ZABORAVLJENJE VLADARICE

Na ovom mjestu će se predstaviti dvije žene plemenitog roda. Prva je kćerka srpskog despota i
bizantijske princeze, žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, posljednja
bosanska kraljica Mara Jelena (1447 – 1500), a druga kćerka osmanskog sultana i žena turskog
upravitelja nad Bosnom, Esma sultanija (1726 – 1788).

KRALJICA MARA (JELENA)

Uvriježeno je vjerovanje o kraljici Katarini kao posljednjoj bosanskog kraljici. To pogrešno

vjerovanje je utvrđeno i popularizirano kroz različite umjetničke forme koje su se bavile
kraljičinim likom i životom1 od rata naovamo. Posljednja bosanska kraljica bila je Mara Jelena,2
supruga legitimno izabranog, posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, posinka kraljice
Katarine Kosače, čiji je period vladavine trajao dvije godine (1461 – 1463). Za razliku od mnogo
poznatije Katarine, likom Mare Jelene se niko nije ozbiljnije umjetnički bavio, a i historijski
izvori tvrde da je kraljica bila 'zla osoba i da nije upamćena po dobru'.3 Zbog čega je ova žena
ostala upamćena kao zla kraljica, antipod dobroj kraljici Katarini?4
Bila je kćerka srpskog despota Đurađa Brankovića, koji je umro iznenada, veoma mlad i ostavio
despotovinu u haosu, i bizantijske princeze Jelene Paleolog. Stavljeno u historijski kontekst,
Turci su bili s jedne strane, a Bosna, Matija Korvina i Ugari sa druge, i svi su imali osvajačke
pretenzije prema despotovini. Obzirom da nije bilo muškog nasljednika, jer je despot ostavio za
sobom tri kćerke, rješenje se vidjelo u udaji najstarije za nasljednika koji bi riješio situaciju. Tako
se 1459. godine dogovorio političko-interesni brak između bosanskog prijestolonasljednika
Stjepana Tomaševića i princeze Mare Jelene, kojoj je tada bilo svega dvanaest godina, a Stjepanu
dvadesetak više. Međutim, nakon svega dvije godine, despotovinu je zauzelo Osmansko carstvo,
a kralj i kraljica su izbjegli u Bosnu i nastanili su se u Jajcu, gdje je tada bio kraljevski dvor.
Mara je u Jajce uspjela donijeti veoma vrijedan miraz, koji se u historijskim spisima spominje
češće od nje same – mošti sv. Luke – koje je dobila od svog djeda Đurađa Brankovića. Po dolasku Commented [D1]: Zar joj nije on otac?
u Jajce smijenila je na kraljevskom tronu majku svog muža, kraljicu Katarinu. Međutim, nije bila
dugo kraljica, i kako nas historija uči, Osmanlije su osvojile grad 1463, pogubile kralja, a
četrnaestogodišnja kraljica je dospjela u Dalmaciju.
Zbog mnoštva neusaglašenih historijskih izvora, teško je pouzdano utvrditi šta se tačno događalo,
no najvjerovatnije su kraljicu opljačkali neprijatelji njenog muža i jedno vrijeme je držali u
zatočeništvu,5 odakle je uspjela pobjeći i otići u Dubrovnik, gdje je već bila kraljica Katarina.

1
Recimo Ibrahim Kajan je autor romana i drame o kraljici Katarini (koja je izvođena u pozorištu), Đelo Jusić baleta, kraljici su
posvećivane modne revije, igrokazi itd.
2
“Jelena Branković (Mara).” 14. oktobar 2013 <http://bs.wikipedia.org/wiki/Jelena_Brankovi%C4%87 _%28Mara%29> (14. maj
2014)
3
Tošić, Đ.: Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu, Zbornik radova X kongresa Saveza istoričara Jugoslavije,
Beograd 1998.
4
Kraljici Katarini se nerijetko pripisuje svetačka oreola i na taj je način njen lik obrađen kod Kajana, Kraljica Katarina bosanska,
(Bosanska riječ, 2004), uz nedopustivu i anakronu nacionalnu patetiku. Ivan Lovrenović također u Bosanski Hrvati (Durieux,
2002) o njoj piše samo pohvalno; prema nekim izvorima, franjevci su održavali takvu sliku o njoj, a oni su i najzaslužniji što uz
nju ide epitet 'posljednja bosanska kraljica', jer im je kao rimokatolkinja više odgovarala nego Mara: Mulaosmanović, Admir. “Kraljica
Katarina – mit u nastajanju. Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije.” 2004.<http://folk.uio.no/palk/
Dubrovnik/Admir%20Mulaosmanovic%20-%20essay.htm> (15 maj 2014.)

5
Tošić, Đ.: Posljednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002.

1
Izvori tvrde da je kraljica Katarina u javnosti nastupala kao bosanska kraljica, zajedno sa svim
vanjskim obilježjima koja su to podrazumijevala, te je dobijala prihode koji su joj kao kraljici
pripadali, iako to zakonski više nije bila. Mara se u tom periodu najviše spominje u vezi sa
moštima jer su velike sile, koje su vladale tim dijelom svijeta, željele da ih se dokopaju (Mlećani,
papa, Ugari). Nakon mnogih zakulisnih radnjih, konačno ih je prodala Mlećanima i 1466. godine
otišla u Carigrad6 u kojem je nastavila svoj život.
Od tada počinje priča o njoj kao zloj kraljici. Kao rezultat njene mlade udaje, gubitka muža,
prijestolja i povlastica, kraljica se 'prozlila', kako navode neki izvori7 - optužila je tetke koje su
već bile na turskom dvoru da joj duguju novac, optužila je Dubrovčane da joj nisu vratili novac
koji joj je trebalo pripasti od muža, tužila je i svetogorske monahe za dug. Nigdje se ne postavlja
pitanje da li su kraljičine optužbe bile osnovane ili ne. Ipak, činjenica je da je sultan Murat II u
većini slučajeva presudio u kraljičinu korist (kaznio Kantakuzinu, natjerao Dubrovčane da plate,
slao izaslanike na sv. Goru). Malo je vjerovatno da je jedan Osmanski sultan sa mirijadom svojih
savjetnika postupao bez provjere i na 'svoju ruku'. Pred kraj života se preselila u Trakiju gdje je i
umrla 1500. god.

ESMA SULTANIJA

U Jajcu postoji legenda o Esmi sultaniji, po kojoj nosi ime najveća gradska džamija. Iako postoji
nekoliko varijanti, osnovna linija priče je ova: Esma, kćerka sultana, strašno se razboljela i
danima je ležala u postelji. Sultan je slao po ljekare i vračeve u cijelom carstvu, ali je sve bivalo
uzalud i sultaniji je bivalo gore iz dana u dan. Sve dok joj jedan hodža nije rekao da treba da
sagradi džamiju i most na mjestu gdje se dvije rijeke spajaju u jednu. Tragali su po carstvu i u
Bosni su otkrili grad Jajce u kojem se jedna rijeka ulijeva u drugu, čineći vodopad i to im se
učinilo kao savršeno mjesto. Došli su sultaniji i nakon što su joj rekli da su pronašli mjesto, ona
je skinula jednu naušnicu iz uha (jer je toliko bila vrijedna) i od nje su sagradili džamiju i
mostove. Zato se džamija zove Džamija Esme sultanije.
Interesantno je kako se ova naracija mijenjala kroz usmenu predaju i kako su joj dodavani
određeni lokalni elementi. Tako je u jednoj od njih, Esma sultanija (ili Esmihuana, kako joj je
sada ime) sama pronašla 'zvizdaricu Ljubu Vidakovu' koja joj je prorekla da neće ozdraviti dok
'ne stavi kamen na kamen tamo di se voli, i tamo di se mrzi i tamo di se moli!'.8
Danas je nemoguće utvrditi koliko je od toga istina, no Esma sultanija je svakako bila historijska
ličnost. Bila je kćerka sultana Ahmeda III koji je vladao u periodu od 1703 - 1730 god. i sestra
sultana Mustafe II koji ga je naslijedio.9 Rođena je 14. marta 1726. god i živjela je do 1788. god.
Udala se za otomanskog vezira Mehmed pašu Muhsinovića koji je u dva navrata bio bosanski
namjesnik. Prvi put je to bilo u periodu od 1760 - 1763., a drugi od 1770 – 1772. god., i u jednom
od ta dva perioda je Esma sultanija mogla finansijski pomoći gradnju džamije. Esma sultanija je,
inače, uglavnom poznata kao kćerka/sestra/supruga i o njoj samoj seveoma malo zna. Otomanska
genealoška stabla su uglavnom opisivana po muškoj liniji i ako je išta i zapisano o ženskoj, još i
danas je mali broj preveden na bosanski ili engleski jezik. Istraživanje o Esmi, otežala je i
činjenica što su postojale još najmanje dvije Esme sultanije koje su živjele poslije Esme o kojoj je

6
Osmanski sultani su pružali zaštitu pripadnicima_ama plemenitih porodica iz područja koja su osvajali, onima koje
su ostavljali u životu.
7
Vidi Tošić u: Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu
8
“Legenda o Esmihuani.” 27. februar 2014. <http://www.jajce-grad-muzej.com/index.php/ne-zaboravljeno/legenda-o-
esmihuani.html> (14. maj 2014)
9
“Esma sultan.” 23. mart 2014. < http://en.wikipedia.org/wiki/Esma_Sultan_%281726-1788%29> (14. maj 2014)

2
ovdje riječ, i o objema postoji više historijskih zapisa. Prva Esma (1778–1848) je bila kćerka
Abdul Hamida I (njen je mauzolej u Istambulu), a druga Esma (1873–1899) kćerka Abdulaziza
(danas je po njoj nazvan kulturni centar u Istambulu). O Esminom mužu također ne postoje
značajniji tekstovi, kako u turskim, tako ni u domaćim izvorima, što ni ne čudi obzirom na broj
turskih namjesnika u Bosni.10 Međutim, ono što danas na svoj način priča priču o njoj jeste
svakako džamija Esme sultanije, smještena u samom centru grada Jajca. Pretpostavlja se da je
izgrađena 1770. god,11 iako historijski izvori variraju, ali ako uzmemo tu godinu kao tačnu,
gradnja džamije se desila za vrijeme drugog perioda namjesništva Esminog muža. Ovo isto tako
znači da je, ako je legenda tačna, Esma ozdravila jer je nakon izgradnje džamije živjela još punih
osamnaest godina. Jedina je džamija u ovom dijelu svijeta koja je ime dobila po ženi, a
arhitektonski svjedoči o svojoj 'ženskosti' i munarom koja joj se nalazi na lijevoj, umjesto desnoj
strani, što je pravilo pri gradnji džamija. Srušena je tokom okupacije 1993., ali je obnovljena u
potpuno vjerodostojnom maniru i danas postoji u istom obliku u kojem je i sagrađena.
Esma sultanija je do sada bila relativno nepoznata ljudima van Jajca i okoline, a sultanija, legenda
o njoj, kao i džamija pričaju priču koja nadahnjuje.

Literatura:

 Buljina, H.: Jajce i Džamija sultanije Esme, Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske
zajednice u SFRJ, 5, Beograd 1984, str 579-589.
 “Esma sultan.” 23. mart 2014. < http://en.wikipedia.org/wiki/Esma_Sultan_%281726-
1788%29> (14. maj 2014)
 “Jelena Branković (Mara).” 14. oktobar 2013
<http://bs.wikipedia.org/wiki/Jelena_Brankovi%C4%87 _%28Mara%29> (14. maj 2014)
 “Legenda o Esmihuani.” 27. februar 2014. <http://www.jajce-grad-
muzej.com/index.php/ne-zaboravljeno/legenda-o-esmihuani.html> (14. maj 2014)
 Lovrenović, I.: Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko – orijentalne mikrokulture,
Durieux, Zagreb, 2002.
 Mulaosmanović, Admir. “Kraljica Katarina – mit u nastajanju. Historijski mitovi u zemljama
nasljednicama Jugoslavije.” 2004.
<http://folk.uio.no/palk/Dubrovnik/Admir%20Mulaosmanovic%20-%20essay.htm> (15 maj
2014.)
 Tošić, Đ.: Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu, Zbornik radova X
kongresa Saveza istoričara Jugoslavije, Beograd 1998.
 Tošić, Đ.: Posljednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i
Hercegovine, Beograd, 2002.

10
''Spisak bosanskih sandžak begova i paša.'' 12. mart 2013. <http://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak_bosanskih_sand%C5%BEak-
begova_i_pa%C5%A1a> (15. mart 2014)
11
Buljina, H.: Jajce i Džamija sultanije Esme, Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice u SFRJ, 5, Beograd 1984, str
579-589