Assia Djebar

Sultanija u
sjeni

Ombre sultane 1987.

"Nikad mi se svjetlo nije inilo tako lijepim."

Pierre Bonnard, 1946.
Sjena i sultanija; sjena iza sultanije.
Dvije ene: Hajila i Isma. Pria koju poinjem obuhvaa neobian duo: dvije ene koje
nisu sestre, pa ak ni suparnice, premda su, to je jedna znala, a druga nije, bile supruge istoga
mukarca "Mukarac", da se prisjetim kako odjekuje arapski dijalekt koji se mrmlja u sobi...
Taj ih mukarac ne razdvaja, no ne ini ih ni ortakinjama.
Jedna je od njih, Isma, odabrala drugu da je sunovrati u brani krevet. eljela je biti
provodadijka vlastitome suprugu; naivno je mislila da e se tako istovremeno osloboditi
ljubavne prolosti i zastale sadanjosti. Glas joj se die u polutami, obraa se naizmjence
sadanjoj Hajili, pa samoj sebi, jueranjoj Ismi... Glas koji sipi nou, koji tuguje u bljesku
dana.
Isma, Hajila: arabeska isprepletenih imena. Koja li e od njih dvije iz sjene postati
sultanijom, a koja e se kao sultanija zore, raspriti u prijepodnevnu sjenu? Tek to je poeo
zaplet, ve ga polako nagriza ieznue.
Jesam li te htjela darovati mukarcu? Jesam li mislila da ponavljam postupak kraljica
harema? Predstavljajui gospodaru drugu suprugu, one su se zapravo oslobaale na tetu
lane suparnice... Jesam li i ja dokazivala svoju mo? Ne, ja sam odrezala svoje ue. Doista,
sputavala sam te, nevinu, otkad je tvoja majka postala moja saveznica ili ortakinja prema
Tradiciji.
Isplovit u na otvoreno more; no jo uvijek vrludam oko tebe. Kaem ti 'ti' kako bih
unitila pljesniv okus nesigurne grinje savjesti, kao da opet navire opinjenost enama od
negda...
- Hajila!

Mriem, moja estogodinja ki, jutros ti je uzviknula ime. Ruke vrsto stisnute u mojoj,
dozvala te prvi put, vani. ula sam kako, u plavome aru ljetnog jutra, treperi ime koje sam
sama sebi mrmljala toliko esto.
Mriem ti je uzviknula ime u zoru, o, Hajila. A ti si se nasmijala, u gru svojega mravog
tijela, kosu ti je zatreslo iroko i naglo ljuljanje, poput iznenadnog bola. Silazila si niza stube
one uliice za koju smo mislile da je slijepa; nisi prestala silaziti unato tom uzviku. Boni
pokret tvoje tamne grive postepeno se umirio. Prolaznice, bijele utvare, naizgled su lebdjele
iza. U daljini vika djeaka. Zamiljala sam te kako juri gradom ili kako se penje tim
viestrukim stubama u suprotnome smjeru. Kao da je tu, pred mojim oima, nestajala tvoja
budunost. A mogla sam te napustiti.
Toga istog dana, Mriem i ja izile smo iz metropole na pranjavu bjelinu; htjele smo se
vratiti na mjesto naeg djetinjstva, tako smo odluile.
- Hajila!
Moja je ki tie ponovila tvoje ime; pribliavale smo se rimskim ruevinama mojega
rodnog grada, sklupanog oko antike luke, napola potonule. Dolje, u glavnome gradu,
vrludala si, lutajui, prosei, moda kao ena koju nude prolaznicima ili jednodnevnim
putnicima. Evo nas obje daleko od harema, ali na njegovim suprotnim krajevima: ti odsada
izloena suncu, ja u napasti da utonem u opet palu no.
Nismo komunicirale, ni dozivima ni gestama. Izbjegavajui bliski susret, razgovarale smo
malo prije raspleta, sjedei jedna uz drugu u polumraku hamama voda koja je tekla po
ploicama preko naih stopala ili isparavala iz koljki postala je znak primirja ili potonua.
Jesmo li zamijenile uloge? Ne znam. Tvoja majka i moja ki ekaju. Koja e nada, na
ovim mjestima, poljuljati bremenito nasljee?
Tvoj oajni smijeh u zoru, o, Hajila, nakon to te dozvala moja ki, preko stubita. Na
skrivenome obzoru, oko jutra na nas baca svoju prijetnju. A luki dok, sasvim dolje, nadima
se grajom mukaraca.

I.
SVAKA ENA ZOVE SE RANA
"Oko kue: visoki zidovi, bez prozora,
naikani krhotinama boca;
oko grada: sve prirodne utvrde, jarci,
smokvina stabla Berberije;
oko atora: opor poludivljih pasa, ali
jo je divljije od pasa 'sakraliziranje'
prostora koji ga titi i ija se
nepovredivost stapa s dostojanstvom:
horma"
Germaine Tillion, Harem i roaci, 1966.

Hajila
Hajila, bez razloga te svladala bol, jutros, u kuhinji gdje e se odigrati melodrama.
Rasprema stol na kojem je bio posluen doruak. Oi su ti suzne. mrca. Tvoji prsti,
odjednom grozniavi, udarili su alicom o porculan sudopera i ona je napukla. Vrata dizala
zalupila su se na katu; djeca su otila u kolu. Slae stolnjak, brie svijetlo drvo stola;
odlae vlanu krpu, gleda svoje prazne ruke, ruke marljive domaice. Ispred maloga
ogledala, blizu prozora, lupka si obraze; je li mogue da tvoje lice pripada drugoj eni?
Hladnom si vodom prska gorue elo. Mrmlja ime Boje dva, tri puta, kako bi lake
udahnula: "Bog zatitnik, Milostivi Bog, Bog..."
Mukarac trai koulju u zidnom ormaru, uje ga daleko iza lea ne okrenuvi se.
Njegov kaalj odjekuje kupaonicom. U sudoperu jo uvijek tee hladna voda. Zatvara
slavinu. Ruke su ti gole. Shvati da ti je hladno. Oi su ti natopljene suzama. Rupiasta
zguvana maramica pada ti na pod. Polako je podie. Onda otvara vruu vodu kako bi
oprala alice i plavu dezvu za kavu. Produljeno iktanje u sudoperu; zvuk se stapa s
curenjem tua, sa umom koji dopire do tebe kroz odkrinuta vrata du istog hodnika.
Nesvjesno apue:
"Za ime Boje... mir i spasenje!"
U tebi ista neobjanjiva bol. Okruuju te goli zidovi. Suze ti teku niz njeno smee lice;
kosa suneva zraka raspruje okolno sivilo. Ali ti, ti se savija u kiici tuge:
"Za ime... "
Trai ime prijateljskog sveca. Vratiti negdanji mir! Sklapa oi, ne nalazi rijei, koje
rijei... Tapka po razbuktaloj jutarnjoj svjetlosti, ne razumije to te to mui: glasovi enskih
predaka koji zazivaju mrtve svece, sve sama muka trupla! Slavina curi. Sunce odsijeva na
oblinjem zidu. Opet zaplae, suze kapaju po sudoperu, po svjetlucajuem podu. Naginje se
( "sakupiti komadie svojega lica, izbaciti svoju duu!... O, Sidi Abderahmane dvaju
grobova! "). Pokuava se utjeiti: "Nisam plakala toliko godina! Jesam li uope molila?
Drugi... Majka, sestra, mukareva djeca, svi se ostali povlae. Ostaje samo buka koju stvara
mukarac... "
- to ti je?
Njegov je otar glas proputovao prostor. 'On' stoji nedaleko, na pragu.
- Plaem!
Odgovara bez okretanja. eka. Nema odjeka. Nema vie nikoga u stanu: 'on' se udaljio.
Na ploicama ravnomjerno kripe njegove cipele. 'On' kalje; 'on' otvara vrata; 'on' je iziao.
Kad bi barem mogla nastaviti tiho razgovarati sama sa sobom, neodlunim rijeima,
traiti, meu uzdasima, uzdasima unato.
4

'On' je doista iziao. Hvala Bogu i njegovu Proroku! Oko tebe se razvlai ugodna tiina.
Vrata su se zalupila kratak prasak; nabrueni jutarnji kristal. Ruka ti je troma. Ne zatvoriti
slavinu. Oslukivati kapljice vode... Ruka na bakrenoj slavini: 'tvoja' ruka. elo na goloj
ispruenoj ruci: 'tvoje' elo, na 'tvojoj' ruci. Iscrpiti oekivanje, prokopati se, isprazniti se.
Vani rasuti djeji glasovi; putuju preko balkona, kroz staklena vrata; dolaze do tebe. Zora
uzmie.
Evo te na nogama, bijeli obris, ispred bijeloga sudopera. Okree se jednom oko svoje
osi. Hajila, ime ti znai 'mala prepelica'; prisjea se toga. Jasno izgovara ime 'Hajila', vidi
se u obliku ukoene ptice, prljavobijele, ispred slanih jezera na obzoru. Kretnje su ti kratke,
ruke mrave, staje na prste svojih ruiastih papua od satena. Mukarac je doista otiao;
mukarac, svi mukarci!
"Vi koji se pojavljujete na suncu! Svakoga se jutra obilno umivate, perete ruke i vrat. Ti
rituali pranja nisu pripreme za molitve, ne, oni prethode inu izlaska iz kue, ah, izlaska!
Jednom kada ste navukli odijelo, zategnuli kravatu, tada prelazite prag, sve pragove. Ulica vas
eka... Predajete se svijetu, vi sretnici! Svakoga jutra, svakoga dana nosite tijelo po
blistajuem svjetlu, svakoga dana Alahova stvaranja!... "
Te rijei u tebi prate ritam jednoline alopojke! Mukarac je nestao, sobe su sada pune;
posvuda oblaii prozirnoga zraka. Polagano etka po stanu; gore-dolje. Kao da te dozivaju
otvoreni prozori. Iznad madraca presvuenog svijetlom plahtom, jedna ti zatvorena alaporka
prijei put; ide naprijed. Ruka ti udara o prozorsko staklo.
Dola si do kreveta. Namjeta ga ne protresavi posteljinu. Izlomljena kretnja tvojih
ruku. Sjeda i prstima glaa hrapavi prekriva, sirovu pamunu tkaninu, prstima koji jo nose
crvene tragove od kane.
Sat vremena poslije smjeta se u najmanju sobu. Gospoa koja sjedi: mrtva priroda.
Vrtni drveni stolac na kojemu si se stisnula bljedozelen je. Toliko se svjetla ve slijeva po
sobi; svjetla koje te umata u zlatan plat. Sve jaa vruina lie ti koljena; na trbuhu ti se nabire
suknja s plavim otiskom. Lice ti se opet natapa suzama. Podie bradu. Kako nauiti izraziti
vlastitu patnju?
Sasvim dolje, staklar razvezuje svoju jednolinu pjesmu, zatim se udaljava, glas ga prati
poput povorke. Muha zuji u obnovljenome miru; je li to ipak osa? Podie ruku. Trlja dlan o
desni obraz. Brie vlane obraze. Ruka ti ocrtava kretnju slijepca.
Plakati bez suza. Tiina se prelijeva poput pune ae. "Lice boli", mrmlja te rijei na
arapskome jeziku, za samu sebe, nijemu. Opipava si crte lica, izboene jagodice, upale oi,
ispupeno elo koje ti ublaava pogled iji pogled, koje strankinje?
Ustaje. Nosi sjeanje poput marame od praine zaogrnute preko ramena. Dan se prua
pred tobom; nema najave vjetra. Zatvara sve prozore. Zastori u dnevnoj sobi kripe dok
klize. Zamraene sobe doimaju se nastanjeno; ini ti se da uje aptanje, glasove koji gmiu
oko tebe, provale plaa. Koji zlokobni obrednik proganja ove okreene bijele zidove?
I zaspi.
etiri sata poslijepodne. Kratak udarac dizala na katu; zvuk koraka. Mukareva djeca
ulaze: Mriem, djevojica, za njom djeai, Nazim. On ima najvie osam godina; njegova
sestra, malo mlaa, ima ozbiljan izraz lica, izraz lica ene. Od koje su li majke ta djeca, od
koje strankinje? Ponekad se to pita, ali znatielja je slaba.
Ostavili su kolske torbe u predvorju. Nesigurno hoda prema kuhinji. Otvara slavinu.
Ovo je vrijeme kada se preklapaju tolika isparavanja: miris prenoga kruha, kave s mlijekom
koju ulijeva, slatkast dah veeri koja se blii. Zatim pere alice. Tvoje se ruke pokreu u
sudoperu.
- Vani je sunano, zna.
Iza tebe, Mriem se obratila bratu.
- Plae, mama, to nije dobro! ape ti Nazim na uho.
Govori francuski kao sestra; misli da ga razumije. Da je djeak bio sam, sjeo bi ti u
krilo.
Uguiti bol, veeras, u kuhinji gdje e se odigrati melodrama.

Isma
O, sjeanje, zatvaram oi na suncu, ali iz srca polutame; iza mene, lepranje krila drhturi
u golubinjaku. O, sjeanje, za ljetnih ili kinih dana, tumaram ulicama nekoga glavnog grada;
katkad su u modi duge haljine, pri najmanjem pokretu imam osjeaj da pleem, listove mi
dotie rub suknje bakrenaste boje, ponekad bijele, ili bljedoplave, kao zjenice mukarca koji
me eka; katkad golih nogu i poluotkrivenih koljena, stegnuta poprsja, osjeam se sitno, kao
da iskaem iz bakrenog remena, hitrim korakom, tankoga vrata, naglo okreem glavu, ulovim
ga kako polako prouava moj nedotjerani profil; ah, to sunce, te etnje, moje tijelo koje plovi,
toliko mi se puta dogodi da lebdim u snopu okolnih pogleda.
Zagristi u jabuku, pjevuiti jurei niza stube, nepromiljeno pretrati cestu, neki taksist u
Parizu zato ne u Parizu! zvidi za mnom kako sam lijepa, kava mi pali grlo dok sanjam
sjedei na terasama kafia, rijeka auta zastaje, odlazi uz mokro krgutanje, dok ja poinjem
govoriti o svemu, o mrtvome liu koje se kovitla pod nebom u studenome, o svemu, o
nekome posjetu, o svakodnevnoj brizi, trenutak prije inilo mi se da se moram uriti, kasnim,
prijatelj eka, odsutna ili zamiljena pogleda, lica skamenjena u trenutku susreta, bezbrino
dranje, glas pomalo uznemiren "Zaista, ti uvijek kasni!" Niz ulica, niz neizvjesnosti
izmeu naih ekanja. Svijet se vraa u red kada se par susretne.
S dvadeset godina, mladost je jo blizu, dani su nepomini, njihov je tijek neprimjetan,
izlazim iz podzemne eljeznice, uskaem u autobus, pojavljujem se ispred nekog kolodvora,
hodam uspravno po bulevaru; s trideset godina isti obris, oi lakomije, lokva jutra prolazi, sati
provedeni udvoje plodno su tlo; s etrdeset godina, lice u koje je urezana svaka sekunda
tjeskobno se ogledava, hod ulicama isprekidan je zastojima, lakomost u oku postaje bistra,
nebo duboko, trbuh grlice, oi su mi irom otvorene: odjeven u crno, moja mi ljubav prilazi i
meni je smijeno kako se oboje neoprezno ophodimo s vremenom.
Sjeam se, o, da, sjeam se tolikih godina; jedan mig, jedan ivot! Hodam. Sjeam se
protjecanja dana, njihova slijeda u padu ili poletu, bez glazbe, glazba titra u naim pogledima;
ruke nam se pruaju i par se zagrli.
Jedan mig, jedan ivot. Zanesena, razapinjem ga, ali ve ga unitavam, zamraujem mu
zore, procjeujem lijena poslijepodneva, gasim sunce, blijedo ili blistavo, nije vano! Biram
se buditi samo nou: od grebena dvadesetih godina preko doline tridesetih do klanca
etrdesetih, kako znati do kojeg neba vodi taj put? Ne posjedujem vie ni veo ni lice; "Isma",
rasipam svoje ime, sva imena, u praini zvijezda koje se gase.
Ugrabiti ovu ili onu no, moda njih tisuu; oiviti svoj vijek, na vijek, vijek naih
zajednikih arolija.

Vani
Hajila, ve est mjeseci ivi u tom modernom stanu. Prvi put, majka i ti ule ste pune
potovanja prema dugim i praznim sobama.
- Namjetaj e biti dostavljen sutra! najavio je domar. Njegov se veliki obris uspravio u
bijelome hodniku.
Kada je nestao, zadravi na remenu sveanj kljueva koji su zveckali, sitnim ste
koracima obile stan, poele ste od dna, sobu za sobom, cijelo vrijeme razgovarajui dosta
tiho. Naprijed, inicijativu inspekcije preuzima stara Touma, a ti, Hajila, posluno je slijedi.
Ni jedna ni druga niste prile prozorima.
- Sedmi kat, nikad ne zna!... Neka nesrea ostane dolje! Prokleti Sotona! guna
Touma.
Istraile ste kupaonicu, prstima pomilovale ruiastu kadu. ("Nikada nisam vidjela
mramor ove boje!" odvaila si se smijui se poput stidljive djevojice.) Ocijenile ste engleski
zahod zidovi takoer od ruiaste keramike zatim sobe, na kraju dvije dnevne sobe
6

odvojene neobinom staklenom pregradom. Kad se domar vratio, drao je do toga da majci
pokae 'otmjenost' tako je rekao nastambe: ako se prstom pritisne crveni gumb sa strane,
pregrada klizi uz ljupko kotrljanje. Dvije sobe postaju jedna jedina golema prostorija!
Touma se nije doimala oduevljenom. Prije zabrinutom. Slegla je ramenima:
- Ako se dogodi da se ene nalaze s jedne, mukarci s druge strane mislim na Hajilu,
svoju ker, kada bude primala goste (toboe se uozbiljila, pognute glave, namrtena) - emu
bi joj to moglo sluiti? Kako zadrati... skromnost? - zavrila je posve tiho.
- Doista! priznao je domar isprativi ih.
U dizalu, Touma je bila ushiena svim zidnim ormarima u hodniku, udnim sustavom za
grijanje, vruim zrakom, kako je rekao domar, koji e strujati preko stropa! Vidjet emo!...
to se tie kuhinje.
- Kuhinja!
Kad se vrate, u okrilju okupljene obitelji, plakat e od ganua.
- Nikada nisam vidjela tako dugu kuhinju! Sretnice, o, moja Hajila!
Sjela je na jedini stolac, preko puta sudopera, i rekla:
- Moi e im ovdje dati jesti...
Kenzi, svojoj drugoj keri, sinu Nasseru, pa ak i starom gluhom ujaku, opisala je
sudoper, zidne ormare, ureenje, balkon... sve!
- Kad vas budem posjeivala nastavila je ako budem, ne zahtijevam nita vie! Samo
da me poslui jelom u toj kuhinji! Ali na podu! Ima mjesta. Tom visokom 'francuskom'
stolu sa strane dodat e ipak jedan niski stol. Potreban je, makar samo za tvojega ujaka,
jadnika! Ako ti doe u posjet, kako misli da e jesti u svojim turskim hlaama smjeten tako
visoko!?
Zadovoljno se smije. Briga je bila potaknuta pribliavanjem te brzoplete svadbe, nakon
to se otkrio taj neoekivani prosac, povratnik iz emigracije. Udovac ili rastavljen s dvoje
djece, koju je imao s jednom ili dvije supruge, tko zna, tko bi ga to pitao? Touma je
zakljuila:
- Moja e ki imati mjesta za sve u toj kuhinji! Bog blagoslovio Hajilu, moju najstariju,
pogodnoga imena! Kad sam joj eljela raj, kao to sam se zavjetovala na dan njezina roenja,
nisam zamiljala ovakvu kuu. Od mramora i stakla! Bog blagoslovio ljubljenog Proroka to
je ovako mislio na nju.
Za vrijeme tog prvog posjeta, i nakon to ste se obje okrenule u sredini kuhinje, osmjelila
si se otii na balkon. Pogled te zadivio, pogled na kontraste svjetlosti, osobito na obilje boja,
koje kao da e ipak svakoga trena ispariti pod nepromjenjivim nebom: sa strane komadi
mora, gotovo ljubiast, zatim povrina proarana mrljama tamnoga zelenila koje dijeli terase
novookreenih kuica; na dnu, u arenim mjehuriima, svijetlio se minaret od ruiastih cigli.
U pozadini je Touma nastavila komentirati. Domar se vratio i drugi put pokrenuo staklenu
pregradu. Jo si uvijek zurila u krajolik, zaslijepljena tom nepomuenom raskoi. Prvi put
vladati gradom, prestati se osjeati kao zrno praine u tamnici svijeta, kao u stjerana u kut, ne
vie... Drhtanje koje je u tebi ivjelo od djetinjstva moda e se napokon potroiti ovdje, na
ovome prozoru!
Deset dana poslije, odjevena u posve novo, konano ulazi u stan. Mua prati njegovo
dvoje djece, koja su tog istoga dana dovedena iz zrane luke. Otvorio je vrata; proputa te da
ue prva. Kraljica ide naprijed; u pratnji mukarac i djeca.
Kovezi zakruju ulaz. Tvoje stvari, koje ti je dan prije prenijela majka u lakiranom
sanduku, spremljene su u ogromni zidni ormar.
Zadovoljno si skinula bijeli veo od krute svile i brino ga sloila. Nakon oklijevanja,
polae ga na stolac, kao da e uskoro opet otii.
U donjoj sobi trenutano je rairen madrac koji stoji na berberskome ilimu od iste vune
sa smeim i utim uzorkom. Mukarac je oito ovdje spavao, prole dvije ili tri noi:
zguvana posteljina, pepeo od cigareta razasut blizu jastuka.
Otvara prozor kako bi istjerala ustajali zrak. U tebi se javlja pomisao, jasna poput
sjeanja: to dvoje djece moda je zaeto ovdje; godinama prije, neka strankinja, koja bi mogla
biti tvoja dvojnica, moda je rodila u pustoi ovoga stana.
7

Brani krevet smjeten je u susjednu sobu. Mriem i Nazim stoje i gledaju te kako se
uri: okree madrace, rasprostire prekrivae, namjeta jastuke koje si presvukla u runo
izraene jastunice (dio miraza koji ste sestra i ti godinama pripremale). Kad se udalji, djeca
nastavljaju tajne razgovore, ija te ivahnost prati u hodnik.
Kuhinja je natrpana visokim stolom, etirima stolcima, golemim hladnjakom, Touma jo
nije vidjela sav taj namjetaj. Poslije e te ispitivati. Nee se vratiti tijekom prvog mjeseca.
Pokuava te nazvati, one dane kad ide uvati kuu od Nijemca. No ti odbija dotaknuti
telefon kada zvri. Puta ga da nekoliko puta odailje svoje isprekidano zvranje, prije no to
stan opet utihne. Ne zna; ne eli!
Sljedeih tjedana, kada te dva ili tri puta suprug autom odvezao k tvojoj obitelji,
odgovarala si na pitanja jednoslonim rijeima. Kenza, mlaa sestra, htjela je znati dimenzije
hladnjaka, njegovu marku, mogu li se iz njega izvaditi 'samoizrezane kockice leda, posjeduje
li posebno mjesto za jaja, za boce... "A niski stol", dodijavala je Touma, "zar jo nisi pitala
'njega' da ti ga kupi? to bi ti jo trebalo?..."
Da... Ne... Mir... Tiina... Hvala Svevinjemu! Truba automobila ula se s kraja razrovane
uliice. Djevojice iz susjedstva, blistajueg pogleda, crvene upave kose, pritrale su kako bi
ti najavile:
- Pouri se, Hajila! 'On' te eka!
Unato velianstvenome 'on', polagano si se zamotala - vratila si veo od obine vune,
sirov i bijeli. No ipak si promijenila stil: namjestila si ogrta kao graanke viega sloja, prvo
irokim, zatim polaganim pokretom ramena, vrata, pod nadzorom sigurne ruke. Istina, sada si
nosila visoke pete lakirane cipele s vjenanja; hod ti je, kako vie ne bi izgledao nesigurno,
poprimio ari koraka koji klizi. Naklonila si se. Putem, znala si da ti se iza lea dive susjedi
koji su pijunirali kroz odkrinuta vrata.
Okupljeni djeaci aptali su oko crnog automobila. Smjestila si se, nateui rukama
zgrenima ispod brade trokut bijele ukraene koprene napete preko vrha nosa. Auto je krenuo.
Spustila si vjee; naputali ste blatnu etvrt tvojega djetinjstva. Kad ste stigli, ulazei u dizalo,
otkrila si lice. Nesvjesno si brojala katove: "esti, sedmi"... U mukarevoj nastambi,
razmotala si haik, odloila si ga u isti zidni ormar kao prvi put.
Djeca koja su ostala kod kue ve su bila u krevetu ne veeravi. Nazim je u leeem
stavu tiho raspredao neku priu u nastavcima. Mriem je, oiju skrivenih pod plahtom,
priguivala kazaline uzdahe. Prekinuli su svoje tajne razgovore kada je otac proao
hodnikom.
Za vrijeme tih povrataka kuhinja se doimala jo hladnijom. Vukla si se po djejoj sobi,
sjela si izmeu dva kreveta. Nazim ti je ivahno saeo poetak svoje prie. Voljela bi se
ispruiti na podu, spavati izmeu njih dvoje.
Mu je kaljao; zvao je da mu donese pepeljaru. Ula si u sobu. Tu se nalazio novi
krevet, od mahagonija kao i ormar. inio ti se previsokim; je li to bilo neko prijestolje, neki
podij? Ispruila si tijelo pokraj drugoga. Trudila si se da nita ne dotakne. U mraku, neka ti je
ruka ispipavala grudi, zatim zgreni trbuh. Zadrala si dah. ekala si, ali nisi spavala. Ustala
si malo poslije u mraku kako bi se ispruila nie, na madracu postavljenom na istome ilimu
pri dnu modernoga kreveta.
U snu koji je napokon doao, htjela si biti drugdje, ne u sirotinjskome naselju, ne u sobi
gdje su sada spavale tvoja majka i sestra stisnute jedna uz drugu, dok su brat i stari ujak
vjerojatno bili isprueni uz ulazna vrata. Ne, drugdje, izgubljena, "prepelica koja lepra
krilima", rekla bi majka, u nekoj spilji ili u srcu nekoga tamnog mora.
Poelo je prije tri mjeseca; otprilike tri mjeseca prije drame. Tvoj prvi tajni izlazak.
Je li to zbog bebe koju nisi imala? Koju nikada nee imati. Sve te dane majka te muila.
Sada je dolazila doista rijetko i uvijek nakratko, na povratku s uvanja kod Nijemca.
- Zamoli 'njega' da te odvede lijeniku! Nemoj ekati da bude prekasno!
Zato prekasno? htjela si uzvratiti. Ali nisi odgovorila. Kako rei da je 'on' bio taj koji
je odgovoran? Na kraju si priznala Kenzi:
8

- Mislim da je 'podvezan'!
- 'Podvezan'? uzviknula je mlada djevojka.

"Ja sam jo djevojka", htjela si dodati; preutjela si priznanje. Tvoja je sestra tako mlada.
Ne smije je povrijediti. Rijei poteuju nevinost; katkad je pogode u sr.
Kao i obino, Touma se jadala:
- O, Sidi Abdelkader el-Jilani!... Napravio si budale od mojih keri, uope nisu lukave!
O, jadna ja, nesretnica, o, ljubljeni!
Stid ti je lice razvukao u osmijeh. Prstom si vrtjela teku pletenicu u kosi. Sluala si.
utjela si.
Jednoga dana, dok je Touma odlazila nakon to je izgovorila svoju tualjku, ti si odluila
da e uskoro prijei prag. I to sama! Zamotana u veo od bijele sirove vune, onaj koji se inio
iznoenim. Toliko je sluio Kenzi! Kada je pratila majku na posao, kada je nosila vjedra i
lonce ispod napuhnutih rubova tkanine, trebalo je prije svega paziti da ne saznaju susjedi!
Naime, kad se vratio, Nijemac je primao goste. Dan prije, Touma mu je sve pripremila:
pravi kuskus mijean rukom, za zimu osuenu ovetinu kuhanu u zainjenom umaku s
domaim oienim povrem. Susjede nisu smjele naslutiti! Ponaale bi se prema majci i
njezinim kerima kao da su 'kuharice', kao da su 'slukinje krana'.
Touma je objasnila svoje bezbrojne obiteljske posjete. "Velika obitelj", izjavila je
hvastavo, kako to ine izgubljeni ogranci plemena. Taj je veo s izlizanim resama skrivao
Kenzu, kad je ila k Nijemcu, taj veo koji stvara obris starice ili seljanke. Osobito kada ena
nosi papue, na stopalima zamotanima u guste arape.
Sjetila si se haika, papua, i negdanjeg uzbuenja u sestrinom i tvojem ortatvu. Tebe,
koja si obeala ponoviti lai koje je izmislila Touma.
Toga dana vadi veo od bijele sirove vune, presavijen etiri puta. Polae ga na stol u
dnevnoj sobi, tamo gdje se nikada ne jede, gdje djeca ne smiju sjesti, gdje je mu samo
jednom primio svojega kolegu 'direktora'.
Kao da si se s tom tkaninom spremala ispei la. Kao da ti je veo u svojim naborima
uvao idui dan. Tvoj bijeg.
'Izii' e prvi put, Hajila. Nosi papue od juer, na glavi ti teka vuna; na potpuno
pokrivenom licu, samo je jedno oko otkriveno, rupa potrebna da bi te mogao voditi taj pogled
pokopane ene. Ulazi u dizalo, izii e na punu ulicu, tijela sputanoga pod naborima
tekoga vela. Vani e hodati posve sama.
Oko u crnome trokutu gleda desno, lijevo, ponovno desno, zatim... srce poinje lupati
ispod vunene tkanine, ruka odjednom malake, manje ivano stie veo ispod brade. Moi
pustiti rub sukna, gledati, otkrivena lica, i ak okrenuti glavu prema nebu, kao s deset godina!
"Ali zaboravljam se, o, Svevinji! Ali postajem pijana, o, moj mili Proroe! Zaustavljam
se, onda idem naprijed, klizim u plavetnilo, polijeem... o, udovice Muhamedove, pomozite
mi!"
Vatrene rijei molitve gase se u tebi. Ulica se strmo uspinje; svjetlosiva visoka proelja
kua gotovo se dodiruju na obzoru. Penje se. Na jednome skretanju pojavljuje se more.
Nijedan prolaznik ne postavlja se izmeu te pojavnosti i tebe. Bezdan pun oekivanja; toliko
ga je voajerki prije tebe zacijelo dolo potajno promatrati. Tvoj duh plamsa.
Netko iza gurne te. Sledi se. Zakruje put. Ne okree se. Onda kroi u stranu;
istrauje obzor. Je li dolje isto ono more koje vidi s kuhinjskog balkona? Evo ga sada,
ogromna bara, istovremeno blizu i daleko.
Nastavila si hodati; silazi. Ii naprijed sve do ruba ponora. Iskuenje da se baci unutra:
prevaliti se kako bi lebdjela u tome beskraju, licem u lice s obrnutim beskrajem neba.
Otvorenih oiju, zanesena tijela. Grad u daljini pretvorio bi se u bljetavu mrlju, u uzletjelu
prainu.
Bezbrojne otrice maeva svjetlucaju na plavetnilu. Hoda, Hajila, okupana u svjetlosti
koja te nosi. Koja te klee.
Obuzela te neka smetenost. U napuenoj ulici na koju si nepromiljeno izila, ispituje
nebo. Slijepo nebo. Sa strane, neka golema zgrada, skladite ili naputena kua... "to bi bilo
9

kad ne bih pronala put nazad?..." Bori se protiv zaluenosti i njezinih udaraca, radi
polukrug, ti...
Manje od sat vremena poslije, zadihana zato to si gotovo trala kao u nekoj potjeri iz
none more, stie do kue u kojoj stanuje. Zaustavlja se tek ispred reetke dizala; predvorje
je irom otvoreno.
Domar je prouio tvoje lice bez vela. Pozdravio te. Nisi odgovorila. Rekla si sama sebi,
posramljena pa poniena, da se pozdravljanje mukarca vani kanjava.
Kada si zatvorila vrata stana, dae. U predvorju opet slae tkaninu. Sprema je u zidni
ormar.
Djeca su pozvonila malo poslije. Mriem je pjevuila. U Nazimovim sivim oima, kad si
se poslije nagnula da mu prie, pronala si boju lukog nasipa; prisjetila si se svojeg
poloaja, kipa pokrivenog suknom. Na to sjeanje srce ti luduje.
U drugoj sobi suprug je kaljao. Vjerojatno je ispruen na krevetu od mahagonija. Zove
da mu donese pepeljaru. Prua svoje tijelo uz njegovo. Trudi se da nita ne dotakne. U
mraku, neka ruka ispipava tvoje grudi...

Soba
Vrata ostaju otvorena; zatvaraju se tono prije grohotnoga smijeha ne onoga koji
razvlai usne, ve onoga koji trese cijelo tijelo, ruke poput lijana koje se pruaju, noge gole sa
stopalima nimfe, noni prsti koji se ire, lice u zanosu. Vrata se zatvaraju tiho, ustro. Vrijeme
se zaustavlja. Dugo poslije putovanja snovima i nemirima, vrata se opet irom otvaraju.
Ispruena, nakon to sam toliko plovila, izranjam na povrinu jutra. Evo me, poput sitnog
pregiba izmeu valovitog blistanja noi i kovine novoga dana.
Niz mjesta. Vrata su se zalupila usred dana. Tijela nam se grle polagano u oaju, lica
okrenutih prema ramenu drugoga, onda se strast smiruje. Nestaje mrak koji se uuljao izmeu
nas. Krila vrata opet se oprezno otvaraju, na postaji sljedee veeri, tono prije no to se gasi
svjetiljka, tono prije no to nas opet pokrije posteljina.
Golih prsa, raupane kose, mukarac je iziao, ujem kako se vue umornim korakom,
jo uvijek ranjiv. U kuhinji, hoda, otvara slavinu i pije. Proteem noge; naslada u iekivanju
uitka poslije uitka, u nastavku koji lomi udove, koji razgibava zglobove. Oi mi se hvataju
za okvir vrata ivoplave boje, prate njegov etvrtasti rub, dok mi se rebra, grudi proteu.
Laktovi, potpuno isprueni, otkrivaju svoj ilavi prijevoj. Vrata se opet zatvaraju; udaljenost
izmeu mojega leeeg tijela i mukarca koji stoji nestaje. Munja prije skamenjenosti
iekivanja.
Zatvorena granica prema svijetu. Iza nje poinju svi hodnici, bia se diu ili komeaju. O
nas se plete vrijeme, vije se prostor, cvijee nam se stvara u punim dlanovima.
Nikada nije bilo zastora. Zbog zaborava ili, poslije, zbog prezira. Zastori, promatrani s
ulice, lau aludirajui na pustenu lonicu: u unutranjosti, rub im dotie sag im njihova
lakoa zadrhti du bezlinoga prozorskog stakla. Ako su zastori koprenasti, sve krajolike ine
dalekima.
U veini kua u kojima smo stanovali, prozori su bili bez koprene, satena ili plisiranog
tafta. U veini naih soba, karnia je bila od potamnjele bronce; od obinog drva bila je na
drugim mjestima. Jednom smo kupili preku od bakra, u zoru je svjetlucala; tek to sam
otvorila oi, netremice sam promatrala svjetlucanje koje je odraavalo to zlato... Jednoga smo
jutra zajedno promatrali metal i... sjeanja naviru njegov nam je sjaj osvijetlio ispruena
tijela. Pitala sam je li potrebno napokon objesiti zastore.
Odgovor nije bio vaan. Prozori koji su nakon toga gledali na na krevet ostali su goli.
Mrkocrveno mijeanje jesenjih boja; jutra u prosincu kada zagrljeni ljenarimo; razbacanost
rua, bljedoljubiastih odsjaja, jorgovani kinoga travnja. iroki prozor za nas je kunja
10

bistrine; okreemo se. Vjee nam se sklapaju.

Opet omotani na leaju, ekamo, zvuni poput koljki. Utjeha oblika: vrat od bjelokosti,
opalni sjaj ramena, koljeno odjednom malake, djeli jagodice pretvara se u pulpu, zjenice
plivaju, vezane ruke miu se kao bez zglobova, nokti gube sjaj, blijede boje fuksije.
Preko puta, prozorsko staklo suprotstavlja nam svoju izdrljivost. Da uklonimo staklo,
prskalo bi nas plavetnilo. Okreem glavu na jastuku, osjeam hrapavi obraz moje ljubavi, oi
mu se sklapaju i, u novoj navali koncentracije, naa se dvostruka slika uvruje u meni.
Putujui preko gologa prozorskog stakla, svjetlo nas preplavljuje beskrajnim oblaiima.
Malo-pomalo tonemo u san. Vlada odsutnost.
Polagani pad, propadam. Cijelo vrijeme sputenih vjea. Razvaliti stan, sve osim
najbliega zida. Iznemoglost nam donosi neku sabranost. Kameni pogled.
Ruenje se produuje. Gornji dio tijela savija mi se, jedno mi se rame zanosi, ruka napinje
miie. U paljivoj strasti, improvizirati prolazne poloaje, gnjeiti zglobove; zamiljam svijet
kroz trepavice.
Savijamo vrat za prvi bezdan. Ritam koji se ubrzava: topot gole udnje, naglo
zaustavljanje. Opet zajednika potraga. Tijekom ara koji slijedi, ne mogu zaboraviti zid
preko puta, sa svjetlucajuim ploicama. Izmorenih sljepoonica, kao da grebem ekran snova
koji su oivjeli iz djetinjstva.
Kada sam prvi put ula u zabaenu sobu, inilo se da me eka za novu branu no. Nije
da je bilo te slavljenike vreve kad se mladenka ukoi, nalik idolu koji sjedi na prijestolju
meu voajerkama. Ali soba je prethodno bila oprana jakim mlazovima iz susjednih izvora,
ovje koe bile su baene na ploice; madraci su bili postavljeni uza zidove. I dok sam se
skidala kretnjama nove supruge, osjeala sam pretke kako nas nevidljivi vrebaju.
Uivali smo stotinu, dvije stotine noi prije; nijedna nije bila puna tako teke ozbiljnosti.
Majina nam je ruka postavila uljanicu blizu glava. Gdje god smo poslije spavali - hotelske
sobe, anonimne sobe prenosili smo komadie vapna te brane noi. Strogost mjesta
proturuje neku tajnu.
- Isma, ovdje sam se rodio! pone mukarac.
- Prastari krevet od bakra, jako visok, vie ne postoji! - uplete se majka, koja nije ula
priznanje, koja ga je prozrela.
Okree glavu prema meni, svojoj snahi, koju nikada ne imenuje.
- Navika je bila... (ispriava se) djeca ispod, roditelji iznad!
- Privrstili su kolijevku ispod visoke grede prisjea se mukarac iji se glas ori do
drugoga kraja.
- Ovi madraci ekaju da donesete namjetaj za spavau sobu! izjavi gospoa. Odlazi.
- Naravno! mrmljam zamiljeno.
Kako rei da neemo posjedovati ni krevet, ni komodu, ni noni ormari? Neemo
kupovati. Naa e se tijela seliti s jednoga mjesta na drugo, bogata ili siromana, prema
prilikama.
U polumraku zid mi se inio ispucanim. Vadim ruku ispod pokrivaa; opipavam ga.
Mukarac spava, noge su nam isprepletene. Jedan na drugome, madraci koji nam slue kao
brani leaj nedavno su bili zamijenjeni. Uzbuujem se pri pomisli da emo toga ljeta na
njima ulegnuti reljef, da e u toj pomno pripremljenoj vuni naa tijela udubiti trag njenosti.
Sljedeih noi, suprug bi me pribio uza zid. Cijelu jednu bijelu zimu, boravili smo u toj kui.
U pospanosti buenja, dok ujem glasove roakinja predanih kuanskim poslovima u
dvoritu, odvajam se od svoje ljubavi. Obasipam ga milovanjima. Svlaim ga spava li?
Skrivam glavu pod njegovo rame, gubim se u vrhuncu koji iznenada dolazi. A dezva za
kavu pjeva dolje, u dvoritu. Tijelo mi se istee ili savija, oi ostaju otvorene.
Oslanjam se na pregradni zid da siem: prostor izmeu kreveta i zida uzak je. uurila
sam se kod mukareva uzglavlja, dotaknula grudima lice bljetavih zjenica. Otkrivam da sam
puna suosjeanja, kao da na obalama tog usporenog prijepodneva ostaje nazonost matrone s
podonjacima, one koja je mrmljala: "Ovi madraci... ekaju namjetaj iz vae spavae sobe!
Te veeri, suprug me gurnuo na pregradni zid. Moda zbog nepodnoljive vlage, puhalo
11

je jugo. Jugo koje je bjesnjelo itava tri duga dana. Zasloni praine odvajah su bia i stvari;
struja zraka poticala je neku vrstu zlovolje.
Noi propuha, nelagode: kvake zvekeu, kanta uz prasak pada u dvoritu. Djevice irom
otvaraju mutne oi, trgovci prestaju hrkati, abe krastae stiavaju se. Trenje vodenoga mlaza
ustraje, u slabijem lomu. Vjetar nam izolira sobu. Zidovi se produuju.
Luk naih tijela koja posru; maka mjaue na terasi, nedaleko uzdie neka matrona.
Trenutak milovanja, ruke nam se raspleu. Vani galopira oluja.
Sklupam se i zaspim: mukareve me noge trae. Ujutro je vjetar popustio. Otvorivi
oi, sanjarim, oarana bjelinom kuta ispred mene.
"Kakva no!" alit e se kune pomonice kad im se opet budem pridruila. Za sada ne
elim izii iz sobe; elim se poput kukca ugurati s druge strane kamenja, zaboraviti nevrijeme.
Leim okrenute glave, kose u palminom vjeniu, vrata istegnutog u konveksnoj liniji
prema leaju bez jastuka. Na licu uitak ne ostavlja nikakav trag; pospanost ne odailje svoje
hroptanje. Izmueno tijelo; sputene vjee mogle bi ga odati... Nije li to samo san sa svojim
trzajima? Usne drhte, neki se jecaj gui.
Vitke ruke neodluno se podiu, pa opet padaju kako bi oblikovale mali zaljev oko lica. U
tome neredu otkrivaju se grudi; pojavljuje se profil votanih crta, s ela kapa znoj.
Otvoriti oi: svaki ud lebdi, oputaju se miii na leima, jagodice se zaobljuju poput
razliitog zemljanog posua, ramena se ugibaju, a svaka ruka svakim prstom prebire glazbu
za gluhu odalisku.
Na sredini stropa ljulja se lampa, poput krhke mrlje u unutranjosti alabastra.
Mukarac spava. Prouavam ga, potom se odijevam: idem se pridruiti roakinjama u
dvoritu.

Vani, gola
Hajila, drugi si put pobjegla nekoliko dana poslije. Suprug te odveo k obitelji, u
sirotinjsko naselje. Ovoga je puta uao s tobom; svima je zaelio "ugodan kraj posta". Vidjela
si kako prua novanicu od sto dinara Nasseru, tvojemu mlaem bratu, koji je oklijevajui
trpa u dep. Skrenula si pogled. Djeca, koja su ostala u autu, zacijelo su nestrpljiva, okruena
djeurlijom iz uliice.
Mukarac, koji je vozio u tiini, na povratku je promijenio put. Zbog Mriem. Postavila je
neko pitanje svojim strogim glasom, preozbiljnim za svoj uzrast. Opazila si da auto usporava
u jednu ulicu.
Gleda. Okree glavu prema stranjem staklu. Krajolici bijele kue, terase koje gledaju
na komadie metalnog plavetnila neumoljivo se povlae. To ti stvara neku vrstu vrtoglavice.
Zatvara oi. Mukarac i njegova ki na prednjim sjedalima vode miran razgovor, nalik
gostima koji sjede za stolom pred alicom aja. Slua izmjene glasova, stanke istaknute
brujanjem motora.
Razumije nekoliko mrvica francuskog. Od prvoga dana, skupa s kovezima, donijeli su
taj jezik, ija ih finoa titi.
Opet otvara oi. Pred tobom se pojavio park. Otrcani vrt, trokutast, s visokim klupama
vidljivima s ceste. Auto se zaustavio na raskru. Netremice promatra automatsko
smjenjivanje migavaca. Oi ti se okreu prema parku.
Na jednu je klupu upravo sjela ena, ispred nje djeja kolica. Naginje se, ruke joj podiu
bebu: pogledi vam se sueljavaju. Njezine ruke, posve gole i ispruene, nose teret, kao da e
ga baciti prema nebu; lice neznanke iri se u velik osmijeh. Radost joj se oitava na licu
uokvirenom crvenom kosom. Beba se koprca, ena se smije, ispruene se ruke sputaju, kada...
Nagli polazak. Automobil skree udesno. Smijeh, dijete u zraku, vrt, sve odjednom
nestaje... Gleda pred sebe: mukarev vrat, glave Nazima i Mriem pored njega. Kae si
jednom, dvaput:
12

"Kosa, crvena od kane... To nije bila Francuskinja!" I sanja:

"Bez vela, vani, dok voli svoje dijete!" Nastavlja:
"Bez vela, vani, dok...
"Bez vela, vani..."
Antifona te proganja do dizala, pa u predvorje; vrata su se zalupila za tobom, dok slae
na dva, na etiri, na osam dijelova veo za sveane dane. I sprema ga.
Nazim te u kuhinji moli:
- Mama, ostat u s tobom! Ako me 'on' zove, reci da uim arapski!
- Da, ljubavi moja, Bog te blagoslovio!
Smjeka se. Naviknuo se na izraze blagoslova. Ne razumije ih. Prima ih gotovo jednako
kao poljupce.
Samo on napreduje u uenju oeva jezika. Mriem razgovara samo s ocem i bratom. Kada
joj postavi pitanje, dok je posluuje za stolom, odgovara kimanjem; die pogled prema tebi
koja stoji, s izrazom oite odsutnosti. Ali zato je Nazim stao marljivo ponavljati tvoje rijei.
On te voli. Tako da, hvala Bogu, ne govori arapski s oevim naglaskom, onim naslijeenim iz
pograninog grada koji je napustio prije najmanje dvadeset godina; naglasak koji jezik ini
ukoenim, naglaavajui dentale, gutajui velare. Arapski koji ne zvui poput tvojega i,
pojedinost koju mukarac nesumnjivo duguje svojim lutanjima, jezik koji sve stavlja u muki rod.
Prisjea se prvoga puta kada ti se obratio okrenula si glavu u potrazi za sugovornikom:
bila si gotovo poput duha!
Nazim njenim tonom slovka rijei, s prizvukom nepane jednostavnosti, koja pripada
tvojoj obitelji, majinim susjedima, tolikim drugima. Postepeno kako napreduje, dobiva
komplimente. Prima ih skromno; suprug pristaje uz tvoje miljenje i netremice te promatra
dugim pogledom. Tvoja se nazonost u tome stanu moe tako potvrditi: bila si odabrana a a
to nisi znala, kao stalna uiteljica, 'nastav nica Hajila'.
Neznanka crvene kose smijala se! Podignuti prozor sprijeio te da je uje. Veera krka
u loncu; Nazim te slijedi od sudopera do stola. Postavlja tanjure, jedai pribor, imenuje svaki
predmet na arapskome; strpljiva igra posve vas zaokuplja; govori si da se vani ena nastavlja
smijati.
"Kosa crvena od kane... To nije bila Francuskinja!"
Reenica ivi u tebi, dok posluuje tri gosta. Kada odlaze, uri se, jede stojei;
pomilja: "Hinim da jedem!..." Vie nita ne moe progutati. Pada od iznemoglosti.
Polagano pere posue, brie ga, lati. Nazim, koji je potajno stigao, bosonog, ape s vrata:
- Mma!... Doi!... A pria?
Smjeka se.
"Kosa crvena od kane... Bez vela, vani!"
Obuzeta sjeanjem na park, otkriva jednu izvjesnost: "Sutra, drugi put!"
Kada uurena blizu djece uje mukarca kako zove, kako trai pepeljaru, kako eka,
pridruuje mu se, zgrena doputa da te dira. Ponovno na madracu, na podu, zaspi
ponavljajui njeno poput utjehe: "Sutra, drugi put!"
Dok tone u mrak, jo uvijek vidi neznanku crvene kose kako se epiri u sreditu parka,
ozarena lica.
Iskrsnuvi vani, osjea pogled domara na leima. Silazi niz prvu padinu prve ulice.
Zaustavivi se ispod nekoga balkona, dolazi k sebi. Neka beba iznad oajno kmei: tiho je
preklinje priguen djevojaki glas; sestra, bez sumnje, ili premlada majka. Iznenadno
gugutanje istoga glasa orijentalne pjevaice koji se razlijee iz dubine sobe:
Ljubav svu ja sam upoznala
u svojoj ljubavi!
Vrijeme sve ja sam proivjela
u svojoj ljubavi
za tebe!

13

- Kukin sine, ulazi, ne mogu izii! Umukni, umukni - guna mladenaki glas s balkona,
dok violine iz orkestra zamjenjuju pjevaicu.
Poinje opet normalno disati. Otkada si zalupila vrata, grize te strah, kao da je rije o
tvojemu prvom bijegu. Vadi maramicu ispod vela; brie si vrat, elo, obraze. Nije vrue , unato
bljesku svjetla. Neki lahor pokree igre sjena na zidovima. Iza alaporke, netko grije ajnik,
ulijeva svjeu mentu. Naputena ulica; gotovo seoski puteljak. Dijete na balkonu smiruje se;
mora da je ulo u sobu. Pjevaica s radija tiho je nastavila sa svojom jednolinom pjesmom:

U svojoj ljubavi... za tebe!

Neznanka, posve blizu, iznad tebe, pjevui promuklim glasom; to je bez sumnje majka ili
dadilja. Prati pjesmu, sjedei moda na samome podu od kamenih ploica. Ti misli na tu
bliskost; razvedrena nastavlja put.
Hodala si u sjeni; ide na sunce. Kad bi ti zrake obavijale ruke, doprle pod pazuha, kad
bi... Ispod iznoene vune haika, tvoja je haljina od bljedoljubiastog pamuka izrezana do
grudi, s rukavima podignutima iznad ramena; odabrala si je zbog nabora koji padaju do pola
lista, koji ti doputa da nesputano hoda.
Ruka ti opipava tkaninu.
Izila si na cestu krcatu automobilima, prepunim autobusima koji se guraju u suprotnome
smjeru.
"Prelazim tu... Poslije!"
Koncentrira se. Naglo potri kako bi prela cestu. Auto usporava i kripi. Uvreda nekog
mukarca nakon koje slijedi smijeh. Ne okree se, prestraena od zbunjenosti. Zalazi
duboko u uliicu izmeu redova kua s vrtovima koje opasuju visoki zidovi. "Poslije!..."
Tu vrsto odlui: "skinuti veo!" Kao da eli nestati... ili eksplodirati!
Poslije skretanja, u napasti si da se pomakne na sjenovitu padinu. Odjednom nema
nikakvoga prometa; kao da se, u tome skrovitu samoe, mota klupko proljea. Duboko die.
Dvije ili tri privatne kue, okruene zidiem, prekidaju niz zgrada.
Na pranjavome krianju, dva djeaka od desetak godina, u kratkim hlaama i
pagericama, dolaze do tebe. Zure se, ne opaaju te. Jedan se na trenutak okree, nehajno;
drugi na glavi ukoeno nosi koaru prekrivenu rubljem.
Vuna vela klizi ti preko kose dok usporava korak; predouje si vlastiti obris, osloboene
glave, crne duge kose. Pletenica koja je naborala tkaninu stri. Neto ti poskoi u prsima.
Ruke ti idu prema vratu, podrhtavaju:
"Vani... o, Boe! O, mili Boji Poslanie!"
Hoda, skakue. Iznenadna glogova ivica, mogla bi je prijei hitrim korakom. S druge
se strane jarak protee du dosta visokoga zida: moi pogledati dolje poput znatieljne
vragolanke! Noga ti zastaje; kratkim pokretom plesaice, trese jedno rame, drugo: odjednom
ti vuna pada na bokove, otkriva ti prsa. Vuna mrtvakoga pokrova.
Tkanina ti je sada skupljena oko struka. Noga ti ostaje na mjestu, druga poduprta na
uzvisini. Srce ti lupa. Desna ruka zatim vue sukno, pretvara ga u hrpicu koja visi do tla. Opet
ide naprijed, samo jedan korak: zaustavlja se ispod nekoga drva. Napada te obilje mirisa:
glog sa ivice, pa divlja trava koju ne prepoznaje. Okruuje te mnotvo mirisa, blagih ili
otrih, mnotvo te mirisa svladava...
Tvoje marljive ruke napokon slau veo: na dva, na etiri, na osam dijelova. Lokva sunca
rairila se: navaljuje u uliicu. Sprijeda se okrenuo jedan od djeaka koji se opet pojavio;
gotovo da te nije pogledao: tebe novu, koja se upravo pretvara u neku drugu enu. Nastavlja
hodati, njegov te drug okrzne i udaljava se zvidei: morao te vidjeti slea, ponijet e sa
sobom tvoju sliku, sliku tvoje otkrivenosti.
Stavlja haik ispod ruke: ide dalje. udi se sebi kako ve prvi put hoda okretnim
korakom na pozornici svijeta.
Uliica ocrtava druge zavoje. Slobodnom rukom dotie pletenicu na potiljku,
provjerava kapicu koja ti dri kosu... Ne eli se uriti, izloit e se pogledima tolikih
14

stranaca, svih tih koje e ti Bog staviti na put! Neto dalje, ljudi stoje u dugome redu: duan
se ini zatvorenim, ali metalni su zastori na prozorskim staklima podignuti. Svi, mukarci i
djeca, kao ukopani u pasivnome strpljenju ekanja, hoe li oni preuzeti, kada im se priblii,
sumnjiavu ulogu svjedoka, ulogu voajera? "Hou li nastaviti hodati? Kako da se usudim
proi pored njih? O, Boji Poslanie..."
Automobil se u punoj brzini pojavljuje na raskru. Namjeta se; koristi se tom prilikom
kako bi prela na drugu stranu, kako bi izbjegla red okruglih oiju. Kamo sada ii, o, Boji
Poslanie?
"Vani... i gola!"
Preplavljuje te uzbuenje. Prelazi krianje. Na brzinu sastavlja popis onih koji bi te
prepoznali da se nalaze u tome redu. ekaju li krupicu, mlijeko u tetrapaku?... Pokuava
zatomiti paniku:
"Mukarci u mojoj obitelji, ujak, brat, tri roaka s oeve strane koji dolaze jednom
godinje s daleke farme, svi bi oni s potovanjem skrenuli pogled, mislili bi da me suprug
natjerao da skinem veo!"
Tvoj duh trai:
"S Njegove strane, tko me poznaje?... Djeca, roditelji, ne, samo on!"
Podrugljivo se smije:
"On?... Gola, ja sam Hajila, posve gola!"
Okree glavu, kao ena iz parka, juer... eljela bi je pronai. U kojem smjeru krenuti?
Orijentirati se znai prisjetiti se; ega bi se ti trebala prisjetiti?... Okree se desno, lijevo;
posvuda uliice. Izbjegava etalita, boji se automobila, prepoznaje prilaz neke bolnice.
Vjerojatno si onamo dolazila kao mala, za vrijeme oeve bolesti.
"Izii gola!" pomilja. "Evo, vraa se djetinjstvo! O, crni kamene iz Meke! "
Zamalo si osjetila kako se gui!... To je samo opijenost.
Stie pred neko jezero zelenila; nije to park od juer, onaj koji si vidjela iz auta, to je
pravi vrt, namjeten u nekoliko razina. Ulazi, zadivi se. Procvjetale ivice, vijugavi puteljci,
s bijelim ljunkom, klupe koje ekaju ispod lugova, stube s rukohvatom pokrivenim ruama:
krajolik sveanosti, pripremljen u ast mlade koja se mora pokazati. Na taj nain televizija
prikazuje ivot drugih u tuini!
U jednome kutu sjedi neki par. Djevojka prekrivena, napola okrenuta, ostaje pognuta ali
otkrivena lica, bez vela. Oi i usta napadno su joj dotjerani. Mukarac je obuhvaa oko
ramena i tiho joj pripovijeda, kao da je pouava. Djevojka crnog pogleda rastreseno te gleda.
Udaljava se: danas si ti prolaznica!
Vidi dakle sebe kako hoda dok te gleda prekrivena djevojka. Zaputi se u neki drugi
drvored. Kada bi mogla sjesti. Grad bi se pruao pred tobom, more bi bilo vodoravna naslaga
na obzoru, kao juer. Sjeda. Cedar ti nudi sjenu. Ljudi prolaze: prva grupa, dvije ili tri druge
za redom. Nalikuje nekoj fotografiji iz albuma. Na uglaenome papiru. Drvo iza tebe
ublaava sjaj tvoje slike; tako se nada. Ne moe gledati. Ne usuuje se gledati. Napeta si.
Ne sputa pogled. Trai obzor. umica geranija prijei ti pogled. Nita se ne zbiva. Tvoj je
veo sloen u hrpicu na koljenima; stie ruke, jednu na drugoj, kao na nekoj ceremoniji gdje
se svaka goa koi.
Prolazi neki starac; toga mu je besprijekorno bijela; krunica u uzdrhtaloj ruci, njegovi te
prsti okrznu u prolazu, odaje njegovu slabost ili neku nemo. Lice ti je ustreptalo: zbog
sijevanja senilnih oiju koje se zatim udaljavaju. Drugi se obris pribliava, zar e se svi
mukarci izredati? Zar e svi oni svojim otrim pogledom probosti tvoju sliku?
Ustaje; istoga ti je trenutka ao to si to uinila, ali prekasno je. Pronai klupu u drugom
drvoredu! Nita. Treba hodati. Vani se moe samo hodati: ne moe se etati, ni trati, ni
sruiti na zemlju. Da si zadrala veo, barem bi se uurila; opazili bi bjelkastu hrpu na
samome tlu. Ne moe se smijati poput ene od juer. Ona je drala bebu u rukama. Imala je
djeja kolica. Poinje urno zamiljati, kao u navali vruice: "Da imam bebu, bi li mi
mukarac dopustio da iziem i odvedem dijete u park? Smijala bih se, zaboravila bih:
zavidjela bi mi zarobljena neznanka koja bi prola u autu!... Ja nemam crvenu kosu obojenu
15

kanom, ali... "

Iziavi iz parka odlui se uspeti nazad na etalite. Pronai e put. Zar je povratak
nuan? Dan ne poputa, beskrajan dan. Onda sunce blijedi. Vjetar je sada vie od lahora.
Podie prainu. Nepresuna svjetina zakruje ulice. Vraa se na uzvisinu. Hodat e satima,
muit e se, nai e.
Nakon dugih minuta, prisjea se kune adrese: to je stambena etvrt na gradskim
breuljcima. Smiruje se: kao da je to jedini 'sezam' pomou kojega moe pronai put, ulazi,
potajno, u mrani hodnik zgrade; uzdrhtalih ruku, namrtena lica, sklapajui oi od oaja,
stvarajui u toj tami vlastitu, opet se zamata u haik! Vani, evo te opet, utvare, a sivkasti
gnjev opet savija krila pod bjelinom sukna.
Ispod vunene tkanine, ruke ti se stiu kako bi bolje namjestile siuni trokut koji otkriva
oko. Opet anonimna, pronalazi glas; guna zlovoljno neke niske kletve protiv sviju, protiv
same sebe, protiv ivota... Obraa se nekome mladiu. Osornim tonom navodi adresu
mukareva stana. Prolaznik ti ivahnom kretnjom pokazuje smjer. Udaljava se; odjednom
susretljiv, moda zato to je odgonetnuo da si smetena:
- Da, precizira jo deset minuta uspona, ali moete i autobusom!
- Hvala, sine!
Blagoslovi ga, toplo zamotana.
Odjednom si kae, ispunjena smijehom koji proiava, da svaka prekrivena ena ima
jednoga oca, jednoga mua, ali mnogo, mnogo sinova! Mukarci, vani: "Svi, moji sinovi!"
Zatekne se kako trai uvrede, besramne rijei, ti, koja si prije nekoliko mjeseci osuivala
sirov govor susjeda!
"Neka me uvaju udovice Proroka, neka se sveta Rabea zaloi za mene na onome svijetu!
Kletva me ispunjava, u mene se uvlai nesrea naboranoga majmunskog lica! Neka me zatite
udovice zaogrnute u bijelo, neka svi mirisi Kaabe oko mene naprave obru, neka..."
Pola sata poslije, prolazei pored domara, pogne glavu. Zatim se zaustavlja ispred
dizala koje se ne sputa odmah. Iza tebe, uvar te odmjerava. Opaa zguvani veo u koji si
zamotana; zamilja sastanak, zagrljaje. Moda se prodaje, kae si on!
U dizalu koje se uspinje, otkriva lice. Vuna ti klizne na ramena. Nakon to si zatvorila
vrata stana, ne sprema sukno u zidni ormar. Uvuenoga vrata u taj mrtvaki plat, pada na
madrac, na podu, u spavaoj sobi.
Onda ulazi u kupaonicu. Razodjevena se umae u kadu koja se pari. Promatra tijelo u
ogledalu, duha preplavljenog slikama izvana, vanjskim svjetlom, onim vrtom koji kao da je s
televizije. Drugi i dalje prolaze dolje; ti ih oivljava u vodi koja se zrcali, kako bi stali u
povorku doista gole ene, nove Hajile koja te hladno i drsko gleda.

Velovi
esto kupujemo odjeu prema dogovoru. Potreba ili urba poljuljaju na nehaj. S
nabavljenim ogrtaem, s parom lakih cipela ili mokasinki koje smo isprobah, nakon to smo
stavili najlonsko rublje u torbu, ustro naputamo trgovinu. Sljedee se veeri samodopadno
promatram u ogledalu:
- Svia li ti se kroj ove bluze?
- Tkanina je preslaba, teta!
Tjeskoba posjedovanja: pripiti saten ili lan uz obline i uglove tijela, ili ga pak omotati
valovitom, irokom svilom. Zakljuak uljudnoga oijukanja; vatreno poljubim svoju ljubav:
- Posve sama ne bih kupila ovu haljinu!
Zahvaliti onako kako to ine uzdravane ene robinje! Igra. Odjednom elim izii, unato
zimi. Moram lutati, osloboditi to bezrazlono uzbuenje. Tijelo mi se lagano kree, haljina mi
je nova, crveno mi pristaje, otro proljetno jutro grize mi obraze! Bocka me sjeanje na
prethodnu no; ovjenava me zlatnom nevidljivom prainom. Postoje li neizbrisive boje u sri
16

uzbuenja?
- Otvori ormar, pusti me da ti odaberem pulover!
Platevi od flanela, krepa ili sukna: odijevamo ih, prekrivamo se da se pokaemo
drugima! Zar bi se tajna koja tajna? inae rasprila?
- Ne razumijem! navaljuje mukarac, zauen to ne kupujem nijednu haljinu, cijele
sezone.
Radost siromatva... Studentski gabarden, pulover koji gui, iznoene hlae, cipele koje se
bacaju jednom kretnjom noge pri ulasku u sobu. Svezane kose poput konobarice kako bi se
oslobodilo lice, kako bih oima svoje ljubavi podala samo suhe crte lica, samo razboriti
pogled, samo zamiljeno elo.
Usput, zaboraviti i uobiajene proizvode ljepote. Dri me neka gruba potreba za
higijenom: upotrebljavam najobiniji sapun za lice, rukavica od strune penje se od tabana do
potiljka, mlaz ledenoga tua nemilosrdno mi iba lea a zora mi sjaji u upljini oiju, du
mokrog vrata. U otvorenoj kupaonici, zaustaviti se ispred zamagljenoga ogledala: ako treba,
uzela bih velove vjernice, a tu, nasuprot, odjednom bi kliznuli!
Tih dana, kada tijelo trkara amo-tamo, kada skae od veselja iste mladosti, tada noi, s
druge strane, obiluju nekim sjajem pohote. Dok su vani prsa utopljena u gruboj vuni, dok
koa izme i rukavice skriva glenjeve i rune zglobove, sve u sobi opet stie autonomiju.
Pod naponom none kaligrafije, oslobaaju se ramena, ruke ili bokovi.
Preplavljuje nas ista lijenost. to se mene tie, oprezna sam poput kurtizane. Nagljenje i
ar nestrpljivosti otjerani su. U zagrljaju, svatko si od nas daje vremena. Poetak sna u
postepenom otjecanju: svaki mi se dio tijela kree autonomno, jedna dojka postaje
preokrenuti pehar, trbuh postaje al koji se gubi u daljini, ramena se ukapaju pod jastuk, a
noge ah! noge stvaraju snove ronioca. U srcu noi, ja, pospanka, uzdiem. U nekoj
polusvijesti, suprug uje mrmljanje; jednom me rukom pritie uza svoja plea. Poput jahaa
dvostrukoga pogleda, nastavljamo tijek svojih snova.
S onu stranu zasienja koje na najlaki dodir ini suvinim, razgovaramo tono prije
dolaska zore; drimo se za ruke u udubini leaja, gotovo bratski.
- Umrijeti ovako, samo da imamo isti grob!
I prisjeam se pijeska. Seoska groblja gdje ljudi sunca pokapaju svoje blinje u zemlju,
zamotane samo u nasumino platno. Smrt nam je unaprijed oblikovana naim poloajem;
glava okrenutih prema bezdanu, praznih oiju, nasmijeenih eljusti, raskomadat emo se.
Moja se ljubav okrene i zagrli me. Malo-pomalo opet zaspim.
Kada opet doe veer, pada hrpica rastrgnute odjee. Ja se naginjem, mukarac promatra
osovinu mojih lea, poput gipke trstike. Posve sam zaokupljena tom nonom pripremom, i
istovremeno ivim u pogledu drugoga. Opet ustati, sloiti svilu ili najlon preko naslonjaa,
okrenuti jedva izblijedjelo lice ije e se crte ublaiti u neizbjenom zanosu. Odijevam muku
koulju, sjedam prekrienih nogu dok mukarac pui. Razgovaram, pognute glave,
prenavljajui se, to je oijukanje prije no to se naa glad pretvori u nostalgiju.
- Miris mente! apem malo poslije. Sjea li se toga?
Sjea se. Trulo tlo, gusta magla rastrgana granjem plutnjaka, bilo je to jedne vedre noi.
Spavali smo vani, blizu neke autoceste uz planinski vijenac, uslijed potpunoga kvara starih
nespretnih kola koja smo upotrijebili za beskrajni povratak. Nakon buenja, preplavio nas je
bljesak jutra, iznad breuljkastoga krajolika, koji kao da lebdi nad obalom mirnoga mora.
Izbjegli smo blato ispod brijesta. Sjeli smo neto dalje uz neku stijenu. Bilo je dovoljno
okrenuti glavu kako bi se raspoznao ponor; posve na dnu, dio mora jedva vei od ljubiaste
maramice. Na obronku breuljka, u rimskim ruevinama, pastir je lutao s dvije ili tri koze.
Nasmijeio bi nam se svakoga jutra, tih svibanjskih dana kada smo toliko etali, zadrani u
tim krajevima. Uspinjali smo se puteljcima, vraali u tu naputenu kolibu (jedan madrac na
podu, prozor ispred stola od bijeloga drva) tek kada bi sumrak minuo. iroki se prozor otvorio
za nove mirise.
Jedne nas je noi silina ara slomila u nekome zakutku ikare. Nije poputao miris
umarica, mislim, nakon poslijepodnevnoga pljuska. Dijete se rodilo u veljai. Nikada ne
17

kaem 'moja ki'... Nikada neu priznati koliko mi sada tijelo labavi, kako se uplje osjeam
dok se otac naginje, kad oboje prasnu u smijeh, on obino mraan i tih, a Mriem s kretnjama
galeba, s nepresunim napadajima smijeha. Mukarac je grli: klonem, oiju uperenih u sliku
njih dvoje.
Djevojica raste; punani joj udovi poprimaju vretenasti oblik. Pogled na lice u pokretu,
na velike oi, gotovo okrugle i podrugljive, podsjea me na enu izvaljenu na trulome tlu,
unato vlazi kraja proljea, s otrim mirisima...
Pod obloen ploicama blijedih boja; zidovi prekriveni mozaicima ispranih nijansi. Vila
ima proelje i bijele terase, taj je prostor na u vrijeme Mriemina roenja. Zatim smo u stanu
koji gotovo nema namjetaja, ali s prozorima koji gledaju na Mediteran. Preplavljuje nas neka
svjeina koja se uvlai jer, na poetku svake noi, ostavljam otvorene prozore, osim onih u
djetetovoj sobi. Tada me redovito budi hladnoa; kada ustanem, moja ljubav savjetuje:
- Daj, nemoj ii bosonoga!
- Idem vidjeti Mriem, zakaljala je u snu! ula sam je!
- Misli li da ja to ne znam!? Ljubi je, namjerno je probudi kako bi se igrala i smijala s njom!
- Ma ne, zakaljala je!
Podiem ker, nosim je, dovodim je iz njezine sobe u nau; smjetamo je izmeu nas.
Preko njezina cvrkuta naime, ona je posluna, smije se kada prizivamo njezin smijeh, budi
se kada se zasitimo njezina sna dugo razgovaramo, uzalud, o godinama koje e doi.

Drugi
Hajila, sljedeih dana, vrtjela si se po stanu.
Mukarac je iziao, djeca su otila u kolu, a ti si lutala, ruku ispruenih prema naprijed.
Kad bi se uklonio namjetaj, proirio bi se prostor; kad bi se zadovoljili madracima
naslaganima jedan na drugi! Ta dnevna soba kamo nitko ne dolazi sjesti...
Prozori su ostali otvoreni, buka je ulazila u nepravilnim naletima; jednako tako i praina.
U kuhinji, sunce je lizalo sudoper; objeene tave, plinska pe, inilo se da te ekaju stvari.
Opet si odjenula haljinu od bljedoljubiastoga pamuka. Ruke su ti tapkale po gumbima na
prsima, po remenu, znala si da nee izii. Ne jo!
Naveer, kad mu se sestra udaljila, Nazim te pitao njeno poput ortaka:
- to ti je?
Neto poslije, ponovio je svoje zbunjeno dozivanje:
- to ti je... Mma?
- to bi mi bilo, ljubavi, srce moje?
Nisi nastavila igru. Igru imenovanja svakoga predmeta na arapskome, pred njim. Jedva da
si se prisilila, pri odlasku na spavanje, razvezati neku istroenu priu uz njegov krevet.
Kada je mukarac zvao odozdo, sa svojega visokog kreveta, da mu donese pepeljaru,
hinila si da ne uje. Izila si na kuhinjsku terasu, u tamu. Drhtei u haljini, obeala si sebi da
e sutra spaliti svoj vuneni veo; kunja.
Treega dana, opet si izila. Zatim si to inila svakodnevno. Uvijek prekrivena u dizalu,
onda pred domarom koji te vie nije uhodio; isti kratki odmor ispod balkona gdje je cmizdrila
beba. Nisi vie skidala veo na puteljku s glogovom ivicom; ve neto dalje, u predvorju neke
mrane nastambe s oteenim ulaznim vratima, uvijek odkrinutima. Desno, na prvome
skretanju, ista se svjetina gurala na ulazu bolnice.
Svakoga dana dakle odlazi. Ui prepoznavati parkove, trgove te etvrti. Kako bi se
orijentirala, prisjea se prethodnoga dana, dana ranije, i tako dalje. Nikada nisi ponovno
vidjela neznanku crvene kose. Moda se jo uvijek smije, njezina beba u ispruenim rukama;
moda te eka u ovome malom vrtu.
Tekih nogu, srca preplavljenog vanjskom grajom, naveer si kae da ima priu.
Vani neumorno hoda; ui otkrivati. Stvari i osobe rastapaju se u jedva obojene mrlje.
18

Neka se praznina prokopava ondje gdje moe proi tvoje tijelo nita ne remetei. Uvjerava se
da te nitko ne opaa, jednom kada ti padne veo: tu si, drugaija i pokretna, otvorenih oiju.
Ponekad ti neki daju prednost. Sijee zrak, kraljevskim obrisom.
Neki drugi put, krenula si pamtiti tue dijelove tijela, katkad i obujma stvari. Smjetena
na klupi nekoga krcatog trga, dok se djeca zbrkano guraju i deru, u mnotvu odraslih ulovi
tek par iskrivljenih cipela, prekriavu bluzu, posve blizu ruku koja dri ik i koja ti pred
nosom naglaava govor koji se daleko razvezao, iznad tebe. ene, kada zure u tebe iza malih
ipkastih velova koji im gnjee nos, ili starice, otkrivena lica, vjea namazanih crnilom
antimona, ruku natrpanih torbama ili bebama, jedino ene imaju oi. I njihov blistavi pogled
ustraje nakon njihova prolaska.
Vani najprije zvukovi poinju dopirati do tebe: rasipanje ili pljuskovi uzvika, odjednom
neoekivana mrmljanja u utihnutom amoru, brazde tiine koja posre kada se uspinje nazad
drvoredom i kada se pretjerano uznemiruje zato to kasni.
Jednoga dana sjeda u park, ukoenoga trupa, ruku uredno poloenih na koljena. Netko
koga nisi vidjela kako dolazi nagnuo se da ti se obrati. Starac ili mladi, stranac, ne zna:
obuzeo te neki uas, nita nisi ula! Shvatila si da ti je to lice zelenkastih oiju postavilo
pitanje. Na kraju mukareve obrve stoji bradavica s jednom dlakom. Strese te neko talasanje:
neznancu zakruli u elucu. Glava ti se mehaniki okrenula: to rei, to uiniti? Kosi smijeak
tako blizu doima se neodlunim. Mukarac se udalji. Kada si stigla do kraja ivice, opazila si
njegova lea: tradicionalno graansko odijelo, eir njegovanoga graanina. Taj je mukarac
zelenkastih oiju postavio pitanje zraku.
Kao da si mogla govoriti! Pa ti si vani; zar to ne znaju? Vraa ti se sjeanje na enu koja
se smijala. Mogla bi se uti, sebe, kako vie, ili kako pjeva, zato ne... Ali kad se oslobodi
sukna, kada ee, glas ti se ini zatoenim negdje drugdje. Postaje ponovno prisutan tek u
posljednjim trenucima, nakon to si se opet zamotala u ogrta, tono prije povratnog uspona.
U tom se trenutku zatekne kako drhti u naglome strahu. Ljudi te guraju: proklinje ih, i
to rijeima susjeda iz sirotinjskoga naselja. Obiljeava li ta zajedljiva zloba sve bijele utvare
na ulici? Je li to zbog osvete? Derati se, vrijeati, budui da tijelo postaje olovno...
Zbog uzburkanosti koju je izazvao upit neznanca otkriva gubitak govora. Istovremeno
osjea, neobino otro, zamahe mlakoga zraka kako ti omataju ruke. Koa ti se poinje
rumenjeti, pomalo iarana. Za te izlaske nosi istu haljinu. Juer si je, prije spavanja, oprezno
oprala. Ponovno si odjenula kunu haljinu. Jesi li tako ekala da ti se osui druga koa?
Posjeduju li ene koje izlaze otkrivene doista nekoliko haljina? Prije svakoga izlaska,
dugo se pripremaju, polagano biraju boju, svilu, nabrani dekolte! Mata o tome bogatstvu,
prilici koju iskuavaju tolike neznanke, jer moraju biti svjetina; a ti nikada nisi zavidjela
goama na negdanjim vjenanjima kada bi nagomilale nakit na svojim prsima! Kad bi danas
mogla razgovarati s jednom od tih vladarica!
Poslije tjedan dana ili vie, postala si 'ena koja izlazi'. Kada se vrati kui, svakoga
kasnog poslijepodneva, obuzima te osjeaj trajanja, ispunjava te. Kao da se isti dan ponavljao,
kao da je neka bijela ali podmetnuta smrt, otprije ustajala u tebi, stala izvirati, gotovo
svjetlucati, neka vruica koja te izjedala u kratkim napadajima. Dotakne si elo; izie na
balkon; zatekne sumrak koji treperi u daljini. Ne, nisi bolesna. U kuhinji te eka uobiajeni
posao. Djeca apu.
Prije spavanja, opet se sklanja na balkon; ovoga puta zastaje u mraku. une na
poploeni pod. Vidi jo samo djeli neba boje tinte.
Intenzivno mata o mjestima koja si obila toga dana; zamilja da su ovoga trenutka
potonula. Ona takoer!
Ujutro, mukarac dovrava doruak i psuje: oholim tonom trai svoje rublje. Svaki te as
zove iz kupaonice, pod izlikom da ne nalazi runik ili sapun; "voda", kae, "nije dovoljno
vrua", sitnice...
Ravnoduno eka. Napokon, svi odlaze. Dan poinje: zidovi se doimaju preblizu,
namjetaj zakruje prostor. Spopada te neka nesuzdriva elja da obrie obrise stvari. Sirom
otvoreni prozori zasljepljuju, izvori plavetnila. Sputa se na koljena, ne, nije to jedan od pet
19

trenutaka za molitvu. Isprui se na podu, pod prozorskim otvorom. Oi ti se ispunjavaju

nebom; napokon lei, ispranjena. Ne osjea da si tu ni drugdje; izvana do tebe na mahove
dolaze snopovi zvukova. Upija ih.
Zadrijema. Ne sanja, ne spava, uiva u tom klonuu. I tada se iznenada pojavi Touma,
tvoja majka.
Pustila si zvonjavu da jei. Netko je zatresao kvaku na vratima: nepravilno lupanje po
drvu. Ustala si. Otvorila si; tvoje su crte lica snene. Prouavaju te majka i domar upitnim
pogledom.
- Eto vidi. (Touma se obraa neodoljivo znatieljnome uvaru). Lijepo sam ti rekla
da Hajila, moja ki, ne izlazi!
Struja zraka zalupila je vrata. Kad su se zatvorila i kad je domar nestao, gospoa je
nastavila malo tie:
- Zar nisi ula zvonce? Tvoj san nije bio tako vrst kad si bila djevojica!
Pustila si je da krui uokolo, da posvuda pronjuka. Na kraju se smjesti u dnevnu sobu: to
je prvi put. uuri se kraj njezinih nogu, pronalazi svoj poloaj djevojice.
- Domar je u pravu, Mma... Sada izlazim! Nasmijei se, lice ti se iskrivi u grimasu.
Izlazim gotovo svakoga dana!
Htjela si dodati: "Neka mi Bog oprosti, neka..." Zautjela si. Odluno. Ne moliti, ne
izgovoriti nijednu rije spasenja! Nikako...
Toumi naviru suze: drama. Dramski ritual.
Slomljena, na podu od kamenih ploica (na trenutak je ustala iz naslonjaa od kadife
kamo se smjestila), dri rairene noge, dimije podignute iznad izoblienih koljena; veo joj je
kliznuo na ramena. Grevito se lupa po prsima rukama koje nose crvene tragove od kane.
Njezin se fes s tankim resama jedino njezino kaiperstvo razvezao, oi su joj izbeene,
usta razjapljena, zlatni prsteni koji u polu luku vise s uiju ujednaeno se tresu: nalik
kazalinoj lutki, prizor koji ti je zapeo za neumoljivo oko.
Majka plae; jednolino kuka, mrmlja, pa ima napadaj pjevanja. Prestaje kada joj nestane
daha; neki hropac naglaava ritam. I litanija poinje svoj drugi takt.
Gleda, bez sluanja. Prizor prednjai; prekida zvuk, preree traku jadikovke. Touma te
fascinira izjalovljenim plesom koji poinje... Uskrsnuli Garaguz, ona je ujedno pokaziva
sjena i iscerena sjena paraliziranoga smijeha. Preputala se ona toj predstavi jednom godinje
u stanu koji si napustila: najee na spomen godinjice oeve smrti, "moj uniteni tit",
rogoborila bi, prije no to bi prebirala krunicu zazivne molitve upuene lokalnim svecima,
regionalnima, svecima islamskoga svijeta sve do Bagdada i Ispahana...
- Hajila, keri moja, ti e biti naa nesrea! Nesrea svoje obitelji, keri moje isuene
utrobe, mojega ispranjenog trbuha, moje bune patnje! Mi, ovice, koji smo mislili da smo s
tobom poput prstiju jedne jedine ruke!... O, Sidi Abderahmane, pretku predaka moje
izgubljene majke koja se ipak smije u Raju! O, Sidi Yahia, iz gora tvojega oca koji je umro
kao muenik!
- Moj otac nije umro kao muenik, nezavisnost je ve bila proslavljena, traktor ga je
pregazio na onoj farmi, zna to dobro!
Umijeala si se otrim glasom. Touma se prestane griti, zaustavi lupanje rukama; jedino
se zlatni prsteni, izvueni iz kape, trgnu pod crvenom kosom. Njezin te pogled temeljito
ispituje, govor se nastavlja, tuan:
- Suha, propala keri, keri koja e nas sve upropastiti!
- Izlazim svakoga dana, ne inim nita loe vani! uvjerava je.
- Jesi li neki dan uinila neto loe? cmolji Touma, lica okupanoga suzama, oiju koje
strogo zure u tvoje ruke, u tvoju haljinu.
itala ti je bukvicu itav jedan sat. Proraunata je majka. Logina. Glasno je raspredala
svoj plan: taj e ih neoekivani zet koji je radio u 'vladi' otpraviti iz sirotinjskoga naselja gdje
nikada nisu ni trebali zavriti, dok su, prije sluajne oeve smrti, stanovali u toj udobnoj vili u
centru. Touma se prisjetila nastavka: odrona tla te negdanje zime, koji su njihovu etvrt
uinili opasnom. Stanovnici njihove ulice bili su evakuirani. Vlasti su obeale da e im nai
pristojan nuni smjetaj. Otac nije umro kao muenik, ali ipak je godinama sjedio u zatvoru,
20

mora da je imao iskaznicu staroga lana pokreta otpora. No njihovu je stranu zauzeo neki
susjed 'irokih ramena'. Propali su u tom umezu! Poslije ih ostatak obitelji s oeve strane
oni koji su posjedovali hamam, drugi, roditelji koji su se obogatili posljednjih godina nije
vie dolazio vidjeti. Sramili su ih se!
- Nepravda!... Zna! Sto moe uiniti udovica, s keri ma siroadi, u ovo vrijeme koje se
smatra muslimanskim?... Taj zet, tvoj gospodar, nije li on prvi znak pravde koja se budi!?
Bila si u braku est mjeseci. Touma se nadala objavi trudnoe, koja nije dolazila. Ona e s
'njim' razgovarati!
- Razgovarati?
- Da! Zamoliti ga da posreduje, da podsjeti vladu na njezino obeanje!
On je takoer imao 'ramena'!... Dali bi im obeani smjetaj, makar deset godina kasnije!
- Deset godina, Mma, ima ve deset godina da su nas zaboravili! Prognanici iz etvrti
Dunes, ve se dugo o tome ne govori!
- On, tvoj gospodar, moi e... Dobro ja znam da je i njega sram vidjeti nas bijedno
smjetene, pa sada smo njegovi roaci!... Neki je dan sam rekao da ide putovati pokrajinom!
Osmjehnula se poput ortakinje, pruila ti srce, aptala, ruke su joj ugladile kosu kako bi
ponovno stavila satenski fes koji je klizio:
- Rekao mi je to, meni i tvojem ujaku, nisi sluala: "Moram posjetiti mjesne zajednice
zbog skladita." Za slubu gdje je direktor!... (Nastavila je kao da je rije o madrigalu:
"mjesne zajednice"!)
- Ja sam ga ula, dodaje, kako razgovara sa svojom keri. Sada razumijem poneto
francuskoga!
- Ti si uvijek razumjela strance kad smo stanovali u etvrti Dunes, o, pogodno nazvana
Hajila, najivlja prepelice!
Objasnio je: "Tkanine dravnih tvornica daju mnogo neprodane robe. Kako strojevi ne
prestaju raditi, danonono, treba poveati skladita za zalihe neprodane robe!"
- Skladita za zalihe!... mata Touma pohlepno.
- To nisu kue gdje stanuju ljudi! precizira blago.
- Svejedno, to e biti trenutak da mu kaemo za nas! Mi smo mu roaci, mi...
Podie ruke, hvata dah:
- Hajila, propala keri koja e nas sve upropastiti! Zar je to moja sudbina, da vam
donosim gorinu? Raditi vani, 'uvati' za Nijemca, ne znai li to trkarati poput kuje?
- Sramota, majko moja! Sama si rekla da moe prestati ako ti sin radi!
- A Kenza, tvoja mlaa sestra, je li odreeno mjesto gdje e se ona, jadnica, nasukati!?
Misli li na nju? Kad bismo samo izili iz umeza, kad bi mogla biti viena u dobrostojeim
kuama!... Jao, zloesta keri! Ostat u ovdje da te prikujem za stan, da uklonim demona!
Ako te trebam pod svoje stare dane nastaviti paziti, ako mi Prorok nalae da nadzirem svoju
krv, ak i u stanu Mukarca! Jao, nesretnice, zato me eka jo ta kletva?
Zvonjava prekida govor. Djeca ulaze, jedno za drugim. Njihova je buka stiana, tedljiva.
Touma ostaje u dnevnoj sobi. Nazim te poljubi. U kuhinji, pita:
- Donijela nam je kolae?
- Ne, nije ovoga puta, dragi moj, ali ja u ti ih ispei!
Pojavi se Touma, razvedrena.
- Odmah u ih ispei svojemu kraljeviu, kraljevu sinu, pau moje keri Hajile!
Nasmijeio se, sputenih vjea. Mriem se smjestila ispred alice vrue okolade. Kad se
Touma okrene, neprimjetno e dobaciti Nazimu svoju uobiajenu i neuljudnu opasku o
'vjetici crvenih prstiju'.
Htjela bi smiriti damu. Otkad je ovo dvoje ulo, otkad se uvuklo poneto gospodareve
prisutnosti, htjela bi je utjeiti:
- Majko, moe otii u miru!
- Kako bih bila mirna, ja nepotpuna, bez krova nad glavom, poput drva bez cvata?
Nazim gleda Toumu kako govori; ne razumije, osim ako ne uje rime ili glazbu.
Ublaenim kretnjama, Touma se pred njima prekriva.
Na vratima, pokajnika ki (zato to te uhode, zato to opaaju slinost izmeu vas dvije,
21

ista prikrivena opasnost od naslijeene pokornosti), ti se nakloni, uzme Toumine u svoje

hladne ruke. Ponizno joj poljubi glavu, elo; dotakne joj izmorene dlanove. Voli je.
- Mma, idi spokojna i neka te zatiti Lla Aicha, udovica Ljubljenoga, Poslanika, neka ti
olaka muku!
- uvaj se, keri moja! uvaj nas, srce moje!
ape posljednje rijei, pred odkrinutim vratima. eka ispred dizala. Kad Touma
nestane, zaplae. Tapka si obraze, brie vjee. Zatim ulazi; ulazi u svijetlu dnevnu sobu,
u to istroeno kazalite.
"Ne izii, vie nikada ne izii, kako bih to mogla?"
Nasloni elo na zid. Zatvoriti iroki prozor.

Onaj drugi
Svake noi, neprimjetno malo-pomalo usavravam poznavanje drugoga osjetiti udubinu
njegova vrata, sigurnost ramena, polagano prstom opipati sva rebra, osjetiti otkucaje srca
podiui vjee prema njegovu licu; pronai pod dlanom koji klizi po preponama, pa po
trbuhu, poznati spoj nogu s bokovima; opisati oblik lubanje, promotriti je okom znanstvenika,
rukama arheologa. Moja milovanja postaju kretnje topografa.
Dugo sam ga ovijala na taj nain, pokuavala ga izvui iz bliskosti s onima za koje je
vezan krvnim srodstvom.
Brojne sestre iju uspomenu oivljavam tijekom iznenadnih razgovora u polutami.
Dozivam ih krhkim rijeima i vraam mu etiri slike ena. Najstarija, s licem kreposne
djevice, bre je odrasla (njezina ju je pasivna dobrota stalno nukala da puta brata naprijed);
druga, godinu dana mlaa od njega, neko njegova nesigurnost, ona koja se smatra bolesnom,
ali za koju znam da mu je dvojnica u melankoliji, druga na ija sam koljena polagala glavu
prvih nekoliko puta jedne godine boravimo u staroj kui, usidreni, prisustvujemo svadbi
tree sestre, mlade djevojke mojih godina za koju nam se ini da zaostaje, ali u emu, osim u
anonimnoj ljubavi...
Zato nisam marila za tugu tree, im su bile najavljene njezine zaruke? Mi koji nismo
poznavali darivanje, mi smo joj davali darove kako bismo joj otvorili srca. Kopati po
zlatarnicama medine, otkriti neku drevnu narukvicu, vjerojatno talijansku, naunice koje se
slau, kupiti ih i pronai istu sreu darivanja, kao da smo si mi meusobno nudile taj nakit
posredovanjem tako okiene tree, koja se ipak doimala poput rtve...
Njezino je vjenanje trebalo nalikovati naima, koja su bila stroga. Ali svjetina je odvela
u graju mladu namazanih vjea, izblijedjeloga pogleda; njezine su se suze odjednom obraale
naem paru... etvrta se sestra pojavila, ona, ve od naeg prvog dolaska, dok sam se divila
limunu i keramici u kui mezimica ljupka poput srne, stidljivog osmijeha, s tom
usmjerenou u pogledu koju mukarac takoer poprima u navalama nijemosti kada me ne
eli ispitivati. Za vrijeme jedne ljetne veeri ja trim, s cipelama u ruci; provociram mladu
djevojicu dok njezin brat bezbrino dolazi. Unato svojim nestalucima, etvrta podie nos,
uznemirena naim glasovima u noi koja se sputa.
Utroje smo proivjeli to nepokolebljivo ljeto, i ta duga zajednika lutanja, kao da smo
prihvatili, moja ljubav i ja, zamiljeno pratiti odrastanje mezimice. Tako da se pri naem
odlasku osjeala naputenom... Godinu dana poslije, ona nam pie i objavljuje da je
zaljubljena (ak i ne kae u kojega mukarca): kratka, razmetljiva poruka, koja me zbunjuje i
titi. Zabrinuto ponovno itam njezine rijei: lae li sama sebi, prkosi li nam, i zato? No pred
tim sestrinskim priznanjem, mukarac pokazuje samo smireno povjerenje.
Tako ja, u naoj sobi, dugo govorim suprugu o njegovim sestrama. Kroz ta sjeanja one
se pojavljuju pred nama.
Noi se redaju; sastavljam tijelo ljubavnika oima nekoga tko je nijem i rukama nekoga
tko je slijep.
22

Ujutro mukarac izlazi. Zauzimam njegovo mjesto u krevetu. Uzalud potiskujem slike
njegovih sestara, njegova obitelj ostaje upisana u meni. U jutarnjoj malaksalosti, pokuavam
se izdii iz ponora tih krvnih veza.
Otkad majka uspravlja svoj krupni obris na obzoru naih snova? Prouava nas, nas koji
leimo otvorenih oiju, ivih ruku, svezane kose, u vrtlogu naih danjih snova, naih tijela. Na
pragu se tjei njezina skupljena utvara.
Prelazimo zore u nekoj elizejskoj tiini, skloni smo smijehu kada mugnu poslijepodneva,
bezbrina, sve dok ne doe vrijeme za spavanje. Obiteljska nastamba razvlai prazninu soba;
majka nas eka u dvoritu... Kada iziemo, meu oblinje vonjake, u krcata trgovita, na
neku trnicu u predgrau, posvuda gdje zastajemo priinja mi se da je pronalazim, ostarjelu
damu ispijena lica, ispijena tolikim spokojem.
Kada zaspim, uzimam suprugovu ruku kao da u snu gdje se meusobno sluamo nai
dvojnici prelaze opustoene stepe. Nekih se drugih noi slika majke uvlai izmeu nas, u
trenutku kada nas umor prekrije svojim zaboravom.
Poslije, u nekome drugom gradu, u nekoj novoj zemlji, malo-pomalo pronalazimo ritam
svojih noi, disanje svojih dana, kada se majina utvara iznenada vraa, kad nas podsjeti na
progonstvo. Zar sam ja jedina koju opsjeda? Temeljito analiziram njezin obris koji mi se ini
utopljen pod bljedoljubiastim tunikama, njezino lice blijedo poput voska koje se rasprauje u
maglu. Koje dakle ponienje ona donosi?
Sablast podrijetla, okomit ma zabijen u mukarca, ma koji ga ranjava i koji ga
uspravlja. Nijeem sveprisutnu matronu. Nijeem je upravo onda kada nas ona opet zbliava.
Za vrijeme praznika provedenih u kui iz djetinjstva sve troje nalazimo se za dorukom:
- Koja radost usklikne mukarac brbljati ovoga jutra!... Uivati tako u ljetu!
- Mama...
Poinjem dijalog, prolijevajui mlijeko.
- U etiri ujutro prekida svekrva bila sam na nogama! Vrijeme za ritualno pranje i
molitvu, onda sam izila u vrt! Mogli ste uti bosiljak kako nie! Evo jedne grane.
- Ovo tako dobro mirie!
Okreem se svojoj ljubavi. U majinoj nazonosti nudimo jedno drugome mlijeko,
nekoliko datula; ali ne kuamo kolae od meda. Jedem s tekom; htjela bih podijeliti sve svoje
gladi, svoja najjednostavnija opaanja:
- Ta voda koja pjeva u slivnicima, uje li je?
Gospoa se osmjehne, brina, ili rastuena. Njezin sin i ja, njezina snaha, prospavali smo
itavo jutro; zatim smo je pozdravili u vrtu: razvedrenih lica, sporih kretnji, osjeamo se
spremni raznijeiti se nad itavom zemljom. Prastara nostalgija polako otupljuje. Matrona
oito sanja; utonula u prolost, postoji li trag neke uzajamne ljubavi, trenutka potpunosti koji
jo opstaje?
- Slukinja je ve otila?
Ulazim u dnevnu sobu, gdje sve svjetluca, gdje je na zgodnome mjestu izloena
fotografija naega vjenanja, gdje... Okrenem se, kovrava mi se kosa zatrese. Gospoa sinu
uputi ugaeni pogled.
- Izlazim odlui on.
- Ja izlazim s tobom poviknem i napustim svjeinu dnevne sobe.
Prisjeamo je se, svake od sljedeih noi. Prelazimo gajevima naslade. Nae odlaske na
poinak prate obredi: umorna, lijepim se na mukarca, ne u uobiajenome poloaju, veem se
nogama, bokovima. Poprimam, u dubini prvoga sna, dranje male djevojice prsa
spljotenih na jastuku, glave sputene s kreveta, i utonem, zaspim, uronim u gustu no iz koje
se diemo, nas dvoje sami. On me razrijei, ja uklonim njegove ribarske ruke koje vuku;
pokuam se sklupati i udaljim se... Muka me snaga okruuje, dri me u neizvjesnosti.
Jednoga se jutra svekrva i ja neoekivano susreemo... Nije ona toliko ostarjela, jedva je
prola pedesetu, kosa joj je crna od gagata, ali ve obojena maloprije, ja sam sama
izmijeala smjesu od biljne boje, raspodijelila sam kaljavi premaz po njezinoj dugoj
23

rasputenoj kosi.
eljajui je, priznala sam joj:
- Lijepa si! I ja te volim!
Obrisala je jednu suzu. ena koja nije ni smirena ni zahvalna. Ne osjeam da je ranjiva;
prije nejasna, ujedno njena i gruba. Razgovor se nastavio istog dana; u dvoritu od svijetle
keramike, kuna pomonica izlijeva vodu iz kanti. Uzviknem s nevjericom:
- Dojila si sina... tri godine?
- Da! Bio je rat! Tada je nedostajalo mlijeka! prisjeti se.
- Lijenici kau...
- Bio je rat sasjekla je majka, a ja, snaha, ja sam zautjela.
Mukareva majka, neprijateljica ili suparnica, iskrsne u naborima naih milovanja.
Iznenada se pojavi nona mora prije zore: koja je napast obuzela mukarca, koja ga izdaja
razdire? Koprca se, bori. Probuena (ruke na njegovu elu, strpljivi nalozi mojega tihog
glasa), pokuavam umiriti spavaa.
Ne budi se; rie razjapljenih usta, bez zvuka. Koji mu san oduzima glas ? Odluim se za
pomono sredstvo: skidam koulju, ivahno se lijepim za to tijelo koje se bori sa sobom,
ocrtavam svojim mekim oblikom stvrdnuti oblik, muen utvarama kakvoga zanosa.
Tvrdoglava, okruujem zatoenika koji bjei, koji se vraa, koji me pronalazi u upornome
aru, miluje me uzdasima, sprema se probiti, kada... Galop nekog crnog sna zatrese kunjajuu
krinku, irokih ramena, ogoljelih prsa. Njegovo raireno tijelo postaje zbrka ilica i ivaca.
Zgreni miii, koji trae poderotinu, koji zahtijevaju rogoborenje majinske utrobe.
Uplakana lica, prestravljena srca, pokoravam se. Ponesena nekakvim svojeglavim
oklijevanjem, veem se za suprugove udove i trup, prolazim njima odsutnom rukom, vraam
im plemenitu duinu, zibam spavaa iji se falus die. Kretnjama koje uvaju vjeno
suosjeanje, tjeram njegovu nonu moru. Predajem lice mjeseevoj svjetlosti koja putuje
preko golih prozorskih stakala.
Izmijeati suze i osmijehe u aru tisuu noi i njihovih hodnika! U majinskome
skrovitu, ponovno se smjetamo, ja, supruga kao uvijek osjetljiva na svaki znak, on, sin
kojega odvlaim daleko, dalje... Oivjela sam njegovo roenje ili sam ga progutala, ne znam.
Ali oduzela sam ti ga, o, majko pred kojom se klanjam, za koju se veem, no koju napokon
uklanjam od svoje ljubavi.

Mukarac
Hajila, ponovno si poela izlaziti. Svakoga dana, tvoje mravo tijelo odlazi u ritmu neke
nove strasti.
im ustane, nesigurno hoda do kuhinje u osvitu dana. Miris prenoga kruha budi djecu;
mlijeko, ugrijano za mukarca koji dolazi posljednji, izlijeva se po plamenu na tednjaku,
unato tvojemu tobonjem oprezu. Iz bjeline jutra, kada se etiri ukuana poinju pijunirati,
izvlai se: brzo, neka iezne poetak dana, neka brzo doe, nakon ruka, trenutak kada e
moi izii! Do tada izbjegava prozore.
U podne se mukarac vraa. Ureuje da se dostave koare s povrem, s voem, meso
kupljeno za nekoliko dana, zaklano pile. Ruke ti se zadravaju na kitici korijandra i svjee
mente. Teret nosi domarov sin: djeak od etrnaest godina, upave kose, pogleda koji lakomo
sijeva, ne zna zato. Odloivi koare, zastaje u predvorju. Izlazi. Suprug eka da mu se na
brzinu poslui obrok; zadrava se pred sudoperom, zgotovljuje kavu. Pije stojeke, ne
zahvaljuje. Odlazi. Sama si.
Prije bi ostajala ispruena u djejoj sobi. Radiopostaja bi sipala folklornu glazbu, arapsku
ili berbersku, kako koji dan. U posljednje vrijeme, vie je ne ukljuuje. Kada ne izlazi,
radije puta da do tebe dopire graja izvana. Toliko toga ima zamisliti, ne automobile ije
24

brujanje i drndanje dopiru do tebe, ve ljude naokolo, ene, djecu koja moraju prijei cestu;
prisjea se guranja na autobusnim postajama, uje kripanje autobusa (okree se buno na
poetku zgrade, zaustavlja se, malo poslije kripei odlazi).
Ne eli vie ta slikovita matanja u obliku podnevnoga poinka. Nastavila si s
poslijepodnevnim izlascima. Vraa se naveer; ustanovi da je sunce palo iza irokoga
prozora koji je ostao otvoren u dnevnoj sobi. Dolazi zvuna. Pomalo umorna. Neka traka
razmrvljene buke u tebi tjera te da se uspravi, da savije potiljak; pronalazi zidove i taj te
pogled povredu je.
Mriem je neto odgonetnula. Jedne je veeri kruila oko stola na kojem si zaboravila
zguvani veo poput gomile krpa. Nita nije dirala; promatrala je vunu; je li udisala tajne
mirise? Naglo si se pojavila na pragu, sinula ti je pomisao: "Ti e, djevojice, biti poteena
tog plata!" Voljela bi da joj to moe rei... Da joj moe prenijeti svoju tugu ili nadu, primiti
je za ruku, ali kako milovati djevojicu strankinje?
Ona te drsko gledala. Smotala si krpu u klupko (ogorenje te tjeralo da ponavlja "da, ta
krpa!"); Mriem je opet stala kruiti, jednu je ukoenu ruku povlaila po stolu. Dolje je
prosjak zapjevao tualjku.
Na tvoj zahtjev, i unato tome to je bilo kasno, Nazim je siao, s jednim noviem u ruci.
Malo poslije vraa se gore, za njim njegov otac. Koji optuuje. Ne odgovara. Prosjak jo
uvijek pjeva: zar je vruina samo vani?
- Neznanac koji blagoslivlja na kraju si rekla to je naa zatita!
Mukarac je zastao posve blizu. Okrenutih lea, osjeala si njegovo uenje; eljela bi
dodati: "O, gospodaru, ja inim vie od toga, sigurno e saznati jednoga dana!" Ta reenica
vrzma ti se po glavi.
On se udalji; za vrijeme tog napetog razgovora, Nazim se nije pomaknuo. Djeak se trlja
o tvoju suknju, pokazuje ti pocrvenjele ui. "Povukao me za njih do krvi!" ali se on drhtavim
glasom.
- Dragi moj, srce moje!... Jednoga e dana narasti i...
Glas ti se lomi. Dotie ga. On ti se osmjehne. Onda postavlja tanjure, jedai pribor.
U drugoj sobi na dnu, mukarac i djevojica nastavljaju s tajnim sastankom. Gotovo
unjkav Mriemin glas. Ne propituje se.
- Mriem pone Nazim.
- Mriem ocu odgovara lekciju, a ti?
- Ne, nije to njezina lekcija.
Nastavi on nakon tiine:
- Odaje mu tajne!
- Gdje bi nala tajne, kraljeviu moj?
- Posvuda, Mma... Mriem mi svaki put kad se vraamo iz kole kae: "Ja ti odgonetnem
sve to se skriva! Ja sam arobnica! "
- Psst! Uostalom, bilo bi bolje da radi!
- Da, Mma, pokuavam!
Ti, ti misli na Toumu, na njezine ivane slomove, na njezine parodije boli tijekom
itavih godina bijede.
Sve su troje veerali. Ostala si sama u kuhinji, premjestila posue, otvorila slavinu,
isprala nasapunane ruke. Pranje posua je gotovo; voda jo tee u sudoperu, ali ti sjeda na
kamene ploice: svinutih nogu, sputene glave prema jednome koljenu. Disanje noi posvuda
naokolo. Odjednom te izjeda neki nemir: ako opet ne doe dan, ako se, vie nikad, ne nae
vani, kada vie nikad ne bi smjela hodati u punome danjem svjetlu, kada...
Zvuk koraka u hodniku. Ustaje, a srce ti lupa. Jesi li zaspala na podu ili je to bila nona
mora? Mui te jeka majinske jadikovke: "Upropastit e se, upropastit e sve nas, keri
moje ispranjene utrobe!"
Umae svoje uzdrhtale ruke u sapunicu. Mukarac je tu, u pidami, ali gologa trupa, i
uporno zahtijeva:
- Brzo zavri pranje posua!... Doi spavati!
- Djeca mrmlja ti.
25

- Djeca odavno spavaju! Ugasio sam svjetlo kod njih! Doi!

Njegov duboki glas ima neku novu boju. ini ti se monim. Opazi da su mu prsa
dlakava. (Upravo si primijetila, za veerom, ravnoduno: "Ti dugi i iroki prsti!... Gle, ima
dlake na lancima!") Sada kad svakoga dana izlazi, poela si opaati razliite detalje na
oblijima drugih ljudi. Mukarac se premjestio ispred tebe u prsten svjetlosti koji ga je zamutio.
Vratio se u svoju sobu. Hoda bosonog. to ako te zatekao uurenu, na podu? Poinje
aliti za utrtim tlom maloga dvorita gdje tvoja sestra u istome trenutku mora prati tanjure,
tave, izlijevajui kantu vode donesene s izvora.
"Kenza poiva u bijedi, a ja postajem luksuzna lutka!"
Plae sa zakanjenjem neprekidna drama iz djetinjstva pojavljuje se u novome stanu.
Plae nad bijedom svojih, nad nesreom sviju vas, od smrti oca, otkad si djevojica!... Brie
si ruke, vjee, obraze. Glas, s kraja hodnika, dvaput ti izgovara ime: je li to doista tvoje, samo
tvoje ime? "Hajila, Hajila!" Dvaput.
Gasi svjetlo u kuhinji; ulazi u sobu; hoda do previsokoga kreveta.
- Doi! ape mukarac osvijetljen nisko postavljenom svjetiljkom koja mu se zrcali u oima.
Ruke ti se vuku po ovratniku; poinje otkapati bluzu. Ustao je, vue te za ramena;
njegova se kretnja, usporena u odbljesku svjetiljke, produuje prema etiri ugla sobe, kao u
nekome snu. Stie zube.
Silovanje, je li to silovanje? Ljudi tvrde da je on tvoj suprug, majka kae "tvoj gazda, tvoj
gospodar... Borila si se u krevetu otkrivajui nesluenu snagu u sebi. Njegova te prsa gnjee.
Potkrada se, pokuava utei teini, ruku grevito pritisnutih na slabine, sve se vie koi u
unutranjosti zagrljaja. Mukareve ruke steu, poputaju, savija noge, ali ne usudi se
udariti, ne pokuava pobjei. Borba je opisana na madracu, na zguvanoj posteljini koja se
uvija... Mukarac se utiao, iskoristivi neku stanku, primirje. Ve si sklapala oi. Pribliava
se kraj, ponovno se odupire.
Mukarac dae za tvojim vratom; kao da se smije, napola iznenaen:
- Dobro je to!... Ti to ne eli, ali dobro je!
Gricka ti unu resicu, dno vrata; draka ti grudi, vue ti glavu unatrag. Pribliava se
trenutak kada e morati utonuti. Zatvoriti se, oi, ui, dubinu srca. Pustiti se da potone!
- Ne boj se, malena! izusti nerazumljive rijei.
Treba li popustiti? Ne, prisjeti se ulica, one se pruaju u tebi pod suncem koje je rasprilo
guste oblake; zidovi se otvaraju; izlaze drvee i ivice. Opet vidi prostor vani gdje plovi
svakoga dana. Kada te razdire falus mukarca, poput brzoga maa, ti urlie u tiini, u svojoj
tiini: "Ne!... ne!" Bori se, on te iba, pokuava se vratiti na povrinu. "Opusti se!" amori
glas na tvojoj sljepoonici. Rupa se rairi, rasprostrte ulice u tebi nestaju jedna za drugom,
sjene prolaznika vraaju se i drsko te gledaju, lanci neznanaca okruglih oiju.
Falus ostaje, opeklina se razbuktava, u tami koja u tebi ubija obrambene slike. Osjea
samo neko grgotanje. Mukarac se odvojio, noge ti vise, jadne; u naglom izljevu svjetla od
svjetiljke, suznih oiju, promatra potoi krvi koji curi po posteljini, po ogoljelome
madracu... Mukarac je nestao u kupaonici. Vrativi se, dobaci ti runik; runik koji ti lei na
zaprljanim nogama.
"On vidi moje noge! On vidi moju krv! Kupio je pravo na to!..."
Promijenio je pidamu. Vrativi se na svoje mjesto na leaju, pui. Nisi htjela izravnati
posteljinu, nisi ponovno napravila krevet, ispruila si se na svoj madrac, na podu. Savija se u
klupko. Ispruen, 'on' ne gasi svjetlo; bez sumnje, eli razgovarati, ti ne slua, on je gazda
ve est mjeseci, ili sedam, ne zna vie. Sada je gotovo: vani je neka druga zemlja. Tvoja krv
vonja; ne eli se oprati. Neka mukarac spava, neka ti slua njegovo zvidajue disanje!
Dozvao te jednom ili dvaput u tami: "Popni se!... Doi ovamo!' Hinila si da ne uje.
U zoru, tono prije no to te iznenadi dan, oprala si se vrelom vodom koja pri noge,
trbuh i stidnu kost; onda vrat, podlaktice, lice. Potovala si obredno pranje, ti, koja si
izopenica svake molitve.
Touma se, neko, voljela uuriti u malome dvoritu; ispruila bi noge, koje su virile iz
arenih dimija, isputajui pohotne uzdahe. Bilo je to najee u vrijeme podnevnog poinka.
26

Hajila, pritrala si, kao djevojica, onda kao mlada djevojka. Sluala si majino
pripovijedanje: bujica apata to se isprekidano pretapaju sjeanje koje oklijeva, dok sunce
prelazi preko lia brajde i dostie elo, oi pripovjedaice koja se oslobaa... Toliko puta u
isto vrijeme, pod istim svjetlucanjem, iste bi se rijei objanjavale, onda bi utihnule. Zautjela
bi nakon toga Touma, na itave tjedne.
Majka se udala s dvanaest godina. Mu se prvo odselio u glavni grad, onda je proputovao
Mediteran. Sjeanje prokazuje djedovu zemlju maslina i mastika, ondje gdje je Touma prvi
put rodila: tri godine nakon vjenanja, sve je vrijeme provodila plijevei pod drveem,
pomaui starici u doba berbe:
- Bila sam tako jaka! prisjea se Touma. Svekrva me tedjela kad je vidjela da sam
trudna!
Par seljaka stao je ekati dijete, nasljednika svojega nasljednika.
- Rodila sam tebe! rekla je majka.
Opet utone u svoja sjeanja; njezin se plitki pogled zadri na tebi, Hajila, koja slua,
uurena u malome dvoritu.
- Starci ak nisu htjeli poslati poruku sinu! Djevojica, pa emu? Otac ti se vratio kada si
imala osam mjeseci. Smijao se podiui te na podnevnome suncu. Stara se, boe sauvaj,
osjeala ljubomornom kada ga je vidjela sretnog sa mnom i s tobom tako malenom! U drugoj
sam trudnoi mukarac je opet otiao radila sve: plijevila, okapala. ak sam se penjala na
masline da im pretresem grane; zatim sam se grila: neki bol u leima, tijekom noi, nije mi
dao spavati! Kadli je to bila druga djevojica!
Kenza je pucala od vragolastog smijeha; znala je nastavak. Otac se vratio iz Francuske, pa
je opet otiao; stara je svakoga dana grdila Toumu i njezine djevojice koje su bile slabo
hranjene. Ti, starija, zabrinjavala si majku koja se dizala nou kako bi ti dala maslinovog ulja
ukradenog iz velikoga vra, da prestane jecati od bola; teko si disala muena proljevima.
Baka je napustila posao lonarice; psovala je:
- Neka je Bog uzme!... Ako je zapisano da se skrati njezina sudbina!... to da radimo sa
enkama ute boje lica?
Touma je zatrudnjela trei put; dijete je bilo mrtvoroeno, "zbog radova, onih na polju i
onih kunih koji su svi padali na nju. Baka, napola slijepa, nije vie naputala madrac. Djed
vie nije prodavao keramiku. etva maslina sve je manje dostajala. Vrativi se na ljeto, otac je
odluio da vie ne odlazi. Smjestili su se u glavni grad; iznajmljeni stan u nekoj kui u
prastaroj etvrti: pomagali su im daleki urbanizirani roaci. Ali poeo je rat za nezavisnost.
Napokon se rodio jedan boleljivi djeak, Nasser; malo poslije, legionari su doli uhititi oca,
optuenoga da je zatitio nekog 'terorista'. Dani gotovo potpunog zatvaranja etvrti;
djevojice su se usudile izii na prag: udisale su tiinu kolektivnoga straha...
Hajila, sluala si kako se odvija prolost, za vrijeme boravaka u kazbi kod majinih
roaka; muke koje su se protezale, iznenadne trzavice nadomak rjeenja. Nezavi snost je
izazvala posrtanje srca grada u beskrajnome bunilu, mijene radosti pred opadanje. Dvije
zamiljene djevojice, unato okolnome zanosu: kre sa zidova, tronost terasa i, stalno, i jo
uvijek, taj daleki pogled na more poput 'nagnutoga eera'. Taj se krajolik, poprskan jarkim
bojama, caklio golemom radou kakva donosi suze!
Otac je iziao iz zatvora Barberousse; stari su mu roditelji u meuvremenu umrli. Touma,
ovrsnula u svim mukama koje je pretrpjela kako bi preivjela, kao i u tjednim posjetima
zatvoru, preselila je svoj svijet u neku rekviriranu vilu u etvrti Dunes. Ula je onamo kao
gospodarica: napokon! Ali namjetaj Francuza koji su otili u jednome danu kao da je ekao
njihov povratak; dala je sve sitnice, knjige, skulpture (bilo je ondje sadrenih kipova svih vrsta,
"njihovi idoli!" grdila je ona) antikvaru iz ulice. U zamjenu je stekla brojne madrace; zatraila
je djevojice da se late posla: prekrivai za krevet, izvezeni jastuci, brzo imati dnevnu sobu
poput one u Fezu ili u Tlemcenu, za susjede koje nisu dolazile!
Otac je naao posao popravljanje poljoprivrednih sprava na nekoj farmi oblinjeg
Sahela. Ubrzo je postao dio upravljakog odbora; vraao se kui kasno svake veeri, jedva
su ga vidjele. ak je i u tjednoj pauzi odlazio na beskonane sjednice. Postao je jo utljiviji;
27

keri su ga jedva primjeivale kada bi rano ujutro ustajao. Hajila, jo troma od spavanja, u
zoru, nejasno je ula tajni razgovor roditelja: kroz san, pokuavala je svim snagama
prepoznati oinski glas koji kao da je naglaavao monotona Toumina izlaganja. Jednoga je
dana jasno opazila da je majka tako nabrajala sve prole i sadanje trokove. Otac je s
vremena na vrijeme ponavljao: "Kako god eli, eno!... Kako god eli, eno!" Boja glasa
bila je topla, ali intonacija kao da je bila umorna, ili pokorna. Hajila je dugo u sebi uvala tu
auditivnu uspomenu, poput nekoga trna.
Naime, otac... Jao, nesrea: bio je obian dan, no pri od lasku na spavanje zavrio je
urlikanjem ena. Vritanje sa svih strana: vani (Touma je izila na ulicu bez vela, stranci su je
doveli nazad, ve izoblienog lica od urlikanja), unutra takoer. Hajila i Kenza skamenjene,
prilijepljene uza zid, i ene, neznanke, roakinje, sve jednolino pjevajui, jecajui,
pocrvenjelih oiju, zguvanih velova, izmijeanih mirisa, sve oko Toume, koja se sada
ukoila, nesvjesna, barem na prvi pogled... Dugo bdijenje: posjetiteljice kao da su je ekale.
Hajila je traila oca, oevo tijelo, uvijeno u mrtvaku ponjavu... Poput nekog jaza, zlokobna
odsutnost usred tih velova, tunika, kosa od kojih se vide crveni pramenovi na elima
porumenjelima od vruine. Hajila je izila, pobjegla je; ah, ta vila u etvrti Dunes, postoji li
jo? Otac je pokopan daleko, dolje u selu: djevojice nisu tamo ile. Samo Touma i mali
Nasser.
"Majka, udana s dvanaest godina!" ponavlja sebi ovoga jutra, dok stisnutih usana
zgotovljuje ruak. "Njezina krv djevojice!... Jesam li ja nalik njoj, ovoga jutra, unato moje
dvadeset i etiri godine? Nikada neu saznati, nikada nee rei..." Seljani su zacijelo mahali
traginom kouljom s vjenanja, kozmetiarka je zacijelo plesala s okaljanom tkaninom,
iroko razjapljenih usta, sa svjetlucajuim pozlaenim zubima!
Poslije oeve smrti, Touma je konano prodala svoj nakit...
Hajila, posluivi djecu, vraa se do kupelji. Zakljuava kupaonicu. Puta da pare
vrue vode zahvate ruiaste keramike zidove.
Mukarac pokuava otvoriti. Bezobzirno kuca na vrata. "Imam pravo na maursku kupelj!
Ii u u maursku kupelj!" izjavljuje; ukoi se njemu nasuprot, nakon to si otvorila vrata.
- Ii u u maursku kupelj u etvrti! ponovi glasnije, pustivi ga da ue.
- Sutra u ti dovesti majku, ona e ti praviti drutvo! odlui on.
Glas mu je jednak: blag. Nisi susrela njegove oi niti jedan jedini put, ovoga jutra.
- Ne, elim svoju sestru, elim Kenzu! uzvrati. (Tvoj glas oine.) Moja majka... Kako
mu rei? Sada!...
Podie oi, posve si mu blizu. Tvoj ga pogled izaziva. Prospe kratki bljesak
podrugljivosti: neka zna, ako odbije, da se nee ustruavati izjaviti: "Podvezan, ti si bio
podvezani mukarac, jadno muko!"
Gurne ga, da proe.
Toga drugoga dana nakon silovanja, vie ga se ne boji. Dostaje ti da se prisjeti svojih
etnji, tijela bez smrada po nogama, ovjenanoga sunevim svjetlom kada prolazi dijelovima grada.
Vrata se zalupe. Vraa se u kupaonicu. Sigurna u sebe.
Boljelo te svake noi, gotovo tjedan dana. "Sada kad vie nije podvezan, hoe li svaka
no za mene biti kunja?" pita se, zaprepatena, pred tim oceanom kunog isparava nja. "Zar
je snoaj doista to, taj bol, za svaku enu?" Nijedna se nije pobunila? Zar drugi jarmovi nisu
dovoljni, dnevni poslovi koji ne prestaju, majinstva koja se redaju jedno za drugim?... Sve su
dale do znanja, tako se tebi priinjalo, da ivot ene poinje kao sveanost? Kratka sveanost,
nakon koje je sigurno slijedilo pokoravanje neizbjenim tugamaL. Ali kada je onda dolazila
radost, kada se uivalo u opojnosti, makar svedenoj na samo jedan dan?
Na obiteljskim vjenanjima na koja si ila izbjegavala si skupine mladih uzbuenih
djevojaka; one su okruivale nekolicinu novih nevjesta dok se odvijala no razdjevienja. Ti
si se udaljila, mislila si da te nevjeste nabrajaju svoja uzbuenja, moda svoje naslade,
djevicama koje su ekale. Nadale su se, iskriavog pogleda, porumenjelih obraza; cvjetovi
jasmina u vijencima na elima ili oko vrata kao da su morali uvenuti tek u blizini sladostrasti.
28

Izbjegavala si te skupine i njihova uzajamna priznanja, sada ali zbog toga: doista, sramila si
se stare haljine, siromanog nakita. Zamjerala si roakinjama to nisu zaboravile da ste, ba
toga jutra, tvoja majka, sestra i ti donijele darove kad ste dole iz sirotinjskog naselja! Vi, koje
ste propale... Touma je cvilila: "Kako e moje keri biti prihvaene u tim dobrostojeim
kuama?"... Druge su djevojke govorile o mukarcu, o toj noi, o nekoj drugoj; pomno su
opisivale dodire, milovanja, razmijenjene njene rijei ("koje njene rijei? ruga se u
kuhinji). Ponekad, dodavale su one, to su ak bile francuske rijei, koje su 'oni', bez sumnje,
donijeli iz bordela!
Da, one su lagale, sve su one lagale, usprkos mirisu jasminovih cvjetova na elu, ili
besramnosti svodnice koja je plesala u koulji od silovanja! Zato? San je ustrajao u
dvoritima. Nijedna se nije usudila priznati: "Krv zaudara izmeu vaih nogu. Svake se noi
ranica produbljuje, stiete zube tijekom dugih minuta dok vam mukarac ne prestane dahtati
iznad glave!" Nijedna nije otkrila da je, sutradan, vae jedino oruje izazov! Dugo se perete,
uspravljate se uz neka vrata, kao neprijateljica. Mukarac onda ode.
"Naime, izii u!" nastavlja, tjedan dana poslije. Tjedan dana zatvorenosti. Kenza je
uredila da se tvojemu muu kae da izlazak u maursku kupelj odgodi za osam dana. Okaljana,
bolesna, perui se svake zore u prostoriji od rui aste keramike, udarala si o zidove...
Jedne si se noi, este, odbila popeti na krevet od mahagonija.
- Hou prvo hamam!
Nita nije odgovorio. Duboko si spavala, teko, kao mrtva pijana. Probudivi se dosta
kasno ujutro, osjea se preporoeno. Tvoja se nova umiljatost troi u beskrajnim brinostima
prema djeci. Neizvjesni dani. Jadna nevinaca, ija li je to pogreka?
Za rukom je iznenada dola Kenza, koju je pratio brat Nasser s petnaest, poeo je
kolovanje za mehaniara. Smjestila se u dnevnu sobu. Mirno je uklonila veo. Kada su Nasser
i mukarac otili, iznova si je poljubila; i zaplakala. Ona ti je obrisala obraze nita ne pitavi.
Tijekom zajednikog odrastanja, ona se uvijek pokazivala odlunijom.
- Ii emo u kupelj za koji as! Nemoj plakati, moja Hajila!
- Okaljana sam! to bih uinila da nisi dola? Ja sam... I krenula si ivano ponavljati.
Ja sam...
- Neka mi je Prorok svjedok, nismo mogle! Majka je odlazila svakoga jutra, Nijemac ju je
trebao i netom joj je isplatio plau za tri mjeseca!
Vie ne slua. Brzo u kupelj, meu istroena tijela koja se krijepe u ublaavajuem
ozraju. Ako doista vie ne valja izlaziti, brzo se otvoriti oima, grudima, pazusima!
Rasputene i namoene kose, lea izvaljenih na usijanoj mramornoj ploi, osloboenoga
trbuha, spolovila i nogu, iskopati skrovite i u dubini, sasvim u dubini napokon priati samoj
sebi, neznanki.

Rijei
Nae rijei ne objanjavaju ni ranu ni radost; poput zamke su. Navire njihov ar.
Zveckaju. Polusjena ih podie sve do naega leaja, gdje je uitak blizu vrhunca.
Prozor gleda na tamu vrta. Svjetiljka je ugaena. Izvlaim se iz drijemea; usne spavaa
opisuju nekoliko zvukova koji se rasipaju, kao kakav napuknuti badem.
"Oh!." reenica se razvija vatrena, odljev nerazumljivih nadimaka.
Otvaram oi u mraku, kako bih proniknula u zvukove i njihov smisao. Pala sam u zamku,
u ponor. Pokuavam se promoliti iz toga. Ljubavnikove rijei ovijaju se oko mene, poput
hladnih hobotnica, dok nam se glasovi privremeno smiruju.
Hvatam se za mukareva ramena. Izljev rijei, otrih poput iglica, koje slovka u snu.
ujem kako to blago bunilo iscrtava moje snove koji prethode danu; pamtim njihove
mjesearske fragmente. eka me neka rije jake udnje, utisnuta u zlato praskozorja.
Uliice koje se pruaju pred nama u sljedeem sumraku; zavravaju kao slijepe ulice na
29

uarenome obzoru. U sobi je prozorsko staklo svjedok naih zagrljaja. No koja poinje
uvlai nam se uz slabine. Izlazimo.
Na povratku iz takvih bjegova, pronai izgubljeni krevet. Najjednostavnije kretnje
predstavljaju nam napor; glad nam stee grlo; oi postaju trome, zaslijepljene uzavrelou
koja nas okruuje.
Donijeli smo plijen s tih lutanja, slike koje nas ispunjavaju, neukrotive slike. Onda
pokuavaju ispariti kroz izlaze na tijelu: pokretne one jabuice, otvoreni dlanovi, isuene
usne koje mumljaju. Umor stagnira u miiima.
Istegnutom kretnjom, sanjivi mukarac smjeta moju glavu na svoje rame; lijepi moj bok
na svoju slabinu. I govori.
Vibrato glasa trese rijei koje teku, koje doekujem poput praznih oblika. Unaprijed
opisati pokrete, poloaje i stavove tijela; prikazati kako svladati tajnu i oekivanje. Nazire se
lijenost miia, jedne noge, zgloba, kao da nastupa odbijanje tijela... Rijei prethode susretu,
najavljuju otpor. Gotovo neprimjetno, pribliiti se preutnome pristanku.
Putam da me okrue zvukovi; glas moje ljubavi rui zapreke noi. Zatiena od uzdaha,
ja se spontano nudim, u zamanom izljevu pohote. Polagano tonemo u san.
Ponekad se par trai, prepoznaje, odvaja, tako vie puta, vie noi, ali bez rijei. Patnja
liena jezika na kojemu se ne moe razgovarati. Srce umireno ljubavlju.
Iznova, iznenadni uzmak, strmina prilaenja, opadanje obnovljenoga poleta. U nekom
nepredvidivom poskoku, opirem se; bjeim. Mislim da se zatvaram, u jeku nonoga nereda.
Ruku otvorenih za primanje, nasluujem nametanje, onda ga provociram, u nekom obratu,
izazivam. Borim se, otrih zubi i noktiju. Supruga zabrinjava ta estina.
Noi mranoga suoavanja. "Oh, kakav tunel!" uzdahnem. Zastrijevi svjetiljku, mogla
bih se otvoriti. Red je na mukarcu da se uzjoguni. eli osvijetliti, ili se jo vie zatvoriti.
Dostajalo bi da izgovorim nekoliko rijei i formuliram strah promjenom glasa pa da
posustanemo. Moje aljenje raste:
"Kakav tunel, u to sam nas uvalila!"
Zamiljam se kako molim. Razodijevam se. "Eto, kae si mukarac prije obreda odlaska
na poinak, eto kako u njezinim kretnjama ne opaam ni krivulje uzmaka, niti gipkost
ravnodunosti prije ara, ve kutove tijela, oklijevanja ruku, skromna savijanja."
Skidam bluzu na uobiajeni nain; ruke mi se diu iznad glave. Bacam odjeu od svile ili
od flanela; moji laktovi, pred grudima maskiranima u ipku, ocrtavaju dva izmjenina luka
prema bokovima, dlanovi prate suknju koja je kliznula niz noge, pojavljuju se koljena itavo
to vrijeme, sputenih vjea, omekana lica, elim se povui.
Mukarac ostaje promatra. Glava mi se netom ugnijezdila u udubinu pod njegovim
ramenom, gasi svjetlo, sretan zbog naih obreda. U dubini noi, rije koju u polusnu izgovara
jedno ili drugo razvalit e branu. Probudivi se, oslobodivi se, ujem se kako mrmljam:
"Kako te opet pronalazim!... ini mi se da je toliko vremena prolo otkad..."
Ponovno palim svjetiljku, promatram lice svoje ljubavi: ponono pomirenje. Poljubim
elo, vjee i runi zglob supruga... Lica okupanog suzama, ne presuujem: uplaene rijei
uplaene sestre, usrdna ljubavna molba, ispriavam se, okrivljavam... Zagrlimo se, mukarac
puta da ga preplave intonacije molbe.
Prijelaz iz uzbuenja u uitak slijedi krivudav put; moj glas ljubavnice nastavlja svoje
razmotavanje, usne mi se opiru daljnjem govoru, tkanju isprepletene bujice rijei..
Napokon uute: pitanja, avrljanje, nejasna pratnja uitka... Izgubljena glasa, tijela
utonula u poznate obale, ponovno nastanjujem tiinu i boje uvstva.
Iznova, sitno brbljanje para; jednoga dana dok hodamo po kii. Nesigurne rijei. Nakon
povratka u noi koja se spu ta, pronai zajedniko traganje. Odjednom se ograujem;
mukarac, okruen mojom neoekivanom udljivou, zaustavlja se; uti. Sutra e se
prolomiti pod bujicom sluajnih rijei. Uzaludni razgovori.
Rijei od moarea, plovite poput iaka na vaarskome nebeskom svodu, poput narana
koje se iskre u snjenome liu. Dozvao me, bilo je to u pono, ili etiri sata, tono prije zore;
30

kroz prozor koji je jo otvoren rasprostiru se sitni okrugli oblaci koji postaju boje pepela, pa
mlijeni. Sasvim se budim, pitam:
- to si rekao?
Katkad navaljujem, bojim se da u zaboraviti rije, jer dao mi je ime neke gipke ili
savanske ivotinje, o kojoj je bez sumnje sanjao, ne naputajui me. Ponekad slovka rijei
nekog rijetkog ploda, kao da mi nudi rije samu po sebi, ili neku jednostavnu biljku koja mu
je dola nastaniti snove. Noge nam se raspleu, ruke se ponovno obuhvate, bih li i ja njega
uspjela uvesti u svoja nona matanja? U njegovu grlu penju se sve njene rijei koje nas
razmataju jedno uz drugo. Guvamo ih u isto vrijeme kao i posteljinu te veeri.
A no se opet pali u ruevinama naega rjenika.

Povratak
Hajila, ti nisi znala da sam se vratila u ovaj grad nakon toliko godina odsutnosti.
Osamnaest godina, burno odrastanje, ila sam na ljubavne sastanke ponavljajui si: "Ako otac
sazna, ubit u se!" Na kraju smo se zaruili prema propisu; meutim, dan prije ceremonije,
ipak sam se pokuala ubiti. Od opojnosti, od neukrotivoga delirija.
Vratila sam se na mjesto mladenakog izazova. Ki mi je pisala: "Mama, ne elim... ostati
kod njih!"
Priekala sam njezina oca pored njegova automobila u ulici:
- Obeao si, ako se ona ne navikne!
- Ali ti i dalje ivi u tuini! Zakon ti je, zna to dobro, nee dodijeliti!
On me iskuavao.
- Zato se ne bih vratila? Da se brinem za ker, pa to je razlog, zar ne!?
Imao je pogled pijuna; neka mu je sumnja izobliila lice.
- Za mjesec dana, imat u rjeenje kaem. Ii u raditi u svoj rodni grad.
- Ali... i ja elim vidjeti svoju ker, takoer!
Kako bih raspravu privela kraju, podsjetila sam ga na na ugovor: ne ivjeti, ak ni
razdvojeno, u istome gradu. Okrenula sam mu lea.
Sutradan sam imala previe posla posjeujui svaku obitelj od rodbine. Moje tete,
sestrine, veinom ostarjele, poput stare sveane odjee koja se s vremena na vrijeme izvlai
iz ormara, zbog naftalina. Preuranjeno su uvenule zato to su bile hermetiki zatvorene.
Mriem, koju sam svakodnevno ila vidjeti na izlasku iz kole, obavijestila me svojim
tankim upornim glasom:
- Oeva ena, mama, poinje imati debeli trbuh!
Brat joj je dolazio iz susjedne kole. Pomogla sam im da prijeu aveniju. Udaljavajui se,
pjevuila sam. Razdoblja kada se ivot pokazuje iznova, mirna rijeka u svojemu toku.
Tako otkriva da si trudna, o, Hajila. U sirotinjskome naselju, Touma prima priznanje
isputajui neki krik, gleda kako joj grlo pobjedniki treperi. Kakva pobjeda, kakav poraz?...
"Je li mogue da vie ne izlazim?" pomilja.
Gotovo neprimjetno, pribliavamo se drami.
Sretna sam zbog predosjeaja koji me nagnao da udaljim ker, da je potedim krikova,
udaraca, nevjerojatne seksualne gluposti... Zapravo, poslije dva ili tri sastanka kod odvjetnika
(koji potvruje moja prava), otac se pomirio sa sudbinom. Mriem me, izlazei iz razreda,
primila za ruku kako me vie ne bi napustila; njezin mi je koveg poslan dan prije.
- Uskoro e promijeniti kolu! Ii emo u grad gdje sam odrasla. Ubudue u ondje
raditi!
Oznaile smo poetak novog ivota: Mriem, tako krhka unato svojih est godina, svake
veeri spava sa mnom u krevetu. Vue se, kao ja ujutro, po kupaonici.
Kad budem uiteljica (ponovno u preuzeti nastavu materinskog, jezika), bit e mi
dovoljno da otvorim prozor: tijekom sata pjevanja, u susjednom e razredu odjekivati djeji
31

zbor. Uz malo panje, moi u uti glas svoje jedinice.

Pozdravit emo se za vrijeme odmora, oprezno namrekanih vjea, poput maskiranih
prijateljica; na e se sporazum nastaviti na povratku sve do noi koja e nas opet zdruiti.
"Gotovo je", rei u si, lutajui rimskim ruevinama. "to me briga ako u se, na nesreu,
opet nai ulovljena u zabrani, ako u se morati opet zavui pod tradicionalni haik? Drim
ruku svoje djevojice, vuem je na sunce, pomoi u ja njoj da se ne izgubi!"
U bunoj metropoli, nastavlja se tvoja pria, o, moja sestro.
Mukarac je ponovno poeo piti; zatekla si ga u toj zaputenosti. Sada je dakle na njemu
bio red da se otkriva, osim to to nije inio kao ti na otvorenome, ve u zatvorenim sobama,
jer svi, uvia to u svakome svojem bijegu, svi se oni skrivaju i pretvaraju! Zamiljala si
vanjski svijet krcat mukarcima koji se eu u nekom improviziranom ritmu... Ali nisi
razumjela: kada oni izlaze, to je zato da izloe nae rane, one koje su nam, tijekom narataja,
nanosili kao stigme strani oevi, mualjiva braa koja se ograuju od nametnutog skrivanja
enskog tijela!
Mukarac je sada donosio boce piva, u isto vrijeme kada i koare s namirnicama, osim to
bi se pune koare ispraznile u dva ili tri dana; pivo se, kao kruh, nabavljalo svakodnevno.
Boce jednog jedinog proizvoaa, koje su dolazile iz nacionaliziranih pivovara. Sam je njima
rukovao, uvao ih je u jednome pretincu hladnjaka koji djeca nisu mogla dosegnuti. Kad su
djeca spavala, nije vie odlazio u krevet od mahagonija, s knjigom i, s vremena na vrijeme,
tvojim tijelom na raspolaganju. Ne. Vratio se u kuhinju. Prvi je put izvadio neku obojenu au
koju nikada nisi vidjela. Traio te boce koje si izvadila iz hladnjaka.
- Otvori jednu, prvu! Dodao je: Pij sa mnom ako eli!
Ljuljajui rukama, glavom si rekla 'ne'. Bez prezira; ne podnosi taj miris. Ostavila si ga u
toj keramikoj sobi s bijelim zidovima koja svake veeri postaje njegov zatvor. Ti spava
dolje, napokon sama, ispruena na leima na podu.
On ide amo-tamo, hoda hodnikom, otvara vrata; jednom si ga ula kako dugo povraa u
zahodu. Nazim se komea u svojoj sobi, zove te mrmljajui; ti ne ustaje. "Proklet bio!"
uzdahne. Mukarac ti ne ulijeva ni suosjeanje ni strah.
Jednoga si si jutra rekla da pati od neobine bolesti. Gadna buka u zahodu, sino, uinila
ti se kao morbidan simptom.
Dani kao da odmiu... Od toga puta, u maurskoj kupelji, gdje si pred sestrom ustanovila:
- Ako ovoga drugog mjeseca, iznova, nema pranja, onda da, onda sam trudna!
- Blagoslovljen bio Prorok! promrmljala je Kenza (prvi put, unato vruini kupelji, nisi
mogla priznati da si silova na). Majka je ta koja e biti zadovoljna... i olakana! Zna, starice
kod nas ne smatraju da si pod okriljem mukarca ako ne nosi njegovo dijete!
- Koga bi taj mogao tititi? odvrati zatim tugaljivim glasom. Svake veeri kada je
kod kue pije!
- Spasenje svima nama, moja Hajila! uzdahne Kenza, zamiljena.
Po izlasku iz kupelji, sva porumenjela pod tkanicom, ponovno je pronala veselje.
Kaskajui, vrata uvuenoga u vunene velove, priinjalo vam se gotovo kao da ste se vratile u
doba vile u etvrti Dunes. Za uinu si pripremala utipke; djeca su se, dolazei, divila vaoj
boji lica, kani kojom ste ipkasto iscrtale udubinu dlanova, kao i sjaju vaih dugih kosa.
- Kako li je njean taj djeak!
- Djevojica e, mislim, otii k svojoj majci! primijeti.
- I tako nije bio udovac, ve razveden! Je li majka zaista bila strankinja? Zar svako dijete
ima drugu majku?
- Odakle da znam? odvrati.
Od toga dana prihvaa injenicu da si trudna; u svojim slabinama nosi budunost; za
koga? Za pijanduru koji svake noi povraa na kraju hodnika? Za sebe? Ba te briga; nastavila
si svoje bjegove. Otkad se u hladnjaku gomila pivo, moe spavati; ne mora vie ubijati
poetni bol, utrnulost koju stvara. Sama, na madracu, putuje kroz djevianske noi.
Zora puca; hitro obavlja kuanske dunosti. Kad si vani, poslijepodne, otkriva druga
32

proelja, druga lica. Obavija te graja; na trenutke, privremeni prekid buke na nekome drvu
doima se poput biserne kapljice, eljugar bui plavetnilo svrdlastim notama... Izlae se
suncu; s velikim uitkom doekuje zamahe vjetra koji katkad ibaju asfalt. Hoda uvijek bez
vela.
Drugoga mjeseca, nije dakle bilo pranja; nosi ivot, kakav ivot, ivot treperi vani,
mozaici snova. Bez vela! Kako beskrajnih mjeseci nositi dijete? Pita se: "Postoje li glomazne
ene, postoje li puna tijela koja se kreu vani? Jesam li opazila trudne ene, ujedno trudne i
razotkrivene? Strankinje koje idu lijeniku i koje e roditi u klinici!"
Sjea se te susjede iz sirotinjskog naselja koja je, u svakoj trudnoi, pripremala svoj
rogoar, zahtijevala od mua (pomoni radnik u nekoj dravnoj tvornici) da je vozi u pleme iz
kojega je potekla na visoravni, blizu zapadne granice. Mogla je zamisliti da rodi samo meu
enama svoje krvi.
- Za blagoslov!
Dodala je, razgaljena nekom naivnom tatinom, jer je porodila sedmero djece na isti
nain:
- Inae, gdje bih nala snage da podnesem bol, da satima urliem, da se ne ubijem?
Zakljuila je s nekom neodreenom ljupkou:
- Na kraju ovjek zavoli taj prokletiu bol poroda! Pone blagoslivljati sam sebe...
To te osloboenje trenutano ne zaokuplja. Zna da e te mukarac smjestiti u neku
kliniku, meu nepoznate medicinske sestre i lijenike, da e te jednako tako doi traiti,
zabrinut, on takoer, oko spola novopridolice. Dovest e tvoju zastraenu majku do
uzglavlja, ali poslije? Ne, bol poroda u ledenome svemiru ne mori te. Odbija sadanje
ekanje, otealost: kako se kretati vani a da nisi viena, kako proi nezapaena usprkos tome
trbuhu? Ta ispupenost, hoe li se ona probijati kroz prostor umjesto tebe, sprijeiti te da opet
bude pogled koji guta?
Zar vie nee biti sama kad bude hodala? Tvoja spretnost, hoe li ona nestati?
Kratkotrajna nada, nada da... Shvati da se pribliava misteriju koji, jedva okrznut, pri jeti da
se raspri.
- Kad bih mogla pobaciti? mrmlja ti sutradan, kada ide k svojoj obitelji.
aptala si, blizu Kenze koja te poljubi. Uzrujana, gotovo vie:
- Fetus? Neka se Sotona udalji od tebe, Hajila!
Ona se udalji. Bez sumnje misli na njihovo oekivanje boljeg ivota. Tvoj je mu, u
posljednjih mjesec dana, vie puta sluao molbu tvoje majke, koja je opet raspredala povijest
izgona, kao to je to inila na dan prosidbe, u prolom stoljeu, ini ti se. Njezin je zet obeao:
- Ispunio sam vam molbu! Postoji lista ekanja za subvencionirano stanovanje, potreban
je rok od nekoliko mjeseci! Jedan od odgovornih dolazi iz moje rodne pokrajine.
- Sine moj!... plakala je Touma ljubei mukarevo rame.
Ostala je priljepljena uz njega, pod tvojim pogledom.
- Preselit ete se vi! obeala si Kenzi. Pustit u sve da se smjeste u obeani
etverosobni stan. Potom u pobaciti, ba me briga!
- Ja ti neu pomoi! usprotivi se Kenza.
Tuno moljaka:
- Samo da te majka ne uje, molim te! Ona koja se osjea kao da je postigla svoj cilj!
Iste veeri, perui tanjure u sudoperu, pomislila si: "Konano e Kenza stanovati u kui
koja e imati tekue vode..." Zavidi joj: "Vode, ali bez mukarca u svojem krevetu, sretnica!"
Sljedee noi, prati razvoj mueva pijanstva. uje buku alaporki; netom prije uzbuni te
neko razbijanje stakla. Pojavi se u rasvijetljenoj kuhinji; uas te nagna na vritanje...
Mukarac posre, trupa nagnutog iznad balkona. Potri, vue ga, ogrebe se o njegova
ramena, protrese ga o okvir staklenih vrata; u tome uvodu u dramu, prvi put, uje kako
mrmlja moje ime, kako ga stalno ponavlja, ludog pogleda:
- Isma!. Isma!
Preza od tog imena, od mojega imena. Zatim gura pijanduru poput tovarne ivotinje
prema hodniku, pa u sobu. Pada na tvoj madrac na podu. Zaspi, teko diui. Izlazi, skuplja
krhotine stakla. Gasi svjetlo u kuhinji; sakrila si prazne boce, kao to je on to inio svake od
33

prethodnih veeri. Na koncu se uulja pored Nazima, koji te dozvao u mraku; pritisne mu
glavu na svoja prsa. eli ga uspavati jer grevito plae.
Na kraju prizna:
- Mma, zna da e moja sestra, Mriem, sutra otii, zna da ide ivjeti s majkom?
Vidjela si da je koveg odnesen istog jutra; nita nisi pitala.
U tami, djeak ti posve tiho pripovijeda o svom kratkom ivotu: roenje u Normandiji,
jednoj francuskoj pokrajini, kae, gdje mu ive baka i djed s majine strane, zakupnici. Sjea
se kako mu je otac jednoga dana doao s nekom damom, majkom njegove sestre, precizira.
- A moja me majka, Francuskinja, vrlo rano ostavila kod svojih roditelja. Nisam je vie
nikada vidio! prisjea se. Potom sam iao ivjeti s ocem i njegovom suprugom,
Mrieminom majkom, nekoliko mjeseci prije naega povratka... Svi smo se vratili ovamo,
osim gospoe!
- Ja sam tvoja majka, ja sam Hajila, tvoja majka! usklikne, iznenaena svojim
poletom. Ziba ga, neumorna, sve dok na kraju ne zaspi. Otvorenih oiju po noi, eljela bi
lutati vani s djetetom, ulicama koje bi osvjetljivao mjesec.
Ja, Isma, koja se spremam konano napustiti grad, zato nisam naslutila melodramu?
Zato sam osuena na izazivanje razdora? Zato, vrativi se na mjesto odrastanja, ne mogu
biti iscjeliteljica?

Dvorita
Stigavi do ovoga dijela prie, obuzima me neka sila da pomijeam svoj ivot sa ivotom
druge ene. Slui li svako muko tijelo tome da upozori na raskre prema kojemu se urimo,
zaslijepljene, ispruenih ruku jedna prema drugoj?
Dvorita mojega djetinjstva! Salijee me putovanje kroz dogovore, kojima su ta mjesta
svakodnevnog okupljanja bila jezgra. ene koje su ondje sjedile, katkad vie ena jednog
jedinog mukarca, ili skupljene u sjeni istoga gospodara otac, stariji brat, i jedan i drugi
cjenjeniji od nekog privremenog supruga. Najee, udruene roakinje, bliske ili daleke, no
koje grije ganue prema jednom te istom pretku.
Sjeam se neke maurske kue, najstarije, ali najprostranije u mojoj rodnoj etvrti. Arkade
od uvijenoga mramora, galerije od keramike gdje su mjedi, izblijedjele modre i isprane zelene
boje ouvale sklad usprkos istroenosti: dva su se kata izdizala oko dvorita iji me zdenac
oaravao kada sam svakoga ljetnog poslijepodneva dolazila nekoj teti u posjet.
Tri obiteljska ogranka obitavala su na svakoj razini; predak, negdanji velika, imao je tri
uzastopne supruge, posljednja je bila moja baka koja je tamo ula jedva zrela za udaju.
Ispostavilo se da je jednako stara kao unuci njezina starog supruga. Tako su se odnosi
srodstva preklapali, esto nerazmrsivo.
Moja je baka sama udala jednu od svojih keri roenu, dodue, s treim suprugom za
posljednjeg unuka svojega prvog supruga: tako da se taj mladi oenio svojom tetom (sestrom
svojeg oca po braku) i ta je opasnost od incesta izazivala mnoge poalice. Jednako je tako u
tom potomstvu bila odabrana supruga mojega ujaka, uvijek po volji bake koja se vraala, s
neoekivanom opsjednutou, na svoj prvi pir. Nevjesta je dakle bila ta snaha dovedena
kako bi jednoga dana preuzela kunu vlast nae obitelji praunuka prvoga supruga moje
bake; ona je od djetinjstva baku zvala 'Lalla'. No s dvadeset godina postala je snaha svoje
prabake!
Taj nered brakova zainjavao je poslijepodnevne razgovore. Drugi su paradoksi krvnoga
srodstva bili razjanjeni enskim ogovaranjima. Kao da pripovjedaice nisu mogle zaboraviti
oskudnost svoje svakodnevnice. Kao da je kua postala itav grad; ja sam se u tome
zaboravljala sve do iza sutona; ekali bi me prigovori kada bih se, u pratnji nekog roaka,
kroz mrane uliice vraala kui.
Pripovjedaice su nastavljale temu sutradan ili dva dana poslije. Taj i taj mukarac,
ustanovila bi jedna, bio je ujedno polubrat i ujak po majci te i te matrone koja je dolazila
punih ruku; a ona bi pak prasnula u smijeh. Ispostavilo bi se da su djeca roaka-supruga,
34

objanjavala bi neka druga, bila neaci, ali i zetovi svoje tete; igra neumjesnih usporedbi
poticala bi neugasiv neobuzdani smijeh, iznenadne utnje, poneke nostalgije.
Nazonost mukaraca pokazivala je dakle obrise potaknuta krvnim srodstvom. Van tih
ogovaranja bili su svedeni na prozainost svojih zanimanja: jedni obrtnici, drugi kramari, u
isto vrijeme i priznati bogomoljci, trei jednostavni ribari ovi su se opijah, apuue ene
prisjeale su se njihovih razuzdanih veeri u nekoj rezerviranoj gradskoj etvrti.
Ja sam se izgubila u ostarjelosti mjesta, zarobljeno lice meu reetkama neke ograde.
Dvadeset godina poslije ponovno iskrsava nepominost prizora toga sata uine; pojavljuju se
stare gospoe i mlade ene, u prastarim toaletama, hvaliui se svim svojim nakitom; mlade
djevojke u krugu paze na skromno dranje; djevojice pritravaju, naputajui igre u
hodnicima. Svaka goa donosi svoj bakreni posluavnik, alice za aj, dezvu za kavu i
tanjur s kolaima od meda.
Ratrkana brbljanja uvijek u isto vrijeme, isprepleteni glasovi priguenoga smijeha,
klevetanja susjednih kua. Jedino krojaica naglaava razgovor brujanjem svoje singerice,
koja neumorno radi... Neizvjesnost u odrazu mozaika, pod klonulim jasminima. Zdenac je bio
ispranjen, zlatne ribice su nestale. Odmor mine nepromijenjen, u sjeni pretka koji se zamilja
sahranjen pod tim neko raskonim katovima arkada.
- Hou li ii na terasu? mrmlja neka djevica.
- Hoe li se plesati sutra na sveanosti obrezivanja kod susjeda? priupita razvedena
ena koja se eli razmetati nakitom.
- Predvien je orkestar glazbenica, ali moda su od njih naruili samo religiozne pjesme,
zna kako je Fattouma pobona!
Kao djevojica, vukla sam se uz noge vezilje, dodavala sam konce i kare krojaici.
Rastreseno sam sluala: bilo je vano da pustim da se tijekom godina u meni razlijee jeka,
tijekom godina njihova zatvora. Poslije sam ivjela van harema: otac udovac stavio me u
internat, ali ja sam se osjeala vjeno povezana s tim zatvorenicama.
Slabo sam to razumijevala, ali malo prije tih sastanaka, i u unutranjosti soba, raspredale
su se tune reeniceo - zlojeeno povjeravanje neke majke, monolog bijesne supruge nakon
gospodareva izlaska, jecaji urlika neke druge prikovane za madrac bola, uzdasi jalove supruge
iji je mu uzeo drugu enu.
Taj je zbor pokornosti spremnih na pobunu, te strofe isprekidanih rijei, baenih protiv
sudbine, taj govor obavijen nesreom ostao zatoen, pokriven kao i tijelo svake ene vani.
Zato se svaka roakinja na izlasku iz svoje sobe htjela okoristiti, za vrijeme susreta na
dvoritu, svjetlou sruenom s neba, kao kakvim posljednjim zaljeenjem.
Dva desetljea poslije, tuga tih ena konano me pogodila. Na toj istini, pronalazei
stoljetne kretnje i mir, tragaju li one ondje beznadno za sobom? Mjesto nije posve zatvoreno,
malo je dvorite zaliveno svjetlom. Sjeam se sporazumnih prigovora kada je jedan od
neaka-ujaka, netom obogaen, razmetljivo predloio da se malo dvorite prekrije
staklenikom. Nasljednice, svaka sa siunim udjelom u nastambi, tome su se usprotivile.
Mukarci, obrtnici, ribari, doktori vjere, zaustavili su se u predvorju. "Nikakav staklenik,
nikakav staklenik, samo jedan djeli neba!" uli su.
- Taj me djeli neba pratio itav ivot! kukala je posljednja, neka razvedena ena za
koju se znalo da je bolesna i ijega je sina otac uzeo k sebi.
Jesu li te ene pokuavale ublaiti teku sudbinu uz pomo meda s kolaa od krupice, uz
pomo obreda runo vezenih ubrusa koji se predaju iz ruke u ruku, uz pomo mirisa kave o
ijoj se kvaliteti raspravlja u beskraj? Pripovjedaice nagnuta trupa, namazana lica, dok jedan
pramen kose viri ispod njihova prugastog fesa...
Dvorita zaborava! Dok ljubim Mriem koja se koprca u krevetu, sanjarim o tom
kraljevstvu gdje me okrepljuje rei 'ti', tebi, prilenici: nisi li ti, na svoj nain, prisna s tim
oekivanjima?...
Ja traim utoite iza muanja tolikih sahranjenih anonimki. Zar je to zato da prikrijem
neuspjeh svojega prastarog izazova? Par; iluzija me oaravala svojom novou... Pogurana
prema tolikim obzorima! Prisutnost moje ljubavi pokazala se kao oslonac. On je postao moj
35

dvojnik ja koja sam sluajno izbjegla zatvor...

Vrativi se iz iseljenitva, odabrala sam da se sklonim kod jedne tete koja je neko
vladala u gradu mojega djetinjstva. Ona je smjetena u nekoj prastaroj kui u glavnome gradu.
- Trebam spavati kod tebe!
- Naravno, draga moja! Tvoja majka; ja sam oprala njezino tijelo boginje prije sahrane.
Vraa se svojoj snazi, nije li tako napisano? Neka Prorokove udovice posreduju za tebe i za
mene, na dan uskrsnua!
Nisam se pomaknula iz sobe iji balkon gleda na luki dok i na stepenaste padine
povijesnoga grada. Jedan procvjetali jasmin zasjenjuje stakla balkonskih vrata. Sanjarim,
ispruena na naslaganim madracima na crvenim ploicama.
Ponone nesanice, podnevni poinci sljedeega dana: moje sjeanje pronalazi davne
uzdahe. Ovdje sam na kraju rekla 'ti' strankinji; tebi, Hajila, koju drugi zamiljaju kao moju
suparnicu. Takoer sam odluila da u ker uzeti k sebi.
Daleko od brujanja te metropole, ti ostaje goa u novoj nastambi. Smatraju te
odgojiteljicom dvoje usamljene djece, ili suprugom 'podvezanog' mukarca, ne zna. Ali ti
nastavlja moje putovanje kroz ivot, ja sam te poslala.
Poljubila sam tetu, toga jutra. Moja ju je njenost natjerala u pla. U ranom djetinjstvu,
zamijenila mi je majku, sve do dana imala sam najvie deset godina kada me otac
("ljubomoran na moju naklonost", optuivala je ona) odluio radije staviti u internat.
- Zato se nisi vratila u zemlju ove godine?
Ne usuujui prisjetiti se mojega razvoda, oplakivala ga je kao da je netko umro:
- Posve sama, dolje na stranome tlu! opazi ona.
- Trebala sam razmiljati, a za to sam trebala biti vani! Hodati, promatrati nepoznata lica.
Trebala sam biti vani, pa makar me zaboravili! Na neki nain, makar me ubili!
Dodala sam, bilo je to naveer:
- Ovdje, u ovoj zemlji, ubijaju vas zatvarajui vas iza zamraenih zidova i prozora. im
napravi prvi korak vani, osjea se izloenom! A ondje nitko ne gleda, nitko zapravo nema oi!
Objasnila sam da sam morala raditi, poduavati, nadasve imati vremena za sebe! Da, ja
sam prepustila nikako 'napustila' ker; otac joj se vratio u zemlju, elio se ponovno
oeniti, izloio je svoj program: "ena koja e se kod kue posvetiti djeci, nemam vie drugih
ambicija!"
- Ali gunala je gospoa to se dogodilo izmeu vas? Govorilo se da si pobjegla od
kue, da je zbog toga zadrao dijete!
- Da, pobjegla sam... Sve sam polomila!
- Ja sam mislila da si sretna! Svaki put kada si dolazila preko ljeta, bila sam ponosna na
tebe. Govorila sam susjedama, neakinjama: "Neka Bog uva ker mojega brata! Brak joj
pristaje, pa ak i u tuini!" Tono godinu dana prije... To je urokljivo oko!
- Pobjegla sam ponovila sam. Sada idem vratiti Mriem. Mislila sam da e biti dobro
s ocem, bratom i enom svojega oca koja ostaje u kui!
- S maehom!
- Ne, teta! Mislim da je otac taj koji nije dobro!
Mislila je da mi je ostalo brinosti za onoga kojeg sam odbacila. Ne... Ako moja
djevojica ne uje smijeh, kako bi mogla odrasti? Zamiljala sam suprugu njezina oca kao
enu-dijete, kao da prenosi neku nepresunu bezbrinost!
Htjela sam se iskljuiti kako bih raskinula s prolou. Tijekom lutanja po gradovima gdje
sam bila u prolazu, taj je teret olakao. Mriem mi je pisala. Dotrala sam; nisam se mogla
osloboditi sama.

Drama
Jo uvijek sam ja ta koja ti pria, Hajila. Kao da te zapravo stvaram. Sjena koju uspravlja
moj glas. Neka sjena-sestra? Postoje li sestre samo u zatvorima u onima koje svaka od njih
podie oko sebe, tvrave ekstaze...
36

to me vie nadvisuju rijei, to se vie moja sadanjost rasipa, a tvoj se lik namee. Moja
je pokretnost samo privid: let leptira u zoru, s krilima koja se mrve. Netko e neminovno
ispruiti prste, opipati ih, zgnjeiti.
Mukarac. Ponovno ga vidim posljednje noi, kako rie u svojoj boli. Nemoan. Ti, ti bi
rekla 'podvezan'. uva ljagu smrti na prstima.
Sada me zabrinjava drama koja se pribliava. No ja mijeam. Zapleem naa dva ivota:
mukarevo tijelo postaje zajedniki zid naih peina koje nastanjuje ista tajna.
Nakon odlaska moje keri, osjeala si se, ako ne olakana, a ono barem osloboena
njezina pogleda. A ona je ekala. to? Tvoju snagu, nesumnjivo Proitala si u njezinim
blagim oima neku ironiju. Naivnost daje zjenicama tu zagasitost. Mriem je pratila tvoje
kretnje, utihnula bi na tvoj ulazak u sobu, doimala se kao da vreba. ekala te.
Zamiljala si da te uhodi... Kao da neka ena, pa ak djevojica-ena, moe postati
pijunka neke druge! Osim same sebe. Razborit pogled, uprt u vlastitu sudbinu.
Kad je djevojica nestala, ti dakle otkriva da si osloboena. Nazim se mogao pretvoriti u
ortaka, postati tvoj sin... Poela si se sve kasnije vraati kui sa svojih obilazaka. Djeak bi
svaki put ekao na vratima, zurio bi u tebe: zguvani veo na tebi nespretno je visio. Skinula si
ga nervozno u predvorju. Nisi osjetila nikakvu potrebu da dobaci djetetu kakav naputak.
Nita ne bi rekao gospodaru.
Jednoga dana, obojica su bili na katu: Nazim, suznoga lica, i mukarac, ovrsnutih crta
lica. Tvoje se razvuklo u osmijeh. "Gle", kae sebi, "mukarac danas nije imao klju od
kue? I tako sam ostavila Gospodara pred vratima vlasti te nastambe!... Ve veeras odvest e
me nazad u sirotinjsko naselje!"... Suzdrala si se da ne nastavi taj govor naglas.
Nazim se vratio u sobu bez rijei; nije iziao ak ni na veeru.
- Dugo ve odlazi tako svakoga dana? poeo je mukarac u previe osvijetljenoj
kuhinji.
Pije sam; dugo. Sat vremena ili dva; moda tri. Ti ne sjeda; ide amo-tamo; izbjegava
proi pored njega; zaobilazi ga straga. Izlazi iz sobe; ee hodnikom; vraa se; zapravo
eka. Ne ostaje na nogama, oputenih ruku. Otkriva da treba obaviti sitna pospremanja,
unato tome to je kasno. Nije to komedija; nejasno, ini ti se hitnim da ostavi stan istim,
bez ikakvoga vunenog konca koji visi, bez neke liice za kavu zaboravljene u nekome kutu,
bez zrna praine. U sluaju da ode. Otii e, ali hoe li to biti odmah, po noi, ili nakon
svitanja? Na kraju poklanja panju televizijskom programu; samo traka slika; zvuk je
odsjeen. Djeak spava; sigurno spava... Televizor je kupljen nedavno; zbog informativnog
programa koji mukarac prati svaki dan. Malo poslije on gasi; ponekad ostavi televizor
ukljuen, ali nijemo, kao veeras.
Nestale slike, ekran treperi naslijepo. uurila si se na trenutak na sam pod, iza
mukareve glomaznosti; poinje plesti neki vez odloen u nekoj odkrinutoj koari. Mu te
ne vidi; nada se da e na kraju rei: "Idemo spavati!" Boji li se? Nisi se usudila ui u
spavau sobu, vratiti se prva u krevet. Bi li trebala spakirati koveg prije, ili poslije? Poslije
ega? Tvoje stvari, tvoje rublje bit e skupljeno u treptaju oka. Budui da si u prolazu! Kao
uvijek; u ovome stanu, ili drugdje.
Gospodar se nije pomaknuo. Vie ga ne uje kako pije. Na kraju se uvjeri da e ostati
do jutra. eka.
Odjednom zaguna; nita ne razumije. Ne ustaje; prsti ti se prestaju kretati gore-dolje,
ali hvataju se za vunu. Mukarac otvara jednu bocu; nastavlja piti. Zvuk njegovih usana
pojaava se u praznome. Onda se udostojava objasniti, ponovno objanjavati zato kupuje
iskljuivo tu marku piva; strana marka, flairana u zemlji. Najmanje tri puta skuplja. Kvaliteta
to zasluuje. Usporeuje je s drugima: njezin sastav, lakou, okus. Glas mu ponovno poprima
neko nerazumljivo mumljanje; neki nain govora probuenog sanjara, osjea kako ulazi u
nonu moru. Nikakvo gaenje, prije neka zlovolja, bljutavost koja nema kraja.
Kao meni, Hajila, miris piva gadi ti se; prisiljava se da ga podnosi. Oprati zatim ruke i
lice, i usta, premda je onaj drugi taj koji pije; otvoriti prozor, zatvoriti kantu za smee iz koje
37

stre prljave boce; staviti na stranu spuvu zaprljanu prolivenom tekuinom. Ali miris opstaje
na tvojim rukama koje mukarac ne dira, na tvojim usnama koje ne dotie. Dugo. Upravo je
prola pono, ili jedan ujutro. Svi programi na radiju zavrili su: na arapskome, berberskome,
francuskome. Posljednju otvorenu bocu mukarac spektakularno baca. Iz kante za smee
otkotrljala se na pod. Nepravilna buka odskoka, koja uveliava jeku. Odmah poslije, on zove,
doziva mene naputa svoje mjesto, pribliava se:
- Isma!... Isma!
Zapanjena eka, priljubljena uz okvir vrata. Koja je ta strankinja koja se vraa kroz
njegov glas? Povlai se. Gospodar ima nekakav dubok glas, tup. Propituje se, tvrdoga srca.
Gleda ga, vie no to ga slua. ak se i ne saalijeva. Ponovno si ogrnula kunu haljinu od
tamne vune, preko najlonske koulje... On te napokon ugleda; neko svjetlucanje prostruji
njegovim utim zjenicama.
- I tako, ti ve dugo izlazi, 'odbjegla' Hajila?
Ton nije sarkastian. On ustaje, prilazi jednim korakom, i to je za tebe poetak!
Kao ti, ja sam proivjela pedeset poetaka, pedeset istranih sporova, suoila sam se s
pedeset glavnih predmeta optube! Zamiljala sam kao ti, da sam ih izazvala. Dodavala sam
rijei koje sam smatrala izazivakima! Vrtoglavica govora koji razvija svoju mreu u
prostoru, nasuprot jednolinome ludilu mukarca!... Oduvijek su nas bake htjele nauiti da
priguimo rije u sebi. "utjeti", savjetovale su one, "nikada ne priznati."
Tijekom itave te karikature od suda, ja sam promatrala utvaru velike uzvitlane ljubavi,
trofej koji sam nosila po ulicama. Na suncu!
Sunce te gleda, o, Hajila, tebe koja me nadomjeta ove noi. Vrebajui tog mukarca u
polutami, sapetog u nemoi, poinje opaati da on ne moe nita. Nita! Kakve god bile
njegove rijei, kakvi god bili njegovi udarci (jer lupit e on, i sjeanje na bijedu iz
sirotinjskog naselja budi se: napola prihvaena surovost, izranjaju opet uzburkani valovi slika
iz prolosti, ogorene susjede koje jecaju u dvoritima...), kakvo god bilo njegovo
uznemirivanje u toj novoj kuhinji koja nalikuje grobnici, nita, mukarac ne moe nita!
Pogotovo ti ne moe zabraniti vanjske umove, etve tvojega lutanja.
"To je zato to je no", voljela bi rei blago, "zato se ne nalazim vani! Zamislimo dane
bez noi, o, moje sestre! Sutoni bi na kraju postali zore! Mukarac bi ostao u kuhinji,
zalijevajui se alkoholom i napitcima, dok se ja ne bih umorila od svijeta!... A sunce me
gleda!"
Kada je udario, bila je zora, ili njezina mea... Nisi ula pustenu blizinu dana poput kakve
neprimjetne graje. Mukarac nije ugasio svjetlo u sobi: u sredini, vijenac svjetla od lampe
izduio je rubove mraka; u tome okruenom prostoru, primakla si se. Ti na nogama, on opet
sjedei, njegov ogoljeli trup doimao se irim, bicepsi njegovih bijelih ruku pod bijelim
svjetlom, njegove pocrvenjele oi, gotovo pocrnjele na rubovima zbog neke podmukle
vruice.
Ispitivao je, zastupnik noi i drugih. Traio te da sjedne, nekim oito mirnim tonom; nisi
se pomaknula; nisi razumjela. Zadirkivao te u iznenadnoj bujici, gotovo silovito: "Kome si se
ila pridruiti vani, s kime si razgovarala u parkovima, koji te neznanac, koji stari ili novi
prijatelj pratio, i u kojim etnjama?... Koju si minku odabrala, koju si suknju nosila ispod
vela i zato, koju haljinu jarke boje?"
Odgovarala si kratko, malo-pomalo razoarana to ne moe izmisliti pustolovinu koju je
on stvarao, mogunosti koje je iznjedrio njegov govor. Kako mu rei da je to bilo ozbiljnije,
da si ga prevarila s licima neznanaca, sa starcima natiskanima na klupama, s djecom koja su
se bacala na igru, kako mu priznati lakomu zabavu koja bi te zaokupila u vrtovima, tono
prije no to uvareva zvidaljka ne bi najavila zatvaranje? Odvaila si se:
- Ono to sam voljela...
- Da?
Dahtao je, neki bljesak mrnje zatresao je njegove rastegnute vjee.
- Voljela sam skinuti veo u nekoj uliici, kada nitko nije prolazio, zatim hodati gola!
Udario je na rije 'gola'. Nastavio je ponavljajui tu rije, kao da ju je prepoznao. Kao da
38

mu je ve bila dobaena; ja sam mu je dobacila.

O, moja sestro iz sirotinjskoga naselja, o, moja sljedbenice u nerazmrsivoj nesrei, kada
sam, kao mlada, susrela tog mukarca, etala sam 'gola'! Pohaala sam viu kolu i
sveuilite, ali kako hodati takva uz ovjeka kojeg volim? Nikakva mi tradicija nije sluila
kao zvijezda vodilja.
Poslije sam se mnogo rugala: "Jesu li mukarci ikada goli? Jao! plemenski strahovi,
tjeskobe koje vam prenose frustrirane majke, opsjednutosti nekim neutvrenim drugim
mjestom, sve vam je ue, vrpca i okov!... Pokai mi jednog doista golog mukarca na ovoj
zemlji, onda u te ostaviti zbog tog mukarca!"
Ja sam uinila bolje, ostavila sam ga zbog same sebe.
Ismijavala sam ga: "Ti si me imao golu"; pobijedila sam: "Uvijek sam vodila ljubav s
tobom posve gola, duom i tijelom!" Ironizirala sam: "to se vie zamotavate, to vie mislite
da nas guite!" Prekasno!
Za tebe je takoer bilo prekasno. Tue te po licu, ti se ne izmie udarcu. Uzima jednu
praznu bocu, razbija je na naleu sudopera, grmi sluajui svoju nadutu rjeitost:
- Oslijepit u te da ne vidi! Da ne bude viena!
Kad njegova ruka podigne razbijenu bocu, zazivajui Proroka, titi si oi; on ti ozlijedi
ruku, krv ikne iz reza i mukarac ostane ispruene ruke zuriti u krv...
A ti ga pak, razrogaenih oiju, temeljito analizira... Povukla si se, pokliznula, nala si se
uurena izmeu otvorenih vrata i hladnjaka. Sada ga uje odozgo, na prekomjerno
uzdignutoj visini, kao kakva oluja koja bjesni po vrhovima kronji.
- Slomiti ti noge, da vie ne izlazi, da ostane prikovana za krevet, da...
Tijelo ti grevito drhti, kao da je u njemu poludio neki satni mehanizam, van tebe; za to
vrijeme mrmlja:
- Prorok, mili Prorok e me tititi!...
Unutranja jeka; jednolian naglasak negdanje Toume die se u tvojem sjeanju: "Va
otac!... Dobar ovjek!... Nikada nije na mene dignuo ruku. Nikada!" Susjede su jecale, na
pragovima:
- Touma, daj nam savjet! Kako da se zatitimo od 'njihove' surovosti?
- Prorok ponavlja.
Izgubljena u djetinjstvu, uje majku kako savjetuje: "Zazivajte Proroka koji je
nepovratno osudio silovitost mukaraca!
Odjednom, izlazei u hodnik, pojuri Nazim. Otvori vrata, zajeca, zove:
- Mma!. o, Mma!.
Otac urlie: postien to se vide boce piva, to ih djeai vidi nagomilane u sudoperu.
Zaboravljena si, ti, nemona robinja; koa na tvojim ramenima, na golim rukama nezadrivo
drhturi.
- Gubi se, kukin sine! urlie mukarac.
Nazim je otvorio ulazna vrata: dijete koje te posvojilo, kraljevi, siroe snjegova, izilo je
kako bi od susjeda potrailo pomo. Lupa po drugim vratima na katu; odzvanjajua treska
kao u nekome snu.
Psujui i kleveui, mukarac se opet uspravlja; nareuje ti da obrie krv i da se poe
sakriti. Ti se ne mie, ukipljena ena koja ipak dobro uje. On se uri zatakati ono to
smatra 'tragovima zloina', boce.
Pijani mukarac ima pravo skrenuti, ali ena koja ide 'gola', a da njezin gospodar to ne
zna, kakvu li e njoj kaznu namijeniti prenositelji otkrivenoga, nepisanoga Zakona?

Rana
Rana te ne probada tono u trenutku kada prima udarac, kada ga okrivljava, kada ti se
napinju miii koji te tjeraju da navali u napad, da si grevito zaepi usta, u strahu da tvoji
urlici ne probude nekog mjesearskog skitnicu. Ubrzan ili usporen razvoj, neke pobune samih
miia, u sivilu nesanice, u elektricitetu ugriza. Najprije se treba samo prepustiti spasonosna
39

brzina koja pomae tijelu da proe kroz malaksalost bez suza.

Trenutak nakon boli onaj je s kojim se valja suoiti. Prava rana, ona neizljeiva! Tvoje su
oi irom otvorene; one ispituju. Ispunivi ih prazninom, nada se otkriti zato... zato
progonstvo? Kao da je progonstvo predstava! Kao da se pusto razvlai u pustinju...
Zato? Pitanje zagluuje. Zlo je izbilo izvana; sa svojim ispiruim smijekom, on te
istjerao... Tvoja zgrena misao teko se kree. Formulira pobunu: zato si primila udarac kao
rtva koja se predaje, kada je bilo dovoljno napraviti jedan korak u stranu?... Zaletjela si se
prepohotno, nitko te nije upozorio na sunce. Bilo bi tako lako pokazivati se gotovo
neprimjetno. Neko ustro povlaenje, privremeni povratak u harem.
Vani, otkriva da si tetovirana. Ne moe plakati; ali za sladunjavim putanjem suza.
Ali kad te odjednom podbode udnja za svijetom, otima se iz sobe, izlazi. Dok nasumce
hoda, neodluna, napokon osloboenih oiju, ti gleda.
Derra: na arapskome jeziku, nova zarunica, suparnica prve ene istoga mukarca,
oznaava se ovom rijeju, koja znai 'rana': ona koja boli, koja probija meso, ili ona koju boli,
slino je to!
Druga supruga koja se pojavljuje s druge strane leaja, nije li ona nalik prvoj, na neki
nain jedan njezin dio, dio upravo te koja nije mogla uivati i na koju suprug die svoje
osvetnike ruke? Na to se prva ena smijeka, dvosmislenim smijekom.
Mukarac stoji, gol. Prva supruga nestaje pri ulasku druge, ili se povlai s one strane
praga, kako bi se opet pojavila sljedee noi: bijedna utjeha, Knjiga poligamu namee pri
dravanje pretjerano strogog pravila o podjeli vremena za nonu ljubav. Svaka je zarunica
osigurana na jednak broj branih noi kao druga, kao druge susupruge. Podrugljive li
utjehe!...
A mukarac bez stalnoga mjesta premjeta se svake noi iz leaja u leaj, dok to
izmjenjivanje daje ritam njegovu mukom ivotu, od dvadesete do ezdesete godine, ili do
sedamdesete. Tako e se druga supruga potajno nasmijeiti na pojavu tree, a ova e pak
gotovo neprimjetno pokazati jednako oito povlaenje na dolazak etvrte. Jer, u naim
krajevima, mukarac ima pravo na etiri ene istovremeno, to e rei na etiri... rane.

II.
PUSTOENJE ZORE
(eherezada) joj ree:
"Draga moja sestro, trebam vau pomo u jednoj veoma vanoj stvari;
molim vas da mi to ne uskratite. Moj e me otac odvesti k sultanu kako bih
mu bila supruga. Neka vas ta vijest ne uplai; samo me strpljivo posluajte.
im doem pred sultana, zamolit u ga neka dopusti da vi spavate u
branoj sobi, kako bih te noi jo uivala u vaem drutvu. Ako mi ispuni
tu milost, kao to se nadam da hoe, sjetite se probuditi me sutra ujutro,
jedan sat prije dana."
Tisuu i jedna no
(prije prve noi)

Uoi njezine svadbene noi, slavnu sultaniju slijedi pratilja, njezina vlastita sestra.
- Draga moja sestro pone eherezada trebam vau pomo u jednoj veoma vanoj
stvari... Moj e me otac odvesti k sultanu kako bih mu bila supruga!
40

A Dinarzada pristane, i prije no to je molba izreena.

- im doem pred sultana nastavi eherezada zamolit u ga neka vam dopusti da
spavate u branoj sobi... Ako mi ispuni tu milost, kao to se nadam da hoe, sjetite se
probuditi me sutra ujutro, jedan sat prije dana!
Za poligama je zabranjena ena koja je u rodu sa suprugom, barem tako dugo dok je
njegova ena iva. Zar zato svaki sultan, svaki prosjak, prijeti smru onoj koju je posjedovao?
Ili je, naprotiv, ta poligamija van krvnog srodstva sa suprugom jedini zamisliv put do
mogueg mira sa svakom eljenom enom?
U svakom sluaju, Dinarzada, sestra, bdjet e posve blizu: doticat e zagrljaj; promatrat
e puteno slavlje, ili e ga barem sluati. A sultanija e biti spaena jo jedan dan, pa drugi,
dakako, jer izmilja, ali prije svega zato to je njezina sestra bdjela i zato to ju je probudila.
Sigurna u tu suradnju i u tu nesanicu, eherezada se mogla prepustiti putenom veselju, zatim
podlei snu. Probuena jedan sat prije dana, kao da uope nije spavala, kao da nije upoznala
mukarca, oslobodit e svoju djeviansku matu.
Osvijetliti Dinarzadu nou! Pod krevetom huka njezin glas, kako bi gore nepresuna
pripovjedaica mogla otjerati none more zore.
A strah sviju nas danas se raspruje, budui da je sultanija udvojena.

Dijete
Pod rasklopivim krevetom iji bakar svjetluca u polutami sobe, pod dvostrukim
madracem, ili trostrukim, koji prekriva toliko posteljine, koji okruuje toliko tkanine ili lagani
zastori od svile ili koprene, svi izvezeni rukama negdanjih djevica koje su ekale, svi
namirisani vodicom od rue ili od naraninog cvijeta, pod krevetom para koji se pari, na
poetku svake noi, dijete uje glas. U udubini kolijevke objeene ispod visokoga leaja,
djevojica uje majinu pjesmu i svake se noi isprui.
Svakoga poetka svake noi, uje se glas, prvo mrmlja, apue, drhtei uka, zatim
polagano tka irinu pjesme koja se nadima. Pjesme o ispunjenoj ljubavi.
Dijete ispod leaja uje i malo-pomalo zaspi uljuljkano valiima rijeke koja zapljuskuje.
Katkad ena oklijeva, njezin se glas prekida, lovi neki vii ton, onda se bori i mijea,
umee se u nit nejasnoga dijaloga. Iznova se die val, jadikovka trai odgovor, kao da glas
tone u crnilo tjeskobe; ona se vraa, priprema neki odgovor, uvija se, raspreda, ini se kao da
trai suoavanje, kao da je prisiljena vui nepromjenjivu antifonu. Glas ocrtava neku jedva
primjetnu prisutnost; plete se o nepominost drugoga, o njegovu tiinu, o njegovo sluanje.
enina pjesma okruuje bezoblinoga mukarca, oca bez lica ija teina, pritiui leaj, ini
no nepristojnom... Dijete, otvorenih oiju u toj vrtoglavici, prati glas koji plee u svojemu
veselju. I svake noi klie.
Dijete uje glas; mnogo poslije, toliko mnogo poslije, djevojica e postati ena. Ne prve
noi, ne prvih noi, ve nakon to je prela pustinju navikavanja, koju lutanje titi, koju ar
olakava. Odjednom e se njezin glas rasplinuti.
im tijelo zapjeva, bruse se uspomene, skrivene iza dugih godina. Vraaju se pod
roditeljski krevet.
Dijete uje glas, prvi glas ljubavnice koja stalno pjeva u dugom hodniku, pjeva u zidine
noi. Prozirna no. Sanjivi i oholi glas majke koja se smatra kraljicom.
Dijete, prvi put, uje glas ispod kreveta. U toj tajni gnijezda, zakutku noi, u vruini
neupuenosti, za sve nas stvorio se harem.

Sestra
Rasklopivi je krevet potom prodan na javnoj drabi, isklesani bakar, usitnjen, pa izloen
na plonicima trgovine antikvitetima. Glas ispod kreveta ponovno postaje onaj buditeljice
41

koja se skriva sve do obala zore.

Svake noi, neka se ena sprema bdjeti kako bi se obranila od krvave geste izvritelja
smrtne kazne. Ovoga puta, sluateljica je sestra. Njezina nesanica osigurava besprijekornu
podrku; ona daje naslutiti spas prije svitanja.
Sestra eka ispod kreveta. Sestra ljubavnice; upravo zato to je sestra, zabranjena je
poligamu. Sestra one koja izmilja, koja sanja i predvia, koja se pozdravlja kao sultanija
jednoga dana i koja zna da je rtva prinesena suncu, koja se, svakom izgovorenom rijeju,
kree izmeu prijestolja i holokausta.
U sredini leaja ustalio se pogled gospodara, njega koji se mijea kada ena slua enu.
Struja zanosi pripovjedaicu prema buditeljici, iznad i ispod podija ljubavi.
Mukarac slua, on koji ima pravo ivota i smrti. Slua i nosi teret fatalne presude, koju
odgaa za najvie dvanaest sati do sljedeega sutona.
ena vreba ispod kreveta; nabacuje prvu rije koja najavljuje klonue. Glas joj je spreman
poletjeti za svaku ispredenu oicu prie, a ta je ena sestra.
Prije toga, morala je pustiti da proe buka uitka i kaosa koji on stvara. Graja: saharska
rijeka u porastu, ak u potpunoj pustinji. Porast koji nosi prijetnju, koji tutnji i koji potapa.
No zato se sestra smjeta pod krevet?... Zakon ovlauje poligama da uzme svaku
prilenicu, svaku enu za robinju ako je gospodar, osim sestre one koju obara na svojem
leaju. Sestra ispod kreveta moe dakle ekati, uti i upravo zbog toga, tititi od smrti.
U provali uitka drugih, moe otpoinuti, i uvati. Sama, ispod posteljine zauzetoga
divana, doputa izljev valovitog blistanja naslade, istovremeno najavljuje obrise smrti. Sama,
budui da je sestra ljubavnice, istovremeno njoj nalik i njezina nemogua suparnica. Kao
buditeljica, takoer je ptiarica.
Sultanija gore izmilja; bori se. Njezina sestra ispod leaja okuplja rtve iz prolosti.

Jadikovka
Jasmin iri svoje lie u uglu terase na podu od keramike boje crvene cigle. Tono preko
puta, otvorena su vrata obnovljene kuhinje i stare, prostrane praonice. Voda tee bez prestanka.
Svakoga jutra, ene lue taj raskoni i svijetli prvi kat: brojne sobe, duge, uske, sjenovite,
gledaju na prekriveno i svinuto predvorje. iroka terasa protee se do susjednih kua. Zidi je
omeuje; djeca ga svaki as zajau kako bi pokuala ugledati more i u daljini razabrati luku sa
svojim uzburkanim valovima. Ponekad neki koar, koji se pojavi na obzoru u zoru, zaustavi
svoj obris tijekom itavoga ljetnog dana.
S deset ili manje godina, djevojice se nikad ne usude u novi grad. Zato se one pretvaraju
u vrebaice: mataju smjetene ovamo, motrei odlaske i dolaske domaica kue. Progoni ih
mogui bijeg. "Moje prepelice, o, moje gnijezdo, moje budue mladenke!" pjevui jedna od
gospoa u nekoj bujici nostalgije, pribliavajui im se prije no to se vraa kodovima ili
pranju rublja.
Djevojice su prije kruile po medini u jutarnjim satima; preuzele su na sebe sve
narudbe, idui do najblie peke ili do susjednog trgovca miroijama, u najskromniji hamam
ili do nastambi bezbrojne rodbine.
Vreva na dane pira, kada su uliice i sokaci preplavljeni etama pokrivenih matrona,
vatrenocrvenim oporima djece, magarcima natovarenima koarama i hranom, skupinama od
dva ili tri putujua glazbenika. Neto obinijih jutara, ulini prodava, stari trbuasti Turin,
hoda svojim stalnim putom; dok bubanj naglaava njegov prolog, vie u sav glas da
ispripovijeda nekoliko znamenitih dogaaja: neku smrt, obrezivanje, pribliavanje vjerskog
slavlja ili jednostavno neki milostinjski obrok posluen siromanima. Jedini mukarac koji
vie, dok mujezini, naizmjence, od zore do sutona, unjkaju, gotovo neujno, svoj poziv na
molitvu koji djeca odmah zaboravljaju.
Na zidiu iroke terase, djevojice pokuavaju ugledati more: dolje, djeaci se mogu
pridruiti oevima i ujacima, dolje se uzdie zabranjeno kazalite. Zaspe li pivopije na suncu
blizu rimskih kipova? Urlikanja gorljivih pristaa nogometa tresu pranjave trgove, jednoline
42

pjesme izviaa koji prolaze svrdlaju malograansko mrtvilo. Ah, zamisliti morske kupelji:
sjajne kose roaka koji se odande vraaju izmoreni, izotrenoga pogleda, i iji se kupai
kostimi napeti na icama terase zatim sue itav ostatak dana! Tragovi nekoga oblinjeg raja,
tko bi nas mogao uvesti u njega? Morski jeevi ije prazne koljke donose, kako bi nas
ismijavali, zabranjena su poslastica enskome narodu! Neko se dijete prisjea njihovog okusa;
mnogo poslije, kao djevojica, matala sam o ivahnim rijeima koje je upotrijebio taj fakin,
kao da mi zabranjeni plod nije bio samo more i njegova hrana od koje sam bila iskljuena.
Kao da je taj djeak stao matati o spolu majke i kao da je iz inata otkrio, za mene i za samoga
sebe, svoju incestuoznu nostalgiju.
Zakopana u tim postajama djetinjstva, iza ljesa koje proputaju svjetlost rasprenih ljeta, u
meni izbijaju razni uzdasi iz prolosti. Oni koje su neznanke, drugarice moje prerano umrle
majke, ispustile jedan jedini put.
Mora da sam nehotice sluala. Nehaj pripovjedaica. Svakodnevica muke, ili njezinoga
vika. Gnjev raste, nemo je nadmaena. Kipe rijei okrnjene jadikovke. Beskorisno izloene.
Mora da sam ula nehotice, ili iz nude.
U kutu terase koji je titio jasmin, malo prije sutona, bile su upaljene goleme grijalice,
poredane u nizu, i na kojima su se uskoro dimili dupkom puni kotlovi raznolikih gulaa...
ene, posvuda naokolo, ure se, sagibaju. Duge pletenice od crnoga jantara udaraju im o
bokove; ruke su im gole, jagodice rumene. U pokretu su, bodre jedna drugu, udruuju napore
bez urbe, iznemogle od tolikih gostiju koje treba nahraniti.
Dolje, u sobama prizemlja koje gledaju na dvorite, na kockastom crno-bijelom
poploenju, gura se mnotvo mukaraca zaogrnutih u vunu ili svilu, jedni debeli i trbuasti,
drugi ukoeni u asketskoj skruenosti. Ulaze u dugoj povorci, odlaui uzastopce svoje
papue na pragovima. Brujanje pozdrava, mrmljanje beskrajnih izraza dobrodolice ili
blagoslova. Kolaju posluavnici s krupicom i zainjenim mesom, izmjenjuju se vrevi
hladnoga mlijeka, vreli ajnici.
Na dnu, orkestar objavljuje prve akorde svojih lutnji. Je li to obrezivanje nekog roaka,
zaruke najmlaega ujaka, drugi pir oca koji je dugo ostao udovac?
Gore domaice uurbano rade, idu i dolaze s terase u praonicu ili u kuhinju. Njihove se
kretnje isprepliu, naredbe lete... Vreva svjetine die se u valovima; neka djevojica vrlja
ovuda, njezino oko vreba iznad ograde. Ti graani koji zakruju dvorite, koji si briu usne
prije no to se meusobno poljube u rame... Oarano tolikim ceremonijama, dijete izgubljeno
meu suknjama i dimijama roakinja nehotice uje neumjesnu jadikovku. Zaklinjaica ak
nema ni lice, toliko aka uurbano radi, toliko se ruku mijea iznad para; jedna, dvije susjede
postavljaju se ispred one koja govori, ali glas se die, anoniman:
- Do kada, o, prokletnice, taj muni ivot? Svakoga jutra, svakoga podneva i svake
veeri, moje ruke uurbano rade nad posudom za kuskus! Nou, nikakav odmor za nas
nesretnice! Moramo ih jo trpjeti, nae gospodare, i to u kakvome poloaju glas poskoi,
prizvuk se razvlai u gorki smijeh ogoljelih nogu suelice nebu!
Jadikovka, na arapskome jeziku, odvijala se u dva takta rimovane, improvizirane proze.
Iscrtkane rijei, uzaludno zauzdavane s 'psst' zastraenih drugarica. Drugarica koje se boje,
stidljive, udarca tog verbalnog bjesnila. Koja se mlada teta, koja susjeda oderane due
pobunila tim rijeima?
Koja, to nisam nikada saznala. Njezin metalni naglasak ostaje mi u uhu. Jadikovka, s
jekom rima, uvukla mi se u sjeanje: ritam, zvuk i rijei. Likovi golih ruku, ponad mesa koje
se dimi, ocrtavaju koreografiju drame koja se nazire.
Dolje stenju lutnje i gusle. Prve se uljanice pale, sagovi se rumene u lokvici svjetla koje
baca svijea koju netko donosi. Ta me jadikovka ostavila nijemu, odjednom lienu svake
budunosti. Zasigurno sam, udaljujui se do zidia terase, ponovila te posljednje rijei:
- Moramo ih jo trpjeti, nae gospodare, i to u kakvome poloaju, ogoljelih nogu suelice nebu!
Glas se priguio od gnjeva, ili od zavrne poruge. Stidljivi 'psst' nastavio se. Je li to bila
ruka roakinje koja me udaljila od skupine?... Neka druga, otkrivi da sluam iskrenost koju
trese vikanje ili trzanje besramne slike neka je druga prigovorila; sjeam se da su se tada sve
43

okrenule prema meni zauene kao po dogovoru:

- Udaljite dakle siroe bez majke! Bog e vam biti zahvalan!...
Nita nisam razumjela, slika se razvila u neku pocrnjelu prazninu, ali taj jednoglasni strah
izazvao je uzbunu u meni.
Dolje se nastavilo slavlje mukaraca. Smjetena na zidiu, ak vie nisam eljela
promatrati obzor grada dolje, stranoga grada; vie nisam mogla zavidjeti roaku koji je doao
kako bi zadivio svojim prslukom od ljokica taj mi posljednji detalj potvruje da je bila rije
o obrezivanju: sav taj mete i ta navala zbog rezanja jednog prepucija u djeaia od sedamosam godina!...
Dugo, barem jedno ili dva desetljea, zaboravila sam na gorinu jadikovke, na razvueni
poskok nepoznatoga glasa usred prastare sveanosti. Htjela sam ubiti tvrdokorno prokletstvo
u sebi. Verbalna nemo oito me natjerala da se povuem pred suhoparnom mrnjom...
Meutim, jasmin ustraje u svojemu krhkom cvjetanju, skupina mladih sagnutih ena
ispreplie se jo na tapiserijama mojega sjeanja.
Danas, kako bih spasila neku prilenicu, zamiljam se ispod kreveta; kao buditeljica i
usamljenica, rasprostirem neko izreenu sliku. Sliku ena 'ogoljelih nogu' njih koje oni
smatraju ljubavnicama nou i koje pretvaraju u robinje tek to izie sunce... Hoe li pria
sultanije zora spasiti ijednu od tih ugnjetavanih ena? Rijei pripovjedaice bez lica,
uurene uz vatre neke terase iz djetinjstva, te rijei jure poput uporne tualjke, poput
tarantule u polutami. A siroe majke ih uva, tetovae rane, kako bi ih jednolino otpjevala na
jastuku nemogue njenosti...

Poljubac
Na brdima izgorjelih maslina, mastika meu kojima su posijani cvjetovi agave, na
breuljcima pocrnjelima od poara za vrijeme pasjih vruina, dolje s onu stranu usnuloga
grada, u obitelji propaloga plemstva, gorde strogosti, flauta ne prestaje oplakivati; pastirova
jadikovka unjka; ritam izgubljenog tamburina proganja umu. Tada se djevojica prisjea, i
pojavljuju se putujue plesaice.
Odakle dolaze, nijedna matrona to nee rei; biraju boravite blizu te erge, na jedan ili na
osam dana, nijedan mukarac to ne moe predvidjeti; pojavljuju se u skupinama od tri, od
etiri, tono u dovoljnome broju za none seanse plesa u transu, s onu stranu suhonjave
saharske rijeke, iza trske i oleandara, a poklonici koji su, poput uvara azilne damije, ostali u
dvoritima domainstava, sputaju lakome poglede.
ak se ne zna ni gdje obitavaju, jer ne spavaju. itave noi pleu, vrpolje se, grevito
uvru svoje oble bokove, nepominih ramena, ravnoga vrata, poput bajadera neke uskrsnule
raskoi. Sjajne zjenice seljaka slijepljenih u krug ne rastaju se ni od trbuha plesaica ni od
njihove kose koja zmijoliko vijuga. Ne spavaju ak ni danju; nestaju sa suncem, te Ciganke
kojih lutanja?
Djevojica se prisjea planina gdje se pojavljuju boginje.
Poslije, mnogo poslije, ja sam ih pronala ukoene od utnje, kada sam ih susrela u
hamamu i kada sam znala da su stalne stanovnice oblinje javne kue, koja granii s vojnim
logorom. One ili njihove sestre zavravajui svoju pustolovinu u tim skuenim gradovima
primorja. Njihove oi izduene khlom, dok njihov upadljiv zlatni nakit prska njihovu
golotinju mokru od pare, ostaju tako okiene do dvorane s mlakom vodom, usprkos
iznoenim tunikama i crtama lica oteanima "od razuzdanosti i alkohola", kako ih optuuju
graanke koje od njih sklanjaju svoju djeurliju.
Ve u predvorju turske kupelji prepoznala sam te nagrene rtve. Idui stopama tih
prognanica ija se vulgarnost nadimala oholou, ponovno sam ula beduinsko skandiranje;
ula sam kako se vraa iza breuljaka, i to unato graji prenapuene kupelji. Za mene su
44

se one odmah preobrazile u poganske princeze.

Tijekom ljeta kada je obiteljska eta naputala gradsku nastambu kako bi posjetila seoska
svetita predaka, kao djevojica, prvi sam put opazila plesaice. Prepoznala sam ih. Izgubljeni
san, ponovno upaljena zvijezda koja nastavlja svoju putanju na nebu boje tinte.
Je li moja majka bila jo iva, to ne bih znala rei. Svake smo se godine vraali u
planinsko utoite majine obitelji. Kako je otac ivio kao bigam (bio je ubijen tono prije
smrti starije keri), otkrila sam jednu majinu maehu koja je jo bila mlada, vedroga i
njenoga lica, kao i brojne tete jedva starije od mene. Ta pjeaenja iz djetinjstva pratio je
neki zadah razuzdanosti.
Majka je umrla od tuberkuloze. Zatim su putovanja do azilne damije postala hodoaa.
Otac, ozbiljnoga dranja, pratio je etu graanki: napunili smo dvije koije unajmljene u
gradu, dok si je baka koja je ila u posjet suparnici s kojom se pomirila za vrijeme svoje
obudovjelosti dala dovesti konja, kada smo stigli do kraja 'rimske ceste'. Svi smo nastavili
pjeice, osim bake, koja je jahala ispred nas, uspravljena trupa, jo ponositijega vladanja,
jedan se od ratara ponudio da s bonih strana dri uzde. Tako smo se opet uspinjali do azilne
damije, kamo smo stigli prije pasje vruine.
Sjeam se tih godinjih karavana koje su se organizirale otprilike do moje desete godine.
Reklo bi se da se ista povorka beskrajno nie u mojemu sjeanju. Od svojeg oca, ispred sebe,
vidim tek visoki fes koji odskae meu kapama gortaka i irokim i kratkim bijelim alovima
seljana. Posljednje je godine odluio kupiti Citroen, kako bi nam osigurao ugodniji put, ali
moje sjeanje otada istiskuje te posjete; flauta je prestala okupljati beduinske plesaice.
Stigli smo do roaka seljana. Sobe obojene kreem, koje gledaju na vonjake gdje su bile
velike staje koje su meni postale kraljevstva. inilo mi se da se tamonje ene vie smiju, kao
da nikada nisu izile iz djetinjstva, osim da postanu pretjerano stare i autoritativne. Bila sam
ganuta njihovim grubim nemarom kao i mirisima mjesta; u nepoploenome dvoritu,
zatiena granama vinove loze, pustila sam da me obavije usamljena no.
Morala sam pobjei, jedne veeri, na zvuk trske koja je dahtala. Nisam znala kako, nala
sam se s one strane ivice od ipka i mandarina tekih grana. Uuljala sam se meu skupine
neznanaca, veinom uurenih u polusjeni. Odjednom sam otkrila treperava i pokretna tijela,
arene svilene rupce triju almeja. Zaboravila sam se oarana tom plesnom predstavom. Netko
me silovito povukao kako bi me odveo k mojem ocu. U nekom asnijem krugu ovaj je
nedaleko razgovarao s nekoliko velikaa. Jednom smirenom kretnjom ruke, natjerao me da
ekam pored njega, kad odjednom...
Neki starac, upave brade, iskriavih oiju, prosvijetljena dranja poput nekog prosjaka s
cesta, rascijepio je krug i suprotstavio mi se. Tihim glasom izgovorio je nekoliko rijei mojem
ocu, koji se jedva nasmijeio. Kao da je dao preutno doputenje. Neznanac se odjednom
sagnuo ispred mene i, gotovo me nasilno uhvatio za ruke:
- Dopusti da ih poljubim, izjavio je posve glasno u kolektivnoj tiini. O, malena, ti nosi
baraku predaka!
Dugo me promatrao kao da je opazio moju smetenost, ustima mi je dotaknuo ruke,
zatoenice njegovih aka. Oslobodio ih je, u mahu je ustao, dao petama vjetra u nekom
mladenakom zanosu i nestao u noi velikom gestom.
Otac me lagano privukao na koljeno kako bi me smirio. Nastavio je razgovor kao da se
nita nije dogodilo. Malo poslije, zapanjene ene oko mene prepriavale su incident; jedna mi
je estoko prigovorila da sam zabludjela meu mukarce "u svojim godinama". Imala sam
est godina, moda sedam.
Otkrila sam da, u tome seoskom svijetu, barem kod onih koji su se smatrali njegovom
elitom, zabrana pogaa svaku djevojicu tih godina. U naemu gradu, neko nastanjenom
andaluzijskim izbjeglicama iz 16. stoljea, dakako, spolno zrele djevojke bile su zatvarane u
harem, ali s jedanaest, dvanaest godina, katkad trinaest. Neizmjernoga li napretka!...
Za tog neznanca koji me pozdravio poput nosaice blagoslova, bila sam ponajprije
nasljednica majinoga rodoslovlja. Sukladno tomu bila sam potomkinja sveca tih breuljaka,
45

nekoga sufije koji je doao s Dalekog Istoka do tih neko ozelenjelih planina. Otiavi s kraja
pustinje i oceana, taj je putnik odabrao za boravite te dolce, uzimajui brojne ene, primajui
skromna tovanja i darove prije nego to je poaen umro. Predao je svoje moi drugome
svecu, vjerojatno unuku, neki su govorili neaku: kao u sluaju Proroka, Alah mu, ini se
namjerno, nije podario mukoga nasljednika.
U nekome lugu maslina, dva svetita, Staroga sveca i Mladoga, uzdizala su se jedno
pokraj drugoga. Tijekom etiri ili pet stoljea, nasljednici ovaj put nedvojbeno s oca na sina
napravili su trgovinu od te sree. ivjeli su od nje. Sve su se vie osjeali kao posrednici.
Sve do moje majke.
Odjednom se dogodio lom, barem u oima onoga starca. Otud arolija tog poljupca. Kao
da je taj mukarac prvi potvrdio pred svjedocima i nedaleko od razuzdanih transa da sam
mogla postati sveenica. Prvi je put bilo na enama da ouvaju nasljee rijei i povoljnih
predznaka... Tek to se pojavio, najavljiva je ieznuo. Upravo zbog toga, nitko nije
raspravljao o legitimnosti tog dubokog tovanja; u prepunim sobama, ene su hinile da se srde
zbog injenice da sam se ja, kao nesvjesna graanka, nala u mukome drutvu, jedne veeri
kada su slubeno nastupale hetere!
Okitila sam se tim gorljivim poljupcem, ne zaboravljajui oev blagi osmijeh koji je
odobrio prisegu vjernosti.
Poslije sam, kao mlada djevojka, u karikaturalnoj uurbanosti muslimanskog
'modernizma', dotjerala do toga da ocrnjujem seljako praznovjerje. Jer ono je nalagalo da
preuzmem sluajni blagoslov mumificiranih predaka, iako je moje izloeno tijelo svojom
pokretnou moglo samo opovrgnuti prokletstvo koje je slamalo svaku enu oko mene...
Danas si kaem, o, dugo nakon to sam prola tunel neizbjenih muanja, da su jedino
moje ruke, koje je dotaknuo nepoznati prosjak, ostale ouvane. Povezane nekom nejasnom
sponom, spiralom prolosti.

Izopenica
U uliici kue iz djetinjstva, obitelji iz nastambi stisnutih jedna uz drugu meusobno su se
pijunirale. Osobito otkad su neke, to je bio ustupak francuskoj modi, dale probiti prozore u
prizemlju. Posebno Lla Hadja, udovica bez djece koja je bila proglaena stranom.
Gospoa je bila bogata. Govorilo se da si je priutila hodoae u Meku barem dva ili tri
puta. Vratila se odande prekrivena zlatom, dijademama, laniima oko vrata, remenima od
cekina koje je nosila od jutra, dok se epirila pred odkrinutim alaporkama. Zaslon iza kojega
je vrebala svakoga trenutka svakoga dana: etai, posjetitelji, lutalice znali su da je ondje, uli
su njezin kaalj, u sate podnevnoga poinka, kao i u one veernje svjeine.
Dok su se jutra razvlaila urba mukaraca koji su izlazili, zastajanja djece koja su se
igrala ili sanjarila, potajna trkaranja pokrivenih slukinja Lla Hadja nije samo straarila;
nevidljiva, ona je vladala predstavom vanjskoga svijeta.
Pokraj djeteta koje se izgubilo i plakalo naputeno na ploniku, na spretnost djevojica
koje su na glavi donosile pladnjeve s kolaima, crnim kruhom i brioima od cimeta, njezin je
glas odjekivao blizu, tako blizu... Kao da vie nije postojao zid, kao da je ipak zatvoreni
prozor bio neki izboeni dio ili kraljevski balkon. Gospoa je krepko, mirno drala prodiku;
znalo se da ondje sjedi uspravna, namirisana, uznositi idol iji se govor prosipao, iji se zov
protezao.
Neki su ak govorili, ali potiho, da je ona, u svojoj mladosti, sudjelovala u bogzna kakvim
pijankama s velikaima koji su ve odavno mrtvi, tako da su njezina ohola strogost te
nadziranje s neumornom revnou bili tek pokajanje, potmula zabrinutost za vlastito spasenje,
koje tri ili etiri desetljea nisu mnogo ublaila! Neki su ak govorili, ali potiho...
Njezino oko, od zore do zalaza sunca, bdjelo je na toj meni poznatoj ulici: upiralo je u sve
njih, bjegunice, maski rane osloboenice, odbjegle na jedan sat ili na jedan dan, one napola
46

sputane.
Od toga nadziranja bile su zatiene jedino one koje, zbog visokog poloaja oca, brata ili
supruga, nisu nikada izlazile gospodar, koji je u svoju nastambu smjestio privatni harem,
izvlaio je otada gordost iz potpune nevidljivosti ena. Da vas Lla Hadja vie ne vidi, to se
priinjalo kao naj rjea otmjenost! Njezina ulagivanja, igre rijei, poslovice, rimovane
usporedbe, sve u svemu njezina rije sabrana kao rije kakvoga proroanstva raznosila se po
javnim kupeljima, po grobljima, po trnicama gdje su prodavaice jaja i peradi, pristigle sa
sela, ispitivale slukinje o toj stvari.
A taj otrov jedne jedine Lla Hadje, koju su neki zvali Jalova usredotoio se na jednu
povlatenu rtvu koju glasina vie nije odvajala od blebetue na mladu enu koju sam
susrela tek poslije, no kojoj je potajno nadjenut nadimak Izopenica. Naziv koji je naizgled
pokrivao i sam veo neznanke.
Otkrila sam tu enu u glavnome gradu: imala sam dvadeset godina, doimala se kao da joj
je pedeset, lica izgubljenoga u prozirnim dijelovima bijele organze koji su joj isticali riu put
Berberke, i udubili njezine zelene i uske oi, jedva okruene uobiajenim khlom. Njezino
dranje djelovalo je pomalo ukoenim; neka dobrovoljna strogost zatvarala joj je pogled.
Gotovo neprimjetno treptanje vjea, stezanje nosnica pomalo dugog i tankog nosa; te sam
pojedinosti urno zapamtila, u njima sam vidjela kako se pojavljuje istinska dobrota, tajna
plemenitost bia: u nekome manjku srameljivosti, ispod previe vidljivoga sjaja puti. Da, ja
sam toga dana promatrala Izopenicu svojega grada, najmanje petnaest godina nakon njezina
odlaska.
U istoj ulici, i unato pasjoj vruini, budno oko Lla Hadje nastavilo je pratiti prelaenje
danguba, trgovca koji se u odreeno vrijeme uputio prema svojoj daari, djeaia koji se
vraao iz medrese, a prije svega, prije svega, pokrivenih utvara koje su se zadravale. One
koje su si, kao djevojice blizu puberteta, poele zamatati glavu i ramena presavinutim
polusuknom, one koje su, s navrenih dvanaest godina, pustile da ih proguta konana sjena,
osim kada bi ile u tjednu kupelj njihovo nespretno okuavanje u umijeu stavljanja i
izbjegavanja vela sve te rtve prve etape zatvaranja uzbudile bi matroninu panju koja se
epirila, hladnokrvna, iza prozorskih kapaka.
Lla Hadja je po obiaju paljivo nadgledala druge pojave dana: berberska tunika koja nije
bila u skladu s bijelim obrisima, priprosti veo lanih graanki. Opazila je viemanje bezbrinu
vjetinu neke prolaznice dok je podizala tkaninu nazad na bok, savijanje prstiju kradomice
uoenih na prsima ili ispod brade, lica napola prikrivenoga od kojega se vide samo oi
sputenih vjea, obrve u savrenom luku, polovina ogoljeloga ela, korijen kose koji nestaje
pod satenom fesa.
Nita ona nije preputala sluaju: bilo opadanje haljine od svile ili od vune, ona bi
identificirala prolaznicu. Prepoznala je papuu neka zrela gospoa prilino kvalitetna
natikaa neka profinjena graanka bogomoljkina papua ili, rijetko, laka cipela
pozapadnjaene namigue... Lla Hadja bi taj as dala ime obiteljski patronim, katkad
osobno ime (druga, etvrta od snaha ili teta u toj kunoj hijerarhiji) sve dok obris, kao da je
lien identiteta, i to zbog vela koji ga navodno prikriva, ne bi napustio ulicu koju je zamraila
blizina noi.
Izopenica: susrela sam je u glavnome gradu, u sobi za posjete zatvora Barberousse. ak i
na tim novim mjestima gdje su se gurale sestrine, roakinje, posjetiteljice koje su se brinule
za namirnice i za poruke, ak i ovdje, u tim burnim prilikama, ene su se okupljale prema selu
svojega podrijetla. Dok sam, meu odlascima i dolascima rodbine, ekala red, netko mi ju je
pokazao, uurenu na kamenu praga, lica zagrnutog tankim velom, pognutoga trupa pod
bremenom beskonanog strpljenja, s onu stranu ljupkosti ili nade. Nalikovala je nekoj svetici
s perzijske minijature, ta posjetiteljica zatvora koja je mogla biti anonimna, no za koju mi
kau da je prognanica iz moje ulice djetinjstva. Neobino neutralna pojava, istovremeno
mistik i odbaenica.
Kako je, petnaest godina prije, morala napustiti oinsku kuu i grad, na neki nain
47

otjerana od mlaega brata, obnovila sam tu priu oslanjajui se na aluzije, rijei dosluha,
mrvice ratrkanih i aputanih ispovijesti, ali nikada putem pria iz prve ruke, a kamoli
izvjetaja onih koji su sudjelovali u toj odavno zakopanoj drami. Kao da je ta ena, koju sam
pronala ispod zatvorskog trijema, dok joj je aura blagosti obasjavala crte lica, u nekoj vrsti
djetinje starosti, istroenost vremena gotovo neprimjetna na njezinu licu, kao da je ta tako
poznata neznanka, kad se napokon pojavila preda mnom, oivila jedinu ljubavnu priu koja
me oaravala u djetinjstvu! "Evo napokon junakinje", prozborio je u meni neki rastuen glas.
Junakinja starija od svakoga zapleta, iji rasplet prethodi samome roenju prie, svake prie!
Evo dakle izopenice zbog ljubavi!
Kratke injenice. ak ni umovi valova. Poetak uzbuenja koje je oko blebetue iza
alaporki preuvelialo, umnogostruilo, a glasina se brzo proirila, prebrzo...
Neki mladi, od otprilike dvadeset i pet godina, ponovno se pojavljuje u svojemu gradu i
u svojoj ulici, on koji je ve deset godina bio zaboravljen; otiavi kao siromani iseljenik,
vraa se s uteevinom. Ponovno kupuje nepodijeljenu kuu za nezatienu majku; ujaci s
oeve strane, bratii, koji su se nadali da e ga razbatiniti, zbog toga su uvrijeeni. Mladia,
na ljetnome boravku, nije briga. Ve u zoru odlazi u luku; ne drui se ni s kim, ne poznaje
vie nita od propaloga grada, osim mora. Svakodnevne kupelji nakon kojih se uspinje nazad
malo nakon podneva: crne kovre koje blistaju na mladenakom elu, lica pocrnjeloga od
sunca, kupai kostim u ruci, vukui noge u sandalama.
Prolazi ispred Lla Hadjina prozora. No, premda joj je susjed, i ne pozdravlja je; ni
najjednostavnijim, konvencionalnim izrazom potovanja. Prolazi ukoen i rastresen, izmoren
od zdravoga napora kupelji, a sjaj njegove ljepote ostavlja zatomljeni trag tiine. Gospoa
uti; njezino oko trai.
To je trajalo mjesec dana, moda dulje. Tono nasuprot, na ploniku preko puta, neka
nastamba, takoer s prozorom u prizemlju. Tu stanuje jedna mlada ena, udana od svoje
esnaeste godine za nekog ostarjelog i bolesnog supruga. Na prvome katu koji nastanjuje
njezin brat odvijaju se sveanosti, brojna okupljanja, svakom zgodom enske veeri, koje
zabavlja orkestar glazbenica. Brat se bogato oenio; nova nevjesta namee svoju rodbinu tato
i buno. Suprug je zaljubljen; njegov dio kue ini mu se ponekad malenim; njegova sestra,
udana za tog invalida koji je izgubio posao, zadovoljna je, dolje, sa svojim dijelom
nasljedstva.
Ona ivi ondje bez djece, bez budunosti. Ima dvadeset i jednu godinu, ili dvadeset i
dvije; est godina nakon svadbe vratila se, kao prolaznica, na to mjesto gdje prodire sjena.
Kau da je briljiva njegovateljica bolesnika. Pripovjedaice, koji znaju da je brat prije toga
nametnuo to vjenanje, hvale njezinu predanost.
- to drugo moe uiniti? zakljuuju one. Tko je, ako ne brat, gospodar enine
sudbine kad joj se brak pokae neplodnim?
I one je blagoslove, poslije stanke.
Tada se dogodi, ili umalo dogodi, neto neoekivano. Kojega dana, rtvovana sestra,
omalovaena supruga, poinje pijunirati kroz sputene alaporke? Kada je opazila povratak
mladoga susjeda koji se vraa s plae, njega koga je trebala prepoznati? Nisu li gotovo istih
godina? Njihove su obitelji bile tako bliske! Kada je iznova proivjela odjednom uskrsnule
igre iz djetinjstva, one u kojima je sudjelovala, one u kojima je on sudjelovao, ista stvar...
Ona je imala dvanaest, trinaest godina; vie nije prelazila kuni prag; kao izrazi njezine
bezbrinosti ostali su joj jo samo kratki napadaji smijeha, polujecaji... Sada se prisjea da se
mladi usudio otii u dvorite, zbog neke rasprave s bratom, neke narudbe ili poruke. Kao
djeca, igrali su se na istim terasama i, za vrijeme sanjarskih podnevnih poinaka, u istim
mranim skrovitima do kojih vodi tako duga ulica. Neki se sjeaju, sjetit e se dana kada su
bili iznenaeni u malome crkvenom vrtu ukratko, vrtu damije preruene u crkvu.
uvar, neki oprezni Malteanin, vukao je djecu za ui pred ravnateljem kole: ueniki
bjegovi, osobito oni arapskih uenika, ne mogu zavriti u malome crkvenom vrtu! Netko
danas oivljava prizor.
Je li to bio razlog zato su povukli djevojicu iz francuske kole? Odjednom poslana kui,
pomagala je majci koja je slabila od tuberkuloze; brat ju je malo poslije oenio za nekog
48

zrelog mukarca. Pola je stanovati u neki susjedni zaselak, ali uslijed mueve bolesti
(zacijelo nesrea na poslu) vratila se ovamo kao supruga bez sredstava; skupila se u tom
prizemlju.
Neto neoekivano... ili neto preoekivano! Mladi susjed, utljiv i ozbiljan, odsada
prolazi drugim plonikom. Nitko ga ne vidi kako zastaje, jo manje kako kuca i ulazi u kuu
koja mu je neko bila otvorena. Jedina znamenita pojedinost, promijenio je stranu plonika
kada se vraao iz kupelji. Lla Hadjino oko eka. Zamilja da hod mladog kupaa usporava.
Lla Hadja je na oprezu, tono u minuti kada mladi prolazi ispred drugoga prozora. Nita.
A ipak, 'to' se dogodi: jednom ili vie puta, ne mogu se prisjetiti. Lla Hadja tvrdi da je
ena, "opsjednuta demonom", "zavodnica", ta koja apue prva.
Zamislite Sotonu. Evu. Suprugu koja se okree u mraku bolesnikove kue. Promatrajui
svakoga jutra povratak onoga ije vlano tijelo donosi mirise, vruine slobode. Njegov
pravilni korak vraa jueranje dane, kratke napadaje smijeha u predvorjima, ili na klupi u
malome crkvenom vrtu. Svakoga dana. Jednoga jutra, ona se zaboravlja spava li, sanja li
ona poputa, doziva posve tiho.
Njegovo ime. Njegovo vlastito ime. Tuan zvuk, tako blag. On uje. Ne zastaje. Kae si
da starica, s druge strane, uje. Oko promatra.
Mlada ena nastavlja poziv. Tie. Tjeskobnije. Dirljivije od neugasivoga plaa. Sutradan
ili dan poslije, alaporke, dotad zatvorene, malo se otvaraju tankom snopu danje svjetlosti,
kojoj nadi? Mukarac, vukui sandale pri povratku s kupelji, s kapajuim kupaim kostimom
u ruci, s crnim kovrama na mokrome elu, pocrnjele koe, mladi zastaje na minutu. Kao da
je udario o kamen. Napola se saginje da promotri tlo, da si pregleda moda ozlijeeno stopalo.
Oko je vidjelo, Lla Hadja je shvatila. Iste veeri, glasina se hrani. Postaje to duga pria,
prvi in zapleta. Lla Hadja je, kau, shvatila:
- Otkad ga je dozvala, ja sam straarila, ja sam znala! Od tih djevojaka koje su tako male
poslane u francusku kolu, svata se moe oekivati! Vrag bjesni, zlo kuca na vrata. Ja sam
znala, predvidjela sam, ekala sam. Uvjeravam vas: ona je uspjela ubaciti pismo ljubavniku!
Zavodnica, jalova! Jadan, jadan suprug koga je sudbina prikovala za krevet i ija ena nema
ak ni milosti!
Jure zli jezici: od slukinja, prodavaica peradi na trnici, prodavaica riba u dvoritima,
polugraanki, do posve zatvorenih graanki. Glasina leti s terase na terasu. San ljubavnice
ini se da prkosi njihovoj ukoenosti.
Nekoliko dana poslije, brata je obavijestila jedna od sestrini ili roakinja njegove
supruge. 'Tvoja sestra', ta spletkarica koja zauzima tolike sobe dolje, zbog ije se nazonosti i
prividne ednosti ne moemo predati sveanostima u kui!
Brat, umjesto supruga, misli da je osramoen. Predsjeda na obiteljskome sastanku: ujak
po braku, slubenik u dolini, urno je doveden s izgubljenog poloaja; teta s oeve strane,
osiromaena i bojaljiva, takoer je pozvana.
Brat e biti razuman. Nee pogorati zlo. On samo eli da sestra napusti grad. Njezin e
odlazak uguiti nered koji je stvorila 'afera'. Ne dolikuje da nesretni suprug sazna. Brat sudac
kupit e dio kue; kao zatitnik, pobrinut e se da smjesti svoju sestru drugamo, zato ne u
glavnome gradu. Izlika e biti prijeka briga koju mora pruati bolesniku. Imat e pristojan
krov nad glavom. Postat e vezilja za mozabitske trgovce.
Jednoga jutra ona bjei: grenica, izopenica. Mladi susjed malo poslije prekida svoj
boravak i vraa se u tuinu. Nikad se vie nee vratiti da "sije smutnju", tako prorie Lla
Hadja.
Je li se nakon tog odlaska mlada ena u pratnji bolesnoga mua osjeala krivom? Dati
poticaj glasini, ne znai li to ve pogrijeiti? Tko e pitati zato je dozvala prijatelja? Tijekom
godina, u pustinji svojega razorenog ivota, svoje bijede smjetene pod bratovim petama,
svake zore ili na svakoj molitvi budui da je, evo, odsada pobona, pitat e se: zato?...
Zato je ekala prilaenje mladia iza prozora, to to je pritisnula svoje slabine uza zid,
to se nadala koraku koji oklijeva, obrisu koji bi otvorio vrata i koji bi se uuljao, zato je
itave noi sanjala o zagrljaju uz okvir vrata, u mranome predvorju, zato se, sve te dane
49

izgubljenoga ljeta, kada je dolo podne, pripijala uza alaporke, zato je udila...
Iznenada, brat i njegov sud. Pred dva svjedoka ona, ukoena ali nikako posramljena,
utljiva jer odjednom slua, napokon slua talasanje udnje koja je epava... Blizu, u
susjednoj sobi, mu kalje, zove je nekoliko puta da mu doda pljuvanicu.
- Ti si dala povod zlim jezicima poeo je brat. Tvoje mjesto vie nije ovdje, pod
krovom moje ene, mojih odraslih keri koje ne bi trebale zbog toga biti okaljane. Presretnog
li mukarca koji, bolestan, nita o tome nee saznati! Kamo bi otila protjerana? Mu ti titi
ast. Slui ga poput slukinje, ondje gdje e odabrati da stanuje!
- Ii u u glavni grad. Vezilje iz naega grada ondje uvijek nau posao kod onih koji
prodaju svadbene ukrase!
- Sve e biti pravedno izvedeno! odlui on, dok svjedoci sporazumno odobravaju, dok
sveano prihvaaju, uvjeravaju brata u svoje potovanje, u divljenje njegovoj pravednosti,
njegovoj...
Godinama poslije, pria je oivljena u eleginim fragmentima: to to je uinio brat, to to
je rekla Lla Hadja. Nita se nije znalo o onoj koja se, jednoga ljetnog jutra, ukr cala na
autobus prema zapadu.
Ali ja sam je prepoznala u tome zatvorskom predsoblju. Ona je postala posjetiteljica
osuenika, u to vrijeme kada su tamnice bile tako krcate: dolazila je onamo iz samilosti ili iz
pokajanja. Kad joj je umro mu, radila je kako bi kupila hranu, slatkie kojima je punila
koare. Ona je kod uslunih tamniara prolazila kao teta sina neke susjede ili sluajne
prijateljice. Ila je posjetiti osuenike, inila je to, rekla je, "za utjehu i za dobro vjernih
drugova".

Brana no na slamnjai
Odlazimo u susjednu nastambu zajahavi zidi, skaui priljubljenih nogu na susjednu
terasu. Prva od keri te obitelji udala se 'na francuski nain': haljina od bijeloga satena koja ju
je kitila na jutro vjenanja, dvije djevojice u bijelome tilu kao djeverue s kiticom naraninih
cvjetova u ruci a bjelina je postala simbol ne djevianstva, ve prijelaza u zapadni svijet,
dan nakon braka konzumiranog poput otmice, grubo poput silovanja.
One su tada pozirale nevjesta okruena dvjema tako nalickanim djevojicama pred
fotografom, jedinim mukarcem koji se smio uvui u mnotvo goa. One svileni velovi
presavinuti i zaboravljeni na ulazu odjevene u dekoltirane haljine gotovo parike otmjenosti,
nale su se kako sudjeluju u novome ceremonijalu. Komentari ukljuujui one upuene
kamermanu koji se osjeao razdragano prepriavali su se tjedan dana, ili vie.
Ta nevjesta bila je 'dana' nekome bratiu, tako da se, zahvaljujui naprednom razvoju
obiaja, druga od mladih djevojaka mogla za sebe nadati onome to je nazivala 'brak iz
ljubavi'. Imala je romantinu duu, druga. Od dvanaeste godine, kada su je povukli iz kole
da bude zatvorena do vjenanja, lakomo je itala podliske svih ilustriranih modnih asopisa
na koje je bila pretplaena. ak je uspjela nabaviti nekoliko Coletteinih romana seriju o
Claudine, te Dragi. Izgubivi glas, vie nije sanjala; prije je odlutala...
U svakome sluaju, kao vezilja, krojaica, pletilja ipaka, njezin je ugled meu
matronama bio velianstven. Govorile su o njezinoj ljepoti, umiljatoj naravi (rumenila se na
najneznatniju izgovorenu rije, nije uspjela ak ni povisiti svoj tanki glasi na brojnim
okupljanjima), a nadasve o njezinome mirazu. Nadasve o mirazu!
U sebi je objedinio dvije tradicije: onu gradsku, koja je eljela biti andaluzijska, i onu o
europskome snu koju su opisivali francuski asopisi. Prema prvoj, nevjesta je trebala doi u
novu kuu; osim s dvadesetak zlatno vezenih haljinatunika raznolikih boja, sa svime to bi
ukraavalo branu sobu: raznim madracima od zlatnoute vune oprane u okolnim potocima,
proiene pa preane rukama neumornih slukinja, prekrivaima za krevet, posteljinom s
rupicama, jastucima ukraenima ljokicama, zastorima na postelji i onima na staklenim
vratima; i, naposljetku, runo izvezenim kovegom s toaletnim priborom za tjednu kupelj.
Ali, ba kao Europljanka, pripremila si je obilje rublja, bluze od upljikave svile (po tuniskoj,
50

alirskoj i fekoj modi), kratke suknje, pletene pulovere. tovie, druga je, kao njezina starija
sestra, htjela bijelu haljinu za veliki dan koju bi ipak odjenula nakon kompleta od kadife
zagasito crvene boje, dimija i skladnoga prsluka, s remenima obloenima cekinima i
natikaama zasutima cvjetiima od zlata. Nije se zadovoljila time da pismom narui tu
besprijekornu haljinu kako bi je malo dotjerala. Ne, sama ju je krojila, jedino ju je ona vezla:
posljednje godine provela je dio noi svojim tankim prstima izraujui taj 'miraz princeze'.
A svaka je graanka snatrila: kako se usuditi traiti ruku te djevice, najljepe,
najumiljatije, najsposobnije, za ovoga ili onoga sina? Zapravo, sve su se gospoe bojale brit
ke oholosti majke. U toj obitelji, bilo je to poznato, budui da su se sinovi rodili zadnji, gorda
volja majke na kraju je nadmaila ljupkost utljivog oca.
Sve je, dakle, bilo spremno za novu svadbu, osim prosca. Majka je bila na sedmoj, osmoj
pronji, kad se odjednom saznalo da je posao sklopljen. Druga je bila 'dana'. Kome? Ve su se
pojavili dvosmisleni osmijesi, ak ne ni nekom sinu iz grada, ili glavnoga grada! Da, neki je
'stranac' bio prihvaen: pravi uenjak, doista, po tome to se govorilo, profesor, nije se znalo
ega, neke su govorile njemakoga, druge su tvrdile matematike, koju je navodno studirao do
jako visokog stupnja u Njemakoj!
To nije ni u emu ublailo nedostatke: mukarac nije bio podrijetlom iz grada, ak ni iz
nekoga drugog grada; sasvim jednostavno doao je iz oblinjeg sela. U maurskoj kupelji,
dvije su se majke sloile izmjenjujui laskanja. Dodali su ak da su nalikovale jedna drugoj,
"po svojim manama", precizirala je neka susjeda otrim tonom. No to, prilika se pokazala
ozbiljnom, mladoenja je donio jamstvo nekoga vieg slubenika! Mlada je djevojka
naposljetku imala sree, taj izuzetni miraz bio je na neki nain proroki; proricao je itav
ivot putovanja. I neka je milostivi Alah uva!
Prvo razoaranje za sestre od najstarije ve udane do etvrte, djevojice koja nas je
posjeivala zajahavi zidi bilo je otkrie jednog obiaja koji se smatrao zastarjelim: u selu
odakle je podrijetlom bio zarunik, vjenanje se trebalo vriti prema nekom obredniku
siromatva koji je sveti zatitnik toga kraja ozakonio stoljeima prije. Govorilo se da se
vjena "pod okriljem Sidi Maamara"...
Ta sveta osoba neko je propovijedala protiv razmetljive raskoi graana ovih starih,
negda bogatih gradova. Zato se pobrinuo, u najmanjim pojedinostima, za sveani obred
svadbe. Njegovi su vjernici prihvatili pravila: bio je to i njihov pristup, ali tada su ga stroe
nametnuli svojemu mukom potomstvu. Kada se jedan od potomaka htio iskljuiti iz 'lanca',
djeca, proizala iz braka, ustanovilo bi se, raala su se neminovno slabunjava ili sklona ludilu,
osim ako se ne bi pokazali propalicama ili huljama. Tako se oitovalo prokletstvo sveca,
budnoga stoljeima, sve do naih dana "kada lete avioni, kada radio govori posve sam",
komentirala je jedna od pobonih ena.
Zarunikova se majka izjasnila. Nije mogla uiniti prijestup: lanac predaje prelazio je u
njih s oca na sina, ona sama patila je od te svadbe "gotovo tune, dostojne siroeta", dodala
je... Hvala Bogu, njezine keri i sin jedinac postali su joj milina za srce, svjetlost njezine
zrelosti, svjetionik za njezine stare dane! Tako bi bilo za buduu nevjestu: patila bi jednu
jedinu no prvu od poniznosti strogoga obreda; zauzvrat bi imala blagoslovljenu djecu,
budui da bi bila zaeta 'pod okriljem' sveca. Trebalo je zasluiti tu sreu za supruga kakav je
njezin sin!
Sinula nam je pomisao, nama koji smo sluali priu ljubimice, da su ti ljudi seljakoga
podrijetla uistinu udni! Primitivci koji su se, prerueni u graane, preputah arobnim
obiajima, barbarskim trapljenjima.
Dakako, u nas, sveci su bili prisutni kroz viestruka zazivanja koja im je, na svako
izmotavanje u razgovoru, upu ivala svaka matrona. Uspomena na njih, svakom zgodom,
ovjenala bi govor, ali ta se tijesna veza doimala, ba zbog te zloupotrebe, poput retorike
figure, jednostavne stilske odredbe. A to se tie ureivanja nae svakodnevnice, nae
enske raskoi, naih sveanih obreda! Ne. U nas su mukarci bili pismeni, kako u arapskome,
tako i u francuskome! Nai sinovi nisu ili u tuinu tragati za diplomama, ali emu se time
diiti ako su ene, za to vrijeme, strepile poput neukih seljanki? Jednako su se tako mogli
51

predstavljati kao felasi i "ne druiti se s viima od sebe": jedna od naih teta izgovorila je taj
nepobitni zakljuak, jedva primjetno pokazavi u smjeru susjeda.
- Jadna dodala je prisjeajui se mlade djevojke bojim se da ne daju janje milosti
uvarima stada!
- A kazna kojom je zaprijetio Sidi Maamar? upitala je neka druga.
- Islam je jedan, islam je iskren i ist! Ostavlja ti dokolicu za veselje! Njegov se zakon ne
moe promijeniti, takav je od naega grada do Medine, ne treba mi nikakav fqih ili doktor sa
Zitune da mi ga objasni!
Ali nae su se susjede morale pokoriti. Mlada djevojka spremala se za svadbu odreenu
pod "okriljem Sidi Maamara".
U tjednima koji su prethodili ugovorenome datumu, ene na terasama nisu prestajale
svake veeri nabrajati pojedinosti neobinog protokola.
Bez izvezene tunike, bez nakita, ni najmanji ukras za nevjestu na dan svadbe ni dan prije,
ak ni za vrijeme obreda u hamamu dva dana prije: jedva tijekom 'veeri kane', u trenutku
bojenja dlanova i stopala djevice, moglo se, maui svijenjacima, pjevuiti nekoliko
religioznih alopojki.
Dosta brzo saznalo se da je miraz bio simbolian: jedan obian zlatnik koji bi zarunica
briljivo uvala a da ga ne smije potroiti. Ujutro kada dou po nju pratnja toplo zamotanih
roakinja koje bi koije i automobili prevozili od zaselka do nae ulice ne smije se dii
nikakva buka, nikakvo klicanje, ni nota glazbe; u najgorem sluaju tek kuranske litanije koje
prebire neka starica, sa svijeom u ruci, tono u trenutku kada bi mladenke prelazile prag.
Odbile bi piti limunadu ili mlijeko dobrodolice, ne bi pojele ni najmanju datulu ili kola
od badema. Dolazile bi samo da prate djevicu. Ona, potpuno maskiranoga lica, tijela
odjevenoga u vunu ili lan koji nema nijedan av, nije smjela ni vidjeti bilo koga ni biti viena,
sve dok joj njezin novi gospodar, sam s njom u noi, ne otkrije lice ozbiljan i poboan: tako je
elio sveti Maamar, etiri stoljea prije.
A brbljavice su pomiljale u sutonu: nevjesta bi postala neka vrsta predmeta koji se
prenosi, s pogledom prema unutra, uplakanoga lica, taman spremna da bude pokopana!...
Kakvoga li mazohizma, premda je sudbina, ionako tako nemilostiva za ene, ouvala barem
sjaj svadbenoga dana!
To se vjenanje inilo kao ispunjeno obredima rtvovanja. Prialice su se udile,
protivile: nikada one ne bi dale svoju ker slinom eniku, makar i rtvovali djevu u obruu
dobrovoljnoga celibata! Nijedna, uostalom, nije bila pozvana, osim najbliih roakinja, kao i
nae obitelji, djevojica i ena, jer su bile bliske susjede.
Sjeam se svadbe tonije, jutra nakon brane noi.
Nevjestina je majka od prethodnoga dana samo plakala: nedostatak klicanja,
nepodijeljene poslastice (nije se mogla suzdrati da ih pripremi), odsutnost slubenih gradskih
glazbenica, s tako otmjenim mirazom, tako raznolikim, koji se nije smio pokazati! Odluila je
da se sutradan osveti, tako da rasprostre rasko koja je dan prije bila zabranjena.
Krenuli smo malo prije zore, kako bismo stigli 'ondje dolje', na mjesto koje nam se inilo
misterioznim: kamionet se napunio s desetak pokrivenih ena dviju susjednih nastambi.
Majka je slijedila u kamionu koji je natovarila mirazom, koarama punima hrane i
najprobranijih poslastica. 'Ondje dolje', ona bi pokazala seljankama, zgotovljujui sama
sveani ruak, ono to je njezina obitelj plemenita roda, to njezina ki predstavlja za nju i za
sve graanke! Slavlje bi se odvijalo prema naim normama, dok bi strogi svetac istunac
morao prepustiti korak tradiciji starijoj od sebe!
Sjeam se snenoga uzbuenja tog putovanja u cik zore; hladnoe na autocesti uz planinski
vijenac, u plavkastoj gustoj magli koju je automobil naizgled probijao. Sjeam se dolaska u
nastambu zgrada, bogme, kao usred grada u kojoj su stanovale obitelji nastavnika iz
razliitih krajeva. Prisjeam se naroito nevjeste, u trenutku kada smo je ponovno vidjeli.
Uli smo u najmanju sobu gdje su se madraci gomilali na poploenju bez saga. Neka je
masa zamotana u bijelo, pognutih lea, lica okrenutoga prema zidu, jecala u okolnoj tiini. U
52

praznini kolektivne napetosti, mnotvo nijeme djece promatralo je greve gotovo anonimnih
lea. Osornom kretnjom, majka je otjerala opor. Ostale su, mislim, samo tri ene, kao i mi,
dvije djevojice, koje smo trebale biti djeverue bile smo nakiene haljinama s bijelom
ipkom, a nae su se crne lakirane cipele uasno sjajile u takvom dekoru!
Majka sa svojim vunenim velom pritegnutim oko struka na sekundu je promotrila svoju
pogrbljenu ker koja je jecala. Tiina ija mi je mutnost ostala neizbrisana. S golemog
ogledala nasuprot vratima upravo je skinuta iroka bijela plahta koja je jo visjela sa strane.
Uspravljena majka, naboranoga lica, pokazala mi se u odrazu koji ju je uveavao:
- Keri moja, o, utrobo moja! Dan radosti, dan gadosti! - recitirala je ona, rimujui
arapske rijei.
Nasuprot njezine slike koju je promatrala s grimasom oajne nemoi a da se ak nije ni
nagnula prema nevjesti iji su jecaji odjednom prestali, majka si je bijesnom snagom
razderala obraze . Dvije su roakinje pojurile, natjerale je da se smiri (nije li to bilo prvo
pravilo pristojnosti, da se majka i ki ne ostave same dan nakon brane noi, kao da je
upadanje mukarca zauvijek unitilo majinu zatitu djevice?)
- Srami se! korila je jedna od roakinja.
- Razboritost za sreu tvoje keri! mrmljala je druga.
- Njezina sudbina tek se nagovjetava, nikako nemoj biti tako zloslutna!
Majka je dopustila da je odvuku u predvorje. Mi smo ostale, nas dvije djevojice i jedna
ena, vjerojatno nevjestina starija sestra koja je, opreznija, upravo ula, skromnoga dranja,
uznemirena.
Sjela je pokraj nevjeste grlei je, dok su se lea ove posljednje, poslije napadaja majinog
ogorenja, nastavila trzati. Tjeiteljica je ostala uurena, apui, malo-pomalo ohrabrujui
je da dade oduka svojemu jadikovanju, da se razvije uljivi napadaj, da se objelodani izvor
naete mrnje. Sjedei na madracu, zaprepatena eksplozijom majke, pitala sam se to uiniti.
Osjeala sam se posramljenom zbog svoje bijele haljine, neumjesnom; je li trebalo napeti ui
da se razabere i shvati je li nevolja zarunice trajna, je li... Tajni razgovori dvije pognute
sestre, zatiene sada istim velom. Tono u tome trenutku, ili poslije kada je ispovijest saeta
drugim graankama, naslutila sam korak koji sakati i gazi pupoljke vrta snova. Brak je bio
konzumiran tako je htio zakon sveca na jednostavnoj ovjoj koi ili na slamnjai: dva
tijela koja se pare ispod pokrivaa. Je li to bilo zbog te grubosti, je li zato nevjesta jecala u
jedva osvijetljenoj zori?
Morala se pojaviti poslijepodne, uspravljena pod nakitom, ela opasanoga dijademom, ali
oteklih vjea, lica nadutog djevianskim razoaranjem.
- Tako dakle komentirale su ene koje su eljele biti ortakinje, plakala je jer joj se
mladoenja ne svia!
- Ne svia joj se?
- Smatrala je da je malen, nezgrapan, i vjerojatno bez finoe!
- Bez finoe ili bez njenosti?
- to je to njenost u mukarca? rugao se neki zlobni glas. Znaju li ti gospodari uope
to je to, budui da nas je Bog napravio, mlade ili stare, lijepe ili rune, poput stada pod
njihovim petama!?
- Srami se, drznice zajedljivoga jezika!
- Pa to ako je mladoenja malen i nezgrapan, kakve to ima veze? uzvratila je druga,
jakoga glasa i bujnoga poprsja. Mukarac je mukarac! Neka radi za svoju enu i svoju djecu,
i neka ostane na Bojem putu, u tome je jedina ansa braka!
"Nije joj se svidio, nije joj se svidio", nastavile su najmlae. Znale su da druga ima
romantinu duu. emu joj je sluila pomna priprema miraza i nevjestina haljina 'po
francuskoj modi' koju je odjenula tek drugoga dana, poslije tolikih govorancija. Kamo su
dovele njezina autistina stidljivost i njezina nevinost?
Od toga slavlja zapamtila sam te ratrkane pojedinosti parenje na slamnjai, mladoenju bez
njenosti i suze zarunice oteena lica ali i tugu priprema, pustoenje koje su neki smatrali
djetinjim. Kao da se u naemu gradu, pa posvuda drugdje, s blagoslovom negdanjeg sveca ili
pod unjkavim klicanjem pasivnih graanki, poslije svadbe mora izgubiti svaka nada.
53

Odmorite
Ne znam zato kotrljam talasje patnji, ne znam zato me prestiu ispruena enska tijela,
zamraujui mi put, muena otricama svakodnevnice, pogonjena nadom u blaenstva.
Nikakvo se plavetnilo ne iri, tu odakle ja pletem jezikom, tu gdje se stiava pobuna.
Trbusi ena raaju, ruke im se pokreu, lica im se pribliavaju eravici kako bi potpirila
plamen ispod dimeih kotlova. Skupine djece koja zastaju, njihovi razdraljivi krikovi paraju
oazu odbjegle due.
to se tie mukarca koji izlazi, koji hoda amo-tamo, koji ulazi kako bi zapovijedao, kako
bi zahtijevao da se postavi nizak stol, mukarac, svi mukarci, treba ih hraniti punom akom,
bolnim glasom, skokovima strpljenja, svakoga dana, pa onda na dolasku svake noi prepustiti
im nae odjednom umorno tijelo, koje ezne za trenutkom kada e biti puteno na miru, ezne
za tihim jezerom molitvi prije posljednjega ukopavanja.
Djeaci objeeni za dojku juer ili prekjuer, koji se osjeaju kao mukarci im se odvoje.
Najavljuje se drugo dijete, koje raa to isto tijelo sa silom sisaljke ili hobotnice u grotlu
tiine. Prvi sin, drugi sin, trei, udaljavaju se od grudi nabreklih mlijekom; ali vrludaju
naokolo, vapei za zavodljivom majinskom blagou. Ne lutaju daleko, prerano sazreli
mukarci, supruzi ili ljubavnici neke druge ene. ekaju da se majino tijelo spusti kako bi
nali mir, ali zato? O, Poslanie Alahov, ti koji si ba tako slabo poznavao svoju majku, bi li
mogao dokuiti sr te tajne, toga bolnoga kaktusa?
Hraniti sinove danju, supruga nou, da svi oni mogu piti svjetlost beskrajnog dana!
Hraniti ih neumorno, bespomono ih vezati kako bismo vrsto drale svoje nevidljive uzde.
Tu zavrava naa sudbina raanja u praznini zatvorenosti.
Mladost napokon prolazi; iz miia, koe, kose. Deset, dvadeset godina mugne u
skuenosti nekih zidina, ponekad na kraju nekog dvorita gdje pjevaju vodoskoci i grlice u
kavezu. Iznenada dolazi odmor: suprug e uzeti susuprugu; osjeati se konano osloboenom,
doivjeti se kao autonomna kraljica! Sinovi ele djevice koje e trebati odabrati za njih,
ispipati ih u jednome od gradskih hamama kao da, strahujui da e dovesti suparnicu, dijetemukarac trai taj kontakt majinskih prstiju, kako bi tek tada oderao nevinost.
Da, nastupa odmor. S etrdeset godina ili sa ezdeset, ivot moe poeti. Utiati se, s
krunicom meu prstima; pustiti da nas posluuju dok sjedimo: govoriti, zapovijedati,
blagoslivljati ili proklinjati, ali govoriti, kao kakva laa zanesena na puinu! Odluivati o
kraljevstvu ena.
Pet puta dnevno, zauzvrat, s uitkom slomiti tijelo, savinuti ga, rairiti, zgriti, baciti
niice, raskomadati, opet savinuti, umnoiti ga pet puta dnevno, njega koje vie ne raa, ne
doji, koje se vie ne podaje zagrljajima slijepca, pet puta elo na hladnome tlu, lice na
otrcanoj vuni saga, u sjedeem poloaju na golim petama, oboreno tijelo, isprueno,
izdubljeno, pa opet uspravljeno, podignuto, pet puta dnevno, kakva jedinstvena ljubav koja se
mrmlja, koja se nazire u laktovima, u aicama na koljenima, u kosti lubanje, u kraljecima
poduprtih lea, u zglobovima prstiju obojenih kanom, pet puta dnevno! Tijelo se pred Alahom
i njegovim prorokom tjei daleko od mukaraca, daleko od mukarca, izljev litanija poskae u
lomu glasa koji unutra sjetno pjeva. Damija se puni mirisom ruinih latica, jasmina, mirhe i
tamjana. Promatrati hram kada se ene povuku. Ruiastoplavkasta svjeina zraka, koja se
pije poput grijeha i njegova oprosta.
Svakoga jutra tumarati po uliicama koje su nas ekale od onoga dana kada smo, kao
djevojice od deset godina, bile zatvorene i proglaene enama! Evo kako nam se uliice
vraaju; pred naim kaskajuim koracima prskaju bljedoljubiastu bjelinu, svjetlucanje
njihova obzora. Uliice se vraaju nama koje idemo naprijed, veo je napokon skriven, budui
da se pretvara u ukras. Nismo li to opet mi koje se vraamo na ulice?
Promatrati punu kuu. Punu snaha, djece, sinova koji se naveer vraaju kui, koji ujutro
ponovno odlaze nakon to su nam poljubili ruku.
Sjedei i sanjarei, pod zatitom Proroka i njegovih svetaca, sluajui nevidljive izvore
54

koji nam tae e, upiremo razgaljen pogled na itavu nastambu. Tijelo ukopano u koprene ili
svijetle kadife moe odlutati.
Slava Bogu i neka nas pozove! Smrt e nam biti uzlet.

Ljutita djevojka
Tako je prolo vrijeme djetinjstva. Prabake, uvarice; budni kipovi. Straan mir pogleda
bake koja sjedi. Majke moje majke.
Dvorite, skrovite oekivanja. Napustila sam ga s oko deset godina. Zar je doista tu bila
'moja' kua, 'naa' kua? Prabakina kua, svakako. Kua drugih ena. Ujedno vladarice
dvorita i osiromaene. Mislile su da su kraljice harema, dok su esto bile tek statistice.
Otac se vratio iz progonstva kako bi me odvojio od tete koja se, odgajajui me dotad,
tjeila to je rodila samo sinove o, oholosti majke vie mukaraca, kakva li je samo
suhoparna budunost obeana onoj koja nije odgajala keri!...
Nastavila sam studij u glavnome gradu. Zato sam dola u studentski dom: nekoliko
rijetkih mladih djevojaka, poput mene sauvane od zatvorenosti iako su nastavile zaneseno
ploviti uz nju, zbog te blizine ili prijetnje, osjeale su se ondje dvostruko strane svojim
europskim kolegicama, kerima slobodnih seljaka iz dolina.
Moja teta tada nije skrivala ni suze niti nemonu patnju:
- Studirati? mrmljala je. Je li ona mukarac?... Jao, sve se danas mijenja, sve ide
naopako!
Bila je kivna na 'zakon kaura'.
- Da, pustit u je da studira kod kaura, kako ti kae! Ali potom e ti se vratiti! obeao
je otac.
Vlastiti joj je brat oduzeo "nadu majke", optuivala ga je, i podrazumijevala pritom da
jednako tako njezini sinovi, postavi 'mukarcima', vie nee biti njezini sinovi.
Matala sam o studentskom domu kao o kakvoj egzotinoj zemlji.
Toga posljednjeg ljeta, poslijepodneva su se izmjenjivala u dvoritu u prizemlju.
Prozraan trenutak odmora: kava, slatkii, sitna brbljanja. ene-ptice melankolije.
Obitelji roaka stanovale su na prvome katu: bratii i njihove supruge koje vie nisam
vidjela. Sputale su se na to odmorite, svaka sa svojim bakrenim pladnjem i s nekoliko
poslastica kako bi podijelile kavu ili aj, demove od dunja pripremljene na starinski nain.
Sjeam se jedne sestrine seljakoga ponaanja. Supruga su joj snale nedae: duan na
rubu propasti, poslovanje itaricama koje mora da je polo po zlu. Trenutano su tu obitavali,
jednu ili dvije sezone prije no to su napustili grad; mukarac se nadao zaposlenju u
eljeznici. Govorilo se o dalekoj slubi u nekom trgovitu na istoku.
Par je imao sedmero ili osmero djece. enu su potiho nazivali Nesilica, ne zbog ugleda
njezine obitelji, prilino obinoga, ve zbog maloga razmaka meu njezinim porodima.
Najstarija joj je ki imala petnaest godina, najvie esnaest!
- Houria, tako se zvala posljednja, bila je nadomak zaruka. Roditelji su se svaali svake
veeri: otac ju je htio 'dati', a majka se protivila: Pomae mi u odgoju malenih! Nakon nje
slijede tri djeaka. Kako bih uspjela sama kada sam, tek to odbijem posljednjega od sise, ve
sljedeeg mjeseca trudna!
Kukala je, kuajui slatkie. Gotovo ravnoduno; ak s trunkom priuenog uitka. inilo
se da komentira fatalnu sudbinu nekoga stranog tijela.
Ali, tono u toj prilici ujem, da, dvadeset godina poslije, ujem Hourijin glas, glas mlade
djevojke koja optuuje pokornu majku. I otrica tog mladolikog vibrata odjednom mi probada
sjeanje.
Prije toga, koja mi je mlada teta ortakinja, koja slukinja u prolazu, u doaptavanjima za
vrijeme podnevnih poinaka u djetinjstvu, pripovijedala peripetije koje je svake noi
55

proivljavala ta brojna obitelj?

U sobi, ije je sredite bilo osvijetljeno uljanicom, majka i najstarija ki rasporedile su
madrace jedan do drugoga. Otac se rairio na jednome kraju, majka se ispruila na drugome.
Izmeu njih, tijela sedmero ili osmero djece tiskala su se ispod istih pokrivaa; bili su
odvojeni prema spolu: djevojice pokraj djevojke koja je spavala uz majku, djeaci s druge
strane.
Ugasilo bi se svjetlo. Otac, poprilino visoko, raspredao je svoj ehadet, tjerajui
najmlau djecu da ine isto mislei da nadzire dobro kuransko izraavanje. Maleni su
prebirali nejasnu jednolinu pjesmu; veina bi vrlo brzo zaspala. Jedan bi od njih ak stao
hrkati; majka, koja bi posljednja zavrila veernju molitvu (nastavila bi jednu za drugom one
koje je oito zanemarila tijekom dana zbog svojih obveza domaice), stigla bi konano do
svojega leaja i ispruila se isputajui nekoliko uzdaha.
Otprilike pola sata poslije, dok bi vruina koju su oslobaali spavai obavijala prostoriju,
u umovima oblikovanima pravilnim disanjem onih koji su prvi usnuli, bio bi odaslan znak:
otac bi zgrabio svoju papuu od marokanske koe koja je stajala na sagu nadohvat njegovoj
ruci i udario bi o pod tri mala ustra udarca, tri uporna udarca.
Tiina; djevojka od petnaest godina koja nije spavala ukoila je noge, ekala
usredotoivi cijelo tijelo. Otac bi ponovio znak vie zapovjedniki, drugi, katkad trei put.
Majka bi ustala, tapkala u mraku kako bi se pridruila suprugu, s druge strane. Vratila se
na svoje mjesto, nakon dugoga trenutka, kad su zavrili nestaluci koje je on traio na taj
odluan nain.
Jednoga dana djevojka je priznala (kome, toj nestaloj teti, slukinji u prolazu koja se sama
udala u slinoj sobi?) kakav su ritam imale njezine noi, od ina tog gospodareva poziva
usmjerenog prema majci robinji ili majci koja pristaje. Kojim li je tonom osvetoljubive
gorine Houria otvorila tu temu? Dokle je sezalo njezino povjeravanje? Nisam to saznala;
nisam je pitala. Glas mi je jo ga uvijek ujem u nepominosti podnevnoga poinka u
svakom sluaju opisao taj obred koji je bio predigra snoaja.
Sve do dana kada se, u stanci nekoga od kolektivnih susreta u dvoritu, mlada djevojka
obratila majci pred svima nama.
ene mora da su zadirkivale onu koja je, porumenjela od zbunjenosti, priznala prva:
- Jao, opet sam trudna!
- Kako, pa tvoj posljednji nije navrio jednu godinu!
- Boica je kriva, umijeala se druga. Otkad vie volite mlijeko iz boice s dudom od
dojenja koje vam jami Bog, svake godine raate! Kue su vam postale staje!
Ne, uvijek je kriv nezasitan mukarac! uzvratio je drugi britki glas. Ova posljednja
nastavila je optuujui mua Nesilice. Nije li on bio uven po svojoj 'ljubavi' prema djeci,
barem po neogranienoj popustljivosti koju je pokazivao prema njihovim svakodnevnim
nestalucima?
Iznenada se petnaestogodinja djevica uspravila, upirui kaiprstom u majku, usred
drutva:
- Ne, ti si kriva, Mma! Jedino ti! Kad barem svake noi, kada te mukarac poziva
lupkajui papuom o pod, ti ne bi dotrala k njemu, kad ne bi ustala!
Houria je briznula u pla, neke e poslije govoriti "od srama": sklonila se daleko od
skupine, napustila je dvorite kako bi pobjegla u jednu od soba. Sruila se tiina: majka je tiho
plakala, poput neke krotke rtve. Pripovjedaice su se, sleenoga lica, pogledavale,
razoarane. Jedna se posve tiho srdila:
- Ona je oca nazvala 'mukarac', o, boe sauvaj!
Neki prodrljivi zaborav progutao je u meni ostatak prizora. Kao da sam se, od poetka
nepomina, povukla pred... Kao da mi je nedostajalo hrabrosti da definiram svoju nelagodu.
Tek danas mogu odati prirodu svojega zatajivanja: poput trzavice u meni, poput nabora.
Nije me sablaznila ni Hourijina nepristojnost, niti pak sjeanje na par s djecom ispruen jedno
uz drugo u toj zatvorenosti tijela. Zapravo mi se gadila ista mrnja prema preposlunoj
majci; ta razjarenost.
56

Ljuljaka
Kao djevojka, svakoga sam si trenutka govorila da me otac oslobodio od harema. Stoga
sam najdulje mogue lunjala vani.
Svakoga dana, u ulicama svakoga grada gdje sam se nalazila. Hodaica i zaljubljenica.
Gledalo me sunce. Lutajui, gladna vjetra, krajolika, obnovljenoga neba, zaboravljala sam
vrijeme obroka, neki vaan susret, nekakav jednostavan zadatak kunoga ovjeka. Intenzitet
svjetlosti proimao me ivahnom oputenou. U drugim prilikama, na najmanjem koraku,
suzdravala sam se od tranja, kao da se za mene pojavila opasnost da poletim. Vrijeme
radosti kada se ini, na najmanji poticaj, kao da se dua kupa u novome bljesku dana! Onda se
blii no koja blista od prozranosti. Ah, ponekad zamiljam da sam tijekom svih dvadeset
godina imala dvadeset godina!
Na kraju sam napustila mukarca za kojega sam mislila da ga volim. Zbog zaguenja; ili
zbog sunanice. Zaboravila sam ga odmah. Dugo poslije tog raskida, ja tek sada otkrivam da
sam se rasteretila nude: kakvo li je izvorno sakaenje prijetilo da se ponovno pojavi?
Postojao je taj daleki dan kad sam, odjednom, protjerana iz djetinjstva.
Mi, djevojice, nikada se nismo odvaile prema europskim etvrtima, na dnu novoga
dijela grada. Privlaila me neka udaljena trnica, uza zidine grada: njezin izgled poput hana,
navala goveda, magaraca, mazgi i konja koje su dovodili seljaci i zakupnici istoga dana u
tjednu. Prodavaice kokoi, prepelica i jaja, ene ije su tako iste berberske karakterne crte
(zelene oi koje nesnosno svjetlucaju, izdueno lice s prastim nosom, plava ili ria kosa,
najee obojena u crveno kanom sve dok ne postane grimizna) isticale njihov romantini
ponos. I taj miris rogaa, pomijean sa smradom izmetina, u oblacima praine!
Jedan me brati, prijatelj u igri, odveo donde zabaenim putovima. Preko neke uzvisine
rasprostirala se dosadna etvrt modernih vila koja je uivala u iznimnome pogledu na luku.
Potajno smo dolazili samo zbog te udaljene trnice.
Jednoga dana, prelazei nasip koji je omeivao han, s bratiem sam se odvaila dalje, na
stranu neke glavne ulice koja je sjajila neonskim svjetlima. "Vaarski glumci, evo vaarskih
glumaca!" priapnuo mi je djeak. Odjednom glazba, u kripajuim naletima: zahvatile su nas
bune uline pjesme, tualjka nostalgine harmonike. Nali smo se usred neke posve nove
svjetine.
Ne znam kako smo otkrili, meu barakama, predmet vatrenog uzbuenja: sa strane su bile
postavljene ljuljake, u polusjeni. Tko je od nas dvoje naao potreban novac? Vjerojatno
brati koji je valjda posudio koji novi od prijatelja iz razreda kojega je stao pozdravljati.
Ili smo, dvoje uplaene ali odlune djece, platiti ulaznice. ekati svoj red, zauzeti mjesto
na golemoj metalnoj ljuljaki, jedan nasuprot drugome. Kada se stroj, dotad na zemlji,
podignuo prema nebu, kada sam, sjedei drhtala od straha istovremeno i zadivljena, ruku
zakvaenih za preku, osjetila kako mi se tijelo die i hvata ritam dok ujednaeno posre,
nita vie nije postojalo, ni grad, ni svjetina, ni brati, samo pokretni prostor i moje ljuljanje.
Intenzitet minuta koje su slijedile. Dolje graja, govor vaarskoga glumca u zvuniku koji
je nagovjetavao kraj, rastrgani naglasci i ponavljani akordi harmonike, ta daleka, a tako
bliska buka inila mi se kao da se izdie iz nekoga kraja u koji se vie neu vratiti.
Kako bih bolje osjetila zamah vjetra na obrazima i razbuktala uzbuenje koje me inilo
laganom, kao rasprenom u nadolazeoj veeri, uspravila sam se. Dok mi se nabrana suknja
okretala, zabavljala sam se savijajui koljena kada je ljuljaka poela usporavati. Brati,
posjednut i oiju prikovanih na mene, neto je vikao, ponavljao: nita nisam ula, nije me bilo
briga.
Doimao se prestraeno; bio je jo uvijek takav kada sam, na prvo zaustavljanje stroja,
napokon opazila zaluenost u njegovu glasu:
- Tvoj otac! ponavljao je.
Ovoga puta ljuljaka se polagano pribliavala tlu. Vidjela sam oca u prvome redu muke
svjetine. Uzdignute glave, nedokuivoga dranja, ekao je; ekao je nas. Nisam imala
vremena da se uplaim; srce mi je jo lupalo pod dojmom zanosa koji je u meni izazvala
visina.
57

Brati, koji se bojao prijekora, skoio je, potajno mugnuo na suprotnu stranu i nestao u
mraku. Mirna, nastojei se najprije izvui iz svoje duge opijenosti, s osmijehom sam krenula
naprijed.
"On e oprostiti ili kazniti moj nestaluk, imala sam vremena pomisliti. Prola je jedna
minuta. Nije li glavna stvar bila shvatiti ak iako ne smjesta zato tijelo postaje tako
lagano na visini? Otac me zgrabio za ruku; aka ju je stisnula poput kripca. Energino, bez
najmanje izgovorene rijei, udaljio me od svjetine.
- Zajedno se vraamo kui! konano je rekao odsjeeno, tonom hladne prijetnje.
Obavijala nas je no. aka mu je jo uvijek drala moju ruku. U pustim uliicama arapske
etvrti, poeo je govoriti nekim bezvunim tonom i njegov je bijes polagano rastao. inilo se
kao da govori samome sebi. U mene se uvlailo razoaranje.
uvi naposljetku njegove tiho izgovorene rijei, sluala sam nekoga stranca, ne, nikako
svojega oca; "ne svojega oca", ponavljala sam si. Neki mukarac, pokraj mene, vodio je
solilokvij. Slabo sam razumjela: nije to bio ni bratiev nestaluk ni moj neposluh koji ga je
ozlojedio. Bila je to, odgonetnula sam polagano, injenica da "njegova ki, njegova vlastita
ki, odjevena u kratku suknju, moe, mukim pogledima, pokazati noge odozgo"!
Njegova ki pokazala je noge. Ne ja, nije bila rije o meni, ve o nekoj gotovo skarednoj
sjeni! Sluala sam, nisam se ak vie ni pokuavala osloboditi. "Njegova ki..."
Du uliica koje su nas vodile kui, imala sam dojam da hodam uz pijanoga ovjeka,
nalik tim pivopijama koje su ene prezirale.
Kazna je, na povratku, bila jednostavna. Nisam se nekoliko dana za vrijeme obroka
smjela pojaviti pred ocem. Baka, koja me posluivala, nije me nijednom ispitala. Ali zato su
se mlade roakinje grohotom smijale bratievoj prii. Ja sam se ipak uvala da ne priznam
kakav se govor omaknuo mojem ocu. Sramila sam se, ili bojala, za njega. Toliko sam drala
do toga da ouva svoju aureolu, barem u njihovim oima, ako ve otada nee u mojima.
Toga je dana zavrilo moje djetinjstvo; oinske rijei odbacile su me drugamo, vie nego
ljuljaka na vaaru, ili u najvee dubine nekog neobinog bezdana. Malo poslije napustila sam
rodni grad i proivjela prve djevojake godine u domu gdje su keri slobodnih seljaka zlatna
mlade - bile u veini. Mislila sam da sam zaboravila razoaranje te veeri.
Moja osebujnost mlade 'emancipirane' Arapkinje trebala se negdje ukotviti. Voljela sam
oca sa zahvalnim veseljem. Svakoga sam si trenutka govorila da me oslobodio harema!
Teko sam otkrila istinu: otac se prikazuje u najboljem svjetlu samo kao organizator
preuranjenoga pogreba.

Djetinjstvo, o, Hajila! Iskopati se iz te zajednike trulene zemlje koja uglibljuje.

Izranjaju ostaci negdanjih prizora; pristaju na obalu prie koja tee. A ja traim, traim kako
se predstaviti tebi budui da si, u oima drugih, ti ili jesam li moda ja ta koja jest
nametnuta susupruga, ena-pogibelj. Traim, prije no to nastavim nau priu, odakle dolaze
uzdasi, gdje li se skrivaju oderotine due.
Djetinjstvo, o, Hajila! Zora se izlijeva preko korita pustoenja, anonimna pjevaica izvlai
svoj promukli glas iz taverni. Njezina zatvorena pjesma prokazuje slatkou svake egzotike:
sultanov dvor tiine i tuge.
Isma, nemogua suparnica koja nasumce plete priu kako bi oslobodila prilenicu,
pokuava pronai izgubljenu prolost i njezin pepeo. Ta pripovjedaica, sa snovima koje su
spalile uspomene, je li ona doista ja, ili kakva je to sjena koja se ulja, sa sandalama u ruci i
zaepljenih usta? Buditeljica za kakav nestanak arolije...

58

III.
SULTANIJA GLEDA
"Mjesec bjee spokojan i igrae na valovima
Prozor napokon slobodan, otvoren na
povjetarac
Sultanija gleda. "
Victor Hugo, Orijentalke,
X., Mjeseina, 1828.

A to bi bilo da je eherezada ubijena svake zore, prije no to se digne njezin zvonki

pripovjedaki glas?
Da je njezina sestra, koju je paljivo smjestila pod brani krevet, zaspala? Da joj je
popustila panja i da je tako jedne noi sultaniju prepustila sjekiri krvnika uspravljenoga na
podnevnome suncu?
Da je pak ona preuzela mjesto nestale eherezade, nijeme, i da se, ispod istoga kreveta
ljubavi i smrti koji se treba preobraziti u prijestolje pripovjedaice, neka druga, neka druga
sestra u nesanici, opet zaboravila? Da je propustila bdjeti, kao buditeljica koja bi uvala, koja
bi osigurala jedini spas?
Da je naa prva nesrea ukotvljena u toj prvoj slabosti?
Da, svake sadanje ili budue zore, jedan ili tisuu i jedan put, svaki sultan, svaki prosjak,
muen pradjedovskim strahom koji sakati, jo uvijek tai svoju potrebu za djevianskom krvi?
to da eherezada koja se uvijek iznova raa umre u osvit svakoga dana, upravo zato to se neka
druga ena, neka trea, neka etvrta nije postavila u njezinu sjenu, u njezin glas, u njezinu no?

Majka
Touma, majka, sjedi u kuhinji, na podu od kamenih ploica, na nekoj slamnjai ili bijeloj
ovjoj koi koju prikriva iroko tijelo, omotano svijetlom tkaninom. Majka sjedi,
ukorijenjena. Gotovo uspravljena. Nedodirljivi kip; kip koji me doekuje, nakon to sam
pozvonila. Ponovno sam u dugoj sobi, preplavljena jutarnjom svjetlou. Na dnu je otvoren
irok prozor kao kakvo razjapljeno okno.
Morala sam se sagnuti kako bih poljubila njezino jedno, pa drugo rame. Zatim si
meusobno jedna drugoj kradom diramo prste, u znak uljudnoga blagoslova. Djeak koji mi
je otvorio vrata, koji je hodao ispred mene u hodniku, ostaje pozadi. Prua mi stolac.
I sama posjednuta, sjedim visoko ispred Toume. To je ne ini nimalo niom. Naprotiv.
Ona ne mora opet uspraviti trup ni podii vrat, niti mi prkositi pogledom. Ostaje nepomina;
neprimjetno na oprezu.
Vratari sultanova dvora, goli atleti, pokriveni bakrom i zlatom, naoruani
sabljama, straarili su na ulazima odrezanih jezika, zgnjeenih testisa,
strani. Za pouzdano nadziranje.
Iza njih sklupana su enska tijela, utonula u grimizne svile i kadife, na
divanima posipanima biserjem, perjem i zlatom, neuredno nabacanim plijenom.
Neko je svakog gospodara, skupa s njegovim janjiarima, ubijao drugi
gospodar, koji je postavio iste eunuhe na vrata harema. Zatvorenice, poput
plodova koji dozrijevaju, upirale su odsutni pogled u tijek zaokruenih dana...
Sada majke uvarice nemaju nikakvu potrebu za redarstvenim
59

obiljejima. Kad se ispraznio sultanov dvor, njegovo je kuno isparavanje

sve preplavilo. Strah se gaji iz narataja u narataj. Matrone umataju svoje
jo nezrele djevojice u podmuklu tjeskobu.
Majka i ki, o, obnovljeni hareme!
- Dola sam pitati kada e se otac moje keri vratiti s puta... Mriem bi ga eljela

ponovno vidjeti prije no to napustimo glavni grad!

- Prepoznajem te odgovori Touma nakon to me temeljito prouila. Neka te Bog
spasi, iznova!
ekam. Hoe li opa mjesta sveane pristojnosti spustiti svoje zastore izmeu nas?
Vruina bijeloga ljeta blijeti u sobi, unitava nae obrise.
Smjetena ispred nekoga niskog stola, koji je upravo prekrila stolnjakom od izvezene
tkanine, Touma poinje ulijevati kavu u alice. Ja jo uvijek ekam.
U tiini, okretno poput kozlia, Nazim une uz moje noge. Majka uputi ustri pogled
djetetu; nastavlja na svojem grubom arapskome, bez sofisticiranoga naglaska gradskoga
narjeja. Pitam se razumije li Nazim. On nalikuje nekoj pojavi koju prska jaina svjetlosti;
doima se gluhim na naa mrmljanja.
- Prepoznajem te! ponovi Touma. Kad si dola, prole godine, s nevjestom iz etvrti,
rekla si da trai suprugu za nekog roaka. Bila je rije o tvojemu vlastitom muu i odabrala
si susuprugu! (Kako ova posljednja rije na arapskome znai 'rana', uinilo mi se da ujem
jeku: "odabrala si ranu! ")
- Nisam lagala! Otac desetogodinjeg djeteta, moe li on u jednome danu postati stranac?
Doista je bio 'roak'!... I nije postojala 'susupruga': napustila sam mukarca mjesecima prije
no to si me ti vidjela. Odabrala sam drugu majku za svoju ker.
- To nimalo ne mijenja na stvari, ja u tim uvjetima ne bih rekla 'da' za svoju Hajilu! uzjoguni se ona.
Njezina ruka sa stegnutim prstima, na vrhovima crvenima od isprane kane, prua mi
alicu vrele kave. Ne zahvaljujem. Polagano pijem; neka me lijenost ini tromom - zato
imam potrebu sastaviti rasprenu prolost? Nazim se migolji pokraj mojih otkrivenih koljena.
Touma mu, nekim umornim pokretom, prua kola; on ga uzima, uva ga meu prstima.
Odvija se neki protokol, teatralan u svojoj banalnosti.
U tiini koja nastaje, ujem damu kako u malim gutljajima pije kavu. Potom se raspria:
- Zar dolazi zbog mukarca? Upozoravam te: moja udana Hajila odsad je kod sebe
gospodarica: ja u sama braniti njezin dom, za djecu koju e imati! Uostalom podrugljivo se
ceri Hajila to zna, mukarac kojega vam namjenjuje sudbina, bio on sultan ili trhonoa,
ostaje okosnica vae kue!
Prkosim njezinu pogledu, oteanom sumnjom. Nagli pokret strese joj veliko tijelo. Kao da
se odluila uspraviti, pa se onda opet vratila. "Rat", mora da si govori, "hoe li biti rata?"
- Sretna sam to vie nemam kuu! Hodam, laka (prekidam bezbrinost koja me
uhvatila). Saznala sam za Hajilinu bolest. Neka se brzo oporavi! Danas sam dola samo zbog
Mriem: uskoro emo otii.
- Moja se ki odmara u svojoj sobi! Bolje joj je.
Touma glavom dade znak Nazimu. On ustaje, ne uplaen, ve nesiguran. Ne znajui na
iju stranu da stane, na onu posjetiteljice ili onu uvarice stana.
Od djetinjstva, oni ue prepoznati pukotine naih oklijevanja, slabost
koja nas, poput munje, postavlja jedne protiv drugih, nepovjerljive, bune.
Gledaju kao djeca, kako bi se time hranili kao odrasli. Kako bi zatim
izmeu nas iskopali rupu. Svojim tijelima, svojim spolovilima, svojom
izdajom! Kako bi poveali u nama gubitak nade. Guenje od smijeha i od
suza, viak ivota zanosi nas...
Djeak e izii; Touma osorno zapovijeda:
60

- Idi pozvati Hajilu da doe pozdraviti! Moe ustati!

Iziao je. Ja se uspravljam. Hou li se rugati: "Ti posvuda i svima zapovijeda! Pronala si
svoju uvrenu mo! Ne sa mnom!" I stanem misliti, silovita: nijedna mi tetovaa nee
obiljeiti elo ili bradu! Nisam upoznala majku koja bi mi mogla prenijeti svoj strah!
- Sama u pozdraviti tvoju ker izjavila sam hladno. Uostalom, poznajem stan!
Nisam li ja ta koja je unajmila stan prije dolaska mukarca s djecom? Uredila sobu za
Mriem i njezinoga brata, ja ta koja... Ti si ispruena u toj sobi, sobi nevinosti, onoj koju
drama nije mogla okaljati. Mora da si htjela zauzeti mjesto moje keri.
Budui da je otila, ona nikada nee saznati...
Pojavila sam se na pragu. Pred tobom, napokon. Prvi put. Ti, moja ki i moja majka, moja
krvna srodnica: moja obnovljena rana (tako rijei nikada ne lau). Oslanjajui se o zidove, u
svojoj svijetloj bljedoplavoj haljini pokuava se odrati na nogama. Mogla sam zaplakati na
prizor tvoje klonulosti.
- Jednom kad se oporavi, zamoli da ide u najblii hamam. Ja u biti ondje svakoga
petka!
apnula sam urno. Nazim je pokraj mene. Je li razumio? Nita on nee priznati. Gledala
sam te jednu minutu. Htjela sam se nasmijeiti, htjela sam zaplakati. Iznenada sam okrenula
lea.
U smijehu, u suzama. ene sultanova dvora, sultanije ili slukinje,
odmjeravaju jedna drugu... U smijehu, u suzama! Sunce prelazi preko
oslikanog krovnog prozoria, na samom vrhu tamnice.
U predvorju, pokraj ulaznih vrata, majka me eka, na nogama. Nedokuivo lice.
- Ostani s mirom! Vie se neu ovamo vratiti! kaem joj blago. Neka vas Bog sve spasi!
Ovoga puta, pozdravljam je ne naklonivi se; na rame, pa na glavu s modernom kapom
arenih boja, polaem svoje poljupce.

Turska kupelj
Vraam se na izvor, skrovite jueranjih predvorja, ouvana kupka djetinjstva. Mislila
sam da se povlaim. Pronai vruinu, okrepu u brujanju jeka pod visokim svodovima.
Zapravo te nisam ondje ekala. Rekla sam nasumce "petak"; to je dan javne molitve. Da
moram moliti, bilo bi to u toj golotinji kupelji, oroenoga tijela, tijela koje lui. Zaboravljam
se samo u gustim maglama vrele pare, tonem samo u majku vodu: juer, ona putene naslade,
danas potoci djetinjstva kojih se prisjeam.
Pribliiti se lakoi svakoga prepoznavanja. Ne vie rei 'ti', ni 'ja', nita vie ne rei;
nauiti se promatrati u vlanosti mjesta. Dan se pokapa, podne se lomi i mi nalazimo
svjetlucavi mrak. Vijenac para koji se die iznad cisterni, koji se potom odraava na mokrome
kamenu, pribliava nas jednu drugoj. Ogledala, koja vani uklanja otrica najneznatnijega
pogleda, vraaju se u dubini tih hladnih i vlanih soba.
Hamam, poput nekog odmora ili nepromjenjivoga vrta. um vode
uklanja zidove, tijela se oslobaaju ispod vlanih mramora. Svake noi,
maurska kupelj, koja slui kao spavaonica seljacima u prolazu, postaje
izokrenuti harem, proputan kao da, u otapanju znojeva, mirisa, mrtvih
koa, taj tekui zatvor postaje mjesto nonoga preporoda. Prelijevanja. Tu se
ostvaruju simbolini prijelazi, tu iku munje sporazuma; i njihova nesigurna
dodirivanja.
Svakoga poslijepodneva djeca plau i s nasladom sluaju vlastite suze. Majke sopu, pa
61

uzdiu od blaenstva; djevice se preputaju divljenju u trenucima sluajne ili dogovorene

nagosti; matrone daju da ih mijesi ostarjela maserka, prenakiena, jedina meu kupaicama
koja podsjea na lukavu dra smrti.
Pronai izvor oklijevanja, prve nesigurnosti, gubitka govora; ponovno se sjediniti. Vriska
djece navodi na rastereenje: ovdje vie nego drugdje, majinstvo se pokazuje kao prisilna
rastresenost, odsutnost od same sebe, zaglui vanje.
Pri kraju seansi, kada se isprazni vrua dvorana, kada nosaica vode odloi kante i dolazi
k sebi, kada se pak ona sama isprui na mramornoj ploi namijenjenoj masaama, zvukovi se
hvataju pod debelim hladom svodova; posljednje kupaice zaspale na divanima na ulazu
izgledaju kao da putuju na panjake snova. Prskam se posljednjom vodom, oslukujem tu
cureu pustinju. Zamiljam se ujedno kao dijete i kao starica. Na poetku i na kraju.
Glasovi danjih posjetiteljica produljene navale umora, kratki uzdasi i smjehovi u
nepopustljivim jekama pune ozbiljnost tog samostana: vreva, posloene sjene, tajne.
U tome kraljevstvu polutame, pronale smo se.
Dvije ene ili tri, ili etiri koje su dijelile istoga mukarca (tijekom mjeseci, godina ili
itavoga ivota, jer u toj tobonjoj podjeli mui prije svega trajanje), ako se one doista
susretnu, mogu to samo u nagosti. Barem nagosti tijela, kako bi se nadale postii istinu glasa;
i istinu srca.
Uspomena-lopo: ja, mlada snaha, u svojemu prvom posjetu gradskoj
turskoj kupelji, u pratnji mukareve majke.
Ona je imala bremenitih pedesetak godina, ali lice poteeno bora, jedva
zamuenih crta od starosti. Dogovorno smo ule u vruu dvoranu; oprale
smo se.
A ja sam se okrenula u djetinjstvo, kada je hamam poticao druenje s
mojom tetom: izii iz vrue dvorane jedna i druga tamnocrvenoga lica, ruku
kao da prinose dar, omlitavjele od njenosti.
Pokraj suprugove majke, pribliila sam se tome uzbuenju, kada je,
uurena na svojemu stoliu, gospoa podigla pogled. Mora da sam pustila
da mi dopola klizne tunika za kupanje, do struka. eljala sam se, dok je s
kose je curila pjena, s jednom podignutom rukom, vatrenih jagodica. Ona me
polagano pogledala i shvatila sam taj pogled.
U toj munji, odjednom sam proitala njezin nemir: ona je, dakako,
promatrala mladost, jo gotovo djevojatvo, mojega tijela (a kako je bila
pobona i ozbiljna, svijest o nenaetoj ljepoti dovela ju je bez sumnje
Bogu...); ali ja sam takoer shvatila da je gledala, preko moje slike,
sinovljevu udnju, svake noi raspirenu udnju.
Podigla sam tuniku do pazuha. Nastavile smo se prati bez ijedne rijei,
povezane drugaije nego to bi to bile majka i ki.
Dvije ene, s obje mukareve strane, dvostruka granica.
Hajila, nisam te nuno ekala, tu u tome hamamu. Prvoga tjedna, ila sam tamo u petak,
ali i dva ili tri dana poslije.
Odlazak petkom veoma je buan: tada je dan javne molitve, kao i kolski praznik. Djeca,
od dojenadi do neobrezanih djeaia od najvie sedam godina, a ve imaju pogled koji
vreba zakruju dvorane, barem u prvome dijelu seansi. Doimaju se kao da ih netko vodi u
hrpicama na nekakvo muenje, ili u usijano srce nekoga preuranjenog raja...
Nakon to su majke obitelji napustile kupelj, u posljednjem satu, tiina se srui na kamen
koji puta vlagu. Neka slukinja prolazi da provjeri zdence, istou malih bazena, na dnu sivih
zidova. Mrlje crvenkaste vode rastvor kane za kose ostavljaju krvavi trag na poploenju.
Jedna ili dvije zrele gospoe jo su se prale u pregrijanim kutovima; neka trea obavljala
je ritualno pranje u sreditu, jednolino izgovarajui dijelove kuranskih redaka. Neka
62

uplaena djevojka nadugo se posvetila njezi svoje duge i vrlo crne kose, koju je ispirala kao
da je to njezino jedino blago.
Toga drugog petka, ti si ula. Prepoznala si me. Dola si se prati u istome bazenu. Nismo
razgovarale: ne sjeam se ak ni naih pozdrava. Nisi povukla svoju mokru tuniku koja ti je
ocrtavala obline trbuha.
U tiini sam napunila bakrenu alicu vruom vodom; taj sam ti mlaz izlila na ramena, pa
na kosu. unula si na koljena i rekla mi:
- Nastavi! Budi blagoslovljena! To mi tako godi...
Ustala sam kada si se krenula intimnije prati: stara predstojnica s mirisnim mastima
donijela ti je plavkastu glinu koja zaudara, za epilaciju.
- Ovdje sam ve tri sata ispriala sam se.
Stigla sam do drugoga kuta. S ulaznih vrata od staroga drva, koja su se odkrinula jednom
ili dvaput, u udarcima je dopirala graja drugih kupaica, kao i miris narani koje su dolje
gulile. Ispruila sam se na mramornoj ploi. U sreditu stropa, krovni prozori proputao je
raspreno svjetlo dana. Njegove zrake kao da su proputovale beskrajne prethodne prostore...
Zatvorila sam oi.
Malo poslije, kada si zavrila svoju toaletu, zajedno smo izile.
- Tako dugo dok sam u ovome stanju objasnila si paljivim glasom prstima pipajui
trbuh mogu ostati ovdje najvie pola sata.
- Vidimo se iduega petka odgovorila sam prije no to sam se krenula ispruiti,
priekati da mi tijelo izgubi skupljenu vruinu, kako bih se napokon opet odjenula.
Treega petka inilo mi se da sam smislila plan. Zavrila sam njegov raspored taman kad
sam ula u kupelj. Kao prethodni put, stigla sam ranije.
Prala sam se polagano. Troila sam malo vode; obilno sam nagradila nosaicu kanti za
viekratne terete vrele vode. Ponudila se da me opere: eati me, masirati, prskati, trljati
kosmatom koom; na kraju, isprati me i omotati vunom "kao novu nevjestu, obeala mi je,
zavodnica, gotovo svodilja. Odbila sam. Morala sam objasniti da imam svoje navike:
namoila bih ruke, ugrijala noge i bokove, tek poslije trup (tada bi mi ona mogla nasapunati
lea) pa bih, oborivi glavu i svezanu kosu, upotrebljavala ampon poput zapadnjakinje: bez
kane i posebnog pudera koji se usitnjava. Starica, s licem podrugljive arobnice, drsko me
gledala.
- Ja se perem polagano! kaem. Izlazim i vraam se, sve do kraja.
Je li trebalo priznati da sam se pretvarala u kupaicu, ali takoer i u uskrsnulu voajerku iz
djetinjstva? Oi su mi se naviknule na mrak. U dvorani s mlakom vodom, posjednuta na
jednoj od izlizanih kamenih klupica, meu djeicom i njihovim majkama, dijelila sam
ponueno voe. Sto se vie naglaavala vreva, to sam se vie osjeala nevidljivom: ne ba
sasvim ovdje, no ipak ni drugdje. Sluala sam ratrkane rijei; vruina mjesta inila je da
budu poput poezije, a ostatak svijeta, osim ove spiljske dubine, posve je ieznuo.
Hamam, utoite zastaloga vremena. Sama ideja zatvorenoga podruja, i dakle zatvora,
raspada se i razmrvljuje. Posjednuta izmeu dvaju vrata, izmeu dvije atmosfere suprotnih
temperatura, koa izloena dvostrukom i uzastopnom nagrizanju ledene vode i vrele pare,
odjednom sam opazila samo glasove olakane uzdasima, procijeene iz banalnosti rijei i
njihova nesklada. Upijala sam samo zvukove, koji kao da su sami bili oprani. Zbog curenja
vode koja je neprekidno tekla, kroz nestalnost oblika i umova, mislila sam da me svladava
umor ili prije naviknutost kupaica na umor.
Hamam, jedini oprost od harema... Turska kupelj prua zatvorenicama
(kao neko melodija orgulja prinuenim redovnicama) utjehu za samou.
Rasplinuti zaparu zatvorenosti tim nadomjeskom za majinsku ahuru...
Budui da si odluila doi kao posljednji put, tvoja sestra Kenza stajala je na ulazu, nije
se prala, spavala je ili brbljala, uurena na madracima u predvorju znala sam, ovoga puta,
63

to da ti kaem.
Prale smo se jedna pokraj druge. U jednome trenutku, okrenuvi si meusobno lea,
zadubile smo se, svaka za sebe, u briljivu njegu tijela. Iako nisam podigla tuniku, okrenula
si se; ponudila si da mi nasapuna ramena i lea, poprskala si me posljednjom vodom,
najhladnijom, onom za ispiranje. Ja sam pak uinila isto. Ali bila sam spremna prije tebe, sjeti
se.
Brzo sam se omotala dugim debelim runicima, jedan zavezan ispod pazuha koji mi je
padao do koljena, drugi na glavi, koji mi je pokrivao ramena. Kosa mi je, ispletena, bila
stegnuta kapicom od satena boje ruiastog lososova mesa.
uvala sam u ruci svoju bakrenu alicu, po obiaju. Napunila si je hladnom vodom: kada
proem teka vrata, izlit u je po svojim prevruim stopalima.
Nagnula sam se da te poljubim. Stara slukinja koja je ulazila pomislila je da je to
normalno, da ti dajem protokolarni poljubac uz blagoslov, to je obred na izlasku iz hamama...
Ali ja sam aptala kao da je sav otpad prolosti potpuno nestao. Kao da se utopio.
- Evo, uzmi ovaj klju koji drim ovdje! Uzmi! ponovila sam.
Uzela si predmet bez razumijevanja. Poljubim te. Mrmljam uobiajenu formulu, pa zatim:
- Touma ti brani da izlazi, osim za ovu tjednu kupelj. Hoe li zadrati to dijete ili ga
pobaciti, to je tvoja odluka! Izii, savjetuj se s lijenikom, s prijateljicom, s kime eli. Izii
samo da izie!
Promatrala si me, iroko otvorenih oiju, ruku s kojih je curila para. S tim pomalo
nespretnim stavom kupaice, dok ti je lice obiljeavalo neko djetinje oklijevanje, konano
sam opazila tvoje enske ari; tvoju tajnu. (A sjeam se da je, u mojem arapskom narjeju,
povrh ljepote koja se moe slaviti u ene, 'tajna' ta koja se velia, neuhvatljivi trag koji ona
daje naslutiti na nekome licu.)
- Klju od stana? upita, zbunjena.
- Ne znam zato sam sauvala kopiju!... No to je tvoj klju! Odsada vie neu dolaziti k
tebi, ak ni u ovu kupelj. Ako eli sa mnom razgovarati, pitaj Nazima, on zna gdje nas moe
pronai ovoga ljeta, njegovu sestru i mene. ak nas treba doi vidjeti!
- Hvala! odgovori stiui klju.
Nosaica vode ve prilazi kako bi me ispratila, poput savjesne pratilje na tome izlasku iz
kupke.
Zasiene arkim parama, pa mlakostima, pa estokom hladnoom, poinjemo se bojati
vanjskoga svijeta. Vrata se irom otvaraju, pa se brzo zatvaraju, ali vjetar ili jara ve je
uletjela. Vanjski svijet nagovjetava okrutno izlaganje nametnuto naim omlitavjelim tijelima.
Zamotane, pokazujemo se svijetu, utvare otvorenih oiju. Je li to zato da na svojoj koi
ouvamo daak zemaljskoga raja i dra njegovih voda?

Na pragu
Sljedeega tjedna, poela sam hodati gradom.
Od zore do sredine poslijepodneva, u vrijeme kada mi ki izlazi iz kole. Vratiti se u
njezinoj pratnji k teti, u medinu. Taj povratak udvoje postaje moj cilj. Do tada, tijekom jutra i
jednoga dijela dana, ponovno postajem lutalica.
Za vrijeme egzila, ponijela sam u sebi sjaj ivoga vapna ovoga grada gdje sam se osjeala
uvijek raspoloivom; ispranjene ili bune glavne ulice, proelja zgrada s lagano nagnutim
stranama, a posebice beskonane ulice sve u kazalinim stubama (da stoje same, ove
posljednje sastavljene, tvorile bi beskrajni ponor za na zaborav!)
Vratila sam se, u naletu solidarnosti s malenom; nisam pogledala nita oko sebe. Kao da
idem proputovati tom metropolom. Od moje prolosti, ona krije tek moju djevojaku
opijenost, jueranju ljubav, u obeanju. Guenje prastarih dana nije u meni ostavilo nijednu
brazdu.
64

Vidjela sam se u prolazu u tome glavnom gradu nagnutom nad morem. Nije li me ta
iluzija odvela nazad do mojih korijena rii stari grad dolje odakle majka nikada nije izila?
Neu se smiriti drugdje.
Ne voljeti nigdje osim u mjestu svojega podrijetla, u svojemu kraljevstvu. Ne znam
kojega u mukarca opet odabrati, elim predvidjeti barem mjesto gdje u moi voljeti.
A ti, u tome brujanju koje buja meu ulicama koje se strovaljuju, u tome starom gradu
nesigurne ravnotee, dodirujui neko stalno klizanje (tla, ali i identiteta), ti si bila zatvorena
od djetinjstva. Poevi od ovoga mjesta, trai svoj put; traga za bijegom. Grad-laa tvoje
prve pokretnosti: otuda e poeti tvoja plovidba.
Nastavila sam skitanja. Tako te vie ne stvaram, vie te ne zamiljam. Jednostavno te ekam.
Jednom sam sanjala da ti mogu predloiti da otie sa mnom: pobaciti legalno drugdje.
Ali odsada se bojim svakoga putovanja. Sada ja elim potonuti. Na svoj nain, ponovno se
pokriti... Povui se u sjenu; pokopati se.
Nekih jutra, izlazila sam prerano. Grad, nov jer je prazan, pripada samo etama domaica,
pod bijelim velovima, koje se ure prema uredskim zgradama koje su se umnoile. ure se i
brbljaju, kao da sanjaju ili hodaju u snu; fakinke u bijegu. U etvrtima koje izbjegavaju
autobusi, gdje se pojavljuju tek rijetki automobili, buka izostaje.
Zamiljam da se pomiem poslije potopa poetaka svijeta, ili poslije nekoga iznenadnog
brodoloma. Prve pojave: pjeaci, nekoliko djece, rijetki pobonici na povratku s molitve prije
zore, prosjak. Oprezan hod lutalica. Novi gospodari, u svojim limuzinama koje klize,
ostavljaju trag kratkotrajnog misterija.
im se dan pone rasplinjavati, grad gubi lakou boja, gipkost. Preobraava se u golemu
pranjavu palanku, u vrvljenje nonih ptica. Prolaznici se ne doimaju kao pravi stanovnici;
prije kao doljaci koji ne prestaju tvrdoglavo osvajati okolinu. Njihova se graja die s
izgaene zemlje.
Gore, kao ravnoduni svjedoci, gola djeca na balkonima, domaice, slabo skrivene iza
svojih draperija, vuku poglede; kao da dominiraju krajolikom.
Izlazila sam prerano, ujutro. Vratiti prostor u svoje vlasnitvo, gdje smjehovi prolosti ne
prestaju curiti.
Slijedila sam te posljednjega dana. ekala sam u okolici tvoje zgrade. Bez plana. Samo
raspoloiva. Slijedila sam te ne prikrivajui se i, mislim, neiznenaena to te vidim. U
najboljem sluaju, nisam mislila da e tako rano izii.
Jedino je domar tvoje zgrade ostao, oprezan, da nas promatra, pod svojim trijemom: mene
koju je prepoznao puno poslije, tebe koju je vidio je li to bilo prvi put 'bez vela', na
zapadnjaki nain.
Posluujui se tvojim izmotavanjima, krivuljama okolianja, osjeam se ujedno kao
etaica i kao gledateljica. Iznova voajerka; ne tvoja, prije voajerka prolaznika, kua, drvea
koje doista mora pogledati. Pogledati prvim pogledom.
Po dranju svake ene u ulici, ja odsada mogu ispriati njezinu priu,
njezin vijek, njezino rodoslovlje; rei struji li unaokolo ve tri stoljea ili tri
dana! Znati nosi li kratku haljinu s ogoljelim listovima, rasputenu kosu, od
mladosti svoje bake, ili da se pripremi na sjajno kerino djevojatvo... Da,
pred svakom prolaznicom barem, u naim trgovitima, u naim ergama,
van duplja, peina, tamnica dovoljno sam smjela da mislim da na prvi
pogled, na posve prvi pogled, zato to je prvi, osjeam u prolaznici
prolaenje: od sjene do sunca, od tiine do rijei, od noi do nagosti istine.
Prvi korak koji se pojavljuje izbija istovremeno obris i nadu.
O, oko noi, o glasu frigidne pjevaice koji amori, izmiljam, munjom
slike ili jednom ak stranom rijeju, trenutak slobode!
Govoriti ti odsada 'ti', znai li to ubiti te? Ne izmiljam te, niti te proganjam. Jedva da
65

svjedoim; uspravljam se.

U vrijeme ruka, ti ak vie ne razmilja o povratku kui. Mora da si zaboravila majku.
Dvadeset i prvi je dan oujka, u tome gradu. Proitala sam datum, u jednome izlogu
papirnice: ujedno po kranskome kalendaru i po Muhamedovoj eri... "Dan proljea",
ustanovila sam. Oi mi mirkaju, neka pahuljasta magla rasipa se po irim avenijama, sa
strane luke. "Proljee kod nas traje jedan dan! pomislim, i nastavljam te slijediti.
Naizmjence, na pozornici svijeta koja nam je uskraena, u prostoru koji
nam je zabranjen, u obilju svjetlosti koja nam je oduzeta, naizmjence, ti i ja,
utvare i odrazi za svaku, postajemo sultanija i njezina pratilja, pratilja i
njezina sultanija! Mukarci vie ne postoje ili, bolje reeno, ako tapkaju, oni
smetaju. Vrebaju, stalno im neto bode oi!
Tada sam vidjela kako se strmoglavijuje; juri niz iroke stube, od velianstvenoga
mramora, koje vise nad nekim drugim etalitem. Shvatila sam da hoda kao da si u bunilu.
Nisam pourila korak; ipak sam ti spazila lice, okrenuto na sekundu ulijevo, pa onda
automatski udesno. Djeca koja su se rastreseno igrala, poput statista, promatrala su te, tebe
vizionarku! Vidjela sam se ponovno deset, jedanaest godina prije; moda zbog bonog
pokreta tvoje glave, na kraju iste stubine ograde, iznad istoga krcatog etalita.
I vidjela sam te kako poskakuje. "Antilopa koja bjei pred lovcem", poeo bi jedan
beduinski pjesnik ve u potrazi za svojim rimovanim opim mjestima, za svojim beskorisnim
aliteracijama. Dijagonalno si prelazila cestu kada te udara neki crni automobil, pun putnika
koji se smiju i krevelje kada izbijaju glasovi u zbrci, pa onda sirene, pa onda...
Zauo se jak krik (ujem ga jo u trenutku kada ti piem), potom vika, mete...
Polagano sam se probila kroz gomilu znatieljnika i opazila da neka ena lei na tlu,
onesvijetena. Dva mukarca, ispred mene, polagano podiu tijelo; trei, pokraj mene, starac,
ini mi se, promuca:
- Spasio je Bog! Spasio je Bog, o, Muhamede!.
Pogledala sam tvoje blijedo lice. Vidjela sam svoje, koje nikada nisam mogla vidjeti,
upravo u tome trenutku kada vas miluje krilo smrti, kada se ini kao da vam njezin
neprimjetan osmijeh govori "ne sada, sada nikako nije pravi trenutak!" Svoje lice koje nisam
pronala.
- Spaena je! ponavlja neki glas.
Ja se povlaim, otii u... emu si govoriti ono to ve znam: da e pobaciti fetus koji
je u tvojem srcu ve mrtav; da e ivjeti, suvie slobodna, razrijeenih okova.
A kola hitne pomoi s prodornom sirenom polako se pribliavaju.
Toga istog dana, idem ususret Mriem; najavljujem joj, kao i teti koja zatvara svoju kuu
kako bi nas pratila:
- Sutra odlazimo kui!
- Kui?
- U rodni grad!
Grad moje tete i moj grad, antika luka gdje zavrava moj put. Takoer rodni grad
djevojice: neko sam se tamo vratila da rodim.
Druga e supruga nanovo zapoeti ono to je prva tek jedva primjetno pokazala: proi
kroz istu ikaru, iznjedriti, pod bljeskom dijamanta bistrine, isto improvizirano ludilo.
Prva, koja vreba, eka; ona uje. Sljedea etapa iziskuje vijenac svjetlosti istih reflektora
sunca ili svijee iz lonice ponovno upaljenih. Tada e prva ena nestati, rasplinut e se
ovdje, ponovno e se roditi drugdje.
Sandala slobode ostavlja isplesani trag na pijesku, ili na stijeni. U mraku, jedna ruka,
svileni rubac koji se vue po podu, produuje svoj odraz na dnu neke lokvice. Oekivanje, ili
sestrinstvo, otvara zjenice uenoga djetinjstva, svoj izotreni sluh, vruinu.
66

Druga ena pojavljuje se na pragu, gutaica prostora; prva se otada moe pokriti, ili
sakriti. Mukarac, traga za istim ranama, gestikulira u tami paloga dana. Obala
nepokolebljivoga jutra.
Na izmaku duge noi, odaliska je u bijegu.

Lutnja
Osloboene prolosti, gdje li smo? Uvodni dio nije jo posve zatvoren; kraljica zora, na
svojemu podiju, nada se preivjeti tek dan za danom, njezin je spas osiguran samo
putovanjem kroz svaku no harema, svakim poletom u svijet mate. Gdje li smo dakle, u kojoj
pustinji ili kojoj oazi?
Sadanjost se zgunjava. Kretala se ona prije za nas, stoljeima prije no to je Orfej
pronaao Euridiku, on koji e je opet izgubiti, ali koji ju je barem traio, koji ju je barem
volio. Ti i ja gledamo prvim pogledom, uzrujava nas prva tjeskoba. Zvuk krila gore u
golubinjaku, sloboda poinje; tonije, sprema se poeti.
Kratkotrajni osmijeh otkrivenoga lica; kada nestane djetinjstvo, moemo li ga oiviti, mi,
osakaene ene djevojatva, strmoglavljene van prolaza neke odsjeene sree? Mlaz vode iz
dvorita sjetno pjeva... Na kojem se mjestu valja zaustaviti? Nai smjehovi odzvanjali su u
ieznulim snopovima, nai su se plesovi pomijeali juer, u neredu bujnosti; koje e nas
sunce ili koja ljubav uvrstiti?
O, moja sestro, bojim se, ja koja sam mislila da sam te probudila. Bojim se da se obje, da
se sve tri, da se sve osim rodilja, majki uvarica, prabaka grobarica ne naemo opet
sputane ovdje, na 'tome zapadu Istoka', tome mjestu na zemlji gdje je zora za nas zabljesnula
tako lagano da nas ve, sa svih krajeva, dolazi omotati suton.
Pariz, zima '81. i proljee '86.

67

I.
SVAKA ENA ZOVE SE RANA
Hajila
Isma
Vani
Soba
Vani, gola
Velovi
Drugi
Onaj drugi
Mukarac
Rijei
Povratak
Dvorita
Drama
Rana
II.
PUSTOENJE ZORE
Dijete
Sestra
Jadikovka
Poljubac
Izopenica
Brana no na slamnjai
Odmorite
Ljutita djevojka
Ljuljaka
III.
SULTANIJA GLEDA
Majka
Turska kupelj
Na pragu
Lutnja
MALI RJENIK

68

MALI RJENIK*
Almeja - staroegipatska profesionalna plesaica sveanih plesova; izvodi plesove s
orujem
bajadera - indijska plesaica i pjevaica u hramu
baraka - arapska rije koja znai blagoslov, ili sreu
dimije - enske iroke hlae u orijentalnom stilu, koje se podvezuju oko glenjeva
felah - zemljoradnik u arapskim zemljama (u Egiptu potomak starosjedilaca)
fes - kapa bez oboda, s kiankom ili bez nje, obino crvena, podrijetlom iz Fesa
fqih - muslimanski sveti ovjek
haik - teki vuneni komad tkanine koji ornata cijelo tijelo i ostavlja jedno oko vidljivo,
koji odijevaju ene Bliskoga Istoka
hamam - arapsko javno kupalite s toplom vodom ili parom, turska kupelj
kaur - nevjernik (kranin) koji nije podanik Osmanskoga Carstva
khl - ukras tamne boje koji se nanosi na vjee, trepavice i obrve, podrijetlom iz
arapskoga svijeta
medina - muslimanski dio grada u sjevernoj Africi (osobito u Maroku)
medresa - islamsko vjersko uilite, ranga srednje i visoke kole
mujezin - vjerski slubenik koji s minareta objavljuje vrijeme molitve i poziva na nju
n - veoma stara vrsta flaute
ehadet - polaganje vjerskoga zavjeta
sufija - pustinjak, pripadnik jednog od islamskih mi stinih redova, dervi
zaouia - glavno sjedite islamskoga bratstva, ponekad jednostavno damija
Zituna - islamski univerzitet u Tunisu

BILJEKA O PREVODITELJICI
Vesna Cvita roena je 1981. godine. Apsolventica je francuskog i njemakog jezika i
knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. lanica je urednitva asopisa Gordogan u
kojemu je objavila nekoliko tekstova. Prevodila je s engleskog, njemakog i francuskog
jezika. Sultanija u sjeni prvi je roman koji je prevela i sada nestrpljivo eka da je pronae
sljedei.

* sastavila prevoditeljica

69