Iris Murdoch

Odrubljena glava

A Severed Head
by Iris Murdoch

Poglavlje 1.
- Siguran si da ne zna? - upita Georgie.
- Antonia? O nama? Posve siguran.
Georgie naas uuti pa ree: - Izvrsno. - Ovo njoj tako svojstveno lapidarno izvrsno" odavalo je
izvjesnu krutost koja je, po mome miljenju, bila vie izraz potenja nego bezobzirnosti. Sviala mi
se trezvenost kojom je prihvaala nau vezu. Samo s nekim tako izriito razboritim mogao sam
prevariti svoju enu.
Leali smo zagrljeni ispred Georgieina kamina na plin. Naslonila mi se bila na rame a ja sam
promatrao jedan pramen njezine tamne kose otkrivajui, s uvijek jednakim iznenaenjem, mnotvo
crvenkasto-zlatnih vlasi. Kosa joj je ravna poput konjskog repa, gotovo jednako tako gruba i
dugaka. Georgieina soba sada je bila utonula u polumrak, osvijetljena samo plinskim plamenom i
trima crvenim svijeama to su gorjele na kaminu. Svijee i neto mravih granica boikovine
razasutih uokolo bez ikakva reda bilo je najvie to je Georgie, ije su stvari" bile uvijek pomalo
nesreene, mogla postii u smislu boinog ugoaja; no soba je ipak blistala nekim svojim sjajem
poput poluskrivene pilje s blagom. Ispred svijea kao na kakvom oltaru stajao je moj poklon: par
kineskih posudica za tamjan u obliku malih bronanih ratnika koji su umjesto koplja u ruci drali
upaljene tapie tamjana. Njihov dim vukao se lijeno amo-tamo, a onda bi se potaknut toplinom
upaljenih svijea, iznenada, poput dervia u transu, zavrtio i odlebdio gore u mrak. Soba je bila
ispunjena zaguljivim mirisom kamirskog maka i sandalovine. areni omotni papir naih
uzajamnih poklona leao je razbacan posvuda uokolo, a na stolu gurnutom u kut jo su stajali ostaci
nae veere i prazna boca ampanjca Chateau Sancy de Parabere 1955. Bio sam kod Georgie jo od
ruka. Vani pred prozorom, odvojeno zavjesom, hladno se, surovo, maglovito londonsko
poslijepodne polako pretvaralo u veer ispunjenu izmaglicom slabana sjaja koja niti u podne nije
zapravo bila dan.
Georgie uzdahne, okrene se i stavi glavu u moje krilo. Sada je ve bila odjevena, imala je na sebi
sve osim arapa i cipela.
- Kada mora krenuti?
- Oko pet.
- Nemoj da te uhvatim u lai kad je vrijeme u pitanju. Sline primjedbe bile su jedino to sam
ikada osjetio od one neugodnije strane njezine ljubavi. Nisam mogao poeljeti taktinije ljubavnice.
- Antonijina seansa zavrava u pet - rekoh. - Trebao bih biti u Hereford Squareu ubrzo nakon
toga. Svaki put eli o tome sa mnom razgovarati. Osim toga, pozvani smo na veeru. - Govorei,
podigao sam Georigienu glavu i namjestio joj kosu sprijeda tako da joj pokriva grudi. Rodinu bi se
to zacijelo svidjelo.
- Kako napreduje Antonijina psihoanaliza?
- Izvanredno. Ona u njoj upravo besramno uiva. Sve je to ionako samo zabave radi. Ona
posjeduje silnu sposobnost transferencije.
- Palmer Anderson - izgovori Georgie ime Antonijina psihoanalitiara, koji je istodobno
Antonijin i moj blizak prijatelj.
- Da, mogu zamisliti da ovjek o njemu moe postati ovisan. Ima inteligentno lice.
Pretpostavljam da je dobar u svom poslu.
- Ne znam - rekoh. - Meni se ne svia to to ti naziva njegovim poslom. U neemu je sigurno
dobar. Moda je on naprosto dobar. On nije samo umiljat, uljudan i obziran kao to samo
Amerikanci znaju biti umiljati, uljudni i obzirni, ali jest i to. Ima u njemu neke prave snage.
- Zvui kao da si i sam njime poprilino oduevljen! - kliknu Georgie, namjetajui se udobnije;
glavu je drala u pregibu mog koljena.
- Moda i jesam. Poznanstvo s njim doista mi mnogo znai.

- U kojem smislu?
- Ne bih mogao tono rei. Moda me je nauio da se manje brinem o pravilima.
- Pravilima! - nasmija se Georgie. - Vjerovala sam, dragi, da si ti prema pravilima ve poodavno
postao indiferentan.
- Ne, zaboga! - usprotivili se. - Ni sada prema njima nisam indiferentan. Ja nisam Dijete prirode
poput tebe. Nije rije samo o tome. Ali Palmer uspijeva osloboditi ljude.
- Ako misli da nisam zabrinuta... uostalom, nije vano. to se pak oslobaanja tie, nemam
povjerenja u te profesionalne osloboditelje. Onaj koji ovjeka uspijeva osloboditi, uspijeva ga i
podiniti, ako je vjerovati Platonu. Tvoj je problem, Martine, da neprekidno trai gospodara.
Nasmijao sam se. - Otkako si ti mnome zagospodarila, ne treba mi drugog gospodara! A kako si
ti, uostalom, upoznala Palmera? Ah, naravno, preko njegove sestre.
- Sestre? - zaudi se Georgie. - Oh, da, one neobine Honor Klein. Vidjela sam ga na zabavi to
ju je jednom bila upriliila za svoje studente. Ali, nije mi ga predstavila.
- Je li ona emu?
- Honor? Misli kao antropolog? U Cambridgeu je prilino cijene. Meni, naravno, nije nikada
predavala. Zapravo je stalno izbivala, stalno na nekom od svojih izleta medu divlja plemena.
Zamisli, trebala mi je organizirati posao i pomoi pri rjeavanju mojih moralnih problema!
- Ona je Palmerova polusestra, zar ne? Kako to medu njima funkcionira? ini se da se kod njih
izmijealo nekoliko nacionalnosti.
- Tako neto - potvrdi Georgie. - Zajednika im je majka kotskog podrijetla; ona se udala za
Andersona, a potom za Kleina, nakon Andersonove smrti.
- Znam da je Anderson bio Amerikanac danskog podrijetla, mislim da je bio arhitekt ili tako
neto. A to je s drugim ocem?
- Emmanuel Klein. Zacijelo si za njega uo. Bio je posve pristojan klasiar. Njemaki idov,
naravno.
- Znam da je bio nekakav znanstvenik - rekoh. - Palmer ga je jedanput-dvaput spomenuo.
Zanimljivo, rekao mi je da ga jo mue snovi o ouhu. ini mi se da se on pribojava i svoje sestre,
iako o tome zapravo ne pria.
- Ona ovjeku ulijeva strahopotovanje - prizna Georgie. - Ima u sebi neto primitivno. Moda je
to utjecaj svih tih plemena. Ali, ti je poznaje, zar ne?
- Jedanput smo se upoznati - rekoh - premda je se vie gotovo i ne sjeam. Izgledala mi je kao
otjelovljenje enskog sveuilinog profesora. Zato te ene moraju tako izgledati?
- Te ene! - smijala se Georgie. - Sada sam i ja jedna od njih, dragi! No, svejedno, ona doista
posjeduje stanovitu unutarnju snagu.
- I ti posjeduje unutarnju snagu a da pritom ne izgleda kao stog sijena.
- Ja? - bunila se Georgie. - Ja ne pripadam toj klasi. Nemam ja tu koliinu tekog naoruanja.
- Kae da ti se ini kako sam oduevljen bratom. Ti si, ini se, oduevljena sestrom.
- Ah, ona se meni ne svia - odvrati Georgie. - To je neto posve drugo.
Naglo se uspravila na krevetu, pokupila kosu i poela je hitro plesti. Zabacila je teku pletenicu
preko ramena. Podigla je potom suknju i nekoliko slojeva ukrobljene bijele podsuknje i poela
navlaiti par kriavo plavih arapa koje sam joj ja poklonio. Uivao sam poklanjati Georgie napadne
stvari, apsurdne odjevne predmete i jeftine ukrase koje Antoniji ne bih nikada poklonio, barbarske
ogrlice i barunaste hlae i ljubiasto donje rublje i mreaste arape koje su me izluivale. Ustadoh i
poeh etati po sobi gledajui je posjedniki kako svjesna mog pogleda izvjetaenom smjernou
namjeta dreave arape.
Georgieina prostrana dnevno-spavaa soba s pogledom na jednu od sporednih uliica u blizini
Covent Gardena bijae ispunjena predmetima koje sam joj ja poklonio. Dugo sam i uzaludno vodio

bitku s Georgienim neunitivim nedostatkom ukusa. Mnotvo talijanskih grafika, francuski

pritiskivai za papir, predmeti od porculana poznatih marki kao to su Derby, Worcester, Coleport,
Spode i Copeland te mnotvo drugih sitnica - jer gotovo nikada nisam dolazio praznih ruku - leali
su, usprkos svim mojim naporima, u pranjavim gomilama porazbacanim po sobi koja je vie
podsjeala na staretinarnicu negoli na pristojan stambeni prostor. Georgie naprosto nije bila
stvorena da neto posjeduje. Dok je ono to bismo Antonia i ja kupili, a inili smo to neprekidno,
odmah nalazilo svoje mjesto u raskonom i vrlo skladnom mozaiku to nas je okruivao, ini se da
Georgie takvu ljuturu nije imala. Nije bilo nijedne stvari koju ona ne bi, to si trepnuo okom,
nekomu poklonila a da to nikada ne poali; u meuvremenu su stvari leale u nekom prolaznom
neredu na koji moji uporni pokuaji spremanja i sreivanja nisu, ini se, imali nikakva utjecaja. Ova
me je znaajka moje ljubljene silno nervirala, ali kako je i ona, napokon, bila sastavni dio Georgiene
posvemanje nezainteresiranosti i pomanjkanja ovozemaljskih tenji, ja sam se i njoj podjednako
divio i volio je. Bijae to, kako mi se ponekad inilo, olienje i simbol moga odnosa s Georgie, naina
na koji sam je posjedovao ili, tonije, naina na koji ju, ustvari, nisam uspijevao posjedovati.
Antoniju sam posjedovao na nain ne posve razliit od naina na koji sam posjedovao velianstven
komplet Audubonovih1 grafika to su krasile stubite u naoj kui. Georgie nisam posjedovao.
Georgie je naprosto bila tu.
Kad je Georgie zavrila s oblaenjem arapa, naslonila se leima na moj naslonja i pogledala
me odozdo. Premda joj je kosa tamna i bujna, ima prilino svijetle, sivoplave oi. Lice joj je iroko,
vie energino no njeno, ali njezina se iznimno bijela put sjaji poput bjelokosti. irok, poneto
prast nos, koji nju tjera u oaj a mene raduje, i koji ona uvijek nabire i natee u uzaludnom
pokuaju da od njega napravi orlovski, trenutano zaboravljen, daje joj izraz oprezne ivotinje koji
malo otupljuje otricu njezine inteligencije. Sada, u polumraku otealom od tamjana, njezino je lice
puno oblina i sjena. Neko smo se vrijeme gledali u oi. Ova tiha razmjena pogleda, koja kao da nam
je napajala duu, neto je to nisam doivio ni s jednom drugom enom. Antonia i ja nismo se
nikada tako gledali. Antonia ne bi mogla tako dugo izdrati ovakav otvoreni pogled: strastvena i
koketna, ona se nikada ne bi tako izloila.
- Rijena boice - rekoh napokon.
- Kralju trgovaca.
- Voli li me?
- Da, do ludila. Voli li ti mene?
- Neogranieno.
- Ne neogranieno - ispravi me Georgie. - Budimo egzaktni. Tvoja ljubav jest golema ali
ograniena veliina.
Oboje smo znali na to cilja, ali o nekim temama nije imalo smisla razgovarati, to smo takoer
oboje znali. Da napustim enu, nije uope dolazilo u obzir.
- eli li da stavim ruku u vatru? - upitah. U takvim su trenucima inteligencija i lucidnost davali
njezinoj ljepoti zvuk ist poput srebra. Iznenada se ustro okrenula i, kleei preda mnom, poloila
glavu na moja stopala. Gledajui ovaj izraz potovanja, pomislih kako na svijetu ne postoji nitko
pred kim bih se ja ispruio u ovakvom poloaju potpunog preputanja. Kleknuh potom do nje i
uzeh je u zagrljaj.
Neto kasnije, kad smo se naas prestali ljubiti i zapalili cigarete, javi se Georgie:
- Ona poznaje tvoga brata?
- Tko poznaje moga brata?
- Honor Klein.
- Jo se bavi njome? Da, mislim da su bili zajedno u nekom povjerenstvu za vrijeme izlobe
Umjetnost Meksika.
1Audubon,

John James (1785-1851), am. ornitolog i slikar (op. prev.).

- Kada u ja upoznati tvoga brata? - upita Georgie.

- Nikada, to se mene tie.
- Rekao si da si mu uvijek preputao svoje djevojke jer ih sam nije bio u stanju nai!
- Moda - rekoh - ali nije mi ni nakraj pameti da mu i tebe prepustim! - Otkako sam jednom
izrekao tu nesmotrenu primjedbu, moj brat Alexander postao je predmetom romantinih matanja
moje ljubavnice.
- Htjela bih ga upoznati - bila je uporna Georgie - samo zato to ti je brat. Oboavam rodbinu, s
obzirom na to da je sama nemam. Je li ti slian?
- Pa, poneto - odvratih. - Svi si Lynch-Gibbonovi uzajamno nalikuju. Jedino to on ima ua
ramena i nije tako naoit. Upoznat u te sa svojom sestrom Rosemary, ako eli.
- Ne zanima me tvoja sestra Rosemary - odvrati Georgie. - elim upoznati Alexandera i stalno
u te s tim gnjaviti, kao to te gnjavim i s onim izletom u New York.
Georgie je naprosto opsjednuta eljom da vidi New York, a ja sam joj, zapravo nepromiljeno,
bio obeao da u je povesti sa sobom kad me je ono prole jeseni posao odveo u taj grad. U
posljednji sam se as, meutim, predomislio; zbog grinje savjesti ili, vjerojatnije, zato to me pri
pomisli da bih Antoniji morao tako krupno slagati napustila hrabrost. U ivotu nisam vidio nikoga
tako gorko i tako djetinjasto razoaranog; obeao sam joj stoga da u je sljedeom zgodom povesti sa
sobom.
- S tim me uope ne mora gnjaviti - rekoh. - Uskoro emo poi zajedno u New York, pod
uvjetom da vie ne ujem gluposti o tome kako e si sama platiti kartu. Sjeti se samo koliko ti je
mrzak novac koji ovjek nije sam zaradio! Moe mi barem dati priliku da svoj potroim na neto
pametno!
- Naravno, upravo je smijeno to se ti bavi trgovinom - ree Georgie. - Prepametan si za to.
Trebao bi predavati na sveuilitu.
- Ti zamilja kako ovjek moe biti pametan jedino ako predaje na sveuilitu. Moda e ti
nakraju ipak postati intelektualka s veliko I" - rekoh u ali.
- U povijesti si bio najbolji na svojoj godini, zar ne? - nastavila je Georgie. - Kako je, kad smo ve
kod toga, prolazio Alexander?
- Bio je drugi. Vidi, dakle, da je potpuno nedostojan tvoje panje.
- On je barem bio dovoljno pametan da se ne uputa u poslove - ree Georgie. Moj brat je,
naime, darovit i prilino poznat kipar.
I sam donekle dijelim Georgieno uvjerenje da sam trebao biti profesor na sveuilitu, i ta je tema
za mene bolna. Otac mi je bio uspjean trgovac vinom i osniva tvrtke Lynch-Gibbon i McCabe. Po
njegovoj smrti poduzee se podijelio na dva dijela, od kojih je vei ostao obitelji McCabe, a manji,
vezan uz poslove s crvenim vinom, koje je vodio jo moj djed, vodim sada ja. Premda mi to nikada
nije rekla, znao sam kako je Georgie uvjerena da moje bavljenje trgovinom ima neke veze s
Antonijom. Pri emu nije posve u krivu.
Budui da mi ova tema nije osobito draga, i budui da sam elio skrenuti razgovor sa svog
dragog brata, rekoh:
- to e raditi na Boi? elio bih misliti na tebe. Georgie se namrtila.
- Oh, izlazim s kolegama iz kole. Imamo veliku zabavu. Ja ne elim misliti na tebe - dometne. udno je kako ovjeka u tim trenucima boli to nema vlastitu obitelj.
Na to nisam mogao nita odgovoriti. Rekoh stoga:
- Ja u provesti miran dan s Antonijom. Ovaj put ostajemo u Londonu. Rosemary e biti u
Rembersu s Alexanderom.
- Nita me ne zanima - uzvrati Georgie. - Ne elim znati to radi kad nisi sa mnom. Bolje je ne
pothranjivati matu. Radije mislim da uope ne postoji kad nisi ovdje.

Zapravo sam i sam tako mislio. Leao sam sada kraj nje na podu, obgrlivi njezina stopala,
njezina prekrasna stopala s Akropole, kako sam ih ja zvao, to su se nazirala kroz tanke plave
arape. Poljubio sam ih i nastavio je promatrati. Teka joj je pletenica leala izmeu dojki, a nekoliko
neposlunih uvojaka strogo je bila zagladila iza uha. Imala je lijepo oblikovanu glavu: da, Alexander
je nipoto ne smije upoznati.
-Ja imam vraku sreu - rekoh.
- Misli rei da ima vraku sigurnost - ispravi me Georgie. - O, da, dobro si se osigurao, proklet
bio!
- Liaison dangereuse2 - rekoh. - A ipak smo, na neki nain, izvan opasnosti.
- Ti jesi - potvrdi Georgie. - Ako Antonia za ovo ikada dozna, ispustit e me iz ruke poput
vrueg krumpira.
- Gluposti - pobunih se. No pitao sam se nije li, moda, u pravu. - Nee doznati - nastavih - a
ako i dozna, nekako u se ve snai. Ti si meni neophodna.
- Nitko nikomu nije neophodan - mirno e Georgie. -Evo, opet gleda na sat. Dobro, ako mora,
idi. to kae za jednu na rastanku? Da otvorim bocu Nuits de Younga?
- Koliko ti puta moram red da se crveno vino ne smije piti ako boca nije barem tri sata stajala
otvorena.
- Ne cjepidlai toliko oko toga - ree Georgie. - to se mene tie, pie je pie.
- Divljakuo mala! - rekoh njeno. - Moe me ponuditi s malo dina i vermuta, ali onda zbilja
idem.
Georgie mi je donijela au i mi sjedosmo zagrljeni ispred tople, tiho umee pei, poput
prekrasnog japanskog netsukea3. Njezina soba nalikovala je na neku zabaenu, zatvorenu, skrovitu
podzemnu prostoriju. Bijae to za mene trenutak nepomuena mira. Nisam tada znao da je to
posljednji, doista zadnji trenutak mira, kraj starog nevinog svijeta, trenutak nakon kojega sam bio
gurnut u ovu nonu moru o kojoj e biti rijei na stranicama koje slijede.
Zavrnuo sam rukav njezina pulovera i pogladio joj ruku.
- Tijelo, koja je to divna stvar!
- Kad u te opet vidjeti? - upita Georgie.
- Tek nakon Boia - odgovorih. - Doi u, ako budem mogao, dvadeset osmoga ili dvadeset
devetoga. Ali u te prije svakako nazvati.
- Pitam se hoemo li ikada moi o tome otvorenije razgovarati? - ree Georgie. - Tako mrzim
lai. Najvjerojatnije neemo.
- Neemo - potvrdih. Nisu mi se svidjele teke rijei to ih je upotrijebila, ali morao sam joj
uzvratiti istom mjerom.
- Do grla smo u laima, naalost. Meutim, vidi, moda e zvuati nastrano, ali bit ove veze, a
dijelom i njezina dra, jest u njezinoj tajnovitosti.
- eli rei da je tajnost za nju od ivotne vanosti - upita Georgie - i da bi se izloena danjem
svjetlu mogla raspasti u prah i pepeo? Ne svia mi se ta pomisao.
- Nisam ba tako rekao - branio sam se. - Ali kad bi ljudi za nju znali, sama injenica da znaju
neizbjeno bi sve izmijenila. Sjeti se legende o Psihi ije bi se dijete, ako bilo kome spomene svoju
trudnou, rodilo kao smrtnik, a ako o tome uti, kao bog.
Bila je to loe odabrana tema za oprotaj od Georgie jer nas je podsjetila na neto o emu, barem
2Liaison

dangereuse - fr. opasna veza (op. prev.).

Netsuke - kineske figurice od slonove kosti (op. prev.).

ja, najradije nisam razmiljao. Prologa je proljea moja ljubljena zanijela. Nije bilo druge doli rijeiti
se djeteta. Georgie je sav taj uas podnijela kako sam to od nje i oekivao: smireno, bez puno prie,
trezveno, te je ak i mene bodrila svojom britkom duhovitou. Ve tada nam je o tome bilo
neobino teko razgovarati, a kasnije to vie nikada nismo spominjali. Kako je dubok oiljak ostavila
ova tragedija na Georgienoj ponosnoj i estitoj dui, to nisam znao. Sto se mene tie, dobro sam se
izvukao. Zahvaljujui Georgienu znaaju, njezinoj izdrljivosti i stoikoj naravi njezine odanosti
prema meni, nisam zbog toga ispatao. Sve je prolo upravo nevjerojatno bezbolno. Ostao mi je
osjeaj da nisam dovoljno patio. Tek ponekad u snovima osjetio bih neodreen strah, neki
nagovjetaj kazne koja me moda jo moe sustii.

Poglavlje 2.
U braku se partneri obino dijele na sebine i na nesebine. Jednom uspostavljen, taj obrazac po
kojemu jedno uvijek zahtijeva a drugo uvijek poputa postaje nepromjenljiv. U svome vlastitome
braku ja sam se zarana postavio kao onaj koji radije uzima nego to daje. Poput dr. Johnsona4 i ja
sam odmah krenuo putem kojim sam namjeravao i nastaviti. Na tome sam to vie nastojao jer su me
svi smatrali veoma sretnim to sam dobio Antoniju, a i sam sam se takvim smatrao.
Georgie sam, naravno, lagao glede uspjenosti svoga braka. A koji to oenjen ovjek koji ima
ljubavnicu o tome ne lae? Moj brak s Antonijom, osim injenice koja me silno rastuuje, da je bez
djece, savreno je sretan i uspjean. Jedino to ja elim i Georgie i ne vidim razloga zato je ne bih i
imao. Premda, kako sam ve spomenuo, nisam indiferentan prema drutvenim pravilima", ipak
sam kadar hladno i razumno gledati na preljub. Antonia i ja vjenali smo se u crkvi, ali uglavnom iz
drutvenih razloga; osobno ne smatram da brani zavjet, premda svet, mora biti i nepovrediv.
Ovdje je moda vano napomenuti da ne pripadam nijednoj vjeroispovijesti. Naprosto ne mogu
zamisliti nijedno svemogue i osjeajno bie dovoljno okrutno da stvori ovaj svijet u kojemu ivimo.
ini se da sam ovdje zapoeo s nekim opim objanjenjima o sebi, pa moda nee biti zgorega
da to obavim do kraja, prije negoli se bacim na priu o dogaajima koji e moda, kad krenu,
ostaviti premalo prilike za meditiranje. Moje je ime, kako ste vjerojatno ve shvatili, Martin LynchGibbon, a s oeve strane potjeem od angloirske obitelji. Moja umjetniki nadarena majka bila je
Velanka. Nikada nisam ivio u Irskoj a ipak sam se na stanovit nain osjeao sentimentalno vezan
uz tu ubogu kuku od zemlje. Mome bratu Alexanderu je etrdeset i pet, a mojoj sestri Rosemary
trideset i sedam godina; menije etrdeset ijedna, ali ponekad se, na nain koji nije posve lien neke
sjetne drai, osjeam kao starac.
Opisati vlastiti znaaj teak je posao, koji pritom ne mora nuno pridonijeti boljem
razumijevanju. Pria koja slijedi otkrit e, htio ja to ili ne, kakva sam zapravo osoba. Dopustite mi da
ovdje iznesem tek nekoliko osnovnih injenica. Odrastao sam pred sam rat, koji sam uglavnom
proveo na sigurnome i ne radei nita. Povremeno patim od razliitih zdravstvenih tegoba od kojih
su astma i alergija na trave najpoznatije, premda ne i najneugodnije, i nikada nisam uspio proi kao
posve zdrava osoba. Kad je rat zavrio, upisao sam se na Oxford i tako, u razmjeno poodmakloj
dobi, zapoeo ivjeti kao prosjean graanin. Veoma sam visok i umjereno privlaan. Dobro sam
boksao i u mladosti sam slovio za svadljivu i naprasitu osobu. Ova reputacija meni je bila
dragocjena kao i ona to sam je kasnije stekao kao sjetan, pomalo usamljen ovjek, neto poput
filozofa i cinika, koji se maloemu nada i izdaleka promatra kako ivot prolazi. Antonia me
optuuje da sam neumjesno neozbiljan; ali zato me je Georgie jednom oduevila rekavi da imam
izraz ovjeka koji se smije neemu traginom.
Lice mi je, mogu ovdje dodati, duguljasto, blijedo, prilino strogih crta; staromodno lice,
krianac izmeu filozofa Humea5 i komediografa Garricka,6 kosa mi je smea i meka, a s godinama
je izblijedjela do boje bijelog papra. Naa obitelj, bogu hvala, ne elavi.
Oenivi se Antonijom uinio sam odluan korak u svome ivotu. Menije tada bilo trideset, a
njoj trideset i pet godina. Ona sada, usprkos svojoj ljepoti, izgleda neto starija nego to jest i dogodi
se da je dre mojom majkom. Moja prava majka, koja je izmeu ostaloga bila i slikarica, umrla je
kad mi je bilo esnaest godina, ali je otac u vrijeme moje enidbe jo bio iv i tada sam se ja samo
povremeno zanimao za trgovinom vinom. Vie sam se, premda i to posve amaterski, zanimao za
povijest ratovanja, znanstveno podruje na kojemu bih, da sam se samo uspio natjerati da napustim

Johnson, Samuel (1709-84), engl. biograf, dramatiar i kritiar, (op. prev.).

Hume, David (1711-76), kot. filozof (op. prev.).

Garrick, David (1717-79), engl. glumac i komediograf (op. prev.).

amaterski status, vjerojatno bio veoma uspjean. Kad sam se, meutim, oenio Antonijom, sve je na
2

neko vrijeme zastalo. Kako rekoh, bio sam sretan to sam je dobio. Antonia je neko bila, a i sada je,
poneto ekscentrina ljepotica iz visokog drutva. Otac joj je bio neka visoka ara u vojsci, a majka
je pripadala krugu Bloomburyjevaca7, pisala je osrednju poeziju i bila daleka roakinja Virginije
Woolf. Iz nekog nepoznatog razloga Antonia nije dobila normalnu naobrazbu, premda je dugo
ivjela u inozemstvu i izvrsno govori tri strana jezika; iz nekih jednako nepoznatih razloga, nije se,
premda je imala mnotvo udvaraa, mlada udala. Kretala se u mondenim krugovima, mnogo
mondenijima od onih koje sam ja posjeivao i, zbog odbijanja da se uda, postala glavnim
predmetom ogovaranja. Njezina udaja za mene bila je, kad je do nje dolo, prava senzacija.
Nisam tada bio siguran, a nisam to ni danas, jesam lija bio upravo ono to je Antonia eljela ili
me je jednostavno prihvatila jer je osjeala da je vrijeme da nekoga uzme. No bez obzira na sve bili
smo strano sretni; i kao zgodan i duhovit par prilino smo dugo bili miljenici sviju. Tako se za
mene sve zaustavilo, ta bijah posve zaokupljen ugodnom zadaom da budem Antonijin suprug.
Kad sam napokon doao k sebi, odnosno kad sam izronio iz tople zlaane sumaglice svog nekoliko
godina dugog medenog mjeseca, otkrio sam da su mi se neki putovi zatvorili. Otac mi je u
meuvremenu umro i ja sam preuzeo trgovinu vinom, iako sam se i tu osjeao pomalo amaterom,
no to mi nije osobito smetalo; i nisam se zbog toga osjeao manje sretnim. Napokon, kao Antonijin
mu nisam ni mogao biti drugo doli sretan.
Dopustite mi sada da pokuam opisati Antoniju. To je ena oduvijek navikla da joj se svi dive,
oduvijek navikla da sebe smatra ljepoticom. Ima dugu zlaanu kosu - volim ene s dugom kosom koju obino nosi spletenu ili zaeljanu u starinsku punu; njezin se izgled doista moe najbolje
opisati kao zlaan". Ona je poput kakva raskonog pozlaenog predmeta to ga je vrijeme njeno
prevuklo mjeseasto blijedom patinom; ili, u efektnijoj prispodobi, moglo bi je se usporedit s
uznemirenim odsjajem sunca to ga voda baca na stari plonik Venecije, jer oko Antonije je uvijek
sve nekako fluidno i treperavo, pokretljivo i pomalo drhtavo. U posljednje je vrijeme naglo poela
starjeti i lice joj je poprimilo onaj izgled koji se ponekad opisuje kao opustoen", izraz koji se
obino, kako sam zapazio, kao i u ovome sluaju, rabi kad se neko lijepe crte lica ponu polako
oputati i rasplinjavati. Po mome miljenju takav izgled moe biti, a u Antonijinu sluaju i jest,
krajnje dirljiv i privlaan jer daje licu dostojanstvo koje u mladosti nije posjedovalo. Antonia ima
velike uto-smee, pametne, pronicave oi i veoma pokretna i izraajna usta, usne su obino
napuene u izraz zadovoljstva ili njena zanimanja. Visoka je rastom, i premda oduvijek sklona
debljanju, zvali su je lelujavom", to se vjerujem odnosilo na svojstveno joj iskrivljeno i
nesimetrino dranje. Njezino lice i tijelo nemogue je zatei u stanju potpuna mirovanja.
Antonia ima izraenu sklonost prema njegovanju meuljudskih odnosa. Ona je veoma
angairana i strastvena ena, zbog ega je smatraju neduhovitom; pri emu ova posljednja optuba
zapravo nije opravdana. Antonia, kao ni ja, ne pripada nijednoj vjeroispovijesti; ali neka svoja
uvjerenja podie na razinu neega to bi se moglo nazvati religioznou. Ona vrsto vjeruje da bi
sva ljudska bia trebala teiti, i da su na pragu da to ostvare, savrenom jedinstvu dua. Ovo
vjerovanje, koje se podjednako malo oslanja na popularne istonjake kultove kao i na Antonijino
rudimentarno kranstvo, najbolje se moe opisati kao salonska metafizika. Oblik u kojemu ga je
Antonia usvojila pripada iskljuivo njoj, premda sam ja tu otkrio utjecaj dostojnijega prethodnika:
Antonijine sada ve oslabjele ali u svakome pogledu iznimne majke s kojom sam, premda smo se
rijetko viali, bio u dobrim odnosima. U Antonijinom neortodoksnom vjerovanju u neminovno
duhovno sjedinjenje, kod kojega se nita ne zadrava za sebe i nita ne skriva, zanos bi oito trebao

Bloomsburyjevci - uobiajen naziv za skupinu intelektualaca i umjetnika koji su se poetkom prolog stoljea okupljali u
londonskoj etvrti Bloomsbury (op. prev.)

nadoknaditi pomanjkanje jasnoe. Ve samo postojanje takva vjerovanja u neke ene, osobito ako je
ona lijepa, pogodovalo je, naravno, stvaranju snana centripetalnog kretanja kojemu je ona bila
sreditem, i tako dobivalo izravnu potvrdu i u praksi; mukarci su se, posebice dok je bila mlaa,
esto zaljubljivali u Antoniju i jedva ekali da joj ispriaju sve svoje nevolje. Osobno nisam bio
protiv toga, s obzirom da me je djelomice oslobaalo brige za njezinu dobrobit, jer ju je inilo
sretnom to to ima jo koju srodnu duu s kojom bi opila, osim moje vlastite.
U posljednje je vrijeme bila silno oduevljena Palmerom Andersonom. Zvala ga je Anderson"
jer je imala neki mistian odnos prema osobama ija su imena, poput njezinoga, poinjala slovom
A". Te mistike bilo je i u njezinu odnosu spram moga brata Alexandera, uz kojega je bila vezana
dubokom, gotovo sentimentalnom njenou, premda je to u posljednje vrijeme, otkako je postala
opsjednuta Andersonom, bilo manje primjetno.
Mislim da ne mogu zamisliti nekoga kome bi psihoanaliza bila manje potrebna nego Antoniji i
vjerujem da se djelomice u to upustila s namjerom da ona proanalizira Palmera. Jednom sam
prilikom zajedljivo primijetio kako ne shvaam zato svaki tjedan moram plaati tu koliinu novca
samo zato da ona moe ispitivati Palmera o njegovu djetinjstvu, a Antonia se samo veselo nasmijala
i nije to porekla. Naravno, psihoanaliza je tek jedan od njezinih hirova", poput onoga kad je
zaeljela nauiti skraenu verziju brida, nauiti ruski, nauiti modelirati u glini (s Alexanderom),
kad se bavila dobrotvornim radom (s Rosemary) ili pak prouavala povijest talijanske renesanse (sa
mnom). A budui da je Antonia u svemu ega bi se prihvatila pokazivala iznimnu nadarenost,
dodao bih da sam bio vrsto uvjeren kako ona i Palmer sjajno napreduju.
Nuno je rei i rije-dvije o Palmeru; a to e mi biti teko. Na stranicama koje slijede otkrit e se
kako i zato su moji osjeaji, kad je rije o Palmeru, tako zbrkani. Pokuat u prvo opisati kako sam
ga doivio u poetku, prije nego to sam o njemu doznao neke bitne stvari, jo dok sam i sam bio
njime nemalo ponesen". Ve na prvi pogled Palmer djeluje kao Amerikanac, iako je samo poluAmerikanac i odrastao je u Europi. Visoka je stasa, tanak i gibak, dranje mu je leerno i otmjeno i
ima onaj pristojan kratko oian, uasno ist ameriki izgled. Ima srebrnasto sivu kosu kojom mu je,
kao nekim kratkim krznom, obrasla omalena zaobljena glava, i glatko lice koje izgleda upravo
neugodno premlado za njegovu stvarnu dob. Teko je povjerovati da je preao pedesetu. Odijeva se
u amerikom stilu; nosi remen umjesto naramenica i tako dalje, a sklon je i mnogim kicokim i
leernim detaljima, ukljuujui i svilene rupce jarkih boja koje nosi umjesto kravate. Kad god vidim
svileni rubac jarkih boja, uistinu ne mogu a da ne pomislim na Palmera; u tom predmetu ima neto
to neodoljivo podsjea na njega. Palmer e vas ve na prvi pogled osvojiti svojom blagou,
prijaznou i gotovo bih mogao rei dobrotom, do te je mjere u njega lijepo ponaanje poprimilo
privid moralne osobine. On je osim toga i iznimno obrazovan. Ja sam bio taj, a ne Antonia, koji je
otkrio" Palmera i dugo se vremena s njim intenzivno druio prije nego to ga je ona preuzela.
Zajedno smo itali Dantea; njegova bezbrina vedrina, njegova nepomuena sposobnost da uiva u
onome to voli, ublaavala je i dopunjavala moju hinjenu rezigniranu sjetu, a da je pritom nije
odagnala. Palmer se u mojoj velikodunoj, divljenjem ispunjenoj predodbi o njemu pojavljivao kao
savreno i uspjeno ljudsko bie. Psihoanalizom se poeo baviti prilino kasno, nakon to je
stanovito vrijeme proveo radei u Americi i Japanu kao obian lijenik, i otada si je izgradio
znaajnu reputaciju kao pomodni, suvremeni vra. Polovicu tjedna provodio je u Cambridgeu gdje
je stanovao sa svojom sestrom i strpljivo sluao neurotine studente, a drugu polovicu u Londonu
gdje je, ini se, imao impresivan broj veoma slavnih pacijenata. Radio je mnogo i po mome je
miljenju bio, i zasluio da bude, iznimno sretna osoba.
U vrijeme kad ova pria poinje poznavao sam Palmera gotovo etiri godine. Georgie Hand
sam poznavao tri godine, a ve mi je vie od osamnaest mjeseci bila ljubavnicom. Georgie, kojoj je
sada dvadeset i est godina, studirala je na Cambridgeu, gdje je i diplomirala ekonomiju. Zavrila je
poslijediplomski studij a odnedavna je predavala na Ekonomskoj koli u Londonu. Upoznao sam je
kad je tek bila dola u London, jednom kad sam posjetio njezin fakultet da bih skupini studenata
odrao predavanje o Machiavelhjevu prikazu ratnih pohoda Cezara Borgie, nakon ega smo se jo
nekoliko puta susreli, zajedno ruali, ak razmijenili i nekoliko prijateljskih, tjeiteljskih poljubaca,

pri emu se u naim srcima nije dogodilo nita posebno. Dotada jo nisam bio prevario svoju enu i
zamiljao sam kako nema anse to uinim; puka je sluajnost da u tim ranim, bezazlenim danima
nisam Antoniju upoznao s Georgie. Georgie je u to doba stanovala u enskom studentskom domu,
sumornom mjestu gdje je nikada nisam pokuao posjetiti. Poslije se preselila u svoj mali stan i ja
sam se smjesta u nju zaljubio. Moe zvuati smijeno, ali mislim da sam se u nju zaljubio istog asa
kad sam ugledao njezin krevet.
U Georgie se nisam zaljubio oajniki; smatrao sam se tada ve odve starim za oajavanja i
pretjerivanja to prate mladenaku ljubav. Ali ljubio sam je sa svojevrsnom vedrinom i
bezbrinou koja je bila vie proljetna od samoga proljea, udesan travanj lien muka preobraaja
i raanja. Ljubio sam je s divljom i nedostojanstvenom radou, ali i s nekom vedrom grubou,
ega nije bilo u mojem uvijek pristojnom i bitno njenijem odnosu s Antonijom. Oboavao sam
Georgie i zbog njezine suhoe, nepopustljivosti, nezavisnosti, nedostatka strasti, zbog njezine
duhovitosti i uglavnom zbog toga to je bila suta suprotnost, zapravo nadopuna njenijim i
vlanijim draima, onom rosnom sjaju kojim je zraila moja ljupka ena. I jedna i druga su mi bile
potrebne i ja sam, posjedujui ih obje, posjedovao cijeli svijet.
Koliko mi je bilo vano to Antonia pripada drutvenom ivotu, toliko mi je bilo vano i to mu
Georgie ne pripada.
To to mogu ljubiti jednu takvu osobu doivljavao sam kao otkrie i poduku, i pomalo kao
pobjedu: a posljedica je bila ponovno upoznavanje samoga sebe. Georgiena nepretencioznost inila
mi je dobro. Dok su i Rosemary i Antonia neprekidno, svaka na svoj nain, igrale ulogu ene,
Georgie nije igrala nikakvu ulogu: za mene je to bilo neto novo. Ona je bila ono to jest - a to je,
priroda je tu veoma uspjeno obavila svoj posao, posve sluajno znailo da je ena. Nisu je zanimali
ni uloga ni status i ponekad sam je s ushitom doivljavao kao izopenicu.
Taj osjeaj da sam s Georgie ,,u bijegu" poneto se promijenio nakon to je zatrudnjela. Dok se
naa nezakonita veza prije toga inila vedrom, ak nedunom, poslije toga se u nju uvukla stanovita
bol koja se uvijek mogla razluiti od ostalih, ne toliko estoka koliko uporna. Bili smo izgubili
nevinost, a stanovite preinake do kojih je tada moralo doi u naemu odnosu neprekidno su
odlagane, to zahvaljujui mome maloduju to Georgieinu mualjivu strpljenju. U vrijeme njezine
trudnoe izrekao sam nekoliko nepromiljenih primjedaba o tome kako bih svoju sudbinu elio
zdruiti s njezinom. Ove izjave nisu imale nikakvih posljedica, ali su ostale visjeti u zraku kao tekst
koji jednoga dana treba revidirati, ratificirati ili barem objasniti. Istodobno mi je bilo stalo, ak
veoma stalo, da me Antonia smatra neporonim; s pomoi stanovite koliine samozavaravanja,
toliko bitnog za trajnu vezu i uspjenu maskeradu, ja sam se ak i osjeao neporonim.

Poglavlje 3.
Leei na prostranom trosjedu u kui na Hereford Squareu itao sam Napierovu8 Povijest rata na
Iberskom poluotoku i pitao se hoe li mi Georgiein tamjan izazvati napad astme. Sjajna vatra od drva i
ugljena plamsala je i mrmorila u kaminu, a znalaki rasporeene svjetiljke obasjavale su toplim
zlatnim sjajem sobu koja je ak i zimi, zahvaljujui nekoj Antonijinoj aroliji, uspijevala mirisati na
rue. Na glasoviru je bilo izloeno mnotvo skupih boinih estitaka; sa zidova tamne su granice
zimzelena, sloene u draesne kitice i crvenim i srebrnim vrpcama povezane u duge vijence,
najavljivale blagdane. Antonijini su ukrasi spajali u sebi tradicionalno radovanje sa suzdranim
osjeajem blaenstva koji je proimao sve to bi radila u kui.
Upravo sam se vratio od Georgie i jo sam bio sam. Georgie sam slagao o vremenu Antonijina
povratka - njezina seansa nije zavravala prije est - kako bih imao vremena predahnuti prije naleta
uzbuena brbljanja koje me zasigurno eka. Antonia se iz Palmerove kue uvijek vraala u stanju
vesela uzbuenja. Pretpostavljao sam, a ovjeka su u to samodopadljivo uvjeravali i oni to su se
takvim tretmanima podvrgavali, da je psihoanaliza neto sumorno i poniavajue; no u moje je
supruge, ini se, seansa izazivala euforiju, pa ak i samozadovoljstvo. U miru sa cijelim svijetom i
samim sobom udisao sam tiinu oko sebe, leei oputen i zagrijan u sjajnoj arenoj ljuturi to smo
je Antonia i ja oko sebe izgradili i u kojoj su se svila, srebro i palisandar, tamni mahagonij i
priguena pozlata spajali na pozadini bellinijevski9 zelene boje. Pijuckao sam ohlaeni, mirisni
martini to ga bijah upravo pripremio za nas dvoje i bio uvjeren, moram priznati, da sam najsretniji
ovjek na svijetu. I doista sam u tom trenutku bio obuzet nekim lijenim, bezbrinim osjeajem sree
koji se, u tom posebnom obliku izopaene nevinosti, nee u mome ivotu vie nikada ponoviti.
Upravo sam pogledao na sat da provjerim je li kasni, kad se Antonia pojavila na vratima.
Obino bi ulazei odmah zauzela cijelu prostoriju, uplovivi ravno u njezino sredite; ak i kad je
ljude dobro poznavala, okretala bi se na sve strane kao da sva udubljenja i sve kutove eli ispuniti
svojom nazonou. Ali ove veeri, koja je ve nosi biljeg neobine, zastala je na vratima kao da se
boji ui ili kao da je svjesna dramskog efekta svog ulaska. Stajala je ondje iroko otvorenih oiju, s
rukom na kvaki, gledajui me na nain koji me uznemirio. Primijetio sam takoer da se nije
presvukla i da je jo u prugastoj svilenoj bluzi i suknji boje cimeta, koje je imala na sebi i toga jutra.
Antonia je obino mijenjala odjeu tri do etiri puta dnevno.
- Nisi se presvukla, ljubavi - rekoh ustajui. Ja sam jo pripadao starom usporenom svijetu. - to
se dogaa? Izgleda mi nekako uzrujano. Doi, popij pie i sve mi ispriaj. - Odloio sam Napiera.
Antonia sada ude kreui se sporo i vukui noge, pogleda sveudilj uprta u mene. Pitao sam se je
li vidjela u veernjem izdanju novina neto to je meni promaknulo, moda obavijest o kakvoj
dalekoj kataklizmi ili o nesrei kojega naeg znanca, o emu je moda trebalo obavijestiti sa
stanovitim zloslutnim obzirom. Sjela je na drugi kraj trosjeda gledajui me i dalje onim napetim
izrazom bez smijeka. Zazveckao sam dugim stakleni tapiem o posudu za koktel i natoio joj
martini.
- to se dogodilo, draga? Je li bio potres u Kini ili su te zaustavili zbog prebrze vonje?
- Priekaj asak - ree Antonia, a glas joj je zvuao promuklo, gotovo kao da je pijana. Udahnula
je nekoliko puta polako i duboko kao netko tko skuplja snagu.
- Antonia, o emu se radi? - rekoh otro. - Je li se neto loe dogodilo?

Napier, William Francis Patrick (1785-1860), general u britanskoj vojsci, vojni povjesniar, (op. prev.).

Bellini, Giovanni (1430-1516) venecijanski slikar (op. prev.).

- Jest - protisnu Antonia. - Priekaj asak. Oprosti. Otpila je malo iz svoje ae, a ostatak ulila u
moju. Shvatih da je posve svladana osjeajima.
- Za ime boje, Antonia - povikah, osjeajui kako me obuzima panika. - to ti je?
- Oprosti, Martine, evo to je. Moram ti to sada rei. I ne postoji nain da se to uini obzirno.
Rije je o meni i Andersonu. - Skrenula je pogled ustranu i jasno sam vidio kako joj se ruka kojom
dri cigaretu trese.
Jo mi nita nije bilo jasno.
- O tebi i Andersonu, a to to, anele?
- Pa, upravo to - ree Antonia. - Samo to. - Bacila je cigaretu u vatru.
Zurio sam u nju i napokon poeo razmiljati i itati joj s lica. Njezino ponaanje uplailo me je
vie od njezinih rijei. Toliko sam se bio naviknuo odmarati u miru njezine bezazlene, povjerljive
due. Nikada jo nisam vidio svoju zlaanu Antoniju toliko potresenu, to je ve samo po sebi bilo
grozno. Rekoh blago: - Jesam li te dobro shvatio? Ako misli rei da si pomalo zaljubljena u
Palmera, tomu se ne bih zaudio. I sam sam u njega pomalo zaljubljen.
- Nemoj bit neumjestan, Martine prekine me Antonia. - Ovo je ozbiljno, sudbonosno. Okrenula se prema meni, ali mi nije uzvratila pogled.
Uklonio sam nekoliko uvojaka zlaane kose s njezina visokog, blijedog, naboranog ela i preao
joj rukom preko obraza prema usnama. Zatvorila je naas oi i ukoila se.
- Oh, prestani molim te izgledati ovako, najdraa. Dri se kao da ide na stratite. Smiri se i
popij svoje pie. Evo, natoit u ti drugo. Sada mi sve lijepo po redu ispriaj i nemoj me ovako
uasno plaiti.
- Shvaa, ne radi se o nekoj povrnoj zaljubljenosti - poe Antonia, gledajui me ukoenim,
napaenim pogledom. Govorila je jednolinim glasom kao iza sna, s izrazom krajnjeg oajanja. Ovdje je rije o oajnikoj, o velikoj ljubavi. Moda smo ti trebali rei ve prije, samo, bilo je to toliko
nevjerojatno, jedna takva estoka ljubav. Ali sada smo posve sigurni.
- Niste li oboje malo prestari za ovu igru? - upitah. - Daj, molim te!
Antonia me pogleda, pogled joj je dobio neku tvrdou i ona naglo postade prisutnija i
prisebnija. Zatim se tuno nasmijei i lagano odmahne glavom.
To me se prilino dojmilo, no ipak rekoh: - Sluaj, draga, moramo li o tome tako ozbiljno
razgovarati?
- Moramo - odvrati Antonia. - Shvaa, elim se razvesti.
S mukom je izgovorila tu rije. Zurio sam u nju zaprepateno, a ona mi je, uspravivi se,
uzvraala pogled trudei se da ovlada svojim licem.
Nedostajao joj je pravi izraz za ovako ozbiljnu scenu. Stoga nastavih: - Ne budi smijena,
Antonia. Nemoj govoriti takve ludosti, jer ti tako ne misli.
- Martine - zavapi Antonia. - Molim te, pomogni mi molim te, ja to uistinu mislim i utedjet
emo si mnogo patnje ako me ozbiljno shvati sada, ako sada shvati kako stvari stoje. Znam da je to
za tebe grozan udarac. Ali molim te, pokuaj. Uasno sam nesretna to ti nanosim bol. Pomogni mi,
molim te, pokai malo razumijevanja. Potpuno sam sigurna i posve odluna. Ne bih s tobom ni
razgovarala da nije tako.
Promatrao sam je. Uskoro e zaplakati, lice e joj biti ogoljeno i napeto poput neega izloenog
snanom vjetru, ali to to je uspjela zadrati vlast nad sobom davalo joj je neko dirljivo
dostojanstvo. Jo joj nisam mogao povjerovati, isto kao to nisam mogao povjerovati da tu uope
postoji neto to ja uobiajenim naporom volje ne bih mogao izbrisati. Rekoh smireno: - Previe si
uzrujana, duo. Pitam se ne daje li ti ta propalica od Palmera kakve droge? Kae da si zaljubljena u
njega. U redu. To se esto dogaa kod psihoanalize. Samo, molim te, izostavimo te gluposti o
razvodu. Ne bismo li, uostalom, mogli zasada ostaviti tu temu? Predlaem da popije pie i ode se

presvui za veeru.
Pokuao sam ustati, ali Antonia me zgrabi za ruku podiui prema meni svoje suosjeajno, a
ipak bijesno lice.
- Ne, ne, ne! - uzvikne. - Moram to sve sada izrei. Ne mogu ti rei koliko mi to teko pada.
elim se razvesti, Martine. Iskreno sam zaljubljena. Mora mi to naprosto povjerovati i pustiti me
da odem. Znam da je to apsurdno i znam da je uasno, ali ja sam zaljubljena i apsolutno
nemilosrdna. ao mi je to sam te ovako iznenadila, ao mi je to moram ovako govoriti, ali
jednostavno te moram natjerati da shvati to elim rei.
Ponovo sam sjeo. U njezinu je dranju bilo neke oajnike estine, ali i straha, straha od moje
reakcije. Upravo mi je taj strah polako otvorio oi i ja odjednom osjetih lagani dodir jeze. A ipak je
ovo napola divlje, napola uplaeno stvorenje jo uvijek bila moja Antonia, moja ljubljena supruga.
Rekoh: - Dobro, dobro, ako si ve tako ludo zaljubljena u svoga psihijatra, najbolje da s njime ode u
krevet! Samo mi ne spominji razvod, o tome jednostavno ne elim nita uti!
- Martine! - uzviknu Antonia u nevjerici. Zatim glasom, koji je opet postao monoton, doda: - Ve
sam bila s njime u krevetu.
Obrazi mi se zarumenjee od iznenadne navale krvi kao da sam dobio pljusku. Koljeno mi je
dodirivalo Antonijino. Zgrabih njezine obje ruke, kojima se jo grevito drala za moj rukav i vrsto
ih stegnuh ljevicom. - Kad je to poelo? Koliko puta?
Pogledala me, uplaena ali nepokolebljiva. Antonia je imala neki svoj blagi ali luaki uporan,
zaobilazni nain kojim je postizala sve to je htjela. Njezinu sam snanu volju osjeao na sebi poput
pijavice.
- To sada nije vano - odvrati. - Ako doista eli znati pojedinosti, ispriat u ti ih kasnije. Sada ti
elim rei samo ono najvanije, elim ti rei da mi mora dati slobodu. Martine, ovo je jae od mene.
Ozbiljno, u pitanju je sve ili nita.
Ljevicom sam joj gnjeio zapea. Moda e se uiniti udnim, ali bio sam svjestan toga da sada
razmiljam i odluujem o tome kako bih trebao reagirati, bio sam svjestan njezina straha da je ne
udarim. Pustio sam joj ruke i rekao: - Pa ja bih u tom sluaju preporuio nita.
Antonia se opustila i mi se malo odmaknusmo jedno od drugoga. Onda je duboko uzdahnula i
rekla: - Oh, dragi, dragi...
- Da sam ti sada zavrnuo vratom - rekoh - vjerojatno bih se izvukao s tri godine. - Ustao sam,
naslonio se na okvir kamina i odozgo se zagledao u nju. - to sam uinio da ovo zasluim? - upitah.
Antonia se nervozno nasmijeila. Zagladila je kosu i dugim prstima prela preko pune,
gurajui ukosnice na mjesto. Popravila je ovratnik na bluzi. Ponaala se uglavnom kao da osjea da
je najgore prolo. - Grozno mi je sve ovo, Martine. Bila sam na uasnim mukama. Ti si se ponio
zbilja sjajno. Ali neu se ni pokuati opravdati. Ja sam jednostavno oajna.
- Sjajno sam se ponio, je li? - rekoh. - Ali i dalje mi ne ide u glavu ovo to si mi rekla. Bili smo
sretni. elim da i dalje budemo sretni.
- Da, bili smo sretni - prihvati Antonia. - Ali uope nije rije o srei. Ovo nikamo ne vodi. Zna
to jednako dobro kao i ja.
- Brak ovjeka i ne treba nikamo voditi, nije to javno prometalo.
- Mora se suoiti s injenicom - nastavi Antonia - da si razoaran ovjek.
- Neka me vrag odnese ako sam ja razoaran! - rekoh ljutito - a i da jesam, to zacijelo ne bi bilo
tvojom krivnjom. eli zapravo rei da si ti razoarana ena.
- Brak je pustolovina u kojoj se neprekidno neto dogaa - uze objanjavati Antonia. - A na
jednostavno stoji na mrtvoj toki. Bila sam toga svjesna jo prije nego to sam se zaljubila u
Andersona. Razlog je djelomice i u tome to sam toliko starija i da sam ti neto poput majke.
Sprijeila sam te da odraste. S tim smo se, prije ili kasnije, morali suoiti. -Otpila je gutljaj pia. Nije
vie djelovala uplaeno.

- Potedi me strunog miljenja, za ime boga - rekoh - muka mi je od toga. Ostavlja me zato to
eli nekoga drugog, daj, priajmo onda poteno o poudi, ostavimo pseudoznanost. Ali ti ionako
ne ide nikamo. Ne moe samo tako sve promijeniti u svojim godinama. Ti si mi ena i ja te volim i
elim da ostanemo u braku, i najbolje ti je da se pomiri s tim da ima mua i ljubavnika.
- Ne, Martine - odluno e Antonia. - Ja moram otii, Martine, moram otii. C'est plus fort que
moi.10 Ustala je i stala preda me isturivi trbuh, visoka, iskrivljena, pravi stup odlunosti. - Silno sam
ti zahvalna to si to primio tako razumno - dodala je.
Zurio sam u njezino prelijepo, oronulo lice koje se sada trudilo da poprimi izraz odvanosti
pomijean s nekim servilnim saaljenjem. Velike su joj se izraajne usne pokretale kao da vae
njenosti koje je bila mogla izrei. Osjeao sam kako me obuzima neka nesretna smetenost i kako mi
stvari potpuno izmiu iz ruku. - Ne ponaam se ja razumno - pobunih se. - Ja izvrsno ujem to
govori, Antonia. Ali meni tvoje rijei nemaju nita vie smisla negoli da ih izgovara luakinja.
Mislim da e biti najbolje da odem razgovarati s Palmerom. Pa ako mi on kae da se moramo
ponaati kao civilizirani ljudi, razbit u mu zube.
- On te oekuje, dragi - spremno e Antonia.
- Antonia - zavapih - pusti me van iz ovog runog sna! Priberi se. Ovo je stvarno, na brak.
Ona je i dalje samo odmahivala glavom.
- Ali, draga moja, Antonijo moja, to bih ja uope radio bez tebe?
Izraz bolne sabranosti na njezinu licu postao je na trenutak intenzivniji a zatim se rasplinuo i
ona uz bolan krik brinu u pla. Kad bi plakala izgledala je beskrajno patetino. Prioh joj i ona mi
polako spusti glavu na rame ne pokrivi lice rukama. Njezine su suze kapale na pod izmeu nas.
- Znala sam da e dobro reagirati - javi se ubrzo. - Mnogo mi je lake, sada kad sam ti sve rekla.
Mrzim kad moram lagati. Zna, nee nikada morati ivjeti bez mene. - I ponovi: - Hvala ti, hvala ti!
- Kao da sam joj ve dao razvod.
Napokon, nisam ti zavrnuo vratom, zar ne? - rekoh.
A ona e na to: - Dijete moje, drago moje dijete.

10

C'est plus fort que moi - fr. to je jae od mene (op. prev.).

Poglavlje 4.
- Ti me, Martine, znai ne mrzi? - pitao je Palmer.
Leao sam na divanu u Palmerovoj ordinaciji, na kojemu su obino bili isprueni njegovi
pacijenti. Zapravo sam i ja po svemu bio njegov pacijent. Upravo me nastojao privoljeti da
neugodnu istinu prihvatim na civiliziran i razborit nain.
- Ne, ne mrzim te.
- Mi smo civilizirani ljudi - nastavi Palmer. - Moramo se truditi da budemo veoma lucidni i
veoma otvoreni. Mi smo civilizirani i inteligentni ljudi.
- Tako je - potvrdih. Mirno sam leao i pijuckao viski s vodom iz velike kristalne ae koju mi je
Palmer upravo ponovo napunio. On sam nije nita pio. Govorei, koraao je amo-tamo onako visok
i vitak, s rukama na leima, ukajui njeno i svilenkasto svojim grimiznim kunim ogrtaem to
ga je bio leerno ogrnuo preko koulje i hlaa. Koraao je amo-tamo ispred niza japanskih drvoreza
to su resili udaljeni zid, pa su se iza njega u pozadini vidjela iscerena razbojnika lica. Njegova se
mala, kratko oiana glava pomicala preko rasplinutih njenoplavih i ugljenocrnih boja drvoreza.
Zrak je bio topao i suh, uzbiban tajanstvenim povjetarcem iz nekog nevidljivog ventilatora. Poeo
sam se znojiti.
- Antonia i ja smo bili sretni - rekoh. - Nadam se da ti o tome nije lagala. Jo uvijek ovo ne mogu
shvatiti niti se s time pomiriti. Na je brak savreno solidno zdanje.
- Antonia mi, ak i da je htjela, ne bi mogla lagati - odvrati Palmer. - Srea, dragi moj Martine, je
neto neuhvatljivo. Neki ljudi, a Antonia spada medu njih, zamiljaju ivot kao stalno
napredovanje. Njezin je ivot odve dugo stajao na mjestu. Za nju je dolo vrijeme da krene dalje. Povremeno bi me pogledao u prolazu; njegov pomalo ameriki glas bio je mekan i uspavljujui.
- Brak je pustolovina u kojoj se stalno ide naprijed - ponovih.
- Tono.
- I za Antoniju je dolo vrijeme da se upie na napredniji teaj.
- Ljubazno je od tebe to to tako postavlja! - prihvati Palmer smjekajui se.
- Znai, stvar je neizbjena.
- Divim se tvojoj sposobnosti da se suoi s injenicama - ree. - Da, moda u tome doista ime
neeg neizbjenog. Ne govorim to zato da bih sa sebe skinuo odgovornost ili pomogao Antoniji da
to uini. Nema mnogo smisla govoriti ovdje o krivnji i nisam se veeras radi toga s tobom naao.
Zna jednako dobro kao i ja da bi takav razgovor bio neiskren, i to se tie tvojih optubi i to se tie
mog priznanja krivnje. Ali povrijedit emo neke ljude i prouzroiti im bol. Antonijinoj majci,
primjerice, kojoj si ti neobino drag. A i drugima. No nije vano. Mi ni pred tim ni pred bilo im
drugim ne zatvaramo oi.
- A to je sa mnom? - upitah. - Kvragu i Antonijina majka!
- Ti nee zbog toga trpjeti - odvrati Palmer. Zastao je preda mnom, gledajui me onako s visine,
pun njene skrbi. - Ovo je vana stvar, Martine, vanija od nas samih. Da tomu nije tako, Antonia i
ja mogli smo sve i drukije izvesti. U tom smo te sluaju mogli i varati, premda ne znam bismo U se
ba na takvo to odluili. Ali ovo je odve znaajno, to je neto to se tie sve troje. Vidjet e. Ne bih
to tvrdio da nisam posve siguran. Poznajem Antoniju veoma dobro, Martine. U neemu moda i
bolje nego ti. Tome nisi kriv ti, nego moja profesija. Ja i tebe u neku ruku poznajem bolje nego to ti
poznaje samoga sebe.
- Sumnjam - rekoh. - Nikada nisam bio poklonik tvoje religije. Dakle, po tvome miljenju, svima
e nam biti bolje.
- Upravo tako. Ne tvrdim da emo biti sretniji, premda se i to moe dogoditi. Ali odrast emo.
Ti si Antoniji bio dijete a ona tebi majka, i to vas je oboje u duhovnom smislu koilo. Ali ti e ipak
odrasti, ti e se ipak promijeniti i vie nego to ti se sada ini moguim. Zar nikada nisi shvatio do

koje mjere ti sebe smatra djetetom, i djetetom i starcem istodobno?

Ovo mu je bilo veoma otroumno. - Gluposti! - rekoh. -Ne prihvaam tvoja objanjenja. Izmeu
mene i Antonije sve je bilo savreno u redu prije nego to si se ti pojavio.
- Sumnjam, dragi Martine - odvrati Palmer. - Tu je jo i tvoja nesposobnost da joj dade dijete.
- Njezina nesposobnost da meni rodi dijete.
- Eto, vidi, Martine. Svako od vas, naravno, misli da je krivnja na drugoj strani. A bioloki su
dokazi, kao to zna, nepouzdani.
Toplina i Palmerovo gotovo neujno kretanje, te neprekidno ponavljanje moga imena, djelovali
su na mene nekako omamljujue, i jedva da sam znao to govorim.
- Ne pokuava me valjda hipnotizirati? - upitao sam ga.
- Naravno da ne pokuavam. to bih time dobio? Opusti se, Martine. Svuci sako. Sav si oznojen.
Svukao sam sako, otkopao prsluk i zavmuo rukave koulje. Imao sam muke s gumbima za
manete. Pokuao sam sjesti, no divan nije bio nainjen za sjedenje, pa sam ponovo legao. Zurio sam
gore u Palmera koji se opet zaustavio preda mnom; njegovo glatko ameriko lice bilo je ozareno od
sute ljubaznosti i brinosti, a poput krzna meka srebrnasta kosa ljeskala se na svjetlu svjetiljke. U
izrazu toga lica bilo je neeg neuhvatljivog. Nemogue je zlou i pokvarenost povezati s takvim
izgledom.
- Veoma je pritom vano - nastavio je - da smo ovo zapoeli ti i ja. Zapoeli smo to, zar ne, time
to smo postali onako iznimno bliski. Rijetko sam doivio bliskost takva intenziteta. Siguran si da se
ne ljuti na mene?
- Ali, cher maitre!11 - uskliknuo sam. Promatrao sam Palmerovo vedro i otvoreno lice koje se
doimalo tako sablasno mladenakim. - ini mi se da se na tebe ne uspijevam naljutiti - rekoh polako
- premda bih to na stanovit nain elio. Veeras sam previe popio i jo mi nije posve jasno to mi se
zapravo dogodilo. Osjeam se neutjeno, povrijeeno i zbunjeno, ali nisam ljutit. - Odjednom mi se
uinilo znakovitim to to sam te veeri ja doao Palmeru umjesto da ga pozovem k sebi. Nije mi
uope palo na pamet da ga pozovem k sebi. Ja sam bio taj koji je dotrao.
- Vidi, Martine, ja tu nita ne mistificiram - ree Palmer.
- O, da, mistificira, ali veoma lukavo. Sve je to mistifikacija. Odve si ti pametan za mene. Nije
ni udo to Antonia hoe tebe. Vjerojatno je i ona prepametna za mene, jedino to ja do sada nisam
toga bio svjestan.
Palmer je neko vrijeme stajao i gledao me, vedar i suzdran i obziran, s gotovo neprimjetnom
zabrinutosti u oima. Olabavio je malo kuni ogrta na mjestu gdje je izvirivala snjeno bijela
koulja i otkrio jo dio svoga dugog vrata. Onda je opet poeo etati po sobi.
- Znao sam da e ti to sjajno primiti - rekao je kao da utvruje injenino stanje.
- Nisam ba primijetio da sam pokazao kako sam to primio! - odvratih. No jo dok sam to
govorio s gorinom shvatih da sam svoju ulogu ve prihvatio, ulogu nekoga tko to dobro prima",
koju su mi Palmer i Antonia bili namijenili. Sam sam gurnuo glavu u oglav to su ga oni paljivo i
brino, ak s ljubavlju, preda me postavili. Bilo im je silno stalo do toga da ih oslobodim moralne
odgovornosti i potedim potrebe da budu bezobzirni. No ako sam tu i tamo i imao nekakvu mo, do
sada sam je se ve bio odrekao. Za uporabu sile ve je bilo prekasno. Ovdje sam doista bio suoen s
neim velikim i dobro organiziranim.
Palmer se pravio da ne uje moje primjedbe.

11

Cher maitre - fr. dragi uitelju (op. prev.).

- Vidi, - javio se ponovo - mi uope ne smatramo da bi nas ti trebao napustiti. Iz nekog

neobjanjivog ali doista divnoga razloga mi ne moemo bez tebe. Ostat emo uz tebe i za tebe se
brinuti. Vidjet e.
- Mislio sam da se od mene oekuje da odrastem.
- Oh, nemoj misliti da e to biti lako - nasmijao se Palmer. - Nita ovdje nee biti lako. Bit e to
opasna pustolovina. Ali, kako rekoh, najvanije je to to sam ti ja toliko drag.
- Kako zna da e mi i dalje biti drag? - upitah. Osjeao sam kako gubim sposobnost
rasuivanja.
- Hou, hou - uvjeravao me je Palmer.
- Voljet u svog uspjenog suparnika!?
- Naa je psiha udna stvar - tumaio je dalje Palmer - ona ima vlastite, tajanstvene metode
ponovnog uspostavljanja ravnotee. Ona se automatski trudi da u svemu nade za sebe korist i
utjehu. Gotovo sve se svodi na mehaniku i stoga se kroz mehanike modele ona najbolje moe
razumjeti.
- Ne smatra me, dakle, anelom milosra?
- Bog te blagoslovio, Martine - veselo e Palmer - tvoja e nas ironija sve troje spasiti.

Poglavlje 5.
Rembers sam oduvijek smatrao majinom kuom, premda ga je bio kupio djed, a Alexander ga
od oeve smrti poprilino izmijenio. No Rembers je ipak uspio sauvati neizbrisiv peat majine
blage, eterine i prilino rasplinute osobnosti; u mislima ga uvijek vidim obavljena romantinom,
gotovo srednjovjekovnom izmaglicom. Vjerojatno bi, poput zamka uspavane ljepotice, trebao biti
okruen neprohodnom gutarom rua penjaica. A ipak, ta kua i nije osobito stara. Sagraena je
oko 1880., kostur joj je dijelom drven, a tukatura obojena toplom irski ruiastom bojom. To je
osamljeno zdanje sagraeno na uzvisini ponad rijeke Stour, na rubu jednog zaseoka nedaleko od
Oxforda, s pogledom na puste obronke cotswoldskih brda nastanjene jedino divljim zeevima. Vrbe
i imir to ih je majka posadila dobro su se razrasli te bi vrt izgledao ak i stariji od kue da se u
njoj ne sjedinjuju neka vjeno mlada ljupkost i staraka oronulost, kao daje proizvod mate Sir Johna
Millaisa12 ili Dantea Gabriela Rossettija.13
Na Badnjak u vrijeme ruka sjedio sam u vlaku za Oxford. U Londonu je nebo bilo olovnouto i
kad smo proli Reading snijeg je u krupnim, rijetkim pahuljama poeo padati iz nepokretna zraka.
Bilo je veoma hladno. Odluio sam Boi provesti s Alexanderom i Rosemary pa sam ih prije dva
dana nazvao da najavim svoj dolazak i ukratko im kaem da se Antonia i ja razvodimo. Antonia i
Palmer nagovarali su me s iznenaujuom srdanou i arom da Boi provedem s njima. Pravo je
udo kako su nakon Antonijina priznanja oni" odjednom poeli postojati poput kakve institucije s
vlastitom opipljivom teinom, ozrajem, pa ak i tradicijom. Sada je Antonia provodila vrijeme
izmeu Hereford Squarea i Palmerove kue u Pelham Crescentu, silno se trudei da bude na oba
mjesta istodobno. Nikada je nisam vidio tako sretnu; shvatio sam, s podvojenim osjeajima, da se
znatan dio njezine sree sastoji od toga da se brine o meni. Dopustio sam joj to. Uporno je
zahtijevala da dvije noi uoi moga odlaska provede u stanu na Hereford Squareu, gdje smo ionako
spavali u odvojenim sobama. Svake sam noi odlazio u postelju totalno pijan. Odbio sam njihov
poziv da Boi provedem kod njih, ne iz straha da bih se mogao rasrditi i grubo reagirati, nego zato
to sam se bojao svoje velike popustljivosti. Osjeao sam potrebu da se povuem kako bih ponovo
na se navukao kakve-takve ostatke dostojanstva i razboritosti. Oni" me bijahu svukli do gola.
Nadao sam se povratiti barem jeftin privid samopotovanja, glumei pred Rosemary i Alexanderom
ulogu prevarena mua. Ili, jednostavnije, trebalo mi je vremena da razmislim; ili jo bolje, vremena
da ponem osjeati.
Tek sam sada poeo u to doista vjerovati. Veer Antonijina priznanja, tijekom koje sam popio
nevjerojatne koliine alkohola, iz ove mi se perspektive inila poput kakva jeziva sna punoga
demonskih prikaza, a ipak nekako neobjanjivo bezbolnog. Bol se pojavila tek kasnije, bol
neizrecivo mrana i zamrena poput one koju kod djeteta izaziva neka uskrata. Svijet dobro mi
poznatih obiaja i stvari, u kojemu sam tako dugo ivio, nije me vie prihvaao; a naa prekrasna
kua odjednom je poprimila izgled kakva boljeg antikvarijata. Predmeti u njoj vie nisu bih u
meusobnom skladu. Neobino je to to je bol najbre i najneposrednije djelovala kroz te predmete,
kao da su odjednom postali tunim simbolima gubitka s kojim se jo nisam mogao u potpunosti
suoiti. Oni su znali i tugovali su. Gubitak Antonije doivljavao sam kao nemogu, konaan gubitak
svake topline i sigurnosti; a premda se jo prije nekoliko dana inilo da svoje postojanje dijelim i da
Antoniji dajem tek jedan njegov dio, sada sam zaudo imao osjeaj kao da e, zajedno s njom, i ono
itavo nestati u nepovrat. Bilo mi je kao da su me oderali. Ili, tonije, kao da je jarko obojen planet
moje egzistencije, neko tako toplo sukladan s licem moje due, netko naglo odmaknuo, ostavljajui
moje nezatieno lice izloeno studenu vjetru i tami.

12

Millais, John Everett (1870-92), engl. slikar i ilustrator (op. prev.).

13

Rossetti, Dante Gabriel (1828-82), engl. pjesnik, slikar i ilustrator (op. prev.).

A ipak sam se dobro ponio. Tako se barem pokazalo i upravo je to, s gotovo njenim
navaljivanjem, nedvojbeno utvreno. Dobro sam to primio; toplina to ju je irila njihova zahvalnost
trajno se osjeala; na njoj sam ja, lien druge utjehe, bio pozvan da se jadan ognjem. Sada sam bio u
bijegu upravo pred neizbjenou takva grijanja. Trenutak da neto poduzmem bijah propustio,
osjeao sam to uz povremenu navalu gorkog kajanja: premda mi nikako nije jasno to sam zapravo
trebao poduzeti. Pokazalo se, i to na nain koji mi se inio as gotovo utjenim, as jedva
podnoljivim, da su Antonia i Palmer veoma zaljubljeni. Objava njihove ljubavi i moje mirenje s tim,
ih, kako sam s gorinom zakljuio, zapravo moj blagoslov, oslobodio je u njima mahnitu radost.
Nikada ih nisam vidio tako razdragane, toliko pune ivota, s ponosno razvijenim svim zastavama.
Izgledali su kao da e svakog asa zaplesati. Protiv takve sile, rekoh sebi, teko da bih se mogao
boriti. A istodobno sam osjeao kako bih, da sam bez obzira na njezinu blagu odlunost i spremnu
zahvalnost Antoniju ipak pokuao zadrati, da sam samo znao da treba pokuati makar u tome i ne
uspio, izbjegao barem ovaj osjeaj ojaenosti to me sada nagriza. Bio sam uskraen za jedan
trenutak nasilnosti, za jedan posve odreen iako moda beskoristan napor volje i snage; a to im
zacijelo nikada neu oprostiti.
Ima neke ironije u tome, razmiljao sam sjedei u vlaku, to mi se jo prije tjedan dana inilo
neupitnim moje vlasnitvo nad dvjema enama; sada bi mi se moglo dogoditi da ne posjedujem
nijednu. Poeo sam se pitati nije li raskid s Antonijom na neki tajanstven nain unitio i moju vezu s
Georgie, kao da su te dvije biljke, daleko od toga da budu takmaci, na neobjanjiv nain jedna drugu
pothranjivale. Meutim u to nisam nipoto bio siguran i misli su mi se oprezno, gotovo stidljivo,
stalno vraale mojoj ljubavnici. Nisam joj se javio od dana objave, a kako se u javnosti o tome jo
nita nije znalo, ona najvjerojatnije nema pojma o novonastaloj situaciji. Nisam ba jedva ekao da
joj to priopim. Ovo nije bio trenutak u kojemu sam se osjeao sposobnim ispunjavati bilo ija
oekivanja; i dok sam tako razmiljao, pitajui se to bi Georgie uope od mene mogla oekivati,
postade mi jasno kako o njoj zapravo malo znam. Da bi mogla prostaki navaljivati da je oenim to,
naravno, nije dolazilo u obzir. Bijae to prije pitanje koliko toga i kako e mi ona, sa svoje strane,
oprostiti; a pitao sam se i elim li uope da mi bude oproteno. Za mene je to bilo novo a kad sam se
time malo bolje pozabavio i veoma bolno saznanje da emo, budemo li u ovoj novoj situaciji bilo
Georgie bilo ja pokleknuli", izdati i posve unititi svoju dragocjenu i njenu vezu koja je u tajnosti i
dvosmislenosti tako lijepo napredovala. Georgie mi je bila potrebna, volio sam je, osjeao sam da bi
mi, osobito u ovome trenutku, ivot bez nje bio nemogu. A ipak nekako nisam mogao zamisliti da
je oenim. No, pomislih, jo je prerano a da bih to mogao znati. Nisam jo bio ni poeo slagati
odgovarajue dijelove u cjelinu; moda ak i postoji nain da se od njih za mene i za Georgie sloi
slika sree. U rijetkim trenucima i u isto apstraktnom smislu zamiljao sam tu sreu kao neto
posve odvojeno od moje sadanje nevolje i smetenosti, a ipak ne posve nepovezano sa mnom i ne
posve neostvarivo.
Rosemary me je trebala doekati u Oxfordu i odvesti u Rembers. Trenutano ba i nisam bio
raspoloen za suoavanje s Rosemary. Nikada se nije najbolje slagala s Antonijom i s jedne e strane
biti zadovoljna to se ovo dogodilo, dok e s druge pokazivati konvencionalno suosjeanje to ga
ljudi glume kad im umre netko od poznanika, a koje zapravo proizlazi iz toplog osjeaja uzbuenja
i zadovoljstva koji vas obuzima ujutro pri buenju, koji jo niste dijagnosticirali, da je sve na ovome
svijetu u najboljem redu. Rosemary je, rekao bih, kanjena za sve svoje grijehe time to je gospoda
Michelis, a postala je to udavi se mlada i protiv volje obitelji za nesimpatina burzovnoga meetara
Billa Michelisa, koji ju je poslije napustio; poput veine ljudi iji su brakovi propali i ona najvie
uiva sluati o tuim propalim brakovima. Oekivao sam da e se Rosemary ponovo udati, jer je i
bez obzira na dobro materijalno stanje mukarcima veoma privlana, ali do sada se toga mudro
uvala. Premda sa svojim siunim pravilnim licem, profinjenim, izvjetaenim govorom i lynchgibbonovskim pedantnim izgovorom ostavlja dojam lane kreposti, ona zacijelo u svome poneto
tajnovitom stanu u Chelseaju, u koji me rijetko kad poziva, vodi zanimljiv ljubavni ivot.
U Oxfordu je obilno snijeilo, i to zacijelo due vrijeme, jer kad sam iziao iz vlaka i poeo se
ogledavati za svojom sestrom, na tlu su leala dobra tri centimetra mekog, pahuljastog snijega.

Spazivi je napokon, vidjeh da je odjevena u crno: povela se za instinktom, oito. Prila mi je i

podigla svoje usko, blijedo lie pod barunastim eiriem kako bih je poljubio. Rosemary
posjeduje privlanost koja se katkada opisuje rijeju petit14. Ima duguljasto lice Lynch-Gibbonovih i
njihov energian nos i usta, ali sve to umanjeno, ublaeno i presvueno prekrasnom puti boje
slonovae s jedva primjetnim pjegicama. Uvijek sam smatrao daje lynch-gibbonovsko lice
namijenjeno mukarcima, pa me je Rosemary, uza svu svoju ljupkost, uvijek pomalo podsjeala na
karikaturu.
- Zdravo, cvjetiu! - rekoh, ljubei je u obraz.
- Zdravo, Martine - odgovori ona bez smijeka i oigledno neugodno iznenaena onim to je
drala mojom neozbiljnou.
- Ovo su tune novosti - dodala je dok smo se probijali ka izlazu. Slijedio sam njezinu vitku,
crnu figuru do ulice gdje sjedosmo u Alexanderov Sunbeam Rapier.
- Gadne novosti - potvrdih. - Ali nema veze. Kako ste ti i Alexander?
- Uglavnom dobro - ree Rosemary. Zvuala je kao da je teko mue moji problemi. - Oh,
Martine, doista mi je ao!
- I meni - odvratih. - Svia mi se tvoj slatki eiri. Je li nov?
- Dragi Martine - ozbiljno e Rosemary - molim te, nemoj preda mnom glumiti.
Sada smo se vozili mimo St. Gilesa. Snijeg je uporno padao iz smeeutog neba. Njegov bijeli
pokrov isticao je crnu goljavost ogoljelih platana, a utim proeljima visokih georgijanskih kua
davao topao sjaj terakote.
- Gotovo ne mogu povjerovati - nastavi Rosemary. - Ti i Antonia, da se rastajete nakon toliko
vremena! Zna, tome doista iznenadilo.
Jedva sam podnosio to njezino naslaivanje. Pogledao sam dolje u njezina mala stopala
obuvena u crne cipelice s visokom potpeticom. - Jeste li zameteni gore u Rembersu?
- Zapravo i nismo - odgovori ona - premda, moram priznati, ondje izgleda kao da ima vie
snijega nego tu dolje. Nije li to smijeno, uvijek se ini da na selu pada vie snijega? Water Lane je
bila zatvorena prolog tjedna, ali ostale su ceste prilino iste. Gilliad-Smithovi su stavili lance na
kotae. Nama se nije dalo. Alexander kae da oteuju gume. No ipak nam je Badgett morao
nekoliko puta pomoi da auto izguramo na cestu. Gdje e sada ivjeti, Martine?
- Ne znam - odgovorih. - U Hereford Squareu sigurno neu. Bilo bi najbolje da si naem stan.
- Dragi moj, stan je danas nemogue nai - ree Rosemary - barem ne takav u kojemu se dade
ivjeti, osim ako ne plati brdo novca.
- U tom u sluaju platiti brdo novca - rekoh. - Kako dugo si ovdje?
- Skoro tjedan dana - ree Rosemary. - Ne smije dopustiti da te Antonia prevari kod diobe
namjetaja i ostalog. Po mome miljenju, budui da je ona kriva, sve bi zapravo trebalo pripasti tebi.
- Ni sluajno - usprotivih se - takav zakon ne postoji! A njezin je novac utroen za ureenje
stana ba kao i moj. Rijeit emo sve prijateljski.
- Mislim da si divan! - usklikne Rosemary. - Uope ne izgleda ogoreno. Ja bih poludjela od
bijesa da sam na tvome mjestu. Tog si ovjeka smatrao najboljim prijateljem.
- On je i dalje moj najbolji prijatelj.
- Prima to veoma filozofski - ree ona. - Ali nemoj u tome pretjerati. Mora da si negdje u dubini
due jadan i ogoren. Malo zdravog psovanja sigurno bi ti dobro inilo.
- Osjeam se jadno posvuda u dui - rekoh. - No ogorenost je neto posve drugo. To nema
smisla. Moemo li razgovarati o neemu drugom?
14

Petit -fr. sitan (op. prev).

- Pa, Alexander i ja emo biti uz tebe - obea Rosemary.

- Nai emo ti stan i pomoi da se preseli, a poslije, ako bude htio, mogu ti povremeno doi
napraviti malo reda. Rado u to uiniti. U posljednje dvije-tri godine nisam te pravo ni vidjela. Ba
sam nekidan o tome razmiljala. Domaicu e u svakome sluaju morati imati, zar ne, a
profesionalne su domaice danas strano skupe.
- Veoma si brina - rekoh. - Na emu sada radi Alexander?
- Kae da je zapeo s poslom. Usput, Alexander je silno nesretan zbog tebe i Antonije.
- Prirodno - prihvatili - on Antoniju oboava.
- Bila sam nazona kad je otvorio njezino pismo - nastavi Rosemary. - Nikada ga nisam vidjela
toliko nesretnog.
- Njezino pismo? - zaudih se. - Ona mu je, znai, pisala o svemu? - To mi je nekako jako
zasmetalo.
- Pa, pretpostavljam - ree Rosemary. - U svakom sluaju, htjela sam ti samo rei da bude
obziran prema Alexanderu. Budi s njim to ljubazniji.
- Kako bih ga utjeio to je mene ostavila ena - zakljuih.
- Dobro, cvjetiu.
- Martine! - prekori me Rosemary. Za nekoliko smo minuta skrenuli na kolni ulaz Rmbersa.

Poglavlje 6.
'Otkako napustih Plumtree u dravi Tennessee Prvi put mi je toplo!'
recitirao je Alexander, maui rukom dugih prstiju sa irokim noktima ispred novoga
kalorifera. Rukav njegove ukasto-bijele radne kute leprao je i nabirao se noen strujom topla
zraka.
Od naeg je dolaska prolo pola sata; sjedili smo u velikom erkeru dograenom na Alexanderov
atelje, pili aj i promatrali snijeg koji je vani padao, te juno proelje kue, jedva vidljivo na sve
slabijem poslijepodnevnom svjetlu, na kojemu su se grede pod mekim valovitim naslagama bjeline
isticale na potamnjeloj ruiastoj podlozi zida. Vijenac imele povezan crvenom vrpcom, koji je visio
nad ulaznim vratima, bijae posve zasut snijegom i gotovo nevidljiv. Pahuljice to su leprale pred
prozorom bile su bijele, no one udaljenije stapale su se u ukastu zavjesu koja nam je zaklanjala
vidik, pretvarajui Rembers u usamljeno mjesto odsjeeno od ostatka svijeta.
U svojoj namjerno staromodnoj kuti krem boje, moj je brat izgledao kao da se sprema odigrati
mlinara u kakvoj operi. Njegovo otmjeno, blijedo lice spokojna izraza kao da je pripadalo u
osamnaesto stoljee: onako ozbiljno, inteligentno, malko degenerirano, upuivalo je na prolost
napuenu generalima i otmjenim pustolovima, tipino englesko lice, onakvo kakva danas mogu biti
jo samo angloirska lica. ovjek bi ga mogao nazvati plemenitim" u smislu u kojemu se ta rije
upotrebljava za ivotinje.
Alexander je imao u sebi neto neobino, neto to sam uvijek ponovo otkrivao, posebice kad
bih ga vidio u Rembersu; njegovo lice, premda oblikom savreno nalik na oevo, crtama i mimikom
neodoljivo je podsjealo na majino. U njemu je, vie nego u Rosemary i u meni, majka nastavila
ivjeti; i u svojim smo odnosima s Alexanderom bili toga duboko svjesni. Nas su smatrali, a
vjerujem da smo to i bili, veoma slonom obitelji; i premda sam ja upravljao naim financijama i
uglavnom zauzeo oevo mjesto, Alexander je, preuzevi ulogu majke, bio zapravo glava obitelji.
Ovdje u naoj kui, a posebice u ovom ateljeu, gdje su bijelo okreeni zidovi jo bili posuti njezinim
akvarelima i litografijama pastelnih boja, uvijek bih je se ivo sjetio s tunim drhtajem sjeanja i
onim posebnim bolnim i uzbudljivim osjeajem punim krivnje da se guim i da sam istodobno
zatien, koji me je muio pri svakom povratku u moj stari dom; a sada se inilo da se bol zbog
Antonije poistovjetila s tom boli, toliko je ona, premda intenzivnija, po svojim osobinama bila bliska
tajanstvenoj malaise15 koja me obuzimala pri povratku kui. A moda je to doista bila jedna te ista
bol, isprepletena sjena baena na moju prolost i budunost.
Jo nismo bili upalili svjetlo i sve troje smo sjedili na klupi pod prozorom, ne gledajui jedno
drugo, okrenuti neujnome kretanju snijega i trenutno nevidljivu pogledu" zbog kojega je
Alexander prije nekoliko godina dao dograditi ovaj erker.
Iza zavjese koja ga je odvajala od dogradenog dijela, atelje je bio gotovo posve u mraku. Ljeti je
ovdje sve proeto dahom ume i mirisom cvijea to dopire izvana, te svjeim, vlanim, istim
mirisom gline; sada se osjeao samo miris parafina iz etiriju velikih uljnih pei, iji mi je dobro
poznat vonj dozvao u sjeanje slabo osvijetljene zime mog djetinjstva. -I onda?
- Pa, to je uglavnom sve.
- I Palmer ti nita drugo nije rekao?
- Nita ga drugo nisam ni pitao.
- I, kae da si s njime bio ljubazan?
- Veoma ljubazan.

15

Malaise - fr. boljka (op. prev.).

- Ne tvrdim da bih se ja - ree Alexander - bio na njega bacio poput divlje zvijeri. Ali sigurno bih
mu postavio nekoliko pitanja. Ja bih to bio elio shvatiti.
- O, pa shvatio sam ja to - rekoh. - Mora znati da sam veoma prisan s Palmerom, to
onemoguava bilo kakva pitanja, ali ih ujedno ini i nepotrebnima.
- Antonia se, dakle, doima sretnom?
- Slika blaenstva.
Alexander, uzdahnuvi, nastavi: - U iskuenju sam da kaem kako nikada nisam trpio Palmera.
On je imitacija ljudskog bia: majstorski izraena, izvrsno obojena, ali ipak samo imitacija.
- On je arobnjak - rekoh - i to kod nekoga moe izazvati odbojnost. Ali i on je ovjek od krvi i
mesa. Ljubav mu je potrebna kao i svima ostalima. Ne mogu si pomoi, ali dirnuo me je nain na
koji je, u ovakvoj situaciji, pokuao zadrati i mene i Antoniju.
- Serem ti se ja na to, moj gospodine, pfuj! - odsijee Alexander.
- Antonia ti je pisala? - upitah, okrenuvi se kako bih mogao promatrati njegovo krupno,
smireno lice pri mutnom odsjaju snijega.
- Da - ree - pisala mi je. Pitam se jesam li to mogao predvidjeti. Ali ne, nisam, neto takvo inilo
mi se nemoguim. Kad se dogodilo ostao sam zaprepaten.
- Nisi valjda dobio njezino pismo prije nego to sam ti telefonirao? Sumnjam da bi ti pisala prije
nego to kae meni!
- Ma naravno da ne bi - odvrati Alexander. - Ali ja te nisam dobro razumio kad si nazvao. Ona u
pismu nita ne kae; nita odreeno. No, reci mi, gdje e ti sada ivjeti?
- Jo ne znam. Unajmit u stan, pretpostavljam. Rosemary se ponudila da mi bude domaica.
Alexander se nasmijao.
- Zato ne doe ivjeti ovamo? - ree. - Pa ne mora osobno voditi posao, zar ne?
- to bih radio ovdje?
- Nita.
- Oh, molim te!
- Zato ne? - zaudi se. - Vrijeme bi ti moglo prolaziti u idili. Ovo je mjesto pravi raj zemaljski,
ega smo u djetinjstvu, prije nego to nas je svijet iskvario, itekako bili svjesni. Ako ba eli neto
raditi, nauit u te modelirati u glini ili kako e iz korijena drveta nainiti skulpturu zmije i lasice.
Muka je danas s ljudima jer ne znaju ne raditi nita. Poprilino sam se namuio uei Rosemary
kako se to ini, a ona za to zasigurno ima vie dara nego ti.
- Ti si umjetnik - podsjetih ga - i za tebe ne raditi nita znai neto raditi. Ne, vratit u se svome
Wallensteinu16, Gustavu Adolfu17 i knjizi to je to dobar general. Ve se due vrijeme potiho bavim
monografijom Tridesetogodinjeg rata u kojoj usporeujem sposobnosti ove dvojice vojskovoa.
Trebalo je to biti poglavlje jednog budueg veeg djela u kojemu bih pokuao objasniti u emu se
sastojala sposobnost nekog vojnog zapovjednika.
- Dobrih generala nema - javi se Alexander.
- Ti si se dao zavesti od Tolstoja, koji tvrdi da su svi generali nesposobni, samo zato to su svi
ruski generali bili nesposobni. U svakome sluaju, trudit u se da ubudue ozbiljnije prionem na
posao. Antonia mi je, mora se priznati, oduzimala mnogo vremena.
- Jako lijepo - zakljui Alexander. Ponovo je uzdahnuo, a potom sve troje utonusmo u utnju.
- Pokai mi neki rezultat svog nerada - zamolih ga. Ustao je i odgrnuo zavjesu. Okrenuo je
16

Wallenstein, Albrecht (1583-1625), eki vojskovoa i politiar (op. prev.).

17

Gustav II. Adolf (1594-1632), vedski kralj, jedan od najboljih dravnika i vojnih zapovjednika svog doba (op. prev.).

prekida u ateljeu i nekoliko golih reflektorki bijesnu nad naim glavama, obasjavi sve svjetlou
oblana proljetnog poslijepodneva. Prostrana prostorija, nekadanji cotswoldski tagalj koji je majka
dala preurediti, zadrala je svoj visoki strop i grubo tesane drvene grede s dubokim pukotinama iz
kojih kao da je, potaknuta blagom strujom topla uljnatog zraka, sipila sitna drevna praina.
Dugaak radni stol, na ijoj su izribanoj povrini stajale uredne hrpe pedantno oiena kiparskog
alata, stajao je uz suprotni zid. Ostale stvari, premda se inilo da je svaka na svome mjestu, leale su
porazbacane uokolo: komadi neobraena kamena, golemo korijenje naslagano u obliku stoca,
komadi drva razliite veliine nalik golemim djejim kockicama za slaganje, visoki predmeti
pokriveni vlanim sivim krpama; kutija puna ukrasnih tikvica, stup ebanovine za koji je bilo teko
rei je li ga oblikovala priroda ili ljudska ruka. Red kanti s glinom stajao je uza zid pokraj prozora, a
drugi kraj prostorije nastavalo je mnotvo gipsanih odljeva; bilo je tu torza, obezglavljenih tijela u
pokretu i glava montiranih na neobraena drvena postolja. Pod od imitacije modrih nizozemskih
ploica bijae, prema Alexanderovoj zamisli, prekriven suhom rogozinom i slamom.
Alexander je proao kroz prostoriju i poeo paljivo odmatati krpu kojom je bio obavijen jedan
od onih visokih predmeta. Prvo se pojavilo postolje na okretanje na koje je neto bilo postavljeno.
Kad je skinuo i posljednji komad krpe, ugasio je svjetla na stropu, upalio samo zglobnu svjetiljku na
radnom stolu i uperio je prema postolju. Tu je stajala glinena glava u najranijoj fazi nastajanja, u
onoj prvoj fazi kad je metalna armatura tek grubo popunjena i kad se na nju u raznim smjerovima
nanose duge trake gline, sve dok se ne pojavi oblik nalik na glavu. Taj osobit trenutak kad bezlina
masa pone poprimati gotovo ljudski identitet uvijek mi se inio sablasnim; ovjeku doe da se
zapita ne nastaju li i udovita na taj nain.
- To je to?
- Ne znam - odvrati Alexander. - Ovo nije portret. Pomalo se udno osjeam, kao da traim
osobu po kojoj je raeno. Nikada jo nisam radio na ovaj nain, moda od toga ne ispadne nita.
Neko, u ona pradavna vremena, radio sam posve nerealistine glave, sjea li se?
- Tvoje perspex faze?
- Da, u ono vrijeme. Ali nikada prije nisam zaelio nainiti izmiljenu realistiku glavu. Polagano je pomicao svjetiljku i kosa je svjetlost stvarala tamne bore meu naslagama gline.
- Zato ih suvremeni kipari ne rade? - upitah.
- Ne znam - ree Alexander. - Mi vie ne vjerujemo u ljudsku prirodu, ne na nain starih Grka.
Izmeu shematiziranih simbola i karikature nema razlike. Ono to ja ovdje hou postii svojevrsno
je nemogue oslobaanje. No, pustimo to. Nastavit u se s tim igrati i ispitivati ga, moda e mi
neto i rei.
- Zavidim ti - rekoh. - Ti u rukama ima alat kojim moe prodrijeti dublje u stvarnost.
- Ima ga i ti - ree Alexander. - Zove se etika. Zahrao zbog nekoritenja, brate - nasmijah se ja.
- Pokai mi to jo ima.
- Tko je ovo? - upita Alexander. Uperio je zglobnu svjetiljku prema gore, otkrivajui bronanu
glavu na polici iznad radnoga stola.
Trgnuh se od iznenaenja jo prije nego to sam je prepoznao. - Nisam je vidio godinama. Bijae to Antonia.
Alexander je tu glavu nainio jo u prvim danima naeg braka, ali je potom proglasio da je
njome nezadovoljan i nije se htio od nje rastati. Nainjena od blijedozlatne bronce, prikazuje
mlaahnu Antoniju koja stremi naprijed i koju ja zapravo nisam poznavao: Antoniju koja plee na
stolu i kojoj se nazdravlja ampanjcem, i koja je, ini se, pripadala nekom drugom dobu. Oblik glave
bijae meutim savreno pogoen kao i bujna kosa neuredno spletena na zatiljku, moda malo u
grkom stilu; velika, grabeljiva, malko otvorena usta, njih sam poznavao. No bijae to mlada,
veselija, mnogo vie usmjerena Antonia od moje vlastite. Moda je ona postojala, a ja sam to
zaboravio. Tu nije bilo niega od tople smetenosti moje ene. Prola me jeza.
- Ovako bez tijela to ne moe biti ona - rekoh. Antonijino tijelo bitan je dio njezine pojave.

- Tono. Neki jesu svoje tijelo mnogo vie nego drugi - ree Alexander i, igrajui se zrakom
svjetla iznad glave, otkrije jedan obraz. - No, ipak nas glava najbolje predstavlja, ona je vrhunac
naeg otjelovljenja. Kad bih ja bio Bog najradije bih stvarao glave.
- Ne mogu rei da mi se ba sviaju skulpture glava bez tijela. Kao da prikazuju neku nepoteno
steenu prednost, neki zabranjen i nepotpun odnos.
- Zabranjen i nepotpun odnos - ponovi Alexander. - Da, moda stanovita opsesija. Freud o
Meduzi. Glava moe simbolizirati enski spolni organ koji izaziva strah, a ne elju.
- Nisam imao na umu neto tako matovito - odvratih. - I najobiniji divljaci vole skupljati
glave.
- Ti nisi dopustio da i tvoju pridodam zbirci! - pripomenu Alexander. Nikada nisam dopustio
Alexanderu da mi napravi portret, premda me je esto molio.
- Tako da je moe nositi na vrku koplja? Nikada! - Dok smo se smijali on je preao rukom
preko moga zatiljka opipavajui lubanju ispod kose. Razmiljanje kipara poinje od lubanje.
Jo smo neko vrijeme stajali gledajui Antonijin portret, sve dok nisam osjetio kako mi srce
ispunja jad. - Uskoro bih mogao podnijeti neto otro - rekoh. - I, usput, poslao sam ovamo sanduk
Vierge de Cleryja i neto brendija.
- Stiglo je jutros - potvrdi Alexander. - Ali nita od porta. Svako bi crveno vino, kad bi moglo,
postalo porto.
- Ne bi, ako bih ga ja u tome uspio na vrijeme sprijeiti! -rekoh. Oko toga smo se prepirali
svakog Boia.
- Bojim se da e sutra navaliti uobiajena rulja - ree Alexander. - Nisam ih uspio otkazati.
Rosemary kae da se tome ludo raduju! No, budemo li imali sree, moda emo do tada ve biti
zameteni.
Proetali smo do vrata, otvorili ih i zagledali se u prizor vani. Hladan zrak otro nas je oinuo
po licu. Mrailo se, ali se posljednji ostatak dana jo ario nekim ivim sjajem koji kao da je izbijao iz
samoga snijega. Bijeli netaknuti pokriva pruao se prema mjestu gdje su dva velika od snijega
oteala bagrema svojim jedva vidljivim crnim obrisima obiljeavala granicu livade, uokvirujui
sada skriven pogled na breuljke meu kojima su se ugnijezdila opustjela rudarska naselja Sibford
Gower i Sibford Ferris. Snijeg se neujno i okomito sputao iz nepomina neba i do nas je kroz
otvorena vrata dopirao taj zastrani muk. Bijasmo zatrpani kao u grobu. Iznenada se iza grma,
poput tamnoga obrisa s nekog kineskog akvarela, na svome putu do gnijezda pojavi kos; naas je
okrenuo glavu prema nama, a potom hitro i beumno nestao, letei nisko nad snijegom. Na svjetlu
poslijepodneva to se polako gasilo vidjesmo mu samo jedno oko i naranasti kljun. Alexander
promrmlja: Drozd sav crne je boje, A kljun mu crveno-ut.
- Citat ti je odve prikladan, brate.
- Odve prikladan?
- Ne sjea se kako ide dalje? - Ne.
Drozd ovdje isto i zvonko poje,
A sitni cari drhti ko prut,
Kraj zebe i vrapca eva klie,
Od kukavijeg pjeva ume jee,
Al' muevi mnogi kojih se pjesma tie,
Priznat to nikada nee.18

2 18
3

William Shakespeare, San ljetne noi, in 3, Scena 1 (op. prev.)

Alexander je neko vrijeme utio, potom upita: - Jesi li bio vjeran Antoniji?
Iako zateen pitanjem, spremno odgovorih: - Da, naravno.
Alexander je uzdahnuo. U dnevnoj se sobi upalilo svjetlo, bacajui u mrak pred prozorom
zlatan stoac kroz koji su promicale izvan njega sive i jedva vidljive snjene pahuljice, i naas se,
prije konana smirenja, pretvarale u blistave ljokice. Girlanda od granica zimzelena pod kojom se
razmjenjuju poljupci, koju bi Rosemary uredno splela svakog Boia, kako ju je bila nauila majka,
visjela je u prozoru ukraena raznobojnim kuglicama i naranama, dugorepim pticama, svjeicama i
imelom; a sada sam vidio sestru kako se penje na stolac da bi pripalila svjeice. One su naas
zatreperile a potom zasjale jasnim plamenom, dok se drevni, dvosmisleni simbol lagano njihao na
propuhu koji se poput sablasti uvijek uljao oko visokih slabo izoliranih viktorijanskih prozora.
- Zato naravno"? - upitao je Alexander.
U taj as zausmo zvuk glasovira. Rosemary je poela svirati boinu pjesmicu. Bijae to
Jednom u kraljevskome gradu Davidovu". Duboko sam uzdahnuo i okrenuo se od vatre. Otiao
sam na drugi kraj sobe da uzmem cigarete koje sam bio ostavio u erkeru. Alexander koji, ini se, nije
oekivao odgovor na svoje pitanje, ponovo je okrenuo svjetiljku i obasjao svoju nedovrenu glavu.
Obojica smo je zamiljeno promatrali uz daleke zvuke glasovira. Oduvijek sam znao da me na neto
podsjea, na neto tuno i zastraujue, i sada kad sam pogledao to vlano, sivo, bezoblino lice,
sjetih se na to. Kad je majka umrla Alexander je htio nainiti posmrtnu masku, no otac mu nije
dopustio. Pred oima mi se iznenada veoma ivo pojavio prizor u spavaoj sobi s nepominom
prilikom na krevetu, ije je lice pokriveno plahtom.
Zadrhtao sam i okrenuo se prema vratima. Vani se ve posve smrailo. Nevidljiv, osim na
svjetlu to je dopiralo kroz prozor, snijeg je padao u dubine vlastita sna. Rosemary je poela svirati
drugu kiticu.

Poglavlje 7.
Draga Georgie,
Boi nisam proveo ba onako kako sam oekivao. One veeri kad smo se posljednji put vidjeli, Antonia je
neoekivano objavila da me naputa i da se eli udati za Palmera Andersona. Neu ti sada pisati o
pojedinostima, ali ini se da e se to i dogoditi. ak ti ne mogu rei ni kako se tono osjeam. Uope se ne
prepoznajem. Kao to moe zamisliti, jo sam u oku. Zapravo mi se ini kao da nisam posve normalan i
trenutano mi vie nita ne izgleda ni stabilno ni stvarno. Shvatit e da zasada naprosto ne umijem rei
nita vie. Osjeao sam ipak da te moram obavijestiti o injeninom stanju i za mene je veliko olakanje ve i
to to ti piem. Ne nadaj se niemu i niega se ne boj, ako moe. Oh, mila, nikada se nisam osjeao manje
spremnim za bilo kakovu svijetlu i pustolovnu budunost. Osjeam se nekako izblijedjelo, poput lika u
pozadini kakve stare slike. Pokuaj mi, ako moe, povratiti barem neto razbora i snage. Drago dijete, tvoja
ljubav i odanost oduvijek su mi toliko dragocjeni, budi i dalje strpljivo na mojoj strani. Oprosti na ovom
kukavikom i nesuvislom pismu. Tvoj nevoljni, osramoeni princ ljubi ti noge. Naprosto sam odve jadan
a da bih mogao ozbiljno razmiljati. Molim te, imaj razumijevanja i nastavi me ljubiti. Ako budem mogao,
doi u sutra u uobiajeno vrijeme. Ne budem li mogao doi, javit u ti se telefonom.
M.
Dovrio sam pismo i hitro ga gurnuo u dep. Antonia i Rosemary silazile su stubama, uporno
pokuavajui jedna drugu nadglasati.
- Cijela kua ima centralno grijanje na ulje - uo sam Antoniju.
Digao sam se od pisaega stola Carlton House19 i otiao do kamina. Bijae rano poslijepodne, ali
vani je ve bilo mrano i svjetla su bila upaljena. U sobi su gorjele dvije elektrine grijalice, ali je
Antonia, ne bi li me malo odobrovoljila, kako ree, inzistirala da se upali i vatra u kaminu.
Ule su u sobu i stojei jedna do druge gledale me onim pogledom njene brinosti kakvim ene
gledaju malu djecu. Taj izraz brinosti u Rosemarynim oima bijae pomijean sa znatieljom, a u
Antonijinima sa zabrinutou. U svojoj elegantnoj sivoj, neupadljivoj londonskoj odjei Rosemary se
kraj moje supruge doimala siuno.
- Antonia mi je upravo govorila o tvom stanu - ree Rosemary. - Zvui idealno. A ima i
boanstven pogled na Westminstersku katedralu.
- O tome, oito, zna vie od mene - odgovorih. Palmer mi je naao stan na Lowndes Squareu.
Izgleda da je posve u redu.
- Ali jutros nisi dopustio da ti ga opiem! - uskliknu Antonia. - Zar nije nemogu? - doda,
obraajui se Rosemary. - Zar ga ne eli vidjeti?
- Ba i ne.
- Draga duo, nemoj se duriti - ree Antonia. - Ubrzo e morati donijeti nekakvu odluku glede
namjetaja. Rosemary i ja upravo smo izmjerile zavjese, one s odmorita i iz Plave sobe pristajat e
bez preinaka.
- Kakve li sree!
- Uostalom, ja ga elim vidjeti - javi se Rosemary - ak ako ti i ne eli. Antonia mi je dala
kljueve i sada idem onamo. Jesi li siguran da ne eli poi sa mnom, Martine?

19

Stil namjetaja dizajniranog za princa regenta, budueg kralja Georgea IV., dok je boravio u londonskoj rezidenciji
Carlton House (op. ur.).

- Jesam.
- Onda idem. Moram priznati da sam ve prilino umorna. Kljueve u ti vratiti veeras.
Dovidenja, Martine, duo, dovienja Antonia. - Potapala me je po ramenu, a zatim se propela na
prste da bi Antoniju pomilovala po obrazu. inilo se da se ona i moja ena odjednom izvrsno
razumiju.
Antonia ju je ispratila do vrata. uo sam kako kae: Molim te, javi mi to misli o
draperijama". Zatim su se vrata zatvorila.
Stajao sam kraj kamina, gledao u vatru i pokuavao oistiti staru lulu to sam je bio upravo
pronaao - povremeno, naime, puim lulu. uo sam Antoniju kako ulazi u sobu. Dola je do kamina
i stala pred mene. Gledao sam je, a ona mi je netremice uzvraala pogled, sada bez smijeka. Prvi
smo put bili sami otkako sam se vratio u pratnji Rosemary. No zahvaljujui tajnoj kemiji situacije u
kojoj smo se nalazili, Antonia i ja ve smo bili dvije nove, razliite osobe. Gledali smo se s
nelagodom iza koje se, u mom sluaju, skrivao bijedni kukaviluk, spremni da jedno drugome
dokaemo tu razliitost. Mene iznenada obuze vrtoglavica od boli i osjetih da nisam sposoban
izdrati bilo kakvu scenu koja bi mogla uslijediti. Uzeh stoga eprkati po luli.
- Pa, jednu si osobu ipak beskrajno usreila - rekoh. -Rosemary oboava katastrofe.
- Martine, dragi - ree Antonia. Izgovorila je to polagano, s naglaeno njenim prijekorom.
Stajala je preda mnom izbacivi trbuh, nagnuta na jedan bok, tijela iskrivljena u dragoj mi i dobro
poznatoj pozi. Snjeno bijela svilena bluza, prilino rastvorena, otkrivala joj je dugi vrat. Puna joj je
bila uredno uvijena u zlatnu kuglu veliku gotovo kao i njezina glava. Ponovo sam je pogledao i,
prvi put od naega raskida, jasno u njoj vidjeh drugu osobu, a ne vie dio sebe.
- Zadovoljan si stanom, zar ne?
- O, svakako.
- Nemoj se ljutiti na mene - nastavi Antonia - odve me to boli.
- Ne ljutim se.
- Anderson se jako namuio da nade taj stan.
- Veoma ljubazno od njega, posebice sada kad ima toliko drugih briga.
- O emu bi on drugom razmiljao, o emu bismo nas oboje razmiljali, ako ne o tebi. Ni o emu
drugom i ne razmiljamo!
- Ba ljupko od vas - rekoh. Poeo sam puniti lulu.
- Molim te, dragi, nemoj to raditi.
- Da ne radim, to, za ime boje?
- Nemoj biti tako prizeman i sarkastian. I molim te, budi ako moe ljubazan s Andersonom.
Njemu je grozno stalno do tvoga miljenja i silno se trudi da ti ugodi. Sada bi ga i najmanjom
sitnicom mogao strano povrijediti.
- Nisam ni prizeman ni sarkastian - odvratih. - Ja sam doista zahvalan Palmeru. Ali ipak bih
elio da se ljudi prestanu brinuti o mojoj dobrobiti. Ja se sasvim lijepo mogu sam brinuti o sebi. Zapalio sam lulu. Imala je odvratan okus.
- Ali mi se elimo brinuti o tebi! - ree Antonia.
Kako nisam odgovorio, ona uzdahnu i okrene se da navue zavjese preko potamnjelih prozora.
Gusta uta magla, koja je cijeli dan pokrivala London pretvorivi dan u no, uvukla se i u kuu
uspjevi ak i u Antonijinu, ne vie Antonijinu, ruama namirisanu dnevnu sobu unijeti nekakav
blijed, gorkast vonj i jo bijedu sumaglicu. Snijeg, tako debeo i lijep na ladanju, u gradu se jedva jo
vidio; zadrao se tek tu i tamo u bijelim mrljama po krovovima ili u obliku dugih, elino sivih
pruga leda na manje prometnim plonicima. Sjeo sam na trosjed i poeo prazniti lulu, lupkajui
njome o okvir kamina.
- Od toga e ostati runa mrlja - primijeti Antonia koja se u meuvremenu udaljila od prozora.

- To vie nije vano.

- Vano je, Martine. Svaka pa i najmanja sitnica je vana. Ova prisnija, vie komorna scena kao
da joj je ulijevala sigurnost. Pruila je ruku i uzela mi lulu. Sjela je zatim kraj mene i pokuala me
uzeti za ruku. Povukao sam ruku. Podsjealo je to na kakav neobian prizor udvaranja. Rekao sam:
- Nemoj, Antonia, nemoj.
- Hou, Martine - odgovori ona i stavi ruku na rukav mog kaputa. Zadrhtao sam.
- Zar ti jo nije dovoljno - upitah - mora li ovo initi?
- To je vano, Martine - odgovori Antonia. - Nemoj bjeati od mene. Mi se moramo i dalje biti u
stanju dodirivati.
- Je li to savjet tvog psihijatra?
- Molim te! Znam da si povrijeen, Martine, da si iznutra vie povrijeen nego to eli
pokazati. Ali ne smije govoriti tako ogoreno.
- Rekao bih da sam se prilino blago izrazio - odvratih. -ini se da sam si postavio veoma visoke
standarde. Pa u ih se, oito, morati i drati! - Dopustio sam joj da me uhvati za ruku. Pustio sam da
me umiri kao to se umiruju ivotinje.
- Tako je, tako je - prihvati Antonia - morat e ih se, dakle, drati! - Smijui se s olakanjem i
zahvalnou, kleknula je preda me, poljubila mi ruku i privukla je na svoje grudi.
Onda me pogledala ravno u oi. - Velikoduan si, dragi moj. - Glas joj bijae dubok i promukao
od uzbuenja.
Pomislio sam, ali nisam izrekao: Ja sam u tebe zaljubljen". Bilo je to odve ludo. Umjesto toga
rekoh: - Sluaj, duo, moramo se dogovoriti o prokletom namjetaju i o svemu ostalom.
- Ima vremena - ree ona. Sjedila je na podu, rukama obgrlivi koljena; sada je djelovala posve
oputeno. - Ali to emo svakako uiniti. Ima tu mnotvo starudije koju treba odmah rasprodati. Ma
zna, sve ono ega se ve godinama elimo rijeiti. A vrijedne bi se stvari trebale dati sasvim lijepo
podijeliti.
Jo je uvijek posve prirodno govorila o nama". udio sam joj se, a istodobno mi je bila
potrebna. Prokletstvo je u tome to su mi oboje bili potrebni. Napokon, nit prisnosti to je vezivala
Antoniju i mene jo nije bila prekinuta. Ta spoznaja kod mene je prouzroila svojevrsnu agoniju.
Smaknue mi je samo najavljeno. Krvnikova sjekira jo je visjela u zraku.
- Sluaj - javi se Antonia - bi li ti meni i Andersonu mogao uiniti jednu uslugu?
- ini se da mi je to metier20.
- Bi li ti veeras mogao doekati Honor na kolodvoru?
- Honor?
- Ma zna, Andersonovu sestru. Stie iz Cambridgea.
- Ah, Honor Klein. Mislim da bih mogao. Ali ja nju jedva poznajem. Zato je ne doeka Palmer?
- Uasno je prehlaen - objasni Antonia. - Nipoto ne smije izlaziti po ovoj magli.
- Zar ona ne moe uzeti taksi?
- Misli da e je doekati Anderson, pa se on boji da e, ne bude li ga vidjela, u beskraj ekati na
peronu po ovom odurnom vremenu.
- Oito nije osobito inteligentna - zakljuih. - Dobro, doekat u je ja. - Antonijino Anderson'',
koje je neko zvualo tako udno slubeno, imalo je sada prizvuk gadljive prisnosti; osim toga, ilo
mi je grozno na ivce to je Palmer prehlaen.
Antonia mi stisnu ruku i primaknu se blie kako bi mi stavila glavu na koljena. Poela me

20

Metier-fr. profesija (op. prev.).

muiti fizika elja za njom. Ona ree: - Osjeam se pomalo nervoznom zbog Honor.
- Pa ti se s njom otprije poznaje. Meni je izgledala kao posve bezopasna profesorica.
- Da, poznajemo se, ali ja je nikada nisam primjeivala.
- Nisam ni ja - pokuao sam je umiriti. - To dokazuje da je bezopasna. - Poeo sam Antoniju
gladiti po kosi.
- Ne bih se zabrinjavala - nastavi ona - ali mi se Anderson ini zabrinutim. Ne govori mnogo o
tome, ali mislim da on misli kako Honor misli da ja nisam dovoljno dobra za njega.
- Tu se neto mnogo misli - primijetih. - Ti si dovoljno dobra i za kralja, a nekmoli za naega
Palmera. Nema se zbog ega uzrujavati. Ti si boica, a ona je samo jedna stara njemaka usidjelica.
To si mora govoriti. Kad stie vlak?
- U pet i pedeset sedam na kolodvor u Liverpool Streetu - odgovori ona. - Martine, ti si divan!
Bojim se da e zbog magle vlak grozno kasniti. Moda je najbolje da je doveze ravno u Pelham
Crescent. Pitam se shvaa li ti uope koliko si dobar?
- Poinjem polako shvaati - odvratih. - Prilino je bolno, za poetak.
Antonia je unula. Svjesno se i gotovo besramno koristila svojom moi. Drala me je neko
vrijeme obasjana svojom pozornou; a ja sam joj to iz nekakva oaja doputao, svjestan da zagrljaj
ne bi niemu vodio.
- Ja te nikada neu napustiti, Martine - ree Antonia. - Mi te nikada neemo napustiti.
Strahovao sam od neizbjenoga pucanja ove niti nae prisnosti. No koliko je do Antonije ta se
nit, neznano kako, nikada ne bi trebala prekinuti. Osjetih neko jadno olakanje i muninu u dui,
zbog ega mi se na trenutak uinila gotovo odvratnom. Bio sam blizu ivanog sloma. - Ne moe
imati sve, Antonia - rekoh.
Stavila mi je obje ruke na koljena i nagnula se naprijed zaarena pogleda: - Mogu pokuati,
dragi, mogu pokuati!

Poglavlje 8.
Kolodvor u Liverpool Streetu vonjao je po sumporu i ognju paklenom. Sve je bilo ispunjeno
gustom maglom tako te se visoka kupola od kovanog eljeza uope nije vidjela. Zamuene svjetiljke
na peronima nisu imale dovoljno snage da probiju nepopustljivu sumaglicu, pa se ovjeku inilo
kao da mu se tama uvukla u glavu. Uzbuene, udno razdragane zbog magle, nejasne su se prilike
nakratko ukazivale i odmah uurbano nestajale. ovjek se kretao unutar malog, slabo osvijetljenog
kruga okruen mutnom a ipak svjetlucavom utom noi iz koje su se zapanjujuom iznenadnou
pojavljivali ljudi i predmeti. Bilo je pet i etrdeset pet.
Krenuo sam autom neto ranije za sluaj da putem zalutam. Zahvaljujui meutim bljetavoj
ulinoj rasvjeti du Piccadillyja i Holborna koja mi je doputala da puzei, oprezno ali ravnomjerno
napredujem, ipak sam stigao na vrijeme. Ve sam bio pokuao doznati koliko vlak kasni to, ini se,
nitko nije znao, i temeljito pregledao kiosk s knjigama, kupivi jeftino izdanje knjige o nainu
ratovanja u dunglama Burme. Sada sam sjedio u neto bolje osvijetljenom buffetu, pijuckajui
prilino hladan aj. Otresao sam al, koji je bio natopljen vlagom i mokar. Iz njega se vlaga mogla
mikati. Bio sam promrzao do kosti i tako potiten da je to bilo gotovo smijeno. Bijah usto i
poprilino srdit.
Nakon scene s Antonijom osjeao sam se zgreno i izmueno kao da me je netko isprebijao ili
kao da sam dopjeaio iz velike daljine. Sada sam ve bio u stanju koje se moe opisati jedino kao
zaljubljenost. No bijae udna ta ljubav, iji je jedini mogui izraz bio moje mirenje s njezinom
odlukom da ona nit koja nas je povezivala ostane neprekinuta. Istodobno je pristati na to za mene
bilo pravo muenje i ta mi je njena spona bila poput krvnikova ueta oko vrata. Bio sam zbunjen
svojom totalnom nesposobnou za nasilje. A ipak se nasilje prikriveno oajem micalo negdje
duboko u meni. Najodvratnije mi je bilo to sam u Antonijinoj blizini jasno osjeao da mi je
potrebna, da su mi oboje potrebni; i upravo sam kukavno eznuo da vidim Palmera i dobijem od
njega neku nemoguu i nezamislivu utjehu. Bio sam u njihovu zatoenitvu i ono me je guilo. Ali
odve sam se bojao tame koja je vladala vani.
Pogledah na sat. Bilo je pet i pedeset etiri, jo prerano za pie. Ustadoh i izioh na peron na
koji je vlak trebao stid. Jo nitko, ini se, nije znao koliko vlak kasni, pa ostadoh stajati vani s
podignutim ovratnikom kaputa, udiui zaguljiv, zatrovan zrak. Pritiskao mi je plua, onako
hladan, vlaan i prljav i uope mi nije inio dobro. Ovo je mjesto bilo slika i prilika pakla. Pitao sam
se hou li prepoznati doktoricu Klein. Nisam se mogao sjetiti njezina lica; uspio sam prizvati u
sjeanje tek nekakav poopen lik sredovjene njemake usidjelice. Sjeam se da me je kod nje
svojedobno bio razoarao potpuni nedostatak slinosti s Palmerom. Inae se posve uklapala u
opisani tip, te ni po emu nije bila zanimljiva. Nalazio sam neko zlovoljno zadovoljstvo u
izvravanju neugodna zadatka da je doekam. Stajati ovdje promrzao i biti suoen s neugodom
duga ekanja bio je, napokon, jedini nain na koji sam mogao napakostiti Antoniji i Palmeru. Bijae
to trenutno moje jedino oruje. Usput mi je pomoglo i da skratim vrijeme.
Kupio sam veernje izdanje novina i proitao koliko je do sada ljudi poginulo zbog magle. Bilo
je pet i pedeset pet. Poeh razmiljati o Georgie i naem sutranjem sastanku. Pri pomisli na Georgie
uspio sam negdje u dubini srca osjetiti toplu klicu radosti. Istodobno sam se, meutim, toga susreta
i pribojavao. Trenutno nisam bio u stanju suoiti se s bilo kakvim razjanjavanjima ili prepirkom s
Georgie oko bitnih stvari. Oito sam bio posve zaokupljen Antonijom. Osim o Antoniji, ni o emu
drugome nisam mogao misliti. Bilo kakvo optereenje Georgieinim problemima, bilo kakav zahtjev
da se sada uivim u njezin poloaj bih bi mi nepodnoljivi; bilo mi je muno ve i od same pomisli
na to. A ipak sam je elio vidjeti. Trebala mi je utjeha, trebala mi je ljubav, trebala mi je, da bi me
spasila, neka beskrajna i svemona ljubav kakvu nikada prije nisam upoznao. - Va vlak upravo
ulazi u stanicu - ree kontrolor karata na ulazu na peron.
Urlik nevidljiva vlaka dostigao je crescendo, a potom se snizio do tropota, dok se njuka
lokomotive pomaljala na bliem kraju perona. Ljudi se poee veoma brzo pojavljivati pred

ogradom na izlazu i ja se usredotoih na svoj, kako se sada inilo, neizvediv zadatak prepoznavanja
osobe koju sam imao doekati. Prolo je nekoliko sredovjenih ena napetih i zabrinutih lica i brzo
nestalo. Svi su se urili i svi su izgledali bolesno. Bijae to pravi Inferno. Poeo sam kaljati. Dr.
Klein e oekivati svoga brata, ah nadao sam se da u je prepoznati upravo po tome to e se
ogledavati i kolebati. No morat u to uiniti brzo, jer bude li se ma i korak udaljila od ograde,
izgubit u je u magli.
Kad se Palmerova sestra napokon pojavila, odmah sam je prepoznao. Njezino mi se lice
odjednom vratilo u sjeanje kao to se esto dogaa kad se ono to si ovjek ne moe predoiti
iznenada pred njim pojavi kao neto dobro poznato. Nije to bilo osobito privlano lice: grubih crta,
zamjetljivo idovsko i strogo, s jedva primjetnim nagovjetajem arogancije. Zaobljene usne bijahu
udruene sa zastraujue ravnim i uskim oima i ustima. Dr. Klein je prola ogradu i mirno zastala
ogledavajui se. Mrtila se i djelovala nekako oronulo pod sablasnim ukastim osvjetljenjem. Nije
nosila eir i kapljice vlane sumaglice ve su joj se uhvatile na kratkoj crnoj kosi.
- Doktorica Klein? - upitah.
Okrenula se i zagledala u mene. Oito nije imala pojma tko sam.
- Ja sam Martin Lynch-Gibbon - predstavih se. - Mi smo se upoznali, premda ste to moda
zaboravih. Palmer me je zamolio da vas doekam. Mogu li vam neto ponijeti?
Zamijetio sam da su joj ruke pune raznih paketia, to joj je davalo izgled srednjoeuropske
Hausfrau. Kad je progovorila, oekivao sam tvrdi germanski naglasak, pa ostadoh iznenaen
njezinim dubokim, kultiviranim engleskim glasom. Taj glas sam bio zaboravio.
- Gdje je moj brat? - upitala je.
- Kod kue - rekoh. - Prehlaen je. Nita ozbiljno. Odmah u vas onamo odvesti. Auto mi je tu
pred izlazom. Dopustite da vam pomognem. - Oslobodio sam je najveeg paketa. Dok mi ga je
predavala dr. Klein me prodorno pogledala. Njezine uske, tamne oi, koje su pod tom udnom
rasvjetom djelovale kao da su podlivene krvlju, imale su pomalo orijentalni izgled koji se via u
nekih idovki. U tom blistavom pogledu bilo je neega ivotinjskog i odbojnog. - Neoekivana
ljubaznost s vae strane, gospodine Lynch-Gibbon - ree napokon.
Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je prijezira bilo u tim rijeima. Na to nisam bio
spreman, a iznenadilo me je i koliko sam time bio povrijeen. Pade mi na um da je to prvi sud to
sam ga uo od neke strane osobe otkako sam slubeno prihvatio ulogu rogonje i rasrdilo me kad
sam shvatio da mi je, na trenutak, i samome zasmetalo to ostavljam tako jadan dojam. Doista se
moglo initi neobinim to u ovoj situaciji inim uslugu Palmera. Probijali smo se utke kroz
sablasnu, pomalo histerinu gomilu putnika u odlasku i dolasku, kao i onih ijim se vlakovima bio
zameo svaki trag.
Vani je sada magla bila gua nego prije i trebalo mi je vremena da izvezem auto na ulicu.
Maglom zagueni farovi svijetlili su poput siunih beskorisnih loptica to se odbijaju od zida tame
kroz koji se njihove zrake ne mogu probiti. Milili smo du Cheapsidea.
- Je li i u Cambridgeu maglovito? - upitah, tek da neto kaem.
- Ne, nije maglovito.
- Va je vlak bio veoma toan. Oekivao sam da e kasniti. Na to je samo neto promrmljala. U
sebi rekoh: Nije me briga to ova ovdje misli o meni". Magla je i dalje nadirala u golemim valovima
i bilo je uasno teko odrediti gdje se na cesti zapravo nalazimo. Mnogi su bili napustili svoje
automobile ostavivi ih parkirane uz plonik, pa je trebalo zaobilaziti mnogobrojne zapreke na
lijevoj strani ceste, pri emu su se farovi vozila iz suprotnog smjera pojavljivali u zadnji as iz
neprozirne tame na desnoj strani. Drati se uskoga tjesnaca po sredini ceste, vidjeti prometna svjetla
na vrijeme i ne poeti luaki okretati upravlja im se opet naete u totalnom mraku, podvig je koji
zahtijeva apsolutnu koncentraciju. Bio sam se nagnuo daleko preko upravljaa, elom sam gotovo
dodirivao prednje staklo preko kojega su brisai amo-tamo razvlaili mokru prljavtinu. Imao sam
gotovo radostan predosjeaj da emo ubrzo u neto udariti. Obodren tom pomisli, rekoh nenadano

svojoj suputnici:
- Pa, doktorice Klein, to mislite o Palmerovom posljednjem simpatinom podvigu?
Naglo se okrenula prema meni tako te joj je rub kaputa pao preko moje ruke na mjenjau. Prije
nego to je dospjela odgovoriti, s moje se desne strane, na pola metra od nas, pojavio veliki kamion.
Oito sam bio odlutao na drugu stranu ceste. Divlje sam zakoio i skrenuo ustranu, i jedva uspio
izbjei kamion. - Oprostite - rekoh. Ona se okrenula od mene skupljajui skute kaputa oko nogu.
Moja je isprika mogla vrijediti u oba smisla.
Okrenuo sam na jug niz, kako sam vjerovao, Shaftsbury Avenue. Prednje se staklo ledilo i
postalo neprozirno; spustio sam prozor na svojoj strani i hladan je zaguljiv zrak navalio u kola. S
nosa mi je poelo kapati. - Biste li, molim vas, otvorili svoj prozor i pripazili na vau stranu? zamolih je napokon. Otvorila je utke prozor i tako smo se nastavili voziti, dok su nam glave, svaka
sa svoje strane, virile iz kola.
Tijelo Honor Klein krivilo se i skakutalo poput bezglave mjeine; opet sam osjeao kako mi
grubo sukno njezina kaputa grebe ruku. Veliki naranasti svjetlosni signali na Hyde Park Corneru
pokazivali su put ka Knightsbridgeu i pri njihovu svjetlu bacih kriomice pogled na svoju
suputnicu. Vidio sam samo njezina pogurena ramena, a tada mi se na trenutak otkrije stranja
strana noge kojom se odupirala, solidna cipela s gumenim potplatom i oblina potkoljenice u debeloj
smee-bijeloj pletenoj arapi s tamnim avom. Obratih ponovo panju na cestu. Krivudavi me je
av na arapi na trenutak podsjetio da je ona ensko.
Kad smo stigli do Pelham Crescenta, magla se bila malo podigla. Otvorio sam Palmerova
velika, vrsta ulazna vrata koja su uvijek nezakljuana, i uveo dr. Klein u kuu. Osjeao sam da se
sada, zahvaljujui tekoj kunji kroz koju smo zajedno proli, medu nama uspostavila neka veza.
Predvorje bijae toplo, prekriveno mekim sagom a usto je, nakon vonja to se osjeao vani, i ugodno
mirisalo na ulateno drvo i nove tkanine. Disanje je odjednom postalo uitak. Zastao sam dok je
skidala kaput i iznad njezine glave ugledao golem samurajski ma s rojtama to ga Palmer bijae,
bez ikakve logike, objesio iznad niskog ormaria od palisandrovine za kojim smo Antonia i ja neko
silno patili.
Pitao sam se jesu U Antonia i Palmer uope kod kue, budui da smo bili stigli mnogo prije
predvienog vremena. Predloili prijateljski:
- elite li moda prvo otii gore? Ja u pogledati jesu li Antonia i Palmer u dnevnoj sobi. Vi se,
naravno, ovdje dobro snalazite.
Dr. Klein mi uputi jedan od svojih pogleda u kojem nije bilo traga smijeku i ree:
- Veoma ste gostoljubivi, gospodine Lynch-Gibbon, ali ja sam ve dolazila u ovu kuu. Promarirala je na to kraj mene i irom otvorila vrata dnevne sobe.
Dnevna soba bijae ispunjena zlaanim odsjajem vatre i jakim smolastim mirisom nagorjelih
cjepanica. Svjetiljke s crnim sjenilima bile su ugaene, a tamne su se, na krzno nalik, tapete sjajile
crvenkasto i meko na treperavoj svjetlosti vatre.
Odmah s bolom shvatih da nas Palmer i Antonia doista nisu oekivali. Sjedili su jedno do
drugog ispred kamina na stolcima uspravnih naslona. Palmer bijae zagrlio moju enu a njihovi
profili, njeno okrenuti jedan prema drugom, kao da su bili uokvireni tankim zlatnim obrubom. U
ovoj asovitoj viziji izgledali su kao boanstva s kakvog indijskog friza dok sjede na prijestolju,
neljudski lijepa, poput nekog nedohvatljivog i savreno spokojnog vladarskog para. Okrenue se
prema nama iznenaeni, ali i dalje sjedei, i dalje ljupki ovako zaustavljeni u trenutku bliskosti.
Priao sam i stao pokraj Honor Klein.
U tom trenutku zbilo se neto neobino. Dok sam se okretao da je pogledam, odjednom kao da
se posve preobrazila. Osloboena svoga bezoblina kaputa, inila se viom i dostojanstvenijom. Ali
najvie je iznenaivao njezin izraz lica. Stajala je tu na vratima pogleda prikovana na zlatni par,
glave zabaene unazad i smrtno blijeda, i na trenutak me podsjetila na kakvog odvanog i monog
vojskovou to se u punoj ratnoj opremi vratio kao pobjednik s bojnoga polja; praina bitke jo je na

njemu, a on stoji pred najviom vlasti koju je sada, bude li potrebno, spreman pokoriti svojoj volji.
No bijae to tek asovit dojam. Antonia je skoila na noge i pola nam ususret s uzvikom
dobrodolice. Palmer je poeo uurbano paliti svjetiljke. Honor Klein posvetila je pozornost Antoniji
i na njezina pitanja o putovanju i magli odgovarala na usporen nain koji je, upravo s te
nezgrapnosti, nakraju ipak bio pomalo germanski.

Poglavlje 9.
Imao sam paklensku glavobolju. Napustio sam ih rano unato njihovu navaljivanju da me
zadre na veeri, da bih potom ostao budan do pola noi pijui viski, od kojega sam jo i sada dok
sam se spremao napustiti ured osjeao muninu i vrtoglavicu. Prole se noi, zaudo, nisam osjeao
odvie odbaenim, to je, kako sam zakljuio, moralo biti zasluga posve odreene iluzije
pothranjene viskijem, iluzije da u ubrzo poduzeti neto odvano to e kao nekim udom izmijeniti
cijelu situaciju. Nije mi bilo jasno kakav e to odvaan podvig biti, ali to je no dalje odmicala to
sam vie osjeao njegovu veliajnu, maglovitu nazonost. inilo se da ipak nisam bio zakinut za
svoj trenutak moi.
Danas sam, meutim, odve jasno shvatio ispraznost toga sna koji je bio tek uplji korelat moje
uloge potpune rtve. Nisam mogao uiniti nita; nita, osim da dostojanstveno izvrim povjereni mi
zadatak da budem razborit i milosrdan: zadatak ijih e i inae malobrojnih ari vjerojatno biti sve
manje im zainteresirani moju razboritost i milosre ponu uzimati zdravo za gotovo. Ili tonije, u
bliskoj se budunosti nije dalo nita uiniti, osim pametno se dogovoriti s Antonijom oko
namjetaja, napisati nekoliko pisama vezanih uz unajmljivanje stana na Lowndes Squareu,
razgovarati s odvjetnikom radi procedure oko razvoda; to, i sastati se s Georgie.
Bilo mi je krivo to sam se prole noi tako napio, ne samo zbog depresije izazvane
mamurlukom, ve i stoga to sam osjeao da u zbog toga tee izii nakraj s Georgie. Moji su osjeaji
glede susreta s njom jo bili dvojaki, a moje su oprene elje postajale zapravo sve izraenije. S jedne
sam strane bio sve vie zaokupljen Antonijom. elio sam stalno misliti na nju, premda mi je to
priinjalo bol. Bijah kao opsjednut eljom da s Antonijom i Palmerom porazgovaram o naoj
situaciji". S druge sam pak strane osjeao kako Georgieina slika, pokretana nekom vlastitom
snagom, djeluje u meni i kako se u mojim izmuenim mislima uspijeva izboriti za jedno smireno,
ak autoritativno mjesto. Osjeao sam da me to mjesto privlai. Moda su upravo Georgieina krepka
veselost, njezin zdrav razum i njezina lucidna tvrdokornost bili potrebni da me spase iz predjela
mate u kojemu sam sve ee boravio, i vrate u svijet zbilje. A ipak, jesam li smio, s obzirom na sve,
oekivati od Georgie da bude vesela i lucidna? Koje li sve zahtjeve moe ona, vidjevi me ovako
oslabjela, postaviti preda me? Neizrecivo mi je bila potrebna jednostavnost utjehe. Ali i Georgie je
osoba sposobna za patnju.
Zakljuao sam svoj radni stol i stavio u torbu za spise popis klijenata koje sam obeao obii u
sijenju, zajedno sa skicom poglavlja o Gustavu Adolfu u bici kod Leuthena21. Sve sam uredio tako
da neko vrijeme ne moram dolaziti u ured. Klijenti e biti obavijeteni da e ih, umjesto mene koji
sam indisponiran, posjetiti moj mladi pomonik, gospodin Mytten. Mytten je za sada jo bio u
Bordeauxu, kamo ga je bilo opasno slati jer je svoj boravak ondje obiavao upravo neodgovorno
produiti zbog pregovora s nekom malom tvrtkom s kojom smo tek poeli raditi. Mytten je katolik,
bonvivan i magarac, ali odan tvrtki i prilino dobar poznavalac vina, a usto se izvrsno snalazi i s
onim snobovskim dijelom klijentele. Mogao sam mu povjeriti obilazak poslovnih partnera, ali,
naravno, ne i kuanje vina; usput sam zapazio da mi je prva neodgodiva obveza 30. sijenja, kad
moram kuati hock2s, koji smo jo drali u manjim koliinama. Uvijek sam, naravno, veoma pristojno
pitao Myttena za miljenje i veoma rijetko posluao njegov savjete o tome to bi trebalo kupiti; ali
direktor malog poduzea koje trguje vinom rado se pretvara u svemono i ljubomorno boanstvo i
stoga je sudbina tvrtke Lynch-Gibbon ovisila iskljuivo o mome nepcu; a kako prema Myttenu
nisam gajio oinskih osjeaja i nisam vjerovao da bih ga mogao nauiti da postane drugi ja, mala e
se tvrtka nesumnjivo ugasiti zajedno sa mnom, i onog osebujnog djelia zbilje to se oituje u

21

Bitka kod Leuthena (Lutynia u Poljskoj) u kojoj je 1757. g. pruski kralj Fridrik II. Veliki pobijedio Austrijance (op. prev.).

sposobnosti razlikovanja okusa, koju moj otac bijae s toliko truda usadio i razvijao kod svoga sina,
nestat e zauvijek.
Do povratka dangube Myttena moje e se dvije izvrsne tajnice, gospoica Hernshaw i
gospoica Seelhaft, savreno snai i same. Iznimno sam cijenio te djevojke zato to su bile kadre
napisati besprijekorna, tovie duhovita poslovna pisma na francuskome i njemakome jeziku, a do
sada su i posao ve doista dobro poznavale, premda se, zaudo, u vino uope nisu razumjele i
hvalile bi sve to im se ponudi. Radile su kod mene ve nekoliko godina i uvijek sam strahovao od
pomisli da e jednoj od njih pasti na pamet udaja, sve dok jednog dana nisam shvatio, zahvaljujui
mnotvu gotovo nezamjetljivih, s vremenom nakupljenih dojmova, da se radi o skladnom lezbijskom paru.
Danas sam sa svakom od njih ponaosob proao kroz munu priu o svom razvodu: dale su mi
naslutiti kako to ve znaju. S kakvom li samo radosnom brzinom novosti putuju. Stajale su sada na
vratima, ekajui bez vidljiva nestrpljenja da me isprate. Svaka mi je na svoj nain izrazom lica i
dranjem pokazivala svoje suosjeanje: visoka gica Hernshaw, kojoj je dugo i uzaludno, nita ne
opaajui, udvarao Mytten, sagnula se vlanih oiju, spremna da mi prui ruku; niska, tamnokosa
gica Seelhaft mrtila se zabrinuto, brisala naoale i pogledavala prema meni sa ivom suuti.
Naposljetku sam ih prepustio poplavi boinih narudbi i uitku u meusobnom druenju i
odvezao se kolima u Pelham Crescent.
Antonia je na sebi imala smei pulover od kamira i nisku bisera; nita od toga nisam prije na
njoj vidio. Nikada do sada nije kupila ni rupi a da se ne posavjetuje sa mnom. Uoio sam takoer,
gotovo s olakanjem, da je u stanju uzrujane uznemirenosti i da nipoto nije raspoloena muiti me
izljevima svoje njenosti. Ugledavi me, skoila je i rekla:
- Dakle, mislim da je zbilja mogla malo priekati prije nego to posve ogoli kuu!
- Tko?
- Honor Klein.
Prisjetih se tada postojanja te dame. - Pa, valjda odnosi svoje stvari.
- Zatvori vrata, dragi - zamoli Antonia. - Osjeam se tako progonjenom. Jasno da ona ima pravo
na svoje stvari, ali ipak, kad se jutros ovdje pojavila kao da nas je pogodio tornado. Jesi li vidio onu
starudiju naslaganu u hodniku?
- Pojavila se jutros? Zar nije odsjela kod vas?
- Nije. To je pak druga pria, i to nakon to sam potroila beskrajno mnogo vremena da joj
pripremim sobu. Sino je odluila da se eli smjestiti u hotelu negdje u Bloomsburyju kako bi bila
blie Britanskom muzeju ili neem slinom, pa ju je jadni Anderson morao odvesti taksijem, a uope
mu nije bilo dobro, i trebala mu je potom cijela vjenost da se po ovoj magli vrati.
- Kako je Palmer?
- Jo ima vruicu. Jutros je imao 37,7. Zbilja mislim da je krajnje neobzirna. Ali volim je, bez
obzira na sve.
Nasmijali se zbog odlunosti kojom je Antonia to izjavila.
- To ti je dunost. Ona je Palmerova sestra. Iako, priznajem, osobno u tom smislu ne osjeam
nikakvu obvezu!
- to se namjetaja tie, dragi - nastavi Antonia - bismo li to mogli obaviti sutra poslijepodne?
Anderson i ja upravo odlazimo u Marlow. Namjeravamo prenoiti u Savrenom ribiu. Samo jednu
no. To je tako ugodan mali hotel. Jadni je Anderson toliko premoren, mislim da bi mu mala
promjena dobro inila, a nijedno od nas ne eli gledati kako Honor pustoi po kui. Silno mi je ao
to te ne mogu pozvati na ruak, ali jest emo ranije, neto na brzinu, i odmah potom otputovati.
Savrenog ribia Antoniji sam otkrio ja. Bijae to jedno od naih skrovita u prvim danima
braka, - Ionako ne bih mogao ostati na ruku - rekoh - i sam odlazim iz grada. No vraam se sutra
rano prijepodne.

Ovu sam la izgovorio posve nagonski, bila je to reakcija na Antonijinu poneto pokroviteljsku
brinost; sada sam sa zadovoljstvom gledao kako se suspree da me ne upita kamo idem. Napokon
se ipak odrekla nekih svojih prava. Spona izmeu nas jo nije pukla, ali neprimjetno i mimo nae
volje jaz se sve vie irio. Uzdahnula je duboko, a ja se oprostih prije nego to je uspjela nai rijei
kojima bi me ponovo njeno privukla k sebi.
Zatvorio sam vrata dnevne sobe i gotovo pao preko Honor Klein, koja je kroz predvorje to
nosila to vukla veliku kutiju punu knjiga.
- Mogu li vam pomoi? - ponudih se, pa zajedniki odvukosmo kutiju u veliku prednju sobu
koju je Palmer uporno zvao knjinicom", premda se tu nalazila samo jedna mala polica za knjige.
Soba je sada bila u neredu, pretrpana drvenim sanducima od aja punim knjiga, dokumenata i
fotografija. Prislonjeno uza zid stajalo je nekoliko slika medu kojima i serija japanskih duboreza iz
ordinacije. Uoio sam i napola skrivenu hrpom papira uokvirenu fotografiju, oito Palmerovu, iz
vremena kad mu je bilo esnaest godina. Kroz vrata blagovaonice vidio sam stol postavljen za ruak
i otvorenu bocu Lynch-Gibbonova crvenog vina. Bilo je postavljeno samo za dvoje.
- Hvala - ree Honor Klein. - Biste li mi jo pomogli naslagan kutije jednu na drugu? Trebat e
mi prostora.
Kad smo s tim zavrili htjedoh se oprostiti, ali se nisam mogao dosjetiti nijedne prikladne fraze;
nespretno sam se naklonio i spremao se nestati, kad se ona javi:
- Juer ste me pitali to mislim o podvigu svog brata. Mogu li vas pitati to vi o tome mislite?
Bio sam prilino zateen, te poeh traiti rijei. Iznenada postadoh svjestan toga da pred Honor
Klein moram dobro paziti to govorim.
- Drite li da postupaju ispravno? - zanimalo ju je.
- Mislite s moralnog stajalita?
- Ne, ne s moralnog - odvrati ona gotovo prezirno. - Mislim u smislu njihova ivota. - Uspjela je
toj rijei dati metafiziki prizvuk.
- Da, mislim da postupaju ispravno - odgovorih. Bilo je neeg gadljivo neukusnog u tome to
sam o Antonijinim problemima raspravljao s ovom enom. Ali odjednom sam otkrio da to elim.
- Hoe li vas smetati ako zatvorim vrata? - upita ona. Stajala je okrenuvi leda vratima, i gledala
me s izrazom usredotoene proraunatosti. Na sebi je imala tamnozelen kaput i suknju koja je neko
moda imala ambiciju da bude elegantna, i izgledala neto manje zdepasto nego na kolodvoru.
Njezine nezgrapne cipele s vezicama bile su u meuvremenu nalatene. Kratka joj je ravna i masna
blistavo crna kosa padala poput podiane perike oko blijedog, poneto votanog idovskog lica.
Uske oi nalikovale su na dva crna proreza.
- Pitam se jeste U svjesni koliko ih vae mekutvo tjera u oaj?
Opet me je zatekla nespremnog. - Imate posve krivo - rekoh, i dometnuh: - Ja sam tu u svakom
sluaju nemoan. Ako sam se odluio ponaati civilizirano, to je moja osobna stvar. - Uzvratio sam
joj pogled. No, bez obzira na sve, u ovom je otvorenom razgovoru bilo neeg osvjeavajueg, ak
uzbud ljivog, pa i oslobadajueg, nakon njenog i uljudnog Antonijina i Palmerova nastojanja da
sve fino umotaju".
- Civilizirano! - uskliknula je, ponovo s prijezirom. - Kao to vi zacijelo veoma dobro znate,
svoju biste enu jo i sada mogli dobiti natrag, kad biste to samo eljeli. Ne tvrdim da ste nju trebali
istui a moga brata opaliti nogom, ali nije bilo potrebno ni gurati ih jedno drugome u naruje. Oni
su, i jedno i drugo, osobe s velikom sposobnosti samozavaravanja. Sami su sebe opinili vjerom u tu
vezu. No oboje mue zle slutnje. eljeli bi da ih se potedi konane odluke. Oekuju vau pomo.
Zar vi to ne shvaate? Bijah zapanjen. Rekoh:
- Ne, iskreno govorei, to ne mogu shvatiti. Najbolje u im pomoi budem li obziran pa
namjeravam i dalje biti obziran. Napokon, ja ipak iz svoje pozicije najbolje znam istinu i o jednom i
o drugom - izgovorio sam to odluno, premda su me njezine rijei bile silno uzrujale i zbunile; pitao

sam se ne bih li se trebao osjetiti uvrijeenim. Uinih korak naprijed kako bih dao do znanja da
elim otii. No ona je i dalje stajala na svom mjestu i gledala me zabacivi glavu tako da je njome
dodirivala vratnice.
- Istini se u ovoj situaciji odavno izgubio svaki trag - nastavi ona. - U ovakvim se stvarima ne
moe imati i istina i ono to vi nazivate civiliziranim ponaanjem. Vi ste nasilan ovjek, gospodine
Lynch-Gibbon. Vi se ne moete izvui na to prisno druenje sa zavodnikom vlastite ene.
- Ja nisam jedan od vai primitivnih divljaka, doktorice Klein - uzvratili - i ne vjerujem u osvetu.
- Tu se sjetih da i nju samu nazivaju primitivnom. Uspravljena na vratima, ovako posve blizu,
izgledala mi je kao neto crno i nedodirljivo.
- Bogove tame ne moete prevariti, gospodine Lynch-Gibbon - izusti blago. - Moda se to mene
ne tie, ako ste vi odluili biti bespomoni i napustiti svoju enu. Ali u ivotu se za sve mora platiti,
i za ljubav se mora platiti. Zato moj brat, koji je bogat, uvijek trai visok honorar ak i od
siromanih pacijenata? Zato jer kad ne bi bilo tog plaanja, on ne bi mogao uspostaviti kontakt s
njihovom boleu. Kad ne bi plaali oni bi se osjeali bijedno. Bili bi zatoenici. Ja vjerujem da vi
volite moga brata. Ali nikakvu mu uslugu ne inite time to mu opratate. On eli, on treba vau
grubost, vau osudu, ak i vae nasilje. Obzirnou vi samo potedujete sebe i produujete ovu
opinjenost neistinom to su je oni ispleli oko sebe i oko vas. Prije ili kasnije morat ete postati
Kentaur i kopitima se probiti van iz ovoga.
Sluao sam je veoma paljivo. Htio sam tono shvatiti to eli rei. - Maloprije ste rekli da se oni
oboje ele iz toga izvui - rekoh - ali ovo to sada govorite moglo bi znaiti da bih ja, pribjegavajui
nasilju, samo ojaao njihovu vezu.
Honor Klein umorno odmahnu rukom. Napetosti je nestalo i ona se klonulo odmaknula od
vrata. - Moglo bi znaiti, moglo bi znaiti! - povie. - Tamo gdje logika popusti, sve moe znaiti
sve. Dokle god se svi budete ponaali kao mekuci nita nee biti jasno. Meni se ini da vi zapravo i
ne elite da vam se ena vrati. A udi me i to to mi jo, premda se to mene zapravo ne tie, niste
rekli to vi o svemu tomu mislite. Ako elite dopustiti da vam ukradu mo rasuivanja i
organiziraju vam ivot kao da ste nedoraslo dijete, to je, mislim, vaa stvar. Ja jedino tvrdim da od
toga to se ljudima oprata dolaze samo lai i nevolje.
Promatrao sam njezin otar i sjetan profil. Rekoh: - Ne vjerujem da vi ljudima ikada opratate.
Varam li se, doktorice Klein?
Okrenula se i iznenada nasmijeila, otkrivajui vrste bijele zube, a oi joj se suzie u dva sjajna
crna proreza. - Kod mene ljudi plaaju prema zaslugama. Bili ste veoma strpljivi. Dovienja,
gospodine Lynch-Gibbon. - Otvorila mi je vrata.

Poglavlje 10.
- Sad si u kripcu, zar ne, ti stari smutljive - ree Georgie. Mogao sam zaplakati od olakanja.
Toliko sam je ljubio u tom trenutku te umalo nisam pao na koljena i zaprosio je. Poljubih joj ponizno
ruke. - Da, u kripcu sam - priznah - ali ti e biti blaga prema meni, zar ne? Oprostit e mi?
- Volim te, Martine - ree Georgie. - ini se da ta jednostavna injenica ne ide u tu tvoju staru
glavu.
- I nee ti smetati ako ovo i dalje zadrimo u tajnosti? Naprosto ne mogu drukije, draga.
- Ne shvaam zbog ega - Georgie e. - Ali ako ti tako eli... to se mene tie, ja bih nau liaison
najradije objavila u Timesu"
- Antoniju bi strano povrijedilo kad bi doznala - rekoh. -A najmanje to mogu uiniti jest da joj
stvari to vie olakam. Uspjeh smo sve tako sjajno izvesti. Bez ogorenosti, hou rei. Ne elim
zasada izazivati nikakve dodatne napetosti.
- Taj izraz bez ogorenosti" zvui prilino opsceno ree Georgie. - I sve mi se ini da ti igra
ulogu vrlog i rastuenog supruga kako bi Palmera i Antoniju zadrao u svojoj vlasti. No moda
podcjenjujem tvoju dobrotu!
- U svojoj vlasti! - uzviknuh. - Ja sam, kako se ini, u njihovoj vlasti. Ne, sve je to mnogo
jednostavnije. Naprosto elim da se ta stvar definitivno okona bez ikakvih daljnjih komplikacija.
Kad bi Antonia doznala htjela bi o tome nadugo i nairoko razgovarati. Htjela bi razumjeti. A to
nikako ne bih mogao podnijeti. Kako to ne shvaa, mala glupao?
- Govori o toj stvari" kao da je umjetniko djelo - ree Georgie. - Zna, ponekad mislim da si
pravi udak, Marline. To s intimnim razgovorima, meutim, shvaam. Obeava da o meni nikada
nee voditi intimne razgovore s Antonijom?
- Obeavam, draga, obeavam!
- Uostalom, ne brini - nastavi Georgie. - Ne treba poduzimati nita posebno, barem ne ovdje.
Ta to sam samo ja.
- Bogu hvala to si to samo ti - rekoh - i hvala mu to te imam, Georgie. Ti si me spasila da ne
poludim. Znao sam da ti to moe.
- No sada prestani ve jednom izgledati tako visok - ree Georgie, pogladivi vrh nosa. Ta
kretnja i te rijei bijahu tako divno prisni. Blagoslovio sam je u sebi i spustio se na pod do njezinih
nogu.
Georgie bijae zavaljena u otrcanom zelenom naslonjau u svom stanu. Hladna, indiskretna
poslijepodnevna svjetlost otkrivala je cijelu sobu: kvrgavu, nepospremljenu postelju, pepeljaru
punu opuaka, stol zatrpan otvorenim pismima i prljavim aama, nepojedenim kolaiima i
knjigama o ekonomiji. Ona je na sebi imala veoma uske hlae boje zobene kae i bijelu koulju, a
kosa joj je bila smotana u neurednu punu. Lice joj bijae blijedo i kroz tu mlijenu prozirnost puti
rumenilo na obrazima sjalo je zagasitim, toplim sjajem. Nekoliko zlaanih pjegica to ih je otkrila
hladna svjetlost bijae razbacano po hrptu prasta nosa koji je ona, i dalje odsutno, gladila rukom.
Njezine velike plavosive oi u kojima su se zrcalili inteligencija i potenje vrsto su mi uzvraale
pogled. Nije bila naminkana. Pa ipak, iako sam joj se divio, dok sam pogledom ponirao u te oi u
kojima nije bilo niega osim dobronamjernosti pokuavajui iz tokaste arenice odgonetnuti neku
svoju daleku budunost, bijah svjestan toga da je ne elim.
Bio sam joj neizmjerno zahvalan. Sada mi se inila apsurdnom i sama pomisao da bi ona,
ovakva kakva jest, mogla reagirati drukije, manje ljudski, manje razborito ili manje susretljivo.
Zacijelo sam se nalazio u nekom stanju iracionalnog strahovanja, kad sam s tolikom strepnjom
iekivao Georgieinu reakciju. Strahovao sam da e me progoniti svojom ljubavlju, da e zahtijevati
da sada ispunim svoja poluzadana obeanja. Ona, meutim, bijae suta njenost, posve
zaokupljena iskrenim nastojanjem da me ovdje i sada spasi od oajanja i tjeskobe; dok sam joj u sebi

od srca zahvaljivao, s malim osjeajem krivnje pomislih kako zapravo i nema niega to bi mi
Georgie mogla uiniti. Njezina je mo ograniena. Barem sam s te strane slobodan.
Zbog onog neeg kukavikog, ak izdajnikog u nainu mog razmiljanja, i zbog udnog
osjeaja krivnje to je u ovom asu ne elim, prohtjelo mi se nakon svega uiniti za nju neto
iznimno, neto to e je razveseliti. Iznenada predloili: - Georgie, elim te odvesti u Hereford
Square.
Georgie se uspravi u naslonjau i poloi mi ruke na ramena. Ozbiljno se i pozorno zagledala u
mene. - To uope nije pametno.
- Ako misli na Antoniju, ona je s Palmerom otila na selo. Nema nikakve bojazni da e se
pojaviti.
- Nije problem samo u tome - odvrati Georgie. - Pitam se eli li me doista tako brzo vidjeti
ondje? - Pogledasmo se, pokuavajui jedno drugome proitati misli.
Georgie na to doda: - Nemoj me pogreno shvatiti, Martine. - Htjela je rei da njezine rijei ne
znae kako se ona ikada usudila ponadati da e ivjeti u Hereford Squareu.
- Nisam te pogreno shvatio - umirih je. - Misli da bi mi moglo zasmetati da te vidim ondje.
Naprotiv. Za mene e to biti dobro i oslobaajue i nekako posve prirodno. Razbistrit e barem
malo ovu zamrenu situaciju.
-Jesi li siguran da mi to nee zamjeriti? - pitala je Georgie. - Vidim da si se zbog svega ovoga
ponovo zaljubio u Antoniju.
- Pametna si ti cura - rekoh. - Ali neu ti nita zamjeriti. Htio bih ti neto dati, Georgie. elim ti
to dati.
- eli uiniti neto naao Antoniji.
- Ne, ne, ne! - povikah. - Nisam u odnosu na Antoniju toliko emotivan. Jednostavno elim
razbiti jednu opsesiju. elim da se uvjeri kako Hereford Square doista postoji. - Georgie me nikada
nije ispitivala o mome domu i ja sam bio svjestan koliko se trudila da ne razmilja o ivotu to sam
ga vodio daleko od nje.
- Da - prihvati Georgie blago. Sada je pogladila moj nos. - I ja se elim uvjeriti u njegovo
postojanje. Ali ne jo sada, Martine. Bojim se. Ti e me ondje doivjeti kao uljeza. A to se tie
raiavanja zamrene situacije, do toga nee doi sve dok ne prestanemo lagati.
Nisam se elio uputati u raspravu. Rekoh stoga: - To e simbolizirati raiavanje zamrene
situacije. elim te vidjeti ondje, Georgie. Meni bi mnogo znailo da te vidim ondje.
- udno je to - nastavi Georgie. - Obino nisam praznovjerna, ali osjeam da e se, odemo li u
Hereford Square, dogoditi neto strano.
- Sve me vie uvruje u odluci da te onamo odvedem, ti moje primitivno dijete - rekoh. Kaem ti da e to meni pomoi. Treba mi zraka, Georgie. Moram ponovo zadobiti osjeaj slobode.
Pogled na tebe ondje za mene e znaiti otvaranje novoga svijeta. - Jo dok sam ovo izgovarao
shvatih kako je ono to sam smatrao pomalo bizarnim poklonom za Georgie, zapravo, kao to je ona
odmah shvatila, veoma znaajan korak; ne neto to u ja dati njoj, ve neto to e ona uiniti za
mene: pun radosna iekivanja i straha, nasluivao sam da bi se ovo to sam upravo rekao doista
moglo obistiniti.
Od veeri Antonijina oitovanja do danas, dnevna se soba inila udnovato netaknutom, kao da
su u tom trenutku na nju baene ini. Boini ukrasi i estitke jo su bili ovdje, pokriveni slojem
praine to je, otkako sam protiv Antonijine volje otpustio dvorkinju, sipila odozgo poput sivog
praka za spavanje, i polako prekrila sav negdanji sjaj. Zamijetio sam da je srebro potamnjelo. Vani,
iza ostakljenih vrata to vode u vrt, u ukastom, oblanom poslijepodnevu velika magnolia
grandiflora, koja zauzima vei dio malog vrta, bijae posve klonula, a na liu su joj se vidjeli tragovi
noanjega mraza. U sobi se osjeala vlaga i bilo je hladno pa smo ostali u kaputima. Moj primjerak
Napiera jo je leao na trosjedu.

Georgie je polagano ula u sobu, na licu joj se vidio odraz dubokog uzbuenja. Gledala me je
poluotvorenih usta, mrtei se kao da eli provjeriti nije li mi mo ove sobe izmijenila lice. Zatim se
veoma oprezno ogledala oko sebe, klimajui pritom glavom kao da broji predmete. Bijah zaokupljen
time da je promatram, dok sam cijelim svojim biem doivljavao njezinu nazonost ovdje.
Spominjao sam raiavanje zamrene situacije". Kako li se samo naglo raistila i koji li se sve
vidici nisu otvorili pred mojim zanesenim oima. Moj poriv da Georgie dovedem ovamo, i to
odmah, ipak je u osnovi bio zdrav: a jedino to sam uspio razabrati u ovoj mjeavini osjeaja to su
mnome ovladali bijae upravo mogunost da Georgie zavolim jo vie, da je zavolim bolje.
Osjeao sam to: ali taj osjeaj bijae okruen snanom i mnogo neposrednijom boli koja me
obuzela pri ponovnom susretu s ovom meni toliko dragom sobom u okolnostima koje su unekoliko
sliile izdaji. Izgubiti nekoga ne znai izgubiti samo osobu nego i sve one naine i oblike kroz koje se
ta osoba izraavala; zato ovjek izgubivi voljenu osobu moe odjednom otkriti da je izgubio i
mnotvo stvari, slika, stihova, pjesama i mjesta: Dantea, Avignon, Shakespeareove stihove, more uz
obalu Cornwalla. Ova je soba bila Antonia. Odisala je njezinom raskonom osobnou. Miris rua,
gotovo neosjetan, jo je bio ovdje uzalud ekajui da ga vatra od cjepanica zagrije do opojna
miomirisa. Sve ove stvari bijahu njezine: svileni pokrivai, meki jastuci, posebice polica nad
kaminom, njezin mali oltar: kakadui od meissenskog porculana, srebrni kale iz Italije, aa od
waterfordskog stakla, burmutica s ugraviranim motom: Prijateljstvo bez koristoljublja, ljubav bez
nevjerstva", koju sam joj poklonio u vrijeme naih zaruka. Osjeao sam neku novu i estoku bol prvi
put gledajui sve ovo kao neto smrtno, zapravo kao neto ve mrtvo, raspadnuto i besmisleno, to
samo eka da bude odneseno. Sutra emo Antonia i ja dijeliti ove predmete kao neki prljav plijen, i
oni e biti spremljeni u ormare poput tajne krivnje ili pak oskvrnuti etiketama na drabi. Dodirnuh
prstom au od waterfordskog stakla i u njezinu zveketu zauh odjek glasa kako govori: Vi
zapravo i ne elite da vam se ena vrati". U sebi sam tom glasu odgovorio: Ovakva veza dublja je i
jaa od eljenja ili neeljenja. Gdje god se nalazio i kad god budem ono to jesam, ondje e uvijek
biti Antonia".
Sjeo sam na trosjed. Georgie je prestala gledati kroz prozor i prila mi. Neuredna punda bilo joj
je skrivena podignutim ovratnikom kaputa, drala je ruke u depovima i promatrala me s izrazom
gotovo neprijateljske njenosti. Napokon upita: - Smeta li ti to me vidi ovdje?
- Ne. Ne mogu ti rei koliko mi dobro ini to si ovdje. Ali istodobno i boli.
- Znam - odvrati ona, a glas joj bijae dubok, oteao od razumijevanja. - Nemoj se ljutiti na mene
zbog boli.
- Ne pada mi na um. Radije bih ti poljubio noge. Ti si toliko toga od mene pretrpjela. Izgovarajui te rijei osjeao sam, nekako nejasno ali s izvjesnou, da sam na putu da Georgie
uinim svojom enom. Jednom sam joj bio rekao kako je tajnost bitna za nau ljubav. No gledajui je
u ovoj sobi, spajajui na taj nain dvije polovice svog ivota, uinilo mi se da sam ja bio u krivu a
ona u pravu. S laima doista treba prekinuti; a umjesto da uniti tkivo moje ljubavi prema Georgie,
to e joj naprotiv dati slobodu da postane neto jae i istije od svega to sam dosada upoznao.
Zahvalnost prema njoj, zahvalnost za njezinu odanost, njezin zdrav razum i istu dobrotu prema
meni, ispunila mi je srce.
- Ah, ti me mrzi! - uskliknu Georgie. Netremice se zagledala u mene kao da mi pogledom eli
iupati misli iz glave.
- Kad bi samo znala koliko si u krivu! - odgovorih. Uzvratio sam joj vrstim pogledom bez
osmjeha, osjeajui zadovoljstvo pri pomisli kako u je iznenaditi, nagraditi jo veom ljubavlju.
Sam Bog zna da je to zasluila.
Ustao sam i poeo skupljati boine estitke s glasovira. Po njima je leao debeo sloj praine.
Posao raiavanja upravo je zapoeo.
- Tako je neobino i uzbudljivo biti ovdje! - kliknu Georgie. Opet je poela vrljati po sobi. - Ni
sama ne znam na to mi ovo slii. To je kao da te posjedujem retrospektivno. Ne, nije ba posve

tako. Ne moe ni zamisliti koliko sam bila sigurna da nikada neu vidjeti ovo mjesto. Napokon u
poeti vjerovati, i to e biti bolje, mnogo bolje, da si doista postojao sve ono vrijeme kad nisi bio sa
mnom. U to mi je svojedobno bilo odve bolno vjerovati. Ali znala sam da ne vjerovati znai ne
voljeti dovoljno. Sada uz tvoju pomo mogu to ispraviti. Ubudue u te, Martine, voljeti vie,
mnogo vie.
Zaustavila se preda mnom. Duboko me se dojmio nain na koji su njezine rijei odraavale moje
misli. Traio sam, ali nisam mogao nai, dovoljno snane rijei kojima bih je pripremio na uvodni
in razmjene prisega.
Bacio sam hrpu boinih estitki na pod i poveo Georgie do kamina. - elim da sve dodirne rekoh. - elim da dotakne svaku od ovih stvari.
Oklijevala je: - Bilo bi to oskvrnue. Za to bi me stigla kazna!
- Bilo bi to dobro oskvrnue. Ti me pribliava zbilji. Uvijek si u tome uspijevala.
Uzeh joj ruku i poloih je na kakadua od meissenskog porculana. Gledali smo se u oi. Georgie
povue ruku. Zatim, nakon kraeg oklijevanja, urno dotakne i sve ostale predmete na polici nad
kaminom. Ponovo sam je uzeo za ruku. Bila je obiljeena prainom. Poljubio sam joj dlan i opet je
pogledao u oi. Vidio sam da je na rubu suza. Zagrlio sam je.
U tom asu zauh zvuk od kojega mi srce poe bjesomuno tui od straha, jo prije no to ga je
moj um prepoznao. Bio je to dobro poznat zvuk kljua u bravi ulaznih vrata. Georgie ga je takoer
ula: oi joj se rairie a pogled postane tvrd. Stajali smo tako jedan trenutak kao paralizirani. Tada
se ja hitro oslobodih iz zagrljaja.
To je mogla biti jedino Antonia. Predomislila se, nije otila na selo, nego se odluila vratiti i
pogledati namjetaj prije naega sutranjeg sastanka. Jo trenutak i ui e ravno u dnevnu sobu i
zatei me s Georgie. Nisam to mogao podnijeti.
Munjevito sam reagirao. Uzeh Georgie za ruku i poeh je vui prema ostakljenim vratima to
vode u vrt. Otvorio sam vrata i izgurao je u dio vrta koji se iz kue ne vidi. apnuo sam: - Prodi kroz
vrata na ogradi i nai e se na trgu. Otii ravno kui, dolazim odmah za tobom.
- Neu! - usprotivi se Georgie, blago ali ne aptom. -Neu!
Uhvatila me panika. Morao sam je ukloniti odavde. Osjeao sam uas i muninu pri pomisli na
susret Antonije i Georgie ovdje u Hereford Squareu: bijae u tome neeg zastranog, gotovo
opscenog. Unio sam u glas sav svoj autoritet: - Odmah da si nestala, prokleta bila!
- Ne elim otii - odvrati Georgie istim tonom. U oima sam joj vidio izazov. Glave nam bijahu
posve blizu. - Pusti me da upoznam Antoniju. Ne doputam da me se prisiljava na bijeg!
- Uini to ti kaem! - Uhvatio sam je za ruku i stisnuo je tako snano da se trgnula od bola.
Istrgla je ruku i okrenula se. - Nemam kod sebe novaca.
urno sam joj dao jednu funtu iz svog novanika, grubom kretnjom pokazao sam prema izlazu
i vratio se u dnevnu sobu. Na moje olakanje soba je i dalje bila prazna. Zatvorio sam brzo vrata.
Nisam ni pogledao prema vrtu.
Trenutak sam priekao. U kui je vladala duboka tiina. to li to Antonia radi? Pitao sam se
nisam li moda ipak pogrijeio. Proao sam kroz sobu i iziao u predsoblje. Na vratima je stajala
Honor Klein.
Nenadana pojava ove nepomine prilike imala je u sebi neeg nadnaravnog, u tom je kratkom
trenutku nalikovala na snimku kakve sablasne pojave. Zurili smo jedno u drugo. Bijae umotana u
onaj svoj kaput, a njezino lice zlobna patuljka bilo je jo vlano od studenog zraka. Nije se ni
nasmijeila ni progovorila, samo me je gledala uporno, zamiljeno. Ugledavi je, osjetih olakanje
pomijeano s konsternacijom i nekim nerazumrrim strahom. Osjeao sam da je opasna. -Mogu li
vam kako pomoi? - upitah.
Zabacila je glavu i raskopala kaput oko vrata. - Mislili ste rei, gospodine Lynch-Gibbon, koga
vraga traite ovdje.

- Upravo tako - potvrdih. inilo se da mi nije sueno da se prema Palmerovoj sestri ponaam
pristojno.
- Objanjenje je sljedee - zapone ona. - Vaa mi je supruga rekla da vas danas nee biti. Meni
treba klju od pisaeg stola. Taj se klju nalazi u lisnici moga brata. Tu je lisnicu on posudio vaoj
supruzi kad je plaala neke raune. Ona ju je stavila u koaru, koju je juer sluajno ostavila ovdje.
Budui da je meni taj klju hitno potreban, i da ste i vi i ona trebali biti odsutni, ona mi je posudila
va klju od ulaznih vrata. I tako sam ja sada ovdje. A ovdje je i koara.
Pokazala je pritom na koaru pod stolom. Na stolu u predvorju ugledah Georgieinu torbicu i
dvije knjige o ekonomiji. Podigao sam koaru i pruio joj.
- Hvala - ree ona. - Oprostite to sam smetala. - Pogled kao da joj je polako prelazio preko
Georgieine torbice.
- O, uope niste smetali - rekoh urno. Odjednom sam osjetio neodoljivu elju da je zadrim.
Htio sam doznati to misli, no nisam nalazio pravih rijei. Osjeao sam se nekako bezvoljno i
bedasto pred njom. I ona je, inilo se, u jednom trenutku poeljela ostati. No kako nijedno od nas
nije nalo naina da produi ovo stanje, ona se okrenula da pode a ja sam joj otvorio vrata. Kad je
prola kraj mene ja joj se naklonih.
Vratio sam se u dnevnu sobu. Vrt je bio prazan. Gurnuo sam primjerak Nepiera u dep. Shvatio
sam da sam ostao bez daha. Naslonio sam se na okvir kamina i poeo milovati jednog od kakadua.
Na prstima su mi ostale grube estice praine.

Poglavlje 11.
Sljedei je problem bio to Georgie nije bila u svome stanu. Istoga trena kad sam doao k sebi,
odvezao sam se ravno onamo i pokucao na vrata, ali se inilo da unutra nema nikoga. Potraio sam
je zatim u koli, ali ni ondje je nije bilo, nije uope dolazila. Odjurio sam natrag do njezina stana. I
dalje se nije nitko javljao. Ponovo sam se vratio u kolu, gdje sam izgubio dosta vremena raspitujui
se o njoj. Bio sam zabrinut i uvrijeen istodobno; nakon nekog vremena vratio sam se u Hereford
Square i proveo ostatak veeri sastavljajui popis namjetaja i nazivajui s vremena na vrijeme
Georgie, ali bez rezultata. Nisam ozbiljno razmiljao o tome da bi mogla biti oteta ili pregaena.
Pretpostavljao sam da je uvrijeena nainom na koji sam je otjerao. Mrzio sam tu pomisao, ali sam
bio uvjeren da u je prilino lako opet udobrovoljiti. Ne bijae to, meutim, naroito ugodna veer.
Popio sam groznu koliinu viskija i otiao u postelju.
Sutradan ujutro probudio sam se kasno i zauo telefon. Kako ovjek dobro spava kad je
nesretan. Ali nije bila Georgie. Bila je Antonia. Rekla je da joj je drago to sam se vratio i zamolila da
prije ruka doem u Pelham Crescent, umjesto da ona poslijepodne dolazi u Hereford Square.
Pristao sam. Budui da sam bio napravio iscrpan popis nae zajednike imovine, moe se o svemu
dogovarati i ovdje i ondje. Ponovo sam okrenuo Georgiein broj i opet se nitko nije javio. Odluio
sam otii do Antonije, ostaviti joj popis namjetaja, otii do Georgieina stana i poslije se vratiti
Antoniji. Jo uvijek sam bio vie ljutit i uvrijeen negoli zabrinut zbog Georgieina ponaanja.
Nakon to sam se okupao i obrijao ponovo sam nazvao Georgie kui i u kolu, ali bez uspjeha.
Kad sam se spremao izii opet je zazvonio telefon, no bio je to Alexander, koji je javljao da su on i
Rosemary u Londonu. Bio je doao odrati predavanje na nekom skupu na Institutu za suvremenu
umjetnost pa je prolu no prespavao u Rosemarynu stanu. Htio je znati kada me moe vidjeti.
Rekoh mu da u ga nazvati.
Jutro je bilo sunano, prvo nakon dugo vremena, mrazno i veoma hladno, ah tako vedro i isto
te me je svjetlo na kojemu su blistali bijeli kristalii na liu u vrtu Hereford Squarea podsjetilo na
Austriju, snijeg, skijanje i na jednu davnu sreu. Bolnog uzbuenja to sam ga osjetio juer gledajui
Georgie u svojoj kui bijae netragom nestalo; bio sam mrzovoljan, srdit, slab i gotovo na rubu
ivaca. Dok sam ulazio na Palmerova vrata osjetih neko neodreeno, kukavno olakanje. Ovdje, ako
nita drugo, barem ive ljudi koji e prema meni biti obzirni.
U dnevnoj sobi nije bilo nikoga. Pokucao sam na vrata Palmerove ordinacije, s obzirom na to da
je iznutra dopirao Antonijin glas. Otvorio sam ih i uao. I Antonia i Palmer bijahu ondje. Antonia je
na sebi imala vatiranu, kariranu kunu haljinu koju nisam poznavao. Kosa joj je padala na grudi na
nain koji u nje nisam nikada vidio i koji me je silno zasmetao. Onako visoka podsjeala je na
antiku skulpturu. Stajala je uz podnoje sofe jednom rukom oslonjena na Palmerov radni stol.
Palmer je sjedio na sofi okrenut vratima. Na sebi je imao svoj pleteni ljubiastosivi haljetak, plavu
koulju i grimiznu kravatu. Izgledao je zalizano, isto, okretno, mlado i malko frajerski. Na jarkom
sunevu svjetlu vidio sam da me njihove oi promatraju sa zabrinutou i stanovitim uzbuenjem:
Antonijine velike, blage i tamne, Palmerove modre, jasne i hladne. Na zidu iza njih vidjeli su se
tragovi niza japanskih duboreza koji su tu prije visjeli.
Odmah sam shvatio da se dogodilo neto neobino. Nijedno me od njih nije pozdravilo, samo
su zurili u mene, bez smijeka, a ipak s nekom suzdranom brinou. Zatvorih vrata. U jednom
ludom trenutku pomislih da e mi rei kako su se predomislili i kako se nee eniti. Uzeo sam stolac
s visokim naslonom to je stajao kraj vrata, stavio ga na sag nasred sobe i sjeo nasuprot njima. Onda, prijatelji dragi?
Antonia odmahne glavom i napola se okrene prema meni.
Poela me je hvatati panika.
Palmer upita: - Hoemo li mu rei?
- Da, naravno - odvrati Antonia ne gledajui me. Palmer mi uputi jedan od svojih pribranih,

hladnih pogleda:
- Martine, doznali smo za Georgie Hands.
Toliko me je to zateklo te sam smjesta pokrio lice rukom. Brzo maknuh ruku nastojei ovu
kretnju slabosti pretvoriti u kretnju iznenaenja. Osjeao sam muninu. Rekoh: - Dobro, a kako ste
to doznali?
Palmer pogleda Antoniju, koja mi je u meuvremenu bila okrenula leda, i ree: - Radije ti to ne
bismo rekli u ovom trenutku. To ionako nije vano.
Zurio sam u Palmera. Njegov providan izraz lica nekako je uspijevao istodobno biti i njean i
hladan poput stijene. Sjedio je veoma uspravno i netremice me gledao s drugog kraja sobe.
- to ste otkrili? - upitah.
Palmer opet pogleda prema Antoniji. Ona dobaci preko ramena: - Sve, Martine. Dijete, sve. Glas joj bijae prepun emocija.
Zaelio sam da mogu osjetiti bijes. Osjeao sam samo ubitanu krivnju. Rekoh: - Ma nije oko
toga potrebno dizati toliku buku.
Antonia ispusti neki neartikulirani zvuk. Palmer, koji me je i dalje gledao svojim hladnim
pogledom, gotovo neprimjetno odmahnu glavom. U sobi je zavladala tiina.
- Najbolje je da ja odem - rekoh. - Donio sam popis namjetaja da ga Antonia pogleda. - Bacio
sam popis na pod kraj svojih nogu i uinio kretnju kao da u ustati.
- ekaj, Martine - javi se Palmer glasom koji me je natjerao da zastanem. Nakon to je, kako se
inilo, naas priekao da Antonia prva progovori, on nastavi: - ini mi se da ne moemo samo tako
prijei preko toga. Pa, ukljui malo mozak, Martine, jasno je da ne moemo. Mi o tome moramo
porazgovarati. Mi moramo reagirati poteno. Ne moemo se praviti kao da nas se nita ne tie!
Antonia ima pravo da to uje iz tvojih usta.
- Doavola i Antonijino pravo - povikah. - Antonia je svoja prava proigrala.
- Martine - javi se Antonia, koja se jo nije okrenula da me pogleda - nemoj sada jo biti i grub i
neljubazan.
- ao mi je to sam to rekao - odvratih. -Jo sam u oku.
- Antonia je takoer u oku - dometnu Palmer. - Mora imati malo obzira. Mi ne elimo biti
neugodni niti te elimo kritizirati. Ali ovu stvar moramo smjesta raistiti, kako to ne shvaa?
- Shvaam - rekoh. - Kako bi bilo da ti ode i ostavi me da razgovaram s Antonijom nasamo.
- Mislim da bi ona vie voljela da budem nazoan - ree Palmer. - Nije li tako, draga?
- Tako je - potvrdi Antonia. Drala je rupi na ustima. Sada se okrenula i sjela na divan, brisala
je oi i dalje me ne gledajui. Palmer je obgrli oko ramena.
- Sluajte - zapoeh. - O emu se tu ima razgovarati? Vi oito raspolaete injenicama, a ja ih ne
poriem. Moramo li, unato tomu, upriliiti prijeki sud?
- Pogreno si nas razumio, Martine - ree Palmer. - Nije rije ni o kakvom prijekom sudu. Tko
smo mi da tebi sudimo? Naprotiv, mi bismo ti eljeli pomoi. Ali mora shvatiti dvije stvari: prvo,
da te oboje neobino volimo i drugo, da si nas prevario u jednoj veoma vanoj stvari.
- Ne mogu ti rei koliko me to boli, Martine - javi se Antonia planim glasom, gledajui u pod i
guvajui u ruci vlaan rupi.
- ao mi je, draga - rekoh.
- Je li ti doista ao? - upita Palmer. - Mislili smo da te poznajemo, Martine. No upravo smo
doivjeli iznenaenje. Ne kaem da smo razoarani, prije bih rekao rastueni. U stanovitom smislu
moramo sve poeti ispoetka. Izmie nam iz ruku. Moramo vidjeti gdje si, moramo vidjeti to si.
Mi te ne pokuavamo optuiti, nastojimo ti pomoi.
- Ja vau pomo ne elim - odvratih - a to se krivnje tie, mogu to i sam rijeiti. Razgovarat u s
Antonijom, ali ne s oboje.

- Bojim se da e morati razgovarati s oboje, Martine - odluno e Palmer. - Oboje smo

povrijeeni i jednako nas se to tie. Nas radi i sebe radi mora razgovarati s oboje i to otvoreno.
- Kako si samo mogao toliko lagati, Martine? - uskliknu Antonia. Napokon me je uspjela
pogledati. Isplakala se i sada je bila mnogo pribranija. - Toliko me je to iznenadilo. Znam da i sama
ponekad slaem, ali bila sam uvjerena da si ti krajnje istinoljubiv. Vjerovala sam da me neizmjerno
ljubi. -Kod zadnjih je rijei zajecala i ponovo sakrila lice u rupi.
- Istina je da sam te silno ljubio - rekoh. - Jo uvijek te ljubim. - Nisam ovo vie mogao podnositi.
- Jednostavno sam ljubio i Georgie.
- I ljubi je? - upita Palmer. - I ljubim je - ponovih.
Iskreno govorei - javi se opet Antonia - ne mogu zamisliti da si ti to bio kadar uiniti. - Zdravo
ogorenje spaavalo ju je od suza.
- Zaboga, pa ovjek moe ljubiti dvije osobe - rekoh. - Ti bi to barem trebala znati.
- U redu - prihvatila je. - U redu. To to si me bio kadar prevariti, dobro, neu rei da to ba
razumijem, ali to mogu zamisliti. Ali kad smo ti Palmer i ja rekli za nas, da ni u tom trenutku nisi
bio prema nama iskren... Nepojmljivo mi je kako si mogao mirno sjediti i pustiti nas da preuzmemo
svu krivnju.
- Ne, to nipoto nije nalik na tebe, Martine - potvrdi Palmer - a ipak ti oito na neki nain
pripada. ak i psihoanalitiari ponekad bivaju iznenaeni. Mi smo se prema tebi ponijeli veoma
iskreno i poteno. Uope nam nije palo na um da te varamo. Kako veli Antonia, mogao si barem
tada biti iskren. To stvarno ovjeka poniava. Moramo naprosto ponovo pokuati da te shvatimo.
Na kraju emo u tome ipak uspjeti, to je sigurno.
- Nisam to kadar objasniti - rekoh - premda neko objanjenje postoji. Nije vano. - Osjeao sam
kako tonem u smuenost i krivnju. Nipoto nisam mogao objasniti to me nagnalo da preutim
svoju tajnu vezu s Georgie. To je bilo nemogue shvatiti; a u ovom mi je trenutku upravo i
odgovaralo da budem neshvaen.
- Ali vano je, Martine. Veoma je vano. Uostalom, nama se nikamo ne uri. Moemo o tome,
ako treba, razgovarati i cijeli dan.
- Ja ne mogu - odvratih. - to elite znati? Georgie ima dvadeset i est godina. Predaje na
Ekonomskoj koli. Ljubavnica mi je ve dvije godine. Trebali smo dobiti dijete, ali smo ga se rijeili.
To je sve.
- Ah, Martine - ree Antonia, koja se sada bila ve posve pribrala - nemoj glumiti cinika i praviti
se da ti nije stalo. Uope ne zvui uvjerljivo. Mi znamo da tu djevojku voli i elimo ti pomoi.
Znamo da ti nisi takav da bi imao ljubavnicu u koju nisi zaljubljen. Priznajem da je to saznanje za
mene bilo teak udarac. Ali kadra sam preko toga prijei i znam biti velikoduna. Naravno da sam
ljubomorna. Nemogue je ne biti. Sve sam to ve raistila s Andersonom. Ali mislim da stvarno i
iskreno elim samo ono to je za tebe najbolje. Sada jedino mora biti otvoreniji i iskreniji s nama.
Molim te.
- Antonia je bila veoma potena i prema sebi i prema meni - ree Palmer. - Zna koliko te ona
voli. Ne moe a da ne bude okirana, ne samo tvojom nevjerom ve i samim postojanjem te
djevojke. I potpuno je prirodno i logino da takvo otkrie u njoj probudi ljubav u aktivnoj i
ljubomornoj formi. To je za sve nas veoma muno. No ona se u ovoj situaciji ponijela razumno,
dolino, i ne treba se bojati nikakva predbacivanja ni s moje ni s njezine strane. Mi ti zapravo
elimo, ako se to moe tako red, dati svoj blagoslov. Vidi, dakle, koliko si bio u krivu i koliko si
nepravedan prema nama.
- Mi emo ti pomoi da sve ovo prebrodi, Martine - ree Antonia, koja je za sve vrijeme ove
govorancije potvrdno kimala glavom. - Tko zna nee li moda ova neobina zbrka nakraju za sve
nas dobro zavriti. Bit emo uz tebe i Georgie. To sam zapravo htjela rei. ao mi je to sam
djelovala tako uzrujano i uvrijeeno. Saznanje da si me varao uistinu me je bacilo u oaj. No ipak
sam uvjerena da si me cijelo to vrijeme volio. Nemoj se stoga osjeati krivim i ne budi zabrinut,

dragi Martine.
- Neu se osjeati krivim i neu biti zabrinut. Podivljat u - zaurlah. - Ne elim da mi vi u bilo
emu pomaete. Hou da me oboje konano ostavite na miru.
- Ti ni sam ne zna to zapravo hoe - javi se Palmer.
- Ne mogu se tako lako izbjei ljubavne muke. injenica je da je ovo otkrie bacilo runu sjenu
na sve nas i zato se svi moramo potruditi da tu sjenu uklonimo.
- Hoe rei da morate prvo rijeiti mene kako biste ti i Antonia mogli krenuti dalje?
- Tebe treba, kako ti to kae, rijeiti i zbog tebe samoga - odvrati Palmer. - Velika gomila lai
mora biti kompenzirana velikom koliinom istine. Uvjeren sam da bi se i Georgie u tome s nama
sloila. Bit emo tada mnogo sretniji, sve etvero.
- Nedavno si jo govorio o nas troje - dobacih. - Sada nas je etvero. Zato iskljuuje svoju
sestru? Idemo osnovati kvintet.
- Daj, Martine - ree Palmer - budi ozbiljan. Mora preuzeti odgovornost za svoje postupke. Kao
to rekoh, mi moramo shvatiti tko si ti. A to e nam biti mnogo lake kad upoznamo Georgie.
- Samo preko mene mrtvog.
- Morat e se nakraju urazumiti - nastavi Palmer. - Napokon, ti ovdje ba nisi u najpovoljnijem
poloaju. Bilo bi ti, dakle, bolje da se odmah poene ponaati razumno. Antonia je tek saznala za tu
mladu enu. Posve je prirodno da je eli upoznati. I moete joj oboje biti zahvalni to e to uiniti u
najboljoj namjeri.
- ujem da je zgodna i pametna - javi se Antonia - i mlada, to je za tebe, Martine, zbilja sjajno.
Zar ne shvaa da ja stvarno mislim to to govorim? Zar ne moe biti dovoljno velikoduan da
prihvati ovaj dar moje naklonosti, moj blagoslov?
- Kaem ti da u podivljati - ponovih. - Govorite kao da pripremate moje vjenanje. Za boga
miloga, niste mi vi roditelji!
Palmer se nasmijeio svojim irokim amerikim osmjehom i privukao Antoniju blie sebi.

Poglavlje 12.
Zatvarajui za sobom vrata, rekoh Georgie: - Antonia zna. Kako je otkrila?
Kad sam pobjegao od Palmera i Antonije uputio sam se ravno u Covent Garden. Ah nisam
odmah otiao do Georgie. Proveo sam dvadesetak minuta sjedei u kafiu i pokuavao se pribrati.
Sav sam se tresao, bilo mi je ak teko i razmiljati. Najvie sam, iako me to udilo, osjeao krivnju,
silnu, ubitanu krivnju. Napokon, nije bilo nikakva racionalnog razloga da zbog toga to su Antonia
i Palmer otkrili istinu osjeam krivnju, kad je zbog samoga ina nisam osjeao. Istodobno sam
osjeao i neku nejasnu nelagodu, zbog toga to se inilo da je ono dvoje nada mnom trenutano
postiglo nekovrsnu moralnu nadmo, ak veu od one koju su prije uivali. Uinilo mi se da upravo
to i ele; vraajui se u mislima na prijanju scenu, zakljuih da je Antonia dodue bila uzrujana i da
je njezina bol bila iskrena, ali je u njezinu ponaanju ipak bilo i stanovitog uzbuenja. injenica da
sam se, kao lak i posve nezatien plijen, naao na udaru vie sile u kojoj su se mijeale osuda i
ljubav, draila ju je i budila u njoj svojevrsno seksualno uzbuenje.
Kad sam se pak u mislima vratio Georgie, moj mi se poloaj nije uinio nimalo boljim. Od nje
kao da me je odvajao veo krivnje ali i osjeaj da je ok zbog razotkrivanja u najmanju ruku osakatio,
ako ne i dokrajio, moju ljubav prema njoj. Otvaranje ove ljubavi prema svijetu proistit e je i
ojaati, mislio sam; a moda bi tako i bilo da sam to ja objavio, u vrijeme i na nain koji meni
odgovaraju, dostojanstveno i visoko uzdignuta ela. Ali nakon to su me Antonia i Palmer ovako
zaskoili, i nakon to sam doivio da mi ju poput zloina bace u lice i onda me u svojoj
dobronamjernoj mati istodobno glade po glavi i tetoe, poeo sam na nju gledati kao na neto
opsceno: istodobno sam se nekako neodreeno poeo pitati nije li se i to, takoer, savreno uklapalo
u njihove planove. Dogodilo se upravo ono to nipoto nisam elio da se dogodi. Pravo sam imao
ja, a ne Georgie. Posljedica ovakve optube bila je poplava krivnje koja je svojim ogavnim katranom
prekrila moju ljubav prema Georgie koja se prije inila tako jednostavnom i tako istom. Ipak bijah
svjestan daje to prema njoj krajnje nepoteno; uvjeravao sam sebe kako e se moje raspoloenje
promijeniti.
Pitao sam se osim toga kako se sve to otkrilo i doao na fantastinu pomisao da nas je izdala
sama Georgie. Ipak na kraju nisam u to mogao povjerovati. Nisam je mogao zamisliti tako
nelojalnom, nisam je mogao zamisliti kako poduzima neto to zahtijeva toliko smisla za teatralno.
Stvar se mogla otkriti na stotinu naina. Nakon Antonijine objave bijah postao neoprezan.
Vjerojatno se neto pronalo, moda kakvo pismo. Ispio sam pie i popeo se Georgieinim stubama.
To je ipak bilo neto kao povratak kui.
- Dakle - ponovio sam - kako je to otkrila? Zna li ti ita o tome? Otkrih da sam, suoen s
Georgie, potpuno hladan i gotovo ljut na nju. Koliko sam na sebe bio bijesan nisam smio ni
pomisliti.
Georgie je na sebi imala neku staru suknju i bezoblian vuneni demper. Izgledala je kao da je
probdjela no. Namrgoeno se zagledala u mene ekajui nos, a zatim napravila malo mjesta na
stolu, zguravi knjige i papire u pranjavu hrpu. U sobi je istodobno bilo hladno i zaguljivo. Sjela je
na stol. - Pretpostavljam da joj je rekla Honor Klein.
To je bilo toliko neoekivano da sam se zablenuo u nju a zatim svalio u naslonja kao da me je
netko u njega gurnuo.
- Otkud je to ona doznala? - upitah.
- Ja sam joj rekla - odvrati Georgie. Sjedila je preda mnom ozbiljna, veoma blijeda i
dostojanstvena, s jednom nogom u crnoj arapi podvijenom ispod sebe. Popravila je suknju i vrsto
mi uzvratila pogled.
- Ah, tako - rekoh. Od bijesa i oka pocrvenio sam i ostao bez daha. Kad sam napokon uspio
progovoriti, rekoh: - Kao to moe zamisliti, potpuno sam zateen. Bi li bila tako ljubazna da mi to
malo pojasni, molim te?

- Nakon to si me izgurao u vrt - zapoe Georgie - nisam otila kui. Bila sam odve bijesna.
Odmah u ti objasniti. Otila sam u Sveuilinu knjinicu i pokuala neto itati, ali nije mi polazilo
za rukom. Nakon toga sam popila kavu i otila kui. Osjeala sam se prokleto jadno i nazvala sam te
ali tebe nije bilo.
- Bio sam u potrazi za tobom - rekoh.
- No, u svakom sluaju - nastavi ona - upravo sam bila spustila slualicu kad se zaulo zvono na
ulaznim vratima. Mislila sam da si ti. No bila je Honor Klein. Bila je blijeda i mrka ko sam avo.
Pozvala sam je unutra i ponudila piem i malo smo razgovarale. Onda me ona iznebuha upitala o
tebi.
- Isuse - zavapih - iz ista mira?
- Da - potvrdi Georgie - i ja sam joj sve rekla.
- Sve si joj ispriala?
- Sve.
- Zato?
- Jednostavno joj nisam mogla lagati - odvrati Georgie. Ispruila je nogu i protrljala gleanj.
Potom se spustila sa stola i odepala do ormaria u kojemu je nala bocu dina. inilo se da nema
istih aa. Djelovala je izmueno.
- Ti uope nisi normalna - rekoh - a osim toga si izdajnika mala kuka. Dopustila si da te ta
enska isprepada.
- Bila sam umorna od prokletih lai - odvrati Georgie. - I bila sam uasno bijesna na tebe zbog
onoga to se tog poslijepodneva dogodilo. Bolje bi bilo da si mi dopustio da ostanem i susretnem se
s Antonijom. Jednostavno mi se zgadilo ono aptanje, kad si me izgurao na stranji izlaz kao da su
te uhvatili kako ljubi slukinju. Bilo mi je to odvratno, Martine. -Glas joj je bio promukao i napukao
od emocija. Uzela je dvije prljave ae s kamina.
- Nije bila Antonia - rekoh. - Bila je to Honor Klein.
- Ah, tako dakle, tako dakle - zamiljeno e Georgie. Prolila je malo dina te ga poe brisati
papirnatim ubrusom. -Znai, tako je to ona otkrila. Ba sam se pitala... Bila sam ostavila knjige na
stolu u predvorju.
- Ali zato bi ba to zakljuila - pitao sam - i zato bi se trudila da te slijedi i pokua iznuditi
priznanje?
- to se zakljuivanja tie - pokua objasniti Georgie - svatko bi to zakljuio. Vjerojatno nas je
ula kako apemo. Zato je ila do kraja, to mi nije jasno.
- Nisi je pitala?
Georgie se suho i neveselo nasmijala. - Naravno da nisam! Kao to rekoh, predobro je
naoruana. Uostalom, nakon to sam sve otpjevala i ostala s Honor sjediti u tiini i meusobnom
razumijevanju, svaki bih put kad si zvao telefonom naprosto premrla od straha. - A onda doda: - Za
mene je to bilo veliko olakanje, bez obzira na sve.
- I nije ti palo na pamet da je zamoli da uti? Da, pretpostavljam da to nisi mogla.
- Dobro pretpostavlja - prihvati Georgie. - Ako me moe zamisliti kako nakon svega padam
pred njom na koljena i molim je da me ne izda, onda me ti poznaje bolje nego to sama sebe
poznajem.
-Ja te jednostavno ne razumijem - rekoh. - Zna koliko mi je bilo stalo da se to ne sazna, osobito
sada. Naprosto ne mogu podnijeti da to Antonia zna. Ne mogu podnijeti nain na koji je to doznala..
Ti jednostavno ne zna kako je meni. Ja sam na sto muka. A ti ode i izlaje se pred nekom potpuno
nepoznatom enom, samo zato to ti je bila mentorica na fakultetu!
- U pravu si - zapoe Georgie zamuckujui, a glas joj poe podrhtavati - ti mene doista ne
razumije a nikada se ba nisi ni trudio. Ja sam se pomirila s tim da se stvar dri u tajnosti dok je

bilo nuno, ali to mi se oduvijek gadilo. Uvijek sam zbog toga patila, svakoga dana, svakog
prokletog dana. Ali tu sam patnju prinijela tebi kao rtvu, ak s veseljem, jer sam te voljela. I nikada
ti to nisam spominjala. No kad to vie nije trebalo biti tajnom, a ti si i dalje nastavio po starom osjeala sam kao da me se stidi. To je poelo sve kvariti. Oh, ne mislim da si me trebao odmah
oeniti - zato bi? Ali nije bilo nuno drati me tako duboko zakopanu. I trebao si Antoniji tada rei.
Bila sam se poela osjeati kao da ne postojim. Oh, volim te, ludo te volim! Bolje bi bilo da nije tako.
Ali osjeam se kao da sam totalno zatrovana. Ne bih nikada sama od sebe uinila takav gaf. Ali kad
je Honor Klein upala ovamo shvatila sam to kao poruku bogova. U tom asu nisam mogla lagati,
bilo bi me to ubilo!
Bila je na rubu suza. Natoila si je malo dina, zvecnuvi pritom bocom o rub ae, i dolila malo
vode. Pruila mi je au dok sam ustajao. Moj vlastiti bijes pretvorio se u oaj.
- Isuse, duo, ti i ne zna to si uinila. Ali nije vano. Sve je to ionako moja idiotska pogreka.
Nisam te nikako smio dovesti u tu situaciju.
- Hoe rei da me ne voli i da me nikada nisi ni volio? -upita Georgie, a suze joj poput bujice
potekoe iz oiju.
- O, Boe! - zavapih. Odloio sam au i priao joj. Dok sam je grlio stajala je nepomino
podboivi se rukama o stol. Suze su joj kapale na modri demper.
- Dobro zna da te volim, ti moja mala glupao - rekoh. -Molim te budi razumna i pomogni mi.
Znam da se pogreno izraavam. Meni je naprosto grozno to njih dvoje to znaju. Ve su me i prije
grizli. Sada, ako ele, mogu me cijeloga progutati. Ah znam da od tebe ne mogu oekivati da sve to
razumije. Trebala bi biti ja. Mora mi pomoi, Georgie. -Tresao sam je sve dok me nije uhvatila za
ruku. Uzela je rupi da obrie oi i natoila jo dina. Otpila je malo i pruila mi au.
Poznati ritual oboje nas je smirio. Privukoh njezino oputeno, toplo tijelo k sebi. Stavila mi je
glavu na rame. Barem su naa tijela bila stari prijatelji.
- to je to toliko strano u nainu na koji je saznala? - upita Georgie. - Vidi da doista elim
razumjeti.
- Oh, to je sve povezano s jezivo zapetljanim intimnim i ljubavnim odnosima. Trebala bi to
vidjeti. Atmosfera kao u djejem vrtiu. Ona, izmeu ostalog, umire od elje da te upozna.
- Stvarno? - upita Georgie, odmiui se od mene i stresajui suze s dempera. - Pa to je sjajno, i
ja umirem od elje da nju upoznam.
- Ne govori gluposti, duo - rekoh. - Nemoj sada jo i ti poeti.
- Kad si me odveo u Hereford Square proveo si me kroz zrcalo. Povratka vie nema. Ne elim
vie biti okruena stvarima o kojima me je strah misliti.
- E pa ja te s Antonijom ne namjeravam upoznati, i gotovo.
- Antonia, ovo je Georgie Hands, Georgie, moja supruga - zauh sebe kako izgovaram ove
nezamislive rijei. Uspio sam ih izgovoriti bez zamuckivanja i guenja. Nitko se nije onesvijestio.
Sastanak se odigrao u Palmerovoj dnevnoj sobi. Grimizne pliane zavjese zastirale su veer, a
tamne tapete posute crnim barunastim ruama osvijetljene treperavim plamenom vatre iz kamina
okruivale su nas poput kakve opasne dungle. Svjetiljke tamnih zaslona na udaljenim stolovima
bacale su slabo svjetlo na Palmerovu zbirku kristala, koja bi tu i tamo bljesnula tajnovitim sjajem
punim znaenja. Antonia je stajala na debelom crnom sagu pred kaminom. Pred njom se na niskom
stoliu s mozaikom nalazio pladanj s piem i tri ae. Obavijetena telefonom, bila je spremna.
Antonia, koja se vie nego inae potrudila oko svog izgleda, imala je na sebi tamnozelenu
haljinu od lagane talijanske vune koju sam joj ja jednom zgodom kupio u Rimu. Nije nosila nikakav
nakit, a bujnu zlatnu kosu bijae savila u jednostavnu punu. Stajala je ondje obla i visoka,
podboivi se rukom o bok, elegantna, zabrinuta, umorna starija ena, u tom trenutku i u tom
posebnom nervoznom stanju meni beskrajno bliska i beskrajno draga.
Georgie je u svojoj otrcanoj smeoj suknji, modrom demperu i crnim arapama izgledala

poput djeteta. Ona hotimice nije promijenila svoj izgled. Nije bila naminkana. Kosa joj je bila
neuredno spletena i nekako nespretno podignuta na vrh glave. Bila je veoma blijeda i to bljedilo
isticalo je prozirnu istou njezine puti. Ukoeno se naklonila Antoniji, koja se zbunila, neodluna bi
li pruila ruku ili ne. Obje su ene disale ubrzano.
Antonia upita: - elite li neto popiti? - Glas joj je bio dubok od uzbuenja. - Molim vas,
sjednite. - Poela je toiti eri.
- Ne, hvala - odbila je Georgie.
- Ne budi bedasta - rekoh.
Nitko od nas nije sjeo. Antonia je prestala toiti i uputila Georgie tuan, jasan pogled pun
preklinjanja. Velike tamne oi bijahu joj pune boli. Silno se trudila da ugodi. - Nemojte se ljutiti na
mene - izgovori napokon napetim, jedva ujnim glasom.
Georgie odmahnu glavom i uini kretnju rukom te se inilo da Antonijinu primjedbu odbacuje
kao krajnje neprimjerenu.
Ja rekoh: - Pa, ja u rado neto popiti, Antonia. - Moj strah od scene" bijae potisnut
nepodnoljivim osjeajem boli i njenosti to ih vidim ovako zajedno.
Dodala mi je au i napunila jo dvije, stavivi Georgieinu na rub stolia koji je stajao izmeu
njih. Stajao sam u sredini izmeu njih dvije zagledan u vatru.
- Mogu li vas zvati Georgie? - upita Antonia. - ini mi se kao da vas odavno poznajem.
- Naravno - odvrati Georgie - ako elite.
- A, hoete li vi mene zvati Antonia?
- Ne znam - ree Georgie. - ao mi je, ali mislim da ne bih mogla. No to nije vano.
- Meni je vano - ree Antonia.
- Oh, prestanite! - prekinuh ih. Nisam mogao podnijeti taj Antonijin ton njene upornosti.
- Martine, molim te - ree Antonia. I dalje gledajui u Georgie, stavila je ruku na moj rukav i
zadrala je ondje. Osjeao sam kako dre. Osjetih saaljenje prema njoj.
- Sluajte - ree Georgie, nabirui nos - eljela sam vas upoznati jer ste vi eljeli upoznati mene.
Osjeala sam da tako treba biti i da to znai da nas dvije moemo uistinu razgovarati.
- Georgie, nemojte me mrziti - ree joj Antonia. Uprla je preklinjui pogled u Georgie a ja osjetih
kako se njezina nepokolebljiva volja okree prema toj djevojci. Bila je gotovo opipljiva, poput tople
struje zraka iz kalorifera.
- Zato, zaboga? - upita Georgie. - Prije biste vi mene mogli mrziti.
Neprimjetno sam oslobodio ruku iz Antonijina stiska.
- Oh, ne smijete imati osjeaj krivnje! - uskliknu Antonia.
- Pogreno ste me razumjeli - ree Georgie. - Samo sam odgovorila na vau primjedbu. Nisam
htjela nita drugo time rei. Ne osjeam se krivom. Shvaam da sam vam moda nanijela bol. Ali to
je neto posve drugo.
Osjeao sam Georgieinu ukoenost. Izgledala je poput marionete. Od silne elje da se tono
izrazi, da bude iskrena, da bude precizna i pritom ne pokae nimalo osjeaja, bila se ukoila poput
komada drveta. Kraj Antonije koja je zraila nekim toplim, oroenim sjajem, Georgie je djelovala
hladno i zatvoreno.
- Ne budite tako grubi prema meni, dijete moje - ree Antonia. Oajniki je pokuavala
uspostaviti neki odnos. Htjela je izii ususret Georgie, utjeiti je i smiriti, htjela je ostvariti topao
ljudski kontakt.
- ao mi je - nastavi Georgie. - Ja vama elim sve najbolje, moda i vi meni elite sve dobro. Ali
jednostavno mi je teko razgovarati.
- Ja vam uistinu elim dobro, vjerujte mi! - uzviknu Antonia, uhvativi se za to. - Ja vama,

ijednom i drugom, elim toliko toga dobroga. Nadam se da ete vi i Martin biti veoma sretni.
Morate mi vjerovati, vaa e mi srea uvijek biti na srcu.
- Mene u to nemoj mijeati, Antonia - rekoh. Nisam mogao podnijeti da ispadne smijena pred
Georgie. Obuze me zatitniki osjeaj ljubavi prema Antoniji, elja da je nekamo odnesem i
sakrijem, da je zatitim od hladnog, mladenakog pogleda, koji je strogo zahtijevao iskrenost.
- Kako misli da te ne mijeam? - upita Antonia smijeei se i ponovo me uhvati za rukav. Kako ti izmeu nas troje moe ne biti umijean, dragi? - Okrenula se veselo i enstveno, traei
potvrdu od Georgie.
- Martin misli da nemamo o emu razgovarati i da je stanovite teme najbolje preskoiti - pojasni
Georgie. Bila se ukoila od napetosti. I dalje je hladno i netremice promatrala Antoniju i nijednom
nije svrnula pogled u mom pravcu. Bila je svjesna Antonijine ruke na mom rukavu.
- Ali Georgie, mi moramo o svemu razgovarati! - uskliknu Antonia.
- Moda bi bilo bolje da krenemo - predloih. - Vidjele ste jedna drugu, to ste i eljele. Odloio sam au na stoli i ponovo se oslobodio njenog stiska.
- Oh, nemojte jo ii! - tuno e Antonia. - Nisam ni priblino zadovoljna pukim gledanjem u
Georgie. Morate mi oprostiti, drago dijete. Vjerojatno ste zbunjeni mojim ponaanjem, zar ne,
Martine? Ja sam doista dobronamjerna, vjerujte da jesam! Molim vas, sjednite i popijte malo erija.
Nijedno od nas nije sjelo, Georgie nije ni dotaknula svoje pie. Okrenula se k meni oekujui
znak za polazak. Ako sam se dotada bojao da bi mogla saalijevati Antoniju, njezin me izraz lica
posve razuvjerio. Bila je odve zaokupljena sobom i time da bude to preciznija i da sauva, a jedino
su mladi dovoljno nemilosrdni da bi im do toga u ovakvom trenutku bilo stalo, dostojanstvo
egzaktnosti iskaza. - Mislim da bih morala krenuti - ree napokon. - Ide li sa mnom, Martine, ili
ostaje? Meni je, da budem iskrena, svejedno. Veoma je ljubazno od vas to ste me pozvali - rekla je,
obraajui se Antoniji. - Drago mi je to sam vas upoznala. Mislila sam da e to biti dobro za nas
obje.
- Drago dijete, i meni je bilo neobino drago - prihvati Antonia. - Morate nauiti biti strpljivi sa
mnom. Vi ete to svakako nauiti.
- Sumnjam da emo se jo kada susresti - odvrati Georgie. - Ali kako rekoh, drago mi je to sam
vas upoznala. Tako sve izgleda mnogo potenije. Nije mi bilo drago varati vas. elim vam sve
najbolje. A sada zaista moram ii.
- Nipoto ne smijete otii - povie Antonia - i nemojte mi rei da se vie neemo vidjeti, to bi bilo
odve okrutno! Kad se udate za Martina, esto emo se viati. Ja Martina jo uvijek volim, znate,
doista ga volim. U neku ga ruku volim vie nego prije.
- To sa mnom nema nikakve veze, gospodo Lynch-Gibbon - odree Georgie - a to se pak moje
udaje za Martina tie, veoma sumnjam da e do nje ikada doi. No u svakom sluaju to se ne tie
nikoga osim nas. Nadam se da nisam bila gruba. Ako jesam, ispriavam se. Moram ii. Hvala na
pozivu. - Ponovo je izvela svoj ukoeni naklon marionete i uputila se prema vratima.
Dok je Antonia glasno prosvjedovala, vrata se otvorie i ude Palmer. Podigao je ruke kretnjom
radosnog iznenaenja, a zatim ih rairio prilazei Georgie kao otac davno izgubljenu djetetu.
- Zaboga, malo je nedostajalo da se mimoiemo! - uzviknu veselo. - Zadrao me je pacijent.
Nepodnoljivi su! Oprostite to sam tako neformalan, Georgie Hands. Siguran sam da imamo
mnotvo zajednikih prijatelja.
- Poznaje tvoju sestru - rekoh. Stajao sam iza Georgie spreman da je izvedem. Bilo mi je svega
dosta, i previe.
- Bili smo jednom zajedno u drutvu - odgovori Georgie - no ne vjerujem da me se sjeate. Pruila mu je ruku.
- To gore po mene! - uskliknu Palmer. - Molim vas, nemojte jo ii. Ostanite na jo jednom piu.
Moemo se barem pokuati upoznati. - I dalje je drao Georgieinu ruku, koju mu ona bijae

ukoeno prepustila, i pri tom ju, odmaknuvi se, promatrao s divljenjem.

- Moramo poi - rekoh.
- Ali, Martine - ree Palmer i, sveudilj drei Georgieinu ruku okrene se prema meni - ti uistinu
ima sree u ivotu. Ne! Inzistiram na svojim pravima, Georgie, ne elim nita uti o kakvom
odlaenju!
Zvuk iza mojih leda natjera me da se okrenem. Antonia je bila sakrila lice u rupi. Jo je
jednom duboko uzdahnula i potom ispustila dug jecaj.
Palmer pusti Georgie a ja je odmah odvukoh od njega. Dok je on prilazio Antoniji, gurnuo sam
Georgie prema vratima. Antonia se oglasila jo jednim stranim, dugim i drhtavim jecajem, a zatim
se spustila na stolac, prepustivi se plau. Izveo sam Georgie iz sobe ostavljajui Palmeru priliku da
upotrijebi neku od trenutno najmodernijih metoda za smirivanje histerinih ena.

Poglavlje 13.
Jednostavno sam morao ponovo vidjeti Antoniju. Uz nju je, kad smo napustili Pelham Crescent,
ostala sva teina moje ljubavi i zabrinutosti. Ne bih svoje bivstvovanje mogao tee odvojiti od nje
niti da mi je bila roena majka; od suoenja tih dviju ena osjeao sam, moda samo privremeno ali
s tugom oajnika, koliko je stvarna moja veza s njom i koliko nestvarna moja veza s Georgie. Ali
kako me je samo Antonia izluivala. Osjeao sam Georgieinu ogorenost, svaku njezinu nijansu i
svaki zaokret, i njezino tako pretjerano povlaenje u sebe. Istodobno sam zamjerao Georgie zbog tog
povlaenja, zamjerao sam joj ak i zbog njezina opreznog, veoma obzirnog, na njezin nain
dostojanstvenog odnosa prema osudi. Morao sam otii sa Georgie, ali morao sam se vratiti Antoniji.
Odvezao sam Georgie kui. Oboje smo bili utljivi, zapravo posve iscrpljeni. Kad smo stigli
ponudila mi je veeru, pa smo zajedno jeli sir i kruh. Georgie nije bila ne znam kakva kuharica, a
sam nisam imao snage bilo to pripremiti. Jeli smo halapljivo, pravei se da je sve u redu, i sve
zalijevah viskijem s vodom. Osjeao sam da u tom trenutku ne bih mogao podnijeti nikakve izljeve
osjeaja s Georgieine strane; elio sam otii. Ona me, dok samo zavravali s veerom, upravo za to i
okrivila, a ja nisam bio kadar smisliti nikakvo razuvjeravanje koje bi je utjeilo. Potedjela me je
svojih suza. No nijedno od nas nije zaboravilo da je bila rekla malo je vjerojatno da e me oeniti".
Mislim da su te rijei za nju bile poput ograde koja se isprijeila izmeu nas i koju sam ja sada
trebao njeno i strastveno sruiti. Ja sam ih, meutim, shvatio kao svojevrstan moratorij,
privremenu niiju zemlju, na kojoj sam mogao - a u sadanjem stanju totalne iscrpljenosti bilo mi je
to itekako potrebno - u miru otpoinuti. Naprosto nisam bio kadar izgovoriti strastvene, umirujue
rijei to ih je Georgie eljela uti. Njezine su rijei bile zamiljene kao provokacija. Ja sam ih, utke i
sa zahvalnou, prihvatio kao prostor za predah.
Neposredno prije mog odlaska postigli smo svojevrsno primirje; ispruivi se naas ispred
njezina plinskog kamina, leali smo dodirujui se elom i stopalima. Georgieino drago lice tik uz
moje, napokon smireno, njezine krupne oi u koje se vratila blagost i oputena usta to se odmaraju
od mojih cjelova, za mene su bili prekrasan prizor. Gledah smo se bez rijei i mrmljanjem jedno
drugo smirivali, sve dok nam se nije uinilo kao da smo o svemu temeljito porazgovarali; lice tako
dobro odraava ljudsku duu.
Otiao sam od Georgie nakon to je uzela aspirin i obeala da odmah ide u postelju. Nisam
predloio, niti je ona traila, da ostanem kod nje. Mogunost da zajedno provedemo no, koju smo
neko jedva ekali, sada nam je bila problem a ne nagrada. Oboje smo bih u stanju emocionalne
iscrpljenosti i trenutno nam je bilo uistinu potrebno da se jedno od drugoga odmorimo. Ja sam,
osim toga, sa zebnjom i nestrpljenjem osjeao da prije spavanja moram jo jednom, makar i
nakratko, vidjeti Antoniju. Odvezao sam se natrag u Pelham Crescent.
Opet se poela sputati magla. uta sumporasta izmaglica obavijala je uline svjetiljke u Pelham
Crescentu, nameui vlastito paklensko ogranienje kretanja, a za mnom su, dok sam prelazio preko
plonika, ostajali mokri, ljepljivi tragovi. Prometna buka ovamo nije dopirala. itav predio bijae
uronjen u gluhu tiinu sve gue magle. Velika londonska no suavala se oko mene u hladnu
smeu ljuturu u koju se polako uvlaila vlaga, postajui sve manja i odve neprozirna a da bi
vraala jeku. Pourio sam se prema kunim vratima i tiho uao u toplo predvorje ugodna svjeeg
mirisa. Dugo sam se zadrao kod Georgie. Bilo je ve prolo deset.
U predvorju i na prvom katu svjetla su jo gorjela. Zastao sam oslukujui. Nisu se uli nikakvi
glasovi. Priao sam vratima dnevne sobe i otvorio ih. Vatra je ivahno gorjela, ali u sobi nije bilo
nikoga. Upalio sam svjetlo. Preda mnom se pojavila soba, utihnula ali ipak napeta od vlastita
mranog ivota. Zatvorio sam za sobom vrata i ostao neko vrijeme ondje stajati. Neto od Palmera i
neto od Antonije bijae tu prisutno kao neka njihova produena sjena, u emu sam nedoputeno i s
nekim okusom krivnje u ustima uivao jednostavno stojei u toj praznoj sobi. Dok sam prilazio
vratima shvatih odjednom da sam pripit. Ruao nisam nita, veerao jedva neto malo, a s Georgie
sam bio popio poprilinu koliinu viskija. Spustio sam se teko u naslonja, razmiljajui kako je

ugodno biti sam i ne morati stalno smiljati neka opravdanja.

Odjednom osjetih kako me obuzima neka neodreena seksualna elja. elio sam nekoga.
Nekoliko trenutaka kasnije pretpostavio sam da je Antonia ta koju elim. Posve sigurno nisam elio
Georgie. Bio sam predvidio, sa sjetom ovjeka uhvaenoga u klopku, mogunost da ona predloi da
odemo zajedno u krevet; sa zahvalnou sam doekao njezinu neskrivenu elju da me se, barem
privremeno, rijei. Nisam za nju bio naao prave rijei, pravu utjehu. Kasnije u je, znao sam, moi
njima umiriti i razvedriti. Trenutno sam meutim, obuzet srdbom za koju sam znao da je
nepravedna, bio spreman ostaviti je u neizvjesnosti i s uzdahom olakanja pozdraviti injenicu da
me onako izmuena i razoarana otpravila. Moja se mata nekako tuno i zbunjeno sada bavila
Antonijom; bilo mi je savreno jasno da se jo nisam pomirio s tim da sam je izgubio. Meni se inilo
kao da su najnoviji dogaaji postavili izmeu nas neku lanu barijeru, neto to je sastavni dio
koketiranja, preko koje i mimo koje u se ja kasnije provui do naeg ponovnog sjedinjenja i
zamiljao sam sebe opet kod kue, napokon sigurnog u njezinu zagrljaju.
Otresao sam sa sebe te snove. Ima mjesta na koja moje misli ne smiju zalaziti; a kad sam potom
shvatio kako je ostalo malo mjesta na koja moje misli jo smiju zai a da ih ne obuzme bol i osjeaj
krivnje, zakljuih da mi je potrebno jo malo viskija i prisjetili se da ga Palmer dri u kredencu u
blagovaonici. Ostavivi svjetla upaljena, prijeoh preko hodnika. Vrata blagovaonice bijahu
zatvorena. Otvorio sam ih i uao.
Soba nije bila mrana i ruka mi je oklijevala na prekidau. U srebrnim svijenjacima na
dugakom stolu jo su gorjele svijee, pretvarajui sobu u toplu pilju ispunjenu mutnom svjedou
na koju su mi se oi zaas priviknule. Zastao sam pomalo iznenaen i za sobom zatvorio vrata. Tad
vidjeh da na drugom kraju stola netko sjedi.
Bijae to Honor Klein. Ugledavi je postadoh, premda bez osjeaja vee nelagode, ponovo
svjestan svoga pripitog stanja; ostao sam neko vrijeme naslonjen na dovratak. Nisam je mogao jasno
vidjeti. No odmah sam shvatio, a uinilo mi se to malice neobinim, da moja pojava nije izazvala
neko vee zanimanje. Nalikovalo je to na dolazak pred rtvenik nekog nepristupanog i sobom
zaokupljenog boanstva. Bijae potpuno utonula u misli.
Krenuo sam polagano prema njezinu kraju stola. U prolazu zamijetih da su Antonia i Palmer
ve veerali. I sada je stol bio prostrt za dvoje, a boca vina, ovaj put Lynch-Gibbonov Chateau
Malmaison 1953., gotovo prazna. Dva ubrusa leala su baena kraj praznih mjesta, a mnotvo
mrvica bilo razbacano po ulatenoj povrini stola obasjanog svijeama. Pribliivi se Honor Klein,
opazih da me ne okreui glavu prati pogledom. Kao kod mrtvaca koji je iznenada oivio. Pogledao
sam je s gadljivim iznenaenjem i potom ustanovio da sam sjeo do nje.
- Oprostite - rekoh - traio sam Palmerov viski. Uostalom, gdje su njih dvoje?
- U operi - odgovori Honor odsutno, kao da sam joj negdje na samome rubu panje. Sada je
netremice zurila u svijee pred sobom. Pomislio sam naas da je pijana, ali sam zakljuio da sam
ipak ja taj koji je pijan.
- U operi - ponovih. Uinilo mi se nekako neumjesnim to su Palmer i Antonia, nakon one scene
u dnevnoj sobi u kojoj sam i sam sudjelovao, otili u operu. Antonia je trebala ekati da se ja vratim.
Zamjerio sam joj zbog ravnodunosti koju je pokazala prema tempu moje osobne drame.
- to se daje? - upitah.
- Gotterdammerung22 Nasmijao sam se glasno.
Malo kasnije ustao sam i otiao do kredenca s namjerom da potraim viski. Obilazei je s lea,
vidjeh da neto lei na stolu. Bila je to japanska sablja u koricama od lakirana drva koja je inae
visjela u predvorju. Honor Klein je oito napredovala sa svojim raspremanjem. Viskija nije bilo, ali

Gotterdmmerung - njem. Sumrak bogova (naslov posljednje opere iz ciklusa Prsten Niebelunga Richarda Wagnera) (op.
prev.).

22

naao sam bocu izvrsnog konjaka. Vratio sam se za stol s bocom i dvjema aama. - Hoete li mi se
pridruiti?
Uz stanovit napor, podigla je pogled prema meni. Njezino lice, na kojemu sam prvi put zapazio
neku daleku slinost s Palmerom, imalo je udan sanjarski izraz koji nisam mogao odgonetnuti.
Mogla je to biti tek iscrpljenost, mogla je biti rezignacija. - Hvala, zato ne - prihvati napokon.
Shvatih, premda bez razumijevanja i bez znatielje, da je na stranim mukama. Natoio sam konjak.
Neko smo vrijeme utke sjedili. Soba se poela initi neprirodno mranom. Moda se u nju
uvuklo neto magle izvana. Jedna od svijea poela je mirkati, a zatim joj plamen itei potonu u
moru rastopljena voska. Gledajui ga kako nestaje, osjetih strah; pitao sam se jesam li ispravno
prepoznao to to me stee oko srca.
- Niste nimalo oklijevali da me izvedete pred sud - rekoh. Nasmijeila se jedva primjetno, ne
odvajajui pogleda od svijee.
- Je li bilo neugodno?
- Ne znam - priznah. - Vjerojatno jest. Danas je sve tako neugodno da ovjek vie i ne zna. Otkrio sam da s njom mogu razgovarati bez ikakva sustezanja. Nai su razgovori bili uvijek
osvjeavajue neformalni. Govorei, automatski sam posegnuo za sabljom to je zaobljenim krajem
korica leala okrenuta prema meni: no Honor Klein malo ju je odmaknula ustranu, pa sam ostavio
ruku da se igra mrvicama na stolu.
Dolo mi je da je upitam zato je natjerala Georgie na priznanje, ali otkrih da se na to ne mogu
prisiliti. Neki nervozan osjeaj acanja, koje ne bih ba nazvao odbojnou, sprijeio me da
propitujem motive jednog takvog stvora. Ali istodobno me neki neodreen ali snaan tok misli
natjera da ipak kaem: - Ja sam ionako samo slomljena trska. - Ne znam zapravo zato sam to rekao,
no zacijelo me na to potaknula neka tajna srodnost naih misli, jer ona odmah prihvati: - Tono. Ali
nije vano.
Oboje smo uzdahnuli. Ruka mi se nemirno kretala po povrini stola. Poeh ogledavati sablju,
osjeajui silnu elju da je uzmem u ruku. Honor ju je, posjedniki i grabeljivo, drala s obje ruke,
poput kakve velike zvijeri koja u pandama dri manju. Pod plamenom svijea djelovala je blijedo i
izmueno, oi su joj se stiskale kao pred jarkim svjetlom, a ja sam uzalud pokuavao otkriti to nju,
osim stanovitog autoritativnog dranja, ini slinom bratu; jer injenica je da je Palmer bio lijep
mukarac, a ona je gotovo runa. Promatrao sam njezine upale obraze mutna votanog sjaja i crnu
masnu kosu, ravnu i brutalno skraenu. Bila bi pravi model za Goyu. Samo je oblik nosnica i usana
svojom idovskom snagom davao naslutiti mogunost idovske profinjenosti. - Je li sablja vaa? upitah, stavljajui istodobno ruku na korice.
Nakratko se zagledala u mene, a zatim odgovori: - Jest. To je japanska samurajska sablja i to
veoma lijepa. Neko me je Japan veoma zanimao. Neko sam vrijeme ondje radila. -Ponovo je sablju
privukla k sebi.
- U Japanu ste bili s Palmerom?
- Da - govorila je kao u dubokom snu.
elio sam da zamijeti moju nazonost. - Mogu li pogledati sablju? - zamolih.
Isprva sam pomislio da se pravi kako ne uje. AH onda se okrenula prema meni i kao da se
zamislila. Zavrtjela je sablju na ulatenoj povrini stola. Oekivao sam da e mi ponuditi drak, no
kad sam ispruio ruku ona ju je umjesto tog&sama zgrabila i naglim pokretom isukala iz korica.
Istodobno je skoila na noge.
Sablja se povijala uz fijukanje i zveket, a uznemireni plamen svijee zabljesnuo je na trenutak na
otrici. Odloila je korice i polagano spustila sablju niz bok. Njezina se sjajna povrina isticala na
tamnom suknu haljine, dok je Honor, nagnuvi glavu, prelazila pogledom po blago zakrivljenoj
otrici.
Kad je progovorila, glas joj je bio posve hladan. Mogla se nalaziti u predavaonici. - U Japanu su

ove sablje gotovo posveeni predmeti. One se kuju ne samo s najveom pomnjom nego i s velikim
potovanjem. Sluiti se njima nije samo puka umjetnost, nego i duhovna vjeba.
- Da, to sam i ja uo - potvrdih. Pomaknuo sam njezin stolac tako da je mogu bolje vidjeti i
potom se, prebacivi nogu preko noge, udobnije namjestio. - Nije mi ba privlana pomisao da se
ljudima odrubljuju glave u svrhu duhovne vjebe.
Odnekud je, u prvi mah pomislih da dolazi iz moje glave, do mene dopro slab zvuk. Shvatih
potom da je to udaljeni zvuk crkvenih zvona i to me podsjeti da je danas Silvestrovo. Sada su
zazvonila i neka blia zvona. Oboje smo neko vrijeme utke sluali. Bili smo na pragu nove godine.
Honor je spustila sablju na pod. - Budui da ste kranin, povezujete duh s ljubavlju - ree ona. Ovi ljudi povezuju ga s vlau i s moi.
- S ime ga vi povezujete?
- Ja sam idovka - odgovori, slijeui ramenima.
- Ali vjerujete u mrana boanstva - rekoh.
- Ja vjerujem u ljude - odvrati Honor Klein. Bijae to posve neoekivan odgovor.
- Zvuite kao lisica koja tvrdi kako vjeruje u guske - primijetili.
Iznenada se nasmijala i istodobno uhvatila i drugom rukom drak sablje, a potom,
iznenaujuom brzinom podigavi sablju uvis, opisala njome velik krug nad svojom glavom.
Zazvualo je to poput fijuka bia. Vrh sablje proao je na nekoliko centimetara od naslona moga
stolca i potom se opet spustio na pod. Uspio sam se suzdrati da ne odskoim. - Vi umijete njome
rukovati? - upitah.
- U Japanu sam tu vjetinu uila nekoliko godina, ali nisam se maknula dalje od poetka.
- Pokaite mi neto - zamolio sam. Htio sam je ponovo vidjeti u pokretu.
- Nisam vam ja za predstave - odsijee ona i ponovo se okrene prema stolu. U daljini su crkvena
zvona nastavljala razmjenjivati misli u svom matematikom argonu.
Ostaci Palmerove i Antonijine veere leali su naputeni pod svjetlom svijea to su se gasile.
Privukla je k sebi njihova dva zguvana ubrusa i zamiljeno se zagledala u njih. Iznenada uhvati
jedan od ubrusa i baci ga visoko pod tamni svod sobe. Dok je ovaj padao, sablja se nevjerojatnom
brzinom pokrenula. Dvije polovine ubrusa doleprale su na pod. Bacila je uvis i drugi ubrus te i
njemu presudila. Podigoh jedan komad s poda. Rez je bio savren.
Drei ga u ruci pogledao sam u nju i odjednom mi izie pred oi prizor u dnevnoj sobi, kad
sam prvi put vidio Honor Klein kako se, poput mladog i nemilosrdnog vojskovoe, prijetei
ustoboila ispred ono dvoje. Spustio sam komad ubrusa na stol i rekao: - Sjajan trik.
- Nije to bio nikakav trik - odbrusi mi Honor. Stajala je preda mnom i dalje drei s obje ruke
sablju i gledajui jedan od rasjeenih ubrusa. Zamijetih da duboko die. Privukla je svoj stolac i sjela.
Na trenutak je opet bila podigla sablju i, drei je kao da je iznenada oteala, hladila njome elo,
naslanjajui na nju glavu pokretom punim njenosti. Spustila ju je potom na stol, drei i dalje jednu
ruku na drku. Promatrao sam uzicom omotan drak to se, dug i taman, nastavljao na blagu,
zlokobno zakrivljenu oblinu otrice i unutarnju presvlaku nalik na zmijsku kou, to je ukraena
srebrnim cvjetovima provirivala izmeu unakrsnih navoja crne uzice. Oko njega je bila vrsto
stegnuta njezina iroka bijela aka. Osjetih neodoljivu elju da joj otmem sablju, no neto me u tome
sprjeavalo. Stavio sam ruku na sablju i prolazei prstima prema drku opipao otricu. Bila je jezivo
otra. Ruka mi zastade. Uinilo mi se kao da je otrica nabijena elektricitetom i morah je ispustiti iz
ruke. Ne obraajui vie pozornost na mene, ona je povukla sablju i stavila je sebi preko koljena
zauzevi pozu strpljiva krvnika. Shvatih da su crkvena zvona uutjela i da je nastupila nova godina.

Poglavlje 14.
Rano ujutro nazvala me Antonia. Zahtijevala je da smjesta doem k njoj, to je bio razlog da
nisam ranije otiao k Georgie. Kad sam stigao, zatekao sam Antoniju grozniavu, uzbuenu i punu
ljubavi. Proveo sam s njom cijelo jutro i ostao na ruku. Palmer se nije pojavio. Bijae to ugodno
provedeno prijepodne na kraju kojega sam se s Antonijom u drutvu osjeao bolje nego bilo kad od
vremena njezina priznanja. Ona se, oito, silno trudila. Natjerala me je da joj ispriam cijelu priu o
svom odnosu s Georgie, sve do najsitnijih pojedinosti; pa premda me prije i sama pomisao na takvo
to ispunjavala odvratnou sada, kad je do toga ipak dolo, sve sam pred nju istresao s velikim
olakanjem, a dok sam ja priao Antonia me drala za ruku. Bio je to u pravom smislu rijei intiman
razgovor, upravo onaj za koji sam bio obeao Georgie da ga s Antonijom nikada neu voditi; i dok
sam poinjao to izdajstvo, osjeao sam kako me sve vie obuzima okrepljujui osjeaj slobode.
Pokuao sam Antoniji iskreno predoiti sve svoje sumnje i neodlunosti u pogledu Georgie, a
napor to sam ga pritom uloio pomogao mi je da i sam razbistrim misli. Antonia je pokazala
najvee mogue razumijevanje i suosjeanje. Sve vrijeme bio sam svjestan, a ispunjavalo me to
njenou i pomalo zabavljalo, njezine skrivene bojazni da neto ne preutim, da se u jednom
trenutku ne pokajem i ne zaustavim bujicu ispovijesti. Htjela je znati sve, htjela je, oh, s tolikom
njenou, skrenuti moj ivotni tok ponovo u svome smjeru, htjela je mene i Georgie drati u aci i
promatrati nas odozgo brina i puna razumijevanja. Nisam je se, znai, odrekao. Bila je presretna.
Sloili smo se da je vjerojatno najbolje da smjesta poem na krai odmor, ne zato da bih o
svemu razmislio, nego naprosto da se odmorim; a bio sam uistinu iscrpljen. Razmiljali smo o
Bretagni, o Veneciji i Rimu, ali nita nismo odluili. Njoj je najvie bilo stalo do toga da me uvjeri
kako je poeljno, dapae nuno, mirno priekati, makar i due vrijeme, prije donoenja bilo kakve
odluke. Bilo bi apsurdno da se ovako potresen i izmuen nedavnim dogaajima ponem baviti
takvim problemima. Trebao sam se vie pozabaviti sobom, malo samoga sebe razmaziti; bio mi je
potreban odmor: a ona e, kako je samoj sebi obeala, za vrijeme moga izbivanja priutiti sebi
zadovoljstvo da bolje upozna Georgie.
Uspjelo nam je, to je za mene bilo veliko olakanje, sporazumjeti se barem u glavnim crtama o
podjeli namjetaja; donijeli smo odluke koje e i jednom i drugom omoguiti da ono najnunije
odseli iz Hereford Squarea; tek sada je moj budui ivot u stanu na Lowndes Squareu poeo
dobivati obrise stvarnosti. Spomenuo sam to Antoniji i ona mi je estitala. Kad je dolo vrijeme da
krenem, ona se privila uza me i obasula me poljupcima; pustio sam joj na volju.
- Najdrai Martine, posjeti nas opet poslije veere, daj molim te! Anderson bi te silno elio
vidjeti. Samo da te vidimo, razumije. Sada kad se osjeam toliko sretnijom, sutranji mi se dan ini
uasno dalekim!
- Dobro - pristadoh. - Navratit u i donijeti vam malo vina, ako nema nita protiv. Chateau de
Barny iz 57. je dobar, mislim da ga ti i Palmer jo niste kuali.
- Izvrsna ideja - oduevila se Antonia. - Napokon, ti me ima jo mnogoemu nauiti, zar ne? I
ubudue emo se, dragi, esto viati nasamo, zar ne?
Odgovorih potvrdno i prvi put mi se to uinilo ne tako bolnim da ne bi bilo mogue. Kad smo
se rastali oboje smo bili iscrpljeni, no osjeali smo se mnogo bolje.
Koraajui kroz hladno, maglovito poslijepodne prema Georgieinu stanu, zakljuio sam da sam
zapravo zahvalan Georgie to me na ovo natjerala. Sada kad Antonia sve zna oslobodio sam se
stanovitog pritiska to sam ga u prolosti tako stoiki podnosio i shvatio napokon koliko sam zbog
toga patio. Uistinu je bolje osloboditi se lai; i premda jo nisam znao kakve bi sve posljedice ova
ispovijest mogla imati na moj odnos s Georgie, bilo mi je savreno jasno da se prije nje nita iole
poteno i isto nije moglo izmeu nas utanaiti. Da, bio sam zahvalan Georgie ih, bolje reeno,
Honor Klein; i dok sam se uspinjao Georgieinim stubitem, pred oi mi ponovo izie neobina slika
Honor Klein kako sjedi drei samurajsku sablju u krilu. Ta slika vratila mi se s nekim odjekom

smisla, koji sam, pribliavajui se Georgieinim vratima, pokuavao pripisati injenici da sam prole
noi vjerojatno sanjao Honor Klein. Sna se, meutim, nisam mogao sjetiti.
Georgie nije bila sama. Pribliivi se vratima, uo sam iznutra glasove pa sam malo priekao
prije negoli u pokucati. Stubite i hodnik, koji su upravo bih olieni, doimah su se neobino; stojei
pred vratima gledao sam hrpe smea to su ga majstori ostavili iza sebe i pokuavao nekom
odbaenom omotnicom otrti s ruke tragove svjee boje. Sve je nekako udno vonjalo. Napokon,
kako posjetilac nije pokazivao namjeru da ode, a veseo smijeh upuivao je na to da se unutra dobro
zabavljaju, ja pokucah na vrata i, nakon to sam pristojno priekao, uoh. Georgie je sjedila kraj
plinske grijalice sluei gosta kavom. Posjetilac je bio mukarac. Bijae to moj brat Alexander.
Kad sam uao oboje je skoilo na noge i sada smo sve troje stajali i zurili jedni u druge. Georgie
je stavila ruku na grudi. Gotovo nisam mogao vjerovati svojim oima; bilo mi je kao da sanjam
grozan san u kojemu sam umijean u neto istodobno apsolutno nevjerojatno i nesmiljeno
neizbjeno. Ovo se moralo dogoditi. A opet, kako je bilo mogue da se dogodi? U jednom trenutku
pomutnje zapitah se nisam li jednom davno ja sam upoznao Georgie s Alexanderom i na to
zaboravio. Poeo sam se pitati ne gubim li moda razum. Sjeo sam na stolac kraj vrata i upitao
brata: - to ti radi ovdje?
Alexander se, onako visok, okrenuo prema meni i uputio mi promiljeno skruen pogled krivca.
U elegantnom, tamnom gradskom odijelu doimao se otmjeno; izgledao je jo malo vii i mrvicu vie
degenerirano.
- Georgie i ja - rekao je - upoznali smo se danas na ruku. ao mi je, Martine.
- Zato kae da ti je ao? - javi se Georgie - Nije ba pristojno s tvoje strane! Osim toga, nema
se zbog ega ispriavati. - Od uzbuenja se bila zarumenjela. Vidio sam da je poprilino popila.
- Pa za Martina je to, posve prirodno, ok - odgovori Alexander okrenuvi se prema Georgie.
Stajali su oslonjeni svaki na svome kraju kamina i gledali se.
- Uvjeren sam da bi njemu bilo drae da nas je on upoznao.
- Dovoljno sam ga dugo to molila! - ree Georgie promuklo se nasmijavi. - Sam si je kriv.
- ini se da se vas dvoje sjajno slaete - primijetili. - Mogu li znati kako ste se upoznali?
Georgieine su se nosnice irile i stiskale poput zejih, dok je kaiprstom gladila vrh nosa. Imala
je na sebi svoj najbolji kostim od crnog rebrastog samta, a kosa joj je bila znalaki i pomno zaeljana
na vrh glave. - Upoznala nas je Honor Klein.
- Opet ta prokleta ena! - rekoh. - Kad bi se barem ljudi prestali mijeati u moj privatni ivot.
- Ako se ljudi mijeaju u tvoje privatne stvari to je zbog toga to je tebi to drago. Ti si neto kao
vakuum koji u sebe naprosto uvlai tue mijeanje. Uostalom, s tobom ovo nema nikakve veze.
Zato ti umilja da ljude tako silno zanimaju tvoji problemi? Zamolila sam Honor da me upozna s
Alexanderom i ona je to ljubazno uinila. Pozvala me na ruak i ja sam prihvatila poziv. Pa ja sam,
napokon, svoj vlastiti gazda.
- Pitam se jesi li svjesna koliko mi time nanosi bol - rekoh. - Da, mislim da jesi!
- Samo polako, Georgie - umijea se Alexander.
- Mogu i bez tvoje zatite - rekoh bratu. - Zna li da je Georgie moja ljubavnica?
- Znam - odvrati Alexander. - Rekla mi je. - Pogledao me onim svojim blagim, preklinjuim,
ironinim pogledom kao da se ispriava.
- Nemoj samo nita umiljati - rekoh. - Ona to svima govori. No bit e da ste vas dvoje vodili
veoma zanimljiv razgovor. A sada budi molim te toliko ljubazan pa se izgubi.
- Martine, ponaa se odurno - ree Georgie. - Alexander nije nita kriv. Jasno je da si nas trebao
odavno upoznati. Znam da ovo zapravo nije u redu i prava je teta to si se ba sada morao pojaviti.
Ali u posljednje se vrijeme osjeam tako prokleto jadno i tako neslobodno da sam naprosto morala
poduzeti neto na svoju ruku, htjela sam se osjeati barem malo slobodnom. Nisam to uinila s
namjerom da te povrijedim, nego jednostavno zato da si malo olakam duu. A nije to, uostalom, ni

toliko vano.
- Sada si pak ti gruba - prigovorio je Alexander.
- Prokleto si dobro znala da e me to povrijediti - nastavih. - No, moda bismo mogli nastaviti
askati kad moj brat ode.
- Nemoj se toliko uzrujavati, Martine - pomirljivo e Alexander. - Valjda to moe raistiti i bez
urlanja. Hajde, popij malo kave. Georgie, donesi mu alicu. Daj, Martine, pokai malo smisla za
mjeru.
- Ljubazno od tebe da igra domaina u mojoj vlastitoj kui - dometnuh.
- Ovo nije tvoja kua javi se Georgie, nalijevajui kavu.
- U tome i jest problem!
- Molim te, nemoj se ljutiti - ree Alexander.
- Dobro - promrsih - ali idi.
Alexander spusti ruke niz tijelo i napola ironino, napola pokorno mi se nakloni. Okrenuo se
zatim Georgie i obuhvatio je saalnim pogledom punim divljenja. Ona mu je uzvratila pogled mirno
i bez smijeka, ali s otvorenou rjeitijom od svakog osmjeha. Zacijelo su se lijepo bili napriali. A
onda on, kao da ne moe odoljeti, isprui ruku i polako joj prstima prijee po glavi od tjemena do
zatiljka. Ona je stajala nepomino, samo su joj se oi rairile. Promrmljao je kao za sebe:
- Da. Pitam se nije li to glava na koju sam ekao?
- Odlazi! - povikah - Odlazi, odlazi, odlazi!
- No, dobro - uzdahnu Alexander. - Georgie, hvala na svemu. Martine, oprosti i dovienja. Ovaj put se naklonio Georgie i iziao iz sobe. Zatvorio sam za njim vrata.
Priao sam Georgie i snano je pljusnuo otvorenim dlanom.
Ustuknula je, ali veoma dostojanstveno, a lice joj se oblilo grimizom. Nikada je jo nisam udario.
Okrenula mi je lea i rekla promuklim glasom: - Poinje vladavina terora.
Uhvatio sam je za ramena i okrenuo prema sebi. Oi joj bijahu pune suza, ali nije izgubila vlast
nad sobom. Pogledala me bijesno i poela traiti rupi.
- Sve je u redu - ree. - Sve je u redu, Martine, sve je u redu.
- Nije u redu - prekidoh je.
- Ti to, Martine, ne razumije - nastavila je Georgie.
- Ima tu mnogo vie sluajnosti no to se ini. Ja sam naprosto u jednom trenutku rekla Honor
Klein da bih eljela upoznati tvog brata. Poslije sam na to posve zaboravila i silno se iznenadila kad
me ona pozvala i predloila da se naemo.
- Nisi trebala otii - dobacih. - Ah, uostalom, nije vano.
- Spustio sam se na Georgiein krevet; bio sam sav jadan i zbunjen.
- Naprotiv, vano je - nastavi Georgie. - Ja sam mnogo blie slomu nego to ti moe i zamisliti.
Ne mogu ti rei koliko sam prepatila, ne samo zbog lai nego i zbog osjeaja bespomonosti. Morala
sam uiniti neto po svome. Naprosto sam prestala biti slobodna. Za mene je to kao da sam prestala
postojati. Nisam vie bila ni od kakve koristi, ni tebi ni sebi. Mora me razumjeti, Martine. Ja sam
kriva. Nikada s tobom nisam bila posve i potpuno ja. Situacija mi to nije doputala. Neiskrenost je
sve zatrovala. Moram si malo dati oduka. Moe li ti to uope razumjeti?
- Mogu, mogu - rekoh. - Ali nije vano.
- Nemoj to stalno ponavljati - ree Georgie - i prestani, za ime boje, izgledati tako prokleto
naputeno!
- U svakom sluaju - rekoh - vrijeme lai je prolo. Sada emo svima rei.
Georgie je utjela. Pogledao sam je. Pogledala me nekako udno, a njezino lice jo vlano od
suza imalo je smiren i zatvoren izraz, bilo je lijepo na neki nov nain, i starije.

- Sada vie ne eli da se zna? - upitah.

- Nisam sigurna - odvrati Georgie.
- Hoe li se udati za mene, Georgie?
Okrenula je glavu i duboko udahnula kao da jeca. Nakon krae utnje ree: - Ti to, Martine, ne
misli ozbiljno. Trenutno si malo luckast i ljubomoran. Pitaj me ponovo kasnije, ako to jo bude
elio.
- Volim te, Georgie - rekoh.
- Ah, to - suho se nasmijala.
- O, boe! - zavapih pokrivi hce rukama. Osjetio sam Georgieinu ruku na ramenu. Prevrnuli
smo se na postelju i ja je zagrlih. Neko smo vrijeme nepomino leali.
- Martine - javi se napokon Georgie - ti kae da si svoje djevojke uvijek preputao Alexanderu.
Jesi li siguran da ih on nije od tebe otimao?
- Ima pravo - rekoh - upravo se tako dogaalo.
- Martine, ja te toliko ljubim - ree Georgie. Sakrio sam glavu u njezina njedra i zajecao.

Poglavlje 15.
Opet sam bio pred vratima Pelham Crescenta. I sada sam bio pijan. Bilo je kasno i magla se
ponovo poela sputati. Nosei teki sanduk vina, odjednom mi se uini kako poput cunja sve bre i
bre prelijeem s jednoga kraja svoje situacije na drugi i stalno sam svuda prisutan. Uspio sam
otvoriti vrata i unijeti vino u predvorje. Osjeao sam da se naprosto moram vratiti ovamo.
Otkrio sam da sam nesposoban voditi ljubav s Georgie. Ostao sam kod nje predugo, popio
previe i napokon se odvratno rasplakao. Otiao sam od nje s osjeajem olakanja, a uvjeren sam da
je i njoj laknulo kad sam otiao. Nismo vie ozbiljno razgovarali; postupali smo jedno s drugim
krajnje obzirno, poput dvaju bolesnika.
Trenutno mi je bilo najvanije da vidim Palmera i Antoniju. Premda je ve bilo prolo jedanaest
sati, obeani sanduk vina posluio mi je kao dobra izlika. Bio sam siguran da u ih jo zatei budne.
Pokucao sam na vrata dnevne sobe i zavirio unutra. Soba je bila u mraku, nazirao se samo slab
odsjaj vatre. Tada se s kata zauo Palmerov glas. - Tko je?
- Martin - odgovorili. Glas mi je zvuao uplje, kao iz pilje. - Donio sam vino.
- Doi gore - doviknula mi je Antonia.
- Jeste li ve u postelji? - upitah. - Ispriavam se to dolazim tako kasno.
- Nije kasno - zauh Palmera. - Doi gore. Sluaj, ponesi tri ae i bocu vina. Svakako te elimo
vidjeti.
Naao sam ae i, uzevi bocu Chateau Lauriola, krenuo uza stube. Nikada jo nisam bio na
katu Palmerove kue.
- Ovdje smo - zauh Antoniju. Trak zlaane svjedosti vodio je do otvorenih vrata. Zastao sam na
ulazu u sobu.
Nasuprot vratima stajao je golem francuski krevet s bijelim uzglavljem oivienim girlandama
pozlaenih rua. Snjenobijeli pokrivai bijahu odgrnuti. Par svjetiljaka namontiranih na visoke
izrezbarene crkvene svijenjake, takoer pozlaene, s obje je strane obasjavao krevet mekim sjajem.
Na bijelom indijskom sagu leali su tu i tamo porazmjeteni ruiasti perzijski ilimi. Uao sam.
Palmer je sjedio na rubu kreveta. Na sebi je imao izvezeni ogrta od kineske svile krem boje
ispod kojega, oito, nije imao nita. Antonia je stajala kraj njega omotana u dobro mi poznat
Jaegerov kuni ogrta boje vinje. Zatvorio sam vrata.
- Ba lijepo od tebe to si donio vino! - uskliknula je Antonia. - Jesi li dobro?
- Izvrsno - odgovorili.
- Hajde da odmah neto popijemo - predloi Palmer. -Oboavam tulume u spavaonicama. Tako
mi je drago to si doao. Radovao sam se ovom susretu cijele veeri. O boe, nemamo vadiep!
Martine, bi li ti bilo teko da ga donese?
- Uvijek ga imam uza se - rekao sam i, rasklopivi vadiep, odepio bocu.
- Bojim se da emo prekriti sva tvoja stroga pravila! - dobaci Palmer. - Nee li ti smetati to je
vino hladno? Molim te, natoi nam malo pa stavi bocu kraj vatre.
Stavio sam ae na stoli od ruiasta mramora to je stajao uz vrata i napunio ih. Oprezno sam
postavio bocu ispred elektrine grijalice postavljene nisko na zidu. Uzorak priguene ute boje na
satenskoj zidnoj tapeti zatitrao mi je pred oima. Vratih se aama.
Antonia se popela na krevet i na koljenima prela na svoju stranu, oslanjajui se pritom na
Palmerovo rame. Sjela je podvivi noge u mekim papuama, dobro umotana u sjajni crveni ogrta.
Kosa, koju je dotada zadravao podignuti ovratnik, rasula joj se niz ramena u tekim uvojcima boje
blijedog starog zlata. Ovako bez minke izgledala je starija i bljea, no dok me je gledala
utosmeim oima izraz lica bio joj je njean, iv, majinski, a velike pokretljive usne na kojima je
titrao osmjeh bile su namjeteno usredotoene. Nasuprot njoj sjedio je Palmer koji je, onako miran,

oputen, odbojno ist, u izvezenom ogrtau, sa svojom malom, fino oblikovanom glavom, nalikovao
na kakvog manje poznatog ali monog cara s bizantskog mozaika. Jedna mu je duga bijela noga,
prekrivena dugim crnim dlakama, virila iz proreza svilenog ogrtaa. Bio je bos.
- Ares i Afrodita - rekoh.
- Ah ti, Martine, nisi Hefest, zar ne? - upitao je Palmer. Priao sam i pruio im ae s vinom,
prvo Palmeru, potom
Antoniji. - Teko bih se mogao uzvisiti iznad ovoga.
- Ali ti si daleko iznad svega - ree Palmer - upravo te zbog toga volimo. Za nas je ovo vrhunac.
- To navodi na pomisao o sputanju na drugu stranu - dometnuli. Podigao sam au prema
njima i iskapio je. Vino je bilo hladno i imalo gorkast okus. Uznemirivalo me Palmerovo nago tijelo
pod svilenim ogrtaem.
- Antonia mi kae da ste razgovarah - javio se ponovo Palmer. - Bio sam malo ljubomoran, jer
ste me bili izostavili, ali jutros sam naprosto morao primiti pacijente. Mislim da si mudro odluio.
Pravi praznici, potpun odmor, to je ono to ti treba. Jesi li odluio kamo e?
- Promijenio sam odluku - rekoh. - Mislim da ipak ne idem nikamo.
Palmer i Antonia razmijenie poglede. Antonia ree svojim najnjenijim glasom: - Dragi, ja ipak
mislim da bi trebao otii. Vjeruj mi, vjeruj nama, za tebe je to najbolje.
- Nije li to neobino - rekoh. - Evo me gdje vam donosim vino u postelju. A zapravo bih vas
trebao ubiti.
- Martine, dragi, ti si pijan - brzo e Antonia. - Hoe li da ti pozovem taksi da te odveze doma?
- Ne brini - odgovorih - doao sam kolima. - Krenuo sam prema boci da si jo malo natoim. Ne
znam kako, no dotaknuo sam je nogom i ona se beumno prevmula. Velika crvena mrlja brzo se
rairila po mekom bijelom sagu.
- Doavola! - uzviknuh.
- Ne brini se, dragi - poe me tjeiti Antonia - izii e to! - Skoila je s kreveta i kroz bijela
pokrajnja vrata otila u kupaonu. Zaas je uala pred mojim nogama natapajui sag vodom iz
zdjelice. Mrlja je postala blijedoruiasta.
- Ne bude U se dala oistiti - ree Palmer - stavit emo preko nje ilim. Zabranjujem ti da se
zbog toga uzrujava. Ali, dragi mome, moe li se ti sam odvesti kui? Hoe li da te ja odvezem? ponudio je Palmer uz smijeak dok je sjedei na krevetu njihao jednu golu nogu.
- Ne, ne dolazi u obzir - odbio sam. - Sa mnom je sve u redu. Strano mi je ao zbog saga.
Najbolje bi bilo da sada odem. Vino sam ostavio u predvorju. Je li to u redu?
- Stavi sanduk u podrum, ako ti nije teko - zamoli Palmer. - Nemoj se muiti s vaenjem boca,
naprosto ga ostavi dolje. Dvorkinja dolazi u neko neljudsko vrijeme, pa je bolje da ga se, zbog
raznosaa novina, mljekara i ostalih tajanstvenih osoba to dolaze dok Antonia i ja jo spavamo,
makne s puta. Doista si ljubazan.
- Strano mi je ao - ponovih gledajui Antoniju, koja je jo brisala sag.
Hitro se podigla s poda i poljubila me u obraz. - Nita se ne treba brinuti. Zar ne, Palmere?
Obeaj da nee.
- Obeavam - rekoh, smjekajui se zbunjeno. Poeh se povlaiti prema vratima.
Antonia se bila vratila na postelju i sada su me oboje gledali kako odlazim. Svjetlo svijea
padalo je na njezinu zlaanu i njegovu srebrnu kosu. Gledali su me smijeei se: ona beskrajno
njena i brina, on otvoren, pun samopouzdanja, pametan. Sjedili su dodirujui se ramenima na
bijeloj postelji, obasjani bijelom i zlatnom svjetlou. Zatvorio sam vrata kao to se zatvaraju
vrataca kakva raskonog kovega sa svetim moima ili predivnog triptiha. Svjetlost je ostala
unutra.

Poglavlje 16
Teturao sam niz podrumske stube i psovao. Sanduk s vinom bijae vraki teak. Doteglio sam
ga do dna i ritnuo nogom. Boce su uvrijeeno zazveckale. Gola arulja bacala je mutno svjetlo po
goloj pljesnivoj pilji, poznatoj i kao Palmerov podrum. Prostorija se doimala jo mranijom nego
inae, a sumporast zadah magle mijeao se ovdje s vonjem trula drva i hladnog, vlanog kamena.
Sjeo sam na polomljeni kuhinjski stolac. utajui sanduk, povrijedio sam nogu.
Otkrio sam da sam svoju au stavio u dep i pade mi na um da popijem jo malo vina. Onako
sjedei posegnuo sam u sanduk i izvukao jednu bocu. Trebalo mi je vremena da ponovo rasklopim
vadiep i da je otvorim. Natoio sam si malo vina, prolijevajui ga usput po hlaama i po podu.
Hitro sam iskapio au i ponovo je napunio.
U podrumu je bilo hladno, a vonj za koji sam utvrdio da je od magle, kao da je postajao sve
intenzivniji. Zadrhtao sam i podignuo ovratnik kaputa. Zatekao sam se kako pokuavam zamisliti
unutranjost plinske komore. I vino je bilo hladno i oporo, posve nenalik na sebe, nekakav udan
napitak. Ostavljalo je gadan okus u ustima. U glavi mi se pomalo vrtjelo, a u elucu sam imao
neugodan osjeaj koji je mogao biti ili posljedica straha ili loe probave.
Iznenada iz neposredne blizine zauh neku buku. Hitro sam skoio i uzmaknuo nekoliko
koraka po neravnom podrumskom podu. Srce mi je udaralo o rebra poput gonga. Na podrumskim
se stubama pojavila neka prilika. U prvi mah nisam u mraku mogao razaznati tko je. Potom
prepoznah Honor Klein. Zurili smo jedno u drugo. Dok mi je srce i dalje divlje lupalo, na trenutak
me obuze neobian osjeaj; uinilo mi se kao da sam sebe gledam odnekud izvana: visoka,
pogurena prilika s podignutim ovratnikom kaputa, razbaruene kose, izbuljenih oiju s napola
prolivenom aom vina u ruci. Nisam mogao izustiti ni rijei.
Honor Klein spustila se dvije stube nie. - Ah, to ste vi - ree. - Mislila sam da je moda moj
brat. - Stajala je s rukama duboko u depovima svog kaputa od tvida i gledala me zamiljeno
stisnuvi oi i usne, koje su se pretvorile u ravnu, tvrdu crtu.
- Va je brat u krevetu s mojom enom - rekoh. - Upravo sam im odnio malo vina u postelju.
Honor Klein me i dalje zamiljeno promatrala. Potom joj se hce malo opustilo, a u oima
pojavila iskrica ironije. - Vi ste pravi junak, gospodine Lynch-Gibon - ree. - Vitez beskrajnog
ponienja. ovjek ne zna bi li vam poljubio noge ih preporuio dobrog psihijatra. - Zvualo je to kao
da kae dobre batine".
- Vi ste bili toliko ljubazni da moju ljubavnicu predstavite mom bratu - rekoh. - To je uistinu
simpatino od vas.
- Ona me to zamolila - odgovori Honor nakon krae stanke.
- Ali zato ste vi to tako spremno uinili? - upitah. - Ne bih rekao da imate tako dobro srce.
S lica joj je nestalo poruge, i dok me gledala u polumraku njezin je smrknut izraz postajao sve
sjetniji. Lice joj je bilo ozbiljno i zlovoljno kao na slikama panjolskih svetaca, bijae to neto to vas
gleda iz mraka, primitivno a ipak osvijeteno.
- Ah, nije vano - ree. - Uinila sam to bez promiljanja. Zakljuila sam jednostavno kako je ve
vrijeme da vidi neko novo lice.
- Meni jest vano - rekoh. - Pitam se jeste li svjesni koliko ste destruktivni? Bio bih vam
zahvalan kad se ubudue ne biste mijeali u moje poslove.
- Sumnjam da emo se jo kada susresti - odvrati Honor Klein. - Ja iz ovih stopa odlazim u
Cambridge.
- Govorite kao da je to na Sjevernom polu - primijetih. -Barem da jest! I nisam jedini kojemu e
odlanuti.
- Kako to mislite?
- Palmer i Antonia nisu ba oduevljeni to neprestano oblijeete oko njih poput kakve crne

vrane.
Honor Klein me pogledala a lice joj se naas zgri. - Vi ste pijani, gospodine Lynch-Gibon,
totalno pijani, a glupi ste ak i kad ste trijezni. Laku no - odsjekla je kratko i okrenula se da e izii.
- Priekajte malo - povikah za njom.
Ono to se tada zbilo moe se uiniti pomalo nevjerojatnim, ali itatelj mi naprosto mora
vjerovati da se uistinu dogodilo. Ona je zastala i okrenula se prema meni. Ja sam stao na najniu
stubu i grubo je uhvatio za ruku. Povukao sam je dolje k sebi. Ona je sila posrui i oboje smo se
nali na dnu stuba; ja sam joj estoko gnjeio ruku, a ona mi se napeto zagledala u oi. Kasnije sam
umiljao kako joj je lice u trenucima koji su slijedili posve pocrnilo.
Iznenada se poela snano otimati pokuavajui osloboditi ruku. udno je to uope nije
izgledala iznenaeno. Dok se otimala, promijenio sam zahvat i stao joj zavrtati ruku na lea. Na to
me ona veoma snano udarila nogom u potkoljenicu. Izvrnuo sam joj zapee prema gore i zarobio
joj i drugu ruku. uo sam kako stenje od boli. Sada sam stajao iza nje te se, kad sam poveao stisak,
svom teinom naslonila na mene. Zadala mi je jo jedan veoma bolan udarac nogom.
Olabavio sam stisak i jednom nogom obuhvatio njezine, gurnuvi je istodobno snano prema
naprijed. Pala je na koljena, a ja sam se na pod sruio preko nje ispustivi joj jednu ruku. Valjali smo
se jedno preko drugoga po podu. Pritisnuo sam je svom teinom, pokuavajui je zgrabiti za
zapee. Leei na leima ona me sada grebla i udarala rukama, pokuavajui me koljenom udariti
u eludac. Borila se kao manijak; no neobino je to, za cijelo vrijeme dok smo se borili, nije ispustila
ni glasa.
Oboje smo bili sputani kaputima, a meni je smetalo i to to sam bio totalno pijan. Bila je ak
snanija nego to sam oekivao. Ipak, zaas sam je uspio uhvatiti za oba zapea. Stegnuo sam ih
jednom rukom i legao na nju, pritiui je svom teinom sve dok se nije umirila. Lice joj je bilo tono
ispod mojega i mogao sam vidjeti crne dlaice na njezinoj gornjoj usni i bljesak bijelih zuba.
Odmaknuo sam se malo i slobodnom je rukom tri puta pljusnuo postrance preko usta. Zamirila je
pokuavajui okrenuti glavu. Svega sam se toga poslije jasno sjeao.
Nakon to sam je po trei put udario, poeh se pitati to ja to zapravo radim. Pustio sam joj ruke
i otkotrljao se s nje. Bez urbe se digla s poda, dok sam se ja uspravljao u sjedei poloaj. U glavi,
koja odjednom poe dokazivati svoje postojanje, bilo mi je strano. Oistila je kaput a potom se, ne
pogledavi me i jo uvijek bez urbe, uspela stubama.
Ostao sam nekoliko asaka sjediti potpuno smeten. Potom sam, drei se za glavu, koja se
spremala raspuknuti, polako ustao s poda. Uza stube sam se dovukao u predvorje.
Ulazna su vrata bila otvorena a pred njima je na samo metar udaljenosti poput ute plahte
visjela magla, uta, neprobojna, paklenska, savreno nepomina. Stajao sam na vratima. U mukloj,
vlanoj tiini mogao sam uti odjek koraka to se udaljuju. Iziao sam na ulicu, potrao pa zastao
oslukujui. Za mnom su ostali otisci mojih stopa: teturav trag na mokru ploniku. Uz priguen
uzdah, dublji i od same tiine, oko mene se sklopila magla. Otvorio sam usta da je zazovem, ali
otkrih da sam joj zaboravio ime.

Poglavlje 17.
Draga,
ispriavam se to sam sino bio onako pijan i nadam se da ona gadna mrlja nije ostala na sagu. Ti i
Palmer tako ste ljubazno preli preko toga. Mora mi dopustiti da platim ienje. Mislim da u na kraju ipak
otputovati, premda jo ne znam kamo. Nemoj se stoga neko vrijeme nadati vijestima od mene. Sa mnom je
inae sve u redu i nemoj se nita brinuti. Prije no to odem, dogovorit u se o selidbi namjetaja. Odahnut u
kad s tim zavrimo. Moda sam ti se uinio neotesanim, ali nemoj misliti da ti nisam duboko zahvalan na
brizi. Tvoja e mi pomo zacijelo zatrebati; i ja bih uistinu bio glup kad ne bih znao cijeniti to to me jo
uvijek voli. Iako nisam posve siguran da znam to zapravo znai velikoduje, pa ak i ako je ono to sam
pokazao bilo neto drugo, ipak je tomu dovoljno sliilo i s vremenom bi se, zar ne, a da to nitko i ne opazi,
moglo u to i pretvoriti. Oprosti mi i imaj strpljenja sa mnom.
M.
Najdrae moje dijete,
ao mi je to sam juer bio onako pijan. Nadam se da te nisam zagnjavio. Trebao sam prije otii. Ovim ti
elim smo javiti da u moda otputovati, pa se neko vrijeme neemo vidjeti. Iskreno vjerujem da je tako
najbolje, jer se bojim da bismo se, ako se sada vidimo, mogli posvaati. Kao to sam ti juer rekao, nisam
vie uvrijeen zbog Alexandera. Potpuno sam to prebolio i uistinu ti vjerujem kad kae da me ljubi.
Osjeam se, meutim, prokleto jadno i zbrkano i znam da u se, ako se vidimo, uzrujavati zbog odluka za
koje osjeam da ih trenutno nisam u stanju donijeti. Shvaa, zar ne? Moda e ti se uiniti neloginim
to od tebe zahtijevam da me unato svemu voli i da voli upravo mene: ali nita ovdje nije logino, a u
ljubavi ionako nikada nema logike. I zato, sebian, bezobziran i pun samosaaljenja, od tebe samo to traim.
Tvoj M.
Potovana dr. Klein!
Doslovce ne znam kako da se ispriam za ono to se sino dogodilo. Kojim bih rijeima uope mogao
izraziti aljenje zbog svoga nevjerojatnog ponaanja? Vi ete vjerojatno, kao to, ako se dobro sjeam, ve i
jeste, zakljuiti da sam bio pijan. Izraz lud moda bi bolje odgovarao. Jedino to mogu uiniti u smislu
isprike jest da ponudim neko objanjenje, ma koliko jadno, za tako ekscentrino ponaanje. Dopustite mi
da prije svega izrazim nadu kako Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. Uistinu osjeam neizrecivo kajanje. Mogu
se jedino nadati da, s obzirom na Vae veliko ivotno iskustvo, niste pretrpjeli ozbiljniju psihiku traumu,
ma koliki bili gnuanje i prijezir koje je moje ponaanje moralo u Vas pobuditi.
Kao to Vam je poznato, odnedavna ivim pod velikim pritiskom, teine kojega sve do juer zapravo
nisam ni bio svjestan. Jednom ste mi rekli da sam agresivan. Priznajem tonost te optube i osjeam se krivim
to sam, tek sada to uviam, uvelike precijenio svoju sposobnost samokontrole. Prava je nesrea, a istodobno
i nepravda, to ste se upravo Vi, ni krivi ni duni, nali u prilici da tu agresivnost osjetite na vlastitoj koi.
Sino sam Vas u bijesu optuio da ste mi eljeli nauditi. U meuvremenu sam shvatio da Vai postupci
prema meni nisu voeni zlom namjerom ni osobnim
interesom: ta bio bih najvea budala kad bih umiljao da sam u Vas pobudio zanimanje koje bi se moglo
oitovati u netrpeljivosti. U posljednje se vrijeme naprosto osjeam od svih progonjen, a kako ste se Vi pojavili
u trenutku kad sam bio iznimno napet i posve izluen, iskalio sam se na Vama.
No to se ipak nije dogodilo posve sluajno. Mislim da Vam dugujem barem pokuaj da ovdje doznam
neto vie o sebi. Zapravo sam Vam zahvalan, jer ste mi, i ne samo time to ste izazvali moj sinonji ispad,
pomogli da shvatim kako je dolo do poremeaja. Ja volim svoju enu i jo uvijek je elim. Vaega brata
takoer volim. Bili Vi toga svjesni ili ne a ja sve donedavna toga nisam bio svjestan - moji osjeaji
prema Palmeru nisu posve prirodni. Nikada nisam bio, u uobiajenom smislu te rijei, homoseksualac,
ali naklonost to je osjeam prema Palmeru nedvojbeno ima taj prizvuk; a jo je udnije, premda je

mogue da klinika psihologija poznaje tu pojavu, to je Palmerova veza s mojom enom, umjesto da je oslabi,
tu moju naklonost prema Palmeru jo ojaala. U takvoj se situaciji, naravno, ili bih moda trebao rei,
meutim, podrazumijeva i dvostruka ljubomora: a ipak je prolo dosta vremena prije negoli sam toga
postao svjestan. Moda bi tu sporost trebalo pripisati mojoj zaokupljenosti moralnim principima; ja sam,
naime, uistinu uvjeren da sam na razini svjesnoga uinio neki moralni pomak, ako takvo to uope postoji,
prema neemu to sam smatrao velikodujem i suosjeanjem. Dublje i vjerodostojnije objanjenje moe se
meutim nai za ulogu koju su Palmer i Antonia odigrali u odnosu na mene, a u emu sam ja tako spremno
sudjelovao. Mislim, naravno, na njihovu roditeljsku ulogu. Bojim se da ipak nije bilo posve sluajno to sam
se oenio enom starijom od sebe; pa kad je ta ena poklonila svoju naklonost starijem mukarcu, kojega
sam ve ionako smatrao ocem, pozornica za moj povratak u djetinjstvo bila je spremna.
Ali djeca su, kao to znamo, mali divljaci i njihovu je nezrelu ljubav prema roditeljima esto teko
razlikovati od mrnje. I Vi ste u jednom trenutku postali nevinom ali, kako rekoh, ne i sluajnom
rtvom te mrnje i agresivnosti. Pa premda prema Vama osobno ne gajim, naravno, nikakvih osjeaja,
niti Vam, kao to sam ve objasnio, ita zamjeram, Vaa Vas je povezanost s Palmerom uinila
prikladnim simbolom - za mene ste odjednom postali neto poput dokera u kartama kojeg sam u tom
trenutku mogao zamisliti kao objekt svoga bijesa. Trebao bih jo dodati kako je to, samo po sebi je jasno, bio
prolazan bijes koji se na moju najveu alost potpuno iskalio na Vama; uvjeravam Vas da prema Palmeru
uope ne gajim neprijateljske osjeaje. Meni je taj usamljeni ispad zapravo bio od koristi, pomogavi mi
da bolje upoznam sebe, da svoju matu oistim od zloudnih raspoloenja i da postanem sliniji onoj
velikodunoj osobi iju ulogu pokuavam igrati. Kaem to stoga kako se, nakon sinonjeg ispada, ne biste
sluajno bojali kakva nasilja s moje strane nad Vaim bratom. Iskreno Vas uvjeravam da je takvo to
nemogue.
Preostaje mi jo jedino da se najusrdnije ispriam i da se nadam kako ete, budete li imali
strpljenja ovo pismo proitati, moje ponaanje koje zacijelo smatrate neoprostivim ipak malo bolje
razumjeti.
Iskreno Va,
Martin Lynch-Gibbon

Draga Honor Klein!

Bojim se da nikakav moj pokuaj da objasnim svoje sinonje ponaanje ne bi imao smisla, kao to ga ne
bi imala nikakva moja isprika. Bio sam, kao to ste dobro primijetili, veoma pijan i ponio sam se gore od
divlje zvijeri. Mogu jedino rei da se i sam nita manje ne zgraam nad sobom i da nisam nita manje
zapanjen nego Vi. Niti sam ja to u stanju objasniti, niti bi Vas zanimalo sluati neuvjerljiva nagaanja o
stanju moje psihe. Dovoljno je ve i to to sam Vas fiziki napao; ne elim Vam jo i dosaivati. Ovo sam
pismo ipak morao napisati kako bih Vam uputio svoje najponiznije i najiskrenije isprike, premda se ni
najmanje ne nadam da e biti prihvaene. Usuujem se jedino nadati da Vas nisam ozbiljnije ozlijedio. No
ako ste zbog mene pretrpjeli ikakvu bol, uvjeravam Vas da kajanje koje osjeam pee vie od ikakve povrede.
Nemam pojma to me je bilo spopalo; ne
usuujem se ni pretpostaviti to sada mislite o meni. Kad se ne bih bojao da sam se prema Vama dosljedno
loe ponaao, ne bih uope morao posebno isticati kako za Vas osjeam najdublje potovanje, ne samo prema
Vama kao prema Palmerovoj sestri, ve i prema Vama kao osobi; i gorko se kajem to sam, vjerojatno
zasvagda, prokockao priliku da o meni steknete dobro miljenje. Neu duiti s ovim pismom. Nadam se da
emo se unato Vaim predvianjima ponovo susresti, premda Vam, naravno, u bliskoj budunosti ne
nudim druenje, niti oekujem da ete mi na ovo pismo odgovoriti. Uistinu veoma alim zbog svog
sablanjivog ponaanja.
Va odani
Martin Lynch-Gibbon

Draga Honor!
ao mi je to sam se prema tebi ponio kao ivotinja i luak. Ne mogu to uope objasniti - niti se ovo moe
smatrati isprikom u uobiajenom smislu te rijei. Osjeam da su nai meusobni odnosi nakon jueranje
veeri izili iz sfere isprika. elim ti napisati neto kratko i poteno, umjesto uobiajenih izraza
aljenja, koji moda ne bi bili ni posve iskreni. U prolosti sam prema tebi, i ne posve bez razloga, osjeao
nesklonost; bila si mi ak antipatina. Jer od prvog trenutka kad si se pojavila na sceni, prema meni si se,
iz meni nepoznatih razloga, ponaala neprijateljski, a u dva navrata namjerno si mi uinila naao. Ne
znam ime sam zasluio takav tvoj postupak. Ja trenutno prolazim kroz razdoblje nemira, jedno zapravo
veoma bolno razdoblje, i mislim da bih se s pravom mogao nadati kako e me mimoii barem neodgovorni
progoni od strane nepoznatih osoba.
Ne tvrdim, naravno, da injenica to si me, kako ja to kaem, progonila (to je moda bilo vie
posljedica tvoje nepromiljenosti negoli zlonamjernosti) na bilo koji nain opravdava ili ispriava to to sam
te sruio na tlo i izudarao. Ja samo piem ono to mi je palo na um kad sam si uzeo u zadatak da se
ispriam. Ti si, dodajem, a toga sam bez obzira na svoju ljutnju potpuno svjestan, osoba vrijedna
potovanja i netko tko prije svega zasluuje istinu. Uvjeren sam da e ti ovo iskreno pismo biti drae od
konvencionalne isprike. Nadam se da te nisam jako povrijedio. Vjerujem da tebe, koja poznaje svijet i ljude
ak i bolje nego ja, sve to nije ozbiljnije pogodilo niti odve zaudilo. Nadam se da emo se ponovo susresti i
da e ova nezgoda pridonijeti naem boljem meusobnom razumijevanju, nedostatak kojega se do sada uvelike
osjeao s obje strane.
Srdaan pozdrav,
M. L.-G.
Zalijepio sam pisma za Antoniju i Georgie. Neko sam vrijeme proveo nad svoje tri verzije pisma
za Honor Klein i napokon, ne posve osloboen sumnje, izabrao drugu. Bio sam u iskuenju da
napiem i etvrtu verziju; pomisao da bi se moje ideje mogle dalje razvijati poela me ozbiljno
opsjedati. No kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da zapravo nemam pojma u kojem bi
smjeru imao tei taj razvoj. Za mene je to, premda izluujue prisutno, ostalo skriveno velom tajne.
Napokon sam odustao, prepisao pismo za Honor i otiao na potu. Magla se bila razila. Vrativi se
kui pojeo sam nekoliko komada dvopeka i ispio svoju dozu viskija i mlijeka. Bio sam potpuno
iscrpljen, jer jo od vremena kad sam pisao Sir Eyre Coote i bitka kod Wanderwasha nita me nije stajalo
tolikog intelektualnog napora kao ovo pismo za Honor; smirio me meutim posve iracionalan
osjeaj da sam jutro proveo korisno. Otiao sam gore u sobu da malo prilegnem i zaspao dubokim i
mirnim snom, to mi se ve odavno nije dogodilo.

Poglavlje 18.
Bio sam na mukama. Prola su ve dva dana, a ja se jo nisam uspio odluiti niti da napustim
London niti da se vidim s Antonijom ili Georgie. Kao da su te dvije ene odjednom postale tabu.
inilo se kao da sam, piui im, inio to s namjerom da raistim pozornicu za kakvu predstavu ili
neki vaan dogaaj; i premda nisam znao to bi to imalo biti, od stalne sam napetosti i iekivanja
osjeao upravo fiziku bol. Usto sam se loe osjeao i nisam mogao nita jesti, a ako bih iz oaja
popio kakvo estoko pie odmah bi me zabolio eludac. Niti mi je bilo ugodno leati u postelji, niti
sam znao to bih sa sobom ako se dignem. itati nisam mogao, a za jednog posjeta kinu umalo se
nisam rasplakao. Dva puta sam otiao u ured, razgovarao s Myttenom i dogovorio se s njim oko
nekih rutinskih stvari, ali morati se usredotoiti na te stvari meni je bila prava muka. Izmjerio sam
temperaturu i utvrdio da je nepodnoljivo normalna. Nikako mi nije bilo jasno to se to sa mnom
dogaa i trebala su proi gotovo tri dana pa da to napokon shvatim.
Neposredno prije svog odlaska iz grada nazvao me Alexander te smo malo popriali. Nai su
odnosi takvi da nikakvo krpanje" nije bilo ni mogue ni potrebno. Naprosto smo se, gotovo
nesvjesno, vratili naem starom nainu sporazumijevanja. On je bio oprezan, skruen, taktian, a ja
mrzovoljan, ironian i nezadovoljan. S obostranim olakanjem ostali smo na tome. Manje me
oduevilo kad se javila Rosemary, koja se vratila u London i umirala od elje da doe i pone mi
organizirati ivot. Osjeao sam da trenutno ne bih mogao podnijeti da se naem s Rosemary i
suoim s njezinom ivahnom, ptijom znatieljom. Predloila je da doe i zapakira moj skupocjeni
servis za jelo i jo neke predmete za koje je tvrdila da se nipoto ne mogu povjeriti radnicima koji e
me seliti. Rekoh joj da bi to mogla uiniti i dometnuo kako se oko selidbe jo nita nisam dogovorio.
Odgovorila je da je to dobro, jer da zna jedno izvrsno transportno poduzee pa e se ona o svemu
dogovoriti. Pojavila se za pola sata te smo o svemu veoma konkretno razgovarali i zakljuili da u ja
to je prije mogue otii na kampiranje u Lowndes Square, ne ekajui da stigne namjetaj. Nipoto
nisam htio biti svjedokom polaganog pustoenja kue. Bio sam joj na tome zahvalan, a kako se inilo
da nju ovi zadaci usreuju i da moja nazonost ovdje nije neophodna, odluio sam se povui. Dok
sam zatvarao vrata predvorja uo sam je kako afektirano, svojim tankim glasiem u kojemu se
osjeao autoritet, telefonom od Harrodsa naruuje da se na moju adresu najhitnije poalje najbolji
poljski krevet koji imaju na raspolaganju.
London je bio zastrt zlaanom, suncem proaranom maglom u kojoj su zgrade poput nestvarnih
prikaza lebdjele u zraku. Lijepi je voljeni grad, priguen i rasplinut, poluskriven plutajuim
oblacima to su polako promicali, nalikovao na grad u zraku, naslikan mekim sivim i smeim
bojama. Krenuo sam, neizbjeno, obalom rijeke. Skrenuvi na Victoria Embankment zamijetio sam
da nadolazi plima; a na povrini rijeke koja je naglo rasla, poigravala se topla svjetlost, prelijevajui
blatnjavu boju vode nijansom starog zlata, kao da se odbjegla zraka iste suneve svjetlosti dola
igrati pod ovaj veliki magleni svod. To neobino osvjetljenje odgovaralo je mojem raspoloenju i
dok sam polaganim korakom prolazio ispod sjenovite stijene Novog Scotland Yarda, osjeao sam,
iako bol nije popustila, da mi se barem u glavi poelo malo bistriti.
Bilo je odve hladno a da bih sjeo, no tu i tamo sam zastajao kako bih se naslonio na ogradu;
svaki put kad bih proao jednu od vlanih, delfinima obgrljenih ulinih svjetiljaka osjeao sam da
sam malo blie neemu. Iako, to se mojih problema tie, nisam ini se postigao neki senzacionalan
napredak. Muka mi je bila pri pomisli na nedavne dogaaje. Bilo je vie nego jasno da mi je trebalo
ostaviti malo vremena da ,,otkrijem"svoje odnose s Georgie, ali gadio mi se jednako trenutak kao i
nain na koji je do tog otkrivanja dolo i bilo je trenutaka kad sam se pitao hoe li moja ljubav prema
Georgie biti dovoljno jaka da izdri ve i samu teinu itave ove zbrke i zabune pod teretom kojih
sam osjeao kako sada stenje. A ipak se, kad sam je zatekao s Alexanderom, moja posesivnost
odmah javila svom estinom, posesivnost koja sada nastavlja ivotariti kao neko bolno
negodovanje. U ovom trenutku bilo bi mi zapravo najdrae da mogu Georgie staviti na led. Prava je
teta to druga ljudska bia ne moemo po potrebi imobilizirati. to god ja uinio, Georgie e

nastaviti misliti, nastavit e djelovati, za sve vrijeme mog izbivanja i utnje. Ova me misao silno
zaboljela, ali me nije potaknula da jednostavno dignem slualicu i nazovem je.
Pomisao na Antoniju nije bila nita manje bolna. U prolih sam nekoliko dana napokon shvatio
koliko sam daleko od toga da odgonetnem to zapravo mislim i osjeam u odnosu na svoju enu. To
to sam se onako spremno pomirio sa situacijom, bolje rei pokuao to odglumiti, samo je, kako se
sada ini, odgodilo trenutak temeljitije i zastranije procjene onoga to se dogodilo. Postao sam
neugodno svjestan injenice da se nikada nisam posebno potrudio da doznam to Antonia osobno
zapravo misli i osjea. Takav bi pokuaj, naravno, bio krajnje bolan, pa sam - dijelom i zato da
izbjegnem barem to muenje - tako spremno pristao na svoju ulogu, tako u potpunosti prihvatio
verziju dogaaja koju su mi Palmer i Antonia, kako se inilo, bili ponudili. Budui da sam odmah
izgubio svaku nadu, nipoto nisam mogao podnijeti da stvari izmeu mene i Antonije ostanu
otvorene". A moda je moja najvea pogreka u tome to sam odmah izgubio nadu. Je li to bila
pogreka ih je mojim postupcima ipak upravljala neka skrivena elja? Bilo kako bilo, sada sam
shvatio da mi je ipak bila dunost, ma koliko me to stajalo, da sve podrobnije ispitam. Bilo mi je
dano do znanja da su se Antonia i Palmer, bez obzira na privid, zapravo dvoumili. Nedvojbeno je,
meutim, da je upravo moja gotovost da sve prihvatim pomogla da se njihova veza uvrsti;
razmiljajui o tome, zapitah se nije li sueno da se moja uloga upravo sada promijeni, te hou li se,
kako ree Palmer, nakon to sam dostigao vrhunac, sada poeti naglo sputati.
Gorko sam se osim toga kajao to sam s Antonijom onako otvoreno razgovarao o Georgie. Moja
prvobitna, instinktivna odluka koju je i Georgie odobravala, da s Antonijom valja izbjei svaki
intimni razgovor o njoj, inila se sada ispravnom. Taj intimni razgovor svima nam je nanio samo
tetu: meni, jer sam time u stanovitom smislu otupio svoju ljubav prema svojoj dragoj ljubavnici;
Georgie, koja je ne samo izdana ve i dovedena u opasnost da se nae u Antonijinoj vlasti; a nanio je
tetu i samoj Antoniji, jer ju je uznemirio, uzrujao i potaknuo na spletkarenje, to nipoto ne moe
dobro zavriti. Bio sam potpuno svjestan, a ispunjalo me to nastranim osjeajem mrana
zadovoljstva, koliko je Antonia daleko od toga da se oslobodi svoje emocionalne ovisnosti o meni.
Njoj smo bili, a to je maltene i bila objavila kao svoj program, potrebni obojica: i Palmer, a u
podreenoj ulozi i ja. Otkrie Georgieina postojanja bilo je za nju istodobno i velik udarac i izazov; i
premda nisam sumnjao kako je Antonia duboko uvjerena da je za ono to ini nadahnuta samo i
jedino prostodunom i srdanom dobronamjernou, bio sam siguran da je moj i Georgiein odnos
odluila vrsto zadrati u aci, organizirati ga i ovladati njime; ako pritom na odnos doivi
brodolom, zbog toga Antoniji ba ne bi prepuklo srce. Posvetila bi se tada, oh, s kakvim arom i
veseljem, zadatku da me utjei.
Kroz dug zlaani procjep to se otvorio u magli promatrao sam kako voda protjee ispod mosta
Waterloo. Nevidljivo sunce obasjavalo je velike bijele potporne stupove. Razmiljao sam o Honor
Klein. Cijeloga sam jutra zapravo razmiljao o njoj. Bio mi je potreban nemali napor da misli
skrenem na druge stvari ili ak druge osobe. To je trenutano bila magnetska os oko koje su se
vrtjele moje razularene misli, pa sam sa zbunjenou koju si zapravo nisam mogao priutiti uhvatio
sebe kako intenzivno mozgam o udnoj Palmerovoj sestri. Sada sam alio to sam joj poslao drugo
pismo, ali mi je bilo drago to joj nisam poslao ono prvo. U tom se drugom pismu, posve
prizemnom i jeftinom, posve bagatelizira dogaaj koji ipak nije bio nevaan. Tree je pismo u
mnogoemu bilo najprimjerenije; ali sada sam se kajao to nisam uloio jo malo vremena i truda te
napisao i etvrto, bez obzira na krajnji ishod.
Tree je pismo bilo nedvojbeno najiskrenije, s obzirom na to da sam zbog scene u podrumu
uistinu osjeao tek neznatno kajanje. alio sam jedino, kojeg li proturjeja, to nisam bio trijezan,
premda do takve scene, da sam bio trijezan, naravno ne bi ni bilo dolo. Same zgode sjeao sam se
sa stanovitim zadovoljstvom; bilo je to zadovoljstvo pomijeano s nekim mranijim i uznemirujuim
osjeajima. Neprekidno sam se s nevjericom vraao na pomisao da sam ju napokon dodirnuo;
dodirnuo" je preblag izraz, s obzirom na ono to se medu nama odigralo. A moda mi se upravo
zato iz ove perspektive to i ini nevjerojatnim; i premda sam se jasno sjeao njezina od bola i bijesa
iskrivljena lica, i premda sam u mislima vidio njezinu masnu, crnu kosu kako se povlai po praini i

uo njezino stenjanje dok sam joj zavrtao ruku na leda, nikako se nisam mogao sjetiti to sam pri
dodiru naih tijela osjetio. Kao da ju je apsolutna nedodirljivost, za koju sam ve otprije s nekom
vrstom odbojnosti osjeao da je posjeduje, pri ovom pokuaju oskvrnua zatitila svojim platem.
Bijae to kao da je uope nisam dodirnuo.
Opet sam se poeo loe osjeati. Proao sam ispod mosta Waterloo i kroz lelujavu maglu koja se
polako dizala ugledao dugako, vitkim stupovima ukraeno proelje Somerset Housea. Naas bi se
udaljilo, pa blago zanjihalo i, prelijevajui se u smeim i sivim bojama, podsjealo na kazalinu
kulisu. Pod njim je na rijeci istih a ipak beskrajno mekih i jednostavnih linija kao na kineskoj grafici
par labudova jedrio na pozadini vodenastosive svjetlosti, polako odmiui nizvodno noen strujom
u drutvu jedne promoene grane s nekoliko neidentificiranih listova. Udaljavali su se polagano se
okreui, dok napokon nisu nestali. Nastavio sam hodati i zaustavio se kraj kamene ograde,
zagledavi se na onu stranu gdje se u gusto zastrtoj daljini trebalo nalaziti masivno oblije Sv. Pavla.
Sada sam mogao razabrati samo skladita na drugoj obali rijeke, ija su proelja doticali difuzni ali
sve snaniji nagovjetaji suneva svjetla. Ovo naprezanje da pogledom prodrem kroz maglu postalo
mi je zamorno i bolno. Ne vidim, ne vidim, rekoh sebi: bijae to kao da je neko unutarnje sljepilo
ovdje dobilo veoma bolan izvanjski oblik. Vidio sam samo sjene i obrise stvari, nita nisam vidio
jasno.
Okrenuh se od vrtlone utosmede povrine rijeke i njezinih palaa sjena, kako bih potraio
sigurnost na vrstom ploniku; i vidjeh da stojim pred telefonskom govornicom. Pogledao sam
telefonsku govornicu, i dok sam je gledao, kao da ju je odjednom obasjala neka neobina svjetlost,
ista ona za koju govore da moe obasjati i najbeznaajniji predmet u oima onih to tvrde da su
dobili dokaz o postojanju Boga e contingentia mundi. Kao kod kojega od Kohlerovih majmuna, i moj
se pretrpani mozak trudio da otkrije neku vezu medu stvarima. Odjednom mi je veoma nejasno,
kao iz velike daljine ali nezadrivo, poela svitati istina o pravoj prirodi mojih tegoba. Radilo se o
neem novom, i, kako sam upravo u tom trenutku odjednom shvatio, neem stranom.
Moja bol moda je posljedica smrtne bolesti. Krenuo sam prema telefonskoj govornici. Ruke su
mi toliko drhtale da sam tek pri treem pokuaju uspio okrenuti broj Pelham Crescenta. Javila se
dvorkinja. Dr. Anderson i ga Lynch-Gibbon otili su na vikend, a dr. Klein se vratila u Cambridge.

Poglavlje 19.
Cambridge je na mjeseini bio svijetlomodar i smeecrn. Ovdje nije bilo magle i velika nebeska
kupola posuta blistavim zvijezdama visjela je nad gradom intenzivno i raskono blistajui. Bijae to
jedna od onih noi kad ovjek zna da postoje i druge galaksije. Moja izduena sjena klizila je preda
mnom na ploniku. Premda jo nije bilo jedanaest sati, mjesto se inilo naputenim i ja sam se kroza
nj kretao poput tajanstvenog i usamljenog harlekina sa slike: poput ubojice. Kad mi je doprlo do
svijesti da sam oajniki, neopozivo, smrtno zaljubljen u Honor Klein, kao da mi se odjednom sve
razjasnilo. Shvatio sam da je to, i upravo to, ono to me tako uporno i na posve nov nain poelo
muiti i opsjedati, kao i da je stvar neizbjena. Jer neizbjenom se Honor uistinu inila: golema,
pruala se preko mog puta poput samoga obzora ili rairenih krila Sotone; i premda to jo nisam
uspio tono identificirati, osjeao sam da iza mene stoji neka elina zakonitost prema kojoj se
moglo dogoditi samo i jedino ovo. Nikada jo nisam bio toliko siguran u put kojim sam krenuo, i
ve je to bilo dovoljno da me obuzme zanos.
Oajnika ljubav, kad je ovjek prepozna, nosi biljeg nedvojbenosti. Savreno sam bio svjestan
kako svoga stanja tako i onoga to mi je initi. Bilo je tu, meutim, kako sam shvatio im sam se
sigurno smjestio u vlaku na kolodvoru u Liverpool Streetu, ipak mnogo razloga za zabrinutost, ili
bolje reeno za strah, kao i za zbunjenost ili, tonije, za istu nevjericu. Sama injenica da mi ba nije
trebalo da se, kraj dvije ene koje ve imam na vratu, idem zaljubljivati u treu, razmjerno me malo
zabrinjavala. Sila koja me sada privlaila Honor Klein nametnula se snagom kataklizme; a kako
nisam vidio nikakve mogunosti za neodlunost, nisam imao osjeaj da nisam nevjeran, ih me
barem zbog toga nije muila grinja savjesti. Bio sam izabran, i to neumoljivo; nisam bio onaj koji
bira. Ah ba ta slika otkrila mi je svu suludost moga poloaja. Bio sam izabran, ali od koga, od ega?
Zacijelo ne od Honor, ije su posljednje rijei upuene meni, koje su mi odzvanjale u uima poput
pljuske, bile sve samo ne laskave. Nikada nisam bio toliko siguran u svoj put; no bio je to put koji,
inilo se, vodi jedino do ponienja i poraza.
Ipak, ak ni to me jo nije osobito zabrinjavalo. Pomisao da u, ma kako bio primljen, ponovo
vidjeti Honor, bila mi je u ovoj izbezumljenosti to me od enje i elje bijae obuzela posve
dovoljna. A moda sam napokon i ja bio rtva zablude u kojoj ive mnogi zaljubljeni - da predmet
ljubavi mora na neki nain uzvratiti ljubav, i da prava ljubav ne samo zasluuje ve i nalae odaziv.
Nisam se nadao niemu posebnom, a zacijelo ne neemu odreenom, ali budunost je bila dovoljno
otvorena, dovoljno nejasna da primi u ovom asu tako estoku navalu mojih nakana. Morao sam je
vidjeti i to je to.
Ono to je vie zaokupljalo moje misli dok se vlak pribliavao Cambridgeu, bilo je nagaanje o
prirodi i podrijetlu ove ljubavi. Kada sam, a da ni sam toga nisam bio svjestan, poeo ljubiti Honor
Klein? Je li se to dogodilo kad sam je u podrumu bacio na pod? Ili kad sam je vidio kako
samurajskom sabljom rasijeca ubruse? Ili moda prije, moda u onom udnom trenutku kad sam je
gledao kako se prekrivena prainom, u punoj ratnoj spremi, suprotstavlja zlatnim monicima koji su
bili moji tlaitelji? Ili moda ve u asu kad sam, kao pravo proroanstvo, pod naranastim svjetlima
Hyde Park Cornera ugledao krivudav av na njezinoj arapi? Teko je to bilo rei, jo tee s obzirom
na udnovatu prirodu ove ljubavi. Kad sam napokon shvatio koliko je ona zapravo udnovata,
zakljuih kako je upravo udesno to sam unato svemu tako duboko uvjeren da to jest ljubav. ini
se da sam put od nesklonosti do ljubavi preao bez ikakvih prijelaznih stadija. Ni u jednom mi
trenutku nije palo na pamet da ponovo procijenim njezin znaaj, uoim nove kvalitete ili moda
manje strogo prosudim ve poznate; iz ega bi se, dakle, moglo zakljuiti da je sada ljubim zbog
istih onih stvari zbog kojih sam prije prema njoj osjeao nesklonost, ako je to uope bila nesklonost.
Nita me meutim nije moglo natjerati da posumnjam u to da je sada ljubim. Iako je to zapravo bila
udovina ljubav kakvu jo nikada nisam doivio, ljubav iz onih dubina due u kojima obitavaju
udovita. Ljubav liena njenosti i radosti; ljubav, praktiki, liena osobnosti.
Bijae takoer neobino koliko je malo ova strast, kojoj je ini se trebalo biti podreeno cijelo

moje bie, na bilo koji uobiajen ih razumljiv nain imala veze s tjelesnim. Ali neka je veza ipak
morala postojati - to mi je moja krv neprekidno ponavljala - iako veoma mrana. I dalje sam elio
vjerovati da je nikada nisam dodirnuo. Bio sam je sruio na tlo, ali nikada je nisam drao za ruku;
nesvjestica me hvatala ve na samu pomisao da je drim za ruku. Koliko se ovo razlikovalo od moje
negdanje ljubavi prema Antoniji, tako tople i blistave, pune zlaana ljudskog dostojanstva; i od
moje ljubavi prema Georgie, tako njene, ulne i vedre. A ipak, kako su se blijede inile te dvije
ljubavi u usporedbi s ovom. Sila koja me sada drala u svojoj vlasti nije nalikovala ni na to meni
poznato: pred oima mi se pojavila Ljubav u onom stranom obliju u kojem je prikazuje Dante. EI
m'ha percosso in terra e stammi sopra23.
Tek poslije mi se inilo daje nevjerojatno, ak divno, to u tim prvim trenucima nisam ni naas
pomislio da bi moj poloaj mogao u bilo kojem smislu biti laan ili nestvaran. Kamo god da je
vodio, u dovoljnoj je mjeri bio onakav kakav se inio, i ticao se iskljuivo mene: niti sam ga se elio,
niti sam ga se mogao odrei, niti sam ga mogao objasniti. Ako je bio groteskan, bila je to moja
vlastita grotesknost, na koju sam, bez potrebe da ita objanjavam, polagao iskljuivo pravo. Nisam
imao pojma to u uiniti kad ugledam Honor. inilo se posve moguim da u joj se bez rijei baciti
pred noge. To uope nije bilo vano. inio sam ono to moram i moji su postupci, ma koliko aavi,
bili samo moji.
U punoj opremi dvorskog luaka doklizao sam na veliku ahovsku plou King's Paradea. Iznad
vitkih ulinih svjetiljki visok nazubljen obris King's Chapela dizao se prema mjesecu, a tornjii su
mu se plavili na dalekoj zvjezdanoj pozadini. Sjena Senate Housea pruala se mrana preko
travnjaka sve dok je ne bi rasprilo svjetlo ulinih svjetiljki. Veliajnost ovih dobro mi poznatih
zdanja kao da je davala svean ton mojem obredu - kao da su stari patrijarsi doli svojom
nazonou uveliati kakvo vjenanje. Sada sam ve poeo osjeati muninu i praktiki se guiti od
uzbuenja i jo neega za to sam pretpostavljao da je udnja. Skrenuo sam u ulicu u kojoj stanuje
Honor Klein.
Provjerio sam kune brojeve i ubrzo ugledao kuu koja je trebala biti njezina. Bio je osvijetljen
samo jedan prozor na katu. Od pogleda na taj osvijetljeni prozor srce mi zapoe tako luaki tui da
sam morao usporiti, a onda i stati, pridran' se za stup uline svjetiljke i pokuati se smiriti i doi do
daha. Pomislio sam kako bi moda bilo bolje da malo priekam, ne kako bih se smirio, jer to je bilo
nemogue, nego da barem malo povratim dah kako bih bio siguran da se neu onesvijestiti. Stajao
sam tako desetak minuta i duboko disao. Potom odluih da vie ne smijem oklijevati, jer bi Honor
moglo pasti na pamet da ode spavati. Znao sam da je gotovo nemogue da je u ovo doba u postelji i
zamiljao da je ono na katu njezina radna soba. U mislima sam je vidio kako okruena knjigama
sjedi za radnim stolom. Zatim sam sebe zamislio kraj nje. Stigao sam do ulaznih vrata i naslonio se
na zid.
Tu se nalazilo samo jedno zvonce. Sve do ovoga trenutka nisam ni pomislio na to da bi mogla
imati stanare. U svakom sluaju, tu je bilo samo jedno zvonce i ja pozvonih. Iznutra se nije ulo nita
pa sam ponovo pozvonio. Jo uvijek nita. Odmaknuo sam se koji korak i pogledao gore prema
osvijetljenom, zastrtom prozoru. Vratio sam se do vrata i lagano ih gurnuo, no bijahu zakljuana.
Provirio sam kroz otvor za pisma. U predvorju je bio mrak i nisu se uli nikakvi koraci. Spustio sam
poklopac otvora za pisma i ponovo pozvonio. Zakljuio sam da je zvonce pokvareno i pitao se to
da uinim. Mogao sam ili zvati, ili lupati na vrata, ili bacati kamenie u prozor. Stajao sam neko
vrijeme razmiljajui o tih nekoliko mogunosti, ali sve mi se inilo nepremostivo tekim. Nisam bio
siguran mogu li kontrolirati glas toliko da pogodim pravi registar, a druge su mi dvije metode bile
nekako grube. Nipoto nisam eznuo za tim da joj se glava pojavi na prozoru, kao ni za zbunjenim
susretom na ulinim vratima. Ono to sam stvarno elio bilo je da se potiho uuljam u neku
23

El m'ha percosso in terra e stammi sopra - tal. Na zemlju bacila me i sad me gazi", Dante Alighieri, Boanstvena
komedija)
(op. prev.)

prostoriju i odmah se naem pred Honor.

Tada mi sine da bih upravo neto slino mogao izvesti. Bio sam zamijetio vrataca koja bez
sumnje vode u vrt. Pokuao sam ih otvoriti; nisu bila zakljuana. Proao sam uskim puteljkom
poploenim u mahovinu obraslim opekama to vodi izmeu dviju kua i naao se u neveliku vrtu.
Malo se odmaknuh od zgrade. Iznad crna obrisa iskrivljenog stabla sjajni mi je mjesec otkrio zaelje
kue, koje je bilo u mraku. Staklena vrata sobe u prizemlju otvarala su se na vrt. Vratio sam se na
prstima preko travnjaka i stavio dlan na okno. Ovdje sam opet morao zastati kako bih svladao
napad iste panike. Moje disanje, kao i otkucaji mog srca, zacijelo su se uli po cijeloj kui poput
soptanja lokomotive. Pokuao sam otvoriti Vrata; ugurao sam prst u otvor izmeu krila i snano
gurnuo. Popustila su; nisam siguran jesu li bila otkljuana ili se pod snanim pritiskom slabana
brava slomila. irom sam ih otvorio, gurnuvi ih s obje ruke.
Preda mnom je zjapila prazna soba, slabo osvijetljena ostacima vatre u kaminu. Sada sam ve
jedva znao to inim. Kretao sam se kao u snu. Oko mene su se predmeti rasplinjavali. Preao sam
preko sobe i otvorio neka vrata iju sam bijelu povrinu vidio kako svjetluca u mraku. Naao sam se
u predvorju. Slabo svjetlo svjetiljke to je dopiralo kroz otvorena vrata jedne od ulinih soba
okrenutih prema ulici osvijetlilo mi je put do stubita. Krenuh uza stube, drei se vrsto rukohvata
i stavljajui oprezno nogu pred nogu. Naavi se napokon na odmoritu, ugledah svjetlo ispod vrata
Honorine sobe. Samo sam na trenutak oklijevao.
Priao sam vratima i pokucao. Nakon beskrajne, napete tiine kucanje je zazvualo poput
groma. Pustio sam da utihne a potom, kako nije bilo odgovora, otvorio vrata. Svjetlo me na trenutak
posve zaslijepilo.
Pred sobom sam ugledao veliki kau na razvlaenje. Soba je bila jarko osvijetljena. U postelji,
gledajui ravno u mene, sjedila je Honor. Sjedila je postrance s plahtom preko nogu. Od struka
nagore bila je tako tamnoputa i tako naga kao drvena figura na pramcu broda. Obuhvatio sam
pogledom njezine ibate grudi, crnu raupanu kosu i ukoeno, bezizraajno lice kao izrezbareno u
drvu. Nije bila sama. Kraj postelje neki je posve nag mukarac urno navlaio kuni ogrta. Odmah
je bilo jasno da sam uletio u ljubavnu scenu. Mukarac je bio Palmer.
Zatvorio sam vrata i vratio se u prizemlje.

Poglavlje 20.
Naavi prekida posve instinktivno, upalio sam svjetlo u predvorju i vratio se u sobu kroz koju
bijah uao. I ovdje sam okrenuo prekida; na nekoliko mjesta u sobi upalile su se svjetiljke. Bacio
sam povran pogled po bijeloj sobi sa zidovima punim knjiga i naslonjaima presvuenim
satenskim navlakama s cvjetnim uzorkom. Proao sam kroz sobu i zatvorio ostakljena vrata koja su
ostala odkrinuta. ini se da sam ipak slomio bravu. Navukao sam zavjese koje su takoer bile od
satena s cvjetnim uzorkom. Okrenuo sam se prema kaminu. Tu je na niskom stoliu stajao pladanj s
dvije ae i bocom viskija, te posuda s vodom. Natoio sam si malo viskija, prolivi vei dio po
stolu. Popio sam ga. Ponovo sam napunio au, proakao malo vatru i stao ekati.
Jo od onog trenutka na Waterloo Bridgeu, kad sam postao svjestan svog stanja, osjeao sam se
kao netko tko tri prema zavjesi. Sada, kad sam tako nenadano i s tako krajnje neoekivanim
ishodom napokon proao kroz nju, osjeao sam omamljenost i estoku bol, ali i neku neobinu
smirenost. U ovu sam kuu uao poput lopova. Sada sam u njoj stajao kao general pobjednike
vojske. Oni e doi, oni e morati stati pred mene.
Osjeao sam u sebi tu nepokolebljivost, taj vrsto raskoraen stav, ali i unato tomu moja je
totalna smetenost graniila gotovo s agonijom. Tako sam divljaki elio, tako se glupo nadao da u
Honor zatei samu. Ve jednostavna injenica da Honor nije bila sama prouzroila mi je duboku
bol, koja ak i nije bila povezana s uasnom spoznajom o identitetu njezina partnera. Od te me je
spoznaje proao estok drhtaj zaprepatenja nerazluivog od groze; a osjeao sam i upravo fiziku
bol od oka zbog onoga to sam ja njima uinio. Kako li sam samo naivno zamiljao da je Honor
slobodna; bio sam tovie uvjeren, to mi je sada postalo jasno, da je jo djevica i kako u ja biti njezin
prvi osvaja, onaj koji e je probuditi. Uhvaen u mreu takvih i slinih gluposti, ni u snu nisam
pomiljao da bi joj vlastiti brat mogao biti ljubavnik.
U sobu je uao Palmer. Neujno je za sobom zatvorio vrata i naslonio se na njih. Imao je na sebi
crni svileni kuni ogrta, a ispod njega, oito, nita. Naslonio se na vrata i zagledao u mene vrstim,
otvorenim pogledom. Zamiljeno sam mu uzvratio pogled, potom sam pogledao vatru, a onda opet
njega. Silno sam se trudio da ne zadrem. Ostadosmo tako u tiini cijelu minutu. Natoio sam
potom viski i u drugu au i kimnuo Palmeru da se poslui.
Priao je, uzeo au i zagledao se u nju. Kao da se smireno i oprezno odluivao to e rei. Bio
sam odluio pustiti njega da pone. Njegove su me prve rijei iznenadile: - Kako si znao da sam
ovdje?
Oklijevao sam s odgovorom, a mozak mi je odjednom poeo ubrzano raditi. Njegovo pitanje
otkrilo je dvije stvari koje su nedvojbeno bile u meusobnoj vezi: da Honor Klein nije bratu nita
rekla o epizodi u podrumu i da je Palmer uvjeren kako sam u Cambridge doao u potrazi za njim.
Da je znao za dogaaj u podrumu, mogao je barem pretpostaviti da sam doao zbog Honor. Jer,
premda je moja strast prema Honor bila nepojmljiva, i s obzirom na moje nasilno ponaanje zapravo
neprirodna, svaki bi psihoanalitiar odmah pogodio o emu se radi. No, ini se da Palmeru nita
slino nije palo na um, i oito je bio uvjeren da sam ga uhodio te da sam doao s namjerom da ga
raskrinkam. Prvo me je preplavila neizmjerna zahvalnost prema Honor. injenicu da nita nije rekla
bratu nisam mogao a da ne protumaim kao veoma znaajnu i za me povoljnu. A onda me obuzela
nejasna slutnja da sam stekao stanovitu prednost koju ne smijem izgubiti.
- Moramo li se u to uputati? - upitao sam ga, nadajui se da nee inzistirati.
- Ionako nije vano - odvrati Palmer. - Otkrio si ono zbog ega si doao i to je najvanije. Zna li
Antonia?
- Ne zna - rekoh nakon kraeg razmiljanja.
- Namjerava li joj rei?

- Ne znam, Palmere, uistinu ne znam - odvratih. Sada sam ve bio potpuno smiren.
Palmer se okrenuo da me pogleda. Glas mu je bio duboko ozbiljan, a lice mu poprimilo neki
ogoljeli izraz kakav u njega nisam poznavao. Odloio je au s viskijem na policu iznad kamina i
priao mi. Stavio mi je obje ruke na ramena i na trenutak ih blago stisnuo a potom opet spustio
ruke. Bilo je to preklinjanje. - Martine, ovo je smrtno ozbiljno - rekao je. - Ima tu nekoliko pitanja
koja moramo raistiti.
Prisjeajui se kasnije ovog prizora morao sam se diviti Palmeru, jer je od samog poetka
shvatio da se dogodilo neto katastrofalno i neopozivo. Nije uope pokuao - a i bilo bi to uistinu
teko - objasniti prizor na katu kojemu sam bio svjedokom. Jednako kao to nije pokuao umanjiti
njegovo znaenje niti ga prekriti zbunjujuim velom mistifikacije. Suoio se sa mnom otvoreno kao
to se suoava s pobjednikom ili sa sucem; i kako je na razgovor odmicao, mene je sve vie
obuzimala neka bolesna opijenost pomijeana s dubokim saaljenjem, jer mi se inilo kako tezulja
moi prvi put pretee u moju korist. Sada smo se nalazili na posve drugim pozicijama.
Osjetivi neku iznenadnu naklonosti prema Palmeru rekoh: -Ja ti se uistinu moram ispriati.
- Nemoj - prekine me Palmer. - Postupio si lukavo, odluno i nedvojbeno ispravno. Nisam znao
da si za to sposoban. No ostavimo se sada gluposti. Jednostavno, ovo to se dogodilo moglo bi se
pokazati fatalnim. A ja elim da se barem nas dvojica razumijemo.
- Molim te - rekoh - da me barem u neemu krivo ne shvati. Ja ne osuujem incest. Ne smatram
da si poinio grijeh spavajui s vlastitom sestrom, barem ne grijeh koji proizlazi iz injenice da ti je
ona sestra.
Frivolan si kao i obino - ree Palmer. - Ti to ne osuuje. Ti se nad tim uasava. Ti se i sada
treses od uasa. Ali tvoji osjeaji nisu vani. Antonia je osoba na koju moramo misliti.
- I Honor - dometnuh. Pred oima mi se opet pojavila slika njezinih golih grudi; odjednom s
uasnim bolom postadoh svjestan njezine nazonosti u kui, njezine blizine kao i vjerojatnosti da u
joj, ako joj ve prije nisam bio nepodnoljiv, zbog ovoga zacijelo postati odvratan. Opazih da se
uistinu sav tresem i s mukom se prisilih da budem miran.
- Honor prepusti meni - ree Palmer. - S Honor e u svakom sluaju biti sve u redu. Ona je sjajna
osoba. U pitanju je Antonijina srea. Ne kaem ba njezino mentalno zdravlje; ali jedno ovakvo
otkrie moglo bi je uiniti invalidom za cijeli ivot.
- Ti oito predlae - rekoh - da Antoniji nita ne kaem. - Jasno da to predlaem. Nije to, zna i
sam, otkrie neke obine nevjere. Ovdje imamo posla s neim to ovjeka moe potresti do temelja.
Antonia stoji na pragu novoga ivota i nove sree. Ili e prijei taj prag ili e doivjeti brodolom od
kojega se moda, s obzirom na svoju narav, nee oporaviti godinama. Samo o tebi ovisi to e se od
toga dogoditi.
- A to je s tobom? - upitah - Jesi li i ti na pragu novoga ivota i nove sree, s njom? - Zagledao
sam se u njega pozorno. Pokuavao sam u njemu vidjeti ovjeka koji se oajniki nastoji osloboditi
opsesije koja ga obvezuje. Na njemu se to nije moglo vidjeti. Sauvao je otvoreno i odluno dranje
koje upravo zbog te otvorenosti nije nita odavalo.
- Ja elim Antoniju - nastavi Palmer. - I elim jedino Antoniju. I dopusti da ti kaem s najveom
i najiskrenijom ozbiljnou da se ovo to si noas vidio vie nee ponoviti. Nee se ponoviti. Vjeruje
li mi to, Martine?
- Ali to nije bilo prvi put? - upitah.
- To se tebe ne tie.
- Moglo bi se ticati Antonije.
- Ako si ovamo doao da me mui i ucjenjuje bolje da smjesta ode. No ako eli razumjeti to
ini prije negoli to uini onda ostani. - Oajniki se trudio da me zadri uza se.
- Oprosti, zna i sam kako mi nije namjera da te muim. Zbunjen sam i potresen i uistinu ne
znam to u uiniti.

- Ako ti umilja - nastavi Palmer, sada neto otrijim tonom - da e, ako razori Antonijin
duevni mir, iz toga izvui neke koristi za sebe, ako umilja da e opet sretno ivjeti s njom
nakon...
- Oh, zavei! - povikah. - Dovoljno je ve to to mi je brak uniten. Nemoj me jo optuivati i za
sebinost, ako oklijevam zatititi preljubnika koji se naao u kripcu.
- Ti si preljubnik - ree Palmer. - Prestani misliti samo na sebe i poni misliti na Antoniju. Ja te,
Martine, molim da dobro razmisli. Nemoj se vrijeati na ove rijei. Nas se dvojica odve dobro
poznajemo a da bismo se tako nadmudrivali. Kao to sam rekao, ovo se nee ponoviti.
U ovom moda jedinstvenom trenutku htio sam jo togod otkriti. Traio sam prave rijei. Mislim da imam pravo doznati i neto vie o tome - rekoh napokon. - Pretpostavljam da je tvoja
veza sa sestrom trajnog karaktera. Mnogo toga upuuje na to. Trebam li shvatiti da se sada veza
prekida uz obostrani pristanak?
Palmer se utke zapiljio u mene, teko diui. Potom se okrenuo i naas preao rukom preko
ela. Ova mi se kretnja, kao znak slabosti, uinila beskrajno dirljivom. Bespomono je rairio ruke. Tu ja nemam to rei. Ima stvari koje ne pripadaju samo nama. Objasnio sam ti to je ovdje vano.
Ako Antonia ne dozna za ovo, moe biti siguran da je nikada, ni milju ni djelom, neu prevariti.
Ono to si noas vidio bio je kraj. Tvoj ga je dolazak zapravo potvrdio. Ali bio je to kraj bez obzira
na sve.
- Da se ja nisam pojavio, moglo se to moda i nastaviti?
- Nije, rekao sam ti da nije - nestrpljivo e Palmer. - Martine, molim te, budi ljubazan i shvati
kad ti se jasno kae.
Ne znam koliko ti mogu vjerovati - rekoh. - Ne kaem to s namjerom da te muim; naprosto
kaem kako stvari stoje. I ne znam to u uiniti. Mogu ti ve sada rei kako postoji veoma mala
vjerojatnost da kaem Antoniji. Ali u ovom trenutku ne mogu obeati da joj neu rei.
- Bilo bi mudro i velikoduno od tebe da joj ne kae - ree Palmer. Bio se posve pribrao i sada je
stajao preda mnom dostojanstveno zabacivi kratko oianu glavu, dok mu se kuni ogrta
rastvorio otkrivajui bijela, sijedim dlakama osjenana prsa. Doimao se upravo dirljivo starim,
poput ostarjela ratnika.
- Moj dolazak - rekoh - svakako je dokrajio nae prijateljstvo. - Rekao sam to kako bih ga
izazvao, jer sam i sam tako snano eznuo za utjehom.
Palmer je to primio ne trepnuvi, i jo uvijek mu se divim kad se toga sjetim. Mirno je
odgovorio: - To emo tek vidjeti, Martine. Ovo je bio straan ok za nas obojicu, jo nismo ni svjesni
koliko straan. Poet emo to shvaati tek sutra ujutro. Tek e otkriti da to tebi nije manje straan
ok zato to si vidio ono to si oekivao da e vidjeti. Ima situacija kojima mata nije dorasla.
Nakon ovakva doivljaja, ako treba preivjeti, prijateljstvo se mora iz temelja promijeniti i
reorganizirati. Valja vidjeti moe li se nae prijateljstvo toliko promijeniti. Ja se iskreno nadam da
moe - i ja u sa svoje strane uiniti sve da se to dogodi.
- Pod uvjetom da ne kaem Antoniji? - upitah. Pogledao me ozbiljno: - Ako kae Antoniji svi
smo propali.
U tiini koja je uslijedila, popih viski i poeh se pripremati za odlazak. S udnom, spontanom
formalnou naklonih se Palmeru. Uzvratio mi je malim naklonom glave; i dok sam izlazio vidjeh
ga kako pognute glave i dalje stoji zagledan u vatru. Golim nonim prstima milovao je eljeznu
reetku pred kaminom. No dok sam zatvarao ulazna vrata, zauh ga kako izlazi iz sobe i urnim se
koracima penje uza stube.
Na ulici sam na trenutak zastao kako bih pogledao gore u osvijetljene prozore, pitajui se
kakvim je stranim i nezamislivim razgovorom zaokupljeno ono dvoje.

Poglavlje 21.
Slijedio sam svoju sestru uza stube. Vani na ulici magla je bila zlatnouta i puna sumpornih
estica. Teko se disalo. urio sam za njezinom prilikom koja je ve nakon nekoliko koraka postajala
nevidljiva. Bilo je uasno hladno i svaki na korak pratilo je tiho kripanje tankog sloja leda to se
bio uhvatio na kamenim ploama nogostupa. Kad sam je sustigao, uzeh njezinu ruku na kojoj nije
bilo rukavice i pritisnuh je uza se ne bih li je malo ugrijao, ah bila je i dalje hladna i beivotna.
Hodala je malo bre od mene, a kad bih se pourio i ona bi ubrzala korak. Bila mi je okrenuta
leima, no mogao sam vidjeti kapljice vlage na kratkoj crnoj kosi nalik na mokru kapu posutu
sitnim draguljima. ini se da je ovdje nogostup bio pokriven debljim slojem leda te vie nismo
propadali kroz krhki kristalast sloj. Led je tu bio vri. Odjednom smo posve polagano i bez ikakva
napora poeli klizati. Sada kad smo se isprva polako a potom sve bre kretali prostranom ledenom
povrinom to se utila na zlokobnom zimskom svjetlu a granice joj se gubile u daljini, njezina je
ruka bila neto toplija. Dok smo tako bez napora napredovali, okrenuo sam je malo prema sebi. Bila
je otresla vodu s kose koja je sada bila nalik na krznenu ubaru, pa je u svojim visokim crnim
izmicama podsjeala na kozaka. Lice joj je, meutim, bilo tuno. Privukao sam je blie k sebi i mi
zaplesasmo valcer po beskrajnom ledu. Pokuavao sam je u plesu zagrliti, ali me u tome spreavala
sablja koja je kruto visjela izmeu nas i iji mi se balak bolno zarivao u slabine. Spustio sam ruku
na balak i odmah osjetio njezinu koja me pokuavala zaustaviti. Dok smo se polako vrtjeli u krug,
ja sam postupno poveavao pritisak i napokon uspio svladati njezin otpor. Sablja je u hipu izletjela
iz toka, a mi smo se, i dalje okrenuti jedno drugom, razdvojili. Preko njezina ramena spazih jednu
siunu priliku kako se pojavljuje na obzorju. Istom brzinom kojom se ta prilika pribliavala, moja
se sestra poela udaljavati, dok se u jednom asu, izjednaene u veliini, ukoene i zaokruene
poput dvostruke slike, nisu nale na pola puta. I dok je ona nestajala u daljini, on mi se kliui sve
bre pribliavao s onim svojim irokim idovskim licem koje je poput golema jajeta raslo iz svilenih
nabora njegove halje. Zamahnuo sam sabljom pred njim, no dok sam je podizao otrica se otkinula i
u velikom luku odletjela visoko gore u tamu zimske noi to se bila zgusnula nad nama. Stiui sa
strahom i krivnjom ono to mi je ostalo u ruci, prepoznah svog oca.
Probudio sam se drui. Bio je mrak. Pokrivai su bili skliznuli na pod, a poljski je krevet bio
vlaan, tvrd i hladan. U elucu sam osjeao otru bol, zacijelo rezultat velike koliine alkohola
popijene prole noi. Je li to uope bilo prole noi? Ustao sam, pronaao kuni ogrta i upalio
svjetlo.
Gola arulja osvijetlila je prizor sumorna nereda: neravan poljski krevet s pokrivaima to se
vuku po podu, goli parket, moj koveg iz kojega se prosipaju runici, donje rublje, snopovi pisama i
elektrini brijai aparat. Sako i hlae leali su na hrpi, ondje gdje sam se onako pijan iz njih izvukao.
Poluprazna boca viskija stajala je u kutu. Posvuda opuci. aa koju sam upravo sruio nogom
otkotrljala se po podu i zaustavila uz nogu kreveta. Muklo je zazveala. Toliko razglaeno centralno
grijanje na ulje nije, ini se, imalo osobitog utjecaja na temperaturu u sobi. Ukljuio sam elektrinu
grijalicu na zidu koja se neveselo i blijedo zaarila pod bljetavim svjetlom. Zloduh astme, sino
pobijeen alkoholom i totalnom iscrpljenou, opet je bio tu; osjeao sam kako mi poput irokog
obrua sve vie stee grudni ko. Plua su mi isputala isprekidane jecaje i grgljanje. Pokuao sam
oprezno udahnuti. Zavezao sam pojas kunog ogrtaa i otvorio prozor, da bih ga ve nakon prvog
udisaja hladnog i zaguljivog zraka opet brzo zatvorio. Pogledao sam kroz okno.
Duboko dolje poda mnom, u neemu nalik na mrak, drijemao je Lowndes Square u mutnom
svjetlu svojih ulinih svjetiljaka iz kojega su se crne grane stabala pruale gotovo do mojih prozora.
Nisam mogao razabrati je li to difuzno svjetlo u kojemu sam jedva nazirao obrise u dubini sumrak,
ili naprosto svjetlo ulinih svjetiljaka razastrto preko noi. Nebo je bilo tamno i neprozirno. Nisam

imao pojma koliko je sati. Ura mi je bila stala, a telefon jo nije bio prikljuen. Koliko sam mogao
vidjeti, na trgu nije bilo nikoga. Moda sam odspavao tek sat ili dva. Jasno mi je bilo jedino da sada
vie neu moi zaspati. Okrenuo sam se natrag prema sobi.
Palmer je, naravno, bio u pravu. Posljedice oka osjetio sam tek sutradan. Vratio sam se u
London posve omamljen^ otiao ravno u stan na Lowndes Squareu i spavao dokasna. To je, ako
pretpostavimo da je sada prola pono, bilo juer ujutro. Kad sam se napokon probudio, bio sam
obuzet takvim uasom i oajanjem kakve nikada do tada nisam osjetio. I prije sam znao zapasti u
oaj, ali sam, koliko pamtim, uvijek prilino dobro znao i koji su mu uzroci i kakve je prirode. Ovo
sada bilo je neto posve zbrkano i iracionalno, i upravo me to tapkanje u mraku najvie plailo.
Bojao sam se ostati s tim nasamo, ali nisam imao nikoga komu bih se mogao utei. Nisam ak
mogao ocijeniti ni koliko je uasavanje od incesta utjecalo na moje sadanje stanje. Ja nikada nisam
svjesno osjetio gnuanje prema spolnom odnosu izmeu brata i sestre. Ipak, moda je upravo
pomisao na to, slijedom neke meni nepoznate zakonitosti, djelovala na moju duu ispunivi je ovim
gotovo opipljivim osjeajem neega mranog. Ali bilo je udno i to to je sada ta ista uasnutost
postala nerazdvojna od udnje koju sam osjeao prema Honor, te se inilo kao da je predmet moje
elje zapravo moja sestra.
Za mog razgovora s Palmerom Honorinu sam blizinu osjeao kao neto raspreno, neki drhtaj u
zraku koji zapravo nije zvuk, ali bi, da ga je bilo mogue uti, mogao biti krik. Sada, nakon svega,
moja usredotoena pomisao na nju bijae nalik zaobljenoj boli uz iji rub otrgnuti djelii moga bia
prianjaju poput krpica mesa.
Teko mi je bilo dati ime tom stanju toliko razliitom od mojih dotadanjih ljubavnih iskustava.
inilo se kako ono s prijanjima nema ba nieg zajednikoga. Ali nisam se mogao domisliti kako
bih, ako ne ljubavlju, nazvao ovo to me tako potpuno dotuklo.
Uasno sam patio sjeajui se rastueg intenziteta svog nauma i njegova zastraujueg vrhunca.
Muio me i dalje ostatak neke vrste sna o udesnom i velianstvenom susretu s Honor u kojemu se
sablasni plamsaj bitke koji je osvjetljavao nae dotadanje susrete trebao pretvoriti u plamen divlje
strasti ili, bolje, biti napokon tako shvaen. Sanjao sam kako je slobodna, sama i kako jo
neprobudena eka na mene, onako suzdrana, povuena, posveena. O pravom stanju stvari, koje je
s tim imalo tako malo veze, bilo je gotovo nemogue razmiljati. Ni u jednom trenutku nisam
pretpostavio da bi mogla imati ljubavnika; a od pomisli da je u toj ulozi prihvatila vlastitog brata
moja je zaprepatena i zgroena mata gubila do pod nogama. Nijednoj eni koja je takvo to
doivjela ne bi to mogla biti tek prolazna strast, a kod ovakve ene takva je mrana ljubav mogla
biti iskljuivo velianstvenih razmjera. Iz ove sam perspektive mogao prepoznati neke znakove koji
su upuivali na tu njezinu veliinu i u svjetlu tog saznanja protumaiti Honorino zbunjujue
ponaanje.
Sebe sam u svakom pogledu smatrao izgubljenim: bio sam preko glave potonuo u ljubav za
koju se inilo da ima primjesu ludila i da je posve beznadna. Nisam poklanjao odve panje
Palmerovu uvjeravanju kako se ono to sam vidio vie nee ponoviti. inilo mi se da je Honor,
koristei se samo snagom volje, mogla od Palmera dobiti sve to zaeli. Nisam, naravno, ni sada, ni
ikada, namjeravao o tome razgovarati s Antonijom. inilo mi se da Antonia s tim nema nikakve
veze, kao da je potpuna neznanka. Osim toga, ona se zajedno tako monstruozno saznanje doimala
odve krhkom, odve slabom. S Antonijom nisam mogao razgovarati o tome kako sam se zaljubio,
pa prema tome ni o onome to je bilo nerazdvojno vezano uz taj in zaljubljivanja. O ovome nitko
nikada nee nita doznati. Ali nisam mogao zamisliti da bi se Palmer, ak i ako se oeni Antonijom,
mogao ikada osloboditi iz pandi te vjetice tamnih grudiju, ija mi je slika s onom neravno
oianom, raupanom crnom kosom, i strogim i aneoskim licem nad nagim tijelom, lebdjela
neprekidno pred oima; a istodobno sam osjeao da sam zauvijek proklet, poput onih to su spavali
s prostitutkama iz hrama i koji, nakon to ih je posjetila boica, ne mogu vie nikada dotaknuti
enu.
Dan sam proveo u nekoj vrsti limba. Zbog bolova i trganja u svim udovima niti sam mogao jesti

niti se odmoriti. Proetao sam po Hyde Parku, vratio se u stan te, od straha pred samoom, odmah
opet iziao. Obavijen maglom, park je bio pust poput mjeseeva krajolika, osim to se tu i tamo ipak
nazirala pokoja ljudska prilika. U jednom sam trenutku pomislio na Georgie, no njezin lik, koji kao
da je ve pripadao dalekoj prolosti, tako me tuno gledao te nisam mogao podnijeti da o njoj
razmiljam. Niti sam od Georgie mogao traiti da me utjei zato to volim drugu, niti me ta stara
ljubav, koja mi se sada inila jadnom i upravo dirljivo smijenom, mogla izlijeiti od nove.
Poprilino sam popio i oko devet legao u postelju, oajniki udei za zaboravom.
Sada sam se pitao ne bi li ipak bilo bolje da pokuam zaspati. Nisam znao to bih sa sobom
poeo u budnom stanju. Povukao sam pokrivae natrag na poljski krevet i legao preko njih ne
ugasivi svjetlo; no odmah me sve opet poelo boljeti te shvatih da je svaki moj pokuaj da
otpoinem uzaludan. Ustadoh stoga te, izbacujui ostatak svari iz kovega, poeh traiti tablete
protiv astme. Naao sam ih i pokupio s poda au za koju se pokazalo da je napuknuta. Odvukao
sam se u kuhinju i uhvatio pranja plastinog vra to ga je ostavio prethodni stanar.
Iznenada je stanom odjeknuo udan zvuk. Dopirao je iz blizine, ali mu nisam mogao otkriti
izvor. inilo se kao da dolazi sa svih strana istodobno. Trgnuo sam se, srce mi je estoko udaralo;
stajao sam ukoeno oslukujui tiinu i pitajui se to li sam to uo. Zvuk se ponovio. Nakon krae
panike shvatih da je to zvonce na vratima. Popravio sam kuni ogrta i uputio se u mrani hodnik,
ostavivi vrata sobe otvorena da vidim kamo idem. Petljao sam oko brave na maznim vratima, jer
su mi se od uzbuenja tresle ruke, i jedva ih uspio otvoriti. Stubite je bilo osvijetljeno. Pred vratima
je stajala Antonia.
Buljio sam u nju s izrazom blesava iznenaenja, a srce mi je ubrzano lupalo kao da sam znao da
donosi loe vijesti. Bila je leima okrenuta svjetlu, ali inilo se da njezino zasjenjeno lice ima isti
mahniti izraz kao i moje. Krenuh utke prema osvijetljenoj dnevnoj sobi, a Antonia me slijedila
zatvarajui jedna pa druga vrata za sobom.
Doao sam do prozora a potom se okrenuo da je pogledam. Izgledala je grozno. Na glavi je
imala al, ispod kojega su joj pramenovi sjedinama protkane zlaane kose padali preko ovratnika
kaputa od tvida. inilo se da nije naminkana i bila je strano blijeda. Uglovi velikih usta bili su joj
sputeni, to se ponekad dogaalo prije no to e zaplakati.
- Koliko je sati? - upitah.
- Deset.
- Deset naveer ili ujutro?
- Ujutro - odgovori Antonia zaueno me pogledavi.
- Ali zato je tako mrano? - Vani je magla.
- Oito sam spavao dvanaest sati - zakljuili. - Antonia, reci, to se dogaa?
- Martine - upita ona - je li se to neobino dogodilo dok sam izbivala?
Zastao mi je dah. - Neobino? - rekoh. - Ne, barem koliko je meni poznato. A gdje si ti,
uostalom, bila? - Nisam se to do tada uope bio zapitao. Nisam imao kada o njoj razmiljati.
- Bila sam posjetiti majku - odvrati Antonia. - Nije joj dobro. Sigurna sam da sam ti to
spomenula. Htjela sam da i Anderson ide sa mnom, ali on je morao ii u Cambridge po svoje stvari.
- Zato pita je li se to neobino dogodilo?
- Pa, neto se moralo dogoditi - ree Antonia - ili ja poinjem gubiti razum.
- Nisi jedina - dometnuh. - Ali i dalje ne razumijem. - Jesi li preko vikenda vidio Andersona?
- Nisam.
- Dakle, s njim se neto dogodilo. - to?
- Ne znam - ree Antonia. - To je kao u onim priama o ljudima u koje je uao neastivi, ili kao u
znanstvenoj fantastici. On izgleda kao i prije, a ipak se ini da je druga osoba. Kao da se neka druga
linost naselila u njemu.

- To je ista glupost - rekoh. - Antonia, sjedni, zaboga, i prestani izgledati kao da e svakoga
asa poeti vritati.
- Ali on se uistinu promijenio - tvrdila je Antonia podiui glas. - Okrenuo se protiv mene. Zagledala se u mene kao da me eli zaraziti svojim ludilom.
- Okrenuo se protiv tebe? - zaudih se. - Daj, Antonia, molim te! Nemoj, zaboga, biti tako
histerina. Ni ja se ba ne osjeam najbolje. Hajde, sada mi lijepo smireno i sa svim pojedinostima
objasni o emu, doavola, govori. I sjedni ve jednom, molim te!
- Nije to neto ba odreeno - zapoe ona - ah je uasno deprimirajue. Neto se zacijelo
dogodilo. On se prema meni ponaa sasvim drukije; hladan je i gleda me tako stranim pogledom
kao da se sprema da me ubije. Ja sam zbog toga naravno sklona plau a njega to ini se dodamo
nervira. Otiao je od kue usred noi i beskrajno se dugo nije vratio. A Honor Klein se vratila i ini
mi se kao da je posvuda prisutna, poput kakva crnog oblaka. Iskreno ti kaem, Martine, mene je
strah. - Zavrila je tiho zajecavi i, izvadivi rupi, sjela na krevet.
- Priberi se - rekoh. - Vjerojatno sve ovo samo umilja. -Jako me je pogodilo kad sam vidio kako
se moj vlastiti strah odraava u njezinu neznanju, u njezinoj bezazlenosti.
- To je za mene bio takav ok - nastavila je Antonia, dok su joj se krupne suze slijevale niz lice. Isprva gotovo nisam mogla povjerovati, i samoj mi se inilo da to umiljam. Ali on me i dalje
promatrao tako hladno kao da sam poinila kakav zloin. Pitam se nije li mu netko ispriao neto o
meni?
- to bi netko mogao o tebi ispriati?
- Ah, ne znam - uzdahnu Antonia. - Neto o meni i Alexanderu, na primjer. Zna i sam kako
ljudi vole izmiljati stvari. Netko je neto zacijelo uinio kako bi ga okrenuo protiv mene. Sigurno je
dolo do nekakve zabune. Ti, Martine, nisi nita uinio, zar ne?
- Ne, naravno da nisam - odvratih. - Nisam vidio Palmera. Osim toga, veoma dobro zna da
takvo to nikada ne bih uinio. - Palmer je zacijelo bio na mukama pitajui se jesam li rekao
Antoniji. Ta mi pomisao nije bila ni najmanje mrska.
Postao sam odjednom svjestan tihog uma iza svojih lea. Kad se pojaao, okrenuh se prema
prozoru. Bilo je poelo kiiti. Gledajui u sivkastouto nebo shvatih da je vani dan. Okrenuo sam se
opet prema osvijetljenoj sobi i Antonijinu uplaenom licu koje me je gledalo s postelje. Ovdje je bilo
sumorno i mrano kao u zatvorskoj eliji.
- Moda on gubi razum - ree Antonia. - Jesi li znao da mu je majka bila umobolna?
- Ne, nisam - odgovorih. - Ozbiljno? Veoma zanimljivo.
- To mi je tek nedavno rekao - objasni ona. - Proli tjedan, prije... - zajecala je, a onda je rupiem
polako obrisala cijelo lice i ponovo zajecala.
Stajao sam s rukama u depovima kunog ogrtaa i gledao kako plae. Zalio sam je, ali jedino
kao nesvjestan produetak moje vlastite nedoumice.
- Honor Klein je, znai, ondje - zakljuili.
- Mrzim tu enu - ree Antonia. - Trebala se bila vratiti u Cambridge, ali eto, jo je ovdje, a sada
praktiki i ivi u kud. Hvata me jeza od nje.
-I mene - rekoh. S ulaznih se vrata oglasilo zvonce i mi se oboje trgnusmo.
Pogledao sam Antoniju, koja me ispratila ukoenim pogledom. Proao sam kroz predvorje i
irom otvorio ulazna vrata. Bio je to radnik iz poduzea za selidbe.
Rekao sam mu neka stvari stavi bilo kamo i vratio se Antoniji. Sada je stajala i gledala se u
depnom zrcalu. Bila je stavila malo pudera na nos i upravo je brisala obraze koji su jo bih sjajni od
suza. Skinula je al s glave i umorno uzdahnula. Djelovala je izmueno.
- Dragi - rekla je - upotrijebi, molim te, svoj smisao za praktino. Stvari o istom troku moe
dati odmah staviti na njihovo mjesto. - Kad je izila iz sobe da dade upute radnicima, izgledalo je
kao da se malo pribrala. Nekoliko minuta kasnije u sobu su vukui noge ula dva diva s pisaim

stolom Carlton House na kojemu su bile naslagane Audubonove grafike. Rekao sam im kamo da ga
stave. Kad su otili prerezao sam konop kojim su grafike bile povezane i poeo ih slagati uza zid:
tupiti, leganji mranjaci, zlatokrile une, karolinke papigice, velike sove uare. Pri pogledu na ove
sada iskorijenjene stvari, koje sam tako dobro poznavao, obuze me nekakav tuan i muan osjeaj,
kao da se mutno prisjeam neije smrti. Iz predvorja sam uo Antoniju kako daje upute radnicima.
Od ega li ja to bolujem? Zagledao sam se kroz grafike, nesposoban da na njima zadrim pogled, u
jedan drugi svijet.
Vidjeti joj grud, pa i puti trag, o tome se sanja ali ne govori.
Antonia se vratila u sobu i zatvorila vrata. U svakoj je ruci drala po jednog kakadua od
meissenskog porculana. Stavila je svakoga na jedan kraj police nad kaminom. - U ovu sobu ne ide
vie nita. To sam im rekla. Oh, grafike s pticama, da, ti si ih uzeo. Bila sam posve zaboravila da su
tvoje. - Tuno ih je pogledala i poela svlaiti kaput.
- Bolje da zaboravimo stoje tvoje a to moje, zar ne? Vratit u ti ih.
- Ne, ne, nipoto - odbila je Antonia. - Ja ih ne elim. Svakako mora uzeti ono stoje tvoje.
- Dobro, ali doi e i pomoi mi oko razmjetaja, zar ne?
Antonia me pogledala. Lice joj se zgri i ona odmahne glavom pokuavajui progovoriti.
Napokon e: - Oh, Martine, osjeam se tako jadno! - Poela je tiho jecati i spustivi se teko na
postelju ostala sjediti njiui se naprijed-natrag. Neko sam je vrijeme promatrao.
Na vratima je opet zazvonilo. Antonijin pla prestade kao odrezan; dok sam prolazio kraj nje
uhvatila me naas vrsto za ruku. Uzvratio sam stisak i iziao u predvorje. Netko je stajao na
otvorenim vratima. Bio je to, naravno, Palmer.
Otkako je dola Antonia, stalno sam ekao da se i on pojavi i sada sam osjetio silnu radost
ugledavi pred sobom njegovu visoku priliku. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali sam osjetio kako
moje postaje bezizraajno i prazno. Bilo mi je drago to je doao.
- Je li Antonia ovdje? - upitao je. Glas mu je bio tih i promukao; osjealo se da je uzbuen.
- Ovdje je, eli je vidjeti?
- Doao sam da je odvedem.
- Zbilja? A to ako ona ne eli poi s tobom?
Antonia je otvorila vrata dnevne sobe i sada mi je svjetlo otkrilo Palmerovo lice s tankom
stisnutom linijom usana i polusklopljenim oima. Bijae to lice ovjeka u opasnosti i ja sam likovao
gledajui ga. - Uite u sobu, molim vas - pozvala nas je Antonia jasnim glasom. Na stubitu su se
ponovo pojavili radnici nosei stolce u stilu kineskog Chippendalea. ulo se kako njima struu po
stubinoj ogradi. Vratio sam se u dnevnu sobu, a Palmer me je slijedio. Zatvorio sam vrata i sada
smo se sve troje nali oi u oi.
Palmer se obratio Antoniji: - Antonia, molim te, poi sa mnom. - Izgovorio je to tako hladno i
ravnoduno da mi je postalo jasno na to je mislila tvrdei kako se potpuno promijenio. Sada je ve
zacijelo bio siguran da sam joj rekao.
Ona je oklijevala; pogledala je mene, pogledala Palmera, te gotovo neujno protisnula: - U redu.
- Ne ide nikamo - usprotivih se.
- Bi li bio ljubazan, Martine, da se u ovo ne mijea? - ree Palmer. - Dovoljno si se ve upetljao u
stvari koje ne razumije. - Gledao je u Antoniju.
- Ti si se upetljao u stvari koje ne razumije - odvratih - kad si razorio moj sretan i uspjean brak.
- Nije bio ni sretan ni uspjean - odgovori Palmer, i dalje netremice gledajui Antoniju. - Sretni
muevi nemaju za ljubavnice male djevojice. Antonia, obuci kaput.
- Ona ne ide s tobom - rekoh. - Zar ne vidi da te se boji?
Antonia je stajala kao oduzeta; sputenih ramena, lagano se njiui, gledala je velikim
uplaenim oima sad jednoga sad drugoga. Uistinu je izgledala kao olienje straha.

- Martine, ti i Antonia uradit ete ono to vam ja kaem - odsijee Palmer.

- Vie neemo - odgovorili. -Jadni moj Palmeru. A sada, van! Svima nam je istodobno pala na
um pomisao da u udariti
Palmera. U Antonije se to oitovalo iznenadnim uzbuenim vlaenjem usnica, dok se
Palmerovo lice opustilo i poprimilo onaj oprezan, prazan izraz to ga je imalo u Cambridgeu.
Prestao je gledati Antoniju i okrenuo se prema meni.
- Ti si onaj koji sve unitava, zar ne? - upitao je tiho i potom se okrenuo Antoniji: - Ukljui svoj
zdrav razum. elim s tobom razgovarati, ali ne ovdje.
- Odlazi, za ime boje! - povikah.
- Ne idem bez nje - odvrati Palmer i okrene se prema Antoniji, koja je pokrivi usta rukom
uzmicala prema prozoru. Uhvatio ju je za ruku kao da e je nasilu odvui i ona tiho kriknu kad ju je
dotaknuo. Pooh za njim i zgrabih ga za rame. Okrenuo se i grubo otresao moju ruku; dok mu je
ruka jo bila u zraku, ja ga svom snagom udarih u lice. Izgubio je ravnoteu i tresnuo na pod.
Antonia prekorai preko njega i izjuri iz sobe. Tunjava je, ako se to moglo tako nazvati, bila
zavrena.
Osim na filmu, nasilje ispada uvijek nekako jadno, komino i odvratno. Palmer se polagano
podigao na koljena i potom sjeo oslanjajui se na zid. Rukama je pokrio lice. unuo sam zabrinuto
kraj njega. Opazih da je staklo na jednoj od grafika napuknuto. Nisam se vie ljutio na Palmera,
osjeao sam samo zadovoljstvo zbog ovoga to se dogodilo. Vani je i dalje padala kia. Nakon
minutu-dvije upitah: - Jesi li dobro?
- Mislim da jesam - Palmer e kroza zube. - Nisam ozbiljnije ozlijeen. Ali vraki boli.
- To mi je uglavnom i bila namjera - rekoh. - Daj da pogledam. - Njeno sam mu odmaknuo
ruke. Na Palmerovu zgrenom licu nazirao se poetak razvoja prekrasne masnice. Jedno mu je oko
bilo posve zatvoreno, a dio lica oko njega crven i nateen. Neto malo krvi oznaavalo je mjesto gdje
ga je pogodila moja aka.
- Nemam nita to bih ti mogao staviti na oko - rekoh. -Bilo bi najbolje da ode kui. Pozvat u ti
taksi.
- Daj mi rupi, molim te - ree Palmer. - Trenutno nita ne vidim.
Pruih mu rupi i on ga pritisnu na oko, s mukom se podiui na koljena. Pomogao sam mu da
ustane s poda i oistio mu odijelo. On je za to vrijeme stajao posluno poput djeteta. Nastavio sam
ga dodirivati i on se nije odmaknuo. Nalikovalo je to na zagrljaj. Ono to sam tada doivio bilo je
pokoravanje njegove volje mojoj. Osjeao sam kako dre. Nisam to mogao podnijeti.
- Dat u ti malo viskija - rekoh. Natoio sam mu malo u onu napuklu au te on poe posluno
pijuckati.
- Radnici odlaze - javi se Antonia iz predvorja. - Moe li mi dati neto novca? Nemam
dovoljno.
U depu sakoa naao sam tek nekoliko ilinga; rekoh stoga Palmeru: - Ima li sluajno pet
ilinga da mi posudi?
Odloio je au s viskijem i dalje drei rupi na oku, pa poeo prekapati po depovima
kaputa. Dao mi je novac i ja ga kroz vrata pruih Antoniji. uo sam kako radnici odlaze. elio sam
se osloboditi Palmera.
- Sada u te otpratiti dolje - rekoh. - Moemo pred kuom zaustaviti taksi.
Kimnuo je potvrdno. Navukao sam hlae i sako preko pidame i mi iziosmo. Antoniji nije bilo
ni traga. U dizalu Palmer briui oko promrmlja kao za sebe: - Dobro, dobro, dobro... - Iziao sam s
njim na ulicu drei ga pod ruku, i gotovo se istoga asa pojavio taksi. Kia je i dalje neumoljivo
padala. Kad je ve sjedio u taksiju obojica poesmo razmiljati to bi se tu moglo prigodnoga rei, te
on ponovi: - Dobro... - Ja rekoh: - ao mi je. Na to e on: - Daj da se uskoro vidimo. - Ja odgovorih: Pa, ne znam. -1 taksije krenuo.

Odvukao sam se natrag u dizalo. Najradije bih se bio nekamo zavukao i zaspao. Nisam znao
ak nije li Antonia jo gore u stanu. Pade mi na um da sam Palmera zapravo udario zbog Honor, a
ne zbog Antonije. Ili moda nisam? Stigao sam do vrata stana koja su jo bila irom otvorena. Uao
sam u dnevnu sobu. Antonia je stajala kraj prozora. Djelovala je smireno. S rukama na leima, glave
malo pognute, odmjerila me od glave do pete, a na umornu joj se licu pojavio ivahan izraz
podrugljive zabrinutosti. Bit e da joj se svidjelo to sam udario Palmera. Da sam ga udario odmah
prvoga dana, moda bi sve bilo drukije. Sada je u svakom sluaju sve bilo drukije. Sada sam
dodue posjedovao mo, ali beskorisnu mo.
- Dakle, ini se daje to to - javi se Antonia.
- to ti se ini da je to"? - upitah. Sjeo sam na postelju i natoio si jo viskija. Sada sam se poeo
tresti.
- Dobio si me natrag - ree Antonia.
- Jesam li? - upitah. - Sjajna predstava. - Otpio sam malo viskija.
- Oh, Martine - ree Antonia glasom koji je podrhtavao - dragi, dragi Martine! - Prila mi je i
spustila se preda mnom na koljena obgrlivi mi noge, a krupne kristalne suze, kojima se esto
sluila, ponovno joj potekoe iz oiju. Jednom sam je rukom odsutno milovao po kosi. Htio sam bit
sam i razmiljati o tome to da uinim s Honor. Kao bolan paradoks doivio sam injenicu da je moj
bijeg k Honor imao za posljedicu njezino pomirenje s Palmerom i moje s Antonijom: i to god bilo to
to smo u jednom trenutku vidjeli, ona u bratu, a ja u sestri, sada e zacijelo propasti. To je bilo ono
to se vise nee ponoviti. Nastavio sam pijuckati viski.
- Martine, ti si mi tako poznat i blizak - ree Antonia. - Zvui moda glupo kad to kaem sada
kad bih ti trebala rei neto mnogo ljepe, jer si se uistinu ponio na nain vrijedan divljenja. Ah
upravo mi ta bliskost najvie znai! Zna, ja sam se od samoga poetka bojala Andersona. Nikada taj
odnos nije bio posve u redu, bilo je u njemu neeg nategnutog. Samo da zna, moda ja to nikada ne
bi bila izvela do kraja da si se ti usprotivio. Ali ne, ti si se ponio sjajno, bio si naprosto savren. No,
ne misli li ipak da je za mene mnogo bolje to sam kroz sve to prola i vratila se - jer da sam tu
ideju odbacila u samom zaetku uasno bih patila, pitajui se neprekidno nije li u tome ipak neega
bilo.
- to, zar vie nisi zaljubljena u Palmera? - upitah. Zurio sam u vlani rukav svoje pidame to
je provirivao ispod sakoa. Bio sam ga smoio ekajui taksi.
- Zvui beutno, zar ne - poe Antonia. - Ali ono juer i sino... ne mogu ti uope opisati kako je
to izgledalo. Osjeala sam da me mrzi. On je zloduh, shvaa. A ljubav brzo umire, mislim, kao to
se brzo i rada. Ja sam se u Andersona zaljubila u hipu.
- Sjajno - uzviknuh. - Sve je dobro to se dobro svri. -Uoio sam, posve nezainteresirano, da je
Antonia apsolutno uvjerena kako elim da mi se vrati. Bilo je u tome neega gotovo fantastinog.
Ali ja nisam bio u stanju odigrati veliki prizor pomirenja koji se od mene oito oekivao.
- Martine - javila se opet Antonia, i dalje s poda - ne mogu ti rei kakva je to za mene radost i
kakvo olakanje moi s tobom opet razgovarati. Premda zapravo nikada i nismo izgubili vezu, zar
ne? Zar nije upravo udesno to kako smo uspjeli ostati povezani?
- Da, nije loe - prihvatih. - No to je bilo uglavnom tvojom zaslugom. U svakom sluaju, ne
moramo barem vie razbijati glavu s Audubonovim grafikama.
- Dragi moj! - Sakrila je lice na moja koljena, istodobno plaui i smijui se. U tom trenutku
zausmo zvonce na ulaznim vratima.
Nisam bio raspoloen ni za kakve posjetioce, ali sam ipak otiao otvoriti. Pala mi je na pamet
sumanuta pomisao da bi to mogla biti Honor. Bila je Rosemary.
- Martine, dragi - poela je odmah s vrata, svojstvenim joj poslovnim tonom - dola sam zbog
zavjesa. Problem je u draperijama, ne znam eli U nabrane ili ravne, pa sam mislila da je najbolje
da te to pitam i da usput sama bacim jo jedan pogled uokolo. Sjajno, vidim da su tvoje stvari stigle.
Moemo ih odmah poeti stavljati na mjesto.

- Ui, cvjetiu - rekoh i uvedoh je u dnevnu sobu.

Antonia je bila obrisala suze i opet je pudrala nos. Pozdravila je Rosemary. - Mislim da se
neemo morati baviti draperijama - rekoh. - Antonia i ja smo odluili da na kraju ipak ostanemo u
braku, pa sve moe opet lijepo natrag u Hereford Square.
Ako je Rosemary bila razoarana, pristojno je to prikrila. Rekla je: -Tako mi je drago, oh, zbilja
mi je drago! - Antonia joj je uz tihi uzvik poletjela u naruje i njih se dvije izljubie. Popio sam
ostatak svog viskija.

Poglavlje 22.
Draga moja Georgie,
zacijelo si ve nestrpljiva, zabrinuta, a moda i srdita zbog moje utnje. Oprosti, u posljednje vrijeme
ivim u paklu. Nisam znao da postoji toliko raznih vrsta torture. Nekoliko novih upravo iskuavam. Ali
pustimo to. Sigurno si ula o meni i Antoniji. Nisam to u stanju objasniti". Ne tvrdim ba da se
dogodilo protiv moje volje, ali svakako se dogodilo mimo nje. I ja to moram prihvatiti. Antoniju sada ne
mogu odbaciti; nema pojma koliko je slomljena: ne bih to nikada bio povjerovao. Ja se moram brinuti za nju.
To sigurno znam. Ne znam moe li me razumjeti. Ne mogu opisati koliko mi je sve ovo udno i neoekivano,
i u mnogoemu bolno, ali moram izdrati. Mora oprostiti i meni i ovom neuvjerljivom - tebi e se moda
uiniti i neodreenom - pismu. Trenutno se s tobom ne mogu vidjeti. Sve sam snage usmjerio na to da
ponovo slijepim neto za to sam vjerovao da se razbilo u komadie. Nikada vie to ne moe biti kao novo.
No bez obzira na sve, ja se trenutno moram tome potpuno posvetiti. to ja tebi, Georgie, mogu ponuditi
iskreno reeno ne znam. Ovo nije jedan od naina da se zapravo kae nita", nego je istina. Ja te volim,
mala moja, a vjerujem da i ti mene voli; u ovom svijetu bez ljubavi to je ipak neto. Ja te mogu jedino
sebino zamoliti da me nastavi voljeti na koji god nain moe - a ja u ti sa svoje strane, im se malo
smirim, pruiti sve to budem mogao, to god to bilo. Ne mogu ni zamisliti da bi se nae prijateljstvo moglo
prekinuti - i upravo zato to vjerujem u nae prijateljstvo, usuujem se napisati ovakvo nezadovoljavajue
pismo. Ali nezadovoljavajue pismo u ovom je trenutku jedino poteno pismo. Napii mi nekoliko redaka da
znam da si ovo primila. Nadam se da si dobro i aljem ti poljubac.
M.
Ovu ne samo nezadovoljavajui nego i nepotenu poslanicu dovrio sam uz otvorene
prijateljske poglede to mi ih je dobacivala gica Seelhaft, koja je za stolom nasuprot meni
prepisivala najnoviji cjenik. Mytten je otiao obii jednog plemenitog ljubitelja aice, inae naeg
kupca; ondje su ga, rekao bih bez po muke, nagovorili da ostane preko vikenda. Oito je posrijedi
veoma ozbiljno kuanje Lynch-Gibbonovih vina. Myttenu izvrsno lei poslovna taktika, u trgovini
vinom osobito cijenjena, koja se sastoji u tome da se konkretnoj temi prilazi leerno i zaobilazno, a
prodaja se zbiva takorei na nesvjesnoj razini, toliko se naime malo spominju grube komercijalne
pojedinosti. Takav pristup meutim trai vremena, a Mytten si ga uvijek uzme dovoljno. Nije mi
bilo krivo to ga nema.
Gica Seelhaft svako je malo pogledavala je li sa mnom sve u redu. Ona i gica Hernshaw, koje
su i ovaj put o promjenama u mom ivotu doznale prije negoli sam im ja to doao priopiti, veoma
su taktino spojile diskretno estitanje i uljudnu zabrinutost. Odale su duno priznanje
konvencijama, ali se nisu pretvarale da ne zamjeuju u kolikoj sam mjeri iscrpljen i jadan. Obasipale
su me mnotvom sitnih panji i openito postupale sa mnom kao s invalidom, a pritom su moj
povratak na posao pozdravile s oduevljenjem koje bi se da je dolo od nekih manje inteligentnih
mladih ena moglo protumaiti kao uvredljivo. Sve troje, one zduno a ja bezvoljno i popustljivo,
podravali smo iluziju kako bi firma bez mene praktiki propala.
Zalijepio sam omotnicu s pismom za Georgie. Pitao sam se kako e ga ona protumaiti. Postoji
vremensko ogranienje za to koliko se jedna mlada, temperamentna osoba moe drati na ledu.
Georgie e rok zacijelo ubrzo istei. No ja tu nisam mogao nita uiniti. Nisam imao hrabrosti da se
sada suoim s Georgie. Kad bih se vidio s njom, ne bih joj bio kadar red istinu - a jednako tako ne
bih mogao podnijeti da joj laem u lice. Istina je, nisam je elio izgubiti. elio sam njezinu ljubav.
Nisam imao takvo obilje ljubavi da bih si mogao priutiti da ostanem bez nje. Ali za sada jo nisam
elio uloiti napor potreban da bih zakljuio kako ne zasluujem pa stoga i ne smijem zahtijevati tu
ljubav. Bilo bi mi najdrae, otvoreno reeno, da zasad uope ne moram misliti na Georgie. Ima
drugih stvari koje poput grabeljivica vrebaju na moju duu. U tome je trenutku gica Hernshaw,
koja nam je glumila mamu, donijela aj. Prolazei kraj gice Seelhaft rukom je kao sluajno

dotaknula prijateljiino rame. Zavidio sam im.

Otiao sam kui podzemnom eljeznicom. Bilo je neobino osjetiti se ponovo dijelom londonske
svakodnevice. Ve vie od tjedan dana ujutro dolazim u ured i u pola est se vraam u Hereford
Square, kao u dobra stara vremena; i dok sam, visei na rukohvatu u vlaku koji se snano njihao,
itao kratku priu u Evening Standardu, kadto bih doao u napast da pomislim kako sam bio rtva
zamrene i dugotrajne tlapnje koja je sada zavrila. A ipak nisam sve to samo sanjao. Bol koju sam i
dalje osjeao bila mi je dovoljan podsjetnik.
Antoniju je prvo ushienje bilo prolo. Nije dugo potrajalo; sada se inilo, kao to sam napisao
Georgie, da se jednostavno slomila. Meni je taj prizor njezine slomljenosti bio krajnje patetian i
dirljiv i nisam bio neiskren kad sam Georgie napisao kako Antonia sada trai i treba svu moju
panju. Kua na Hereford Squareu i dalje djeluje sivo i zaputeno; nakon to je bila gotovo
dokrajena jo uvijek se nije posve vratila u ivot. Slike i manje predmete dopremili smo natrag
autom, ali ostale stvari koje su bile prebaene u Lowndes Square jo su se nalazile ondje; Antonia,
kojoj sam dao u zadatak da organizira njihovo preseljenje, nije jo imala dovoljno snage da se za to
pobrine, tako da su nam mnoga prazna mjesta, osobito ono na kojemu je neko stajao pisai stol
Carlton House, poput vidljivih oiljaka stalno bola oi. Koliko su pak duboki oni nevidljivi oiljci, to
smo tek poinjali otkrivati.
Uzajamno smo si vidali rane. Antonia, koja se inila mnogo starijom i ije je lice poprimilo za
njega posve nov izraz natmurene razdraljivosti, pokazivala je sklonost ljutnji koju je s vidljivim
naporom pokuavala obuzdati. Nakon razmjena otrih rijei uslijedilo bi razdoblje naporne
brinosti. Neprestance smo jedno drugo zapitkivah o zdravlju, donosili jedno drugom termofor,
podgrijavali mlijeko, kuhali aj i davali jedno drugom aspirin ili fenobarbital. Kua nam je ak i
mirisala kao bolnica. injenica je da smo oboje bili iscrpljeni a istodobno su nam ivci bili dovoljno
napeti. Htjeli smo stalno biti zajedno, iako svjesni da se zajedno nikada neemo moi odmoriti. Sa
svoje strane mogu rei da me je uglavnom odralo to to mi je bilo ao Antonije. Nije to bilo isto
saaljenje, vie neki osjeaj koji sam itekako dobro poznavao, pomijean s osvetoljubivou. Ona je
bila svjesna da sam zbog nje dosta propatio; ali nikada nee doznati kojeg je opsega i koje prirode
bila ta patnja za koju nisam mogao, bez dvojbe iracionalno, a da na neki nain ne okrivim nju. Oboje
bijasmo doivjeli poraz.
Za mene je u odreenom smislu bila sretna okolnost to to je Antonia u tom razdoblju bila
posve zaokupljena sobom. Ona je rezignirano i bez zadrke pretpostavila da sam ja rado prihvatio
povratak u na prvobitni odnos. Georgieino se ime nije spominjalo; a ja nisam uspio razabrati je li
Antonia sada ravnoduna glede moje nevjere ili uvjerena da je tomu doao kraj. udno, ali ini se
da je ona na Georgie jednostavno zaboravila. Ipak ne mogu ba vjerovati, premda smo u to vrijeme
oboje bili posve izludeni, da je doslovce sve zaboravila; no njezin umorni i zbrkani um kao da se
mogao usredotoiti samo na ogranien broj tema, a Georgie oito nije bila jedna od njih.
Ni Palmerovo se ime nije spominjalo. Oboje smo znali da e kad-tad morati doi na dnevni red,
ali smo raspravu odgodili do daljnjega. Iz Pelham Crescenta nije bilo nikakva znaka ivota. Ono
dvoje je nestalo kao da ih nikada nije bilo. Antonia je samoinicijativno predloila da otputuje
Alexanderu u Rembers. Meni je posve odgovaralo da se netko brine za nju a da to ne budem ja. No
pokazalo se da Alexander nije u Rembersu nego da je po nekom svom tajanstvenom poslu u
Londonu, gdje smo ga zapravo veoma rijetko viali. Rosemary se pojavljivala redovito i donosila
nam cvijee, voe, ilustrirane asopise te druge igrake namijenjene bolesnicima, ali nijednom od
nas dvoje nije bilo drago to je vidi. Tako smo u saaljenju i ogorenju ivjeli jedno kraj drugog,
svako utonuo u svoje vlastite misli.
U onoj mjeri u kojoj mi je to uope bilo mogue, stalno sam mislio na Honor. Ona mi je svijest
ispunjavala do ruba. Postala je okruenje u kojemu sam ivio i koje sam udisao. U mislima sam bez
kraja i konca pretresao nae susrete i udom se udio to ona nakon tako kratkog poznanstva za
mene postoji tako nepobitno i tako bezgranino. Ali ono glavno, ega sam se drao rukama i
nogama, bila je injenica da ona Palmeru nije kazala za onu scenu u podrumu. U svakom sluaju,

nije mu kazala tada; i time sam, dok su mi se misli pomamno vrtjele u stalno istom krugu, oajniki
pokuavao izmjeriti jaz izmeu onda i sada. Ja sam tada bio slobodan i mislio da je to i ona. Sada
sam pak zarobljen, u nekom smislu jo vie i neopozivije zarobljen nego prije, dok ona... ne znam
to bih mislio. Kadto mi se veoma vanom inila pomisao da se Palmer kroz svoj odnos s
Antonijom pokuao osloboditi neke opsesije koja ga je optereivala. Kadto mi se opet inilo
jednako izvjesnim da se taj neobian par nakon tog Palmerova neuspjela pokuaja jo vie zbliio.
Bilo kako bilo, ja tu nisam mogao nita uiniti. Nisam ozbiljno razmatrao mogunost da napustim
Antoniju. Ona e mi ostati na brizi, i to je konano. A nisam znao, premda me je to nekako najmanje
zabrinjavalo, ni kakvu predodbu Honor zapravo ima o meni. Unato dokazima koji su govorili
protivno, vraajui se opet na injenicu da Palmeru nije nita rekla ja sam vrsto vjerovao da za
Honor postojim. A ipak sam, zakljuio sam po stoti put, bio nemoan. A ipak nisam, poinjui po
sto i prvi put sve ispoetka, mogao prestati misliti na Honor; i premda sam imao koliko hoe
razloga za oajanje, ipak je negdje, kroz nekakvu siunu pukotinu, prosijavao traak nade unosei
u tamni labirint mojih zbrkanih misli mrvicu svjetla.
Naravno, moje se misli nisu prestajale zatravljeno vraati na injenicu o incestu. ak sam otiao
u javnu knjinicu i proitao sve to sam na tu temu pronaao. Literatura iz psihologije bila je tura i
nedovoljna, stoga sam se okrenuo mitologiji u kojoj sam, s uenjem i zadovoljstvom koje mi je na
neki nain donijelo utjehu, uoio uestalost brakova izmeu brata i sestre, osobito u kraljevskim
obiteljima i medu bogovima. Ta tko je vie dostojan brata kraljevske krvi od njegove sestre
kraljevske krvi? Potomstvo proisteklo iz takvih veza, to sam takoer uoio, bilo je raznoliko, esto
udovino. Ako nisam bio zaokupljen time, moja je mata nevjesto i zaludno pokuavala slijediti
vezu Palmera i njegove sestre unatrag do njihova djetinjstva. Razmiljao sam takoer, iako me to
nije bogzna kamo odvelo, o njihovoj umno poremeenoj majci. Ono malo sumorna svjetla to sam
ga tako uspijevao proizvesti sluilo je jedino da s jasnoom koja me je ubijala istakne Honorin lik,
distanciran, zastraan, posveen, i - na neki nain koji sam sada bolje razumio - tabu.
Kia je i dalje padala. To je trajalo ve danima. Stigao sam u Hereford Square, otresao vodu s
ogrtaa, objesio ga na vjealicu i dovukao se u dnevnu sobu. U kaminu je plamsala vatra i sve su
svjetiljke bile upaljene. Zavjese jo nisu bile navuene pa sam na svjetlu to je padalo kroz prozor
mogao vidjeti mokro stablo magnolije. Antonia, koja je dotada itala kraj kamina, skoila je da me
pozdravi. Martini je ve stajao pripremljen na stoliu, kao i zdjelica sa slanim krekerima. Poljubila
me je i pitala kako sam proveo dan. Kazao sam joj i poeo pijuckati martini. Tromo sam se spustio
na trosjed. Sada sam cijelo vrijeme bio neizrecivo umoran, kao da mi ve to to sam iv predstavlja
strahovit napor. Odsutna duha posegnuo sam za zadnjim tomom Zlatne grane.
- Zar ba mora itati uz pie? - otro e Antonia. - Cijeli dan sam sama, osim to me je jutros
posjetila Rosemary, a to ba i nije puka sveanost.
- Oprosti. - Odloio sam knjigu.
- I zato sada neprestano ita mitologiju? Prije nikada nisi. Onu knjigu o ratu na Tihom oceanu
koju sam ti poklonila nisi ni pogledao.
- Oprosti, duo - rekao sam. - Proitat u je nakon ove. -Sklopio sam oi.
- Hej, nemoj mi zaspati. elim te zamoliti da mi uini jednu uslugu.
- to god treba - odgovorio sam prilino pospano. - O emu je rije?
- Bi li ti otiao k Palmeru umjesto mene?
To me je razbudilo. - emu? - upitah. - S kojim ciljem? Pa zato sama ne ode?
- Jer ne elim. Sam Bog zna kakvi su moji osjeaji prema Andersonu. Ponekad mislim da ga
mrzim. No posve mi je jasno da je itava stvar neopozivo zavrena.
- Zato bih onda iao k njemu? pitao sam. A srce mi je gorjelo od elje.
- Zato da je jednostavno dokraji - ree Antonia. - A treba obaviti i neto konkretno. U Pelham
Crescentu je ostalo mnogo mojih stvari koje bi ti mogao odvesti ih bi moda trebao unajmiti kombi
da ih odveze, jer sve ti nee stati u auto.

- eli li da doznam ljubi li te Palmer i dalje?

Antonia me sumorno pogledala, kao iz daljine, kroz neizmjeran sivi zastor nujnosti i mirenja sa
sudbinom. - Nemogue je da me ljubi, jer inae se ne bi ovako povukao samo zato to si ga ti
raspalio po oku.
Zvualo je logino; ponovo sam bio u prilici da se sjetim koliko je Antonia zapravo neupuena.
Budui da nije bila u posjedu bitnih podataka, njezina se povezanost s Palmerom i Honor u
usporedbi s mojom inila povrnom i apstraktnom.
Kolika je ta moja povezanost s njima osjetio sam u svojim kostima i krvi, dok sam razmatrao
mogunost da ih ponovo vidim. Znao sam, naravno, da e do toga doi, znao sam da u ih svakako
opet vidjeti. Moda je upravo od te izvjesnosti, koja je potajno djelovala na moju matu, dolazio onaj
maleni traak nade. Ali, dok sam se bio odmarao pozornost mi je bila popustila.
- Posve si sigurna da eli da to uinim ja, a ne ti?
- Jesam - rekla je uz dubok uzdah. - To je nedovren posao. Laknut e mi kada sve zavri i nas
emo se dvoje moi opet u miru vratiti u normalan ivot.
Zvuala je tako snudeno da sam ustao i nagnuvi se prema njoj poljubio je u obraz. Ostao sam
neko vrijeme u tom poloaju, glave lagano naslonjene na njezino rame, dodirujui obrazom krunu
njezine zlatne kose. Bila je poela sivjeti. Jednoga bih dana, da nisam uoio ovaj polagani prijelaz,
odjednom otkrio da vie nije zlatna.

Poglavlje 23.
Nakon to je dogovoreno da ja kao izaslanik odem u Pelham Crescent, nastojao sam to odgoditi
to sam vie mogao. A kad je napokon ipak dolo vrijeme, bio sam nasmrt prestraen. Nisam se toga
uasavao samo zato to u moda opet vidjeti Honor, ili zato to sam zamiljajui se u istoj sobi s
njom osjeao kako mi se cijelo tijelo hladi i kako se koim. Bilo je to zato to je ovo moje poslanstvo
najvjerojatnije bilo moja posljednja prilika. Nije mi ba bilo jasno za to je to posljednja prilika, ali
svakako sam taj posjet oekivao sa strahom, znatieljom, nekim neodreenim oekivanjem, ak s
nadom. No ako sam i vjerovao u udo, pojma nisam imao kakvo bi ono trebalo biti. Nastojao sam
stoga dobiti malo na vremenu. U ovom mraku i neizvjesnosti u kojima smo se nali nakon to se
ono dvoje utke povuklo sa scene, uspijevao sam se nekako zadovoljiti, nekako preivjeti s
Honorinom slikom pred oima, slikom koja je za mene u svakom trenutku mogla postati slika
Meduze. Jer, budem li lien svake nade, nisam znao kako bih uope mogao preivjeti, i bojao sam se
tog potpunog liavanja kao smrti.
No Antonia je bila nestrpljiva; od nje sam uspio dobiti samo tri dana potede. Sada kad se
napokon bila odluila htjela je sve brzo privesti kraju. Bio je ponedjeljak kad smo se dogovorili da
u pisati Palmeru i jednostavno mu predloiti da ga posjetim sljedeeg etvrtka u est sati. Dali smo
mu na taj nain dovoljno vremena da odgovori; i doista, primio sam od njega dopisnicu, kratku ali
uljudnu, kojom potvruje da mu predloeno vrijeme odgovara. U srijedu u devet naveer ve sam
bio u stanju nepodnoljiva uzbuenja i apsolutno nesposoban da se iega latim. ak ni nedavno
otkrivena knjiga japanskih legendi, u kojima je posve uobiajeno da braa i sestre lijeu zajedno i
donose na svijet zmajeve, nije mi mogla zaokupiti panju; od oaja bih bio otiao ak u kino, da se
nisam bojao da u, vidim li neto tuno ih dirljivo, poeti naglas ridati. Nemirna kao i ja, Antonia je
cijelo poslijepodne provela u stanju krajnje uzrujanosti. Oboje smo mrzovoljno tumarali po stanu,
duboko bliski, a ipak nesposobni da jedno drugom pridemo, mimoilazei se utke, kao neprijatelji.
Ja sam bio zabrinut jer nisam nita znao o Georgie, koja mi jo nije bila odgovorila na pismo.
Bolio me taj nehaj s njezine strane, a budui da ta posebna bol, razluiva od mojih ostalih patnji, nije
poputala, odluih da joj jo iste veeri ponovno piem. No kad je za to dolo vrijeme, nisam to bio u
stanju uiniti. Izmeu nas se bio isprijeio Honorin lik. Ja Georgie vie nisam mogao vidjeti.
Trenutno nisam mogao ni zamisliti da je odem posjetiti, a pisati joj a ne predloiti sastanak inilo se
nemoguim. Odgodio sam stoga razmiljanje o Georgie za kasnije, kao to sam uostalom odgodio i
sve ostalo dok ne obavim svoj posjet Pelham Crescentu.
Upravo sam bio napravio jo jedan krug po stanu, razmiljajui bi h bilo nepristojno otii u
postelju i hou li ako to uinim opet dobiti napadaj astme. Antonia je u meuvremenu svu
posteljinu iz ormara izvukla na stubite i sada ju je posve nepotrebno razvrstavala i slagala natrag.
Stajao sam ve neko vrijeme na odmoritu i utke promatrao to radi, kad se oglasio telefon.
- Idem ja - rekoh i zakoraih preko hrpe posteljine. -Pazi! - viknu Antonia. Uao sam u dnevnu
sobu, zatvorio vrata i tek tada podigao slualicu - to sam sada stalno inio, svaki put oekujui
neko neobino iznenaenje. Bio je Alexander.
Razveselio sam se kad sam mu uo glas. - Zdravo, nevaljale - rekoh. - Potpuno si nas
zaboravio. Antonia bi te silno eljela vidjeti. Nema pojma kako smo postali dosadni. Daj, doi da
nam malo podigne moral.
Alexander je zvuao zbunjeno. Rekao je kako bi vrlo rado doao i kako mu je ao to to ve nije
uinio, ali budui da mi ima neto vano rei bolje je da ne okolia.
- Ali upravo to ini - rekoh. - O emu je rije?
- enim se.
To me zdrmalo. - Napokon. Dobra odluka, brate - rekoh. - Tko je ona? Poznajem li je?
- Pa, zapravo je poznaje - odvrati Alexander. - To je Georgie.
Spustih slualicu na stol. uo sam Alexandera kako nastavlja govoriti iz velike daljine. Pokrio

sam rukom oi.

Osjetio sam kako mi se strahovitom silinom, kao kad krv ponovno navali u prignjeeni ud,
vraa moja stara ljubav prema Georgie i u trenu shvatih koliko sam se unato svemu, unato svemu,
unato svemu oslanjao na njezinu vjernost. Bio sam lud.
Ponovo uzeh slualicu. - Oprosti, promaklo mi je ovo posljednje - rekoh.
- Rekao sam kako se vjerojatno nema smisla nadati da te ovo nee ozlovoljiti, ak razljutiti. Ali ja
se svejedno nadam da e nam na kraju ipak poeljeti sreu. eli li nas vidjeti, ili radije ne bi?
- elim vam sreu ve sada - rekoh - i naravno da vas elim vidjeti. Nije mi jasno zato misli da
u se ljutiti. Bojim se da prema Georgie ne osjeam vie nita osim grinje savjesti. Ti si pravi spas za
nas oboje. Iskreno me veseli. - S mojih usana su s lakoom koja me je zapanjila potekle la i izdaja.
Strahovito sam patio.
- Ljudina si, Martine - ree Alexander. - Bi li bio ljubazan da kae i Antoniji?
- Ali naravno, odmah u joj rei - obeah. - A ne biste U mogli odmah skoknuti do nas, jo
veeras? Gdje ste uope? Je li Georgie s tobom? - Vijest me toliko ojadila i toliko izbezumila te mi je
jedina elja bila da se bacim na no, da to prije prebolim prvi ok.
- Da, ovdje je - javi se Alexander - lijepo te pozdravlja. Bio je rukom pokrio slualicu i mogao
sam uti kako neto nerazgovijetno govori. - Mi smo na kolodvoru u Gloucester Roadu. Moramo
obaviti jo jedan telefonski razgovor, ali moemo biti kod vas za desetak minuta ako nas stvarno
elite vidjeti. - Alexander je oito i sam jedva ekao da s tim svri.
-Jasno da elimo - rekoh. - To je prilika za ampanjac. Doite to prije moete. Reci Georgie da
sam vrlo zadovoljan s vama!
- Hvala ti, Martine - ree Alexander. - Mislio sam da e mi otkinuti glavu.
- Priznaj da si ovo izveo na brzaka!
uo sam kako se Alexander s druge strane s olakanjem smije: - Prvi put u ivotu znam to
elim.
Spustio sam slualicu i ostao stajati kraj stola, zagledan kroz nezastrt prozor u mraan vrt. Kia
je prestala i u tiini se moglo uti kako voda kaplje s grma magnolije. U sobu je ula Antonia.
- Isuse, to se dogaa? - uzvikne, opazivi izraz mog lica.
- Moj dragi brat Alexander se eni s Georgie Hands.
- Ne! - kriknu Antonia. Zateen estinom ovoga "ne", izgovorenog tonom totalne zbunjenosti i
neprihvaanja, pogledah je u lice. U hipu se bilo pretvorilo u naboranu krinku bola. Antoniji nije
bilo svejedno.
- Pa - rekoh - nadam se da je tako najbolje. Trebala bi biti zadovoljna. Time e biti uklonjena
svaka napast s mog puta.
Antonia je duboko uzdahnula kao da se sprema viknuti, no nije rekla nita. Odvratila je glavu,
te sam na trenutak pomislio da e zaplakati. Oito joj je njeno prijateljevanje s mojim bratom
znailo vie no to sam pretpostavljao. A sada je, naravno, bila i iznimno uzrujana.
- Pozvao sam ih da dou i popiju s nama ampanjac - rekoh. Sada su na kolodvoru u Gloucester
Roadu. Trebali bi svakog asa stii. Nadam se da nema nita protiv.
- Pozvao si ih da dou sada - uzviknu Antonia. Lice joj je, ovako izoblieno od jada i srdbe, bilo
uistinu runo. - Ti glupane! Zar nema nimalo obzira? Ja izlazim. - Krenula je prema vratima.
- Ali Antonia, duo, nemoj se srditi na mene. Nisam znao da e to tako primiti. Trebao sam te
pitati. Primit u ih sam ako tako eli. Ali, molim te, ostani.
Na trenutak se zagledala u mene gotovo s mrnjom i izjurila iz sobe zalupivi vratima. uo sam
je kako se teko penje uza stube. ekao sam svladavajui u sebi fiziku bol ljubomore toliko snanu
te me je gotovo prepolovila. Oglasilo se zvonce na ulaznim vratima. Iziao sam u predvorje.
Omotani u svoje duge kapute u vlanoj, modroj noi iji je topao i mirisan dah prodirao kroz

otvorena vrata, njih su dvoje stajali visoki i nerazluivo blizu jedno uz drugo. - Uite, vas dvoje
grenika - rekoh.
Uli su bez rijei i ja im pomogoh da svuku kapute. Na Alexanderovu licu opazio sam ukoen
osmijeh koji mora da je bio kopija mojega. Poveo sam ih u dnevnu sobu, gdje smo zastali ispred
kamina i pogledali se u lice. Bijae to velik napor za sve troje. Opazio sam da Georgie pokuava
suspregnuti zgreni osmijeh koji joj se stalno vraao na lice. Nije uspjela sprijeiti navalu krvi koja
joj je zarumenila obraze. Nakon to me jednom nakratko pogledala nastojala je izbjei moj pogled.
Alexander nas je oboje promatrao napeto i pokajniki; ali doimao se, i nije to mogao sakriti, kao
uspjean ovjek.
- Ti nam, Martine, znai oprata? - upitao je.
- Naravno, vi aavci - rekoh. - Nema se tu to oprostiti. - Priao sam i poljubio Georgie u
porumenjeli obraz. Nije mi bilo lako. Osjetio sam kako je zadrhtala. Stisnuo sam Alexanderu ruku i
rekao: - Ima vraku sreu!
- Svjestan sam toga - odvratio je skrueno - i, bacivi brz pogled prema Georgie, dodao: - U
ivotu se stvari ponekad dogaaju nabrzinu, zar ne? Ali esto je najbolje ba ono to se dogodi
napreac. Kad nam je ta zamisao jednom pala na um, nije nas vie trebalo mnogo uvjeravati!
Nisam ba eznuo za ovim izljevima osjeaja i povjeravanjem. elio sam jedino da to prije
proe trenutak kad u morati uti Georgiein glas.
Okrenuo sam se k njoj i rekao, grublje no to sam namjeravao: - Hajde, Georgie, reci neto. Ta ja
sam samo tvoj stari prijatelj Martin. Znai, moj te je nepromiljeni brat na brzinu osvojio?
- Da - potvrdi Georgie tiho, i dalje me ne gledajui.
- Dakle, i ti si imala sree - rekoh. - Doite sjesti ovamo kraj vatre, pa da popijemo ampanjac. A
ti bi se mogla prestati drati kao da su te uhvatili u krai novca iz blagajne. Uhvatio sam Georgie za rukav i povukao je prema sofi. Ovaj put sam uistinu bio nenadmaan.
Oboje su sjeli.
- Brzo emo se prestati drati kao krivci - ree Alexander. - Strano nam je drago to smo ti rekli.
Gdje je Antonia? Jesi li joj rekao?
- Oh, naravno - odvratih. - I ona je oduevljena. Otila se malo dotjerati. Zaas e biti ovdje. Toplo sam se nadao da e tako i biti.
Georgie je pogledala Alexandera. Ispruila je svoje duge noge s oitom namjerom da se opusti.
Disala je polako i duboko. Djelovala je neto mravije i bijede, u svojoj haljini od crnog tvida bez
rukava i prugastoj bluzi visoka ovratnika. Kosa joj je, paljivo skupljena i privrena na vrh glave,
bila besprijekorna. Ovako dotjerana doimala se zadivljujue starijom. Alexander joj je s prikrivenom
njenou uzvratio pogled. Osjeaj da sam iskljuen na trenutak mi je bio gotovo nepodnoljiv;
naas me to podsjetilo na ono to sam doivljavao u odnosu na Palmera i Antoniju. Jednostavno su
me eljeh ukloniti s puta. Na neki njean, paljiv nain, ispunjen ljubavlju ali nemilosrdan, trebali su
rijeiti problem sa mnom prije no to me ostave za sobom i krenu u zajedniki ivot.
Georgie se napokon polako okrenula prema meni te nam se pogledi susretoe. Njezine su oi
bile velike, ozbiljne, zaplaene, a ipak pune ivome snage koja se svakog trenutka mogla besramno
proglasiti sreom. Bogzna to je ona vidjela u mojima. U ovoj razmjeni pogleda nije se mogla
suzdrati a da tek na trenutak, sada kad je bila ovladala svojim osjeajima, ne pokae gotovo
razmetljivo svoj novi osjeaj slobode. Uvijek je govorila da bez slobode ne bi mogla ivjeti. Nije
nikakvo udo to sam je izgubio. Otiao sam po ampanjac.
Dok sam se vraao s bocom i aama, zauh Antoniju kako se tiho sputa stubama. Bila se
presvukla i stavila poprilino minke. Oito je odluila da ne ide nikamo. Kad me ugledala naas je
zastala, dobacila mi mrk, neprijateljski pogled i uputila se prema dnevnoj sobi. Otvorio sam joj vrata
i uao za njom. Njih dvoje, koji su dotad sjedili na sofi jedno do drugoga i upadljivo utjeli, sada
ustadoe.

Preko Antonijina ramena naas sam ugledao Alexanderovo lice. Bijae se stisnulo, kao da su se
sve crte fokusirale u jednu toku. Taj trenutak je proao.
- Dakle, kakvo divno iznenaenje! - uskliknula je Antonia malo povienim glasom. Od svih nas
ona se najtee obuzdavala.
- Nadam se da imamo tvoj blagoslov - rekao je Alexander tihim, krotkim glasom.
- Moj najsrdaniji blagoslov - rekla je Antonia. - Moe li blagoslov biti srdaan? Uostalom, imate
moj blagoslov. Dopustite da poljubim ovo dijete. - Poljubila je Georgie, koja ju je ukoeno pogledala
i zatim joj, dok joj se poljubac sputao na obraz, vrsto stegnula nadlakticu. Natoio sam ampanjac.
Alexander i Georgie razmijenili su poglede. Svi smo podigli ae, a ja sam rekao: - Dopustite da
budem taj to prii neobinoj ovoj poeljeti e sretan kraj! Antonia i Martin ele Georgie i
Alexanderu mnogo ljubavi i sve najbolje! Kucnuli smo se pomalo nespretno.
Ponovno sam napunio ae. Pie nam je svima bilo potrebno, pa smo ae iskapili naduak
poput ovisnika. Za vrijeme tog rituala vladala je udna tiina u kojoj smo se meusobno promatrah.
Ja sam gledao Alexandera. Njegovo lice, koje se inilo nekako tvrim i apsurdno mladim, imalo je
onaj zaneseni izraz koji je posljedica neodgovornog ponaanja i sree. U jednom trenutku bio se
okrenuo prema Antoniji i ja vidjeh kako mu se crte lica ponovo fokusiraju dajui mu suptilan izraz
izazovna preklinjanja. Georgie, koja ga nije gledala, malko se nagnula prema njemu, kao privuena
magnetom. Njihova tijela ve su se poznavala. A onda je Georgie s letiminim, nesretnim, savreno
kontroliranim smijekom pogledala u mene, drei sigurnom rukom au na usnama. Pie je na nju
uvijek dobro djelovalo. Antonia je drala ruku s aom odmaknutu od tijela na nain starih
Egipana i zurila u Alexandera. Kutovi usana bijahu joj sputeni. Gledajui rumenilo na njezinim
obrazima, shvatih da je ostarjela. Napokon, i sam sam ostario. Pomislio sam kako smo nas dvoje
poput ostarjelih roditelja koji mladima ele sve najbolje.
S namjerom da prekinem utnju koja se bila suvie oduljila, rekoh Georgie: - Kako si samo
elegantna! Prava moderna djevojka.
Georgie se nasmijeila, Antonia je uzdahnula, svi smo se malo promekoljili, a Alexander je
promrmljao: - Bio jednom jedan momak u Bajzi i poljubio modernu djevu u pajzi...
I dalje se trudei da odrim konverzaciju, upitah: - Kad smo ve kod Bajze, kamo ete vas dvoje
na medeni mjesec?
Alexander je oklijevao. - Zapravo, u New York - napokon e, pogledavi Georgie. Pogledao sam
je i ja. Ona je gledala u svoju au.
Ponovo smo zautjeli. Ovo mi ba nije trebalo; vidio sam kako se Georgieino ustranu okrenuto
lice ukoilo i estoko zarumenjelo.
Brzo nastavih: - Sjajno! A gdje ete ivjeti? U Rembersu ili u gradu?
- I ovdje i ondje, vjerojatno - odvrati Alexander. Ali posve sigurno emo ee boraviti u
Rembersu, a ne samo preko vikenda - nastavio je, neodreeno svjestan sve vee Georgieine
nelagode.
- To e Rembersu dobro initi - rekoh. To je kua koja voli ljude. Za nju e biti dobro da u njoj
ivi prava obitelj, da tamo opet bude djece.
im sam to izrekao i odmah poelio povui, zauh kako Georgie naglo uvlai zrak. Zatvorila je
oi a dvije suze odjednom joj skliznu niz obraze.
Antonia je ula taj grevit uzdah i okrenula glavu. Vidjela je Georgieino lice. Rekla je "Oh", usta
su joj zadrhtala, elo porumenjelo, a oi joj se poput dva golema zdenca odjednom prelile. Nagnula
se nad au koju je ukoeno drala pred sobom te su joj suze kapale u ampanjac. Georgie je pokrila
lice rupiem. Ja sam pogledao Alexandera, Alexander je pogledao mene. Napokon, nas se dvojica
ve tako dugo poznajemo.

Poglavlje 24.
Oajnika se ljubav hrani bilo ime. Tako se zbilo da je ok izazvan Georgieinom odlukom,
nakon to je prola prva bol, otvorio neto poput kanala niz koji su moje udnje sve veom estinom
jurile prema Honor. Sve je, kako se ini, bilo unaprijed smiljeno, pa je Georgiein postupak gledan iz
te perspektive, premda uasno bolan, trebao uglavnom posluiti za raiavanje terena. Ja sam,
ini se, trebao biti lien utjehe. Mene je trebalo svui do gola, obrijati i pripremiti kao buduu rtvu;
i ja sam iekivao Honor kao to ovjek, ne nadajui joj se, iekuje pojavu nekog beutnog boga
ija e ga blizina spriti. Kad bolje razmislim, nita nisam mogao ak ni oekivati, a sve je bilo
upravo u tom ekanju. Ali dok se nisam naao pred samim vratima Pelham Crescenta, nije mi palo
ni na um da za vrijeme svoje misije moda uope neu vidjeti Honor: toliko su u mojim mislima
brat i sestra bili blisko povezani.
Zatvorio sam vrata i odloio svoj promoeni kini ogrta. Naravno da sam puno prerano
krenuo iz Hereford Squarea i proveo neko vrijeme eui po kii ne bih li se smirio i malo pribrao.
Ipak sam se gotovo uguio koliko mi je srce poelo skakati kad sam pokucao na vrata Palmerove
ordinacije i uao u osvijetljen i tih, topao i suh interijer, zatien poput unutranjosti orahove ljuske.
Palmer je bio sam.
Leao je ispruen na divanu. Bio je u pidami, grimiznom kunom haljetku i mekim crvenim
papuama. Premda je bio leima okrenut svjetlu, odmah sam opazio zelenkastu sjenu na njegovu
obrazu, ostatak masnice pod okom. Iznenadio sam se jer sam ili zaboravio da sam ga bio udario ili
ni tada nisam vjerovao da je ranjiv. Kad sam uao, petljao je oko velike kutije papirnatih rupia.
Ko za papir pun zguvanih rupia stajao je do njega, a prve su mu rijei bile: - Dragi prijatelju, ne
pribliavaj se, odurno sam prehlaen!
Sjeo sam na stolac uza zid kao da sam u ekaonici. Uputio sam Palmeru izmuen i bezvoljan
pogled. Napokon, moda sam ovamo doao samo zato da mi bude sueno i da budem kanjen.
ekao sam da on neto poduzme.
Nakon to je nekoliko puta estoko kihnuo, ree: - O boe, o boe! - A potom: - Poslui se,
molim te, viskijem. Tamo je na bifeu, led je u onoj trbuastoj posudi. Meni prehlada udara uvijek
ravno na jetra, ostat u stoga pri uvarku od jema.
Posluio sam se piem, pripalio cigaretu i stao ekati. Postalo mi je oajno jasno da neu vidjeti
Honor; ako je ovo, bez raspleta, bio kraj, bio je to straan kraj.
- Kako je Antonia? - upitao je Palmer.
- Izvrsno - odgovorih.
- U to sumnjam - ree Palmer - ali oporavit e se. Odljubljivanje se uglavnom sastoji od toga da
zaboravi koliko je netko privlaan. Brzo e zaboraviti.
- Ti zlodue - rekoh. - Govori kao da s tim nema nikakve veze. - Rekao sam to nekako mlitavo.
- Oh, nipoto - ivo e Palmer - nemoj me krivo shvatiti. Tvoja me supruga bila osvojila, uistinu
osvojila.
Opet je kihnuo. - Prokletstvo!
- Je si li ti uspio zaboraviti koliko je ona privlana?
- Ti bi to elio? - upita Palmer.
- Mene u to ne mijeaj - rekoh.
- Ali, dragi djeae, to je nemogue!
- U tome i jest nevolja - rekoh. - U sve sam umijean, a ipak nikamo ne pripadam. Ah, nije
vano.
- Zato si doao? - upita Palmer.
- Samo radi toga da dokrajim itavu stvar. Antonia voli da sve bude isto.

- Da li to "isto" znai "uredno" ili "neokaljano"?

- Uredno. Ti sebi, uostalom, laska. Elle ne vous aime plus. No da bi se stvar privela kraju,
potrebna je tvoja suradnja. Kako e to izvesti, preputam tebi. Te finese spadaju ionako u tvoje
podruje.
- eli li me Antonia vidjeti?
Zagledao sam se otro u njega. Njegov je pronicav pogled poivao na meni. Polako je podigao
ruku spremajui se baciti rupi. Tamna sjena preko obraza dobro mu je pristajala, podsjeao je na
neku poluzaboravljenu sliku Dioniza. Shvatio sam da je uvjeren kako sam joj sve ispriao. Rekoh: Ne eli.
Palmer me neko vrijeme promatrao, a potom uzdahnu: -Tako je bolje. A kako si ti, Martine?
- Mrtav - odvratih. - Inae sam dobro.
- Hajde - ree Palmer - reci mi sve. - Glas mu je zvuao njeno i uvjerljivo.
Iznenadilo me kad sam otkrio da reagiram obrambeno. -Nema se to red.
- Kako to misli?
- Nema nerijeenih problema.
- Kakav si ti laov! - ree Palmer.
Zagledah se u njega. Nemogue je da on ne zna sve o meni. Pitao sam se to li mu je Honor
rekla. Rekoh napokon:
- Doao sam da se od tebe oprostim u Antonijino ime i da se dogovorimo o prebacivanju stvari
to ih je ostavila ovdje. Ne bismo h se mogli usredotoiti na te dvije teme?
- Ja sam njezine stvari dao zapakirati - spremno e Palmer.
- To e sve biti u redu. No, zar ti ozbiljno namjerava ostati s Antonijom, nakon svega ovoga?
- Da, namjeravam.
- Krajnje si nerazuman - on e. - Trebao bi iskoristiti ovu priliku za rastanak. Bilo bi to mnogo
bolje za vas oboje. Kasnije e biti mnogo tee. Govorim posve nezainteresirano, naravno.
- Kao lijenik - dodah. Neto duboko u meni reagiralo je na njegove rijei kao na dugo oekivani
poziv na predaju. AH ipak sam odgovorio: - Neemo se rastati. Uostalom to je na problem.
- Tvoj je brak, Martine, propao. Zato to ne priznati? Ne bi H o tome elio porazgovarati sa
mnom? Ako eli, "kao s lijenikom". Ne mislim nuno ovoga asa, ali uskoro. Uvjeren sam da bih ti
mogao pomoi.
- Prvi put otkako te znam otkrivam da moe biti i glup - rekoh smijui se.
Palmer me pogleda s promiljenom blagou svojstvenom njegovoj lijenikoj profesiji.
Opazio sam da je niz japanskih duboreza opet na svom mjestu nad njegovom glavom. Rekao je:
- Ono to se tebi ini kao glupost, naprosto je nuda. Mi te ne elimo izgubiti.
- Mi? - zavapih. - Zaboga!
- Honor i ja - mirno e Palmer.
Namrtio sam se, pokuavajui ga sprijeiti da mi s lica ita proita. - U emu bi se to "da me ne
izgubite" trebalo zapravo sastojati?
- Ne znam - odvrati on. - Zato bismo to morali moi unaprijed odrediti? Dopusti da
pojednostavim stvari. Mislim da je za vas oboje bitno da napusti Antoniju. Ti eli napustiti
Antoniju; a ovo zbilja nije trenutak za smirivanje tvog veoma apstraktnog osjeaja dunosti. "Uini
to eli" obino druge stoji manje nego "uini to bi trebao". Ti e Antoniju, ako s njom ostane,
polagano unititi. Budi odluan. I nemoj se stidjeti prihvatiti pomo. Ljudska se psiha uasava
praznine. Honor i ja uskoro odlazimo na dalek i dug put. Tebe ovdje nita konkretno ne zadrava.
Poi s nama.
Gledao sam u pod. Palmer je dobro znao kako e kod mene izazvati osjeaj da gubim razum.

Nikad nisam jasnije uo onaj glas to vam govori "sve je doputeno". A s tim "sve je doputeno" ide i
ono "sve je mogue"; pred oima mi se pojavila vizija Honor koja, neznano kako i gdje, ipak postoji
u mojoj budunosti. Kad sam opet podigao pogled, ugledah je kako kroz vrata iza Palmerovih leda
ulazi u sobu.
Ustao sam i na trenutak pomislio da u se onesvijestiti. Ah tada, drei se za naslon stolca,
vidjeh sebe kao uznika to stoji pred svojim sucima. To me oeliilo te ja, duboko udahnuvi, sjedoh
na svoje mjesto i zagledah se u njih.
Honor je bila odjevena u crnu opravu visoka ovratnika za koju kasnije nisam bio siguran je li
bila svilena haljina ih radna kuta. Ruke joj bijahu gole do lakata. Stala je iza Palmera, ije oputeno
tijelo kao da se zaarilo svjesno njezine blizine; oboje su me promatrali. Honor se bila malo nagnula
naprijed pa joj je pramen sjajne kose pao preko lica uokvirivi oi. Stajala je iza Palmera kao da ga je
upravo zarobila, a podatna linija njegova oputenog tijela izgovorila je rije "rtva". Osjeao sam da
bih trebao odvratiti pogled.
- Upravo sam pozvao Martina da nam se pridrui - ree Palmer. Promatrao me, a iroko mu se
lice razvuklo u polu-osmijeh, onako kako se promatra otimanje uhvaene ribe ih muhe.
- Ruga li se ti to meni, Palmeru? - upitah. Nisam smio pogledati prema Honor.
- Nemoj se sputati ispod svoje sudbine, Martine - ree Palmer. - Kao psihoanalitiar, ja dakako
ne zamiljam da se sloboda moe osvojiti grevitim naporima volje. No ipak, postoji vrijeme za
odluku. Ti nisi ovjek koji bi se pokoravao ustaljenim pravilima. Treba samo dopustiti mati da
prihvati tajne elje tvog srca. Mora si rei: nita nije nemogue.
Nasmijao sam se i ponovno ustao. - Ti si lud - rekoh. -Zar zbilja vjeruje da bih, ma i najkrae
vrijeme, mogao ivjeti s vama, da se s vama uope elim i dalje druiti? Zar bih to trebao ozbiljno
shvatiti? - Uto se moj pogled preko Palmerove glave susreo s Honorinim.
Toga se asa medu nama uspostavila neka veza, i dok se to jo dogaalo pomislih kako je to
moda posljednja. Nije mi se priinilo; ona mi je dala lagani znak glavom, pri emu joj je zavjesa
kose pala preko oiju. Bijae to odluan i definitivan oprotaj: ali u svojoj boli, jo dok mi je ta
poruka sjedala, shvatih da s bratom nije razgovarala o meni. Bio je to na prvi i posljednji trenutak
intimnosti, estok ah saet u jednoj samotnoj toki. Brzo sam pogledao prema Palmeru.
- Mi smo si sve rekli - rekoh.
- U tom sluaju - mirno e Palmer - budui da mi odlazimo, ne vjerujem da emo se vie vidjeti.
- Onda, zbogom - rekoh.
- Kako ti eli, Martine - odgovori Palmer - kako ti eli.

Poglavlje 25.
- Bio je strano utuen i razoaran - rekoh - ali, kao to moe pretpostaviti, i vrlo priseban.
Rekao mi je da ti kaem neka se ne brine za njega, da e se on s vremenom oporaviti. Rekao je,
dalje, kako ti je silno zahvalan, kako se nada da te nije povrijedio, kako bi bio sretan da se sve to
moglo ostvariti. Bio je ak vrlo poten. Rekao je da mora prihvatiti tvoju odluku i da to ionako ne bi
funkcioniralo. Ali rekao je takoer da je ve i sam pokuaj bio divan i da nikada nee poaliti zbog
toga.
Bezbroj smo se puta vraali na ovo. - Pitam se po emu znam da lae - ree Antonia.
Bilo je vrijeme doruka, kasnog doruka sljedeeg jutra. Antonia i ja, oboje jo u kunim
ogrtaima, sjedili smo nad hladnim prepeencem i kavom. inilo se da se nijedno od nas ne moe
pomaknuti s mjesta. Ona je bila blijeda, rastresena i razdraljiva. Ja sam bio iscrpljen.
- Ne laem - branio sam se. - Ako ne eli povjerovati u ono to ti govorim, zato me i dalje
ispituje?
Sada kad je tabu bio skinut, Antonia nije mogla prestati govoriti o Palmeru, unedogled
pokuavajui retroaktivno obnoviti njihovu vezu.
- to god da je rekao, to sigurno nije - ree napokon. Nisam joj imao srca rei kako je jedva i bila
spomenuta. Alexander je u pravu - rekoh. - On nije posve ljudsko bie.
- Kada je to rekao? - upita Antonia.
- Kad je uo za tebe i Palmera.
Antonia se namrtila na hladnu, mutnu tekuinu u svojoj alici. Gurnula je natrag na rame teki
snop poluraspletene kose i rekla: - Ah, a nije ni ona.
- Nije ni ona - potvrdio sam uzdahnuvi. Oboje smo uzdahnuli.
- Nadam se da e otii u Ameriku ili u Japan i tamo ostati - ree Antonia. - Ne elim vie uti za
njih, ne elim uope znati da postoje.
- Tako e i biti - umirih je. - Odljubiti se znai zaboraviti koliko je netko privlaan. Iznenadit e
te kako se brzo zaboravlja. - Opet smo uzdahnuli.
- Zaboraviti! Zaboraviti! - kliknu odjednom Antonia. -Kao da smo oboje ve polumrtvi.
Podigla je prema meni svoj ozbiljan, uznemiren, uvrijeen pogled.

Pitao sam se elim li je uistinu napustiti. Da, vjerovao sam da elim. Premda to sada uope nije
bilo vano. Pitao sam se to u ovom trenutku misli o meni. Znatieljno smo se i s neprijateljstvom
uzajamno ispitivah pogledima.
- Ti me, Martine, voli, zar ne? - odvaila se napokon Antonia. Upitala je to bez njenosti, s
nekom budnom tjeskobom.
- Naravno da te volim - odgovorih.
Zvualo je to prilino mlitavo, i mi se nastavismo gledati mrzovoljno, pogledom punim tajne
tuge.
Trebalo je bilo uiniti prevelik napor kako bih je uhvatio za ruku, pa to nisam uinio. Zurio sam
tako u Antoniju sve dok napokon nije nestala; mogao sam vidjeti jedino Honor kako svoju tamnu
glavu ubojice naginje prema meni, a zavjesa kose zaklanja joj pogled.
- Ah, da, doao je nekakav paket za tebe.
Vratih se u stvarnost uz trzaj, slomivi u ruci komadi ilavog prepeenca. Pitao sam se da li bih
mogao skupiti snage da nam skuham svjeu kavu. - Da? A gdje je?
- U predvorju - odvrati Antonia. - Nemoj ustajati, ja u ga donijeti. Stavit u usput i vodu za
kavu.
Zaas se vratila nosei dugu, usku kutiju omotanu smeim papkom i spustila je preda me s

rijeima: - Orhideje od nepoznatog oboavatelja! - i nestala u kuhinji.

Pogledao sam paket upkajui donju usnu. Usne su mi bile suhe i ispucane od puenja. Pripalio
sam jo jednu cigaretu i pokuao stvoriti neodreenu ideju o tome kako u izdrati cijeli dan. Bio je
to problem ije je rjeenje zahtijevalo stanovitu domiljatost. Pogledao sam prema prozoru i vidio da
jo uvijek kii. Ue na paketu prerezao sam kuhinjskim noem.
Meni nedostaje borbenosti, to je prava istina. Nisam vie elio primati udarce. Palmer me bio
posve zbunio. Da mu je namjera bila postaviti prepreku na put mojih elja, ne bi mogao bolje
postupiti; a to me gotovo uvjerilo kako on ipak sve zna. Ah uz to mi se, premda s mnogo vie
autoriteta, nametnula i slika Honor kako odmahuje glavom: Honor, apsolutna tajna, ali izgubljena.
Poeo sam odmatati paket.
Palmer nije znao, ah vie nije bilo vano zna li on ili ne zna. Oni e otii. Taj sotonski par otii e
u Los Angeles, u San Francisco, u Tokio; Antonia i ja emo ih zaboraviti, a potom emo i ona i ja
initi ono to nam poraena elja i izgnjavljena, otupjela svijest budu ponudile kao ono to nam
jedino preostaje initi. Otvorio sam kutiju. Bila je puna neeg tamnog. Zurio sam u to zbunjen,
pitajui se s gaenjem to je to. Ustao sam i odnio kutiju na svjetlo da bolje vidim. Osjeao sam da to
ne elim dodirnuti. Napokon sam to ipak vrlo oprezno dotaknuo i shvatio da je ljudska kosa.
Trebao mi je jo trenutak da u dugoj pletenici koja je ispunjavala kutiju prepoznam Georgieinu
kosu, Georgieinu divnu kosu tamnokestenjaste boje. Na vratima sam se estoko sudario s
Antonijom.
- Georgie, Georgie - zvao sam, udarajui po zakljuanim vratima njezina stana. Unutra je
vladala tiina.
Dok sam izvozio auto, doviknuo sam Antoniji da je s Georgie sigurno sve u redu, budui da je s
Alexanderom, na to mi je Antonia odgovorila da se, sino dok sam bio vani, Alexander javio iz
Rembersa i usput spomenuo da je Georgie jo u Londonu. No Antonia je ipak moju bojazan
smatrala posve iracionalnom. Ponovo sam pokucao.
Oslukivao sam tiinu. Naravno da je bilo smijeno ovako paniariti. Pojava kose imala je veliku
teinu znamena u snovima; ali emu ovdje primjenjivati logiku none more. Georgiein poklon
zacijelo je ala, premda pomalo gorka i mrana. Ona je sigurno u nekoj oblinjoj biblioteci, dok ja tu
stojim pred praznim stanom. No ipak se nisam uspio posve uvjeriti u to i znao sam da ne mogu
samo tako odavde otii. Pitao sam se ne bi li trebalo jo koga nazvati; ali ve sam bio nazvao sve
brojeve na kojima je mogla biti. Sada sam jo jedino htio ui u sobu, kao da bi to samo po sebi moglo
otkloniti nesreu. Zakljuana vrata poela su me privlaiti poput magneta. Ipak sam nastavio ekati
sve dok, iznenada potaknut neim to mi se uinilo da ujem, nisam stavio uho na kljuanicu i
zaustavio dah. Ubrzo se iznutra zauo neki zvuk koji se ponavljao. inilo se da je to dubok,
jednolian zvuk tekog disanja koji dopire odnekud iza vrata. Uspravio sam se i zastao kao
paraliziran. Ono to sam uo uasnulo me.
Georgieini prozori su nedostupni. Nema drugog naina da se ue osim kroz vrata. Zaletio sam
se jedanput ih dvaput punom snagom u njih bez ikakva rezultata. Sjetih se tada soboslikarskog
alata, koji je jo leao u prizemlju. Sjurio sam se dolje i poeo kopati po njemu. Ulina su vrata po
obiaju bila otvorena i mogao sam vidjeti kako vani ljudi ure amo-tamo po sjajnom, mokrom
ploniku. Izabrao sam teku plosnatu lopaticu za bukanje i eki te pojurio natrag gore. Ugurao
sam lopaticu to sam dublje mogao izmeu brave i vrata i udario nekoliko puta ekiem, potom
sam lopaticu upotrijebio kao polugu. Neto se unutra slomilo. Odmah nakon toga slomila se i drka
lopatice. Pokuao sam gurnuti vrata, aH nisu poputala. Uhvatio sam eki i svom snagom udario
po vratima u predjelu brave. Zaula se lomljava i procijep se poeo poveavati; upro sam ramenom
i vrata se otvorie.
Uao sam i zatvorio ih za sobom. Unutra je vladala muna tiina. Soba je bila u mraku jer su
zavjese jo bile navuene. Bilo je zaguljivo i odvratno je vonjalo po alkoholu i ustajalom
duhanskom dimu, iji su se pramenovi gotovo opipljivo vukli kroz sobu kad sam odgrnuo zavjese.
A moda sam tu sivu izmaglicu naprosto umiljao. Netko je leao na podu. Trebalo mi je neko

vrijeme da se uvjerim da je to Georgie. Ne samo zbog oiane kose, koja ju je inila jedva
prepoznatljivom, nego i zbog lica, koje je u dubokoj nesvijesti bilo izgubilo svaku slinost s njom i
postalo posve anonimno. inilo se kao da je ve gotovo nema.
Nagnuo sam se nad nju, pozvao je po imenu i prodrmao za rame. Bila je posve nepomina i ja
shvatih da je ve onkraj bilo kakvog neposrednog prizivanja svijesti. Lice joj je bilo podbuhlo i
pomodrjelo, disala je promuklo na usta. Nisam dugo oklijevao. Naao sam telefonski imenik i
nazvao bolnicu Charing Cross, te objasnio da je netko sluajno uzeo preveliku dozu sredstva za
spavanje. Obeali su da e odmah doi. U ovoj etvrti bila je to svakodnevna pojava.
Kleknuo sam na pod kraj Georgie. Pitao sam se trebam li je i dalje pokuavati probuditi, no
odluio sam odustati. Neodreeno sam osjeao da bih je povrijedio ako je dotaknem; kao da je u
ovom stanju postala tabu, u meni je njezino mlitavo, polunaputeno tijelo izazivalo stanovitu
odbojnost. Izgledala je poput utopljenice. Isprva nisam micao pogleda s njezina lica koje me je
svojom neobinou posve opinilo. Kao da je postala neka posve druga osoba, kao da se u njezino
tijelo naselilo neko strano bie. U tom bi me trenutku bilo lako uvjeriti da je posrijedi samo povrna
slinost s Georgie; i dok je leala ondje posve mlitava, otvorenih usta, naoko beivotna, duboko i
jednolino diui, djelovala je poput votane figure. Leala je na boku s rukom iznad glave. Imala je
na sebi plavu koulju i crne hlae. To sam prepoznao. Noge joj bijahu bose. Promatrao sam joj
stopala. I njih sam prepoznao. Dodirnuo sam ih. Bila su hladna poput voska, pa sam ih pokrio
jastukom. Preao sam pogledom po dugim nogama u hlaama i oblini bedra. Koulja joj je bila
raskopana i mogao sam vidjeti kako se pod njom podiu grudi. Gledao sam joj vrat i jedno uho,
koje se vidjelo ispod oiane kose. Gledao sam dobro mi poznatu ruku s otvorenim dlanom,
ispruenu u kretnji punoj molbe ili preputanja. Sve sam to neko posjedovao. No sada kao da se
sve raspalo na komadie, na komadie Georgie. Osobnost je bila izgubljena.
U ovom trenutku jedva da sam bio sposoban sjeati se ili misliti. Ali ipak mi se uinilo da ujem
njezin glas kako mi govori: "Martine, ti ne zna koliko sam blizu ruba". Uistinu je bilo mnogo toga
to nisam znao, i nisam elio doznati. Georgieina strpljivost pomogla mi je da postanem
neovjekom. Ona me tako vjeto znala potedjeti svojih patnji. Uivao sam a da nikada nisam trebao
platiti. Ali netko je to morao platiti.
Gledajui to vitko, nepomino tijelo prisjetili se none more njezine trudnoe, koja je zavrila sa
zagrljajem olakanja i ampanjcem. Ako umre, ja sam je ubio. Tako sam razmiljao, ali tupo i bez
osjeaja. U tom tijelu preda mnom nije bilo svijesti i ja se jo nisam mogao prisiliti da je dotaknem.
Bilo bi mi kao da dodirujem le. A ipak sam se s osjeajem poniznosti u kojoj je bilo i primjese elje
ispruio kraj nje na podu, priljubivi svoje lice uz njezino. Osjeao sam njezin dah na licu.
Ostao sam tako neko vrijeme; onda zauh kako se otvaraju vrata i poeh ustajati s poda.
Naslonjen na lakat vidio sam jednu priliku kako ulazi. Vrata su se ponovo zatvorila. Preda mnom je
stajala Honor Klein i gledala me odozgo. Uspio sam se uspraviti u sjedei poloaj i rei: - Kola hitne
pomoi su na putu.
- Bojala sam se ovoga - ree Honor. - Bila mi je poslala jedno vrlo udno pismo.
- Meni je poslala svoju kosu.
Honor se zagledala u mene. Lice joj bijae zatvoreno i ukoeno. Zatim je pogledala u Georgie i
rekla: - Sad shvaam. To je, znai, to. Zato mi se inila nekako neobinom. - Izgovorila je to
ravnoduno, jasnim glasom.
Bezduna je, pomislih. Potom zakljuili da ni ja nisam bolji.
Honor je na sebi imala otrcan, nezakopan muki kini kaput. Bila je bez eira i crna joj se kosa
sjajila od kie. Stojei tako s rukama u depovima, osvrui se po sobi, djelovala je veoma pribrano i
poslovno. Mogla je biti kakav privatni detektiv. Ustao sam s poda.
- Budui da nas je oboje obavijestila - nastavi Honor - nadajmo se da ovo nije ozbiljan pokuaj.
Jeste li nali tablete?
Toga se nisam bio sjetio. Dali smo se u potragu pomiui knjige i papire, prevrui po prepunim

pepeljarama i hrpama donjeg rublja i izbacujui sadraje ladica na pod, preskakujui pritom svaki
put preko Georgieinih nepominih nogu. Razgrnuo sam nepospremljen krevet i pogledao pod
jastuk. Kad sam se okrenuo i vidio Georgie gdje nepomino lei okruena neurednim morem svojih
stvari, i Honor kako usredotoena izraza lica prekapa po drugom ormaru, poeh se pitati u kakvu
sam to apsurdnu nonu moru zalutao. Napokon smo ipak pronali praznu boicu dobro poznatih
tableta za spavanje, te odustadosmo od daljnje potrage.
Pogledao sam na sat. Nisam mogao vjerovati da je prolo manje od deset minuta otkako sam
nazvao bolnicu. Kola hitne pomoi trebala su svaki as stii. U tom trenutku Honor i ja iznenada
smo zastali i pogledali se preko ispruene Georgie. Pomislih kako je to prvi put od one noi u
Cambridgeu da sam s Honor nasamo. Jedino to s njom nisam bio sam. Imali smo zastranu
gardedamu. Za mene je Honor ovdje bila nazona, ali samo kao patnja, kao prikaza; i znao sam da
je gledam kako nikada nisam gledao nijedno ljudsko bie, onako kako se gleda zloduha. A ona mi je
vrsto stisnutih usana uzvratila pogled kroz onu svoju ukastu idovsku masku, kroz ije su se
suene proreze crnile zjenice njezinih oiju. Potom oboje svrnusmo pogled na Georgie.
Honor je kleknula kraj nje i poela uklanjati iz njezine blizine odjeu, papire i ostale sitnice to
su, nalik na snijeg, bile napadale oko nje dok smo pretraivali sobu. S nemalim iznenaenjem
opazih da Georgie jo uvijek lei u istom poloaju utopljenika u kojem sam je zatekao pri dolasku.
Kad je oistila prostor oko nje, Honor uhvati djevojku za rame i okrenu je na leda, te joj ispruenu
ruku premjesti na grudi, a pod glavu stavi jastuk. Iznenada me prooe trnci. Dok sam kleao na
podu, ove su mi se dvije ene naas priinile kao neka sablasna Pieta: Honor pognute glave,
odjednom blaga i brina, i Georgie, ubijena, otuena, usnula.
Honor je jo uvijek drala Georgie za rame. Usnula djevojka kao da je zahvaljujui tom dodiru
zadobila neku jasno artikuliranu prisutnost i ja se napokon osjetih sposobnim da je dodirnem te
prijeoh prstom preko njezina bedra. Kroz tkaninu sam mogao osjetiti meku i toplu nogu. No neto
to sam osjetio mnogo jae, a sliilo je strujnom udaru, bio je dodir Honorine ruke; i ja se sjetih kako
nam se ruke umalo nisu dotaknule na otrici samurajske sablje. Pokrio sam lice rukama. Stigla su
kola hitne pomoi.

Poglavlje 26.
Atmosfera oko Georgieina kreveta bila je ispunjena grozniavom veselou. Svi smo bili ovdje,
poput obitelji okupljene oko postelje bolesna djeteta. Omotni papiri jarkih boja, kutije okoladnih
bombona, knjige u mekom povezu i egzotine cigarete prekrivali su noni ormari, a vaze s
cvijeem poredane po toaletnom stoliu i prozoru pretvorile su malu bijelu bolniku sobu u
cvjearnicu. Sve je podsjealo na Boi u djejoj sobi.
Georgie je ovako naslonjena na jastuke doista sliila strano uzbuenoj djevojici. Lice joj je bilo
nekako rumeno i zadralo je onaj nov bucmast izgled. Medicinska sestra bila joj je malo uredila
kosu, koju je bila neuredno odrezala na zatiljku, ali i dalje je bila neravna i udno joj je strala s obje
strane lica i davala joj veoma mladenaki izgled. Nervozno je gladila bijelog plianog psia kojeg je
dobila od Antonije i gledala nas bistrim, plahim i preklinjuim pogledom. Mi smo se dobrohotno
naginjali nad nju.
Prola su tri dana od Georgieina pothvata. Bila je vie od dvanaest sati u komi, no sada je izvan
opasnosti i prilino se brzo oporavlja. Palmer je sjedio kraj nje na uzglavlju kreveta, a ja nasuprot
njemu. Antonia se smjestila na krevetu podvivi noge poda se, a Alexander se naslanjao na eljeznu
ogradu u podnoju kreveta. Honor je stajala naslonjena na prozorski izbojak iza Palmera.
- O boe - ree Georgie - prouzroila sam vam svima toliko neprilika! Uistinu mi je ao.
- Sve je dobro to se dobro svri! - zakljui Antonia, a ruka joj impulzivno uhvati Georgieinu
kroz meko krzno psia. Na vijest o Georgieinom pokuaju samoubojstva Antonia se naoigled
pomladila. im je za to ula smjesta je nestalo njezina nemirnog i poraenog dranja. Nakon tri
dana uzbuenja i uzrujavanja izgledala je neusporedivo ljepe i vie sliila na sebe. Juer je kupila
tri nova eira.
- I treba ti biti ao! - javi se Palmer. - Iskreno govorei, trebali bismo ti dati po turu, umjesto to
te ovako mazimo! - Proao je s puno ljubavi rukom po njezinoj tamnoj, kratko oianoj glavi,
okrenuvi je lagano prema sebi.
Osjeao sam na sebi Honorin pogled, ah nisam pogledao u njezinom pravcu. Stajala je ondje
naslonjena, neutralna, makasta izraza koji je podsjeao na osmjeh, ali nije sudjelovala u razgovoru.
I Alexander je utihnuo, promatrao je Georgie sjetnim, njenim pogledom, preputajui se uivanju u
vlastitim osjeajima. Zavidio sam mu na njegovoj sposobnosti da osjea. Ja sam bio prazan.
- Kad sam dola sebi - ree Georgie - osjeala sam se kao simulant. Pomislila sam, sve ostale
ene na odjelu ovdje su zbog neke prave bolesti, jedino sam ja dola ovamo gnjaviti ljude. Ali, ne
biste vjerovali, one su sve ovdje iz istog razloga! ena u susjednoj sobi strano je ponosna jer je
uzela najveu dozu!
Nasmijali smo se, a Alexander je promrmljao: - Usnuti! Sanjati moda...24 - jedva ujno, i poslije
nije htio ponoviti to je rekao.
Primijetio sam kako se Georgie tresu ruke. Osjetio sam saaljenje prema tim rukama to su
nervozno gladile plianog psia. No Georgie nisam vie mogao zamisliti kao cjelinu. Nikada vie,
nakon svog neobinog raspada, nije bila cjelovita. Nisam osjeao ni trunke strasti prema ovom
neko mi tako bliskom tijelu to je lealo isprueno tu kraj mene. Neto se u njoj nastavilo mijenjati,
a njezino me novo lice odbijalo. Bijae to kao da je uistinu umrla. Kad sam na to pomislio dolo mi je
da kleknem kraj njezina kreveta, sakrijem lice i zajecam oajniki, kao da nekog oplakujem. No
ostao sam ondje sjediti ukoeno se smjekajui. Pitao sam se, kad bih je recimo pomilovao po ruci, bi
li ta kretnja izgledala nepodnoljivo usiljeno. Na sebi sam i dalje osjeao Honorin pogled poput
hladnog sunca.

24

William Shakespeare, Hamlet, III. in, scena 1 (op. prev.)

- Pa, sve to daje posla pripadnicima moje profesije - Palmer e. - Premda moram priznati da
obino nije rije o ovako privlanim pacijentima!
Od Georgie se, kao to je uobiajeno u takvim sluajevima, trailo da proe psihijatrijski
tretman, pa je Palmer, kako bi se udovoljilo tim zahtjevima, pristao da je primi kao pacijenta.
Uskoro je trebala na krae vrijeme otputovati u Cambridge.
- To je apsurdno, naravno - komentirala je Georgie. - Ja sam duevno potpuno zdrava, zdravija
od mnogih psihoanalitiara!
- Ba ti hvala, duo! - prihvati Palmer. - Uvjeren sam da jesi. Ali nee nam nakoditi ako se malo
sredimo.
Pomislih kako e Georgie ubrzo ispriati Palmeru sve o svom seksualnom ivotu. Nagnuo sam
se i potapao Georgie po ruci koja se nervozno trzala. Zadrhtala je.
- Pa, drago dijete - javi se Antonia - ja zbilja ne mogu provesti cijeli dan na tvom krevetu!
Naruena sam kod frizera. Moram juriti. - Ustala je s kreveta ne pogledavi me, i popravila svoj
elegantni proljetni kostim. Izgledala je sjajno.
- Ja u te odvesti - ponudio se odmah Alexander. - Moram se otii dogovoriti za onu izlobu. Pogledao je Georgie onim svojim tunim, prodornim pogledom, stisnuo joj stopala preko pokrivaa
i iziao iz sobe za Antonijom.
Sjalo je sunce, blistavo, hladno kasnosijeanjsko sunce to je lano najavljivalo proljee, i zbog
njega je ova bijela soba djelovala vedro. Razmiljao sam ne bi li bilo najbolje da i ja odem i ostavim
Honor i Palmera s Georgie. To sam poslijepodne trebao biti na jednom kuanju vina. Jo sam mogao
na to stii. Jedino to se inilo kako mi svaki pokret ili rije odjednom predstavljaju golem napor,
kao da sam izloen paralizirajuem djelovanju kakvih zraka. Palmer je drao Georgie za ruku.
Izgledao je izvrsno s onim svojim istim, vrstim licem, tamnim i bez bora, i s onom svojom gustom,
kratko podianom kosom, mekom i suhom poput ivotinjskog krzna. Kad sam vidio kako i on sav
zrai, pade mi na um kako je posve zamislivo da je ponovno uspostavio neki odnos s Antonijom.
No to je ipak bilo nemogue. Pogledao sam preko Palmerove glave u Honor Klein. I dalje se
smjekala poput kakva drevnog kipa.
- Kako bi bilo da se vi, djeco, malo maknete - predloi Palmer. - Htio bih ozbiljno porazgovarati
sa svojom pacijenticom. Ustao sam i rekao: - Onda, dovienja - i poljubio Georgie u elo. Neto je
promrmljala i nasmijeila se, a oko grozniavo sjajnih oiju pojavie joj se bore tjeskobe. Iziao sam
iz sobe i krenuo niza stube. Za sobom sam uo korake.

Poglavlje 27.
Honor Klein sustigla me na izlazu iz bolnice; ne pogledavi je, upitah: - Mogu li vas povesti?
Rekla je "da", pa sam bez rijei krenuo prema kolima.
Vonje do Pelham Crescenta gotovo se uope ne sjeam. udno, ali tu sam vonju u sjeanju
pobrkao s onom prvom, kad smo se Honor i ja vozili s kolodvora u Liverpool Streetu. Prisjeam se
tek veselja to me obuzelo kad shvatih da sam vrsto odluio ostvariti svoje namjere. Kroz guvu
prometne pice, bog koji uva pijance titio je i mene.
Kad smo stigli, iziao sam iz kola i poao za njom u kuu, to nju, ini se, nije uope iznenadilo.
Otvorila je vrata, pridrala ih da proem i uputila se u dnevnu sobu. Jasan sunev sjaj davao je ovoj
tamnoj prostoriji pust i bezduan izgled, oduzevi njezinim toplim tamnim bojama svu toplinu.
Doimala se pranom. Uao sam i zatvorio za sobom vrata. Gledali smo se preko sobe.
Osjetio sam u tom trenutku da bih se mogao onesvijestiti i sjeam se da sam zglavke grubo
pritiskao o dovratak ne bi li me bol smirila. Promatrala me s tragom onog drevnog smjeka na
usnama i ja osjetih njezinu unutarnju snagu. Poeo sam ravnomjernije disati.
S vidljivom i napregnutom panjom Honor je ekala da progovorim.
Napokon rekoh: - Pretpostavljam da znate da sam zaljubljen u vas?
Promislila je malo, glave neznatno nagnute u stranu kao da oslukuje, i rekla: - Znam.
- Sumnjam da moete shvatiti koliko.
Okrenula se i preko ramena dobacila: - To nije vano. -Izgovorila je to mirno, ali u glasu joj se
nije osjeala dosada.
- To da vas ljubim, ili koliko?
- Ovo potonje. Dirnuta sam to me volite. To je sve.
- To nije sve - rekoh. - Ja vas divljaki elim, Honor, i divljaki u se za vas boriti.
Odmahnula je glavom i okrenula se da me pogleda u oi: -Za takvu ljubav nema mjesta - ree.
Njezino "nema mjesta" zvualo je kao da pretrauje svemir i zatvara ga u kutiju.
Nisam se s tim elio pomiriti. - Kada si shvatila da te ljubim? - upitah. Bijae to pravo
zaljubljeniko pitanje.
- Kad si me napao u podrumu.
- Znala si, dakle, to je znaio moj dolazak u Cambridge? - Jesam.
- Ali nisi nita rekla Palmeru.
Zagledala se u mene i ja ugledah poznatu zmiju kako me hladno gleda iz njezinih oiju;
ponovno mi izioe pred oi njezine tamne grudi i kako sam je naao s njezinim bratom, te
zadrhtah, ne toliko od onoga to sam vidio, koliko od injenice da sam to vidio. Nee mi to nikada
moi oprostiti.
- Napisao si mi laljivo pismo - ree. Stajala je i gledala me nagnuvi glavu naprijed, s
ovratnikom kaputa podignutim iza crne kose nalik vlasulji, s rukama u depovima.
- Napisao sam ti glupo pismo - uzvratih. - Tada jo nisam znao da je laljivo.
Nakratko smo zautjeli i ja se uplaih da e me otpraviti. Prilijepio sam se dlanovima za
dovratak iza sebe i samo to se nisam poeo moliti. Nasluivao sam u njoj neko neobjanjivo
oklijevanje. Kada bih samo uspio nai prave rijei natjerao bih je da nastavi govoriti, i mogao bih je
u ovom kratkom i sudbonosnom trenutku jo malo zadrati uza se; ali uinim li i najmanju
pogreku bit u izgnan.
- Drago mi je da ne sumnja u to da sam zaljubljen - pokuah, birajui paljivo rijei. - Ako nita,
to je barem oigledno. Ali mora shvatiti s kakvim se tekoama ja borim, budui da mi ni ti ni
okolnosti niste dali prilike da doem do izraaja. Malo bi mi sada pomoglo da ti strgnem odjeu. Ali

proao bih kroz vatru i vodu kad bi me ti pozvala. - Izgovorio sam to tihim razboritim glasom; i dok
sam govorio, mislio sam na Palmerov povratak i na opasno kratko vrijeme koje mi jo preostaje.
inilo se da pozorno slua to govorim, procjenjujui me svojim tamnim pogledom. Napokon
ree: - Ti ne zna to trai. eli li moju ljubav?
To me uplailo, te rekoh: - Ne znam, ja ak ne znam smatram li te sposobnom za ljubav. Ja te
elim.
- Martine, govori gluposti - rekla je nasmijavi se. Okrenula se i naglom kretnjom svukla ogrta
te prila ormariu na kojemu su stajali pie i ae. Natoila nam je eri. S ushitom sam zapazio da joj
se tresu ruke.
Nisam se pomaknuo s mjesta. Stavila je jednu au na stoli nasred sobe, a zatim se povukla do
kamina. Priao sam, uzeo au i vratio se do vrata. Osjeao sam da bih je, priem U joj blie, mogao
rastrgati u komade; no istodobno sam osjeao kako mi krv radosno pulsira od saznanja da je ona
toga svjesna. Odjednom sa zakanjenjem shvatih da mi se obratila imenom; s mukom sam se
suspregnuo da ne pokrijem lice.
- to je tu glupo? Moja sumnja u tvoju sposobnost za ljubav, ili to to te jednostavno elim? upitah. Bio sam obuzet strahom da negdje ne pogrijeim.
- Ti me ne poznaje - odvrati ona.
- Dopusti mi da te upoznam. To kako te ja poznajem mnogo je vie od obinog poznavanja. I
sama si toga svjesna, inae ne bi sada sa mnom razgovarala. Ti nisi ena koja trati vrijeme. -1 sam
sam se tresao, a ipak sam iracionalno i gotovo s bijesom osjeao da jo samo krhka brana sprjeava
da se bujica naeg uzajamnog preputanja ne prelije. Kad bih barem znao na koji nain da je sruim.
- Vrati se u zbilju - ree Honor. - Vrati se svojoj eni, vrati se Antoniji. Ja nemam nita za tebe.
- Moj brak s Antonijom je gotov - odvratih. - Palmer ima pravo. Taj brak je mrtav.
- Iz Palmera progovaraju njegove vlastite konvencije. Ti nisi glup. Dobro zna da je tvoj brak jo
u mnogoemu iv. U svakom sluaju, nemoj misliti da je ovo neto vie od sna. Vrati se u zbilju ponovila je, ali me nije otjerala od sebe.
- Volim te - rekoh - i elim te i itavo je moje bie pred tvojim nogama. Ovo je zbilja. Nemojmo
dopustiti da je ne prepoznamo, da nas zaslijepe bilo kakve drutvene konvencije.
- Drutvene konvencije! - uskliknula je i ponovno se nasmijala. I ja sam se nasmijao, a onda smo
oboje opet postali napeti i uasno ozbiljni. Bio sam se ukoio od napora da svoj pogled i volju
usredotoim na nju i da je pokorim. Stajala je raskoraena preda mnom u svom starom
tamnozelenom kostimu i promatrala me drei ruke na leima.
- Tvoja ljubav prema meni ne pripada zbiljskom svijetu - ree napokon. - Da, ovo je ljubav, to ne
poriem. Ali ne mora svaka ljubav pred sobom imati budunost - ruiastu ili kakvu drugu - a ova
je ljubav uope nema. Zbog onoga to jesam i zbog onoga to si vidio, ja sam za tebe zatrani
predmet fascinacije. Ja sam odrubljena glava kojom su se neko koristila divlja plemena i alkemiari:
namazali bi je uljem i stavljali joj komadi zlata na jezik kako bi je pridobili da im prorokuje
budunost. A tko zna ne bi li se duljim druenjem s odrubljenom glavom ovjek domogao i nekih
neobinih znanja. Za takva se znanja dobro plaa. Ali daleko je to od ljubavi i daleko od normalnog
ivota. Kao stvarni ljudi mi jedno za drugo ne postojimo.
- Ja sam, barem kad je o tebi rije, uvijek plaao - rekoh. -Upravo to te za mene ini stvarnom. Ti
mi daje nadu.
- To mi nije namjera. Neka ti to bude jasno.
- to uope radi ljubav koja pred sobom nema budunosti?
- Pretvara se u neto drugo, neto neugodno ili otro to ovjek nosi u sebi i oko ega omotava
sloj po sloj svoga bia sve dok mu ne prestane smetati. Ah to je tvoj problem.
Osjetih da sam pokazao slabost i da je to moda bilo kobno. Ona se pomakla i njezina se sjena
pomakla na podu pod hladnim sunanim sjajem. Dok je traila cigarete u depu, znao sam da me u

svakom trenutku moe otpraviti.

Poeo sam joj se polako pribliavati na to se ona naas ukoila, da bi zatim leerno nastavila
paliti cigaretu. Zavrila je s tim i pogledala me; ruke je spustila niz bokove, a u jednoj joj se dimila
cigareta. Motrila me spremna, a ozbiljno lice idovskog anela bijae lieno svakog izraza. No
dodirnuti je nisam mogao, kao to ne bih mogao dodirnuti Noinu arku.
Kad sam joj se pribliio, padoh na koljena i ispruih se pred njom koliko sam dug, dotaknuvi
elom pod. To se dogodilo tako iznenada kao da me netko sruio na do. Bilo je udno, ali mogao
sam u tom poloaju ostati beskrajno dugo.
Nakon nekoliko trenutaka rekla je mirnim, veoma dubokim glasom: - Ustani!
Poeo sam se dizati. Ona se bila odmakla i sada se naslanjala na okvir kamina. Nisam se mogao
suzdrati od preklinjanja. I dalje kleei rekoh: - Honor, nemoj da se ovako prepiremo. Daj da se
katkada vidimo. Samo to te molim. O tvojoj situaciji i o tvojim eljama ne znam nita. No uvjeren
sam da je ovo to je u ovih pola sata drhtalo i treperilo medu nama ono pravo. Nemoj ga ubiti.
Jedino te to molim.
Odmahnula je glavom ljutito se mrtei, te shvatih da sam prekinuo onu krhku aroliju, kakva
god ona bila, kojom sam je u ovih nekoliko sudbonosnih minuta drao uza se. Ustao sam s poda.
- Mi se ne prepiremo. Molim te, nemoj se zavaravati. Ti ivi od snova. Najbolje bi bilo da sada
ode. Ubrzo e stii Palmer, a ja bih htjela da ode prije negoli on doe.
- Ali jo emo se vidjeti?
- To ne bi imalo apsolutno nikakva smisla. Palmer i ja putujemo takorei sutra.
- Nemoj tako govoriti - zavapih. Oajniki te elim.
- O, boe - podrugljivo e Honor - a to bi sa mnom da me ima?
Ove rijei, koje su mi otkrile jednostavnu istinu da me ona ne smatra sebi ravnim, napokon mi
zatvorie usta.
Ulazei u kola, vidio sam Palmera kako izlazi iz nedaleko zaustavljenog taksija. Mahnuh smo
jedan drugome.

Poglavlje 28.
Sljedeeg dana u doba ruka bio sam ve veoma zabrinut za Antoniju. Sino se nije bila vratila
kui. Kasno naveer telefonirao sam njezinoj majci i nekolicini prijatelja, ali joj nisam mogao ui u
trag. Nazvao sam Rosemaryn stan, ali se nitko nije javio. Sjeo sam uz bocu viskija oekujui da se
pojavi, i vrsto zaspao na sofi. Probudio sam se rano ujutro, sav ukoen i s osjeajem izgubljenosti.
U sedam sam ponovno nazvao Rosemary i, za svaki sluaj, Rembers, no nitko se nije javljao. U
devet sam nazvao frizera, ali mi je reeno da gospoda Lynch-Gibbon ve due vremena nije bila kod
njih. Zakljuio sam da je Antonia vjerojatno promijenila frizera, ili je pak lagala. Nisam se mogao
prisiliti da nazovem Palmera.
Oko deset je zazvonilo na vratima, ali bili su to radnici s namjetajem iz Lawndes Squarea.
Unijeli su stvari, uspjevi pritom okrhnuti ugao pisaeg stola Carlton House. Nakon njihova odlaska
zaustavio sam se tuno kraj njega i pljunuvi na prst pritisnuo sam ga na ogrebotinu pokuavi
zatamniti drvo. Potom sam naao latilo i dobro ga utrljao preko oteenog dijela, no ni to nije
pomoglo. I dalje je izgledao odbaeno, kao da je ovdje samo u prolazu, kao da se ve vidi na drabi
kod Sothebyja25. Soba se nikada nije posve oporavila.
Nazvao sam na jo nekoliko mjesta, ukljuujui i policiju kako bih se raspitao o nesreama, no i
dalje bez rezultata. Neto poslije jedanaest zazvonio je telefon, no to je bio Mytten koji je zvao zbog
hocka. Bio sam uasno, posve iracionalno uznemiren i zabrinut. Antonia nije obiavala nestati ovako
bez objanjenja i ve sam je zamiljao kako lei u bolnikom krevetu ili kako licem prema dolje pluta
Temzom. Ova me zabrinutost podsjetila na mahnitu uznemirenost koja me obuzimala u djetinjstvu
kad god bi moja majka due izbivala, i ja se pokuah kao i neko utjeiti govorei: za jedan sat, za
dva sata ona e se vratiti, sve e se objasniti i sve e opet biti kao prije. Ali u meuvremenu su
minute neujno otkucavale ne donosei nikakvih novosti.
Naravno da je istina - ta ovo je bio najbolji dokaz - da je moj brak jo itekako iv. Moda e
zvuati jadno, ali nakon rastanka s Honor vratio sam se kui sa eljom da me Antonia utjei. Bio
sam joj kao i obino pripremio martini oekujui da se vrati oko est. Nema nieg boljeg od utjehe
koju ti moe pruiti jedna dobro uhodana veza; napokon, bez obzira na sve to se dogodilo, ipak je
Antonia, i samo ona, bila moja supruga. Nije mi uope padalo na um da se zapitam ima li tu moda
kakve neloginosti; i zapravo tu nikakve neloginosti nije ni bilo.
Nakon to sam se rastao s Honor osjeao sam neopisivu bol koju je prouzroio na posljednji
razgovor. No dok sam sjedio ekajui Antoniju, prije no to sam se poeo zabrinjavati, osjetih kako
me obuzima duboka radost. Uzevi u obzir koliko je bio teak i opasan taj pothvat, na razgovor i
nije tako loe zavrio. Bijah impresioniran injenicom to je Honor uope bila spremna razgovarati.
Bio sam gotovo siguran da Palmeru jo nije rekla nita o onome to se sa mnom dogaa. Uivao
sam prisjeajui se kako su joj se tresle ruke. Rekla je da mi ne namjerava davati nikakvu nadu. Ali
zapravo mi je itekako ulila nadu; a za nju se ne bi reklo da je glupa. Naravno, bio sam svjestan kako
je to mala, posve mala nada. Ali kad je ovjek zaljubljen, hvata se i za najmanju slamku. Trenutno
mi je najvaniji bio osjeaj da sam dobio na vremenu. Nisam mogao vjerovati da e Honor i Palmer
uistinu nekamo otii, nekamo daleko ili na due vrijeme, i bio sam vrsto uvjeren da u je ponovno
vidjeti. Preko moguih sam zahtjeva sa strane njezina brata i moje ene, zahvaljujui primjeni
dvostruke logike, lako preao; ili u izgubiti Honor, pa e sve ostati po starom, ili u je per
impossibile26 dobiti, to e za posljedicu imati stvaranje novoga Neba i nove Zemlje i brisanje svega
to je bilo prije. Ja bih postao nova osoba; i ako bi me ona nemilosrdno na to natjerala, dojurio bih k
njoj makar morao gaziti krv do koljena.
25

Sotheby's - poznata londonska aukcijska kua (op. prev.).

26

Per impossibile - tal. praktiki nemogue (op. prev.).

Ovaj monolog naglo je prekinula moja zabrinutost za Antoniju; tek oko podneva sljedeeg dana,
kad me potpuna iscrpljenost natjerala da predahnem, moje su se misli opet potpuno usredotoile na
Honor te poeh razmiljati o onome to je rekla o odrubljenoj glavi. Dan ranije bilo mi je drago to
joj nisam poslao ono prvo pismo u kojemu su objanjenja za moje ponaanje tako jadna i dosadna. Ja
nju nisam ljubio kao zamjenu za Palmera kojega sam ljubio zato to mi je zaveo enu: u to bijah
posve siguran; ali nita skloniji nisam bio ni objanjenju koje je ona ponudila. Nisam je ljubio zato
to incest u meni budi neki iracionalan uas, iako sam, razmislivi dobro, znao da je onaj prizor u
Cambridgeu neto to je jo veoma prisutno u mojoj mati, veoma osjetljivo na dodir, neto
neprobavljeno i opasno. Zatvorio sam oi i ponovo vidio ono to sam vidio i tada.
Pred vratima se zaulo komeanje i Antonia je utrala u sobu. Skoio sam na noge osjeajui
istodobno i veliko olakanje i neki udan strah to je vidim. Priao sam joj, uhvatio je za ramena i
protresao. Nasmijala se dok sam je tresao, potom je skinula eir i kaput i bacila ih na stolac.
Djelovala je neobino veselo, kao da je pijana. Zurio sam u nju zaprepateno.
- Doavola! - viknuh - Skoro sam poludio! Gdje si bila?
- Dragi - ree Antonia - prvo emo popiti jedno veliko pie. Samo budi strpljiv. Sve u ti
ispriati. ao mi je to ti prije nisam mogla nita rei. Ali shvatit e zato. Sjedni, ja u donijeti ae.
Sjeo sam na sofu. Sada kad se vratila, osjeao sam samo iscrpljenost i srdbu. Zakljuio sam kako je
bolje da odem u postelju. Noanji san bio je poput kome i uope me nije osvjeio.
Antonia je sjela do mene, stavila ae na stol i jednom me rukom uhvatila za bradu okrenuvi
me licem k sebi. Onda je vei dio pia iz svoje ae prelila u moju. Ova me kretnja na neto
podsjetila. Opet se zagledala u mene svojim blistavim tamnim oima. Kosa joj se presijavala poput
blijeda bakra i nije mi bilo jasno kako mi se ikada moglo uiniti da stari. Naminkane su joj se usne
micale s nekom nejasnom njenou.
- Dobro, dobro, sve je u redu - rekoh, uzevi je za ruku. Drago mi je to te vidim!
- Dragi - zapoe Antonia - ne znam kako da ti to kaem, jer ne znam koliko uope zna o tome.
- Znam? O emu?
- O meni i Alexanderu.
- O tebi i Alexanderu? - ponovih. - Jesi li sigurna da nisi pobrkala imena?
- Oh, dragi, bojim se da je to ozbiljno. Ali to si zacijelo znao, zar ne? Morao si to odavno znati!
- to sam to trebao znati?
- Pa, da smo Alexander i ja, ovaj, pa ukratko, da je Alexander moj ljubavnik.
- O, Isuse! - uzviknuo sam skoivi na noge. Antonia je pokuala zadrati moju ruku u svojoj, ali
sam je istrgnuo.
- Hoe rei da uope nisi znao? - u udu e Antonia. - To nije bilo teko pogoditi. Bila sam
uvjerena da zna. Alexander nije bio tako siguran.
- Za kakvu me budalu oboje drite - rekoh. - Ne, nisam znao. Naravno, opazio sam da ste jedno
drugome dragi. Ali za ovo nisam znao. Zar misli da bih to ikada dopustio? Kako me slabo poznaje.
- Pa Andersona si sasvim lijepo prihvatio - mirno e Antonia. - To me navelo na pomisao da
sigurno zna, da si zacijelo shvatio to s Alexanderom. Osim toga, bilo je sve tako oito.
- Ti si glupa - rekoh. - Palmer je neto drugo.
- Ne shvaam zato - ree Antonia. - I to uope misli kad kae da ti to ne bi dopustio? Voljela
sam vas obojicu, ti si nas oboje volio, Alexander je volio...
- Muka mi je od tebe - rekoh.
- Znao si da vas moram imati obojicu - ree Antonia.
- E, od sada e imati samo jednog od nas.
- Nemoj to govoriti, dragi - ozbiljno e Antonia. Ustala je i ponovno me pokuala uhvatiti za

ruku. Stavio sam ruke u depove. - Istina je da te oboje volimo i da ne moemo i ne elimo ostati
bez tebe. Tako si se sjajno ponio u Andersonovu sluaju. Nemoj sada sve pokvariti.
- Sav mi se sjaj istroio.
- Najdrai Martine, dijete moje, budi razuman - preklinjala je Antonia. -1, oh dragi, nemoj
praviti takvo lice. Naposljetku, ova situacija traje ve dugo. To nije isto kao da mi je to tek sada palo
na pamet.
- Samo to ja za nju sve to vrijeme nisam znao. Otkada zapravo traje?
- Oh, oduvijek - odvrati Antonia. - Ne tvrdim da smo se za to vrijeme uvijek ba esto viah. To
se mijenjalo. Ali situacija je ostala ista.
- Oduvijek? Hoe rei otkako smo se oenili?
- Zapravo jo prije nego to smo se oenili. Ja sam se u Alexandera zaljubila istog asa kad sam
ga upoznala. Jedino to nisam povjerovala u svoju ljubav dok nije bilo prekasno. Sjea se da me nisi
htio upoznati s Alexanderom prije no to se zaruimo. Rekao si da ti uvijek preotme djevojku. A
onda je ve sve postalo tako slubeno. Nisam imala dovoljno hrabrosti.
- Hoe rei da na brak nikada nije ni postojao?
- Ali naravno da je postojao, dragi. Ja sam vas voljela obojicu. I sada vas volim.
- Ne vjerujem da razumije znaenje te rijei - rekoh.
- Uasno me vrijea - ree Antonia. Pogledali smo se. Lice joj je imalo ozbiljan i dostojanstven
izraz i mirno je izdrala moj pogled. Oito je od posljednji put uvelike uznapredovala. I sada je
izgledala kao glumica. Ali kao velika glumica.
Odetao sam do prozora i zagledao se van u magnoliju. Blijedi je sunev sjaj otkrio mahovinu
na njenom starom stablu. Doimala se mrtvom.
- Zato mi nisi rekla? - upitah.
- Kao to rekoh, mislila sam da zna. Mislila sam da ti je drae da sve ostane tako fino i
neodreeno.
- No, i zbog ega to sada pretvara u grubo i odreeno?
- Anderson me probudio - odgovori Antonia. - U nekim me stvarima uinio vie neovisnom.
Nakon toga nemogue je nastaviti ivjeti po starom. Ja sam u Andersona doista bila zaljubljena, bila
sam upravo opinjena njime. Nisam si mogla pomoi. Bilo je istodobno prekrasno i uasno. Nikada
prije nisam osjetila kako doslovce gubim do pod nogama. To je, naravno, gotovo ubilo Alexandera.
On je odavno vidio kako se to pribliava; bila sam se ozbiljno uplaila za njegovo mentalno zdravlje.
On je patio mnogo vie nego ti.
- Je li on to doznao prije mene?
- Jest. Nisam ga mogla prevariti. Uostalom, sam je pogodio.
- Ali mene si mogla prevariti.
- Ti si mene prevario - odvrati Antonia.
- To su dvije razliite stvari - rekoh.
- Ti stalno govori o nekim razlikama koje ne postoje - ree Antonia. Naravno da na brak
nikada nije mogao biti posve u redu. I sam si to shvatio. I tebi je takoer bio potreban netko drugi. Ja
bih ti to bila oprostila.
- Nijedan brak nije savren - rekoh. - Ali ja sam u na vjerovao. Sada mi ti kae da uope nije
postojao. Nije mi ostala ak ni prolost.
- Ti si, Martine, takav sanjar. Ti radije sanjari nego da se mora suoiti s problemima. E, pa sada
e se s njima morati suoiti. I, molim te, prestani se saalijevati.
- Antonia, ne budi tako gruba prema meni. Ja samo pokuavam razumjeti. Kae da te Palmer
probudio?

- Tako je. On me uinio potenom. Uinio me hrabrijom, moda. Bolje je biti iskren i pokuati
pritom zadrati ono to ima. S tobom mi je to sjajno uspjelo kad je Anderson bio u pitanju. A na
neki mi je to nain uspjelo i s Alexanderom.
Koliko god da je patio, nismo nikada prekinuli vezu. To je uistinu sjajno.
- Sjajno. Oh, shvaam. Pa to opet pokuava sa mnom?
- Najdrai, znala sam da e se urazumiti - uskliknula je Antonia. Prila mi je s leda i ja osjetih
njezin njean dodir na ramenu. I dalje sam stajao s rukama na leima i gledao magnoliju.
- Po emu zakljuuje da sam se urazumio? - upitah.
- Ali mora, mora! - njeno me uvjeravala, uhvativi me za obje ruke. Pustio sam da ih dri ali
se nisam okrenuo.
- A to je s Georgie?
- Oh, to je bilo iz istog oaja - ree Antonia. - Alexandera je strano povrijedilo ono s
Andersonom. U to vrijeme suvie je patio a da bi se mogao naljutiti. Obuzdavao je svoj bijes dok sve
ne proe. Tada me je mislio kazniti.
- Hoe rei da se uope nije namjeravao oeniti s Georgie?
- Pa, mislio je da to namjerava - objasni Antonia - ali prevario se, jadniak. Mi smo se bili
nakratko udaljili i to je za nas oboje bio pravi pakao. Umislio je da mu je potrebno neto novo i tako
se upustio s Georgie, isto zbog promjene. Bio je sasvim izluen. No kasnije je, naravno, shvatio da
to nije u redu. To je bilo kad se Georgie pokuala ubiti, kad je otkrila da Alexander zapravo voli
mene. - Sluao sam njezin miran, jednolian glas to mi je dopirao preko ramena.
- Je li to istina? - upitah. Bio sam omamljen i otupio. Osjeao sam se poput prazne posude koju
svako malo netko utne nogom. ak mi je i Georgieina ljubav bila oduzeta. Malo je trebalo pa da
povjerujem kako je Georgie sve vrijeme bila zaljubljena u Alexandera. Ako ne, onda je sve to
vrijeme ekala na Alexandera. A ipak je meni poslala svoju dragocjenu kosu.
Okrenuo sam se i pogledao Antoniju; sada smo stajali jedno nasuprot drugomu u udubljenju
prozora. Milovala mi je ruke, sagnuvi malo glavu s onim dobro mi poznatim izrazom posesivne
njenosti.
- Jadna Georgie - ree napokon. - Ali ona je mlada, brzo e nai nekoga drugoga.
- Mora da si zadovoljna sobom - rekoh. - Na kraju ispada da su svi zaljubljeni u tebe.
Antonia se pobjedonosno nasmijeila: - Znam kako to postii! - odgovorila je. Onda me je
pogladila po obrazu. - Nemoj se opirati mojoj ljubavi, Martine. Moram te zadrati u svojoj ljubavnoj
mrei. Zadrat emo te, zna, nikada te neemo pustiti da ode! Ta to si nesvjesno ve proivio.
Moda smo svi pomalo ivjeli u snu. Sada smo to u punom smislu osvijestili i sve e doi na svoje
mjesto, to bi se ve u poetku bilo dogodilo da sam samo imala malo vie hrabrosti. I ako budemo
hrabri i dobri, sada kad smo jedni s drugima iskreni sve e biti bolje, oh, mnogo, mnogo bolje! Govorila je tiho, trljajui mi pritom obraz kao da me mae nekom udotvornom pomasti.
Odmaknuo sam njezinu ruku i protrljao mjesto koje je dodirnula. - Pa - rekoh - zgodno je to
nee morati mijenjati prezime. Tako e manje zbuniti dobavljae. Drago mi je da emo te zadrati
u obitelji.
Antonia se njeno nasmijeila: - Oh, dragi, tako te dobro poznajem, ti slatki mah podrugljive!
Dirljivo je gledati kako svoju dobrotu pokuava sakriti tim svojim frivolnim primjedbama.
- Znai, opet igram svoju staru ulogu? ini se da sam osuen na to da vjeno budem aneo
svjetlosti i milosra.
- Tvoja je dobrota preteka za tebe, Martine - nastavi Antonia. - Ti ne bi mogao biti grub ni kad
bi htio. Ti si mnogo bolji od svoga brata. Oh, toliko te ljubim. - Zagrlila me, stojei na jednoj nozi
poput iparice.
- to je Palmer mislio o tvom ljubakanju s Alexanderom? - upitah preko njezina ramena. Bio
sam edan krvi.

Odmaknula se od mene, a njezino lice na kojemu se pojavio izraz duboke boli sada je djelovalo
neto manje izvjetaeno. Naas je oklijevala a onda ree: - Nikada mu nisam priznala.
- Zato?
- Alexander mi je previe znaio, naprosto se nisam mogla na to natjerati. Bila je to naa tajna.
Alexander nije htio da mu kaem. Pretpostavljam da bih mu naposljetku ipak bila rekla, ali stalno
sam to odgaala. A onda je sam otkrio.
- Je li? A kako? Kada?
- Ne znam kako - ree Antonia. Bila se napola okrenula od mene, usne su joj se nervozno micale,
a ruke je vrsto stegnula u aku. - Neko sam vrijeme bila uvjerena da si mu ti rekao, ali to je,
naravno, nemogue. Ti to zacijelo ne bi uinio. A kada? Onog vikenda kad sam otila posjetiti
majku. Zacijelo je tada otkrio. Moda je naao neko pismo ili neto slino. Bio je odve povrijeen a
da bi mogao nastaviti.
- Shvaam - rekoh. - Jadni Palmer. Ali na kraju je sve zapravo dobro ispalo, zar ne?
- Oh, da! - Lice joj je sada zrailo blagou i nekim vlanim sjajem. - Oh, da! Osjeam golemo
olakanje pri pomisli da ipak neu izgubiti Alexandera. Ovaj pokus s Andersonom pokazao je, ini
se, da je to ono pravo. Zato i moram sve izvesti na istac i napokon srediti svoj ivot. Silno sam
zahvalna Andersonu, stvarno jesam.
- Nee izgubiti Alexandera - rekoh - a mene ionako ne bi bila izgubila. Zar ti nisi sretna cura?
- Zar ja nisam sretna cura! - veselo je ponovila, uhvativi me za ruku.
Netko je pokucao na vrata dnevne sobe. Brzo smo se razdvojili poput zateenih ljubavnika, a ja
sam doviknuo: -Naprijed! - Bila je to Rosemary, veoma elegantna sa svojim novim eiriem i poput
olovke tankim kiobranom. - Hej, zdravo narode - rekla je afektirano. - Upravo sam se vratila pa
sam odluila skoiti naas do vas. - Ula je u sobu i spustila torbu na pisai stol. - Donijela sam vam
par avokada - ree. - Vidjela sam ih kod Harrodsa i pomislila kako je bolje da ih odmah kupim dok ih
jo ima, jer nema ih, znate, uvijek. Nisu posve zreli, ali prodava kae da e, ako ih drite u toploj
prostoriji, za dan-dva biti najbolji za jelo.
- Velike novosti za tebe, sestro - rekoh okrenuvi se Rosemary. - Moja se ena udaje se moga
brata. Nije li to sjajno?
- Dragi! - uskliknu Antonia.
-Jo bih se samo ja trebao ludo zaljubiti u Rosemary, pa da svi odemo sretno ivjeti u Rembers! Poeo sam se smijati.
- Martine! - ree Rosemary. Neto mi je pruala. - Ovo je bilo na otirau. Bit e da ga je netko
osobno donio.
Uzeo sam pismo i prestao se smijati. Adresa je bila napisana teutonskim rukopisom koji nikada
prije nisam vidio. Ali znao sam odakle dolazi.
- Vi se, djevojke, zabavljajte, a ja idem po ampanjac. elim nazdraviti zarukama svoje supruge.
- Iziao sam iz sobe i zalupio za sobom vrata.
Otiao sam u blagovaonicu i, zatvorivi se ondje, poeo petljati oko omotnice. Nisam je uspio
otvoriti. Kad sam je naposljetku poderao prepoznao sam Palmerov rukopis i protrnuo. Izvukao sam
pismo, koje je sada bilo zguvano i poderano. U omotnici nije bilo nieg drugog.
U pismu je stajalo:
Martine, mi jedanaestoga letimo za Ameriku gdje namjeravamo ostati. Ja u vjerojatno otvoriti
ordinaciju na Zapadnoj obali, a Honor e zajedno sa mnom raditi neto za sveuilite. Nema razloga da se
ikada vie susretnemo; i razumjet e ako kaem da e za sve nas biti najbolje do se to ne dogodi. Kad
bolje razmislim, uvjeren sam da je tvoja odluka da se vrati Antoniji i pokrpa svoj brak bila ispravna. Ti
si ipak sazdan za ivot u jednom njenijem svijetu. Kad kaem ispravno mislim, naravno, ispravno s
obzirom na tvoju osobnu sreu i na najdublje potrebe tvoje due. Neu te vrijeati ispraznim rijeima o

moralnosti. Upravo me je injenica da nisi sputan tim okovima ponukala da te prihvatim kao prijatelja. O
onome to se dogodilo ne smije traiti, niti e dobiti, bilo kakvo objanjenje, ni od mene ni od bilo koga
drugoga. Neka dostojanstvo utnje poput mora prekrije taj sluaj u kojemu je udio ludila bio mnogo vei
negoli ti moe pojmiti. Tebi i Antoniji
elim sve najbolje i nikada neu zaboraviti da sam vas jednom volio. Nemoj odgovarati na ovo pismo, jer
njime se oboje neopozivo i zvanino od tebe opratamo.
P.
Gurnuo sam pismo u dep i ostao minutu-dvije potpuno nepomian. Potom sam otvorio ormar
i nesigurnom rukom izvadio ae. Otiao sam u podrum po ampanjac. Tek kad sam ve bocu imao
u ruci, shvatih da sam je uspio pronai u mraku. Vratio sam se u dnevnu sobu.
Dvije su ene prekinule razgovor i nervozno me pogledale oekujui da neto uinim ili kaem.
Stavio sam ae na stol i poeo utke otvarati bocu.
- Martine - javi se Rosemary - ti se ne ljuti, zar ne? -Obraala mi se kao djetetu koje se duri.
- Naravno da se ne ljutim - odvratih. - Zbog ega bih se, zaboga, ljutio?
Vidio sam kako su se njih dvije pogledale. U tom trenutku shvatih da je Rosemary oito
oduvijek znala za Antonijinu vezu s Alexanderom, najvjerojatnije su se upravo u njezinom stanu i
sastajali. Sampanjski ep udario je u strop.
- Draga duo - ree Antonia - nemoj se uzrujavati, budi miran, smiri se. Mi te svi uistinu volimo.
- Prila mi je i ponovo me potegnula za rukav a ja sam joj pruio au. Drugu sam dao Rosemary.
- Od mene ete za vjenani dar dobiti Audubonove grafike. - Otpio sam iz ae i opet se poeo
smijati. Zagledale su se u mene zbunjeno i s negodovanjem.

Poglavlje 29.
Dijete moje, meni se ini da nas dvoje podsjeamo na brodolomce koji su toliko toga zajedno prepatili
te poslije jedva mogu podnijeti da jedan drugoga vide. Iz nekog slinog razloga sam i ja tebe izbjegavao, a
shvatio sam da i ti vjerojatno osjea istu nesklonost ka obnavljanju veze koja je uzrokovala toliko patnje.
to se to, draga Georgie, dogodilo s nama od onog Badnjaka kad smo, poput ono dvoje djece izgubljene u
umi, leali ispred tvog kamina? Koliko li smo tada nevinosti morali posjedovati, ako smo je u
meuvremenu toliko izgubili! Moglo bi se rei da je vrijeme da dou crvendai i prekriju nas liem. Ja
niti sam kadar zamisliti kakve su bile tvoje patnje, jer ni vlastite pravo ne razumijem, niti mogu
pretpostaviti koliko si na mene ogorena, niti znam je li medu nama ita ostalo to bi se dalo pokrpati.
Piem ovo gotovo bez nade u spas, ali pisati moram, jer osjeam da smo nas dvoje poput lica u kakvom
kazalinom komadu i da medu nama nuno mora doi do dijaloga kako bi drama mogla zavriti. Moj nain
obraanja moe ti se uiniti hladnim, no moram biti poten i priznati da sam trenutno potpuno izvan sebe i
da sam vie mrtav nego iv. Moram te vidjeti, shvaa li, makar samo zato da dobijem objanjenje o nekim
nejasnoama koje me uasno mue; ali ipak s nadom da e se medu nama, kad se u pustoi to ju je ovaj
pokolj iza sebe ostavio ponovno susretnemo, dogoditi i neto vie od toga. Hoe b' barem pokuati, Georgie
moja, stari moj prijatelju? Ako mi u meuvremenu ne odgovori negativno, nazvat u te sljedeeg tjedna.
Naa je ljubav bila stvarna, Georgie, zar nije? Zar nije? U ime te stvarnosti...
M.
Zavrio sam pismo i pogledao na sat. Bilo je gotovo osam. Odluio sam kako je najbolje da
odem u ekaonicu i prije njihova dolaska zauzmem neko skrovito mjesto. Htio sam ih vidjeti kako
odlaze.
Bilo je to jedanaestoga naveer i cijeli sam taj dan proveo na Londonskom aerodromu. Nije bilo
teko otkriti kada Honor i Palmer polijeu. Imali su rezervirana mjesta na veernjem avionu. A
budui da sam unaprijed odluio kako u postupiti, kad je taj dan doao nisam mogao izdrati kod
kue. Sjedio sam po raznim kafiima i pojeo nekoliko sendvia. Naposljetku sam, u oajnikom
nastojanju da promijenim tok svojih misli, poeo pisati Georgie; nisam bio siguran hoe li pismo biti
dovoljno, nisam bio siguran jesam li izrazio ono to osjeam, niti sam bio siguran to zapravo
osjeam. Georgie sam se mogao posvetiti jedino u posve apstraktnom smislu. Zapravo i nisam bio
svjestan niega osim injenice da u ubrzo vidjeti Honor i da e to biti posljednji put.
Na Palmerovo pismo nisam odgovorio. Zapoinjao sam, naravno, pola tuceta odgovora, ali
nakraju mi se uinilo ipak manje bolnim utke primiti taj udarac, to je nedvojbeno i bio, kao
zavrni. Proitao sam njegovo pismo bezbroj puta, pokuavajui otkriti jesu li uope shvatili u
kakvom se stanju nalazim i kakva se rasprava mogla izmeu njih dvoje voditi o tome kako da me
najlake dotuku. To je isto kao da ovjek pokuava pogoditi o emu razgovaraju bogovi. Jasno mi je
bilo, meutim, da Palmer sada zna.
Antonia i Alexander otputovali su u Rim. Osjetio sam veliko olakanje kad su otili. Ja sam se sa
svim stvarima preselio opet natrag u Lowndes Square. Radnik koji nas je selio oito se ve
priviknuo da stvari nosi amo-tamo. Nisam znao hou li ondje ostati, ali morao sam se maknuti iz
Hereford Squarea, to sam i uinio jo iste veeri nakon Antonijina drugog priznanja. Antonia se u
meni, naravno, razoarala. Nisam znao koliko ju je to pogodilo, niti sam se potrudio doznati.
Odnosio sam se prema njoj s podrugljivom dobrohotnou, to ju je zbunjivalo, a na njezine sam
neprekidne izljeve ljubavi uporno odgovarao ironijom. Nisam joj mogao oprostiti i jedva sam ekao
da mi se makne s oiju. I ja sam u meuvremenu otvrdnuo i postao manje zavisan, a stalno prisutan
i niim pomuen osjeaj gubitka pomagao mi je da takav ostanem. U meni je bio umro upravo onaj
priroeni dar za odravanje plemenitijih ljudskih odnosa koji je spominjao Palmer. To ni u
najboljem sluaju nije bio neki uzvieni dar, prije neki blai vid sebinosti. Ali to ni u jednom
trenutku nisam pokazao, tako ni Antonia ni Alexander nisu znali to zapravo mislim. Bilo mi je

pomalo drago to sam ih ostavio u neznanju.

Ali nisam ni obzirnom Alexandera mogao oprostiti to mi je ve tako davno poeo nabijati
rogove. Ova njegova izdaja bila je posve druge prirode, te se gotovo inilo da s Antonijom nema
nikakve veze. Bijae to kao da je Alexander uinio neto mojoj itavoj prolosti, godinama koje su se
protezale daleko unatrag, u doba prije moga vjenanja, u nau djeju sobu, u majinu utrobu.
injenica da me upravo on, u kojemu je, vie nego u nama drugima, nastavila ivjeti naa majka,
tako muki i tako bezobzirno prevario, bacila je sjenu poput oiljka na onu nevinost prolosti za
koju sam vjerovao da je neranjiva. Nije to s moje strane bila moralna osuda.
Ne da ja nisam vjerovao kako on to, barem djelomice, moe "objasniti"; to je tovie i elio. On
je, vie nego Antonia, patio zbog moje prividne neozbiljnosti. elio mi je, znao sam to, ispriati o
svojim dvojbama, o svojim obzirima, o tome kako je bio neprimjetno voden od jednog poteza do
drugog, ukratko, o tome kako je do toga uope dolo. Povremeno bih ak kod njega naslutio elju za
povjeravanjem koje zapravo iskljuuje Antoniju i pitao sam se sa stanovitom dozom saaljenja i
znatielje koliko je zapravo on, svojom voljom, sudjelovao u nastajanju dananje situacije. Nisam
sumnjao da bi to bila zanimljiva pria. Napokon, iz vlastita sam iskustva znao kako se njenim i
kako malo proraunatim obmanjivau moe uiniti smiljeno obmanjivanje voljene osobe. No moja
je reakcija na Alexanderovo ponaanje bila mnogo spontanija od osude i mnogo bezdunija. udno
je to je bol koju sam je pritom osjeao tako mnogo nalikovala na usamljenost. On je ispunjavao
jedan veliki odjeljak moje prolosti, koji se odjednom pretvorio u pusto.
Smjestio sam se u najudaljeniji kut aerodromske ekaonice i rairio pred sobom novine. Nisam
vjerovao da bi me tu mogli vidjeti. No bio sam pripravan riskirati. Iza golemih prozora polagano su
promicali rasvijetljeni avioni na svom putu prema uzletnoj pisti. U toploj ekaonici polurazgovijetni
glasovi s razglasa davali su monotone upute nervoznim putnicima koje su oni, ini se, razumjeli.
Nalikovalo je to na predvorje Posljednjeg suda. Pijuckao sam svoj viski i preko ruba visoko
podignutih novina budno motrio pomine stepenice. Do polijetanja njihova aviona ostao je jo cio
sat, ali sada sam se ve tako loe osjeao te sam mogao jo jedino sjediti i vrebati. Osjeao sam se kao
da u biti svjedokom ubojstva, no hoe li to biti u ulozi ubojice ili rtve, nije bilo posve jasno.
Oajnika ljubav ima nezajaljiv apetit. A pritom se ona, zahvaljujui nekoj metamorfozi do koje
dolazi zbog same njene silovitosti, moe hraniti bilo ime. Ja sam se ovo vrijeme hranio pomilju da
u ponovno vidjeti Honor; a inilo mi se kao da u u tom trenutku umrijeti. Nita izvan toga nisam
zamjeivao i nita izvan toga nije me zanimalo. Vidjeti je kako doista odlazi, vidjeti kako kroz neka
vrata zauvijek odlazi iz mog ivota, bilo je ravno inu samounitenja, u emu sam nalazio neko
mrano zadovoljstvo. Ali kad je doao taj dan, ak je i ta slika izgubila otrinu, a u mojoj zbrkanoj
svijesti nije ostalo nita osim pomisli da u je stvarno vidjeti. Za mene je to, ini se, bila dovoljna
koliina uda, dovoljna koliina bolne radosti, pa makar to trajalo samo jedan trenutak.
Pogledao sam na sat, nisam znao bih li se odvaio otii do bifea po jo jedan viski ili ne. Odluih
ipak ostati tu gdje jesam. Skutrio sam se iza novina. Jedna me ruka poela boljeti. Obuzela me neka
tupa iscrpljenost. Ova atmosfera sudnjeg dana sve me vie pritiskala, nisam vie bio kadar razluiti
potjee li udaljena tutnjava od aviona ili mi to krv tutnji u uima. itav mi je dan proao u bdijenju.
Moda se spremam zaspati. Osjeao sam kako mi se glava klati kao da e se otkinuti. Za nekoliko
sekunda pao sam u san, isti onaj koji mi se u posljednje vrijeme esto vraao; bijae to san u kojemu
se pojavljuju samurajska sablja i odrubljena glava; a onda sam ugledao Palmera i Honor, posve
nage, kako se grle, kako se sve vre i vre pripijaju jedno uz drugo sve dok se nije inilo da su
postali jedno.
Naglim sam trzajem podigao glavu i brzo popravio novine koje su se bile spustile. Bio sam
samo naas zadrijemao. Potvrdio mi je to i pogled na sat; ponovo sam povirio preko ruba novina. A
onda sam ih ugledao kako se poput zlih duhova pojavljuju iz podzemlja. Uzdizali su se lebdei
jedno do drugoga, prvo su im se pojavile glave, potom ramena, usporenom brzinom kojom su ih
pomine stepenice nosile na gornju razinu. Vratio sam novine u prijanji poloaj i, izbrisavi ih tako
iz vidnog polja, zatvorio oi. Sada sam se pitao hou li uope moi podnijeti taj prizor.

Trebalo mi je nekoliko minuta da se priberem. Kad sam se odvaio opet pogledati, oni su ve
bili stigli do anka i sada su mi stajali okrenuti leima. Palmer je naruivao pie. Naruio je tri pia.
Tada sam opazio da je s njima i jedna djevojka, zgodna blijeda djevojka uredno podiane kose, u
novom burberryju27. Smjestili su se za stol, i dalje okrenuti leima. Neto u nainu na koji je djevojka
drala au odjednom mi se uinilo poznatim. Okrenula je glavu i prela kaiprstom po nosu. Bijae
to Georgie.
Spustio sam malo novine, posve zanesen promatranjem. Nisam mogao vjerovati da ih stvarno
vidim, moje oi naprosto nisu bile kadre utoliti glad moje due. Od Honor i Palmera vidio sam
samo po jedno rame i dio lica. Georgie je bila okrenuta leima i, okreui glavu as prema Palmeru
as prema Honor, pokazivala mi svoj prasti profil. Ovo dvoje kao da je svu pozornost usmjerilo na
svoju mladu sugovornicu. Nagnuli su se zatitniki prema njoj inei tako trio glava, pri emu je sad
jedno, sad drugo prualo ruku kako bi potapalo tienicu po ramenu. Mogli su to lako biti roditelji
s djetetom. Georgie je djelovala veoma uzbueno i oamueno. Promatrao sam njezino punako lice
i nesigurne kretnje. U njoj se neto bilo ugasilo. Moda je to bila ona meni tako draga iskra
neovisnosti koja ju je zapravo inila prikladnom za moje vlastite niske ciljeve. Bez obzira na sve
Georgieine optube, ja je nikada nisam pokuao podjarmiti. Sada je, zakljuio sam, bila
podjarmljena. Dugo je neto petljala po torbici i napokon, kao odgovor na neku kroz smijeh
izreenu Palmerovu primjedbu, izvukla svoju putovnicu i izduenu arenu avionsku kartu i
stavila ih na stol. Tek sam tada shvatio da putuje i ona.
Dok su tako sjedili razgovarajui i smijui se, zraei gotovo nepodnoljivim sjajem vlastite
vanosti, doimah su se poput glumaca i ja sam gotovo oekivao da e svi ostali odjednom zautjeti
kako bi se moglo uti to govore. Do sada sam se suzdravao da ne gledam izravno u Honor. Sada
sam je prvi put pogledao. Usne su joj se micale i smijeile, ah elo joj je bilo namrteno. Lice joj je
bilo napeto i upalo i ja se prisjetili kako je izgledala onda kad sam je prvi put ugledao na kolodvoru
u Liverpool Streetu, okruenu maglom, s kapima kie u kosi. Meni, koji sam se s njom opratao,
uinila se kao i tada dirljivo smrtnom, demonski sjaj u njoj bijae priguen. Jedino to mi se sada u
svojoj runoi inila lijepom. Za mene je to bilo previe. Bila je gologlava i stalno je rukom prolazila
kroz kosu, gurajui je iza uha. Masni crni uvojci uporno su joj padah na lice, a s vremena na vrijeme,
kad bi se obraala Georgie ih Palmeru, ugledao bih je iz profila. Pune idovske usne, prirodno
crvene na ukastom tenu, bile su ukoene u usiljeni osmijeh, a ruka joj je stalno ponavljala isti
pokret. Izgledala je veoma umorno.
"MOLIMO PUTNIKE ZA NEW YORK, LET D 167, DA SE UPUTE PREMA IZLAZU ZA
UKRCAJ",
rekao je nadljudski glas,
"MOLIMO DA PRIPREME KARTE I PUTOVNICE".
Svi poskakae na noge, a kako me ovo zateklo nespremna, ustadoh i ja. Nisam ni primijetio da
je ve toliko sati. Bijae to odve okrutno. Nastala je mala pometnja kad je Georgie ispustila torbicu,
a Honor je podigla. Potom je trio krenuo zajedno naprijed. Palmer je u svom mekom putnom
ogrtau od tvida, onako ista i bezizraajna lica, podsjeao na kakvu veliku pticu. Dri se, odjednom
mi sine, kao pobjednik. uo sam njegov mladenaki smijeh i vidio, kao pod reflektorom, njegovu
ruku kojom je uhvatio Honor za lakat. Njeno ju je povukao za sobom.
Pomislio sam naas da u moda morati pojuriti k njoj. No bili su ve tako daleko od mene kao
da su lica iz kakva filma. Vidio sam ih kako staju u red. Sada sam jo vidio samo Honorinu crnu
kosu i njezino rame naslonjeno na Palmera. Znao sam da neu moi doekati da vidim kako prolaze
kroz vrata. Bilo mi je kao da pribivam smaknuu. Okrenuo sam se i krenuo prema pominim
stepenicama.
27

Burberry - poznata engl. marka kinih ogrtaa (op. prev.).

Poglavlje 30.
Upalio sam sva svjetla. Ve sam se bio vratio u Lowndes Square, a bilo je tek etvrt do deset.
Sve je bilo isto kako sam ujutro za sobom ostavio: poljski krevet nepospremljen, par vunenih
pokrivaa baenih na pod, cigarete, aa s vodom i aspirini kraj kreveta, prepuna pepeljara i
jueranje novine. Zurio sam u te tune ostatke. Otiao sam do prozora. Duboko dolje vidjeli su se
farovi automobila to su promicali u beskrajnoj koloni i skretali na Knightsbridge. Uline svjetiljke
osvjetljavale su ogoljela stabla. Plonici su bili mokri i u njima se zrcalila uta svjetlost. Bit e da je
danas kiilo. Nisam se toga uope sjeao.
Navukao sam zavjese sluei se pritom gajtanom, na emu je Rosemary posebno inzistirala.
Pitanje draperija jo nije bilo rijeeno. Upalio sam elektrinu grijalicu. Centralno grijanje nije bilo
dovoljno. Pregledao sam pisai stol Carlton House i otkrio jo jednu ogrebotinu koja se pojavila pri
posljednjoj selidbi. Ovlaio sam prst i zagladio je. Otiao sam u kuhinju potraiti neto za jelo.
Negdje je morala biti kutija dvopeka koju je kupila Rosemary. Svukao sam ogrta i u depu sakoa
potraio igice.
Naao sam svoje pismo Georgie, koje sam ponovo proitao i potom poderao. Naao sam i
igice i pripalio cigaretu. Pokazalo se da sam opet ostao bez viskija. No, ionako sam popio
dovoljno za jedan dan. Uzeo sam iz hladnjaka bocu mlijeka i napunio au. Kutija dvopeka nalazila
se na polici, gdje joj je i mjesto. Rosemary je oito popunila zalihu hrane limenkama skupa izgleda.
Zbilja ljubazno od nje. Stavio sam au s mlijekom i dvopek na pladanj. Svukao sam sako i u koulji
se vratio u dnevnu sobu. Moda je ipak bilo dovoljno toplo. Sjeo sam na jedan od stolaca u stilu
kineskog Chippendalea, s pladnjem do nogu.
Nakon odulje rasprave, za koje je Antonia bila plaljiva ali odluna, a ja razgovorljiv ali
nezainteresiran, dogovorili smo se da emo Audubonove grafike meusobno podijeliti. U to vrijeme
Antonia je bila toliko puna energije te mi je njezina blizina bila uasno zamorna. Ona je
samoinicijativno, u najboljoj namjeri da izabere grafike za koje je drala da su mi najmanje drage,
uzela one koje su po njenom miljenju bile najmanje zanimljive, a koje su meni zapravo bile
najdrae: leganje mranjake, njorke i goleme sove uare. Zlatokrile une, karolinke papigice i
grimizni kardinali sada su pod naslagom praine stajali prislonjeni uza zid, a ja sam se pokuavao
prisiliti da razmiljam o tome kamo u ih staviti. Bez onih drugih inile su se besmislenima. Bacio
sam pogled po sobi i opazio da je Rosemary kakadue od meissenskog porculana postavila svakoga
na svoj ugao pisaeg stola, te ustadoh da ih stavim jednog do drugog. Tako su bolje izgledali.
Poelio sam tada popiti malo vina i uputio se opet u kuhinju. Improvizirani stalak za boce bio je
postavljen u jedan od kuhinjskih ormaria. Ostatak moje zalihe vina jo je bio u Hereford Squareu.
To je bio jo jedan problem.
Nasumce izvukoh jednu bocu. Godila mi je njezina teina u ruci, kao da drim dobro poznati
komad alata ih oruje. Bio je to Chateau Lauriol de Barny. inio se prikladnim za rtvu ljevanicu u
ast rastanka. Otvorio sam bocu i vratio se u dnevnu sobu gdje je svjetlo bilo upravo
zasljepljujue. Rosemary jo nije uhvatila vremena da nabavi sjenila.
Naravno da sam jo uvijek bio u oku. Primjeivao sam kako mi se tresu ruke, kako sam
grozniav i kako mi cvokou zubi. Natoio sam si malo vina. Budui da je stajalo u toploj kuhinji,
nije ni bilo u tako loem stanju. Pred oi mi izie crvena mrlja kako se iri Palmerovim sagom. No
vino je samo po sebi nevino, bez sjeanja. Ovo je bilo ba kako treba. Bijahu to, na kraju krajeva, prvi
trenuci jedne posve nove ere. Pretpostavljam da u preivjeti, da u nai neke nove i oivjeti neke
stare interese. Vratit u se Wallensteinu i Gustavu Adolfu. Pokuao sam se zabaviti takvim mislima,
ali sve mi je to i dalje bilo nepodnoljivo apstraktno, jer mi je bol koju sam osjeao govorila to je
zapravo stvarno. U sebi sam doista vidio jedinog preivjelog brodolomca.
Neko se igrala neka drama, bilo je tu raznih likova, a sada su svi bili mrtvi i samo se u meni

sauvalo sjeanje na ono to je bilo; a moda e i to sjeanje milosrdno izblijedjeti, kao u kakva
poludjelog starog robijaa koji se vie ne sjea svojih patnji, ne zna ak ni da je na slobodi.
Pokuao sam tu sve jau bol sakriti izmaglicom svijesti i uopenim brbljanjem o vlastitom
poloaju, postati anoniman netko ija patnja nije stvarna. Ali bolna istina nije se dala zanijekati i
nakraju sam uutio i postao opet ja s potpunom svijeu o svom jedinstvenom gubitku. Pokrio sam
rukom lice i, da sam imao suza, bio bih zaplakao.
Dugo sam tako sjedio preputen tuzi i fizikoj boli, koja je znak istinskih osjeaja. Odjednom
zauh neobian zvuk koji kao da mi je dolazio iz glave. Naglo se uspravih. Kad se zvuk ponovio,
prepoznah zvonce na ulaznim vratima. udno je odjekivalo kroz prazne sobe. Gotovo sam odluio
da se ne javim. Trenutno nisam elio vidjeti nikoga. Rosemary je bila u Rembersu a u Londonu nije
bilo nikoga koga bih sada mogao podnijeti. Ukoeno sam sjedio oekujui da se zvonce ponovno
oglasi. Zazvonilo je tri puta uzastopce, glasno i nestrpljivo. Zvuk je bio toliko uznemirujui da sam
ustao i tiho krenuo u predsoblje. Nisam mogao podnijeti nastalu tiinu, te sam, kako bih ga sprijeio
da ponovno zazvoni, radije otvorio vrata. Vani u polumraku stajala je Honor Klein.
Gledah smo se bez rijei, ja ukoen s rukom na kvaki, ona sputene glave, gledajui me ispod
oka. Na izvijenim joj se crvenkastim usnama jo nazirao trag ukoena osmjeha.
Okrenuo sam se i pustio je da me slijedi unutra, na svjetlo. Uao sam u sobu i stao pokraj
prozora tako te se poljski krevet naao izmeu nas. Kad sam se okrenuo, upravo je zatvarala vrata. I
dalje smo se utke gledah.
Napokon je progovorila; oi su joj se malo suzile, a smijeak postao izraeniji: - Tako si brzo
nestao s aerodroma da te nisam uspjela stii.
Nisam bio siguran mogu li govoriti, ah sam pokuao, rijei su zvuale posve normalno: - Mislio
sam da putuje.
-Kao to vidi...
-Je li ono dvoje otputovalo?
-Jest.
-Kada ti odlazi? -Ja ne idem nikamo.
- Sjeo sam na stolac kraj prozora i rekao: - O, shvaam - premda mi nita nije bilo jasno. Sjela je
na stolac preko puta mene. Nisam se usudio osjeati nita osim maloduja i straha. Moda je ovo
bilo jo jedno, posljednje, muenje. Grevito sam se drao za svoje dostojanstvo.
- Pa - rekoh - to radi ovdje? - Izgovorio sam to savreno mirnim glasom.
Tek sam si sada dopustio da je uistinu vidim, i dok mi je s potpunim razumijevanjem uzvraala
pogled, nisam mogao a da tu njezinu svijest o meni ne doivim kao ekstazu.
- Dola sam da te vidim - ree, a njezin me smiren, jedva vidljiv smijeak obasjao poput zrake
svjetlosti.
- Zato?
- Zato to si ti to htio.
- Ja to od tebe nisam traio - rekoh. - Mislio sam da sam te se rijeio. - Trudio sam se da zadrim
nepomian i strog izraz na licu.
Napuila je usne, gledajui me s podrugljivom lukavou. Doimala se umorno, a znaci nedavno
pretrpljene patnje jo su joj bili ispisani na licu. Ali zloduh se u njoj bio opet probudio. Malo se
ogledala po sobi, prebacila ogrta preko naslona stolca, zabila ruke u depove svog tamnozelenog
kostima, prekriila nogu preko noge i ponovno se paljivo zagledala u mene.
- Hoe li malo vina? Uzmi moju au - rekoh, pokazujui na pladanj. Pogledala me naas ravno
u oi, a potom si natoila malo vina. Dok je to inila, duboko u dui osjetih malenu klicu neke silne
radosti, siunu poput kita kad se pone pojavljivati daleko na obzorju. Zadravi ipak svoj ogoren
izraz, ustadoh i stavih nogu na stolac. Naslonio sam se na koljeno i odozgo zagledao u nju. Tako mi
je bilo lake.

- Uope ne putuje? - upitah. - Ne.

- Na kako dugo je otiao Palmer?
- Zauvijek, to se njega tie.
- Znai, napustila si Palmera? - upitah. - Razili ste se? Medu vama je sve svreno? - Htio sam da
sve bude jasno. Htio sam da mi se posve jednostavno kae kako je ono to sam neizrecivo elio
istina.
Oduprla se leima o naslon stolca. Lice joj je sada bilo veoma mimo: - Da.
- Shvaam - rekoh. - A Georgie?
- Palmer i Georgie su se veoma zbliili - odvrati Honor. - Ne znam to e dalje biti od toga. Ali
Palmer je elio otii, elio je otii po svaku cijenu.
- Otii od tebe?
- Da - rekla je mirno me gledajui. - A ti...?
Za vrijeme ovog neizbjenog ispitivanja samo sam je na trenutak imao u svojoj vlasti. No sada
joj se tij'elo opustilo i ona mi se otvoreno nasmijeila, polagano okreui au s vinom u ruci prije no
to e je ispiti. Oboavao sam tu njezinu drskost.
- Pa, mogu li te ponovno upitati zato si ovdje? - rekoh. Sada sam se oslanjao na pisai stol, jo
uvijek je gledajui s visine. - Ako si dola samo zato da me mui ili da se zabavlja na moj raun,
bilo bi bolje da odmah ode. - Bio sam kao opijen od pomisli da napokon razgovaramo na ravnoj
nozi. Zadrao sam svoj strog izvanjski izgled, ali unutra, u meni, bilo je toliko svjetlosti te se neto
od nje moralo i vidjeti.
- Nisam dola s namjerom, da te muim - ree Honor. Drala se ozbiljno, ali oi su joj ironino
zaiskrile.
- Naravno, jasno mi je da se to moe i neplanirano dogoditi - rekoh. - Znam da ima
temperament ubojice iz zasjede. - Odjednom me spopala drhtavica te sam se, kako bih je obuzdao,
poeo kretati. Proetao sam do prozora i natrag i kad sam je ponovno pogledao nisam mogao
izdrati a da se ne nasmijeim. Ona se takoer nasmijeila. Istog trena oboje smo se zapanjeno
trgnuli i opet brzo uozbiljili.
- Ali zato, Honor - upitah - zato si ovdje? Zato si sa mnom?
- Sjea li se prie o Gigu i Kandaulu?
- Da, mislim da se sjeam - rekoh nakon kraeg razmiljanja. - Kralj Kandaul je bio silno
ponosan na ljepotu svoje ene i htio je da je njegov prijatelj Gig vidi nagu. Sakrio je Giga u spavau
sobu, ali Kandaulova ena je nekako otkrila da je on tamo. A budui da ju je vidio nagu, ona je
nakon toga otila k njemu i natjerala ga da ubije Kandaula i sam postane kraljem.
- Dakle? - pitala je Honor, pozorno me motrei.
- Oh, shvaam - rekao sam i dometnuo: - Ti si me jedanput optuila da govorim gluposti. Ako je
moja jedina zasluga to to sam te vidio u zagrljaju tvoga brata...
Ona je bila posve mirna i opet se smjekala. Trudio sam se da joj ne uzvratim osmijehom: Rekla si da si ti odrubljena glava. Moe U netko imati normalne ljudske odnose s odrubljenom
glavom?
I dalje je utjela sjedei zabaene glave, a iz osmjeha joj je naprosto zraila drskost.
- Nas dvoje smo do sada ivjeli u snu - nastavih. - Hoemo li se, kad se probudimo, i dalje
poznavati?
Zaobiao sam poljski krevet i stao kraj nje. Oboavao sam njezinu blizinu. Rekao sam: - Morat
emo se, dakle, vrsto drati za ruke, nadajui se da emo uspjeti zajedno proi kroz san i izii
najavu.
A kako ona ni sada nije progovorila, ja nastavih: - Bismo li mi mogli biti sretni?
- Ovo nema nikakve veze sa sreom, ba nikakve - mirno e ona.

Bijae to istina. Shvatio sam njezine rijei kao obeanje i rekao: - Pitam se samo hou li to
preivjeti.
- E, to je rizik koji mora preuzeti! - odgovorila je, velianstveno se osmjehnuvi.
Uputio sam njezinim leima otvoren, blistav smijeak te, sada ve raznjeen, ostavi bez zaliha
ironije, odgovorio: - I ti isto, draga moja, i ti isto!

KRAJ