebesima. To srednje
mjesto o kojem su sve"enici govorili %inilo joj se neugodno tajanstvenim. Bog kojeg je Rahela tovala nije smio
djelovati na takav na%in.
Svjetlost fenjera padne na zid pred njom: hodnik je zavravao okomitim prolazom, to je zna%ilo da, ako eli
nastaviti, mora skrenuti desno ili lijevo. Rahela se namrti. Ve" je bila prisiljena da ostavi ravan put. To joj se
nije svi'alo. Pitanje je glasilo: usudi li se vratiti ili uop"e ostati u hodniku? Smatrala je kako nije prela dalek put
otkad je ostavila stubite.
Uspomena na ap"u"a, bljedolika stvorenja okupljena na stubama rijeila je njezinu nedoumicu.
Uronila je prst u crnilo fenjera, a onda se digla na none prste da obiljei lijevi zid hodnika u kojem je stajala. To
"e vidjeti na povratku. Potom se oklijevaju"i zaputila niz desni hodnik na krianju.
Prolaz je neprestano zavijao, ispresijecan drugim hodnicima, otvaraju"i se s vremena na vrijeme u malene
galerije bez prozora, sve prazne poput oplja%kana groba. Rahela je revno obiljeavala svako skretanje. Po%ela se
brinuti za svjetiljku - sigurno "e joj ponestati ulja ode li jo malko dalje prije nego to okrene natrag - kadli
prolaz naglo zavri pred prastarim vratima.
Vrata nisu imala biljeg niti ikakav zasun ili bravu. Drvo je bilo staro i iskrivljeno i toliko umrljano vlagom da je
bilo isto%kano poput oklopa kornja%e. arke bijahu golemi nezgrapni komadi eljeza pri%vr"eni %avlima koji su
izgledali jedva neto bolji od krhotina grubog metala. Rahela zakilji u pod da se uvjeri kako tamo nije bilo
ni%ijih nedavnih otisaka osim njezinih, a onda narie znak Drveta na grudima i povu%e zdepastu kvaku. Vrata se
struu"i djelomi%no otvore, a potom se kripe"i zaustave, vjerojatno zaglavljena stoljetnim naslagama praine i
sme"a na podu. Iza njih prostirao se nov mra%ni prostor, ali ova je tama bila ostakljena crvenkastim svjetlom.
To je pakao! bila je Rahelina prva pomisao. Izala sam iz (ekalita ravno kroz vrata u pakao! A tada: Elizijo,
Majko! Starice, pa nisi jo mrtva! Budi razumna! Koraknula je unutra.
Prolaz s druge strane bio je druga%iji od onog kroz koji je dola. Umjesto da je obrubljen isklesanim i naslaganim
kamenom, bio je ozidan golom stijenom. (inilo se da svjetlucanje crvenog svjetla koje se izvijalo po grubim
zidovima dopire dublje iz hodnika s lijeve strane, kao da je negdje iza ugla gorjela vatra.
Unato% nesigurnosti u vezi s tim novim razvojem doga'aja, Rahela se upravo spremala na%initi par koraka niz
hodnik prema izvoru crvenog ara kad je za%ula nenadani um iz suprotnog smjera, niz novi hodnik s njezine
desne strane. urno je koraknula natrag kroz vrata, ali su ona jo bila zaglavljena i odbijala su se zatvoriti.
Povukla se u sjene i pokuala zadrati dah.
to god da je stvaralo novu buku nije se kretalo vrlo brzo. Rahela se skutri dok je tiho struganje postajalo
glasnije, ali sa strahom joj se mijeao dubok gnjev. Kad samo pomisli da su nju, nadzornicu sobarica, na uljanje
po vlastitom domu prisilila ona... ona stvorenja! Pokuavaju"i usporiti usplahireno srce, ponovno je
proivljavala trenutak kad je napala Prvratesa - pakleno uzbu'enje, neobi%no zadovoljstvo to je mogla zapravo
ibs@crostuff.net

158

neto u%initi nakon svih onih %emernih mjeseci patnje. Ali sada? Njezin najja%i udarac izgleda uop"e nije
djelovao na sve"enika, pa to je mogla protiv cijele bande zloduha? Ne, bolje je ostati skrivena i tedjeti gnjev
za %as kad joj bude mogao donijeti togod dobra.
Kad je prilika prola pokraj zaglavljenih vrata, Rahela isprva osjeti neizmjerno olakanje kad je vidjela da se ipak
radilo o obi%nom smrtniku, tamnokosom mukarcu %ija je prilika jedva bila raspoznatljiva naspram crveno
osvijetljenog kamena. (asak kasnije njezina znatielja dohrli natrag, potaknuta istim bijesom koji je osjetila
ranije. Tko se "utio tako slobodnim da hoda ovim mra%nim prostorima?
Provukla je glavu kroz vrata da promotri priliku koja se udaljavala. Hodao je vrlo sporo, povla%e"i ruku du zida,
ali glava mu je bila zaba%ena i klatila se, kao da pokuava pro%itati neto ispisano na zasjenjenom svodu
hodnika.
Milost, on je slijep! odjednom shvati ona. Oklijevanje, ispituju"e ruke - bilo je o%ito. (asak kasnije ona shvati da
poznaje %ovjeka. Ponovno se bacila u tamu ulaza.
Guthwulf! To %udovite! Sto on radi tu? Na trenutak je bila jezivo sigurna da je Elijini sluge jo strae, %eljaju"i
dvorac hodnik po hodnik u pomnoj potrazi. Ali zato slati slijepca? I kad je to Guthwulf oslijepio?
Uspomena joj se vrati, nepotpuna ali ipak uznemiruju"a. Guthvvulf je bio na balkonu s kraljem i Pryratesom, zar
ne? Grof od Utanveata %ak se i uhvatio u kotac s alkemi%arom kad se on, s Rahelinim bodeom zabodenim u
leda, okomio na nadzornicu sobarica koja je omamljena leala na podu. Ali zato bi Guthvvulf to u%inio? Svi su
znali daje Utan-yeat pristav Velikog kralja, najbezosje"ajniji od Elijinih udvorica.
Zar joj je on zapravo spasio ivot?
Raheli se zavrti u glavi. Ponovno je provirila kroz otvorena vrata, ali grof Guthvvulf je nestao iza zavoja hodnika,
kre"u"i se prema crvenom sjaju. Si"una se sjena odvojila iz dublje tame i mugnula pokraj njezinih nogu,
slijede"i ga u sjene. Ma%ka? Siva ma%ka?
Svijet pod dvorcem postao je previe nalik na zbunjuju"i san za Ra-helu. Ponovno je otkrila svoju svjetiljku i
zaputila se natrag u smjeru iz kojeg je dola, ostavivi vrata u grubi hodnik odkrinuta. Zasad nije eljela imati
posla s Guthvvulfom, slijepim ili neslijepim. Pratit "e vlastite brine znakove natrag prema odmoritu na
stubama i moliti se da su Bijele lisice otile po svojem bezbonom poslu. Morala je o previe toga razmisliti -
previe toga. Rahela je htjela jedino zatvoriti se u svoje uto%ite i zaspati.
Dok se Guthvvulf vukao putem, glava mu je bila puna zavodljive, otrovne glazbe - glazbe koja mu se obra"ala,
koja ga je dozivala, ali koja ga je i plaila kao nita drugo.

Dugo je u beskrajnoj tami svojih dana i no"i sluao tu pjesmu samo u snovima, ali danas je glazba napokon
doprla do njega na javi, zazivaju"i ga iz dubina, otjeravi iz njegova uma %ak i aptave glasove koji su mu bili
svakidanje drutvo. Bio je to glas sivog ma%a i nalazio se negdje blizu.
Dio grofa od Utanveata savreno je dobro znao da je ma% bio samo predmet, nijema stabljika metala koja je
visjela o kraljevu pojasu, i da je posljednje to je htio na svijetu bilo to da ga potrai, budu"i da se nalazio tamo
gdje i kralj Elija. Guthvvulf nikako nije htio da ga uhvate -malo je mario za vlastitu sigurnost, ali radije bi umro
sam u jamama pod dvorcem nego da ljudi koje je prije poznavao vide kakva je saaljenja vrijedna ruevina
postao - ali prisutnost ma%a bila je kao zapovijed. Njegov je ivot sada bio jedva neto vie od jeke i sjenki,
hladnog kamena, sablasnih glasova, tapkanja i struganja njegovih koraka. Ali ma% je bio iv i njegov je ivot
nekako bio mo"niji od njegova. elio mu je biti blizu.
Ne"e me uhvatiti, re%e Guthvvulf samom sebi. Bit "u pametan, oprezan. Samo "e se usuditi dovoljno blizu da
osjeti njegovu raspjevanu snagu...
Misli mu uznemiri neto to mu se plelo oko glenjeva - ma%ka, njegov sjenoviti prijatelj. Sagnuo se da dotakne
ivotinju, povla%e"i prste du njezinih kotunjavih le'a, osje"aju"i njezine mrave mii"e. Pola je za njim,
moda da ga zadri dalje od nevolje. Gotovo se osmjehnuo.
Znoj mu je curio niz obraz kad se uspravio. Zrak je bivao topliji. Mogao je napola povjerovati da se, nakon svih
stuba kojima se uspeo, svih dugih uzbrdica kojima je klipsao, napokon pribliio povrini - ali jesu li se stvari
mogle toliko izmijeniti za njegova boravka u podzemlju? Je li zima mogla nestati, zamijenjena vru"im ljetom?
Nije se %inilo da je toliko vremena prolo, ali vje%na tama bila je varljiva. Slijepi je Guthvvulf to nau%io jo dok je
bio u dvorcu. to se vremena ticalo... pa, u tako zlokobno i zbrkano doba kao to je ovo, sve je bilo mogu"e.
Sada su kameni zidovi po%eli bivati topli pod njegovim ispitiva%kim prstima. U to je to kora%ao? Otjerao je tu
pomisao. O %emu god da se radilo, ma% je bio tamo. Ma% koji ga je dozivao. Sigurno mora po"i jo malko dalje...
Taj trenutak kad je Tuga zapjevala u njemu, ispunivi ga...
U trenutku kad ga je Elija prisilio da ga dotakne, %inilo se da je Guthvvulf postao dio ma%a. Obuhvatio ga je
neznani napjev. Barem u tom trenutku on i sje%ivo bijahu jedno.
Tuzi trebaju njezina bra"a. Zajedno "e stvarati jo slavniju glazbu.
ibs@crostuff.net

159

U kraljevoj prijestolnoj dvorani, unato% svojem uasu, Guthvvulf je tako'er %eznuo za tim zdruivanjem. Sada,
sje"aju"i se, ponovno je udio za njim. Morao je pod svaku cijenu osjetiti pjesmu koja ga je proganjala. Bila je to
neka vrsta ludila, znao je, ali nije imao snage da mu se odupre. Umjesto toga, ono "e upotrijebiti sve rezerve
njegova lukavstva i samosvladavanja kako bi mu se pribliio a da ga ne otkriju. Sad je bio tako blizu...
Zrak u uskom hodniku bio je zaguljiv. Guthwulf zastane i opipa oko sebe. Malena ma%ka je otila, vjerojatno se
povukla na neko mjesto koje je manje tetilo njezinim apicama. Kad je opet poloio dlan na zid hodnika,
mogao ga je samo nakratko dotaknuti prije nego to je morao maknuti ruku. Odnekud sprijeda mogao je sada
%uti tih ali neprekidan um, gotovo bezglasnu riku. to je to lealo pred njim?
Jednom je zmaj na%inio sebi leglo ispod dvorca - crveni crv Shura-kai, %ija je smrt Svijetlog Ivana u%inila
glasovitim i priskrbila mu kosti za prijestolje Visotvrde, zvijer %iji je ognjeni dah ubio dva kralja i bezbroj dvorana
u prijanjem stolje"u. Moda se tu nalazio jo neki zmaj, kakvo Shurakaijevo mladun%e, odraslo u tami? Ako je
tako, neka ga ubije ako ho"e - neka ga spri do pepela. Guthvvulf se uzdigao iznad brige o takvim stvarima.
Najprije je elio uivati u pjesmi sivog ma%a.
Put je otro skretao uvis i on se morao nagnuti naprijed kako bi uop"e napredovao. Vru"ina je bila nesnosna:
mogao je zamisliti kako mu koa crni i smeura se poput pe%enog mesa prazni%nog odojka. Dok se borio sa
strminom, rika postade glasnija, duboka nestalna tutnjava poput groma ili olujna mora ili uznemirena daha
usnulog zmaja. Tada se zvuk stane mijenjati. Trenutak kasnije Guthvvulf shvati da se prolaz irio. Dok je skretao
iza ugla, %ula slijepca rekoe mu da se hodnik nije samo proirio ve" postao vii. Vru"i vjetrovi zapuhnu prema
njemu. Tutnjava neobi%no odjekne.
Jo par koraka i znao je razlog. Ispred ove nalazila se mnogo ve"a prostorija, neto golemo poput velebne
kupole Svetog Sutrina u Erches-teru. Ognjena jazbina? Guthvvulf osjeti kako mu kosa leluja na vru"em
povjetarcu. Je li nekako stigao do legendarnog Jezera Bojeg Suda gdje su grenike zauvijek bacali u jezero
plamena? Je li sam Bog %ekao ovdje u kamenoj tvr'avi? U ovim zbrkanim, smuenim danima Guthvvulf se nije
sje"ao mnogo toga iz svojeg ivota prije sljepo"e, ali ono %ega se sada sje"ao %inilo se puno glupih, besmislenih
djela. Ako je postojalo takvo mjesto, takva kazna, on ju je nedvojbeno zasluivao, ali bila bi teta nikad vie ne
osjetiti snanu %aroliju sivog ma%a.
Guthvvulf po%ne hodati manjim koracima, vuku"i svaku nogu u opreznom bo%nom luku prije nego to ju je
spustio. Njegovo se napredovanje usporilo dok je on posve"ivao svu panju opipavanju puta. Napokon mu noga
dotakne prazan zrak. Zastane i %u%ne, tapkaju"i prstima po vru"em podu hodnika. Rub kamena leao je pred
njim, pruaju"i se sa svake strane dalje nego to je mogao dose"i. Iza toga nije bilo ni%eg osim praznine i arkih
vjetrova.
Ustao je, premjetaju"i se s noge na nogu dok se vru"ina provla%ila kroz potplate njegovih %izama, i osluhnuo
stranu riku. Bilo je i drugih zvukova. Jedan je bio duboko, nepravilno zve%anje, kao da se dva masivna komada
metala sudaraju; drugi je bio zvuk ljudskih glasova.
Zvuk metala po metalu ponovno se javi, a buka napokon istisne na povrinu uspomenu iz njegova ivota u
starom dvorcu. Gromoglasni zveket bilo je zatvaranje i otvaranje velikih vrata talionice. Ljudi su bacali gorivo u
plamen - vidio je to mnogo puta kad je nadzirao ljevaonice u svojoj ulozi kraljevog namjesnika. Sigurno je stajao
na izlazu iz jednog tunela to%no iznad goleme pe"i. Nije ni %udo to mu se kosa umalo zapalila!
Ali sivi je ma% bio ovdje. Znao je to s jednakom sigurno"u kao to poljski mi zna da mu sova leti iznad glave.
Elija je sigurno bio dolje me'u pe"ima, s ma%em o boku.
Guthvvulf se povu%e od ruba, mahnito razmiljaju"i o na%inima na koje bi se mogao spustiti na pod ljevaonice a
da ga ne zamijete.
Kad je stajao na jednom mjestu dovoljno dugo da ope%e noge, morao se odmaknuti dalje. Psovao je dok je iao.
Nije bilo na%ina da mu se priblii. Mogao bi danima lutati ovim tunelima a da ne prona'e put dolje, a Elija "e
dotad sigurno oti"i. Ali nije mogao ni tek tako odustati. Ma% ga je dozivao i nije mario to mu je stajalo na putu.
Guthvvulf je teturao niz prolaz, dalje od vru"ine, iako ga je ma% zvao da se vrati, da sko%i u ognjeni zaborav.
"Zato si mi ovo u%inio, mili Boe?!" vikne, a glas mu brzo nestane u rici talionice. "Zato si objesio na mene ovo
prokletstvo?!"
Suze su mu isparile s kapaka %im su se pojavile.

Inch se nakloni pred kraljem Elijom. Na treperavu svjetlu talionice golemi je %ovjek nalikovao na majmuna iz
junih prauma - majmuna odjevenog u odje"u, ali ipak alosnu lakrdiju %ovjeka. Ostatak ljeva%a bacio se na tlo
pri kraljevu ulasku; tijela koja su leala razbacana po golemoj odaji stvarala su dojam da je sama njegova
prisutnost zgromila stotinjak ljudi.
"Radimo, Visosti, radimo", progun'a Inch. "Spor je to poso."
ibs@crostuff.net

160

"Radite?" re%e Elija grubo. Iako se s nadzornika ljevaonice slijevao znoj, kraljeva je blijeda koa bila suha.
"Naravno da radite. Ali niste zavrili s poslom koji sam zadao, a ako brzo ne %ujem razlog, oderat "u ti tu prljavu
kou i objesiti je da se sui iznad tvoje vlastite pe"i."
Krupni mukarac padne na koljena. "Radimo to bre moemo."
"Ali to nije dovoljno brzo." Kraljev pogled odluta preko zasjenjenog svoda pe"ine.
"Teko je, gospodaru, teko - imamo samo dijelove planova. Ponekad moramo sve preradit kad vidimo idu"i
nacrt." Inch podigne pogled, a njegovo je jedino oko prodorno motrilo kraljevu reakciju.
"Kako to misli, 'dijelove planova'?" Neto se micalo u otvoru tunela, visoko na zidu iznad velike pe"i. Kralj
zamiri, ali bljesak blijede boje - lice? - zaklonio je dim i od vreline pomijean zrak.
"Vaa Visosti!" zovne netko. "Tu ste!"
Elija se polako okrene prema prilici u skrletnoj halji. Nadignuo je obrvu od blagog iznena'enja, ali nita nije
rekao.
Prvrates pohita blie. "Iznenadio sam se kad sam opazio da vas nema." Njegov hrapavi glas bio je sla'i,
razboritiji nego obi%no. "Mogu li vam pomo"i?"
"Ne trebam te svakog %asa, sve"enice", odsje%no "e Elija. "Neke stvari mogu obaviti sam."
"Ali nije vam bilo dobro, Visosti." Prvrates podigne ruku, a crveni mu se rukav nadme. Na trenutak se %inilo da
"e zaista uzeti Eliju za ruku i pokuati ga odvesti odatle, ali je umjesto toga podigao prste prema vlastitoj glavi,
po%eavi svoje "elavo tjeme. "Zbog vae slabosti, Visosti, samo sam se bojao da biste mogli zapeti na ovim
strmim stubama."
Elija ga odmjeri, suzivi o%i sve dok nisu bile jedva ve"e od crnih proreza. "Nisam starac, sve"enice. Nisam moj
otac pri kraju njegovih dana." Dobacio je kratak pogled Inchu koji je kle%ao, a onda se opet okrene prema
Prvratesu. "Ovaj klipan veli da su planovi za obranu zamka teki."
Alkemi%ar prostrijeli Incha ubojitim pogledom. "Lae, Visosti. Sami ste ih odobrili. Znate da nije tako."
"Daje nam samo dio po dio, sve"enice." Inchov je glas bio dubok i polagan, ali gnjev zarobljen pod njim bio je
o%itiji nego ikad. "Ne nabacuj se rije%ima pred kraljem!" zarei Prvrates.
"Govorim istinu, sve"enice!"
"Tiina!" Elija se isprsi. Njegova %vornata ruka padne na bal%ak sivog ma%a. "elim tiinu!" vikne. "A sad, to on
to govori? Zato dobiva samo dijelove planova?"
Prvrates duboko udahne. "Tajnosti radi, kralju Elija. Znate da je nekoliko ovih ljeva%a ve" pobjeglo. Ne usudimo
se nikome pokazati planove za obranu dvorca. Sto bi ih sprije%ilo da pobjegnu ravno k Joui s onim to znaju?"
Nastade dug trenutak utnje dok je Prvrates zurio u kralja. (inilo se da se zrak u talionici malko promijenio,
zgusnuvi se, a rika vatri postala je neobi%no priguena. Treperava svjetla bacala su duge sjene.
Elija odjednom izgubi zanimanje. "Valjda." Kraljev pogled odluta natrag prema to%ki na zidu pe"ine gdje je
mislio da je opazio kretanje. "Poslat "u jo tuce ljudi u talionice - ima najmanje tolik broj pla"enika %iji mi se
izgled ne svi'a." Okrene se prema nadzorniku. "Onda ne"e imati vie izlika."
Drhtaj potrese Inchov iroki stas. "Da, Visosti."
"Dobro." Rekao sam ti kad elim da rad na zidovima i vratima bude gotov. A ti "e ga dovriti."
"Da, Visosti."
Kralj se okrene prema Prvratesu. "Dakle. Vidim daje kralj potreban da bi se izvjesne stvari obavile kako valja."
Sve"enik pogne svoju sjajnu glavu. "Vi ste nezamjenjivi, gospodaru."
"Ali sam tako'er i malko umoran, Prvrates. Moda je onako kako veli - ipak mi nije bilo dobro."
"Da, Visosti. Moda va ljekoviti napitak, a onda malo sna?" A sad Prvrates zaista podmetne svoju ruku pod
Elijin lakat, njeno ga okre-nuvi prema stubitu koje je vodilo natrag u sam dvorac. Kralj po'e, posluno poput
djeteta.
"Mogao bih malko prile"i, Prvrates, da... ali mislim da ne"u odmah zaspati." Iskrao je pogled natrag prema zidu
iznad pe"i, a onda sneno stresao glavom.
"Da, gospodaru, izvrsna ideja. Do'ite, pustit "emo da nadzornik talionice nastavi sa svojim poslom." Prvrates se
znakovito zapilji u Incha, %ije jedno oko netremice uzvrati pogled, a onda se crveni sve"enik okrene,
bezizraajna lica, i izvede kralja iz pe"ine.
Iza njih povaljeni radnici polako se po%ee dizati na noge, previe prebijeni i iscrpljeni da makar i ap"u o tako
neobi%nom doga'aju. Dok su se vukli natrag za svojim poslovima, Inch ostade kle%ati neko vrijeme, lica
zale'ena kao to je bilo i sve"enikovo.

Rahela se paljivo vratila istim putem i ponovno pronala ono izvorno odmorite. Na svoje jo ve"e olakanje,
kad je provirila kroz pukotinu, stubite je bilo prazno. Bijele lisice su otile.
Otile po nekom vrajem poslu, bez sumnje. Na%inila je znak Drveta.
ibs@crostuff.net

161

Rahela odmakne pramen sijede kose iz o%iju. Bila je premorena, ne samo od jezivog potucanja po hodnicima -
%inilo joj se da je hodala satima - ve" i od oka to su je zamalo otkrili. Vie nije bila djevojka i nije joj se svi'alo
kad bi joj srce tuklo kao danas: to nije bilo kolanje krvi izazvano dobrim, potenim radom.
Stari - stari, eno.
Rahela nije bila tako budalasta da izgubi sav oprez, pa je pazila da joj koraci budu laki i tihi dok se sputala
stubama, oprezno vire"i iza svakog ugla, dre"i svoju zaklonjenu svjetiljku iza sebe kako je ne bi odala. Tako je
vidjela kraljeva peharnika brata Hengfiska kako stoji na stubitu pred njom %asak prije nego to se umalo
zaletjela u njega u sjenama izme'u zidnih baklji. Kako je ispalo, njezino iznena'enje je ipak bilo toliko veliko da
je preplaeno kriknula i ispustila svjetiljku. Otkotrljala se poskakuju"i na odmorite - njezino odmorite, poloaj
njezina uto%ita! - zaustavivi se kod redovnikove sandale kapaju"i uzavrelo ulje po kamenu. Buljooki mukarac
promotri plamenove koji su mu gorjeli oko nogu s mirnim zanimanjem, a onda ponovno podigne pogled prema
Raheli, usta rastegnutih u irok osmijeh.
"Milostiva Rijapo", dahne Rahela. "O, Boja milosti!" Pokuala se povu"i natrag uza stubite, ali redovnik se
pomakne brzo poput ma%ke; mimoiao ju je u tren oka, a onda se okrenuo da joj zaprije%i prolaz, zadravi na
licu svoj jezivi osmijeh. O%i mu bijahu prazna jezera.
Rahela se spusti nekoliko nesigurnih koraka natrag prema odmori-tu. Redovnik se pomakne s njom, korak po
korak, posve ne%ujno uskla'uju"i svoje pokrete s njezinima. Kad se Rahela zaustavila, stade i on. Kad se
pokuala kretati bre, on je sustigne, prisilivi je da se povu%e uz kamene zidove stubita kako bi izbjegla dodir s
njim. Zra%io je grozni%avom toplinom i odavao %udan, stran zadah, nalik na vru"u kovinu i uvenule biljke.
Po%ela je plakati. Drhte"i ramenima, nesposobna da se odri na nogama trenutak dulje, Rahela Zmajevna klizne
niz zid u %u%anj.
"Blaena Elizijo, Majko Boja," pomoli se naglas, "%ista djevice koja porodi Otkupitelja, smiluj se ovom
greniku." Stisnula je o%i i na%inila znak Drveta. "Elizijo, uzviena iznad svih smrtnika, kraljice neba i mora,
zauzmi se za svoju moliteljicu, kako bi se milost osmjehnula ovom greniku."
Na svoj uas, nije se mogla sjetiti ostalih rije%i. Skutrila se, pokuavaju"i misliti - oh, njezino srce, njezino srce,
tuklo je tako brzo! - i %ekala da je stvor uzme, da je dotakne svojim ne%istim rukama. Ali kad je malo vremena
prolo, a nita se nije dogodilo, znatielja nadvlada %ak i njezin strah. Otvorila je o%i.
Hengfisk stajae pred njom, ali njegov je osmijeh nestao. Redovnik se naslanjao uza zid, povla%e"i svoju odje"u
kao da je iznena'en to je u njoj. Podigao je pogled prema njoj. Neto se promijenilo. U %ovjeku je niknula neka
vrsta ivota - zamagljena, zbrkana, ali nekako ljudskija od onog to je stajalo pred njom trenutak prije.
HengfisTc spusti pogled na lokvicu zapaljenog ulja, na modre plamenove koji su mu palucali oko nogu, a onda
odsko%i natrag, uplaen. Plamenovi zattepere. Redovnikove usne se pomaknu, ali isprva nita nije izalo.
"... Vad es... ?" izusti napokon. "... Ufnammen Hott, vad es... ?"
Nastavio je smeteno buljiti u Rahelu, ali sada se jo neto doga'alo iza njegovih o%iju. Zategnutost mu zahvati
lice, kao da nevidljiva ruka sti"e zatiljak njegove na tjemenu postriene glave. Usne se povuku, o%i isprazne.
Rahela ispusti mali cijuk strepnje. Neto se doga'alo to ona nije mogla shvatiti, neka borba u buljookom
mukarcu. Mogla je samo zuriti, prestravljena.
Hengfisk strese glavom poput psa koji izranja iz vode, ponovno pogleda Rahelu, a onda cijelo stubite s obje
strane. Izraz na njegovu licu ponovno se promijeni: nalikovao je na %ovjeka zarobljena pod golemim teretom.
(asak kasnije, bez upozorenja, Hengfisk se okrene i posrne uza stube. (ula je njegove nejednake korake kako
nestaju u tami.
Rahela se dovu%e do tapiserije, odmakne je u stranu nespretnim, drhtavim prstima. Kad je tekom mukom
otvorila vrata, pohrlila je unutra i gurnula ih za sobom. Povukla je zasun prije nego to se bacila na slamaricu i
navukla gunj preko glave, a onda leala tresu"i se kao da ima groznicu.
Pjesma koja ga je namamila iz sigurnijih dubina postajala je tia. Guthvvulf slabano prokune. Zakasnio je. Elija
je odlazio, nose"i sivi ma% natrag u svoju prijestolnu dvoranu, natrag u onu prasnu, beskrvnu grobnicu
malahitnih kipova i zmajevih kostiju. Tamo gdje se %ula glazba ma%a sada se nalazila samo praznina, upljina
koja je izjedala njegovo bi"e.
Beznadno, izabrao je idu"i hodnik koji se naizgled sputao, povla%e"i se s povrine poput crva kojeg je iskopala
lopata. U njemu je bila rupa, rupa kroz koju je mogao puhati vjetar i sipiti praina. Bio je prazan.
Kad je zrak bilo lake disati, a kamenje postalo hladno pod njegovim dodirom, malena ma%ka ga je ponovno
pronala. Mogao je osjetiti njezino bruje"e predenje dok se ovijala oko njegovih nogu, ali nije zastao da joj prui
utjehu: u ovom %asu nije u sebi imao to pruiti. Ma% mu je pjevao, a onda je opet otiao. Uskoro "e se vratiti
glupi glasovi, sablasni glasovi, besmisleni, besmisleni...
Pipaju"i pred sobom, sporo poput golemog kota%a Vremena, Guthvvulf se vukao natrag u dubinu.
Stakleno jezero
ibs@crostuff.net

162

Buka njihova dolaska bila je poput jakog vjetra, rikanja bikova, divljeg poara koji se iri suhim zemljama. Iako
su galopirali cestama koje se stolje"ima nisu koristile, konji nisu oklijevali, ve" su jurili tajnim putovima koji su
vijugali kroz ume, doline i barutine. Stare staze, kojima se nije putovalo desecima smrtnih pokoljenja, tog su
se dana ponovno otvorile, kao da je kota% Vremena bio zaustavljen u svojem kolosijeku i pokrenut unatrag.
Sithe su jahali iz ljeta u zemlju okovanu zimom, ali dok su prolazili velebnom umom i kroz mjesta svoje drevne
vladavine - brdoviti Maa'shu, cedrovima ogrnut Peja'uru, Shisae'ron s njezinim potocima i crnu krajinu
Hekhasora - zemlja kao da se nemirno pomicala pod njihovim kopitima, bore"i se da se probudi iz ledenog sna.
Ptice su uzlije-tale prestraene iz svojih zimskih gnijezda i lebdjele u zraku poput bumbara dok su Sithe tutnjili
mimo; vjeverice su se privijale, o%arane, za zale'ene grane. Duboko u svojim brlozima u zemlji, usnuli medvjedi
brundali su od gladnog i%ekivanja. (ak se i svjetlo naizgled promijenilo za tragom blistave druine, dok su zrake
sunca poput iglica probijale naobla%eno nebo kako bi zaiskrile na snijegu.
Ali stisak je zime bio snaan: kad su Sithe proli, njezina se aka opet sklopila oko ume, povla%e"i sve natrag u
hladnu tiinu.
Druina nije zastala da otpo%ine %ak ni kad je crveni sjaj sun%eva zalaska izblijedio s neba, a zvijezde zabljesnule
izme'u granja drve"a iznad njih. Niti je konjima trebalo vie od svjetlosti zvijezda da prona'u put po starim
cestama, iako je sve te staze prekrio korov godina. Smrtni 1 zemaljski bili su konji, stvoreni samo od mesa i krvi,
ali njihovi su gospodari potjecali od loze Venvha Do'sae, izvedene iz Vrta za velikog bijega. Kad su doma"i konji
Osten Arda jo jahali neukro"eni i preplaeni po travnjacima, ne znaju"i za ruku ili uzde, preci ovih sithskih
konja jahali su u rat protiv divova ili prenosili poruke cestama koje su se pruale s jednog na drugi kraj slavnog
carstva. Nosili su svoje jaha%e brzo poput morskog povjetarca i tako glatko da je Benavha od Kementarija u
sedlu ispisao pomne pjesme bez ijednog zamrljanog slova. Svladavanje ovih putova bilo im je uro'eno, znanje
noeno u njihovoj divljoj krvi
- ali njihova se izdrljivost %inila gotovo poput neke vrste %arolije. Ovog beskrajnog dana, kad su Sithe ponovno
jahali, njihovi konji kao da su postajali snaniji to su sati prolazili. Dok je druina jurila naprijed, a sunce se
po%injalo zagrijavati iza isto%nog obzora, neumorni konji jo su tr%ali poput nadolaze"eg vala koji hita prema
rubu ume.
Ako su konji nosili drevnu krv, njihovi su jaha%i bili utjelovljena povijest Osten Arda. (ak i najmla'i, ro'eni
nakon izgona iz Asu'e, vidjeli su izmjenu stolje"a. Najstariji se mogao sjetiti mnogobrojnih kula Tu-met'aija u
prolje"e i livada vatrenoarkih makova, milja plamene boje, koje su okruivale Jhina-T'senei prije nego to ju je
progutalo more.
Dugo su se Mirni skrivali od o%iju svijeta, tetoe"i svoju tugu, ive"i samo u uspomenama na druge dane. Danas
su jahali u oklopu blistavom poput perja ptica, s kopljima koja su sjala poput zale'enih munja. Pjevali su, jer
Sithe su uvijek pjevali. Jahali su, a stari su se putovi otvarali pred njima, umski su proplanci odzvanjali topotom
njihovih konja prvi put otkad su najvia stabla bila tek mladice. Nakon stoljetnog sna, div se probudio.
Sithe su jahali.

Iako je bio pretu%en i modar od iscrpljenosti tijekom cjelodnevne borbe i poslije toga proveo preko sat vremena
nakon zalaska sunca pomau"i Freoselu i ostalima da trae izgubljene strijele u ledenom blatu
- zadatak koji bi po danu bio naporan, a koji je uz svjetlost baklji bio okrutno tegoban - Simon ipak nije mogao
dobro spavati. Probudio se nakon pono"i s bolom u mii"ima i mislima koje su se vrtjele u krug. Logor je bio tih.
Vjetar je o%istio nebo, a zvijezde su blistale poput vraka noeva.
Kad je postalo o%ito da je san zaista izgubljen, barem na neko vrijeme, ustao je i zaputio se prema straarskim
vatrama koje su gorjele na obronku iznad velike barikade. Najve"a je plamtjela pokraj jednog od istroenih
sithskih monumentalnih kamenova, a ondje je pronaao Bina-bika i nekoliko drugih - Geloj, oca Strangvearda,
Sludiga i Deornotha
- kako sjede s princem u tihom razgovoru. Joua je pio juhu iz zdjele iz koje se puilo. Simon je slutio da je to
bilo prvo jelo koje je princ tog dana okusio.
Princ podigne pogled kad je Simon stupio u krug svjetla. "Dobro doao, mladi vitee", re%e. "Svi smo ponosni na
tebe. Danas si potvrdio moje povjerenje, kao to sam znao da ho"e."
Simon nakloni glavu, nesiguran to bi rekao. Bio je sretan zbog pohvale, ali uznemiren onim to je vidio i u%inio
na ledu. Nije se osje"ao vrlo plemenito. "Hvala vam, prin%e Joua."
Sjeo je umotan u svoj plat i sluao dok su ostali razgovarali o dananjoj bitki. Naslutio je da su zaobilazili glavnu
%injenicu, ali je tako'er pretpostavljao da su je svi oko vatre znali jednako dobro kao on: nisu mogli pobijediti
Fengbalda u bitki vo'enoj do iznemoglosti. Bilo ih je premalo. Sesuad'ra nije bila dvorac koji se mogao braniti
od duge opsade - bilo je previe mjesta gdje je napada%ka vojska mogla ste"i uporite. Ako ne zaustave grofovu
silu na zale'enom jezeru, nisu imali druge nego prodati vlastite ivote to su skuplje mogli.
ibs@crostuff.net

163

Dok je Deornoth, glave omotane platnenom trakom, govorio o borbenim sklonostima koje je uo%io u
thrithinkih pla"enika, Freosel pri'e vatri. Zapovjednik je jo nosio svoju borbom umrljanu opremu, a ruke i
iroko lice bijahu mu prljavi od zemlje; unato% ledenim temperaturama, njegovo je %elo bilo oroeno znojem,
kao da je tr%ao niz cijelu brdsku stazu od Novog Gadrinsetta.
"Dolazim iz naselja, prin%e Joua", zadihano "e Freosel. "Helfgrim, na%elnik Gadrinsetta, nestao je."
Joua pogleda Deornotha na trenutak, a onda Geloj. "Je li itko vidio kad je otiao?"
"Bio je s ostalima koji su promatrali borbu. Nitko ne zna to mu se dogodilo."
Princ se namrti. "Ovo mi se ne svi'a. Nadam se da mu se nije dogodilo kakvo zlo." Uzdahnuo je i odloio svoju
zdjelu, a onda polako ustao. "Pretpostavljam da moramo vidjeti to se dade saznati. Teko da "e za to biti
prilike ujutro."
Sludig, koji je stao iza Freosela, re%e: "Oprostite, prin%e Joua, ali nema potrebe da se vi bavite time. Prepustite
to nama, a vi se moete odmoriti."
Joua se tanko osmjehne. "Hvala, Sludig, ali ja imam i drugih poslova gore u naselju, pa mi to nije veliki trud.
Deornoth, Geloj, ako biste mi se pridruili. I ti, Freosel. Postoje stvari koje elim do kraja raspraviti s tobom."
Odsutno je vrhom %izme gurnuo jednu od cjepanica na vatri, a onda se bolje omotao platem i zaputio prema
stazi. Oni koje je pozvao po'oe za njim, ali Freosel se %askom okrene, a onda se vrati i poloi ruku na Simonovo
rame.
"Sir Seomane, prije neki dan sam brzopleto govorio, bez razmiljanja."
Simon je bio zbunjen i prili%no posramljen to %uje svoj naslov iz usta tog snanog i sposobnog mladi"a. "Ne
znam to time misli."
"O vilinskom narodu." Falshirac ga odmjeri ozbiljnim pogledom. "Moda misli da sam se alio ili pokazao
nepotovanje. Vidi, ja se bojim Mirnih ko svaki bogobojazni Aedoni"anin, ali znam da uza sve to mogu bit
mo"ni prijatelji. Ako ih moe pozvat, a ti to u%ini. Treba nam sva pomo" koju moemo dobit."
Simon odmahne glavom. "Nemam mo"i nad njima, Freosel - niti malo. Ne zna kakvi su oni."
"Ne znam, istina je. Al' ako su ti oni prijatelji, reci im da smo u tekom kripcu. To je sve to sam htio re"i."
Okrenuo se i uspeo stazom, ure"i se da sustigne princa i ostale.
Sludig, koji je ostao, po%ne se mrtiti. "Pozovi Sithe. Ha! Bilo bi lake pozvati vjetar."
Simon kimne u alosnoj suglasnosti. "Ali trebamo pomo", Sludig."
"Previe si lakovjeran, mom%e. Mi nita ne zna%imo Sithama. Sumnjam da "emo opet vidjeti Jirikija." Rimeranin
nabere %elo na Simo-nov izraz lica. "Osim toga, imamo nae ma%eve, nae mozgove i naa srca." (u%nuo je
ispred plamenova i ugrijao ruke. "Bog daje %ovjeku to zasluuje, ni vie ni manje." (asak kasnije se uspravi,
nespokojan. "Ako me princ ne treba, idem potraiti mjesto za spavanje. Sutra "e biti krvavijeg posla nego
danas." Kimnuo je Simonu, Binabiku i Strangveardu, a onda se zaputio dolje prema barikadi, tiho zveckaju"i
lancem svojeg pojasa za ma%.
Simon ga je gledao kako odlazi, pitaju"i se je li Sludig imao pravo u vezi sa Sithama, potiten zbog osje"aja
gubitka koji je ta ideja donijela.
"Rimeranin je gnjevan." Arhivar je zvu%ao iznena'en vlastitim rije%ima. "Ho"u re"i, to jest, slabo ga
poznajem..."
"Moje je miljenje da govori istinu, Strangveard." Binabik spusti pogled na komad drva koji je rezuckao.
"Postoje neki ljudi kojima se ba ne svi'a to su podloni drugima, posebno kad je neko" bilo obrnuto. Sludig je
opet postao pjeak, nakon to je bio izabran za traganje i donoenje velikog blaga." Trolove su rije%i bile
zamiljene, ali lice mu je bilo nesretno, kao da je dijelio Rimeraninovu bol. "Nalazim se bojati za njega to se
bori u bitki s tim osje"ajem na srcu - dijelili smo prijateljstvo od naeg puta na sjever, ali izgleda mi mra%an i
turobna srca od dolaska ovamo."
Tiina polegne na malo drutvo, isprekidana tek pucketanjem plamenova.
"to je s onim to je rekao?" naglo upita Simon. "Je li u pravu?"
Binabik ga upitno pogleda. "to se nalazi misliti, Simone? O Sithama?"
"Ne. 'Bog daje %ovjeku to zasluuje, ni vie ni manje', to je rekao Sludig." Simon se okrene Strangveardu. "Je li
to istina?"
Arhivar, smeten, odvrati o%i; trenutak poslije, me'utim, okrene se natrag i uzvrati Simonov pogled. "Ne,
Simone. Mislim da to nije istina. Ali ja nemam uvid u Boji um."
"Jer moji prijatelji Morgenes i Haestan sigurno nisu dobili to su zasluili -jedan je izgorio, a drugog je zdrobila
kija%a jednog diva." Simon nije mogao suspregnuti gor%inu u svojem glasu.
Binabik-otvori usta kao da eli neto re"i, ali vidjevi da je Strangveard u%inio isto, trol ostade ute"i.
"Vjerujem da Bog ima svoje planove, Simone." Arhivar je oprezno govorio. "I moda ih mi jednostavno ne
razumijemo... ili moda ni sam Bog ne zna to%no kako "e se Njegovi planovi razviti."
ibs@crostuff.net

164

"Ali vi sve"enici uvijek govorite da Bog sve zna!"
"Moda je odlu%io zaboraviti neke bolnije stvari", blago "e Strangveard. "Da ti ivi vje%no i da proivljava
svaku bol na svijetu kao da je tvoja - da umire sa svakim vojnikom, pla%e sa svakom udovicom i si-ro%etom,
dijeli bol svake majke zbog smrti voljena djeteta - ne bi li i ti %eznuo za zaboravom?"
Simon pogleda nestalne plamenove u vatri. Poput Sitha, pomisli, zauvijek ulovljeni u zamku sa svojom patnjom.
Ceznu"i za svretkom, kao to je Amerasu rekla.
Binabik izdjelja jo par iverja iz komada drva. Po%injao je poprimati oblik koji je mogao sli%iti vu%joj glavi,
na"uljenih uiju i duga%ke gubice. "Ako mi je doputeno pitanje, prijatelju Simone, postoji li razlog to su te
Sludigove rije%i pogodile takvom ja%inom?"
Simon odmahne glavom. "Jednostavno ne znam kakav... da budem. Ovi su nas ljudi doli ubiti - elim da svi
umru, bolnom, groznom smr"u... Ali, Binabik, oni su Erkvnstraa! Poznavao sam ih u dvorcu. Neki od njih davali
su mi slatkie ili me podizali na svoje konje i govorili mi da ih podsje"am na njihove sinove." Prtljao je sa
tapom, kopaju"i po blatnoj zemlji. "to je pravo? Kako nam mogu to raditi, nama koji im nikad nismo naudili?
Ali kralj ih tjera na to, pa zar su zasluili umrijeti ita vie od nas?"
Binabikove se usne izviju u mali osmijeh. "Primje"ujem da se ne nalazi brinuti za pla"enike - ne, nita ne
govori, nema potrebe! Teko je osje"ati samilost za one koji se daju u potragu za ratom zbog zlata." Spremio je
napola dovrenu rezbariju u svoj kaputi" i po%eo sastavljati svoj tap, ubacivi no u duguljastu ru%ku. "Pitanja
koja postavlja su vana, ali postoje tako'er pitanja bez odgovora. To zna%i biti mukarac ili ena, nalazim se
misliti, umjesto dje%ak ili djevoj%ica: mora se dati na pronalaenje vlastitih rjeenja za pitanja koja nemaju
prave odgovore." Okrenuo se Strangveardu. "Imate li Morgenesovu knjigu negdje blizu ili je gore u naselju?"
Arhivar je zurio u plamenove, izgubljen u mislima. "to?" re%e, naglo se prenuvi. "Knjigu, velite? Oh, nebeski
panjaci, nosim je svuda sa sobom! Kako bih je mogao mirne due ostaviti na nekom ne%uvanom mjestu?"
Naglo se okrenuo i stidljivo pogledao Simona. "Naravno, nije moja - molim te, nemoj misliti da sam zaboravio
tvoju dobrotu, Simo-ne, to si dopustio daje pro%itam. Ne moe zamisliti kako je divno uivati u Morgenesovim
rije%ima!"
Simon osjeti gotovo ugodan ubod aljenja na spomen Morgenesa. Kako mu je taj dobri starac nedostajao! "Nije
ni moja, o%e Strangveard. On mi ju je samo dao na %uvanje kako bi je kasnije ljudi poput vas i Bi-nabika mogli
pro%itati." Turobno se osmjehnuo. "Mislim da sam to nau%io ovih dana - da nita zapravo nije moje. Neko sam
vrijeme mislio da je Trn namijenjen meni, ali sad u to sumnjam. Davali su mi i druge stvari, ali nijedna od njih ne
radi onako kako bi trebala. Drago mije to netko pronalazi korist od Morgenesovih rije%i."
"Svi pronalazimo korist." Binabik uzvrati osmijeh, ali ton mu je bio ozbiljan. "Morgenes je za sve nas imao
planove u ovim mra%nim vremenima."
"Samo trenutak." Strangveard se osovi na noge. Vratio se %asak kasnije sa svojom vre"om, nepaljivo prosuvi
njezin sadraj - Knjigu Aedonovu, al, mjeinu vode, nekoliko sitnih nov%i"a i trica - u svojem trudu da dopre do
rukopisa koji se %vrsto ugnijezdio na dnu. "Evo je", re%e pobjedni%kim glasom, a onda zastane. "Zato sam je
ono traio?"
"Jer sam vas ja pitao imate li je", objasni Binabik. "Postoji odlomak koji "e po mom miljenju Simonu biti od
velikog zanimanja."
Trol uzme ponu'eni rukopis i prelista ga s njenom panjom, mrte"i se dok je pokuavao %itati na nesigurnom
svjetlu logorske vatre. Nije se %inilo da "e postupak biti brz, pa Simon ustane da isprazni mjehur. Vjetar je bio
studen na obronku, a bijelo jezero pod njim, koje je nazreo kroz otvor u drve"u, nalikovalo je na mjesto za
prikaze. Kad se vratio k vatri, drhtao je.
"Evo, pronaao sam ga." Binabik mahne stranicom. "Bi li ga radije sam %itao ili da se ja dam na %itanje umjesto
tebe?"
Simon se zasmijulji trolovoj brinosti. "Znam da mi voli %itati. Samo po%ni."
"Ovo je samo u interesu tvoje neprestane edukacije", re%e Binabik aljivo-ozbiljno. "Sluaj: 'Zapravo,' pie
Morgenes,
'rasprava o tom tko je najve"i vitez me'u Aedonitima dugo je godina posvuda bila izvor sva'e, i u hodnicima
SancellanAe-donitisa u Nabbanu i u kr%mama Erkynlanda i Hernystira. Bilo bi teko tvrditi da je Camaris bio
slabiji od ikojeg %ovjeka, ali %inilo se da pronalazi toliko malo uitka u boju da je za njega ratovanje bilo jednako
pokori, a njegove velike vjetine na%in kanjavanja. (esto, kad bi ga %ast primorala da se tu%e na turnirima,
preruio bi grb kralja ribara svoje ku"e kako bi sprije%io da njegove suparnike nadja%a jednostavno
strahopotovanjem. Tako'er je sebi znao postavljati nevjerojatne zapreke, bore"i se, na primjer, samo lijevom
rukom, ne zbog razmetanja, ve" zbog onog to je po mom miljenju bila strahovita elja da ga netko, negdje,
napokon pobijedi, te tako makne s njegovih ple"a teret bivanja prvog viteza Osten Arda
ibs@crostuff.net

165

- i time mete svakog pijanog svadljivca kao i nadahnu"e svakog pjesnika. Kad se borio u ratu, %ak su se i
sve"enici Majke Crkve slagali, njegova zadivljuju"a poniznost i milost prema poraenom neprijatelju ponekad je
prelazila granice, kao da je %eznuo za %asnim porazom, za smr"u. Njegovi juna%ki podvizi, o kojima se pri%alo
uzdu i poprijeko Osten Arda, Ca-marisu su bila gotovo sramotna djela.
Kad su Tallistra od Perdruina ubili iz zasjede u prvom Thri-thinkom ratu - izdajstvo koje je proslavilo gotovo isti
broj pjesama kao onih koje govore o Camarisovim dogodovtinama
- samo se Ivan glavom mogao smatrati Camarisovim suparnikom za naslov najve"eg aedonskog ratnika. Zaista,
nitko ne bi predloio da bi %ak i Svijetli Ivan, mo"an kakav je bio, mogao pobijediti sir Camarisa u otvorenoj
borbi: nakon Nearulagha, bitke u kojoj su se sreli, Camaris je pazio da se nikad vie ne porje%ka s Ivanom iz
straha da ne uznemiri krhku ravnoteu njihova prijateljstva. Ali dok su Camarisu njegove vjetine bile teak
teret, a vo'enje ratova - %ak i onih koje je Majka Crkva odobrila, a neki bi rekli i povremeno poticala -najve"em
nabbanskom vitezu bilo kunja i izvor tuge, Svijetli je Ivan bio %ovjek koji se nigdje nije doimao sretnijim nego
na bojitu. Nije bio okrutan - ni prema jednom poraenom neprijatelju nikad se nije ponio manje nego poteno,
osim prema Sithama, prema kojima je Ivan gajio neku osobnu, ali silnu mrnju i koje je proganjao sve dok nisu
gotovo posve i%ezli s o%iju smrtnika. Ali budu"i da bi neki tvrdili kako Sithe nisu ljudi te stoga nemaju due -
iako se sam s time ne slaem - moe se re"i da se Ivan prema svim svojim neprijateljima odnosio na na%in koji bi
%ak i najskrupulozniji crkvenjak morao nazvati pravednima i milosrdnima. A prema svojim podanicima, %ak i
neznaboa%kim Hernystircima, Ivan je bio velikoduan kralj. Samo je u onim vremenima kad bi se sag rata
prostro preda nj, postajao opasno oruje. Tako se zgodilo da ga je Majka Crkva, u %ije je ime osvajao, proglasila
- u znak zahvalnosti, a moda i zbog malko preu"enog straha -Ma%em Gospoda.
Tako je prepirka bjesnjela, a to %ini i do dananjeg dana: tko je bio ve"i? Camaris, najvjetiji %ovjek koji je
podigao ma% u povijesti %ovje%anstva? Ili Ivan, malko manje spretan, ali vo'a ljudi, te sam %ovjek koji je
prihva"ao pravedan i poboan rat...?'
Binabik pro%isti grlo. "I, kao to on kazuje da se ta rasprava nastavljala, tako i sam Morgenes nastavlja na jo
nekoliko stranica, govore"i vrlo podrobno o tom pitanju, koje je svojedobno bilo od velike vano"e - ili se barem
smatralo od velike vano"e."
"Dakle, Camaris je bolje ubijao, ali mu se to manje svi'alo nego kralju Ivanu?" upita Simon. "Zato je onda to
radio? Zato nije postao redovnik ili pustinjak?"
"Ah, to se nalazi biti jezgra onog to si se ranije pitao, Simone", re%e Binabik, napetih crnih o%iju. "Zato pisanje
velikih mislilaca biva od tako velike pomo"i nama ostalima u naem razmiljanju. Ovdje je Morgenes metnuo
rije%i i imena na drugi na%in, ali pitanje se ipak nalazi biti isto kao tvoje: je li pravo dati se na ubijanje iako to eli
tvoj gospodar, zemlja ili crkva? Je li bolje ubijati, a u tome ne uivati, ili uop"e ne ubijati, a onda moda gledati
kako se loe stvari doga'aju onima koje se nalazi voljeti?"
"Daje li Morgenes odgovor?"
"Ne." Binabik odmahne glavom. "Kao to rekoh, mudri znaju da na ova pitanja nema pravih odgovora. ivot je
sazdan od ovakvih zagonetki i od odgovora koje svatko od nas mora prona"i sam."
"Samo jednom, Binabik, elim da mi kae kako postoji odgovor na neto. Umorim se kad moram toliko
razmiljati."
Trol se nasmije. "Kazna to si se rodio... ne, moda je previe nazvati to tako. Kazna to si uistinu iv - tako bi se
moglo re"i. Dobro doao, Simone, u svijet onih koji su svakodnevno osu'eni na razmiljanje i ispitivanje i na to
da nikad nita ne znaju sa sigurno"u."
Simon frkne. "Hvala lijepa."
"Da, Simone", bilo je %udne, sumorne usrdnosti u Strangveardovu glasu. "Nema na %emu. Molim se da "e
jednog dana biti sretan to tvoje odluke nisu bile jednostavne."
"Kako to moe biti?"
Strangyeard strese glavom. "Oprosti mi to govorim stvari kakve obi%no govore starci, Simone, ali... vidjet "e."
Simon ustane. "U redu. Sad kad mi se od vas zavrtjelo u glavi, povest "u se za Sludigovim primjerom: oti"i "u s
ga'enjem i pokuati zaspati." Metnuo je ruku na Binabikovo rame, a onda se okrene arhivaru, koji je pun
potovanja spremao Morgenesovu knjigu u svoju vre"u. "Laku no", o%e Strangveard. Ostajte mi dobro. Laku
no", Binabik."
"Laku no", prijatelju Simone."
(uo je kako trol i sve"enik tiho razgovaraju dok se vra"ao prema mjestu gdje je spavao. Osje"ao se malko
sigurnije, zbog nekog razloga, znaju"i da ljudi poput njih bdiju.
U posljednjim trenucima prije zore Deornothu je ponestalo zadataka. Ma% je naotrio jedanput, pa jo
jedanput. Zakrpao je nekoliko kop%i koje su se istrgnule s njegove verinja%e, to je zahtijevalo teak rad iglom
od kojeg su se gr%ili prsti, a onda marljivo o%istio blato sa svojih %izama. Sad "e ili morati ostati bosonog izuzev
ibs@crostuff.net

166

krpa koje je omotao oko nogu - hladno, hladno stanje - sve dok ne do'e vrijeme da iza'e na led, ili opet navu"i
%izme i ostati na mjestu. Jedan jedini korak po blatnom rasulu tabora sigurno bi upropastio njegovo paljivo
djelo.
Uporite za noge bit "e dovoljno loe bez ljepljivog blata na potplatima njegovih %izama.
Dok je nebo po%injalo blijedjeti, Deornoth je sluao kako neki od njegovih ljudi tiho pjevaju. Nikad se nije borio
ni uz jednog od njih do ju%er. Bili su skrpana vojska, bez dvojbe: mnogi od njih nikad prije nisu baratali ma%em,
a od onih koji jesu, prili%an je broj bio toliko star da kod ku"e godinama nisu ulazili u godinju smotru. Ali borba
u obranu doma mogla je %ak i najblaeg ratara pretvoriti u neprijatelja vrijedna potovanja, a ova gola stijena
sad je bila dom mnogima. Deornothovi ljudi, pod vodstvom one nekolicine me'u njima koji su zaista sluili pod
orujem, hrabro su se drali - zaista vrlo hrabro. elio je samo da im ima ponuditi togod bolje kao nagradu od
dananjeg novog pokolja.
(uo je zvuk konjskih kopita u blatu; tih amor ljudi oko njega je zamro. Okrenuo se da vidi malu skupinu jaha%a
koja je silazila putem koji je prolazio kroz logor. Na %elu im se nalazila visoka, vitka prilika na kes-tenjastom
pastuhu, s platem koji je leprao na vjetru. Joua je napokon bio spreman. Deornoth uzdahne i ustane, mau"i
ostatku svoje %ete dok je grabio %izme. Vrijeme za sanjarenje je prolo. Jo neobuven, jo odga'aju"i taj
neminovni trenutak, poao je da se pridrui svojem princu.

Isprva je bilo malo iznena'enja tog drugog dana borbe. Posao je bio krvav, kao to je Sludig prorekao, prsa o
prsa, otrica o otricu; do sredine jutra led je bio zapljusnut crvenilom, a gavrani su se gostili na rubovima
sukoba.
Oni koji preive ovu bitku nazvat "e je mnogim imenima: za Jouu i njegovu najuu druinu, bila je to Opsada
Sesuad're. Za kapetane Feng-baldovih erkvnlandskih trupa, bila je to Stefflodska dolina; za thrithin-ke
pla"enike, Bitka kod Kamena. Ali za ve"inu koji su je se sje"ali, a malo ih je to moglo bez drhtaja, ime koje je
najvie budilo uspomene bilo je Stakleno jezero.
Rat se cijelo jutro valjao tamo-amo po ledenom jarku Sesuad're dok je najprije jedna, a potom druga strana
dobivala prednost. Isprva je Erkvnstraa, posramljena svojom izvedbom prethodnog dana, tako snano napala
da su branitelji Kamena bili zatjerani natrag na vlastite barikade. Moda su ih tada mogli sasje"i, broj%ano
nadvladane, ali Joua je izjahao na vatrenom Vinvafodu, vode"i malu skupinu Hotvigovih thrithinkih konjanika i
izazvao dovoljno pomutnje na krilima kraljevih vojnika da nisu mogli do kraja iskoristiti svoju prednost. Strijele
koje su Freosel i drugi branitelji pokupili letjele su s obronka, a zeleno odjevena Erkvnstraa bila je prisiljena
povu"i se izvan dometa, %ekaju"i da se projektili potroe. Vojvoda Fengbald u crvenom je plastu jahao napri-
jed-natrag po %istom dijelu leda u sredini jezera, vitlaju"i ma%em i gestikuliraju"i.
Njegove trupe ponovno su napale, ali ovaj su put branitelji bili spremni te se val konjanika Erkvnstrae slomio
na velikim zidovima od trupaca. Sila koja se sjurila s obronka tada je probila zelenu liniju i zarila se duboko u
sredite Fengbaldove vojske. Nisu bili dovoljno snani da prepolove vojvodine snage, ina%e bi bitka krenula u
posve drugom smjeru, ali jo dok su ih odbijali uz teke gubitke, bilo je jasno da su Deornothovi seoski vojnici
pronali obnovljenu odlu%nost. Znali su da su se na ovom polju mogli boriti gotovo ravnopravno; bilo je o%ito da
ne"e predati svoj dom kraljevim ma%evima bez krvave naplate.
Sunce je dosegnulo vrke linije drve"a, jutarnja se svjetlost upravo slijevala na suprotnu stranu doline. Led je
ponovno prekrila gusta magla. Dolje u polumraku borba je postala o%ajni%ka dok su se ljudi hrvali ne samo
medu sobom nego i s prevrtljivim bojitem. Obje strane %inile su se odlu%niina da "e zavriti do no"i i to pitanje
pobjednika rijeiti zauvijek. Prema broju nepomi%nih prilika koje su ve" leale razasute po zale'enom jezeru,
nije bilo dvojbe da "e do poslijepodneva preostati malo Sesuad'rinih branitelja koji bi mogli to osporiti.
Unutar prvog sata poslije zore, Simon je zaboravio na Camarisa, na Svijetlog Ivana, %ak i na Boga. Osje"ao se
poput brodice zahva"ene stra-hotnom olujom, ali valovi koji su prijetili da ga potope imali su lica i nosili otra
sje%iva. Danas nije bilo pokuaja da se trolovi zadre kao rezerva. Joua je bio siguran da "e Fengbald
jednostavno slati svoje ljude na Sesuad'rine branitelje sve dok ih ne atre, pa nije bilo smisla ikoga pokuavati
iznenaditi. Nije bilo reda u bitki, tek kostur zapovjednitva na bojinici, poderane zastave i daleki zvu%i roga.
Protivni%ke vojske zajedno su juriale, sudarale se i privijale jedna uz drugu poput utopljenika, a onda se
povla%ile da otpo%inu prije idu"e navale, ostavljaju"i tijela palih izloena na maglovitom jezeru.
Dok je napad Erkvnstrae pritiskivao branitelje uz barikade, Simon spazi kad je trolskog pastira Snenneqa
probolo koplje nekog Erkvnstra-ara te ga sasvim podiglo iz sedla njegova ovna i pribolo na trupce barikade.
Iako je trol nedvojbeno bio mrtav ili na samrti, oklopljeni stra-ar i%upao je svoje oruje i ponovno ga zabio u
malo tijelo dok je ono klizilo niza zid, zaokrenuvi koplje kao da ubija kukca. Simon, pobjes-njevi, potjera Domu
kroz procijep u stisci ljudi i zamahne ma%em svom snagom umalo odrubivi glavu straaru koji se sruio s konja i
pao na zale'eno jezero prolijevaju"i krv. Simon se sagne i dohvati Snenneqov koni kaputi", podigavi ga s tla
ibs@crostuff.net

167

jednom rukom ne osjetivi teinu. Tro-lova se glava klatila; njegove su sme'e o%i slijepo zurile. Simon privije
maleno, zdepasto tijelo uza se, ne obaziru"i se na krv koja mu je natopila hla%e i sedlo.
Neto kasnije zatekao se na rubu bitke. Snenneqova tijela nije bilo. Simon nije znao je li ga odloio ili ispustio;
nije se sje"ao ni%eg osim zaprepatenog, uplaenog lica mrtvog trola. Na %ovje%uljkovim usnama i izme'u zubi
bilo je krvi.
Bilo je lako mrziti ako nije razmiljao, otkrio je Simon. Ako bi vidio lica neprijatelja samo kao blijede mrlje
unutar njihovih kaciga, ako bi vidio njihova razjapljena usta kao grozomorne crne jame, bilo je lako sjuriti se na
njih i razbiti ih svom snagom, pokuati odvojiti kvrgave glave i udove koji su mlatarali od tijela sve dok mrski
stvorovi nisu bili mrtvi. Tako'er je shvatio da ako se ne bi bojao umiranja - a u ovom trenutku nije: osje"ao se
kao da mu je sav strah sagorio - bilo je lako preivjeti. Ljudi protiv kojih je jahao, iako su bili uvjebani borci,
mnogi od njih veterani nekoliko bitaka, %inili su se preplaeni Simonovim svrsi-shodnim nasrtajima. Vitlao je i
vitlao, svaki udarac bio mu je jednako jak ili ja%i od posljednjeg. Kad bi oni podigli svoja oruja, zamahnuo bi na
njihove ruke i glave. Ako bi se povukli da ga pokuaju izvesti iz ravnotee, potjerao bi Domu ravno u njihov bok i
nastavio mlatiti kao to je Ruben Medvjed neko" %eki"ao vru"u kovinu u stajama Visotvrde. Prije ili kasnije,
otkrio je Simon, izraz straha uuljao bi im se u o%i, a bjeloo%nice bi zabljesnule u dubinama njihovih kaciga. Prije
ili kasnije ustuknuli bi, ali Simon bi nastavio udarati, vitlati i sje"i sve dok ne bi pobjegli ili pali. Tada bi usrkao
zrak duboko u plu"a, sluaju"i tiho, ali nemogu"e brzo bubnjanje vlastita srca, sve dok mu gnjev ne bi
preporodio snagu, a on odjahao u potrazi za ne%im drugim za sje%enje.
Krv je liptala, lebde"i dugo poput crvene magle. Konji su padali, noge se gr%evito ritale. Buka bitke bila je tako
jaka da je se zapravo nije moglo %uti. Dok se gurao kroz krvoproli"e, Simon osjeti da su mu se ruke pretvorile u
eljezo - krute, %vrste poput otrice koju je drao u aci; nije imao konja, ve" %etiri snane noge koje su ga nosile
kamo je htio i"i. Bio je poprskan krvlju, djelomice i svojom, ali nije osje"ao nita osim vatre u grudima i spasti%ke
potrebe da atre stvorove koji su doli oteti njegov novi dom i poklati njegove prijatelje.
Simon nije znao, ali pod kacigom mu je lice bilo mokro od suza.
Zastor kao da se napokon podigao, putaju"i svjetlost u mra%nu odaju Simonovih ivotinjskih misli. Nalazio se
negdje blizu sredine jezera i netko je dozivao njegovo ime.
"Simone!" Bio je to visok glas, ali %udan. Na trenutak nije bio sasvim siguran gdje se nalazi. "Simone!" ponovno
zovne glas.
Spustio je pogled, trae"i onog tko je progovorio, ali pjeak koji je tamo sklup%an leao vie nikog ne"e dozivati.
Simonova zastrauju"a umrtvljenost otopi se jo vie. Truplo je pripadalo jednom od Fengbal-dovih vojnika.
Simon mu okrene le'a, ne ele"i gledati %ovjekovo omlo-havljeno lice.
"Simone, do'i!" Sisqi je, u pratnji dvojice svojih trolskih sunarodnjaka, jahala prema njemu. Jo dok je okretao
Domu prema pridolicama, nije mogao a da ne promotri ute o%ne proreze osedlanih ovnova. to li su mislili?
to su ivotinje mogle misliti o ovakvoj stvari?
"Sisqi." On trepne. "to...?"
"Do'i, do'i brzo!" Pokazala je kopljem prema mjestu bliem barikadama. Bitka je jo plamtjela, i iako je Simon
uporno zurio, znao je da bi samo netko poput starog Jarnauge mogao prona"i smisao u takvom kaosu.
"Stoje?"
"Pomozi prijatelju! Tvojem Croohoku! Do'i!"
Simon udari petama o Domina rebra i pode za trolovima dok su oni vjeto okretali svoje ovnove. Doma je
posrtala po skliskoj povrini jezera idu"i za njima. Simon je mogao vidjeti da je kobila bila umorna, strano
umorna. Sirota Doma! Trebao bi zastati i dati joj vode... pustiti je da spava... spava... u Simonovoj je vlastitoj
glavi bubnjalo, a ljevicu kao da su mu prebili batinama.
Aedonova milosti, to sam u%inio? Sto sam danas u%inio?
Trolovi ga odvedoe u %vor bitke. Ljudi koje je ondje ugledao bijahu iscrpljeni gotovo do bezglavosti, poput
robova s Junog oto%ja poslanih da se tuku u starim nabbanskim arenama. (inilo se da protivnici pridravaju
jedni druge dok su udarali, a zveket oruja imao je bolan, neskladan zvuk, kao kad se zaori stotinu napuklih
zvona.
Sludiga i %vor branitelja opkolili su thrithinki pla"enici. Rimeranin je imao sjekiru u svakoj ruci. Bio je zba%en s
konja, ali dok se borio da zadri uporite na ledu, drao je dva izranjavana Thrithinana na odmaku. Simon i
trolovi pohitali su onoliko brzo koliko im je ledena podloga doputala, nasrnuvi na Sludigove napada%e s le'a.
Iako su gr%evi u ruci spre%avali Simona da zada %ist udarac, njegova otrica pala je blizu nezati"enog repa
jednog od thrithinkih konja, nagnavi ivotinju da se iznenada propne. Njezin jaha% se sru%i na led, gdje su ga
brzo dokraj%ili Sludigovi suborci. Rimeranin je upotrijebio konja koji je po-srtao bez jaha%a kao tit protiv
drugih neprijatelja, a onda uspio uvu"i nogu u stremen i uzverati se na sedlo, podigavi jednu od svojih sjekira
ba na vrijeme da obrani udarac Thrithinaninova zakrivljenog ma%a. Njihova su oruja jo dvaput zveknula, a
ibs@crostuff.net

168

onda Sludig, urlaju"i bez rije%i, otkva%i %ovjekovo sje%ivo iz zahvata jednom sjekirom, a drugu zakopa u
pla"enikovu glavu, probivi tvrdu konu kacigu kao da je ljuska jajeta. Metnuo je %izmu na mukar%eva prsa i
i%upao sjekiru; pla"enik se prevalio preko vrata konja i teko spuznuo na tlo.
Simon vikne Sludigu, a onda se brzo okrene kad je novi val borbe snano odgurnuo konja bez jaha%a u Domino
rame, umalo ga zbacivi iz sedla. Stisnuo je uzde, a onda se uspravio i utnuo uspani%eno stvorenje, koje je
zarzalo i pokualo prona"i oslonac na ledu prije nego to je oteturalo dalje.
Rimeranin se na trenutak zabulji u Simona kao da ga ne prepoznaje. uta mu je brada bila poprskana
kapljicama krvi, a verinja%a slomljena i rastrgana na nekoliko mjesta. "Gdje je Deornoth?"
"Ne znam! Upravo sam stigao!" Simon se podigne vie u sedlu da pogleda okolo, stisnuvi Domu koljenima.
"Bio je odsje%en." Sludig ustane na vlastitim stremenima. "Ondje! Vidim njegov plat!" Pokazao je prema stisci
Thrithinana u blizini, u %ijem se sreditu vidio bljesak plavog. "Do'i!" Sludig podbode pla"eni-kova konja
naprijed. Zvijer, nepotkovana posebnim eljeznim iljcima, klizila je i posrtala.
Simon dozove Sisqi i njezine prijatelje, koji su kopljima probadali ranjene Thrithinane. K"i Pastira i Lovkinje
vikne neto svojim suborcima na qanu%kom jeziku, pa su odgalopirali za Simonom i Sludigom.
Nebo je potamnjelo iznad njih dok su oblaci prekrivali sunce. Sada je roj si"unih pahulja po%injao ispunjavati
zrak. I magla kao da je postajala gu"a. Simonu se u%ini da vidi bljesak grimiza kako se pomi%e u tamnom moru
u kotac zahva"enih ljudi nedaleko ispred Sludiga. Je li to mogao biti Fengbald? Tu, u sreditu svega? (inilo se
nemogu"im da bi se vojvoda izloio tolikoj opasnosti kad su brojke i iskustvo bili na njegovoj strani.
Simon je imao manje od trenutka da razmisli o toj nevjerojatnoj mogu"nosti prije nego to se Sludig zabio u
hrpu Thrithinana, naslijepo udaraju"i oko sebe svojim sjekirama. Iako su dvojica pala ranjena pred
Rimeraninom, otvorivi mu put, Simon opazi da su se drugi kretali prema prolazu, a nekolicina ih je jo bila na
konjima: Sludiga "e opkoliti. Simonov osje"aj nestvarnosti postane jo snaniji. Stoje on tu radio? Ta nije bio
vojnik! Ovo je bilo ludilo. Ali to je drugo mogao? Njegovi su prijatelji bili ranjeni i ubijeni. Potjerao je konja
naprijed, vitlaju"i ma%em na bradate pla"enike. Svaki udarac mu je sada trzao ruku, bol se poput vatrenog
jezika dizala od ramena do lubanje. Iza sebe je %uo neobi%ne jecave pokli%e Sisqi i njezinih Qanuca, a onda se
probio.
Sludig je sjahao s konja. Kle%ao je pokraj prilike u plastu boje ranog ve%ernjeg neba. Bio je to Deornoth, a lice
mu je bilo vrlo blijedo. Ispod Jouina viteza, napola pokriven njegovim modrim platem, iznimno mii"av
Thrithinanin leao je na le'ima, slijepo bulje"i u obla%no nebo s koricom krvi na usnama. S izotrenom
jasno"om izbezumljenosti, Simon ugleda pahuljicu koja je doleprala i sletjela na pla"enikovo otvoreno oko.
"To je vo'a pla"enika", vikne Sludig ponad dernjave. "Deornoth ga je ubio."
"Ali Deornoth, je li iv?"
Sludig se ve" mu%io da podigne viteza s leda. Simon se ogleda da provjeri jesu li u neposrednoj opasnosti, ali
pla"enici bijahu odmamljeni u neki drugi dep promjenjivog kaosa. Simon brzo sjae i pomogne Sludigu podi "i
Deornotha na sedlo. Rimeranin uzjae i uhvati viteza koji se objesio poput slabo napunjene lutke.
"Loe", re%e Sludig. "Loe je. Moramo ga vratiti na barikade."
Krenuo je kasom. Sisqi i ostali trolovi uhvatie korak za njim. Rimeranin je usmjerio konja u irokom luku,
zaputivi se prema vanjskom rubu bojita i relativnoj sigurnosti.
Simon se mogao samo nasloniti na Domin bok, da"u"i, zure"i u Slu-digova le'a i Deornothovo mlitavo lice koje
je poskakivalo pokraj Ri-meraninova ramena. Stvari su bile zaista loe, koliko se to moglo zamisliti. Jiriki i Sithe
nisu dolazili. Bog nije drao ispravnim spasiti kreposne. Kad bi se samo cijeli stravi%ni dan mogao izbrisati.
Simon zadrhti. Gotovo mu se %inilo da "e sve nestati ako zatvori o%i, da "e se probuditi u svojem krevetu u
odajama za sluin%ad u Visotvrdi, dok "e proljetno sunce vani puzati po podnim plo%ama...
Stresao je glavom i s mukom se uspeo u sedlo, dok su mu noge drhtale. Potjerao je Domu naprijed. Nije imao
vremena pustiti umu da odluta. Nije imao vremena.
Ponovno je ugledao bljesak crvenog, sebi slijeva. Okrenuo se i spazio priliku u grimizu kako sjedi na bijelom
konju. Konjanikova kaciga bila je ureena srebrnim krilima.
Fengbald!
Polako, kao da se led pretvorio u ljepljivi med pod kopitima njegova konja, Simon potegne uzde i krene prema
oklopljenom mukarcu. Sigurno je ovo san! Vojvoda se nalazio iza malog %vora Erkvnstraara, ali njegova je
pozornost naizgled bila usmjerena na borbu to%no pred njim. Simon, na vanjskom rubu bitke, imao je %ist put.
Podbo je Domu naprijed.
Dok se primicao blie, ubrzavaju"i, srebrna kaciga kao da je rasla pred njim, blijete"i %ak i na mutnom svjetlu.
Grimizni plat i sjajna ve-rinja%a bili su poput rane na maglovitoj tami dalekog drve"a.
Simon vikne, ali prilika se ne okrene. Udario je %avlima %izama o Do-mine sapi. Ona ispusti dahtav zvuk i poja%a
brzinu; pjena joj poleti iz gubice. "Fengbald!" ponovno krikne Simon. Ovaj put vojvoda gaje izgleda %uo.
ibs@crostuff.net

169

Zatvorena kaciga okrene se prema Simonu. Prorez za o%i bio je bezizraajan i nedoku%iv. Vojvoda podigne ma%
jednom rukom i povu%e uzde da okrene konja prema napada%u. Fengbald se doimao sporim, kao da je ispod
vode, kao da se i on zatekao u nekom stranom snu.
Pod svojom kacigom, Simonove se usne povuku sa zuba. No"na mora, dakle. On "e biti Fengbaldova no"na
mora ovaj put. Zamahnuo je ma%em unatrag, osje"aju"i kako su mu mii"i u ramenima isko%ili i napeli se. Dok
se Doma obruavala na vojvodu, Simon zavitla ma%em objema rukama. Sreo se s vojvodinim sje%ivom u
potresaju"em sudaru koji ga je umalo gurnuo natrake sa sedla, ali neto je popustilo pod udarcem. Kad je
proao i kad se uspravio u sedlu, okrenuo je Domu u opreznom polukrugu. Fengbald je pao s konja, a ma% mu
se izbio iz ruke. Vojvoda je leao na le'ima, pokuavaju"i ustati.
Simon sko%i sa sedla i smjesta se posklizne, padaju"i naprijed i grubo sletjevi na laktove i koljena. Otpuzao je
tamo gdje se vojvoda jo borio za ravnoteu, a onda se podigao na koljena i tresnuo ma%em pljo-timice po
sjajnoj kacigi to je ja%e mogao. Vojvoda padne natrag, rairivi ruke iroko poput krila srebrnog orla na
njegovoj surki. Simon se uspentra na njega i sjedne mu na grudi. On, Simon, porazio je vojvodu Fengbalda! Jesu
li onda pobijedili? Da"u"i, brzo se ogledao oko sebe, ali %inilo se da ih nitko nije vidio. Nije bilo nikakva znaka
da se borba rijeila - skupine prilika jo su se mlatile u magli po cijelom jezeru. Zar je dobio bitku a da to nitko
nije opazio?
Simon isu%e svoj qanu%ki no iz korica i pritisne ga uz Fengbaldov vrat, a onda stane petljati oko vojvodine
kacige. Napokon ju je oslobodio, otrgnuvi je s malo obzira za udobnost njezina vlasnika. Bacio ju je u stranu.
Zavrtjela se na ledu dok se Simon naginjao naprijed.
Njegov zarobljenik bio je sredovje%an mukarac, "elav gdje nije bio sijed. U krvavim mu je ustima nedostajala
ve"ina zubi. On nije bio Fengbald.
"Prokletog mi Drveta!" prokune Simon. Svijet se ruio. Nita nije bilo stvarno. Zurio je u surku, u kacigu s
krilatim sokolom koja je leala nekoliko palaca dalje. Bile su Fengbaldove, u to nije bilo sumnje. Ali to nije bio
vojvoda.
"Prevareni!" protenje Simon. "O, Boe, prevarili su nas poput djece." U elucu mu nastane hladan %vor. "Majko
Aedonova - gdje je Fengbald?"

Daleko preko Osten Arda na zapadu, daleko od briga Sesuad'rinih branitelja, malena povorka izala je iz otvora
na obronku Grianspoga poput %ete bijelih mieva putene iz kaveza. Kad su ostavili sjenovite tunele, zastali su,
trep"u"i i mire"i na snjenom bljetavim.
Hernvstirci, broje"i tek par stotina, ve"inom ena, djece i staraca, razmiljeli su se u zbrci po kamenoj plo%i pred
spiljom. Maegwin osjeti da "e bez poticaja brzo ponovno mugnuti natrag u sigurnost pe"ina. Ravnotea je bila
vrlo osjetljiva. Bio je potreban velik trud s Maegwini-ne strane, sva njezina mo" nagovaranja, da uvjeri svoj
narod %ak i da se otisne na ovo naizgled presudno putovanje.
Bogovi naih predaka, pomislila je, Brynioch iRhynn, kad smo postali bezki%menjaci!? Samo je Diawen, duboko
diu"i hladan zrak ruku uzdignutih kao u obrednom slavlju, naizgled shva"ala slavu ovog mara. Izraz na
naboranu licu starog Craobhana nije ostavljao dvojbe o tome to je on mislio o ovoj ludoriji. Ali ostatak njezinih
podanika izgledao je ve"inom preplaeno, trae"i kakav lo predznak, kakvu izliku da se opet vrati.
Trebalo ih je potaknuti, to je bilo sve. Smrtnici su se bojali ivjeti onako kako su eljela njihova boanstva - bila
je to ve"a odgovornost nego to ju je ve"ina htjela nositi. Maegwin duboko udahne.
"Veliki su dani pred nama, narode Hernvstira", vikne ona. "Bogovi ele da si'emo s planine i da se suo%imo s
naim neprijateljima - neprijateljima koji su oteli nae domove, naa gospodarstva, nau stoku, svinje i ovce.
Sjetite se tko ste! Po'ite sa mnom!"
Krenula je prema puteljku. Polako, oklijevaju"i, njezini sljedbenici uhvate korak iza nje, drhte"i unato% tome to
su bili umotani u najtopliju odje"u koju su mogli prona"i. Mnoga su djeca plakala.
"Arnorane", zovne ona. Svira% harfe koji je hodao malko iza nje -moda se nadaju"i da "e uspjeti zaostati
dovoljno daleko da njegovu prisutnost nitko ne opazi - stupi naprijed, saginju"i se protiv sile vjetra.
"Da, moja gospo?"
"Hodaj uza me", naloi ona. Arnoran baci pogled niz strmo, snjeno lice planine to%no ispod uskog puteljka, a
onda brzo odvrati o%i. "elim da zasvira pjesmu", re%e Maegwin.
"Koju pjesmu, princezo?"
"Neku %ije rije%i svi znaju. Neku koja ohrabruje srca." Mislila je dok je hodala. Arnoran je nervozno gledao u
svoje noge. "Sviraj 'Ljiljan iz Cuimnhea.'"
"Da, moja gospo." Arnoran podigne harfu i stane prebirati uvodni napjev, izvode"i ga nekoliko puta da mu se
promrzli prsti ugriju. Tada zaista otpo%ne, sviraju"i dovoljno glasno da su ga oni iza mogli lako %uti.
"Lijepa je rua iz Hernysadharca ",
ibs@crostuff.net

170

pjevao je, uzdignuvi glas ponad vjetra koji je vrebao planinskim obronkom i komeao drve"e,
"Crvena ko krv, kao snijeg bijela,
Alja je sada ne"u brati,
Jer drugdje dua bi mi htjela."
Jedan po jedan isprva, a onda u skupinama, ostali u Maegwininoj %eti prihvatie stihove poznate pjesme.
"U Inniscrichu ljubice iz zemlje ni%u Tamne ko nebo za ve%eri rane, Alja ih ne"u jer su mi drae Krasotice moje
blistave, bajne.
Kod Abaingeata tratin%ice cvatu Ko zvijezde to sjaje duboko u no"i Alja ih ostavljam u dolini Zastat ne smijem,
dalje "u po"i.
Najsla'i od svih jedan cvijet raste Gdje rijeku slatke livade prate A ja sad hitam tamo gdje cvate Ljiljan iz
Cuimnhea.
Kad jednom zima vjetrove nove Da zalede travke i li"e pozove Znam tad "u se sjetit ljubavi ove Ljiljana iz
Cuimnhea..."
Do pripjeva vie se desetaka ljudi priklju%ilo pjesmi. (inilo se da se brzina mariranja pove"ala kako bi se
uskladila s ritmom stare pjesme. Glasovi Maegwinina naroda uzdigli su se sve dok nisu nadvikali vjetar - i
za%udo, vjetar je oslabio, kao da priznaje poraz.
Ostaci Hernvsadharca silazili su iz njihova planinskog uto%ita, pjevaju"i.
Zaustavili su se na izbo%ini snijegom zametene klisure i pojeli podnevni obrok pod mutnim i napregnutim
suncem. Maegwin je etala me'u svojim narodom, posebno poklanjaju"i panju djeci. Osje"ala se sretno i
ispunjeno prvi put nakon dugo vremena: Lluthova k"i napokon je radila ono to joj je bila svrha. Napokon
zadovoljna, osje"ala je kako njezina ljubav prema narodu Hernvstira izvire na povrinu - a isto je osjetio i njezin
narod. Neki od starijih ljudi moda su jo gajili bojazni prema ovom mahnitom pothvatu, ali djeci je on bio
%udesno zabavan; slijedili su Maegwin kroz logor, smiju"i se i vi%u"i, sve dok %ak i zabrinuti roditelji nisu na
trenutak uspjeli zaboraviti opasnost u koju su ulazili i potisnuti svoje sumnje. Naposljetku, kako je princeza
mogla biti tako puna svjetlosti i istine ako bogovi nisu bili uz nju?
Sto se ticalo Maegwin, ona je doslovce sve svoje dvojbe ostavila na Bradach Toru. Nagnala je cijelu druinu da
opet zapjeva i nastavi put prije nego to je minulo podne.
Kad su napokon stigli u podnoje planine, njezin narod kao da je dobio nadu. Za ve"inu njih, ovo je bilo prvi put
to su dotakli livade Hernvstira otkad su ih rimmersgardske trupe otjen! dine. Vra"ali su se ku"i.
i visine prije pola go-
Prva od Skalijevih predstraa pohitala je naprijedlu naletu kad je opazila da se mala vojska sputa s Grianspoga,
ali iznena'eno je poteg-nula uzde, dok su kopita njihovih konja iskapala golernfe grude snjenog praha, kad je
vidjela da vojska nije nosila oruje - zapravo, nije nosila nita u rukama osim djece u povojima. Rimerani, svi
okorjeli ratnici, neustraeni pometnjom i uasom bitke, zaprepateno su buljili u Mae-gwin i njezinu %etu.
"Stoj!" vikne vo'a. Bio je gotovo skriven u svojoj kacigi i krznom obrubljenom plastu, i na trenutak je izgledao
poput preplaenog jazavca koji trep"e na ulazu u svoje jazbine. "Kamo vi ili?"
Maegwin ga bahato pogleda zbog njegovog loeg vladanja zapadnja%kim jezikom. "Idemo tvojem gospodaru,
Skaliju od Kaldskrvkea."
Vojnici su izgledali, ako je to mogu"e, jo izbezumljeniji. "Toliko se predati ne biti potrebno", re%e voda. "Re"i
enama i djeci da %ekati tu. Mukarci po"i s nama."
Maegwin se namrti. "Budalo. Nismo se doli predati. Doli smo uzeti nau zemlju." Ona mahne rukom. Njezini
sljedbenici, koji su se zaustavili dok je govorila s vojnicima, ponovno navru naprijed.
Rimerani uhvatie korak za njima poput pasa koji pokuavaju %uvati stado neimpresioniranih i neprijateljskih
ovaca.
Dok su prolazili snjenim livadama izme'u pobreja i Hernvsadhar-ca, Maegwin osjeti kako gnjev u njoj
ponovno raste, gnjev koji je na neko vrijeme nadvladala divota pozitivnog djelovanja. Tu su red za redom
drevnih stabala, hrasta, bukve i johe, sravnile rimmersgardske sjekire, ogoljela su debla odvukli po izbrazdanom
tlu. Skalijevi vojnici i njihovi konji samljeli su zemlju oko njihova logora u zale'eno blato, a pepeo njihovih
bezbrojnih vatri raznio se po sivom snijegu. Samo je lice zemlje bilo ranjeno i ispa"eno - nije ni %udo to su
bogovi bili nesretni! Maegwin se ogleda oko sebe i spazi kako se njezin bijes zrcali na licima njezinih sljedbenika,
a njihove preostale sumnje sada su isparile poput kapljica vode na vru"em kamenu. Bogovi "e ponovno o%istiti
ovo mjesto, uz njihovu pomo". Kako je itko mogao misliti druga%ije?
Napokon, dok je poslijepodnevno sunce visjelo nabreklo na sivom nebu, stigli su na rubove samog
Hernvsadharca. Sad su bili dio znatno ve"eg mnotva: tijekom sporog pohoda Maegwinina naroda mnogi su
Rimerani dolutali iz logora da bi promatrali neobi%ni prizor, sve dok se nije %inilo da cijela okupatorska vojska
ibs@crostuff.net

171

ide za njima. Zdruena %eta, pribliivi se moda brojci od tisu"u dua, prolazila je uskim, spiralnim uli%icama
Hernvsadharca prema kraljevoj ku"i, Taigu.
Kad su stigli do velike %istine na vrhu breuljka, Skali od Kaldskrvkea ih je %ekao, stoje"i pred Taigovim golemim
hrastovim vratima. Rimer-anin je bio odjeven u svoj tamni oklop kao da o%ekuje borbu, a ispod ruke je nosio
kacigu ukraenu gavranom. Bio je okruen svojom ku"nom straom, legijom mrkih, bradatih ljudi.
Mnogi od Maegwinina naroda sada su, u tom kasnom %asu, osjetili da im se hrabrost pokolebala. Kao to su se
Skalijevi Rimerani drali na uljudnoj udaljenosti, tako su i mnogi iz Maegwinine druine usporili korake i po%eli
zaostajati. Ali Maegwin i nekolicina drugih - stari Craob-han, uvijek vjeran sluga, bio je jedan od njih - koraknu
naprijed. Maegwin je stupala bez straha ili oklijevanja prema %ovjeku koji je osvojio i brutalno podjarmio
njezinu zemlju.
"Tko si, eno?" zatrai Skali. Glas mu je bio iznena'uju"e mek, s nagovjetajem zamuckivanja. Maegwin gaje
%ula samo jedanput prije toga - Skali je viknuo prema hernvstirskom sklonitu u planini, objavljuju"i dar
izmrcvarenog tijela njezina brata Gwythinna - ali taj je uasni trenutak bio dovoljan: vi%u"i ili ap"u"i, Maegwin
je prepoznala glas i mrzila ga. Nos po kojem je Skali zaradio nadimak strio je uko%eno na irokom, vjetrom
oprljenom licu. O%i su mu bile prodorne i pametne. Nije vidjela ni tra%ka ikakvoj vrsti dobrote u njihovim
dubinama, ali to nije ni o%ekivala.
Naavi se napokon licem u lice s razoriteljem njezine obitelji, bila je zadovoljna vlastitom ledenom mirno"om.
"Ja sam Maegwin", izjavila je. "K"i Lluth-ubh-Llythinna, kralja Hernvstira."
"Koji je mrtav", kratko "e Skali.
"Kojeg si ubio. Dola sam ti re"i da je tvoje vrijeme zavrilo. Mora smjesta ostaviti ovu zemlju, prije nego to te
bogovi Hernvstira kazne."
Skali je paljivo zurio u nju. Njegovi su se straari smijuljili besmislenosti situacije, ali Otronosi nije. "A ako to
ne u%inim, kraljeva k"eri?"
"Bogovi "e odlu%iti o tvojoj sudbini." Govorila je spokojno unato% mrnji koja je u njoj kuhala. "A ona ne"e biti
dobra."
Skali je pogleda trenutak due, a onda mahne rukom nekolicini svojih straara. "Zatvorite ih. Budu li se opirali,
najprije ubijte mukarce." Straari, sada se otvoreno smiju"i, primaknu se da okrue Maegwinin narod. Jedno
od djece po%ne plakati, a onda mu ih se pridrui jo.
Dok su straari stavljali grube ruke na njezin narod, Maegwin osjeti kako joj se pouzdanje koleba. to se
doga'alo? Kad "e bogovi ispraviti
stvari? Ogledala se oko sebe, o%ekuju"i da "e smrtonosne munje doletjeti s neba ili da "e se tlo izdi"i i progutati
oskvrnitelje, ali nita se nije dogodilo. Izbezumljeno je potraila Diawen. Proro%i%ine o%i bijahu sklopljene u
zanesenoj koncentraciji, a usne su joj se bezglasno pomicale.
"Ne! Ne dirajte ih!" Maegwin krikne kad su straari podboli kopljima neku od uplakane djece, pokuavaju"i ih
postrojiti s ostalima. "Morate napustiti ovu zemlju!" viknula je sa svom ovla"u koju je mogla prizvati. "To je
volja bogova!"
Ali Rimerani nisu obra"ali panju. Maegwinino je srce lupalo kao da "e prepu"i. to se doga'alo? Zato su je
bogovi prevarili? Zar je sve ovo bila neka nerazumljiva smicalica?
"Brvnioch!" krikne ona. "Murhagh Jednoruki! Gdje ste!?"
Nebesa nisu odgovorila.

Svjetlost rane zore prodirala je kroz kjpnje, njeno trepere"i po smrvljenom kamenju. (eta od pedesepiifezova
na konjima i jo dvaput toliko pjeaka prola je kroz jo jed/in ruevni zid, klimavu hrpu nagrizenih, snijegom
posutih blokova pretu%enih blistavom rui%astom i sjajnom ljubi%astom caklinom koja ih js %inila ivotnijima od
obi%nog kamenja. Jahali su u tiini, a onda se roo%eli zavojito sputati obronkom prema ledenom jezeru, bijelom
prostranstvu ispresijecanom modrim i sivim koje je lebdjelo iza najudaljenijeg drve"a poput slikareve platnene
mree.
Na%elnik Helfgrim istegne vrat da pogleda natrag prema ruevinama, iako mu je to bilo nemali napor s rukama
vezanim za jabuku sedla.
"Dakle, to je to", izusti tiho. "Vilinski grad."
"Moda si mi potreban da me dovede do staze," prasne Fengbald, "ali to ne zna%i da ti ne mogu slomiti ruku.
Ne elim vie ni %uti o bilo kakvim 'vilinskim gradovima'."
Helfgrim se okrene, a natruha osmijeha izvije mu naborana usta. "teta je pro"i pokraj ne%eg takvog i ne
pogledati, vojvodo Fengbalde."
"Gledaj koliko ho"e. Samo za%epi usta." I on se mrko zabulji u vojnike na konjima, kao da ih izaziva da podijele
Helfgrimovo zanimanje.
ibs@crostuff.net

172

Kad su stigli do obale zale'enog jezera, Fengbald podigne pogled, zagladivi nesputanu crnu kosu dalje od lica.
"Ah. Oblaci se skupljaju. Dobro." Okrenuo se prema Helfgrimu. "Bit "e najbolje za sve da ovo obavimo po
mraku, ali nisam tolika budala da vjerujem kako jedan po-djetinjeni starac moe prona"i put po no"i. Osim toga,
Lezhdraka i ostali trebali su dosad stvoriti dovoljno nereda s druge strane brda da lijepo zaposle Jouu."
"Siguran sam." Helfgrim uputi vojvodi pomnjiv pogled. "Moj gospodaru, mogu li barem moje k"eri jahati pokraj
mene?"
Fengbald se sumnji%avo zapilji u njega. "Zato?"
Starac zastane na trenutak. "Teko mi je to izre"i, moj gospodaru. Vjerujem vam na rije%, molim vas, nemojte
misliti da nije tako. Ali bojim se da bi vai ljudi - pa, ako vam ne budu na oku, vojvodo Fengbalde, mogli izvesti
kakvu nepodoptinu."
Vojvoda se nasmije. "Pa nije valjda da se boji za krepost svojih k"eri, staro mom%e? Ako se ne varam, njihovi su
djevoja%ki dani odavno proli."
Helfgrim nije mogao prikriti trzaj. "Unato% tome, moj gospodaru, bilo bi ljubazno liiti brige o%evo srce."
Fengbald promisli na trenutak, a onda zvidukom pozove svojeg paa. "Izak, reci straarima koji nose ene da
dojau blie meni. Nitko se ne"e potuiti to su ih zamolili da jau uz svojega lenskog gospodara", dodao je u
star%evu korist.
Mladi Izak, koji je %ini se prieljkivao da mu je i samom doputeno da uop"e na ne%emu jae, nakloni se i
odljapka blatnjavom stazom.
Nekoliko %asaka kasnije straari se pojave. Helfgrimove dvije k"eri nisu bile vezane, ali je svaka sjedila na sedlu
pred jednim naoruanim %ovjekom, te su nemalo nalikovale na Hyrka nevjeste - koje su, kako se govorilo u
gradovima, %esto bivale otimane za no"nih plja%ki i bez ustru%avanja odnoene, preba%ene preko sedla svojih
otima%a poput vre"a brana.
"Jeste li dobro, k"eri?" upita Helfgrim. Mla'a, koja je plakala, otare o%i rubom plata i pokua se hrabro
nasmijeiti.
"Sasvim smo dobro, o%e."
"U redu. Bez suza, onda, moj mali kuni"u. Budi kao sestra. Nema se %ega bojati - zna da je vojvoda Fengbald
%ovjek od rije%i." "Da, o%e."
Vojvoda se blagonaklono osmjehne. On je znao kakav je %ovjek bio, ali bilo je dobro vidjeti da je to isto znao i
puk.
Vjetar je zapuhao ja%e kad su prvi konji stupili na led. Fengbald opsuje kad mu je konj zapeo pa je morao rairiti
noge da ostane uspravno. "(ak i da nemam drugog razloga," prosik"e, "ubio bih Jouu samo zato to me doveo
na ovo prokleto mjesto."
"Ljudi moraju daleko ute"i da pobjegnu vaoj dugoj ruci, vojvodo Fengbalde", re%e Helfgrim.
"Ne postoji tako daleko mjesto."
Snijeg dolepra sa sjevernog boka velebnog brda, gotovo vodoravno na jakom vjetru. Fengbald zakilji i navu%e
kukuljicu. "Jesmo li skoro tamo?"
I Helfgrim zakilji, a onda kimne i pokae prema mrlji dublje sjene pred njima. "Tamo je podnoje brijega,
gospodaru." Nastavio je zuriti dok rriu je snijeg frcao u o%i.
Fengbald se nasmijei. "Izgleda vrlo natmureno", dovikne ponad buke vjetra. "Zar je mogu"e da mi jo ne
vjeruje na rije%?"
Helfgrim spusti pogled na svoje sputane zglobove i napu"i usne prije nego to je odgovorio. "Ne, vojvodo
Fengbalde, ali svakako moram osje"ati barem malo tuge to izdajem ljude koji su prema meni bili ljubazni."
Vojvoda mahne rukom prema najbliim jaha%ima. "Da spasi svoje k"eri - dovoljno plemenit razlog. Osim toga,
Joui je ionako su'eno da izgubi. Ne moe kriviti sebe za njegov pad nita vie nego to se crv koji prodire
truplo moe kriviti za etvu Smrti." On se iskesi, zadovoljan time kako se izrazio. "Ni^iTcrivvile" od crva, vidi?"
Helfgrim podigne pogled. Njegova naborana koa posuta snijegom %inila se siva. "Moda sie u pravu, vojvodo
Fengbalde."
Brdo se sada uzdizalo nad njima kao prst podignut u upozorenju. (eta je bila tek nekoliko stotina rifova od ruba
leda kad Helfgrim ponovno pokae rukom.
"Tamo je staza, vojvodo Fengbalde."
Bila je to si"una pukotina u zelenilu, jedva vidljiva s njihova povoljnog poloaja. Ipak, Fengbald je mogao vidjeti
dovoljno da osjeti zadovoljstvo to je Helfgrim govorio istinu.
"A sad..." re%e vojvoda, kadli se odjednom neki glas dokotrlja s obronka.
"Stani, Fengbalde! Ne moe pro"i!"
ibs@crostuff.net

173

Vojvoda zaustavi konja, prepadnut. Malena skupina sjenovitih prilika pojavila se na rubu puteljka. Jedna od njih
podigne ruke da obuhvati usta. "Odlazi, Fengbalde - odlazi i ostavi ovo mjesto. Vrati se u Erkynland i ostavit
"emo te na ivotu."
Vojvoda se naglo okrene i pljusne Helfgrima po glavi. Starac se zaljulja i umalo padne, ali sputani ga zglobovi
zadre u sedlu. "Izdajice! Rekao si da "e biti samo nekoliko straara!"
Helfgrimovo lice se objesi od straha. Fengbaldov biljeg crvenio mu se na blijedom obrazu. "Nisam lagao,
gospodaru! Pogledajte, samo ih je nekoliko."
Fengbald mahne svojim %etama da zadre poloaj, a onda odjae malko naprijed, zure"i. "Vidim samo a%icu
vas", vikne ljudima na pu-teljku. "Kako "ete me sprije%iti?"
(ovjek najblii rubu korakne naprijed. "Ho"emo, Fengbalde. Dat "emo ivote i vie od toga da te zaustavimo."
"Vrlo dobro." Vojvoda je o%ito zaklju%io da se ipak radilo o blefu. "Onda "u vam dopustiti da se pourite i
predate ih." Podigao je ruku kako bi naredio %etama naprijed.
"Stani!" zovne prilika. "Pruit "emo ti posljednju priliku, prokletni-%e! Znam da mi ne prepoznaje lice, ali
poznaje li ime? Ja sam Freosel, Freobeornov sin."
"to me briga, lu'a%e?" vikne Fengbald. "Nita mi ne zna%i!"
"Kao ni moja ena i djeca, moj otac i majka, i svi drugi koje si ubio!" Krna prilika stupi na led s ostatkom svojih
suboraca. Bilo ih je manje od tuceta sve u svemu. "Spalio si pola Falshirea, kurvino kopile! Sad je doao %as da
plati!"
"Dosta!" Fengbald se okrene kako bi mahnuo svojim ljudima da krenu naprijed. "Uzbrdo i ra%istite lu'ake. To
je pravo takorsko leglo!"
Freosel i njegovi suborci sagnu se i podignu neto to je isprva nalikovalo na sjekire, ma%eve ili neko drugo
oruje kojim "e se obraniti. Casak kasnije, dok su njegovi ljudi po%eli voditi svoje nesigurne konje pokraj njega,
Fengbald na svoje zaprepatenje spazi da su branitelji brda vitlali tekim maljevima. Freosel prvi spusti svoj,
tresnuvi njime o led kao u glupom o%aju. Njegovi suborci sa svake strane po'oe naprijed i pridruie mu se.
"Sto to rade!?" zaurla Fengbald. Najdalji od njegovih vojnika jo je bio stotinu rifova od obale. "Zar su svi Jouini
ljudi pomahnitali od gladi?"
"Ubijaju vas", izusti miran glas iza njega.
Vojvoda se okrene i ugleda Helfgrima, jo sputanog za sedlo. Njegove k"eri i njihovi straari stajahu u blizini, a
vojnici su izgledali u isti mah uzbu'eno i zbunjeno.
"O %emu to blebe"e?" zarei Fengbald, podigavi ma% kao da "e odsje"i starcu glavu. Prije nego to se uspio
prima"i korak blie, za%uo se stravi%an, zagluuju"i prasak, kao slamanje kostiju diva. Trenutak poslije ponovno
se oglasio. Negdje na najudaljenijem rubu Fengbaldove %ete odjednom se za%uo urlik ljudskih glasova i, jo
jezivije, gotovo ljudski vrisak prestravljenih konja.
"to se doga'a?" zatrai vojvoda, upinju"i se da vidi iza guve jaha%a.
"Pripremili su vam led, Fengbalde. Ja sam im pomogao to isplanirati. Vidite, i mi smo Falshirci." Helfgrim je
govorio dovoljno glasno da ga se %uje ponad vjetra. "Moj brat je bio njegov na%elnik, to biste vi smjesta znali
da ste se potrudili do"i onamo iz drugog razloga osim da nam otimate na kruh, nae zlato, %ak i nae mlade
ene za svoju postelju. Niste valjda mislili da "emo stajati po strani i pustiti vas da unitite ono malo naeg
naroda koje je izbjeglo vaem zvjerstvu?"
Za%uo se jo jedan prodoran prasak i odjednom, samo nekoliko ri-fova dalje od na%elnika i vojvode, pukotina se
zapjeni crnom vodom gdje se trenutak prije nalazio led. Jo se leda smrvi i odlomi du otvora; par konjanika
prevali se unutra, mlataraju"i na trenutak prije nego to ih je usisala tama.
"Ali i ti "e poginuti, prokletni%e!" vikne Fengbald, tjeraju"i konja prema starcu.
"Naravno da ho"u. Dovoljno je da smo moje k"eri i ja osvetili ostale - njihove "e nas due do%ekati." A onda se
Helfgrim nasmijei, hladnim osmijehom bez trunka veselja.
Fengbalrf"eodjednom zatekne ba%en u stranu kad se bijela povrina rasprsm la pod njim, kljocnuvi uvis
poput zmajevih ralja. Trenutak kasnije voj1 odin je konj nestao, a on je stiskao grubu plo%u leda koja se
nesigurno 1 uljala. Njegove %izme i hla%e ve" su bile uronjene u ledenu vodu. "Pon ozi mi!" krikne.
Jezovito, Helfgrim i njegove k"eri jo stajahu uspravno, sjede"i na svojim pomahnitalim konjima samo par
lakata dalje. Njihovi su straari puzali po preostalom komadu neslomljenog leda, napreu"i se da stignu u
zaklon uspravne stijene. "Prekasno", vikne starac. Dvije su ene buljile u vojvodu, raskola%enih o%iju dok su se
borile da obuzdaju uas. "Prekasno za vas, Fengbalde", ponovi Helfgrim. Trenutak poslije, uz iznenadan kripe"i
prasak, cijeli dio na kojem je trojka stajala sa svojim konjima prelomi se i srui u valovitu crnu vodu. Na%elnik i
njegove k"eri nestadoe poput duhova otjeranih jutarnjim zvonom.
ibs@crostuff.net

174

"Upomo"!" vrisne Fengbald. Prsti su mu gubili uporite. Dok je klizio, komad leda uza koji se privijao po%ne se
kriviti. Suprotni je kraj sezao prema sivom nebu dok je njegov nemilosrdno zaranjao. Fengbaldove se o%i izbulje.
"Ne! Ne mogu umrijeti! Ne mogu!"
Neravna plo%a leda, sada gotovo okomita, izgubi ravnoteu i naglo se prevrne. Vojvodina ruka u rukavici kratko
zagrabi zrak, a onda nestane.
Sunce je udaralo u Maegwinine o%i. Sumnja joj se usijecala u srce, alju"i crne zrake boli kroz sve njezine udove.
Oko nje Skalijevi Rimer-ani okupljali su njezin narod, bockaju"i ih vrhovima kopalja, gone"i ih kao da su zvijeri.
"Bogovi naeg naroda!" Glas joj prepukne u grlu. "Spasite nas! Obe"ali ste!"
Skali Otronosi se priblii, smiju"i se, ruku zadjenutih o pojas. "Tvoji su bogovi mrtvi, djevojko. Kao i tvoj otac.
Kao i tvoje kraljevstvo. Ali moda mi jo bude od koristi." Maegwin je mogla nanjuiti njegov zadah, poput
otrog, istrunulog vonja prestare divlja%i. "Runa si, haja, ali ima duge noge... a ja volim duge noge. Bolje nego
da bude kurva mojim ljudima, ha?"
Maegwin korakne natrag, podiu"i ruke kao da se eli obraniti od udarca. Prije nego to je ita mogla re"i, zrak
presije%e zvuk dalekog roga. Skali i neki od njegovih ljudi se okrenu, iznena'eni. Rog se ponovno oglasi, sada
glasnije, jasan, rezak i mo"an. Odsvirao je kaskadu nota koje su odjekivale Taigom i preko poljana
Hernvsadharca. Mae-gwin se zabulji.
Bio je to isprva samo bljesak, lelujavi sjaj odnekud s istoka. Kopita su stvarala ubore"i zvuk, poput rijeke nakon
jakih kia. Skalijevi ljudi poletjee za kacigama koje su odbacili kad su otkrili prirodu Maegwinine druine
sljedbenika; sam Skali po%eo je urlati da mu dovedu konja.
Bila je to vojska, shvati Maegwin - ne, bio je to san, san utjelovljen i puten na slobodu na snjenim livadama.
Napokon su dolazili!
Rog ponovno odjekne. Jaha%i su grmjeli prema Hernvsadharcu, nemogu"e brzi. Oklop im se sjajio u svim
duginim bojama - nebesko modroj, rubin grimiznoj, lisno zelenoj, naran%astoj i crvenoj boji sutonske maglice.
Mogla ih je sada %uti kako pjevaju dok su jahali, visoko i blistavo poput jata nevjerojatno muzikalnih ptica.
Jaha%a je moglo biti stotinu ili deset tisu"a: Maegwin nije ni pokuavala pogoditi, jer je u predivnom uasu
njihova dolaska bilo gotovo nemogu"e predugo zuriti u njih. Leprali su bojom, zvukom i svjetlom, kao da se
svijet rastvorio, a sirova se tvar sna prelila u njega.
Rog se opet oglasi. Maegwin, odjednom sasvim sama, posrne prema Taigu, posve nesvjesna u tom %asu da je to
prvi put to je dotakla drvene zidove otkad je Skali natjerao njezin narod u bijeg. Obeshrabreni Rimer-ani
okupljali su se na obronku pod velikim dvorom njezina oca, razmi-ljevi se i vi%u"i dok su se trudili natjerati
konje da se suo%e s nedoku%ivim neprijateljem. Rogovi nadolaze"e vojske ponovno se oglase.
Bogovi su doli! Maegwin se okrene na vratima da pogleda. Vrhunac svih njezinih patnji i nade napokon je bio
tu, plamte"i preko snjenih poljana da spasi njezin narod. Bogovi! Bogovi! Dovela je bogove!
Iz Taiga dopre zveket. Jo je Skalijevih ljudi naviralo van, navla%e"i kacige, petljaju"i oko pojaseva za ma%eve.
Jedan od njih se sudari s Maegwin zavrtjevi je i odbacivi na put drugom, koji podigne svoju oklopljenu aku i
spusti je razornom snagom na njezinu glavu.
Maegwinin svijet naglo i%ezne.

Binabikje bio taj koji je napokon pronaao Simona, zajedno sa Sisqi koja mu je pomogla traiti - ili je to prije bila
Qantaqa, %iji je nos mogao razabrati pravi miris %ak i u ludilu koje je okruivalo Sesuad'ru. Pronali su ga kako
sjedi prekrienih nogu na ledu pokraj nepomi%ne prilike koja je nosila Fengbaldov oklop. Doma je stajala nad
njim, drhte"i na stra-hotnom vjetru, njuke blizu Simonova uha. Qantaqa apom dotakne mladi"evu nogu i
ispusti mek zvuk dok je %ekala svojeg gospodara.
"Simone!" Binabik otetura prema njemu po gruboj povrini jezera. Tijela bijahu razasuta svud naokolo, ali trol
nije zastao da pogleda nijedno od njih. "Jesi li ozlije'en?"
Simon polako podigne glavu. Grlo mu je bilo tako grubo da mu je glas bio jedva ja%i od apta. "Binabik? to se
dogodilo?"
"Jesi li dobro, Simone?" (ovje%uljak se sagne da pregleda svojeg prijatelja, a onda se uspravi. "Ima mnogo
rana. Moramo te odvesti natrag."
"to se dogodilo?" ponovi Simon. Binabik ga je povla%io za ramena, pokuavaju"i mu pomo"i da ustane, ali
%inilo se da Simon ne moe skupiti snagu. Sisqi pri'e i stane u blizini, %ekaju"i da vidi ho"e li Binabiku ustrebati
njezina pomo".
"Pobijedili smo", re%e Binabik. "Cijena na %ije smo se pla"anje dali je velika, ali Fengbald je mrtav."
"Ne." Izraz zabrinutosti preleti Simonovim oronulim licem. "Nije bio on. Bio je netko drugi."
ibs@crostuff.net

175

Binabik baci pogled na priliku koja je leala u blizini. "Znam, Simone. Na drugom se mjestu Fengbald nalazi
mrtav - stranom smr"u, i za mnoge druge osim njega. Ali do'i. Treba ti vatra i hrana i netko da se dade na
vi'anje tvojih rana."
Simon duboko zastenje kad je pustio da ga %ovje%uljak podigne na noge. uplji zvuk je izmamio jo jedan
zabrinuti Binabikov pogled. Simon hramaju"i prije'e par koraka, a onda se zaustavi i dohvati Domi-ne uzde. "Ne
mogu se popeti u sedlo", promrmlja tuno.
"Hodaj onda, ako moe", re%e Binabik. "Sa sporo"u. Sisqi i ja hodat "emo s tobom."
S Qantaqom ponovno na %elu, okrenuli su se i zaputili prema Kamenu, %iji je vrh bio obojen rui%astim svjetlom
zamiru"eg sunca. Sve gu"a magla visjela je nad ledenim jezerom, a svud uokolo gavrani su skakutali i tr%karali
od tijela do tijela poput si"unih crnih demona.
"O, Boe", izusti Simon. "Ho"u i"i ku"i."
Binabik samo odmahne glavom.

Baklje u blatu

Stanite." Cadrachov je glas bio gotovo apat, ali napetije ton bio o%it. "Stanite odmah."
Isgrimnur potisne motku sve dok nije dotakla blatno dno plovnog kanala zaustavivi njihovo napredovanje.
(amac ponovno njeno dopluta u a. "to je, %ovje%e?" re%e razdraeno. "Sve smo preli deset puta. Sad je
vrijeme za pokret."
Na pramcu %amca stari je Camaris pipao duga%ko koplje koje je Isgrimnur na%inio od krute mo%varne trske. Bilo
je tanko i lako, a vrak su brusili o kamen sve dok nije postao otar poput uboji%ina bodea. Stari se vitez, kao i
obi%no, doimao nesvjesnim razgovora svojih suputnika. Odvagnuo je koplje i izveo spor, laan ubod, zarivi vrh
u mirnu vodu.
Cadrach uvu%e dubok, drhtav dah. Miriamele pomisli kako izgleda kao da je na rubu suza. "Ne mogu i"i."
"Ne moe?" Isgrimnur umalo vikne. "Kako to misli, ne moe? Bila je tvoja ideja da %ekamo jutro prije nego
to u'emo u gnijezdo! to to sad govori!?"
Redovnik odmahne glavom, nesposoban susresti vojvodin pogled. "Pokuao sam se ohrabriti cijele no"i.
Izgovarao sam molitve cijelog jutra -ja!" Okrenuo se prema Miriamele s izrazom sumorne ironije. "Ja! Ali ipak ne
mogu to u%initi. Kukavica sam i ne mogu u"i u... to mjesto."
Miriamele isprui ruku i dotakne mu rame. "(ak ni da spasi Tiama-ka?" Pustila je da joj ruka njeno po%iva, kao
da se redovnik pretvorio u krhko staklo. "I kao to si rekao, %ak ni da spasi nas? Jer bez Tiama-ka se nikad
ne"emo izvu"i odavde."
Cadrach zakopa lice u ruke. Miriamele osjeti kako joj se vra"a tra%ak njezina starog nepovjerenja. Zar je
redovnik glumio? to je drugo imao na pameti?
"Boe, oprosti mi, gospo," jaukne on, "ali jednostavno ne mogu u"i u onu rupu s onim stvorenjima. Ne mogu."
Zadrhtao je. Bio je to gr%evit pokret tako nekontroliran da je Miriamele posumnjala da se moglo raditi o varci.
"Davno sam se odrekao prava da sebe nazivam %ovjekom", re%e Cadrach kroz rairene prste. "Nije me briga za
vlastiti ivot, vjerujte mi. Ali - ne - mogu - i"i."
Isgrimnur gun'anjem izrazi svoju frustraciju. "Dakle, prokletni%e, ovo je kraj. Trebao sam ti razbiti lubanju kad
smo se sreli, kao to mi je i bila namjera." Vojvoda se okrene prema Miriamele. "Nisam smio dopustiti da me
odgovori od toga." Ponovno je prezrivo pogledao Cad-racha. "Otmi%ar, pijanac i kukavica."
"Da, vjerojatno ste me trebali ubiti kad ste imali priliku", Cadrach se tiho sloi. "Ali obe"avam vam da bi vam
bilo bolje to u%initi sada nego me vu"i sa sobom u ono blatno gnijezdo. Ja tamo ne idem."
"Ali zato, Cadrach?" upita Miriamele. "Zato ne"e?"
On je pogleda. Njegove upale o%i i od sunca pocrvenjelo lice kao da su je preklinjali za razumijevanje, ali njegov
mrki osmijeh pokazivao je da ga nije o%ekivao. "Jednostavno ne mogu, gospo. Ono... ono me podsje"a na
mjesto gdje sam ve" bio." Ponovno je zadrhtao.
"Koje mjesto?" ona upita, ali Cadrach ne htjede odgovoriti. "Aedone na Svetom Drvetu", prokune Isgrimnur. "I
to "emo sad?"
Miriamele se zagleda u lelujavi a, koji ih je u ovom %asu skrivao s vidika ghantskog gnijezda nekoliko stotina
rifova uzvodno. Blatna obala u blizini mirisala je na oseku. Napu"ila je nos i uzdahnula. to su zaista mogli?
Nisu %ak ni uspjeli stvoriti plan sve do kasnog poslijepodneva prethodnog dana. Postojala je velika mogu"nost
daje Tiamak ve" mrtav, to je bilo kakvu odluku %inilo jo teom. Iako to nitko nije izravno htio re"i, svi su mislili
da bi bilo najbolje nastaviti dalje, nadaju"i se da "e se Wra-njanin kojeg su pronali u Tiamakovu %amcu
dovoljno oporaviti da ih vodi. Ako to propadne, moda otkriju jo nekog mo%varnog uro'enika koji "e im
pomo"i da iza'u iz Wrana. Nitko nije bio zadovoljan idejom da napusti Tiamaka, iako se to %inilo najsigurnijim
ibs@crostuff.net

176

putem, ali bilo je uasno zamisliti to "e morati u%initi kako bi doznali je li jo iv i kako bi ga spasili ako se to
pokae istinitim.
Ipak, kad je Isgrimnur na kraju rekao da ostaviti Tiamaka nije ae-donitski, Miriamele je osjetila olakanje. Nije
htjela pobje"i a da barem ne pokua spasiti Wranjanina, ma kako uasna bila zamisao ulaska u ono gnijezdo.
Uostalom, podsjetila je samu sebe, suo%ila se s gotovo jednakim strahotama proteklih mjeseci. U svakom
slu%aju, kako bi mogla ivjeti dalje ako se uspije spasiti i ako bude prisiljena sje"ati se stidljivog malog u%enjaka
kojeg su ostavili onim kljocavim %udovitima?
Cadrach - %ak se i tada %inio u ve"em strahu od gnijezda nego ostali - neumorno se zalagao da %ekaju do jutra.
Njegovi su se razlozi %inili dobrima: imalo je malo smisla pokuavati neto tako vratolomno bez ratnog plana, a
jo manje po%eti kad je skoro padao mrak. U tom slu%aju, rekao je Cadrach, ne"e im trebati samo oruje ve" i
baklje, jer iako je gnijezdo naizgled imalo otvore koji su proputali svjetlost, tko je znao kakvi mra%ni prolazi
protje%u njegovim srcem? Stoga su se s time sloili.
Pronali su ukavi umarak debelog zelenog aa na rubu plovnog kanala i utaborili se u blizini. Podru%je je bilo
blatno i vlano, ali prili%no daleko od gnijezda, to mu je bila dovoljna preporuka. Isgrimnur je uzeo svoj ma%
Kvalnir i odsjekao velik sveanj trstike, a onda su ga on i Cadrach prekalili nad ugarcima logorske vatre. Neke su
stabljike izrezali i naotrili da na%ine kratka ubodna koplja; drugima su rascijepili vrhove i izme'u polovica nabili
kamenje, a onda ih svezali tankom lozom kako bi na%inili toljage. Isgrimnur je alio za manjkom dobrog drva i
konopca, ali Miriamele se divila njihovu djelu. Vie je ohrabrivalo u"i u gnijezdo %ak i s tako primitivnim orujem
nego uetati praznih ruku. Na kraju, rtvovali su neto odje"e koju je Miriamele ponijela iz Seoskog Luga,
rasparavi je za krpe koje su %vrsto omotali oko preostalih trstika. Miriamele je zgnje%ila jedan list drveta koje je
Tiamak nazvao uljanom palmom tijekom svoje botani%ke ture nekoliko dana prije, te potom umo%ila u nj krpu i
prinijela tkaninu logorskoj vatri. Zadrao je plamen, otkrila je, iako ne poput pravog ulja za svjetiljke; miris
njegova dima bio je otar i smradan. Ipak, s pomo"u njega baklje "e gorjeti malko dulje, a ona je imala osje"aj
da "e im biti potrebna svaka sekunda koju mogu kupiti. Ubrala je rukovet paprati i utrljala zgnje%enu sr u krpe
za baklje sve dok joj ruke nisu bile obloene biljnim sokom do te mjere da su joj se prsti slijepili.
Kad se no"no nebo napokon po%elo razdanjivati, to%no prije zore, Isgrimnur je probudio druinu. Odlu%ili su
ostaviti ranjenog Wranjani-na u logoru: nije imalo smisla uvla%iti ga u daljnju opasnost, jer se %inilo daje ve"
ionako bio iznemogao i izgladnio gotovo do smrti. Ako preive pokuaj da spase Tiamaka, uvijek su se mogli
vratiti po njega; ako pak ne, barem "e imati priliku da preivi i pobjegne na svoju ruku.
Isgrimnur podigne motku na povrinu vode i otrese blato koje se zalijepilo za dno. "Dakle? to "emo? Redovnik
je bezvrijedan."
"Moda jo postoji na%in kako nam moe pomo"i." Miriamele znakovito pogleda Cadracha. On je i dalje
odvra"ao lice. "U svakom slu%aju, svakako moemo nastaviti s prvim dijelom onog to smo planirali, zar ne?"
"Valjda." Isgrimnur je zurio u Hernvstirca kao da bi elio na njemu iskuati koju batinu od trske. Gurnuo je
motku u redovnikove ruke. "Bacimo se na posao. A ti budi od neke proklete koristi."
Cadrach otisne %amac iz lelujave ume trstike u iri dio plovnog kanala. Jutarnje sunce danas nije bilo vrlo jasno,
ve" skriveno iza %a'ave plahte oblaka, ali zrak je bio jo sparniji nego proteklog dana. Miriamele osjeti koprenu
znoja na %elu i poeli da ima hrabrosti izazivati krokodile tako to bi na primjer izula %izme i bu"kala nogama po
mrkoj vodi.
Klizili sii plovnim kanalom sve dok nisu napokon stigli nadomak svojega cilja, a onda se primakli blie obali i
polako i oprezno zali uz kanal, pokuavaju"i iskoristiti zaklon trstike i drve"a da ne budu na izravnom vidiku.
Gnijezdo je izgledalo jednako prijete"e kao prethodnog dana, iako se %inilo da pred njim gmie manje ghanta.
Kad su se pribliili koliko su se usu'ivali, Isgrimnur pusti da %amac otpluta prema vanjskom rubu plovnog kanala
sve dok ih stablima obrubljen zavoj u njegovu toku nije posve zaklonio od pogleda iz gnijezda.
"Sad "emo %ekati", rekao je tiho.
Sjedili su u tiini prili%no dugo. Kukci su ih mu%ili. Miriamele, boje"i se da "e stvoriti buku ako ih pokua ubiti
udarcem dlana, pokuala ih je %epati prstima kad bi sletjeli, ali bili su mnogobrojni i preuporni: mnogo su je
puta ujeli. Koa ju je svrbjela i bridjela je do te mjere da joj se %inilo da "e poludjeti, a zamisao o skoku u rijeku
kao na%inu utapanja svih buba postajala je sve ja%a i ja%a, sve dok joj se nije %inilo da ne"e dulje izdrati. Prsti su
joj stisnuli razme %amca. Bit "e svjee. Zaustavit "e ubode. Neka krokodili do'u, prokletnici...
"Tamo", apne Isgrimnur. Miriamele podigne pogled.
Ni dvadeset lakata od mjesta gdje su sjedili, osamljeni se ghant sputao niz granu stabla koja se izvijala iznad
vode. Zbog njegovih %lanko-vitih nogu, pokreti su mu izgledali neobi%no nezgrapno, ali putovao je brzo i sigurno
po tankoj, zanjihanoj grani. S vremena na vrijeme naglo bi zastao, postaju"i posve nepomi%an te se, onako siv i
iaran liajevima, %inio kao dio grane, kao tek iznimno veliki komad oguljene kore.
ibs@crostuff.net

177

"Guraj", protisne Isgrimnur, mahnuvi Cadrachu. Redovnik otisne %amac od obale i potjera ga niz plovni kanal
prema grani. Miriamele i cijela druina stajahu to su mirnije mogli.
(inilo se da ih ghant isprva nije spazio. Dok su se pribliavali, nastavio je gmizati po grani, strpljivo se primi%u"i
trojki malenih ptica koje su sletjele na njezin kraj. Poput stvora koji ih je proganjao, %inilo se da su i ptice
nesvjesne prisutnosti opasnosti.
Isgrimnur zamijeni Camarisa na pramcu, a onda se nagne naprijed, uprijevi se stoje bolje mogao. (inilo se daje
ghant napokon opazio %amac koji je plutao prema njemu; crne su o%i zablistale dok se zanjihao u mjestu,
pokuavaju"i odlu%iti je li predmet koji se pribliavao prijetnja ili potencijalno jelo. Dok je Isgrimnur podizao
koplje od trstike, ghant kao da je stigao do zaklju%ka: okrenuo se i po%eo povla%iti natrag prema deblu.
"Sad, Isgrimnure!" krikne Miriamele. Rimeranin baci koplje to je ja%e mogao; %amac se opasno zaljulja od
snage njegova zamaha. Ptice polete s grane, krete"i i lepe"u"i krilima. Koplje proiti zrakom, dok se komad
Tiamakova dragocjenog konopca odmatao za njim, te pogodi ghanta, ali mu ne probije ljuturu; koplje se odbije
i padne u vodu. Silina udarca bila je dovoljna da obori ivotinju s grane. Pljusnula je u zelenu vodu i izronila u
idu"em trenutku divlje mlataraju"i nogama, a potom se uspravila i po%ela neobi%nim i gr%evitim stilom plivati
prema obali.
Cadrach brzo otisne %amac naprijed sve dok se nisu nali pokraj stvorenja. Isgrimnur se duboko sagne i odalami
ga dvaput plosnatom stranom ma%a. Kad je doplutao na povrinu, o%ito se prestavi boriti, on omota komad
Tiamakova ueta oko jedne pandaste noge kako bi ga mogli odvu"i natrag na obalu.
"Ne elim tu stvar u %amcu", rekao je. Miriamele se nije mogla potpunije sloiti.
Ghant se doimao mrtvim - oklop njegove kvrgave glave bio je napuknut, a iz njega je curila sivomodra teku"ina -
ali nitko mu nije stajao preblizu dok su rabili motku da ga prevrnu na le'a na pje%anoj obali. Camaris je ostao u
%amcu, iako se %inilo da promatra jednako znatieljno poput ostatka druine.
Isgrimnur se namrti. "Boe, pomozi nam. Gadni su to lupei, zar ne?"
"Tvoje ga koplje nije moglo ubiti." Miriamelini osje"aji za njihove izglede postadoe jo crnji.
Isgrimnur ohrabruju"e mahne rukom. "Imaju tvrd oklop ta stvorenja. Moramo napraviti malo tea koplja.
Kamen privezan za jedan kraj trebao bi dostajati. Ne brini se vie nego to mora, princezo. Uspjet "emo obaviti
ono to moramo."
Za%udo, vjerovala mu je i ve" se osje"ala bolje. Isgrimnur se prema njoj uvijek ponaao kao prema omiljenoj
ne"akinji, %ak i kad su njegovi odnosi s njezinim ocem postali zategnuti, a ona se prema njemu zauzvrat
ophodila sa aljivom prisno"u punom ljubavi koju nikad nije mogla primijeniti na Eliji. Znala je da "e on u%initi
sve to je u njegovoj mo"i da ih obrani - a mo" vojvode od Elvritshalle obi%no je bila velika. Iako je doputao
svojim suborcima, pa %ak i slugama, da zbijaju ale s njegovom divljom ali kratkotrajnom "udi te skrivenom
meko"om njegova srca, vojvoda je bio iznimno sposoban %ovjek. Miriamele je ponovno bila zahvalna to je
Isgrimnur bio s njom.
"Nadanj se da si u pravu." Ispruila je ruku i stisnula njegovu iroku apu.
Svi su zurili u mrtvog ghanta. Miriamele je sada mogla vidjeti da je imao est nogu, upravo kao kornja, a ne
%etiri kao to je mislila. Dvije koje su joj promakle na prvom ghantu bijahu si"une, isuene stvar%ice podvijene
to%no na mjestu gdje se glava spajala sa zaobljenim tijelom. Usta stvora bijahu napola skrivena ispod neobi%ne
resice nalik na pero, a njegova je ljuska bila mutna i konata poput jaja morske kornja%e.
"Okreni se, princezo", re%e Isgrimnur dok je podizao Kvalnir. "Ne eli ovo vidjeti."
Miriamele suspregne osmijeh. to je mislio da je radila proteklih pola godine? "Samo izvoli. Nisam gadljiva."
Vojvoda spusti ma% i poloi ga na trbuh stvora, a onda pritisne. Ghant malko otklie po blatu. Isgrimnur
zastenje, a onda pridri truplo nogom prije nego to je ponovno pritisnuo. Ovaj put, nakon trenuta%nog napora,
uspio je progurati otricu kroz ljusku, koja je ispustila tih, pucketav zvuk. Slan, opor miris vine se u zrak, a
Miriamele korakne unatrag.
"Ljuske su tvrde," re%e Isgrimnur zamiljeno, "ali mogu"e ih je probiti." Pokuao se nasmijeiti. "Zabrinuo sam
se da "emo morati opsjedati dvorac oklopljenih vojnika."
Cadrach je posve problijedio, ali je nastavio op%injeno buljiti u ghanta. "Uznemiruju"e je nalik na %ovjeka, kao
to je Tiamak rekao", promrmlja on. "Ali ne"e mi biti ao ovoga ni drugih koje ubijemo."
"Ubijemo?" Isgrimnur po%ne gnjevno, ali Miriamele mu ponovno stisne ruku.
"to nam ovo jo moe re"i?" upita ona.
"Ne vidim nikakvu otrovnu aoku ni zube, pa pretpostavljam da ne ujedaju poput pauka - to je olakanje."
Vojvoda slegne ramenima. "Moe ih se ubiti. Ljuture im nisu tako %vrste kao kornja%ini oklopi. To je dovoljno,
mislim."
"Onda pretpostavljam da je vrijeme da krenemo", re%e Miriamele.
ibs@crostuff.net

178

Cadrach otisne batanu do obale. Sad su bili samo dvjestotinjak koraka od ruba gnijezda. Dosad se %inilo da su
proli nezamije"eno.
"Ali to "emo s %amcem?" apne Isgrimnur. "Smijemo li ga ostaviti tako da mu se to bre moemo vratiti?"
Njegov izraz postane kiseo. "I to "emo s ovim prokletim redovnikom?"
"To je moja zamisao", aptom mu odvrati Miriamele. "Cadrach, ako zadri %amac u sredini plovnog kanala dok
ne iza'emo, mo"i "e pristati to%no ispred gnijezda i pokupiti nas. Vjerojatno "e nam se uriti", dodala je s
iskrivljenim osmijehom.
"to!?" Isgrimnur se borio da mu glas ostane mek, s tek djelomi%nim uspjehom. "Ostavit "e ovu kukavicu u
naem %amcu, slobodnog da moe odveslati kad god poeli? Slobodnog da nas ostavi u kripcu? Ne, tako mi
Aedona, povest "emo ga sa sobom - sputana i za%epljenih usta ako treba."
Cadrach stisne motku za kormilarenje, a zglobovi prstiju mu pobijele. "Moete me najprije i ubiti", re%e
promuklo. "Jer "u ionako umrijeti ako me odvu%e te onamo."
"Prestani, Isgrimnure. Moda nije sposoban u"i u gnijezdo, ali nikad nas ovdje ne bi ostavio. Ne nakon svega to
smo on i ja proli." Okrenula se i uputila redovniku znakovit pogled. "Zar ne, Cadrach?"
Paljivo ju je promotrio, kao da sumnja u varku. Trenutak je proao prije nego to je progovorio. "Ne, moja
gospo, ne bih - to god vojvoda Isgrimnur mislio."
"A zato bih tebi prepustio donoenje takve odluke, princezo?" Isgrimnur je bio srdit. "to god misli da zna o
ovom %ovjeku, i sama si rekla da je krao od tebe i prodao te tvojim neprijateljima."
Miriamele se namrti. To je bila istina, naravno - a ona Isgrimnuru nije sve ispri%ala. Nije spomenula Cadrachov
pokuaj da pobjegne i ostavi je na Aspitisovu brodu, to svakako ne bi ilo u njegovu korist. Zatekla se kako se
pita zato je bila tako sigurna da se Cadrachu moglo vjerovati da "e ih %ekati, ali od toga nije bilo koristi:
odgovor nije postojao. Jednostavno je vjerovala da "e biti tamo kad iza'u... ako iza'u.
"Zapravo imamo malo izbora", rekla je vojvodi. "Ako ga ne prisilimo da po'e s nama - a bit "e nam prili%no
teko prona"i put i u%initi ono to moramo vuku"i zarobljenika sa sobom - morali bismo ga negdje svezati da ga
sprije%imo da ne uzme %amac ako to poeli. Zar ne vidi, Isgrimnure, ovo je najbolji na%in! Ostavimo li %amac
bez %uvara, %ak i kad bismo ga pokuali skriti od ghanta... pa, tko zna to se moe dogoditi?"
Isgrimnur je dugo premiljao, a bradata mu je vilica radila kao da pokuava savakati sve mogu"nosti. "Dakle",
re%e napokon. "Pretpostavljam da je to istina. U redu - ali ako ne bude tu kad te zatrebamo," prijete"i se
okrene prema Cadrachu, "jednog "u te dana prona"i i slomiti ti kosti. Pojest "u te kao koko."
Cadrach se alosno osmjehne. "Siguran sam da ho"ete, vojvodo Isgrimnure." Redovnik se okrene k Miriamele.
"Hvala to vjerujete u mene, moja gospo. Nije lako biti %ovjek poput mene."
"Nadam se da je tako", zarei Isgrimnur. "Ina%e bi bilo vie takvih kao to si ti."
"Mislim da "e sve biti u redu, Cadrach", re%e Miriamele. "Ali moli se za nas."
"Svakom bogu kojeg znam."
Vojvoda, jo srdito mrmljaju"i, nakree iskru svojim kremenom i zapali jednu od baklji. Ostale su on i Miriamele
zatakli o svoje pojaseve sve dok oboje nisu bili bodljikavi poput jeeva. Miriamele je nosila toljagu i jedno od
optere"enih kopalja, kao i Camaris, koji je odsutno drao svoja oruja dok su se drugo dvoje pripremali.
Isgrimnur je spremio Kvalnir u korice o svojem pojasu, a par je kratkih kopalja stisnuo slobodnom rukom.
"Idemo u bitku naoruani tapovima", zarei on. "Idemo se boriti s kukcima."
"Netko "e o tom spjevati alopojku", apne Miriamele. "Ili moda slavnu himnu. Vidjet "emo." Okrenula se
prema starcu. "Sir Camarise, idemo pomo"i Tiamaku. Vaem prijatelju - sje"ate se? On je tamo unutra."
Pokazala je svojim kopljem prema mra%nom obujmu gnijezda koji se uzdizao iza drve"a. "Moramo ga prona"i i
izvesti van." Zurila je u njegov ravnoduni izraz. "Misli li da razumije, Isgrimnure?"
"Postao je slabouman... ali ne tako slabouman kakvim se %ini, mislim." Vojvoda zgrabi nisku granu i prebaci se
preko %amca u do golje-nica duboku vodu. "Evo, princezo, daj da ti pomognem." Podigao ju je i spustio na
obalu. "Joua mi nikad ne"e oprostiti ako ti se neto dogodi. Jo mislim da je glupo voditi te s nama - posebno
kad ovaj tu ostaje za nama, na udobnom i sigurnom."
"Treba me", re%e ona. "Bit "e dovoljno teko i samo s nas troje." Isgrimnur odmahne glavom, neuvjeren.
"Samo ostani blizu mene." "I ho"u, moj stari stri%e."
Dok je Camaris ljapkao prema obali, Cadrach po%ne otiskivati %amac u dublje vode.
"Stani", re%e Isgrimnur. "Barem pri%ekaj dok ne u'emo. Ne trebamo im privla%iti pozornost dok ne budemo
spremni."
Cadrach kimne i upotrijebi motku da zaustavi %amac. "Neka ste blagoslovljeni", izusti tiho. "I neka vam je sa
sre"om." Vojvoda frkne i za'e u grmlje, gacaju"i %izmama po blatu. Miriamele kimne Cadrachu, a onda uzme
Camarisa za ruku i povede ga za vojvodom.
"Sretno", ponovi Cadrach. Govorio je aptom i %inilo se da ga nitko od ostalih nije %uo.
ibs@crostuff.net

179

"Gledajte!" prosikta Miriamele. "Eno jednih koja su dovoljno velika!" Tiho zujanje ispunilo je zrak. Bili su vrlo
blizu gnijezdu, tako blizu da ga je Miriamele, da se samo usudila ispruiti ruku iz zamrenog rascvjetanog grmlja
u kojem su se skrivali, mogla gotovo dotaknuti. Prilikom prilaska golemom blatnom zdanju, brzo su shvatili da
su mnoga vrata - zapravo obi%ne rupe u zidovima - bila premalena %ak i za princezu, a kamoli za irokog
Isgrimnura.
"Dobro", re%e vojvoda. "Bacimo se na posao, onda." Posegnuo je za bakljom, a onda se zaustavio i mahnuo
svojim suputnicima da u%ine isto. Nekoliko lakata dalje nekoliko ghanta gmizalo je po rubu gnijezda. Iako su
hodali u koloni, jedan iza drugog, kljocali su i siktali kao da razgovaraju. Miriamele se ponovno zapitala koliko
su ta stvorenja pametna. Ghanti su proli pokraj njih na sve %etiri, kuckaju"i %lankovitim nogama. Trojka ih je
promatrala sve dok nisu zali iza ugla golemog gnijezda.
"Sad." Isgrimnur i%upa baklju iz blata; postavio ju je iza sebe tako da su njegova iroka le'a zaklanjala njezino
svjetlo. (ak i na jutarnjem suncu zbog njezina se plamena Miriamele osje"ala malko sigurnijom.
Nakon to se paljivo ogledao u svim smjerovima, vojvoda prije'e kratku udaljenost do gnijezda i nagne se u
grubi otvor. Koraknuo je kroz njega, a onda ispruio ruku natrag da pozove Miriamele i Camarisa.
Sve nesklonija to se pravi trenutak bliio, Miriamele je oklijevala prije nego to je pola unutra za vojvodom,
duboko udahnuvi kao da zaranja u vodu. Shva"ala je Cadrachovu odluku bolje nego vlastitu. Mjesto "e biti
puno onih gmizaju"ih, kljocaju"ih, mnogonogih stvorenja... Koljena joj zaklecaju. Kako je mogla uetati u tu
crnu rupu? Ali Tiamak je ve" bio tamo, sam s ghantima. Moda vriti upomo" dolje u tami.
Miriamele proguta pljuva%ku, a onda stupi u gnijezdo.
* Zatekla se u krunom prolazu irokom kao njezine rairene ruke i samo malo viem od nje. Isgrimnur se
morao pogrbiti, a Camaris, koji je slijedio .Miriamele, morao se sagnuti jo nie. Blatni su zidovi bili iljasti od
labavog kamenja i komada rascijepljenih tapova, prekriveni blijedom pjenom koja je nalikovala na pljuva%ku.
Tunel je bio mra%an i parno vlaan, a mirisao je na gnjilu vegetaciju.
"Uh." Miriamele namrti nos. Srce joj je tuklo. "Ovo mi se nimalo ne svi'a."
"Znam", apne Isgrimnur. "Gadno je. Hajdemo dalje, da vidimo to se dade vidjeti."
Slijedili su zavojiti prolaz, tekom mukom pronalaze"i uporite u skliskom blatu. Isgrimnur i Camaris morali su se
nagnuti naprijed, to je jo vie oteavalo njihovo balansiranje. Miriamele osjeti da je hrabrost izdaje. Zastoje
bila tako eljna da se dokae? Ovo nije bilo mjesto za djevojku. Ovo nije bilo mjesto ni za koga.
"Mislim daje Cadrach imao pravo." Pokuala je sakriti drhtaj iz svojeg glasa.
"Nijedna razumna osoba ne bi htjela ovamo u"i," tiho izusti vojvoda, "ali to nije u pitanju. Osim toga, ako od
ovog nema goreg, bit "u sretan. Bojim se da bismo se mogli zate"i u manjem tunelu i puzati na koljenima."
Miriamele pomisli na to da je proganjaju gmizavi ghanti dok je nesposobna tr%ati. Zagledala se u glatki sjajni
tunelski pod i zadrhtala.
Svjetlost iz ulaza po%ela je tamnjeti dok su ostavljali nekoliko zavoja tunela za sobom. Truli miris postajao je ja%i,
sada pra"en %udnim otrim zapahom, pljesnivim i pokvareno slatkim. Miriamele zadjene toljagu o pojas i upali
jednu od svojih baklji na Isgrimnurovoj. Potom upali jo jednu te je dade Camarisu, koji je primi spokojno poput
djeteta kojemu su ponudili koricu kruha. Miriamele mu je zavidjela na idiotskom miru. "Gdje su ghanti?" apne
ona.
"Ne trai nevolju." Isgrimnur na%ini bakljom znak Drveta u zraku prije nego to je nastavio dalje.
Neravan je prolaz skretao i skretao, kao da su se verali crijevima neke goleme ivotinje. Nakon jo nekoliko
gnjecavih koraka, stigli su do mjesta gdje je novi tunel presijecao njihov. Isgrimnur se uspravi i na trenutak
oslune.
"Mislim da %ujem vie buke iz ovoga." Vojvoda pokae niz jedan od bo%nih odvojaka. Zaista, tupo zujanje tamo
je zvu%alo glasnije.
"Ali trebamo li i"i prema njemu ili dalje od njega?" Miriamele pokua odmahnuti zaguljivi dim baklje sa svojeg
lica.
Isgrimnurov je izraz bio zlokoban. "Mislim da "e se Tiamak ili bilo koji drugi zarobljenici nalaziti u srcu zdanja.
Kaem, slijedimo zvuk. Nije da mi se to svi'a", doda. Podigne ruku i sastrue krug u pjeni jednim kopljem od
trstike, otkrivi blatni zid pod njom. "Ne smijemo zaboraviti ozna%iti put."
Pjena na zidovima bila je deblja u idu"em prolazu; na mjestima je visjela s tunelskog svoda u ljepljivim,
vlaknastim pramenovima. Miriamele se trudila to je najbolje mogla da izbjegne dodir s tim stvarima, ali nije
mogla izbje"i disanje. Gotovo je mogla osjetiti kako joj se vlaan, neugodan zrak tunela zgruava u plu"ima.
Ipak, re%e Miriamele u sebi, nije imala pravog razloga za pritubu: ve" su dugo bili u gnijezdu, a jo nisu susreli
nijednog stanovnika. Ve" je i to bila nevjerojatna sre"a.
"Ovo mjesto ne izgleda ni priblino ovako veliko izvana", rekla je Isgrimnuru.
ibs@crostuff.net

180

"Nismo mu nikad vidjeli stranji dio." Oprezno je zaobiao hrpu blijede ne%isti u prolazu. "A mislim da se ovi
tuneli vjerojatno vrte jedan oko drugog. Kladim se da kad bismo tu probili rupu..." bocnuo je zid bakljom; pjena
je zasiktala i zakipjela, "... pronali bismo jo jedan tunel to%no s druge strane."
"Okolo naokolo. Sve dublje i dublje unutra. Kao u koljci", apne Miriamele. Omamljivala ju je sama pomisao na
takvu beskrajnu spiralu blata i sjenki. Ponovno je potisnula osje"aj panike. "Ipak..." po%ne ona.
Iz tunela iza njih dopre uurban pokret.
Ghant je valjda iskora%io iz nekog bo%nog tunela; %u%ao je nepomi%no nasred prolaza kao ukipljen. I Isgrimnur
se zaledi na trenutak, a onda polako pode naprijed. Ghant, lien bilo %ega to bi se moglo nazvati licem, zurio je
u njih dok su se pribliavali, a si"une su mu se noice pod glavom pruale i gr%ile. Odjednom se okrene i
pobjegne natrag u tunel. Isgrimnur je na trenutak oklijevao, a onda teko potr%i za njim, bore"i se da odri
ravnoteu. Zastao je i bacio koplje, a onda se naglo uspravio sa siktajem boli od kojeg se Miriamelino srce
ubrzalo.
"Prokletstvo! Udario sam se po glavi. Oprezno, vraji je svod ovdje nizak." Protrljao je svoje %elo.
"Jesi li ga dohvatio?"
"Mislim da jesam. Ne mogu ga jo vidjeti." Poao je malko naprijed. "Da. Mrtav je - ili barem tako izgleda."
Miriamele stane pokraj njega, vire"i iza vojvodinih irokih ramena u stvorenje u jezercu svjetla baklje. Ghant je
leao u blatu prolaza, a Isgrimnurovo mu je koplje strilo iz oklopa na le'ima; iz rane je curila rijetka teku"ina za
nijansu svjetlija od krvi. Clankovite noge trznule su se nekoliko puta, a onda se polako opustile kad je Camaris
stupio naprijed i ispruio svoju duga%ku ruku da prevrne stvorenje. Ghantovo je lice bilo bezizraajno u smrti
kao i u ivotu. Starac zamiljena izraza pokupi aku blatne zemlje s poda tunela i baci je na grudi mrtvog
stvorenja. Bila je to %udna gesta, pomisli Miriamele.
"Hajdemo", promrmlja Isgrimnur.
Novi tunel nije imao toliko zavoja kao prvi. Pruao se strmo u dubinu, kvrgav i mokar, neravnih zidova koje kao
da su iz blata izgrizle %udovine ralje: gledaju"i u svjetlucave niti pjene, Miriamele zaklju%i kako nije bilo ugodno
slijediti tu pomisao.
"Prokletstvo", odjednom "e Isgrimnur. "Zaglavio sam se."
(izma mu je duboko utonula u gnjecavo blato tunelskog poda. Miriamele isprui ruku prema njemu da se moe
pridrati dok ju je izvla%io. Uasan zadah uzdigne se iz uznemirenog blata, a si"una vlana bi"a koja su na
svjetlo iznijeli Isgrimnurovi napori brzo su se ponovno ukopala. Rimeranin je, uza sav svoj trud, tonuo sve
dublje.
"Ovo je kao onaj ivi pijesak za koji je Tiamak rekao da ga imaju u mo%vari. Ne mogu se osloboditi." U
Isgrimnurovu glasu bilo je traga panike.
"To je samo blato." Miriamele je pokuala zvu%ati mirno, ali nije mogla a da se ne upita to bi se dogodilo kad bi
na njih odjednom nabasali ghanti. "Ostavi %izmu ako mora."
"Nije samo %izma ve" cijela noga." Zaista, jedna noga sad je utonula do koljena, a stopalo druge %izme tako'er
se zaglavilo u mulju. Zadah strvine se pogoravao.
Camaris korakne naprijed, a onda zaglavi obje svoje noge sa svake strane Isgrimnurove %izme prije nego to je
Rimerzaninovu nogu primio u ruke; Miriamele se molila da je postojao samo jedan komadi" izdajni%kog blata.
Ako ne, mogli bi se obojica zaglaviti. to bi ona tad?
Stari vitez povu%e. Isgrimnur zastenje od boli, ali noga mu se nije i%upala. Camaris ponovno potegne, s tolikim
naporom da su mu se tetive na vratu napele poput uadi. Uz zvuk sisanja, Isgrimnurova se noga oslobodi;
Camaris ga odvu%e na %vr"i komad tla.
Vojvoda je trenutak stajao savijen, pregledavaju"i kvrgu blata ispod svojeg koljena. "Jednostavno se zaglavila",
re%e. Teko je disao. "Jednostavno zaglavila. Nastavimo se kretati." Strah mu nije posve i%eznuo iz glasa.
ljapkali su dalje, pokuavaju"i prona"i najsua mjesta za hodanje. Dim baklji i smrad blata izazivao je kod
Miriamele mu%ninu, te je gotovo osjetila olakanje kad se uski prolaz napokon otvorio u iru prostoriju, neku
vrstu pe"ine u kojoj je bijela pjena visjela poput stalaktita. Uli su oprezno, ali %inila se pustom poput tunela.
Dok su se kretali odajom, zaobilaze"i ve"e lokve, Miriamele podigne pogled.
"to je ono?" upita mrte"i se. Krupne vre"e koje su blago svijetlile visjele su sa svoda, neugodno nisko nad
njihovim glavama. Svaka je bila duga poput lealjke, s tankim, pau%inastim bijelim ticalima koja su visjela iz
njihova sredita, s njenim resicama koje su lijeno lelujale na toplom zraku to se uzdizao iz baklji.
"Ne znam, ali ne svi'aju mi se", re%e Isgrimnur s grimasom ga'enja.
"Mislim da su to vre"ice s jajima. Znate, kao paukova jaja koja se mogu vidjeti na donjoj strani li"a."
"Nisam ba zagledao pod donje strane li"a", promrmlja vojvoda. "A ove tu ne elim gledati dulje nego to
moram."
"Zar ne bismo neto morali u%initi? Ubiti ih ili neto? Spaliti ih?"
ibs@crostuff.net

181

"Nismo tu da ubijemo sve ove kukce", re%e Isgrimnur. "Tu smo da u'emo i prona'emo onog jadnog malog
mo%varca te da potom iza'emo. Sam bog zna to bi se dogodilo kad bismo se po%eli petljati s tim stvarima."
Dok im je blato ljapkalo pod petama, brzo su se domogli suprotne strane odaje, gdje je tunel ponovno bio
prijanje veli%ine. Miriamele, privu%ena nekom jezivom vrstom zanimanja, okrenula se da baci posljednji
pogled. Na oslabjeloj svjetlosti baklje pomislila je kako moe vidjeti sjenovit pokret u jednoj od vre"a, kao daje
neto greblo li%inkas-tobijelu membranu, trae"i izlaz. Poeljela je da nije pogledala.
Nakon nekoliko koraka prolaz je skrenuo, a oni se zatekli licem u lice s pet-est ghanta. Nekolicina se penjala
zidom tunela i sada visjela u mjestu, kljocaju"i s o%itim iznena'enjem. Ostali su %u%ali na podu, a blatom
umrljane ljuture mutno su blistale na sjaju baklje. Miriamele osjeti kako joj srce preska%e.
Isgrimnur korakne naprijed i mahne Kvalnirom s jedne strane na drugu. Teko gutaju"i, Miriamele se primakne
iza njega i podigne svoju baklju. Nakon jo par sekundi neodlu%nog kljocanja, ghanti se okrenu i pobjegnu niz
tunel.
"Boje nas se!" Miriamele bijae ushi"ena.
"Moda", re%e Isgrimnur. "Ili moda idu po prijatelje. Idemo dalje." Po%eo je hodati bre, glave zgurene pod
niskim svodom.
"Ali to je smjer u kojem su oni otili", istakne Miriamele. "Rekao sam, elimo u srce ovog prokletog mjesta."
Proli su brojne pokrajnje tunele dok su putovali nizdol, ali Isgrimnur je %ini se bio siguran kamo ide. Zujanje se
poja%avalo; zadah trulei tako'er je ja%ao, sve dok Miriamele nije zaboljela glava. Proli su kroz jo dvije
dvorane s jajima - ako su to zaista bila jaja - ure"i se kroz obje. Miriamele vie nije osje"ala nagon da zastane i
zuri.
Nabasali su na sredinju prostoriju tako naglo da su gotovo propali kroz otvor tunela i otkotrljali se niz blatnu
nizbrdicu u golemi roj ghanta.
Odaja je bila golema i mra%na; baklje Miriamele i njezinih suputnika bacale su jedino svjetlo, ali ono je dostajalo
da otkrije velebnu gmizavu hordu, slabaan bljesak njihovih ljutura dok su se verali jedni preko drugih u tami
na dnu dvorane, mutno svjetlucanje njihovih bezbrojnih o%iju. Dvorana je bila na domet kamenom iroka, sa
zidovima od naslaganog i zagla'enog blata. (itav je pod bio pokriven mnogonogim stvorenjima, stotinama i
stotinama ghanrfT
Zujanje koje se uzdizalo iz mase koja se vrpoljila tu je bilo ja%e, pulsiraju"i zvuk bio je tako mo"an da ga je
Miriamele mogla osjetiti u zubima i kostima glave.
"Majko Usiresova", napuklo prokune Isgrimnur.
Miriamele osjeti studen i vrtoglavicu. "-to..." Progutala je u% i ponovno pokuala. "to... da radimo?"
Isgrimnur se nagne naprijed, mire"i. (inilo se da ih roj ghanta ne primje"uje, iako su najblii bili desetak lakata
daleko: %inilo se da su posve zaokupljeni nekom jezivom aktivno"u. Miriamele se borila da do'e do daha.
Moda su tu polagali jaja i, nalaze"i se u rukama Prirode, ne"e opaziti uljeze.
"to je ono u sredini?" apne Isgrimnur. Vojvoda se mu%io da mu se glas ne prelomi. "Ono oko %ega su se svi
okupili?"
Miriamele se napregne da vidi, iako u tom trenutku nije postojalo nita u to radije ne bi pogledala. Bilo je to
poput najgore vizije pakla, hrpa blatnih stvorenja koprcala se bez nade i veselja, besmisleno se ritaju"i nogama,
trljaju"i ljuturama jedni o druge - i stalno strahotno zu-je"i. Bio je to beskrajan struu"i zvuk okupljenih ghanta.
Miriamele trepne i prisili se da se usredoto%i. U sreditu, gdje je aktivnost bila naje"a, stajao je red blijedih,
sjajnih gruda. Najblia je imala tamnu to%ku na vrhu koja kao da se pomicala. Trebao joj je trenutak da shvati
kako je to%ka na vrhu sjajne mase bila glava - ljudska glava.
"To je Tiamak", dahne ona, uasnuta. eludac joj se prevrne. "Zaglavio se u ne%em stranom - izgleda poput
pudinga. Oh, Elizijo, Majko Boja, moramo mu pomo"i!"
"." Isgrimnur, koji je izgledao jednako bolesno kao to se Miriamele osje"ala, mahne joj da uti.
"Razmisliti", promrmlja on. "Moramo razmisliti."
Si"una lopta koja je bila Tiamakova glava po%ela se klatiti naprijed--natrag na vrhu elatinoznog breuljka. Dok
su Miriamele i Isgrimnur zapanjeno zurili, usta se otvore i Tiamak stane glasno vikati. Ali umjesto rije%i, ono to
je grmjelo bili su izmu%eni zvu%i zuje"eg, kljocavog ghantskog jezika - neto to je zvu%alo posve neprirodno iz
usta malenog Wranjanina da je Miriamele briznula u pla%.
"to su mu u%inili!?" kriknula je. Odjednom je pokraj sebe osjetila pokret, strujanje vru"eg zraka dok je baklja
prohujala mimo, a onda je plamen skakutao niz brijeg prema podu i uskomeanoj kongregaciji ghanta.
"Camaris!" vikne Isgrimnur, ali starac se ve" probijao kroz najblie ghante, mau"i bakljom kao kosom. Zvuk
snanog brujanja se pokoleba, ostavivi odjeke u Miriamelinim uima. Ghanti oko Camarisa stadoe prodorno
zujati, a ostatak velikog mnotva preuzme povike uzbune. Visoki starac gazio je kroz njih poput glavnog psetara
ibs@crostuff.net

182

koji je doao po lisicu. Uznemirena stvorenja vrtjela su mu se oko nogu, neka hvataju"i se za njegov plat i hla%e
dok je on druge obarao svojom batinom.
"Oh, Boe, pomozi mi, ne moe on to sam", zastenje Isgrimnur. Po%eo se sputati niz sklisko blato, ire"i ruke
zbog ravnotee. "Ostani tu", dovikne Miriamele.
"Idem s tobom", uzvrati mu ona.
"Ne, prokletstvo", vikne vojvoda. "Ostani tu s bakljom da se moemo vratiti istim tunelom! Ostanemo li bez
svjetla, izgubljeni smo!"
Okrenuo se, podiu"i Kvalnir iznad glave, i zamahnuo na najblie ghante. Za%uo se jeziv tupi tresak kad je udario
prvog. Na%inio je nekoliko koraka naprijed u roj, a zvuk njegove borbe izgubi se u ve"oj galami.
Zujanje-je posve zamrlo. Velika je dvorana sada bila ispunjena isprekidanim kricima gnjevnih ghanta, ogavnim
zborom vlanog kljocanja. Miriamele pokua razabrati to se doga'a, ali Isgrimnur je ve" izgubio svoju baklju i
sada bio tek jedva neto vie od mra%nog obrisa u sreditu uzavrele mase ljutura i trzavih nogu. Negdje blie
sreditu, Camarisova je baklja jo presijecala zrak poput ognjene zastave, njiu"i se naprijed i natrag, naprijed i
natrag, dok je gacao prema mjestu gdje je Tiamak bio zarobljen.
Miriamele je bila prestravljena, ali bijesna. Zato je morala %ekati dok Isgrimnur i Camaris stavljaju na kocku
svoje ivote? Oni su bili njezini prijatelji! A to ako poginu ili ih zarobe? Onda "e ostati sama, prisiljena da
pokua prona"i izlaz, progonjena tim grozomornim stvorenjima. To je bilo glupo. Ne"e to u%initi. Ali to je drugo
mogla?
Misli, djevojko, misli, re%e samoj sebi, dok je uzbu'eno hodala gore--dolje, pokuavaju"i vidjeti je li Isgrimnur
jo na nogama. to da u%inim? to?
Nije mogla stajati i %ekati. Bilo je previe strano. Uzela je dvije preostale baklje iz svojeg pojasa i ugala ih. Kad
su se razgorjele, zabila ih je u blato sa svake strane ulaza u tunel, a onda duboko udahnula i po%ela slijediti
Isgrimnurov trag niz padinu, nogu tako drhtavih da se bojala da "e pasti. Zahvatio ju je osje"aj nestvarnosti: nije
bilo mogu"e da je to %inila. Koa joj je bila bockavo hladna. Nitko kome je preostalo imalo razuma ne bi silazio u
tu jamu. Ali nekako, njezine su se %izme nastavljale kretati.
"Isgrimnure!" kriknula je. "Gdje si?"
S%epae je hladne blatne noge, ljuturaste stvar%ice poput pokretnih grana drve"a. Siktava stvorenja bijahu
svud naokolo; kvrgave glave udarale su joj o noge, a ona je ponovno osjetila kako joj se eludac prevr"e. Ritnula
se poput konja, pokuavaju"i ih otjerati od sebe. Panda je zgrabi za nogu i zakva%i se za vrh njezine %izme;
baklja trenuta%no osvijetli njezinu metu koja je blistala poput mokrog kamena. Podigla je svoje kratko koplje,
umalo ispustivi baklju koju je nezgrapno stiskala u istoj ruci, te ga zarije to je ja%e mogla. Koplje bubne u neto
to zadovoljavaju"e popusti. Kad ga je istrgnula, panda je ispusti.
Bilo je lake vitlati batinom, ali ona naizgled nije ubijala stvorenja. Sa svakim su udarcem padala i kotrljala se, ali
trenutak kasnije opet su se vra"ala, struu"i, grabe"i, gore od ikakve more. Nakon par trenutaka gurnula je
toljagu o svoj pojas i prebacila baklju u slobodnu ruku, to ih je barem zadralo na odmaku. Udarila je jednog
ghanta ravno u njegovo prazno lice, a neto od goru"eg palminog ulja trcnulo je i zalijepilo se. Stvorenje cikne
poput lakrdijaeve zvidaljke i zaroni naprijed, ukopavi se u blato, ali drugi se uspentra preko njegove drhtave
ljuske da zauzme njegovo mjesto. Viknula je od straha i ga'enja dok gaje nogom gurala u stranu. Vojska ghanta
nije imala kraja.
"Miriamele!" Bio je to Isgrimnur, negdje ispred nje. "Jesi li to ti!?"
"Ovdje!" kriknula je, a glas joj je bio na rubu, prijete"i da postane vrisak koji nikad ne bi prestao. "Oh, pouri,
pouri, pouri!"
"Rekao sam ti da ostane!" vikne on. "Camaris se vra"a! Vidi baklju!"
Krenula je probosti jednog od stvorova pred sobom, ali koplje joj samo zastrue po njegovoj ljusci. U
uzburkanoj masi odjednom se pojavi bljesak plamena. "Vidim je!"
"Stiemo!" Vojvoda je bio jedva %ujan ponad %egrtanja ghanta. "Ostani gdje si i mahni bakljom!"
"Ovdje sam," zatuli ona, "ovdje sam!"
More uzbibanih stvorenja pulsiralo je kao da se njime kotrljao val. Svjetlo baklje gegalo se nad njima, primi%u"i
se blie. Miriamele se o%ajni%ki borila - jo je bilo prilike! Zamahnula je bakljom to je ire mogla, pokuavaju"i
zadrati napada%e na udaljenosti. Savijena noica %e-pa zublju i ona odjednom i%ezne, cvr%e"i u blatu i
ostavljaju"i je u mraku. Divlje je zamahnula kopljem.
"Ovamo!" vrisnula je. "Izgubila sam baklju!"
Od Isgrimnura nije bilo odgovora. Sve je bilo izgubljeno. Miriamele se nakratko zapita ho"e li mo"i upotrijebiti
koplje na sebi - u svakom slu%aju, nikad im ne"e dopustiti daje uhvate ivu...
Neto je zgrabi za ruku. Kriknuvi, ona se stane koprcati, ali nije se mogla osloboditi.
ibs@crostuff.net

183

"Ja sam!" vikne Isgrimnur. "Nemoj me probosti!" Privukao ju je uz svoje iroko tijelo i viknuo Camarisu, koji je
jo bio neto dalje. Baklja se pribliavala, a ghanti su plesali oko nje poput kapljica vode po vru"em kamenu.
"Kako "emo prona"i izlaz?" zagrmi Isgrimnur.
"Ostavila sam baklje kraj vrata." Miriamele se okrene da pogleda dok ju je neto istovremeno pokuavalo
zgrabiti za plat. "Tamo!" Shvatila je da Isgrimnur ne moe vidjeti kamo pokazuje. Ritnula se nogom, a panda
koja ju je vukla se otkine. "Iza tebe."
Isgrimnur je smjelo podigne i ponese nekoliko koraka, %iste"i put Kvalnirom sve dok se nisu progurali kroz guvu
zuje"ih stvorenja i ponovno se nali s nogama na strmini.
"Moramo pri%ekati Camarisa."
"On stie", drekne Isgrimnur. "Kre"i!"
"Je li izbavio Tiamaka?"
"Kre"i!"
Klize"i natrag polovicu svakog koraka koji ju je vodio naprijed, Miriamele se tekom mukom uspinjala blatnom
uzbrdicom prema svjetlu dviju baklji. Mogla je %uti Isgrimnurovo stenjanje iza sebe i na trenutke mukli tresak
Kvalnirova %elika o ljuture njihovih progonitelja. Kad je stigla na vrh, zgrabila je dvije baklje i i%upala ih iz blata,
a onda se okrenula, spremna da se ponovno bori. Isgrimnur se nalazio to%no iza nje, a treperava zublja za koju
je znala da pripada Camarisu bila je na dnu strmine.
"Pouri!" viknula je dolje. Baklja zastane, a onda mahne sa strane na stranu, kao da ju je Camaris rabio da se
obrani od roja dok se penjao. Sad je mogla vidjeti kako mu se kosa sjaji srebrnouto na svjetlu baklje. "Pomozi
mu", preklinjala je Isgrimnura. Vojvoda se spusti par koraka nie, vitlaju"i Kvalnirom u mutnom luku, a Camaris
se u %asu oslobodi te njih dvojica stigoe zapinju"i i klize"i uz obronak do otvora tunela. Camaris je izgubio svoju
toljagu. Tiamak, prekriven bijelom hladetinom i o%ito bez svijesti, visio mu je preko ramena. Miriamele je
obeshrabreno zurila u Wranjaninovo omlohavljeno lice.
"Kreni ve" jednom, dovraga!" Isgrimnur gurne Miriamele prema tunelu. Ona otrgne pogled s Tiamakova
ljepljivog tijela i po%ne tr%ati, mau"i goru"om zubljom dok je ila, stvaraju"i privid da sjene ska%u i divlje
sijevaju po mrkim zidovima.
Pod dvorane iza njih kao da je eksplodirao dok su ghanti jurili za njima. Isgrimnur se progura kroz tunel; slijedila
ga je masa gnjevnih kljocavih obrisa, val oklopljenog mesa. Hajka ghanta mogla je u nekoliko trenutaka susti"i
vojvodu i njegove suputnike, ali njihov je broj bio tolik da su gotovo posve ispunili prolaz, me'usobno se
zapetljavi. Oni koji su slijedili pokuali su se progurati pokraj prvih; u tili %as ulaz u tunel bio je za%epljen
tijelima koja su se koprcala i mahala nogama.
"Vodi!" vikne vojvoda.
Bilo je teko brzo se kretati zgurene glave i pognutih le'a, a blatni je pod bilo teko prije"i %ak i hodom.
Miriamele je nekoliko puta pala, a jednom je gadno i%aila gleanj. Jedva da je osjetila bol, ali mutan dio
njezinih misli znao je da "e je sigurno osjetiti kasnije, ako uop"e preivi. Trudila se to je bolje mogla da trai
znakove koje je Isgrimnur tako savjesno urezao u pjenaste zidove, ali u %asu kad su preli dvjestotinjak koraka
od velike dvorane, Miriamele s uasom spozna da je propustila jedno skretanje. Znala je da su dosad ve" morali
pro"i kroz barem jednu odaju s jajacima, ali umjesto toga jo su se nalazili u jednom od bezli%nih tunela - a ovaj
se sputao nizbrdo, dok je povratni put trebao voditi gore.
"Isgrimnure, mislim da smo se izgubili!" Usporila je u laki trk, dre"i baklju blizu vlanih zidova dok je o%ajni%ki
traila neto to bi prepoznala. Mogla je %uti Camarisov teki korak to%no iza le'a.
Rimeranin so%no opsuje. "Samo nastavi tr%ati - tomu nema pomo"i!"
Miriamele ponovno ubrza korak. Noge su je boljele, a svaki je dah zabijao otre igle u njezina plu"a. Uvjerena da
su se izgubili, izabrala je idu"i od popre%nih tunela koji je naoko vodio uzbrdo. Nagib nije bio strm, ali je sklisko
blato oteavalo penjanje. Ponad zvuka vlastitog isprekidanog disanja mogla je %uti kako kljocanje ghanta
ponovno ja%a za njima.
Nazirao se vrh uspona, jo jedan tunel koji se pruao okomito s njihovim, oko stotinu lakata iznad; ali dok se
Miriamelino srce malko vedrilo, roj ghanta uleti u tunel pod njima. Kre"u"i se nisko uz tlo i putuju"i na %etiri
noge umjesto na dvije, stvorenja su se mnogo bre uspinjala strmim prolazom. Miriamele prione ja%e, upinju"i
se uz posljednji nagib. Oklijevala je samo tren prije nego to je izabrala desni rukavac popre%nog tunela. (ak je i
Camarisovo disanje sada bilo glasno i grubo. Nekoliko brih ghanta dostiglo je Isgrimnura, koji je tr%ao zadnji.
Urlaju"i od gnjeva i ga'enja, vojvoda iroko zamahne Kvalnirom; sik"u"i, ghanti se otkotrljae u kipu"u masu
svojih drugova.
Prije nego to su Miriamele i njezini suputnici preli pedeset koraka niz novi prolaz, ghanti stigoe na vrh
uspona iza njih i nahrupie u tunel. Na ravnom tlu putovali su jo bre, ska%u"i naprijed zastrauju"im korakom.
Neki su otr%ali ravno na zidove, prije nego to su skrenuli da progone druinu bjegunaca.
ibs@crostuff.net

184

"Moramo se okrenuti i boriti", dahne Isgrimnur. "Camarise! Spusti mo%varca!"
"O, Bog nas spasio, ne!" krikne Miriamele. "(ujem ih jo vie tamo naprijed!" Bila je to no"na mora, uasna,
beskrajna no"na mora. "Isgrimnure, u zamci smo!"
"Stani, prokletstvo, stani! Borit "emo se ovdje!"
"Ne!" Miriamele je bila uasnuta. "Ako stanemo ovdje, morat "emo se suprotstaviti i prednjem i stranjem roju.
Tr%imo dalje!"
Na%inila-je par koraka naprijed, ali znala je da je nitko nije slijedio. Okrenula se i ugledala Isgrimnura kako mrko
zuri u ghante iza njih, koji su usporili kad i njihov plijen te su se sada pribliavali s namjernim oprezom. Svaki ih
je %as bilo sve vie; jo ih se dvadesetak pentralo iz donjeg tunela. Miriamele se okrene i spazi skakutave to%kice
u hodniku pred sobom dok su sjajne, mrtve o%i ghanta po%injale hvatati svjetlost baklje.
"O, milosrdna Elizijo", dahne Miriamele, sasvim poraena. Camaris, koji je stajao pokraj nje, zurio je u pod kao
da mu se po glavi mota %udna, ali ne vrlo vana misao. Tiamak je leao uz njegovo rame, o%iju sklopljenih, a
usta otvorenih kao usnulo dijete. Miriamele osjeti trenutak tuge. Htjela je spasiti mo%varca... bilo bi tako lijepo
spasiti ga...
Isgrimnur se naglo okrene s urlikom. Na Miriamelino posvemanje zaprepatenje, lupi nogom o zid iza sebe
svom snagom. Zahva"en ne%im to je svakako bio napad bezumne frustracije, bez prestanka je tukao potplatom
%izme o zid.
"Isgrimnure...!" po%ne Miriamele, ali u tom trenu vojvodina %izma probije zid, na%inivi u izmrvljenom blatu
rupu veli%ine njegove glave. Ponovno se ritnuo te je jo jedan dio propao.
"Pomozi mi!" zastenje on. Miriamele stupi naprijed, ali prije nego to je mogla pruiti ikakvu pomo",
Isgrimnurov idu"i udarac izbije velik dio. Sada je u zidu zjapila rupa gotovo dva lakta visoka, a iza nje nije bilo
ni%eg osim tame.
"Idi!" potjera je vojvoda. Desetak koraka dalje ghanti su mahnito kljocali. Miriamele gurne baklju kroz otvor, a
onda protisne glavu i ramena za njom, napola uvjerena da "e osjetiti kako se %lankovite pande pruaju prema
njoj i grabe je. Klize"i i napinju"i se, uspjela se progurati, mole"i se da se s druge strane nalazilo %vrsto tlo te da
ne"e propasti u bezdan. Ruke su joj dotakle mulj na podu drugog tunela; na trenutak je razaznala prazni prolaz
koji ju je okruivao prije nego to se okrenula da pomogne ostalima. Camaris progura Tiamakovo mlitavo tijelo
prema njoj. Umalo ga je ispustila - vitki Wranjanin nije ba teak, ali je bio omlohavljen, kao mrtav teret
prekriven skliskim blatom. Stari ga je vitez slijedio, a onda je Isgrimnur protisnuo svoje krupno tijelo trenutak
kasnije. Gotovo za njegovim petama, rupu su ispunile ispruene ruke ghanta, %vrste i sjajne poput ulatenog
drva.
Kvalnir vigne van, izazvavi itave vriskove boli sa suprotne strane rupe. Ruke su se brzo povukle, ali kljocanje
ghanta nastavilo je ja%ati.
"Za koji tren "e odlu%iti da se provuku, bojali se ma%a ili ne", dahne vojvoda.
Miriamele je na trenutak zurila u otvor. Zadah ghanta bio je jak, kao i gruba buka koju su stvarali dok su se trljali
jedan o drugoga. Okupljali su se za novi napad, a bili su tek nekoliko palaca daleko.
"Daj mi svoju koulju", odjednom "e ona Isgrimnuru. "I njegovu." Pokazala je na Camarisa.
Vojvoda je na trenutak uznemireno pogleda, kao da je odjednom izgubila razum, a onda brzo svu%e svoju
pohabanu koulju i doda joj je. Miriamele je priblii plamenu svoje baklje sve dok se nije zapalila - bio je to
prokleto spor postupak, jer je koulja bila vlana i umrljana blatom - a onda upotrijebi vrh koplja da ugura
goru"u tkaninu kroz otvor u zidu. Iznena'eno siktanje i tihi zvu%i rezuckanja doprijee od ghanta s druge strane.
Miriamele ugura Camarisovu koulju do nje; kad ju je zahvatio plamen i kad su oba komada odje"e
jednakomjerno gorjela, uzela je i Isgrimnurov teki plat i natisnula ga u preostali prostor.
"A sad "emo ponovno tr%ati", re%e ona. "Mislim da im se vatra ne svi'a." Iznenadila se kako se odjednom
osje"ala mirnom, unato% izvjesnoj oamu"enosti. "Ali ne"e ih dugo zadrati."
Camaris podigne Tiamaka i oni poure naprijed. Na svakom skretanju izabrali su tunel koji je vodio prema gore.
Jo su dva puta probili zidove prolaza i onjuili rupe poput pasa, trae"i vanjski zrak. Napokon su pronali tunel
koji se, iako nii i ui od mnogih kroz koje su proli, doimao nekako svjeije.
amor hajke ponovno je po%eo, iako nijedno od stvorenja zasad nije bilo na vidiku. Miriamele se nije osvrtala na
elatinoznu pjenu pod svojim rukama dok je napola hodala, a napola puzala kroz niski tunel. Niti blijede pjene
padale su joj vlano na lice i prljale joj kosu. Jedna vitica dotakne joj otvorene usne i prije nego to ju je mogla
ispljunuti, okusila je gorki mous. Kod idu"eg zavoja tunel se odjednom pove"ao. Nakon nekoliko nesigurnih
koraka, skrenuli su iza jo jednog ugla i otkrili svjetlost koja se prelijevala po blatu.
"Danje svjetlo!" vikne Miriamele. Nikad nije bila sretnija to ga vidi.
ibs@crostuff.net

185

Teturali su dalje sve dok tunel ponovno nije skrenuo i onda se zatekli pred okruglom, ali neravnom rupom u
zidu tunela iza koje je visjelo nebo - sivo i tmurno, ali nebo, predivno nebo. Bacila se naprijed, veru"i se kroz
rupu van na zaobljeni pod od kvrgava blata.
Kronje drve"a njihale su se pod njima, tako zelene i zamrene da ih Miriamelin muljem umrtvljeni um gotovo
nije mogao pojmiti. Stajali su na vrhu jednog od gornjih dijelova gnijezda; samo dvjesto lakata dalje leao je
plovni kanal, miran poput velike zmije. Na njemu nije %ekala nijedna batana.
Camaris i Isgrimnur slijedili su je van na krov gnijezda.
"Gdje je redovnik?" zaurla Isgrimnur. "Prokletinja! Prokletinja! Znao sam da mu se ne moe vjerovati!"
"Pusti sad to", re%e Miriamele. "Moramo si"i odavde."
Nakon brze pretrage pronali su put na nii krov. Balansirali su na tankom rubu blata prije nego to su dospjeli u
sigurnost idu"eg kata, te potom nastavili dalje od ravnine do ravnine, kre"u"i se uvijek prema pro%elju gnijezda i
plovnom kanalu koji ih je %ekao. Kad su dospjeli do najnie to%ke, odakle im je trebao samo skok od tri ili %etiri
rifa do tla, skupina ghanta navre iz rupe blizu vrha gnijezda.
"Evo ih, dolaze", zasop"e Isgrimnur. "Ska%ite!"
Prije nego to je Miriamele to mogla u%initi, novi, ve"i roj stvorova prospe se iz jednog od ve"ih prednjih ulaza
gnijezda, brzo se okupivi u uznemirenu masu to%no pod njima. Miriamele osjeti kako je zahva"a smrtan, jeziv
umor. Biti tako blizu - nije bilo poteno!
"Sveti Aedone, sad nas spasi." Malo je snage preostalo u vojvodinu glasu. "Odmakni se, Miriamele. Ja "u prvi
sko%iti."
"Ne moe!" krikne ona. "Previe ih je."
"Ne moemo ostati ovdje." Zaista, drugi ghanti brzo su se sputali po neravnim gornjim katovima gnijezda,
nogati poput paukova, okretni poput majmuna. Skljocali su u i%ekivanju, a crne su im o%i blistale.
Trak svjetla naglo bljesne ponad plae. Prestraena, Miriamele spusti pogled na ghante pod sobom, koji su se
divlje razmiljeli. Njihovi ritmi%ki krici postali su jo mahnitiji i reskiji nego prije, a nekolicinu je zahvatila vatra.
Miriamele pogleda prema plovnom kanalu, pokuavaju"i prona"i smisao u onom to se doga'alo. Batana je
uplovila na vidik. Cadrach, koji je stajao rairenih nogu na %etvrtastom pramcu, drao je u ruci neto to je
nalikovalo na veliku baklju, a %iji je gornji kraj arko plamsao.
Dok je Miriamele buljila u tupom zaprepatenju, redovnik zamahne predmetom, a lopta vatre sune iz jednog
kraja, presvodivi vodu i sle-tjevi me'u ghante nagomilane na pijesku pod njom. Vatrena gruda se rasprsne,
prosuvi velebne mlazove plamena koji su se primili za stvorove poput zapaljenog ljepila. Neki od pogo'enih
padoe na tlo dok su im ljuske kipjele od vru"ine, te po%ee pitati poput kuhanih jastoga. Drugi su tr%ali tamo-
amo, uzaludno pokuavaju"i razderati vlastiti oklop, kljocaju"i i klepe"u"i poput slomljenih kota%a. Na batani
Cadrach se sagne; kad se uspravio, novi se pupoljak rascvao na kraju njegova %udnovatog tapa. Ponovno je
bacio kuglu, a novi je mlaz teku"e vatre poprskao vrite"e ghante. Redovnik podigne ruke k ustima.
"Sko%ite sad!" vikne, a glas mu slabano odjekne. "Pourite!"
Miriamele se okrene i nakratko pogleda Isgrimnura. Vojvodino je lice omlohavjelo od %uda, ali se uspio pribrati
dovoljno da njeno, ali odlu%no gurne Miriamele.
"(ula si ga", zarei. "Sko%i!"
To je i u%inila, te potom tvrdo sletjela na pijesak i zakotrljala se. Zapaljeni komadi" ne%eg uhvatio joj je plat, ali
ga je ugasila vlastitim rukama. (asak kasnije uz nalet zraka, Isgrimnur se srui pokraj nje. Ghanti, koji su cviljeli i
divlje jurcali po travom obrasloj plai, nisu obra"ali mnogo pozornosti na svoj prijanji plijen. Vojvoda se okrene
i osovi, a onda isprui ruke. Camaris, nagnuvi se daleko preko neravnog ruba gnijezda, ispusti Tiamaka k
njemu. Vojvoda se prevali natrag na pijesak, ali je u naru%ju drao nepomi%nog Wranjanina; trenutak poslije
sko%io je i Camaris. Druina je pohitala preko pijeska. Nekoliko ghanta koje nije pogodio Cadrachov ognjeni
napad poure prema njima, ali Miriamele i Camaris ih odgurnu s puta. Bjegunci se sjurie niz obalu i zagazie u
muljevitu, zelenu vodu.
Miriamele je leala na dnu batane, hvataju"i zrak. S nekoliko zamaha motkom redovnik je otisnuo %amac prema
sredini plovnog kanala, dobrano izvan dosega ghanta koji su jo skakali.
"Jeste li ozlije'eni?" Cadrachovo je lice bilo blijedo, o%i gotovo grozni%avo sjajne.
"to... to si...?" Nije mogla prona"i daha da dovri re%enicu.
Cadrach pogne glavu, slijeu"i ramenima. "Li"e uljane palme. Pala mi je na um ideja kad ste uli u... ono
mjesto. Skuhao sam ih. Ima stvari koje i ja mogu." Podigao je cijev koju je na%inio od velike trstike. "Upotrijebio
sam ovo da bacam vatru." Ruka koja je stezala cijev bila je prekrivena bolnim plikovima.
"O, Cadrach, pogledaj to si u%inio."
ibs@crostuff.net

186

Cadrach se okrene da pogleda u Camarisa i Isgrimnura, koji su se nadvili nad Tiamaka. Za njima na obali, ghanti
su skakali i siktali poput prokletih dua natjeranih na ples. Tragovi vatre jo su plamsali du prednjih zidova
gnijezda, alju"i %vorove crnog dima u kasno poslijepodnevno nebo.
"Ne, pogledajte to ste vi u%inili", re%e redovnik i izvije usnice u ne posve nesretan osmijeh koji nije bio
djelomi%no samosaalan kao ina%e.

No# bijesa

Mislim da ne elim i"i, Simone." Jeremija se trudio stoje bolje mogao da krpom i brusnim kamenom o%isti
Simonov ma%.
"Ne mora." Simon zastenje od boli dok je navla%io svoju %izmu. Tri su dana prola od bitke na zale'enom
jezeru, ali svaki ga je mii" jo bo-lio kao da ga kuju na kova%kom nakovnju. "To je samo neto to on eli od
mene.",
Jeremija je izgledao kao da mu je pao kamen sa srca, ali nije htio tako lako prihvatiti svoju slobodu. "Ali zar ne bi
i tvoj titonoa morao i"i kad te princ pozove? to ako ti zatreba neto to si zaboravio - tko bi se po to vratio?"
Simon se nasmije, ali se prekine kad osjeti kako mu se obru% boli stee oko rebara. Dan poslije bitke jedva je
mogao stajati. Tijelo mu se %inilo poput vre"e razbijene grn%arije. (ak se i sada kretao poput pravog starca.
"Morao bih se vratiti sam - ili poslati po tebe. Ne brini se. Tu ne vrijede ta pravila, to bi ti trebao znati bolje od
ikoga. Ovo nije kraljevski dvor, kao Visotvr'a."
Jeremija podrobnije zakilji u rub sje%iva, a onda odmahne glavom. "Ti to govori, Simone, ali nikad ne zna kad
"e te prin%evi krivo pogledati. Nikad ne zna kad "e iznenada osjetiti svoju krv i po%eti se ponaati kraljevski."
"To je rizik koji moram prihvatiti. A sad mi daj taj prokleti ma% prije nego to ga posve ne istanji."
Jeremija usplahireno podigne pogled. Malko se udebljao od dolaska u Novi Gadrinsett, ali zalihe su bile slabe i
jo je bio daleko od bucmastog mom%i"a s kojim je Simon odrastao; imao je ispijen izgled za koji je Simon
sumnjao da "e ikad potpuno nestati. "Nikad ne bih naudio tvojem ma%u", re%e ozbiljno.
"O, Bojih mi zubi", zarei Simon, psuju"i s iskusnom ravnoduno"u prekaljenog ratnika. "alio sam se. A sad ga
daj ovamo. Moram po"i."
Jeremija mu uputi nabusit pogled. "Za ale vrijedi jedna stvar, Simo-ne - trebaju biti smijene." Unato% osmijehu
koji mu je po%injao izvijati usne, paljivo je predao sje%ivo. "A ja "u te obavijestiti ako ikad zaista bude
smijean, obe"avam."
Simonov duhoviti odgovor - koji zapravo jo nije bio sro%io - predu-srelo je otvaranje atorskog zaklopca.
Malena se prilika pojavi na ulazu, tiha i ozbiljna.
"Lelet!" re%e Jeremija. "U'i. eli li sa mnom u etnju? Ili bih ti mogao zavriti pri%u o Jacku Mundwodeu i
medvjedu."
Djevoj%ica u'e par koraka u ator, to je bio njezin na%in pokazivanja da pristaje. Njezine o%i, kad su se
trenuta%no svrnule na Simonove, bijahu uznemiruju"e zrele. Sjetio se kako je izgledala na Cesti snova -slobodno
stvorenje u svojem elementu, lete"i, raduju"i se - i osjeti nejasan osje"aj stida, kao da je nekako pomagao da to
predivno bi"e ostane zato%eno.
"Idem ja", re%e on. "Pripazi na Jeremiju, Lelet. Ne daj mu da dira nita otro."
Jeremija baci krpu za latenje za njim dok je izlazio kroz atorski za-klopac.
Vani, Simon duboko udahne. Zrak je bio studen, ali %inilo mu se da je bio neznatno topliji nego prije par dana,
kao daje negdje u blizini prolje"e trailo ulaz.
Samo smo porazili Fengbalda, upozori samog sebe. Nismo uop"e naudili Kralju Oluje. Stoga nije ba vjerojatno
da smo otjerali zimu.
Ali ta misao potakne jo jedno pitanje. Zato Kralj Oluje nije poslao pomo" Fengbaldu kao stoje u%inio Eliji kod
opsade Naglimunda? Pri%e preivjelih o uasu nornskog napada u Simonovu su umu bile gotovo jednako ive
poput uspomena na njegove osobne neobi%ne pustolovine. Ako su ma%evi bili tako vani, te ako su Hikeda'va
znali da Joua posjeduje jedan - to je, prema tvrdnjama princa i Deornotha, gotovo sigurno bila istina - zato se
branitelji Sesuad're nisu zatekli o%i u o%i s vojskom ledenih divova i oklopljenih Norna? Je li to imalo veze sa
samim Kamenom?
Moda zato to je ovo sithsko mjesto. Ali napokon, nisu se bojali napasti Jao e-Tinukai'i.
Stresao je glavom. Bilo je to neto to je valjalo podijeliti s Binabi-kom i Geloj, iako je bio siguran da im je ve"
palo na pamet. Ili nije? Moda je bilo previe dodati jo jednu nerjeivu zagonetku hrpi s kojom su ve" bili
suo%eni. Simon je bio jako umoran od pitanja bez odgovora.
(izme su mu kripale po tankom snijegu dok je hodao Vatrenim vrtom prema Ku"i odlaska. Rado je izigravao
budalu s Jeremijom, jer to kao da je izvla%ilo njegova prijatelja iz vlastitih briga i loih uspomena, ali sam Simon
ibs@crostuff.net

187

nije bio iznimno vedro raspoloen. Njegove posljednje no"i bile su ispunjene snovima ratnog pokolja, bezumlja,
krvi i njite"ih konja. Sad je iao k Joui, a princ je bio jo crnje "udi. Simon se tome nimalo nije radovao.
Zastao je, a zale'eni mu se dah uzdigne poput oblaka oko glave, te se zagleda u sruenu kupolu Zvjezdarnice.
Kad bi se samo usudio uzeti zrcalo i ponovno pokuao razgovarati s Jirikijem! Ali %injenica da Sithe nisu doli,
unato% velikoj neda"i branitelja, objanjavala je da je Jiriki imao vanijih stvari na pameti od poslova smrtnika.
Tako'er, Sitha je izri%ito upozorio Simona da je zavladalo opasno vrijeme za etnju Cestom snova. Ako bi
pokuao, moda bi na neki na%in privukao pozornost Kralja Oluje na Sesuad'ru - Simon bi tako moda unitio
upravo onu nezainteresiranost koja je naizgled bila jedini razlog njihove nevjerojatne pobjede.
Sad je bio mukarac, ili se barem mogao tako ponaati. Vie ne"e biti sanjarskih vragolija, odlu%io je. Ulozi su bili
previsoki.
Ku"a odlaska bila je slabo osvijetljena: samo je nekoliko baklji gorjelo u utorima, pa se velika dvorana napola
rasplinula u sjenu. Joua je stajao pokraj odra.
"Hvala to si doao, Simone." Princ je jedva podigao o%i prije nego to je vratio pogled na Deornothovo tijelo
koje je lealo na kamenoj plo%i pokriveno zastavom Drveta i Zmaja, kao da je vitez samo spavao pod tankim
gunjem. "Binabik i Geloj su tamo", re%e princ, pokazuju"i na par prilika koje su sjedile pokraj ognjita u blizini
suprotnog zida. "Pridruit "u vam se za trenutak."
Simon pode k vatri opreznim korakom, pokuavaju"i izbje"i neuljud-nu buku. Trol i vjetica tiho su razgovarali.
"Pozdrav, prijatelju Simone", re%e Binabik. "Do'i, daj se na sjedenje i grijanje."
Simon sjedne prekrienih nogu na kameni pod, a onda se primakne naprijed na toplije mjesto. "(ini se jo
tuniji nego ju%er", apne on.
Trol pogleda prema Joui. "Pogodilo gaje s ve"om teinom. Kao da su svi ljudi koje se nalazio voljeti, i oni za %iju
se sigurnost bojao, ubijeni zajedno s Deornothom."
Geloj ispusti zvuk blage ozloje'enosti. "Ne moe voditi bitke bez gubitaka. Deornoth je bio dobar %ovjek, ali i
drugi su poginuli."
"Joua sada tuguje za svima njima, nalazim se misliti - na svoj na%in." Trol slegne ramenima. "Ali siguran sam da
"e se oporaviti."
Vjetica kimne glavom. "Da, ali nemamo mnogo vremena. Moramo udariti dok smo u prednosti."
Simon je za%u'eno pogleda. Geloj se %inila bezvremenskom kao uvijek, ali kao da je izgubila neto od svoje
velike samouvjerenosti. No ne bi ga iznenadilo da je tako: protekla je godina bila strana. "Htio sam te neto
pitati, Geloj", re%e on. "Jesi li znala za Fengbalda?"
Ona svrne svoje ute o%i na njega. "Jesam li znala da "e poslati nekog na bojinicu u vlastitom oklopu, da nas
zavara? Ne. Ali znala sam da je Joua kovao zavjeru s na%elnikom Helfgrimom. Nisam znala ho"e li Fengbald
progutati mamac."
"Bojim se da sam seja tako'er nalazio u saznanju, Simone", re%e Bina-bik. "Moja je pomo" bila potrebna za
planiranje kako slomiti led. To je bilo izvreno uz pomaganje nekih od mojih qanu%kih suplemenika."
Simon osjeti kako mu se malko topline uspinje u obraze. "Dakle, svi su znali osim mene?"
Geloj odmahne glavom. "Ne, Simone. Osim Helfgrima, Joue i mene, znali su samo Binabik, Deornoth, Freosel i
trolovi koji su pomogli prirediti stupicu - samo su ti ljudi znali. To nam je bila posljednja nada, a nismo se usudili
riskirati da glasine dopru do Fengbalda."
"Zar mi niste vjerovali?"
Binabik poloi umiruju"u ruku na njegovo rame. "Vjerovanje nije bilo od vanosti, Simone. Ti i bilo tko drugi tko
se borio na ledu mogli ste biti zarobljeni. (ak "e i najhrabriji re"i sve to znaju ako se nadu na mukama - a
Fengbald nije bio od vrste koja se skanjivala takvih stvari. to ih je manje znalo, to su bolje bile anse da "e tajna
izdrati. Da je postojala potreba da ti se kae, kao to je postojala s ovim drugima, rekli bismo ti bez
oklijevanja."
"Binabik je u pravu, Simone." Joua je tiho priao dok su govorili i sada je stajao iznad njih. Svjetlost vatre
bacala je njegovu sjenu po svodu, duga%ku, praznu prugu tame. "Vjerujem ti kao to bih vjerovao bilo kome -
bilo kome ivom, ho"u re"i." Tra%ak ne%eg preleti mu preko lica. "Naredio sam da samo oni nuni za plan
trebaju znati. Siguran sam da moe shvatiti."
Simon proguta pljuva%ku. "Naravno, prin%e Joua."
Joua se spusti na kamen i odsutno zagleda u drhtave plamenove. "Izvojevali smo veliku pobjedu - to je %udo,
zaista. Ali cijena je bila tako visoka..."
"Ne postoji cijena da se nevine ljude zadri na ivotu koja bi bila previsoka", odgovori Geloj.
"Moda. Ali postoji mogu"nost da bi Fengbald pustio ene i djecu..."
"Ali sada su ivi i slobodni", kratko "e Geloj. "A s njima i dobar dio mukaraca. Doivjeli smo neo%ekivanu
pobjedu."
ibs@crostuff.net

188

Sjena osmijeha zatreperi na Jouinim usnama. "Ho"e li ti, dakle, zauzeti Deornothovo mjesto, Valada Geloj? Jer
to je on uvijek %inio -upozoravao me kad bi me po%ele obuzimati mra%ne misli."
"Ne mogu zauzeti njegovo mjesto, Joua, ali mislim da se ne moramo ispri%avati zbog jadanja. Oplakivati nekog
je %asno, naravno. Ne elim vam to oduzeti."
"Ne, naravno da ne." Princ je pogleda na trenutak, a onda se polako okrene i promotri duga%ku dvoranu.
"Moramo odati po%ast mrtvima."
Na vratima se za%u struganje koe. Tamo je stajao Sludig s parom bisaga preba%enih preko svoje kosmate ruke.
Gledaju"i napor na Ri-meraninovu licu, Simon se upita jesu li natrpane kamenjem. "Prin%e Joua?"
Princ se okrene. "Da, Sludig?"
"Ovo je sve to smo pronali. Na njima je Fengbaldov grb. Ali posve su promo%ene. Nisam ih otvorio."
"Odloi ih tu do ognjita. A onda, molim te, sjedni i razgovaraj s nama. Bio si od velike pomo"i, Sludig."
Rimeranin nakloni glavu. "Hvala vam, prin%e Joua. Ali imam jo jednu poruku za vas. Zarobljenici su sada
spremni govoriti - ili barem tako Freosel kae."
"Ah." Joua kimne. "A Freosel je nedvojbeno u pravu. Grub je, ali vrlo pametan. Pomalo kao na stari prijatelj
Einskaldir, ha, Sludig?"
"Upravo tako, Visosti." Sludig se doimao kao da mu je neugodno govoriti s princem. Napokon je dobivao panju
i zasluge koje je elio, primijeti Simon, ali nije izgledao posve sretan zbog toga.
Joua metne ruku na Simonovo rame. "Valjda onda moram po"i i obaviti svoju dunost", re%e. "Ho"e li sa
mnom, Simone?"
"Naravno, prin%e Joua."
"Dobro." Joua mahne prema ostalima. "Ako biste bili tako dobri, posjetite me poslije ve%ere. Imamo o
mnogo%emu razgovarati."
Dok su prilazili vratima, Joua metne batrljak svojeg desnog zgloba pod Simonov lakat i povede ga prema odru
gdje leae Deornoth. Si-mon nije mogao a da ne zamijeti kako je bio malko vii od princa. Prolo je mnogo
vremena otkad je stajao tako blizu Joui, ali se svejedno iznenadio. On, Simon, bio je visok - ne samo za mladi"a
nego i za mukarca. Bila je to %udna pomisao.
Zaustavili su se pred odrom. Simon je stajao na vrcima stopala, uljudno utljiv, ali eljan krenuti dalje. Biti tako
blizu vitezovu tijelu stvaralo je u njemu nelagodu. Blijedo, %etvrtasto lice koje je lealo na kamenoj plo%i vie je
nalikovalo na neto izrezbareno u sapunu nego na Deornotha kojeg se sje"ao. Koa na licu, posebno na kapcima
i nosnicama, bila je beskrvno prozirna.
"Nisi ga dobro poznavao, Simone. Bio je izvrstan %ovjek."
Simon proguta pljuva%ku. Usta su mu bila suha. Mrtvi su bili... tako mrtvi. A jednog dana Joua, Binabik, Sludig i
svi u Novom Gadrinsettu bit "e takvi. (ak "e i on biti takav, Simon shvati s osje"ajem gnuanja. Kako je to?
"Uvijek je bio vrlo ljubazan prema meni, Visosti."
"Nije znao druga%ije. Bio je najve"i vitez kojeg sam upoznao."
to je vie Joua govorio o Deornothu u posljednjih nekoliko dana, to je Simon vie shva"ao da zapravo uop"e
nije poznavao tog %ovjeka. Doimao se jednostavnim mukarcem, dobrostivim i tihim, ali teko uzorom vitetva
kakvim ga je Joua drao, suvremenim Camarisom.
"Umro je hrabro." Bila je to bijedna vrsta su"uti koju je mogao ponuditi, ali Joua se osmjehne.
"Da. elio bih da ste ti i Sludig prije stigli do njega, ali u%inili ste to ste mogli." Jouino se lice naglo promijeni,
poput oblaka koje vjetar nosi po proljetnom nebu. "Ne tvrdim da ste vas dvojica na neki na%in zatajili, Simone.
Molim, oprosti mi - postao sam nesmotren u svojoj tuzi. Deornoth me uvijek mogao izgnati iz uga'anja samom
sebi. Ah, Boe, nedostajat "e mi. Mislim da mi je bio najbolji prijatelj, iako to nisam znao dok nije umro."
Simon se jo vie smete kad ugleda suze u Jouinim o%ima. Htio je odvratiti pogled/'ali odjednom se sjetio Sitha
i onoga to je Strangveard rekao. Moda su ba oni najvii i najve"i uvijek trpjeli najtee patnje. Kako je moglo
biti sramote u takvoj tuzi?
Simon podigne ruku i uhvati prin%ev lakat. "Do'ite, Joua. Proe"i-mo. Pri%ajte mi o Deornothu, jer nikad nisam
imao priliku da ga zapravo upoznam."
Princ otrgne pogled s Deornothova alabasternog lica. "Da, naravno. Proetat "emo."
Dopustio je da ga Simon izvede kroz vrata na vjetar koji je puhao po vrhu brijega.
"... I on je zapravo doao k meni i ispri%ao mi se!" Joua se sad smijao, iako je u tome naizgled bilo malo veselja.
"Kao da je sam zgrijeio. Siroti, odani Deornoth." Stresao je glavom i obrisao oko. "Aedone! Zato me stalno
okruuje ovaj oblak aljenja, Simone? Ili preklinjem za oprost ja ili oni oko mene - nije ni %udo to me Elija
smatrao slaboum-nim. Ponekad mislim daje imao pravo."
Simon suspregne osmijeh. "Moda je problem u tome to se ne libite dijeliti svoje misli s ljudima koje dobro ne
poznajete - kao, na primjer, s odbjeglim kuhinjskim pomo"nicima."
ibs@crostuff.net

189

Joua ga na %asak pogleda suenih o%iju, a onda se nasmije. Ovaj put njegovo se veselje %inilo manje usiljenim.
"Moda si u pravu, Simone. Ljudi vole kad su njihovi prin%evi jaki i nepokolebljivi, zar ne?" Zahi-hotao se. "Ah,
Usiresu milostivi, jesu li mogli dobiti princa koji manje odgovara tom opisu od mene?" Podigao je pogled,
kilje"i preko polja atora. "Boe, pomozi mi, izgubio sam se. Gdje je pe"ina gdje se dre zarobljenici?"
"Tamo." Simon pokae prema stjenovitoj uzvisini to%no unutar Sesuad'rine vanjske barijere, jedva vidljivoj iza
vjetrom namrekanog grada atora. Joua promijeni smjer, a Simon po'e za njim, hodaju"i polako da si olaka
bol zbog svojih rana.
"Dopustio sam sebi da daleko odlutam," re%e Joua, "i to ne samo u potrazi za zarobljenicima. Pozvao sam te da
po'e sa mnom kako bih ti mogao postaviti jedno pitanje."
"Da?" Simon nije mogao a da ne na"uli ui. to je princ mogao traiti od njega?
"Htio sam pokopati nae mrtve na ovom brdu." Joua zamahne rukom, obuhvativi irinu Sesuad'rina travnatog
vrha. "Mislim da od svih ljudi ovdje ti najbolje poznaje Sithe - ili barem najintimnije, jer Binabik i Geloj su ih
svakako prou%avali. Misli li da bi nam oni to dopustili? Naposljetku, ovo je njihovo mjesto."
Simon razmisli o tome na trenutak. "Dopustili? Ne mogu zamisliti da bi Sithe to zabranili, ako to mislite."
Iskrivljeno se nasmijeio. "Nisu se %ak ni pojavili da ga obrane, pa ne mislim da "e odjednom sti"i s vojskom
kako bi nas sprije%ili da pokopamo nae mrtve."
Hodali su malko u tiini. Simon razmisli prije nego to je ponovno prozborio. "Ne, mislim da ne bi prigovorili -
iako ne tvrdim da sam ovlaten govoriti za njih", doda uurbano. "Naposljetku, Jiriki je pokopao svojeg ro'aka
An'naija s Grimmricom, tamo na Urmsheimu." Dani na zmaj-planini sad su se %inili daleki, kao da ih je ondje
proveo neki drugi Simon, daleki ro'ak. Izmasirao je mii"e svoje bolno uko%ene ruke i uzdahnuo. "Ali, kao to
rekoh, ne mogu govoriti u ime Sitha. Bio sam ondje - koliko, par mjeseci? A i dalje smatram da ih nikad ne"u
razumjeti."
Joua ga prodorno pogleda. "Kako je bilo ivjeti s njima, Simone? I kakav je njihov grad-Jao... Jao...?"
"Jao e-Tinukai'i." Simon je bio prili%no ponosan s kakvom su mu lako"om teki slogovi pali s usana. "Volio bih da
mogu objasniti, Joua. **>To je kao kad pokuavate opisati san - moete re"i to se dogodilo, ali ne moete
sasvim objasniti kakav je to bio osje"aj. Oni su stari, Visosti, vrlo, vrlo stari. Ali kad ih gledate, mladi su, zdravi i...
i lijepi." Sjetio se Jirikijeve sestre Aditu, njezinih ljupkih, jasnih o%iju nalik na o%i sokola koji lovi, njezina smijeka
punog prikrivenog veselja. "Imaju sva prava da nas mrze, Joua - barem mislim da imaju - ali umjesto toga %ini
se... da ih mi zbunjujemo. Kao to bismo se i mi osje"ali kad bi se ovce osilile i istjerale nas iz gradova."
Joua se nasmije. "Ovce, Simone? Tvrdi li da su carevi Nabbana i kralj Fingil od Rimmersgarda... i moj otac, kad
smo ve" kod toga... bili vunena, bezazlena stvorenja?"
Simon odmahne glavom. "Ne, samo sam htio re"i da smo utoliko druga%iji od Sitha. Oni nas ne razumiju nita
vie nego to mi razumijemo njih. Jiriki i njegova baka Amerasu moda nisu bili toliko druga%iji kao neki -
svakako su se prema meni ponaali s ljubazno"u i razumijevanjem - ali drugi Sithe..." Umuknuo je, izgubljen.
"Ne znam kako bih objasnio."
Joua ga ljubazno pogleda. "Kakav je bio grad?"
"Ve" sam ga pokuao opisati, kad sam stigao ovamo. Tada sam rekao da je bio poput goleme la'e, ali da je
tako'er bio poput duge pred
vodopadom. To je grozno, ali ni dalje ga ne mogu opisati bolje od toga. Sav je na%injen od tkanine nategnute
izme'u drve"a, ali %ini se jednako %vrstim poput bilo kojeg drugog grada koji sam vidio. Ali izgleda kao da bi ga
mogli spakirati svakog %asa i odnijeti nekamo drugamo." Nasmijao se od o%aja. "Vidite, neprestano mi manjka
rije%i!"
"Mislim da si vrlo dobro objasnio, Simone." Prin%evo je mravo lice bilo zamiljeno. "Ah, kako bih volio jednog
dana zaista upoznati Sithe. Ne mogu shvatiti to je natjeralo mojeg oca da ih toliko mrzi i da ih se boji. Kakvu
riznicu povijesti i znanja moraju posjedovati!"
Stigli su pred ulaz u pe"inu, koji bijae zagra'en privremenom drvenom ogradom od tekih, grubo tesanih
trupaca. Straar kojeg su tamo postavili - jedan od Hotvigovih Thrithinana - ostavio je kr%ag ugljena nad kojim
je grijao ruke kako bi podigao vratnice i propustio ih unutra.
Jo nekoliko straara, ravnomjerna mjeavina Thrithinana i Freo-selovih Erkvnlan'ana, stajalo je u predsoblju.
Pozdravili su princa i Simona s potovanjem, izazvavi smetenu ozloje'enost u ovog posljednjeg. Freosel se
pojavi trljaju"i ruke iz dubine spilje.
"Vaa Visosti... i sir Seomane", re%e, naklonivi glavu. "Mislim daje dolo vrijeme. Po%eli su se ponaat ivahno.
Budemo li dulje %ekali, moda nam zadaju nevolje - ako "ete mi oprostit na tim rije%ima."
"Vjerujem tvojem sudu, Freosele", re%e Joua. "Odvedi me k njima."
Unutranji dio iroke pe"ine, koju je od prednjeg dijela dijelio zavoj u kamenim zidovima i tako je skrivao od
sunca, bio je podijeljen %vrstim trupcima u dvije ogra'ene povrine s velikim otvorenim prostorom izme'u njih.
ibs@crostuff.net

190

"Dovikuju se s jedne strane pe"ine na drugu." Freoselov osmijeh otkrije rupu u njegovim zubima. "Krive jedni
druge, kao. Izmjenjuju se da jedni drugima ne daju spavat. Rade na posao, takore"i."
Joua kimne dok je prilazio lijevoj ogradi, a onda se okrene Simonu. "Nita ne govori", re%e %vrsto. "Samo
sluaj."
U mra%noj, bakljama osvijetljenoj spilji, Simon je isprva imao muke razaznati njezine stanare. Zadah urina i
neopranih tijela - neto to Simon nije o%ekivao da "e ponovno osjetiti - bio je jak.
"elim govoriti s vaim kapetanom", dovikne Joua. U sjenama nastane spor pokret, a onda prilika u pohabanoj
zelenoj surki Erkvnstraa-ra korakne prema grubim reetkama.
"To sam ja, Vaa Visosti", re%e vojnik. Joua ga odmjeri. "Sceldwine? Jesi li to ti?"
Stid je bio o%it na mukar%evu licu. "Jesam, prin%e Joua."
"Dakle." Joua je izgledao osupnut. "Nisam ni sanjao da "u te zate"i na ovakvom mjestu."
"Ni ja, Visosti. Niti sam o%ekivao da "e me poslati da se borim protiv vas, gospodaru. To je sramota..."
Freosel naglo stupi naprijed. "Ne sluajte ga, Joua", podrugljivo "e on. "On i njegova banda ubojica re"i "e bilo
to da spase ivote." Tresnuo je svojom snanom rukom o ogradu dovoljno jako da se drvo zatrese. "Mi ostali
nijesmo zaboravili to je tvoja sorta %inila po Falshireu."
Sceldwine, nakon to je prestraeno ustuknuo, nagne se naprijed da bolje vidi. Njegovo blijedo lice, sada
izloeno svjetlu baklje, bilo je ispijeno i zabrinuto. "Nitko od nas nije se veselio tomu." Okrenuo se prema
princu. "I nismo htjeli po"i protiv vas, prin%e Joua. Morate nam vjerovati."
Joua zausti neto re"i, ali Freosel ga, na zaprepatenje svih, prekine. "Va narod to ne"e trpjet, Joua. Ovo nije
ni Visotvr'a ni Nagli-mund. Ne vjerujemo tim oklopljenim klipanima. Ako ih ostavite na ivotu, bit "e nevolje."
Mrmljanje preleti zarobljenicima, a u njemu je bilo poprili%no straha.
"Ne elim ih pogubiti, Freosele", nesretno "e Joua. "Zakleli su se mojem bratu. Kakva su izbora imali?"
"Kakva je izbora imao itko od nas?" uzvrati Falshirac. "Njihov je bio pogrean. Naa je krv na njihovim rukama.
Pogubite ih i zavrite s tim. Neka se Bog brine o izborima."
Joua uzdahne. "Sto ti kae, Sceldwine? Zato bih te ostavio na ivotu?"
Erkvnstraar kao da je na trenutak ostao bez rije%i. "Jer smo samo vojnici koji su sluili naem kralju, Visosti.
Nema drugog razloga." Zurio je izme'u reetaka.
Joua rukom pozove Freosela i Simona i udalji se od ograde prema sreditu pe"ine, dalje od drugih uiju.
"Dakle?" re%e on.
Simon odmahne glavom. "Pogubiti ih, prin%e Joua? Ja ne..."
Joua podigne ruku. "Ne, ne. Naravno da ih ne"u dati pogubiti." Okrenuo se prema Falshireu koji se cerio.
"Freosel ih je obra'ivao dva dana. Uvjereni su da eli njihove koe i da gra'ani Novog Gadrinsetta zahtijevaju
da ih se objesi pred Ku"om odlaska. Samo ih elimo dovesti u pravo raspoloenje."
Simon se ponovno postidi: opet je krivo prosudio. "to "ete onda u%initi?"
"Gledaj me." Nakon to je jo par trenutaka oklijevao, Joua poprimi sve%an izraz i polako odeta natrag prema
palisadi i nervoznim zarobljenicima. "Sceldvvine," re%e, "moda "u ovo poaliti, ali ostavit "u tebe i tvoje ljude
na ivotu."
Freosel, mrte"i se, glasno i gnjevno frkne i odmarira odatle. (ujan uzdah olakanja uzdigne se od zarobljenika.
"Ali," Joua podigne prst, "ne"emo vas zadrati i hraniti. Radit "ete da zaradite za ivot. Moj bi narod objesio
mene kad bih druga%ije postupio - ionako "e biti vrlo nezadovoljni to sam ih liio vaeg pogubljenja. Ako se
pokaete vrijedni povjerenja, moda vam dopustimo da se borite na naoj strani kad zbacimo mojeg ludog
brata s Prijestolja od zmajokosti."
Sceldwine stisne drvene reetke objema rukama. "Borit "emo se za vas, Joua. Nitko nam drugi ne bi udijelio
takvu milost u ovim bezumnim vremenima." Njegovi suborci oglase se isprekidanim povicima slaganja.
"Vrlo dobro. Jo "u razmisliti kako "e se to izvesti." Joua uko%eno kimne, a onda okrene le'a zarobljenicima.
Simon ga je ponovno slijedio u sredinu dvorane.
"Tako mi Otkupitelja," re%e Joua, "ako se budu borili za nas, kakva li dara! Jo stotinu uvjebanih vojnika.
Moda budu prvi od mnogih dezertera, kad se glasine po%nu iriti."
Simon se osmjehne. "Bili ste vrlo uvjerljivi. Freosel tako'er."
Joua je izgledao zadovoljno. "Mislim da je bilo par putuju"ih glumaca u povijesti zapovjednikove obitelji. to se
mene ti%e - pa, svi su prin%evi ro'eni laljivci, zna." On se uozbilji. "A sad se moram obra%unati s pla"enicima."
"Ne"ete valjda i njima ponuditi isto?" upita Simon, odjednom zabrinut.
"Zato ne?"
"Jer... jer netko tko se bori za zlato je druga%iji."
"Svi se vojnici bore za zlato", blago "e Joua.
ibs@crostuff.net

191

"Nisam tako mislio. (uli ste to je Sceldwine rekao. Borili su se jer su mislili da moraju - barem je taj dio
djelomi%no istinit. Oni Thrithin-ani su se tukli jer im je Fengbald platio. Vi od njih za naplatu ne moete traiti
drugo osim njihovih ivota."
"To nije mala suma", istakne Joua.
"Ali kad ih se ponovno naorua, koliko "e teine to imati? Oni su druga%iji od Erkvnstrae, Joua, i ako elite
stvoriti kraljevstvo druga%ije od onog svojeg brata, ne moete ga izgraditi na ljudima kao to su pla"enici."
Naglo se zaustavio, uasnuto shvativi da je princu o%itavao bukvicu. "ao mi je", izlane. "Nemam pravo ovako
govoriti."
Joua ga je motrio, nadignute obrve. "Imali su pravo za tebe, mladi Simone", izusti polako. "Pametna se glava
krije pod tom tvojom crvenom kosom." Metnuo je ruku na Simonovo rame. "Ionako se nisam kanio suo%iti s
njima dok mi se Hotvig ne pridrui. Paljivo "u razmisliti o tome to si rekao."
"Nadam se da mi moete oprostiti na izravnosti", re%e Simon posti-deno. "Bili ste vrlo ljubazni prema meni."
"Vjerujem tvojim mislima, Simone, kao to vjerujem Freoselovim. (ovjek koji odbija paljivo sasluati poteni
savjet je budala. Naravno, %ovjek koji slijepo prihva"a bilo kakav savjet jo je ve"a budala." Stisnuo je Simonovo
rame. "Hajde, proe"imo natrag. Volio bih %uti jo toga o Sithama."

Bilo je neobi%no koristiti Jirikijevo zrcalo za tako svjetovnu stvar kao to je podrezivanje brade, ali Simonu je
Sludig rekao - bez ikakva uvijanja - da izgleda prili%no zaraslo. Naslonjeno na kamen, sithsko staklo treperilo je
na sve slabijem poslijepodnevnom svjetlu. U zraku je visjela tanka magla koja je neprestano primoravala
Simona da %isti zrcalo svojim rukavom. Neupoznat s umije"em brijanja kotanim noem - mogao je posuditi
otriji %elik od Sludiga, ali onda bi Rimeranin sigurno stajao u blizini i dijelio primjedbe - Simon je postigao malo
toga osim to je sebi zadao par bolnih uboda kad su se pribliile tri mlade ene.
Simon ih je sve tri vidio u Novom Gadrinsettu - %ak je i plesao s dvjema one ve%eri kad je postao vitezom, a
najmravija mu je izradila koulju. Izgledale su vrlo mlado, iako je on moda bio tek koju godinu stariji. Jednu od
njih, me'utim, tamnooku djevojku %iji su obli stas i ko-vr%ava sme'a kosa malko podsje"ali na sobaricu
Hepzibu, smatrao je prili%no zgodnom.
"to to radi, sir Seomane?" upita ona mrava. Imala je krupne, ozbiljne o%i koje je skrivala trepavicama kad god
bi je Simon predugo gledao.
"Reem bradu", otresito "e on. Sir Seoman, dakako! Zato su se alile s njim?
"Oh, nemoj je odrezati!" re%e ona kovr%ave kose. "S njom izgleda tako veli%anstveno!"
"Ne, nemoj", ponovi njezina mrava prijateljica.
Tre"a, niska djevojka ravne ute kose i s nekoliko pjega na licu, odmahne glavom. "Nemoj."
"Samo je podrezujem." Divio se enskoj gluposti. Samo par dana ranije, ljudi su ginuli brane"i ovo mjesto! Ljudi
koje su ove djevojke poznavale, vrlo vjerojatno. Ali one su ipak tu stajale, gnjave"i ga tim ne-brijanjem brade.
Kako su mogle biti tako lakomislene? "Zaista mislite da izgleda... veli%anstveno?" re%e on.
"Oh, da", izlane Kovr%ava, a onda porumeni. "To jest, s bradom izgleda... s bradom mukarac izgleda starije."
"Dakle, misli da bih trebao izgledati starije?" upita on svojim najstroim glasom.
"Ne!" uurbano "e ona. "Ali lijepo izgleda."
"Vele da si bio vrlo hrabar u bitki, sir Seomane", re%e mrava djevojka.
On slegne ramenima. "Borili smo se za na dom... za vlastite ivote. Samo sam se trudio da me ne ubiju."
"To bi i Camaris rekao", uzdahne mrava djevojka.
Simon se glasno nasmije. "Camaris to nipoto ne bi rekao. Nipoto."
Niska djevojka mugnula je pokraj njega i sada je netremice zurila u Simonovo zrcalo. "Je li to vilinsko
ogledalo?" upita on.
"Vilinsko ogledalo?"
"Ljudi kau..." Ona utihne i pogledom potrai pomo" svojih prijateljica.
Mrava usko%i. "Ljudi kau da si ti prijatelj vila. Da vile do'u kad ih pozove svojim %arobnim zrcalom."
Simon se opet osmjehne, ali oklijevaju"i. Djeli"i istine pomijeani s glupostima. Kako se to dogodilo? I tko je
govorio o njemu? Bilo je %udno misliti o tome. "Ne, nije ba tako. Ovo zrcalo darovao mije jedan od Sitha, da, ali
oni ne dolaze tek tako kad ih pozovem. Ina%e se ne bismo sami borili protiv vojvode Fengbalda, zar ne?"
"Moe li tvoje zrcalo ispunjavati elje?" upita Kovr%ava.
"Ne", %vrsto "e Simon. "Nikad nije ispunilo nijednu moju." Zastao je, sjetivi se kad ga je Aditu spasila u zimskim
dubinama Aldheorte. "Ho"u re"i, nije mu to prava namjena", zavri. Dakle, i on je mijeao istinu s laima. Ali
kako je mogao objasniti bezumlje protekle godine da bi ga one mogle shvatiti?
"Molile smo se da nam dovede saveznike, sir Seomane", ozbiljno "e mrava djevojka. "Toliko smo se bojale."
ibs@crostuff.net

192

Dok je promatrao njezino blijedo lice, vidio je da je govorila istinu. Naravno da su bile uzrujane -je li to zna%ilo
da se nisu mogle radovati to su ive? To zapravo nije bilo isto to i lakomislenost. Zar su se trebale zakopati u
crne misli i tugovati poput Joue?
"I ja sam se bojao", re%e on. "Imali smo veliku sre"u."
Nastane stanka. Djevojka kovr%ave kose namjesti svoj plat koji se rastvorio otkrivi meku kou njezina vrata.
Vrijeme je zaista postajalo toplije, shvati Simon. Stajao je nepomi%no neko vrijeme, ali nijednom nije zadrhtao.
Podigao je pogled prema nebu, kao da se nada da "e prona"i nekakvu potvrdu i%ezavanja zime.
"Ima li gospu?" upita naglo kovr%ava djevojka. "Imam li to?" upita on, iako ju je savreno dobro %uo. "Gospu",
re%e ona divlje porumenjevi. "Ljubu."
Simon pri%eka trenutak prije nego to je odgovorio. "Zapravo ne." Tri djevojke o%arano su zurile u njega, pune
o%ekivanja poput mladih tenaca, a on je osje"ao kako mu obrazi gore. "Ne, zapravo ne." Stiskao je qanu%ki no
tako jako da su ga po%eli boljeti prsti.
"Ah", re%e Kovr%ava. "Pa, trebale bismo te ostaviti tvojem poslu, sir Seomane." Njezina vitka prijateljica je
povu%e za lakat, ali ona se ne obazre na nju. "Ho"e li do"i na krije?"
"Krije?" Simon nabere %elo.
"Proslavu. Pa, i alovanje, tako'er. U sreditu naselja." Ona pokae prema nagomilanim atorima Novog
Gadrinsetta. "Sutra nave%er."
"Nisam znao. Da, valjda bih mogao." Ponovno se osmjehnuo. Ovo su zaista bile prili%no razumne mlade ene
kad si s njima dulje razgovarao. "I hvala ti jo jedanput na koulji", re%e Mravoj.
Ona brzo trepne. "Moda "e je odjenuti sutra nave%er."
Nakon to su se oprostile, tri se djevojke okrenu i zapute po obronku, pognuvi glave blizu jedna drugoj,
vrpolje"i se i smiju"i. Simon osjeti trenutak srdbe na pomisao da su se moda smijale njemu, ali onda pusti da
ga mine. (inilo se da im se svi'a, zar ne? Djevojke su samo bile takve, koliko je on znao.
Ponovno se okrenuo prema svojem zrcalu, odlu%an zavriti s bradom prije nego to sunce po%ne zalaziti. Krije,
je li...? Pitao se treba li opa-sati ma%.
Simon je razmiljao o svojim rije%ima. Bila je istina, naravno, da nije imao svoju ljubu, kao to je pretpostavljao
da vitezovi imaju - %ak i ova odrpana vrsta vitezova kojom je postao. Ipak, bilo je teko ne pomisliti na
Miriamele. Koliko je prolo otkad ju je vidio? Brojio je mjesece na ruci: juven, anitul, tijagaris, septander,
oktander... skoro pola godine! Bilo je lako vjerovati da ga je dosad posve zaboravila.
Ali on nije zaboravio nju. Bilo je trenutaka, %udnih i gotovo stranih trenutaka, kad je bio siguran da ju je on
privla%io jednako kao ona njega. Njezine su se o%i %inile tako krupne kad bi ga pogledala i tako su ga paljivo
upijale, kao da je htjela upamtiti svaku crtu njegova lica. Je li to samo umiljao? Sigurno je da su podijelili ludu i
gotovo nevjerojatnu pustolovinu i ona ga je, gotovo jednako sigurno, smatrala prijateljem... ali je li ikad u
njemu vidjela vie od toga?
Preplavi ga sje"anje na to kako je izgledala u Naglimundu. Bila je odjevena u svoju nebesko modru haljinu i
odjednom postala gotovo zastrauju"a u svojoj potpunosti - tako druga%ija od dronjave slukinje koja mu je
spavala na ramenu. Pa ipak, ista se djevojka nalazila u toj modroj haljini. Bila je gotovo neodlu%na kad su se sreli
u dvoritu dvorca - ali je li to bilo zbog stida to ga je prevarila ili brige to "e ih ponovno prihva"anje njezina
poloaja moda razdvojiti?
Vidio ju je na vrhu kule u Visotvr'i: njezina kosa bila je poput zlatne svile. Simon, siromani pera% posu'a,
promatrao ju je i osje"ao se poput blatne bube koja je uhvatila tra%ak sunca. A njezino lice, tako ivo, tako
promjenjivo, puno gnjeva i smijeha, ivahno i nepredvidivo kao nijedno ensko lice koje je dotad vidio...
Ali bilo je jalovo ovako sanjariti, rekao je samom sebi. Bilo je krajnje nevjerojatno da ga je vidjela kao neto vie
od prijateljski naklonjenog kuhinjskog pomo"nika, kao djecu sluin%adi s kojom su se plemi"i odgajali, ali koje su
brzo zaboravljali kad bi odrasli. I naravno, %ak i da je uop"e marila za njega, nije bilo mogu"e da bi od toga ikad
ita bilo. Takav je bio red stvari ili su ga barem tako nau%ili.
Ipak, sada je dovoljno proputovao svijetom i vidio dovoljno %udesa da su se nepromjenjive ivotne %injenice
kojima gaje Rahela nau%ila %inile znatno manje vjerojatnima. Po %emu su se uostalom razlikovali obi%an puk i
oni od kraljevske krvi? Joua je bio dobar %ovjek, pametan i poten %ovjek - Simon nije dvojio da "e postati
vrijedan kralj - ali njegov brat Elija pokazao se %udovitem. Je li ikoji seljak i%upan iz polja je%ma mogao biti ita
gori? to je bilo tako sveto u kraljevskoj krvi? I, sad kad je o tome razmiljao, nije li i sam kralj Ivan potekao iz
obitelji seljaka - ili obitelji ravnoj seljacima?
Sumanuta pomisao odjednom mu padne na um: to ako Elija bude poraen, ali Joua umre? Sto ako se
Miriamele nikad ne vrati? Onda bi netko drugi morao postati kralj ili kraljica. Simon je malo znao o zakonima
svijeta - barem onima izvan njegova zamrenog putovanja u posljednjih pola godine. Jesu li postojali drugi od
kraljevske krvi koji bi stupili naprijed i prisvojili Prijestolje od zmajokosti? Onaj momak u Nabbanu, Bigaris ili
ibs@crostuff.net

193

kako se ve" zvao? Tko god je ve" bio nasljednik Llutha, mrtvog kralja Hernvstira? Ili stari Isgrimnur, moda, ako
se ikad vrati. Njega je, barem, Simon mogao potovati.
Ali sad se prolazna misao uarila poput vru"eg ugljena. Zato ne bi on, Simon, bio jednako mogu" pretendent
kao bilo tko drugi? Kad bi se svijet okrenuo naglavce, a svi s pravom na prijestolje otili onamo gdje se praina
slijee, zato to ne bi bio jedan vitez Erkvnlanda - onaj koji se borio sa zmajem upravo kao i Ivan i kojeg je
obiljeila zmajeva krv? Onaj koji je bio u zabranjenom svijetu Sitha i koji je prijateljevao s tro-lovima Yiqanuca?
Tada bi bio dostojan princeze ili bilo koje druge!
Simon se zabulji u svoj odraz, u uvojak bijele kose poput packe boje, u svoj duguljasti oiljak i zabrinjavaju"e
maljavu bradu.
Pogledaj me, pomisli on i odjednom se glasno nasmije. Kralj Simon Veliki! Mogao bih i Rahelu u%initi kneginjom
Nabbana, ili onog redovnika Cadracha lektorom Majke Crkve. Bolje bi mi bilo %ekati da zvijezde za-sjaju usred
bijela dana!
A tko bi uostalom htio biti kralj?
Jer sve se svodilo na to, naposljetku: Simon je znao da se malo toga osim boli spremalo onome tko "e zamijeniti
Eliju na stolcu od kostiju. (ak i kad bi se Kralja Oluje moglo poraziti, to je bila tako mala mogu"nost da gotovo i
nije postojala, cijela je zemlja bila u ruevinama, ljudi izgladnjeli i smrznuti. Ne"e biti turnira, ni sve%anih
ophodnji, ni sun%eva odsjaja na oklopu, ne za jo mnogo godina.
Ne, pomisli on ogor%eno, idu"i kralj trebao bi biti netko poput Barna-be, crkvenjaka iz kapele u Visotvr'i - nekog
dobrog u pokapanju mrtvih.
Gurnuo je zrcalo natrag u dep svojeg plata i sjeo na kamen da gleda kako sunce klizi iza drve"a.
Vorzheva je pronala svojeg supruga u Ku"i odlaska. U duga%koj dvorani bio je samo Joua i blijedi Deornothov
lik. Sam se princ jedva doimao jednim od ivih, stoje"i nepomi%no poput kipa pokraj oltara koji je nosio tijelo
njegova prijatelja.
"Joua?"
Princ se polako okrene, kao da se budi iz sna. "Da, gospo?"
"Predugo si tu. Dan je pri kraju."
On se osmjehne. "Taman sam se vratio. etao sam sa Simonom i imao neke druge dunosti."
Vorzheva strese glavom. "Davno si se vratio iako se ne sje"a. Proveo si ovdje dobar dio poslijepodneva."
Jouin se osmijeh pokoleba. "Jesam li?" Okrenuo se da pogleda Deornotha. "Osje"am, ne znam, da je pogreno
ostaviti ga samog. Uvijek je pazio na mene."
Ona korakne naprijed i primi ga za ruku. "Znam. Do'i, proeci sa mnom."
"Dobro." Joua isprui ruku i dotakne pokrov preba%en preko Deor-nothovih grudi.
Ku"a odlaska bila je tek neto vie od ljuske kad su Joua i njegova druina prvi put doli na Sesuad'ru.
Doseljenici su na%inili kapke za otvorene prozore i %vrsta drvena vrata kako bi od nje stvorili mjesto gdje su se
poslovi Novog Gadrinsetta mogli voditi na toplom i u privatnosti. Jo je bilo ne%eg privremenog u vezi s njom,
me'utim - grube naprave posljednjih stanovnika stvarale su %udan kontrast postavljene naspram skladnih
rukotvorina Sitha. Joua pusti da mu prsti prije'u po cvijetu rezbarija dok ga je Vorzheva vodila prema jednim
vratima u stranjem zidu i van na zalaze"u svjetlost sunca.
Zidovi vrta bili su srueni, kameni puteljci slomljeni i izvrnuti. Nekoliko ilavih starih ruinih grmova preivjelo je
napad zime i, premda "e moda pro"i mjeseci ili godine prije nego to opet procvatu, njihovo je tamno li"e i
sive, trnovite grane naizgled bilo snano i jedro. Bilo je teko ne upitati se koliko su dugo ondje rasli ili tko ih je
posadio.
Vorzheva i Joua hodali su pokraj %vornatog debla golemog bora koji je izrastao iz pukotine jednog od zidova.
Sunce na umoru, mrlja plam-te"eg crvenila, kao da je visjela u njegovim granama.
"Misli li jo na nju?" naglo upita Vorzheva. "to?" Jouine su misli naizgled odlutale. "Koga?" "Onu drugu. Onu
koju si volio, bratovu enu."
Princ naheri glavu. "Hvlissu. Ne, ne %esto. Ovih dana imam puno vanijih stvari na pameti." On metne ruku oko
ramena svoje ene. "Imam obitelj koja sada zahtijeva moju brigu."
Vorzheva ga sumnji%avo promotri na trenutak, a onda kimne glavom s tihim zadovoljstvom. "Da", re%e. "Tako
je."
"I ne samo obitelj nego i cijeli narod, kako se %ini."
Ona ispusti tihi zvuk o%aja. "Ne moe biti sva%iji suprug, sva%iji otac."
"Naravno da ne. Ali moram biti princ, elio to ili ne elio."
Hodali su neko vrijeme bez razgovora, sluaju"i neujedna%enu glazbu osamljene ptice koja je sjedila visoko na
lelujavim granama. Vjetar je bio studen, ali ne tako otar kao prethodnih dana, zbog %ega je moda ptica i
pjevala.
ibs@crostuff.net

194

Vorzheva nasloni glavu na Jouino rame te joj je crna kosa leprala oko njegove brade. "to "emo sad?" upita
ona. "Sad kad je bitka gotova?"
Joua je povede prema kamenoj klupi, na jednom kraju pretvorenoj u krhotine, ali cijeloj na ve"em dijelu
povrine. Obrisali su nekoliko otopljenih kapljica snijega i sjeli. "Ne znam", re%e on. "Mislim daje vrijeme za jo
jedan Raed - vije"e. Moramo mnogo toga odlu%iti. Imam velikih dvojbi o tome to je najpametniji put. Ne bismo
smjeli dulje %ekati... nakon to pokopamo pale."
Vorzheva ga iznena'eno pogleda. "Kako to misli, Joua? (emu urba?"
Princ podigne ruku i pregleda crte na svojem dlanu. "Jer ako sada ne udarimo, postoji mogu"nost da "emo
izgubiti vanu priliku."
"Udariti?" zvu%ala je zaprepateno. "Udariti to? Kakvo je to ludilo? Izgubili smo svakog tre"eg %ovjeka! Ne"e
valjda povesti ovih par stotina na svojeg brata?"
"Ali izvojevali smo vanu pobjedu. Prvu koju je itko izvojevao od po%etka njegove mahnite kampanje. Udarimo li
sada, dok je uspomena svjea, a Elija nesvjestan onoga to se dogodilo, na "e se narod ovdje o%eli%iti; kad
drugi vide da se kre"emo, i oni "e nam se pridruiti."
Vorzheva ustane, rairenih o%iju. Drala je ruku oko trbuha kao da eli zatititi njihovo nero'eno dijete. "Ne!
Oh, Joua, to je tako glupo! Mislila sam da "e pri%ekati bar dok zima ne pro'e! Kako sada moe oti"i u boj?"
"Nisam rekao da "u ita u%initi", re%e on. "Nisam jo odlu%io - niti "u odlu%iti, dok ne sazovem Raed."
"Da, vi "ete mukarci sjesti u krug i govoriti o velikoj pobjedi koju ste izvojevali. Ho"e li ondje biti ene?"
"ene?" On je zbunjeno pogleda. "Geloj "e sudjelovati u tome."
"O, da, Geloj", ona "e prezrivo. "Zato to je zovu 'mudrom vra%arom'. To je jedina vrsta ena koje eli sasluati
- ona koja zato ima ime, poput brzog konja ili snanog vola."
"to bismo trebali u%initi - pozvati sve iz Novog Gadrinsetta?" Postajao je srdit. "To bi bilo budalasto."
"Nita budalastije nego sluati samo mukarce." Zurila je u njega na trenutak, a onda se vidljivo prisilila da se
umiri. Udahnula je nekoliko puta prije nego stoje ponovno prozborila. "Postoji pri%a koju kazuju ene Pastuhova
klana. O biku koji nije htio sluati svoje krave."
Joua je %ekao. "Pa", re%e napokon. "to mu se dogodilo?" Vorzheva se namrti i udalji razruenim puteljkom.
"Samo nastavi s onim to radi. Otkrit "e."
Jouin izraz %inio se napola zabavljenim, napola nezadovoljnim. "(ekaj, Vorzheva." Ustao je i poao za njom.
"Ima me pravo kuditi. Trebao bih sluati to mi govori. to se dogodilo biku?"
Ona ga paljivo odmjeri. "Re"i "u ti drugi put. Sad se previe ljutim."
Joua je uzme za ruku i uskladi korak s njezinim. Puteljak je zavijao izme'u razbacanog kamenja, dovode"i ih
blie prevaljenim blokovima vanjskog vrtnog zida. S druge strane %uli su se zvu%i glasova.
"U redu", ona "e naglo. "Bik je bio preponosan da slua svoje krave. Kad su mu rekle da vuk krade telad, nije
vjerovao, jer to sam nije vidio. Kad su svu telad ukrali, krave su otjerale bika i pronale novog." Njezin je pogled
bio prkosan. "Onda su vukovi pojeli starog bika, jer nije imao koga da ga titi dok spava."
Jouin je smijeh bio grub. "I to je upozorenje?"
Ona mu stisne ruku. "Molim te, Joua. Ljudi su umorni od borbe. Stvorimo ovdje dom." Privukla ga je blie
pukotini u kamenu. Sa suprotne strane uzdizala se buka krnje trnice koja je iznikla u zaklonu vanjskih zidova
Ku"e odlaska. Nekoliko desetaka mukaraca, ena i djece mijenjali su staru imovinu iznesenu iz svojih bivih
domova i nove stvari prikupljene na Sesuad'ri. "Vidi," re%e Vorzheva, "stvorili su novi ivot. Rekao si im da se
bore za svoj dom. Kako ih moe opet natjerati da se presele?"
Joua je zurio u skupinu umotane djece koja su se igrala povuci--potegni arenom krpom. Vritala su od smijeha
i dizala uvis oblake snijega; u blizini, ne%ija je majka srdito dozivala svoje dijete da se skloni s vjetra. "Ali ovo nije
njihov pravi dom", tiho "e on. "Ne moemo zauvijek ostati tu."
"Tko ostaje zauvijek?" upita Vorzheva. "Do prolje"a! Do ro'enja naeg djeteta!"
Joua odmahne glavom. "Ali moda vie ne"emo dobiti ovakvu priliku." Okrenuo se od zida, ozbiljna lica. "Osim
toga, dugujemo toliko Deornothu. On je dao svoj ivot, ne kako bismo mi tiho o%ajavali, ve" da naplatimo
zlo%ine koje je moj brat po%inio."
"Dugujemo Deornothu!" Vorzheva je zvu%ala gnjevno, ali o%i su joj bile tune. "Kakve rije%i! Samo bi mukarac
mogao tako neto re"i."
Joua se okrene i uhvati je, privla%e"i je k sebi. "Volim te, gospo. Samo pokuavam u%initi to je pravo."
Ona odvrati o%i. "Znam. Ali..."
"Ali misli da ne donosim najbolje odluke." On kimne, miluju"i joj kosu. "Sluam svakoga, Vorzheva, ali kona%na
rije% mora biti moja." On uzdahne i zadri je u naru%ju neko vrijeme bez rije%i. "Milosrdni Aedo-ne, nikome ovo
ne bih poelio", re%e napokon. "Vorzheva, obe"aj mi jedno."
"to?" Glas joj je priguivao njegov plat.
ibs@crostuff.net

195

"Promijenio sam miljenje. Ako mi se neto dogodi..." On promisli. "Ako mi se neto dogodi, odvedi nae dijete
odavde. Ne dopusti nikom da ga posjedne na prijestolje ili ga upotrijebi kao simbol okupljanja za neku vojsku."
"Njega?"
"Ili nju. Ne dopusti da nae dijete bude silom uvu%eno u ovu igru kao to sam bio ja."
Vorzheva estoko odmahne glavom. "Nitko mi ne"e oduzeti moje dijete, %ak ni tvoji prijatelji."
"Dobro." Pogledao je kroz vjetrom noene uvojke njezine kose. Sunce je zapalo iza Ku"e odlaska, zarumenjevi
cijelo zapadno nebo. "To "e mi pomo"i da lake podnesem ono to mora do"i."
Pet dana nakon bitke pokopali su posljednje od Sesuad'rinih mrtvih - mukarce i ene Erkvnlanda,
Rimmersgarda, Hernvstira i Thrithinga, Yiqanuca i Nabbana, izbjeglice iz pola stotine raznih krajeva, sve
polegnute na po%inak u plitku zemlju na vrhu Kamena oprotaja. Princ Joua je govorio paljivo i ozbiljno o
njihovoj patnji i rtvi dok mu se plat nadimao na vjetrovima koji su se kovitlali oko vrha brda. Otac Strang-
yeard, Freosel i Binabik ustali su svaki za sebe da upute pokoju rije% jedne ili druge vrste. Gra'ani Novog
Gadrinsetta su stajali, kamenih lica, i sluali.
Neki od grobova nisu imali obiljeja, ali ve"ina je imala nekakav maleni spomenik, izrezbarenu dasku ili grubo
isklesan komad kamena koji je nosio ime poginulog. Nakon velikog truda da probije ledeno tlo, Erkvnstraa je
pokopala vlastite mrtve u masovnoj grobnici pokraj jezera, okrunivi je jednom jedinom kamenom plo%om koja
je nosila natpis: "Vojnici Erkvnlanda, pali u Bitki Stefflodske doline. Em Wulstes Duos." Po volji Boga.
Jedino poginuli thrithinki pla"enici nisu bili oplakani i obiljeeni. Njihovi preivjeli suborci iskopali su za njih
golemi humak na travnjacima pod Sesuad'rom - napola vjeruju"i da je namijenjen njima, da ih je Joua kanio
pogubiti. Umjesto toga, kad je posao bio gotov, okloplje-ni su ih ljudi otpratili daleko na otvorena prostranstva i
pustili na slobodu. Strana je stvar jednom Thrithinaninu izgubiti svojeg konja, ali preivjeli pla"enici brzo su
zaklju%ili da je hodanje bolje od umiranja.
Tako su napokon svi mrtvi bili pokopani, a gavrani lieni svojeg praz-nikovanja.
Dok je ozbiljna glazba svirala, nadme"u"i se s otrim vjetrom da je se %uje, mnogim je promatra%ima pala na um
misao da, iako su Sesua-d'rini branitelji izvojevan" nemogu"u i juna%ku pobjedu, skupo su je platili. (injenica da
su porazili tek najmanji dio sila poslanih na njih i da su pritom izgubili gotovo polovicu svojih ljudi, %inila je
vjetrom ogrnutu krijestu brijega jo hladnijim i samotnijim mjestom.
Netko uhvati Simonovu ruku odostraga. Brzo se okrenuo, oslobodiv-i je i podigavi na udarac.
"Hej, mom%e, hej, ne budi tako brzoplet!" Stari se lakrdija skutri, podigavi ruke iznad glave.
"Oprosti, arko." Simon namjesti svoj plat. Krije se ario u blizini, a on je s nestrpljenjem htio krenuti. "Nisam
znao tko je."
"Bez uvrede, mom%e." arko se blago ljuljao. "Stvar je u tome... pa, samo sam se pitao mogu li malko s tobom
proetati. Tamo do svetkovine. Nisam tako siguran na nogama kao nekad."
Nije ni %udo, pomisli Simon: Sarkov je zadah bio dobro za%injen vinom. Tada se sjetio to je Sangfugol rekao pa
je potisnuo nagon da po-hita naprijed. "Naravno." Ponudio je diskretnu nadlakticu da se starac o nju osloni.
"Ljubazno od tebe, mom%e, vrlo ljubazno. Simon, je li?" Starac podigne pogled prema njemu. Njegovo
zasjenjeno lice bilo je zbrka bora.
"Tako je." Simon se nasmijei u tami. Napomenuo je arku svoje ime stotinu puta.
"Bit "e ti dobar, ho"e", re%e starac. Zaputili su se prema treperavom svjetlu, polako hodaju"i. "A ja sam ih sve
susreo."
arko nije dugo ostao s njim kad su stigli na proslavu. Stari je lakrdija brzo pronaao skupinu pripitih trolova i
krenuo ih ponovno upoznati s divotama Bikova roga - a sam sebe s divotama kangkanga, slutio je Simon. Simon
je neko vrijeme lutao na rubu skupa.
Bila je to prava no" go"enja, moda prva koju je Sesuad'ra vidjela. Fengbaldov se logor pokazao dupkom
punim itnica i zaliha, kao da je pokojni vojvoda oplja%kao cijeli Erkvnland kako bi mu u Thrithinzima bilo
udobno kao da je ostao u Visotvr'i. Joua se mudro pobrinuo da se ve"ina hrane i drugih korisnih stvari sakrije
za kasnije - %ak i ako druina ostavi Kamen, to se ne"e dogoditi sutra - ali velikoduan dio stavljen je na
raspolaganje za proslavu, te je no"as vrh brijega bio u pravom sve%arskom raspoloenju. Freosel je posebno
pronalazio veliko zadovoljstvo u probijanju Fengbaldovih ba%vi, iskapivi prvu kriglu stanshir-skog crnog sam s
jednakim uitkom kao da se radilo o vojvodinoj krvi, a ne o njegovu pivu.
Drva, jedna od stvari kojih nije manjkalo, bila su naslagana visoko u sreditu goleme ravne povrine Vatrenog
vrta. Loma%a je jasno gorjela,
a ve"ina se ljudi okupila na irokoj poplo%enoj poljani. Sangfugol i neki od glazbeno nadarenih gra'ana Novog
Gadrinsetta etali su po prostoru, sviraju"i za grupice zahvalnih slua%a. Neki od slua%a bili su odu-evljeniji od
drugih. Simon se morao nasmijati kad je osobito nacvrckan trio misnika inzistirao da se pridrui svira%u harfe u
ibs@crostuff.net

196

njegovoj izvedbi "Na obali Zelengaza". Sangfugol se namrtio, ali smjelo nastavio svirati; Simon je u sebi
%estitao svira%u na njegovoj izdrljivosti prije nego to je odlutao dalje.
No" je bila prohladna ali vedra, a vjetar koji je opsjedao vrh brda tijekom pogrebnog obreda gotovo je sasvim
utihnuo. Simon, nakon to je trenutak razmiljao, zaklju%i da je s obzirom na doba godine, vrijeme zapravo bilo
prili%no lijepo. Ponovno se zapitao je li mo" Kralja Oluje nekako posustajala, ali ovaj put je pomisao slijedilo jo
mu%nije pitanje.
to ako on samo prikuplja snagu? Sto ako kani posegnuti sada i izvriti ono to Fengbald nije mogao?
Simon nije elio da mu misli nastave tim smjerom. Slegnuo je ramenima i popravio svoj pojas za ma%.
Prvi kale vina koji su mu ponudili vrlo mu je godio, ugrijavi mu eludac i opustivi mii"e. Bio je dio male
vojske zaposlene pokapanjem mrtvih - jeziv zadatak koji je pogoravalo povremeno poznato lice zapaeno pod
maskom inja. Simon i ostali radili su poput demona da probiju kameno tlo, kopaju"i onim to su mogli prona"i -
ma%evima, sjekirama, granama sruenih stabala, ali koliko je god bilo teko sastrugati zale'enu zemlju,
hladno"a je usporila truljenje, %ine"i uasan posao barem malo podnoljivijim. Ipak, Simonov je san bio oslikan
morama proteklih dviju no"i - beskrajnim vizijama uko%enih tijela ba%enih u jarke, tijela krutih poput kipova,
iskrivljenih figura koje je mogao izrezbariti neki mahniti kipar opsjednut boli i patnjom.
Nagrade rata, pomisli Simon dok je hodao kroz bu%nu gomilu. A ako Joua kani uspjeti, pokraj budu"ih "e bitaka
ova izgledati kao vrmansol-ski ples. Trupla "e se naslagati u hrpu viu od Tornja Zelenog An'ela.
Od te je pomisli osjetio studen i mu%ninu. Otiao je u potragu za jo vina.
Sve%ano"u je vladala neka atmosfera bezbrinosti, opazio je Simon. Glasovi su bili prejaki, smijeh prebrz, kao
da su oni koji su govorili i veselili se radili to vie zbog drugih nego zbog sebe. S vinom su stigle i kavge, to se
Simonu %inilo posljednjim to bi netko poelio. Ipak, mimoiao je vie hrpa ljudi okupljenih oko para ili vie
mukaraca koji su psovali i vikali, izvikuju"i ohrabrenja i rugaju"i se dok su se borci kotrljali u blatu. Oni u gomili
koji se nisu smijali izgledali su uznemireno ili nesretno.
Znaju da nismo spaeni, pomisli Simon, osjetivi kajanje to mu je raspoloenje takvo u no"i koja je trebala biti
divna. Sretni su to su ivi, ali znaju da bi budu"nost mogla biti gora.
Odlutao je dalje, uzimaju"i pi"e kad bi mu ga ponudili. Zastao je na trenutak blizu Ku"e odlaska da promotri
kako se Sludig i Hotvig hrvaju - prijatelj skija vrsta borbe nego to ju je vidio na drugim mjestima. Sjevernjak i
Thrithinanin bijahu svu%eni do pojasa i uhva"eni u estok kotac. Svaki je pokuavao izbaciti drugog iz kruga
konopca, ali oba su se mukarca smijala; kad su zastali da otpo%inu, podijelili su mjeinu vina. Simon im je
doviknuo pozdrav.
Osje"aju"i se poput osamljenog galeba koji krui oko jarbola izletni%kog broda, hodao je dalje.
Simon nije bio siguran koliko je bilo sati, je li prola ura ili dvije otkad je pao mrak ili se bliila pono". Sve mu se
po%injalo malko mutiti nakon estog kalea vina.
Me'utim, to%no u ovom %asu, vrijeme se nije %inilo vrlo vanim. Ono to se %inilo vanim bila je djevojka koja je
hodala pokraj njega, dok joj je svjetlost krijesa koji se pomalo gasio svjetlucala u tamnoj, valovitoj kosi. Nije se
zvala Kovr%ava, ve" Ulca, kako je netom doznao. Posrnula je, a on je ovio svoju ruku oko nje, iznenadivi se
koliko je ljudsko tijelo moglo biti toplo, %ak i kroz debelu odje"u.
"Kamo idemo?" upita ona, a potom se nasmije. Nije izgledala previe zabrinuta mogu"im odreditima.
"U etnju", odgovori Simon. Nakon trenutka razmiljanja odlu%i malo bolje razjasniti svoj plan. "U etnju okolo."
Buka slavlja muklo je hu%ala iza njih i na trenutak Simon je gotovo mogao zamisliti da je ponovno usred bitke,
na zale'enu jezeru, skliskom od krvi...
Nakostrijeio se. Zastoje htio razmiljati o ne%em takvom!? Ispustio je zvuk ga'enja.
"to?" Ulca se zaljulja, ali o%i joj bijahu jasne. Podijelila je s njime vinsku mjeinu koju mu je dao Sangfugol.
(inilo se da je bila prirodno nadarena da podnosi vino.
"Nita", zlovoljno "e on. "Samo sam razmiljao. O ratovanju. Bitki. Ratovanju."
"Sigurno je bilo... strano!" Glas joj je bio pun divljenja. "Gledale smo. Mag i ja. Plakale smo."
"Magija?" Simon se zabulji u nju. Zar ga je pokuavala zbuniti? "to sad to zna%i?"
"Mag. Rekla sam 'Mag i ja'. Moja prijateljica, ona vitka. Upoznao si je!" Ulca mu stisne ruku, zabavljena
njegovom domiljatom alom.
"Oh." Razmislio je o prethodnom razgovoru. O %emu su govorili? Ah. Bitka. "Bilo je uasno. Krv. Ubijeni ljudi."
Pokuao je prona"i neki na%in da rezimira potpunost iskustva, da razjasni toj mladoj eni to je on, Simon,
doivio. "Gore od svega", izusti sjetno.
"Oh, sir Seomane", krikne ona i zastane, izgubivi na trenutak ravnoteu na skliskom tlu. "Sigurno si se bojao!"
"Simon. Ne Seoman - Simon." Razmislio je o onom to je rekla. "Malo. Malo," Bilo je teko ne primijetiti njezinu
blizinu. Imala je zapravo vrlo lijepo lice, punih obraza i dugih trepavica. I njezina usta. No, zato su bila tako
blizu?
ibs@crostuff.net

197

Izotrio je o%i i otkrio kako se naginjao naprijed, rue"i se prema Ulci poput oborenog drveta. Metnuo je ruke na
njezina ramena zbog ravnotee i sa zanimanjem uo%io kako se malenom %inila pod njegovim dodirom. "Poljubit
"u te", re%e iznenada.
"Ne smije", re%e Ulca, ali sklopi o%i i ne pomakne se.
Zadrao je svoje o%i otvorene iz straha da "e promaiti cilj i strovaliti se na snijegom iarano tlo. Usta su joj bila
neobi%no postojana pod njegovima, ali topla i meka poput pokrivene postelje u zimskoj no"i. Pustio je da mu
usne ostanu tamo na trenutak, pokuavaju"i se sjetiti je li to ve" radio i ako jest, to je trebao idu"e u%initi. Ulca
se nije micala, te su stajali na mjestu, udiu"i zrak blago namirisan vinom jedno drugom u usta.
Simon ubrzo otkrije daje ljubljenje bilo vie od stajanja usta uz usta, te su nakon malo vremena hladan zrak,
uasi bitke, pa %ak i galama oko krijesa u blizini i%ezli iz njegovih misli. Rairio je ruke oko tog divnog stvorenja i
privukao je blie, uivaju"i u osje"aju slatke predane djevojke pritisnute uz njega, ne ele"i %initi nita drugo do
kraja ivota, koliko god on potrajao.
"Ooh, Seomane," napokon "e Ulca, odmaknuvi se da uhvati daha, "s tobom bi djevojka mogla i svijest izgubiti."
"Mmmm." Simon je ponovno privu%e natrag, savivi vrat kako bi joj mogao grickati uho. Da je samo bila malko
via! "Sjesti", re%e on. "elim sjesti."
Teturali su par spojenih koraka, nespretni poput rakova, sve dok Simon nije pronaao komad sruene zidne
konstrukcije prikladne visine. Ogrnuo je i sebe i Ulcu svojim platem kad su sjeli, a onda je ponovno privukao
blie, sti"u"i je i miluju"i dok ju je nastavljao ljubiti. Njezin dah grijao mu je lice. Bila je meka na nekim
mjestima, tvrda na drugim. Kako je divan bio ovaj svijet!
"Ooh, Seomane." Glas joj je bio priguen dok je govorila u njegov obraz. "Kako tvoja brada grebe!"
"Grebe, je V da?"
Simonu je trebao trenutak da shvati kako je netko drugi odgovorio Ulci umjesto njega. Podigao je pogled.
Prilika koja je stajala pred njima bila je sva odjevena u bijelo - kapu-ti", %izme i hla%e. Imala je dugu kosu koja je
leprala na blagom povjetarcu, podrugljiv osmijeh i ukoene o%i nita ljudskije od onih u ma%ke ili lisice.
Ulca se zabulji na trenutak, otvorenih usta. Tiho je ciknula od zaprepatenja i straha.
"Tko...?" Nesigurno je ustala s njihova sjedala. "Seomane, tko...?"
"Ja sam vila", re%e Jirikijeva sestra, a glas joj odjednom bjee kamen. "A ti si mala smrtnica... koja se ljubi s
mojim budu"im muem! Mislim da "u te morati grozno kazniti."
Ulca uhvati zrak i ovaj put zaista krikne, odgurnuvi Simona tako snano da je zamalo pao s kamena. Dok se
rasputena kovr%ava kosa vijorila za njom, otr%ala je natrag prema krijesu.
Simon je na trenutak glupo buljio za njom, a onda se okrene prema sithskoj eni. "Aditu?"
Ona je promatrala kako Ulcina prilika nestaje. "Pozdrav, Seomane." Govorila je mirno, ali s tra%kom
podsmijeha. "Moj brat alje svoje tovanje."
"to radi ovdje?" Simon nije mogao shvatiti to se upravo dogodilo. Osje"ao se kao da je pao s kreveta usred
prekrasnog sna i sletio naglavce u medvjedu jamu. "Milostivi Aedone! I kako to misli, 'budu"i mu'?"
Aditu se nasmije, bljesnuvi zubima. "Pomislila sam da bi to bio dobar zaplet koji bi se mogao dodati ostalim
Pri%ama o Seomanu Smje-lom. Vrebala sam u sjenama cijele ve%eri i %ula mnoge ljude kako spominju tvoje ime.
Ubija zmajeve i barata vilinskim orujima, pa zato ne bi imao i vilinsku enu?" Ispruila je ruku, obuhvativi
njegov zglob svojim hladnim, gipkim prstima. "A sad do'i, moramo o mnogo%emu razgovarati. Mo"i "e trljati
lice s onom malom smrtnicom drugi put."
Simon je kao gromom pogo'en slijedio Aditu koja ga je vodila natrag prema svjetlu krijesa. "Nakon ovoga vie
ne"u", promrmljao je.

Lisija pogodba

Eolairov je san bio plitak i nemiran, pa se probudio %im mu je Isorn dotaknuo rame.
"to je?" Potraio je svoj ma%, pipaju"i prstima kroz vlano li"e.
"Netko dolazi." Rimeranin je bio napet, ali na licu je imao %udan izraz. "Ne znam", promrmlja. "Radije do'ite."
Eolair se prevrne i osovi na noge, a onda zastane da prikop%a pojas s ma%em. Mjesec je sve%ano visio nad
Jelenumom; prema njegovu poloaju, Eolair prosudi da zora nije daleko. U zraku je bilo ne%eg %udnog: grof ga
je ve" mogao osjetiti. Ova uma koju su Hernvstirci zvali Fiath-coille, a koja se prostirala gusto jugoisto%no od
Nad Mullacha pokraj rijeke Baraillean, bila je mjesto gdje je lovio svakog prolje"a i jeseni kao mladi", mjesto
koje je poznavao kao vlastiti dvor. Kad se umotao u svoj plat i gunj da usne, to mu je bilo poznato poput starog
prijatelja. Sada, odjednom, %inilo se druga%ijim na na%in koji nije mogao razumjeti.
Logor se po%injao buditi. Ve" je ve"ina Uleovih ljudi navla%ila %izme. Njihov se broj gotovo utrostru%io otkad su
ih on i Isorn pronali -bilo je prili%no mnogo ljudi bez gospodara koji su lutali rubovima Le-dome'e voljnih
ibs@crostuff.net

198

pridruiti se organiziranoj bandi, bez obzira na njezinu svrhu - a Eolair je dvojio da im je ita osim velike oruane
sile moglo zaprijetiti.
Ali to ako je Skali primio vijest o njihovoj prisutnosti? Bili su ove"a druina, ali protiv vojske kao to je
Kaldskrvkova nisu mogli biti vie od kratkotrajne smetnje.
Isorn je stajao to%no naprijed na rubu ume, mau"i rukom. Eolair pode k njemu, pokuavaju"i se kretati to je
tie mogao, ali dok je oslukivao meko hrskanje vlastitih koraka, postao je svjestan... ne%eg drugog.
Isprva je mislio da je vjetar koji jau%e poput zbora duhova, ali drve"e oko njega bilo je mirno, hrpe mekog
snijega njeno su balansirale na vrcima grana. Ne, nije bio vjetar. Zvuk je imao pravilno svojstvo, ritmi %no, %ak
melodi%no. Zvu%ao je, pomisli Eolair, kao... pjevanje.
"Brvnioch!" prokune dok je prilazio Isornu. "to je to?"
"Straari su ga %uli prije sat vremena", promrmlja vojvodin sin. "Koliko je glasno, kad ih jo nismo vidjeli?"
Eolair strese glavom. Snijegom proarana dolina donjeg Inniscricha leala je pred njima, blijeda i neravna poput
zguvane svile. Ljudi su se penjali sa svake strane, puze"i do ruba drve"a da pogledaju bolje, sve dok se Eolair
nije osje"ao kao daje okruen gomilom koja %eka kraljevsku povorku. Ali napeti pogledi mukaraca kamenih lica
oko njega bili su prili%no preplaeni. Mnoge su bal%ake ve" stiskali vlani dlanovi.
Pjevanje se povisi, a onda naglo prekine. Za njegovim tragom, zvuk brojnih kopita odjekne rubom Jelenume.
Eolair, jo otiru"i san s o%iju, uvu%e dah da neto kae Isornu. Zadravao je taj dah prili%no dugo i kad ga je
ispustio, bilo je to samo kako bi uvukao drugi.
Pojavili su se s istoka, kao da dolaze iz sjevernog Erkvnlanda - ili, Eolair je rastreseno pomislio, iz dubina ume
Aldheorte. Isprva su bili jedva neto vie od bljeska mjese%ine na kovini, kao daleki oblak srebrnog sjaja u tami.
Topot kopita tutnjio je poput guste kie po drvenom krovu, a tada se oglasio rog. Bio je to neobi%no dirljiv zvuk
koji je presjekao no" i oni su se odjednom potpuno pojavili na vidiku. Jedan od Uleovih ljudi poludio je kad ih je
vidio. Odjurio je vi%u"i u umu, udaraju"i se po glavi kao da mu je gorjela i vie ga nije vidio nijedan od njegovih
drugova.
Iako nitko od ostalih nije bio tako strahovito pogo'en, nitko tko je proveo tu no" u Jelenumi vie nije bio isti,
niti je itko od njih mogao to%no re"i zato. (ak je i Eolair bio zgromljen, Eolair koji je proputovao uzdu i
poprijeko ve"inu Osten Arda, koji je vidio prizore od kojih je ve"ina ljudi ostajala bez rije%i od strahopotovanja.
Ali %ak ni grof kojem je cijeli svijet bio dom nikad nije uspio objasniti kako se osje"ao gledaju"i Sithe kako jau.
Dok je divlja %eta tutnjila mimo, sama kakvo"a mjese%ine kao da se izmijenila. Zrak je postao blijed i kristalan;
predmeti su naoko svjetlucali na rubovima, kao da je svako stablo, %ovjek i vlat trave bila ocrtana dijamantima.
Sithe su prohujale mimo poput velebnog oceanskog vala s kapicama od blistavih vraka kopalja. Njihova su lica
bila tvrda, neustraiva i prelijepa poput lica lova%kih sokola, a kosa im se vijorila na vjetru pri prolasku. Konji
besmrtnika tr%ali su naizgled bre od bilo kojih drugih konja, ali kretali su se na na%in koji kao da je pristajao
samo snovima, korakom glatkim poput otopljenog meda, izrezuju"i kopitima tamu u blijede trake vatre.
U nekoliko trenutaka blistava druina i%eznula je u tamnu masu izgubivi se na zapadu, a topot njihovih kopita
pretvorio se u um. Ostavili su za sobom tiinu i, na nekima od promatra%a, suze.
"Vilinski narod..." napokon dahne Eolair. Vlastiti mu se glas %inio grubim i promuklim kao kreketanje abe.
"S... Sithe?" Isorn strese glavom kao daje primio udarac. "Ali... ali zato? Kamo idu?"
Eolair je odjednom znao. "Lisi%ja pogodba", re%e i nasmije se. Srce mu je tuklo u grudima.
"Kako to misli?" Isorn je sa zaprepatenjem promatrao kako se grof od Nad Mullacha okre"e i vra"a u umu.
"Jedna stara pjesma", dovikne preko ramena. "Lisi%ja pogodba!" Ponovno se nasmijao i zapjevao, osje"aju"i
kako rije%i izlije"u kao da svojom voljom trae no"ni zrak.
"'Zaboravit ne"emo', rekoe vilenjaci, 'ni kad svijetu ovom jednom do'e kraj. Na mjese%ini %ut "e zvuke naeg
roga I na suncu vidjet naih koplja sjaj...'"
"Ne razumijem!" vikne Isorn.
"Nema veze!" Eolair se gotovo izgubio iz vidika, ure"i prema logoru. "Okupi ljude! Moramo odjahati u
Hernvsadharc!"
Kao odjek njegovih rije%i, srebrni se rog oglasi u daljini.

"To je stara pjesma naeg naroda", dovikne Eolair Isornu. Iako su urno jahali prije nego to sunce iza'e,
Sithama nije bilo traga, osim raz-gaenih otisaka kopita na snijegom pokrivenoj travi, otisaka kopita koji su ve"
blijedjeli dok se trava ponovno uzdizala, a snijeg topio na jutarnjoj toplini. "Kazuje o obe"anju koje je vilinski
narod dao Crvenoj Lisici - princu Sinnachu - prije bitke Ach Samratha: zakleli su se da nikad ne"e zaboraviti
odanost Hernvstira."
"Dakle, misli da jau na Skalija?"
ibs@crostuff.net

199

"Tko zna? Ali gledaj kamo idu!" Grof se uspravi na sedlu i pokae preko prostranih travnjaka prema tragovima
koji su nestajali na zapadu. "Ravno poput strijele u Taig!"
"(ak i da tamo idu, ne moemo jahati cijelim putem dotamo ovom brzinom", re%e Isorn. "Konji ve" posustaju, a
jedva smo preli nekoliko milja."
Eolair se ogleda oko sebe. (eta se po%ela razdvajati, a neki su jaha%i dobrano zaostali. "Moda. Ali, Bagba me
ujeo, ako idu u Hernvsadharc, elim biti tamo!"
Isorn se naceri, a njegovo iroko lice nabere. "Da, ako nam tvoj vilinski narod posudi kojeg vilinskog konja, s
krilima na nogama. Ali jednom "emo tamo sti"i."
Grof strese glavom, ali njeno povu%e uzde, usporivi svojeg sivca u laki galop. "Istina. Nikome ne"emo biti od
koristi ako ubijemo nae konje."
"Ni nama samima." Isorn mahne rukom da uspori ostatak druine.
Zaustavili su se za podnevni objed. Eolair je smirio svoju nestrpljivost spoznajom da je bilo mudro dopustiti %eti
da barem malko otpo%i-ne: ako do'e do borbe, ljudi koji padaju s nogu i konji koji ne mogu napraviti ni korak
dalje bit "e od slabe pomo"i.
Nakon sata po%inka opet su se vratili u sedla, ali Eolair ih je vodio razumnijom brzinom. Prije nego to je pao
mrak, preli su Inniscrich do ruba teritorija Hernvsadharca, iako ih je od Taiga dijelilo jo nekoliko sati jahanja.
Mimoili su nekoliko tabora za koje je Eolair pretpostavio da pripadaju Skalijevim ljudima. Svi su bili naputeni,
ali znakovi su pokazivali da su bili donedavna nastanjeni: u jednom od njih jo su se dimile ognjine vatre. Grof
se upita jesu li se Rimerani razbjeali pred juriom Sitha ili ih je zadesila neka druga, %udnija sudbina.
Na Isornov zahtjev, Eolair je napokon zaustavio %etu blizu Balla-cyma, ozidanog grada na niskom obronku koji je
gledao prema zapadnom rubu Inniscricha. Ve"ina grada bila je unitena u Lluthovoj izgubljenoj bitki sa Skalijem
gotovo godinu dana prije, ali zaostalo je dovoljno zidova da ponude nekakav zaklon.
"Ne elimo sti"i no"u usred kakva sukoba", rekao je Isorn dok su jahali kroz slomljene dveri. "(ak i ako si u
pravu i ako se tvoj vilinski narod doao boriti za Hernvstir, kako "e u mraku znati razliku izme'u pravog i krivog
smrtnika?"
Eolair nije bio zadovoljan, ali nije mogao zanijekati mudrost Isorno-vih rije%i. Kao to je ve" znao, njegova mala
%eta nije mogla mnogo u%initi protiv velike vojske poput Skalijeve, ali pomisao da mora %ekati jo gaje
razbjenjivala. Srce mu je pjevalo zajedno sa Sithama dok ih je gledao kako jau. Poduzeti neto - napokon
zadati udarac onima koji su razorili njegovu zemlju! Ideja ga je povla%ila poput snanog vjetra. A sad je morao
%ekati do jutra.
Eolair je te no"i popio vie od svoje uobi%ajene skromne porcije vina, iako ga je bilo malo, a onda rano legao, ne
zanimaju"i se za razgovor o onom to su svi vidjeli i %emu moda jau ususret. Znao je da "e %ak i s vinskim
parama u glavi snu trebati vremena da do'e. Tako je i bilo.
"Ovo mi se ne svi'a", zarei Ule Frekkeson, povla%e"i svoje uzde. "Kamo su otili? I, tako mi svetog Aedona, to
se ovdje dogodilo?"
Ulice Hernvsadharca bile su neobi%no naputene. Eolair je znao da je nekolicina njegova naroda ostala nakon
Skalijeva osvajanja, ali %ak i da su sve Rimerane otjerali Sithe - to se %inilo nemogu"im, budu"i da je jedva vie
od dana prolo otkad je vilinski narod projahao mimo, pola stotina milja zapadno -jo je trebala preostati barem
nekolicina doma"eg hernvstirskog naroda.
"Ni meni se ne svi'a nita manje nego tebi," odgovori grof, "ali ne mogu zamisliti da se cijela Skalijeva vojska
skriva u zasjedi za naih sedam ili osam tuceta."
"Eolair je u pravu." Isorn zakloni o%i. Vrijeme je jo bilo hladno, ali je sunce bilo iznena'uju"e jasno. "Ujaimo i
okuajmo sre"u."
Ule proguta odgovor, a onda slegne ramenima. Trojka ujae kroz grube dveri koje su podigli Rimerani; ljudi su
ih slijedili, razgovaraju"i me'u sobom.
Bilo je dostatno uznemiruju"e vidjeti zid oko Hernvsadharca. Nikad u Eolairovu sje"anju takav zid nije postojao,
a %ak i drevne zidine koje su okruivale Taig zadrale su se tek iz hernvstirskog potovanja prema prolosti.
Ve"ina starog zida odavno se uruila, pa su preostali dijelovi stajali iroko razmaknuti, poput nekoliko preostalih
zuba u stara%kim %eljustima. Ali ova gruba ali %vrsta barijera oko unutranjeg dijela grada bila je sagra'ena vrlo
nedavno.
(ega se Skali bojao? upita se Eolair. Preostalih Hernystiraca, poraenog naroda? Ili moda nije vjerovao
vlastitom savezniku, Velikom kralju Eliji.
Koliko god je uznemiruju"e bilo vidjeti novi zid, jo je gore bilo vidjeti ono to mu se dogodilo. Trupci bijahu
spreni i pougljenjeni kao da ih je udarila munja, a dio dovoljno irok da desetak jaha%a moe projahati rame uz
rame bio je posve razoren. Nekoliko prami%aka dima jo se izvijalo iznad ruevina.
ibs@crostuff.net

200

Tajna onog to je zadesilo stanovnike Hernvsadharca djelomi %no se razrijeila kad je Eolairova druina skrenula
na iroku cestu koja se neko" zvala Tethtainov put. To je ime izalo iz uporabe nedugo nakon smrti velikog
hernvstirskog kralja, a ljudi su je obi%no zvali Taigova cesta, jer je vodila ravno uzbrdo do velikih dvora. Sada,
dok je druina stupala na blatni prolaz, ugledali su veliku gomilu ljudi kako stoji na vrhu brijega, okupljena oko
Taiga kao ovce oko solista. Znatieljni ali ipak oprezni, Eolair i ostali odjahae naprijed.
Kad je Eolair spazio da su ve"inu mase koja se sjatila na nie obronke Hernova brijega %inili Hernvstirci, srce mu
se razveseli. Kad se nekoliko najbliih ljudi okrenulo, uznemireni prizorom %ete oklopljenih konjanika, pourio je
da ih razuvjeri.
"Narode Hernvsadharca!" viknuo je, uspravivi se u svojim stremenima. Jo nekoliko pripadnika gomile okrene
se na zvuk njegova glasa. "Ja sam Eolair, grof od Nad Mullacha. Ovi ljudi su moji prijatelji i ne"e vam nauditi."
Reakcija je bila iznena'uju"a. Dok mu je nekolicina onih najbliih njemu kliknula i mahnula, %inili su se malo
ganuti. Poto su na trenutak buljili, svrnuli su pozornost natrag prema vrhu brda, unato% %injenici da nitko od
njih nije imao bolji pogled od Eolaira na konju, a on sam pred sobom nije mogao vidjeti nita osim bezbrojne
gomile.
I Isorn se za%udio. "to radite tu?" vikne ljudima koji stajahu u blizini. "Gdje je Skali?"
Nekolicina odmahne glavama kao da ne razumiju, a nekoliko drugih podsmjeljivo primijeti daje Skali na putu za
Rimmersgard, ali nitko nije izgledao voljan troiti previe vremena ili energije da prosvijetli vojvodina sina i
njegove suputnike.
Eolair tiho opsuje i podbode konja naprijed, putaju"i ivotinji da sebi razgrne put. Iako mu nitko nije zaprije%io
prolaz, sporo se probijao kroz stisku ljudi i dugo im je trebalo da pro'u izme'u dvaju uspravnih ostataka
sruenog zida tvr'ave i stupe na drevni posjed Taiga. Eolair zakilji, a onda iznena'eno zazvidi.
"Bagba me ujeo", re%e i nasmije se iako nije znao zato.
Taig i njegove vanjske zgrade jo su stajali na vrhu brda, %vrste i dojmljive, ali sada su sva polja na vrhu Hernova
brijega pokrivali divlje raznobojni atori. Bili su svih zamislivih nijansi i u stotinu raznih veli%ina i oblika; netko je
mogao isprazniti divovsku koaru arenih kockica po snijegom prekrivenoj travi. Ono to je bio glavni grad
hernystirskog naroda, kraljevsko sijelo, odjednom je postalo selo koje su sazdala divlja, %arobna djeca.
Eolair je mogao opaziti pokret me'u atorima - vitke prilike u ruhu jednako arolikom kao novopodignuta
zdanja. Potjerao je konja naprijed, mimoiavi posljednje hernvstirske promatra%e dok se penjao brdom. Oni su
gladno buljili u arku tkaninu i neobi%ne posjetitelje, ali kao da su oklijevali prije"i posljednji dio %istine i previe
se pribliiti. Mnogi su promatrali grofa i njegovu druinu sa zavi"u.
Dok su jahali u vjetroviti grad atora, osamljena prilika po'e im usu-sret. Eolair zaustavi konja, spreman na sve,
ali se iznenadi kad otkrije daje onaj koji je dolazio da ih pozdravi bio Craobhan, najstariji ali i najvjerniji savjetnik
kraljevske obitelji. Starac je izgledao zgromljen to ih vidi; dugo je utke buljio u Eolaira, ali su mu napokon suze
navrle na o%i te je iroko raskrilio ruke.
"Grofe Eolaire! Neka Mirchin vlaan blagoslov padne na nas, dobro vas je opet vidjeti."
Grof sjae s konja i zagrli savjetnika. "I tebe, Craobhan, i tebe. to se ovdje dogodilo?"
"Ha! Vie nego to bih vam mogao ispri%ati dok stojimo na vjetru." Starac se %udno zahiho"e. Izgledao je istinski
smu"eno, stanje u kojem Eolair nikad nije ni slutio da "e ga prona"i. "Tako mi svih bogova, vie nego to vam
mogu ispri%ati. Do'ite u Taig. Do'ite i okrijepite se ne%im - hranom, pi"em."
"Gdje je Maegwin? Je li dobro?"
Craobhan podigne pogled, a njegove vodenaste o%i odjednom postanu napete. "iva je i vesela", re%e on. "Ali
do'ite. Do'ite vidjeti... pa, kao to rekoh, vie nego to vam mogu sada ispri%ati." Starac ga primi za lakat i
povu%e.
Eolair se okrene i mahne ostalima. "Isorn, Ule, do'ite!" Potapao je Craobhanova ramena. "Mogu li nai ljudi
dobiti togod za jelo?"
Daleko od zabrinutog, Craobhan mahne svojom ko%atom rukom. "Negdje. Neki od ljudi u gradu vjerojatno su
prikupili kakve zalihe. Imamo mnogo posla, me'utim, Eolair, mnogo posla. Jedva znamo gdje po%eti."
"Ali to se dogodilo? Jesu li Sithe istjerali Skalija?"
Craobhan ga povu%e za ruku, vode"i ga prema velebnim dvorima.
Grof od Nad Mullacha jedva je uspio letimice spaziti desetak Sitha koji su se nalazili na vrhu brda. Oni koje je
vidio %inili su se zaokupljeni zadatkom podizanja svojega logora i nisu %ak ni podigli poglede kad su Eolair i ostali
proli pokraj njih, ali %ak i izdaleka mogao je primijetiti njihovu neobi%nost, njihove %udne, ali otmjene pokrete,
njihovu tihu mirno"u. Iako je na nekim mjestima vie Sitha radilo zajedno, i mukaraca i ena, nisu se jedni
drugima obra"ali rije%ima koje je on mogao %uti, ve" su obavljali poslove s jedinstvenim ciljem i bez zapinjanja,
to je nekako bilo jednako uznemiruju"e poput njihovih stranih lica i pokreta.
ibs@crostuff.net

201

Dok su se pribliavali Taigu, bilo je lako vidjeti tragove Skalijeve okupacije. Paljivo obra'ivani vrtovi bili su
raskopani, kameni puteljci razrueni. Eolair prokune Otronosog i njegove barbare, a onda se opet zapita to se
dogodilo stanovnicima.
Iza velebnih vrata Taiga stvari nisu bile druga%ije. Sa zidova su bile poskidane tapiserije, relikvije ukradene iz
svojih nia, a podovi zaderani tragovima bezbrojnih %izama. Dvorana rezbarija, gdje je kralj Lluth predsjedao
svojim dvorom, bila je u boljem stanju - Eolair je pretpostavio da je bila sijelo Thana Skalija - ali ni tu nije bilo
tragova da su sjevernja%ki razbojnici bili preuljudni. Mnogo desetaka strijela strilo je iz visoko zasvodenog
stropa, gdje su se vise"e drvene rezbarije pokazale primamljivim metama za Kaldskrvkove zimom okovane
vojnike.
Craobhan, koji kao da je elio izbje"i razgovor, posjedne ih u dvoranu i ode potraiti neto za pi"e.
"to misli da se dogodilo, Eolair?" Isorn strese glavom. "Stidim se to sam Rimeranin kad vidim to su Skali i
njegovi kolja%i u%inili od Taiga." Pokraj njega, Ule je sumnji%avo zavirivao u kutove dvorane, kao da su se
Kaldskry%ani tamo skrivali.
"Nema se %ega stidjeti", re%e Eolair. "Nisu ovo u%inili jer su bili Rimerani, ve" zato to su se zatekli u tu'oj
zemlji u pogrenom trenutku. Hernvstirci, Nabbanci ili Erkvnlan'ani mogli su isto postupiti."
Isorn se nije smekao. "To nije u redu. Kad moj otac povrati svoje vojvodstvo, pobrinut "emo se da se teta
popravi."
Grof se nasmijei. "Ako svi preivimo, a ovo bude ono najgore s %ime se moramo suo%iti, onda "u rado prodati
vlastiti dom u Nad Mullachu kamen po kamen da sve popravim. Ne, ovo nije nita, bojim se."
"Strahujem da si u pravu, Eolair." Isorn se namrti. "Bog zna to se dogodilo u Elvritshalli otkad su nas istjerali. I
nakon onako strane zime."
Prekinuo ih je Craobhan, koji se vratio s mladom Hernvstirkom koja je nosila %etiri velika prekovana srebrna
vr%a ureena grbom kraljevske ku"e u liku jelena u skoku.
"Ne smeta ako upotrijebimo najbolje", re%e Craobhan s iskrivljenim osmijehom. "Tko moe re"i ne u ovim
%udnim danima?"
"Gdje je Maegwin?" Eolairova zebnja porasla je kad se nije pojavila da ih pozdravi.
"Spava." Craobhan pokretom ruke ponovno odbije pitanje. "Odvest "u vas kad zavrite. Napijte se."
Eolair ustane. "Oprosti mi, stari prijatelju, ali elio bih je odmah vidjeti. Pivo "e mi vie goditi."
Starac slegne ramenima. "U njezinoj staroj lonici. Dvori je jedna ena." Izgledao je kao da ga vie zanima
njegov vr% nego sudbina kraljeva jedinog ivog djeteta.
Grof ga odmjeri na trenutak. Sto se dogodilo Craobhanu kojeg je poznavao? Starac se %inio smuenim, kao da
su ga zveknuli buzdovanom.
Bilo je previe drugih stvari zbog kojih se trebalo brinuti. Eolair je izaao iz dvorane, ostavljaju"i ostale da piju i
zure u unitene rezbarije.
Maegwin je zaista spavala. ena divlje kose koja je sjedila pokraj kreveta izgledala je poneto poznato, ali Eolair
joj je jedva uputio letimi%an pogled prije nego to je kleknuo i uhvatio Maegwin za ruku. Mokra krpa leala joj je
na %elu.
"Zar su je ranili?" Izgleda da mu je Craobhan ipak neto skrivao -moda je bila teko ozlije'ena.
"Da", re%e ena. "Ali udarac ju je samo okrznuo, a ona se ve" oporavila." ena podigne krpu kako bi Eolairu
pokazala masnicu na Mae-gwininu blijedom %elu. "Sada samo po%iva. Dan je bio velik."
Eolair se otro okrene na zvuk njezina glasa. Izgledala je jednako odsutno poput Craobhana, rairenih i
grozni%avih o%iju i trzavih usana.
Zar su ovdje svi poludjeli? upitao se.
Maegwin se pomakne na zvuk njegova glasa. Kad se okrenuo prema njoj, njezine se o%i polako otvore, sklope, a
onda ponovno otvore i ostanu tako.
"Eolair...?" Glas joj je bio mamuran od sna. Nasmijeila se poput djeteta, bez traga osornosti koju je vidio kad su
posljednji put razgovarali. "Jeste li to zaista vi? Ili samo jo jedan san..."
"Ja sam, gospo." Ponovno joj je stisnuo ruku. U tom trenutku nije izgledala mnogo druga%ije nego kad je bila
djevoj%ica i kad je prvi put osjetio da mu se u srcu probudilo zanimanje. Kako se ikad mogao srditi na nju, bez
obzira na to to je rekla ili u%inila?
Maegwin pokua sjesti. Njezina rida kosa bila je neuredna, kapci na o%ima jo oteali od sna. (inilo se da su je u
krevet smjestili posve odjevenu; samo njezina stopala, koja su provirivala ispod gunja, bila su bosa. "Jeste...
jeste li ih vidjeli?"
"Jesam li vidio koga...?" upita on blago, iako je bio siguran da zna. Njezin odgovor, me'utim, iznenadi ga.
"Bogove, blesane. Jeste li vidjeli bogove? Bili su tako lijepi...?"
"Bogove...?"
ibs@crostuff.net

202

"Ja sam ih pozvala", re%e ona i pospano se nasmijei. "Doli su zbog mene..." Pustila je da joj glava padne natrag
na jastuk i sklopila o%i. "Zbog mene", promrmljala je.
"Mora spavati, grofe Eolaire", re%e ena iza njega. Bilo je ne%eg kona%nog u njezinu glasu to je razbjesnilo
Eolaira.
"O kakvim ona to bogovima govori?" upita on. "Misli li na Sithe?"
ena se osmjehne, samodopadnim, sveznaju"im osmijehom. "Misli ono stoje rekla."
Eolair ustane, obuzdavaju"i svoj gnjev. Tu je morao mnogo toga otkriti. (ekat "e pravo vrijeme. "Dobro pazi na
princezu Maegwin", re%e dok se primicao vratima. Bila je to vie zapovijed nego zahtjev. ena kimne.
Zamiljen, Eolair je netom ponovno uao u Dvoranu rezbarija kad se za%uo tropot %izama pred glavnim vratima
iza njega. Zastao je i okrenuo se, a ruka mu refleksno padne na bal%ak ma%a. Nekoliko koraka dalje, Isorn i
snani Ule tako'er ustanu, s uzbunom jasno ispisanom na licima.
Prilika koja se pojavila na vratima dvorane bila je visoka, ali ne odvie, odjevena u modri oklop koji je, za%udo,
imao izgled obojenog drva -ali oklop, zamrena zbirka plo%ica koje su na okupu drale sjajne crvene uzice, nije
bio ono naj%udnije na njemu. Kosa mu je bila bijela poput nanosa snijega; svezana modrom maramom, padala
mu je ispod ramena. Bio je vitak poput mlade breze i unato% boji kose, izgledao kao da je jedva zaao u
muevno doba, ako je Eolair mogao pro%itati lice tako uglasto, tako druga%ije od ljudske rase. Stran%eve
ukoene o%i bijahu zlatne, sjajne poput podnevnog sunca odraenog u umskom jezercu.
Uko%ivi se od iznena'enja, Eolair je buljio. Bilo je to kao da je neki stvor iz drevnih dana stajao pred njim, kao
da se neka od pri%a njegove bake utjelovila. O%ekivao je da "e susresti Sithe, ali na to nije bio pripremljen nita
vie nego to bi netko tko je sluao o dubokom kanjonu mogao biti kad bi se naglo zatekao na njegovu rubu.
Kad je grof skamenjeno stajao nekoliko sekundi, pridolica na%ini korak natrag. "Oprostite." Stranac izvede
neobi%no ra%lanjen poklon, preletjevi dugoprstom rukom pokraj koljena, ali iako je u njegovim pokretima bilo
ne%eg lakog, oni nisu bili podrugljivi. "Zaboravio sam na pristojnost u vrelini ovog dana za pam"enje. Smijem li
u"i?"
"Tko... tko ste vi?" upita Eolair, kojeg je prepast liila uobi%ajene uljudnosti. "Da, u'ite."
Stranac se nije doimao uvrije'enim. "Ja sam Jiriki i-Sa'onserei. U ovom trenutku govorim za Zida'va. Doli smo
vratiti dug princu Sinnachu od Hernvstira." Nakon ovog formalnog govora, on ih odjednom zabljesne veselim,
nepripitomljenim osmijehom. "A tko ste vi?"
Eolair uurbano predstavi sebe i svoje prijatelje. Isorn je o%arano buljio, a Ule bio blijed i usplahiren. Stari je
Craobhan nosio %udan, podrugljiv osmijeh.
"Dobro", re%e Jiriki kad je Eolair zavrio. "To je vrlo dobro. Danas sam ve" %uo kako se spominje vae ime, grofe
Eolaire. Imamo o mno-go%emu razgovarati. Ali najprije, tko je ovdje gospodar? Saznao sam da je kralj mrtav."
Eolair smu"eno pogleda Craobhana. "Inahwen?"
"Kraljeva supruga je jo u pe"inama na Grianspogu." Craobhan se oglasi hripanjem koje je moglo nalikovati na
smijeh. "Nije htjela si"i s nama ostalima. Tada je mislila da postupa razumno. U neku ruku, moda je i tako."
"A Maegwin, kraljeva k"i, spava." Eolair slegne ramenima. "Pretpostavljam da sam ja taj s kojim morate
govoriti, barem za sada."
"Biste li bili tako ljubazni da po'ete sa mnom u na logor? Ili elite radije da mi na razgovor do'emo ovamo?"
Eolair nije bio sasvim siguran tko su "mi", ali je znao da sebi nikad ne bi oprostio da ne iskusi taj trenutak do
kraja. Maegsvin je, u svakom slu%aju, o%ito trebala po%inak, koji ne"e biti potpun bude li Taig pun ljudi i Sitha.
"Bit "e nam zadovoljstvo da vas otpratimo, Jiriki i-Sa'onserei", re%e grof.
"Jiriki, ako je prihvatljivo." Sitha je stajao %ekaju"i.
Eolair i njegovi suputnici iza'oe s njim kroz prednja vrata Taiga. atori su se nadimali pred njima poput polja
prevelikog divljeg cvije"a. "Ho"e li vam smetati ako upitam", odvai se Eolair, "to se dogodilo sa zidom koji je
Skali podigao oko grada?"
Jiriki kao daje na trenutak razmiljao. "Ah. To", re%e napokon i nasmijei se. "Mislim da vjerojatno govorite o
djelu moje majke, Likimeve. urilo nam se. Zid nam je stajao na putu."
"Onda se nadam da vamy'a nikad ne"u stajati na putu", iskreno "e Isorn.
"Dokle god ne stanete izme'u moje majke i %asti Ku"e Godinjeg plesa," re%e Jiriki, "ne morate se brinuti."
Nastavili su hodati po mokroj travi. "Spomenuli ste pogodbu sa Sin-nachom", re%e grof. "Ako moete poraziti
Skalija za jedan dan... pa, oprostite mi, Jiriki, ali kako ste uop"e izgubili bitku Ach Samratha?"
"Najprije, nismo sasvim porazili tog Skalija. On i mnogi njegovi ljudi pobjegli su u brda i odatle na Ledome'u, pa
tu jo ima posla. Ali vae je pitanje dobro." Sithine se o%i suze dok je razmiljao. "Mislim da smo mi, na neki
na%in, druga%iji od naroda koji smo bili prije pet stolje"a. Mnogi od nas tada se jo nisu rodili, a mi djeca
Prognanih nismo tako oprezni kao nai stari. Tako'er, tih smo se dana bojali eljeza, prije nego to smo nau%ili
kako se od njega moemo tititi." Osmjehnuo se, onim istim divljim, ma%jim osmijehom, ali tada mu se lice
ibs@crostuff.net

203

uozbilji. Odmaknuo je pramen svoje blijede kose iz o%iju. "A ti ljudi, grofe Eolaire, ti ovdanji Rimerani, nisu bili
spremni na nas. Iznena'enje je bilo na naoj strani. Ali u bitkama pred nama - a bit "e ih mnogo, drim - nitko
ne"e biti tako nepripremljen. Tada "e se ponoviti ista pri%a kao na Ereb Irigu - koji va narod zove 'Knock'. Bit "e
mnogo ubijanja, bojim se... a moj si ga narod moe priutiti jo manje od vaeg."
Dok je govorio, vjetar koji je mrekao atore promijeni smjer, okre-nuvi se sve dok nije puhao sa sjevera. Na
Hernovu je brijegu odjednom postalo mnogo hladnije.

Elija, Veliki kralj cijelog Osten Arda, teturao je poput pijanca. Dok je iao preko dvorita Unutarnjeg bedema,
posrtao je od jedne sjenovi-te to%ke do druge kao da mu je izravna svjetlost sunca kodila, iako je dan bio siv i
hladan, a samo sunce, %ak i u podne, bilo nevidljivo iza sloja oblaka. Kupola kapele Visotvr'e uzdizala se iza
njega, neobi%no asimetri%na; masa prljavog snijega, odavna neo%i"ena, udubila je nekoliko olovnih okana te je
velebna kupola izgledala poput starog, zguvanog pustenog eira.
Onih nekoliko drhtavih seljana koji su bili prinu'eni ivjeti unutar zidova Visotvrde i brinuti se za ruevne zgrade
unutar zidina dvorca rijetko su ostavljali svoje odaje osim ako ih na to ne bi nagnala dunost, koja se obi%no
pojavljivala u liku thrithinkog nadglednika, %ije je zapovijedi podupirala mogu"nost iznenadne i nasilne
odmazde. (ak se i ostatak kraljeve vojske sada smjestio u vojarne na poljima izvan Ercheste-ra. Pri%a putena u
optjecaj govorila je da je kralj bio loe i elio svoj mir, ali se ve"inom aptalo da je kralj lud, a njegov dvorac
opsjednut. Kao rezultat, samo se a%ica ljudi uljala po Unutarnjem bedemu ovog sivog, obla%nog
poslijepodneva, a od tih nekoliko - vojnik koji je nosio poruku glavnom redarstveniku, par preplaenih seljaka
koji je vukao kola puna ba%vi iz Prvratesovih odaja - nije promatrao Elijin nejedno-liki prolazak dulje od trenutka
prije nego to je odvratio pogled. Ne samo da bi bilo opasno, moda %ak i fatalno, biti uhva"en kako zuri u
kralja u njegovoj slabosti, ve" je u njegovu uko%enom hodu bilo ne%eg jezivo pogrenog, neka tako zastrauju"e
neprirodna odlika da su se oni koji su ga vidjeli osje"ali prinu'enima da mu okrenu le'a i kriom na%ine znak
Drveta pred svojim grudima.
Hjeldinov toranj bio je siv i zdepast. S crvenim prozorima koji su mutno tinjali na najgornjem katu, mogao je biti
nekakav poganski bog s rubinskim o%ima iz pustinja Nascadua. Elija se zaustavi pred tekim hrastovim vratima,
koja su bila tri rifa visoka i obojena mutnom crnom bojom, opto%ena bron%anim arkama na kojima su se
stvorile zelene mrlje. Sa svake strane ulaza stajao je zakukuljen lik zaodjenut u crninu jo tamniju i mutniju od
vrata. Svaki je nosio koplje neobi%ne filigranske izrade, sloeno u fantasti%an splet vijuga i prljena, otro poput
brija%eve britve.
Kralj se zaljulja u mjestu, bulje"i u dvije jednake prikaze. Bilo je o%ito da su ga Norni ispunjavali nelagodom.
Primaknuo se korak blie vratima. Iako se nijedan od straara nije pomaknuo, a njihova su lica bila nevidljiva u
dubinama njihovih kukuljica, %inilo se da su odjednom postali napetiji, poput paukova koji osje"aju prve drhtave
korake muice na rubu mree.
"Pa?" Elija "e napokon, iznena'uju"e jakim glasom. "Ho"ete li mi otvoriti ta prokleta vrata?"
Norni ne odgovore. Nisu se ni pomakli.
"Nosite se u pakao, to je s vama?!" zarei on. "Zar me ne poznajete, bijedni stvorovi? Ja sam kralj! A sad
otvorite vrata!" Na%inio je nagli korak naprijed. Jedan od Norna dopusti da mu koplje spuzne za duljinu ruke
preko vrata. Elija zastane i nagne se unatrag kao da mu je zamahnuo vrkom prema licu.
"Dakle, takvu igru igramo, je li?" Njegovo blijedo lice poprimi odsjev ludila. "Takvu igru igramo? U mojoj ku"i,
ha?" Po%eo se ljuljati napri-jed-natrag na petama kao da se sprema baciti prema vratima. Jedna mu se ruka
spusti kako bi stisnula ma% s dvostrukim titnikom koji mu je visio o pojasu.
Straar se polako okrene i dvaput bubne po tekim vratima krajem svojeg koplja. Nakon kratke stanke, udari jo
tri puta prije nego to je ponovno zauzeo stav mirno.
Dok je Elija stajao bulje"i, gavran zakrijeti s krunita kule. Nakon, kako se %inilo, samo nekoliko otkucaja srca,
vrata se struu"i otvore, a u prolazu stajae Prvrates, trep"u"i.
"Elija!" re%e on. "Vaa Visosti! (inite mi %ast!"
Kraljeva se usnica nadigne. Ruka mu se jo stiskala i oputala na bal%aku Tuge. "Ne %inim ti nikakvu %ast,
sve"enice. Doao sam govoriti s tobom - a mene su uvrijedili."
"Uvrijedili? Kako?" Prvratesovo je lice bilo puno zaprepatene zabrinutosti, ali ondje je bio i bjelodan trag
veselja, kao da je igrao podrugljivu igru s djetetom. "Recite mi to se dogodilo i to mogu u%initi da to popravim,
moj kralju."
"Ovi... stvorovi nisu htjeli otvoriti vrata." Elija trne rukom prema nijemim straarima. "Kad sam to pokuao
u%initi sam, jedan mi je od njih zaprije%io put."
Prvrates strese glavom, a onda se okrene i zapodjene razgovor s Nor-nima na njihovu muzikalnom jeziku, koji je
govorio dobro iako pomalo s oklijevanjem. Ponovno se okrenuo prema kralju. "Molim vas, ne krivite ih, Visosti,
ibs@crostuff.net

204

pa %ak ni mene. Vidite, neto od onog to ovdje radim u potrazi za znanjem moe biti pogibeljno. Kao to sam
vam ve" rekao, bojim se da bi se netko tko bi iznenada uao mogao izvrgnuti opasnosti. Vi, moj kralju, najvaniji
ste %ovjek na svijetu. Stoga sam zamolio da nikoga ne propuste dok se ja ne pojavim da ga uvedem." Prvrates se
nasmijei. To bi nepreina%eno ogoljivanje zubi prili%ilo licu jegulje. "Molim vas, shvatite da je to zbog vae
sigurnosti, kralju Elija."
Kralj ga promotri na trenutak, a onda zakilji u dvojicu %uvara; vratili su se na svoje poloaje i opet bili uko%eni
poput kipova. "Mislio sam da upoljava pla"enike da ti dre strau. Mislio sam da ovi stvorovi ne vole danju
svjetlost."
"Ne %ini im zlo", re%e Prvrates. "Samo to nakon nekoliko desetaka stolje"a ivota u velebnoj planini Olujni vrh
vie vole sjenu nego sunce." Namignuo je, kao da se radi o slabosti nekog ekscentri%nog ro'aka. "Ali sada sam
stigao do vane to%ke u svojim prou%avanjima - naim prou%avanjima, Viso%anstvo - i pomislio kako bi oni bili
bolji %uvari."
"Dosta ovoga", nestrpljivo "e Elija. "Kani li me pustiti unutra? Doao sam razgovarati s tobom. Ne moe
%ekati."
"Naravno, naravno", uvjeri ga Prvrates, ali sve"enik se odjednom %inio rastresenim. "Uvijek se radujem
razgovoru s vama, moj kralju. Moda bi vam vie odgovaralo da do'em u vae odaje...?"
"Do vraga, sve"enice, pusti me unutra. Nitko ne tjera kralja da stoji na pragu, proklet bio!"
Prvrates slegne ramenima i nakloni se. "Naravno da ne, gospodaru." Maknuo se u stranu, ispruivi ruku prema
stubitu. "Popnite se do mojih soba, molim."
Iza velikih vrata, u visoko zasvo'enom predsoblju, prevrtljivo je gorjela jedna jedina baklja. Kutovi bijahu puni
sjenki koje su se naginjale i istezale kao da se ele osloboditi. Prvrates ne zastane, ve" smjesta krene uskim
stubitem. "Dopustite da po'em naprijed i uvjerim se daje sve spremno za vas, Visosti", dovikne preko ramena,
a glas mu odjekne tornjem.
Elija se zaustavi na drugom odmoritu da uhvati daha. "Stube", re%e nesretno. "Previe stuba."
Vrata odaje bijahu otvorena, a svjetlost nekoliko baklji prosipala se u hodnik. Dok je ulazio, kralj baci kratak
pogled na prozore, koji bijahu zamaskirani dugim draperijama. Sve"enik, koji je zatvarao poklopac velike krinje
u kojoj se naizgled nalazila hrpa knjiga, okrene se i osmjehne. "Dobro doli, moj kralju. Niste me po%astili svojim
posjetom ovim prostorijama ve" dugo vremena."
"Nisi me pozvao. Gdje mogu sjesti - umirem."
"Ne, moj gospodaru, ne umirete", veselo "e Prvrates. "Suprotno, radije - ponovno se ra'ate. Ali u posljednje ste
vrijeme bili vrlo bolesni, to je istina. Oprostite mi. Evo, uzmite moju stolicu." Uputio je Eliju prema stolici
visokog naslona; bila je liena bilo kakvog ukrasa ili rezbarija, ali nekako je odisala dubokom staro"u. "elite li
malo svojeg umiruju"eg napitka? Vidim da Hengfisk nije doao s vama, ali mogu naloiti da vam ga prirede."
Okrenuo se i pljesnuo rukama. "Munshazou!" vikne.
"Redovnik nije tu jer sam mu razbio glavu, ili skoro da je tako", zarei Elija, nelagodno se mekolje"i na tvrdom
sjedalu. "Ako vie nikad ne ugledam njegovo buljavo lice, bit "u sretan %ovjek." Zakaljao se, a grozni%avo sjajne
o%i mu se trep"u"i sklope. U ovom %asu nije nimalo izgledao poput sretnog %ovjeka.
"Je li vam izazvao kakvu nevolju? ao mije to to %ujem, moj kralju. Moda biste mi trebali re"i to se dogodilo,
a ja "u se pobrinuti da se... s njime iza'e na kraj. Va sam sluga, naposljetku."
"Da", suho "e Elija. "Jesi." Nakaljao se i ponovno se promekoljio, pokuavaju"i prona"i bolji poloaj.
Na vratima se za%uo diskretan kaalj. Tamo je stajala niska, tamnokosa ena. Nije izgledala vrlo staro, ali
u"kasto joj je lice bilo izborano dubokim borama. Biljeg neke vrste - moda slovo nekog stranog pisma - bio joj
je narisan na %elu iznad nosa. Neznatno se pomicala dok je stajala, njiu"i se sporim, krunim pokretom te je
porub njezine bezobli%ne haljine meo po podu, a si"uni talismani boje kosti koje je nosila oko pojasa i vrata
blago su zveckali.
"Munshazou," re%e Prvrates Eliji, "moja slukinja iz Naraxija, iz moje ku"e." Rekao je tamnoj eni: "Donesi neto
to kralj moe popiti. A za mene - ne, nita mi ne treba. Sad idi."
Okrenula se uz zveket bjelokosti i nestala. "Ispri%avam se na upadici", re%e alkemi%ar. "Kazivali ste mi o svojim
nevoljama s Hengfiskom."
"Ne brini se za redovnika. On nije nitko. Samo sam se naglo probudio i zatekao ga kako stoji nada mnom i bulji.
Stoji nad mojim krevetom!" Sjetivi se, kralj se strese poput mokrog psa. "Boe, taj ima lice koje samo majka
moe podnijeti. A onaj prokleti osmijeh uvijek..." Elija odmahne glavom. "Udario sam ga - dao mu da okusi moju
pest. Oborio ga na drugu stranu lonice." Nasmijao se, a potom zakaljao. "To "e ga nau%iti da me ne uhodi dok
spavam. Treba mi san. Ionako sam premalo..."
"Zbog toga ste doli k meni, gospodaru?" upita Prvrates. "Zbog nesanice? Moda bih mogao neto spraviti za
vas - posjedujem vrstu voska koju moete spaliti u zdjeli pokraj uzglavlja..."
ibs@crostuff.net

205

"Ne!" gnjevno "e Elija. "I ne radi se ni o redovniku. Doao sam k tebi jer sam neto usnuo!"
Prvrates ga paljivo odmjeri. Komad koe iznad njegova oka - mjesto gdje drugi imaju obrve - uzdigne se
upitnim pogledom. "San, gospodaru? Dakako, ako o tome elite govoriti sa mnom..."
"Ne ta vrsta sna, proklet bio! Zna na to mislim. Usnuo sam san!" "Ah." Sve"enik kimne. "I on vas je
uznemirio."
"Nego to da me uznemirio, Svetog ti Drveta!" Kralj se trne i metne ruku na grudi, a onda ga zahvati jo jedan
napad razornog kalja. "Vidio sam Sithe kako jau! Djecu Zore! Jahali su u Hernvstir!"
S vrata se za%u tiho zveckanje. Munshazou se ponovno pojavila, nose"i pladanj na kojem je stajao visoki pehar
ocakljen tamnocrvenom bojom hrde. Iz njega se puilo.
"Vrlo dobro." Prvrates odeta naprijed da ga preuzme iz eninih ruku. Njezine su ga sitne, blijede o%i gledale, ali
lice joj je ostalo bezizraajno. "Sad moe i"i", re%e joj on. "Evo, Visosti, popijte ovo. Pomo"i "e vaim
zamu"enim plu"ima."
Elija sumnji%avo uzme pehar i gucne. "Ima okus onih istih spla%ina koje mi uvijek daje."
"Postoje... sli%nosti." Prvrates se odmakne do svojeg poloaja blizu kov%ega punog knjiga. "Sjetite se, moj kralju,
imate posebne potrebe."
Elija uzme jo jedan gutljaj. "Vidio sam besmrtnike - Sithe. Jahali su na Skalija." Podigao je pogled sa svojeg
kalea i uperio zelene o%i u Prvratesa. "Je li to istina?"
"Ono to vidimo u snovima nije uvijek ni posve istinito ni posve lano..." po%ne Prvrates.
"Dabogda zavrio u najcrnjem krugu pakla!" vikne Elija, napola se dignuvi sa stolca. "Je li to istina?"
Prvrates pogne svoju "elavu glavu. "Sithe su ostavili svoj dom u pustoi ume."
Elijine zelene o%i opasno zasvjetlucaju. "A Skali?"
Pryrates se polako primakne vratima, kao da se sprema pobje"i. "Poglavar Kaldskrvkea i njegovi Gavrani su...
napustili svoje logore."
Kralj sa siktajem ispusti duga%ak dah, a ruka mu povu%e bal%ak Tuge od %ega mu tetive posko%e na blijedim
miicama. Pojavi se komad sivog ma%a, iaran i sjajan poput leda sabljarke. (inilo se da su se baklje u odaji
savile prema unutra, kao da ih on privla%i. "Sve"enice," zarei Elija, "sluat "e svoje posljednje otkucaje srca ne
bude li govorio brzo i jasno."
Umjesto da se skutri, Prvrates se uspravi. Baklje ponovno zatrepere, a alkemi%areve crne o%i izgube sjaj; na
trenutak se %inilo da su im bjeloo%nice nestale, kao da su mu se uvukle u glavu, ostavljaju"i samo rupe u
zatamnjenoj lubanji. Teka napetost ispuni kulsku odaju. Pryrates podigne ruku, a kraljevi se prsti zategnu na
dugom bal%aku ma%a. Nakon trenutka nepomi%nosti sve"enik podigne prste k svojem vratu, paljivo
izgladi ovratnik svoje crvene halje kao da mu namjeta veli%inu, a onda ponovno spusti ruku.
"ao mi je, Visosti", re%e i dopusti si maleni, samopodrugljivi osmijeh. "(esto je savjetnikova elja zatititi
svojega gospodara od vijesti koje bi mogle biti uznemiruju"e. Pravo ste vidjeli. Sithe su doli u Hernvstir, a Skali
je istjeran."
Elija je dugo buljio u njega. "to to zna%i za sve tvoje planove, sve"enice? Nijednom nisi spomenuo Djecu Zore."
Prvrates slegne ramenima. "Jer ne zna%i nita. Bilo je to neminovno nakon to su stvari dosegle odre'enu
to%ku. Pove"ana aktivnost... naeg dobro%initelja morala ih je izmamiti. To ne bi trebalo pokvariti nijedan od
naih planova."
"Ne bi trebalo? Zar tvrdi da ono to Sithe rade ne smeta Kralju Oluje?"
"Taj je dugo kovao svoje planove. Nita ga od ovog ne"e iznenaditi. Istinu govore"i, nornska mi je kraljica rekla
da to mogu o%ekivati."
"Rekla je, je li? (ini se da si vrlo dobro obavijeten, Prvratesu." Eli-jin glas nije izgubio otrinu bijesa. "Onda mi
reci: ako si znao za to, zato mi ne moe re"i to se doga'a s Fengbaldom? Zato nemam nikakvih vijesti o
tome je li istjerao mojeg brata iz njegova brloga?"
"Jer nai saveznici to smatraju nevanim." Prvrates ponovno podigne ruku, ovaj put da preduhitri kraljev srditi
odgovor. "Molim vas, Veli%anstvo, traili ste iskrenost i ja vam je dajem. Oni smatraju da je Joua poraen i da
troite vrijeme s njim. Sithe su, s druge strane, bili neprijatelji Norna od pamtivijeka."
"Ali i dalje o%ito bez zna%enja, ako je ono to si ranije rekao to%no." Kralj se namrti. "Ne razumijem kako mogu
biti vaniji od mojeg izdajni%kog brata, a ipak nedovoljno vani da se zabrinjavamo - unato% tome to su unitili
jednog od mojih glavnih saveznika. Mislim da igra dvostruku igru, Prvrates. Neka ti Bog pomogne ako otkrijem
daje tako!"
"Sluim samo svojem gospodaru, Visosti, ni Kralju Oluje ni Kraljici Norna. Sve je stvar odabiranja trenutka. Joua
vam je neko" bio prijetnja, ali vi ste ga porazili. Skali je bio potreban da zatiti vae krilo, ali vie nije nuan. (ak
ni Sithe nisu prijetnja, jer nas ne"e napasti sve dok ne spase Hernvstir. Kanjeni su drevnim obe"anjima, vidite.
Bit "e prekasno da budu ikakva smetnja vaoj kona%noj pobjedi."
ibs@crostuff.net

206

Elija je zurio u svoj vreli kale. "Onda zato sam ih vidio kako jau u mojim snovima?"
"Postali ste bliski Kralju Oluje, gospodaru, otkad ste prihvatili njegov dar." Prvrates pokae na sivi ma%, sada
ponovno vra"en u korice. "On je od sithske krvi - ili je bio dok je ivio, da se ispravno izrazim. Sasvim je prirodno
stoje postrojavanje Zida'va privuklo njegovu panju i tako stiglo do vas." Primaknuo se nekoliko koraka blie
kralju. "Sanjali ste druge... snove... prije ovog, zar ne?"
"Zna da jesam, alkemi%aru." Elija iskapi kale, a onda se namrti dok je gutao. "Moje no"i, onih nekoliko kad
me napokon spopadne san, pune su njega. Pune! Onog ledenog stvora s ognjenim srcem." O%i su mu lutale
sjenovitim zidovima, odjednom pune straha. "Onih mra%nih prostora izme'u..."
"Mir, Vae Viso%anstvo", re%e Prvrates. "Dovoljno ste patili, ali nagrada "e biti predivna. Znate to."
Elija teko odmahne glavom. Njegov glas, kad je prozborio, bio je napet i promukao. "Da sam barem znao kakav
"e to biti osje"aj, to... to "e mi on u%initi. Da sam barem znao prije nego to sam sklopio pogodbu s vragom.
Boe, pomozi mi, da sam barem znao."
"Dopustite da vam donesem vosak za uspavljivanje, Visosti. Potreban vam je po%inak."
"Ne." Kralj se nezgrapno podigne sa stolca. "Ne elim jo snova. Bilo bi bolje nikad vie ne zaspati."
Elija polako pode k vratima, odbivi rukom Prvratesovu ponudu da mu pomogne. Dugo mu je trebalo da side
niza stube.
Crveni sve"enik stajao je i oslukivao njegov silazak. Kad su se velika vanjska vrata kripe"i otvorila te potom
zalupila, Prvrates jednom odmahne glavom, kao da odbacuje dosadnu misao, a onda po'e izvaditi knjige koje je
skrio.

Jiriki je otiao naprijed, a njegovi su ga glatki koraci nosili varljivo brzo. Eolair, Isorn i Ule slijedili su ga neto
sporije, pokuavaju"i upiti neobi%an prizor.
Sve je to posebno uznemirivalo Eolaira, kojemu su Hernvsadharc i Taig bili poput drugog doma. Sada, dok je
slijedio Sithu po Hernovu brijegu, osje"ao se poput oca koji se vratio ku"i i zatekao da su mu vile umjesto
njegove djece podmetnule drugu.
Sithe su podigli svoj atorski grad tako brzo, a leprava su se platna prostirala vjeto izme'u drve"a koje je
okruivalo Taig da se gotovo %inilo kao da je oduvijek bio tu - kao da je tu pripadao. (ak i boje, koje su bile
neskladno jarke kad ih se gledalo iz daljine, sada su mu se %inile priguenijima - nijanse ljetnog sutona i zore vie
u skladu s kraljevom ku"om i vrtovima.
Ako su se njihova kona%ita doimala prirodnim dijelom vrha brijega, sami su Zida'va izgledali jedva manje
udoma"eni. Eolair nije vidio ni znaka ustru%avanja ili krotkosti u onim Sithama koji su ga okruivali; jedva su
obra"ali panju na grofa i njegove suputnike. Besmrtnici su hodali ponosno, a dok su radili, pjevali su ritmi %ke
pjesme na jeziku koji se, iako njemu stran, %inio neobi%no poznatim u svojim melodioznim samoglasnicima i
prijeglasima ptica pjevica. Iako su na tom mjestu bili jedva dan, %inilo se da im je na snijegom posutoj travi i pod
drve"em jednako ugodno kao labudovima koji klize po zrcalnom jezeru. Sve to su radili govorilo je o
neizmjernom miru i samospoznaji; %ak je i %in savijanja i vezivanja brojnih konopaca koji su davali oblik njihovu
atorskom gradu postao nekom vrstom %arobnja%kog trika. Promatraju"i ih, Eolair - kojeg su uvijek smatrali
okretnim, gracioznim %ovjekom - osje"ao se ivotinjski primitivnim i nespretnim.
Novona%injena ku"a u kojoj je Jiriki nestao bila je tek neto vie od prstena modre i blijedoljubi%aste tkanine
koja je obrubljivala jedan od dostojanstvenih hrastova na vrhu brijega poput ograde oko vrijednog bika. Kad su
Eolair i ostali nesigurno zastali, Jiriki se ponovno pojavi i mahne im da u'u.
"Molim vas, shvatite da "e moja majka moda zabrazditi izvan granica uljudnosti", promrmlja Jiriki dok su stajali
na ulazu. "Oplakujemo mojeg oca i Prvu Pramajku." Uveo ih je u ogra'eni prostor. Trava je bila suha, o%i"ena
od snijega. "Dovodim grofa Eolaira od Nad Mullacha," re%e on, "Isorna Isgrimnursona od Elvritshalle i Ulea
Frekkesona od Skoggeva."
Sithska ena podigne pogled. Sjedila je na platnu blijede, sjajne modre boje, okruena pticama koje je hranila.
Unato% mekim pernatim tijelima koja su joj sjedila na koljenima i rukama, Eolair je smjesta stekao dojam da je
bila %vrsta poput %elika. Kosa joj je bila vatreno crvena, sputana sivim alom preko %ela; nekoliko dugih, %a'avih
pera visje-' joj je u pletenicama. Poput Jirikija, bila je oklopljena ne%im to je nalikovalo na drvo, ali njezino je
bilo sjajno i crno poput ljuske kornjaa. Ispod oklopa nosila je golublje sivu podsuknju. Meke %izme iste boje
dosezale su joj iznad koljena. Njezine o%i, kao one njezina sina, bijahu rastaljeno zlato.
"Likimeva y'Briseyu no'e-Sa'onserei", pjevno "e Jiriki. "Kraljica Djece Zore i gospodarica Ku"e Godinjeg plesa."
Eolair i ostali spuste se na koljena.
"Ustanite, molim vas." Govorila je grlenim romonom i %inilo se da je manje navikla na jezik smrtnika od Jirikija.
"Ovo je vaa zemlja, grofe Eolair, a Zida'va su ovdje gosti. Doli smo vratiti svoj dug vaem Sin-nachu."
"Po%a"eni smo, kraljice Likimevo."
ibs@crostuff.net

207

Ona mahne rukom s dugim noktima. "Ne govorite 'kraljica'. To je samo naslov - najblia rije% smrtnika. Ali mi
sebe tako ne nazivamo osim u izvjesnim trenucima." Nadigla je obrvu prema Eolairu dok su on i njegovi
suputnici ustajali. "Znate, grofe Eolaire, postoji stara pri%a da u ku"i Nad Mullacha ima krvi Zida'va."
Na trenutak se grof zbuni, misle"i da je govorila o nekoj nepravdi koja je Sithama bila u%injena u domu njegovih
predaka. Kad je shvatio to je zaista rekla, osjetio je da mu se vlastita krv hladi, a dla%ice podiu na rukama.
"Stara pri%a?" Eolair se osje"ao kao da mu se glava sprema odlebdjeti. "Oprostite, moja gospo, nisam siguran da
sam shvatio. elite re"i da je medu mojim precima bilo sithske krvi?"
Likimeva se nasmijei. To poprati iznenadan, divlji bljesak zubi. "To je stara pri%a, kao to sam rekla."
"A znaju li Sithe je li istinita?" Zar je igrala s njim neku vrstu igre?
Ona zatreperi prstima. Oblak ptica posko%i i odleti prema granama drveta iznad njihovih glava, trenuta%no je
zaklonivi iz vida lepranjem krila. "Nekad davno, kad su smrtnici i Zida'va bili blii..." Na%inila je neobi%an
pokret. "Moe biti. Znamo da se moe dogoditi."
Eolair je osje"ao daje doista na nesigurnom tlu, i iznenadio se kako ga je brzo napustilo njegovo obrazovanje u
diplomaciji i politici. "Dogodilo se, dakle? Vilinski se narod... mijeao sa smrtnicima?"
Likimeva kao da je izgubila zanimanje za temu. "Da. Prije mnogo vremena, uglavnom." Pokazala je prema
Jirkiju, koji stupi naprijed s jo svjetlucavih, svilenih plahti koje je rasprostro za grofa i njegove suputnike prije
nego to im je pokazao da sjednu. "Dobro je opet biti na M'yin Azoshaiju."
"Tako mi zovemo ovo brdo", objasni Jiriki. "Hernu su ga darovali Shi'iki i Senditu. Bilo je, pretpostavljam da bi se
tako moglo re"i, sveto mjesto za na narod. To to je ustupljeno smrtniku za njegovo imanje znak je prijateljstva
izme'u Hernova naroda i Djece Zore."
"U nas postoji legenda koja kazuje neto sli%no tome", polako "e Eolair. "Pitao sam se ima li u njoj istine."
"Ve"ina legendi ima sjemenku istine u svojem sreditu." Jiriki se nasmijei.
Likimeva svrne svoje ma%je sjajne o%i s Eolaira na njegova dva prijatelja, koji se gotovo lecnue pod teinom
njezina pogleda. "A vi ste Ri-merani", re%e ona, gledaju"i ih netremice. "Nemamo mnogo razloga da volimo va
narod."
Isorn pogne glavu. "Da, gospo, nemate." Duboko udahne, umirivi svoj glas. "Ali molim vas, ne zaboravite da su
nai ivoti kratki. To je bilo prije mnogo godina, dvadesetak pokoljenja. Nismo vie poput Fingila."
Likimevin je osmijeh bio kratkotrajan. "Moda niste, ali to je s vaim ro'akom kojeg smo otjerali? Vidjela sam
njegova djela tu na M'yin Azoshaiju i ne razlikuju se mnogo od onog to je va Fingil Krvava aka u%inio
zemljama Zida'va prije pet stolje"a."
Isorn polako odmahne glavom, ali ne odgovori. Pokraj njega, Ule je sasvim problijedio i izgledao kao da "e
svakog trena pobje"i.
"Isorn i Ule borili su se protiv Skalija," urno "e Eolair, "a mi smo dovodili jo ljudi ovamo koji bi nastavili bitku
kad ste vi i va narod proli pokraj nas. U%inili ste ovoj dvojici jednako veliku uslugu kao i mojem narodu time
to ste ubojicu nagnali u bijeg. Sada ima nade da "e jednog dana Isornov otac povratiti vojvodstvo koje mu
pripada."
"Ah." Likimeva kimne. "Sad smo doli do toga. Jiriki, jesu li ovi ljudi jeli?"
Njezin sin upitno pogleda grofa. "Nisu, moja gospo", odgovori Eolair.
"Onda "ete blagovati s nama, pa "emo razgovarati."
Jiriki ustane i nestane kroz pukotinu u lelujavim zidovima. Uslijedila je duga i za Eolaira neugodna utnja koju
Likimeva naizgled nije imala volje prekinuti. Sjedili su i oslukivali vjetar u gornjim granama hrasta sve dok se-
Jiriki nije vratio nose"i drveni pladanj krcat vo"em, kruhom i sirom.
Grof je bio zaprepaten. Zar ova stvorenja nisu imala sluge koji bi obavljali tako ponizne zadatke? Motrio je dok
je Jiriki, jedna od najdo-minantnijih pojava koje je ikad susreo, nalijevao neto iz modre kristalne boce u kalee
izrezbarene od istog drva kao i pladanj, a onda dodao kalee Eolairu i njegovim suputnicima uz jednostavan ali
otmjen naklon. Kraljica i princ najstarijeg naroda, a dvorili su sami sebe? Raskorak izme'u Eolaira i ovih
besmrtnika %inio se irim nego ikad.
to god da je bilo u kristalnoj boci, palilo je poput vatre, ali je imalo okus meda djeteline i mirisalo na ljubice.
Ule je oprezno gucnuo, a onda ga iskapio u jednom gutljaju i rado dopustio Jirikiju da mu ponovno napuni kale.
Dok je praznio vlastiti pehar, Eolair osjeti kako se ledena bol dvodnevnog napornog jahanja otapa na toplom
aru. I hrana je bila izvrsna, svaki komad vo"a na vrhuncu zrelosti. Grof se nakratko upita gdje su Sithe mogli
prona"i takve delikatese usred godinu dana duge zime, ali odbaci misao kao jo jedno malo %udo koje je
ubrzano postajalo golemom zbirkom %uda.
"Doli smo u rat", naglo "e Likimeva. Od svih, ona jedina nije jela, i nije popila vie od gutljaja medenog napitka.
"Skali nam je na trenutak izmaknuo, ali srce vaeg kraljevstva je slobodno. Po%eli smo. S vaom pomo"i, Eolaire,
i onih od vaeg naroda %ija je volja jo jaka, uskoro "emo podi"i jaram s vratova naih starih saveznika."
ibs@crostuff.net

208

"Nema rije%i za nau zahvalnost, gospo", odgovori Eolair. "Zida'va su nam danas pokazali da potuju svoja
obe"anja. Malo smrtnih plemena moe tvrditi isto."
"A to onda, kraljice Likimevo?" upita Isorn. Popio je tri %ae blijedog eliksira i lice mu se malko zarumenjelo.
"Ho"ete li jahati s Jouom? Ho"ete li mu pomo"i da zauzme Visotvr'u?"
Pogled koji mu je uputila bio je hladan i strog. "Mi se ne borimo za prin%eve smrtnika, Isorne Isgrimnursone.
Borimo se da isplatimo svoje dugove i da zatitimo sami sebe."
Eolair osjeti kako mu srce tone. "Onda "ete stati ovdje?"
Likimeva odmahne glavom, a potom podigne ruke i ispreplete prste. "Nije tako jednostavno. Prebrzo sam
progovorila. Ne, postoje stvari koje prijete i Joui Jednorukom i Djeci Zore. Neprijatelj Jednorukog sklopio je
pogodbu s naim neprijateljem, %ini se. Ipak, u%init "emo ono na to smo jedino pripravni: kad Hernvstir bude
slobodan, prepustit "emo ratove smrtnika smrtnicima - barem zasad. Ne, grofe Eolaire, imamo i drugih dugova,
ali ovo su %udna vremena." Ona se nasmijei, a ovaj put osmijeh je bio manje osmijeh ptice grabeljivice, a vie
poput ne%eg to bi moglo ozariti lice smrtnika. Eolaira dojmi njezina uglasta ljepota. U isto vrijeme, u munjevitoj
izmjeni to%ke gledita, on shvati kako sjedi pred bi"em koje je vidjelo pad Asu'e. Bila je stara poput najve"ih
gradova ljudi - moda i starija. Zadrhtao je.
"Ipak," nastavi Likimeva, "iako ne"emo jahati u pomo" vaem zara"enom princu, jahat "emo u pomo" njegovoj
tvr'avi."
Nastao je trenutak zbunjene tiine prije nego to je Isorn prozborio. "Ispri%avamo se, gospo. Nismo razumjeli
to time mislite."
Jiriki je bio taj koji mu je odgovorio. "Kad Hernvstir bude slobodan, odjahat "emo u Naglimund. Sada on pripada
Kralju Oluje i stoji preblizu ku"i naeg izgnanstva. Oduzet "emo mu ga." Sithino je lice bilo smrknuto. "Osim
toga, kad nastupi posljednja bitka - a ona dolazi, smrtnici, ne sumnjajte u to - elimo biti sigurni da Nornima
ne"e preostati nijedna rupa u koju se mogu sakriti."
Eolair je motrio Jirikijeve o%i dok je Sitha govorio i u%ini mu se da je ondje vidio mrnju koja je tinjala stolje"ima.
"Rat kakav nijedan svijet nije vidio", re%e Likimeva. "Rat u kojem "e se mnoge stvari rijeiti jednom i zauvijek."
Ako su Jirikijeve o%i tinjale, njezine su plamtjele.
Slomljeni osmijeh
U%inio sam sve to mogu za obojicu - osim ako..." Cadrach razdra-eno protrlja svoje vlano %elo, kao da eli
izmamiti kakvu zamisao koja se tamo krila. Bio je o%igledno iscrpljen, ali bilo je jednako o%ito da nije kanio
dopustiti da ga to zaustavi, pogotovo zato to su vojvodine pogrde bile jo svjee u njegovu pam"enju.
"Nema se vie to u%initi", %vrsto "e Miriamele. "Lezi. Potreban ti je san."
Cadrach podigne pogled prema Isgrimnuru koji je stajao na pramcu batane s motkom %vrsto stisnutom u svojim
irokim pestima. Vojvoda samo stisne usne i vrati se prou%avanju plovnog kanala. "Da, onda, pretpostavljam da
bih mogao." Redovnik se sklup%a pokraj nepomi%nih tijela Tiamaka i drugog Wranjanina.
Miriamele, netom probu'ena iz vlastitog cjelove%ernjeg drijemea, nagne se naprijed i prebaci svoj plat preko
njih trojice. Nije bilo velike koristi od pokrova osim to je tjerao kukce. (ak i oko pono"i u mo%vari je bilo toplo
kao za ljetnog dana.
"Ako ugasimo svjetiljku," promumlja Isgrimnur, "moda "e gmizavi lukavci za promjenu potraiti neko drugo
jelo." Pljesnuo se po nadlaktici i prinio mrlju koja se pojavila o%ima daje prou%i. "Prokleta svjetlost ih privla%i.
(ovjek bi mislio da bi ih svjetiljka iz onog mo%varnog grada drala na odmaku." On frkne. "Kako ljudi mogu
ovdje ivjeti cijele godine, prava je zagonetka."
"Ako budemo to u%inili, trebali bismo baciti sidro." Miriamele se nije ba svi'ala ideja da plutaju po mraku.
Dosad, %inilo se da su ostavili ghante za sobom, ali ona je i dalje paljivo motrila svaku nisku granu ili objeenu
penja%icu. Ali Isgrimnur dugo nije spavao; %inilo se potenim da mu se prui kakvo olakanje od lete"ih kukaca.
"To je dobro. Mislim daje ovaj dio dovoljno irok da budemo sigurni kao bilo gdje drugdje", re%e Isgrimnur. "Ne
vidim nikakve grane. Male bube su dovoljan problem, ali ako vie nikad ne vidim one proklete velike..." Nije
trebao zavriti. Miriamelin lagani san bio je pun snova o kljo-cavim, gmizavim ghantima i ljepljivim ticalima
koja su je zadravala kad je jedino eljela bjeati.
"Pomozi mi sa sidrom." Zajedno su podigli kamen i bacili ga preko ruba. Kad je udario o dno, Miriamele iskua
konopac da se uvjeri kako nije prelabav. "Zato ti prvi ne zaspi", rekla je vojvodi. "Ja "u malko straariti."
"Dobro."
Brzo je zirnula prema Camarisu, koji je beumno spavao na krmi bijele glave naslonjene na svoj plat, a onda je
ispruila ruku i zaklonila svjetiljku.
Isprva, tama je bila zastrauju"e potpuna. Miriamele je gotovo mogla osjetiti %lankovite noge kako ne%ujno seu
prema njoj i borila se s nagonom da se okrene i mahne rukama u mraku da udalji utvare od sebe.
"Isgrimnure?"
ibs@crostuff.net

209

"Stoje?"
"Nita. Samo sam ti htjela %uti glas."
Vid joj se po%injao vra"ati. Svjetla je bilo nedovoljno - mjesec je nestao, zaklonjen oblacima ili zamrenim
drve"em koje je natkrivalo plovni kanal, a zvijezde su bile samo neznatne to%kice - ali mogla je razaznati obrise
oko sebe, tamni obujam vojvode, neujedna%ene sjene rije%nih obala sa svake strane.
(ula je kako Isgrimnur lupka motkom sve dok ju nije smjestio na sigurno, a xjnda njegova sjenovita prilika
utone. "Jesi li sigurna da ti ne treba jo sna?" upita on. Umor mu je zamutio glas.
"Odmorena sam. Spavat "u malo kasnije. Hajde, spusti glavu."
Isgrimnur vie nije prigovarao - bio je to siguran znak njegove iscrpljenosti. Za nekoliko trenutaka glasno je
hrkao. Miriamele se nasmijei.
(amac se pomicao tako glatko da nije bilo teko zamisliti da su leb-djeli poput oblaka po no"nom nebu. Nije
bilo vodene struje niti bilo kakvog raspoznatljivog toka, samo neznatan potisak mo%varnih povje-taraca zbog
kojih su se polako vrtjeli oko sidra, kre"u"i se glatko poput ive po nagnutoj plo%i stakla. Miriamele se zavali i
zagleda u obla%no nebo, pokuavaju"i uo%iti poznatu zvijezdu. Prvi put u nekoliko dana mogla je sebi priutiti
duevni uitak %enje za domom.
Pitam se to sad radi moj otac? Misli li na mene? Mrzi li me?
Misli o Eliji probudile su druge stvari u njezinoj glavi. Kopkalo ju je neto to je Cadrach spomenuo prve no"i kad
su pobjegli s Oblaka Ead-ne. Tijekom duge i teke ispovijedi redovnik je rekao da se Prvrates posebno zanimao
za komunikaciju s mrtvima - "govorenje kroz veo", rekao je Cadrach da su to nazivali - te da su to bili dijelovi
Nissesove knjige koji su ga najvie zaokupili. Iz nekog razloga ta re%enica natjerala ju je da misli na svojeg oca.
Ali zato? Zbog ne%eg to je Elija rekao?
Koliko god je pokuavala prizvati ideju koja ju je kopkala u podsvijesti, ona joj je i dalje izmicala. (amac se
polako okretao, ne%ujan pod zamu"enim zvijezdama.
Malko je zadrijemala. Prvo jutarnje svjetlo uljalo se na nebo iznad mo%vare, boje"i ga u biserno sivo. Miriamele
se uspravi, tiho uzdiu"i. Modrice i bolovi iz ghantskog gnijezda po%eli su izbijati: osje"ala se kao da su je
skotrljali nizbrdo u vre"i kamenja.
"G-g-gospo?" Bio je to mukao zvuk, jedva ja%i od uzdaha.
"Tiamak?!" Naglo se okrenula, prouzrokovavi naginjanje %amca. Wranjaninove o%i bijahu otvorene. Njegovo
lice, iako blijedo i malaksa-lo, opet je odraavalo iskru razuma.
"D-da. Da, gospo." Duboko je udahnuo, kao da gaje %ak i tih nekoliko rije%i izmorilo. "Gdje... gdje smo?"
"Na plovnom smo kanalu, ali nemam pojma gdje. Veslali smo ve"inu dana od odlaska iz ghantskog gnijezda."
Paljivo ga je promotrila. "Boli li te ita?"
On pokua odmahnuti glavom, ali uspije je pomaknuti samo malo. "Ne. Ali vode. Bilo bi ljubazno."
Ona se nagne preko %amca da uzme mjeinu s vodom koja je leala pokraj Isgrimnurove noge. Od%epila ju je i
dala Wranjaninu nekoliko opreznih gutljaja.
Tiamak se malko okrene da odmjeri nepomi%nu priliku pokraj sebe. "Mla'i Mogahib", apne on. "Je li iv?"
"Jedva. Barem izgleda vrlo blizu... izgleda vrlo bolesno, iako Cadrach i ja na njemu nismo mogli prona"i nijednu
ranu."
"Ne. Ne biste. Ni na meni." Tiamak pusti da mu glava padne natrag i sklopi o%i. "A ostali?"
"Koji ostali?" upita ona oprezno. "Cadrach, Isgrimnur, Camaris i ja smo svi tu i svi smo vie-manje dobro."
"Ah. Dobro." Tiamakove o%i ostadoe sklopljene.
Na pramcu, Isgrimnur mamurno sjedne. "to je sad to?" promrmlja. "Miriamele... stoje?"
"Nita, Isgrimnure. Tiamak se probudio."
"Probudio se, je li?" Vojvoda se zavali natrag, ponovno tonu"i u dri-jeme. "Mozak mu se nije pomutio? Govori
poput sebe? Neto lu'e u ivotu nisam vidio..."
"Govorio si drugi jezik u gnijezdu", re%e Miriamele Tiamaku. "Bilo je strano."
"Znam." Lice mu se zgr%i, kao da potiskuje mu%ninu. "Govorit "u o tom kasnije. Ne sad." O%i mu se djelomi%no
otvore. "Jesam li ita iznio sa sobom?"
Miriamele odmahne glavom, razmiljaju"i. "Samo sebe. I sluz kojom si bio prekriven."
"Ah." Tiamak je na trenutak izgledao razo%arano, ali onda se opusti. "Bolje je tako." (asak kasnije o%i mu se
iroko rastvore. "A moje stvari?" upita.
"Sve to si imao u %amcu jo je tu." Ona potape zaveljaj.
"Dobro... dobro." Uzdahnuo je od olakanja i spuznuo natrag na plat.
Nebo je postajalo blje'e, a zelenilo s obje strane rijeke po%injalo je izranjati iz sjene u boju i ivot.
"Gospo?"
"to je?"
ibs@crostuff.net

210

"Hvala vam. Hvala to ste se svi vratili po mene."
/Miriamele je oslukivala kako mu se disanje usporava. Uskoro je %ovje%uljak opet spavao.
"Kao to sam sino" rekao Miriamele," re%e Tiamak, "elim vam svima zahvaliti. Bili ste mi bolji prijatelji nego to
sam se ikad mogao nadati - svakako bolji nego to zasluujem."
Isgrimnur zakalje. "Glupost. Drugo nismo ni mogli." Miriamele pomisli kako vojvoda izgleda pomalo postideno.
Moda se sjetio rasprave o tome ho"e li pokuati spasiti Wranjanina ili ga ostaviti za sobom.
Druina je podigla privremeni logor blizu plovnog kanala. Mala vatra %iji su plamenovi bili gotovo nevidljivi na
jarkom svjetlu kasnog jutra veselo se rasplamsala, zagrijavaju"i vodu za juhu i %aj od utog korijena.
"Ne, ne razumijete. Niste spasili samo moj ivot. Ako imam ka - duu, kako biste je vi nazvali - ona ne bi
preivjela jo jedan dan na onom mjestu. Moda ni jo jedan sat."
"Ali to su ti radili?" upita Miriamele. "Neprestano si brbljao - zvu%ao si gotovo poput ghanta!"
Tiamak zadrhti. Sjedio je uspravno, umotan u njezin plat, ali dosad se vrlo malo pomicao. "Ispri%at "u vam to
bolje mogu, iako ni sam mnogo ne razumijem. Ali jeste li sigurni da nita odande niste iznijeli zajedno sa
mnom?"
Ostatak druine odmahne glavama.
"Bio je..." po%eo je, a onda zastao, razmiljaju"i. "Bio je tu komad ne%eg to je nalikovalo na zrcalo - ogledalo.
Bio je slomljen, ali jo je na mjestu stajao komad okvira, izrezbaren velikom vjetinom. Oni... ghanti... metnuli
su mi ga u ruke." Podigao je dlanove da im pokae posjekotine koje su zarastale. "(im sam ga primio, osjetio
sam kako kroz mene struji hladno"a, iz prstiju ravno u moju glavu. Tada su neka od stvorenja izbljuvala onu
ljepljivu supstanciju kojom su me prekrili." Duboko je udahnuo, ali nije mogao odmah nastaviti. Na trenutak je
samo sjedio, dok su mu se u o%ima caklile suze.
"Ne mora o tome govoriti, Tiamak", re%e Miriamele. "Ne sada."
"Ili nam barem samo ispri%aj kako su te uhvatili", re%e Isgrimnur. "Ako to nije tako loe, ho"u re"i."
Wranjanin spusti pogled na tlo. "Uhvatili su me lako kao da sam ra%i" koji se tek izlegao. Njih trojica sko%ili su na
mene s drve"a", brzo je podigao pogled, kao da bi se to opet moglo dogoditi, "i dok sam se s njima hrvao,
nagomilalo ih se jo tucet te su me svladali. O, pametni su oni! Omotali su me puzavicama, ba kao to bismo vi
ili ja svezali zarobljenika, iako se %inilo da nisu sposobni vezivati uzlove. Ipak, drali su pu-zavice dovoljno %vrsto
da nisam mogao pobje"i. Onda su me pokuali podi"i medu drve"e, ali pretpostavljam da sam bio preteak.
Umjesto toga, bili su prisiljeni %epati puzavice i potonule grane i povu"i batanu prema obali. Onda su me
odnijeli u gnijezdo. Ne mogu vam re"i koliko sam puta poelio da me ubiju ili da me barem udare dovoljno
snano da izgubim svijest. Trpjeti da me iva i budna kroz ono strano mra%no mjesto nose ta kljocava
stvorenja...!" Morao je zastati na trenutak da do'e k sebi.
"to su u%inili sa mnom, ve" su u%inili s Mladim Mogahibom." Kim-nuo je prema drugom Wranjaninu koji je
leao na tlu u blizini, jo zarobljen u grozni%avom snu. "Mislim da je preivio jer ondje nije bio dugo: moda se
nije pokazao onoliko korisnim oru'em koliko su se nadali. U svakom slu%aju, sigurno su ga oslobodili da se
domognu krhotine zrcala za mene. Kad su ga odvukli pokraj mene, viknuo sam. Bio je napola izbezumljen, ali
%uo je moj glas i javio mi se. Tada sam ga prepoznao i viknuo mu da je moj %amac jo na obali i da pobjegne ako
ga uspije uzeti."
"Jesi li mu rekao da nas prona'e?" upita Cadrach. "Bila je to nevjerojatna sre"a ako je to pokuavao."
"Ne, ne", re%e Tiamak. "Imali smo samo par trenutaka. Kasnije sam se, me'utim, nadao da bi, ako se oslobodio
i vratio u Seoski Lug, ondje mogao prona"i vas. Ali %ak i tada, samo sam se nadao da "ete otkriti kako vas nisam
ostavio svojevoljno." Namrtio se. "Bilo je previe nadati se da "e netko u"i u ono mjesto za mnom..."
"Dosta o tome, %ovje%e", brzo "e Isgrimnur. "to su ti radili?"
Miriamele je sada bila sigurna da je vojvoda elio izbje"i temu njihove odluke. Zamalo se nasmijeila. Kao da bi
itko ikad posumnjao u njegovu dobru volju i hrabrost! Ipak, nakon onog to je kazao o Cadrachu, moda je
Isgrimnur postao malko osjetljiv.
"Jo nisam siguran." Tiamak zakilji, kao da pokuava prizvati sliku u svojem umu. "Kao to sam rekao, oni su...
metnuli zrcalo u moje ruke i pokrili me onom sluzi. Osje"aj hladno"e je postajao sve ja%i i ja%i. Mislio sam da
umirem - da se guim i smrzavam u istom trenutku! Tada, taman kad sam bio siguran da sam uvukao posljednji
dah, dogodilo se neto jo %udnije." Podigao je pogled, susrevi Miriameline o%i kao da se eli pobrinuti da mu
ona povjeruje. "Rije%i su mi po%ele ulaziti u glavu -ne, ne-rije%i. Nije tu uop"e bilo rije%i, samo... vizije." Zastao
je. "Bilo je kao da su se otvorila neka vrata - kao da je netko probio otvor kroz moju glavu te su nahrupile druge
misli. Ali, najgore od svega, to... to nisu bile ljudske misli."
"Ne ljudske? Ali kako si mogao znati tako neto?" Cadrach sada bijae zainteresiran, nagnuvi se naprijed, sivih
o%iju napeto uprtih u Wra-njanina.
ibs@crostuff.net

211

"Ne mogu objasniti, ali kao to %ovjek moe %uti kretanje crvenog nookljunca u drve"u i znati da to nije ljudski
glas, tako sam i ja znao da te misli nikad nije upoznao nijedan smrtni um. Bile su... hladne misli. Spore i strpljive
i tako pune mrnje prema meni da sam mogao i%upati sebi glavu s ramena da me nije sputavala ona sluz. Ako
prije nisam posve vjerovao u One Koji Diu Tamu, sada vjerujem. Bilo je s-strano imati ih u svojoj lu-lubanji."
Tiamak je drhtao. Miriamele isprui ruku da mu prebaci plat oko ramena. Isgrimnur, nervozan i nemiran, baci
jo tapova u plamen. "Moda si dovoljno pripovijedao", re%e ona.
"Gotovo sam z-z-zavrio. O-oprostite mi, z-z-zubi mi kljocaju."
"Evo", re%e Isgrimnur, osje"aju"i olakanje to moe neto u%initi. "Primaknut "emo te blie vatri."
Kad su Tiamaka premjestili, on ponovno po%ne.
"Napola sam bio svjestan da govorim poput ghanta, iako se nisam tako osje"ao. Osje"ao sam se kao da uzimam
uasne, razorne misli u svoju glavu i izgovaram ih naglas, ali one su nekako izlazile u obliku kljocanja i zujanja i
drugih zvukova koje stvaraju ona stvorenja. No nekako je sve to imalo smisla - bilo je to ono to sam htio,
govoriti i govoriti, pustiti da sve misli ledenog stvora u meni samo iscure kako bi ih ghanti razumjeli."
"O %emu su misli govorile?" upita Cadrach. "Moe li se sjetiti?"
Tiamak se namrti. "Nekih. Ali kao to sam rekao, nisu to bile rije%i i bile su tako razli%ite od onog kako ja i vi
mislimo da mi je teko %ak i objasniti ono %ega se sje"am." Izvukao je ruku iz nabora plata da uzme zdjelu %aja
od utog korijena. "Bile su to vizije, zapravo, samo slike kao to sam vam rekao. Vidio sam ghante kako
nahrupljuju iz mo%vara u gradove - tisu"e i tisu"e, poput muha na e"ernom javoru. Samo su se... samo su se
rojili. I svi su pjevali svojim zuje"im glasovima, svi su pjevali istu pjesmu o mo"i, hrani i besmrtnosti."
"I to im je... ledeni stvor govorio?" upita Miriamele.
"Pretpostavljam. Govorio sam kao ghant, vidio onako kako oni vide - a i to je bilo strano. Neka me Onaj Koji
Uvijek Kro%i Pijeskom sa%uva da vie nikad tako neto ne vidim! Svijet kroz njihove o%i napukao je i iskrivljen,
jedine boje su krvavo crvena i katran crna. I sve se ljeska kao da je prekriveno lojem ili kao da su im o%i pune
vode. I - a ovo je najtee objasniti - nitko nije imao lice, ni drugi ghanti, ni ljudi koji su vri-te"i bjeali iz
opsjednutih gradova. Svaki -ivi stvor bio je samo mutna k-k-kvrga s n-nogama."
Tiamak uuti, pijuckaju"i svoj %aj, dok mu se zdjelica tresla u rukama.
"To je sve." Uzeo je dubok, drhtav dah. "(inilo se da je trajalo godinama, ali nije moglo biti dulje od nekoliko
dana."
"Jadni Tiamak!" su"utno "e Miriamele. "Kako si uspio sa%uvati razum!?"
"Ne bih da vam je dulje trebalo da stignete", %vrsto "e on. "Siguran sam u to. Mogao sam osjetiti kako mi se
razum napinje i klizi, kao da sam visio na vrcima prstiju nad dubokim padom. Padom u tamu bez kraja."
Spustio je pogled u svoju zdjelicu %aja. "Pitam se koliko im je mojih suseljana osim mla'eg Mogahiba posluilo
kao ja, a koji se nisu spasili?"
"Bilo je drugih gruda." Isgrimnur je polako govorio. "Drugih gruda u redu pokraj tebe - ali ve"ih, iz kojih nije
strila glava. Pribliio sam im se." Oklijevao je. "Bilo je... bilo je oblika pod onom bijelom sluzi."
"Drugi %lanovi mojeg plemena, siguran sam", promrmlja Tiamak. "Ah, to je strano. Sigurno su ih potroili kao
svije"e, jednog po jednog." Lice mu se objesi. "Strano."
Nitko neko vrijeme nije govorio.
Miriamele napokon prozbori. "Rekao si da ghanti nikad prije nisu bili opasni."
"Ne. Iako sam siguran da su postali dovoljno opasni nakon to sam otiao da su seljani izveli napad na gnijezdo.
Zato u ku"i starine Mogahiba nije bilo oruja, sigurno. A ono to je Isgrimnur rekao govori nam to se dogodilo
napada%ima." Pogledao je prema drugom Wranjaninu. "Ovaj je vjerojatno bio posljednji od zarobljenika."
"Ali jo mi nije jasno to u vezi sa zrcalom", re%e vojvoda. "Ghanti ne koriste zrcala, zar ne?"
"Ne. Niti umiju na%initi neto tako lijepo." Tiamak uputi vojvodi slabaan osmijeh. "I ja se pitam, Isgrimnure."
Cadrach, koji je nalijevao zdjelicu %aja za utljivog Camarisa, okrene se da pogleda preko ramena. "Imam par
ideja, ali moram o njima razmisliti. Me'utim, jedna stvar je sigurna. Ako neka inteligencija zaista Upravlja onim
stvorenjima ili ih je povremeno sposobna voditi, onda ne smijemo gubiti vrijeme. Moramo pobje"i iz Wrana to
je bre mogu"e." Ton mu je bio hladan, kao da je govorio o stvarima koje ga se jedva doti%u. Miriameli se nije
svidio odsutan izraz u njegovim o%ima.
Isgrimnur kimne. "Redovnik je ovaj put u pravu. Mislim da nemamo vremena za gubljenje."
"Ali Tiamak je bolestan!" gnjevno "e Miriamele.
"Nita se tu ne da u%initi, gospo. U pravu su. Ako me moete posjesti i nasloniti na neto, mo"i "u davati
smjernice. Mo"i "u nas barem do ve%eri odvesti dovoljno daleko od gnijezda da moemo riskirati spavanje na
kopnu."
"Krenimo, onda." Isgrimnur ustane. "Vremena je malo." "Zaista", re%e Cadrach. "I smanjuje se iz dana u dan."
ibs@crostuff.net

212

Ton mu je bio tako bezizraajan i ozbiljan da su se ostali okrenuli da ga pogledaju, ali redovnik samo odljapka u
pli"ak i po%ne ukrcavati njihove stvari natrag u batanu.
Do idu"eg dana Tiamak se prili%no oporavio, ali mla'i Mogahib nije. Wranjanin je balansirao na rubu bezumlja
uzrokovana groznicom. Ritao se i buncao, izvikuju"i stvari koje su, kad ih je Tiamak preveo, zvu%ale vrlo nalik na
strane vizije koje je i on sam doivio; kad je utio, mla'i Mogahib je leao poput mrtvaca. Tiamak ga je hranio
smjesama koje je spravljao od ljekovitih trava skupljenih na obalama plovnog kanala, ali %inilo se da od njih nije
bilo velike koristi.
"Tijelo mu je jo snano. Ali mislim da su mu misli nekako ranjene." Tiamak alosno strese glavom. "Moda su
ga drali dulje nego to sam sumnjao."
Plovili su Wranom, kre"u"i se ve"inom prema sjeveru, ali putuju"i onamo zaobilaznim putem koji je samo
Tiamak mogao pratiti. Bilo je jasno da bi bez njega zaista bili osu'eni da lutaju mo%varnom zabiti dugo
vremena. Miriamele nije voljela pomiljati kakav bi im mogao biti kraj.
Mo%vara ju je po%injala zamarati. Silazak u gnijezdo ispunio ju je gadljivo"u prema blatu, smradu i %udnim
stvorenjima koji su se sada proirili na cijeli divlji Wran. Bio je nevjerojatno iv, ali isto se moglo re"i za ba%vu
punu crva. Nije htjela provesti ni trenutak dulje nego to je potrebno i u jednom od njih.
Tre"e no"i nakon njihova bijega iz gnijezda, mla'i Mogahib je preminuo. Vikao je, prema Tiamaku, o "suncu
koje putuje unatrag" i o krvi koja se slijeva kopnenim gradovima poput kinice, kad mu je lice odjednom
potamnjelo, a o%i se izbuljile. Tiamak mu je pokuao dati da popije vode, ali vilica mu je bila %vrsto stisnuta i nije
se dala otvoriti. Trenutak kasnije cijelo se Wranjaninovo tijelo ukrutilo. Dugo nakon stoje sjaj ivota izblijedio iz
njegovih rairenih o%iju ostao je uko%en poput drvenog stupa.
Tiamak je bio uzrujan iako je pokuavao zadrati mirno"u. "Mladi Mogahib nije mi bio prijatelj," rekao je dok je
povla%io plat preko iz-buljenog lica, "ali bio je posljednja veza s mojim selom. Sada ne"u znati jesu li ih sve
zarobili - odveli u gnijezdo..." usnica mu zadrhti, "... ili su pobjegli u drugo, sigurnije selo kad je napada%ka %eta
zatajila."
"Ako ima sigurnijih sela", re%e Cadrach. "Rekao si da u Wranu ima mnogo ghantskih gnijezda. Zar je jedino ono
postalo toliko opasno?"
"Ne znam." (ovje%uljak uzdahne. "Morat "u se vratiti i potraiti odgovor na to."
"Ne sam", %vrsto "e Miriamele. "Ostani s nama. Kad prona'emo Jouu, on "e ti pomo"i da prona'e svoj
narod."
"E pa sad, princezo," upozori Isgrimnur, "ne moe biti sigurna uto..."
"Zato ne? Zar nisam i ja kraljevske krvi? Zar to nita ne zna%i? Osim toga, Joui "e trebati svi saveznici koje
moe prona"i, a Wranjani nisu saveznici za odbacivanje - to nam je Tiamak dokazao u vie navrata."
Mo%varac se prili%no zastidi. "Ljubazni ste, gospo, ali to od vas ne mogu traiti." Spustio je pogled na pokriveno
tijelo mla'eg Mogahiba i uzdahnuo. "Moramo neto u%initi s njegovim tijelom."
"Zakopati ga?" upita Isgrimnur. "Kako vi to radite kad je tlo tako mokro?"
Tiamak odmahne glavom. "Mi ne pokapamo nae mrtve. Pokazat "u vam ujutro. Sada, ako mi oprostite, moram
malo proetati." Polako epaju"i udaljio se iz logorita.
Isgrimnur nelagodno odmjeri tijelo. "Volio bih da ga nije ostavio s nama."
"Bojite se duhova, Rimeranine?" upita Cadrach s neugodnim osmijehom.
Miriamele se namrti. Nadala se da "e, kada su im redovnikovi uljno--vatreni projektili pomogli da pobjegnu,
neprijateljstvo izme'u Cad-racha i Isgrimnura oslabiti. Zaista, vojvoda se %inio spremnim proglasiti primirje, ali
Cadrachova srdba stvrdnula se u neto hladno i prili%no neugodna"
/ "Nema ni%eg loeg u oprezu..." po%ne Isgrimnur.
"Oh, utite, obojica", razdraljivo "e Miriamele. "Tiamak je izgubio prijatelja."
"Ne prijatelja", istakne Cadrach.
"Onda svojeg suplemenika. (uo si ga: ovaj je %ovjek bio jedini iz njegova sela kojeg je pronaao otkad se vratio.
Ovo je jedini Wranjanin kojeg je vidio! A sad je mrtav. I vi biste htjeli malo vremena nasamo."
Okrenula se na peti i otila sjesti pokraj Camarisa, koji je ispreplitao travke izra'uju"i neku vrstu ogrlice.
"Pa..." re%e Isgrimnur, ali onda uuti, grickaju"i svoju bradu. Ni Cad-rach vie ne re%e nita.
Kad se Miriamele idu"eg jutra probudila, Tiamaka nije bilo. Njezini su se strahovi zatomili malo kasnije kad se
vratio u logor nose"i golem snop li"a uljane palme. Dok su ona i ostali promatrali, umotao je u njih mla'eg
Mogahiba, sloj po sloj, kao u parodiji sve"enika erchesterske Ku"e priprema; uskoro se nita nije vidjelo osim
ovalnog svenja masnog zelenog li"a.
"Sad "u ga ponijeti", tiho "e Tiamak. "Ne morate sa mnom ako ne elite."
"Bi li htio da po'emo?" upita Miriamele.
Tiamak je pogleda na trenutak, a onda kimne. "Volio bih to, da."
ibs@crostuff.net

213

Miriamele se pobrinula da im se i ostali pridrue - %ak i Camaris, koji se %inio kao da ga vie zanimaju dugorepe
ptice u granama nad njima nego trupla i pogrebne povorke.
Uz Isgrimnurovu pomo" Tiamak oprezno poloi u li"e umotano tijelo mla'eg Mogahiba u batanu. Nedaleko uz
plovni kanal, zaustavio se uz pje%anu obalu i izveo ih na kopno. Na%inio je neku vrstu postolja od tankog granja
na ravnoj %istini. Unutar okvira naslagao je drva i jo listova uljane palme. Ponovno uz Isgrimnurovu pripomo",
Tiamak podigne zaveljaj na tanahno postolje, koje se njeno zaljuljalo pod teinom trupla.
Kad je sve bilo ure'eno kako je htio, Tiamak korakne natrag i stane pokraj svojih suputnika, okrenut prema
postolju i nezapaljenoj loma%i.
"Ti Koja (eka Da Sve Povede Natrag," zapjevui on, "koja stoji pokraj posljednje rijeke, mladi Mogahib nas
sada ostavlja. Kad doplovi pokraj tebe, sjeti se da je bio hrabar: otiao je u gnijezdo ghanta da spasi svoju
obitelj, mueve i ene svojeg klana. Sjeti se i da je bio dobar."
Tiamak je morao zastati i malko razmisliti. Miriamele se sjeti da je rekao kako on i drugi Wranjanin nisu bili
prijatelji. "Uvijek je potivao svojeg oca i druge starjeine", napokon izjavi Tiamak. "Prire'ivao je gozbe kad je
imao to razdijeliti i nije krtario." Duboko je udahnuo. "Sjeti se svojeg dogovora s Onom Koja Je Rodila
(ovje%anstvo. Mladi je Mogahib imao svoj ivot i proivio ga je; kad su ga Oni Koji Gledaju I Oblikuju dotakli po
ramenu, predao ga je. Ti Koja (eka Da Sve Povede Natrag, ne dopusti da ga struja odnese!" Tiamak se okrene
svojim suputnicima. "Recite to sa mnom, molim."
"Ne dopusti da ga struja odnese!" viknuli su svi zajedno. U stablu nad njima ptica ispusti zvuk nalik na kripava
vrata.
Tiamak ode i klekne pokraj loma%e. S nekoliko udaraca kremena po %eliku nakresao je iskru me'u komadi"ima
uljane palme. Za nekoliko trenutaka vatra se snano rasplamsala i uskoro se li"e omotano oko tijela mla'eg
Mogahiba po%elo crnjeti i savijati.
"Ne morate gledati", re%e Tiamak. "Ako me pri%ekate nizvodno, uskoro "u vam se pridruiti."
Ovaj put, Miriamele osjeti, Wranjanin nije elio drutvo. Ona i ostali ukrcae se u %amac i otisnue malko dalje
niz plovni kanal, sve dok im zavoj na potoku nije sakrio od pogleda sve osim rastu"e perjanice tamnosivog dima.
Kasnije, kad je Tiamak stigao gacaju"i kroz vodu, Isgrimnur mu pomogne da se ukrca. Odveslali su natrag u
logor. Tiamak je te ve%eri malo govorio, sjedio je i zurio u logorsku vatru dugo nakon to su ostali polegli na
spavanje.
"Mislim da sam sada shvatio neto od Tiamakove pri%e", re%e Cad-rach.
Bilo je kasno jutro, est dana otkad su za sobom ostavili ghantsko gnijezdo. Vrijeme je bilo toplo, ali povjetarac
je plovni kanal u%inio ugodnijim nego to je bio danima. Miriamele je po%injala vjerovati da bi mu uskoro mogli
nazreti kraj.
"Kako to misli, shvatio?" Isgrimmur je pokuao ukloniti otresitost iz svojeg glasa, ali ne sasvim uspjeno. Odnos
izme'u Rimeranina i redovnika nastavio se pogoravati.
/Cadrach ga po%asti autoritativnim pogledom, ali uputi svoj odgovor Miriameli i Tiamaku, koji su sjedili na
sredini %amca. Camaris, netremice motre"i obale, veslao je na krmi. "Krhotina zrcala. Ghantski jezik. Mislim da
moda znam to oni zna%e."
"Reci nam, Cadrach", ponuka ga Miriamele.
"Kao to znate, gospo, prou%avao sam mnoge drevne predmete." Redovnik pro%isti grlo, ne protive"i se ba
%injenici to ima publiku. "(itao sam o predmetima koji se zovu Svjedoci..."
"Je li to bilo u Nissesovoj knjizi?" upita Miriamele, a onda se prene kad je osjetila da se Tiamak pokraj nje
skutrio kao da izbjegava udarac. Okrenula se da ga pogleda, ali vitki je %ovjek buljio u Cadracha pogledom u
kojem je bilo ne%eg %udno nalik na sumnju - estoku, napetu sumnju, kao da je upravo otkrio da je Hernvstirac
polughant.
Zbunjena, ona pogleda redovnika i otkrije kako on gleda u nju s bijesom u o%ima.
Valjda ne eli ba o tome razmiljati, shvati Miriamele i osjeti krivnju to nije utjela. Ipak, Tiamakova reakcija
bilo je ono to ju je zaista za%udilo. to je rekla? I to je Cadrach rekao?
"U svakom slu%aju," teko "e Cadrach, kao da je protiv volje primoran nastaviti, "postojali su predmeti zvani
Svjedocima, koje su na%inili Sithe u dubinama vremena. Ti predmeti omogu"avali su im da me'usobno
razgovaraju iz velike daljine i moda im %ak doputali da jedni drugima pokau snove i vizije. Dolazili su u
mnogim oblicima - 'Kamenje i Ljuske, Jezerca i Loma%e', kako stare knjige vele. 'Ljuskama' su Sithe nazivali
zrcala. Ne znam zato."
"eli re"i da je Tiamakovo zrcalo bilo... jedna od tih stvari?" upita Miriamele.
"To je moja tvrdnja."
"Ali to "e Sithama ghanti? (ak i kad bi mrzili ljude, to sam %ula, ne mogu vjerovati da bi vie voljeli one grozne
kukce."
ibs@crostuff.net

214

Cadrach kimne. "Ah, ali ako ti Svjedoci jo postoje, moda ih koristi netko drugi osim Sitha. Sjetite se, princezo,
svega to ste %uli u Nagli-mundu. Sjetite se tko snuje planove i %eka na ledenom sjeveru."
Miriamele, pomislivi na Jarnaugin %udni govor, odjednom osjeti trnce.
Isgrimnur se nagne naprijed sa svojeg sjedala pred Camarisovim koljenima. "Stani, %ovje%e. eli re"i da taj Kralj
Oluje izvodi neku %aroliju s ghantima? Zato mu je onda trebao Tiamak? To nema smisla."
Cadrach proguta otar odgovor. "Ne tvrdim da sam siguran u sve, Rimeranine. Ali moda su ghanti previe
razli%iti, previe... jednostavni, moda... za one koji se sada koriste tim Svjedocima da bi im se oni mogli izravno
obratiti." On slegne ramenima. "Pretpostavljam da im je trebao %ovjek kao neka vrsta posrednika. Glasnika."
"Ali to "e Kra..." Miriamele se zaustavi. Iako je Isgrimnur izustio ime, ona nije imala elju u%initi isto. "to "e
nekom takvom ghanti dolje u Wranu?"
Cadrach odmahne glavom. "To je izvan mojeg poimanja, gospo. Tko bi znao planove... nekog takvog?"
Miriamele se okrene Tiamaku. "Sje"a li se i%eg drugog to su te natjerali da kae? Je li mogu"e da je Cadrach u
pravu?"
Tiamak se pokae nesklonim govoriti o tome. Oprezno je zurio u redovnika. "Ne znam. Malo znam o...
%arolijama i drevnim knjigama. Jako malo." Wranjanin zamukne.
"Mislila sam da sam prije mrzila ghante", napokon "e Miriamele. "Ali ako je to istina - ako su na neki na%in dio...
onog protiv %ega se Joua i ostali bore..." Ovila je ruke oko sebe. "to prije odemo odavde, to bolje."
"To je neto u %emu se svi slaemo", progunda Isgrimnur.
U Miriamelinim snovima te no"i, dok se %amac njeno ljuljukao na sporoteku"im vodama, glasovi su joj se
obra"ali iza vela sjene - tanki, uporni glasovi koji su aptali o propadanju i gubitku kao da su to bili predmeti
elja.
Probudila se pod slabim zvijezdama i shvatila da je, iako okruena prijateljima, bila strano osamljena.
OSUO
Tiamakov oporavak pokazao se nepotpunim. Dan nakon obrednog spaljivanja mla'eg Mogahiba, pao je u vrstu
groznice koja ga je ostavila slabog i bezvoljnog. Kad je pao mrak, Wranjanin je usnuo straan san %ijih se vizija
nije mogao sjetiti ujutro, ali zbog kojeg se koprcao i vikao u snu. Dok je Tiamak trpio no"ne muke, ostatak
druine bio je gotovo jednako neodmoren poput njega.
Jo je dana minulo, ali Wran se nije predavao poput gosta koji ostaje dulje nego to je poeljno: za svaku milju
mo%varnog zapletaja koju su preli - plutaju"i pod sparnim nebom ili gacaju"i kroz ljepljivo, smrdljivo
blato>uku"i teku batanu - nova milja barutine pojavila bi se pred ^jima. Miriamele je po%injala osje"ati da je
neki vjetac na njih bacio okrutne %ini, vra"aju"i ih na po%etno mjesto svake no"i dok su leali u plitkom snu.
Lebde"i insekti koji su uivali pronalaziti najnjenije to%ke na tijelu svakog od njih, oblacima zaklonjeno, ali jako
sunce, zrak vru" i vlaan poput pare iz zdjele juhe, sve je to pripomoglo tomu da se ivci putnika priblie granici
pucanja - te je mnogo puta i prije'u. (ak i dolazak kie, koja se isprva %inila takvim blagoslovom, pretvorio se u
novo prokletstvo. Monoton, poput krvi topao pljusak trajao je tri cijela dana, sve dok se Miriamele i njezini
suputnici nisu po%eli osje"ati kao da im demoni bubnjaju po glavama si"unim %eki"ima. Neugodni uvjeti po%eli
su utjecati %ak i na starog Camarisa, kojeg dotad gotovo nita nije pogodilo ni dirnulo i koji je bio tako miran da
je pustio napasnim kukcima da mu gmiu po koi bez osvete - to je Miriamele tjeralo da se neobuzdano %eka
samo ga gledaju"i. Ali tri dana i no"i neprekinute kie doprli su napokon %ak i do starog viteza. Dok su veslali
tre"eg dana oluje, dublje je navukao eir koji je na%inio od li"a paprati preko bijelih obrva i nesretno se
zabuljio u kiom isto%kan plovni kanal, a duguljasto mu je lice bilo tako alosno da mu je Miriamele na kraju
prila i zagrlila ga. Nije odavao nikakva znaka, ali neto u poloaju njegova tijela davalo je naslutiti daje bio
zahvalan na dodiru; bila to istina ili ne, ostao je nepomi%an neko vrijeme, izgledaju"i malko zadovoljnije.
Miriamele se divila njegovim irokim le'ima i ramenima, koji su se doimali gotovo neprili%no %vrsti na jednom
starcu.
Tiamaku je bilo naporno %ak i sjediti uspravno na pramcu %amca, umotan u gunj, i dovikivati naputke kroz
kljocanje zuba. Rekao im je da su skoro dosegli sjeverni rub Wrana, ali to im je ve" kazao prije mnogo dana, a
Wranjaninove su o%i sada imale %udan, zacakljen izraz. Miriamele i Isgrimnur pazili su da ne pokau jedno
drugom da su zabrinuti. Cadrach, koji se vie nego jedanput %inio na rubu da se akama obra%una s vojvodom,
otvoreno je pokazivao prijezir prema njihovim izgledima da prona'u izlaz. Isgrimnur mu je napokon rekao da "e
ga, nastavi li s pesimisti%nim prognozama, baciti preko krme, te "e ostatak puta morati preplivati. Redovnik je
prestao zanovijetati, ali pogledi koje je uputio vojvodi kad mu je Isgrimnur okrenuo le'a uznemirili su
Miriamele.
Bilo joj je o%ito da ih je Wran napokon sve izmorio. To naposljetku nije bilo mjesto za ljude - posebno ne za one
iz unutranjosti.
ibs@crostuff.net

215

"Ovdje "e biti dobro", rekla je Miriamele. Na%inila je nekoliko nespretnih koraka, bore"i se da ostane uspravno
dok joj se blato gnje%ilo pod potplatima %izama.
"Ako vi tako kaete, gospo", promrmlja Cadrach.
Odmakli su se malo dalje od logora da zakopaju ostatke objeda, ve"inom riblje kosti, ljuskavu kou i kotice
vo"a. Za njihova dugog putovanja, znatieljni wranjanski majmuni pokazali su se pregorljivima da do'u u njihov
logor u potrazi za ostacima, %ak i kad bi tkogod od ljudske druine bdio i drao strau. Posljednji put kad nisu
uklonili otpatke
barem dvadesetak lakata dalje od taborita, putnici su proveli cijelu no" usred ne%eg nalik na gozbu svadljivih,
kretavih majmuna zaokupljenih mahnitim natjecanjem za najbolje zalogaje.
"Hajde, Cadrach", strogo "e ona. "Iskopaj rupu."
Uputio joj je brz pogled preko oka, a onda se sagnuo i po%eo stru-gati vlanu zemlju. Blijeda bi"a koja su se
uvijala izvirala su sa svakim zamahom lopate od izdubljene trstike, ljeskaju"i se na svjetlu baklje. Kad je zavrio,
Miriamele ispusti zaveljaj umotan u li"e, a Cadrach gurne blato navrh njega. Onda se okrene i stane vra"ati
prema aru logorske vatre.
"Cadrach."
Polako se okrenuo. "Da, princezo?"
Ona na%ini nekoliko koraka prema njemu. "Ja... ao mi je zbog onog to ti je Isgrimnur rekao. Tamo u gnijezdu."
Nemo"no je podigla ruke. "Bio je zabrinut i ponekad govori bez razmiljanja. Ali on je dobar %ovjek."
Cadrachovo je lice bilo bezizraajno. Bilo je to kao daje navukao nekakav zastor preko svojih misli, ostavljaju"i
svoje o%i neobi%no praznima na svjetlosti baklje. "Ah, da. Dobar %ovjek. Takvih je tako malo."
Miriamele strese glavom. "To nije isprika, znam. Ali molim te, Cadrach, sigurno moe razumjeti zato se
uzrujao!"
"Svakako. Dobro to razumijem. ivio sam sa sobom mnogo godina, gospo - kako mogu kriviti nekog drugog to
osje"a isto to i ja, nekog tko %ak i ne zna sve to ja znam?"
"Proklet bio", prasne Miriamele. "Zato mora biti takav? Ne mrzim te, Cadrach! Ne prezirem te, iako smo
jedno drugom zadali dovoljno nevolja!"
Buljio je u nju na trenutak, kao da se bori sa sukobljenim osje"ajima. "Ne, moja gospo. Prema meni ste se
ponijeli bolje nego to zasluujem."-
/ Znala je da joj je pametnije ne sva'ati se. "I nimalo te ne krivim to pii htio u"i u ono gnijezdo!"
On polako odmahne glavom. "Ne, gospo. Ne bi nitko, %ak ni va vojvoda, da znaju..."
"Znaju to?" otro "e ona. "to ti se dogodilo, Cadrach? Neto vie od onog to si mi ispri%ao o Prvratesu - i o
knjizi?"
Redovnikova se usta stisnu. "Ne elim govoriti o tome."
"Oh, tako mi Elizijine milosti", re%e ona frustrirano. Na%inila je nekoliko koraka naprijed, ispruila ruku i uhvatila
njegovu. Cadrach se acne i pokua istrgnuti, ali ona ga je %vrsto drala. "Sluaj me. Ako se mrzi, i drugi "e te
mrziti. (ak i dijete to zna, a ti si u%en %ovjek."
"A ako dijete mrze," ispljune on, "ono "e odrasti u %ovjeka koji mrzi sebe."
Nije razumjela to je mislio. "Ali, molim te, Cadrach. Mora opratati, po%evi sa sobom. Ne mogu gledati kako
mi prijatelja tla%e, %ak i kad to radi on sam."
(vrsti pritisak kojim se redovnik pokuavao otrgnuti odjednom popusti. "Prijatelj?" re%e grubo.
"Prijatelj." Miriamele mu stisne ruku, a onda je ispusti. Cadrach se povu%e korak natrag, ali ne ode dalje. "Sad te
molim, moramo pokuati biti dobri jedni prema drugima dok ne stignemo k Joui, ina%e "emo svi poludjeti."
"Dok ne stignemo k Joui..." Redovnik ponovi njezine rije%i bez naglaska. Odjednom je bio vrlo dalek.
"Naravno." Miriamele po%ne hodati prema logoru, a onda opet zastane. "Cadrach?"
Na trenutak nije odgovorio. "to je?"
"Ti poznaje magiju, zar ne?" Kad je nastavio utjeti, ona se zaleti dalje. "Ho"u re"i, zna mnogo o njoj, barem -
to si jasno pokazao. Ali mislim da je ti zapravo zna stvarati."
"O %emu to govorite?" Zvu%ao je srdito, ali u rije%ima mu se %uo strah. "Ako govorite o vatrenim projektilima, tu
uop"e nije bilo magije. Perdruinci su ih davno izumjeli, iako su ih izra'ivali od druge vrste ulja. Koristili su ih za
pomorske bitke..."
"Da, bila je to prava mudrolija. Ali u tebi ima vie od toga i ti to zna. Zato bi ina%e prou%avao stvari kao... kao
stoje ona knjiga. A ja znam sve o doktoru Morgenesu, pa ako si bio dio njegova - kako si to nazvao? Saveza
Pergamene...?"
Cadrach razdraljivo mahne. "Umije"e, moja gospo, nije neka vre"a %arobnja%kih trikova. To je na%in
razumijevanja stvari, uvi'anja kako svijet funkcionira upravo kao to graditelj razumije polugu ili rampu."
"Vidi! Zna neto o tome!"
ibs@crostuff.net

216

"Ne 'izvodim %arolije'," %vrsto "e on. "Jedanput sam ili dvaput upotrijebio znanje koje sam stekao svojim
naukovanjem." Unato% izravnom tonu, nije mogao susresti njezin pogled. "Ali to nije ono to vi smatrate
magijom."
"Ali unato% tome," re%e Miriamele, i dalje gorljivo, "pomisli od kakve bi koristi mogao biti Joui. Pomisli kakvu
bismo mu pomo" mogli pruiti. Morgenes je mrtav. Tko bi drugi mogao savjetovati princa u vezi s Prvratesom?"
Sada Cadrach podigne pogled. Izgledao je opsjednuto, poput psa kojeg su stjerali u kut. "Prvrates?" uplje se
nasmijao. "Zar mislite da bih ja mogao biti od pomo"i u borbi protiv Prvratesa? Ali on je najmanji dio onog s %im
ste suo%eni."
"Tim vie!" Miriamele ponovno potrai njegovu ruku, ali redovnik je povu%e. "Joua treba pomo", Cadrach. Ako
se boji Prvratesa, koliko "e se onda bojati svijeta koji "e stvoriti ako on i taj Kralj Oluje ne budu poraeni?"
Na zvuk tog stranog imena, prigueno predenje groma za%u se u daljini. Prenuvi se, Miriamele se ogleda oko
sebe, kao da ih je neko golemo, sjenovito bi"e moda promatralo. Kad se okrenula natrag, Cadrach je posrtao
blatom, idu"i natrag prema logoru.
"Cadrach!"
"Dosta, ne mogu vie", vikne on. Glavu je drao sputenu dok je nestajao u sjenovitom grmlju. Mogla je %uti
kako psuje dok se vra"ao po varljivom blatu.
Miriamele gaje slijedila u logor, ali Cadrach je odbio sve njezine pokuaje razgovora. Grdila je samu sebe to je
izustila pogrene rije%i, upravo kad je pomislila daje doprla do njega. Kako je lud, alostan %ovjek on bio! I, to ju
je jednako dovodilo do bjesnila, u zbrci njihova razgovora zaboravila ga je upitati o svojoj zamisli o Prvratesu,
onoj koja ju je kopkala prole no"i - neto o njezinu ocu, o smrti, o Prvratesu i Nisse-sovoj knjizi. Jo se %inilo
vanim, ali moda "e pro"i dugo vremena prije nego to ponovno bude mogla iznijeti predmet Cadrachu.
Unato% toploj no"i, Miriamele se %vrsto umotala u svoj plat kad je legla, ali san nije dolazio. Leala je pola no"i
sluaju"i %udnu, neprestanu glazbu mo%vare. Tako'er je morala trpjeti neprestanu muku gmiza-vih i lete"ih
stvorenja, ali kukci, koliko god su bili dosadni, nisu bili nita u usporedbi s onim kako su je draile njezine
nemirne misli.
Na Miriamelino iznena'enje i zadovoljstvo, idu"i je dan donio znatnu promjenu u njihovu okoliu. Drve"e je bilo
manje zapleteno, a na mjestima je batana klizila iz vlanog zapletaja u iroke plitke lagune, zrcala koje je kvarilo
samo blago mrekanje vjetra i ume lelujavih travki koje su izrasle kroz vodu.
Tiamak se doimao zadovoljnim njihovim napretkom te je objavio da su bili vrlo blizu krajnjem rubu Wrana.
Me'utim, njihov skori bijeg nije izlije%io njegovu slabost i groznicu, te je mravi sme'i %ovjek proveo ve"inu
jutra uranjaju"i i izranjaju"i iz neugodnog sna, bude"i se povremeno s naglim pokretom i ustima punim divljih
besmislica prije nego to je napokon doao k sebi.
U kasno poslijepodne Tiamakova se vru"ica poja%ala, a njegov nemir pove"ao do to%ke neprestanog znojenja i
buncanja, doivljavaju"i samo kratke razmake lucidnosti. Tijekom jednog od njih Wranjanin je dovoljno povratio
razum da sam sebi odigra ljekarnika. Zamolio je Mi-riamele da mu pripremi smjesu biljaka, od kojih je neke
pokazao gdje rastu du plovnog kanala. Rascvjetane travke zvane mora%a i uz tlo privijenu puzavicu ovalnih
listova koju, u svojem oslabljenom stanju, nije mogao imenovati.
"I uti korijen", re%e Tiamak, plitko da"u"i. Izgledao je jezivo, crvenih o%iju, koe sjajne od znoja. Miriamele se
trudila da joj ruke ne drhte dok je gnje%ila ve" skupljene sastojke na plosnatom kamenu koji je drala u krilu.
"uti korijen, da ubrza povezivanje", promrmlja on.
"Koji je to?" upita ona. "Raste li ovdje?"
"Ne. Ali nema veze." Tiamak se pokua nasmijeiti, ali trud je bio prevelik te je umjesto toga zakripio zubima i
tiho zastenjao. "Ima ga u mojoj torbi." Okrenuo je glavu mal%ice u smjeru vre"e koju je uzeo u Seoskom Lugu, a
koja je sada sadravala sav njegov imetak koji je tako gorljivo %uvao.
"Cadrach, bi li ga potraio?" dovikne Miriamele. "Bojim se da ne prospem ovo to ve" imam."
Redovnik, koji je sjedio pokraj Camarisovih nogu dok je starac veslao, oprezno korakne preko uzbibane batane,
izbjegavi Isgrimnura bez pogleda. Kleknuo je i po%eo vaditi i pregledavati sadraj vre"e.
"uti korijen", re%e Miriamele.
"Da, %uo sam, gospo", odvrati Cadrach s neto od svojeg starog podrugljivog tona. "Korijen. I znam daje ut...
zahvaljuju"i mnogim godinama naukovanja." Neto to je osjetio pod prstima natjera ga da zastane. O%i mu se
suze te iz Tiamakove vre"e izvu%e smotuljak zamotan u li"e i privezan tankim puzavicama. Neto od omota se
osuilo i ogulilo.
Miriamele je mogla vidjeti bljesak ne%eg bijelog unutra. "to je ovo?" Cadrach jo vie olabavi omot. "Vrlo stari
pergament..." po%ne on.
"Ne, ti demone! Ti si vjetac!"
ibs@crostuff.net

217

Urlik je toliko prepao Miriamele da je ispustila tupi kamen koji je koristila kao tu%ak; bolno joj se odbio o %izmu i
bubnuo o dno %amca. Tiamak, izbuljenih o%iju, borio se da ustane.
"Ne"e ga dobiti!" vikne. Mrljice pljuva%ke skupile su mu se u kutovima usana. "Znao sam da "e ga se pokuati
domo"i!"
"Pomahnitao je od groznice!" Isgrimnur je bio prili%no uznemiren. "Ne dajte mu da prevrne %amac."
"To je samo Cadrach, Tiamak", blago "e Miriamele, ali je i nju preplaio izraz mrnje na Wranjaninovu licu.
"Samo pokuava prona"i uti korijen."
"Znam tko je", zarei Tiamak. "I znam to je i to eli. Proklet da si, demonski redovnice! (ekao si dok se nisam
razbolio da ukrade moj pergament! E pa, ne"e ga dobiti! Moj je! Kupio sam ga svojim novcem!"
"Samo ga vrati, Cadrach", ponuka ga Miriamele. "Prestat "e buncati."
Redovnik, %iji se po%etni izraz preneraenosti pretvorio u neto jo nemirnije - a to je uznemirilo i samu
Miriamele - polako spusti li"em omotan smotuljak natrag u vre"u, a onda cijelu stvar doda Miriameli.
"Evo." Glas mu je ponovno bio neobi%no bezvu%an. "Izvadite to eli. Meni se o%ito ne vjeruje."
z "Oh, Cadrach," re%e ona, "ne budi glup. Tiamak je bolestan. Ne zna to govori."
\ "Znam." Wranjaninove rairene o%i jo bijahu uperene u redovnika, "pdao se. Tada sam znao da ga trai."
"Tako mi Aedonove ljubavi", zarei Isgrimnur, gnuaju"i se. "Samo mu dajte neto da zaspi. (ak sam i ja znao da
redovnik nita nije pokuavao ukrasti."
"(ak i vi, Rimeranine?" promrmlja Cadrach, ali bez svoje uobi%ajene otrine. Radije, u redovnikovu se glasu %uo
odjek nekog velikog bezna'a, i jo ne%eg - nekog posebnog prizvuka koji Miriamele nije mogla imenovati.
Zabrinuta i zbunjena, svrnula je pozornost na potragu za Tiamako-i utim korijenom. Wranjanin, kose vlane i
raskutrane od znoja, nastavio je buljiti u Cadracha poput poludjele sojke koja je zatekla vjevericu kako njuka
oko njezina gnijezda.
Miriamele je mislila da je cijeli incident bio samo proizvod Tiama-kove bolesti, ali te se no"i iznenada probudila
u logoru koji su podigli na rijetkoj suhoj pje%anoj obali i ugledala Cadracha - kojem je bila povjerena prva straa
- kako kopa po Tiamakovoj vre"i.
"to to radi?" Prela je logor u nekoliko brzih koraka. Unato% gnjevu, zadrala je glas tihim kako ne bi probudila
ostatak druine iz sna. Nije mogla ute"i osje"aju da je Cadrach nekako bio samo njezina odgovornost i da se
drugi nisu u to smjeli petljati ako je to ikako mogla izbje"i.
"Nita", promrmlja redovnik, ali izdao ga je osje"aj krivnje na licu. Miriamele isprui ruku i uvu%e je u vre"u,
sklopivi prste oko njegove i oko li"em zamotanog pergamenta.
"Mogla sam i znati", re%e, puna bijesa. "Zar je Tiamak govorio istinu? Jesi li pokuavao ukrasti njegov imetak,
sada kad je previe bolestan da ga titi?"
Cadrach ustukne poput ranjene ivotinje. "Niste nita bolji od ostalih, s vaim govorima o prijateljstvu! Istog ste
se trena okrenuli protiv mene, ba kao Isgrimnur."
Njegove su je rije%i ubole, ali Miriamele je jo bila ljutita to ga je pronala u tom podlom poslu nakon to mu je
ukazala svoje povjerenje. "Nisi mi odgovorio na pitanje."
"Vi ste budala", zarei on. "Da sam htio neto ukrasti od njega, zato bih %ekao da ga spasite iz ghantskog
gnijezda?!" Izvukao je ruku iz vre"e, povukavi i njezinu za sobom, a onda uzeo smotuljak i gurnuo joj ga u ruke.
"Evo! Samo me zanimalo o %emu se radi i zato je postao goi-rach... zato je postao tako ljutit. Ovo nikad u
ivotu nisam vidio - nisam %ak ni znao da je tu! Vi ga onda zadrite, princezo. Na sigurnom od prljavih malih
lopova poput mene!"
"Ali mogao si ga pitati", re%e ona, prili%no posti'ena sad kad je vrelina minula, i gnjevna to se tako osje"a. "A
ne se uljati za tim dok svi spavaju."
"O, da, pitati njega! Vidjeli ste kako me ljubazno pogledao kad sam ga samo dotaknuo! Imate li pojma o %emu
se radi, moja tvrdoglava gospo? Imate li?"
"Ne. Niti "u imati dok mi Tiamak ne kae." Oklijevaju"i, zurila je u cilindri%an predmet. U drugim okolnostima,
znala je, bila bi prva koja bi pokuala saznati to je Wranjanin titio. Sada, zanijela ju je vlastita bahatost, a usto
je i uvrijedila redovnika. "(uvat "u ga i ne"u pogledati to je u njemu", re%e^polako. "Kad Tiamak ozdravi,
zamolit "u ga da nam ga pokae."
Cadrach je dugo buljio u nju. Njegovo mjese%inom osvijetljeno lice, dotaknuto grimizom posljednjih ugaraka
vatre, bilo je gotovo zastrauju"e. "Vrlo dobro, moja gospo", apnuo je. Pomislila je da moe %uti kako mu se
glas ukru"uje poput leda. "Vrlo dobro. Svakako ga %uvajte od ruku lopova." Okrenuo se i otiao prema svojem
plastu, a onda ga odvukao do ruba pijeska, daleko od drugih. "Drite strau, onda, princezo Miriamele. Pazite
da se nijedan zao %ovjek ne priblii. Ja idem spavati." Legao je, postavi samo jo jedna sjenovita kvrga.
Miriamele je sjedila oslukuju"i no"ne zvukove mo%vare. Iako redovnik vie nije progovorio, mogla je gotovo
osjetiti njegovu budnu prisutnost u tami nekoliko koraka daleko. Neto sirovo i bolno u njemu ponovno se
ibs@crostuff.net

218

razotkrilo, neto to je posljednjih nekoliko tjedana bilo gotovo sasvim skriveno. O %emu god da se radilo,
mislila je daje moda bilo izgnano nakon Cadrachove duge ispovjedne no"i u Firannokom zaljevu. Sad se
Miriamele zatekla kako o%ajni%ki eli da je no"as prespavala no" i da se nije probudila do jutra, kad bi svjetlost
dana sve u%inila sigurnim i obi%nim.
Wran je napokon ostao iza njih, ne jednim irokim potezom, ve" postupnim prorje'ivanjem drve"a i
suavanjem plovnih tokova, sve dok se Miriamele i njezini suputnici nisu napokon zatekli kako plove kroz
otvoreno ipraje ispresijecano malim kanalima. Svijet je ponovno bio irok, neto to se prostiralo od obzora
do obzora. Toliko se navikla na ograni%enost svojeg vida da joj je bilo gotovo neugodno suo%iti se s toliko
prostora.
V Na neki na%in, posljednji dio Wrana bio je najpodmukliji, jer su morali prenositi %amac preko kopna %e"e
nego prije. Jednom se Isgrimnur do struka zaglavio u pje%anoj rupi i uspjele su ga spasiti samo udruene snage
Miriamele i Camarisa.
Jezerski Thrithing leao je pred njima, golemo prostranstvo niskih bregova i, izuzev vje%ito prisutne trave,
rijetke vegetacije. Drve"e se pri-vijalo uz obronke; osim nekoliko umaraka visokih borova, bilo je patuljasto,
jedva razlu%ivo od grmlja. Na kasnom poslijepodnevnom svjetlu bila je to osamljena, vjetrom pometena zemlja,
mjesto gdje bi malo bi"a, a pogotovo ljudi, ivjelo svojom voljom.
Tiamak ih je napokon izveo izvan granica svojeg teritorijalnog znanja, te im je postalo tee birati potoke
dovoljno iroke da ponesu %amac. Kad se posljednji kanal suzio ispod to%ke plovnosti, ispentrali su se iz njega i
neko vrijeme nijemo stajali, podigavi ovratnike na hladnom povjetarcu.
"(ini se daje vrijeme da hodamo." Isgrimnur se zagledao preko divljine prema sjeveru. "Ovo je Jezerski
Thrithing, naposljetku, pa "e barem biti pitke vode, posebno nakon ovogodinjeg vremena."
"Ali to "emo s Tiamakom?" upita Miriamele. Napitak koji je skuhala Wranjaninu svakako je pomogao, ali nije
ishodio %udesno izlje%enje: iako je stajao, bio je slab, a boja mu je bila loa.
Isgrimnur slegne ramenima. "Ne znam. Valjda moemo pri%ekati par dana dok mu se stanje ne pobolja, ali bit
"e mi ao provesti ovdje vie vremena nego to moramo. Moda moemo napraviti neku vrstu nosiljke."
Camaris se naglo sagne i metne svoje duge ruke pod Tiamakova pazuha, toliko prenuvi Wranjanina da je
iznena'eno uskliknuo. Sa zapanjuju"im nedostatkom truda, starac visoko podigne Tiamaka i spusti ga na svoja
ramena; Wranjanin, koji je shvatio o %emu se radi u zraku, rairi koljena sa svake strane Camarisova vrata,
smjestivi se poput djeteta koje ocu jae na ple"ima.
Vojvoda se naceri. "Eto ti odgovora, izgleda. Ne znam koliko "e dugo mo"i ovako, ali barem dok ne na'emo
bolji zaklon. To bi bilo vie nego dobro."
Uzeli su svoje stvari iz %amca, spremivi ih u nekoliko platnenih vre"a koje su ponijeli iz Seoskog Luga. Tiamak je
uzeo svoju vre"u i stiskao je u ruci kojom se nije pridravao za Camarisa. Nije progovorio o vre"i i njezinu
sadraju od incidenta u %amcu, a Miriamele jo nije bila sklona navaljivati da otkrije to je nosio.
Camaris se pokazao vie nego dorastao zadatku i s lako"om je nosio Tiamaka. Iako bi zastao da otpo%ine kad i
ostali i kretao se vrlo sporo kroz preostalo podru%je mo%varnog tla, uspijevao je drati korak s manje
optere"enim %lanovima druine i nije se %inio pretjerano umornim. Miriamele si nije mogla pomo"i da ne zuri u
njega s vremena na vrijeme, puna strahopotovanja. Ako je ovakav bio kao starac, kakve je tek %udesne podvige
izvodio u cvijetu mladosti? Ovo je %ovjeku dostajalo da povjeruje kako su sve stare legende, %ak i one
najnevjerojatnije, moda ipak bile istinite.
Unato% star%evoj strpljivoj snazi, Isgrimnur je uporno zahtijevao da ponese Wranjanina na vlastitim ramenima
posljednjih sat vremena prije zalaska sunca. Kad su napokon zastali da podignu logor, vojvoda je sop-tao i
puhao i izgledao kao da je poalio svoju odluku.
Na%inili su logor dok je svjetlo jo bilo na nebu, pronaavi mjesto u lugu niskog drve"a i naloivi vatru od suhih
grana. Snijeg koji je pokrio ve"inu sjevera nije se naizgled zadrao na Jezerskom Thrithingu, ali %im je sunce
napokon zapalo za obzor, ve%er je postala dovoljno hladna da su se svi sklup%ali oko vatre. Miriamele je
odjednom bila zahvalna to nije bacila svoju pohabanu, putovanjem umrljanu akolitsku mantiju.
Studeni vjetar pilio je grane nisko iznad njihovih glava. Osje"aj op-koljenosti u Wranu zamijenilo je %uvstvo
opasne izloenosti, ali barem je zemlja pod njima bila suha: na tomu su, zaklju%ila je Miriamele, barem mogli
biti zahvalni.
Tiamaku je bilo malo bolje idu"eg dana i bio je sposoban hodati ve"inu jutra prije nego to su ga opet podigli na
Camarisova iroka ramena. Isgrimnur, izaavi iz zatvorenih i zbunjuju"ih mo%vara, opet je skoro bio onaj stari,
pun pjesama sumnjiva ukusa - Miriamele je uivala bro-jiti koliko je ispjevao stihova od svake prije nego to bi
zastao, smeten, da je zamoli za oprost - i pri%a o bitkama i %udesima koje je vidio. Cad-rach je, s druge strane,
bio utljiviji nego ikad otkako su pobjegli s Oblaka Eadne. Kad bi mu se obratili, odgovorio bi, i bio je neobi%no
ljubazan prema Isgrimnuru, ponaaju"i se gotovo kao da nikad nisu izmijenili grube rije%i, ali ostatak tog dana
ibs@crostuff.net

219

mogao je biti nijem poput Camarisa koliko je sudjelovao u razgovorima. Miriameli se nije svi'ao njegov prazni
izraz, ali nita to je rekla ili u%inila nije promijenilo njegovo mirno, povu%eno ponaanje, pa je napokon
odustala.
\ Niska udolina Wrana odavno je nestala iza njih: %ak ni s najvieg brijega na junom se obzoru nije vidjelo
gotovo nita osim tamne mrlje. Dok su podizali logor u novom umarku, Miriamele se upitala koliko su daleko
stigli - i, jo vanije, koliki ih je put jo %ekao.
"Koliko "emo jo morati hodati?" upitala je Isgrimnura dok su dijelili zdjelu paprikaa spravljenog od osuene
ribe iz Seoskog Luga. "Zna li?"
On odmahne glavom. "Nisam siguran, moja gospo. Vie od pedeset milja, moda ezdeset ili sedamdeset. Dug,
dug hod, bojim se."
Na licu joj se pokae zabrinutost. "To moe trajati tjednima."
"to drugo moemo?" re%e on, a potom se osmjehne. "U svakom slu%aju, princezo, mnogo nam je bolje nego
to nam je bilo - i blie smo Joui."
Miriamele osjeti trenuta%an ubod. "Ako je zaista tamo."
"Tamo je, malena, tamo je." Isgrimnur joj stisne ruku svojom irokom apom. "Proli smo najgore."
Neto je naglo probudilo Miriamele u ljubi%astom svjetlu prije zore. Jedva je imala trenutak da do'e k sebi prije
nego to ju je netko zgrabio za ruku i podigao. Pobjedni%ki glas prozbori na brzom nabbanskom.
"Tu je. Odjevena u redovnika, gospodaru, ba kako ste rekli."
Desetak ljudi na konjima, od kojih je nekolicina nosila baklje, opkolilo ih je. Isgrimnur, koji je sjedio na tlu s
kopljem jednog od kopljanika pod grlom, zastenje.
"Ja sam drao strau!" gorko "e vojvoda. "Ja..."
(ovjek koji je drao Miriamelinu ruku povu%e je par koraka po umarku prema jednom od jaha%a, visokoj prilici
u prostranoj kukuljici, lica nevidljiva na sivilu kraja no"i. Osjetila je kako je stee ledena panda.
"Dakle tako", re%e jaha% na zapadnja%kom jeziku s naglaskom. "Dakle tako." Unato% %udnoj nerazgovijetnosti
njegova govora, glas mu je bio %ujno samodopadan.
Miriamelin uas malko ugrije srdba. "Skini kukuljicu, moj gospodaru. Nije potrebno da se igra sa mnom."
"Zaista?" Jaha%eva se ruka podigne. "eli li vidjeti to si u%inila?" Odgurnuo je kukuljicu pretjeranim zamahom
poput putuju"eg glumca. "Jesam li onako lijep kakvim me se sje"a?" upita Aspitis.
Miriamele, unato% ruci vojnika koja ju je obuzdavala, ustukne. Bilo je teko to ne u%initi. Markgrofovo lice,
neko" tako nao%ito da joj je, nakon njihova prvog susreta, danima opsjedalo snove, sada je bilo izobli%ena
ruevina. Njegov ravni nos bio je kvrga mesa iskrivljena na jednu stranu poput grude loe oblikovane gline.
Lijeva jagodica napukla mu je poput jajeta i ulupila se, te je svjetlost baklje stvarala sjenu u dubokoj rupi. Svud
oko njegovih o%iju crna se krv podlila ispod koe koja se smeurala od oiljaka, kao da je nosio masku. Kosa mu
je jo bila lijepa, jo zlatna.
Miriamele proguta. "Vidjela sam i gore", izustila je tiho.
Polovica usta Aspitisa Prevesa nakrivi se u jezivi osmijeh, razotkrivi ostatke zuba. "Drago mi je to %uti, moja
slatka gospo Miriamele, jer "e se uz to buditi do kraja svog ivota. Veite je!"
"Ne!" Cadrach je bio taj koji je viknuo, posrnuvi naprijed s mjesta gdje je leao u tami. Trenutak kasnije, strijela
je drhtala u %vornatom deblu stabla, duljinu ruke dalje od njegova lica.
"Ako se opet makne, ubijte ga", mirno "e Aspitis. "Moda "u vam pustiti da ga svejedno ubijete - on je jednako
odgovoran kao i ona za ono to se dogodilo meni i mojem brodu." Polako je stresao glavom, uivaju"i u
trenutku. "Ah, kakve ste vi budale, princezo, ti i tvoj redovnik. Kad ste napokon mugnuli u Wran, to ste mislili?
Da "u vas pustiti da po-bjegnete? Da "u zaboraviti to ste mi u%inili?" Nagnuo se naprijed, uni-jevi u njezino
lice svoje zakrvavljene o%i. "Kamo biste drugamo ili nego na sjever, prema ostatku vaih prijatelja? Ali
zaboravlja, moja gospo, ovo je moj posjed." On se zahiho"e. "Moj dvorac na jezeru Eadne samo je nekoliko
milja daleko. (eljao sam ove bregove, love"i vas danima. Znao sam da "e do"i."
Osje"ala se alosno omamljenom. "Kako si siao s broda?"
Aspitisov iskrivljeni osmijeh bio je uasan. "Dugo mi je trebalo da shvatim to se doga'a, istina, ali kad ste otili
i kad su me moji ljudi pronali, poslao sam ih da ubiju izdajni%ku Niskiju - spalio je Aedon! Zavrila je svoj vraji
posao. Nije %ak ni pokuala pobje"i. Nakon toga, ostale su kilpe pobjegle preko ograde - mislim da ne bi imale
hrabrosti napasti bez %arolije morske vjetice. Imali smo dovoljno ljudi da odve-slamo moj siroti ote"eni Oblak
Eadne u Spenit." Pljesnuo je rukama po bedrima. "Dosta. Sad si opet moja. Sa%uvaj brbljava pitanja dok ih ja ne
zatraim."
/ Puna gnjeva i tuge zbog sudbine Gan Itai, Miriamele se borila da mu i se priblii, povukavi vojnika koji ju je
drao za ruku cijeli korak naprijed. "Bog te prokleo! Kakav si to %ovjek? Kakav vitez? Ti s tvojim govorima o
pedeset plemenitih obitelji Nabbana."
ibs@crostuff.net

220

"A ti, kraljeva k"i, koja mi se svojom voljom predala - koja me do-vukla u svoju postelju? Jesi li ti tako plemenita
i %ista?"
Postidjela se to su Isgrimnur i ostali to %uli, ali za tim je uslijedila neka vrsta plemenitog, %istog gnjeva, koji joj
je izotrio misli. Pljunula je na tlo. "Ho"e li se boriti za mene?" upitala je. "Tu, pred tvojim i mojim ljudima? Ili
"e me uzeti poput lopova, kao to si me pokuao uzeti prije - s laima i silom protiv onih koji su ti bili gosti?"
Grofove se o%i suze u proreze. "Boriti se za tebe? Kakva je to glupost? Zato bih? Moja si, ulovio sam te i uzeo ti
djevi%anstvo."
"Nikad ne"u biti tvoja", re%e ona svojim najoholijim glasom. "Nii si od Thrithinana, koji se barem bore da
osvoje svoje nevjeste."
"Bore, bore, kakva je sad to smicalica?" Aspitis izbe%i o%i. "Tko "e se boriti za tebe? Jedan od ovih staraca?
Redovnik? Mali mo%varac?"
Miriamele dopusti da joj se o%i na trenutak sklope, bore"i se da obuzda svoj bijes. Bio je podao, ali ovo nije bio
%as kad je smjela dopustiti da osje"aji zavladaju njome. "Bilo tko u ovom logoru moe te poraziti, Aspitise. Ti nisi
nikakav %ovjek." Ogledala se oko sebe, uvjeravaju"i se kako je privukla pozornost markgrofovih vojnika. "Ti si
otima% ena, ali nisi mukarac."
Aspitisova otrica s bal%akom u obliku orla tektavca isklizne iz korica s metalnim siktajem. On zastane. "Ne,
vidim kamo smjera, princezo. Mudrica si ti. Misli me toliko razjariti da te odmah ovdje ubijem." On se
nasmije. "Ah, kad samo pomislim da postoji ena koja bi radije umrla nego se udala za grofa od Eadne." Podigao
je ruku i dotaknuo svoje razoreno lice. "Ili radije, kad samo pomislim da si to osje"ala jo i prije nego to si mi
ovo u%inila." Ispruio je svoj ma%; vrak je treperio niti lakat od njezina vrata. "Ne, znam kakvom "u ti kaznom
najbolje vratiti dug, a to je brak. Moj dvorac ima kulu u kojoj "e ti biti lijepo. U toku prvog sata, znat "e joj svaki
kamen. Pomisli kako "e ti biti kad minu godine."
Miriamele podigne bradu. "Dakle, ne"e se boriti za mene."
Aspitis pljesne akom po svojem bedru. "Dostaje toga! Umorio sam se od te ale."
"(ujete li?" Miriamele se okrene prema ostatku Aspitisove %ete, koja je sjedila, %ekaju"i. "Va gospodar je
kukavica."
"Tiina!" vikne Aspitis. "Sam "u te iibati."
"Onaj te starac moe izmlatiti", re%e ona, pokazuju"i prema Cama-risu. Starije vitez sjedio umotan u svoj gunj,
promatraju"i rairenih o%iju. Nije se pomaknuo otkad su Aspitis i njegovi vojnici stigli. "Isgrimnu-re," dovikne
ona, "daj starcu svoj ma%."
"Princezo..." Isgrimnurov je glas bio hrapav od brige. "Dopustite meni..."
"U%ini to! Neka grofovi ljudi vide kako ga je neki starac sasjekao na komade. Onda "e znati zato njihov
gospodar mora otimati ene."
Isgrimnur, s paljivim okom na vojnicima koji su promatrali, izvu%e Kvalnir ispod vre"e sa svojim stvarima. Kop%e
na pojasu ma%a zveckale su kad ga je gurnuo po tlu prema Camarisu. Na trenutak, to je bio jedini zvuk.
"Moj gospodaru?" oklijevaju"i izusti vojnik koji je drao Miriamele. "to...?"
"Za%epi", prasne Aspitis dok je silazio s konja. Priao je Miriamele i zgrabio je rukom za lice, napeto zure"i u nju
na trenutak. Prije nego to je imala prilike reagirati, naglo se nagnuo naprijed i poljubio je svojim napuklim
usnama. "Doivjet "emo mnoge zanimljive no"i." Grof se tada okrene prema Camarisu. "Hajde, opai ga da te
mogu ubiti. Onda "u se rijeiti i vas ostalih. Ali dopustit "u vam da se branite ili bjeite po izboru." Okrenuo se i
pogledao Miriamele. "Ja sam, naposljetku, ipak plemi"."
Camaris je buljio u ma% pokraj svojih nogu kao da je zmija. "Opai ga!" ponuka ga Miriamele.
Elizijina milosti, pomislila je pomamno, to ako odbije to u%initi! Sto ako, nakon svega ovoga, odbije to u%initi?
"Tako ti ljubavi Boje, %ovje%e, opai ga", vikne Isgrimnur. Starac ga pogleda, a onda se sagne i podigne pojas
ma%a. Isukao je Kvalnir i pustio da pojas i korice spuznu na tlo. Drao ga je labavo, nevoljko.
"Matra sa Duos," gadljivo "e Aspitis, "on %ak i ne zna baratati ma%em." Otkop%ao je svoju halju i pustio je da
padne, otkrivi uto-sivu surku obrubljenu crnim, te na%inio par koraka prema Camarisu, koji je smu"eno
podigao pogled. "Brzo "u ga ubiti, Miriamele", izjavi grof. "Ti si ta koja je okrutna, kad si natjerala starca da se
tu%e." Podigao je svoje oruje, koje je blistalo pod bijelim nebom zore, a onda usmjerio udarac prema
Camarisovu nezati"enom vratu.
Kvalnir se nezgrapno podigne, a Aspitisova otrica odbije. Grof, sa zvukom razdraenosti, ponovno zamahne.
Jo jednom njegov %elik zvekne o vojvodin ma% i odbije se. Miriamele za%u kako je njezin %uvar zastenjao u
tihom iznena'enju zbog frustracije njegova gospodara.
"Vidite!" re%e ona i prisili se na smijeh, iako u njoj nije bilo veselja. "Kukavi%ki grof ne moe savladati %ak ni
senilnog %ovjeka."
ibs@crostuff.net

221

Aspitis napadne snanije. Camaris, kre"u"i se gotovo poput mjese%ara, pleo je Kvalnirom pred sobom u varljivo
sporim lukovima. Jo nekoliko estokih udaraca bilo je odbijeno.
"Vidim daje tvoj starac neko" baratao ma%em." Grof je po%injao disati malko tee. "To je dobro. Ne"u osje"ati
kako su me prisilili ubiti nekog tko se ne zna braniti."
"Uzvrati udarce!" vikne Miriamele, ali Camaris nije posluao. Umjesto toga, dok su njegovi pokreti postajali
glatkiji, a drevni se refleksi postupno budili nakon dugog sna, on se samo branio revnije, blokiraju"i svaki
udarac, do%ekuju"i svaki zamah, pletu"i mreu %elika koju Aspitis nije mogao probiti.
Borba je sada postala smrtno ozbiljna. Bilo je o%ito daje grof od Ead-ne i Drina bio vrlo dobar ma%evalac, te je
zauzvrat brzo shvatio %injenicu da je njegov protivnik bio neto neobi%no. Aspitis je ublaio svoj napad, preavi
na oprezniju, ispitiva%ku taktiku, ali nije uzmaknuo pred izazovom. Neto ga je zahvatilo, ponos ili koji dublji,
ivotinjski nagon. Camaris, u me'uvremenu, kao da se borio samo zato to je na to prisiljen. Miriameli se u%ini
da je nekoliko puta vidjela kako je mogao napasti, ali je odlu%io suprotno, %ekaju"i da njegov neprijatelj
ponovno krene na njega.
Aspitis izvede fintu, a onda provu%e udarac ispod Camarisova garda, ali Kvalnir se nekako ondje naao i
odgurnuo grofovo sje%ivo. Aspitis zasije%e u star%eve noge, ali Camaris se povu%e bez vidljive urbe, ne gube"i
%vrstu ravnoteu i dre"i ramena uspravno dok je izbjegavao gro-fov udarac. Bio je poput vode, teku"i uvijek
tamo gdje je bio otvor, uzmi-%u"i ali nikad se ne slamaju"i, uronjen u svaki Aspitisov udarac, usmjeravaju"i
njegovu silu gore ili dolje, na jednu ili na drugu stranu. Tanak sloj znoja probio se na star%evo %elo, ali na licu mu
se zadralo spokojno aljenje, kao da su ga prisilili sjediti i gledati kako dva njegova prijatelja izmjenjuju
neugodne rije%i.
Miriameli se %inilo daje dvoboj trajao strano dugo. Iako je znala da joj srce uurbano tu%e, izme'u svakog
otkucaja kao da se nalazio dug razmak. Dva mukarca, grof razorena lica i visoki, dugonogi Camaris, izali su iz
umarka borova niz obronak, krue"i po korovom pokrivenoj padini poput dva moljca koji se vrte oko svije"e, a
njihove su otrice vitlale i svjetlucale se pod sivim nebom. Kad je grof ponovno nasrnuo u napad, Camaris je
ugazio u rupu i izgubio ravnoteu; Aspitis je iskoristio priliku i udario po star%evoj miici, izmamivi trak krvi. Iza
sebe Miriamele je %ula Isgrimnura kako psuje od o%ajne nemo"i.
Posjekotina kao da je neto probudila u Camarisu. Iako ni dalje nije agresivno napadao, po%eo je odbijati
grofove napade s ve"om snagom, udaraju"i dovoljno jako da zveket %elika odjekne ravnicama Jezerskog
Thrithinga. Miriamele se brinula da to ne"e biti dovoljno, budu"i da se, unato% svojoj nevjerojatnoj snazi,
napokon ipak naizgled umorio. Ponovno je posrnuo, ovaj put ne zbog rupe, a Aspitis je zadao udarac koji je
kliznuo s Kvalnira i pronaao Camarisovo rame, oslobodivi jo krvi. Ali i grof je posustajao: nakon brze izmjene
u kojoj je nekoliko njegovih udaraca bilo zaustavljeno, na%inio je par koraka natrag, da"u"i, i sagnuo se duboko
prema tlu kao da "e se prevrnuti. Miriamele opazi kako je podigao neto sa zemlje.
"Camaris! Pazi!" kriknula je.
Aspitis baci aku blata u star%evo lice te ga zatim brzo i agresivno napadne, ele"i zavriti sukob jednim
udarcem. Camaris posrne unatrag, trljaju"i o%i dok mu se Aspitis pribliavao. Trenutak kasnije grof padne na
koljena, urli%u"i.
Camaris, %iji je ve"i doseg omogu"io da dopre dalje od grofove ispruene otrice, zadao je svojem protivniku
udarac po nadlaktici, ali se sje%ivo odbilo i nastavilo prema gore, popre%no zasjekavi grofovo %elo. Aspitis, %ije
je lice brzo nestalo pod mlazom krvi, puzao je po tlu prema Camarisu, jo mau"i otricom ispred sebe. Starac,
koji je trljao zemlju iz suznih o%iju, korakne u stranu i tresne grofa bal%akom po tjemenu. Aspitis se srui poput
prebijenog vola.
Miriamele se istrgne iz ruku svojeg zgromljenog %uvara i pohita niz brijeg. Camaris je spuznuo na tlo, hvataju"i
zrak. Izgledao je umorno i neodre'eno nesretno, poput djeteta od kojeg se previe trailo. Miriamele ga brzo
pregleda kako bi se uvjerila da mu rane nisu opasne, a po-' tom bez otpora uzme Kvalnir iz njegovih ruku i
klekne pokraj Aspitisa. I grof je disao, iako plitko. Prevrnula ga je, zure"i na trenutak u njegovo krvavo lice
razbijene lutke... i neto se promijenilo u njoj. Mjehur mrnje i straha koji se nalazio u njoj od Oblaka Eadne,
mjehur koji je postao zaguljivo velik kad je otkrila da ju je Aspitis jo progonio, naglo je puknuo. Odjednom,
%inio se tako malim. Nije uop"e bio vaan, ve" samo poderana, ote"ena stvar - nita druga%iji od plata
preba%enog preko naslona stolice od kojeg je imala no"ne more kad je bila malo dijete. Jutarnje je svjetlo
zasjalo, a demon je ponovno postao zguvani plat.
Neka vrsta osmijeha preleti Miriamelinim licem. Pritisnula je sje%ivo ma%a uz grofov vrat.
"Vi ljudi!" viknula je Aspitisovim vojnicima. "elite li objasniti Beni-garisu kako je ubijen njegov najbolji
prijatelj?"
Isgrimnur ustane, odgurnuvi vrak koplja vojnika koji ga je drao.
"elite li?" upita Miriamele.
ibs@crostuff.net

222

Nitko od grof ovih ljudi nije progovorio.
"Onda nam dajte vae lukove - do jednog. I %etiri konja."
"Ne damo ti nijednog konja, vjetice!" gnjevno vikne jedan od vojnika.
"Neka bude tako. Onda moete odnijeti Aspitisa natrag prerezane gue i re"i vojvodi Benigarisu da su to u%inili
jedan starac i jedna djevojka, dok ste vi stajali po strani - to jest, ako uspijete umaknuti ivi, a morat "ete nas
sve ubiti da to ostvarite."
"Ne pregovarajte s njima", odjednom vikne Cadrach. Bilo je o%aja u njegovu glasu. "Ubijte %udovite! Ubijte ga!"
"uti." Miriamele se pitala je li redovnik pokuavao uvjeriti vojnike da je opasnost u kojoj se nalazio njihov
gospodar bila stvarna. Ako je bilo tako, bio je odli%an glumac: zvu%ao je za%u'uju"e iskreno.
Vojnici izmijene zabrinute poglede. Isgrimnur iskoristi prednost trenuta%ne zbrke da ih lii lukova i strijela.
Nakon to je Rimeranin zareao na njega, Cadrach posrne naprijed da mu pomogne. Nekoliko ljudi ih je
psovalo i izgledalo kao da se ele oduprijeti, ali nitko nije na%inio pokret koji bi izazvao otvoreni sukob. Kad su i
Isgrimnur i redovnik za-takli strijelu u luk, vojnici stadoe gnjevno govoriti izme'u sebe, ali Miriamele je mogla
vidjeti da ih je elja za borbom minula.
"(etiri konja", mirno "e ona. "U%init "u vam uslugu i jahati s %ovjekom koje je ovo sme"e," utnula je Aspitisov
nepomi%ni lik, "nazvalo 'malim mo%varcem'. Ina%e biste nam morali ostaviti pet."
Nakon daljnjeg prepiranja Aspitisova %eta im preda %etiri konja, najprije skinuvi bisage. Kad su se jaha%i i
prtljaga smjestili na preostale konje, dvojica iz grofove ku"ne strae stupe naprijed i podignu svojeg lenskog
gospodara s tla, a onda ga bez ceremonije prebace preko sedla jednog od preostalih konja. Njegovi vojnici
morali su jahati po dvojica na jednom konju i izgledali su iskreno posti'eni dok se mala karavana udaljavala.
"A ako pozivi," vikne Miriamele za njim, "podsjetite ga na to to se dogodilo!"
Druina jaha%a brzo je nestala, jau"i na istok u brda.
Rane su povili, dobivene konje nakrcali rijetkom prtljagom i do podneva opet bili na putu. Miriamele je osje"ala
neobi%nu oamu"enost, kao da se upravo probudila iz uasnog sna i otkrila sun%ano proljetno jutro pred svojim
prozorom. Camaris se vratio u svoju uobi%ajenu blagost; %inilo se da je doivljaj slabo utjecao na starca. Cadrach
nije mnogo govorio, ali to se nije razlikovalo od prethodnih nekoliko dana.
Aspitis je bio sjena u Miriamelinoj podsvijesti od no"i oluje i njezina bijega s grofova broda. Sada je ta sjena
i%ezla. Dok je jahala preko bregovite thrithinke zemlje s Tiamakom koji je drijemao u sedlu ispred nje, osje"ala
se kao da bi mogla zapjevati.
Prevalili su nekoliko milja tog poslijepodneva. Kad su se zaustavili da preno"e, i Isgrimnur je bio u izvrsnom
raspoloenju.
"Sad "emo bolje napredovati, princezo." Cerio se u svoju bradu. Ako ju je manje cijenio sada kad je Aspitis
razotkrio njezinu sramotu, bio je previe plemenit da bi to pokazao. "Tako mi Drorova malja, jesi li vidjela
Camarisa? Jesi li ga vidjela? Kao dvaput mladi %ovjek."
"Da." Nasmijeila se. Vojvoda je bio dobar %ovjek. "Vidjela sam ga, Isgrimnure. Bilo je kao u staroj pjesmi. Ne,
bilo je bolje."
Probudio ju je ujutro. Mogla mu je vidjeti na licu da neto nije valjalo.
"Je li Tiamak?" Osjetila je mu%ninu. Toliko toga su preli! Sigurno se %ovje%uljak oporavljao?
/ Vojvoda strese glavom. "Redovnik. Nema ga."
"Cadrach?" Miriamele nije bila spremna na to. Protrljala je glavu, bore"i se da se probudi. "Kako misli, nema?"
"Otiao je. Uzeo je jednog konja. Ostavio je poruku." Isgrimnur pokae na komad platna iz Seoskog Luga koji je
leao na tlu blizu mjesta gdje je spavala; smotuljak platna pridravao je kamen na otrom brdskom povjetarcu.
Tamo gdje su Miriamelini osje"aji o Cadrachovu bijegu trebali biti, nije bilo ni%eg. Podigla je kamen i rairila
komad bijele tkanine. Da, on je to napisao: ve" je vidjela Cadrachov rukopis. (inilo se da je pisao spaljenim
vrhom gran%ice.
to je bilo tako vano, upitala se, da je proveo toliko vremena piu"i poruku prije nego stoje otiao?
Princezo, pisalo je,
ne mogu s vama kJoui. Ne pripadam tim ljudima. Ne krivite sebe. Nitko nije bio ljubazniji prema meni od vas,
%ak ni kad ste saznali to sam.
Bojim se da su stvari gore nego to mislite, mnogo gore. elio bih da mogu neto vie u%initi, ali nesposoban
sam ikome pomo"i.
Nije se potpisao.
"Kakve 'stvari'?" upita razdraeno Isgrimnur. (itao joj je preko ramena. "Kako to misli, 'stvari su gore nego to
mislite'?"
Miriamele nemo"no slegne ramenima. "Tko zna?" Opet naputena, bilo je sve to je mogla misliti.
"Moda sam bio pregrub prema njemu", osorno "e vojvoda. "Ali to nije razlog da se ukrade konj i odjae."
ibs@crostuff.net

223

"Uvijek se bojao. Otkad sam ga upoznala. Teko je stalno ivjeti u strahu."
"Pa, ne moemo troiti suze na njega", progun'a Isgrimnur. "Imamo vlastitih problema."
"Ne," re%e Miriamele, savijaju"i poruku, "ne smijemo troiti suze."

Putnici i glasnici

Nisam ovdje bila mnogo vremena", re%e Aditu. "Mnogo, mnogo vremena."
Zastala je i podigla ruke, krue"i prstima u sloenom pokretu; njezino vitko tijelo njihalo se poput vilinskih ralji.
Simon ju je promatrao u %udu i s prili%no strepnje. Brzo se trijeznio.
"Zato\se ne spusti?" upita.
Aditu ga samo okrzne pogledom, dok joj je mjese%ina obasjavala osmijeh koji je titrao u kutovima njezinih
usana, a tada ponovno svrne pogled k nebu. Na%inila je jo nekoliko koraka po tankoj, tronoj ogradi
Zvjezdarnice. "Sramota za Ku"u Godinjeg plesa", re%e. "Morali smo se vie potruditi da sa%uvamo ovo mjesto.
alosti me gledati kako se raspalo."
Simon pomisli kako nije zvu%ala vrlo oalo"eno. "Geloj ovo mjesto zove Zvjezdarnica", re%e Simon. "Zato?"
"Ne znam. to je 'zvjezdarnica'? Tu rije% ne znam na tvojem jeziku."
"Otac Strangveard veli da je to mjesto kakvo su neko" imali u Nab-banu u danima careva - visoka zgrada odakle
su promatrali zvijezde i pokuavali izra%unati to "e se dogoditi."
Aditu se nasmije i podigne nogu u zrak da izuje %izmu, a onda je spusti i u%ini isto s drugom, mirno kao da je
stajala na tlu pokraj Simo-na umjesto dvadeset lakata u zraku na tankom vijencu kamena. Bacila je %izme dolje.
Meko su pale na vlanu travu. "Onda se ona ali, mislim, iako ima smisla u njezinoj ali. Nitko odavde nije
promatrao zvijezde, osim kao to bi ih gledali s bilo kojeg drugog mjesta. Ovo je bilo mjesto Rhao iye-Sama'an -
Glavnog Svjedoka."

"Glavni svjedok?" Simon poeli da se nije tako brzo kretala po skliskoj ogradi. Prvo, to ga je prisiljavalo da se
uri samo kako bi je %uo. A drugo... pa, bilo je opasno, iako ona tako nije mislila. "to je to?"
"Zna stoje Svjedok, Simone. Jiriki ti je dao svoje zrcalo. Ono je nii Svjedok, Simone. Postojalo je samo nekoliko
Glavnih Svjedoka, svaki vie ili manje vezan za neko mjesto - Jezero Triju Dubina u Asu'i, Loma%a u Hikehikavu,
Zeleni Stup u Jhina-T'senei - a ve"ina njih razbijena je, unitena ili izgubljena. Ovdje u Sesuad'ri bio je to veliki
kamen ispod zemlje, kamen zvan Oko Zemljinog Zmaja. Zemljin Zmaj je drugo ime - teko je objasniti razliku
izme'u njih na tvojem jeziku - za Velikog Crva koji grize vlastiti rep", objasni ona. "Sagradili smo cijelo ovo
mjesto navrh tog kamena. Nije to ba posve bio Glavni Svjedok -zapravo, nije %ak ni bio Svjedok sam po sebi, ali
takva je bila njegova mo" da bi manji Svjedok poput zrcala mojeg brata postao Glavnim Svjedokom ako bi ga se
koristilo ovdje."
Simonu se vrtjelo u glavi od imena i ideja. "to to zna%i, Aditu?" upita on, pokuavaju"i ne zvu%ati srdito. Trudio
se to je najbolje mogao da ostane miran i obziran kad je vino po%elo hlapiti. (inilo se vanim da ona uvidi
koliko je odrastao u mjesecima otkad su se posljednji put vidjeli.
"Manji Svjedok odvest "e te na Cestu snova, ali "e ti obi%no pokazati one koje poznaje ili one koji te trae."
Podigla je lijevu nogu i nagnula se natrag, istegnuvi le'a poput napetog luka dok je graciozno uspostavljala
ravnoteu, izgledaju"i za cijeli svijet poput djevoj%ice koja se igra na do struka visokoj ogradi.
"Glavni Svjedok, ako ga koristi netko tko zna njegovu "ud, moe vidjeti bilo koga i bilo to, a ponekad i druga
vremena i... druga mjesta."
Simon nije mogao a da se ne sjeti no"nih vizija svojeg bdjenja, kao ni onog to je vidio kad je donio Jirikijevo
zrcalo na ovo mjesto jedne kasne no"i. Razmiljao je o tom dok je promatrao kako se Aditu nagi-nje natrag sve
dok joj dlanovi nisu dotaknuli ruevan kamen. Trenutak poslije, obje njezine noge bile su u zraku dok se
prevrtala naglavce, stoje"i na rukama.
"Aditu!" otro "e Simon, a onda pokua umiriti glas. "Zar ne bismo sada trebali posjetiti Jouu?"
Ona se opet nasmije. Bio je to brzi zvuk %istog ivotinjskog zadovoljstva. "Moj preplaeni Seoman. Ne, nema
potrebe uriti se k Joui, kao to sam ti rekla na putu ovamo. Vijesti mojeg naroda mogu pri%e--kati do jutra.
Omogu"i svojem princu no" po%inka od briga. Koliko sam a vidjela, potrebno mu je olakanje od tuge i straha."
Hodala je na ruka-ma. Njezina kosa, nesputana, visjela joj je preko lica u bijelom oblaku.
Simon je bio uvjeren da vie nije mogla vidjeti to radi. To ga je razdraivalo i poprili%no srdilo. "Onda zato si
prela cijeli put iz Jao e-Tinukai'ija, ako to nije vano?" Prestao ju je slijediti. "Aditu! Zato to radi? Ako si dola
razgovarati s Jouom, onda hajdemo razgovarati s Jouom!"
"Nisam rekla da nije vano, Seomane", otpovrne ona. (ulo se malo njezina starog podrugljivog tona, ali bilo je
tu i natruhe ne%eg otrijeg, gotovo gnjevnog. "Samo sam rekla daje bolje pri%ekati do sutra. A tako "e i biti."
ibs@crostuff.net

224

Spustila je koljena izme'u lakata i njeno metnula stopala izme'u dlanova. Onda je podigla ruke i ustala u
jednom pokretu, kao da se sprema sko%iti u prazninu. "Stoga "u dotad provesti vrijeme kako je mene volja, bez
obzira na to to neki mladi smrtnik misli o tome."
Simon sko%i kao uboden. "Poslali su te da donese vijesti princu, a ti bi radije izvodila akrobacije."
Aditu je bila hladna poput zime. "Zapravo, da sam imala izbora, ne bih uop"e bila ovdje. Odjahala bih sa svojim
bratom u Hernvstir."
"Pa zato nisi?"
"Likimeva je htjela druga%ije."
Tako brzo da je Simon jedva imao vremena uvu"i iznena'en dah, sagnula se, uhvativi ogradu dugoprstom
akom, a onda sko%ila preko ruba. Slobodnom je rukom pronala uporite u bijelom kamenom zidu i zaglavila
noni prst bose noge dok je pipala drugom. Spustila se ostatak putahrzo i lako poput vjeverice koja juri niz
deblo drveta.
/ "U'imo unutra", re%e ona. / Simon se nasmije i osjeti da mu gnjev jenjava.
(injenica to je stajao pokraj Sithe %inila je Zvjezdarnicu jo sablasnijom. Sjenovita stubita koja su zavijala uza
zidove cilindri%ne dvorane natjerala su ga da pomisli na utrobu kakve goleme ivotinje. Plo%ice su, %ak i u tami,
blago svjetlucale i %inilo se da su sloene u arama koje nisu posve leale mirno.
Bilo je %udno shvatiti da je Aditu bila gotovo jednako mla'ahna poput njega, budu"i da su Sithe sazdale ovo
mjesto davno prije njezina ro'enja. Jiriki je jednom rekao da su on i njegova sestra bili "djeca Izgnanih", a
Simon je otkrio da zna%i kako su se rodili nakon pada Asu'e prije pet stolje"a - zaista kratko vrijeme po sithskim
mjerilima. Ali Simon je tako'er upoznao Amerasu, a ona je dola u Osten Ard prije nego to je ijedan kamen bio
postavljen na drugi bilo gdje u zemlji. A ako je san u no"i njegova bdjenja bio to%an, Amerasina pretkinja
Utuk'ku stajala je u ovoj istoj zgradi kad su se dva plemena odvojila. Bilo je uznemiruju"e misliti da je ita ivjelo
tako dugo poput Prve Pra-majke ili nornske kraljice.
Ali ono to ga je najvie uznemirivalo bilo je to da je nornska kraljica, za razliku od Amerasu Jo bila iva, jo bila
mo"na... a ona naizgled nije osje"ala nita osim mrnje prema Simonu i njegovu smrtnom soju.
Nije volio tako razmiljati - nije, zapravo, uop"e volio razmiljati o nornskoj kraljici. Bilo je gotovo lake shvatiti
pomahnitalog Inelukija i njegov divlji bijes od pau%jeg strpljenja Utuk'ku, nekog tko bi %ekao tisu"u godina ili
vie, puna mra%ne zlobe, zbog neke nejasne osvete...
"I to misli o ratu, Seomane Snjenoprameni?" naglo upita Aditu. Iscrtao je za nju gole obrise nedavnog sukoba
dok su izmjenjivali vijesti tijekom etnje do Zvjezdarnice.
On razmisli. "Borili smo se estoko. Bila je to sjajna pobjeda. Nismo je o%ekivali."
"Ne, to ti misli?"
Simonu je trebao trenutak prije nego to je odgovorio. "Bilo je uasno."
"Da, tako je." Aditu se udalji nekoliko koraka od njega, kliznuvi na mjesto pod zidom kamo mjese%ina nije
dopirala, nestavi u sjenu. "Uasno je."
"Ali upravo si rekla da eli po"i s Jirikijem u rat u Hernvstir!"
"Ne. Rekla sam da elim biti s njima. To nipoto nije isto, Seomane. Mogla sam biti jedan jaha% vie, jedan luk
vie, jedan par o%iju. Jako nas je malo, nas Zida'va - %ak i okupljenih dok smo jahali iz Jao e-Tinu-kai'ija, kad su se
sve Ku"e Izgnanih ujedinile. Jako malo. I nitko od nas nije htio i"i u boj."
"Ali vi ste Sithe bili u ratovima", pobuni se Simon. "Znam da je to istina."
"Samo da zatitimo sebe. A jedanput ili dvaput u naoj povijesti, kao to moja majka i brat sada rade na zapadu,
borili smo se da zatitimo'" one koji su stali uz nas u naoj nevolji." Sada je zvu%ala vrlo ozbiljno. "Ali %ak i sada,
Seomane, podigli smo se na oruje jer su Hikeda'va donijeli rat k nama. Stupili su u na dom i ubili mojeg oca i
Prvu Pramaj-ku i mnogo naeg naroda. Nemoj misliti da tr%imo boriti se za smrtnike na prvi zamah ma%a. Ovo
su %udni dani, Seomane - a ti to zna jednako dobro kao ja."
Simon na%ini par koraka naprijed i zapne za komad razbijenog kamena. Sagnuo se da protrlja noni prst, koji je
bolno bridio. "Krvavog mi Drveta!" prokune ispod glasa.
"Tebi je ovdje teko vidjeti no"u, Seomane", re%e ona. "ao mi je. Odmah "emo oti"i."
Simon nije htio da ga se tetoi. "Za trenutak. Dobro sam." Posljednji je put stisnuo prst. "Zato Utuk'ku pomae
Inelukiju?"
Aditu se pojavi iz mjese%eve sjene i uhvati mu ruku svojim hladnim prstima. Izgledala je zabrinuto.
"Razgovarajmo vani." Izvela ga je kroz vrata. Duga joj se kosa podigla i zaleprala na vjetru, miluju"i mu lice dok
je hodao pokraj nje. Imala je jak ali ugodan miris, so%no sladak poput kore bora.
Kad su se opet nali na otvorenom, uzela je njegovu drugu ruku u svoju i zagledala se u nj svojim svijetlim
o%ima, koje su se sjajile poput jantara na mjese%ini. "Ono nikako nije mjesto gdje se izgovaraju njihova imena,
niti pomilja previe na njih", %vrsto "e ona, a onda se zlo%esto osmjehne. "Osim toga, mislim da ne bih smjela
ibs@crostuff.net

225

dopustiti da se tako opasan smrtnik poput tebe na'e sa mnom sam na mra%nom mjestu. Oh, kakve se o tebi
pri%e pripovijedaju po tvojem taboru, Seomane Snjenoprameni."
Osjetio je razdraenost, ali nije bio sasvim nezadovoljan. "Tko god ih pripovijedao, taj nema pojma o %emu
govori."
"Ah, kakva si ti %udna zvjerka, Seomane." Bez druge rije%i, nagnula se naprijed i poljubila ga - ne kratkim,
kreposnim dodirom koji mu je darovala na njihovu rastanku prije mnogo tjedana, ve" toplim ljubavni%kim
poljupcem koji je potjerao drhtaj zapanjenosti uz njegovu ki%mu. Usne su joj bile svjee i slatke poput jutarnjih
latica rue.
Davno prije nego to bi poelio da prestane, Aditu se njeno odmakne. "Onoj se maloj smrtnici svi'alo ljubiti te,
Seomane." Osmijeh joj se vratio, podrugljiv, drzak. "Kako je to %udan %in, zar ne?"
Simon odmahne glavom, izgubljen.
Aditu ga primi za ruku i pokrene, uhvativi korak uz njega. Sagnula se da podigne %izme koje je odbacila, a onda
su hodali malko dalje kroz mokru travu pokraj zida Zvjezdarnice. Mumljala je kratak djeli" melodije prije nego
to je progovorila. "to Utuk'ku eli, pitao si?"
Simon, zbunjen onim to se dogodilo, nije odgovorio.
"To ti ne bih mogla re"i - ne sa sigurno"u. Ona je najstarije razumno bi"e na cijelom Osten Ardu, Seomane, i
vie je nego dvaput starija od idu"eg najstarijeg. Budi uvjeren, njezini su na%ini %udni i tajanstveni za bilo %ije
poimanje osim moda Prve Pramajke. Ali ako moram poga'ati, rekla bih ovo: ona %ezne za Nebivanjem."
"to to zna%i?" Simon se po%eo pitati je li se zaista otrijeznio, jer svijet se polako vrtio, a on je elio le"i i spavati.
"Da eli smrt," re%e Aditu, "onda bi to bio zaborav samo za nju. Umorna je od ivota, Seomane, ali ona je
najstarija. Nikad nemoj to zaboraviti. Dokle god su se pjesme pjevale na Osten Ardu, i due, Utuk'ku je ivjela.
Ona je jedina od svih ivih bi"a vidjela izgubljeni dom koji je donio na svijet nau vrstu. Mislim da ne moe
podnijeti da "e drugi ivjeti kad nje ne bude. Ne moe unititi sve, iako to moda eli, ali moda se nada da "e
pomo"i stvoriti najve"u mogu"u kataklizmu - to jest, pobrinuti se da je u zaborav otprati onoliko ivih ljudi
koliko ih moe povu"i za sobom."
Simon zastane, uasnut. "To je strano!" re%e osje"ajno.
Aditu slegne ramenima u gipkom pokretu. Imala je ljubak vrat. "Utuk'ku jest strana. Ona je luda, Seomane,
iako je to ludilo %vrsto isprepleteno i zaku%asto poput najljepe juya'ha ikad satkane. Moda je najpametnija od
svih U-vrtu-rodenih."
Mjesec se oslobodio iz sloja oblaka; visio je nad njima poput srpa e-telaca. Simon je elio po"i na po%inak -
glava mu je bila vrlo teka - ali istovremeno nije htio propustiti ovu priliku. Bila je prava rijetkost prona"i nekog
od Sitha u raspoloenju da odgovara na pitanja i jo bolje, da odgovara na njih izravno, bez uobi %ajene sithske
neodre'enosti.
"Zato su Norni otili na sjever?"
Aditu se sagne i ubere izdanak neke vijugave penja%ice, bijelog cvije"a i tamnih listova. Uplela ju je u kosu tako
da joj je visjela uz obraz. "Dvije obitelji, Zida'va i Hikeda'va, razili su se u miljenju. To se ticalo smrtnika.
Utuk'kuin narod smatrao je da je vaa vrsta poput ivotinja - i gora od ivotinja, zapravo, jer mi od Vrta ne
ubijamo nijedno stvorenje ako to moemo izbje"i. Djeca Zore nisu se slagala s Djecom Oblaka. Bilo je i drugih
stvari." Podigla je glavu prema mjesecu. "Onda su Nenais'u i Drukhi umrli. Bio je to dan kad je sjena pala i vie
se nikad nije podigla." \
Taman kad si je %estitao na tome to je ulovio Aditu u otvorenog raspoloenju, ona je po%ela postajati nejasna...
Ipak, Simon se nije zadrao na njezinu nezadovoljavaju"em objanjenju. Nije zapravo elio nau%iti jo novih
imena - ve" je bio zasut svime to mu je no"as rekla; u svakom slu%aju, svojim je pitanjem smjerao drugamo. "A
kad su se dvije obitelji razdvojile," re%e gorljivo, "to je bilo ovdje, zar ne? Svi su Sithe doli u Vatreni vrt s
bakljama. A onda su u Ku"i odlaska stajali oko nekog predmeta sazdanog od rasplamsale vatre i sklopili
pogodbu."
Aditu spusti o%i s krhotine mjeseca, gledaju"i ga svojim ma%jim sjajnim o%ima. "Tko ti je ispri%ao tu pri%u?"
"Ja sam to vidio!" Bio je gotovo siguran prema izrazu njezina lica da je bio u pravu. "Vidio sam to kad sam bio na
bdjenju. One no"i kad sam postao vitez." Nasmijao se vlastitim rije%ima. Od umora se po%eo osje"ati blesavo.
"Moje viteke no"i."
"Vidio?" Aditu ovije ruku oko njegova zgloba. "Pri%aj mi, Seomane. Jo "emo se malko proetati."
Opisao joj je svoju viziju - a potom joj, za dobru mjeru, rekao to se dogodilo kasnije kad je upotrijebio Jirikijevo
zrcalo.
"To to se dogodilo kad si ovamo donio Ljusku pokazuje da jo ima mo"i u Rhao iye-Sama'an", polako "e ona.
"Ali moj brat te s pravom upozorio da se kloni Ceste snova. Ona je sada vrlo opasna - ina%e bih uzela zrcalo i
sama pokuala prona"i Jirikija, no"as, da mu kaem to si mi povjerio."
ibs@crostuff.net

226

"Zato?"
Ona strese glavom. Kosa joj je lebdjela poput dima. "Zbog onog to si vidio za svojeg bdjenja. To je strano. Da
ti vidi neto iz Drevnih dana, bez Svjedoka..." Na%inila je jo jedan od svojih neobi%nih pokreta prstima, a taj je
bio zamren i sloen poput koare ribe koja se bacaka. "Ili u tebi ima ne%eg to Amerasu nije vidjela - ali ne
vjerujem da bi Prva Pramajka, %ak i u svojoj zaokupljenosti, tako bijedno zakazala - ili se neto doga'a to nitko
od nas ne sluti. To me jako zabrinjava. Da Oko Zemljinog Zmaja pokae viziju na takav na%in, nezatraeno..."
Ona uzdahne. Simon je buljio. Izgledala je zabrinuto - neto to nije vjerovao da je mogu"e.
"Moda je to bilo zbog zmajeve krvi", predloi Simon. Podigao je ruku da pokae svoj oiljak i pramen bijele
kose. "Jiriki je rekao da sam nekako obiljeen."
"Moda." Aditu nije zvu%ala uvjereno. Simon se osjeti blago uvrije'enim. Dakle, nije mislila da je dovoljno
poseban, je li?
Hodali su sve dok se nisu vratili na razlomljene plo%e Vatrenog vrta i pribliavali se atorskom gradu. Ve"ina
slavljenika povukla se u posteIje; gorjelo je samo nekoliko vatri. Pokraj njih nekoliko sjenovitih prilika jo je
razgovaralo, smijalo se i pjevalo.
"Idi i odmori se, Seomane", re%e Aditu. "Posr"e."
Htio se prepirati, ali znao je daje govorila istinu. "Gdje "e ti spavati?"
Njezin ozbiljni izraz promijeni se u onaj iskrene zabavljenosti. "Spavati? Ne, Snjenoprameni, no"as "u etati.
Moram o mnogo%emu razmisliti. U svakom slu%aju, nisam vidjela mjesec na Sesuad'rinim sruenim stijenama
gotovo cijelo stolje"e." Ispruila je ruku i stisnula njegovu. "Dobro spavaj. Ujutro "emo oti"i k Joui." Okrenula
se i udaljila, ne%ujna poput rose. Za nekoliko trenutaka bila je samo vitka sjena koja je nestajala preko vrha
travnatog breuljka.
Simon protrlja lice objema rukama. O toliko je toga morao razmisliti. Kakva je ovo bila no"! Zijevnuo je i zaputio
se prema atorima Novog Gadrinsetta.
"Dogodila se neobi%na stvar, Joua."
Geloj je stajala na vratima njegova atora, neobi%no neodlu%na.
"U'i, molim te." Princ se okrene prema Vorzhevi, koja je sjedila na postelji pod brdom gunjeva. "Ili bi radije da
odemo drugamo?" upita svoju suprugu.
Vorzheva odmahne glavom. "Ne osje"am se dobro danas, ali ako ovdje moram odleati jutro, barem "ete mi
praviti drutvo."
"Ali moda "e te vijesti Valade Geloj uznemiriti", zabrinuto "e princ. Pogledao je vra%aru. "Smije li ih ona %uti?"
Gelojin je osmijeh bio zajedljiv. "ena s djetetom u sebi nije kao netko tko umire od starosti, prin%e Joua. ene
su jake - ro'enje djeteta teak je posao. Osim toga, ove vijesti ne bi trebale nikog preplaiti... %ak ni vas."
Ublaila je izraz da mu pokae kako se alila.
Joua kimne. "Zasluio sam to, pretpostavljam." Vlastiti mu je osmijeh bio usiljen. "Kakva se %udna stvar
dogodila? Molim te, u'i."
Geloj zbaci s ramena svoj mokri plat i ispusti ga odmah na ulazu. Laka kia po%ela je padati ubrzo nakon zore te
je pljutala po krovu atora ve"i dio sata. Geloj pro'e rukom kroz mokru, potkresanu kosu, a onda sjedne na
jedan od stolaca koji je Freosel na%inio za prin%evu rezidenciju. "Upravo sam primila poruku."
"Od koga?"
"Ne znam. Stigla je s jednom od Dinivanovih ptica, ali nije pisana njegovom rukom." Posegnula je u kaputi" i
izvukla busen vlanog perja koji je tiho cvrkutao; jedno crno oko svjetlucalo je kroz pukotinu izme'u njezinih
prstiju. "Evo stoje donio." Podigla je mali svitak uljanog platna. S poneto teko"e, uspjela je izvu"i smotuljak
pergamenta iz platna i otvoriti ga a da nije nepotrebno uznemirila pticu.
"Prin%e Joua,"
pro%itala je,
"izvjesni znaci vele mi da bi vam moglo pogodovati da po%nete razmiljati o Nabbanu. Izvjesna usta doapnula
su mi na uho da biste tamo mogli prona"i vie potpore nego to mislite. Kraljevski ribari uzimali su previe
brodarskog ulova. Glasnik "e sti"i za %etrnaest dana, nose"i vijesti koje "e govoriti jasnije nego to ova kratka
poruka moe. Ne poduzimajte nita dok on ne stigne, tako vam vlastite sre"e."
Geloj podigne pogled kad je zavrila s %itanjem, a ute su joj o%i bile oprezne. "Potpisano je samo drevnom
nabbanskom runom za 'prijatelja'. Ovo je napisao netko tko je ili nositelj Pergamene ili jednako obrazovan.
Moda netko tko bi elio da povjerujemo kako je to napisao nositelj Pergamene."
Joua blago stisne Vorzhevinu ruku prije nego to je ustao. "Mogu li vidjeti?" Geloj mu prui poruku, koju je na
trenutak prou%avao prije nego to ju je vratio. "Ni ja ne prepoznajem rukopis." Na%inio je par koraka prema
suprotnom zidu atora, a onda se okrenuo i vratio prema vratima. "Autor o%ito ukazuje na to da u Nabbanu
ibs@crostuff.net

227

vlada nemir, da ku"a Benidrivine nije voljena kao neko" - to ne iznena'uje kad je Beniga-ris u sedlu, a
Nessalanta vu%e uzde. Ali to ta osoba ho"e od mene? Veli da je poruka stigla s Dinivanovom pticom?"
"Da. A to je ono to me brine." Geloj je upravo htjela re"i vie kad se na vratima za%uo pokajni%ki kaalj. Tamo
je stajao otac Strangveard, a pramen crvene kose navrh njegove glave kia je slijepila za lubanju.
"Ispri%avam se, prin%e Joua." Spazio je Vorzhevu i porumenio. "Gospo Vorzheva. Zaboga. Nadam se da mi
moete oprostiti... to ovako upadam."
"U'ite, Strangyeard." Princ mu mahne rukom kao da poziva plaljivu ma%ku. Iza njega, Vorzheva se nasmijei da
pokae kako joj ne smeta.
"Zamolila sam ga da do'e, Joua", re%e Geloj. "Budu"i da je ptica Dinivanova - pa, moete razumjeti, mislim."
"Naravno." Pokazaoje arhivaru da sjedne na jedan od praznih stolaca. "Sada, ispri%ajte mi o pticama. Sje"am se
to ste mi rekli o samom Dinivanu - iako jo jedva mogu vjerovati da je lektorov tajnik bio dio takvog drutva."
Geloj je izgledala malko nestrpljivo. "Savez Pergamene neto je %ijim bi se %lanstvom mnogi ponosili, a
Dinivanova gospodara nikad ne bi uznemirilo nita to bi on u%inio u njegovo ime." Njezini se kapci spuste kao
da joj je na um pala nova misao. "Ali lektor je mrtav, ako su glasine koje su do nas doprle istinite. Neki vele da
su ga ubili tovatelji Kralja Oluje."
"(uo sam za te Ognjene plesa%e, da", re%e Joua. "Oni iz Novog Gadrinsetta koji su pobjegli s juga govore o
malo %emu drugom."
"Ali ono to uznemiruje jest da od tog doga'aja vie nisam primila nikakvih vijesti od Dinivana", nastavi Geloj.
"A tko bi imao njegove ptice ako ne on? Ako je preivio napad na lektora - a rekli su mi da je u Sancellan
Aedonitisu potpaljen veliki poar - zato poruku ne bi napisao sam?"
"Moda je ope%en ili ranjen", plaljivo "e Strangveard. "Moda je netko pisao umjesto njega."
"Istina," mozgala je Geloj, "ali mislim da bi onda upotrijebio svoje ime, osim ako se nije toliko bojao da ga ne
otkriju da nije mogao %ak ni poslati poruku po ptici koja bi nosila njegovu runu."
"Dakle, ako se ne radi o Dinivanu," re%e Joua, "moramo prihvatiti %injenicu da bi to mogla biti varka. Oni isti
koji su odgovorni za lekto-rovu smrt mogli su to poslati."
Vorzheva se podigne malko vie na postelji. "Moda se ne radi ni o jednom ni o drugom. Netko tko je pronaao
Dinivanove ptice mogao je poslati poruku iz osobnih razloga."
Geloj polako kimne. "Istina. Ali to bi trebao biti netko tko je znao tko su Dinivanovi prijatelji i gdje bi mogli biti:
na vrhu ove poruke stoji ime vaeg supruga, kao da je onaj tko ju je poslao znao da "e dospjeti ravno njemu u
ruke."
Joua se ponovno ushodao. "Razmiljao sam o Nabbanu", promrmlja on. "Toliko puta. Sjever je pusto - dvojim
da "e Isorn i ostali tamo prona"i vie od simboli%ne sile. Ljude je rastjerao rat i nevrijeme. Ali ako nekako
uspijemo istjerati Benigarisa iz Nabbana..." Zastao je i za-buljio se u strop atora, mrte"i se. "Onda bismo mogli
podi"i vojsku i brodove... Imali bismo dobre izglede da mome bratu pomrsimo ra%une." Njegovo se %elo jo vie
smrkne. "Ali tko zna je li ovo istina ili ne? Ne volim kad mi netko ovako povla%i konce." Pljesnuo se rukom po
nozi. "Aedone! Zato nita ne moe biti jednostavno?"
Geloj se promekolji na stolici. Vra%arin je glas bio iznena'uju"e suosje"ajan. "Jer nita nije jednostavno, prin%e
Joua."
"to god to bilo," istakne Vorzheva, "bila to istina ili la, ona kazuje o dolasku nekog glasnika. Onda "emo
doznati vie."
"Moda", re%e Joua. "Ako to nije tek varka koja "e nas natjerati da oklijevamo, da odugovla%imo."
"Ali to se ne %ini vjerojatnim, ako mi oprostite to to kaem", piskutavo "e Strangveard. "Koji je od naih
neprijatelja tako nemo"an da bi se toliko ponizio...?" Glas mu utihne dok je gledao Jouino tvrdo, odsutno lice.
"Ho"u re"i..."
"Mislim da u tome ima smisla, Strangveard", sloi se Geloj. "Slaba je to igra, a mislim da su Elija i njegov...
saveznik... iznad takvih stvari."
"Onda se ne treba uriti sazvati svoj Raed, Joua." U Vorzhevinu se glasu %ulo neto nalik na trijumf. "Ne bi
imalo smisla planirati dok ne sazna je li ovo istina ili nije. Mora pri%ekati tog glasnika. Barem neko vrijeme."
Princ se okrene prema njoj; izmijenili su pogled i, premda ostali nisu znali stoje zna%ila utnja izme'u mua i
ene, %ekali su. Napokon Joua uko%eno kimne.
"Valjda je to istina", re%e. "Poruka kae za dva tjedna. Toliko "u pri%ekati prije nego to sazovem Raed."
Vorzheva se zadovoljno nasmijei.
"Slaem se, prin%e Joua", re%e Geloj. "Ali jo ima mnogo toga tone..."
Zastala je kad se Simon pojavio na ulazu. Kako nije odmah uao, Joua mu nestrpljivo mahne. "U'i, Simone, u'i.
Razgovaramo o neobi%noj poruci i moda jo neobi%nijem glasniku."
Simon se zabulji. "Glasniku?"
ibs@crostuff.net

228

"Poslali su nam pismo, vjerojatno iz Nabbana. U'i. Treba li neto?"
Visoki mladi" proguta pljuva%ku. "Moda sad nije najzgodniji %as."
"Uvjeravam te," suho "e Joua, "nita me ne moe pitati to se ne"e %initi jednostavnim u usporedbi s
neprilikama na koje sam danas ve" nabasao."
Simon je i dalje izgledao neodlu%no. "Pa..." re%e, a onda stupi unutra. Netko gaje slijedio.
"Blaena Elizijo, majko naeg Otkupitelja", izusti Strangveard neobi%no stisnutim glasom.
"Ne. Moja mi je majka nadjenula ime Aditu", odgovori Simonova suputnica. Uza svu te%nost, njezin je
zapadnja%ki govor posjedovao neobi%an naglasak; bilo je teko prosuditi je li se alila ili nije.
Bila je vitka poput koplja, s gladnim zlatnim o%ima i velikim pjenuavim slapom snjenobijele kose svezanim
sivom vrpcom. I odje"a joj je bila bijela, te se %inilo da blista u sjenovitom atoru, kao da se mali komadi"
zimskog sunca dokotrljao kroz vrata.
"Aditu je sestra mojeg prijatelja Jirikija. Ona je Sitha", nepotrebno doda Simon.
"Tako mi Drveta", re%e Joua. "Tako mi Svetog Drveta."
Aditu se nasmije, itkim, melodi%nim zvukom. "Jesu li to %arobne rije%i koje bi me trebale otjerati? Ako je tako,
%ini se da ne djeluju."
Vjetica ustane. Njezinim izboranim licem prolazila je ne%itka mjeavina osje"aja. "Dobro dola, K"eri Zore",
re%e polako. "Ja sam Geloj."
Aditu se nasmijei, ali blago. "Znam tko si. Prva Pramajka govorila je o tebi."
Geloj podigne ruke kao da "e dotaknuti prikazu. "Voljela sam Ame-rasu iako je nikad nisam srela licem u lice.
Kad mi je Simon rekao to se dogodilo..." Na sva%ije zaprepatenje, suze se stvore i zadrhte na njezinim
trepavicama. "Svima "e nedostajati, vaa Prva Pramajka."
Aditu naheri glavu na trenutak. "Fe% nedostaje. Cijeli je svijet oplakuje."
Joua korakne naprijed. "Oprostite mi na neuljudnosti, Aditu", re%e, paljivo izgovaraju"i ime. "Ja sam Joua.
Osim Valade Geloj, ovi ostali su moja ena, gospa Vorzheva i otac Strangveard." Preao je rukom preko o%iju.
"Mogu li vam ponuditi neto za jelo ili pi"e?"
Aditu se nakloni. "Hvala, ali napila sam se iz vaeg potoka prije zore i nisam gladna. Donosim poruku od moje
majke, Likimeve, gospodarice Ku"e Godinjeg plesa, koja bi vas mogla zanimati."
"Naravno." Joua nije mogao a da ne bulji u nju. Iza njega, Vorzheva je tako'er zurila u pridolicu, iako je njezin
izraz bio druga%iji od prin%eva. "Naravno", ponovio je. "Molim vas, sjednite."
Sitha se spusti na pod jednim pokretom, laka poput maska. "Jeste li sigurni da je ovo dobar %as, prin%e Joua?"
Njezin pjevni glas sadravao je natruhu smijeha. "Ne izgledate dobro."
"Ovo je bilo neobi%no jutro", odgovori princ.
"Dakle, ve" su odjahali u Hernvstir?" Joua paljivo prozbori. "To su zaista neo%ekivane vijesti."
"Ne izgledate zadovoljno", primijeti Aditu.
"Nadali smo se pomo"i Sitha - iako je nikako nismo o%ekivali niti smatrali da je zasluujemo." Namrtio se.
"Znam da nemate razloga voljeti mojeg oca, te stoga ni razloga da volite mene ili moj narod. Ali sretan sam to
%ujem da "e Hernvstirci %uti sithske rogove. Volio bih da sam mogao u%initi vie za Lluthov narod."
Aditu rastegne ruke visoko iznad glave. Pokret je izgledao neobi%no djetinjasto, neumjestan s obzirom na
ozbiljnost razgovora. "I mi. Ali dugo smo se klonili poslova svih smrtnika, %ak i Hernvstiraca. Mogli smo zauvijek
ostati takvi, %ak i po cijenu %asti," rekla je nehajnom iskreno"u, "ali doga'aji su nas prisilili da priznamo kako je
hernvstirski rat i na rat." Svrnula je svoje blistave o%i na princa. "Kao to je i va, dakako. I zbog toga, kad
Hernvstir bude slobodan, Zida'va "e odjahati u Naglimund."
"To ste ve" rekli." Joua pogleda po krugu, kao da eli potvrditi da su ostali %uli isto to i on. "Ali niste kazali
zato."
"Mnogo je razloga. Zato to je preblizu naoj umi i naim zemljama. Zato to Hikeda'va ne smiju imati nijednu
utvrdu juno od Nakki-ge. I zbog drugih briga koje mi nije doputeno objasniti."
"Ali ako su glasine istinite," re%e Joua, "Norni su ve" u Visotvr'i."
Aditu nagne glavu na jednu stranu. "Nekoliko ih je tamo, nedvojbeno da u%vrste pogodbu vaeg brata s
Inelukijem. Ali, prin%e Joua, morate shvatiti da postoji razlika izme'u Norna i njihova nemrtvog gospodara,
upravo kao to postoji razlika izme'u vaeg dvorca i dvorca vaeg brata. Ineluki i njegova Crvena Ruka ne mogu
do"i u Asu'u - koju vi zovete Visotvr'a. Stoga je palo na Zida'va da se pobrinu kako sebi ne bi stvorili dom ni u
Naglimundu ni bilo gdje juno od Ledome'e."
"Zato Kralj... zato on ne moe do"i u Visotvrdu?" upita Simon.
"To je ironija, ali na tome moete zahvaliti uzurpatoru Fingilu i drugim smrtnim kraljevima koji su vladali
Asu'om", re%e Aditu. "Kad su vidjeli to je Ineluki u%inio u posljednjim trenucima svojeg ivota, prestravili su se.
Nisu sanjali da bi itko, %ak ni Sithe, mogao posjedovati takvu mo". Stoga su izgovorili molitve i %ini - ako postoji
ibs@crostuff.net

229

razlika izme'u toga dvoga - iznad svake stope onoga to je preostalo od naeg doma prije nego to su ga
smrtnici u%inili svojim. Dok su ga obnavljali, isto su ponavljali iznova i iznova, sve dok Asu'a nije bila toliko
obavijena zatitom da Ineluki onamo nikad ne moe stupiti sve dok samo Vrijeme ne zavri, kad ionako ne"e
biti vano." Lice joj se zategne. "Ali on je jo nezamislivo snaan. Moe poslati svoje ive sluge, a oni "e mu
pomo"i vladati nad vaim bratom i, njime, ljudskim rodom."
"Dakle, mislite da to Ineluki planira?" upita Geloj. "Je li to i Ame-rasu mislila?"
"Nikad ne"emo biti sigurni. Kao to vam je Simon nedvojbeno rekao, umrla je prije nego to je mogla s nama
podijeliti plodove svojeg umovanja. Jedan od Crvene Ruke bio je poslan u Jao e-Tinukai'i da je uutka - podvig
koji je morao iscrpiti %ak i Utuk'ku i Neivog pod Nakkigom, pa stoga govori o tome koliko su se bojali mudrosti
Prve Pra-majke." Nakratko je prekriila ruke na grudima, a onda prstom dotaknula svako oko. "Stoga su se Ku"e
Izgnanika udruile u Jao e-Tinu-kai'iju da razmotre to se dogodilo i da razrade planove za rat. Da Ineluki snuje
iskoristiti vaeg brata da zavlada ljudima, svim se okupljenim Zida'vama %inilo najvjerojatnijom mogu"no"u."
Aditu se nagne prema eravniku i podigne komad drva koji je tinjao na jednom kraju. Drala ga je pred sobom,
te joj je njegov ar grimizom obojio lice. "Ineluki je na neki na%in iv, ali vie ne moe zaista postojati na ovom
svijetu - a na mjestu za kojim najvie udi, nema izravne mo"i." Ogledala se po skupu, podijelivi svoj zlatni
pogled sa svima naizmjence. "Ali on "e u%initi to moe da dovede smrtne skorojevi"e pod svoju aku. A ako
pritom moe poniziti svoju obitelj i pleme, ne dvojim da "e to i u%initi." Aditu ispusti zvuk koji je zvu%ao malko
poput uzdaha i baci drvo natrag medu ugarke. "Moda je sre"a to se ve"ina junaka koji poginu za svoj narod ne
mogu vratiti da vide to taj narod %ini s teko kupljenim ivotom i slobodom."
Nastane stanka. Joua napokon prekine muk.
"Je li vam Simon rekao da smo pokopali nae pale ovdje na Se-suad'ri?"
Aditu kimne. "Nije nam nepoznata smrt, prin%e Joua. Besmrtni smo, ali samo u smislu da ne umiremo osim
vlastitom odlukom - ili odlukom drugih. Moda smo zbog toga jo vie uhva"eni u mreu umiranja. Samo zato
to su nai ivoti dugi u usporedbi s vaima ne zna%i da smo ita vie spremniji odre"i ih se." Dopustila je da joj
spor, hladno odmjeren osmijeh suzi usnice. "Stoga dobro poznajemo smrt. Va se narod hrabro borio u svoju
obranu. Nema sramote u tome da dijelimo ovo mjesto s onima koji su umrli."
"Onda bih vam volio pokazati neto drugo." Joua ustane i isprui ruku prema Sithi. Vorzheva, koja je pozorno
promatrala, nije izgledala zadovoljno. Aditu ustane i po'e s princem prema vratima.
"Pokopali smo mojeg prijatelja - mojeg najboljeg prijatelja - u vrtu iza Ku"e odlaska", re%e on. "Simone, ho"e li
nam se pridruiti? Geloj i Strangveard tako'er, ako elite", doda uurbano.
"Ostat "u i malo popri%ati s Vorzhevom", re%e vra%ara. "Aditu, veselim se prilici da s vama razgovaram kasnije."
"Svakako."
"Mislim da "u po"i s vama", re%e Strangveard, gotovo kao da se ispri%ava. "Tamo je vrlo lijepo."
"Sesu-d'asu je sada alosno mjesto", re%e Aditu. "Neko" je bilo lijepo."
Stajali su pred irokom ravninom Ku"e odlaska; njezino trono kamenje mutno je svjetlucalo na suncu.
"Ja mislim da je jo lijepo", stidljivo "e Strangveard.
"I ja", poput jeke ponovi Simon. "Poput starice koja je neko" bila lijepa djevojka, a to joj se jo moe vidjeti na
licu."
Aditu se nasmije. "Moj Seomane," re%e, "vrijeme koje si proveo s nama dijelom te pretvorilo u Zida'va. Uskoro
"e sastavljati pjesme i aptati ih vjetru u prolazu."
Proli su kroz dvoranu i izali u uniteni vrt, gdje je kameni humak bio podignut iznad Deornothova groba. Aditu
je nijemo stajala na trenutak, a onda metnula ruku na najvii kamen. "Ovo je dobro, tiho mjesto." Na trenutak
njezin pogled postane dalek, kao da je vidjela neko drugo mjesto ili vrijeme. "Od svih pjesama koje mi Zida'va
pjevamo," promrmlja ona, "najblie naim srcima su one koje kazuju o izgubljenim stvarima."
"Moda je to stoga to nitko od nas ne zna pravu vrijednost ne%ega sve dok to ne izgubimo", re%e Joua.
Pognuo je glavu. Trava izme'u slomljenih plo%a na puteljku lelujala je na povjetarcu.

Za%udo, od svih smrtnika koji su ivjeli na Sesuad'ri, Vorzheva se najbre sprijateljila s Aditu - ako je smrtnik
zaista mogao postati prijatelj jednom besmrtniku. (ak i Simon, koji je ivio me'u njima i spasio jednog od njih,
nije bio posve siguran daje i jednog od njih mogao ubrajati me'u prijatelje.
Ali unato% po%etnoj hladno"i prema sithskoj eni, Vorzhevu je naizgled privuklo neto u Adituinoj stranoj
prirodi, moda sama %injenica da je Aditu bila strana, jedina od svoje vrste na tom mjestu, kao to je sama
Vorzheva bila osamljena u Naglimundu. Kakva god da je Adituina privla%nost bila, Jouina ena srda%no ju je
prihvatila te ponekad %ak i iska-la njezino drutvo. (inilo se da Sitha tako'er uiva u drutvu Vorzheve: kad nije
bila sa Simonom ili Geloj, %esto je se moglo prona"i u etnji s Thrithinankom izme'u atora ili kako sjedi uz
njezinu postelju u danima kad bi se Vorzheva osje"ala loe ili umorno. Vojvotkinja Gutrun, Vorzhevina
ibs@crostuff.net

230

uobi%ajena druica, trudila se to je bolje mogla da pokae pristojnost prema neobi%noj posjetiteljici, ali neto u
njezinu aedonskom srcu nije joj doputalo da se osje"a posve ugodno. Dok su Vorzheva i Aditu razgovarale i
smijale se, Gutrun je motrila Aditu kao da je Sitha kakva opasna ivotinja u %iju su je pitomost zasad uspjeli
uvjeriti.
Sa svoje strane, Aditu se doimala neobi%no o%aranom djetetom koje je Vorzheva nosila. Zida'vama se ra'alo
malo djece, posebno ovih dana, objasnila je. Posljednje je stiglo prije vie od stolje"a, te se sada smatralo
jednako odraslim poput najstarijeg Djeteta Zore. Aditu je naizgled tako'er zanimala Lelet, iako djevoj%ica nije
bila nita izraajnija s njom nego s bilo kim drugim. Ipak, putala je da je Aditu vodi u etnje, te da je %ak
povremeno nosi na rukama, neto to gotovo nitko drugi nije smio.
Ako se Aditu zanimala za neke od smrtnika, obi%ni gra'ani Novog Gadrinsetta bijahu istovremeno o%arani i
uasnuti njome. Ulcina pri%a - %ija je istinita verzija bila dovoljno neobi%na - narasla je neprestanim
prepri%avanjem sve dok se Aditu nije pojavila u bljesku svjetla i oblaku dima; Sitha, nastavljala je pri%a,
razbjenjena o%ijukanjem smrtne djevojke s njezinim zaru%nikom, zaprijetila je da "e Ulcu pretvoriti u kamen.
Ulca je uskoro postala junakinja svake mlade ene na Sesuad'ri, a Aditu, unato% %injenici da ju je ve"ina br'ana
rijetko vi'ala, postala je predmetom beskrajnog ogovaranja i praznovjernog mrmljanja.
Na svoju alost, Simon je tako'er nastavio biti predmet glasina i naga'anja u maloj zajednici. Jeremija, koji je
%esto dangubio na trnici pokraj Ku"e odlaska, vedro bi dojavljivao posljednju neobi%nu pri%u -zmaj kojemu je
Simon ukrao ma% jednog "e se dana vratiti, a Simon "e se s njime morati boriti; Simon je bio dijelom Sitha, a
Aditu su poslali da ga vrati u dvore vilinskog naroda; i tako dalje. Simon, sluaju"i bajke koje su se naizgled
ispredale iz praznog zraka, mogao se samo skutriti. Nita nije mogao u%initi - svaki pokuaj koji je poduzeo da
obuzda pri%e samo je uvjerio narod Novog Gadrinsetta da je bio ili muevno skroman ili lukavo varljiv. Ponekad
je izmiljotine smatrao zabavnima, ali ipak nije mogao a da ne osje"a kako ga promatraju pomnjivije nego to
mu je bilo ugodno, tjeraju"i ga da provodi vrijeme samo s ljudima koje je znao i kojima je vjerovao. Njegova
povu%enost, naravno, samo je potaknula nova naga'anja.
Ako je to bila slava, zaklju%io je Simon, radije bi daje ostao priprosti, neznani pera% posu'a. Ponekad dok je ovih
dana hodao Novim Gadrin-settom, kad bi mu ljudi mahnuli ili me'usobno se doaptavali dok bi prolazio,
osje"ao se posve nagim, ali nita nije mogao nego pro"i s osmijehom na licu i zaba%enih ramena. Pera%i posu'a
mogli su se skriti ili pobje"i; vitezovi nisu.
"Vani je, Joua. Kune se da ga o%ekujete."
"Ah." Princ se okrene prema Simonu. "Ovo je sigurno tajanstveni glasnik o kojem sam govorio - onaj s vijestima
iz Nabbana. I zaista su prola dva tjedna - skoro u dan. Ostani i pogledaj." Sludigu je rekao: "Uvedi ga, molim."
Rimeranin korakne van, a onda se vrati trenutak kasnije vode"i visokog momka upalih obraza, blijedog lica i -
pomisli Simon - malko zlovoljna izraza. Rimeranin se povu%e uza zid atora i ostane ondje jedne ruke na drku
sjekire, dok se drugom igrao dlakama svoje ute brade.
Glasnik se polako spusti na koljeno. "Prin%e Joua, moj gospodar alje svoje pozdrave i moli me da vam ovo
predam." Dok je stavljao ruku pod plat/Sludig korakne naprijed, premda je glasnik bio nekoliko stopa dalje od
princa, ali mukarac izvu%e samo svitak pergamenta, omotan vrpcom i zape%a"en modrim voskom. Joua se
zapilji u nj na trenutak, a onda kimne Simonu da mu ga donese.
"Krilati dupin", re%e Joua dok je zurio u amblem utisnut u otopljeni vosak. "Dakle, tvoj gospodar je grof
Streavve od Perdruina?"
Bilo je teko ne nazvati izraz na glasnikovu licu nekom vrstom glu-pog osmijeha. "Tako je, prin%e Joua."
Princ razvrgne pe%at i odmota pergament. Prou%avao ga je nekoliko trenutaka, a onda ga smota i poloi na
naslon za ruku na svojem stolcu. "Ne"u uriti s ovim. Kako se zove, %ovje%e?"
Glasnik kimne glavom s neizmjernim zadovoljstvom, kao da je dugo o%ekivao to presudno pitanje. "Zovem se...
Lenti."
"Vrlo dobro, Lenti. Sludig "e te odvesti i pobrinuti se da dobije hrane i pi"a. Tako'er "e ti prona"i kona%ite jer
"e mi trebati vremena prije nego to poaljem odgovor - moda nekoliko dana."
Glasnik se ogleda po prin%evu atoru, procjenjuju"i mogu"u kvalitetu smjetaja u Novom Gadrinsettu. "Da,
prin%e Joua."
Sludig stupi naprijed i trzajem glave pozove Lentija da ga slijedi van. "Glasnik me se nije dojmio", re%e Simon
kad su otili.
Joua je ponovno prou%avao pergament. "Budala," sloio se, "koja se uzdigla iznad svojih mogu"nosti, %ak i za
neto ovako jednostavno. Ali ne petljaj Streawea s njegovim podanicima - gospodar Perdruina pametan je
poput depara. Ipak, ne ide u korist njegovoj sposobnosti da ispuni ovo obe"anje ako nije mogao prona"i
dojmljivijeg slugu da mi ga donese."
"Kakvo obe"anje?" upita Simon.
ibs@crostuff.net

231

Joua smota poruku i tutne je u svoj rukav. "Grof Streavve tvrdi da mi moe predati Nabban." Ustao je. "Starac
lae, dakako, ali to vodi k nekim zanimljivim spekulacijama."
"Ne razumijem, Joua." \
Princ se nasmijei. "Budi sretan. Tvoja bezazlenost vezana uz ljude poput Streawea brzo "e nestati." Potapao je
Simona po ranjenu. "Zasad, mladi vitee, radije o tom ne bih govorio. Za ovo "e biti'vremena i mjesta na
Raedu."
"Jeste li spremni sazvati vije"e?"
Joua kimne. "Vrijeme je dolo. Ovaj put mi "emo zadati melodiju -a onda "emo vidjeti moemo li natjerati mog
brata i njegove saveznike da po njoj zapleu."
usno
"To je vrlo zanimljiva varka, pametni Seomane." Aditu je zurila u igru shenta koju je na%inila od drva, boja
korijenja i ugla%anog kamenja. "Lani potez lano odigran: prividnost koji se otkriva kao prijevara, ali ispod
svega je ipak istina. Vrlo lijepo - ali to "e u%initi ako smjestim svoje Svijetle kamen%i"e tu... tu... i tu?" Uskladila
je djelo s rije%ima.
Simon se namrti. Na slabom svjetlu njegova atora njezina se ruka kretala gotovo prebrzo da bi je se vidjelo.
Na jedan neugodan trenutak upitao se je li ga moda varala, ali jo jedan %asak razmiljanja uvjerio ga je da
Aditu nije trebala varati nekog komu su finese shenta jo ve"inom bile tajna, kao to ni Simon ne bi podmetnuo
nogu malenom djetetu s kojim bi se utrkivao. Ipak, to je potaknulo zanimljivo pitanje.
"Moe li se varati u ovoj igri?"
Aditu podigne pogled s razmjetanja figura. Nosila je jednu od Vor-zhevinih irokih haljina; kombinacija njezine
neobi%no %edne odje"e i rasputene kose djelovala je tako da je izgledala manje opasno i divlje - zapravo,
izgledala je zbunjuju"e ljudski. O%i su joj blistale na svjetlu eravnika. "Varati? Misli lagati? Igra moe biti
varljiva koliko igra%i ele."
"Nisam tako mislio. Moe li se namjerno povu"i potez koji je protiv pravila?" Bila je sablasno lijepa. Buljio je u
nju, sjetivi se no"i kad ga je poljubila. to je to zna%ilo? Ita? Ili je to bio samo jo jedan na%in na koji se Aditu
igrala sa svojim negdanjim ljubimcem?
Razmiljala je o njegovu pitanju. "Nisam sigurna kako odgovoriti. Moe li varati u vezi s tim tko si klepe"u"i
rukama kao krilima?"
Simon odmahne glavom. "Igra koja ima toliko pravila mora imati nekakav na%in da ih se prekri..."
Prije nego to je Aditu mogla pokuati odgovoriti, Jeremija uleti u ator, bez daha i uzrujan. "Simone!" vikne, a
onda se skameni, opazivi da je Aditu ondje. "Oprosti." Unato% posramljenosti, s tekom je mukom obuzdavao
svoje uzbu'enje.
"Stoje?" "Ljudi su stigli!"
"Tko? Koji ljudi?" Simon kratko pogleda Aditu, ali ona se vratila prou%avanju rasporeda pred sobom.
"Vojvoda Isgrimnur i princeza!" Jeremija mahne rukama gore-dolje. "I drugi su's njima! Nekakav %udan
%ovje%uljak, neto poput Binabika i njegovih trolova, ali gotovo nae visine. I jedan starac - vii je %ak i od tebe.
Simone, cijeli grad se spustio da ih vidi!"
Sjedio je na trenutak u tiini, dok mu se um kovitlao. "Princeza?" izusti napokon. "Princeza... Miriamele?"
"Da, da", dahne Jeremija. "Odjevena u redovnika, ali skinula je kukuljicu i mahnula ljudima. Do'i, Simone, svi su
se spustili da ih vide." Okrenuo se i na%inio par koraka prema izlazu, a onda se okrenuo i zapanjeno pogledao
svojeg prijatelja. "Simone? Stoje? Zar ne eli vidjeti princezu, vojvodu Isgrimnura i sme'eg %ovjeka?"
"Princeza." Bespomo"no se okrenuo prema Aditu, koja je gledala u njega ma%jom ravnoduno"u.
"Zvu%i kao neto to "e ti se svidjeti, Seomane. Odigrat "emo nau igru kasnije."
Simon ustane i pode za Jeremijom iz atora i na vjetar na vrhu brijega, hodaju"i polako i nesigurno poput
mjese%ara. Kao da je prolazio kroz san, %uo je kako ljudi vi%u svuda oko njega. Rastu"i amor zvuka ispunio mu
je ui poput rike oceana.
Miriamele se vratila.

Usliane molitve

Bivalo je postupno sve hladnije kako su Miriamele i njezini suputnici putovali prostranim travnjacima. U %asu
kad su stigli na naizgled beskrajnu ravnicu Livadnog Thrithinga, na tlu je bilo snijega, a %ak i usred
poslijepodneva nebo je zadralo boju tamnog kositra umrljanog prugama crnih oblaka. Stisnuta u svoj putni%ki
plat da se obrani od neprijateljskog vjetra, Miriamele otkrije da je bila gotovo zahvalna to ih je Aspitis Preves
pronaao; to bi zaista bio dug i jadan put da su ga morali prevaliti pjeice. Me'utim, koliko god joj je bilo hladno
i neudobno, Miriamele je proivljavala neobi%an osje"aj slobode. Grof ju je progonio, ali sada, iako je ivio i
ibs@crostuff.net

232

vjerojatno mogao jo traiti neku vrstu osvete, ona ga se vie nije bojala, niti i%ega to je mogao u%initi. Ali Cad-
rachov je bijeg bio neto sasvim drugo.
Otkad su zajedno utekli s Oblaka Eadne, po%ela je gledati Hernvstir-ca drugim o%ima. Izdao ju je nekoliko puta,
svakako, ali na svoj je %udni na%in naizgled ipak mario za nju. Redovnikova mrnja prema samom sebi nastavila
se uzdizati izme'u njih - i o%ito ga naposljetku otjerala -ali njezini su se osje"aji promijenili.
Duboko je alila prepirku oko Tiamakova pergamenta. Miriamele je mislila da "e ga mo"i nastaviti postupno
izvla%iti van, moda nekako doprijeti do %ovjeka ispod - %ovjeka kojeg je voljela. Ali, kao da je pokuala
pripitomiti divljeg psa i prebrzo se pribliila da ga pomiluje, Cad-rach se prerjao i pobjegao. Miriamele se nije
mogla rijeiti jadnog osje"aja da je propustila priliku koja je bila vanija nego to je mogla pojmiti.
(ak i u sedlu, put je bio dug. Njezine misli nisu joj uvijek bile dobro drutvo.
csno
Jahali su cijeli tjedan da stignu u Livadni Thrithing, putuju"i od prvog svjetla dok sunce ne bi i%ezlo... onih dana
kada bi uop"e vidjeli sunce. Vrijeme je postupno postajalo hladnije, ali se zadralo to%no s ove strane
podnoljivog: do sredine poslijepodneva ve"ine dana sunce bi se s mukom probilo poput umornog, ali odlu%nog
glasnika i otjeralo studen.
Livade su bile iroke i, ve"im dijelom, ravne i bezli%ne poput tepiha. Ako je i bilo obronaka, oni su bili jo
depresivniji: nakon dugog dana jahanja uz blagu kosinu, Miriamele bi se teko mogla rijeiti ideje da "e ikad sti"i
do vrha i da "e taj vrh negdje biti. Umjesto toga, nakon neke to%ke preli bi ravnu plohu livade nita zanimljiviju
od uzbrdice, a onda se zatekli kako se sputaju jednako nedojmljivom padinom. (ak i zamisao o prelasku takvog
puta pjeice bila je obeshrabruju"a. Ral za praznim ralom, milju za napornom miljom, Miriamele je aptala tihe
molitve zahvale na Aspitisovu nesvjesnom daru konja.
Jau"i na sedlu ispred nje, Tiamaku se brzo vra"ala snaga. Nakon malo ohrabrivanja, Wranjanin joj je rekao - i
Isgrimnuru, koji je bio sretan to s jo nekim moe podijeliti teret pripovijedanja pri%a - vie o svojem djetinjstvu
u mo%vari i tekoj godini koju je proveo kao nadobudni nau%nik u Perdruinu. Iako ga je uro'ena suzdrljivost
spre%avala da se zadrava na zlostavljanju s kojim se susreo, Miriamele je pomislila kako je mogla osjetiti svaku
uvredu, svaku malu okrutnost koja se ispre-plitala s njegovom pri%om.
Nisam prva osoba koja se osjetila osamljenom, koja se osjetila neshva"enom i nepoeljnom. Ta naizgled o%ita
%injenica sada ju je pogodila snagom otkrivenja. A ja sam princeza, povlatena osoba - nikad nisam bila gladna,
nikad se nisam bojala da "u umrijeti nezapam"ena, nikad mi nitko nije rekao da nisam dovoljno dobra da
postignem neto to sam eljela posti"i.
Sluaju"i Tiamaka, promatraju"i njegovo ilavo, ali nekako krhko tijelo, njegove precizne, u%ene pokrete,
Miriamele je bila potitena vlastitim svojeglavim neznanjem. Kako je ona, uza svu svoju uro'enu dobru sre"u,
mogla biti tako zaokupljena s onih nekoliko neugodnosti koje su joj Bog ili usud stavili na put? To je bilo
sramotno.
Pokuala je povjeriti vojvodi Isgrimnuru neto od svojih misli, ali on joj nije doputao da previe zabrazdi u
prezir prema samoj sebi.
"Svatko od nas ima svoje tuge, princezo", rekao jef^'Nije sramota primiti ih srcu. Jedini je grijeh zaboraviti da i
drugpjudi imaju svoje -ili dopustiti da ti aljenje same sebe uspori ruku kad nekome zatreba pomo"."
Isgrimnur je, podsjetila se Miriamele, bio mnogo vie od otresitog starog vojnika.
Tre"e no"i na Livadnom Thrithingu, dok je %etvorka sjedila blizu njihove vatre - vrlo blizu, jer je drvo bilo rijetko
na travnjacima, a vatra je bila malena - Miriamele napokon sakupi hrabrost da upita Tiamaka o njegovoj vre"i i
njezinu\ sadraju.
Wranjanin se toliko zastidio da joj je jedva mogao susresti pogled. "Strano je to, gospo. Malo se toga sje"am,
ali u svojoj sam groznici bio siguran da mi ga je Cadrach htio ukrasti."
"Zato si to pomislio? I to je to, uostalom?"
Nakon %aska razmiljanja, Tiamak posegne u svoju vre"u, izvu%e lisnati smotuljak i odmota omot. "Bilo je to
onomad kad ste spomenuli redovnika i Nissesovu knjigu", objasni stidljivo. "Sada vjerujem da je bilo bezazleno,
jer je i Morgenes neto govorio o Nissesu u svojoj poruci koju mi je poslao - ali u dubini moje bolesti, mogao
sam samo misliti kako to zna%i da je moje blago u opasnosti."
Dodao joj je pergament. Dok gaje odmatala, Isgrimnur se primakne oko vatre da joj zaviri preko ramena.
Camaris, %ine"i se nesvjestan kao uvijek, zurio je u praznu no".
"To je nekakva pjesma", srdito "e Isgrimnur, kao daje o%ekivao vie.
"... 'Czovieka ssto premda sliep vidjet mozce'..." pro%ita Miriamele. "to je to?"
"Ni ja nisam siguran", odgovori Tiamak. "Ali pogledajte, potpisano je s 'Nisses'. Mislim da je to dio njegove
izgubljene knjige, Du Svarden-vyrd."
ibs@crostuff.net

233

Miriamele naglo uvu%e dah. "Oh. Ali to je knjiga koju je imao Cadrach - ona koju je prodao stranicu po stranicu."
Osjetila je kako je neto stee u dnu utrobe. "Knjiga koju je Prvrates elio. Gdje si ovo pronaao?"
"Kupio sam ga u Kwanitupulu prije skoro godinu dana. Bio je dio hrpe otpadaka. Trgovac nije znao da ita
vrijedi, ili nije uop"e provjerio sto je i sam vjerojatno kupio kao otpadak."
"Mislim da Cadrach nije znao to posjeduje", re%e Miriamele. "Ali, Elizijo, Majko Milosr'a, kako je to neobi%no!
Moda je ovo jedna od stranica koje je prodao!"
"Prodavao je stranice Nissesove knjige?" upita Tiamak. Srdba se mijeala s %u'enjem. "Kako je to mogu"e?"
"Cadrach mi je rekao da je bio siromaan i o%ajan." Odvagivala je ideju da im ispri%a ostatak redovnikove pri%e,
a onda odlu%i da bi trebala paljivije razmotriti to pikanje. Moda ne shvate njegove postupke. Iako je pobjegao,
osje"ala je nagon da zatiti Cadracha od onih koji ga nisu poznavali kao ona. "Tada jte imao drugo ime", ponudi
ona, kao da bi ga to nekako moglo odrijeiti grijeha. "Zvao se Padreic."
"Padreic!" SadjeTiamakbio vie nego osupnut. "Ali ja znam to ime! Zar se radi o istom %ovjeku? Doktor
Morgenes gaje dobro poznavao!"
"Da, poznavao je Morgenesa. Imao je %udnu povijest."
Isgrimnur frkne, ali i on je zvu%ao malko kao da se brani. "Zaista %udnu povijest, %ini se."
Miriamele se pouri da promijeni temu. "Moda "e Joua to razumjeti."
Vojvoda odmahne glavom. "Mislim da "e princ Joua, ako ga prona'emo, imati vanijih poslova nego da
prou%ava stare pergamente."
"Ali moglo bi biti vano." Tiamak pogleda Isgrimnura kraji%kom oka. "Kao to sam rekao, doktor Morgenes mi je
napisao u pismu kako je smatrao da su ovo vremena na koja je Nisses upozoravao. Morgenes je bio %ovjek koji
je znao mnogo toga to je skriveno nama ostalima."
Isgrimnur zagun'a i vrati se na svoje mjesto u krugu oko vatre. "To je iznad moga shva"anja. Daleko iznad."
Miriamele je promatrala Camarisa, koji je prou%avao tamu mirno i posjedni%ki poput sove spremne da uzleti s
grane drveta. "Toliko je tajni u dananje vrijeme", re%e ona. "Ne"e li biti divno kad sve opet bude jednostavno?"
Nastade stanka, a onda se Isgrimnur smeteno nasmije. "Zaboravio sam da je redovnik otiao. (ekao sam da
kae: 'Nita vie ne"e biti jednostavno' ili neto poput toga."
Miriamele se nasmijei protiv volje. "Da, on bi upravo tako neto rekao." Pribliila je ruke utjenoj toplini vatre i
ispustila uzdah. "Upravo bi tako neto rekao."
Dani su prolazili dok su jahali na sjever. Snijeg se zgunjavao na tlu; vjetar je postao neprijatelj. Dok su
posljednje milje Livadnog Thrithin-ga nestajale za njima, Miriamele i ostali postajali su sve snudeniji.
"Teko je zamisliti da su Joua i ostali imali sre"e po ovom nevremenu." Isgrimnur je gotovo vikao da ga %uju
ponad vjetra. "Sad je jo gore nego kad sam otiao na jug."
"Ako su ivi, to "e biti dovoljno", re%e Miriamele. "Za po%etak." "Ali, princezo, mi zapravo ne znamo gdje da ih
traimo." Vojvoda je zvu%ao gotovo kao da se ispri%ava. "Nijedna glasina koju sam %uo nije govorila vie od toga
da je Joua negdje u Visokom Thrithingu. To je vie od stotinu milja travnjaka pred nama, nita naseljenije ni
civiliziranije od ovoga." Mahnuo je irokom rukom prema golim, snjenim prostranstvima sa svake strane.
"Mogli bismo ga traiti mjesecima."
"Prona"i "emo ga", re%e Miriamele, a u srcu se osjeti gotovo jednako uvjerenom kao to je zvu%ala. Sigurno je
sve to je proivjela, sve to je nau%ila, moralo imati svrhu. "Postoje ljudi koji ive na Thrithinzima", dodala je.
"Ako su Joua i ostali sebi osnovali naseobinu, Thrithinani "e sigurno znati."
Isgrimnur frkne. "Thrithinani! Miriamele, poznajem ih bolje nego to misli. To nije gradski puk. Najprije, ne
zadravaju se na jednom mjestu, pa ih moda i ne prona'emo. to bi nam moda bilo i bolje. Oni su barbari i
vjerojatnije "e nam razbiti glave nego nam ponuditi kakve vijesti o Joui."
"Znam da si se borio protiv Thrithinana", odgovori Miriamele. "Ali to je bilo davno." Ona odmahne glavom. "I u
svakom slu%aju, nemamo drugog izbora koliko ja vidim. Rijeit "emo taj problem kad na njega nai'emo."
Vojvoda se zabulji u nju s mjeavinom frustracije i smijeha na licu, a onda slegne ramenima. "Prava si k"i svojeg
oca."
Za%udo, Miriamele nije osjetila nezadovoljstvo tom primjedbom, ali se svejedno namrtila - vie da pokae
vojvodi gdje mu je mjesto nego ita drugo. Trenutak kasnije nasmijala se.
"Stoje smijeno?" sumnji%avo upita Isgrimnur.
"Nita, istinu govore"i. Samo sam se sjetila razdoblja koje sam provela s Binabikom i Simonom. Nekoliko sam
puta pomislila da "u za nekoliko trenutaka biti mrtva - jednom kad su nas neki strani psi zamalo uhvatili, drugi
put kad se radilo o divu, pa kad su nas neki ljudi ga'ali strijelama..." Otresla je kosu iz o%iju, ali dosadni vjetar
smjetaju je bacio natrag. Zataknula je uvredljive pramenove natrag u kukuljicu. "Ali sada vie to ne mislim, bez
obzira na to kako strano izgledaju stvari. Kad nas je Aspitis uhvatio, nisam vjerovala da "e me zaista uspjeti
odvesti. A i da je to u%inio, pobjegla bih."
ibs@crostuff.net

234

Usporila je konja na %asak, pokuavaju"i izraziti misao rije%ima. Vidi, zapravo to uop"e nije smijeno. Ali sad mi
se %ini da se doga'aju stvari koje su izvan naih snaga. Poput valova na oceanu, golemih valova. Mogu se boriti
s njima - i utopiti - ili mogu dopustiti da me ponesu i plivati koliko treba da odrim glavu iznad vode. Znam da "u
ponovno vidjeti strica Jouu. Jednostavno znam. I Simona, Binabika i Vorzhevu - mora se jo toga [u%initi, to je
sve."
Isgrimnur je pomnjivo odmjeri, kao da je djevoj%ica koju je neko" ljuljao na koljenu postala nabbanski
zvjezdoznanac. "A onda? Kad svi opet budemo zajedno?" \.
Miriamele mu se nasmijei, ali bio je to samo gorko-slatki vrh goleme tuge koja ju je preplavila. "Val "e se
razbiti, dragi stari stri%e Isgrim-nure... a neki "e od nas potonuti i vie nikad ne"e isplivati. Ne znam kako "e biti,
naravno. Ali vie se ne bojim kao prije."
Tada su uutjeli, tri konja i %etiri jaha%a koji su se borili s vjetrom.
Samo ih je vrijeme koje su proveli jau"i obavijestilo da su preli u Visoki Thrithing: snijegom ogrnute livade i
bregovi nisu bili nita znamenitiji od i%eg to su preli u prvim tjednima putovanja. Za%udo, me'utim, vrijeme se
nije pogoralo dok su se nastavljali kretati na sjever. Miriamele je %ak po%ela vjerovati da je postalo malko
toplije, da je vjetar manje ujedao.
"Ovaj znak budi nadu", rekla je jednog poslijepodneva kad se sunce zaista pojavilo. "Rekla sam ti, Isgrimnure.
Sti"i "emo tamo."
"Gdje god se 'tamo' zapravo nalazilo", progun'a vojvoda.
Tiamak se promekolji na sedlu. "Moda bismo se trebali zaputiti prema rijeci. Ako ovdje jo ive ljudi, sigurno
"e se nalaziti blizu teku"e vode, gdje mogu jo loviti ribu." alosno je zamahnuo glavom. "Volio bih da je
sje"anje na moj san preciznije."
Isgrimnur promozga. "Ymstrecca je to%no juno od velike ume. Ali ona protje%e gotovo cijelom duljinom
Thrithinga - dug put za potragu."
"Zar nju ne presijeca jo jedna rijeka?" upita Tiamak. "Prolo je mnogo vremena otkad sam pogledao
zemljovid."
"Evo je. Stefflod, ako se to%no sje"am." Vojvoda se namrti. "Ali to je samo malko ve"i potok."
"Ipak, na mjestima gdje se rijeke susre"u %esto se mogu na"i sela", re%e Tiamak s iznena'uju"om sigurno"u.
"Tako je u Wranu i u svim mjestima za koje sam %uo."
Miriamele zausti neto re"i, ali zastane, promatraju"i Camarisa. Starac je odjahao malko sa strane i promatrao
nebo. Slijedila je njegov pogled, ali vidjela je samo prljave oblake.
Isgrimnur je razmatrao Wranjaninovu ideju. "Moe biti da si u pravu, Tiamak. Nastavimo li na sjever, morat
"emo nabasati na Ymstreccu. Ali mislim da je Stefflod isto%nije." Ogledao se uokolo kao da trai kakav orijentir:
o%i mu se zaustave na Camarisu. "to on to gleda?"
"Ne znam", odvrati Miriamele. "Oh. Sigurno one ptice!"
Par tamnih prilika obaralo se prema njima s istoka, vrtloe"i se poput pepela uhva"enih na propuhu vatre.
"Gavrani!" re%e Isgrimnur. "Krvave vrane!"
Ptice su kruile iznad putnika kao da su pronale neto to su traile. Miriameli se u%ini da moe vidjeti kako im
ute o%i svjetlucaju. Osje"aj da ih netko promatra, obiljeava, bio je vrlo snaan. Nakon jo par krugova, gavrani
se obrue. Njihova su se krila ljeskala uljano crno dok su se pribliavali. Miriamele sagne glavu i pokrije o%i.
Gavrani prolete mimo, kri%e"i; u idu"em trenutku nagnuli su se uvis i odletjeli dalje. U nekoliko %asaka, ptice su
bile dvije majune to%ke koje su nestajale na sjevernom nebu.
Jedino Camaris nije sagnuo glavu. Promatrao je kako se njihovi likovi udaljavaju zaokupljena, zamiljena izraza.
"to su oni?" upita Tiamak. "Jesu li opasni?"
"Zloslutne ptice", zarei vojvoda. "U mojoj zemlji tjeramo ih strijelama. Hrane se strvinama." Namrtio se.
"Mislim da su nas gledali", re%e Miriamele. "Mislim da su htjeli znati tko smo."
"Nemoj tako govoriti." Isgrimnur isprui ruku i stisne njezinu. "to je uostalom ptice briga tko smo mi?"
Miriamele odmahne glavom. "Ne znam. Ali imam takav osje"aj: netko je htio znati tko smo - i sad zna."
"To su samo gavrani." Vojvodin je osmijeh bio mrk. "Imamo druge stvari na brizi."
"To je istina", re%e ona.
Jo nekoliko dana jahanja dovelo ih je napokon do Ymstrecce. Brza rijeka bila je gotovo crna pod slabim
suncem. Krpice snijega zagrnule su joj obale.
"Vrijeme zaista postaje toplije", re%e Isgrimnur zadovoljno. "Jedva je hladnije nego to ina%e biva u ovo doba
godine. Ipak je novander."
"Zaista?" Miriamele se uznemiri. "A ostavili smo Jouinu utvrdu u juvenu. Pola godine. Elizijina milosti, dugo ve"
putujemo."
ibs@crostuff.net

235

Skrenuli su i slijedili rijeku na istok, zastavi kad je pao mrak da se utabore dok im je zvuk vode hu%ao u uima.
Krenuli su rano idu"eg jutra pod sivim nebom.
U kasno poslijepodne stigli su na rub plitke udoline mokre trave. Pred njima, poput ostataka kakve razorne
poplave, leali su od vremena ote"eni ostaci velikog naselja. Stotine skrpanih ku"a stajalo je ondje, a ve"ina je
izgledala nedavno nastanjena, ali je neto otjeralo stanovnike; osim nekoliko osamljenih ptica koje su kljucale
izme'u naputenih nastambi, troni se grad %inio naputenim.
Miriamelino srce potone. "Je li ovo Jouin tabor? Kamo su otili?"
"On se nalazi na visoJc6rrTbrdu>gospo'', re%e Tiamak. "Barem sam tako vidio u svojem snu."
Isgrimnur podbode konja dolje prema praznom naselju.
Nakon pregleda, dojam katastrofe ve"inom se pokazao uzrokovanim samom prirodom naselja, budu"i da su
ve"inu gra'evinskog materijala %inili otpaci i naplavljeno drvo. (inilo se da u cijelom gradu nije postojao nijedan
%avao; pokazalo se da se grubo ispletena uad koja je ve"inu bolje sazdanih gra'evina drala zajedno istroila i
popustila u pandama oluje koja se nedavno oborila na Thrithinge - ali %ak ni u najboljim vremenima, zaklju%ila
je Miriamele, nijedno zdanje nije moglo biti bolje od stra"are.
Bilo je tako'er znakova urednog povla%enja. (inilo se da je ve"ina ljudi koja je tu ivjela imala vremena da sa
sobom ponese svoj imetak -iako, sude"i po kakvo"i zaklona, nisu mogli imati mnogo. Ipak, ostavili su malo
svakodnevnih potreptina: Miriamele je pronala nekoliko razbijenih lonaca i neto krpa odje"e tako bijedno
pokrpanih i natopljenih blatom da %ak i na ledenoj zimi nikome ne bi nedostajali.
"Otili su," rekla je Isgrimnuru, "ali %ini se kao da su tako odlu%ili."
"Ili su na to bili prisiljeni", istakne vojvoda. "Moda su ih odveli na oprezan na%in, ako shva"a to mislim."
Camaris je sjahao s konja i kopao po hrpi trave i slomljenih grana koja je neko" bila ne%iji dom. Ustao je s ne%im
sjajnim u ruci.
"to je to?" Miriamele dojae k njemu. Ispruila je ruku, ali Camaris je buljio u komad kovine. Napokon se
sagnula i njeno ga otela iz dugih, uljevitih prstiju starog viteza.
Tiamak klizne naprijed na konjska ramena i okrene se da prou%i predmet. "Izgleda kao kop%a koja pridrava
plat", predloi.
"To i jest, mislim." Srebrni predmet, savijen i blatan, imao je rub od oblikovanih listova boikovine. U sredini
bijae par ukrtenih kopalja i gnjevno lice reptila. Miriamele osjeti kako se u njoj ponovno uzdie tra%ak straha.
"Isgrimnure, pogledaj ovo."
Vojvoda dovede svojeg konja pokraj njezina i uzme bro. "Ovo je zna%ka kraljeve Erkvnstrae."
"Vojnici mojeg oca", promrmlja Miriamele. Nije mogla odoljeti nagonu da se ogleda oko sebe, kao da je %eta
vitezova mogla nevidljiva %ekati u zasjedi negdje na pustom travnatom obronku. "Bili su ovdje."
"Moda su stigli nakon to su ljudi otili", re%e Isgrimnur. "Ili moda postoji neki drugi razlog koji ne moemo
pogoditi." Sam nije zvu%ao ba uvjereno. "Naposljetku, princezo, ne znamo %ak ni tko je tu ivio."
"7fl znam." Razgnjevila se samo zamiljaju"i to. "Bili su to ljudi koji su pobjegli iz kraljevstva mojeg oca. Joua i
ostali vjerojatno su bili s njima. Sad su ih otjerali ili zarobili."
"Oprostite, gospo Miriamele," oprezno "e Tiamak, "ali drim kako ne bi bilo dobro tako brzo stvoriti zaklju%ak.
Vojvoda Isgrimnur ima pravo: mnogo toga nam je nepoznato. Ovo nije mjesto koje sam vidio u snu to mi ga je
poslala Geloj."
"Sto nam je onda %initi?"
"Nastaviti", re%e Wranjanin. "Slijediti tragove. Moda su se oni koji su ovdje ivjeli otili pridruiti Joui."
"Ono tamo izgleda obe"avaju"e." Vojvoda je zaklanjao o%i od sivog sunca. Pokazivao je prema rubu naselja,
gdje je niz irokih kolote%ina vijugao iz izgaenih rala blata prema sjeveru.
"Onda ih slijedimo." Miriamele vrati bro Camarisu. Stari ga vitez pogleda na trenutak, a potom ispusti na tlo.
Kolote%ine su se pruale dovoljno blizu jedne drugima da su tvorile veliku-blatnu brazgotinu kroz travnjake. Sa
svake strane te privremene ceste leali su tragovi ljudi koji su se njome posluili - slomljene bice kota%a,
promo%en pepeo vatri, brojne iskopane i zatrpane rupe. Unato% izgledu, runom neredu na ina%e netaknutoj
zemlji, Miriamele je osokolilo koliko su se tragovi %inili svjeima: nije moglo pro"i vie od mjesec ili najvie dva
otkad se cestom putovalo.
Za ve%erorr^skrpanomad ostataka zaliha iz Seoskog Luga, Miriame-le je upitala Isgrimnura to "e u%initi kad
napokon stignu k Joui. Bilo je lijepo govoriti o tom danu kao o ne%em to "e se sigurno dogoditi, a ne kao o
ne%em to bi se moglo dogoditi; %inilo se sigurnim, stvarnim i opipljivim, iako je jo osje"ala prami%ak
praznovjernog straha prema razgovoru o dobrim stvarima koje se jo nisu ostvarile.
"Pokazat "u mu da sam odrao rije%", nasmije se vojvoda. "Pokazat "u mu tebe. A potom "u, mislim, zgrabiti
svoju enu i zagrliti je dok ne cikne."
ibs@crostuff.net

236

Miriamele se nasmijei, misle"i na punanu, uvijek sposobnu Gutrun. "To bih htjela vidjeti." Bacila je pogled na
Tiamaka koji je spavao i Camarisa koji je latio Isgrimnurov ma% o%aranom zaokupljeno"u koju je ina%e obi%no
poklanjao samo kretanjima ptica na nebu. Prije dvoboja s Aspitisom, stari vitez nije htio ni dotaknuti otricu.
Osje"ala se pomalo tuno dok ga je sada promatrala. Postupao je prema vojvodinu ma%u kao da je bio stari, ali
ne sasvim pouzdani prijatelj.
"Zaista ti nedostaje, zar ne?" rekla je, okrenuvi se natrag prema Isgrimnuru. "Tvoja ena."
"Ah, slatki Usiresu, nedostaje mi." Zurio je u vatru kao da joj ne eli susresti pogled. "Nedostaje."
"Voli je." Miriamele je bila zadovoljna i pomalo iznena'ena: Isgrimnur je govorio sa arom koji nije o%ekivala.
Bilo je neobi%no pomisliti da je ljubav mogla plamtjeti tako snano u grudima nekog tko se %inio tako starim i
poznatim kao vojvoda - i da je baka poput vojvotkinje Gutrun mogla biti predmet tako mo"nih osje"aja!
"Naravno da je volim, valjda", re%e on, mrte"i se. "Ali ne radi se samo o tome, moja gospo. Ona je dio mene,
moja Gutrun - srasli smo tijekom godina, ovili se jedno oko drugog poput dva stara stabla." Nasmijao se i
odmahnuo glavom. "Oduvijek sam znao. Od trenutka kad sam je prvi put ugledao, dok je nosila imelu iz
grobnog broda Sotfeng-sela... Ah, kako je bila lijepa. Imala je najsjajnije o%i koje sam ikad vidio! Kao u pri%i."
Miriamele uzdahne. "Nadam se da "e jednog dana netko tako osje"ati za mene."
"Ho"e, moja djevojko, ho"e." Isgrimnur se nasmijei. "A kad se uda, ako bude imala sre"e da se uda za
pravoga, znat "e to%no to mislim. On "e biti dio tebe, upravo kao to je moja Gutrun dio mene. Zauvijek dok
ne umrerao." Na%inio je znak Drveta na svojim grudima. "Za mene ne vrijedi ona junja%ka glupost - da se
udovice i udovd ponovno vjen%avaju! Kako bi se itko mogao mjeriti s njom?" Umuknuo je kao da je razmatrao
monumentalnu drskost drugog braka.
I Miriamele je razmiljala u tiini. Ho"e li joj usud udijeliti da jednog dana prona'e takvog mua? Pomislila je na
Fengbalda kojem ju je njezin otac jednom nudio i zadrhtala. Odvratan, gizdavi klipan! Da ju je Elija, od svih ljudi,
pokuao udati za nekog koga nije voljela, dok ga je samog toliko osakatila smrt Miriameline majke Hvlisse da je
bio poput %ovjeka izgubljenog u mraku od %asa njezine smrti...
Osim ako me nije pokuavao potedjeti takve stravi%ne samo"e, pomisli ona. Moda je smatrao da bi bio
blagoslov ne voljeti toliko i nikad ne osjetiti takav gubitak. To mi je slamalo srce, vidjeti ga tako osamljenog bez
nje.. .
Nenadano"u i silinom munje, Miriamele ugleda ono to ju je kopkalo u mislima otkad joj je Cadrach ispri%ao
njegovu pri%u. Sve je bilo tu pred njom i bilo je tako jasno - tako jasno! Bilo je kao da je pipala po mra%noj odaji,
ali sada su se vrata naglo otvorila, prosipaju"i svjetlo, te je napokon mogla vidjeti sve neobi%ne oblike koje je
dotakla u mraku.
"Oh!" rekla je, dahnuvi. "Oh! Oh, o%e!"
Zaprepastila je Isgrimnura briznuvi u pla%. Vojvoda je pokuao kako je najbolje znao utjeiti je, ali nije mogla
prestati plakati. Niti mu je htjela re"i to je bio uzrok tomu, osim to je kazala da su je Isgrim-nurove rije%i
podsjetile na smrt njezine majke. Bila je to okrutna poluistina, iako nije eljela biti okrutna: kad je Miriamele
otpuzala od vatre, vojvoda je ostao uznemiren, ali nemo"an, krive"i sebe za njezin jad.
Jo tiho mr%u"i, Miriamele se zamotala u svoj gunj kako bi zurila u zvijezde i razmislila. Odjednom je imala o
toliko toga razmiljati. Nita se vano nije promijenilo, ali u isto vrijeme, sve je bilo neizmjerno druga%ije.
Suze su joj ponovno navrle na o%i prije nego to je napokon usnula.

Kratak kovitlac snijega pojavio se ujutro, nedovoljan da previe uspori konje, ali dostatan da Miriamele drhti
ve"inu dana. Stefflod je bio spor i siv, poput vijugava potoka teku"eg olova, a snijeg se %inio najgu"im to%no
iznad njega, te su polja na suprotnoj strani rijeke bila mnogo tamnija nego na blioj obali. Miriamele se %inilo
daje Stefflod privla%io snijeg k,ao to je magnet u kova%nici Medvjeda Rubena privla%io komadi"e eljeza.
Zemlja se uspinjala uvis, te su se do kasnog poslijepodneva, kad je svjetlo ve" nestalo, a oni jahali na hladnom
sumraku, zatekli kako se uspinju u niz niskih bregova. JDrve"e je bilo gotovo jednako rijetko kao u Jezerskom
Thrithingu, a vjetar je bio otar i peckav na Miriamelinim obrazima, ali je pronalazila neku vrstu utjehe u
promjeni krajobraza.
Uspeli su se visoko u brda te no"i prije nego to su se utaborili. Kad su ujutro ustali, nogu, prstiju i nosova
svijetlorui%astih i bolnih, druina se zadrala oko vatre dulje nego obi%no. (ak se i Camaris uspeo na svojeg
konja s izrazom o%itog protivljenja.
Snijeg se rijedio, a onda nestao do kasnog jutra. Prema podnevu sunce je izronilo blistavo iz oblaka, alju"i na
zemlju velebne rojeve zraka. U %asu kad su sredinom poslijepodneva stigli na ono to je nalikovalo na vrh
bregova, oblaci su se vratili, ovaj put nose"i prohladnu, ali blagu kiu.
"Princezo!" vikne Isgrimnur. "Pogledaj ovamo!" Odjahao je malko naprijed, trae"i mogu"e opasnosti na
njihovom putu nizbrdo: lagan uspon nije jam%io jednako jednostavan silazak, a vojvoda nije htio riskirati u
ibs@crostuff.net

237

nepoznatom kraju. Napola u strahu, napola u ushi"enju, Miriamele odjae naprijed. Tiamak se nagnuo naprijed
na sedlu pred njom, upinju"i se da vidi. Vojvoda je stajao u pukotini izme'u debala. "Pogledaj!"
Pod njima se prostirala iroka dolina, zdjela zelenila posuta bijelim krpicama. Unato% blagoj kii, osje"aj spokoja
visio je nad njom, a zrak nekako bio napet poput uvu%enog daha. U sredini, uzdiu"i se iz ne%eg to je nalikovalo
na djelomi%no zale'eno jezero, bilo je velebno kameno brdo zaogrnuto u snijegom posuto zelenilo. Ukoeno
svjetlo titralo je po njemu tako da mu je zapadna strana gotovo blistala, toplo primamljiva. S vrha, blijedi se dim
uzdizao iz stotine razli%itih izvora.
"Slava Bogu, to je to?" iznena'eno izusti Isgrimnur. "Mislim da je to mjesto iz mojeg sna", promrmlja Tiamak.
Miriamele se obgrli, preplavljena osje"ajima. Velebno brdo %inilo se gotovo odvie stvarnim. "Nadam se daje to
dobro mjesto. Nadam se da su Joua i ostali ondje."
"Netko ondje ivi", re%e Isgrimnur. "Pogledajte sve one vatre!"
"Hajdemo!" Miriamele podbode konja niz stazu. "Moemo sti"i onamo prije mraka."
"Nemoj se toliko uriti." Isgrimnur potjera vlastitog ata naprijed. "Nismo sigurni da to ima ikakve veze s
Jouom."

"Drage bih volje pustila da me gotovo bilo tko zarobi ako me povede k vatri i toploj postelji", dovikne Miriamele
preko ramena.
Camaris, koji je iao na za%elju, zastane u otvoru izme'u stabala kako bi se zagledao u dolinu. Njegovo
duguljasto lice nije promijenilo izraz, ali ostao je ondje dugo, prije nego to je poao za drugima.
Iako je jo bio dan kad su stigli na obalu jezera, ljudi koji su im doli ususret nosili su baklje - cvjetove vatre koji
su se odraavali uto i skr-letno na crnoj jezerskoj vodi dok su %amci polako plovili kroz plutaju"i led. Isgrimnur
se isprva suzdravao, oprezan i zatitni%ki, ali prije nego to je prvi %amac dotaknuo obalu, prepoznao je
utobradu priliku na pramcu i sko%io sa sedla uz usklik veselja.
"Sludig! Bojeg mi imena, Aedonova mi imena, budi blagoslovljen!"
Njegov vazal gacaju"i prije'e posljednjih par koraka do obale. Prije nego to je uspio saviti koljeno pred
vojvodom, Isgrimnur ga je zgrabio i privio na svoje iroke grudi. "Kako je princ", vikne Isgrimnur, "i moja gospa
ena? I moj sin?"
Iako je Sludig bio krupan %ovjek, morao se osloboditi iz vojvodina stiska i uhvatiti dah prije nego to je uspio
uvjeriti Isgrimnura da su svi dobro, iako je Isorn otiao u misiju koju mu je povjerio princ. Vojvoda Isgrimnur
izvede nespretan, oduevljen, medvjedi ples radosti. "Doveo sam natrag princezu!" re%e vojvoda. "I vie, i vie!
Ali vodi nas! Ah, ovo je bolje od Aedonova!"
Sludig se nasmije. "Promatrali smo vas od podneva. Joua je rekao: 'Spustite se i otkrijte tko su.' Mislim da "e se
prili%no iznenaditi!" Brzo je uredio da konje ukrcaju na jednu od splavi, a onda pomogao Miria-meli u %amac.
"Princezo." Njegov je dodir bio %vrst dok joj je pomagao da sjedne na jednu od klupica. "Dobro doli u Novi
Gadrinsett. Va stric "e biti sretan to vas vidi."
Straari koji su pratili Sludiga pregledali su Tiamaka i Camarisa s velikim zanimanjem, ali Rimeranin im nije
dopustio da gube vrijeme. Za nekoliko trenutaka vra"ali su se preko ledom opto%enog jezera.
Na suprotnoj obali %ekala su kola koja su vukla dva mrava i mrzovoljna goveda. Kad su ukrcali putnike, Sludig
pljesne jednu od ivotinja po slabinama, a kola se po%nu kriputavo kotrljati po poplo%enoj cesti.
"to je ovo?" Isgrimnur proviri preko ograde kola da pogleda blijedo kame'nje.
"To je sithska cesta", re%e Sludig s poprili%nim ponosom. "Ovo je sithsko mjesto, vrlo drevno. Zovu ga
'Sesuad'ra'."
"(uo sam za nj", apne Tiamak Miriameli. "Slavno je u predaji - ali nisam ni slutio da jo postoji ni da je to
Kamen koji mi je pokazala Geloj!"
Miriamele strese glavom. Malo je marila kamo su ih vodili. S pojavom Sludiga, osje"ala se kao da joj je golem
teret skinut s leda; tek je sada spoznala koliko je umorna.
Osjetila je da je pomalo uspavljuju pokreti volovskih kola, te pokuala otkloniti val iscrpljenosti. Djeca su tr%ala
niz padinu da im se pridrue. Uhvatila su korak iza putnika, kli%u"i i pjevaju"i.
U %asu kad su stigli na vrh brda, okupila se velika gomila. Miriamele je gotovo osjetila mu%ninu od neizmjernog
mora ljudi; prolo je mnogo vremena od vreve na drvenim ulicama Kvvanitupula, a ona je otkrila kako nije
mogla gledati toliko lica punih gladi i i%ekivanja. Naslonila se na Isgrimnura i sklopila o%i.
Na vrhu, lica su odjednom postala poznata. Sludig joj je pomogao si"i s kola u naru%je njezina strica Joue, koji
ju je privukao k sebi i obujmio gotovo jednako %vrsto kao to je Isgrimnur zagrlio Sludiga. Trenutak poslije
odmaknuo ju je od sebe na duljinu ruke kako bi je dobro pogledao. Bio je mraviji nego to se sje"ala, a niegovo
ruho, iako obojeno u njegovu uobi%ajenu sivu boju, bilo je neobi%no i ladanjsko. Srce joj se rastvorilo malko ire,
proputaju"i i bol i radost.
ibs@crostuff.net

238

"Otkupitelj je usliao moje molitve", re%e on. Nije bilo dvojbe, unato% njegovu izboranom i zabrinutom licu, daje
bio vrlo sretan stoje vidi. "Dobro dola natrag, Miriamele."
Bilo je jo lica - Vorzheva, koja je nosila %udnu haljinu nalik na ator, i svira% harfe Sangfugol, te %ak i mali
Binabik koji se naklonio sa smijenom udvorno"u prije nego to je uzeo njezinu ruku u svoje sitne, tople prste.
Jo jedan koji je nijemo stajao u blizini izgledao je neobi%no poznato. Bio je bradat, a bijeli mu je pramen kvario
crvenu kosu i natkrivao blijedi oiljak na obrazu. Promatrao ju je kao daje eli upamtiti, kao da "e je jednog
dana isklesati u kamenu.
Trebao je dug trenutak. "Simone?" re%e ona.
Zapanjenost se brzo pretvorila u neku vrstu %udne gor%ine - koliko joj je toga bilo uskra"eno! Dok je bila
zaposlena na drugom mjestu, svijet se promijenio. Simon vie nije bio obi%an dje%ak. Njezin je prijatelj
nestao, a ovaj visoki mladi" zauzeo je njegovo mjesto. Zar je toliko izbivala?
Stran%eva se usta pomaknu, ali trebao je %asak prije nego to ga je %ula da govori. Simonov se glas %inio dubljim,
ali rije%i su mu izlazile s oklijevanjem. "Drago mi je to ste na sigurnom, princezo. Jako drago."
Zurila je u njega, a o%i su je zapekle dok su na njih navirale suze. Svijet kao da se prevrnuo naglavce.
"Molim te", rekla je naglo, okrenuvi se prema Joui. "Mislim da... moram le"i. Moram spavati." Nije opazila da
je bivi mali od kuhinje pognuo glavu kao pas kojeg su odgurnuli nogom.
"Naravno", re%e njezin stric, prepun brige. "Naravno. Koliko god ho"e. Potom, kad ustane, imat "emo gozbu
zahvalnosti!"
Miriamele kimne, oamu"ena, a onda dopusti da je Vorzheva odvede prema namrekanom moru atora. Iza
nje, Isgrimnurove su ruke jo bile stisnute oko njegove nasmijane, uplakane ene.

apati u kamenu

Voda se slijevala iz velike pukotine i pljutala po vodoravnoj izbo%i-ni klisure od glatkog crnog bazalta prije nego
to je otjecala preko ruba u jamu. Uza svu svoju silinu, vodopad je bio gotovo nevidljiv u mra%noj pe"ini koja
bijae osvijetljena s nekoliko malenih, svijetle"ih kamenova utaknutih u zidove. Nemogu"e visoko nadsvo'ena
dvorana zvala se Yakh Huyeru, to je zna%ilo Dvorana drhtanja; iako je pe"ina to ime dobila zbog drugog
razloga, zidovi su se zaista %inili kao da blago drhte dok se Kiga'rasku, Slap suza, bez prestanka slijevao u
dubinu. Stvarao je vrlo malo buke svojim prolazom, bilo zbog nekakve osobitosti u zvu%nosti velike dvorane ili
zbog praznine u koju je upadao. Neki od stanovnika planine aptali su da Kiga'rasku nema dna, da je voda
propadala kroz dno zemlje slijevaju"i se beskrajno u crni Me'usvijet.
Dok je stajala na rubu provalije, Utuk'ku je bila si"una srebrnobije-la o%ica u tapiseriji tamne vode. Njezine
blijede haljine polako su leprale na vjetru vodopada. Zakrinkano joj je lice bilo sputeno kao da je traila
Kiga'raskine dubine, ali/trenutno nije vidjela mo"an mlaz vode nita vie nego to je vidjela mutno sunce koje
se kotrljalo pokraj vrhunca planine iznad, na suprotnoj strani mnogih stotina furlonga kamenja Olujnog vrha.
Utuk'ku je razmiljala.
(udne i uznemiruju"e promjene po%ele su se stvarati na zamrenom tkanju doga'aja koje je pokrenula prije
toliko vremena, doga'aja koje je prou%avala i neprimjetno mijenjala tijekom vie od tisu"a i tisu"a neo-
sun%anih dana. Jedan od prvih takvih pomaka prouzro%io je malu poderotinu u njezinu nacrtu. Nije bila
nepopravljiva, naravno - Utuk'kina su tkanja bila %vrsta, a vie od nekoliko niti trebalo je posve prepu"i prije
nego to bi zaprijetile njezinu dugo planiranom trijumfu - ali njezino
krpanje zahtijevalo je brigu, rad i poput dijamanta otru koncentraciju koju su samo Najstariji mogli izdrati.
Srebrna se maska polako okrenula, uhvativi slabano svjetlo kao mjesec koji izlazi iz oblaka. Tri prilike pojave
se na vratima Yakh Huye-ru. Najblia klekne, a onda dlanovima prekrije o%i; njezina dva suputnika u%ine isto.
Dok ih je Utuk'ku uzimala na razmatranje, zajedno sa zadatkom koji "e im postaviti, osjetila je trenutak aljenja
zbog gubitka Ingena Jegge-ra - ali radilo se samo o trenutku. Utuk'ku Seyt-Hamakha bila je posljednja od U-vrtu-
ro'enih: nije stolje"ima nadivjela sve one sebi ravne gube"i vrijeme na beskorisne osje"aje. Jegger je bio
gorljiv i slijepo odan poput lova%kog psa, a posjedovao je, za Utuk'kine namjere, posebne vrline vlastite smrtne
"udi, ali ipak je bio samo oru'e - neto to bi se upotrijebilo, a potom odbacilo. Sluio joj je u vremenu najve"e
neda"e. Za druge zadatke, bit "e i drugih slugu.
Norni koji su pred njom kle%ali, dvije ene i mukarac, podigoe poglede kao da se bude iz sna. elje njihove
gospodarice ulile su se u njih poput kiselog mlijeka iz vr%a i sad je Utuk'ku podigla svoju ruku u rukavici u
slabanom pokretu otputanja. Okrenuli su se i nestali, glatko, brzo i ne%ujno poput sjenki koje bjee od zore.
Kad su i%ezli, Utuk'ku je jo dugo stajala u tiini pred vodom koja se obruavala, oslukuju"i sablasne odjeke.
Onda, napokon, nornska se kraljica okrene i bez urbe zaputi u Odaju ive harfe.
ibs@crostuff.net

239

Dok je sjedala pokraj Zdenca, pjevanje iz dubina Olujnog vrha ispod nje dobilo je na ja%ini: Mra%ni, na svoj
nedoku%ivi, neljudski na%in, pozdravljali su njezin povratak na mrazom ogrnuto prijestolje. Osim same Utuk'ku,
Odaja Harfe bila je prazna, iako bi jedna jedina misao ili trzaj ruke podigao gutaru naotrenih kopalja stisnutih
u blijedim rukama.
Podigla je duge prste na sljepoo%ice svoje maske i zagledala se u promjenjiv stup pare koji je visio iznad Zdenca.
Harfa, promjenjivo nepreciznih obrisa, svjetlucala se grimizno, uto i ljubi%asto. Inelukijeva je prisutnost bila
priguena. Po%eo se povla%iti u sebe, crpe"i snagu iz kakva god kona%nog izvora koji ga je hranio kao to zrak
hrani plamen svije"e. Pripremao se za najve"u kunju koja se bliila.
Iako je na neki na%in sloboda od njegovih arkih, gnjevnih misli bila olakanje - misli koje su %esto bile
nerazumljive %ak i za Utuk'ku osim kao neka vrsta oblaka mrnje i %enje - tanke su se usne nornske kraljice
svejedno stisnule u tanku crtu nezadovoljstva iza njezine blistave maske. Ono to je vidjela u svijetu snova
uznemirilo ju je; unato% makinacijama koje je potaknula, Utuk'ku nije bila sasvim zadovoljna. Bilo bi olakanje
podijeliti ih sa stvorom koji je bio fokusiran u srcu Zdenca -ali to nije moglo biti. Najve"i "e dio Inelukija biti
odsutan odsad do posljednjih dana kad Osvaja%eva zvijezda bude u zenitu.
Utuk'kine bezbojne o%i odjednom se suze. Negdje na rubovima velebne tapiserije sile i sna koja se ispreplitala
kroz Zdenac, neto se drugo po%elo kretati na neo%ekivan na%in. Nornska kraljica pogleda unutra, putaju"i da
joj um posegne van i ispita niti njezine njeno izbalansirane mree, zajedno s nebrojenim linijama namjere,
prora%unatosti i sudbine. Bilo je tu: jo jedno ra%vanje njezina paljivog rada.
Uzdah, ne%ujan poput barunastog vjetra na krilima imia, izleti iz Utuk'kinih usana. Pjevanje Mra%nih
pokoleba se na trenutak pred valom iritacije koji je istekao iz gospodarice Olujnog vrha, ali trenutak poslije
njihovi se glasovi ponovno uzdignu, uplji i pobjedni%ki. To je samo netko petljao s jednim od Glavnih svjedoka -
dijete, iako od loze Amerasu U-brodu-ro'ene. Ona "e otro kazniti derite. I ta se teta mogla popraviti.
Zahtijevat "e tek malko vie njezine usredoto%enosti, malko vie njezinih napregnutih misli - ali mo"i "e se
obaviti. Bila je umorna, ali ne toliko.
Moda je prolo tisu"u godina otkad se nornska kraljica nasmijeila, ali da se sje"ala kako se to radi, moda bi se
nasmijeila u tom %asu. (ak ni najstariji me'u Hikeda'vama nisu znali drugu gospodaricu osim Utuk'ku. Nekima
je od njih mogla oprostiti, moda, stoje vie nisu smatrali ivom, ve" poput Kralja Oluje stvorom sazdanim
potpuno od leda, vradbina i beskrajne, budne zlobe. Utuk'ku je znala bolje. Iako su se %ak i milenijski ivoti
nekih od njezinih potomaka protezali tek malim dijelom njezina, ispod mrtva%ki blijedih halja i blistave maske
jo se nalazila iva ena. Pod njezinom drevnom koom jo je kucalo srce - sporo i snano, poput slijepog bi "a
koje gmie na dnu duboka, tihog mora.
Bila je umorna, ali jo je bila vatrena, jo mo"na. Toliko je dugo planirala ove nadolaze"e dane da se samo lice
zemlje nad njom pomaknulo i promijenilo pod rukom Vremena dok je ona %ekala. Doivjet "e da vidi svoju
osvetu.
Svjetla Zdenca treperila su na praznom metalnom licu koje je pokazivala svijetu. Moda "e se u tom
pobjedni%kom %asu, pomisli Utuk'ku, ona napokon sjetiti to je zna%ilo smijeiti se.
"Ah, tako mi Luga," re%e Jiriki, "to je zaista Mezutu'a - Srebrndom." podigao je baklju navie. "Nisam ga nikad
prije vidio, ali toliko je pjesama ispjevano o njemu da mi se %ini kako poznajem njegove kule, mostove i ulice
kao da sam ovdje odrastao."
"Niste nikad bili tu? Ali mislio sam da gaje va narod sagradio." Eo-lair se odmakne od vrletnog ruba stubita.
Velebni se grad pruao pod njima, fantasti%an mete zasjenjenog kamenja.
"Jesmo - djelomice - ali posljednji su Zida'va ostavili ovo mjesto davno prije mojeg ro'enja." Jirikijeve su zlatne
o%i bile rairene kao da nije mogao otrgnuti pogled s krovova spiljskog grada. "Kad su Tinuke-da'ya odijelili svoj
usud od naeg, Jenjivana od Slavuja proglasila je u svojoj mudrosti da ovo mjesto moramo dati Navigatorovoj
djeci, kao djelomi%nu naplatu naeg duga." Namrtio se i stresao glavom, a kosa mu je slobodno leprala oko
ramena. "Barem se Ku"a Godinjeg plesa sje"ala donekle to je %ast. Tako'er im je dala Hikehikavo na sjeveru i
morem obrubljen Jhina-T'senei koji je odavno nestao pod valovima."
Eolair se borio da prona'e smisao u bujici nepoznatih imena. "Va je narod ovo dao Tinukeda'vama?" upita on.
"Stvorovima koje mi zovemo domhaini? Podzemljaima?"
"Neki se tako zovu", kimne Jiriki. Svrnuo je svoj sjajni pogled na grofa. "Ali oni nisu 'stvorovi', grofe Eolaire.
Potekli su iz Vrta koji je Izgubljen, ba kao i moj narod. Pogrijeili smo dre"i ih niima od sebe. Htio bih to sada
izbje"i."
"Nisam htio uvrijediti", re%e Eolair. "Ali ja sam ih susreo, kao to vam rekoh. Bili su... %udni. Ali bili su i ljubazni
prema nama."
"Djeca Oceana uvijek su bila blaga." Jiriki po%ne silaziti stubama. "Zbog toga ih je moj narod doveo sa sobom,
bojim se - jer su smatrali da "e biti posluni sluge."
ibs@crostuff.net

240

Eolair pouri da ga sustigne. Sitha se kretao sigurnom brzinom, hodaju"i kudikamo blie rubu nego to bi se grof
usudio i nikad ne gledaju"i dolje. "Kako to mislite, 'neki se tako zovu'?" upita Eolair. "Zar je bilo Tinukeda'va koji
nisu bili podzemljai?"
"Da. Oni koji su ovdje ivjeli - podzemljai, kako ih zovete - bili su omanja skupina koja se odvojila od glavnog
plemena. Ostatak Ruvanova naroda ostao je u blizini vode, jer su im oceani uvijek bili dragi srcima. Mnogi su od
njih postali ono to smrtnici nazivaju 'morski promatra%i'."
"Niskije?" U svojoj dugoj karijeri, u vrijeme kad je %esto putovao junim morima, Eolair je sreo mnogo morskih
promatra%a. "Oni jo postoje. Ali nimalo ne nalikuju na podzemljae!"
Jiriki zastane da dopusti grofu da ga sustigne, a potom, moda iz uljudnosti, uspori korak. "To je bio blagoslov
Tinukeda'va, ali i njihovo prokletstvo. Mogli su se izmijeniti, tijekom vremena, da se bolje prilagode mjestu na
kojem su ivjeli: postoji izvjesna nepostojanost u njihovoj krvi i kostima. Kad bi svijet unitila vatra, mislim da bi
jedino Djeca Oceana preivjela. Ne bi prolo dugo prije nego to bi mogli jesti dim i plivati u vru"em pepelu."
"Ali to je nevjerojatno", re%e Eolair. "Podzemljai koje sam susreo, Yis-fidri i njegovi suputnici, doimali su se
tako plahima. Tko bi ikad sanjao da su sposobni za takve stvari?"
"Postoje guteri u junim mo%varama", re%e Jiriki s osmijehom, "koji mogu promijeniti svoju boju kako bi je
uskladili s listom, deblom ili kamenom na kojem %u%e. I oni su plahi. Ne %ini mi se %udnim to se naj-plaljivija
bi"a %esto najbolje znaju sakriti."
"Ali ako je va narod dao podzemljaima - Tinukeda'vama - ovo mjesto, zato vas se onda toliko boje? Kad smo
gospa Maegwin i ja prvi put doli ovamo i susreli se s njima, prestravili su se da smo mi moda vai sluge koji su
ih doli odvu"i natrag."
Jiriki zastane. (inilo se da ga je skamenilo neto to je vidio u dubini. Kad se ponovno okrenuo prema Eolairu,
lice mu je odavalo takvu bol da je %ak ni njegove tu'inske crte lica nisu sakrile. "Imali su pravo to su se bojali,
grofe Eolaire. Amerasu, naa mudra poglavarica koja nam je netom oduzeta, nazivala je na odnos prema
Tinukeda'vama naom najve"om sramotom. Nismo se dobro ponijeli prema njima i tajili smo im stvari koje su
zasluivali znati... jer smo mislili da "e biti jo bolji sluge budu li radili u neznanju." Odmahnuo je rukom u znak
nezadovoljstva. "Kad im je Jenjivana, gospodarica Ku"e Godinjeg plesa, darovala ovo mjesto u dalekoj
prolosti, usprotivile su joj se mnoge Ku"e Zore. Ima takvih me'u Zida'vama, %ak i do dananjeg dana, koji
smatraju da smo trebali zadrati djecu Ruyan Vea kao sluge. Imaju pravo to se boje, vai prijatelji."
"Nita od toga ne nalazi se u starim legendama o vaem narodu", %udio se Eolair. "Naslikali ste groznu, alosnu
sliku, prin%e Jiriki. Zato mi sve to govorite?"
Sitha se ponovno zaputi niz uleknute stube. "Zato, grofe Eolaire, to "e to razdoblje uskoro zavriti. To ne zna%i
da nastupaju sretniji dani -iako uvijek postoji mogu"nost, moram pretpostaviti. Ali bilo bolje ili gore, ovo doba
svijeta blii se kraju."
Nastavili su silaziti, ute"i.
Eolair se oslanjao na svoje mutne uspomene na prethodni posjet dok je vodio Jirikija kroz ruevni grad - iako,
sude"i po Sithinu nestrpljenju, koje je krotila samo njegova uro'ena uljudnost, Jiriki je mogao biti jednako
sposoban da vodi njega. Dok su hodali odjekuju"im, pustim ulicama, Eolair je ponovno imao dojam da Mezutu'a
nije toliko bio grad koliko kuni"njak za stidljive, ali prijateljske ivotinje. Ovaj put, me'utim, dok su mu Jirikijeve
rije%i o oceanu jo bile svjee u mislima, Eolair ga je vidio poput neke vrste koraljnog vrta, %ije su nebrojene
zgrade rasle jedna iz druge, ispresijecan praznim vratima i zasjenjenim tunelima, s kulama spojenim kamenim
mostovima tankim poput staklene pre'e. Odsutno se zapitao jesu li podzemljai duboko u sebi gajili kakvu
%enju prema moru, te su ovo mjesto i njegovi dodaci - %ak i sada, Jiriki je ponovno pokazivao neko obiljeje
koje je bilo pridodano izvornim zdanjima Mezutu'e - postali nekom vrstom podmorske spilje, zaklonjene od
sunca planinskom stijenom umjesto modrom vodom.
Dok su izranjali iz dugog tunela i njegovih rezbarija od ivog kamena u prostranstvo velebne kamene arene,
Jirikija, koji je sada preuzeo vodstvo, okruio je oblak blijede, kredaste svjetlosti. Dok je zurio dolje u arenu,
Sitha podigne vitke ruke do visine ramena, a onda na%ini oprezan pokret prije nego stoje poao dalje. U svojoj
se srne"oj gracioznosti zapravo kretao vrlo brzo.
Velebna kristalna Krhotina jo je stajala u sredini zdjele, slabo pulsiraju"i, povrine pune boja koje su se polako
micale. Oko nje, kamene su klupe zjapile prazne. Arena je bila pusta.
'Yis-fidri!" vikne Eolair. 'Yis-hadra! Eolair je, grof od Nad Mullacha!"
Glas mu se otkotrljao po areni i odbio o daleke zidove pe"ine. Nije bilo odgovora. "Eolair je, Yis-fidri! Vratio sam
se!"
Kad mu nitko nije odgovorio - nije uop"e bilo nikakvog znaka ivota, nikakvih koraka, nikakvog sjaja
podzemljakih rui%astih kristalnih palica - Eolair se spusti da se pridrui Jirikiju.
ibs@crostuff.net

241

"Toga sam se i bojao", re%e grof. "Da "e, ako vas dovedem, oni nestati. Samo se nadam da nisu sasvim pobjegli
iz grada." Namrtio se. "Valjda me smatraju izdajnikom, kad sam ovamo doveo jednog od njihovih bivih
gospodara."
"Moda." Jiriki je izgledao odsutno, gotovo napeto. "Tako mi mojih predaka," dahnuo je, "kad samo pomislim
da stojim pred Krhotinom Mezutu'e! Osje"am kako pjeva!"
Eolair metne ruku blizu mlije%nog kamena, ali nije mogao osjetiti nita osim blagog zagrijavanja zraka.
Jiriki podigne dlanove prema Krhotini, ali zastane prije nego to ju je dotaknuo, zaustavivi ruke kao da je
zagrlio neto nevidljivo to je pratilo obris stijene, ali je bilo gotovo dvaput ve"e. Svjetlosne are po%ele su
blistati ja%im bojama, kao da je ono to se kretalo u kamenu do-plivalo blie povrini. Jiriki je paljivo motrio
igru boja dok je pomicao prste u polaganim orbitama, nijednom izravno ne dirnuvi Krhotinu, namjetaju"i ruke
oko kamena kao da se pridruio nepomi%nom predmetu u nekom obrednom plesu.
Prolo je dugo vremena, tijekom kojeg je Eolair osjetio da ga po%inju boljeti noge. Sjeo je na jednu od kamenih
klupa. Hladan propuh dopirao je odozgo u arenu i gudio po njegovu zatiljku. Malko se bolje zavukao u plat i
promatrao Jirikija, koji je jo stajao pred sjajnom stijenom, zadubljen u nekakav nijemi razgovor.
Poprili%no se dosa'uju"i, Eolair se stane igrati dugim konjskim repom svoje crne kose. Iako je bilo teko re"i
koliko je vremena prolo otkad je Jiriki pristupio kamenu, grof je znao da se nije radilo o kratkom intervalu:
Eolair je bio poznat po svojem strpljenju, a %ak i u ovim ludim danima trebalo je mnogo da ga se uznemiri.
Odjednom, Sitha se trgne i na%ini korak natrag od kamena. Zaljuljao se u mjestu na trenutak, a onda se okrenuo
prema Eolairu. U Jiri-kijevim je o%ima blistalo svjetlo koje nije bilo samo odsjaj nestalnog ara Krhotine.
"Loma%a", re%e Jiriki.
Eolair je bio zbunjen. "Kako to mislite?"
"Loma%a u Hikehikavu. To je jo jedan svjedok - Glavni svjedok, poput Krhotine. Vrlo je blizu, nekako - blizu na
na%in koji nema nikakve veze s udaljeno"u. Ne mogu je se osloboditi i okrenuti Krhotinu prema ne%em
drugom."
"Prema %emu je elite okrenuti?"
Jiriki strese glavom. Brzo je zirnuo prema Krhotini prije nego to je otpo%eo. "Teko je objasniti, grofe Eolaire.
Dopustite da se ovako izrazim - da ste izgubljeni i okrueni maglom, ali da postoji drvo na koje se moete
uspeti, a koje bi vam dopustilo da se pomaknete iznad magle, zar to ne biste u%inili?"
Eolair kimne. "Svakako, ali jo ne razumijem posve to mislite."
"Jednostavno ovo. Nama koji smo naviknuti na Cestu snova ona je odnedavna bila zanijekana - onako kako
gusta magla moe natjerati osobu da se boji odlutati dalje od svojeg doma, %ak i kad je u velikoj nevolji.
Svjedoci koje ja mogu rabiti su manji; bez snage i znanja nekog kao naa Prva Pramajka Amerasu, oni su od
koristi samo u manje svrhe. Krhotina Mezutu'e je Glavni svjedok - pomiljao sam potraiti je jo prije nego to
smo odjahali iz Jao e-Tinukai'ija - ali upravo sam otkrio da mi je njezino koritenje nekako zanijekano. Kao da
sam se popeo na ono drvo o kojem sam govorio, uspentravi se do najviih granica magle, samo kako bih
pronaao da je netko drugi iznad mene i da mi ne doputa da se popnem dovoljno visoko kako bih mogao
vidjeti. Osuje"en sam."
"Bojim se da je sve to jo ve"inom tajna smrtniku poput mene, Jiriki, iako mislim da shva"am malo od onog to
mi pokuavate objasniti." Eolair razmisli na trenutak. "Da se izrazim na drugi na%in: elite pogledati kroz prozor,
ali neto ga je na drugoj strani prekrile Je li tako?"
"Da. Dobro ste se izrazili." Jiriki se nasmijei, ali Eolair je vidio umor pod Sithinim stranim licem. "Ali ne
usu'ujem se oti"i a da ne pokuam ponovno pogledati kroz prozor, koliko god budem imao snage."
"Onda "u vas pri%ekati. Ali donijeli smo malo hrane i vode - osim toga, iako ne mogu govoriti za va, bojim se da
"e me moj narod uskoro zatrebati."
"to se hrane i vode ti%e," odsutno "e Jiriki, "moete se posluiti mojima." Ponovno se okrenuo prema Krhotini.
"Kad osjetite daje vrijeme da se vratite, recite mi - ali ne dodirujte me dok vam ja ne dopustim, grofe Eolaire,
obe"ajte mi to. Ne znam to%no to moram u%initi, pa bi bilo sigurnije za obojicu da me pustite na miru, bez
obzira na to to "e se doga'ati."
"Ne"u u%initi nita ako me vi ne zamolite", obe"a Eolair. "Dobro." Jiriki podigne ruke i ponovno po%ne stvarati
spore krugove.
Grof od Nad Mullacha uzdahne i zavali se na kamenu klupu, pokuavaju"i prona"i udoban poloaj.
Eolair se probudio iz %udnog sna - bjeao je pred golemim kota%em, visokim poput drve"a, grubim i napuklim
poput greda na starom svodu - u nagloj, spoznaji da neto nije u redu. Svjetlo je bilo jasnije, pulsiraju"i sada
poput otkucaja srca, ali je poprimilo bole"ivu modrozelenu boju. Zrak u golemoj pe"ini bio je napet i miran kao
pred oluju, a miris poput posljedica munje pekao je Eolairove nosnice.
ibs@crostuff.net

242

Jiriki je jo stajao pred usijanom Krhotinom, %estica u moru zasljep-ljuju"eg svjetla - ali dok se ranije nalazio u
stavu Mircha plesa%a koji priprema molitvu za kiu, sada su mu udovi bili iskrivljeni, glava zaba%ena kao da je
neka nevidljiva ruka iimala ivot iz njega. Eolair pohi-ta naprijed, o%ajni%ki zabrinut, ali nesiguran to mu je
%initi. Sitha je rekao grofu da ga ne dira, bez obzira na to to se naizgled bude doga'alo, ali kad je Eolair stigao
dovoljno blizu da vidi Jirikijevo lice, gotovo nevidljivo u velikom mlazu mu%nog bljetavila, osjetio je da mu se
srce pretvara u olovo. Ovo sigurno nije bilo ono to je Jiriki planirao!
Sithine su se zlatne o%i izvrnule, te se samo polumjesec bjeline vidio ispod kapaka. Usnice su mu se povukle sa
zubi u rezanju zvijeri stjerane u kut, a skvr%ene ile na vratu i %elu izgledale su kao da "e mu isko%iti iz koe.
"Prin%e Jiriki!" vikne Eolair. "Jiriki, %ujete li me!?"
Sithina se usta otvore malko ire. (eljust mu se pomakne. Glasna grmljavina zvuka prospe se i odjekne
velebnom zdjelom, duboka i nerazumljiva, ali tako o%ito puna boli i straha daje Eolair, pokrivaju"i rukama ui od
o%aja, osjetio kako mu je srce posko%ilo od samilosnog uasa. Ispruio je opreznu ruku prema Sithi i
zaprepateno gledao kako su mu se dla%ice na podlaktici uspravile. Koa ga je peckala.
Grof Eolair je razmiljao samo trenutak dulje. Proklevi se kakva je bio budala, a potom dobacivi brzu, tihu
molitvu Cuamhu Zemljinom psu, koraknuo je naprijed i zgrabio Jirikija za ramena.
U %asu kad su mu ih prsti dotaknuli, Eolair je osjetio da ga je pregazila titanska sila koja je dola niotkuda,
nabujala crna rijeka uasa, krvi i praznih glasova koja se slila kroz njega, pomevi njegove misli kao aku li"a u
prolomu oblaka. Ali %ak i u kratkom trenutku prije nego to se njegovo stvarno ja rasplelo u nitavilo, mogao je
vidjeti kako mu ruke jo dodiruju Jirikija, i vidio je Sithu kako, potisnut Eolairovom teinom, pada naprijed na
Krhotinu. Jiriki je dotaknuo kamen. Veliki krije iskri posko%io je uvis, sjajniji %ak i od modrozelenog bljetavila,
milijun treperavih svjetala poput dua svih krijesnica na svijetu odjednom putenih na slobodu, koje su plesale i
kovitlale se. Tada je sve izblijedjelo u tamu. Eolair je osjetio da pada, pada, ba%en poput kamena u beskrajnu
prazninu...
TORANJ ZELENOG ANELA
Olakanje u Jirikijevu glasu bilo je o%ito. Eolair otvori o%i u blijedoj magli koja je postupno postala Sithino lice
prignuto blizu njegovu. Jiri-kiieve hladne ruke bile su mu na sljepoo%nicama.
Eolair mu slabano odmahne rukom. Sitha ustukne i dopusti mu da sjedne; Eolair je bio neobjanjivo zahvalan
to mu je doputeno da to u%ini sam, iako mu je trebalo malo vremena da umiri svoje drhtavo tijelo. U glavi mu
je bubnjalo, zvonilo poput Rhvnnova kotla kad poziva na borbu. Morao je na %asak sklopiti o%i da ne povrati.
"Upozorio sam vas da me ne dirate", re%e Jiriki, ali u njegovu glasu nije bilo nezadovoljstva. "ao mije to ste
toliko patili zbog mene."
"to... to se dogodilo?"
Jiriki odmahne glavom. U pokretima mu se zamje"ivala neka nova krutost, ali kad se Eolair sjetio koliko je dugo
Sitha trpio ono to je on sam uspio preivjeti samo na trenutak, grof osjeti strahopotovanje. "Nisam siguran",
odgovori Jiriki. "Neto nije htjelo da doprem do Ceste snova ili nije htjelo da se pa%am u Krhotinu - neto s
mnogo ve"om mo"i ili znanjem od mene." Namrtio se, pokazuju"i svoje bijele zube. "Imao sam pravo kad sam
upozorio Seomana da se kloni Ceste snova. (ini se da sam i sam trebao posluati vlastiti savjet. Likimeva, moja
majka, bit "e bijesna na mene."
"Mislio sam da umirete." Eolair zastenje. Osje"ao se kao da mu netko iza %ela potkiva krupnog plunog konja.
"Da me niste odgurnuli iz usmjerenja u kojem sam zaglavio, mislim da bi me %ekalo neto gore od smrti."
Nasmijao se naglo, otro. "Dugujem vam Staja Ame, grofe Eolaire - Bijelu strijelu. Naalost, netko ve" ima
moju."
Eolair se otkotrlja na bok i s mukom pokua ustati. Trebalo je nekoliko pokuaja, ali napokon, uz Jirikijevu
pomo", koju je Eolair ovaj put rado prihvatio, uspio se osoviti na noge. Krhotina je ponovno izgledala mirna,
trepere"i prigueno u sreditu prazne arene, bacaju"i neodlu%ne sjene iza kamenih klupa. "Bijelu strijelu?"
promrmlja on. Boljela gaje glava, a mii"i otupjeli kao da su ga svezali za kola i vukli od Hernvsad-harca do
Crannhvra.
"Re"i "u vam jednog od ovih dana", re%e Jiriki. "Moram nau%iti ivjeti s ovim ponienjima."
Zajedno su po%eli hodati prema tunelu koji je vodio iz arene, Eolair hramafu"i, Jiriki sigurnije, ali ipak polako.
"Ponienjima?" nemo"no upita Eolair. "Kako to mislite?"
"to mi smrtnici spaavaju ivot. To mi je, %ini se, postala navika."
Od zvuka njihovih nesigurnih koraka odjeci su leprali golemom pe"inom i letjeli uvis u tamne predjele.

"Do'i, mic, mic. Do'i, Grimalkine."
Rahela se malko stidjela. Nije bila sasvim sigurna kako se obra"ati ma%kama - u prolim danima od njih je
o%ekivala da obavljaju svoju dunost smanjivanja takorske populacije, ali je ostavljala njihovo maenje i
ibs@crostuff.net

243

kljukanje svojim sobaricama. to se nje ticalo, dijeljenje njenosti i slatkia nije bio nijedan dio njezine obaveze
prema ikojem od njezinih ti"enika, dvonogom ili %etverononom. Ali sada je imala potrebu - iako po vlastitom
priznanju glupu i slaboumnu - te je samu sebe poniavala.
Hvala milostivom Usiresu to u blizini nema ivog stvora da me vidi.
"Mic, mic, mic." Rahela je mahala komadom slane govedine. Kliz-nula je naprijed pola lakta, pokuavaju"i
zanemariti bol u le'ima i grubi kamen pod koljenima. "Pokuavam te nahraniti, ti sa%uvala-me-Rija-pa prljavi
stvore." Namrtila se i protresla komadom mesa. "Zasluio bi da te zaista skuham."
(ak je i ma%ka, stoje"i nedaleko od Rahelina dohvata u sredini hodnika, naizgled znala da je to bila jalova
prijetnja. Ne zbog Rahelina mekog srca - trebala je ovu zvijer da joj uzima hranu, ali bi je ina%e drage volje
odalamila svojom metlom - ve" zato to je jedenje ma%jeg mesa Raheli bilo jednako nezamislivo kao pljuvanje
po crkvenom oltaru. Nije znala re"i zato se ma%je meso razlikovalo od mesa zeca ili srne, ali nije ni morala.
Tako nije radio poten svijet i to joj je bilo dovoljno znati.
Ipak, u posljednjih %etvrt sata, vie se nego jedanput ili dvaput poigrala idejom da utne to tvrdoglavo stvorenje
niz strmo stubite i potom prije'e na neku zamisao koja nije zahtijevala pomo" ivotinja. Ali ono to ju je
najvie srdilo bilo je da %ak ni sama ideja nije imala prakti%nu korist.
Rahela pogleda svoju drhtavu ruku i masne prste. Sve ovo da pomogne %udovitu?
Gubi se, eno. Luda ko sanjar. "Mic..."
Siva ma%ka korakne blie i zastane, odmjeravaju"i Rahelu o%ima rairenim od sumnje kao i od jasne svjetlosti
svjetiljke. Rahela nijemo izusti Elizijinu molitvu i pokua zamamno mahnuti govedinom. Ma%ka pristupi
oprezno, nabere nosnice, a onda paljivo lizne. Nakon trenutka lano leernog pranja brkova, %inilo se daje
stekla hrabrost. Posegnula je i otrgnula neto od mesa, koraknuvi natrag da ga proguta, a onda ponovno
stupivi naprijed. Rahela primakne drugu ruku i pusti je da okrzne ma%ja le'a. Ma%ka se prene, ali kad Rahela
nije na%inila nikakav nagli pokret, ma%ka uzme posljednji komad govedine i prodre ga. Pustila je da joj prsti
lagano prije'u po njezinu krznu dok je ma%ka upitno njukala njezinu sada praznu ruku. Rahela je pogladi iza
uiju, hrabro odolijevaju"i nagonu da zadavi malu zvijer. Napokon, kad je izmamila predenje, teko se osovi na
noge.
"Sutra", re%e. "Jo mesa." Okrenula se i umorno pregazila hodnik do svoje skrivene sobice. Ma%ka ju je
promatrala kako odlazi, njue"i po kamenom podu za kakvim mrvicama koje je moda propustila, a onda je
legla i po%ela se ure'ivati.
OSUO
Jiriki i Eolair stupili su na svjetlo trep"u"i poput krtica^. Grof je ve" poalio svoju odluku da izabere ovaj ulaz u
podzemne rudnike, onaj koji je bio tako daleko od Hernvsadharca. Da su uli kroz pe"ine gdje su se Hernvstirci
sklonili, kao on i Maegwin prvi put, mogli su provesti no" u jednom od nedavno nastanjenih jazbina pe"inskog
grada, potedjevi se dugog jahanja natrag.
"Ne izgledate dobro", primijeti Sitha, to je vjerojatno bila istina. U Eolairovoj je glavi napokon prestalo zvoniti,
ali mii"i su ga jo silno boljeli.
"Ne osje"am se dobro." Grof se ogleda oko sebe. Na tlu je jo bilo malo snijega, ali vrijeme se znatno popravilo
u posljednjih nekoliko dana. Bilo je primamljivo ostati ovdje i vratiti se u Taig ujutro. Zakiljio je prema suncu.
Tek sredina poslijepodneva: njihov boravak pod zemljom %inio se mnogo duljim... ako je ovo bio isti dan. Gorko
se osmjehnuo na tu pomisao. Bolje bolno jahanje u Taig, zaklju%io je, nego no" u jo hladnoj divljini.
Konji, Eolairov dorat i Jirikijev bijeli jurinik, kojemu su perje i zvona bili upleteni u grivu, stajali su pasu"i rijetku
travu, na samim krajevima svojih duga%kih putila. Trebalo je samo nekoliko trenutaka posla da ih sC pripremi, a
onda su ih %ovjek i Sitha potjerali prema jugoistoku i Hernvsadharcu.
"Zrak se %ini druga%iji", dovikne Eolair. "Osje"ate li?"
"Da." Jiriki podigne glavu kao ivotinja koja u lovu njui povjetarac. "Ali ne znam to to zna%i."
"Topliji je. To mi je dovoljno."
U %asu kad su stigli u rubne predjele Hernvsadharca, sunce je napokon kliznulo iza Grianspoga, a podnoje neba
po%elo gubiti rumenilo. Jahali su usporedno po Taigovoj cesti, provla%e"i se kroz gust promet pjeaka i kola. To
to je mogao gledati svoj narod kako ponovno izlazi van i ide za svojim poslom umanjilo je teinu Eolairovih
boli. Stvari su bile daleko od uobi%ajenih, a ve"ina ljudi na cesti imala je ispijen, izbu-Ijen izgled gladnih, ali
ponovno su slobodno putovali po vlastitoj zemlji. (inilo se da su se mnogi vra"ali s trnice; ljubomorno su
stiskali svoje namirnice, %ak i kad nisu drali vie od svenja luka.
"I to ste doznali?" napokon upita Eolair.
"Od Krhotine? Mnogo i malo." Jiriki opazi grofov izraz i nasmije se. "Ah, izgledate poput mojeg prijatelja
smrtnika Seomana Snjenopra-menog! Istina je, mi Djeca Zore ne dajemo zadovoljavaju"e odgovore."
"Seoman...?"
ibs@crostuff.net

244

"Vaa ga vrsta zove 'Simon', mislim." Jiriki kimne glavom, a mlije%-nobijela mu kosa zaplee na vjetru.
"Neobi%an je on mladunac, ali hrabar i dobro"udan. I pametan je, iako to dobro prikriva."
"Sreo sam ga, mislim. On je s Jouom Jednorukim na Kamenu - na Ses... Sesu..." Mahnuo je rukom,
pokuavaju"i prizvati ime.
"Sesuad'ri. Da, to je on. Mlad, ali ve" ga je zahvatilo previe struja da bi slu%aj bio jedino objanjenje. On "e u
svemu ovom imati svoju ulogu." Jiriki se zagleda na istok, kao da ondje trai mladog smrtnika. "Amerasu - naa
Prva Pramajka - pozvala ga je u svoju ku"u. To je zaista bila velika %ast."
Eolair strese glavom. "Dojmio me se samo kao visok i pomalo nezgrapan mladi" kad sam ga susreo - ali odavno
sam se prestao uzdati u vanjtinu."
Jiriki se nasmijei. "Vi ste onda jedan od onih u %ijim ilama kola drevna hernvstirska krv. Dopustite mi da jo
malo razmislim o onom to sam otkrio u Krhotini. Onda, ako mi se pridruite kad posjetim Liki-meyu, podijelit
"u svoje misli i s vama i s njom."
Dok su se penjali Hernovim brijegom, Eolair spazi nekog kako polako hoda po vlanoj travi. Podigao je ruku.
"Trenutak, molim." Eolair doda Sithi svoje uzde, a onda sklizne sa sedla i pode za prilikom, koja se svakih par
koraka saginjala kao da bere cvije"e medu vlatima trave. Ratrkano jato ptica lebdjelo je za njom, ob-ruavaju"i
se, a onda ponovno uzlije"u"i uz kovitlac krila.
"Maegwin?" vikne Eolair. Nije zastala, pa on ubrza korake daje su-stigne. "Maegwin", re%e kad je stigao do nje.
"Jeste li dobro?"
Lluthova se k"i okrene da ga pogleda. Nosila je taman plat, ali pod njim bijae haljina jarkoute boje. Kop%u
njezina pojasa %inio je suncokret iskovan u zlatu. Izgledala je ljupko i spokojno. "Grofe Eolaire", re%e mirno i
nasmijei se, a onda se sagne u struku i pusti da joj nova aka kukuruznog sjemenja procuri kroz prste.
"to to radite?"
"Sadim cvije"e. Od duge su bitke sa zimom usahnuli Nebeski pupoljci." Sagnula se i rasula jo kukuruza. Iza nje,
ptice su se bu%no borile oko sjemenki.
"Kako to mislite, 'Nebeski pupoljci'?"
Ona ga za%u'eno pogleda. "Kakvo %udno pitanje. Ali pomislite, Eolaire, kakvo "e prekrasno cvije"e niknuti iz
ovog sjemenja. Pomislite kako "e biti kad vrtovi bogova ponovno procvatu."
Eolair se na trenutak nemo"no zagleda u nju. Maegwin je nastavila hodati naprijed, prosipaju"i putem kukuruz
u male hrpice. Ptice su je, nakljukane, ali jo nezadovoljene, slijedile. "Ali vi ste na Hernovu brijegu", re%e on.
"Vi ste u Hernvsadharcu, mjestu gdje ste odrasli!"
Maegwin zastane i %vr"e stegne plat oko sebe. "Ne izgledate dobro, Eolaire. To ne valja. Nitko ne bi smio biti
bolestan na ovom mjestu."
Jiriki je lako napredovao po travi vode"i dva konja. Zastao je nedaleko od njih, ne ele"i smetati.
Na Eolairovo iznena'enje, Maegwin se okrene prema Sithi i nakloni. "Dobro doli, gospodaru Brvnioch",
dovikne ona, a onda ustane i podigne ruku prema rumenom zapadnom obzoru. "Kakvo ste nam lijepo nebo
danas stvorili. Hvala vam, o, Svijetli."
Jiriki nita ne izusti, ve" pogleda Eolaira s ma%jim izrazom mirne znatielje.
"Zar ne znate tko je ovo?" upita grof Maegwin. "Ovo je Jiriki od Sitha. On nije bog, ve" jedan od onih koji su nas
oslobodili od Skalija." Kad nije odgovorila, ve" se samo popustljivo nasmijeila, on povisi glas. "Maegwin, ovo
nije Brvnioch. Niste medu bogovima. Ovo je Jiriki -besmrtnik, ali od krvi i mesa ba kao vi i ja."
Maegwin svrne svoj vragolasti osmijeh prema Sithi. "Moj dobri gospodaru, %ini se da je Eolair u vru"ici. Zar ste
ga moda odveli preblizu suncu na dananjem putovanju?"
Grof od Nad Mullacha se zabulji. Je li zaista bila luda ili je igrala neku nedoku%ivu igru? Nikad nije vidio nita
sli%no. "Maegwin!" prasne on.
Jiriki mu dotakne ruku. "Po'ite sa mnom, grofe Eolaire. Razgovarat "emo."
Maegwin se ponovno nakloni. "Ljubazni ste, gospodaru Brvnioch. Sad bih nastavila sa svojim zadatkom, ako mi
doputate. To je sitnica kojom elim uzvratiti vau ljubaznost i gostoljubivost."
Jiriki kimne. Maegwin se okrene i nastavi svoju polaganu etnju obronkom.
"Bogovi, pomozite mi", re%e Eolair. "Poludjela je! Gore je nego to sam se bojao."
"(ak i onaj tko nije od vae vrste moe vidjeti da ona teko trpi." "to mogu u%initi?" promrmlja grof. "to ako
ne povrati razum?" "Imam prijateljicu - ro'akinju, vaim rije%ima - koja je vidarica", ponudi Jiriki. "Ne znam
moe li ona pomo"i onome to titi ovu mladu enu, ali mislim da ne bi kodilo pokuati."
Promatrao je dok se Eolair penjao u sedlo, a onda uzjahao vlastitog konja u jednom glatkom pokretu te poveo
nijemog grofa uzbrdo prema Taigu.
Kad je %ula korake koji su se pribliavali, Rahela se gotovo bacila natrag u sjene prije nego to je shvatila da u
tome nema razlike. U sebi se psuju"i nazvala budalom.
ibs@crostuff.net

245

Koraci su bili spori, kao da je onaj koji ih je stvarao bio vrlo slab ili nosio golem teret.
"Kamo to idemo?" apat je bio otar, dubok i grub, glas koji se nije %esto rabio. "Idemo. Kamo idemo? Dobro,
onda dolazim." Za%uo se tanak soptaj zvuka koji je mogao biti smijanje ili plakanje.
Rahela zadri dah. Prva se pojavila ma%ka, uzdignute glave, sada sigurna nakon skoro tjedan dana da je ono to
ju je %ekalo bila ve%era, a ne opasnost. (ovjek ju je slijedio trenutak kasnije, klipu"i naprijed iz sjenki na
svjetlost svjetiljke. Njegovo blijedo, izranjavano lice pokrivala je duga, sjedinama proarana brada, a dijelovi
njegova tijela koje nije pokrivala poderana, prljava odje"a bili su mravi od izgladnjelosti. O%i su mu bile
zatvorene.
"Uspori", hrapavo "e on. "Slab sam. Ne mogu brzo." Zastao je, kao daje osjetio svjetlost svjetiljke na licu, na
kapcima svojih unitenih o%iju. "Gdje si, ma%ko?" upita drhtavo.
Rahela se sagne da pomiluje ma%ku, koja se gurkala uz njezin gleanj, a onda joj potajno tutne komad
o%ekivane slane govedine. Uspravila se.
"Grofe Guthwulf." Glas joj se %inio tako jakim nakon Guthvvulfova apta da je zaprepastio %ak i nju. (ovjek se
trgne i ustukne, umalo se prevalivi, ali umjesto da se okrene i pobjegne, on podigne svoje drhtave ruke preda
se.
"Ostavite me na miru, prokletinje!" vikne. "Proganjajte nekog drugog! Pustite me s mojim jadom! Neka me ma%
uzme ako ho"e."
"Nemojte bjeati, Guthvvulf!" urno "e Rahela, ali na ponovljeni zvuk njezina glasa, grof se okrene i stane
posrtati natrag niz hodnik.
"Ovdje "e biti hrane za vas", dovikne ona za njim. Dronjava prikaza nije odgovorila, ve" nestala u sjenama iza
ara svjetiljke. "Ostavit "u je, a onda oti"i. (init "u to svakog dana! Ne morate sa mnom govoriti!"
Kad su odjeci zamrli, ona spusti malu porciju razrezanog mesa za ma%ku, koja ga stane gladno vakati. Zdjelu
punu mesa i suhog vo"a odloila je u prasnu niu u zidu, iznad ma%jeg dosega, ali gdje ju je ivo strailo moralo
prona"i kad prikupi hrabrost da se vrati.
Jo ne posve sigurna kakva joj je bila namjera, Rahela podigne svoju svjetiljku i vrati se prema stubitu koje "e je
odvesti u vie, poznatije predjele labirinta dvorca. Sada je to u%inila i bilo je prekasno da se vrati. Ali zato je to
u%inila? Morat "e ponovno riskirati povratak u gornji dio dvorca, budu"i da su zalihe koje je prikupila bile
namijenjene da nahrane samo jednu umjerenu osobu, ne dva odrasla %ovjeka i ma%ku sa elucem brz dna.
"Rijapo, spasi me od mene same", progun'ala je.
Moda je stvar bila u tome daje to bila jedina milostinja koju je mogla udijeliti u ovim stranim danima - iako
Rahela nikad nije bila opsjednuta milostinjom, budu"i da je ve"ina prosjaka, koliko je ona mogla vidjeti, bila
savreno sposobna i ve"inom samo prestraena da radi. Ali moda je to zaista bila milostinja. Vremena su se
promijenila, a promijenila se i Rahela.
Ili je moda samo bila osamljena, pomislila je. Prezrivo je otpuhnu-la na samu sebe i pohitala dalje hodnikom.

Zvuk roga

Nekoliko se neobi%nih stvari dogodilo u danima nakon to su princeza Miriamele i njezini suputnici Stigli na
Sesuad'ru.
Prva i najmanje vana bila je promjena koja je zahvatila Lentija, glasnika grofa Streawea. Perdruinac gustih
obrva proveo je prve dane u Novom Gadrinsettu epireci se malom trnicom, gnjaveci mjesne ene i
zapodijevaju"i kavge s trgovcima. Pokazao je nekolicini ljudi svoje noeve, sa slabo prikrivenim
podrazumijevanjem da ih je sklon upotrijebiti kad god mu do'e volja.
Me'utim, kad je vojvoda Isgrimnur stigao s princezom, Lenti se smjesta povukao u ator koji su mu udijelili za
konak i neko vrijeme nije izlazio. Trebalo je prili%no nagovaranja da ga se izmami van %ak i da primi Jouin
odgovor njegovu gospodaru Streavveu, a kad je Lenti vidio da "e i vojvoda biti prisutan, glasniku koji se
razmetao svojim noevima zadrhtala su koljena i morali su mu dopustiti da sjedne kako bi sasluao Jouine
upute. Naime - barem se tako poslije pri%alo na trnici - on i Isgrimnur ve" su se bili sreli, a Lenti to upoznavanje
nije drao ugodnim. (im je dobio odgovor za svojeg gospodara, Lenti je urno ostavio Sesuad'ru. Ni on ni itko
drugi nisu mnogo alili za njegovim odlaskom.
Drugi i vie zapanjuju"i doga'aj bila je izjava vojvode Isgrimnura da je starac kojeg je doveo na Sesuad'ru s juga
zapravo Camaris-sa-Vinitta, najve"i junak Ivanova doba. Po naselju se aptalo daje Joua, kad su mu to rekli u
ve%er povratka, pao na koljena pred starcem i poljubio mu ruku - to se %inilo dovoljnim dokazom da je
Isgrimnur govorio istinu. Za%udo, me'utim, takozvanog sir Camarisa naizgled nimalo nije dirnula Jouina gesta.
Proturje%ne glasine brzo su preletjele zajednicom Novog Gadrinsetta - starca su ranili u glavu, poludio je od
pi"a, vradbina ili brojnih drugih mogu"ih razloga, %ak daje uzeo zavjet utnje. ibs@crostuff.net
ibs@crostuff.net

246

Tre"i i najalosniji doga'aj bila je smrt starog arka. Iste no"i kad su se Miriamele i ostali vratili, prastari je
lakrdija umro u snu. Ve"ina se sloila da je uzbu'enje bilo preveliko za njegovo srce. Oni koji su znali za uase
koje je arko ve" doivio s ostatkom Jouine druine preivjelih nisu bili tako sigurni, ali on je naposljetku ipak
bio vrlo star, a njegova se smrt %inila prirodnom. Joua je o njemu lijepo govorio na pogrebu dva dana kasnije,
podsjetivi malu skupinu ondje okupljenu na Sarkovu dugu slubu kod kralja Ivana. Neki su, me'utim, opazili da
su, unato% prin%evu velikodunom govoru, lakrdijaa pokopali blie ostalim rtvama nedavne bitke umjesto
pokraj Deornotha u vrtu Ku"e odlaska.
Svira% harfe Sangfugol pobrinuo se da starca pokopaju s lutnjom i u njegovoj pohabanoj arenoj odje"i dvorske
lude, u spomen na to to ga je arko nau%io glazbenom umije"u. Zajedno, Sangfugol i Simon tako'er su nabrali
snjeno cvije"e, koje su posuli po tamnoj zemlji nakon to je grob bio zatrpan.

"Tuno je to je umro ba kad se Camaris vratio." Miriamele je plela preostalo snjeno cvije"e, koje joj je Simon
darovao, u njenu ogrlicu. "Jedan od ono malo ljudi koje je poznavao u starim danima, a nisu imali prilike ni
razgovarati. Iako sumnjam da bi Camaris ita rekao."
Simon strese glavom. "arko jest govorio s Camarisom, princezo." Zastao je. Njezin naslov jo mu je bio %udan,
posebno dok je sjedila pred njim, iva, opipljiva i stvarna. "Kad ga je arko ugledao -jo i prije nego to ga je
Isgrimnur predstavio - arko je problijedio. Stajao je pred Camarisom na trenutak, ovako trljaju"i ruke, a onda
apnuo: 'Nikome nisam rekao, gospodaru, kunem se!' Onda je otiao u svoj ator. Nitko ga nije %uo osim mene,
mislim. Nemam pojma to mu je to zna%ilo -jo uvijek ne znam."
Miriamele kimne. "Pretpostavljam da sada nikad ne"emo saznati." Zirnula je prema njemu, a potom smjesta
spustila pogled natrag na svoje cvije"e.
Simon je drao da nikad nije bila ljepa. Njezina zlatna kosa, sada kad je boja napokon izblijedjela, bila je
dje%a%ki kratka, ali prili%no mu se svi'alo kako je naglaavala %vrstu, otru liniju njezine brade i njezine zelene
o%i. (ak i malko ozbiljniji izraz koji je sada imala %inio ju je jo privla%nijom. Divio joj se, to je bio pravi izraz, ali
nita nije mogao sa svojim osje"ajima. (eznuo je da je zatiti od svega, ali istovremeno je vrlo dobro znao da
ona nikom nikad ne bi dopustila da se prema njoj odnosi kao da je bespomo"no dijete.
Simon je tako'er osjetio da se jo neto promijenilo u Miriamele. I dalje je bila ljubazna i uljudna, ali u njoj je
bilo neke hladno"e koje se nije sje"ao, tra%ka suzdranosti. Stara ravnotea stvorena izme'u njih dvoje kao da
se promijenila, ali nije potpuno shva"ao to ju je zamijenilo. Miriamele se %inila malko povu%enijom, ali
istovremeno svjesnijom njega samog vie nego to je ikad bila, gotovo kao da ju je on na neki na%in plaio.
Nije mogao ne buljiti u nju, pa je bio zahvalan to je u ovom trenutku njezina pozornost bila usmjerena na
cvije"e u njezinu krilu. Bilo je tako %udno suo%iti se sa stvarnom Miriamele nakon svih onih mjeseci sje"anja i
zamiljanja, da mu je bilo teko jasno razmiljati u njezinoj blizini. Sada kad je prvi tjedan od njezina povratka
minuo, %inilo se da se nelagoda mal%ice povukla, ali se izme'u njih jo nalazio neki prostor. (ak i u Naglimundu,
kad ju je prvi put vidio kao kraljevu k"er, medu njima nije postojala takva vrsta suzdranosti.
Simon joj je ispri%ao - ne bez ponosa - o svojim brojnim pustolovinama u posljednjih pola godine; na svoje
iznena'enje, otkrio je da su Miriamelina iskustva bila gotovo jednako nevjerojatna poput njegovih.
Isprva je zaklju%io da su uasi njezina putovanja - kilpe i ghanti, smrti Dinivana i lektora Ranessina, njezino ne
sasvim objanjeno zato%enitvo na brodu nekog nabbanskog plemi"a - dostajali da se objasni zid koji je osje"ao
izme'u njih. Sad vie nije bio tako siguran. Bili su prijatelji, ali %ak i da nikad nisu mogli biti vie od toga, to je
prijateljstvo bilo stvarno, zar ne? Neto se dogodilo zbog %ega se druga%ije ponaala prema njemu.
Je li to zbog mene? upitao se Simon. Jesam li se toliko promijenio da joj se vie ne svi'am?
Ne misle"i, pogladio je svoju bradu. Miriamele podigne o%i, uhvati njegov pogled i podrugljivo se nasmijei.
Osjetio je ugodnu toplinu: bilo je to kao da ju je ponovno vidio preruenu u slukinju Marju.
"Zaista se ponosi time, zar ne?"
"(ime? Bradom?" Simon je odjednom bio sretan to ju je zadrao, jer je porumenio. "Jednostavno je... nekako
izrasla."
"Mmmm. Iznenada? Preko no"i?"
"to joj fali?" upita on, uboden. "Ja sam vitez, Krvavog mi Drveta! Zato ne bih imao bradu!"
"Ne ps.uj. Ne pred gospama, a pogotovo ne pred princezom." Dobacila mu je pogled koji je trebao biti strog, ali
je njegov u%inak poneto pokvario njezin suspregnuti smijeak. "Osim toga, %ak i da jesi vitez, Simone - a morat
"u ti valjda vjerovati na rije% dok se ne sjetim upitati strica Jouu - to ne zna%i da si dovoljno star da pusti bradu
a da pritom ne izgleda glupo."
"Pitati Jouu? Moe pitati koga ho"e!" Simon je bio rastrgan izme'u zadovoljstva to je vidi da se ponaa
malko vie kao ona stara i srdbe zbog onog to je rekla. "Nisam dovoljno star! Skoro mi je esnaest godina!
ibs@crostuff.net

247

Navrit "u ih za dva tjedna, na Dan svetog Yistrina!" I sam je nedavno pojmio da taj dan dolazi kad je otac
Strangveard primijetio da se blii sve%ev blagdan.
"Zaista?" Miriamelin pogled postane ozbiljan. "Ja sam proslavila esnaesti ro'endan dok smo putovali u
Kwanitupul. Cadrach je bio vrlo drag - ukrao je za mene kola% s demom i malo jezerskih klin%i"a - ali nije to ba
bila neka proslava."
"Taj lopovski zlo%inac", zarei Simon. Jo nije zaboravio svoju nov%arku i sramotu koju je pretrpio zbog njezina
gubitka, bez obzira na to koliko se toga otad dogodilo.
"Ne govori tako." Miriamele je odjednom bila otra. "Ne zna nita o njemu, Simone. Mnogo je propatio. ivot
mu je bio teak."
Simon ispusti zvuk gnuanja. "On je propatio!? A to je s ljudima od kojih je krao?"
Miriameline se o%i suze. "Da nisi rekao ni rije% vie o Cadrachu. Ni rije%."
Simon otvori usta, a onda ih opet zatvori. Neka sam proklet, pomisli, s djevojkama tako brzo moe upasti u
nevolju! Kao da sve vjebaju da jednog dana kad odrastu postanu Rahela Zmajevna!
Uzeo je dah. "ao mi je to tvoj ro'endan nije bio lijep."
Ona ga odmjeri na trenutak, a onda popusti. "Moda kad do'e tvoj, Simone, moemo oboje slaviti. Moemo
dati jedno drugom darove, kao to rade u Nabbanu."
"Ti si mi svoj ve" dala." Posegnuo je u dep svojeg plata i izvukao komad modre tkanine. "Sje"a se? Kad sam
odlazio na sjever s Binabi-kom i ostalima?"
Miriamele se na trenutak zapilji u rubac. "Zadrao si ga?" upita tiho.
"Naravno. Nosio sam ga cijelo vrijeme, doslovce. Naravno da sam ga zadrao."
Njezine se o%i raire, a onda se ona okrene i naglo ustane s kamene klupe. "Moram po"i, Simone", re%e %udnim
tonom. Odbijala je susresti njegov pogled. "Oprosti, molim te." Pokupila je svoje suknje i brzo se udaljila po
crnim i bijelim plo%ama Vatrenog vrta.
"Neka sam proklet", re%e Simon. A %inilo se da su stvari napokon krenule nabolje. to je u%inio? Kad "e vie
nau%iti razumjeti ene?
Binabik, kao najblii punopravnom nositelju Pergamene, sasluao je prisegu Tiamaka i oca Strangvearda. Kad su
poloili zavjete, on im je zauzvrat izgovorio vlastitu zakletvu. Geloj je zajedljivo promatrala dok su se litanije
izgovarale. Nikad nije mnogo drala do formalnosti Saveza, to je i bio jedan od razloga zato nikad nije postala
nositeljicom Pergamene, unato% neizmjernom ugledu koji je uivala me'u njegovim %lanovima. Bilo je i drugih
razloga, ali Geloj o njima nikad nije govorila, a svi njezini stari drugovi koji su ih moda mogli objasniti sada su
bili mrtvi.
Tiamak je bio rastrgan izme'u zadovoljstva i razo%aranja. Odavna je sanjao da "e mu se ovo jednog dana
dogoditi, ali u svojoj je mati primao svitak i pero od Morgenesa, dok su se Jarnauga i Ookequk odo-bravaju"e
smijeili. Umjesto toga sam je donio Dinivanov privjesak iz Kwanitupula nakon to mu ga je Isgrimnur predao, a
sad je sjedio s uglavnom nedokazanim nasljednicima tih drugih velikih duhova.
Ipak, bilo je ne%eg neizrecivo uzbudljivog %ak i u tako skromnom ostvarenju njegova sna. Moda "e se ovaj dan
dugo pamtiti - dolazak novog pokoljenja u Savez, novo %lanstvo koje "e nositelje Pergamene u%initi jednako
vanim i potovanim kao to su bili u danima samog Eahlstana Fiskernea...!
Tiamakov eludac zakr%i. Geloj svrne svoje ute o%i na njega, a on se postideno nasmijei. U uzbu'enju jutarnjih
priprema zaboravio je jesti. Stid se proiri njegovim tijelom. Eto! Tako su ga Oni Koji Gledaju I Oblikuju
podsje"ali koliko je vaan. Novo doba, nego kako - oni okupljeni ovdje morat "e se dobro potruditi da budu i
upola takvi nositelji Pergamene kakvi su bili njihovi prethodnici. To "e nau%iti Tiamaka, divljaka iz Seoskog Luga,
da ne bude tako nesmotren!
eludac mu ponovno zakr%i. Tiamak ovaj put izbjegne Gelojin pogled i primakne koljena blie tijelu, sklup%avi
se na rogoinom prostrtom podu Strangveardova atora poput trgovca grn%arijom za hladnog dana.
"Binabik me zamolio da vam se obratim", re%e Geloj kad su prisege bile izvrene. Bila je ustra, poput
Starjeinine ene dok mladoj nevjesti objanjava ku"anske poslove i skrb o djeci. "Budu"i da sam jedina koja je
poznavala sve ostale nositelje Pergamene, pristala sam." Otrina njezina pogleda Tiamaka nije tjerala da se
osje"a posebno ugodno. Sa umskom se enom prije dolaska na Sesuad'ru samo dopisivao i nije imao pojma o
snazi njezine osobnosti. Sada se o%ajni%ki pokuavao prisjetiti pisama koja joj je poslao, nadaju"i se da su sva
bila doli%no uljudna. Ona o%ito nije bila osoba koju ste htjeli rasrditi.
"Postali ste nositelji Pergamene u moda najteem dobu koje je svijet dosad vidio, gorem %ak i od Fingilove ere
osvajanja, plja%ke i unitavanja znanja. Svi ste dosad ve" dovoljno %uli da moete pojmiti kako se zbiva neto
vie od obi%nog rata izme'u dvojice prin%eva. Elija od Erkvnlanda je nekako pridobio pomo" Kralja Oluje
Inelukija, %ija je nemrtva ruka napokon izala iz Nornfella, kao to se Eahlstan Fiskerne pribojavao stolje"ima
ibs@crostuff.net

248

ranije. To je zadatak postavljen pred nas - da to zlo nekako sprije%imo da sukob izme'u bra"e ne pretvori u
poraznu bitku protiv krajnje tame. A prvi dio tog zadatka je, %ini se, da rijeimo zagonetku otrica."
Rasprava o Nissesovoj rimi o ma%evima protegnula se duboko u poslijepodne. U %asu kad se Binabik sjetio da bi
mogao prona"i da togod pojedu, Morgenesov je dragocjeni rukopis bio razasut po Strangveardo-vu atoru, a
doslovce svaka stranica uzela se na pregled i razglabala sve dok tamjanom naka'en zrak nije po%eo odzvanjati.
Tiamak je sada uvidio da se Morgenesova poruka koju mu je poslao sigurno odnosila na pjesmu o Tri ma%a.
Wranjanin je smatrao nemogu"im da bi itko drugi znao za njegovo tajno blago: bilo je o%ito da nitko i nije. Ipak,
da ve" nije razvio u%enjakovo zdravo potivanje slu%ajnosti, dananja bi ga otkri"a u to sigurno uvjerila. Kad su
razdijelili kruh i vino, a otrija se razilaenja u miljenju ublaila punim ustima i potrebom dijeljenja vr%a, Tiamak
napokon prozbori.
"Nadam se da "ete pogledati neto to sam osobno pronaao." Paljivo je odloio svoj kale, a potom izvukao u
li"e zamotan pergament iz svoje vre"e. "Pronaao sam ovo na trnici u Kvvanitupulu. Nadao sam se da "u ga
odnijeti Dinivanu u Nabban da vidim to "e on re"i." Odmotao ga je s velikim oprezom dok se ostalo troje
primaklo naprijed da vide. Tiamak osjeti neku vrstu zabrinutog ponosa koji moda osje"a otac kad prvi put
dovede svoje dijete pred Starjeine kako bi oni potvrdili njegovo Imenovanje.
Strangveard uzdahne. "Blaena Elizijo, je li pravi?"
Tiamak strese glavom. "Ako nije, radi se o vrlo paljivoj krivotvorini. Za boravka u Perdruinu vidio sam mnogo
rukopisa iz Nissesova doba. Ovo su rimmersgardske rune kakve bi pisao netko iz tog doba. Pogledajte obrnute
spirale." Pokazao je drhtavim prstom.
Binabik zakilji. "... iz Nuannskog Vrta Kamenoga", pro%itao je.
"Mislim da se to odnosi na June otoke", re%e Tiamak. "Nuanni..."
"... je bio stari nabbanski bog mora." Strangveard je bio toliko uzbu'en da gaje prekinuo - neto nevjerojatno za
plahog sve"enika. "Naravno - Nuannov kameni vrt - otoci! Ali to zna%i ostatak?"
Dok su se ostali naginjali blie, ve" se prepiru"i, Tiamak osjeti ar ponosa. Njegovo je dijete nailo na
odobravanje Starjeina.

"Nije dovoljno da zadrimo nae poloaje." Vojvoda Isgrimnur je sjedio na stolcu su%elice Joui u prin%evu
zamra%enom atoru. "Izvojevao si vanu pobjedu, ali to Eliji nita ne zna%i. Za par mjeseci nitko se ne"e ni
sje"ati da se ita dogodilo."
Joua se namrti. "Razumijem. Zato "u i sazvati Raed."
Isgrimnur odmahne glavom, a brada mu se zanjie. "To nije dovoljno, ako mi oprata to to kaem. Prili%no
sam izravan."
Princ se neprimjetno nasmijei. "To je tvoja zada"a, Isgrimnure."
"Onda mi dopusti da kaem to moram. Trebamo jo pobjeda, i to to prije. Ako ne natjeramo Eliju na
povla%enje, ne"e biti vano ho"e li ta glupost s 'tri ma%a' upaliti ili ne"e."
"Zaista misli da je to glupost?"
"Nakon svega to sam vidio u posljednjih godinu dana? Ne, ne bih se urio ita nazvati glupo"u u dananje
doba - ali nije u tome poanta. Dokle god budemo ovdje sjedili poput ma%ke stjerane na drvo, ne"emo se
domo"i Svjetloklina." Vojvoda frkne. "Drorova mi malja! Jo se nisam navikao da je Ivanova otrica zaista
Minnevar. Presenetio sam se kad si mi to rekao."
"Svi se moramo naviknuti na iznena'enja, %ini se", suho "e Joua. "Ali to predlae?"
"Nabban." Isgrimnur je govorio bez oklijevanja. "Znam, trebao bih te nagovarati da pouri u Elvritshallu i
oslobodi moj narod. Ali ima pravo to se tvojih strahovanja ti%e. Ako je ono to sam %uo istina, polovica
sposobnih mukaraca u Rimmersgardu silom je unova%ena u Ska-lijevu vojsku: dugo bi trebalo da ih se porazi.
Kaldskrvke je teak %ovjek, lukav borac. Mrzim njegovu izdajni%ku utrobu, ali bio bih posljednji koji bi ga nazvao
lakim protivnikom."
"Ali Sithe su odjahali u Hernvstir", istakne Joua. "(uo si."
"A to to zna%i? Za mene su pri%e onog mom%i"a Simona bez glave i repa, a ona bjelokosa sithska vjetica nije
me se dojmila kao uhoda pomo"u %ijih bi se podataka trebala isplanirati cijela vojna kampanja." Vojvoda se
namrti. "U svakom slu%aju, ako Sithe i Hernvstirci otjeraju Skalija, divno. Klicat "u glasnije i dulje od svih. Ali oni
Skalijevi ljudi koje bismo htjeli unova%iti svejedno "e se razbjeati s jednog na drugi kraj Ledome'e: %ak i ako se
vrijeme popravi, ne bih ih htio pokuavati okupiti i uvjeriti da napadnu Erkvnland. A oni su moj narod. To je
moja zemlja, Joua... stoga radije sluaj to govorim." Divlje je micao obrvama, kao da je sama pomisao da se
princ moda ne"e sloiti dovodila u pitanje njegov zdravi razum.
Princ uzdahne. "Uvijek te sluam, Isgrimnure. U%io si me taktikama dok si me drao na koljenu, sje"a se."
ibs@crostuff.net

249

"Nisam toliko stariji od tebe, tenac", progunda vojvoda. "Ne pripazi li na ponaanje, izvest "u te van na snijeg i
o%itati ti bukvicu od koje "e se zastidjeti."
Joua se naceri. "Mislim da "emo to morati odgoditi za neki drugi dan. Ah, dobro je to si opet uza me,
Isgrimnure." Njegov izraz postane malko trijezniji. "Dakle, ti veli Nabban. Kako?"
Isgrimnur privu%e svoj stolac blie i snizi glas. "Streaweov je glasnik rekao da je za to pravi %as - da je Benigaris
vrlo neomiljen. Glasine o ulozi koju je odigrao u smrti svojega oca krue posvuda."
"Vojske Vodomarova grba ne"e dezertirati samo zbog glasina", re%e Joua. "Dosad je ve" pove"i broj oceubojica
vladao Nabbanom, sjeti se. Teko je zgroziti taj narod. U svakom slu%aju, najvii %asnici vojske odani su izvan
svega Benidrivinskoj ku"i. Borit "e se protiv bilo kojeg stranog uzurpatora - %ak i protiv Elije, kad bi on izravno
nametnuo svoju mo". Svakako ne bi zbacili Benigarisa zbog mene. Sigurno se sje"a stare nabbanske izreke:
'Bolje na kurvin sin nego va svetac.'"
Isgrimnur se zlo%esto isceri u svoj brk. "Ah, ali tko kae da ih moramo uvjeriti da zbace Benigarisa zbog tebe,
moj prin%e? Milostivi Aedo-ne, prije bi pustili da Nessalanta vodi vojsku nego ti."
Joua strese glavom od srditosti. "Pa zbog koga, onda?"
"Camarisa, proklet bio!" Isgrimnur pljesne irokim dlanovima po bedru da naglasi svoje rije%i. "On je zakoniti
nasljednik kneevskog priiestolja - Leobardis je postao knezom samo zato to je Camaris nestao i to su ga
smatrali mrtvim!"
Princ se zapilji u svojeg starog prijatelja. "Ali on je lud, Isgrimnure - ili barem slabouman."
Vojvoda se uspravi. "Prihvatili su kukavi%kog oceubojicu. Zato im ne bi bio drai juna%ki idiot?"
Joua opet strese glavom, ovaj put od %uda. "Nevjerojatan si, Isgrimnure. Odakle ti ta ideja?"
Isgrimnur se divlja%ki naceri. "Imao sam mnogo vremena za razmiljanje otkad sam pronaao Camarisa u onom
svratitu u Kwanitupulu." Provukao je prste kroz bradu. "teta to Eolair nije tu da vidi kakav sam spletkar i
intrigant postao pod stare dane."
Princ se nasmije. "Pa, nisam siguran da "e to upaliti, ali u krajnjem slu%aju vrijedi o tom porazmisliti." Ustao je i
priao stolu. "eli li jo vina?"
Isgrimnur podigne svoj pehar. "Razmiljanje je edan posao. Napuni ga, ho"e?"
"To jeprise'a - Vje%no svjea." Aditu podigne vitku puzavicu da pokae Simonu blijedomodri cvijet. "(ak i kad se
ubere, ona ne uvene sve dok ne mine jedno godinje doba. Vele da je stigla iz Vrta na brodovima naeg
naroda."
"Neke od ovdanjih ena nose je u kosi."
"I na ih narod nosi - i mukarci i ene", odgovori Sitha sa zabavljenim pogledom.
"Molim, zdravo!" vikne netko. Simon se okrene i ugleda Tiamaka, Miriamelina wranskog prijatelja. (ovje%uljak
je izgledao iznimno uzbu'en. "Princ Joua eli da do'ete, sir Simone, gospo Aditu." Po%eo je ocrtavati naklon,
ali je bio previe ispunjen nervoznim ushitom da ga dovri. "Oh, molim, pourite!"
"to je?" upita Simon. "Neto nije u redu!"
"Mislimo da smo otkrili neto vano." Skakutao je na vrcima prstiju, eljan da krene. "U mojem pergamentu -
mojem!"
Simon strese glavom. "Kakvom pergamentu?"
"Saznat "ete sve. Do'ite u Jouin ator! Molim vas!" Tiamak se okrene i pouri natrag prema naselju.
Simon se nasmije. "Kakav %udan %ovjek! Netko bi pomislio da ima osu u hla%ama."
Aditu paljivo vrati puzavicu na mjesto. Podigla je prste prema nosu. "Ovo me podsje"a na moju ku"u u Jao e-
Tinukai'iju", re%e ona. "Svaka je odaja ispunjena cvije"em."
"Sje"am se."
Zaputili su se natrag preko vrha brijega. Sunce se danas %inilo prili%no jako, a premda je sjeverni obzor vrvio
sivim oblacima, nebo iznad njih bilo je modro. Nije preostalo gotovo nita snijega osim u udubinama u padini
pod njima, dubokim mjestima gdje se sjena zadravala do kasno u dan. Simon se zapita gdje je Miriamele:
otiao ju je potraiti tog jutra, nadaju"i se da "e je nagovoriti da pode s njim u etnju, ali bila je odsutna, njezin
ator prazan. Vojvotkinja Gutrun mu je rekla daje princeza rano izala.
Jouin je ator bio pun. Pokraj Tiamaka stajali su Geloj, otac Strang-yeard i Binabik. Princ je sjedio na svojoj
stolici, pomno prou%avaju"i pergament koji mu je bio rairen na krilu. Vorzheva je sjedila blizu suprotnog zida,
krpaju"i komad tkanine. Aditu, nakon to je kimanjem pozdravila ostale, ostavi Simona i ode joj se pridruiti.
Joua nakratko podigne pogled s pergamenta. "Drago mi je to si tu, Simone. Nadam se da nam moe
pomo"i."
"Kako, prin%e Joua?"
Princ podigne ruku a da nije podigao pogled. "Najprije mora %uti to smo pronali."
Tiamak se stidljivo pomakne naprijed. "Molim vas, prin%e Joua, smijem li ja ispri%ati to se dogodilo?"
ibs@crostuff.net

250

Joua se osmjehne Wranjaninu. "Kad Miriamele i Isgrimnur stignu, moe."
Simon se primakne k Binabiku, koji je razgovarao s Geloj. Simon je %ekao to je strpljivije mogao i sluao kako
raspravljaju o runama i grekama u prijevodu sve dok gotovo nije iskakao iz koe. Napokon vojvoda od
Elvritshalle stigne s princezom. Kratka joj je kosa bila raskutrana od vjetra, a obrazi su joj bili blago rumeni.
Simon si nije mogao pomo"i da ne bulji u nju, ispunjen nijemom %enjom.
"Morao sam se spustiti na pola puta niz ovo prokleto brdo daje prona'em", progun'a Isgrimnur. "Nadam se
daje vrijedilo."
"Mogao si me samo pozvati i ja bih se popela", slatko odvrati Miriamele. "Nisi se morao zamalo ubiti."
"Nije mi se svi'alo gdje si se penjala. Plaio sam se da te ne pre-padnem."
"A golemi, znojni Rimeranin koji se kotrlja niz brijeg ne bi me prepao?"
"Molim vas." Jouin je glas bio malko napregnut. "Ovo nije vrijeme za zadirkivanja. Vrijedilo je, Isgrimnure - ili
se barem nadam da ho"e." Okrenuo se prema Wranjaninu i predao mu pergament. "Objasni pri-dolicama,
Tiamak, ako eli."
Vitki mukarac sjajnih o%iju brzo objasni kako se domogao pergamenta, a onda im pokae drevne rune prije
nego to ih je naglas pro%itao.

"... Dovedi iz Nuannskog Vrta Kamenoga,
Czovieka ssto premda sliep vidjet mozce
Otkrij Osstricu ssto oslobodi ruzcu
U podnozcju rimmerskoga drva velikoga
Pronagji poziv czija glasna rijecz
Onom ssto zove izricze ime
Na brodu u najplitjem moru -
Kad osstrica, poziv i czoviek
Stanu uz princa desnu stranu
tada tje zarobljen slobodu natjy..."

Kad je zavrio, ogleda se po prostoriji. "Mi..." Oklijevao je. "Mi... Nositelji Pergamene... raspravljali smo o
ovome i to bi to moglo zna%iti. Ako su ostale Nissesove rije%i vane za nae ciljeve, onda se %ini vjerojatnim da
bi mogle biti i ove."
"Sto to dakle zna%i?" zatrai Isgrimnur. "Ve" sam vidio taj tekst i nisam ga mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep."
"Niste se nalazili imati prednosti kakve imaju neki drugi", re%e Binabik. "Simon, ja i neki drugi ve" smo se sami
suo%ili s jednim dijelom ove zagonetke." Trol se okrene prema Simonu. "Jesi li ve" shvatio?"
Simon podrobno razmisli. "Rimmersko drvo - Udunovo drvo!" Pogledao je u Miriamelinu smjeru s poprili%nim
ponosom. "Tamo smo pronali Trn!"
Binabik kimne. ator utihne. "Da - 'otrica to oslobodi ruicu' dala se prona"i ondje", re%e trol. "Camarisov ma%
zvan Trn."
"Rebeka, Ivanova ena." Isgrimnur dahne. "Rua Hernvsadharca." ivahno se povla%io za bradu. "Naravno!"
re%e on Joui. "Camaris je bio posebni zatitnik tvoje majke."
"Dakle, nalazimo se vidjeti da pjesma dijelom govori o Trnu", sloi se Binabik.
"Ali za ostatak", re%e Tiamak, "mislimo da znamo, ali nismo sigurni."
Geloj se nagne naprijed. "(ini se mogu"im da, ako rima govori o Trnu, moda govori i o samom Camarisu.
'(ovjek to premda slijep vidjet moe' svakako bi moglo opisivati %ovjeka koji je nesvjestan vlastite prolosti,
%ak i svojeg imena, iako vidi jednako dobro kao bilo tko ovdje."
"I bolje", tiho "e Miriamele.
"To se %ini to%nim." Isgrimnur se namrti, razmiljaju"i. "Ne znam kako se neto takvo moglo na"i u nekoj staroj
knjizi od prije vie stotina godina, ali %ini se to%nim."
"I to nam preostaje?" upita Joua. "Ovaj dio o 'Pozivu' i posljednji stihovi o oslobo'enom zarobljeniku."
Trenutak tiine poprati njegovu primjedbu.
Simon pro%isti grlo. "Pa, moda je ovo glupo", po%ne.
"Govori, Simone", ponuka ga Binabik.
"Ako je jedan dio o Camarisu, a drugi o njegovu ma%u - moda se ostali dijelovi odnose na druge njegove stvari i
mjesta gdje je bio."
Joua se nasmijei. "To uop"e nije glupo, Simone. I mi tako mislimo. A mislimo %ak i da znamo to bi mogao biti
'Poziv'."
ibs@crostuff.net

251

Sa svojeg stolca uza suprotni zid, Aditu se iznenada nasmije, jasnim, melodi%nim "urlikom nalik na slap vode.
"Dakle, sjetio si se da im ga da, Seomane. Bojala sam se da "e zaboraviti. Bio si vrlo umoran i tuan kad smo
se rastali."
"Da im ga dam?" re%e Simon, zbunjen. "to...?" Naglo zastane. "Rog!"
"Rog", re%e Joua. "Amerasin dar, dar %iju svrhu nismo mogli otkriti." "Ali kako se to uklapa s imenom onog to
zove...?" upita Simon.
"To nam je bilo pred nosovima, da se tako izrazim", re%e Tiamak. "Kad je Isgrimnur pronaao Camarisa u
svratitu u Kwanitupulu, ovaj se zvao 'Ceallio' - a to zna%i 'povik' ili 'zov' na perdruinkom jeziku. Slavni
Camarisov rog zvao se 'Cellian', to zna%i isto na nabbanskom jeziku."
Aditu ustane, glatko kao sokol koji uzlije"e. "Samo su ga smrtnici zvali Cellian. On ima puno starije ime od toga -
svoje pravo ime, ime svojeg Stvaranja. Rog koji vam je Amerasu poslala pripadao je Sithama davno prije nego
to je va Camaris u njega zatrubio u bitki. Zvao se 77--tuno."
"Ali kako je dospio u Camarisove ruke?" upita Miriamele. "I, ako ga je on imao, kako su ga se Sithe ponovno
domogli?"
"Na prvi dio tvojeg pitanja mogu lako odgovoriti", re%e joj Aditu. "Ti-tuno je bio na%injen od zuba zmaja
Hidohebhija, crnog crva kojeg su ubili Hakatri i Ineluki. Kad nam je princ Sinnach od smrtnih Her-nvstiraca
pritekao u pomo" prije bitke Ach Samratha, Ivu'unigato od Ku"e Godinjeg plesa dao mu gaje u znak
zahvalnosti, kao dar prijatelja prijatelju."
Kad je Aditu zastala, Binabik pogledom zatrai njezino doputenje da nastavi. Kad je kimnula, on prozbori.
"Mnogo godina nakon to je Asu'a pala, kad je Ivan preuzeo vlast u Erkynlandu, naao se imati priliku da
Hernvstirce u%ini svojim vazalima. Odlu%io je to ne u%initi i u znak zahvalnosti kralj Llvthinn je poslao rog Ti-tuno
kao dio Rebekina miraza kad je bila poslana da bude ena Svijetlog Ivana." Podigao je malu ruku u gesti
poklanjanja. "Camaris ju je %uvao na tom putovanju i doveo je sa sigurno"u u Erkvnland. Ivan je smatrao svoju
hernvstir-sku nevjestu tako lijepom da je darovao rog Camarisu kao spomen na dan njezina dolaska u
Visotvr'u." Ponovno je mahnuo rukom, irim lukom, kao da je naslikao sliku kojoj je elio da se ostali dive. "to
se ti%e toga kako se vratio Amerasu i Sithama - pa, moda je to pri%a na %ije nam se pri%anje moe dati sam
Camaris. Ali odatle je donesen: iz 'broda u najpli"em moru.'"
"Ne razumijem taj dio", re%e Isgrimnur.
Aditu se nasmijei. "Jao e-Tinukai'i zna%i 'Brod na Oceanu drve"a'. Teko je zamisliti pli"i ocean od onog bez
vode."
Simona je po%injala zbunjivati bujica rije%i i promjenjiva litanija govornika. "to si mislio kad si rekao da nam
Camaris moe ispri%ati tu pri%u, Binabik? Mislio sam da Camaris ne umije govoriti - da je nijem, lud ili za%aran."
"Moda se nalazi biti sve to", odgovori trol. "Ali moda je tako'er istina da nam posljednji stih pjesme govori o
samom Camarisu - da "e on, kad se sve te stvari spoje, biti puten iz svojevrsne tamnice u kojoj se nalazi.
Nadamo se da "e mu to vratiti razum."
Ponovno prostorija utihne na nekoliko otkucaja srca. "Naravno," napokon doda Joua, "postoji jo i problem
kako "e se to ostvariti, ako je vjerovati pretposljednjem stihu." Podigao je ruke -ljevicu s Elijinim okovom jo
zakop%anim oko zgloba i desnicu koja je
574
Tad Williams
zavravala batrljkom zavijenim u kou. "Kao to vidite," re%e on, "jedina stvar koju ovaj princ nema je desna
ruka." Dopustio si je podrugljiv smijeak. "Ali nadamo se da se to ne mora shvatiti doslovno. Moda "e upaliti
ako ih samo okupimo u mojoj prisutnosti."
"Ve" sam pokuao Camarisu pokazati ma% Trn", prisjeti se Isgrim-nur. "Mislio sam da bi ga to moglo podsjetiti,
ako me shva"ate. Ali nije mu se htio ni pribliiti. Ponaao se kao da je zmija otrovnica. Istrgnuo se i iziao iz
prostorije." Zastao je. "Ali moda ako svi budu na okupu, rog i sve, moda tada..."
"Pa?" re%e Miriamele. "Zato ne pokuamo?"
"Zato to ne moemo", mrko "e Joua. "Izgubili smo rog."
"to?" Simon podigne pogled da vidi ali li se princ. "Kako je to mogu"e?"
"Nestao je negdje u tijeku bitke s Fengbaldom", re%e Joua. "To je jedan od razloga zato sam htio da bude tu,
Simone. Mislio sam da si ga moda negdje spremio."
Simon odmahne glavom. "Bilo mije drago to sam ga se rijeio, prin-%e Joua. Bojao sam se da sam nas sve
prokleo kad sam vam ga zaboravio predati. Ne, nisam ga vidio."
Nije ni itko drugi u atoru. "Dakle", napokon "e Joua. "Moramo ga onda potraiti - ali potiho. Ako se me'u
nama nalazi izdajnik, ili %ak i lopov, ne smijemo mu pokazati da se radi o vanoj stvari, ina%e ga nikad ne"emo
vratiti."
ibs@crostuff.net

252

Aditu se opet nasmije. Ovaj put se to %inilo zaista neumjesnim. "ao mi je," re%e ona, "ali to je neto to mi
ostali Zida'va nikad ne bismo povjerovali. Da ste izgubili Ti-tuno!"
"Nije smijeno", zarei Simon. "Osim toga, zar ne moe upotrijebiti kakvu %aroliju ili neto sli%no da ga
prona'e?"
Aditu odmahne glavom. "Stvari tako ne djeluju, Seomane. Pokuala sam ti ve" jedanput to objasniti. I ao mi je
to sam se nasmijala. Pomo"i "u ti da ga prona'e."
Nije izgledala kao da joj je vrlo ao, pomisli Simon. Ali ako nije mogao shvatiti smrtnice, kako bi se ikad, u tisu"u
godina, mogao nadati da "e razumjeti sithske ene?
Druina je polako izlazila iz Jouina atora, tiho razgovaraju"i me'u sobom. Simon pri%eka Miriamele vani. Kad
se pojavila, uhvatio je korak s njom.
"Oni "e dakle vratiti Camarisu njegovo sje"anje." Miriamele je izgledala odsutno i umorno, kao da protekle no"i
nije dobro spavala.
"Ako uspijemo prona"i rog, pretpostavljam da "emo pokuati." Simon je potajno bio prili%no zadovoljan to je
Miriamele bila prisutna da vidi kako je bio uklju%en u vije"anja princa Joue.
Miriamele se okrene da ga pogleda, s optuuju"im izrazom na licu. "A to ako on ne eli da mu se sje"anje
vrati?" zatrai ona. "to ako je sada sretan, prvi put u svojem ivotu?"
Simon se prenuo, ali nije se mogao sjetiti odgovora. Hodali su kroz naselje u tiini sve dok se Miriamele nije
oprostila i zaputila na svoju stranu. Simon je ostao %ude"i se onom to je rekla. Je li i Miriamele imala
uspomene koje bi radije izgubila?
Joua je stajao u vrtu iza Ku"e odlaska kad ga je Miriamele pronala. Zurio je u nebo po kojem su se oblaci
razvukli u duga%ke vrpce poput rasparanog rublja.
"Stri%e Joua?"
On se okrene. "Miriamele. Zadovoljstvo je vidjeti te."
"Voli ovdje dolaziti, zar ne?"
"Valjda volim." Polako je kimnuo. "To je mjesto za razmiljanje. Pre- vie se brinem za Vorzhevu - za nae dijete
i u kakvom "e svijetu ivjeti - da bih se osje"ao ugodno na ve"ini mjesta."
"I nedostaje ti Deornoth."
Joua ponovno svrne pogled na oblacima posuto nebo. "Nedostaje mi, da. Ali to je vanije, ne elim da njegova
rtva bude uzaludna. Ako Fengbaldov poraz bude neto zna%io, onda "e mi biti lake ivjeti s njegovom smr"u."
Princ uzdahne. "Bio je jo mlad u usporedbi sa mnom -nije doivio trideseto ljeto."
Miriamele je dugo ute"i gledala svojeg strica prije nego to je prozborila. "Moram te zamoliti za uslugu, Joua."
On isprui ruku, pokazuju"i na jednu od istroenih klupa. "Molim. Pitaj to god eli."
Ona duboko udahne. "Kad do'e... kad do'emo u Visotvr'u, elim razgovarati sa svojim ocem."
Joua nagne glavu, nadigavi obrve tako da se njegovo visoko, glatko %elo naboralo. "Kako to misli,
Miriamele?"
"Bit "e vremena prije ikakve kona%ne opsade kad ti i on budete razgovarali", uurbano "e ona, kao da izgovara
rije%i koje je uvjebala. "Mora ga biti, bez obzira na to kako krvava bila borba. On je tvoj brat, a ti "e s njime
govoriti. elim biti prisutna."
Joua je oklijevao. "Nisam siguran da bi to bilo mudro..."
"I", nastavi Miriamele, odlu%na da izre%e svoje, "elim s njim govoriti nasamo."
"Nasamo?" Princ strese glavom, zgranut. "Miriamele, to nije mogu"e! Ako uspijemo podi"i opsadu Visotvr'e,
tvoj "e otac biti o%ajan. Kako te mogu ostaviti nasamo s njim - to bi bilo kao da mu predajem taoca!"
"To nije vano", tvrdoglavo "e ona. "Moram razgovarati s njim, stri-%e Joua. Moram!"
Progutao je otar odgovor; kad je prozborio, bilo je to blago. "A zato mora, Miriamele?"
"Ne mogu ti re"i. Ali moram. Moglo bi biti vano - vrlo vano!"
"Onda mi mora re"i, ne"akinjo moja. Ako ne kae, morat "u odbiti; ne mogu te pustiti nasamo s tvojim ocem."
Suze zablistaju u Miriamelinim o%ima. Ona ih gnjevno otare. "Ne razumije. To je neto o %emu mogu govoriti
samo s njim. I moram! Molim te, Joua, molim te!"
Umorna patnja spustila mu se na lice kao posljedica dugih godina. "Znam da nisi lakomislena, Miriamele. Ali o
tvojim odlukama ovise stotine, moda i tisu"e ivota. Ako mi ne moe povjeriti ono to smatra tako vanim - a
vjerujem da iskreno tako misli - onda ti nikako ne mogu dopustiti da zbog toga riskira ivot, a moda i ivote
mnogih drugih."
Netremice je zurila u njega. Suze su nestale, zamijenjene hladnom, bestrasnom maskom. "Molim te, predomisli
se, Joua." Pokazala je prema Deornothovu humku. Nekoliko vlati trave ve" je niknulo izme'u kamenja. "Sjeti
se svojeg prijatelja, stri%e Joua, i svega to si htio re"i njemu."
ibs@crostuff.net

253

Frustrirano je stresao glavom. Sunce je pokazalo da mu se sme'a kosa istanjila blizu tjemena. "Tako mi krvi
Aedonove, ne mogu to dopustiti, Miriamele. Ljuti se na mene ako mora, ali sigurno moe vidjeti da nemam
drugog izbora." Glas mu je postao malko hladniji. "Kad se tvoj otac napokon preda, poduzet "u sve to mogu da
mu se ne naudi. Ako bude u mojoj mo"i, imat "e prilike govoriti s njim. To je najvie to mogu obe"ati."
"Tad "e biti prekasno." Ustala je s klupe i urno se udaljila preko vrta.
Joua ju je gledao kako odlazi. Nepomi%no kao da je usa'en u zemlju, promatrao je kako je jedna lastavica
doleprala i nakratko sletjela na vrh kamenog humka. Nakon nekoliko skokovitih koraka i niza pi-jukavih
zvukova, ponovno se vinula u zrak i odletjela. Pustio je da mu njezin odlazak podigne pogled na oblake koji su
strujali nebom.
USUO
"Simone!"
Okrenuo se. Sangfugol je hitao preko vlane trave.
"Simone, mogu li govoriti s tobom?" Svira% harfe se zaustavi, teko diu"i. Kosa mu je bila raskutrana, a odje"u
kao da je nabacio na sebe bez obzira na boju i stil, to je bilo vrlo neobi%no; %ak i u danima progonstva, Simon
nikad nije vidio da je glazbenik izgledao tako zaputeno.
"Svakako."
"Ne ovdje." Sangfugol se kriom ogleda oko sebe, iako nikog nije bilo na vidiku. "Negdje gdje nas nitko ne"e
%uti. U tvom atoru?"
Simon kimne, zbunjen. "Ako eli."
Zaputili su se kroz grad atora. Nekoliko stanovnika im je mahnulo ili im doviknulo pozdrav dok su prolazili.
Svira% harfe trgnuo se svaki put, kao da je svaka osoba bila potencijalni izvor opasnosti. Napokon su stigli do
Simonova atora i zatekli Binabika koji se upravo spremao iza"i. Dok je trol navla%io svoje krznom obrubljene
%izme, prijateljski je %avrljao o izgubljenom rogu - lov je trajao ve" tre"i dan i jo bio bez uspjeha - te o drugim
stvarima. Sangfugol je vidljivo jedva %ekao da Bina-bik ode, %injenica koju je %ak i Binabik morao zamijetiti;
skratio je razgovor, oprostio se, a potom otiao da se pridrui Geloj i ostalima.
Kad je trol izaao, Sangfugol ispusti uzdah olakanja i spusti se na pod atora, ne haje"i za prljavtinu. Simon se
uzbuni. Neto zaista nije bilo u redu.
"Sto je?" upita on. "Izgleda preplaeno."
Svira% harfe se nagne blie, govore"i urotni%kim poluaptom. "Binabik veli da jo tragaju za onim rogom. (ini se
da ga Joua jako eli."
Simon slegne ramenima. "Nitko ne zna ho"e li biti od kakve koristi. On je za Camarisa. Nadaju se da "e mu
nekako vratiti razum."
"To nema smisla." Svira% harfe strese glavom. "Kako bi rog mogao u%initi takvo neto?"
"Ja ne znam", nestrpljivo "e Simon. "O %emu si vanom htio razgovarati?"
"Kad prona'u lopova, pretpostavljam da "e princ biti vrlo gnjevan." "Uvjeren sam da "e ga objesiti na zid Ku"e
odlaska", rasr'eno "e
Simon, a onda zastane kad je ugledao izraz uasa na Sangfugolovu licu.
"to je? Milosrdni Aedone, Sangfugole, zar si ga ti ukrao?"
"Nisam, nisam!" zaje%i svira% harfe. "Nisam, kunem se!" Simon se zabulji u njega.
"Ali", napokon "e Sangfugol, a glas mu zadrhti od stida, "znam gdje je."
"to?! Gdje?"
"U mojem atoru." Svira% harfe to je izustio sudbonosnim glasom osu'enog mu%enika koji oprata svojim
krvnicima.
"Kako je to mogu"e? Zato je u tvojem atoru? I nisi ga sam uzeo?"
"Aedonove mi milosti, Simone, kunem se da nisam. Pronaao sam ga me'u arkovim stvarima kad je umro. Ja...
volio sam tog starca, Simone. Na svoj na%in. Znam da je bio pijanac i da sam ponekad govorio kao da mu elim
razbiti glavu. Ali bio je dobar prema meni kad sam bio malen... i, prokletstvo, nedostaje mi."
Unato% tuzi u svira%evim rije%ima, Simon je opet gubio strpljenje. "Ali zato si ga zadrao? Zato nikome nisi
rekao?"
"Samo sam elio neto njegovo, Simone." Bio je postiden i tuan poput mokrog ma%ka. "Pokopao sam svoju
drugu lutnju s njime. Mislio sam da njemu ne bi smetalo... Mislio sam da je rog njegov!" Pruio je ruku da zgrabi
Simonov zglob, predomislio se, i povukao je natrag. "Kad sam saznao zbog %ega je nastala strka i potraga, bojao
sam se priznati da sam ga ja imao. (inilo bi se kao da sam ga ukrao arku kad je umro. Nikad to ne bih u%inio,
Simone!"
Simonov gnjev na trenutak popusti. Svira% harfe izgledao je na rubu suza. "Trebao si re"i", izusti blago. "Nitko
ne bi mislio loe o tebi. Sad "e biti bolje da po'emo Joui."
ibs@crostuff.net

254

"O, ne! Bit "e bijesan! Ne, Simone, zato ga ne bih jednostavno dao tebi - onda "e mo"i re"i da si ga ti
pronaao. Bit "e junak."
Simon razmisli na trenutak. "Ne", re%e naposljetku. "Mislim da to ne bi bila dobra zamisao. Prvo, morao bih
lagati princu Joui o tome gdje sam ga pronaao. to ako bih mu rekao da sam ga negdje pronaao, a onda se
ispostavi da su ondje ve" traili. Izgledalo bi kao da sam gaja ukrao." Odlu%no je odmahnuo glavom. Prvi put
Simon nije bio onaj koji je na%inio sanjarsku pogreku. Nije se urio preuzeti tu krivnju na sebe. "U svakom
slu%aju, Sangfugole, ne"e ispasti tako loe kao to misli. Ja "u po"i s tobom. Joua nije takav - ta poznaje ga."
"Jednom mi je rekao da "e mi otkinuti glavu ako jo jednom zapjevam 'enu iz Nabbana'." Sangfugol, sada kad
je najgori strah proao, bio je opasno blizu durenju.
"I trebao je", odgovori Simon. "Svima nam je dojadila ta pjesma." Ustao je i pruio ruku svira%u harfe. "A sad
ustaj pa da po'emo princu. Da samo nisi toliko %ekao da prizna, bilo bi lake."
Sangfugol nesretno strese glavom. "(inilo se jednostavnije nita ne govoriti. Neprestano sam mislio da bih ga
mogao iznijeti i ostaviti na nekom mjestu da ga prona'u, ali bojao sam se da "e me netko pritom uhvatiti, %ak i
kad bih to u%inio usred no"i." Duboko je udahnuo. "Nisam spavao dvije prole no"i od brige."
"Pa, osje"at "e se bolje kad porazgovara s Jouom. Hajde, ustani."
Kad su izali iz atora, svira% je na trenutak zastao na suncu, a onda namrtio svoj tanki nos. Ponudio je slabaan
osmijeh, kao da je nanjuio mogu"e otkupljenje u vlanom jutarnjem zraku. "Hvala ti, Simone", re%e. "Dobar si
prijatelj."
Simon ispusti zvuk podrugivanja, a onda pljesne svira%a harfe po ramenu. "Hajdemo odmah kod njega, jer je
ba pojeo doru%ak. Ja sam uvijek bolje volje nakon to neto pojedem - moda to vrijedi i za prin%eve."

Okupili su se u Ku"i odlaska nakon podnevnog objeda. Joua je sve%ano stajao pred kamenim oltarom na kojem
je jo leao Trn. Simon je mogao osjetiti prin%evu napetost.
Ostali koji su se okupili u dvorani tiho su govorili izme'u sebe. Razgovori su zvu%ali usiljeno, ali tiina u velikoj
dvorani bila bi jo strasnija. Sun%eva svjetlost slijevala se kroz vrata, ali nije dopirala do najudaljenijih kutaka
dvorane. Mjesto je izgledalo poput kakve kapele, a Simon nije mogao a da se ne upita ho"e li vidjeti %udo.
Uspiju li Camarisu vratiti razum, %uvstva i uspomene %ovjeka koji je %etrdeset godina izbivao iz svijeta, ne"e li to
biti nalik na dizanje iz mrtvih?
Sjetio se to je Miriamele rekla i morao suspregnuti drhtaj. Moda je to nekako bilo pogreno. Moda su
Camarisa zaista trebali ostaviti na miru.
Joua je neprestano prevrtao rog od zmajevog zuba po rukama, odsutno promatraju"i natpise. Kad su mu ga
donijeli, nije bio onako gnjevan kao to se Sangfugol pribojavao, ve" se umjesto toga otvoreno %udio zato je
arko uzeo rog i sakrio ga. Joua je %ak bio tako velikoduan, kad je njegov prvotni bljesak srditosti proao, da
pozove Sangfu-gola da ostane i svjedo%i onome to "e se moda dogoditi. Ali svira% harfe, pomilovan, nije htio
imati nikakve veze s rogom i prin%evskim poslovima; vratio se u svoju postelju na potreban mu po%inak.
Sada nastade komeanje me'u desetak ljudi okupljenih u dvorani dok je Isgrimnur ulazio vode"i Camarisa.
Starac, odjeven u sve%anu koulju i hla%e poput djeteta ure'enog za crkvu, stupi unutra i ogleda se kilje"i oko
sebe, kao da pokuava prepoznati vrstu zamke u koju su ga vodili. Zaista se %inilo kao da su ga doveli da
odgovara za nekakav zlo%ina%ki %in: oni koji su %ekali u dvorani buljili su mu u lice kao da ga ele upamtiti.
Camaris je izgledao prili%no preplaeno.
Miriamele je rekla da je starac bio vratar i pomo"nik za sve i sva u svratitu u Kwanitupulu, te da se prema
njemu ondje nisu dobro ophodili, sjeti se Simon; moda je mislio da "e ga zbog ne%eg kazniti. Svakako, po
njegovim nervoznim, kosim pogledima, Camaris je izgledao kao da bi radije bio bilo gdje osim na ovom mjestu.
"Evo, sir Camaris." Joua podigne Trn s oltara - prema lako"i kojom ga je odvagnuo, sigurno je bio lagan poput
gran%ice; sjetivi se promjenjive "udi ma%a, Simon se upita to bi to moglo zna%iti. Jednom je mislio da je ma%
imao vlastite prohtjeve, da je sura'ivao samo kad je iao kamo je elio i radio ono to je htio. Je li ovo bio
njegov cilj, sada gotovo nadomak ruke? Da se vrati svojem bivem gospodaru?
Princ Joua prui otricu Camarisu okrenuvi bal%ak naprijed, ali starac nije htio primiti. "Molim vas, sir
Camarise - to je Trn. Bio je va, i jo jest."
Star%ev izraz postane jo o%ajniji. Koraknuo je natrag, napola podigavi ruke kao da eli odbiti napad. Isgrimnur
ga primi za lakat i umiri.
"Sve je u redu", promrmlja vojvoda. "Tvoj je, Camarise." "Sludig", zovne Joua. "Ima li svoj pojas za ma%?"
Rimeranin stupi naprijed, nose"i pojas s kojeg su visjele teke korice od crne koe opto%ene srebrom. Uz
pomo" svojeg gospodara Isgrim-nura, opasao gaje oko Camarisova struka. Starac se nije opirao. Zapravo,
pomislio je Simon, kao da se pretvorio u kamen. Kad su zavrili, Joua oprezno uvu%e Trn u korice, tako da mu je
bal%ak po%ivao na mjestu izme'u Camarisova lakta i njegove iroke bijele koulje.
ibs@crostuff.net

255

"A sad rog, molim", re%e Joua. Freosel, koji ga je pridrao dok je princ nosio otricu, preda mu drevni rog. Joua
prebaci remen preko Camarisove glave tako da je rog visio pokraj njegove desnice, a onda korakne natrag.
Duga%ki ma% pristajao je svojem visokom vlasniku. Zraka sunca s ulaza zablistala je u vitezovoj bijeloj kosi. Bilo
je neke neporecive ispravnosti u vezi sa svim tim; svi u prostoriji mogli su je vidjeti. Svi osim samog starca.
"On nita ne radi", tiho re%e Sludig Isgrimnuru. Simon je ponovno imao dojam da je na nekom vjerskom obredu
- ali sada se osje"ao kao da je crkvenjak zaboravio iznijeti relikvijar ili da je sve"enik zaboravio dio mise. Svi su
bili zaokupljeni neugodnom stankom.
"Moda da pro%itamo pjesmu?" predloi Binabik.
"Da." Joua kimne. "Molim, pro%itajte je."
Binabik umjesto toga gurne Tiamaka naprijed. Wranjanin je drao pergament u drhtavoj ruci i, jednako
nesigurnim glasom, pro%itao Nis-sesovu pjesmu.
"Kad osstrica, poziv i czoviek", zavrio je %vr"im tonom - prikupljao je hrabrost sa svakim stihom,
"Stanu uz princa desnu stranu tada tje zarobljen slobodu natjy..."
Tiamak se zaustavi i podigne pogled. Camaris je buljio u njega, nude"i blago ranjeni pogled vie tjednom
suputniku koji mu je sada %inio nezamislivo. Stari je vitez mogao biti pas od kojeg se o%ekivalo da izvede
nekakav poniavaju"i trik neko" ljubaznom gospodaru.
Nita se nije promijenilo. ok razo%aranja preleti dvoranom.
"Moda se nalazimo u ne%em grijeiti", polako "e Binabik. "Morat "emo se dati na daljnje prou%avanje."
"Ne." Jouin je glas bio grub. "Ne vjerujem u to." Pristupio je Camarisu i podigao rog u ravninu star%evih o%iju.
"Zar ne prepoznajete ovo? To je Cellian! Njegov je zov neko" tjerao strah u srca neprijatelja mojeg oca!
Zatrubite u njega, Camarise!" Primaknuo gaje star%evim usnama. "Trebamo da nam se vratite!"
S opsjednutim izrazom, gotovo izrazom straha, Camaris odgurne Jo-uu. Tako je neo%ekivana bila star%eva
snaga da se princ spotaknuo i zamalo pao da ga Isgrimnur nije uhvatio. Sludig zarei i korakne prema Camarisu
kao da bi mogao udariti starog viteza.
"Pusti ga, Sludig!" prasne Joua. "Ako je itko ovdje kriv, to sam ja. Tko mi daje pravo mu%iti slaboumnog
starca?" Joua stisne aku i na trenutak se zapilji u kamene plo%ice. "Moda bismo ga trebali pustiti na miru.
Vodio je svoje bitke - mi bismo trebali voditi svoje, a njega ostaviti da po%iva."
"Nikad nije okrenuo le'a borbi, Joua", re%e Isgrimnur. "Poznavao sam ga, sje"a se. Uvijek je radio ono stoje
ispravno, stoje... potrebno. Nemoj tako lako odustati."
Joua podigne pogled prema star%evu licu. "Vrlo dobro. Camarise, do'ite sa mnom." Njeno gaje uhvatio za
lakat. "Do'ite sa mnom", ponovi, a onda se okrene i povede viteza bez otpora prema vratima koja su vodila u
vrt iza dvorane.
Vani je poslijepodne postajalo hladno. Laka je magla kie potamnila drevne zidove i kamene klupe. Ostatak
druine okupio se na vratima, nesiguran kamo je princ smjerao.
Joua povede Camarisa do hrpe kamenja koja je obiljeavala Deor-nothov grob. Podigao je star%evu ruku i
metnuo je na humak, a onda svojom pritisnuo vitezovu.
"Sir Camarise", re%e polako. "Molim vas, sasluajte me. Zemlja koju je moj otac ukrotio, red koji ste vi i kralj
Ivan izgradili, rastrgli su na komade rat i crna magija. Sve za to ste radili cijelog ivota nalazi se pod prijetnjom,
a ako ovaj put zakaemo, bojim se da ne"e biti obnove.
Pod ovim kamenjem pokopan je moj prijatelj. Bio je vitez, kao vi. Sir Deornoth vas nikad nije susreo, ali pjesme
o vaem ivotu koje je sluao kao dijete dovele su ga k meni. 'U%inite me vitezom, Joua', rekao mi je onog dana
kad sam ga prvi put sreo. 'elim sluiti kao to je Ca-maris sluio. elim biti vae i Boje oru'e, za boljitak naeg
naroda i nae zemlje.'
To je rekao, Camarise." Joua se nenadano nasmije. "Bio je zalu'en - uzvieno zalu'en. I otkrio je, naravno, da
ponekad zemlja i narod nisu vrijedni spaavanja. Ali poloio je zakletvu pred Bogom da "e %initi to je pravo i
proivjeti svoje dane u nastojanju da bude dorastao toj zakletvi."
Jouin se glas povisi. Pronaao je neki izvor osje"aja u sebi; rije%i su mu navirale, snano i bez truda. "Poginuo je
brane"i ovo mjesto - jedna bitka, jedna %arka oduzela mu je ivot, ali bez njega, prilika za ve"u pobjedu odavno
bi bila izgubljena. Umro je kako je ivio, pokuavaju"i u%initi nemogu"e, krive"i sebe kad ne bi uspio, ustaju"i i
ponovno pokuavaju"i. Poginuo je za ovu zemlju, Camarise, istu zemlju za koju ste se i vi borili, red koji ste se
trudili stvoriti, gdje slabi mogu proivjeti svoje ivote u miru, zati"eni od onih koji bi rabili silu da nametnu
svoje elje drugima." Princ se nagne blie Camarisovu licu, uhvativi i zadravi star%ev neskloni pogled. "Zar
njegova smrt ne"e zna%iti nita? Jer ako ne dobijemo ovu bitku, bit "e previe grobova da bi jedan vie ita
zna%io, a ne"e biti nikog tko bi oplakivao ljude poput Deornotha."
Jouini se prsti stisnu na vitezovoj ruci. "Vratite nam se, Camarise. Molim vas. Ne dopustite da njegova smrt
bude besmislena. Sjetite se bitaka iz svojega vremena, bitaka za koje znam da ih niste htjeli voditi, ali ste to
ibs@crostuff.net

256

u%inili jer je razlog bio ispravan i poten. Moraju li i sve te patnje postati besmislene? Ovo nam je posljednja
prilika. Iza nas dolazi tama."
Princ naglo ispusti star%evu ruku i okrene se, sjajnih o%iju. Simon, gledaju"i s vrata, osjeti kako mu se srce stee.
Camaris je jo stajao kao sle'en, prstiju rairenih na Deornothovu grobnom humku. Napokon se okrenuo i
spustio pogled na sebe, a onda polako podigao rog i dugo buljio u njega, kao da je bio neto dosad nevi'eno na
zelenoj zemlji. Sklopio je o%i, drhtavom ga rukom paljivo podigao k usnama i puhnuo.
Rog se oglasi. Prvi tanak ton rastao je i ja%ao, postaju"i sve glasniji i glasniji sve dok se nije %inilo da je potresao
sam zrak, krik u kojem kao da se nalazio sraz %elika i grmljavina kopita. Camaris, o%iju %vrsto stisnutih, uvu%e
dubok dah i ponovno zatrubi, ovaj put glasnije. Prodoran zov poletio je vrhom brda i razlegnuo se dolinom;
odjeci su se me'usobno proganjali zrakom. Tada zvuk zamre.
Simon otkrije da je drao ruke na uima. Mnogi drugi u skupini postupili su jednako.
Camaris je opet zurio u rog. Podigao je lice prema onima koji su ga gledali. Neto se promijenilo. O%i su mu
nekako postale dublje, tunije: u njima se nalazio sjaj svjesnosti kojeg prije nije bilo. Usta su mu se micala,
pokuavaju"i govoriti, ali iz njih nije dopro nikakav zvuk osim muklog siktaja. Camaris spusti pogled na bal%ak
Trna. Sporim, promiljenim pokretima, isukao gaje iz korica i podigao preda se. Linija svjetlucavog crnila kao da
je zasjekla ravno kroz sve slabiju svjetlost posli-jepodneva. Si "une kapljice maglovite kie okupile su se na
sje%ivu.
"Ja... morao sam znati... da moje... patnje jo nisu zavrile, moja krivnja jo nije oprotena." Glas mu bijae
bolno suh i grub, govor neobi%no sve%an. "Oh, moj Boe, moj voljeni i strani Boe, Tebi se pokoravam. Odsluit
"u svoju kaznu."
Starac padne na koljena pred zaprepatenom druinom. Dugo nita nije rekao, ve" se %inilo da se moli. Suze su
mu tekle niz obraze, stapaju"i se s kapima kie od kojih mu je lice blistalo na ukoenoj svjetlosti sunca.
Napokon, Camaris se osovi na noge i dopusti Isgrimnuru i Joui da ga odvedu odatle.
Simon osjeti da ga neto povla%i za ruku. Spustio je pogled. Binabi-kovi maleni prsti drali su mu rukav. Trolove
su o%i bile sjajne. "Zna li, Simone, svi smo se nali to zaboraviti. Sir Deornothovi ljudi, vojnici Naglimunda, zna
li kako su ga zvali? 'Prin%eva desna ruka.' (ak se ni Joua nije sjetio, nalazim se misliti. Sre"a... ili neto drugo,
prijatelju Simone." (ovje%uljak ponovno stisne Simonovu ruku, a onda pohita za princem.
Ganut, Simon se okrene, pokuavaju"i uhvatiti posljednji pogled na Camarisa. Miriamele je stajala pokraj vrata.
Uhvatila je Simonove o%i i uputila mu gnjevan pogled koji kao da je govorio: / ti si kriv za ovo.
Okrenula se i pola za Camarisom i ostalima natrag u Ku"u odlaska, ostavivi Simona samog u kinom vrtu.

Nebo puno zvijeri

(etiri snana %ovjeka, znoje"i se unato% hladnom no"nom povjetarcu i da"u"i od napora tegljenja teke
nosiljke uskim stubitem, oprezno su izvukli stolicu na kojoj se nalazio putnik nosiljke i odnijeli je do sredine
natkrivenog vrta. (ovjek na stolici bio je toliko zamotan u krzna i halje da je bio gotovo neprepoznatljiv, ali
visoka, elegantno odjevena ena iz istih stopa ustane sa svojeg sjedita i pode mu ususret s radosnim usklikom.
"Grofe Streavve!" re%e kneginja udova. "Tako mi je drago to ste doli. I u tako hladnu ve%er."
"Nessalanta, draga moja. Samo me va poziv moe izmamiti van po tako jezivom vremenu." Grof uzme njezinu
ruku u rukavici u svoju i prinese je usnama. "Oprostite mi to sam tako nepristojan da sjedim."
"Glupost." Nessalanta zapucketa prstima na grofove nosa%e i pokae im da prinesu njegov stolac blie njezinu.
Ponovno je sjela. "Iako mislim da postaje toplije. Svejedno, pravi ste dragulj, predivan dragulj to ste no"as
doli."
"Zadovoljstvo je biti u vaem drutvu, draga gospo." Streawe zakalje u svoj rup%i".
"Vrijedit "e vaeg truda, obe"avam." Ki"enom je gestom pokazala prema zvijezdama posutom nebu kao da mu
je sama zapovijedila da se prostre pred njima. "Pogledajte ovo! Bit "e vam tako drago to ste doli. Xannasavin
je briljantan %ovjek."
"Moja je gospa odve" ljubazna", re%e glas sa stubita. Grof Streavve, pomalo ograni%ene pokretljivosti,
nezgrapno izvije vrat da vidi govornika.
Mukarac koji se pojavio na ulazu u natkriveni vrt bio je visok i mrav, s duguljastim prstima koje je spojio kao u
molitvi. Nosio je veliku kovr%avu crnu bradu proaranu sjedinama. I njegove halje bile su tamne i posute
nabbanskim zvjezdanim simbolima. Hodao je izme'u redova stabala i grmova posa'enih u lonce s izvjesnom
otmjeno"u rode, a onda savio duga%ke noge i kleknuo pred kneginjom udovom. "Moja gospo, primio sam va
poziv s velikim zadovoljstvom. Uvijek je veselje sluiti vama." Okrenuo se prema Streaweu. "Kneginja
Nessalanta bila bi izvrstan astrolog da nije imala ve"e dunosti prema Nabbanu. Ona je izuzetno otroumna
ena."
ibs@crostuff.net

257

Ispod svoje kukuljice grof Perdruina se nasmijei. "To je svima poznato."
Neto u Streavveovu glasu nagna kneginju da oklijeva trenutak prije nego to je prozborila. "Xannasavin je
odve" ljubazan. Prou%ila sam samo pojedine osnove." (edno je prekriila ruke na grudima.
"Ah, ali da ste mogli biti moja u%enica," re%e Xannasavin, "kakve bismo sve tajne proniknuli, kneginjo
Nessalanta..." Glas mu bijae dubok i dojmljiv. "eli li moja gospa da otpo%nem?"
Nessalanta, koja je promatrala kako mu se usne pomi%u, protrese se kao da se odjednom probudila. "Ah. Ne,
Xannasavine, ne jo. Moramo pri%ekati mojeg najstarijeg sina."
Streawe je pogleda s iskrenim zanimanjem. "Nisam znao da je Beni-garis sljedbenik zvjezdanih tajni."
"To ga zanima", oprezno "e Nessalanta. "On je..." Ona podigne pogled. "Ah, evo ga!"
Benigaris se doe"e na krov. Dva straara u surkama s grbom vodomara slijedila su ga nekoliko koraka iza.
Vladaju"i knez Nabbana po%injao se malko debljati u struku, ali jo je bio visok, ple"at mukarac. Njegov brk bio
je tako bujan da mu je gotovo posve zakrivao usta.
"Majko", re%e kratko kad je stigao k malom skupu. Uzeo je njezinu ruku u rukavici i kimnuo, a onda se okrenuo
prema Streavveu. "Streavve. Nedostajali ste mi sino" za ve%erom."
Grof prinese svoj rup%i" usnama i zakalje. "Moje isprike, dobri Benigarise. Moje zdravlje, znate. Ponekad mi je
preteko ostaviti svoju odaju, %ak i kad se radi o glasovitom gostoprimstvu Sancellan Mahistre-visa."
Benigaris progun'a. "Pa, onda vjerojatno ne biste smjeli biti na ovom ledenom krovu." Okrenuo se prema
Nessalanti. "to tu radimo, majko?"
Kneginja udova namjesti izraz djevoja%ke uvrije'enosti. "Pa, zna savreno dobro to tu radimo. Ovo je vrlo
pogodna no" za %itanje zvijezda, a Xannasavin "e nam re"i to "e idu"a godina donijeti."
"Ako vam je po volji, Viso%anstvo." Xannasavin se pokloni knezu. "Mogu vam re"i to "e idu"a godina donijeti",
zarei Benigaris. "Nevolje i jo nevolja. Kamo god se okrenem, nalaze se problemi." Pogledao je Streawea.
"Znate kako je. Seljaci ele kruha, ali ako im ga dam, samo ele jo vie. Pokuao sam dovesti neke od onih
mo%varaca da pomognu raditi na itnim poljima - morao sam potroiti mnogo vojnika u onim pograni%nim
%arkama s thrithinkim divljacima, a sad svi baruni urlaju kako su im seljaci unova%eni, a polja ostavljena na
ugaru - ali oni vraji sme'i %ovje%uljci odbijaju do"i! to da radim, da poaljem trupe u onu prokletu mo%varu?
Bolje mi je bez njih."
"Kako dobro poznajem breme upravljanja zemljom", suosje"ajno "e Streavve. "Re%eno mi je da obavljate
juna%ki posao u tekim vremenima." Benigaris potvr'uju"i trne glavom. "A tu su i triput prokleti Ognjeni
plesa%i, koji sami sebe spaljuju i plae puk." Izraz mu se smrkne. "Nisam smio vjerovati Prvratesu..."
"Oprostite, Benigarise", re%e Streawe. "Nisam vas %uo - moje stare ui, znate. Prvratesu...?"
Knez Nabbana pogleda grofa. O%i mu se suze. "Nema veze. U svakom slu%aju, ova je godina bila pogana, a
dvojim da "e sljede"a biti ita bolja." Gorak osmijeh pomakne mu brk. "Ako ne uvjerim neke od nabbanskih
izaziva%a nereda da postanu Ognjeni plesa%i. Prili%an ih je broj koji bi po mojem miljenju vrlo dobro izgledali u
plamenu."
Streavve se nasmije, a onda ga potrese napadaj suhog kalja. "Vrlo dobro, Benigarise, vrlo dobro."
"Dosta s tim", zlovoljno "e Nessalanta. "Mislim da grijei, Benigarise - ova "e godina biti izvrsna. Osim toga,
nema potrebe za naga'anjem. Xannasavin "e ti re"i sve to mora znati."
"Ja sam tek ponizni promatra% nebeskih struktura, kneginjo", re%e astrolog. "Ali u%init "u to mogu..."
"I ako ne nai'e na neto bolje od godine koju upravo proivljavamo," progun'a Benigaris, "mogao bih te
gurnuti s krova."
"Benigarise!" Nessalantin glas, koji je dosad bio umiljat i djetinji, odjednom se izotri poput pucnja goni%eva
bi%a. "Ne"e tako govoriti preda mnom! Ne"e prijetiti Xannasavinu! Jesi li razumio!?"
Benigaris se gotovo neprimjetno trgne. "Bila je to samo ala. Svete mi krvi Aedonove, majko, ne uzrujavaj se
toliko." Poao je prema po-lunadsvodenoj stolici s kneevskim grbom i teko sjeo. "Hajde, %ovje%e", zastenjao
je, mahnuvi Xannasavinu. "Reci nam kakva %uda piu u zvijezdama."
Astrolog izvu%e sveanj svitaka iz svoje prostrane halje, zamahnuvi njima s izvjesnom dramati%no"u. "Kao to
je kneginja natuknula," po%ne, glasom glatkim i uvjebanim, "no"as je izvrsna no" za proricanje. Ne samo da su
zvijezde u iznimno povoljnoj konstelaciji nego je i samo nebo %isto od oluja i drugih smetnji." Nasmijeio se
knezu Beni-garisu. "Povoljan znak sam po sebi."
"Nastavi", re%e knez.
Xannasavin podigne smotani svitak i usmjeri ga prema krugu zvijezda. "Kao to moete vidjeti, Yuvenisovo
prijestolje je to%no iznad nas. Prijestolje je, dakako, veoma povezano s vladavinom nad Nabbanom, a tako je
bilo od starih poganskih vremena. Kad se manja svjetla kre"u njegovim poloajem, nasljednici carstva trebaju
pripaziti." Zastao je trenutak kako bi dopustio da im se vanost njegovih rije%i usije%e u pamet. "No"as moete
vidjeti da Prijestolje stoji uspravno, a da su na njegovu najviem rubu Zmija i Vuk Mixis posebno svijetli."
ibs@crostuff.net

258

Okrenuo se i pokazao prema drugom dijelu neba. "Sokol, ondje, i Krilati kornja sada su vidljivi na junom nebu.
Kornja uvijek donosi promjenu."
"Ovo je kao kakva privatna menaerija starih careva", nestrpljivo "e Benigaris. "Zvijeri, zvijeri, zvijeri. to sve to
zna%i?"
"To zna%i, moj gospodaru, da su pred ku"om Benidrivine velika vremena."
"Znala sam", zaprede Nessalanta. "Znala sam." "Po %emu to tvrdi?" upita Benigaris, kilje"i u nebo.
"Ne bih bio pravedan prema vaim visostima kad bih pokuao iznijeti objanjenje koje bi bilo prekratko", glatko
"e astrolog. "Dovoljno je re"i da zvijezde, koje su dugo govorile o oklijevanju, nesigurnosti i sumnji, sada
izjavljuju da dolazi vrijeme promjene. Velike promjene."
"Ali to bi moglo biti bilo to", progun'a Benigaris. "To bi moglo zna%iti da "e cijeli grad izgorjeti u plamenu."
"Ah, ali samo zbog toga to niste %uli sve to elim re"i. Postoje dva druga %imbenika, vrlo vana %imbenika.
Jedan je sam Vodomar - tamo, vidite ga?" Xannasavin pokae prema to%ki na isto%nom nebu. "Puno je svjetliji
nego to sam ga ikad vidio - a u ovo doba godine op"enito ga je prili%no teko vidjeti. Uspjeh vae obitelji
odavno se uspinjao i padao s
TORANJ ZELENOG ANELA
589
rastom i opadanjem Vodomarova svjetla, a on nije bio tako blistavo svijetao jo prije mog ro'enja. Neto od
velike vanosti dogodit "e se ku"i Benidrivine, moj gospodaru. Vaoj ku"i."
"A drugi?" (inilo se da Benigaris postaje zainteresiran. "Druga stvar koju si spomenuo?"
"Ah." Astrolog razmota jedan od svojih svitaka i prou%i ga. "To je neto to ne moete vidjeti u ovom %asu.
Uskoro "e se opet pojaviti Osvaja%eva zvijezda."
"Bradata zvijezda koju smo vidjeli lani i godinu prije?" Streavve je bio taj koji je prozborio, gorljivim glasom.
"Velika crvena stvar?"
"To je ta."
"Ali kad je dola, puk je od straha gotovo izgubio svoj plitki razum!" re%e Benigaris. "Mislim da su tako i po%ele
ove gluposti o sudnjem danu!"
Xannasavin kimne. "Nebeski se znakovi %esto pogreno %itaju, knee Benigarise. Osvaja%eva zvijezda "e se
vratiti, ali ona nije prete%a propasti, samo promjene. Kroz povijest dolazila je najaviti pojavu novog reda iz
sukoba i kaosa. Oglasila je kraj Carstva i zasjala nad posljednjim danima Khanda."
"A to je dobro!?" vikne Benigaris. "Veli da bi me neto to najavljuje pad nekog carstva trebalo usre"iti!?"
Izgledao je spreman sko%iti sa stolice i premlatiti astrologa.
"Ali, gospodaru moj, sjetite se Vodomara!" uurbano "e Xannasa-vin. "Kako bi ove promjene mogle ne i"i u
vau korist kad Vodomar blista tako sjajno? Ne, moj gospodaru, oprostite svojem poniznom sluzi to vas
naizgled na bilo koji na%in pou%ava, ali zar ne moete zamisliti situaciju u kojoj bi neko veliko carstvo propalo, a
da se blagostanje ku"e Benidrivine popravi?"
Benigaris brzo sjedne natrag, kao odgurnut udarcem. Buljio je u svoje ruke. "O tome "u s tobom razgovarati
kasnije", re%e napokon. "Sad nas malo ostavi same."
Xannasavin kimne. "Kako elite, moj gospodaru." Ponovno se naklonio, ovaj put u Streavveovu smjeru.
"Zadovoljstvo je napokon vas upoznati, grofe. Bila mi je %ast."
Grof odsutno kimne glavom, izgubljen u mislima poput Benigarisa.
Xannasavin poljubi Nessalantinu ruku, i cijelom se krovu lako nakloni, a onda ponovno sakupi svoje svitke i
uputi se prema stubama. Njegovi koraci izgube se u odjekuju"oj tami.
"Vidite?" upita Nessalanta. "Vidite zato ga toliko cijenim? On je briljantan %ovjek."
Streawe kimne. "Vrlo je impozantan. I uvjereni ste daje pouzdan?"
"Apsolutno. Predvidio je smrt mojeg sirotog mua." Njezino lice poprimi izraz duboke tuge. "Ali Leobardis nije
htio sluati, unato% mojim upozorenjima. Rekla sam mu, ako stupi nogom na erkvnlandsko tlo, da ga vie nikad
ne"u vidjeti. Rekao mi je da je to glupost."
Benigaris otro pogleda svoju majku. "Xannasavin ti je rekao da "e otac umrijeti?"
"Jest. Da je samo tvoj otac posluao."
Grof Streavve pro%isti grlo. "Pa, nadao sam se da "u mo"i ostaviti ove stvari za drugo vrijeme, Benigarise, ali
%uvi to tvoj astrolog kae - sluaju"i o sjajnoj budu"nosti koju ti predvi'a - mislim da bih trebao podijeliti svoje
misli s tobom sada."
Benigaris se okrene od nezadovoljnog promatranja svoje majke prema grofu. "O %emu govorite?"
"Doznao sam izvjesne stvari." Starac se ogleda oko sebe. "Ah, oprostite mi, Benigaris, ali bi li bilo nametljivo
zamoliti tvoje straare da se udalje iz dosluha?" Na%inio je %angrizav pokret prema dvojici naoruanih
ibs@crostuff.net

259

mukaraca koji su stajali nepomi%no i nijemo poput kamena tijekom cijele procedure. Benigaris progun'a i
mahne im da se udalje.
"Dakle?"
"Imam, kao to znate, mnogo izvora podataka", po%ne grof. "(ujem mnogo toga to %ak ni oni mo"niji od mene
nisu sposobni otkriti. Nedavno sam %uo neke stvari koje biste moda eljeli znati. O Eliji i njegovu ratu protiv
Joue. O... drugim stvarima." Zastao je i pogledao kneza pun o%ekivanja.
I Nessalanta se ustremila na svojoj stolici. "Nastavite, Streavve. Znate koliko cijenimo va savjet."
"Da," re%e Benigaris, "nastavite. Vrlo me zanima to ste %uli."
Grof se nasmijei, vu%jim osmijehom koji je pokazao njegove jo blistave zube. "Ah, da", re%e. "Zaista "e vas
zanimati..."
Eolair nije prepoznao Sithu koji je stajao na vratima Dvorane rezba-rija. Bio je odjeven konzervativno, barem
prema sithskim mjerilima, u koulju i hla%e blijedoute tkanine koja se svjetlucala poput svile. Njegova kosa bila
je crvenkastosmeda - najblia ljudskoj nijansi koju je grof dosad vidio - i bila je svezana u %vor navrh njegove
glave.
"Likimeva i Jiriki vele da morate po"i k njima." Stran%ev hernvstir-ski bio je nespretan i arhai%an poput onog koji
su rabili podzemljai. "Morate li pri%ekati trenutak ili moete do"i iz ovih stopa? Dobro bi bilo da do'ete iz ovih
stopa."
Eolair za%u Craobhana kako uvla%i dah kao da kani prosvjedovati zbog poziva, ali grof metne ruku na njegovu
miicu. Samo je zbog besmrtnikova nesavrenog govora to zvu%alo neotklonjivo - Eolair je pretpostavljao da bi
ga Sithe danima %ekali bez nestrpljenja.
"Jedna od vaeg naroda, vidarica, kod kraljeve je k"eri - s Maegwin", kazao je glasniku. "Moram razgovarati s
njom. Onda "u do"i."
Sitha, bezizraajnog lica, brzo kimne glavom poput kormorana koji grabi ribu iz rijeke. "Re"i "u njima." Okrenuo
se i ostavio odaju, ne%ujno hodaju"i %izmama po drvenom podu.
"Zar su oni sada ovdje gospodari?" upita srdito Craobhan. "Moramo li se prilagoditi njihovim mjerama?"
Eolair odmahne glavom. "To nije njihov na%in, stari prijatelju. Jiriki i njegova majka samo ele govoriti sa mnom,
siguran sam. Ne govore svi naim jezikom tako dobro kao njih dvoje."
"Svejedno mi se ne svi'a. Dovoljno smo dugo morali ivjeti sa Ska-lijevom %izmom pod vratom - kad "e
Hernvstirci u svojoj zemlji zauzeti mjesto koje im s pravom pripada?"
"Stvari se mijenjaju", blago "e Eolair. "Ali uvijek smo preivjeli. Prije pet stolje"a Fingilovi Rimerani otjerali su
nas u brda i na morske hridi. Vratili smo se. Sada su Skalijevi ljudi u bijegu, pa smo i njih nad-ivjeli. Sithe su
kudikamo laki teret, ne misli li?"
Starac se zabulji u njega, sumnji%avo namrtivi o%i. Napokon se nasmijei. "Ah, moj dobri grofe, trebali ste biti
sve"enik ili general. Uvijek predvi'ate posljedice."
"I ti, Craobhane. Ina%e danas ne bi ovdje stajao i tuio se."
Prije nego to je starac mogao odgovoriti, novi se Sitha pojavi na vratima, ovaj put sivokosa ena odjevena u
zeleno s platem od obla%nog srebra. Unato% boji svoje kose, nije izgledala starije od glasnika koji je netom
otiao.
"Kira'athu", re%e grof, ustaju"i. Glas mu je izgubio lako"u. "Moete li joj pomo"i?"
Sitha se zapilji u njega na trenutak, potom odmahne glavom; pokret se %inio neobi%no neprirodnim, kao da ga
je nau%ila iz knjige. "Sve je u redu s njezinim tijelom. Ali njezin je duh nekako skriven od mene, zaao duboko
unutra, poput mia kad sovina sjena preleti no"na polja."
"to to zna%i?" Eolair se borio da ukloni nestrpljenje iz svojih rije%i.
"Preplaena. Ona je preplaena. Ona je poput djeteta koje je vidjelo kako mu ubijaju roditelje."
"Vidjela je mnogo smrti. Pokopala je oca i brata."
Sithska ena polako mahne prstima. Taj pokret Eolair nije mogao protuma%iti. "Ne radi se o tome. Svatko, bio
taj Zida'va ili Sudhoda'va - Dijete Zore ili smrtnik - tko je proivio dovoljan broj godina, razumije smrt. Ona je
strana, ali razumljiva. Ali dijete je ne shva"a. A neto je na taj na%in pristupilo eni Maegwin - neto to je izvan
njezina poimanja. To joj je preplailo duh."
"Ho"e li se oporaviti? Moete li togod u%initi za nju?"
"Ne mogu nita vie. Tijelo joj je zdravo. Kamo je duh otiao, me'utim, druga je pri%a. Moram razmisliti o tome.
Moda postoji odgovor koji u ovom %asu ne mogu vidjeti."
Bilo je teko pro%itati Kira'athino ma%je lice, visokih jagodica, ali Eolair nije mislio daje zvu%ala vrlo optimisti%no.
Grof stisne ake i %vrsto ih pritisne o svoja bedra. "Mogu li/a togod u%initi?"
ibs@crostuff.net

260

Neto vrlo nalik na samilost pojavi se u Sithinim o%ima. "Ako je skrila svoj duh dovoljno duboko, samo ena
Maegwin moe sebe izvesti natrag. Vi to ne moete u%initi za nju." Zastala je kao da trai rije%i utjehe. "Budite
ljubazni. To je neto." Okrenula se i klize"i napustila dvoranu.
Nakon duge utnje, stari Craobhan prozbori. "Maegwin je luda, Eolaire."
Grof podigne ruku. "Nemoj."
"Ne moete to promijeniti odbijanjem da me sasluate. Bilo joj je sve gore i gore dok ste izbivali. Rekao sam
vam gdje smo je pronali - gore na Bradach Toru, kako bunca i pjeva. Sjedila je nezati"ena od vjetra i snijega
Mircha bogzna kako dugo. Rekla je da je vidjela bogove."
"Moda ih je i vidjela", gorko "e Eolair. "Nakon svega to sam vidio u ovih prokletih dvanaest mjeseci, tko sam
ja da u nju sumnjam? Moda je sve to bilo previe za nju..." Ustao je, trljaju"i svoje mokre dlanove o hla%e. "Sad
se idem sastati s Jirikijem."
Craobhan kimne. O%i su mu bile vlane, ali usta je stisnuo u %vrstu liniju. "Nemojte sebe upropastiti, Eolaire. Ne
predajte se. Trebamo vas %ak i vie od nje."
"Kad se Isorn i ostali vrate," re%e grof, "reci im kamo sam otiao. Zamoli ih da me pri%ekaju, ako bi bili tako
dobri - mislim da ne"u dugo ostati kod Sitha." Pogledao je van prema nebu koje se tamnilo prema sutonu. "Htio
bih no"as razgovarati s Isornom i Uleom." Potapao je starca po ramenu prije nego to je izaao iz Dvorane
rezbarija.
"Eolaire."
Okrenuo se na vanjskim vratima i pronaao Maegwin kako stoji na ulazu u hodnik iza njega. "Moja gospo. Kako
se osje"ate?"
"Dobro", lako "e ona, ali o%i su joj govorile suprotno. "Kamo idete?"
"Idem pohoditi..." Prekinuo se. Umalo je rekao "bogove". Zar je ludilo bilo zarazno? "Idem razgovarati s
Jirikijem i njegovom majkom."
"Ne poznajem ih", re%e ona. "Ali svejedno bih rado pola s vama."
"Pola sa mnom?" Nekako se %inilo %udnim.
"Da, grofe Eolaire. eljela bih po"i s vama. Zar je to tako strano? Nismo toliki neprijatelji, zasigurno?" Bilo je
upljine u njezinim rije%ima, poput ale izre%ene na najvioj stubi vjeala.
"Naravno da moete, moja gospo", urno "e on. "Maegwin. Naravno."
Iako Eolair nije mogao razaznati nikakve nove dodatke sithskom logoru koji se prostirao irokom povrinom
Hernova brijega, on se ipak %inio sloenijim nego nekoliko dana ranije, vie povezan sa zemljom. Izgledao je kao
da nije bio proizvod nekoliko dana rada, ve" da je stajao ondje otkad je brdo bilo mlado. Odlikovao se mirom i
mekim, prirodnim kretanjem: raznobojne atorske ku"e pomicale su se i njihale poput biljaka na virovima
potoka. Grof osjeti trenutak iritacije, odjek Craobhanova nezadovoljstva. Kakvo su pravo Sithe imali da se ovdje
tako udobno smjeste? (ija je ovo naposljetku bila zemlja?
Trenutak kasnije zaustavio se. Bila je to samo priroda vilinskog naroda. Unato% njihovim velikim gradovima, koji
su sada bile ruevine opsjedane imiima, ako je Mezutu'a bila ikakav pokazatelj, bili su narod koji nije bio
ukorijenjen na jednom mjestu. Prema na%inu kako je Jiri-ki govorio o Vrtu, njihovu praiskonskom domu, %inilo
se jasnim da su se, unato% eonima dugom boravku na Osten Ardu, svejedno osje"ali jedva neto vie od putnika
u ovoj zemlji. ivjeli su u vlastitim glavama, u svojim pjesmama i uspomenama. Hernov brijeg bilo je samo jo
jedno mjesto.
Maegwin je utke hodala pokraj njega, uko%ena lica kao da je skrivala nemirne misli. Sjetio se vremena prije
mnogo godina kad ga je dovela da gleda kako se jedna od njezinih ljubljenih svinja koti. Neto je otilo po zlu i
pri kraju prasenja krma%a je po%ela skvi%ati od bola. U %asu kad su izvadili dva mrtva pra%i"a, jednog jo
umotanog u krvavu pup%anu vrpcu koja ga je zadavila, krma%a se u panici otkotrljala na jedno od svoje ostale
novoro'en%adi.
U cijeloj toj krvavoj mori, Maegwin je imala izraz prili%no sli%an ovom sada. Tek kad su krma%u spasili, a ostatak
legla po%eo sisati, dopustila je sebi da izgubi vlast nad sobom i zapla%e. Sjetivi se toga, Eo-lair odjednom pojmi
da je to bio posljednji put to mu je dopustila da je zagrli. (ak i dok se alostio zbog nje, pokuavaju"i shvatiti
njezinu tugu za smr"u bi"a koja su njemu bila samo ivotinje, osjetio ju je u svojim rukama, njezine grudi na
svojima, i spoznao daje postala ena, iako je bila vrlo mlada. Bio je to %udan osje"aj.
"Eolaire?" Bilo je natruhe drhtaja u Maegwininu glasu. "Mogu li vas neto upitati?"
"Svakako, gospo." Nije mogao otresti uspomenu na sebe dok ju je grlio, krv na njihovim rukama i odje"u dok su
kle%ali na slami. Tada se nije osje"ao ni upola tako bespomo"no kao sada.
"Kako... kako ste umrli?"
Isprva je mislio da ju je krivo %uo. "Oprostite, Maegwin. Kako sam to?"
ibs@crostuff.net

261

"Kako ste umrli? Stidim se to vas ve" nisam upitala? Je li to bila smrt kakvu ste zasluili, plemenita? Oh, nadam
se da nije bila bolna. Mislim da to ne bih podnijela." Pogledala gaje brzo, a onda se drhtavo nasmijeila. "Ali,
naravno, to nije vano, jer sada ste tu! Sve je iza nas."
"Kako sam umro?" Nestvarnost toga potresla ga je poput udarca. Povukao ju je za ruku i zaustavio se. Stajali su
na otvorenom potezu trave s Likimevinom ogradom na domet kamena daleko. "Maegwin, ja nisam mrtav.
Dotaknite me!" Ispruio je ruku i uzeo njezine hladne prste. "iv sam! Kao i vi!"
"Pala sam upravo kad su bogovi doli", sanjivo "e ona. "Mislim da me Skali udario - barem je njegova sjekira
posljednje %ega se sje"am prije nego to sam se probudila ovdje." Drhtavo se nasmijala. "To je smijeno. Moe li
se %ovjek probuditi na nebu? Ponekad, otkad sam ovdje, %ini mi se da vrlo malo spavam."
"Maegwin." On joj stisne ruku. "Posluajte me. Nismo mrtvi." Eo-lair osjeti da je spreman zaplakati i gnjevno
strese glavom. "Jo ste u Hernvstiru, mjestu gdje ste se rodili."
Maegwin ga pogleda s neobi%nim sjajem u o%ima. Na trenutak grof pomisli da je napokon dopro do nje. "Znate,
Eolaire," polako "e ona, "dok sam bila iva, uvijek sam se bojala. Bojala da "u izgubiti ono to volim. Bojala sam
se %ak i razgovarati s vama, najbliim prijateljem kojeg sam ikad imala." Stresla je glavom. Kosa joj zaleprsa na
povjetarcu koji se kretao brdom, otkrivi njezin duga%ki, bijeli vrat. "Nisam vam %ak mogla re"i da sam vas
voljela, Eolaire - da sam vas voljela sve dok me nije zapeklo u dui. Bojala sam se da "ete me otjerati od sebe
ako vam kaem i da ne"u vie imati %ak ni vae prijateljstvo."
Eolairu se u%ini kako "e mu srce prepu"i, kao napukli kamen udaren maljem. "Maegwin, ja... nisam znao." Je li i
on nju volio? Bi li joj pomogao da kae kako jest, bila to istina ili ne? "Bio sam... bio sam slijep", promuca on.
"Nisam znao."
Ona se tuno osmjehne. "To sada nije vano", izusti sa strahotnom sigurno"u. "Prekasno je gristi se zbog takvih
stvari." Stisnula mu je ruku i ponovno ga povela naprijed.
Preao je posljednjih nekoliko koraka prema modropurpurnom Liki-mevinu zdanju poput %ovjeka nastrijeljena u
mraku, tako iznena'ena da hoda i ne shva"aju"i da je umoren.
Jiriki i njegova majka nalazili su se u tihom, ali napetom razgovoru kad su Eolair i Maegwin stupili kroz prsten
tkanine. Likimeva je jo nosila svoj oklop; njezin sin bio je odjeven u meke ruho.
Jiriki podigne pogled. "Grofe Eolaire. Sretni smo to ste mogli do"i. Moramo vam neto pokazati i re"i." O%i mu
zasvijetle kad opaze Eolai-rovu suputnicu. "Gospo Maegwin. Dobro doli."
Eolair osjeti da se Maegwin napela, ali je izvela mali naklon. "Moj gospodaru", re%e. Grof nije mogao a da se ne
upita to je vidjela. Ako je Jiriki bio nebeski bog Brvnioch, kime je drala njegovu majku? to je vidjela kad je
pogledala namrekano platno svud oko njih, vo"ke i umiru"e poslijepodnevno svjetlo, strana lica ostalih Sitha?
"Molim, sjednite." Bilo je %udno koliko je melodi%an a istovremeno opor bio Likimevin glas. "elite li kakvu
okrepu?"
"Nita za mene, hvala." Eolair se okrene prema Maegwin. Ona strese glavom, ali o%i joj bijahu daleke, kao da se
povla%ila pred onim to je lealo ispred nje.
"Onda ne %ekajmo ni %asa", re%e Likimeva. "Moramo vam neto pokazati." Ona pogleda prema sme'okosom
glasniku koji je ranije posjetio Taig. On stupi naprijed, spustivi vre"u koju je drao u rukama. Vjetim pokretom
odrijei ue i iskrene je. Neto tamno otkotrlja se na travu.
"Suza mi Rhvnnovih!" zagrcne se Eolair.
Skalijeva glava leala je pred njim, razjapljenih usta, rairenih o%iju. Gusta, uta brada bila je sada gotovo sasvim
grimizna, umrljana krvlju koja je iscurila iz njegova presje%enog vrata.
"Evo vaeg neprijatelja, grofe Eolaire", re%e Likimeva. Ma%ka koja je ubila pticu mogla ju je ispustiti pred noge
svojeg gospodara s istim mirnim zadovoljstvom. "On i jo nekoliko desetaka njegovih ljudi napokon se predalo,
u brdima isto%no od Grianspoga."
"Odnesite je, molim vas." Eolair osjeti da mu se eludac die. "Nisam ga morao vidjeti takva." Na trenutak je
zabrinuto pogledao Mae-gwin, ali ona nije %ak ni promatrala: njezino blijedo lice bilo je okrenuto prema sve
tamnijem nebu iza zidova ogra'enog prostora.
Za razliku od njezine plamenocrvene kose, Likimevine su obrve bile bijele, dvije pruge poput uskih oiljaka iznad
njezinih o%iju. Nadigla je jednu od njih u neobi%no ljudskom izrazu podrugljive nevjerice. "Va princ Sinnach
pokazivao je svoje poraene neprijatelje na ovaj na%in."
"To je bilo prije petsto godina!" Eolair povrati svoju uobi%ajenu mirno"u. "Oprostite, gospodarice, ali mi smo se
smrtnici promijenili nakon toliko vremena. Nai su preci moda bili okrutniji od nas." Progutao je pljuva%ku.
"Vidio sam mnoge smrti, ali ovo me iznenadilo."
"Nismo kanili vrije'ati." Likimeva uputi Jirikiju neto nalik na znakovit pogled. "Mislili smo da "e vam se srca
razveseliti kad ugledate to se dogodilo onom koji je porazio i porobio va narod."
ibs@crostuff.net

262

Eolair udahne. "Razumijem. Ni ja nisam htio vrije'ati. Zahvalni smo vam na pomo"i. Zahvalni preko svake
mjere." Nije mogao a da opet ne pogleda krvavu stvar na travi.
Glasnik se sagne i pokupi Skalijevu glavu za kosu te je ubaci u vre"u. Eolair je morao obuzdati nagon da upita
to se dogodilo s ostatkom Otronosog. Vjerojatno su ga ostavili strvinarima negdje u onim hladnim isto%nim
brdima.
"To je dobro", re%e Likimeva. "Jer elimo vau pomo"." Eolair se uspravi. "Sto moemo u%initi?"
Jiriki se okrene prema njemu. Lice mu je bilo jo bezizraajnije nego obi %no. Zar nekako nije odobravao gestu
svoje majke? Eolair odbaci tu pomisao. Pokuavati razumjeti Sithe bilo je prizivati zbunjenost koja je grani%ila s
bezumljem.
"Sada kad je Skali mrtav, a posljednje od njegovih %eta rastjerane po zemlji, na cilj ovdje je ispunjen", re%e
Jiriki. "Ali tek smo stupili nogama na stazu. Sad nae putovanje zaista po%inje."
Dok je govorio, njegova majka posegne iza sebe i izvu%e vr%, pove"i, ali neobi%no ljubak predmet preliven
tamnomodrom caklinom. Spustila je dva prsta u nj, a potom ih izvadila. Vrhovi bijahu umrljani sivo-crnom
bojom.
"Rekli smo vam da ovdje ne moemo ostati", nastavi Jiriki. "Moramo dalje u Ujin e-d'a Sikhunae - mjesto koje vi
zovete Naglimund."
Polako, kao da izvodi obred, Likimeva po%ne tapkati svoje lice. Stala je risati tamne pruge po svojim obrazima i
oko o%iju.
"A... a to Hernvstirci mogu u%initi?" upita Eolair. Imao je teko"a u odvajanju pogleda s Jirikijeve majke.
Sitha na trenutak spusti glavu, a onda je podigne i uhvati grofov pogled, prisiljavaju"i ga da obrati panju. "U
ime krvi koju su naa dva naroda prolila jedan za drugog, traim od vas da poaljete %etu svojih sunarodnjaka da
nam se pridrue."
"Da vam se pridrue?" Eolair pomisli na blistav, trubljama pra"en juri Sitha. "Od kakve vam pomo"i moemo
biti?"
Jiriki se nasmijei. "Podcjenjujete se - a nas precjenjujete. Vrlo je vano da zauzmemo dvorac koji je neko"
pripadao Joui, ali to "e biti bitka kao nijedna druga. Tko zna kakvu bi iznena'uju"u ulogu smrtnici mogli
odigrati kad se U-vrtu-ro'eni sukobe? Postoje stvari koje vi moete, a mi ne moemo. Nas je sada malo.
Trebamo va narod, Eolaire. Trebamo vas."
Likimeva je iscrtala krinku oko svojih o%iju, na %elu i obrazima, te je njezin jantarni pogled plamtio u tami poput
dragulja u kamenoj pukotini. Povukla je tri linije od donje usne do brade.
"Ne mogu prinuditi svoj narod, Jiriki", re%e mu Eolair. "Posebno ne nakon svega to im se dogodilo. Ali ako ja
odem, mislim da "e mi se drugi pridruiti." Razmislio je o potrebama %asti i dunosti. Osveta protiv Skalija bila
mu je uskra"ena, ali %inilo se da je Rimeranin bio tek Elijino oru'e - i oru'e jo strasnijeg neprijatelja. Hernvstir
je bio slobodan, ali rat nipoto nije zavrio. Grof je tako'er otkrio izvjesnu privla%nost u ideji ne%eg tako
izravnog kao to je bitka. Sloen pothvat ponovnog preuzimanja Hernvstira i hvatanje u kotac s Maegwininim
ludilom doimali su se kao neostvariv zadatak.
Nebo nad njima bilo je tamnomodro, boje Likimevina lon%i"a. Neki od Sitha iznijeli su kugle svjetla koje su
postavili na drvene stalke oko ogra'enog prostora; grane vo"aka, osvijetljene odozdo, zlatno su plamsale.
"Po"i "u s vama u Naglimund, Jiriki", on napokon izusti. Craobhan "e mo"i nadgledati narod Hernvsadharca,
zaklju%io je, i paziti na Mae-gwin i Lluthovu enu Inahvven. Craobhan "e nastaviti rad na obnovi zemlje - bio je
to zadatak koji je savreno odgovarao starcu. "Dovest "u sa sobom sve svoje ratnike koji budu voljni po"i."
"Hvala vam, grofe Eolaire. Svijet se mijenja, ali neke su stvari uvijek istinite. Srca Hernvstiraca su postojana."
Likimeva odloi svoj lon%i", otare prste o %izme - ostavili su iroku mrlju - i ustane. Bojenjem svojeg lica
promijenila se u neto jo egzoti%nije, jo strasnije.
"Onda smo se dogovorili", re%e ona. "Kad svane tre"e jutro od ve%eras, odjahat "emo u Ujin e-d'a Sikhunae."
(inilo se da joj o%i iskre na svjetlu kristalnih kugli.
Eolair jo nije dugo mogao izdrati njezin pogled, ali nije mogao umiriti svoju znatielju. "Oprostite,
gospodarice", re%e. "Nadam se da nisam nepristojan. Mogu li upitati to ste stavili na lice?"
"Pepeo. Korotni pepeo." Proizvela je zvuk u dubini grla, tanak uzdah koji je mogao biti uzrokovan sjetom ili
o%ajem. "Ne moe pojmiti, smrtnice, ali svejedno "u ti re"i. Idemo u rat protiv Hikeda'va."
Nakon trenutka stanke, dok je Eolair pokuavao doku%iti stoje mislila, Jiriki prozbori. Glas mu bijae blag,
turoban. "Sithe i Norni iste su krvi, grofe Eolaire. Sada se protiv njih moramo boriti." Podigao je ruku i na%inio
pokret kao kad se gasi plamen svije"e - treperenje, a onda mir. "Morat "emo ubijati %lanove vlastite obitelji."
Maegwin je utjela ve"inu puta natrag. Tek kad su se kosi krovovi Taiga pojavili pred njima, prozborila je.
"Idem s vama. elim vidjeti kako bogovi ratuju."
On divlje odmahne glavom. "Ostat "ete ovdje s Craobhanom i ostalima."
ibs@crostuff.net

263

"Ne. Ako me ostavite za sobom, slijedit "u vas." Glas joj je bio miran i siguran. "U svakom slu%aju, Eolaire, zato
zvu%ite tako prestraeno? Ne mogu dvaput umrijeti, zar ne?" Nasmijala se malko preglasno.
Eolair se uzalud prepirao s njom. Naposljetku, upravo kad je bio na rubu da izgubi strpljenje, misao mu padne
na um.
Vidarica je rekla da sama mora prona"i put natrag. Moda je ovo dio njega?
Ali opasnost. Sigurno nije smio ni pomisliti da joj dopusti takav rizik. Ne"e je mo"i sprije%iti da ga slijedi ako je
ostavi za sobom - luda ili ne, nitko u cijelom Hernvsadharcu nije bio ni upola tako tvrdoglav kao Lluthova k"i.
Bogovi, zar je bio proklet? Nije ni %udo to je gotovo %ez-nuo za brutalnom jednostavno"u bitke.
"Razgovarat "emo o tome kasnije", re%e on. "Umoran sam, Mae-gwin."
"Nitko ne bi smio biti umoran na ovom mjestu." U glasu joj se %uo jedva zamjetan prizvuk trijumfa. "Brinem se
za vas, Eolaire."
Simon je izabrao otvoreno, nezasjenjeno mjesto blizu Sesuad'rina vanjskog zida. Sunce je danas zaista sjalo,
iako je bilo dovoljno vjetrovito da su i on i Miriamele nosili plateve. Ipak, bilo je ugodno spustiti kukuljicu i
osjetiti sunce na zatiljku. "Donio sam malo vina." Simon izvadi mjeinu i dva kalea iz svoje vre"e. "Sangfugol
veli da je dobro -mislim daje iz Perdruina." Nervozno se nasmijao. "Zato bi najednom mjestu bilo bolje nego na
nekom drugom? Gro'e je gro'e."
Miriamele se nasmijei. (inila se umornom: sjene su leale pod njezinim zelenim o%ima. "Ne znam. Moda ih
druga%ije uzgajaju."
"Nije vano." Simon paljivo usmjeri mlaz iz vinske mjeine u prvi kale, a potom u drugi. "Jo nisam siguran
svi'a li mi se vino - Rahela mi nikad nije doputala da ga pijem. 'Vraja krv', tako ga je zvala." "Nadzornica
sobarica?" Miriamele se namrti. "Bila je mrska ena." Simon joj doda kale. "I ja sam neko" tako mislio.
Svakako je bila naprasita. Ali trudila se to je najbolje mogla oko mene, pretpostavljam. A ja sam joj samo
oteavao." Pridigao je vino usnama, putaju"i da mu gor%ina te%e preko jezika. "Pitam se gdje je sada? Jo u
Visotvr'i? Nadam se da je dobro. Nadam se da joj nisu naudili." Nasmijao se - kad samo pomisli da je gajio
takve osje"aje prema Zmajevnoj! - a onda naglo podigao pogled. "Oh, ne. Ve" sam otpio. Zar ne bismo neto
trebali re"i - di"i zdravicu?"
Miriamele sve%ano podigne svoj kale. "Za tvoj ro'endan, Simone." "I tvoj, princezo Miriamele."
Sjedili su i neko vrijeme pili u tiini. Vjetar je postrance pritiskivao travu, spljotivi je u promjenjivim uzorcima
kao da se neka nevidljiva zvijer valjala u nemirnom snu. "Raed po%inje sutra", re%e on. "Ali mislim da je Joua
ve" odlu%io to mu je %initi."
"I"i "e u Nabban." U glasu joj se %ula tiha gor%ina.
"to je loe u tome?" Simon pokae prema njezinu kaleu, koji bijae prazan. "I to je po%etak."
"Pogrean po%etak." Zurila je u njegovu ruku dok je uzimala kale. Pomnost njezina pogleda probudi u njemu
nelagodu. "Oprosti, Simo-ne. Samo sam nezadovoljna stanjem stvari. Mnogih stvari."
"Sasluat "u te ako eli razgovarati. Postao sam dobar slua%, princezo."
"Ne zovi me princezo'V Kad je opet prozborila, glas joj je bio meki. "Molim te, Simone, nemoj i ti. Neko" smo
bili prijatelji, kad nisi znao tko sam. Sada mi to treba."
"Svakako... Miriamele." Uzeo je dah. "Zar sada nismo prijatelji?"
"Nisam tako mislila." Ona uzdahne. "To je isti problem kao i s Jo-uinom odlukom. Ne slaem se s njim. Mislim
da moramo krenuti izravno na Erkvnland. Ovo nije rat kakav bi vodio moj djed - mnogo je gori, mnogo mra%niji.
Bojim se da "emo zakasniti ako pokuamo najprije pokoriti Nabban."
"Zakasniti na to?"
"Ne znam. Imam takve osje"aje, takve ideje, ali nemam nita %ime bih dokazala da su stvarni. To je dovoljno
loe, ali zato to sam princeza - zato to sam k"i Velikog kralja - oni me svejedno sasluaju. Onda svi pokuavaju
prona"i uljudan na%in da me ignoriraju. Bilo bi bolje da mi jednostavno kau da utim!"
"Kakve sve to ima veze sa mnom?" tiho upita Simon. Miriamele je zatvorila o%i, kao daje gledala neto unutar
sebe. Gledaju"i crveno zlato njezinih trepavica, njihovu si"unu njenost, %inilo mu se da se raspada.
"(ak i ti, Simone, koji si me upoznao kao slukinju - ne, kao slugu!" Ona se nasmije, ali o%i joj ostanu sklopljene.
"(ak i ti, Simone, kad me gleda, ne gleda samo mene. Vidi ime mojeg oca, dvorac u kojem sam odrasla,
skupe haljine. Gleda... princezu." Izrekla je tu rije% kao daje ozna%avala neto strano i lano.
Simon je dugo buljio u nju, promatraju"i njezinu vjetrom noenu kosu, mekanu liniju njezina obraza. Gorio je da
joj kae to je zaista vidio, ali znao je da nikad ne bi mogao prona"i prave rije%i; sve bi ispalo kao sanjarsko
blebetanje. "Ti si ono to jesi", re%e napokon. "Nije li jednako himbeno pokuavati biti netko drugi kao to se
drugi pretvaraju da razgovaraju s tobom, a ne s jednom... princezom?"
Njezine se o%i naglo otvore. Bile su tako jasne, tako pronicave! Odjednom je pojmio kako je moralo biti onome
tko bi stao pred njezina djeda, Svijetlog Ivana. Podsjetilo ga je i na ono to je sam bio: nezgrapni slugan koji je
ibs@crostuff.net

264

postao vitez samo zahvaljuju"i slu%aju. U ovom %asu %inila mu se bliom nego ikad, ali istovremeno se ponor
izme'u njih %inio irokim poput oceana.
Miriamele je netremice zurila u njega. Nakon par trenutaka on posramljeno odvrati pogled. "ao mi je."
"Neka ti ne bude." Glas joj bijae ustar, ali nekako nije odgovarao osornom izrazu njezina lica. "Neka ti ne
bude, Simone. I razgovarajmo o ne%em drugom." Okrenula se da pogleda preko lelujave trave na vrhu brijega.
Neobi%an, buran trenutak je minuo.
Dovrili su vino i podijelili kruh i sir. Da se po%aste, Simon je izvadio u li"e zamotan sveanj slatkia koje je
kupio od jednog torbara na maloj trnici Novog Gadrinsetta, male kuglice na%injene od meda i prenih zrna ita.
Razgovor je ubrzo skrenuo na druge stvari, na mjesta i %udesa koja su oboje vidjeli. Miriamele je pokuala
pripovijedati Simo-nu o Niskiji Gan Itai i njezinu pjevanju, o na%inu na koji je rabila svoju glazbu da povee nebo
i more. Zauzvrat, Simon je pokuao objasniti kako je bilo nalaziti se u Jirikijevoj ku"i pokraj rijeke i vidjeti Yasiru,
ivi ator od leptira. Pokuao je opisati njenu, zastrauju"u Amerasu, ali je zapeo. Jo je bilo mnogo boli u toj
uspomeni.
"A to je s onom drugom sithskom enom?" upita Miriamele. "Onom koja je ovdje. Aditu." "Kako to misli?"
"Sto misli o njoj?" Ona se namrti. "Mislim da se ne zna ponaati." Simon tiho frkne. "Vjerojatnije je da se
ponaa na svoj na%in. Oni nisu poput nas, Miriamele."
"Pa, onda ne drim mnogo do Sitha. Ona se odijeva i vlada poput kr%marske djevoj%ure."
Morao je suspregnuti jo jedan osmijeh. Adituin trenutni stil odijevanja bio je gotovo nevjerojatno suzdran u
usporedbi s ruhom koje je nosila u Jao e-Tinukai'iju. Bila je istina da je jo %esto pokazivala vie od svoje
utosmede koe nego to su stanovnici Novog Gadrinsetta smatrali doli%nim, ali Aditu se o%ito trudila svim
silama da ne zaprepasti
svoje prijatelje smrtnike. to se njezina vladanja ticalo... "Mislim da nije tako loa", re%e on.
"Pa, naravno." Miriamele se definitivno srdila. "Bleji za njom poput teleta."
"Nije istina!" re%e on, ope%en. "Ona je moja prijateljica."
"To je lijepa rije%. (ula sam kako je rabe i vitezovi mojeg oca, kad opisuju enu kojoj nije doputeno prije"i
crkveni prag." Miriamele se uspravi. Nije ga samo zadirkivala. Gnjev koji je prije osjetio tako'er bijae tu. "Ne
krivim te - takva je narav mukaraca. Ona je vrlo privla%na, na svoj %udni na%in."
Simonov je smijeh bio otar. "Nikad ne"u shvatiti", re%e. "to? Shvatiti to?"
"Nema veze." On strese glavom. Bilo bi dobro vratiti razgovor na sigurnije tlo, zaklju%i on. "Ah, zamalo sam
zaboravio." On se okrene i posegne u vre"u koju je naslonio na vremenskim prilikama ugla%an zid. "Ovo je
proslava naih ro'endana. Vrijeme je za davanje darova."
Miriamele podigne pogled, pogo'ena. "Oh, Simone! Ali nemam ti to darovati!"
"To to si ovdje dovoljan je dar. Vidjeti te ivu i zdravu nakon toliko vremena..." Glas mu prepukne, pretvorivi
se u nedoli%no piskuta-nje. Da prikrije svoju ozloje'enost, on pro%isti grlo. "Ali u svakom slu%aju, ve" si mi dala
lijep dar - svoj al." Rastegnuo je svoj ovratnik da ona vidi gdje se ovio oko njegova duga%kog vrata. "Najljepi
dar koji mi je ikad Ifko dao, mislim." Nasmijeio se i opet ga skrio. "A sad elim neto darovati tebi." Posegnuo
je u svoju vre"u i izvukao neto duguljasto i tanko umotano u tkaninu.
"to je to?" Briga kao da joj je skliznula s lica, ostavivi je nalik na dijete dok je poklanjala potpunu pozornost
tajanstvenom zaveljaju. "Otvori ga."
To je i u%inila, odmotavi tkaninu i razotkrivi bijelu sithsku strijelu, trak bjelokosne vatre.
"elim da je ti ima."
Miriamele pogleda sa strijele u Simona. Lice joj problijedi. "O, ne", dahne ona. "Ne, Simone, ne mogu."
"Kako to misli? Naravno da moe. To je moj dar tebi. Binabik je rekao da ju je izradio Sitha Vindaomevo,
davno prije nego to itko od nas moe zamisliti. To je jedino to mogu dati, to je vrijedno jedne princeze,
Miriamele - a svi'alo ti se to ili ne, ti jesi princeza."
"Ne, Simone, ne." Gurnula je strijelu i njezinu tkaninu u njegove ruke. "Ne, Simone. To je neto najljepe to je
itko u%inio za mene, ali ne mogu je uzeti. Nije to obi%na stvar, to je Jirikijevo obe"anje tebi - zalog. Ti si mi to
rekao. Previe je vana. Sithe takve stvari ne dijele bez razloga."
"Ni ja", gnjevno "e Simon. Dakle %ak ni to nije bilo dovoljno dobro, pomisli. Pod tankim slojem bijesa o"utio je
veliku bol. "elim da je ti ima."
"Molim te, Simone. Hvala ti - ne zna koliko si ljubazan prema meni - ali previe bi me boljelo da ti je uzmem.
Ne mogu."
Zbunjen, povrije'en, Simon sklopi prste oko strijele. Njegov poklon bio je odbijen. Osjetio se divljim i punim
ludosti. "Onda pri%ekaj tu", re%e i ustane. Bio je na rubu vikanja. "Obe"aj mi da ne"e ostaviti ovo mjesto dok se
ne vratim."
ibs@crostuff.net

265

Ona ga nesigurno pogleda, zaklonivi o%i od sunca. "Ako eli da ostanem, Simone, ostat "u. Ho"e li dugo
izbivati?"
"Ne"u." Okrenuo se prema tronim vratima velikog zida. Prije nego to je preao deset koraka, ubrzao je u trk.
Kad se vratio, Miriamele je jo sjedila na istom mjestu. Pronala je ipak koji je skrio kao posljednje
iznena'enje.
"Oprosti," re%e ona, "ali bila sam nemirna. Otvorila sam ga, ali jo ga nisam kuala." Pokazala mu je zrna
poredana na prepolovljenom plodu poput nizova dragulja. "to ima u ruci?"
Simon isu%e svoj ma% iz zamotuljka svojeg plata. Dok ga je Miriamele promatrala, s jo poprili%no strepnje, on
klekne pred njom.
"Miriamele... Princezo... Dajem vam jedini dar koji mi je jo preostao." Pruio je bal%ak svojeg ma%a prema njoj,
pognuvi glavu i zure"i %vrsto u gustu travu oko svojih %izama. "Svoju slubu. Sad sam vitez. Pri-seem da si
moja gospodarica i da "u ti sluiti kao tvoj zatitnik... ako me ho"e."
Simon podigne pogled kraji%kom oka. Miriamelino lice bilo je preplavljeno osje"ajima, od kojih nijedan nije
mogao razaznati. "Oh, Simone", re%e ona.
"Ako me ne"e ili ne moe uzeti iz nekog razloga kojeg u svojoj gluposti nisam svjestan, samo mi reci. Jo
moemo biti prijatelji."
Nastade duga stanka. Simon je opet gledao u pod i osjetio da mu se vrti u glavi.
"Naravno", napokon "e ona. "Naravno da te ho"u, dragi Simone." U glasu joj se %uo neobi%an prizvuk.
Isprekidano se nasmijala. "Ali nikad ti ovo ne"u oprostiti."
Podigao je pogled, prestraen, da vidi je li se alila. Usta su joj bila izvijena u drhtavi polusmijeak, ali o%i je
ponovno imala sklopljene. Na trepavicama joj je blistalo neto nalik na suze. Nije mogao re"i je li bila sretna ili
tuna.
"Sto da u%inim?" upita ona.
"Nisam siguran. Uzmi bal%ak, a onda mi dotakni ramena sje%ivom, valjda, kao to mi je Joua u%inio. Reci: 'Bit
"e moj vitez.'"
Ona uzme bal%ak i prinese ga na trenutak uz svoj obraz, a onda podigne ma% i dotakne njegova ramena jedno
za drugim, lijevo i desno.
"Bit "e moj vitez, Simone", apne. "Ho"u."

Baklje u Ku"i odlaska slabo su gorjele. Davno je minulo vrijeme ve%ere, ali nitko nije rekao ni rije% o jelu.
"Ovo je tre"i dan Raeda", re%e princ Joua. "Svi smo umorni. Molim vau pozornost samo na jo par trenutaka."
Preao je rukom preko o%iju.
Isgrimnur pomisli da je od svih okupljenih u dvorani sam princ najvie pokazivao napor dugih dana i gorkih
prepirki. Pokuavaju"i svima dopustiti da se izjasne, Joua se dao odvu"i u mnoga sporedna pitanja
- to bivi gospodar Elvritshalle nimalo nije odobravao. Princ Joua nikad ne"e preivjeti surovost ratnog
pohoda protiv svojeg brata ako se ne o%eli%i. Malko se popravio otkad gaje Isgrimnur posljednji put vidio
- putovanje na ovo %udno mjesto promijenilo je sve koji su ga preli -ali vojvoda jo nije smatrao da je Joua
usvojio vjetinu nepovodljivog sluanja. Bez toga, pomislio je ogor%eno, nijedan vladar nije mogao dugo
preivjeti.
Neslaganja je bilo mnogo. Thrithinani nisu vjerovali %vrstini naroda Novog Gadrinsetta i bojali su se da "e
postati teret kolskim klanovi-ma kad Joua krene putovati sa svojim logorom kroz travnjake. Zauzvrat,
doseljenici nisu bili sigurni da ele ostaviti svoje nove ivote i oti"i negdje drugdje, budu"i da se ne"e mo"i
naseliti na nove zemlje sve dok Joua ne oduzme neke teritorije svojem bratu ili Benigarisu.
Freosel i Sludig, koji su postali Jouinim ratnim zapovjednicima nakon Deornothove smrti, tako'er su se teko
prepirali zbog toga kamo bi princ trebao po"i. Sludig je bio na strani svojeg lenskog gospodara Is-grimnura
poti%u"i napad na Nabban. Freosel je, poput mnogih drugih, smatrao da je izlet na jug promaivao pravi cilj. Bio
je Erkvnlan'anin, a Erkvnland nije bio samo Jouina zemlja ve" i mjesto najtee pogo'eno Elijinom
strahovladom. Freosel je jasno pokazao kako smatra da moraju krenuti na zapad prema grani%nim posjedima
Erkvnlanda, skupljaju"i snagu od nezadovoljnih podanika Velikog kralja prije nego to napadnu samu Visotvr'u.
Isgrimnur uzdahne i po%ee se po licu, uivaju"i na trenutak u zadovoljstvu svoje novoizrasle brade. (eznuo je
da ustane i jednostavno kae svima to "e i kako "e. (ak je osjetio da bi Joua potajno pozdravio priliku da mu
se teret vodstva skine s ramena - ali takvo to nije bilo dopustivo. Vojvoda je znao da "e se, %im princ izgubi
svoju nadmo", frakcije raspasti, a svaka prilika organiziranog otpora Eliji unititi.
"Sir Camarise", naglo "e Joua, okrenuvi se prema starom vitezu. "Uglavnom ste utjeli. Ali ako odjaemo u
Nabban, kao to nas Isgrimnur i drugi nagovaraju, vi "ete nam biti stijeg. Htio bih %uti vae miljenje."
ibs@crostuff.net

266

Starac se zaista drao po strani, iako je Isgrimnur dvojio daje razlog tome bilo negodovanje ili neslaganje.
Camaris je radije sluao raspravu poput sveca na klupi usred kr%marske kavge, prisutan, a opet odvojen,
pozornosti usmjerene na neto to ostali nisu mogli vidjeti.
"Ne umijem vam re"i koji je potez ispravan, prin%e Joua." Stari vitez prozbori onako kako je zborio otkad je
povratio razum, s nekom vrstom uro'enog dostojanstva. Njegov staromodni, dvorski govor bio je tako oprezan
da je zvu%ao poput parodije; mogao je biti Dobri Pastir iz mudrih izreka u Knjizi Aedonovoj. "To je izvan moje
mo"i. Niti bih se drznuo nametnuti izme'u vas i Boga koji je kona%an odgovor na sva pitanja. Mogu vam samo
re"i to mislim." Nagnuo se naprijed, zure"i u svoje dugoprste ruke, koje bijahu isprepletene na stolu pred njim
kao da se molio. "Mnogo toga to je ovdje bilo iskazano, meni je jo neshvatljivo - pogodba vaeg brata s tim
Kraljem Oluje, koji je u moje vrijeme bio samo nejasan mit; uloga koju velite da moraju odigrati ma%evi, moja
crna otrica Trn me'u njima - sve je to vrlo %udno, vrlo %udno.
Ali znadem da ste voljeli mojeg brata, Leobardisa, i prema onom to ste kazali, on je %asno sluio Nabbanu u
godinama koje sam proveo nesvjestan - bolje nego to bih ja ikad mogao, drim. Bio je %ovjek stvoren da
upravlja drugim ljudima; ja nisam.
Njegova sina Benigarisa znao sam samo kao uplakano djetece. Izjeda mi duu kad pomislim da bi netko iz ku"e
mojeg oca mogao biti oceubojica, ali ne mogu sumnjati u dokaze koje sam %uo." Polako je odmahnuo glavom,
poput umornog ratnog konja. "Ne mogu vam re"i da po'ete u Nabban ili u Erkynland, ili bilo kamo drugamo na
Bojoj zelenoj zemlji. Ali odlu%ite li marirati na Nabban, Joua... u tom slu%aju, da, jahat "u pred vojskama. Ako
ljudi ele upotrijebiti moje ime, ne"u ih sprije%iti, iako to ne smatram vitekim: samo bi Otkupitelja trebali
veli%ati glasovi ljudi. Ali ne mogu dopustiti da takva sramota za ku"u Benidrivine pro'e neopaeno.
Stoga ako je to odgovor koji traite od mene, Joua, onda "ete ga sada dobiti." Podigao je ruku u gesti odanosti.
"Da, jahat "u u Nabban. Ali elio bih da me nisu vratili kako bih vidio kraljevstvo svojeg prijatelja Ivana u
ruevinama i moj voljeni Nabban smrvljen pod petom mojeg ne"aka ubojice. To je okrutno." Ponovno je spustio
pogled na stol. "Ovo je jedna od najteih kunji koje mi je Bog zadao, a ve" sam Ga iznevjerio vie puta nego to
mogu izbrojiti."
Kad je zavrio, star%eve rije%i ostadoe visjeti u zraku poput tamjana, magla zamrenog kajanja ispunila je sobu.
Nitko se nije usudio prekinuti tiinu sve dok Joua nije prozborio.
"Hvala vam, sir Camarise. Mislim da znam koliko "e vas stajati da jaete protiv vlastitih sunarodnjaka. Srce me
boli to "emo vas na to nag-nati." Ogledao se po bakljama osvijetljenoj dvorani. "eli li jo tko govoriti prije
nego to zavrimo?"
Pokraj njega, Vorzheva se promekolji na klupi kao da "e neto re"i, ali umjesto toga se gnjevno zagleda u
Jouu, koji izbjegne njezin pogled kao da mu je neugodan. Isgrimnur je pretpostavljao to se dogodilo izme'u
njih - Joua mu je rekao za njezinu elju da ostane dok joj se ne rodi dijete - te se namrtio; princu nisu trebale
nove dvojbe koje bi mu pomutile odluku.
Mnogo lakata nie za duga%kim stolom Geloj ustane. "Mislim da imam jo neto za kraj, Joua. To smo otkrili
otac Strangveard i ja tek sino"." Okrenula se prema sve"eniku koji je sjedio pokraj nje. "Strangveard?"
Arhivar ustane, pipaju"i hrpu pergamenata. Podigao je ruku da ispravi povez na oku, a onda zabrinuto pogledao
neka od oblinjih lica, kao da su ga iznenada pozvali na sud i optuili za herezu.
"Da", re%e on. "Oh, da. Da, postoji neto vano - oprostite, neto to bi moglo biti vano..." Stao je listati
stranice pred sobom.
"Hajdete, Strangveard", ljubazno "e princ. "Gorimo od elje da podijelite svoje otkri"e s nama."
"Ah, da. Pronali smo neto u Morgenesovu rukopisu. U njegovu ivotopisu kralja Ivana Prosvjetitelja." Podigao
je nekoliko listova pergamenta za one koji dosad nisu vidjeli knjigu doktora Morgenesa. "Tako'er, iz razgovora s
Tiamakom od Wrana", pokae stranicom prema mo%varcu, "otkrili smo da se radi o ne%em to je veoma
kopkalo Morgenesa %ak i nakon to je po%eo nazirati obrise Elijine pogodbe s Kraljem Oluje. Brinulo ga je, vidite.
Morgenesa, ho"u re"i."
"Vidite to?" Isgrimnura je po%ela boljeti stranjica od tvrde stolice, a le'a su ga mu%ila ve" satima. "to ga je
brinulo?"
"Oh!" Strangveard se prene. "Moje isprike, moje isprike. Bradata zvijezda, dakako. Komet."
"Sli%na se zvijezda pojavila na nebu tijekom prve vladarske godine mojeg brata", zamiljeno "e Joua. "Zapravo,
prvi put smo je ugledali u no"i njegove krunidbe. U no"i kad je moj otac bio pokopan."
"To je ta!" uzbu'eno "e Strangveard. "Asdridan Condiquilles - Osvaja%eva zvijezda. Evo, pro%itat "u to je
Morgenes zapisao o njoj." Zgrabio je pergament.
"... Za%udo,"
po%ne,
ibs@crostuff.net

267

"Osvaja%eva zvijezda, umjesto da sije nad ro'enjem ili trijumfom osvaja%a, kako njezino ime daje naslutiti,
pojavljuje se naizgled kao glasnica smrti carstava. Najavila je pad Khanda, starih Morskih kraljevina, pa %ak i
slom moda najve"eg carstva od svih - sithske vladavine nad Osten Ardom, koja je dola svojem kraju padom
velike utvrde Asu'e. Prvi zapisi koje su prikupili u%enjaci Saveza Pergamene govore da je Osvaja%eva zvijezda
zablistala na no"nom nebu iznad Asu 'e kad je Inelu-ki, Iyu'unigatov sin, doku%io %aroliju koja "e uskoro zatim
unititi sithski dvorac i ve"inu Fingilove rimmersgardske vojske. Kazuje se da je jedini doga'aj %istog osvajanja
koji je ikad vidio svjetlo Osvaja%eve zvijezde bio trijumf Otkupitelja, Usire-sa Aedona, budu"i da je ona sjala na
nebu iznad Nabbana kad su Usiresa objesili na Drvo smaknu"a. Me'utim, moglo bi se tvrditi da je i ondje
oglasila raspad i slom, budu"i da je Aedonova smrt ozna%ila po%etak krajnjeg pada mo"nog Nab-banskog
Carstva... "
Strangveard uhvati dah. O%i su mu sada blistale: Morgenesove rije%i odagnale su nelagodu koju je osje"ao
govore"i pred mnotvom. "Dakle vidite, mislimo da ovo ima neko zna%enje."
"Ali zato?" upita Joua. "Ve" se pojavila na po%etku vladavine mojeg brata. Ako je predvidjela raspad nekog
carstva, to s tim? Nema sumnje da se radi o carstvu mojeg brata." Pokazao je slabaan osmijeh. Iz okupljenih
se za%u mali um smijeha.
"Ali to nije cijela pri%a, prin%e Joua", re%e Geloj. "Dinivan i drugi - i doktor Morgenes, prije svoje smrti -
prou%avali su to pitanje. Osvaja%eva zvijezda, vidite, nije jo nestala. Vratit "e se."
"Kako to misli?"
Binabik ustane. "Svakih pet stotina godina, naao se otkriti Dinivan," objasni on, "zvijezda je na nebu ne
jedanput, ve" tri puta. Pojavljuje se tri godine, najprije blistava, zatim gotovo preslaba za uo%avanje drugi put,
te najsjajnija na kraju."
"Dakle, vratit "e se ove godine, na kraju zime", re%e Geloj. "Tre"i put. Posljednji put se to dogodilo one godine
kad je Asu'a pala."
"Jo ne razumijem", re%e Joua. "Vjerujem da bi to to govorite moglo biti vano, ali ve" ionako imamo previe
tajni na pameti. Sto nam zna%i ta zvijezda?"
Geloj strese glavom. "Moda nita. Moda, kao u prolosti, objavljuje kraj velikog kraljevstva - ali ho"e li to biti
kraljevstvo Velikog kralja, Kralja Oluje ili vaeg oca ako budemo poraeni, nitko od nas ne zna. Me'utim, malo
je vjerojatno da pojava tako sudbonosne povijesti ne zna%i nita."
"Nalazim se slagati", re%e Binabik. "Nije vrijeme za odbacivanje takvih stvari kao da su slu%ajnosti."
Joua se frustrirano ogleda, kao da se nada da "e netko drugi za duga%kim stolom pribaviti odgovor. "Ali to to
zna%i? I to bismo trebali poduzeti u vezi s tim?"
"Najprije, moe biti da "e nam ma%evi biti od koristi samo kad je zvijezda na nebu", predloi Geloj. "Njihova je
vrijednost naizgled u njihovoj nadzemaljskoj prirodi. Moda nam nebo pokazuje kada "e biti najprobita%niji."
Slegnula je ramenima. "Ili "e to moda biti %as kad Ineluki bude najsnaniji i najsposobniji pomo"i Eliji protiv
nas, budu"i daje prije pet stolje"a izgovorio %aroliju koja ga je u%inila onim to je sada. U tom slu%aju, morat
"emo sti"i do Visotvrde prije nego to taj %as opet stigne."
Tiina se spusti na veliku dvoranu, isprekidana tek tihim mrmljanjem plamenova u ognjitu. Joua odsutno
prelista nekoliko stranica Morge-nesova rukopisa.
"I niste doznali nita nova o ma%evima u koje smo toliko uloili - nita to bi nam bilo od koristi?" zatrai on.
Binabik odmahne glavom. "Mnogo smo se puta dali na razgovaranje sa sir Camarisom." (ovje%uljak s
potovanjem kimne starom vitezu. "Naao nam se re"i sve to zna o ma%u Trnu i njegovim svojstvima, ali jo
nismo doznali to nam je %initi s njim i ostalima."
"Onda si ne moemo priutiti da zbog njih riskiramo ivote", re%e Sludig. "(arolija i vilinske vradbine %ovjeka
redovito iznevjere."
"Govori o stvarima koje ti nisu poznate..." smrknuto po%ne Geloj.
Joua ustane. "Dosta. Prekasno je da napustimo tri ma%a. Da se borimo samo protiv mojeg brata, moda bismo
imali izgleda. Ali ruka Kralja Oluje o%igledno je iza njega na svakom koraku njegova puta, a ma%evi su naa
jedina slaba nada protiv te mra%ne, mra%ne poasti."
Sad ustane Miriamele. "Onda mi dopusti da te ponovno zamolim, stri%e Joua... prin%e Joua, da krenemo ravno
na Erkvnland. Ako su ma%evi vrijedni, onda trebamo oteti Tugu mojem ocu i iskopati Svjet-loklin iz djedova
groba. Prema onom to su Geloj i Binabik rekli, %ini se da imamo malo vremena."
Lice joj je bilo ozbiljno, ali vojvodi se Isgrimnuru u%ini kako iza njezinih rije%i naslu"uje o%aj. To ga iznenadi.
Koliko god su vane, prevane ove odluke bile, zato je malena Miriamele zvu%ala kao da joj vlastiti ivot
apsolutno ovisi o izravnom odlasku u Erkvnland i su%eljavanju s ocem?
ibs@crostuff.net

268

Jouin je pogled bio hladan. "Hvala, Miriamele. Sasluao sam to si rekla. Cijenim tvoj savjet." Okrenuo se
su%elice ostatku skupa. "A sad vam moram re"i svoju odluku." elja da zavri sa svim tim bila je %ujna u svakoj
njegovoj rije%i.
"Ovo su moji izbori. Ostati ovdje - utvrditi ovo mjesto, Novi Gadrin-sett, i braniti se od mojeg brata sve dok
njegova strahovlada ne okrene sre"u u nau korist. To je jedna mogu"nost." Joua provu%e ruku kroz svoju
kratku kosu, a potom podigne dva prsta. "Druga je da po'emo u Nabban, gdje bismo, uz pomo" Camarisa koji
bi jahao na %elu nae vojske, brzo mogli privu"i pristae, te s vremenom okupiti vojsku sposobnu da svrgne
Velikog kralja." Princ podigne tre"i prst. "Tre"a, kao to su Miriamele, Freosel i ostali predloili, jest da se
izravno krene na Erkvnland, u nadi da "emo prona"i dovoljno istomiljenika da svladamo Elijinu obranu.
Tako'er postoji mogu"nost da nam se Isorn i grof Eolair od Nad Mullacha pridrue s ljudima koje su unova%ili u
Ledo-medi i Hernvstiru."
Mladi Simon ustane. "Oprostite, prin%e Joua. Nemojte zaboraviti Sithe."
"Nita nije obe"ano, Seomane", re%e sithska ena Aditu. "Nita se ne moe obe"ati."
Isgrimnur bijae malko osupnut. Sjedila je tako tiho za vrijeme rasprave daje zaboravio daje bila tu. Pitao se je li
bilo mudro govoriti tako otvoreno pred njom. Sto su Joua i ostali zapravo znali o besmrtnicima?
"Moda nam se pridrue i Sithe," ispravi se Joua, "iako, kao to nam je Aditu rekla, ona ne zna to se doga'a u
Hernvstiru, ni to to%no njezin narod kani sljede"e poduzeti." Princ sklopi o%i.
"Ovim mogu"nostima valja dodati", izusti naposljetku, "potrebu da se domognemo druga dva Velika ma%a, te
ono to smo danas ovdje nau%ili o Osvaja%evoj zvijezdi - a to je naalost vrlo malo, moram iskreno re"i, osim da
ona moda ima nekakav utjecaj na zbivanja." Okrenuo se prema Geloj. "O%ito, ako doznate vie, molim da me iz
istih stopa obavijestite."
Vjetica kimne.
"elio bih da moemo ostati ovdje." Joua dobaci brz pogled Vor-zhevi, ali ona mu ga nije htjela uzvratiti. "Nita
radije ne bih volio nego da mi se dijete rodi ovdje u djelomi%noj sigurnosti. Volio bih vidjeti kako svi nai
doseljenici stvaraju od ovog drevnog mjesta novi, ivi grad, uto%ite za sve koji ga trae. Ali ostati ne moemo.
Gotovo nam je sasvim ponestalo hrane, a novi izop"enici i ratne rtve pristiu svakog dana. Ostanemo li dulje,
to je kao da pozivamo mojeg brata da poalje mo"niju vojsku od Fengbaldove. Tako'er osje"am da je vrijeme
za obrambenu igru minulo. Stoga, idemo dalje.
Od naih dviju mogu"nosti, moram, nakon mnogo razmiljanja, odabrati Nabban. Nismo dovoljno jaki da se
sada izravno suo%imo s Eli-jom, a bojim se da je Erkvnland toliko oslabljen da bi nam bilo teko tamo podi"i
vojsku. Osim toga, ako ne uspijemo, ne"emo imati kamo pobje"i nego preko pustih krajeva do ovog mjesta. Ne
mogu procijeniti koliko bi ih poginulo samo pokuavaju"i pobje"i iz neuspjele bitke, a kamoli u samoj bitki
izme'u Elijinih trupa i nae odrpane vojske.
Stoga izbor pada na Nabban. Daleko "emo dospjeti prije nego to Benigaris uspije dovesti vojsku, a za to
vrijeme Camaris moe mnoge privu"i pod na stijeg. Budemo li imali dovoljno sre"e da istjeramo Be-nigarisa i
njegovu majku, Camaris "e mo"i i brodove Nabbana staviti u nau slubu, olakavaju"i nam da krenemo na
mojeg brata."
Podigao je ruke, stiavaju"i skup dok su apati po%eli ispunjavati dvoranu. "Ali od upozorenja Saveza
Pergamene o Osvaja%evoj zvijezdi ovo "u primiti k srcu. Radije ne bih jahao zimi, pogotovo stoga to se dugo
%inila oru'em Kralja Oluje, ali smatram da se moramo zaputiti iz Nabbana u Erkvnland to prije, to bolje. Ako je
zvijezda glasnica pada carstava, ne mora biti i naa glasnica: pokuat "emo sti"i do Visotvr'e prije nego to se
pojavi. Moramo se nadati da "e se ovo blago vrijeme zadrati, pa "emo ostaviti ovo mjesto za %etrnaest dana.
To je moja odluka." Spustio je ruke na plo%u stola. "Sad idite, svi, i naspavajte se. Nema smisla dulje se prepirati.
Idemo u Nabban."
Glasovi se podigoe dok su neki od okupljenih po%eli izvikivati pitanja. "Dosta!" vikne Joua. "Idite i ostavite me
na miru!"
Dok je pomagao istjerati ostale van, Isgrimnur se osvrne. Joua se zavalio na stolicu, trljaju"i sljepoo%nice
prstima. Pokraj njega Vorzheva je sjedila i zurila ravno naprijed, kao da je njezin suprug bio tisu"u milja daleko.
Prvrates stupi sa stubita u odaju zvonika. Visoko zasvo'eni prozori bijahu otvoreni elementima, te su vjetrovi
to su zavijali oko Tornja Zelenog An'ela ljuljali njegovu crvenu halju. Zastao je, a potpetice %izama lupnule su
jo jedanput po kamenim plo%ama prije nego to je zavladao muk.
"Poslali ste po mene, Vaa Visosti?" upita naposljetku.
Elija je zurio van iznad zbrke krovova Visotvr'e, gledaju"i prema istoku. Sunce se spustilo ispod zapadnog ruba
svijeta, a nebo bijae puno tekih crnih oblaka. Cijeli svijet je pao u sjenu.
"Fengbald je mrtav", re%e kralj. "Nije uspio. Joua ga je porazio." Prvrates se prenerazi. "Kako ste saznali!?"
ibs@crostuff.net

269

Veliki kralj se okrene. "Kako to misli, sve"enice? Pola tuceta Er-kvnstraara stiglo je jutros, ostatak
Fengbaldove vojske. Ispripovijedili su mi mnoge nevjerojatne pri%e. Ali ti zvu%i kao da si ve" znao."
"Ne, Viso%anstvo", urno "e Prvrates. "Samo sam se iznenadio to me nisu obavijestili %im su straari stigli.
Obi%no je zadatak kraljeva savjetnika..."
"... Da probere vijesti i odlu%i koje od njih njegov gospodar smije %uti", zavri Elija umjesto njega. Kraljeve o%i
zablistaju. Osmijeh mu nije bio ugodan. "Imam mnogo izvora podataka, Prvrates. Nemoj to zaboraviti."
Sve"enik se uko%eno pokloni. "Ako sam vas uvrijedio, moj kralju, molim za va oprost."
Elija gaje na trenutak promatrao, a onda se okrenuo natrag prema prozoru. "Trebao sam biti pametniji i ne slati
onog razmetljivca Feng-balda. Morao sam znati da "e sve pokvariti. Krv i prokletinja!" Pljesnuo je dlanovima po
prozorskom pragu. "Da sam barem poslao Guthvvulfa."
"Grof od Utanveata pokazao se izdajnikom, Visosti", blago primijeti Prvrates.
"Izdajnik ili ne, bio je najbolji vojnik kojeg sam ikad vidio. Samljeo bi mojeg brata i njegovu selja%ku vojsku kao
svinjetinu." Kralj se sagne i podigne olabavljeni kamen, dre"i ga pred o%ima na trenutak prije nego to ga je
bacio kroz prozor. Promatrao je njegov pad u tiini prije nego to je opet prozborio. "Sad "e Joua krenuti na
mene. Poznajem ga. Oduvijek mi je htio oduzeti prijestolje. Nikad mi nije oprostio to sam prvorodeni, ali bio je
prepametan da bi to izustio naglas. Prepreden je, taj moj brat. Tih, ali otrovan, poput guje." Kraljevo blijedo lice
bilo je ispijeno i oronulo, ali je svejedno izgledao pun uasne ivotne snage. Prsti su mu se gr%evito svijali i
pruali. "Ne"e me zate"i nespremnog, zar ne, Prvrates?"
Alkemi%ar dopusti da mu osmijeh izvije tanke usnice. "Ne, moj gospodaru, ne"e."
"Sad imam prijatelje - mo"ne prijatelje." Kraljeva ruka padne na dvostruki bal%ak Tuge, ukori%ene o njegovu
pojasu. "A spremaju se stvari o kojima Joua ne bi ni sanjao pa i da ivi stolje"ima. Stvari koje ne"e ni naslutiti
dok ne bude prekasno." Isukao je ma% iz korica. Proarana siva otrica doimala se ivim stvorom, ne%im to su
protiv volje izvukli ispod kamena. Dok ga je Elija drao pred sobom, vjetar mu podigne plat, rairivi ga nad
njim poput krila; na trenutak, varljivi sumrak u%inio gaje krilatim bi"em, demonom iz mra%ne prolosti. "On i svi
koje vodi "e umrijeti, Prvrates", prosik"e kralj. "Ne znaju s kim imaju posla."
Prvrates ga odmjeri s iskrenom nelagodom. "Va brat ne zna, moj kralju. Ali vi "ete mu pokazati."
Elija se okrene i zamahne ma%em prema isto%nom obzoru. U daljini, treptaj munje zaigra po burnoj tami.
"Neka do'e, onda!" vikne. "Do'ite svi vi! Ima dovoljno smrti za sve! Nitko mi ne"e oteti Prijestolje od
zmajokosti. Nitko i ne moe!"
Kao u odgovor, za%u se mukli tutanj groma.
Privid raja
1 ahali su sa sjevera na crnim konjima - atovima uzgojenim u hladnoj I tami, nau%enim hodati u dubini no"i, bez
straha od ledenog vjetra i visokih gorskih prijelaza. Jaha%a je bilo troje, dvije ene ijedan mukarac, sve Djeca
Oblaka, a njihovu su smrt ve" opjevali Mra%ni, budu"i da je postojalo malo izgleda da "e se ikad vratiti u
Nakkigu. Oni su bili Utu-k'kine pande.
Dok su naputali Olujni vrh, projahali su kroz ruevine starog grada, Nakkige-koja-je-bila, ustupivi jedva
letimi%an pogled na sruene spomenike jednog razdoblja kad je njihov narod jo ivio pod suncem. Do no"i su
proli kroz sela Crnih Rimerana. Nisu sreli nikoga, jer su stanovnici tih naselja, poput svih smrtnika u toj
zloglasnoj zemlji, znali da im je pametnije ne micati se iz ku"a nakon to padne sumrak.
Unato% brzini i vitalnosti njihovih konja, trojici je jaha%a trebalo mnogo no"i da prije'u Ledomedu. Osim onih
spava%a u udaljenim naseljima koji su usnuli neo%ekivano rune snove ili rijetkih putnika koji su primijetili
dodatnu studen u ionako ledenom vjetru, jaha%i su proli nezamije"eno. Nastavili su dalje u tiini i sjeni sve dok
nisu stigli u Nag-limund.
Tu su se zaustavili da odmore konje - %ak ni okrutna stega staja na Olujnom vrhu nije mogla sprije%iti ivu
ivotinju da se naposljetku ne umori - i da se posavjetuju s onima od njihova roda koji su sada naputeni dvorac
Joue od Erkvnlanda u%inili svojim domom. Vo'a Utuk'ki-nih panda - iako je bila samo prva me'u jednakima -
dola se nelagodno pokloniti zakrabuljenom gospodaru dvorca, jednom od Crvene Ruke. Sjedio je u svojem
sivom mrtva%kom pokrovu kroz %iji je svaki na-bor provirivao crveni ar, na zadimljenoj ruevini onoga to je
neko" bilo Jouino prin%evsko prijestolje. Pokazala je potovanje, iako nije u%inila nita vie od onoga to je bilo
nuno. (ak su i Nornima, o%vrsnulima kroz duga stolje"a, prokletima svojim hladnim izgnanstvom, sluge Kralja
Oluje budile nelagodu. Poput njihova gospodara, preli su na onu stranu - okusili Nebivanje i potom se vratili;
bili su razli%iti od svoje jo ive bra"e kao nebeske od morskih zvijezda. Nornima se nije svi'ala Crvena Ruka,
nije im se svi'ala njihova oprljena praznina - svaki od petorice bio je jedva neto vie od rupe u gra'i stvarnosti,
rupe ispunjene mrnjom - ali dokle god je njihova gospodarica Inelukijev rat smatrala svojim, nisu imali izbora
nego se pokloniti pred glavnim slugama Kralja Oluje.
ibs@crostuff.net

270

Osjetili su se tako'er udaljenima od vlastite bra"e. Budu"i da su Pande ve" imale opjevanu smrt, Hikeda'va iz
Naglimunda ophodili su se prema njima s potovanja punom utnjom te ih smjestili u hladne odaje daleko od
ostatka plemena. Tri Pande nisu dugo ostale u vjetrom opsjednutom dvorcu.
Odatle su odjahali preko Nogostupa, kroz ruevine Da'ai Chikize, a zatim na zapad kroz Aldheorte, gdje su
putnici u irokom krugu zaobili granice Jao e-Tinukai'ija. Utuk'ku i njezin saveznik ve" su se suo%ili s Djecom
Zore i iskusili punu korist toga: ovaj je zadatak zahtijevao tajnovitost. Iako se povremeno %inilo da im se uma
vrijedno suprotstavlja stazama koje bi naglo nestajale i granama drve"a tako gusto isprepletenima daje svjetlost
zvijezda izgledala druga%ije i zbunjuju"e, trojka je ipak jahala dalje, kre"u"i se neumoljivo prema jugoistoku. Bili
su odabranici nornske kraljice: nije ih se lako dalo odvratiti od njihova plijena.
Napokon su stigli do ruba ume. Sada su bili blizu onog za %im su tragali. Poput Ingena Jeggera prije njih, spustili
su se sa sjevera nose"i smrt Utuk'kinim neprijateljima, ali za razliku od Kralji%ina Lovca koji je doivio poraz kad
je prvi put podigao ruku na Zida'va, ovo troje bili su besmrtnici. Nije im se urilo. Ne"e pogrijeiti.
Usmjerili su svoje konje prema Sesuad'ri.
"Ah, tako mi dobrog Boga, osje"am se kao da mi je teret podignut s ramena." Joua duboko udahne. "Dobro je
napokon se na"i u pokretu."
Isgrimnur se nasmijei. "Iako se ne slau ba svi s tobom", re%e. "Da, dobro je."
Joua i vojvoda od Elvritshalle sjedili su na konjima pokraj ulaznih kamenova koji su ozna%avali rub brijega,
promatraju"i kako stanovnici Novog Gadrinsetta naputaju tabor na vrlo neuredan na%in. Povorka je zavijala
pokraj njih niz staru sithsku cestu, spiralno se sputaju"i niz Kamen oprotaja sve dok nije nestajala iz vida.
(inilo se da jednak broj ovaca i krava polazi na put kao i ljudi, cijela vojska beskorisnih ivotinja koja je blejala,
mukala i gurala se, uzrokuju"i kaos medu nakrcanim stanovnicima. Neki od naseljenika napravili su gruba kola i
natrpali svoju imovinu visoko na njih, to je poja%avalo %udan dojam svetkovine.
Joua se namrti. "Kakva vojska, vie nalikujemo na seobu gradskog sajma."
Hotvig, koji je upravo dojahao s Falshircem Freoselom, nasmije se. "Ovako nai klanovi uvijek izgledaju kad
putuju. Jedina je razlika da su ovi tu ve"inom kamenjarci. Naviknut "ete se."
Freosel je kriti%ki mjerkao napredovanje. "Treba nam sva stoka i ovce kojih se moemo domo"i, Visosti. Mnogo
usta treba nahraniti." Nespretno je potjerao konja nekoliko koraka naprijed - jo nije navikao jahati. "Ha,
onamo!" vikne. "Dajte tim kolima malo mjesta."
Isgrimnur pomisli kako Joua ima pravo: zaista su nalikovali na putuju"i sajam, iako ova druina nije pokazivala
toliko veselja koje je ina%e pratilo takva doga'anja. (uo se dje%ji pla% - iako nipoto nisu sva djeca bila
nezadovoljna to putuju - kao i stalno podmuklo sva'anje i pritube stanovnika Novog Gadrinsetta. Malo ih je
htjelo napustiti to mjesto relativne sigurnosti: zamisao da Eliju nekako silom zbace s prijestolja bila im je strana,
a gotovo svi naseljenici radije bi ostali na Se-suad'ri dok se drugi suo%avaju s tmurnom stvarno"u rata - ali bilo
je tako'er jasno da ostanak na ovom dalekom mjestu nakon to Joua odvede sve vojnike nije bio stvarna
alternativa. Stoga, srde"i se, ali ne hti-ju"i se izloiti novim patnjama bez zatite prin%eve privremene vojske,
stanovnici Novog Gadrinsetta slijedili su Jouu u Nabban.
"S ovima ne bismo prepali ni gnijezdo u%enjaka," re%e princ, "a kamoli mojeg brata. Ipak, ne mislim loije o
njima - ni o ijednom od nas - zbog naih dronjaka i slabog naoruanja." Nasmijeio se. "Zapravo, mislim da prvi
put znam kako se moj otac osje"ao. Uvijek sam se ophodio prema svojim vazalima kako sam najbolje mogao,
jer to je Bog od mene traio, ali nikad nisam osjetio snanu ljubav koju je Svijetli Ivan gajio prema svim svojim
podanicima." Joua zamiljeno pomiluje Vi-nvafodov vrat. "Da je barem starac mogao sa%uvati malo te ljubavi
za oba svoja sina. Ipak, mislim da napokon znam to je osje"ao kad je iz-jahao kroz Nearulaka vrata i kroz
Erchester. Dao bi ivot za te ljude, kao to bih ja dao svoj za ove." Princ se opet nasmijei, stidljivo, kao da se
srami onog to je otkrio. "Dovest "u ovu moju ljubljenu rulju ivu i zdravu u Nabban, Isgrimnure, ma to me to
kotalo. Ali kad stignemo u Erkvnland, stavit "emo kocku u Boje ruke - a tko zna to "e On u%initi s njom?"
"Nitko od nas ne zna", re%e Isgrimnur. "Niti se dobrim djelima moe kupovati Njegova naklonost. Barem mi je
to otac Strangveard rekao prije neku no", kako smatra da je jednak grijeh pokuati kupiti Boju ljubav dobrim
djelima kao i %initi loa."
Mazga - jedna od ono malo to ih bijae na Sesuad'ri - zaustavila se na rubu ceste. Njezin je vlasnik gurao kola
za koja je mazga bila privezana, pokuavaju"i je potjerati naprijed sle'a. ivotinja se uko%ila i rairila noge,
nijema ali neumoljiva. Vlasnik se pomakne naprijed i osine mazgu ibom po le'ima, ali stvorenje samo spusti
ui i podigne glavu, primaju"i udarce nijemim, tvrdoglavim neprijateljstvom. Vlasnikove kletve ispune jutarnji
zrak, opetovane ustima ljudi koji su zaglavili iza njegovih zaustavljenih kola.
Joua se nasmije i nagne blie Isgrimnuru. "Ako eli vidjeti kako sam sebi izgledam, pogledaj onu jadnu zvijer.
Da ide uzbrdo, povla%ila bi cijeli dan i ne bi pokazala ni trenutka umora. Ali sad je pred njom dug i opasan spust,
a iza nje teka kola - nije ni %udo to je ukopala pete. (ekala bi do Dana Odvagnu"a da moe." Osmijeh mu
ibs@crostuff.net

271

izblijedi, a on se okrene i uperi u vojvodu svoje sive o%i. "Ali prekinuo sam te. Ponovi to ti je Strangveard
rekao."
Isgrimnur je buljio u mazgu i njezina goni%a. Bilo je u tome ne%eg istovremeno komi%nog i pateti%nog, ne%eg to
je davalo naslutiti vie nego stoje otkrivalo. "Sve"enik je rekao daje pokuaj kupovanja Boje naklonosti dobrim
djelima grijeh. Pa, najprije se ispri%ao to uop"e ima neko miljenje - zna kakav je, plaljivi mi od %ovjeka - ali
je to svejedno izustio. Da nam Bog nita ne duguje, a da mi Njemu dugujemo sve, da trebamo raditi dobra djela
jer su dobra i jer je to najblie Bogu, ne zato to "emo biti nagra'eni kao kad se djeci daju slatkii jer su mirno
sjedila."
"Otac Strangveard je mi, da", re%e Joua. "Ali i mi moe biti hrabar. Onako maleni, nau%e da je mudrije ne
izazivati ma%ku. Tako je, mislim, i sa Strangveardom. On zna tko je i gdje pripada." Jouine o%i odlutae od
uzaludnog ibanja mazge prema zapadnim brdima koja su ogra'ivala dolinu. "Ali, razmislit "u o tome to je
rekao. Ponekad zaista radimo ono to Bog od nas zahtijeva iz straha ili nade u nagradu. Da, razmislit "u o tome
to je rekao."
Isgrimnur odjednom zaeli da je drao usta zatvorena.
Joui samo to treba - jo jedan razlog da krivi samog sebe. Dri ga u pokretu, starce, ne daj mu da razmilja.
(aroban je kad odbaci svoje brige. Tada je pravi princ. To "e nam dati prilike da preivimo kako bismo jednog
dana o svemu ovom mogli pripovijedati uz ognjite.
"to veli da maknemo ovog idiota i njegovu mazgu s ceste?" predloi Isgrimnur. "Ina%e, ovo "e mjesto ubrzo
sve manje nalikovati na gradski sajam, a sve vie na Nearulaku bitku."
"Da, slaem se." Joua se opet nasmijei, sun%ano poput hladnog, vedrog jutra. "Ali mislim da nije idiotski goni%
taj kojeg treba uvjeravati - a mazge nemaju potovanja prema prin%evima."
"Yah, Nimsuk!" zovne Binabik. "Gdje je Sisqinanamook?"
Pastir se okrene i podigne svoje kukasto koplje na pozdrav. "Pokraj %amaca, Pjeva%u. Provjerava proputaju li
vodu da se ovnovima ne smo%e noge!" On se nasmije, pokazuju"i usta puna neravnih, utih zuba.
"I da ne mora plivati, jer bi ina%e potonuo na dno poput kamena", Binabik mu uzvrati osmijeh. "Pronali bi te
na ljeto kad se voda povu%e, %ovje%uljka od blata. Pokai malo potovanja."
"Previe je sun%ano", odvrati Nimsuk. "Pogledaj kako skaku"u!" Pokazao je prema ovnovima, koji su zaista bili
vrlo ivahni, a nekoliko ih se zabavljalo lanim sukobima, to gotovo nikad nisu %inili.
"Samo ne daj da se me'usobno poubijaju", re%e Binabik. "Uivaj u odmoru." Nagnuo se i apnuo u Qantaqino
uho. Vu%ica sko%i naprijed preko snijega dok joj se trol pridravao za iju.
Sisqi je zaista pregledavala batane. Binabik pusti Qantaqu, koja se ivahno otrese i otr%i prema oblinjem rubu
ume. Binabik pogleda svoju zaru%nicu s osmijehom. Provjeravala je %amce s nepovjerljivo"u kojom bi jedan
nizinac mogao brojiti uad na qanu%kom vise"em mostu.
"Tako oprezna", zadirkivao ju je Binabik, smiju"i se. "Ve"ina naih ljudi ve" je na drugoj strani." Mahnuo je
rukom prema niski bijelih ovnova koja je isto%kala dno doline, %vorove trolskih pastira i lovkinja koji su uivali u
satu mira prije nego to opet krenu na put.
"A ja "u se pobrinuti da svaki od njih sigurno prije'e na drugu stranu." Sisqi se okrene i raskrili ruke prema
njemu. Stajali su licem u lice neko vrijeme, ne govore"i. "Ovo putovanje po vodi jedna je stvar kad nekolicina
peca na Modrom blatnom jezeru," napokon "e ona, "a druga kad su mi povjereni ivoti mojeg cijelog naroda i
ovnova."
"Sretni su to su na tvojoj brizi", re%e Binabik, sada ozbiljan. "Ali na trenutak zaboravi %amce."
Ona ga %vrsto stisne. "Jesam."
Binabik podigne glavu i pogleda po dolini. Snijeg se otopio na mnogim mjestima, odakle su provirivali %uperci
uto-zelene trave. "Krda "e jesti dok im ne pozli", re%e on. "Nisu navikla na toliko obilje."
"Zar vie ne"e biti snijega?" upita ona. "Rekao si ranije da ovi krajevi ina%e nisu zameteni snijegom u ovo doba
godine."
"Ne uvijek, ali zima se proirila daleko na jug. Ipak, izgleda da se povla%i." Podigao je pogled prema nebu.
Nekoliko oblaka nimalo nije umanjilo snagu sunca. "Ne znam to bih pomislio. Ne mogu vjerovati da je onaj koji
je prouzrokovao da zima dopre tako daleko, sada odustao. Ne znam." Oslobodio je ruku sa Sisqina boka i lako
se njome bubnuo po prsnoj kosti. "Doao sam re"i da mi je ao to sam te tako malo vi'ao u posljednje vrijeme.
Morali smo donijeti mnogo odluka. Geloj i ostali dugo su radili na Morgenesovoj knjizi, pokuavaju"i prona"i
odgovore za kojima jo tragamo. Prou%avali smo i Ookequkove svitke, a to nije mogu"e bez mene."
Sisqi podigne njegovu ruku koju je zadrala na obrazu, pritisnuvi je prije nego to ju je ispustila. "Nema
razloga za tugu. Znam to radi..." naherila je glavu prema %amcima koji su se ljuljukali na rubu vode, "... kao
to ti zna to ja moram raditi." Spustila je pogled. "Vidjela sam te kad si ustao na vije"u nizinaca i govorio.
Nisam razumjela ve"inu rije%i, ali vidjela sam kako te gledaju s potovanjem, Binbiniqegabenik." Dala je njegovu
ibs@crostuff.net

272

imenu obredni prizvuk. "Bila sam ponosna na tebe, moj muu. Htjela bih da su te moji majka i otac vidjeli onako
kako sam te ja vidjela. Kao to te vidim."
Binabik frkne, ali bio je o%igledno zadovoljan. "Mislim da potovanje nizinaca ne bi mnogo vrijedilo na rova-
tapu tvojih roditelja. Ali hvala ti. Nizinci visoko cijene i tebe - i sav na narod, otkad su nas vidjeli u bitki."
Njegovo se okruglo lice uozbilji. "A to je jo neto o %emu sam s tobom elio razgovarati. Jednom si mi rekla
kako pomilja da se vrati na Yiqanuc. Ho"e li to uskoro u%initi?"
"Jo se dvoumim", re%e ona. "Znam da nas moji majka i otac trebaju, ali mislim da i ovdje imamo posla. Nizinci i
trolovi koji se zajedno bore - moda je to neto to "e naem narodu dati sigurnost u danima pred nama."
"Pametna Sisqi", nasmijei se Binabik. "Ali borba moda postane preokrutna za na narod. Ti nikad nisi vidjela
rat za neki dvorac ono to nizinci zovu 'opsada'. Za na narod u takvoj bitki moda bude malo mjesta, ali
mnogo opasnosti. A barem jedna ili dvije bitke takve vrste %ekaju Jouu i njegov narod."
Ona ozbiljno kimne glavom. "Znam. Ali postoji jo vaniji razlog, Bi-nabik. Bilo bi mi vrlo teko da te opet
ostavim."
On skrene pogled. "Kao to je i meni bilo teko da te ostavim kad me Ookequk odveo na jug - ali oboje znamo
da postoje dunosti koje nas tjeraju da radimo ono to moda ne bismo eljeli raditi." Binabik provu%e ruku kroz
njezine. "Do'i, proe"imo se malo, jer ne"emo imati mnogo vremena da budemo zajedno u danima pred
nama."
Okrenuli su se i zaputili prema podnoju brda, izbjegavaju"i guvu ljudi koji su %ekali %amce. "Najvie alim to
ove nevolje prije%e nae vjen%anje", re%e on.
"Samo rije%i. One no"i kad sam dola po tebe, da te oslobodim, mi smo se vjen%ali. (ak i da se vie nikad nismo
vidjeli."
Binabik poguri ramena. "Znam. Ali trebala bi izgovoriti rije%i. Ti si k"i lovkinje."
"Imamo odvojene atore", nasmijei se Sisqi. "Potujemo sve to je %asno."
"Ne smeta mi to svoj dijelim s mladim Simonom", dobaci on. "Ali radije bih ga dijelio s tobom."
"Imamo naih trenutaka." Ona mu stisne ruku. "A to "e u%initi kad sve ovo zavri, dragi moj?" Zadrala je glas
%vrstim, kao da nije bilo sumnje ho"e li sutranjica postojati. Qantaqa iskrsne iz zavoja ume i sko%i prema
njima.
"Kako to misli? Ti i ja "emo se vratiti na Mintahoq - ili, ako ti ve" ode, ja "u do"i k tebi."
"Ali to "e sa Simonom?"
Binabik je usporio korak. Sada zastane i svojim tapom odgurne snijeg s objeene grane. Tu u duga%koj sjeni
brijega, graja gomile na odlasku bila je manja. "Ne znam. Za nj me veu obe"anja, ali do"i "e dan kada "e se ona
izvriti. Nakon toga..." On slegne ramenima, trolskim pokretom s ispruenim dlanovima. "Ne znam to sam mu,
Sisqi. Ni brat, ni otac, u svakom slu%aju..."
"Prijatelj?" njeno predloi ona. Qantaqa je stajala pokraj nje, nju-e"i joj ruku. Ona po%ee vu%ju njuku,
preavi prstima po %eljusti koja joj je mogla progutati ruku do lakta. Vu%ica zadovoljno zarei.
"To svakako. On je dobar de%ko. Ne, on je dobar %ovjek, pretpostavljam. Gledao sam ga kako raste."
"Neka nas Qinkipa od Snjegova provede kroz ovo ive i zdrave", ozbiljno "e ona. "Da Simon sretno ostari, da se
ti i ja volimo i podignemo djecu, da na rod zadri svoj dom u planinama. Vie se ne bojim ni-zinaca, Binabik, ali
sretnija sam medu narodom koji razumijem."
On se okrene i privu%e je blizu. "Neka ti Qinkipa ispuni elju. I ne zaboravi," re%e ispruivi ruku i metnuvi prste
pokraj njezinih gdje su dodirivali vu%i%in vrat, "moramo poeljeti da Snjena Djevica zatiti i Qantaqu." On se
osmjehne. "Hajde, po'i sa mnom malo dalje. Znam tiho mjesto na obronku, zaklonjeno od vjetra - posljednje
privatno mjesto koje "emo moda vidjeti danima i danima."
"Ali %amci, Pjeva%u", zadirkivala ga je ona. "Moram ih opet pregledati."
"Pregledala si svaki deset puta", re%e on. "Trolovi bi mogli preplivati onu vodu sa smijehom na ustima da
moraju. Do'i."
Ona prebaci ruku oko njega dok su ili, nagnuvi glave blizu jedno drugom. Vu%ica je tapkala za njima, ne%ujna
poput sive sjene.

"Dovraga, Simone, to boli!" Jeremija ustukne, cuclaju"i svoje ranjene prste. "Samo zato to si vitez ne zna%i da
mi mora slomiti ruku."
Simon se uspravi. "Samo ti pokuavam pokazati neto to me Sludig nau%io. A vjeba mi je potrebna. Ne budi
beba."
Jeremija mu uputi pogled gnuanja. "Nisam beba, Simone. A ti nisi Sludig. Mislim da to i ne radi kako treba."
Simon nekoliko puta duboko udahne, suzdravaju"i se od ljutite primjedbe. Nije Jeremijina krivnja to je bio
tako nemiran. Nije mogao danima govoriti s Miriamele, a unato% golemom i sloenom postupku naputanja
ibs@crostuff.net

273

logora na Sesuad'ri, %inilo se da za Simona nije bilo nekog vanijeg posla. "ao mi je. Glupo od mene to sam to
rekao." Podigao je ma% za vjebu, na%injen od drvene gra'e spaene s ratne barikade. "Samo mi dopusti da ti
ovo pokaem, ovo kad okrene otricu..." Ispruio je ruku i dohvatio Jeremijino drveno oruje. "Evo... ovako..."
Jeremija uzdahne. "elio bih da ode i razgovara s princezom umjesto da se iskaljuje na meni, Simone."
Podigao je ma%. "Oh, hajde, onda."
Izveli su prividan napad i uhvatili se u kotac, dok su ma%evi bu%no klepetali. Neke ovce koje su pasle u blizini
podignu glave da provjere
bore li se opet ovnovi; kad se pokazalo da je to bio samo sukob dvononih mladunaca, ponovno su se posvetile
travi.
"Zato si rekao ono za princezu?" upita Simon, da"u"i.
"to?" Jeremija je pokuavao ostati izvan domaaja protivnikovih duljih ruku. "Zato misli zato? Pati za njom
otkad je stigla."
"Nije istina."
Jeremija korakne natrag i dopusti da mu vrak njegova drvenog ma%a dotakne tlo. "Oh, ne pati, je li? To je
sigurno bio neki drugi glomazni, ri'okosi idiot."
Simon se nasmijei, posti'en. "Tako se lako vidi, je li?"
"Usiresu Otkupitelju, da! A tko ne bi? Zaista je lijepa, a %ini se i dobra."
"Ona je... vie od toga. Ali zato ti ne pati za njom, onda?"
Jeremija mu dobaci brz, povrije'en pogled. "Kao da bi me ona primijetila da joj mrtav padnem pod noge." Lice
mu postane podrugljivo. "Nije ba ni da se baca na tebe."
"Nije smijeno", mra%no "e Simon.
Jeremija se saali. "ao mije, Simone. Uvjeren sam daje grozno biti zaljubljen. (uj, moe mi slobodno slomiti
ostale prste ako se tako bude bolje osje"ao."
"Mogao bih." Simon se naceri i ponovno podigne svoj ma%. "A sad, proklet bio, Jeremija, izvedi to kako treba."
"Proglasi nekog vitezom", puhne Jeremija, izbjegavaju"i udarac odozgo, "i zauvijek "e upropastiti ivote
njegovih prijatelja."
Buka njihova sukoba ponovno se poja%a, a nepravilan tresak otrice po otrici bijae divlji poput kuckanja
golemog, pijanog djetli"a.
Sjedili su da"u"i na mokroj travi, dijele"i mjeinu vode. Simon je razvezao ovratnik svoje koulje da propusti
vjetar na svoju uarenu kou. Uskoro "e mu biti neugodno hladno, ali u tom trenutku zrak je bio ugodan. Sjena
padne izme'u njih, a oni podignu poglede, prenuvi se.
"Sir Camaris!" Simon s naporom pokua ustati. Jeremija se samo iz-bulji, rairenih o%iju.
"Hea, sjedni mladi"u." Starac rairi prste, pokazuju"i Simonu da sjedne. "Samo sam vas promatrao na poslu s
vaim otricama."
"Ne znamo mnogo", skromno "e Simon. "To je istina."
Simon se napola nadao da "e mu Camaris proturje%iti. "Sludig me pokuao nau%iti to je mogao", re%e,
pokuavaju"i zadrati glas uljudnim. "Nismo imali mnogo vremena."
"Sludig. To je Isgrimnurov vazal." Prodorno je pogledao Simona. "A ti si dvorski momak, je li? Onaj kojeg je
Joua proglasio vitezom?" Prvi put bilo je o%ito daje imao blagi naglasak. Neznatan, previe zaobljen, grleni
prizvuk nabbanskog jezika jo je prianjao za njegove dostojanstvene re%enice.
"Da, sir Camarise. Zovem se Simon. A ovo je moj prijatelj - i tito-noa - Jeremija."
Starac dobaci pogled Jeremiji i kratko pogne bradu prije nego to je svrnuo blijedomodre o%i natrag na Simona.
"Stvari su se promijenile", izusti polako. "I to ne nabolje, mislim."
Simon pri%eka trenutak da Camaris objasni. "Kako to mislite, gospodine?" upita.
Starac uzdahne. "Nije tvoja krivnja, mlado mom%e. Znam da monarh ponekad mora stvarati vitezove na
bojinici i ne dvojim da si po%inio plemenita djela - %uo sam da si pomogao prona"i moj ma% Trn - ali vitetvo
nije samo dodir ma%a. Visok je to poziv, Simone... visok poziv." "Sir Deornoth me pokuao nau%iti to trebam
znati", re%e Simon. "Prije mojeg bdjenja, nau%io me o Kanonu vitetva."
Camaris sjedne, iznena'uju"e gipko za %ovjeka njegove dobi. "Ali unato% tome, mom%e, unato% tome. Zna li
koliko sam dugo bio u slubi Gavenaxesa od Honsa Clavesa, kao pa i kao titonoa?"
"Ne, gospodine."
"Dvanaest godina. I svaki dan, mladi Simone, svaki je dan bio lekcija. Trebale su mi dvije duge godine da se
nau%im skrbiti o Gavenaxeso-vim konjima. Ima konja, zar ne?"
"Da, gospodine." Simonu je bilo neugodno, ali je bio o%aran. Najve"i vitez u povijesti svijeta razgovarao je s njim
o pravilima vitetva. Svi mladi plemi"i od Rimmersgarda do Nabbana dali bi lijevu ruku da budu na Simonovu
mjestu. "Zove se Doma."
ibs@crostuff.net

274

Camaris ga otro pogleda, kao da nije odobravao to ime, ali nastavi kao da jest. "Onda mora nau%iti pravilno se
brinuti o njoj. Ona je vie od prijatelja, Simone, ona je dio tebe jednako kao tvoje dvije noge i dvije ruke. Vitez
koji ne moe vjerovati svojem konju, koji ne poznaje svojeg konja jednako dobro kao to poznaje sebe, koji nije
o%istio i popravio svaki djeli" orme tisu"u puta - pa, taj ne"e biti od velike koristi ni sebi ni Bogu."
"Trudim se, sir Camarise. Ali toliko toga moram nau%iti."
"Priznajem da je vrijeme rata", nastavi Camaris. "Stoga je posve dopustivo zanemariti neke od manje vanih
vjetina - lov, lov sokolovima i tome sli%no." Ali nije izgledao kao da je posve zadovoljan tom po-milju. "(ak je
shvatljivo da pravila prvenstva nisu toliko vana kao u drugim vremenima, osim ako naruavaju vojnu disciplinu;
ipak, lake je boriti se znaju"i svoje mjesto u Bojem mudrom nacrtu. Nije ni %udo to se bitka s kraljevim
ljudima ovdje pretvorila u kavgu." Njegov izraz duboke koncentracije naglo se ublai; o%i mu postanu njene.
"Ali dosa'ujem ti, zar ne?" Usne mu se izviju. "Bio sam poput nekog tko je spavao dvadeset godina, ali ipak sam
starac, uza sve to. Ovo nije moj svijet."
"Oh, ne", iskreno "e Simon. "Ne dosa'ujete mi, sir Camarise. Nimalo." Pogledao je Jeremiju trae"i potporu, ali
njegov je prijatelj buljio i utio. "Molim vas, recite mi bilo to, to "e mi pomo"i da budem bolji vitez."
"Pokuava li biti ljubazan?" upita najve"i vitez u Aedondomu. Njegov ton bio je hladan.
"Ne, gospodine." Simon se unato% svemu nasmije i na trenutak se preplai da "e se po%eti prestravljeno
hihotati. "Ne, gospodine. Oprostite mi, ali da me vi pitate da li mi dosa'ujete..." Nije mogao prizvati rije%i koje
bi opisale nevjerojatnu ludost takve ideje. "Vi ste junak, sir Camarise", re%e napokon, jednostavno. "Junak."
Starac ustane onom istom iznena'uju"om spretno"u kojom je sjeo. Simon se bojao da ga je nekako uvrijedio.
"Ustani, mom%e."
Simon u%ini kako mu je re%eno.
"I ti... Jeremija." Simonov prijatelj ustane na znak vitezova prsta. Camaris ih obojicu kriti%ki odmjeri. "Posudi mi
svoj ma%, molim te." Pokae na drvenu otricu jo stisnutu u Simonovoj ruci. "Ostavio sam Trn u koricama u
svojem atoru. Jo nisam navikao da je imam uza se, priznajem. Ona zra%i nekim nemirom koji mi se ne svi'a.
Moda je samo do mene."
"Ona?" upita iznena'eno Simon.
Starac odmahne rukom. "Tako mi govorimo na Vinitti. Brodovi i ma%evi su 'one', oluje i planine 'oni'. A sad me
dobro sluajte." Uzeo je ma% za vjebu i nacrtao krug na mokroj travi. "Kanon vitetva kazuje da, kako smo i mi
na%injeni na sliku i priliku naeg Gospodina, tako je i svijet..." Na%inio je manji krug unutar prvog. "... na%injen
na sliku i priliku Nebeskog carstva. Ali, avaj, bez njegove kreposti." Kriti%ki je promotrio krug, kao da ga ve" vidi
nastanjenog grenicima.
"Kao to su an'eli sluge i poslanici Boga Najviega," nastavi on, "tako i bratstvo vitezova slui svojim raznim
zemaljskim vladarima. An'eli iznose na vidjelo Boja dobra djela, koja su apsolutna, ali zemlja je puna mana, a
takvi su i njezini vladari, %ak i oni najbolji. Tako dolazi do neslaganja u tome to je volja Boja. Nastaju ratovi."
Podijelio je unutranji krug jednom crtom. "Ovim ispitom poznaje se pravednost naih vladara. Rat najvie
odraava otricu noa Boje volje, jer rat je to%ka na kojoj zemaljska carstva nastaju i propadaju. Kad bi samo
snaga odlu%ivala o pobjedi, snaga neublaena %a"u i milo"u, tada ne bi bilo nikakve pobjede, jer Boja se volja
nikad ne moe otkriti obi%nom primjenom ve"e snage. Voli li Bog ma%ku vie od mia?" Camaris ozbiljno
odmahne glavom, a onda svrne otre o%i na svoju publiku. "Sluate li?" "Da", brzo "e Simon. Jeremija samo
kimne, jo tih kao da je zanijemio.
"Dakle. Svi an'eli - osim Onog Koji Je Pobjegao - pokoravaju se Bogu iznad svega, jer On je savren, sveznaju"i i
svemogu"i." Camaris nacrta niz crtica na vanjskom krugu - koje su predstavljale an'ele, pretpostavi Simon.
Zapravo, bio je malko zbunjen, ali je tako'er osje"ao da moe pojmiti mnogo toga to je vitez govorio, pa je
hvatao ono to je mogao i %ekao. "Ali," nastavi starac, "vladari ljudi, kao to je ve" re%eno, puni su mana. Oni su
grenici, kao i svi mi. Iako je svaki vitez odan svojem lenskom gospodaru, mora tako'er biti odan Kanonu
vitetva -svim pravilima bitke i ponaanja, pravilima %asti, milosti i odgovornosti - koja su jednaka za sve
vitezove." Camaris prepolovi crtu u sredinjem krugu, narisavi okomicu. "Stoga bez obzira na to koji zemaljski
vladar pobijedi u sukobu, ako su njegovi vitezovi vjerni svojem kanonu, bitka "e biti dobivena u skladu s Bojim
zakonom. Bit "e samo odraz Njegove volje." Pogledao je pronicavo u Simona. "(uje me?"
"Da, gospodine." Zapravo, to je imalo nekog smisla, iako je Simon htio o tome malo razmisliti nasamo.
"Dobro." Camaris se sagne i obrie blatom umrljanu drvenu otricu paljivo kao da je Trn, a onda je vrati
Simonu. "Sad, kao to Boji sve"enik mora objasniti Njegovu volju narodu, na na%in koji je ugodan i pun
potovanja, tako i Njegovi vitezovi moraju i"i za Njegovim eljama na sli%an na%in. Zbog toga rat, ma kako
uasan, ne bi smio biti borba izme'u ivotinja. Zbog toga je vitez mnogo vie od snanog %ovjeka na
konju. On je Boji upnik na bojitu. Ma%evanje je molitva, momci - ozbiljna i tuna, ali puna veselja."
Ne izgleda ba veselo, pomisli Simon. Ali u njemu ima ne%eg nalik na sve"enika.
ibs@crostuff.net

275

"I zato se ne postaje vitezom samo izdravanjem bdjenja i dodirom ma%a, kao to se ne postaje sve"enikom
noenjem Knjige Aedonove s jednog na drugi kraj sela. Postoji nauk, nauk u svakom dijelu." Okrenuo se prema
Simonu. "Ustani i podigni ma%, mladi"u."
Simon to u%ini. Camaris je bio za dobru glavu vii od njega, to je bilo zanimljivo. Simon se navikao na to da je
vii od gotovo svakog.
"Dri ga kao batinu. Rairi ruke, ovako." Vitezove duga%ke ruke obuhvate Simonove. Prsti su mu bili suhi i tvrdi,
grubi kao da je Camaris proveo cijeli ivot obra'uju"i zemlju ili grade"i kamene zidine. Iznenada, na njegov
dodir, Simon pojmi golemost iskustva starog viteza, shvati ga kao mnogo vie od utjelovljenja legende ili
ostarjelog mukarca punog korisnog znanja. Mogao je osjetiti nebrojene godine tekog, pomnog rada,
bezbrojne i ve"inom neeljene oruane sukobe koje je ovaj %ovjek izdrao kako bi postao najve"i vitez svojeg
doba - a cijelo to vrijeme, nasluti Simon, ne uivaju"i u tome nita vie nego dobrohotni sve"enik prisiljen da
javno prekori nesvjesnog grenika.
"Sad ga osjeti dok ga podie", re%e Camaris. "Osjeti kako snaga dolazi iz tvojih nogu. Ne, nisi uhvatio
ravnoteu." Gurnuo je Simonove noge blie jednu drugoj. "Zato toranj ne pada? Zato to je centriran iznad
svojeg temelja."
Uskoro je natjerao i Jeremiju na rad, i to na teak rad.
Poslijepodnevno se sunce brzo pomicalo nebom; povjetarac je postao leden dok se bliila ve%er. Dok ih je starac
vodio kroz stroge vjebe, izvjestan sjaj - leden, ali unato% tome svijetao - pojavio mu se u oku.
Ve%er se spustila kad ih je Camaris napokon otpustio; zdjela doline bila je puna logorskih vatri. Dananji posao
da se svi prebace preko rijeke omogu"it "e prin%evoj pratnji da ode s prvim svjetlom jutra. Sada je narod Novog
Gadrinsetta postavljao svoje privremene logore, jeo svoje zakanjele ve%ere ili besciljno lutao po sve dubljem
mraku. Raspoloenje tiine i i%ekivanja visjelo je nad dolinom, stvarno poput sumraka. Bilo je pomalo nalik na
Medusvijet, pomisli Simon - mjesto pred nebom.
Ali to je i mjesto pred paklom, pomisli Simon. Nismo samo na putu -idemo u rat... a moda i gore.
On i Jeremija utke su hodali, rumeni od napora, dok se znoj na njihovim licima ubrzano hladio. Simon je u
mii"ima osje"ao bol koja je sada bila ugodna, ali iskustvo mu je govorilo da "e biti manje ugodna sutradan,
posebno nakon dana jahanja. Odjednom se ne%eg prisjetio. "Jeremija, jesi li se pobrinuo za Domu?"
Mladi" ga srdito pogleda. "Naravno. Rekao sam da ho"u, zar ne?" "Pa, mislim da "u svejedno baciti pogled na
nju." "Zar mi ne vjeruje?" upita Jeremija.
"Naravno da vjerujem", ustro "e Simon. "Nema to veze s tobom, zaista. Ono to je sir Camaris rekao za viteza i
njegova konja jednostavno... jednostavno me podsjetilo na Domu." Tako'er je osje"ao nagon da malo bude
sam; morao je razmisliti i o drugim stvarima koje je Camaris izustio. "Shva"a, zar ne?"
"Valjda." Jeremija se namrti, ali nije izgledao previe uzrujan. "Idem potraiti neto za jelo."
"Na'imo se kasnije kod Isgrimnurove vatre. Mislim da "e Sangfugol otpjevati koju pjesmu."
Jeremija nastavi prema najaktivnijem dijelu logora i atoru koji su on, Simon i Binabik podigli tog jutra. Simon se
odvoji, zaputivi se prema obronku gdje su bili svezani konji.
Ve%ernje nebo bilo je maglovito ljubi%aste boje, a zvijezde se jo nisu pojavile. Dok je Simon oprezno hodao
blatnim livadama u sve dubljem mraku, zatekao se kako prieljkuje malko mjese%ine. Jednom se poskliznuo i
pao, glasno psuju"i dok je brisao blato s ruku o hla%e, koje su ve" bile dovoljno blatne i vlane nakon dugih sati
ma%evanja. Njegove %izme ve" su bile temeljito promo%ene.
Prilika koja mu se pribliavala kroz polumrak bila je Freosel, koji se vra"ao s provjere vlastitog konja kao i
Jouinog Vinvafoda. Na taj na%in, ako ni na koji drugi, Freosel je zauzeo Deornothovo mjesto u prin%evu ivotu,
a %inilo se da izvrsno obavlja svoj posao. Falshirac je jednom rekao Simonu da potje%e iz obitelji kova%a - u to je
Simon, gledaju"i ple-"atog Freosela, spremno povjerovao.
"Pozdrav, sir Seomane", re%e. "Vidim da ni vi nijeste ponijeli baklju. Ako se ne"ete dugo zadrat, moda vam i
ne zatreba." Zakiljio je prema gore, procjenjuju"i svjetlost koja je brzo nestajala. "Ali pripaz'te -sto koraka iza
mene nalazi se vel'ka blatna jama."
"Ve" sam nabasao na jednu od njih", nasmije se Simon, pokazuju"i na svoje blatom obloene %izme.
Freosel procjenjuju"i odmjeri Simonove noge. "Svrat'te do mojeg atora i dat "u vam mast za njih. Ne"e valjat
ako koa popuca. Dolazite li po%ut svira%a harfe kako pjeva?"
"Mislim da ho"u."
"Onda "u je ponijet sa sobom." Freosel mu uljudno kimne glavom prije nego to se udaljio. "Paz'te na blatnu
jamu!" dovikne preko ramena.
Simon je drao o%i otvorene i uspio bez incidenta zaobi"i komad ljepljivog mulja koji je zaista bio sli%an onom
prijanjem. Mogao je %uti blago rzanje konja dok se pribliavao. Bili su privezani na obronku, tamna linija
naspram mra%nog neba.
ibs@crostuff.net

276

Doma je bila tamo gdje je Jeremija rekao da ju je ostavio, zavezana duga%kim konopcem nedaleko od vijugavog
crnog obrisa razgranatog hrasta. Simon obuhvati njuku kobile svojim dlanom i osjeti njezin topli dah, a onda
metne glavu na njezin vrat i protrlja joj rame. Konjski je miris bio jak i nekako ohrabruju"i.
"Ti si moj konj", tiho izusti. Doma trne uhom. "Moj konj."
Jeremija ju je pokrio tekim gunjem - koji su Simonu darovale Gut-run i Vorzheva, a kojim se sam pokrivao prije
nego to su konje iselili iz njihovih toplih staja u pe"inama Sesuad're. Simon provjeri daje dobro pri%vr"en, ali
ne prejako. Dok se okretao od svojeg pregleda, on spazi blijedu spodobu kako prelije"e tamom ispred njega,
prolaze"i izme'u skupine konja. Simon osjeti kako mu je srce posko%ilo u grudima.
Norni?
"T-tko je to?" zovne on. Prisilio se da produbi glas i ponovno viknuo. "Tko je tamo? Iza'i!" Pustio je da mu ruka
padne na bok, shvativi trenutak poslije da nije nosio drugo oruje osim svojeg qanu%kog noa, %ak ni drveni
ma% za vjebu.
"Simone?"
"Miriamele? Princezo?" Na%inio je par koraka naprijed. Virila je prema njemu iza jednog konja, kao da se skriva.
Kad se pribliio, ona korakne van. Odje"a joj nije bila neobi%na, blijeda haljina i tamni plat, ali imala je
neobi%no prkosan izraz na licu.
"Jesi li dobro?" upita on, a onda se prokune zbog tako glupog pitanja. Iznenadio se to je vidi vani samu i nije se
mogao sjetiti to bi rekao. Jo jedna prilika, pomislio je, kad je bilo bolje utjeti nego govoriti i ispasti sanjar.
Ali zato je izgledala kao da je neto skrivila?
"Jesam, hvala." Pogledala je preko njegovih ramena sa svake strane kao da provjerava je li Simon sam. "Ila sam
provjeriti konja." Pokazala je prema neodre'enoj masi sjenovitih prilika nie na brijegu. "On je jedan od onih
koje smo uzeli... nabbanskom plemi"u o kojem sam ti pri%ala."
"Prepala si me", re%e Simon, a onda se nasmije. "Mislio sam da si duh ili... ili jedan od naih neprijatelja."
"Nisam neprijatelj", re%e Miriamele s malo svoje uobi%ajene bezbri-nosti. "Nisam ni duh, koliko ja znam."
"To je dobro znati. Jesi li zavrila?"
"Zavrila... s %im?" Miriamele ga pogleda neobi%no prodorno.
"Pregledavati tvojeg konja. Mislio sam da bi mogla..." Zastao je i opet po%eo. Izgledala je kao da joj je vrlo
neugodno. Pitao se je li u%inio neto %ime ju je uvrijedio. Ponudio joj Bijelu strijelu na dar, moda. Cijela stvar se
sada %inila poput sna. Bilo je to vrlo %udno poslijepodne.
Simon opet zapo%ne. "Sangfugol i jo neki ve%eras "e svirati i pjevati. Kod atora vojvode Isgrimnura." Pokazao
je niz obronak prema prstenu rasplamsanih vatri. "Ho"e li ih do"i posluati?"
(inilo se da Miriamele oklijeva. "Do"i "u", re%e napokon. "Da, to bi bilo lijepo." Kratko se nasmijeila. "Samo da
Isgrimnur ne zapjeva."
Bilo je ne%eg ne sasvim valjanog u njezinu tonu, ali Simon se svejedno nasmije ali, vie od nervoze nego od i %eg
drugog. "To "e, mislim, ovisiti o tome je li preostalo jo Fengbaldova vina."
"Fengbald." Miriamele ispusti zvuk gnuanja. "Kad samo pomislim da me otac htio udati za tu... tu svinju..."
Da joj odvrati panju, Simon re%e: "Pjevat "e pjesmu o Jacku Mund-vvodeu - Sangfugol, ho"u re"i. Obe"ao mi je
da ho"e. Mislim da "e pjevati onu o Biskupovoj ko%iji." Primio ju je za ruku gotovo ne misle"i, a onda doivio
trenutak bojazni. to je to %inio, grabe"i je na taj na%in? Ho"e li se uvrijediti?
Umjesto toga, %inilo se da Miriamele to nije ni primijetila. "Da, to "e biti vrlo lijepo", re%e. "Bit "e dobro provesti
no" pjevaju"i uz vatru."
Simon se opet za%udi, budu"i da se tako neto u Novom Gadrinset-tu doga'alo gotovo svake no"i, a odnedavna
jo %e"e, otkad su se ljudi okupili za Raed. Ali nita nije rekao, odlu%ivi da samo uiva u dodiru njezine vitke,
snane ruke pod svojom.
"Dobro "emo se zabaviti", re%e i povede je niz brijeg prema logorskim vatrama koje su ih dozivale.
Poslije pono"i, kad je magla napokon pala, a mjesec bio visoko na nebu, blistav poput srebrnog nov%i"a,
nastade komeanje na vrhu brda koji su princ i njegova pratnja tako nedavno napustili.
Tri prilike, tamne sjene gotovo sasvim nevidljive unato% mjese%ini, stajahu blizu jednog od uspravnih kamenova
na najdaljem rubu brda i gledahu u dolinu pod njima. Ve"ina vatri je dogorjela, ali prsten treperavih plamenova
jo je leao oko tabora; moglo se vidjeti nekoliko mutnih prilika kako hodaju na crvenkastom svjetlu.
Utuk'kine pande promatrale su logor dugo vremena, nepomi%ne poput sova. Napokon, i bez ijedne izmijenjene
rije%i, okrenuli su se i ne%ujno zaputili kroz visoku travu, natrag prema sredini brda. Blijeda masa Sesuad'rinih
sruenih kamenih gra'evina leala je pred njima poput zubi u stari%inim ustima.
Sluge nornske kraljice preli su dug put za malo vremena. Mogli su si priutiti da pri%ekaju jo jednu no", no"
koja "e nedvojbeno brzo do"i, kad velika, ratrkana druina pod njima ne"e biti tako budna.
ibs@crostuff.net

277

Tri sjene ne%ujno mugnu u zgradu koju su smrtnici nazivali Zvjezdarnicom, te dugo stajahu gledaju"i kroz
napuklu kupolu u netom izale zvijezde. Tada zajedno sjedoe na kamenje. Jedna od njih po%ne vrlo tiho
pjevati; ono to je lebdjelo tronom dvoranom bio je napjev beskrvan i otar poput napukle kosti.
Iako zvuk nije stvarao odjek u Zvjezdarnici, a nikako ga se nije moglo %uti na vjetrovitom vrhu, neki spava%i u
dolini pod njim ipak su zaje-%ali u snu. Oni dovoljno osjetljivi da osjete dodir pjesme - a Simon bijae jedan od
njih - sanjali su led, stvari slomljene i izgubljene, i gnijezda isprepletenih zmija skrivena u starim zdencima.

Dar za kraljicu

Prin%eva druina, spora povorka kola, ivotinja i zaostalih hoda%a, napustila je dolinu i umakla na ravnicu,
prate"i tok Steffloda na jug. Iskrzanoj vojsci trebao je gotovo tjedan da stigne do mjesta gdje se rijeka spajala s
ve"om Ymstreccom.
Bila je to neka vrsta povratka, jer su podigli logor u bregovima zaklonjenoj dolini gdje je neko" stajao prvi
doseljeni%ki grad, Gadrinsett. Mnogi od onih koji su odloili svoje vre"e za spavanje i potraili drvo za potpalu u
ruevinama svojih bivih domova zapitali su se jesu li ita dobili odlaskom s ovog mjesta kako bi podijelili usud s
Jouom i njegovim pobunjenicima. Bilo je malo buntovni%kog aptanja - ali samo malo. Previe njih sje"alo se
hrabrosti kojom su se Joua i ostali suprotstavili ljudima Velikog kralja.
Mogao je to biti i gor%i povratak: vrijeme je bilo blago, a ve"ina snijega koja je neko" pokrivala ovaj dio
travnjaka opet se otopila. Ipak, vjetar je jurcao plitkim vododerinama i savijao nekoliko malih stabala spljotivi
duga%ke travke, a logorske su vatre plesale i skakutale: %arobna se zima malko povukla, ali je na otvorenim
ravnicama Thrithinga jo bilo kao u mjesecu dekanderu.
Princ je objavio da "e se velika druina ovdje odmarati tri no"i dok on i njegovi savjetnici ne odlu%e koji "e im
put najbolje odgovarati. Njegovi podanici, ako ih se moglo nazvati tim imenom, gorljivo su prihvatili dane
odmora. (ak je i kratko putovanje sa Sesuad're bilo naporno za ranjene i bolesne, kojih je bilo mnogo, a i za one
s malom djecom. Neki su irili glasine da se Joua predomislio, da "e izgraditi Novi Gadrinsett na mjestu njegova
prethodnika. Iako su oni ozbiljniji pokuavali ukazati na glupost zamjene zati"ene uzvisine za nezati"enu
nizinu te na %injenicu da princ Joua, to god drugo bio, nije bio budala, dovoljno se vojske besku"nika ponadalo
u tu zamisao daje glasine bilo nemogu"e uguiti.

"Ne moemo dugo ostati ovdje, Joua", re%e Isgrimnur. "Svaki dan koji ovdje proboravimo dodat "e novih
dvadeset ljudi koji nas ne"e slijediti kad krenemo."
Joua je pomno prou%avao pohaban, od sunca izblijedjeli zemljovid. Otrcana vrijednosnica neko" je pripadala
pokojnom Helfgrimu, bivem na%elniku Novog Gadrinsetta, koji je zajedno sa svojim k"erima mu%e-nicama
postao neka vrsta sveca zatitnika doseljenika. "Ne"emo dugo ostati", re%e princ. "Ali ako dovedemo ovaj narod
na travnjake, daleko od rijeke, moramo znati gdje moemo prona"i vodu. Vrijeme se mijenja na na%ine koje
nitko od nas ne moe predvidjeti. Vrlo je vjerojatno da moda naglo ostanemo bez kie."
Isgrimnur ispusti zvuk frustracije i pogleda Freosela trae"i potporu, ali mladi Falshirac, jo nepomiren s
Nabbanom kao ciljem njihova puta, samo prkosno uzvrati pogled. Mogli su slijediti Ymstreccu na zapad sve do
Erkvnlanda, jasno je govorio njegov izraz. "Joua," po%ne vojvoda, "vodu nam ne"e biti teko prona"i. ivotinje
mogu svoju dobiti od rose ako zatreba, a mi moemo napuniti planinu vodenih mjeina iz rijeka prije nego to
ih napustimo - to se toga ti%e, ve" je desetak novih potoka poteklo od otopljenog snijega. Hrana "e vjerojatnije
biti ve"i problem."
"A ni taj nije rijeen", istakne Joua. "Ali mislim da nam izbor puta ne"e mnogo u tome pomo"i. Moemo
izabrati stazu koja "e nas odvesti blizu jezera - samo ne znam koliko se mogu uzdati u Helfgrimov zemljovid..."
"Nisam... nisam imao pojma kako je teko nahraniti toliki narod." Strangveard je tiho %itao jedan od Binabikovih
prijevoda Ookequkovih svitaka. "Kako vojske uspijevaju u tome?"
"Ili iscijede kraljevu nov%arku, kao pijesak iz vre"e", mrko "e Geloj, "ili jednostavno u prolazu jedu sve oko sebe,
kao mravi." Ustala je s mjesta gdje je %u%ala pokraj arhivara. "Ovdje raste mnogo toga to bi moglo nahraniti
narod, Joua - mnoge biljke, cvije"e, pa %ak i trave od kojih bi se mogao na%initi krepak obrok, iako bi ih neki koji
su ivjeli samo u gradovima mogli smatrati neobi%nima."
'"Neobi%no postaje obi%no kad su ljudi gladni'", citirao je Isgrimnur. "Ne sje"am se tko je to rekao, ali istina je, u
svakom slu%aju. Posluaj Geloj: sna"i "emo se. Potrebna nam je urba. Sto dulje ostanemo na jednom mjestu,
to bre "emo u%initi to je rekla, izjesti mjesto poput mrava. Bolje "e nam biti da se nastavimo kretati."
"Nismo se zaustavili samo kako bih ja porazmislio o stvarima, Isgrim-nure", re%e princ mal%ice hladno. "Previe
je o%ekivati da "e cijeli jedan grad, a to i jesmo, ustati i doetati do Nabbana u jednom maru. Prvi je tjedan bio
teak. Dajmo im malo vremena da se priviknu."
ibs@crostuff.net

278

Vojvoda od Elvritshalle se povu%e za bradu. "Nisam mislio... znam, Joua. Ali odsad se moramo kretati bre, kao
to sam rekao. Neka nas oni sporiji sustignu kad se napokon zaustavimo. Ionako ne"e biti borci."
Joua napu"i usne. "Jesu li ita manje Boja djeca jer ne mogu baratati ma%em poput nas?"
Isgrimnur odmahne glavom. Princ je bio u jednom od tih raspoloenja. "Nisam tako mislio, Joua, i ti to zna.
Samo tvrdim da je ovo vojska, a ne vjerska povorka iza koje hoda lektor. Moemo po%eti to god kanimo po%eti
i bez %ekanja svake due koja po%ne epati ili svakog konja koji izgubi potkovu."
Joua se okrene prema Camarisu, koji je tiho sjedio uz malu vatru, zure"i napeto u dim koji se uzdizao prema
rupi na krovu atora. "Sto vi mislite, sir Camarise? Bili ste na vie mareva od svih nas, osim moda Isgrimnura.
Ima li on pravo?"
Starac polako odvrati pogled od treperave vatre. "Mislim da je ono to vojvoda Isgrimnur kae to%no, da.
Dugujemo narodu kao cjelini da u%inimo ono to smo krenuli u%initi, i vie od toga, dugujemo to naem dobrom
Gospodinu, koji je %uo naa obe"anja. Bilo bi drsko od nas da pokuamo raditi Boji posao dre"i za ruku svakog
putnika umornog od hodanja." Zastao je na trenutak. "Me'utim, tako'er elimo - ne, trebamo - da nam se
narod pridrui. Ljudi se ne"e pridruiti bandi koja se uri i skriva se, pridruit "e se pobjedni%koj vojsci." Ogledao
se po atoru, mirnih, jasnih o%iju. "Moramo se kretati to je bre mogu"e, istovremeno odravaju"i nau
druinu u dobrom redu. Trebali bismo poslati jaha%e naprijed, ne samo da istrae to lei pred nama nego da
budu nai glasnici, da viknu ljudima: 'Princ dolazi!'" Na trenutak se %inilo da bi mogao vie re"i, ali njegov izraz
postane dalek i on zamukne.
Joua se nasmijei. "Trebali ste biti eskritor, sir Camarise. Istan%ani ste poput mojih starih u%itelja, usirske
bra"e. Samo se u jednom ne slaem s vama." Blago se okrenuo kako bi uklju%io ostale u atoru. "Idemo u
Nabban. Nai glasnici "e vikati: 'Camaris se vratio! Sir Camaris se vratio da povede svoj narod!'" On se nasmije.
'"A Joua je s njim.'"
Camaris se blago namrti, kao da je ono to je Joua rekao probudilo u njemu nelagodu.
Isgrimnur kimne. "Camaris je u pravu. urba s dostojanstvom."
"Ali dostojanstvo nam ne doputa da plja%kamo naseljene zemlje", re%e Joua. "To nije na%in na koji se
pridobivaju srca naroda."
Isgrimnur slegne ramenima; ponovno je pomislio da princ previe cjepidla%i. "Na je narod gladan, Joua.
Otjerani su, neki od njih ivjeli su u divljini gotovo dvije godine. Kad stignemo u Nabban, kako "e im re"i da ne
uzimaju hranu koju vide kako raste iz tla, ovce koje vide kako pasu na brdima?"
Princ umorno zakilji u zemljovid. "Nemam vie odgovora. U%init "emo sve to budemo mogli i neka nas Bog
blagoslovi."
"Neka nam se Bog smiluje", ispravi ga Camaris upljim glasom. Starac je ponovno buljio u dim koji se dizao uvis.

Pala je no". Tri prilike sjedile su u umarku drve"a ponad doline. Glazba rijeke uzdizala se prema njima,
priguena i krhka. Nisu imali vatre, ali modrobijeli kamen koji je leao izme'u njih blago je tinjao, tek malko
sjajniji od mjeseca. Njegovo aurno svjetlo bojilo je njihova blijeda, duguljasta lica dok su tiho razgovarali na
siktavom jeziku Olujnog vrha.
"No"as?" upita onaj zvan Ro'en-pod-Tzaaihtinim-kamenom.
ila Srebrnvatre prstom na%ini pokret nijekanja. Drala je dugo ruku na modrom kamenu i sjedila u nepomi%noj
tiini. Napokon je ispustila dah koji je dugo zadravala. "Sutra, kad se Mezhumevru sakrije u oblacima. No"as,
na ovom novom mjestu, smrtnici "e paziti. Sutra nave%er." Znakovito je pogledala Ro'enog-pod-Tzaaihtinim-
kamenom. Bio je najmla'i i nikad prije nije ostavio duboke spilje pod Nakkigom. Mogla je osjetiti po napetosti
njegovih duga%kih, tankih prstiju, po sjaju u njegovim purpurnim o%ima, da "e morati pripaziti na njega. Ali bio
je hrabar, u to nije bilo sumnje. Tko god je preivio beskrajno egrtovanje u Pe"ini Razdiranja ne"e se bojati
ni%eg osim nezadovoljstva njihove srebrno zakrinkane gospodarice. Prevelika revnost, me'utim, mogla je biti
jednako tetna kao i kukavi%luk.
"Pogledajte ih", re%e Pozvana-glasovima. O%arano je zurila u nekoliko ljudskih prilika vidljivih u logoru pod
njima. "Nalik su na kamene crve, uvijek se izvijaju, uvijek se vrpolje."
"Da je tvoj ivot tek nekoliko doba dug," odgovori ila Srebrnvatre, "moda bi i ti smatrala da nijednom ne
smije zastati." Zurila je u treperavo zvije'e vatri. "Ima pravo, me'utim - zaista nalikuju na kamene crve."
Linija njezinih usta neznatno se ukruti. "Rovali su, pojeli i unitili. Sad "emo pomo"i da im se stane na kraj."
"Samo ovim jednim %inom?" upita Pozvana-glasovima.
ila Srebrnvatre je pogleda, lica hladna i tvrda poput bjelokosti. "Sumnja li?"
Zavladao je trenutak napete tiine prije nego to je Pozvana-glasovima ogoljela svoje zube. "elim samo
izvravati Njezinu volju. elim samo %initi ono to "e najbolje sluiti Njoj."
ibs@crostuff.net

279

Ro'en-pod-Tzaaihtinim-kamenom ispusti melodi%an zvuk zadovoljstva. Mjesec se odraavao grobno bijelo u
njegovim o%ima. "Ona eli smrt... posebnu smrt", re%e on. "To je na dar Njoj."
"Da." ila Srebrnvatre podigne kamen i smjesti ga u svoju vranu koulju, uz svoju hladnu kou. "To je dar
Panda. A sutra nave%er "emo Joj ga dati."
Uutjeli su i nisu opet progovorili cijelu dugu no".

"Jo previe misli na sebe, Seomane." Aditu se nagne naprijed i sloi ulatene kamen%i"e u polumjesec koji je
obuhvatio Sivu obalu. Kamen%i"i za shent mutno su blistali na svjetlu jedne od Adituinih kristalnih kugli, koja je
stajala na tronocu od izrezbarenog drva. Jo malo svjetla, ovaj put od poslijepodnevnog sunca, prodiralo je
kroz zaklopac na Simonovu atoru.
"to to zna%i? Ne razumijem."
Aditu pogleda s plo%e u Simona, a u o%ima joj se naslu"ivao duboko skriven smijeh. "Previe si okrenut sebi, to
sam htjela re"i. Ne misli na ono to misli tvoj suigra%. Shent je igra za dvoje."
"Dovoljno je teko upamtiti sva pravila a da pritom ne moram razmiljati", potui se Simon. "Osim toga, kako
mogu znati to misli dok igramo? Nikad ne znam to misli!"
Aditu se doimala spremnom da izusti jednu od svojih prefriganih primjedbi, ali umjesto toga zastane i metne
ruku na kamenje. "Uzrujan si, Seomane. Vidjela sam to u tvojoj igri - sada igra dovoljno dobro da se tvoje
raspoloenje prenese u Ku"u shenta."
Nije pitala to ga mu%i. Simon pretpostavi da %ak i kada bi im se suputnik pojavio bez jedne noge, Aditu ili bilo
koji drugi Sitha mogli bi pri%ekati da pro'e nekoliko godinjih doba prije nego to bi upitali to se dogodilo. Ovaj
dokaz onog to je nazivao njezinim sithizmom nervirao ga je, ali mu je tako'er laskalo to je smatrala da je
postao dobar u shentu - iako je vjerojatno mislila "dobar za smrtnika", a budu"i da je bio jedini smrtnik za kojeg
je %uo da je igrao tu igru, to ba i nije bio neki kompliment.
"Nisam uzrujan." Mrko se zabuljio u plo%u za shent. "Moda jesam", re%e napokon. "Ali to nije neto u %emu mi
ti moe pomo"i."
Aditu ne re%e nita, ve" se spusti na svoje laktove i isprui duga%ak vrat na svoj neobi%no ra%lanjen na%in, a
onda strese glavom. Blijeda joj se kosa oslobodi kop%e koja ju je drala i okupi oko njezinih ramena poput
magle, dok se jedan tanki pramen zakovr%ao ispred njezina uha.
"Ne razumijem ene", re%e naglo, a onda namrti usta kao da bi mu Aditu mogla proturje%iti. O%ito se slagala,
jer i dalje nita nije govorila. "Jednostavno ih ne razumijem."
"Kako to misli, Seomane? Sigurno razumije neke stvari. Ja %esto tvrdim da ne razumijem smrtnike, ali znam
kako izgledaju i koliko dugo ive i mogu govoriti nekoliko njihovih jezika."
Simon je srdito pogleda. Zar se opet igrala s njim? "Pretpostavljam da se ne radi o svim enama", progun'a
nezadovoljno. "Ne razumijem Miriamele. Princezu."
"Onu mravu ute kose?"
Zaista se igrala s njim. "Kako ho"e. Ali vidim da je glupo o tome razgovarati s tobom."
Aditu se nagne naprijed i dotakne mu ruku. "Oprosti, Seomane. Razljutila sam te. Reci mi to te mu%i, ako eli.
Iako ne znam mnogo o smrtnicima, moda "e te razgovor sa mnom malko odobrovoljiti."
Slegnuo je ramenima, posramljen to je uop"e ita spominjao. "Ne znam. Ponekad je ljubazna prema meni. A
onda, drugi put, ponaa se kao da me ne poznaje. Ponekad me gleda kao da je plaim. Ja!" Gorko se nasmijao.
"Spasio sam joj ivot! Zato bi me se bojala?"
"Ako si joj spasio ivot, to je jedan od mogu"ih razloga." Aditu je bila ozbiljna. "Pitaj mojeg brata. To to ti je
netko spasio ivot vrlo je velika odgovornost."
"Ali Jiriki se ne ponaa kao da me mrzi!"
"Moj brat je pripadnik stare i suzdrane rase - iako me'u Zida'va-ma njega i mene smatraju prili%no mladena%ki
naglima i opasno nepred-vidivima." Ona mu udijeli ma%ji osmijeh; mogao je gotovo vidjeti vrak mijeg repa
kako proviruje iz kutka njezinih lijepih usana. "I ne, on te ne mrzi - Jiriki ima vrlo visoko miljenje o tebi,
Seomane Snjenopra-meni. Ina%e te nikad ne bi doveo u Jao e-Tinukai'i, to je u mislima mnogih pripadnika
naeg naroda samo potvrdilo da mu se ne moe sasvim vjerovati. Ali tvoja Miriamele je smrtnica, i vrlo mlada.
Postoje ribe tamo vani u rijeci koje su ivjele dulje od nje. Neka te ne iznenadi ako joj to to nekome duguje
ivot predstavlja teak teret."
Simon je buljio u nju. O%ekivao je vie zadirkivanja, ali Aditu je razumno govorila o Miriamele - i govorila mu
stvari o Sithama koje nikad nije %uo iz njezinih usta. Bio je rastrgan izme'u dviju fascinantnih tema.
"To nije sve. Barem mislim da nije. Ja... ne znam kako bih se ponaao prema njoj", re%e napokon. "Prema
princezi Miriamele. Ho"u re"i, stalno mislim na nju. Ali tko sam ja da mislim na princezu?"
ibs@crostuff.net

280

Aditu se nasmije, iskri%avim zvukom nalik na slap vode. "Ti si Seo-man Smjeli. Vidio si Yasiru. Sreo si Prvu
Pramajku. Koji drugi smrtnik moe tako neto tvrditi?"
Osjetio je kako ga oblijeva rumenilo. "Ali nije u tome stvar. Ona je princeza, Aditu - k"i Velikog kralja!"
"K"i tvojeg neprijatelja? To te mu%i?" Izgledala je iskreno zbunjena. "Ne." On strese glavom. "Ne, ne, ne."
Ogledao se divlje oko sebe, pokuavaju"i se dosjetiti na%ina da joj objasni. "Ti si k"i kralja i kraljice Zida'va, zar
ne?"
"Tako bi se to vie-manje moglo re"i na vaem jeziku. Potje%em iz Ku"e Godinjeg plesa, da."
"Pa, to ako bi te netko tko potje%e iz, to ja znam, neke nevane obitelji - loe ku"e ili neto sli%no - htio uzeti
za enu?"
"Iz... loe ku"e?" Aditu ga oprezno pogleda. "Pita bih li smatrala da je netko od mojeg naroda mene
nevrijedan? Dugo nas je bio premalen broj za takva razmiljanja, Seomane. I zato se mora njome oeniti? Zar
tvoj narod nikad ne vodi ljubav nevjen%an?"
Simon je na trenutak ostao bez rije%i. Voditi ljubav s kraljevom k"eri bez pomisli da je oeni? "Ja sam vitez",
uko%eno "e on. "Moram biti %astan."
"A ljubiti nekog nije %asno?" Odmahnula je glavom, a sada joj se vratio njezin podrugljivi osmijeh. "A ti kae da
ne razumije mene, Seo-mane!"
Simon metne laktove na koljena i pokrije lice rukama. "eli re"i da tvoj narod ne mari za to tko se kime eni?
Ne vjerujem."
"To je i razdvojilo Zida'va i Hikeda'va", re%e ona. Kad je podigao o%i, njezin zlatom posuti pogled postao je krut.
"Nau%ili smo neto iz te strane lekcije."
"Kako to misli?"
"Upravo je smrt Drukhija, sina Utuk'ku i njezina mua Ekimenisa Crnotapog odijelila dvije obitelji. Drukhi je
ljubio Nenais'u i oenio se njome, k"i Slavuja." Ona podigne ruku i na%ini pokret kao da zatvara knjigu. "Nju su
ubili smrtnici u godinama prije nego stoje Tumet'ai progutao led. Bila je to nesre"a. Plesala je u umi kad je
lovca smrtnika privukao sjaj njezine blistave haljine. Misle"i da je ugledao perje kakve ptice, odapeo je strijelu.
Kad ju je njezin suprug Drukhi pronaao, izgubio je razum." Aditu pogne glavu, kao da se to dogodilo tek
nedavno.
Nakon to je nekoliko %asaka utjela, Simon upita. "Ali kako je to odijelilo obitelji? I kakve to veze ima sa
enidbom s kim god ho"e?"
"To je vrlo duga pri%a, Seomane - moda najdua koju na narod pripovijeda, osim one o bijegu iz Vrta i naem
prelasku preko crnih mora u ovu zemlju." Odgurnula je jedan od shent kamen%i"a prstom. "U to vrijeme,
Utuk'ku i njezin suprug vladali su svim U-vrtu-ro'enima - oni su bili %uvari lugova Godinjeg plesa. Kad se njihov
sin zaljubio u Nenais'u, k"er Jenjivane i njezina bra%nog druga Initrija, Utuk'ku se tome estoko usprotivila.
Nenais'nini roditelji bili su iz naeg klana Zida'va - iako je tih davnih dana imao drugo ime. Oni su tako'er
vjerovali da smrtnicima, koji su doli u ovu zemlju nakon U-vrtu-ro'enih, treba dopustiti da ive kako ele,
dokle god ne ratuju s naim narodom."
Ponovno je, jo zamrenije, posloila kamen%i"e na plo%i pred sobom. "Utuk'ku i njezin klan smatrali su da
smrtnike treba otjerati natrag preko oceana te da one koji odbiju oti"i treba ubiti, kao to neki poljodjelci
gnje%e kukce koje prona'u na svojim usjevima. Ali budu"i da su dva velika klana i drugi manji klanovi koji su
stali na stranu jednih ili drugih bili tako jednako podijeljeni, %ak ni Utuk'kin poloaj gospodarice Ku"e Godinjeg
plesa nije joj doputao da nametne svoju volju drugima. Vidi, Seomane, mi nikad nismo imali 'kraljeve' i
'kraljice' kao vi smrtnici.
U svakom slu%aju, Utuk'ku i njezin suprug strano su se razljutili to se njihov sin oenio enom iz protivni%kog
klana %ije su pripadnike smatrali izdajnicima i ljubiteljima smrtnika. Kad je Nenais'u bila ubijena, Drukhi je
pomahnitao i prisegao da "e ubiti svakog smrtnika na kojeg nai'e. Pripadnici Nenais'nina klana obuzdavali su
ga, iako su i oni, na svoj na%in, bili jednako razgnjevljeni i uasnuti poput njega. Kad se sazvala Yasira, U-vrtu-
ro'eni nisu mogli nita zaklju%iti, ali dovoljan ih se broj bojao onog to bi se moglo dogoditi ako bi se Drukhija
oslobodilo da su odlu%ili kako ga valja zatvoriti - neto to se nikad nije dogodilo s ove strane oceana." Ona
uzdahne. "Za njega je to bilo previe, previe za njegovu mahnitost, da ga zarobljenikom dri vlastiti narod dok
oni koje je smatrao ubojicama e"u sa svojim enama na slobodi. Drukhi se natjerao da umre."
Simon je bio op%injen, iako iz Adituina izraza nije mogao re"i koliko ju je ta pri%a alostila. "eli re"i da se
ubio?"
"Ne onako kako misli, Seomane. Ne, Drukhi je radije jednostavno... prestao ivjeti. Kad su ga pronali kako lei
mrtav u pe"ini Si'injan'dre, Utuk'ku i Ekimeniso poveli su svoj klan i otili na sjever, zaklevi se da nikad vie
ne"e ivjeti s Jenjivaninim narodom."
ibs@crostuff.net

281

"Ali najprije su svi otili na Sesuad'ru", re%e on. "Otili su u Ku"u odlaska i donijeli sporazum. Ono to sam vidio
za svojeg bdjenja u Zvjezdarnici."
Ona kimne. "Prema onom to si rekao, vjerujem da si imao pravu viziju prolosti, da."
"I zbog toga Utuk'ku i Norni mrze smrtnike?" upita on. "Da. Ali tako'er su poli u rat s nekima od prvih smrtnika
u Her-nvstiru, davno prije nego to mu je Hern nadjenuo ime. U toj su borbi Ekimeniso i mnogi drugi Hikeda'va
izgubili ivote. Stoga su kivni na njih i iz drugih razloga."
Simon se zavali natrag, ovivi ruke oko koljena. "Nisam znao. Mor-genes ili Binabik, ili netko drugi, rekao mi je
da su u bitki na Knocku smrtnici prvi put ubili Sithe."
"Sithe, da - Zida'va. Ali Utuk'kin se narod sukobio sa smrtnicima nekoliko puta prije nego to su moreplovci stigli
preko zapadnog mora i sve promijenili." Spustila je glavu. "Stoga moe shvatiti", zavri Aditu, "zato Djeca Zore
paze da nikog ne proglase boljim od drugih. Te rije%i za nas zna%e tragediju."
On kimne. "Mislim da shva"am. Ali kod nas je druga%ije, Aditu. Postoje pravila tko se moe vjen%ati s kim... a
princeza se ne moe udati za viteza bezemljaa, posebno ne za onog koji je neko" bio mali od kuhinje."
"Vidio si ta pravila? (uvaju li se u nekom od vaih svetita?"
On se namrti. "Zna to mislim. Treba posluati Camarisa ako eli saznati kako stvari funkcioniraju. On sve
zna - tko se kome klanja, tko smije nositi odre'ene boje odre'enog dana..." Simon se skrueno nasmije. "Kad
bih ga upitao smije li se netko poput mene oeniti princezom, mislim da bi mi odrubio glavu. Ali na lijep na%in. I
ne bi u tome uivao."
"Ah, da, Camaris." (inilo se da "e Aditu re"i neto vano. "On je... neobi%an %ovjek. Vidio je mnogo toga,
mislim."
Simon je paljivo pogleda, ali nije mogao razabrati neko posebno zna%enje iza njezinih rije%i. "Jest. I mislim da
mi ih sve kani protuma%iti prije nego to stignemo u Nabban. Ipak, to nije neto na to bih se potuio." Ustao je.
"Zapravo, uskoro "e pasti mrak, pa bih trebao svratiti do njega. Htio mi je pokazati neto o uporabi tita..."
Simon zastane. "Hvala ti na razgovoru, Aditu."
Ona kimne. "Mislim da nisam rekla nita to bi ti pomoglo, ali nadam se da vie ne"e biti tako tuan,
Seomane."
On slegne ramenima dok je podizao svoj plat s poda. "(ekaj", ona "e, ustaju"i. "Idem s tobom." "Camarisu?"
"Ne. Imam drugog posla. Ali proetat "u s tobom dok nam se putovi ne razdvoje."
Slijedila gaje kroz zaklopac atora. Netaknuta, kristalna kugla zatre-peri i potamni, a onda se sasvim ugasi.
"Dakle?" upita vojvotkinja Gutrun. Miriamele je jasno mogla %uti strah u njezinu nestrpljivom tonu.
Geloj ustane. Stisnula je Vorzhevinu ruku na trenutak, a onda je poloila natrag na gunj. "Nije nita strano",
re%e vjetica. "Malo krvi, to je sve, i sad je prestala. I sami ste ra'ali djecu, Gutrun, a baka ste jo ve"em broju
njih. Trebali biste znati da se ne smijete toliko uzrujavati."
Vojvotkinja prkosno digne bradu. "Rodila sam i odgojila svoju djecu, da, to je vie nego to neki mogu tvrditi."
Kad Geloj nije %ak ni podigla obrvu na taj ispad, Gutrun nastavi s neto manje estine. "Ali nisam rodila nijedno
svoje dijete na konju, a kunem se da to njezin mu
od nje trai!" Pogledala je Miriamele kao da trai potporu, ali njezina mogu"a saveznica samo slegne ramenima.
Sada nije bilo mnogo smisla u prepiranju - djelo je bilo izvreno. Princ je odlu%io po"i u Nabban.
"Mogu se voziti u kolima", re%e Vorzheva. "Tako mi Travnatog Gromovnika, Gutrun, ene mog klana ponekad
jau sve do zadnjeg mjeseca!"
"Onda su ene vaeg klana budale", suho "e Geloj, "iako vi niste. Da, moete se voziti u kolima. To ne bi trebalo
biti tako strano na otvorenim travnjacima." Okrenula se prema Gutrun. "to se Joue ti%e, znate da %ini to
smatra da je najbolje. Slaem se s njim. Teko je, ali ne moe zaustaviti sve ljude na stotinu dana kako bi mu
ena rodila dijete u miru i tiini."
"Sigurno je postojao drugi na%in da se rijee ove stvari. Rekla sam Isgrimnuru kako je to okrutno i stojim iza
svojih rije%i. Rekla sam mu da to kae i princu Joui. Nije me briga to "e princ misliti o meni, ne mogu mirne
due gledati kako Vorzheva pati."
Gelojin je osmijeh bio mrk. "Sigurna sam da vas je va suprug paljivo sasluao, Gutrun, ali dvojim da "e to
doprijeti do Jouinih uiju."
"Kako to mislite?" zahtijevala je vojvotkinja.
Prije nego to je umska ena mogla odgovoriti - iako je Miriamele pomislila kako nije izgledala u velikoj urbi
da to u%ini - za%uo se tih zvuk na ulazu u ator. Zaklopac se povukao, otkrivi na najkra"i trenutak roj zvijezda, a
tada se Adituina gipka prilika provu%e unutra, a platno padne natrag na mjesto.
"Smetam li?" upita Sitha. Za%udo, Miriamele pomisli da je zvu%ala iskreno. Mladoj eni odgojenoj na lanoj
uljudnosti o%eva dvora bilo je neobi%no %uti kako netko to pita kao da zaista o%ekuje odgovor. "(ula sam da si
bolesna, Vorzheva."
ibs@crostuff.net

282

"Bolje mi je", re%e Jouina ena, smijee"i se. "U'i, Aditu, ovdje si vrlo dobrodola."
Sitha sjedne na pod blizu Vorzhevina kreveta, zlatnih o%iju netremice uprtih u bolesnicu, dugih, draesnih ruku
sklopljenih u krilu. Miriamele nije mogla a da ne bulji. Za razliku od Simona, koji se doimao posve priviklim na
Sithe, ona jo nije bila sasvim na%isto s time da se tako strano bi"e nalazilo me'u njima. Aditu se %inila
%udnovatom poput ne%eg iz starih pri%a, ali to %udnija to je sjedila tu na mutnom svjetlu svjetiljke, stvarna
poput kamena ili drveta. Bilo je kao da je protekla godina okrenula svijet naglavce, a sve se skrivene stvari
pam"ene samo u legendama otkotrljale van.
Aditu izvu%e vre"icu iz svoje sive tunike i podigne je. "Donijela sam neto da ti pomogne usnuti." Isula je malu
hrpu zelenog li"a na dlan, a zatim ih pokazala Geloj, koja je kimnula. "Skuhat "u ti ih dok razgovaramo."
Sitha naizgled nije zamijetila Gutrunin nezadovoljni pogled. Rabe"i par tapi"a, Aditu podigne vru"i kamen iz
vatre, otrese pepeo, a onda ga ispusti u zdjelu vode. Kad je nad njom visio oblak pare, izmrvila je li"e. "Re%eno
mi je da "emo ovdje ostati jo jedan dan. To "e ti dati priliku da se odmori, Vorzheva."
"Ne znam zato se svi toliko boje za mene. To je samo dijete. ene ra'aju djecu svaki dan."
"Ne prin%evo jedino dijete", tiho "e Miriamele. "Ne usred rata."
Aditu je upotrijebila vru"i kamen da bolje zgnje%i li"e, guraju"i ga tapom. "Ti i tvoj bra%ni drug imat "ete
zdravo dijete, sigurna sam", re%e ona. Miriameli je to zazvu%alo neprimjereno, kao neto to bi smrtnik mogao
re"i - ljubazno, veselo. Moda je Simon ipak imao pravo.
Kad je kamen bio maknut, Vorzheva se posjedne kako bi prihvatila zdjelicu iz koje se jo puilo. Uzela je mali
gutljaj. Miriamele je promatrala kako se mii"i na bijelom vratu Thrithinanke pomi%u dok je gutala.
Kako je lijepa, pomisli Miriamele.
Vorzhevine su o%i bile velike i tamne, iako podbuhle od umora; kosa joj je bila gust, crn oblak oko glave.
Miriamelini se prsti priuljaju vlastitim potkresanim uvojcima i opipaju neravne vrhove gdje je obojena kosa bila
odsje%ena. Nije si mogla pomo"i da se ne osje"a poput rune mlade sestre.
Smiri se, gnjevno je rekla u sebi. Ljupka si koliko treba. Sto vie ho"e - to vie treba?
Ali bilo je teko biti u istoj prostoriji sa smiono lijepom Vorzhevom i ma%je gipkom Sithom, a ne osjetiti se malko
zaputenom.
Ali Simonu se svi'am. Gotovo se osmjehnula. Svi'am mu se, vidim to. Raspoloenje joj se pokvari. Ali kakve to
ima veze? On ne moe u%initi ono to moram. I osim toga, ne zna nita o meni.
Bilo je %udno, me'utim, pomisliti daje Simon koji joj je obe"ao svqju slubu - bio je to neobi%an i bolan
trenutak, ali i sladak - bio isti onaj krakati dje%ak koji ju je pratio u Naglimund. Nije se on sam toliko promijenio,
ali ono to se promijenilo... Bio je stariji. Ne zbog svoje visine, ni zbog pahuljaste brade, ve" zbog ne%eg u o%ima
i na%inu na koji je stajao. Bit "e nao%it mukarac, sad je spoznala - neto to nikad ne bi rekla dok su boravili u
Gelojinoj umskoj ku"i. Njegov istaknuti nos, duguljasto lice, dobili su neto u proteklim mjesecima, pravilnost
koju prije nisu imali.
to je ono jedna od njezinih dadilja jednom rekla za neko drugo dijete u Visotvr'i? "Mora urasti u to lice." Pa,
to je zaista vrijedilo za Si-mona. Upravo se to doga'alo njemu.
Me'utim, to i nije bilo neko iznena'enje, pretpostavila je. U%inio je toliko toga otkad je ostavio Visotvr'u - pa,
bio je gotovo junak! Suo%io se sa zmajem! Jesu li sir Camaris ili Tallistro ikad u%inili neto hrabrije od toga? I
premda je Simon umanjio vanost svojeg susreta s ledenim crvom - dok je istovremeno, vidjela je Miriamele,
umirao od elje da se malko pohvali - tako'er je stao uz nju kad ih je napao div. Tada je vidjela njegovu
hrabrost. Nijedno od njih nije pobjeglo, pa je i ona dakle bila hrabra. Simon je zaista bio dobar suputnik... a sad
je bio i njezin zatitnik.
Miriamele osjeti toplinu i neobi%no lepranje, kao da se neto brzih krilaca pomicalo u njezinoj nutrini. Pokuala
se o%eli%iti protiv toga, protiv takvih osje"aja. Ovo nije bilo vrijeme za to. Ovo zaista nije bilo vrijeme za to - a
uskoro moda ne"e biti vremena ni za to...
Adituin tihi, melodi%ni glas povu%e je natrag u ator i me'u ljude koji su je okruivali. "Ako si u%inila sve to si
htjela za Vorzhevu," Sitha je govorila Geloj, "voljela bih da mi se malko posveti. elim o ne%emu govoriti s
tobom."
Gutrun ispusti gun'av zvuk, koji je Miriamele protuma%ila kao voj-votkinjino miljenje o ljudima koji bi eljeli
oti"i i aptati tajne. Geloj ju je ili ignorirala ili nije %ula njezinu nijemu primjedbu, te je rekla: "Mislim da joj sada
treba san ili barem malo mira." Sada se napokon okrenula prema Gutrun. "Navratit "u kasnije." "Kako eli",
re%e vojvotkinja.
Vjetica kimne Vorzhevi, a onda i Miriameli, te iza'e za Aditu iz atora. Thrithinanka, koja je sada leala,
podigne ruku na pozdrav. O%i joj bijahu gotovo sklopljene. (inilo se da pada u san.
ator je bio tih nekoliko %asaka, sve to se %ulo bilo je nemelodi%no pjevuenje koje je Gutrun isputala dok je
ivala, a nije ga prekinula ni kad je primakla platno vatri da provjeri svoje vezivo. Napokon, Miriamele ustane.
ibs@crostuff.net

283

"Vorzheva je umorna. I ja "u oti"i." Nagnula se naprijed i uhvatila Thrithinankinu ruku. Njezine se o%i otvore;
trebao im je trenutak da se uprave spram Miriamele. "Laku no". Sigurna sam da "e roditi divnu bebu, kojom
"ete se i ti i Joua ponositi."
"Hvala ti." Vorzheva se nasmijei i opet sklopi svoje duga%ke trepavice.
"Laku no", tetko Gutrun", re%e Miriamele. "Drago mi je to sam te zatekla kad sam se vratila s juga. Nedostajala
si mi." Poljubila je vojvot-kinjin topli obraz, a onda se njeno ispetljala iz Gutrunina maj%inskog zagrljaja i
mugnula van.
"Nisam je godinama %ula da me tako zove!" %ula je Miriamele kako Gutrun iznena'eno govori. Vorzheva neto
pospano promrmlja. "Siroto se dijete %inilo tako tihim i tunim ovih dana", nastavi Gutrun. "Ali onda, zato i ne
bi...?"
Miriamele, udaljavaju"i se kroz mokru travu, nije %ula ostatak onog to je vojvotkinja htjela re"i.
Aditu i Geloj etale su pokraj Steffloda koji je tiho mrmorio. Mjesec je pokrivala mrea oblaka, ali zvijezde su
treperile navie u tami. Blagi povjetarac puhao je s istoka, nose"i miris trave i mokrog kamenja.
"(udno je to to govorite, Aditu." Vjetica i Sitha %inile su nesvakidanji par, dok je besmrtnica obuzdavala svoj
gipki korak kako bi ga uskladila s Gelojinim odlu%nijim hodom. "Ali ne mislim da u tome ima tete."
"Ne tvrdim da ima, samo da o tome vrijedi razmisliti." Sitha se siktavo nasmije. "Kad samo pomislim koliko sam
se uplela u poslove smrtnika! Maj%in brat Khendraja'aro sad bi kripao zubima."
"Ove brige smrtnika brige su i vae obitelji, barem djelomice", suhoparno "e Geloj. "Ina%e ne biste bili ovdje."
"Znam", sloi se Aditu. "Ali mnogi od mojeg naroda dobrano "e se pomu%iti kako bi pronali razlog za ono to
%inimo a da taj razlog nije vezan uz smrtnike i njihove probleme." Sagnula se i ubrala nekoliko vlati trave, a
potom ih prinijela nosu i pomirisala. "Ovdanja trava druga%ija je od one koja raste u umi ili %ak na Sesuad'ri.
Nekako je... mla'a. Ne mogu osjetiti mnogo ivota u njoj, ali je svejedno slatka." Pustila je da vlati odlepraju na
tlo. "Ali dopustila sam rije%ima da odlutaju. Geloj, ne vidim nikakva zla u Camarisu, osim onog koje "e nauditi
njemu samom. Ali %udno je to taji svoju prolost, a jo je %udnije kad moda zna mnogo toga to bi moglo
pomo"i njegovu narodu u nevolji."
"On ne"e biti kanjen", re%e Geloj. "Ako odlu%i odati svoje tajne, u%init "e to kad mu bude odgovaralo, to je
jasno. Svi smo pokuali." Gurnula je ruke u dep svoje teke tunike. "Ipak, ne mogu a da ne budem znatieljna.
Jeste li sigurni?"
"Nisam", zamiljeno "e Aditu. "Nisam sigurna. Ali jedna neobi%na stvar koju mi je Jiriki rekao podsvjesno me
izjedala ve" neko vrijeme. Oboje smo, on i ja, smatrali da je Seoman bio prvi smrtnik koji je stupio nogom u Jao
e-Tinukai'i. To su svakako mislili i moji otac i mati. Ali Jiriki mi je kazao da je Amerasu, kad je upoznala Seomana,
rekla kako nije bio prvi. Dugo sam se %udila tome, ali Prva je Pramajka poznavala povijest U-vrtu-ro'enih bolje
od ikoga - moda %ak i bolje od srebrno-like Utuk'ku, %ije su misli dugo bile zato%ene u prolosti, ali koja svoje
prou%avanje nije podigla do umije"a, kao Amerasu."
"Ali ipak ne znam zato mislite da je taj prvi mogao biti Camaris." "U po%etku je to bio samo osje"aj." Aditu se
okrene i odluta niz obalu prema tihoj pjesmi rijeke. "Neto u na%inu na koji me pogledao, %ak i prije nego to je
povratio razum. Uhvatila sam ga kako bulji u mene nekoliko puta kad je mislio da ga ne vidim. Kasnije, kad mu
se pamet vratila, nastavio me promatrati - ne potajice, ve" kao netko tko se prisje"a ne%eg bolnog."
"To bi moglo biti bilo to - sli%nost s nekim." Geloj se namrti. "Ili je moda osje"ao stid zbog na%ina na koji je
njegov prijatelj Ivan, Veliki kralj, proganjao va narod."
"Ivanov progon Zida'va dogodio se gotovo u cijelosti nakon to je Camaris doao na dvor, prema onome to mi
je arhivar Strangveard kazao", odvrati Aditu. "Ne gledaj me tako!" nasmije se ona. "Zanimaju me mnoge stvari,
a mi se Djeca Zore nikad nismo bojali upita ni naobrazbe, iako ne bismo upotrijebili nijednu od tih rije%i."
"Ipak, moglo je postojati mnogo razloga zato je Camaris buljio. Vi niste svakodnevan prizor, Aditu no-
Sa'onserei - barem ne za smrtnike." "Istina. Ali ima tu jo ne%eg. Jedne no"i, prije nego to mu se sje"anje
vratilo, ila sam prema Zvjezdarnici, kako si je nazvala - i spazila ga kako polako hoda prema meni. Kimnula sam
mu, ali izgledao je zaokupljen svojim sjenovitim svijetom. Pjevala sam jednu pjesmu - vrlo staru pjesmu iz Jhina-
T'senei, Amerasinu omiljenu - i dok sam se mimoilazila s njime, Geloj, primijetila sam da mu se usne pomi%u."
Zastala je i %u%nula pokraj rijeke, ali je podigla pogled prema umskoj eni. O%i su joj %ak i u tami tinjale poput
jantarne eravice. "Izgovarao je rije%i iste pjesme."
"Jeste li sigurni?"
"Kao to sam sigurna da je drve"e u Lugu ivo i da "e opet procvasti i osje"am to u svojoj krvi i srcu. Amerasina
mu je pjesma bila poznata i, premda je jo nosio svoj daleki izraz, pjevao ju je bezglasno sa mnom. ivahnu
pjesmu koju je Prva Pramajka obi%avala pjevati. To nije vrsta napjeva koji se pjeva u gradovima smrtnika, pa %ak
ni u najstarijem svetom gaju u Hernvstiru."
ibs@crostuff.net

284

"Ali to to moe zna%iti?" Geloj stajae iznad Aditu, gledaju"i preko rijeke. Vjetar je polako mijenjao smjer,
puu"i sada iz smjera logora koji je leao to%no na vrhu breuljka. Ina%e neosjetljiva umska ena %inila se blago
potresenom. "(ak i da je Camaris nekako poznavao Ame-rasu, to bi to moglo zna%iti?"
"Ne znam. Ali uzevi u obzir daje Camarisov rog neko" pripadao naem neprijatelju te da je na neprijatelj
tako'er Amerasin sin - i neko" najve"i pripadnik mojeg naroda - osje"am potrebu da saznam. Tako'er je to%no
da je ma% toga viteza za nas vrlo vaan." Napravila je ono to je, za jednu Sithu, bio nesretan izraz lica, neznatno
stanjivanje usana. "Da je samo Amerasu poivjela da nam povjeri svoje sumnje."
Geloj strese glavom. "Predugo radimo u sjeni. Dakle, to da u%inimo?"
"Pristupila sam mu. On sa mnom ne eli razgovarati, iako je uljudan. Kad ga pokuam upraviti prema tom
predmetu, pretvara se da ne shva"a ili se jednostavno brani nekim hitnim poslom i onda odlazi." Aditu ustane s
trave uz rijeku. "Moda bi ga princ Joua mogao navesti da govori. Ili Isgrimnur, koji se %ini najbliim pojmu
Camarisova prijatelja. Ti ih obojicu poznaje, Geloj. Prema meni su nepovjerljivi, zbog %ega ih ne krivim - mnogo
je pokoljenja smrtnika prolo otkad smo Sudhoda've smatrali naim saveznicima. Moda bi na tvoj nagovor
jedan od njih mogao uvjeriti Camarisa da nam kae je li istina daje boravio u Jao e-Tinu-kai'iju i to bi to moglo
zna%iti."
"Pokuat "u", obe"a Geloj. "Trebam se vidjeti s njima dvojicom kasnije ve%eras. Ali %ak i ako uspiju uvjeriti
Camarisa, nisam sigurna da "emo imati ikakve koristi od onog to "e nam re"i."
Ona provu%e jake prste kroz svoju kosu. "Ipak, ionako smo u posljednje vrijeme doznali malo toga to je od
neke koristi." Ona podigne pogled. "Aditu? to je?"
Sitha se uko%ila i stajala glave nagnute na vrlo neljudski na%in. "Aditu?" ponovi Geloj. "Jesmo li napadnuti?"
"Kei-vishaa", prosik"e Aditu. "Njuim ga!"
"to?"
"Kei-vishaa. To je... nema vremena za objanjenje. To je miris koji ne bi smio biti ovdje u zraku. Neto loe se
doga'a. Slijedi me, Geloj -odjednom me strah!"
Aditu sko%i s rije%ne obale, brza poput preplaene srne. Za trenutak je nestala u tami, zaputivi se natrag prema
logoru. Slijede"i je, vjetica pretr%i nekoliko koraka, mrmljaju"i rije%i brige i gnjeva. Dok je zalazila u sjenu
skupine vrba koje su rasle na brijegu iznad obale potoka, nastade gr%evit pokret; kao da se slaba svjetlost
zvijezda savila, tama sjedinila, a potom briznula van. Geloj, ili barem Gelojin oblik, nije se ponovno pojavio iz
sjenki drve"a, ali krilata prilika jest.
Rairivi ute o%i na mjese%ini, sova poleti u potjeru za brzom Aditu, prate"i poput apta ne%ujan trag njezina
prolaska kroz mokru travu.
Simon je bio nemiran cijele ve%eri. Razgovor s Aditu je pomogao, ali samo malo. Na neki na%in, ostavio ga je jo
smetenijeg.
O%ajni%ki je htio razgovarati s Miriamele. Mislio je na nju cijelo vrijeme - no"u kad je samo elio zaspati, danju
kad god bi vidio lice kakve djevojke ili za%uo enski glas, u neodre'enim trenucima kad je morao misliti na
druge stvari. Bilo je %udno koliko mu je po%ela zna%iti za kratko vrijeme otkad se vratila: najmanja promjena u
na%inu na koji se ophodila prema njemu proganjala ga je danima.
Izgledala je tako %udno kad ju je sreo pokraj konja prole no"i. Pa ipak, kad je pola s njim do Isgrimnurove
vatre da poslua pjevanje, bila je ljubazna i prijateljska, iako malko rastresena. Ali danas ga je cijeli dan
izbjegavala - ili se barem tako %inilo, jer gdje god ju je traio, rekli su mu da je ona negdje drugdje, sve dok se
nije po%eo osje"ati kao da namjerno ostaje korak ispred njega.
Sumrak se priveo kraju, a tama spustila poput goleme crne ptice koja sklapa krila. Njegov posjet Camarisu bio je
kratak - starac se %inio jednako zaokupljenim kao i on, jedva sposoban da usmjeri pozornost na objanjavanje
vrsta bitki i pravila sukoba. Simonu, razdrtom jo e"im i svjeijim brigama, vitezova se litanija pravila %inila
suhoparnom i besmislenom. Ispri%ao se i rano otiao, ostavivi starca da sjedi pokraj vatre u svojem oskudno
namjetenom logoritu. Camaris je izgledao jednako sretan to je ostavljen nasamo.
Nakon neplodne pretrage logora, Simon je navratio do Vorzheve i Gutrun. Miriamele je bila ondje, rekla je
vojvotkinja - ap"u"i kako ne bi probudila prin%evu zaspalu enu - ali je otila prije dosta vremena. Nenagra'en,
Simon se vratio svojoj potrazi.
Sada, dok je stajao na vanjskom rubu polja atora, na po%ecima iroke aureole kresova koji su ozna%avali logore
onih %lanova Jouine druine kojima je ator, u ovom trenutku, bio nezamisliv luksuz, Simon se pitao gdje bi
Miriamele mogla biti. Ranije je proetao rije%nom obalom, misle"i da ona pokraj vode moda sjedi sama sa
svojim mislima, ali nije joj bilo traga, tek nekoliko ljudi iz Novog Gadrinsetta s bakljama, na no"nom pecanju
koje %ini se nije bilo vrlo uspjeno.
Moda je otila pogledati svojeg konja, odjednom pomisli.
ibs@crostuff.net

285

Tamo ju je, naposljetku, zatekao prethodne no"i, u ne mnogo ranije doba nego sada. Moda je tu pronala tiho
mjesto nakon to su svi otili na ve%eru. Okrenuo se i zaputio prema mra%nom obronku.
Najprije se zaustavio da posjeti Domu, koja je njegov pozdrav primila s izvjesnom suzdrano"u prije nego to se
udostojila da mu onjui uho, a potom poao uzbrdo prema mjestu gdje je princeza rekla da je privezala konja.
Tamo se zaista kretala sjenovita prilika. Zadovoljan vlastitom domiljato"u, stupio je naprijed.
"Miriamele?"
Zakukuljena prilika zastane, a onda se brzo okrene. Na trenutak nije vidio nita osim mrlje blijedog lica u
dubinama kukuljice.
"S-Simon?" Bio je to zapanjen, prestraen glas - ali njezin glas. "to radi tu?"
"Traio sam te." Na%in na koji je govorila uznemirio ga je. "Jesi li dobro?" Ovaj put pitanje se %inilo iznimno
prikladnim.
"Ja..." Zastenjala je. "Oh, zato si doao?"
"Sto je?" Na%inio je nekoliko koraka prema njoj. "Jesi li...?" Zaustavio se.
(ak i na mjese%ini mogao je vidjeti da obris njezina konja ne izgleda kako treba. Simon isprui ruku i dotakne
izbo%ene bisage.
"Ide nekamo..." re%e za%u'eno. "Bjei."
"Ne bjeim." Raniji ton straha ustupio je mjesto bolu i bijesu. "Ne bjeim. A sad me ostavi na miru, Simone."
"Kamo ide?" Zaokupila ga je neobi%na sanjivost situacije - mra%ni obronak s nekoliko osamljenih stabala,
Miriamelino zakukuljeno lice. "Jesam li ja razlog? Jesam li te razljutio?"
Njezin je osmijeh bio gorak. "Ne, Simone, nisi ti." Glas joj se ublai. "Nisi u%inio nita loe. Bio si prijatelj kad
prijatelja nisam zasluila. Ne mogu ti re"i kamo idem - i molim te pri%ekaj do sutra da kae Joui kako si me
vidio. Molim te. U%ini mi to."
"Ali... ne mogu!" Kako je mogao re"i Joui da je stajao po strani i gledao kako je prin%eva ne"akinja odjahala
sama? Pokuao je usporiti svoje uzbu'eno srce i razmisliti. "Idem s tobom", napokon re%e. "to!?" Miriamele se
zaprepastila. "Ne moe!" "Ne mogu dopustiti ni da ode sama. Tvoj sam zakleti zatitnik, Miriamele."
(inilo se da je na rubu pla%a. "Ali ne elim da po'e, Simone. Ti si moj prijatelj - ne elim da ti se dogodi zlo!"
"Ni ja ne elim da se tebi dogodi zlo." Sad se "utio mirnijim. Imao je %udan ali mo"an osje"aj da je to bila prava
odluka... iako je drugi dio njega istovremeno vritao Sanjaru, sanjaru! "Zato idem s tobom."
"Ali Joua te treba!"
"Joua ima mnogo vitezova, a ja sam najgori od njih. Ti ima samo jednog."
"Ne mogu ti to dopustiti, Simone." Divlje je odmahnula glavom. "Ne shva"a to radim, kamo idem..."
"Onda mi reci."
Ona opet strese glavom.
"Onda "u jednostavno morati saznati tako to "u oti"i s tobom. Ili me povedi ili ostani. ao mi je, Miriamele, ali
to je sve."
Pogledala ga je na trenutak, zure"i silovito, kao da mu eli prodrijeti do srca. Izgledala je kao da se nalazi u
nekoj vrsti ekstaze neodlu%nosti, odsutno poteu"i uzde svojeg konja sve dok se Simon nije pobojao da "e se
ivotinja propeti i pobje"i. "Vrlo dobro", ona "e napokon. "Oh, Elizijo sve nas spasi, vrlo dobro! Ali moramo
krenuti odmah, a ti me vie ne smije pitati kamo ili zato no"as."
"Dobro", re%e on. Neuvjeren dio njega jo je urlao trae"i pozornost, ali odlu%io je za%epiti ui. Nije mogao
podnijeti zamisao da ona odjae sama u mrak. "Ali moram po"i i uzeti svoj ma% i neke druge stvari. Ima li
hrane?"
"Dovoljno za mene... ali da se nisi usudio ukrasti jo, Simone. Preveliki su izgledi da bi te netko vidio."
"Pa, brinut "emo se o tome, kasnije. Ali moram uzeti svoj ma% i ostaviti nekakvo objanjenje. Jesi li ti?"
Ona se zabulji u njega. "Zar si poludio?"
"Ne da im kae kamo ide, ve" samo da ih obavijesti da si otila svojom voljom. Moramo, Miriamele",
objasnio je %vrsto. "Ina%e bi bilo okrutno. Pomislili bi da su te oteli Norni ili da smo, da smo..." nasmijeio se kad
mu je misao pala na um, "... da smo pobjegli da se vjen%amo, kao u Mundwodeovoj pjesmi."
Njezin pogled postane prora%unat. "Dobro, idi po ma% i ostavi poruku."
Simon se namrti. "Idem. Ali upamti, Miriamele, ne bude li ovdje kad se vratim, poslat "u Jouu i sve mukarce
Novog Gadrinsetta za tobom jo iste no"i."
Ona prkosno isturi bradu. "Idi, onda. elim jahati do zore i daleko odmaknuti, pa pouri."
Uputio joj je aljiv naklon, a onda se okrenuo i otr%ao nizbrdo.
Bilo je %udno, ali kad je Simon kasnije mislio na tu no", u trenucima uasne patnje, vie se nije mogao sjetiti
kako se osje"ao dok je hitao prema logoru - dok se pripremao da umakne s kraljevom k"erkom, Miriamele.
Sje"anje na sve to je dolo za tim istisnulo je ono to je u njemu pulsiralo dok je jurio niz brijeg.
ibs@crostuff.net

286

Te no"i osje"ao je da cijeli svijet pjeva oko njega, a sve zvijezde vise blizu i pozorno iznad njegove glave. Dok je
Simon tr%ao, svijet kao da je stajao na nekom golemom uporitu, kolebaju"i se, a svaka je mogu"nost bila
istovremeno prelijepa i strana. (inilo se kao da je rastaljena krv zmaja Igjarjuka u njemu opet oivjela,
rastvaraju"i ga prema prostranom nebu, ispunjavaju"i ga bilom zemlje.
Posrtao je logorom jedva bacivi pogled na no"ni ivot koji ga je okruivao, ne %uvi nijedan od glasova koji
bijahu uzdignuti u pjesmi, smijehu ili sva'i, ne vidjevi nita osim zavojitog puta izme'u atora i malih logora
koji je vodio prema njegovu preno"itu.
Na sre"u za Simona, kako se %inilo, Binabik nije bio u atoru. Nije ni na trenutak pomislio to bi u%inio da ga je
%ovje%uljak %ekao - moda bi uspio smisliti nekakav prakti%an razlog zato mu je trebao ma%, ali nikako ne bi
mogao ostaviti poruku. Prstima nespretnim od hitnje, ispre-metao je ator trae"i neto na %emu bi pisao, te je
napokon pronaao jedan od svitaka koje je Binabik donio iz Ookequkove pe"ine na Trollfellsima. S malo ugljena
uzetog iz stare ognjine jame, nezgrapno je na-vrljao svoju poruku na pole'ini ov%je koe.
"Mirijamel je osla a jasam poo zanjom." Pisao je, jezika stisnutog izme'u zubi.
"Bi"enam dobro. Reci princu Joui da mije ao al moram po". Vrati"u je %im uspijem. Reci Joui dasam nevaljali
vitez al %inim ono to mislim daje najbolje. Tvoj prijatelj Simon."
Pomislio je na trenutak, te zatim dodao:
"Mo uzet moje stvari akose nevratim. Zao mije."
Ostavio je poruku na Binabikovoj vre"i za spavanje, zgrabio svoj ma% i korice te nekoliko drugih potreptina, a
onda ostavio ator. Na izlazu je oklijevao na trenutak, sjetivi se vre"e sa svojim voljenim blagom, Bijelom
strijelom, Jirikijevim zrcalom. Okrenuo se i vratio po njih, iako se svaki trenutak to ga je %ekala - a %ekat "e;
mora %ekati - %inio poput sata. Rekao je Binabiku da ih moe uzeti, ali se prisjetio Miriamelinih rije%i. Bili su mu
povjereni; bili su obe"anja. Nije ih se mogao odre"i, kao to se nije mogao odre"i ni vlastitog imena, a sada nije
bilo vremena da razvrstava ono to je sa sigurno"u mogao ostaviti za sobom. Nije se %ak ni usudio razmisliti jer
je znao da bi ina%e izgubio hrabrost.
Bit "emo sami zajedno, samo nas dvoje, neprestano je mislio u %udu. Bit "u njezin zatitnik!
Trebalo mu je naizgled nemogu"e dugo da prona'e vre"u koju je skrio u rupi ispod busena trave. S vre"om i
koricama stisnutim ispod ruke i iznoenim sedlom preba%enim preko ramena - trgnuo se od buke koju su
podigle kop%e na ormi - potr%ao je to je bre mogao kroz logor tamo gdje su bili svezani konji, tamo gdje je
Miriamele - molio se -%ekala.
Bila je tamo. Vidjevi kako se nestrpljivo ushodala, osjetio je trenutak opijenosti. (ekala ga je!
"Pouri, Simone! No" "e nam pobje"i!" (inilo se da nije osje"ala nita od njegova zadovoljstva, ve" samo
frustraciju, strahovitu potrebu da se krene.
Kad je Doma bila osedlana, a Simonova oskudna imovina urno ugurana u bisage, uskoro su vodili konje prema
vrhu brda, kre"u"i se ne%ujno poput duhova kroz vlanu travu. Okrenuli su se da bace posljednji pogled na
uareni poplun logorskih vatri prostrt u rije%noj dolini.
"Gledaj!" re%e Simon iznena'eno. "Ono nije ognjina vatra!" Pokazao je na velik, nemiran oblak naran%asto-
ervenog plamena blizu sredine logora. "Ne%iji ator se zapalio!"
"Nadam se da ih ne"e zadesiti zlo, ali to "e barem uposliti ljude dok ne umaknemo", smrknuto "e Miriamele.
"Moramo jahati, Simone."
Uskladivi djelo s rije%ima, vjeto se uspela u sedlo - ponovno je nosila hla%e i muku koulju ispod tekog plata
- te ga povela niz suprotnu stranu brijega.
Bacio je posljednji pogled prema svjetlima, a onda potjerao Domu za njom, u sjene koje %ak ni izlazak mjeseca
nije mogao probiti.

Dodatak


LJUDI
ERKVNLANANI

Barnaba - crkvenjak kapele u Visotvr'i
Deornoth, sir - od Hevvenshirea, Jouin vitez
Eahlferend - Simonov otac ribar
Eahlstan Fiskerne - "Kralj Ribar", osniva% Saveza Pergamene
Elija - Veliki kralj, Ivanov stariji sin, Jouin brat
Fengbald - grof od Falshirea, pristav Velikog kralja
ibs@crostuff.net

287

Freobeorn - Freoselov otac, falshirski kova%
Freosel - Falshirac, zapovjednik Novog Gadrinsetta
Guthwulf - grof od Utanveata
Heanwig - stara ispi%utura u Stanshireu
Helfgrim - na%elnik Gadrinsetta (bivi)
Inch - nadglednik talionice
Ivan - kralj Ivan Prosvjetitelj, Veliki kralj, tako'er znan kao Svijetli Ivan
Izak - Fengbaldov pa
Jack Mundvvode - legendarni umski razbojnik
Jeremija - bivi svje"arev egrt, Simonov prijatelj i titonoa
Judita - nadzornica kuhinje u Visotvr'i
Konjuar em - konjuar u Visotvr'i
Lelet - Gelojina suputnica, neko" Miriamelina slukinja
Maefwaru - Ognjeni plesa%
Miriamele - princeza, Elijina k"i
Morgenes, doktor - nositelj Pergamene, Simonov prijatelj i mentor
Osgal - %lan Mundvvodeove legendarne bande
Rahela - nadzornica sobarica u Visotvr'i, tako'er znana kao Zmajevna
Rebeka, tako'er znana kao Efiathe od Hernvsa'harca - kraljica Erkvnlanda,
Ivanova ena, Elijina i Jouina majka Roelstan - Ognjeni plesa% koji je pobjegao Sangfugol - Jouin svira% harfe
Sceldwine - kapetan zarobljenih Erkvnstraara Simon - dvorski pera% posu'a (nazvan Seoman nakon ro'enja)
Stanhelm - radnik u talionici
Stari Krivonogi - radnik u talionici Visotvr'e
Strangveard, otac - nositelj Pergamene, sve"enik, Jouin arhivar
arko - luda kralja Ivana (pravo ime Cruinh)
Ulca - djevojka na Sesuad'ri, zvana Kovr%ava
VVelma - djevojka na Sesuad'ri, zvana Mrava
VViclaf - bivi glavni kova% kojeg su ubili Ognjeni plesa%i
Zebedija - pera% posuda u Visotvr'i, zvan Debeli Zebedija

HERNVSTIRCI

Airgad Srcohrast - slavni hernvstirski junak
Arnoran - muzikant
Bagba-bog stoke
Brvnioch od Nebesa - bog neba
Bulvchlinn - ribar u staroj pri%i koji je uhvatio demona u svoje mree
Cadrach-ec-Crannhyr - redovnik neodre'enog reda, tako'er znan kao
Padrc ic
Caihwye - mlada majka
Craobhan - zvan "Stari", savjetnik hernvstirske kraljevske ku"e Croich, ku"a - hernvstirski klan Cuamh Zemljin
Pas - bog zemlje
Deanagha Sme'ooka - hernvstirska boica, Rhvnnova k"i Diawen - proro%ica Earb, ku"a - hernvstirski klan Eoin-
ec-Cluias - legendarni hernvstirski svira% harfe Eolair - grof od Nad Mullacha Feurgha - Hernvstirka, Fengbaldova
zarobljenica Frethis od Cuihmnea - hernvstirski u%enjak Gullaighn - Ognjeni plesa% koji je pobjegao Gwynna -
Eolairova ro'akinja i upraviteljica njegova dvorca Gwythinn - Maegwinin brat, Lluthov sin Hern - osniva%
Hernvstira Inahwen - Lluthova tre"a ena Lach, ku"a - hernvstirski klan Lluth - kralj, otac Maegwin i Gwythinna
Lb/thinn - kralj, Lluthov otac, ujak Ivanove ene Rebeke Maegwin - princeza, Lluthova k"i
Mathan - boica doma"instva, ena Murhagha Jednorukog Mircha - boica kie, Brvniochova ena
Murhagh Jednoruki - bog rata, Mathanin mu
Penemhwye - Maegwinina majka, Lluthova prva ena
Rhynn od Kazana - bog
Siadreth - Caihwyein maleni sin
Sinnach - princ Hernvstira, tako'er poznat kao Crvena lisica
Tethtain - bivi gospodar Visotvr'e, Sveti kralj

ibs@crostuff.net

288

RIAAERANI

Dror- bog oluje
Dypnir - %lan Uleove bande
Einskaldir - Isgrimnurov %ovjek, ubijen u umi
Elvrit - prvi ostenardski kralj Rimerana
Fingil Krvava aka - prvi ljudski gospodar Visotvr'e, Krvavi kralj
Frekke Sjedokosi - Isgrimnurov %ovjek, ubijen u Naglimundu
Gutrun-vojvotkinja, Isgrimnurova ena
Hengfisk - hoderundski sve"enik, Elijin peharnik
Hjeldin - Fingilov sin, Ludi kralj
Ikferdig - tre"i vladar Visotvr'e, Spaljeni kralj
Isgrimnur - vojvoda od Elvritshalle, Gutrunin mu
Isorn - Isgrimnurov i Gutrunin sin
Jarnauga - nositelj Pergamene, ubijen u Naglimundu
Nisse - (Nisses) autor djela Du Svardenvyrd
Skali - poglavar Kaldskrvka, zvan Otronosi
Sludig - Isgrimnurov %ovjek
Trestolt - Jarnaugin otac
Ule Frekkeson - vo'a bande rimmergardskih odmetnika, Frekkeov sin

NABBANCI

Aspitis Preves - grof Drina i Eadne
Benigaris - knez Nabbana, sin Leobardisa i Nessalante
Benidrivis - prvi knez pod Ivanom, otac Camarisa i Leobardisa
Brindalles - Seriddanov brat
Camaris-sa-Vinitta, sir - Ivanov najve"i vitez, tako'er poznat kao Camaris
Benidrivis Dinivan - nositelj Pergamene, tajnik lektora Ranessina, ubijen u Sancellan
Aedonitisu
Domitis - biskup katedrale Svetog Sutrina u Erchesteru Eneppa - metessanska kuharica, neko" zvana Fuiri
Elizija - majka Usiresa Aedona, zvana Majka Boja
Fluiren, sir - vitez ku"e Sulian, %lan Ivanova Velikog stola
Gavanaxes - vitez Honsa Claves (Claveanske ku"e) kojem je Camaris bio
titonoa
Hvlissa - Miriamelina majka, Elijina ena, ubijena u Thrithinzima Lavennin, sveti - svetac zatitnik otoka Spenit
Leobardis - knez Nabbana, ubijen u Naglimundu Metessan, ku"a - nabbanska plemenita ku"a, %iji je grb modri
dral Munshazou - Prvratesova naraxijska slukinja Nessalanta - kneginja udova, Benigarisova majka Nuanni
(Nuannis) - drevni nabbanski bog mora Pasevalles - Brindallesov mladi sin Pilipa, sveta - zvana Pilipa od Otoka
Plesinnen Mvrmenis - stari u%enjak Prvrates - sve"enik, alkemi%ar, %arobnjak, Elijin savjetnik Ranessin - lektor
Majke Crkve, ubijen u Sancellan Aedonitisu
Rhiappa, sveta - zvana Rijapa u Erkvnlandu
Seriddan, barun - gospodar Metesse, tako'er poznat kao Seriddan Metessis
Sulis, knez - nabbanski plemi", bivi gospodar Visotvr'e, kralj (aplja, tako'er poznat kao Odmetnik
Thures - Aspitisov mladi pa
Usires Aedon - Sin Boji u aedonitskoj vjeri
Varellan - mla'i sin Leobardisa i Nessalante, Benigarisov brat
Velligis - lektor Majke Crkve
Xannasavin - nabbanski dvorski astrolog
Yistrin, sveti - svetac vezan uz Simonov ro'endan

SITHE

Aditu (no-Sa'onserei) - k"i Likimeve i Shima'onarija; Jirikijeva sestra Amerasu y-Senditu no'e-Sa'onserei -
Inelukijeva majka, ubijena u Jao
e-Tinukai'iju, zvana Prva Pramajka, tako'er znana kao Amerasu
ibs@crostuff.net

289

U-brodu-ro'ena
Benavha (od Kementarija) - slavni sithski pjesnik i ratnik Brisevu Zorinpero - Likimevina majka, Hakatrijeva ena
Cheka'iso - zvana Jantarnokosa, pripadnica sithskog klana Chiya - pripadnik/ca sithskog klana, neko"
stanovnik/ca Asu'e Drukhi - sin Utuk'ku i Ekimenisa, Nenais'in suprug Hakatri - Amerasin sin, nestao na zapadu
Ineluki - Amerasin sin, ubijen u Asu'i, sad Kralj Oluje
Initri - Jenjivanin suprug
Jenjijana - Initrijeva ena, majka Nenais'u, zvana Slavuj
Jiriki (i-Sa'onserei) - sin Likimeye i Shima'onarija, Adituin brat
Khendraja'aro - ujak Jirikija i Aditu
Kira'athu - sithska vidarica
Kuroyi - zvan visoki konjanik, gospodar Visoke Anvi'janye, vo'a sithskog
klana
Ku"a Godinjeg plesa - sithski klan Ku"a Kontemplacije - sithski klan Ku"a Okupljanja - sithski klan Likimeya (y-
Briseyu no'e-Sa'onserei) - majka Jirikija i Aditu, zvana
Likimeya mjese%evih o%iju
Mezumiiru - gospodarica mjeseca prema sithskoj legendi Senditu - Amerasina majka Shi'iki - Amerasin otac
Shima'onari - otac Aditu i Jirikija, ubijen u Jao e-Tinukai'iju Vindaomeyo - slavni izra'iva% strijela iz Tumet'aija,
zvan Izra'iva% strijela Yizashi Sivo-koplje - vo'a sithskog klana Zinjadu - od Kementarija, zvana U%enjakinja

QANUCI

Binabik (Binbiniqegabenik) - nositelj Pergamene, qanu%ki pjeva%, Simonov
prijatelj
Chukku - legendarni trolski junak Kikkasut - legendarni kralj ptica Nimsuk - qanu%ki pastir, %lan Sisqine %ete
Nunuuika - Lovkinja
Ookequk- nositelj Pergamene, Binabikov u%itelj Qinkipa (od Snjegova) - boica snijega i hladno"e Sedda - boica
mjeseca
Sisqi (Sisqinanamook) - k"i Pastira i Lovkinje, Binabikova zaru%nica Snenneq - vo'a stada Nieg Chugika
Uammannaq Pastir

THRITHINANI

Fikolmij - Vorzhevin otac, poglavar Marke klana Mehrdona Hotvig - %uvar viso%ja Visokih Thrithinga, Jouin
%ovjek
Lezhdraka - Thrithinanin, pla"eni%ki poglavar Ozhbern - Visoki Thrithinanin Ulgart - pla"eni%ki poglavar iz
Livadnog Thrithinga Vorzheva - Jouina supruga, Fikolmijeva k"i

PERDRUINCI

Charystra - gazdarica Pilipine zdjele
Xorastra - nositeljica Pergamene, prva vlasnica Pilipine zdjele
Lenti - Streaweov sluga, zvan Avi Stetto
Streawe, grof- gospodar Perdruina
Tallistro, sir - slavni vitez Ivanova Velikog stola

WRANJANI
..
Buayeg - vlasnik "kolibe duhova" (wranska bajka)
Inihe Crve..-cvijet - ena iz Tiamakove pjesme
Nuobdig - suprug Ognjene sestre u vvranskoj legendi
Ona Koja (eka Da Sve Povede Natrag - boica smrti
Ona Koja Je Rodila (ovje%anstvo - boica
Onaj Koji Savija Drve"e - bog vjetra
Onaj Koji Uvijek Kro%i Pijeskom - bog
Oni Koji Diu Tamu - bogovi
Oni Koji Gledaju I Oblikuju - bogovi
ibs@crostuff.net

290

Rimihe - Tiamakova sestra
Tiamak- nositelj Pergamene, skuplja% trava
Tugumak - Tiamakov otac
Twiyah - Tiamakova sestra
Mladi Mogahib - mukarac iz Tiamakova sela

NORNI

Akhenabi - govornik u Naglimundu Ekimeniso Crnotapi - Utuk'kin suprug, Drukhijev otac Mezhumeyru -
nornska verzija imena Mezumiiru Pozvana-glasovima -jedna od Utuk'kinih Panda Ro'en-pod-Tzaaihtinim-
kamenom -jedan od Utuk'kinih Panda Utuk'ku Seyt-Hamakha - nornska kraljica, gospodarica Nakkige ila
Srebrnvatre -jedna od Utuk'kinih Panda

DRUGI

Derra - poluthrithinko dijete Deornoth - poluthrithinko dijete Gan Itai - Niskia na Oblaku Eadne Geloj -
vra%ara, zvana Valada Geloj Imai-an - podzemlja
Ingen Jegger - Crni Rimeranin, Utuk'kin lovac, ubijen u Jao e-Tinukai'iju Injar - klan Niskija nastanjen na otoku
Risa Nin Reisu - Niskia na Emettinkom dragulju Ruyan Ve - patrijarh Tinukeda'va, zvan Navigator Sho-vennae -
podzemlja
Veng'a Sutekh - zvan Vojvoda Crnog vjetra, jedan od Crvene Ruke Yis-fidri - podzemlja, Yis-hadrin suprug,
gospodar Dvorane crtea Yis-hadra - podzemljaica, Yis-fidrijeva supruga, gospodarica Dvorane crtea

MJESTA

Anvi'janva - mjesto gdje boravi Kurovi, tako'er poznato kao Skrivena ili
Visoka Anvi'janva
Ballacvm - ozidani grad na rubu Hernvsadharca Bradach Tor - visoki vrhunac gorja Grianspog
Bregshame - mali grad na Rije%noj cesti izme'u Stanshirea i Falshirea Cathvn Dair, pokraj Srebrnmora -
hernvstirski grad iz Miriameline pjesme Cesta Mokrodrva - glavna prometnica u Stanshireu Chamulska laguna -
mjesto u Kvvanitupulu Chasu Yarinna - grad oko tvr'ave, to%no sjeveroisto%no od Onestrinskog
prolaza u Nabbanu Dolina Frasilis - dolina isto%no od Onestrinskog prolaza (druga strana
prolaza od Commeike doline) Dolina Hasu - dolina u Erkvnlandu Dvorana pet stubita - odaja u Asu'i gdje je
Brisevu umrla Elvritshalla - Isgrimnurovo vojvodstvo u Rimmersgardu Falshire - vunarski grad u Erkvnlandu,
razorio ga Fengbald Fiathcoille - uma jugoisto%no od Nad Mullacha, tako'er zvana Jelenuma Garwynswold -
mali grad na Rije%noj cesti izme'u Stanshirea i Falshirea Gora Den Haloi - gora u knjizi Aedonovoj gdje je Bog
stvorio svijet Goroljem - planinski lanac u Erkvnlandu Gratuvask - rimmersgardska rijeka, te%e pokraj
Elvritshalle
Grenamman - otok u Firannokom zaljevu
Harcha - otok u Firannokom zaljevu
Hekhasor - bivi sithski teritorij, zvan Hekhasor od Crne zemlje
Khandia - izgubljena mitska zemlja
Kiga'rasku - vodopad ispod Olujnog vrha, zvan Slap suza
Koloturska cesta - cesta u Stanshireu
Ku"a odlaska - sithska gra'evina na Sesuad'ri, poslije sredite Jouina
izgnani%kog dvora (sithsko ime: Sesu-d'asu) Ku"a voda - sithska gra'evina na Sesuad'ri
M'yin Azoshai - sithski naziv za Hernov brijeg, lokaciju Hernvsadharca Maa'sha - brdoviti bivi teritorij Sitha
Mezutu'a - Srebrndom, naputen sithski i podzemljaki grad pod
Grianspogom
Naraxi - otok u Firannokom zaljevu Onestrinski prolaz - prolaz izme'u dviju nabbanskih dolina, mjesto mnogih
bitaka
Pe"ina Razdiranja - mjesto gdje se uvjebavaju Utuk'kine Pande Pe"ina Si'injan'dre - mjesto Drukhijeva
zato%enitva nakon Nenais'ine smrti Peja'ura - bivi umski dom Sitha, zvan Cedrov plat Risa - otok u
Firannokom zaljevu Shisae'ron - iroka livadna dolina, bivi sithski teritorij Spenit - otok u Firannokom zaljevu
Taigova cesta - cesta koja prolazi kroz Hernvsadharc, tako'er znana kao
Tethtainov put
ibs@crostuff.net

291

Vatreni vrt - poplo%an otvoreni prostor na Sesuad'ri Venvha Do'sae - prvotni dom Sitha, Norna i Tinukeda'va,
zvan Vrt Vinitta - otok u Firannokom zaljevu Ya Mologi - (Kolijevkino brdo) najvia to%ka u Wranu, legendarno
mjesto
postanka Yakh Huveru - (Dvorana drhtanja) pe"ina pod Olujnim vrhom
Yasira - sithsko sveto sastajalite
Zvjezdarnica - sithska gra'evina s kupolom na Sesuad'ri

STVOROVI

Bukken - rimmersgardsko ime za kopa%e; koje trolovi zovu Boghanik
Divovi - velika, krznena, %ovjekolika stvorenja
Drochnathair - hernvstirski naziv za zmaja Hidohebhija, kojeg su ubili
Ineluki i Hakatri Ghanti - kljocava bi"a koja ive u Wranu
Hunen - rimmersgardski naziv za divove
Igjarjuk - ledeni zmaj Urmsheima
Kilpe - %ovjekolika morska stvorenja
Kopa%i - mala, %ovjekolika podzemna stvorenja
Ma%ka - siv (u ovom slu%aju) i neugledan %etveronoac
Oruki - mitska vodena %udovita
Doma - Simonova kobila
Qantaqa - Binabikova vu%ja druica i prijateljica na kojoj i jae
Shurakai - ognjeni zmaj ubijen pod Visotvr'om, %ije kosti tvore Prijestolje
od zmajokosti Vildalix - Deornothov konj Vinvafod - Jouin konj Vodene utvare - mitska vodena %udovita

STVARI

A-Genay'asu - (Ku"e prelaska na onu stranu) mjesta misti%ne mo"i i
zna%enja "Badulf i odlutala junica" - pjesma koju je Simon pokuao otpjevati
Miriameli
"Biskupova ko%ija" - pjesma Jacka Mundwodea Bitka na jezeru Clodu - bitka izme'u Ivana i Thrithinana,
tako'er znana
kao Bitka Jezerskih krajeva Cellian - Camarisov rog, na%injen od zuba zmaja Hidohebhija (Izvorno ime:
Ti-tuno)
Citril - korijen za vakanje, uzgaja se na jugu Crv-zrcalo - hernvstirski naziv za izvjesna stara zrcala Crveni
nookljunac - wranska ptica Dan Odvagnu"a - aedonitski dan posljednjeg suda Dan svetog Granisa - sveti dan
Dobri pastir - lik iz mudrih izreka u Knjizi Aedonovoj Drvo - (ili Sveto Drvo ili Drvo Smaknu"a) simbol smaknu"a
Usiresa Aedona Du Svardenvvrd - gotovo mitska proro%ka Nissesova knjiga Fravjina vatra - erkvnlandski zimski
cvijet Indreju - Jirikijev ma% od %udodrva Jastog - nabbansko zvije'e Jezero Triju dubina - Glavni svjedok u Asu'i
Juva'ha - sithska umjetnost: slike na%injene od isprepletenih uzica Kamen Pla%a - dolmen iznad doline Hasu
Kei-vishaa - supstancija koju U-vrtu-rodeni koriste da neprijatelje u%ine
pospanima i slabima Klin i Kornja - kr%ma u Stanshireu Kokondril - sjevernja%ka rije% za krokodila Kolovrat -
erkvnlandsko ime za zvije'e Krhotina - Glavni svjedok u Mezutu'i Krilati dupin - amblem Streawea od
Perdruina Krilati kornja - nabbansko zvije'e Kutija katrana - kr%ma u Falshireu Kvalnir - Isgrimnurov ma%
Lailist - cvjetna biljka Loma%a - Glavni svjedok u Hikehikavu Lova%ko vino - qanu%ki napitak
Maglena svjetiljka - Svjedok, Amerasu ju je donijela iz Tumet'aija Mansa N'ctalis - no"ni obred Majke Crkve
Mixis Vuk - nabbansko zvije'e Mora%a - vvranska biljka
"Na obali Zelengaza" - pjesma koja se pjevala u No"i krijesa na Sesuad'ri Najstarije drvo - %udodrvo koje raste u
Asu'i Navigatorova dunost - prisega Niskija da "e tititi svoje brodove po svaku
cijenu
Nepoznato - predmet niskijske uzre%ice No"no srce - sithsko ime za zvijezdu Obred oivljavanja - qanu%ka
proljetna ceremonija Ocean Neodre'enog i Vje%itog - niskijski naziv za ocean koji su preplovili
U-vrtu-ro'eni
Oklijevanje - nornska %arolija
Onaj Koji Je Pobjegao - aedonitski eufemizam za Sotonu Osvaja%eva zvijezda - komet, zloguka zvijezda
Otkupiteljeva vrata - pe%at priznanja Paklena no" - 30. oktander, dan prije Dana dua Pedeset obitelji -
ibs@crostuff.net

292

nabbanske plemi"ke ku"e Pje%ani kornja - vvransko ime za zvije'e Pletitrava - wranska biljka Plutaju"i dvorac
- slavni spomenik na Warinstenu Pogodba na Sesuad'ri - dogovor Sitha i Norna da se razdvoje
Prise'a - Vje%no-svjea, omiljeni cvijet Sitha
Rhao iye-Sama'an - Glavni svjedok na Sesuad'ri, zvan Oko Zemljinog zmaja
Rhvnnov kotao - hernvstirsko zvono koje poziva na borbu
Shent - sithska drutvena igra strategije
Siva kapa - gljiva
Siva obala - dio plo%e za shent
Skrb Velikog kralja - zatita Velikog kralja nad zemljama Osten Arda
Sokol - nabbansko zvije'e
Sveta Rijapa - katedrala u Kvvanitupulu
Svetkovina vjetra - vvranska proslava
Svjetloklin - ma% Svijetlog Ivana, zvan Minnevar, sadri %avao iz Svetog
Drveta i kost prsta svetog Eahlstana e"erni javor - vvransko drvo
Tethtainova sjekira - zabijena u srce breze u slavnoj hernvstirskoj pri%i Ti-tuno - Camarisov rog, na%injen od
zmajeva zuba, tako'er poznat kao
Cellian
Trn - crni zvjezdani Camarisov ma% Trnica - gra'evina s kupolom u sreditu Kvvanitupula Tuga - Elijin ma%, dar
Inelukija, Kralja Oluje Uhvati pero - vvranska kockarska igra U-vrtu-ro'eni - svi koji su potekli iz Venvha Do'sae
Veliki ma%evi - Svjetloklin, Tuga i Trn Veliki stol - skup vitezova i junaka kralja Ivana Vepar i koplja - amblem
Guthwulfa od Utanveata Vlast-nad-sjenama - nornska magija Vodomar - nabbansko zvije'e
Vrijeme Aedonova - sveto razdoblje kada se slavi ro'enje Usiresa Aedona Yrmansol - drvo na erkvnlandskoj
maja-svetkovini Yuvenisovo prijestolje - nabbansko zvije'e Zbor Anitullesa - carska vojna smotra iz Zlatnog
doba Nabbana Zec - erkvnlandski naziv za zvije'e Ze%ji nos - gljiva
Zeleni stup - Glavni svjedok u Jhina T'senei Zimska kapica - erkvnlandski zimski cvijet Zmija - nabbansko zvije'e
"ena iz Nabbana" -jedna od Sangfugolovih pjesama
TORANJ ZELENOG ANELA
iva harfa - Glavni svjedok Olujnog vrha uti krpe - vvranska biljka
Kosti - Binabikovo sredstvo za proricanje. Me'u uzorcima se nalaze: Beskrilna Ptica Riba Kopljarica Zasjenjeni
Put Baklja u Spilji Jogunasti Ovan Oblaci u Klancu Crni Ponor Neodmotana Strijela Kameni Krug Ples Planina

RIJE(I I IZRAZI

QANUCKI

Henimaatuq! Ea kup! - Voljena prijateljice! Tu si!
Inij koku na siqqasa min taq - Kad se opet sretnemo, bit "e to dobar dan.
Iq ta randayhet suk biqahuc - Zima se ne nalazi biti vrijeme da se pliva nag.
Mindunob inik yat - Moj dom "e biti tvoj grob.
Nenit, henimaatuva - Do'ite, prijatelji.
Nihut - Napad
Shumniuk - (ekaj
Ummu - Odli%no! (otresito)

SITHSKI

A y'ei g'eisu! Yas'a pripurna jo-shoi! - Vi kukavice! Ni valovi vas ne bi
odnijeli!
A-Genay'asu - Ku"e prelaska na onu stranu Hikeda'ya - Djeca Oblaka: Norni Hikka Staja - nositelj Strijele Hikka
Ti-tuno - nositelj Ti-tuna M'yon rashi - (sithski) lomitelji Sinva'a du-n'sha e-d'treyesa inro - elim da prona'e
svjetlost koja sije
iznad luka.
Sudhoda'ya - Djeca Sumraka: smrtnici Sumy'asu - Peta ku"a
Tinukeda'ya - Djeca Oceana: Niskije i podzemljai Venyha s'ahn! - Tako mi Vrta! Zida'va - Djeca Zore: Sithe

NABBANSKI
ibs@crostuff.net

293


a prenteiz - Uhvatite ga! ili Na njega! Duos preterate! - sa%uvao Bog Duos Simpetis - milostivi Bog Em Wulstes
Duos - po volji Bojoj Matra sa Duos - Majka Boja
Otillenaes - oru'e
Soria - sestra
UHmor Camaris? Veveis? - Gospodaru Camarise? Vi ste ivi?

HERNVSTIRSKI

Goirach cilagh! - Glupa (ili luda) djevojko! Moiheneg - "izme'u" ili "praznina" (neutralno tlo) Smearech fleann -
opasna knjiga

RIMAAERSPAKK

Vad es... Uf nammen Hott, vad es...?" - to? Za ime Boga, to?
DRUGI

Azha she'she t'chako, urun she'she bhabekro... Mudhul samat'ai. Jabbak s'eri memekeza sanayha-z'a... Ninyek
she'she, hamut 'tke agrazh'a s'era ye... - (nornska pjesma) zna%i Neto Vrlo Neugodno
Shu' do-tkzayha! - (nornski) smrtnici (varijacija sithskog Sudhoda'va)
S'h'rosa - (podzemljaki) ila u kamenu

VODI( ZA IZGOVOR

ERKVNLANDSKI

Erkvnlandska imena dijele se na dva tipa, stari erkvnlandski (S.E.) i vvarinstenski. Ona imena koja se temelje na
jeziku Ivanova rodnog otoka Warinstena (ve"inom imena dvorske sluin%adi ili Ivanove najblie obitelji)
predstavljena su kao varijante biblijskih imena (Elias - Elija, Ebeka - Rebeka, itd.) Stara erkvnlandska imena
izgovaraju se prema engleskom, osim u sljede"im iznimkama:
a-je uvijek dugo a
ae- je uvijek "ej"
c- je uvijek "k"
e - dugo e, osim na kraju imena, kad se izgovara otrije, npr. Hruse - Rue
ea - zvu%i kao dugo, stranje a, osim na po%etku rije%i, kad ima istu vrijednost
kao i ae
g -je uvijek "g" h -je uvijek "h" i - je uvijek kratko "i" j- je uvijek "d" o - dugo o u - uvijek "u"

HERNVSTIRSKI

Hernvstirska imena i rije%i izgovaraju se tako'er prema engleskom, osim u sljede"im slu%ajevima:
th - je uvijek meko "d"
eh - teko, guturalno "h" (kao u kotskom loch)
y -yr izgovara se "ir",ye kao "aj"
h - ne izgovara se osim na po%etku rije%i
e-"ej"
//- izgovara se kao daje samo jedno 1: Lluth =Luth

RIAAMERSPAKK

Imena i rije%i u rimmerspakku razlikuju se od izgovora S.E. u sljede"im iznimkama:
j - se izgovara kao "j": Jarnauga, Hjeldin (h se ovdje jedva %uje)
ei- izgovara se "ai"
e - izgovara se kao dugo "i"
o - izgovara se kao dugo "u"
au - izgovara se "au"
ibs@crostuff.net

294


NABBANSKI

ABBANSKI

Nabbanski jezik dri se, u osnovi, pravila romanskih jezika, tj. samoglasnici se izgovaraju %isto, "a-e-i-evu", uz
nekoliko iznimaka.
i _ ve"ina imena ima naglasak na predzadnjem slogu: Ben-i-GAR-is Kad taj slog sadri u sebi i, ono postaje dugo
(Ardrivis: Ar-DRII-vis), ako ne stoji ispred dvostrukog suglasnika (Antippa: An-TIP-pa)
es - na kraju imena es se izgovara "iiz": Gelles - Geliiz
j - se izgovara kao "aj"

QANU(KI

Trolski jezik se znatno razlikuje od drugih ljudskih jezika. Postoje tri razSa zvuka "k", ozna%ena slovima c, q i *.
Jedina razlika pnmjetljiva n*
Jukim^ovo^^^
se ne ohrabruje pokuaj izgovaranja. Za nae svrhe, sva tri znaka zvucat ce kao "k" Tako'er, qanu%ko u izgovara
se kao a. Druge interpretacije ovise o %itatelju, ali ne"e se pogrijeiti ako se izgovara fonetski.