Suraiya Faroqhi 0

- Behar #85, Prijepori historiografije

Kultura ena u Osmanskom Carstvu

Tweet

Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veu pozornost na ene kao
povijesne linosti. Do sedamdesetih godina 20. stoljea i povjesniari osmanisti uglavnom su
ih zanemarivali Jedno od vanih pitanja koje se tada postavilo tie se materijalnih dobara to
su ih posjedovale. to su Osmanlijke inile sa svojom imovinom? i dalje je omiljen predmet
istraivanja povjesniara koji se bave enama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga
zanimanja lei injenica da su osmanske ene barem zakonski ak i poslije vjenanja
zadravale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od veine udanih Europljanki koje
su nadzor nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeu. Jednako tako, ene bi
ulaskom u pubertet postajale punopravne podanice Carstva. I opet razliito od mnogih udanih
Europljanki, one su se stoga mogle potuiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena a i
njih su, dakako, drugi mogli tuiti ili sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjerno lako
potraiti pravnu zatitu, ene su se doista koristile svojim zakonskim pravima. Dodue, mnoge
su vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom poloaju. Muki roaci vrili bi na njih
neformalan pritisak, a i vjerski im je zakon umnogome ograniavao mogunost da osobno
svjedoe.
Veina naih izvora podataka o osmanskim gradskim enama od 16. do ranog 19. stoljea
stoga potjee iz protokola kadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima iziskuje podosta
imaginacije. Donedavna su povjesniari koji se bave europskim srednjim i ranim novim
vijekom esto priznavali da povijest ena doista spada u svaku obuhvatnu drutvenu historiju,
no odluno su tvrdili da naalost nedostaju potrebni izvori. Meutim, sve vee zanimanje za

povijest ena iznjedrilo je poprilino mnogo nove grae. Osmanisti sada moraju prevladati
sline potekoe. Posljednjih se godina vie pozornosti pridaje osmanskim enama, te se
doista pojavilo jo izvora kao to su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osim toga, i
jaanje feministikih pokreta u samoj Turskoj moglo bi u bliskoj budunosti uroditi vanim
istraivanjima.

Supruge

Mlada ena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,

papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl
U osmanskom drutvu rijetko se dogaalo da netko cijeloga ivota ostane nevjenan. Brakove
su ugovarali roditelji, premda su mladii katkad mogli izbjei takve pogodbe ako im nisu bile
po volji, tako to bi se odselili. Mlade djevojke i ene imale su manje mogunosti. U
kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju ene koje su pristale da ih otmu, a tek neto
malo ee one koje su udali kao malodobne i koje su postavi punoljetnima eljele razvrgnuti
brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oeniti nemuslimankom, no obratan
sluaj nije bio doputen; djeca iz mjeovitih brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su
brakovi bili prilino uobiajeni, posebno u pograninim podrujima ili u krajevima s mnogo
nemuslimanskoga stanovnitva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su krani
katkad traili da se sklapanje braka upie u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti
sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Moemo samo nagaati zato su to inili.

Unato svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih ena koje su aktivno zastupale
obiteljske interese ak i dok su im muevi bili ivi. Znamo za tubu to ju je podigla jedna
kranka koja je sredinom 18. stoljea ivjela u nekom selu blizu srednjoanadolskoga grada
Kajserija. Njezin je zet vrlo vjerojatno ubio njezinu ker, a postojao je i spor oko nekih
dragocjenosti. to god da je bilo posrijedi, tuiteljica je sa svojim predmetom ila sve do
Istanbula. Iz istoga perioda datira i sluaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala
srednjoanadolskoj eliti. Suprug te ene bio je uhien u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona se
kao tuiteljica svojski borila da ga oslobodi. Oito je da su neke poduzetne ene doista
nalazile mogunosti da izau iz sjene svojih mukih srodnika. Naini na koje su to uspijevale
izvesti sami po sebi zavrijedili bi istraivanje.
Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju koliko se prije precjenjivala vanost
poligamije. Teko je dati toan podatak jer nemamo potpun popis svih, i mukih i enskih
stanovnika nekoga grada, koji bi sadravao i pokazatelje njihova branog stanja. Ipak, prema
podacima iz svih ostavinskih sluajeva koje je rjeavao kadija, a kojih zapisnici zauzimaju
mnoge stranice protokola, vrlo je jasno da je vieenstvo bilo razmjerno neuobiajeno. U
potpunom popisu nasljednika, koji ini vaan dio takve isprave, rijetko se spominju dvije
supruge, iako je svaka udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala biti spomenuta
u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toliko esto potvren da monogamiju moramo smatrati
pravilom za obitelji gradskih ena u Anadoliji.
Rastave su bile ee, i mukarac se u svakom trenutku mogao jednostrano i bez obrazloenja
rastati od svoje supruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na enin zahtjev. U takvim bi
sluajevima suprug oekivao da bude manje ili vie velikoduno nagraen za svoj pristanak.
Svaka ena koja se eljela rastati zato to (da se posluimo slubenim izrazom) meu nama
nema razumijevanja, morala bi se u najmanju ruku odrei novane potpore koja bi joj inae
pripala nakon razvrgnua braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, ena je imala pravo na
iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjeseno uzdravanje. esto bi ena
koja trai rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi
mogle priutiti samo imune ene.
U ranom 18. stoljeu na vieenstvo se u dobrostojeim istanbulskim obiteljima, o kojima
govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.1762.), nije ba gledalo s odobravanjem.
Supruga engleskog veleposlanika ispriala je kako je mu jedne od njezinih prijateljica
nedugo prije bio uzeo drugu enu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve
supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci moda potjeu otud
to su mnoge ene iz uglednih obitelji brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom.
Naime, visoki dunosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od
dotadanjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi
monogamni.
Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muevima nametnu jednoenstvo sigurno su
proistekla iz posebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljea, kada su princeze imale osobito jak
utjecaj na istanbulsko visoko drutvo. Osim nekih iznimnih sluajeva, one nisu uivale takav
ugled u 16. stoljeu, niti pod neoapsolutistikim reimom sultana Abdulhamida II. (1876.
1909.). Jedna studija o instituciji braka u Istanbulu poev od 1880. godine, zasnovana na
kvantitativnim podacima, pokazala je da se do toga doba poligamija praktiki svela na
dvorsko drutvo i vjerske dunosnike. Gotovo da je i nije bilo meu trgovcima i obrtnicima.
Za razliku od obinih gradskih ena, ini se da su dame iz visokog drutva samo donekle
uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.

Reklo bi se da su neki brakovi izmeu osmanskih princeza i visokih dunosnika bili sretni
iako ni mladenka ni mladoenja uope nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Evlija elebi
pie da se njegovu roaku Melek Ahmed-pai (1588.1662.) srce slomilo kada mu je supruga,
princeza Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka umrla pri porodu. Zanimljiv je
udovev srditi odgovor na pokuaj velikog vezira da ga utjei obeanjem kako e mu ubrzo
ugovoriti enidbu drugom princezom: Nadam se da ete umrijeti prije nego uinite takvo
to. Za nas je nevano je li ta pripovijest istinita ili ne. ak i ako ju je Evlija izmislio,
njegovo je tumaenje braka Melek Ahmed-pae zanimljivo koliko i sm taj odnos, jer
pripovjeda potjee iz iste drutvene sredine iz koje i junak prie.
Ako bi izmeu vezira i njegove ene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti svoju
princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome to nam je
zabiljeio, iako u poneto romantiziranom obliku, optube to ih je dvoje uglednih suprunika
u 17. stoljeu upuivalo jedno drugomu u nekoj zaotrenoj situaciji. Pria poinje kada je
princeza zatraila vie novca od svojega mua, onog istog Melek Ahmed-pae koji se
naposljetku ponovno oenio unato ranijem protivljenju. Melek Ahmed-paa potuio se da
mu je ena stara i runa; oboje su tada vjerojatno bili u ezdesetim godinama, a paa je moda
bio i stariji. Jo je ustvrdio da se oenio, a da ga nitko nita nije pitao te da, tovie, nije ni
nazoio tom dogaaju. Prema Evliji, svaa je zavrila tako to je paa otiao iz palae, te je
uvjeravao svojega roaka, pripovjedaa, da ne kani vie ni pogledati suprugu. Znamo za
nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljea koje jedva da su ikad i vidjele svoje mueve.
Moe se samo nagaati koliko su esto sukobi poput onoga o kojemu govori Evlija bili uzrok
rastava.

Ljubav i naklonost

Portret senzualne plesaice (1717. 1730.)

Mladim ljudima iz obitelji na visokim poloajima zacijelo je bilo vrlo teko upoznati mogue
suprunike iz vlastita drutvenog sloja. S druge strane, skueni uvjeti svakodnevnog ivota
obinog svijeta u gradovima otvarali su stanovite mogunosti. Mladi seljaci i nomadi mogli
su se lake susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na panjacima. Iz kojeg drutvenog sloja
onda potjee popis simbola zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Montagu? To je
popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka znai jednu ljubavnu izjavu. Na poetku
nailazimo na maleni biser, koji oito znai: Ti si biser meu najveim ljepoticama. Klini
govori: Ti si klini, ali ne traje (brzo vene), ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati
(uvati), dugo sam te volio, no ti o meni nita ne zna. Vlas kose znai: Ti si kruna na mojoj
glavi, a groe (vjerojatno ono koje se na turskom naziva crnim), Moja dva oka (i danas se
koristi kao izraz naklonosti). Komadi zlatne ice, pak, znai: Umirem, pohitaj k meni!.
Kao dodatak pismu nalazi se papriica: Poalji mi (nam) pravu poruku!
Obavijesti koje daje Lady Mary potjeu od njezinih prijateljica iz Istanbula, a dobila ih je
zatraivi primjere osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga to su je za to zamolile
ene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, to ne mora znaiti da su ljubavni simboli o
kojima ona govori doista potjecali iz viih slojeva istanbulskoga drutva. Vrlo je mogue da
su se osmanske prijateljice Lady Mary, elei joj uiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja koje
su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima uglednih obitelji. I slukinje koje su

radile u javnim kupeljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije je da su ti
simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca. Osim toga, trgovkinje su katkad bile
nemuslimanke, a time i mogua dodirna toka s jo jednim slojem istanbulskoga drutva.
Svim tim simbolima mogli su se sluiti nepismeni parovi. Ipak, budui da su mnoge ene, ak
i one iz viih slojeva, bile ograniene na izgovorenu rije, to nam samo po sebi ne govori u
kojem su se segmentu drutva rabili ti simboli zaljubljenih.
Zaudo, u arhivu palae Topkapi sauvana su konvencionalna ljubavna pisma. Vjerojatno
su najpoznatiji primjerci onih sedam pisama to ih je sultanija Hurem (Hurrem Sultan),
Rokselana, pisala Sulejmanu Velianstvenom dok je bio daleko, na elu svoje vojske. Barem
prva od tih pisama sastavila je tajnica, budui da Rokselana jo nije bila dovoljno ovladala
osmanskim jezikom. Stoga ti tekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto, ne
znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila sama sultanija. No, prema rijeima
prireivaa, Rokselana se naposljetku doista toliko dobro izraavala na osmanskome da je
mogla sama sroiti takve stihove.
Unato ulogama to su ih odigrali tajnici, a moda i eunusi, pisma doista prenose ozraje
prisnosti koje je vladalo izmeu njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave ostalih
pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog neimenovanog pau. Princ Mehmed javlja,
sigurno po nalogu, ono to je sama Rokselana ve napisala: da ona teko moe dalje podnositi
odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Slijedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada
prouavao sa svojim uiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog na neformalni
nain obraanja; naalost, ne znamo nita o uzrocima te promjene. U kasnijim pismima
sultanija daje savjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sauvani, no ini se da je on
Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; znalci smatraju sultana posve solidnim
pjesnikom.
Kada bi se u 18. stoljeu neki paa oenio princezom, mogao je svojoj mladenki posvetiti
stihove. Katkad bi ih sam napisao, a kadto naruio od nekog uspjenog pjesnika. Lady Mary
Wortley Montagu zapisala je jedan takav tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu,
profinjenom engleskom prepjevu. U njemu pjesniki glas pripada Ibrahim-pai, mladoenji
kojemu sultan dotad nije doputao da vidi novu suprugu, i koji oajniki ezne za njom.
Postoji nekoliko studija o nainima na koje su pripadnici osmanskih viih slojeva pokazivali i
izraavali naklonost, i stoga nam jo preostaje da otkrijemo je li ta pjesnika ljubavna izjava
Ibrahim-paina zamisao ili su takvi stihovi bili uobiajeni.

Drutveni ivot meu enama

Na tom polju imamo najvie spoznaja o enama iz viega sloja, dok se supruge obrtnika i
trgovaca spominju rijetko i sporadino. ak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama
ivota u Osmanskome Carstvu, moe tomu malo pridonijeti. Iz onoga to je pisala Lady Mary
Wortley Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog visokog drutva poetkom 16.
stoljea jedne drugima odlazile u duge posjete. To je bilo lake onima koje nisu ivjele u
sultanovoj palai i stoga nisu bile podvrgnute tamonjoj strogoj etikeciji. Kao pronicava
promatraica, supruga engleskoga veleposlanika brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako pie
da se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. 1703.) silno eljela pokazati u najboljem
svjetlu u drutvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije ba bila sigurna kako
to uiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa supruga visokog pomonika
velikog vezira (khya), bila je iznimno spretna u drutvenim dogaajima i Lady Mary je
vjerovala da bi se ona dobro drala na bilo kojem europskom dvoru.

Osim to su jedne druge posjeivale kod kue, osmanske gradske ene sastajale su se i u
kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druenja iz prve ruke. Naime, tek
u 19. stoljeu europske su posjetiteljice u veem broju pohodile kupelji, smatrajui ih dijelom
drutvenih obiaja bez kojega bi doivljaj Istanbula bio nepotpun. Vanost posjeta kupeljima
naglaavala je oprava to su je ugledne ene uzimale sa sobom u takvim prigodama, a nosila
bi je slukinja. Meu njihovim priborom za kupanje bili su vezeni runici i visoke drvene
natikae, esto ukraene sedefnim intarzijama, koje su im omoguavale da hodaju po mokrom
mramoru kupelji, a da pritom ne smoe noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na
minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljea.
Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeu, a i danas je tako. Oni su pruali jo jednu
prigodu za druenje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava meu enama. Svi
gradovi bili su okrueni poumljenim ravnicama; esto bi se u blizini nalazio i grob nekog
svetog ovjeka. Posjeti takvim grobovima omoguavali su enama da spoje religiju i
druenje. U Istanbulu je na poetku 18. stoljea dolina Kagithane (Kthane), na samome
kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredite koje su europski putnici esto spominjali kao
slatke vode Europe. Zahvaljujui ushienju europskih posjetitelja, raspolaemo s nekoliko
ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uivaju u izletima. ini se da su neke od tih slika
izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potranju Europljana.
Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa
sjenicama. Ako je bilo kakvog voa ili povra, ono bi se suilo ili koristilo za pripravljanje
dema, a to se dakako smatralo enskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor
obavijesti o razgovorima to su ih vodile imune dame u drutvenim prigodama. Budui da je
znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim
razgovorima. Reklo bi se da su dame esto razgovarale o trudnoi i djeci; Lady Mary
pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesrea postati odve starom za
raanje. Ako joj se moe vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za enu bilo gotovo pitanje
drutvene asti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokae kako je jo mlada. Evlija pak pie da
je princeza Kaja u poetku izbjegavala suprugove pokuaje da joj prie, vjerujui u
proroanstvo svojih prijateljica da joj je sueno umrijeti pri porodu. ini se stoga da je
zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoa i porod, a koji e sultaniju Kaju doista i
stajati glave, bila vea nego to je to inae optimistina Lady Mary pretpostavljala. Kako
pokazuju ostavinski popisi graana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i
keri koji su ostali na ivotu nije bio osobito velik.

Nakit i odjea
Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva takoer nam poneto govore o odijevanju i
nakitu gradskih ena. Lady Mary Wortley Montagu bila je oarana ljepotom i vrijednou
dragulja kojima su se ukraavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji
popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno veinom bile supruge i keri obrtnika i
trgovaca. Nisu ostavtine svih ena sadravale nakit. Meu onima koje su si mogle priutiti
takav luksuz bile su posebno omiljene naunice, obino zlatne ili srebrne. Imunije ene esto
su imale naunice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz
Bahreina. I narukvice su bile uobiajene; izraivali su ih od zlata i prodavali na par. ini se da
su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talisman bile manje popularne,
jednako kao i prstenje, a u dosad istraenim ostavtinama ena gotovo se i ne spominju ukrasi
za kosu. Dobrostojee stanovnice Burse esto su imale pojaseve za iju se izradu koristilo
mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine uvrene srebrnom ili

pozlaenom kopom. Takvi platneni pojasevi esto su bili bogato ukraeni srebrnim i znatnim
nitima, a katkad su se oko pasa nosile i iroke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na
drugim odjevnim predmetima, te na jastunicama i ostalom posoblju.
Takvih se predmeta sauvalo razmjerno malo, a veina primjeraka koji se mogu nai u
muzejima pripadala je sultanovoj obitelji, ili je pak izraena, odnosno preinaena u sadanji
oblik, tek u 19. stoljeu. Upravo na svakodnevnom nakitu obrtnici su ponajvie nastojali iz
narataja u narataj ponavljati odreene uzorke. Tako ima naunica iz 19. i 20. stoljea koje
oito podsjeaju na stare bizantske primjerke. Zbog toga se, unato spomenutim
ogranienjima, moe stei predodba o nakitu to ga je posjedovala gradska ena u 18.
stoljeu.
Iz suvremenih etnolokih studija, kao i iz svakodnevnog iskustva, znamo da anadolske
mladenke na vjenanju dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodati kako bi
osigurale ekonomski poloaj novozasnovane obitelji. Danas su ti darovi obino narukvice, a
moemo pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeu. Takvu pretpostavku
podupire to to su narukvice uvijek bile izraene od zlata. ak je i osmanskim princezama
nakit katkad sluio kao uteevina i u sluaju potrebe dale bi ga pretopiti.
to se tie mukaraca, i osmanski i europski promatrai bili su itekako svjesni da odjea
odraava drutveni poloaj onoga koji je nosi. Poput veine vladara u Europi srednjega i
ranoga novog vijeka, osmanski sultani eljeli su odrati postojan i jasno odreen drutveni
poredak. Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se esto izdavale i koje su podanici
jednako esto krili. Isto tako, i drutveni poloaj ene trebao se razabrati iz njezine oprave.
Tako je 1564. odreeno da nemuslimanke moraju nositi suknje od angorske vune ili od
mjeavine svile i pamuka (kutnu), koje su se vjerojatno izraivale u Bursi. To znai da je
sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo mogue nabaviti
odreenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrai zamjeivali su neku
vrstu folklora u nainu odijevanja. Tako Evlija ne proputa spomenuti tkanine od kojih su
izraeni ogrtai i koprene to su ih nosile ene u raznim gradovima kada bi se odvaile izai
iz kue. Govorei o enama iz Meke opisao je ak i njihov parfem.
Za Evlijinim opisom enske odjee slijedi uvrijeena formulacija kreu se vrlo edno. Ona
se odnosi na najvaniju ulogu koju enska odjea ima za mukog promatraa: pokazati
ednost ene time to je skriva. Zapravo, idealna ena bila bi posve nevidljiva. Sultani su
esto donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeu, pa su i njihove uredbe enama
drastino ograniavale ono malo preostalih mogunosti izlaska na ulice i trgove. ak su i
trgovine vezenim tkaninama, to su ih ene rado posjeivale, nakon jednoga takvog poteza
zatvorene.
Dakle, ene su odjeu i nakit nosile uglavnom radi drugih ena jer bi inae te predmete vidjeli
samo lanovi njihove najue obitelji. Oito je ovo prvo bilo vano, barem u viem sloju; dame
iz osmanskoga visokog drutva primale su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary u punoj
spremi. Moemo zamisliti kako bi druice pomno ispitivale opravu neke ene procjenjujui
njezinu ednost, skupou i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem mrea kojima su
ene pripadale.
Dobrostojea ena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o
siromanima) obino je nosila iroku koulju (gmlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje
dugu haljinu (entari) koja je i u viem sloju i u bogatijih graanki esto bila barunasta ili

svilena. Za one manje imune bilo je jeftinih svilenih i pamunih tkanina poznatih kao beledi.
Izvezena koprena esto se broem privrivala za fes ili kapicu, tvorei tako raskono
pokrivalo za glavu. Kaputi (dolama) nosio se kao gornja odjea koja je bila prijeko potrebna
zimi u nedovoljno zagrijanim kuama. Izvan kue ene su nosile iroki ogrta zvan ferace, u
ijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada
tkanine zakvaenih za koprenu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oi.
U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica
otkrivenima ili ne ovisilo je o podruju, a katkad i o njihovu drutvenom poloaju. Na
Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica,
premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojke nosile koprene, a samo su udane
ene pokazivale lice. U istonoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke su nosile koprene
poput muslimanki. Bilo je, meutim, i krajeva za koje europski promatrai govore kako su
ve u 16. i 17. stoljeu ondje vidjeli briljivo izraene regionalne nonje nemuslimanki; oito
je da nisu bile skrivene ogrtaem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grke otoke, francuski
botaniar Pitton de Tournefort opisao je nonje njihovih stanovnica, a svojemu je djelu
pridodao i gravure koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj osmanskoj minijaturi
iz 16. stoljea naslikane su pokrivene kranke, ali i neke u odjei s dekolteom.

ene koje su bile na elu kuanstva i zaraivale novac

Neudane ene koje ive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi
prilino esto odluivale ne pristupiti obitelji nekog mukog srodnika. Napose u balkanskim
pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status eni koja je upravljala
imanjem preminulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovakom gradu Tokatu bilo je oko
1640. godine mnogo kuanstava za koja su poreznici upisali imena ena. To znai da su i njih
priznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo malen dio muevljeve imovine, dok bi
lavovski dio pripao djeci. Na vjenanju se mukarac morao obvezati da e supruzi dati
odreenu svotu novca za sluaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U sluaju smrti ta se
svota isplaivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brini muevi ili oevi katkad bi jo za
ivota dali novac svojim suprugama ili kerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve
obiteljske zaklade od koje bi dobivale plau. Ipak, ak su i ti prihodi esto bili nedostatni i
mnoge su se udovice vjerojatno nastojale to prije preudati. Ako ena to nije bila u stanju, a
imala je djecu za koju se trebala skrbiti, morala je nai naina da zaradi novac.
Mogunosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograniene. Lake je bilo eni koja je
imala gotovinu to ju je mogla nekomu posuditi ili uloiti na drugi nain. Neke ene,
vjerojatno one iz trgovake sredine, ak bi se poinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale
novac kao tihi partneri. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao
mudaraba, prema kojima bi ena u ulozi tihog partnera povjeravala svoj novac putujuem
trgovcu. Dodue, u protokolima iz Burse iz 17. stoljea zapisano je skladite koje je pripadalo
nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatno naveliko trgovala, no moe biti da je jednostavno
naslijedila posao od svojega oca trgovca. ene koje su trgovale na malo bile su uobiajenija
pojava; one su opskrbljivale imune gospoe tkaninama i nakitom, a donosile su im i
najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s poetka 18. stoljea nalazi se nekoliko popisa
ostavtina ena koje su posjedovale natprosjene koliine skupih tkanina, esto onih s
tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih ena moda su jednostavno voljele runi rad. Ipak,
moemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo
alova i zaveljaja (boha). Trgovkinje su obino prenosile robu u takvim rupcima pa su bile
poznate kao ene sa zaveljajima (bohac kadn).

Udovica koja se morala sama uzdravati imala je malo izgleda da nae posao slukinje u
bogatoj kui jer su mnoge dobrostojee ene imale robinje. Tim djevojkama, koje su esto
bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi
razlog bio je obiaj koji se zadrao do ranog dvadesetog stoljea, a u Ankari se moe pratiti
sve do esnaestoga. Naime, siromana obitelj poslala bi svoju ker jo kao djevojicu da slui
u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdravali dok bi obavljala razliite poslove,
ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj
miraz. Jo kada bi poela raditi bilo bi dogovoreno hoe li joj mua izabrati roditelji ili obitelj
u kojoj slui. ini se da je u veini sluajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali
u kadijin protokol.
Odrasle ene koje su morale zaraivati, a nisu imale dovoljno kapitala da postanu trgovkinje
na malo, morale su stoga pribjei fizikom radu. Kao i u mnogim dijelovima
ranonovovjekovne Europe, ene uglavnom nisu primali u cehove, pa im je bilo tim tee
osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u
17. stoljeu tkao moher nalazili u kuama, a ne u radionicama. ini se vjerojatnim da je u
takvim sluajevima obrtniku pri radu kao lan obitelji pomagala njegova supruga, ako ve i
sama nije bila tkalja. ene, od kojih su neke za taj posao plaali trgovci, ponajvie su se
bavile predenjem mohera.

Pobonost i teologija
Pjesnitvo i otmjeni razgovori, to su ih u 18. stoljeu osobito cijenile dame iz istanbulskog
visokog drutva, zahtijevaju i odreenu razinu naobrazbe. U osmanskoj vioj klasi u 17. i 18.
stoljeu obrazovanje je bilo prije svega vjersko. ini se da je ena koje su itale vjerske knjige
i mogle raspravljati o njihovu sadraju bilo vie nego to bi se to na prvi pogled reklo. Istina
je da ni u sultanovoj palai oito nisu sve robinje koje su ondje odgajane pouavali itanju i
pisanju. Ipak, bilo bi odve pojednostavljeno ustvrditi da je kultura osmanskih ena bila
iskljuivo usmena. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog ejha i damijskog
propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. stoljea nalazi zapis o tome kako je od jedne od
svojih sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanonskih izreka poslanika
Muhameda. Na drugome mjestu Sejid Hasan takoer spominje duhovne razgovore to ih je
vodio sa sestrom.
Od samih poetaka islamske povijesti, pravo na prenoenje autoritativnih predaja koje se
pripisuju Poslaniku nije pripadalo iskljuivo mukarcima. Naprimjer, niz predaja koje su
priznate kao kanonske potjee od Aie, mlade supruge poslanika Muhameda; u islamskom
srednjem vijeku mnogi su uenjaci potvrdili vanost enskih autoriteta na tom polju. Ipak,
enama nije bilo doputeno da studiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su mnogi
uenjaci vjerovali kako, uz neka ogranienja, nema isto teoloke ili pravne zapreke da i ena
bude sudac.
U spisima ejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jedne uene ene iz 17. stoljea. Taj pisac
bio je uitelj princa Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. stoljea kada je
njegov bivi uenik doao na prijestolje kao Mustafa II. (1695.). U to je doba meu
pripadnicima osmanske vie klase bilo uobiajeno da osoba koja je stekla visok poloaj i
postala utjecajna pomogne lanovima svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao to
je to bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je smjesta postavio nekolicinu svojih
vrlo mladih sinova na poloaje u uenjakoj hijerarhiji te se, kao ejhulislam, umijeao u
pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova doba bila tradicionalno pridrana samo za

vezire. Tako je sebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine ishodili da bude otputen
iz slube i ubijen. Godine 1702., nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje slube, i slube
svojih sinova, ejhulislam je napisao dva kratka djela. U njima je opisao povijest svoje
obitelji, vlastitu karijeru i poetke profesionalnog uspona svojih sinova. Budui da je unio i
podatke o enama iz obitelji, ta su se djela vjerojatno trebala itati u obiteljskom krugu.
Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pir Hanm), baka po majci ejha Fejzulaha. Ona je
prouavala Poslanikovu predaju, kuransku egzegezu i prie o ivotu poslanika Muhameda, i
to ne samo sa svojim muem nego i s drugim uenjacima, ejhovima i svetim ljudima.
Zanimala ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila udajom zacijelo je bila
posebno poticajna za prouavanje religije; njezin je mu bio derviki ejh i (sunitski) pravni
savjetnik u Gandi (Azerbajdan) koja je tada bila pod vlau Safavida. Reklo bi se da ju je
suprug podravao u uenju jer u protivnom ne bi ni mogla doi do uitelja. Budui da njezin
otac, sudei prema naslovu, nije pripadao krugu uenjaka i dervia, zacijelo je u vrijeme
odrastanja imala manje mogunosti za kolovanje.
Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih dervia bilo i drugih ena poput sestre
Sejida Hasana i Piri Hanum. to vie ispitujemo neslubenu literaturu pisanu za mali krug
itatelja, vie doznajemo o takvim enama. Jedan posebno zanimljiv sluaj ene koja je bila
mistik tek je nedavno izaao na vidjelo. Asije (Asiye) Hatun ivjela je u 17. stoljeu u
makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini bio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u
Istanbulu. No, ona se nije poput veine pobonih ena iz svoje sredine zadovoljila
posjeivanjem svetih grobova i sluanjem deklamiranja vjerskih tekstova. Umjesto toga, kako
je oito imala dobru naobrazbu, dala se u potragu za ejhom koji bi je mogao uputiti u zikr,
meditativno recitiranje razliitih Bojih imena. Meu halvetijama to je bio nain inicijacije u
mistiki nain ivota, i bilo bi nezamislivo nastojati to postii bez vodstva iskusnog uitelja.
No Asije Hatun naila je na posebne potekoe; kao ena, nije se mogla tek tako uputiti i
potraiti ejha kojega je odabrala. Stoga je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Izmeu
ostaloga, u njima je opisivala svoje snove. Njezin ejh a zapravo su bila dvojica, jer Asije
Hatun na koncu je odluila da joj stari ejh vie ne moe pomoi te je odabrala novog
duhovnog savjetnika tumaio bi snove svoje uenice kao to bi to inio za bilo kojeg
mukog uenika. Naalost, pisma dvojice ejhova nisu sauvana, a nemamo ni izvorne
primjerke onih koje je pisala Asije Hatun. Ipak, ta ena koja e postati mistik izraivala je
prijepise svih svojih pisama ili su to moda bili koncepti i spremala ih u svoj ormari.
Nakon to je umrla, sauvala ih je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjinicu
Topkapi Saraja gdje se i danas nalaze.
Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i neki pripadnici dvorskoga osoblja,
njezina pisma smatrali vrijednima i zanimljivima. To to se Asije Hatun vjerojatno nije udala,
a to je u osmanskome drutvu bilo neuobiajeno, takoer pokazuje da su njezine elje, makar
u nekim pitanjima, uglavnom potovali. U jednom pismu ona daje naslutiti kako bi mogla
zamisliti jedino udaju za svojega ejha, no ini se da se takva mogunost nije pojavila. Iako je
islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposnikih razloga, ipak ga je bilo, i to
ponajvie meu onima koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun ostala
neudana po svojoj slobodnoj volji, a ini se da je tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno
osjeala stanovito potovanje prema njezinim vjerskim tenjama. Takva reakcija sama po sebi
nije bila bez premca; ve smo vidjeli da je ejhulislam Fejzulah s mnogo potovanja govorio o
svojoj uenoj i pobonoj baki. Dakako, poznata su nam jedino intelektualna nastojanja onih
ena za koje su njihove obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko nije pisao.

Iz pisama Asije Hatun ejhu moe se razabrati velika podvojenost. U odnosu uitelja i uenika
bilo je uobiajeno da uenik prihvati sve uiteljeve zahtjeve. Barem u tom pogledu, navjetaj
Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju za svojega ejha zacijelo ima smisla: na kraju
krajeva, i od supruge se oekivala poslunost. Ipak, bilo je pitanja u kojima se ena mistik nije
slagala sa svojim uiteljem. Tako na jednome mjestu ejh iznosi miljenje da je ona u svojim
nastojanjima dosegnula stadij na kojemu moe prijei s meditiranja uz odreeno Boje ime na
drugo, koje se smatralo teim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru vijest prilino je hladan, to
je navelo suvremenog prireivaa da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodluni mistik.
Taj samokritini stav prireiva odreuje kao tipino enski odgovor na vlastitu darovitost.
Moda je to to je ena dervi odbacila pohvalu prije bilo nekakva gesta skromnosti. U
svakom sluaju, injenica da je bila dovoljno odvana da dovede u pitanje put to ga je za
nju odabrao ejh pokazuje da joj nipoto nije nedostajalo samopouzdanja. Izrazila je osobno
miljenje o jednom vrlo vanom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najbolje moe
prosuditi stanje svojega duha.

Pristup umjetnosti: pjesnikinje

Glazbenice, Minijatura oko 1720 1725. g.,

akvarel i pozlata na papiru, Muzej palae Topkapi
Ne znamo koliko je ena sudjelovalo u stvaranju pjesama koje su se pisale na svakodnevnom
turskom, a izvodili ih profesionalni pjevai. Mnogo je primjera poezije u obliku dijaloga,
ponajvie lirskih ljubavnih pjesama, u kojima ena ima neku ulogu. Sauvala se i glasovita

tubalica u kojoj ki Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca objeenog u krvavom Sivasu
(vidi 5. poglavlje). Iako je razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale slubenim knjievnim
jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je ena s pjesnikom imaginacijom htjela
iskoristiti svoj dar, bilo joj je potrebno vie sree i vie smisla za organizaciju negoli
mukarcu. Najprije je morala ovladati perzijskim jezikom kako bi prouavala klasike
bliskoistone lirske poezije. Takva su izuavanja bila dio kolovanja svakog imunog
mladia, no malo je ena uilo knjievnost. Osim toga, budua pjesnikinja trebala je dobro
upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila dostupna u tiskanom obliku, morala je
nabaviti rukopise te se probiti u pjesnike krugove. I jedno i drugo, a posebno komunikacija
sa ivuim pjesnicima, bilo je teko i moglo se postii jedino ako je pjesnikinja imala obitelj
koja je razumije i podupire.
Uloga oca bila je posebno vana. Jedna od najpoznatijih osmanskih pjesnikinja nikad se nije
udala, to bi zasigurno bilo nemogue bez oeve suglasnosti. Mihri Hatun, o kojoj emo ovdje
govoriti iako je ivjela prije razdoblja kojim se bavimo (oko 1470. poslije 1515.), bila je ki
amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati knjievni talent. Kao potomkinja Baba Iljasa,
jednoga od voa babaijske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih
dervia, s dugom tradicijom knjievnoga djelovanja. Imala je i sreu da joj je bio otvoren
pristup knjievnim krugovima to su se formirali oko princa Ahmeda (1465.1513.), koji je
prebivao u Amasji. Na svojemu je dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnotvo knjievnika koji
su se prouli i u Istanbulu. U poetku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njezine
pjesme napisane kao replika na djela pjesnika Nedatija (Necat) izazvale su otar odgovor
tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muki kolege ne shvaaju ozbiljno,
te je sroila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih ena.
Unato svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela stei
priznanje. U kasnijim godinama ivota ime joj se pojavljivalo na popisima knjievnika to ih
je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo proula
zahvaljujui i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka pjesama (divan) sauvala. To je
jo jedan pokazatelj ugleda koji je uivala jer su mnogi poetae minores danas predstavljeni
jedino sporadinim stihovima u antologijama. Zastupljena je i u zbirkama ivotopisa
onodobnih pjesnika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskim kulturama, takve
su zbirke sastavljali praktiki u svakom narataju. Biti uvrten u njih znailo je da pisac uiva
ugled meu svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatun se i zaljubila u nekolicinu
pripadnika amasijskoga knjievnog kruga. Prekrila je knjievne konvencije time to je navela
njihova imena spominjui te ljubavne odnose u svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi
slau se da su te veze ostale platonske. ini se da se pjesnikinja uvijek drala vaeeg
udorea i pravila ponaanja.
Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutu pjesnikinju iz 16. stoljea. Ipak, ona
je manje poznata od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zbeyde, umrla 1780.). Fitnat je ivjela
u Istanbulu; njezin otac i brat bili su ejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz oeva doma
stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin mu, potomak obitelji ejhulislama
Fejzulaha (ubijenog 1703.), isticao jedino tupou. Osim po svojem knjievnom djelu, Fitnat
je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim
dijalozima Fitnat i neki knjievnik obasipaju jedno drugo poetskim insinuacijama, ne libei se
ni erotskih aluzija. Veina je tih pria vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojanje
pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teko djelovati unutar granica to su ih nametale
religija i obiaji; mnogi Fitnatini suvremenici oito su teko prihvaali njezino knjievno
djelovanje.

Pristup umjetnosti: ene kao pokroviteljice graditeljstva

Budui da su ene gospodarile svojim bogatstvom, mogle su osnivati vjerske zaklade.
Sredinom 16. stoljea u Istanbulu su trideset sedam posto svih slubeno upisanih zakladnika
inile ene. No, to ne znai da su imale takav udio i meu pokroviteljima graditeljstva. Veina
ena utemeljila je samo male zaklade; bila bi to svota novca ili kua od kojih bi imala koristi
neka ve postojea damija. S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima, ene
nisu mogle podizati nove graevine i nisu morale traiti arhitekte i donositi sve druge odluke
koje su bile u ovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Bilo je, meutim, iznimki
od tog pravila; majke sultana, princeze i dvorske dame doista su podizale damije, fontane i
druge graevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, poput kompleksa to ga je osnovala
Sulejmanova ena Hurem, te dviju damija poznatih po imenu sultanije Mihrimah (1548. i
1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomena damije ebsefa Kadun (ebsefa Kadn) i
sultanije Zejneb (Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.
Jo jedan nain na koji su princeze sudjelovale u graditeljstvu gotovo je zaboravljen jer zdanja
o kojima je rije, ljetnikovci na obalama Bospora, vie ne postoje. U 18. stoljeu, u elji da
pobjegnu od sputavajue etikecije palae Topkapi, lanovi osmanskoga dvorskog drutva
provodili su mnogo vremena u novoizgraenim ili prenamijenjenim palaama uz Bospor.
Mnoge osmanske princeze u to su doba dobivale palau im se rode, ili barem prigodom
sklapanja zaruka ili vjenanja, to bi se upriliilo dok su jo djevojice. U takvim bi palaama
haremski prostor bio posebno luksuzan, esto znatno raskoniji od selamlika namijenjenoga
iskljuivo suprugu i njegovim mukim posjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su
izabrali da se oeni princezom nije pripadao sultanovoj obitelji, doim su princeze toga doba
u nekim sluajevima predstavljale autoritet sultana.
Neke su se princeze ivo zanimale za arhitekturu i ureenje svojih palaa. ak i kad nije bilo
veih graditeljskih radova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mijenjali su se u
skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekim bi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi
ponovno oliili palau. Na vlanome bosporskom zraku, jarke boje koje su se koristile za
kue odlinika nisu dugo trajale. Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palau odmah
dodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preinaka. To znai da zdanja to su ih
opisali europski putnici nisu nuno odraavala ukus razdoblja u kojemu su izvorno bila
izgraena, nego stil koji je prevladavao u vrijeme kada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19.
stoljea.

Pristup umjetnosti: tkanine

U muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan nje i danas se nalazi mnogo primjeraka
osmanskih vezenih tkanina, ilima i sagova. ene su imale glavnu ulogu u izradi tih predmeta.
To potvruju i pisani izvori, premda je dokumenata koji o tome govore razoaravajue malo.
Osim toga, u 19. stoljeu mnogo je ena bilo zaposleno u tekstilnom sektoru, a ini se slabo
vjerojatnim da je podjela rada izmeu mukaraca i ena bila bitno razliita u 17. ili 18.
stoljeu. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolas de Nicolay pie da dvije stotine
djevojaka ue runi rad u sultanovoj palai. Budui da Francuz nije mogao imati nikakav
pouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj se broj vjerojatno zasniva na govorkanju. U
ranom 18. stoljeu Lady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umijee robinja udovice
sultana Mustafe II. Kao to je bilo uobiajeno meu imunim osmanskim damama, ta se ena
iz carske obitelji okruila mnotvom mladih robinja od kojih su one starije oito pouavale

mlae novakinje umijeu vezenja. Dodue, time su se bavile i odrasle osmanske dame. Pietro
della Valle, talijanski plemi i putopisac, bio je oenjen osmanskom krankom te je stoga
imao uvid u svijet ena sedamnaestoga stoljea. Taj je autor opisao umijee osmanskih
vezilja, napose njihov rad na prozirnoj tkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, to je
vjerojatno bilo nalik sjenanju omiljenom u Europi na poetku 20. stoljea.
Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan dananji strunjak za to podruje vjeruje da su ga
uglavnom radili mukarci. Mukarci koji su se bavili vezenjem prodavali su svoje rukotvorine
u trgovinama ili su ih za palau izraivali po narudbi. Prema Evliji elebiju, koji je o tome
pisao 1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi, iako podaci to ih on iznosi
nisu uvijek pouzdani. Kao to smo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u 18.
stoljeu bili omiljena razonoda ena.
Osim za potrebe svojih kuanstava, neke su vezilje radile i po narudbi. Izvjetaj upuen
jednoj haremskoj dami potvruje da je bilo takvih ena, od kojih su u ovom sluaju naruili
da izvezu prekrivae za palau. Zapravo, vezilje su odbile narudbu jer je runi rad koji se
traio bio odve istanan. U 16. stoljeu u Bursi je postojala posebna trnica na kojoj su ene
mogle prodavati ono to su same izradile, ne plaajui porez. Meu tim radovima vez je
svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste rukotvorina prodavale su trgovkinje koje su
opskrbljivale hareme imunih ljudi luksuznim proizvodima i robom iroke potronje. U
habsburkim dijelovima Ugarske i na kranskim dvorovima jugoistone Europe takoer su
visoko cijenili veziljsko umijee osmanskih ena 16. i 17. stoljea. Neki su plemii nastojali
dobiti takve ene kao robinje za svoje rezidencije. Ugledne kranke katkad su se i dopisivale
s muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ih pak pokuavale nauiti od svojih turskih
slukinja. Naalost, rani primjerci tekstilne umjetnosti vrlo su rijetko datirani ili potpisani.
Nekoliko europskih ilustracija iz 18. stoljea pokazuje kako su vezilje radile. Dodue, te se
ilustracije moraju oprezno tumaiti jer je malo vjerojatno da je slikar ili crta imao prigodu
vidjeti unutranjost nekog osmanskog harema. Moda su bili te sree da mogu promatrati
profesionalne vezilje pri radu, a meu njima je bilo mnogo nemuslimanki. Te su ene po
svemu sudei zatim naslikali u odjei elegantnih dama. Na takvim se ilustracijama vidi
vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnuta tkanina to ju je trebalo izvesti; ta naprava
stoga nalikuje stolu. Okviri za vez bili su meu tipinim obiljejima ena ve u 15. stoljeu;
jedan onodobni nadgrobni spomenik prikazuje ensku figuru pognutu pred takvom napravom.

I one o kojima nita ne znamo

Bezimena bijae ena to je izjava koja je postala gotovo geslom feministike knjievne
teorije. I kada se govori o Osmanskome Carstvu, sve to moemo izrei o nekim anonimnim
umjetnicama jest to da su sigurno postojale. Meu najvanijima su tkalje sagova i ilima.
One su djelovale u 19. i 20. stoljeu, ali nedvojbeno i u ranijim razdobljima.
Moda e se jednoga dana u istom duhu moi napisati jo jedno poglavlje u kojemu e se
govoriti o pjevaicama i glazbenicama. U sultanovoj palai djevojke iz harema i paevi
sudjelovali su u zborovima i glazbenim priredbama. Makar u 18. stoljeu, glazba je bila jedna
od onih umjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog drutva pouavale svoje mlade
robinje, ako bi pokazale da imaju dovoljno dara. Sve u svemu, ini se da su amaterski
izvoai bili manje popularni nego to je to bilo u Europi devetnaestoga i ranoga dvadesetog
stoljea i da su se vie cijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Jo uvijek ne znamo kako
su se ti glazbenici kolovali, i jesu li one najistaknutije posuivali iz jednog otmjenog

harema u drugi. U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitani jo nije pronaen
nijedan zapis o glazbalima. Prema tome, instrumenti su sigurno bili vlasnitvo samih
glazbenika, no popisi njihovih ostavtina dosad nisu otkriveni.
Oito je, dakle, da su mnoge osmanske ene mogle iskusiti i neto izvan okvira svakodnevnih
poslova vezanih uz obiteljski ivot, odnosno, kada su posrijedi one imunije, da se mnoge od
njih nisu zadovoljavale samo odjeom, prijateljicama i slasticama. Taj zakljuak na prvi
pogled moe djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura bila drevna visoka kultura s
dugom knjievnom i umjetnikom tradicijom. Stoga bismo i oekivali da su se neke od
mnogih ena koje su ivjele u 16., 17. i 18. stoljeu osjetile potaknutima na muko
obrazovanje, umjetnost, mudrost i ast i da su uspjeno ostvarivale svoj naum.
Dva su razloga zbog kojih je zaboravljen doprinos ena osmanskoj kulturi. Prvo, sve
patrijarhalne kulture, ne iskljuujui ni nau vlastitu, sklone su na ovaj ili onaj nain iskljuiti
postignua ena iz kolektivne svijesti. Drugo, odreena slika ene sastavni je dio predodbe o
egzotinom Orijentu, koja se oituje ve u slikara 19. stoljea, poput Delacroixa (1798.
1863.). Ta je slika negativna i mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajvie u toboe
znanstvenoj literaturi. U njoj se ene pokazuju kao pasivna bia o kojima je malo toga
vrijedno spomenuti, osim da zrae erotinou. Zbog voajerske sklonosti mukaraca, bolje
reeno znanstvenika, ta se erotska strana preuveliava, a pasivna istonjakinja postaje
simbol strane kulture. Tim simbolom moe se dati naslutiti da je bliskoistono drutvo,
vieno kao po naravi feminino, pasivan fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je
dakako mukarac. Poduzetne ene koje su pokazivale zanimanje za umjetnost ne uklapaju se
u takvu sliku. Takvi su stereotipi plod neobuzdane mate, a to su povjesniari a napose
povjesniarke u mnogim podrujima i te kako dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo
poglavlje pokazalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju osmanske kulture ranoga
novovjekovlja. Da se posluimo rijeima Mihri Hatun: Velite da ene imaju malo razbora i
da ih zbog toga ne sluate. No Mihri, koja moli za vas [i eli vam dobro], ovako tumai, a
pametni i zreli ljudi to potvruju: darovita ena bolja je od tisue mukaraca bez dara,
razborita je ena bolja od tisue glupih mukaraca
Ulomak knjige Suraiye Faroqhi Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom
Carstvu. S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Pai-Vuki.
Objavljeno: 24.8.2013.
Preuzimanje sadraja dozvoljeno je iskljuivo uz navoenje izvora www.behar.hr

Drugi dioooo

Hatida ar-Drnda

DRUTVENI I PRAVNI POLOAJ ENE MUSLIMANKE U OSMANSKOJ BOSNI

Rezime:
Cilj ovog rada je da na bazi izvornih osmanskih dokumenata prikae drutveni i pravni
poloaj ene muslimanske u Osmanskoj Bosni, kada je ona tretirana kao pravni subjekat u
skladu sa erijatskim pravnim sistemom. Korieni izorni materijal nam govori da je ena
Osmanske Bosne raspolagala privatnom svojinom, koju nije bila obavezna troti za potrebe
porodice, jer je tu obavezu u skladu sa erijatom snosio njen suprug. Svoja sredstva mogla je,
a to je esto u praksi i inila, da posredstvom vakufa koristi za potrebe ire drutvene
zajednice: za izgradnju drutveno potrebnih institucija, za jaanje privrede, kao i za izgradnju
duhovne atmosfere svoje sredine. Lokalna historija upamtila je da su ene Osmanske Bosne
iza sebe ostavile prosvjetne i obrazovne institucije, knjievna djela i itav niz prosperitetnih
zadubina.

Cilj ovog rada je da na osnovi kur'anskog teksta i izvornog materijala osmanske

provenijencije da portret ene muslimanke u Bosni u vrijeme kada je u njoj dominirao
osmanski drutveno-politiki poredak i pravni sistem.[1]
U vrijeme dominacije osmanskog drutveno-politikog sistema u Bosni i Hercegovini, tj. u
periodu od druge polovine 15. st. do kraja 19. stoljea, ena je tretirana u porodici i drutvu u
skladu s islamskim svjetonazorom. Poznato je da je ena u periodu prije pojave islama
tretirana kao veoma inferiorno bie. Pojavom Kur'ana i njegovom primjenom u praksi poloaj
ene u porodici i drutvu se znatno mijenja u pozitivnom smislu. Ona se poinje tretirati kao
pravni subjekt i punopravan partner svom suprugu. Kur'an je ograniio veoma rairenu
poligamiju i sveo je na etiri ene.[2] Kur'an je na pravnom planu prihvatio ve postojeu
poligamiju, ali uz oitu intenciju da se u normalnim ivotnim uvjetima na pravnom planu
uvede institucija monogamije. Zbog toga je Kur'an odredio da mukarac moe oeniti etiri
ene, s tim da mora biti jednako pravedan prema svima. Ukoliko to nije u stanju, a Bog je
znao prirodu svojih stvorenja, onda samo jednu. Znai, u loginom smislu smjernice Kur'ana
su odreivale monogamiju. Meutim, mudtehidi i pravni autoriteti kasnijih generacija nisu
imali sluha za te kur'anske intencije i tako su onemoguili da se one u praksi i ostvare.
U skladu s odredbama Kur'ana, ena je postala komplementarni dio mukom partneru. Oni su
tek u zajednici inili cjelinu.[3] Njena primarna dunost obuhvatala je bioloku reprodukciju u
okviru porodice. Trebalo je da podie i odgaja djecu, da bude podrka muu i stup porodice.
Samo stabilna i kvalitativno formirana porodica mogla je, kao primarna elija drutvene
zajednice, na istim osnovama izgraivati i iru drutvenu zajednicu. Pregalatvo ene u tom
smislu vrednovano je najviim kvalitativnim epitetima, a Vjerovjesnik, a.s., je to izrazio
rijeima: "Denet je pod majinim nogama".[4]
Potujui principe islama, ena u osmanskoj Bosni nije bila prisiljavana da tokom dana ili
noi naputa svoju djecu i porodine obaveze zbog ekonomskih razloga. Njena ekonomska i
socijalna prava bila su inicirana i odreivana odredbama Kur'ana.[5] Ona je kreirala ivot
unutar kunog prostora, dok u javnom ivotu, uglavnom, nije bila prisutna. U sferi izvan
privatnog ivota pokoravala se autoritetu personificiranom u suprugu i drugim starijim

mukim lanovima porodice, dok su oni bili duni da joj prue sigurnu i ugodnu porodinu
atmosferu.
Sa stanovta islamskog pravnog sistema, ena je bila pravni subjekt, za razliku od ene u
Evropi, koja se tek u devetnaestom stoljeu poinje boriti za svoj pravni tretman. Mogla je
posjedovati vlastitu imovinu i njome raspolagati po svojoj volji, a svojim finansijama nije bila
obavezna uestvovati u porodinom budetu, niti se brinuti za materijalnu situiranost
porodice. ak i onda kada je raspolagala velikim materijalnim sredstvima, mu je bio
obavezan da se brine za ekonomsku stabilnost i kompletno materijalno osiguranje supruge i
cijele porodice.[6] U vlastitom domu bila je apsolutni gospodar svoga carstva, u kojem se
mukarac, s obzirom na to da je najvei dio dana provodio na poslu izvan kue, osjeao kao
gost.
U siromanijim drutvenim slojevima, kada mukarac nije mogao svojom zaradom
egzistencijalno osigurati svoju porodicu, ena je mogla participirati u pribavljanju sredstava
radom izvan kue, ali joj to nije bila obaveza. U seoskim naseljima ona je, rame uz rame sa
svojim suprugom uestvovala u poljoprivrednim radovima. A kada bi ostala udovica i morala
brinuti o egzistenciji svoje porodice, u nedostatku rezervnih sredstava, morala se snalaziti
sama ili uz pomo ire porodice. Meutim, vjerozakon je njoj doputao da, im prou etiri
mjeseca i deset dana od smrti mua, moe sklopiti novi brani ugovor i time sebi i svojoj djeci
osigurati materijalnu podrku.[7]
Angaman oko porodice nije bio jedina uloga ene kao lana drutvene zajednice.
Osloboena brige za materijalno osiguranje sebe i svoje porodice, imala je vremena da u
skladu sa vlastitim emocijama i darom iskazuje sebe u razliitim umjetnikim formama,
pisanim radovima ili, pak, primijenjenim umjetnostima, a esto je bila angaovana u
oblikovanju svijesti zajednice u kojoj je ivjela i djelovala. Svoje emocije je pretakala u
knjievne radove, arene ilime, ipke i evrme. Sve je to u duhovnom smislu bogatilo
porodicu i zajednicu u kojoj je djelovala. Svoje obrazovanje, koje je sa stanovita islama bilo
obavezno za sve pojedince zajednice, stjecala je u mektebima, a proirivala ga na enskim
skupovima, u damijama i obrazovnim institucijama.[8] Primarno obrazovanje i u seoskim i u
urbanim naseljima obuhvatalo je svu djeiju populaciju, bez obzira na imovinsko stanje
njihovih roditelja.[9] ene iz viih drutvenih slojeva mogle su sebi osigurati obrazovanje u
vlastitom domu, to nije bio rijedak sluaj. Obrazovana ena svojoj djeci i svojoj porodici u
tom smislu bila je velika podrka, kao, uostalom, i u svakom drugom vremenu.
Kada je krajem 16. stoljea njemaki protestantski sveenik boravio u nekim dijelovima
Osmanske drave i upoznao njene drutvene prilike, zapisao je u svojim memoarima:
"Turci upravljaju svijetom, a njima upravljaju njihove ene. Nema nikoga ko hoda i zabavlja
se koliko turske ene. Poligamije nema. Vjerovatno je bilo i onih koji su to probali i, vidjevi
koliko im to problema i trokova donosi, odustali. Nisu esti ni razvodi, jer je mukarac
obavezan da u sluaju razvoda eni da novac i stvari, a ensko dijete ostaje uz majku."[10]
O poloaju ene u osmanskom drutvenom sistemu ilustrativno govori odnos sultana
Mehmeda II Fatiha prema njegovoj maehi Mari, koja je bila ki srpskog despota ura
Brankovia. On je Mari, koju je potovao kao majku, poklonio posjed u Jeevu u Makedoniji,
nedaleko od Sereza.[11] Uivajui punu zatitu sultana, sa sestrom Katarinom provela je tu
ostatak svog ivota. Kako je uivala puni ugled na osmanskom doru, za pomo su joj se esto
obraali i ambasadori Venecije.

ene osmanske Bosne, kao punopravne i aktivne, davala su svoj doprinos zajednici u kojoj su
ivjele. Pripadale su razliitim drutvenim slojevima. Bile su supruge upravnih slubenika,
pripadnika inteligencije, zanatskih uposlenika. Bile su svjesne da radost ivljenja treba traiti i
u rtvovanju za druge, jer je "ovaj svijet kua prolaznosti, ije su blagodati sjenke koje
prolaze, a ivo bie u njima gost koji doe i proe, a da je dobro djelo kao zrno posijano, iz
kojeg nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotine zrna."[12]
Ukoliko je raspolagala znatnijim materijalnim sredstvima, mogla ih je, u skladu s etikim
principima islama, koristiti za potrebe ire drutvene zajednice. Posredstvom institucije
vakufa posjedovana sredstva je esto u praksi koristila za izgradnju drutveno potrebnih
institucija, za jaanje privrede naselja u kojem je bila nastanjena i za formiranje duhovne
atmosfere svoje sredine.
ene osmanske Bosne i Hercegovine najee bi zavjetale novane vakufe za uenje Kur'ana
u odreenim danima i noima, posebno u vrijeme ramazana. Namee se pitanje zbog ega su
ene ovoga doba svoja sredstva najee usmjeravale na zadovoljenje vjerskih potreba. Da li
zato to je ona vjerski svjesna i njome nadahnuta ivjela u harmoninom odnosu s vremenom
i situacijom u kojoj se nalazila, a to je korespondiralo s unutarnjim zadovoljstvom vlastitim
nainom ivljenja? Ona je svojom religijski odnjegovanom smjernou pruala toplinu,
oblikovala ugodnu porodinu atmosferu, ublaavala neizbjene ivotne sudare u porodici i
ispunjavala praznine to su se javljale. Ovo se pitanje namee i zbog injenice da se za iznos
od 3.000 aki, koji su najee zavjetale, mogao u to vrijeme sagraditi mekteb, kua, duani
i slini objekti. Odgovor je, vjerovatno, ve sadran u gore reenom tekstu.
Zahvaljujui injenici da je Osmanska drava poivala na pravnom sistemu, da su sve sfere
drutvenog ivota pravno regulisane i pismeno evidentirane, u situaciji smo da izuavamo
poloaj bosanske ene i neke njene aktivnosti u irokom vremenskom rasponu, od nekoliko
stotina godina. Tragom tih izvora, koji se uvaju u Basbakanlik Osmanli Arsivu u Istanbulu, u
Arhivu u Ankari, Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Orijentalnom institutu u
Sarajevu[13], Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu i nekim drugim institucijama,
moemo dati skicu drutvenog portreta ene muslimanke u Bosni i Hercegovini u vrijeme dok
je islamski pravni sistem (erijat) djelovao kao pozitivni pravni sistem, tj. od druge polovine
15. st. do skoro samog kraja 19. st.
U Istanbulu u Dravnom arhivu sauvan je popis vakufa iz Bosanskog sandaka iz
1565.g.[14] Tu su zapisana i zavjetanja nekih enskih osoba. U vezi s tim, postavlja se
pitanje kako je ena muslimanka raspolagala materijalnim dobrima, a da to nije, najee,
stjecala vlastitim radom. U skladu s nasljednim pravom muslimana, ena je, i kao majka i kao
supruga, a i kao sestra, imala pravo na udio u nasljedstvu nakon smrti supruga, sina, roditelja i
bliskih roaka. Prema odredbama navedenog prava, ena u porodici je u odnosu na mukarca
dobijala polovinu od onoga to je dobijao muki lan. To je u Kur'anu i erijatu objanjeno
injenicom da ena ne mora da izdrava supruga i porodicu, dok je to mukarcu bila
obaveza.[15]
Drugi nain na koji je ena stjecala svoja materijalna dobra je institucija poklona. Ona je
odreene posjede mogla dobiti na poklon od supruga, brata ili roaka. U sidilu Foanskog
kadiluka u vezi s ovim navedeni su brojni primjeri. Kao ilustraciju naveemo samo neke od
primjera koje je spomenuti historijski izvor na svojim stranicama zabiljeio: Halil-aga, sin
Abdulahov, stanovnik Dafer-begove mahale u kasabi Foa, svojoj keri Devahiri poklonio
je batu s vonjakom, to je na sudu registrovano.[16]

Hadi Zejnil-beg, sin Ahmedov, poklonio je svojoj supruzi Zlati, keri Osmanovoj, posjed
koji se sastoji od kue, pojate, tale, dva povrtnjaka i bate s vonjakom. Ugovor o poklonu
registrovan je u foanskoj sudnici 1. decembra 1871. godine.[17] Svojom imovinom ena je
mogla raspolagati prema vlastitom nahoenju. Mogla ju je prodati, pokloniti ili na drugi nain
njome raspolagati. Navedeni sidil i o tome prua brojne podatke.[18]
Zbog preglednosti, svi vakufi koji se odnose na ene, a zabiljeeni su u navedenom izvoru iz
1565. g., bie pojedinano evidentirani.[19] Mada to nije primarna svrha ovog teksta, on e ,
izmeu ostalog, posluiti ne samo za potvrdu temeljnog principa islama o jednakosti svih
ljudskih bia glede prava i obaveza, ve i razbijanju zablude o eni u islamu kao inferiornom
biu, koja je ivjela u punoj ovisnosti o svome suprugu.
Vakuf ulbae, supruge Hasana elebija u gradu Sarajevu.[20]Uvakufila je gotov novac u
iznosu 3.640 aki. Predvieno je vakufnamom da se novac daje na pozajmicu uz dobit, tako
da je godinji prihod od navedene glavnice iznosio 364 ake. Ovaj je novac predvien za
imama mesdida Ajas-painog[21] u gradu Sarajevu. Novani vakuf ulbae hanum, kao i
ostalih navedenih vakifa, sluio je kao kreditna institucija. Zahvaljujui sredstvima
uvakufljenog novca privrednici Sarajeva i drugih naselja mogli su razvijati svoje privredne
djelatnosti.
Vakuf Selduk hatun, supruge hamamdije Kemala, u Sarajevu. Ona je uvakufila 3.600 aki
gotovog novca, koji se uz erijatski doputenu dobit davao na pozajmicu uglednim
privrednicima grada.[22] Godinja dobit za navedenu sumu iznosila je 360 aki, a troena je
za uenje Kurana, koje je obavljao imam mesdida Jakub-painog.[23]
Vakuf Hanife, supruge hadi Ejnehana, u Sarajevu. Uvakufila je 3.000 aki sa godinjom
dobiti od 360 aki, to je, prema odredbi vakife, troeno za uenje Kurana.[24]
Vakuf supruge Iskendera, krojaa, u Sarajevu. Ona je uvakufila 3.000 aki. Godinja dobit za
pozajmljivanje novca iznosila je 360 aki, to se, prema njenoj odredbi, troilo za uenje
Kurana.[25]
Vakuf Selime hatun, supruge knezovog sina, u Sarajevu. Uvakufila je 3.000 aki gotovog
novca koji se davao na pozajmicu. Godinja dobit je iznosila 36o aki, a troila se za uenje
Kurana.[26]
Vakuf Aie hatun, keri Ali-vojvode, u Sarajevu. Uvakufila je 3.000 aki. Novac se davao na
pozajmicu uz godinju dobit od 360 aki, to je troeno za uenje Kurana u mesdidu
Muslihudina[27], koji se nalazio u blizini zavije Isa-bega.
Vakuf Fatime hatun, keri Sinana, u gradu Sarajevu. Uvakufila je 3.600 aki gotovog novca
koji se davao na pozajmicu uz godinju dobit od 360 aki.[28] Prema njenoj elji, novac je
troen za uenje Kurana u mesdidu njenog oca Kekeki Sinana u mahali Mehmed-bega.[29]
Vakuf Habibe, Emirah i Merdan keri havade Duraka, u Sarajevu. Ove tri sestre su
uvakufile tri duana, koji su se nalazili na Trgu Saraj, u blizini hamama Firuz-bega. Godinji
prihod od ova tri duana iznosio je 360 aki.[30] Upraviteljica vakufa je bila Emirah.
Dobijena sredstva su se troila za uenje Kurana u mesdidu koji je dao podii njihov otac
havade Durak.[31]

Vakuf Emine hatun u Sarajevu. Uvakufila je iznos od 3.600 aki, koji se davao na pozajmicu
uz godinju dobit od 360 aki.[32] Ovaj je novac namijenjen imamu mesdida hadi
Paajigita za uenje Kurana.[33]
Vakuf supruge slastiara u Sarajevu. Ova je stanovnica Sarajeva uvakufila 3.000 gotovog
novca, koji joj je donosio godinju dobit od pozajmice u iznosu od 360 aki. Novac je
namijenjen Mahmudu, sinu Mustafinom, imamu u mesdidu Paajigita, za uenje asnog
Kurana.[34]
Vakuf ahdidar[35], supruge Husrev-bega.[36] ahdidar, supruga najpoznatijeg bosanskog
namjesnika iz 16. st., ija medresa, biblioteka, hamam i drugi vakufski objekti i danas postoje
u Sarajevu i daju specifino obiljeje i bogatstvo viekulturnom naslijeu ovoga grada, je
uvakufila iznos od sto hiljada srebrenih dirhema. Dala je da se u periodu izmeu 1540.-1546.
godine sagrade mesdid i mualim-hana (primarna obrazovna institucija). Pored njih je
formirana i stambena etvrt - mahala, koja je, po njoj, nosila ime Mahala Hasei Hatun.[37]
Odredila je da se od uvakufljeng novca daje na pozajmicu uz dobit iznos od 97.000 aki, a da
se od 3.000 sagradi mekteb, u kojem e djeca stjecati pouke iz Kur'ana i lijepog
ponaanja.[38] U mualim-hanama ili mektebima muslimanska djeca stjecala su primarno
obrazovanje, dok su djeca drugih konfesionalnosti svoje obrazovanje stjecali u svojim
vjerskim zajednicama. U mektebima (mualim-hana) obrazovni nivo nije bio ujednaen, ve je
bio uvjetovan materijalnim statusom vakufa, koji je bio pokrovitelj odreenom mektebu. U
principu, djeca su poduavana asnom Kur'anu i lijepom odgoju, a prema mogunostima uili
su gramatiku, sintaksu i jezik.[39] Kao stimulativnu mjeru za uenje, vakifi su u svojim
vakuf-namama odreivali da se djeci u odreenim danima kupuju slatkii ili voe[40], ili je
predviano da se za svu djecu, za odreene praznike, nabavi nova odjea. Jedan vakif je
odredio da se svake godine nabavi odjea za 80 djece u mektebu i da se za tu svrhu izdvoji
10.800 aki.[41] Pored redovnog uitelja, u mektebu je postojao i pomoni uitelj, koji je
djeci pomagao da naue preeno gradivo. Njegova plata je bila gotovo za pola manja od plate
redovnog uitelja.
Ve smo naglasili da je ahdidar odredila da se suma u iznosu od devedeset sedam hiljada
srebrenih dirhema daje na pozajmicu uz erijatski doputenu dobit privrednicima grada:
zanatlijama, trgovcima i privrednicima. Time je ahdidar, kao i druge ene, svojim vakufom
kao kreditnom institucijom pomagala privrednom razvoju grada. Prema odredbama
vakufname, imam u mesdidu trebao je da posjeduje pozitivna svojstva, da bude dobar
poznavalac erijata i vjere. Muezzin je trebao posjedovati prijatan glas i odgovoran odnos
prema poslu. Uitelj je morao poznavati temelje vjere, imati vedro raspoloenje i prijateljski
odnos sa uenicima, zatim pravilno ih odgajati, a njegov pomonik je, takoer, trebao
posjedovati slina svojstva. Imam mesdida trebao je biti uitelj. Sprega izmeu te dvije
dunosti govori o veoma dubokoj ulozi vjere u izgradnji moralnih i etikih osobina
pojedinaca.
U osmanskom obrazovnom sistemu nisu postojali razredi u dananjem smislu rijei, ve su
djeca sjedila u krugu oko uitelja i tako pratila i savladavala gradivo. To je tzv. halka (krug)
sistem, koji je i u Bosni, kao i u cijeloj Osmanskoj dravi, bio u primjeni ve od 15. stoljea.
Na Zapadu se sada primjenjuje slian sistem u Montesori i drugim pojedinim primarnim
institucijama i smatra se najsavrenijom metodom edukacije djece.
Gospoa ahdidar je u vakufnami odredila da upravnik vakufa (mutevelija) kupi neki koristan
objekat (duan, mlin, ili neto slino) i da ga izdaje pod zakup, to bi vakufu dodatno donosilo

prihode, koji bi se koristili za potrebe zajednice. Gospoa ahdidar je uvakufila i kuu u kojoj
je ivjela, koja se nalazila oko ulica A. Hadia i Hrgia. U kui je boravila do kraja ivota, a
poslije njene smrti, trebalo je da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je jo jednu kuu uz
mesdid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude uitelj u koli i imam u mesdidu. Ovaj
mesdid i mekteb su stradali u poaru prilikom agresije austro-ugarske vojske na Sarajevo
1697. g., kada je grad bio pretvoren u ruevine.[42] Kasnije su ovaj mesdid obnovili
stanovnici Hasei Hatun mahale uz pomo drave, a stanovnik mahale Mehmed Memi-aga,
sin hadi-Abdulahov, sagradio je 1814. g. mekteb na mjestu ranijeg mekteba. Za njegovo
odravanje uvakufio je dva duana i bau[43]. Mesdid i mekteb bili su aktivni do 1879.
g.[44]
Vakuf Safije hatun, keri Alielebija, u Sarajevu. Uvakufila je 3.000 aki.[45] Godinja
dobit za navedenu sumu iznosila je 300 aki i bila je namijenjena ejhu Junusu, koji je trebao
svake veeri, nakon veernje molitve, prouiti jedan dio iz Kurana. Bio je imam u mesdidu
Havade Kemala.[46]
Vakuf Nefise, keri havade Kemala, u Sarajevu. Ona je uvakufila 2.500 aki, to je vakufu
godinje donosilo prirast od 250 aki.[47] Taj dio novca je namijenjen imamu mesdida
havade Kemala, s tim da je trebao svaki dan uiti dio iz Kurana.
Vakuf gospoe Hafse, keri havade Kemala, u Sarajevu. Uvakufila je sumu od 3.000 aki,
to je vakufu donosilo odinji prirast od 300 aki.[48] Taj dio novca je namijenjen ejhu
Junusu, koji je za nju svake veeri trebao uiti dio asnog Kurana. Poslije njegove smrti
njegova su djeca trebala izvravati ovu dunost.
Vakuf Kerime hatun. Godine 1552. gospoa Kerima, supruga Sinana vojvode, koji je bio u
slubi Gazi Husrev-bega, dala je sagraditi mesdid na Vratniku, poznat po imenu "Damija
pod orahom" ili "Damija Sinan-vojvode hatun".[49] I danas je aktivna. Ona je odvojila i
odreenu sumu novca za izgradnju mekteba, a dala je da se za nju sagradi i turbe uz damiju.
Ova dva zadnja objekta stradala su prilikom austrougarske agresije na Sarajevo 1697.
godine.[50]
Dudi-bula, koja je bila uiteljica, dala je da se sagradi na lokalitetu dananjeg Mejtaa
mesdid negdje izmeu 1528.-1540. godine.[51] Mahala u kojoj je podignut ovaj mesdid
nazivala se Mahala Dudi-Hatun. Godine 1540. ova mahala je imala 54 domainstva.[52] I ova
je damija stradala 1697. g. prilikom agresije austrougarske vojske na Sarajevo, ali je ponovo
obnovljena.[53]
Vakuf Hafze hatun u Sarajevu.[54] Uvakufila je 4.000 aki za mesdid i mualim-hanu hadi
Idrisa u Sarajevu.
Vakuf ahnuvaz hatun u Sarajevu. Uvakufila je 4.000 aki. Dio od dobiti od pozajmice novca
trebao je da se troi za plate imama i muezzina u mesdidu hadi Idrisa.
Vakuf Ajne hatun u Sarajevu sastojao se od 3.000 aki, sa godinjom dobiti od 360, to se,
prema oporuci vakife troilo, za uenje Kur'ana.[55]
Vakuf ulizar hatun u Sarajevu.[56] Uvakufila je 1.300 aki i odredila da se od prirasta
godinjeg daje plata imamu mesdida hadi Idrisa, koji je trebao poslije jutarnje molitve da
ui suru Jasin.

Vakuf Hurije hatun u Sarajevu. Uvakufila je 3.600 aki i odredila da se od prirasta vakufa
daje plata imamu u mesdidu hadi Hajdara, sina Abdulaha, u mahali Saraa Ismaila. Ovaj
imam je trebao uiti Kur'an za duu Huri hatun.[57]
Hafa hatun bila je 1563. godine mutevelija vakufa mekteba u kasabi Kneina, koji je
navedene godine raspolagao sumom od 21.000 aki gotovog novca.[58]
Prema navedenim historijskim podacima, u Sarajevu su u 16. st. postojale tri gradske etvrti
- mahale koje su nosile imena ena osnivaa vjerskih i obrazovnih institucija: Kerime,
supruge Sinana-vojvode, ahdidar, supruge Husrev-bega, i Dudi Hatun.
Hatida hatun, supruga Husejn-bega, sina Iljasovog, iz Viegrada uvakufila je 1558. g. za
mesdid njenog brata Oru-age sumu od 15.016 aki.[59] Navedena suma trebala je da se daje
na pozajmicu privrednicima grada uz erijatski doputenu dobit.
Mihri hatun, sestra Husejn-bega, iz Viegrada uvakufila je 1558.g. sumu od 3.000 aki.
Odredila je da se suma daje na pozajmicu uz erijatski doputenu dobit i da se ona troi za
platu uitelju u osnovnoj koli u Viegradu, koju je dao sagraditi njen brat.[60]
emsa kadun, supruga Sinan-bega, hercegovakog namjesnika, uvakufila je prije 1582.g.
sumu od 80.000 aki sa namjerom da sagradi damiju u ajniu.[61] Zemljite na kojem je
namjeravala sagraditi navedeni objekat kupio je i njoj poklonio za tu svrhu njen suprug,
navedeni Sinan-beg. Ne zna se kada je umrla. Sahranjena je u turbetu svoga supruga, koje je
sagraeno u dvoritu njegove damije. Imalo je osmougaoni oblik, zasvoen kupolom
prenika 5,15 m. Pred ulazom u turbe nalazio se drveni trijem sa klupama za sjedenje.[62]
Sinan-begovu damiju, sagraenu 1570. godine, Srbi su poruili u toku agresije na Bosnu i
Hercegovinu (1992-1995) , kao i turbe u kojem su bili sahranjeni Sinan-beg i njegova supruga
emsa-kadun.[63] Za njenog ivota Sinan-beg je svojom vakufnamom odredio da joj se
dnevno na ime plate daje 30 aki, a zauzvrat ona je trebala da proui svaki dan po sto
salavata.[64] Taj novac su, prema odredbama vakufname, nakon njene smrti, trebale da
uivaju njene keri Belkisa i Aia, a kada one umru novac je trebao da se troi za putnike
namjernike i za sirotinju.[65]
Aia hatun, supruga hadi Ibrahim-age, u kasabi Glasinac uvakufila je 8. jula 1589. g. za
damiju sumu od 100.000 aki.[66]
Vakuf gospoe Bulbul u Novom Pazaru. Uvakufila je 2.000 aki, koje su se davale na
pozajmicu, to je vakufu donosilo godinji prirast od 120 aki.[67] Taj dio novca je davan kao
plata onome koji je za duu navedene gospoe uio Kur'an.
Vakuf Gulah hatun, keri Abdulaha, u Novom Pazaru. Za siromane, dobre ljude uvakufila
je kuu i dva duana.[68]
Vakuf Devlet hatun u Novom Pazaru. Uvakufila je 2.000 aki. Novac je davan, kao i kod
drugih novanih vakufa, na pozajmicu privrednicima grada uz erijatski doputenu dobit, to
je vakufu donosilo godinji prihod od 300 aki. Novac je namijenjen za uenje Kurana u
mesdidu silahdara Ahmed-bega.[69]
Vakuf Rukije hatun, keri Hasana, u Novom Pazaru. Uvakufila je 2.500 aki koje su vakufu
godinje donosile dobit od 375 aki. Novac je predvien za uenje Kurana.[70]

Zulejha hatun i Devlet hatun iz Novog Pazara uvakufile su po 2.000 aki.[71] Zulejha je
odredila da se od dobiti od pozajmice novac troi za uenje Kur'ana, dok je taj dio novca
Devlet hanum odredila za mesdid Silahdara Ahmed-bega.
Vakuf Durmine hatun, keri Iljasa, u Novom Pazaru.[72] Uvakufila je 1.200 aki. Godinji
prirast od tog novca iznosio je 120 aki, koje su se davale za uenje Kur'ana.
Vakuf gospoe Aie hatun, keri Iskendera, u Novom Pazaru.[73] Za uenje Kurana u
mesdidu svog oca Iskendera[74] uvakufila je 4.000 aki. Novac je davan na zajam uz
godinju dobit od 400 aki.
Vakuf Hatide hatun u Novom Pazaru. Uvakufila je 1.000 aki koje su vakufu donosile
godinju dobit od 100 aki. Taj dio novca je troen za uenje Kurana u mesdidu Iskendera
subae.
Mahala sultan Fatime u kasabi Foa formirana je prije 1585. godine.[75] Ona je dala da se
sagradi damija i mekteb uz nju, na prostoru gdje je formirana navedena mahala. Titula sultan
uz njeno ime govori da je sultanskog porijekla. Predanja kau da je bila ki sultana Bajezida II
(1481-1512), koja se udala za jednog lana porodice engia.[76] Damija koju je dala
sagraditi bila je na obali rijeke Drine i aktivno je djelovala do 1943., kada je bombardovana.
Fatima sultan dala je da se sagradi i hamam (javno kupatilo).[77] Pored damije nalazio se i
njen mezar sa nianom, koji je popravljan 1826. i 1926. g.[78]
Fatima kadun, ki Muhamed-bega, dala je prije 1585. godine da se u gradu Mostaru sagradi
damija, uz koju se razvila i nova mahala, nazvana po njenom imenu[79]. Fatima je bila ki
Muhamed-bega (Karaoz-bega), koji je bio visoki sultanov dostojanstvenik i nadzornik
njegovih mukata u Hercegovakom, Klikom i Bosanskom sandaku.
Poto se nije sauvala vakufnama Fatime kadun, ne znamo ta je ona jo osim damije dala da
se sagradi. Najvjerovatnije se uz damiju nalazila poetna kola za mahalsku djecu, esma, a
neki historiari navode i javno kupatilo. Iz sredstava njenog vakufa kreditirani su privrednici
Mostara .[80]
Nefisa hatun, stanovnica Mostara, uvakufila je 8.000 aki, koje su uz jak zalog i jemstvo
koristili privrednici Mostara za unapreenje svojih poslovnih aktivnosti.[81]
Hatida, ki Ramadanova, stanovnica Mostara, uvakufila je novana sredstva koja su se
davala na pozajmicu privrednicima grada uz jak zalog i jemstvo. Glavnica njenog novanog
vakufa iznosila je 19. jula 1632. godine 20.000 aki.[82]
Aia hatun, stanovnica Mostara, imala je novani vakuf ija je glavnica 1632. godine iznosila
9.000 aki[83]. Novac je davan graanima Mostara uz erijatom doputenu dobit.[84] Od
njenog vakufa su posudili 1.000 aki kalajdija Memi, sin Dafera, i Bartol, sin Nikolin, iz
Lafine mahale.[85] Murat Hubjar posudio je od vakufa 1.000 aki, a kao zalog je dao svoju
kuu, Murat urija je posudio 3.000 aki, a kao zalog dao je kuu i vinograd. Alidan, sin
Husejnov, posudio je 2.200 aki, a kao zalog dao je kuu i vinograd.[86] Aia, ki Ibrahimage, bila je mutevelija oevog vakufa.[87] Taj podatak govori da je ona bila, ne samo
pismena, ve da je posjedovala i obrazovanje iz drugih disciplina, kako bi mogla uspjeno
obavljati poslove vakufa kao kreditne i humanitarne institucije.

Druga Aia hatun, stanovnica Mostara, uvakufila je novana sredstva, koja su davana
graanima Mostara na pozajmicu, uz erijatom doputenu dobit. U aprilu 1632. godine
glavnica njenog novanog vakufa iznosila je 21.000 aki.[88] Poto se vakufnama ni u ovom
sluaju nije sauvala, nije poznato ta je glavna svrha uvakufljenog novca. Neosporno je da je
on u svojstvu kreditne institucije pozitivno djelovao na privredni i duhovni razvoj Mostara i
njegovih stanovnika.
Kamer hatun, stanovnica Mostara, imala je marta 1632. godine novani vakuf u iznosu 14.000
aki.[89] Sredstva vakufa koristili su Mostarci za svoje potrebe uz siguran zalog i
jemstvo.[90]
Huma hatun, stanovnica Mostara uvakufila, je 8.000 aki, koje su posuivali graani Mostara
uz erijatom doputenu dobit.[91]
Safija hatun, stanovnica Mostara, uvakufila je sumu od 18.000 aki.[92] Ni njena vakufnama
se nije sauvala, pe se ne moe utvrditi glavna svrha uvakufljenih sredstava. Sluio je kao
kreditna institucija i kao takav imao pozitivnu ulogu u razvoju Mostara i u ivotu njegovih
stanovnika.
Rejhana, stanovnica Mostara, imala je 1632. godine novani vakuf. Nije poznata visina
njegove glavnice. Znamo da je od ovog vakufa Luka iz sela Biograca posudio 2.000 aki.[93]
Aia, ki hadi Ahmeda, stanovnica mahale Hadi Bali u Mostaru, 1646. godine odredila je u
svojoj vakufnami da se dio sredstava koje je ona uvakufila troi za izdravanje siromanih
studenata u medresi Muhamed-bega (Karaoz-bega), zatim je odredila da se iz vakufskih
prihoda nabave pokrivai i ogrijev za svaku sobu u zimskom periodu.[94]
U popisu Klikog sandaka iz 1586. godine nalazi se podataka da Esma, ki Iljasova, uiva
jednu batinu i preuzima na sebe obavezu glavnog lana porodice.[95]
Aia, Huma, Fatima, Sajma i ahnisa, keri Hasan-bega, sina Malko-bega, vojnog
zapovjednika (mir-i alay) Klikog sandaka, uivale su u nahijama Obrovac i Kupres u
Klikom sandaku odreene zemljine parcele.[96] U socijalnom smislu one su pripadale
viim drutvenim kategorijama. Ovo nisu bili jedini posjedi koji su im omoguavali
egzistenciju. Posjedovanje ovakvih nekretnina omoguavalo im je slobodu akcije na
humanitarnom planu. Sve su one imale i svoje vakufe, posredstvom kojih su iskazivale
solidarnost na nivou drutvene zajednice.
Navedeni izvorni podaci govore da je ena osmanske Bosne bila veoma aktivna u ukupnom
drutvenom miljeu, tj, u javnoj sferi ivota
Iz prethodnog izlaganja vidjeli smo da je gospoa Aia, ki Ibrahim-age aria, bila upravnica
oevog vakufa. Ona, ne samo da je bila pismena, ve je morala posjedovati i obrazovanje iz
matematike, privrede i drugih znanosti da bi se mogla aktivno nositi s obavezama koje je
vakuf kao kreditna i humanitarna institucija nametao. U osmanskom drutvenom sistemu
postojale su ene pjesnikinje koje su pisale na bosanskom jeziku arapskim pismom ili na
jednom od orijentalnih jezika: arapskom, perzijskom ili turskom. Njihov broj jo nije poznat,
jer ni knjievni fond Bonjaka iz perioda kada su ovi jezici i arapsko pismo bili kulturni i
duhovni izraz nisu jo dovoljno izueni. K tomu treba dodati i injenicu da su rukom pisana

djela bonjakih autora dobrim dijelom svjesno unitavana u neprijateljskim aktivnostima

protiv Bonjaka.
Umihana uvidina roena je u Sarajevu na Hridu oko 1794., a umrla u Sarajevu oko 1870.
godine. Njena porodica uvide bavili su se aijskim, a kasnije bostandijskim zanatom. U
svoje pjesme ona je utkala najtananije niti svojih osjeanja. Njene su pjesme bile popularne,
ak su se po mahalama pjevale. Profesor Muhsin Rizvi je primijetio da se njena poezija po
stilskim kvalitetima ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, koja joj je bila uzor.[97]
Druga poznata pjesnikinja iz devetnaestog stoljea je Habiba Stoevi, roena u Stocu, u
kome je i odrasla, 1845. godine. Nakon pogibije njenog oca Ali-pae Stoevia, njena
porodica se preselila u Sarajevo, a zatim u Istanbul. Tu je izuavala nauke. Kau da je
napisala kompletan divan i da je u knjievnosti zauzimala istaknuto mjesto. Umrla je u
Istanbulu 1890. godine.[98]
U skladu s islamskim odredbama, obrazovanje i muke i enske djece bilo je veoma poeljno,
jer znanje proiruje vidike i lijei duu.
O pismenosti u to vrijeme govori podatak da su osnovnim obrazovanjem bila obuhvaena sva
mahalska djeca, koja su u mektebima uila Kur'an u skladu s normama pravilnog izgovora i
recitovanja. U izvornim tekstovima postoje zapisi o pismenim enama tog vremena.
Ilustrativan primjer je Emina, ki Mustafe elebija iz mahale abljak u gradu Sarajevu, koja
je 20. decembra. 1764. godine prepisala svojeruno Kur'an.[99]
Neumorni pregalac Sejfudin Kemura je, tragom izvora iz 19. stoljea koji se uvaju u
sidilima vakufnama u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, objavio podatke o vakufima,
zahvaljujui kojima su sagraene damije, mektebi, medrese, esme, sebilji i drugi objekti
islamske arhitekture u Sarajevu. Zahvaljujui njegovom pregalatvu i objavljenom radu, u
situaciji smo da vidimo da su ene osmanske Bosne tokom minulih stoljea ravnopravno s
mukarcima aktivno uestvovale u svim oblicima drutvenog ivota. Njen angaman je bio
veoma znaajan ne samo u izgradnji drutveno potrebnih objekata, u izgradnji svijesti o
njihovom znaaju ve i u humanitarnim akcijama koje su ublaavale ivotne nevolje
drutvene zajednice.
Fatima Kanita, ki Mehmeda Sejjida ef. Hajri-zade (Hajri), supruga Mustafa-pae Babia,
stanovnica ekreki Muslihudinove mahale u Sarajevu, obnovila je Timurhanovu damiju u
Berkui u Sarajevu, kada se ona zbog dotrajalosti 1857. godine sruila.[100] Fatima hatun je
iz svojih posjeda izdvojila i uvakufila 1848. godine jednu vodenicu za potrebe Medrese Simzade Abdulkerima u Sarajevu.[101] Naime, odredila je da se iz prihoda spomenute vodenice
muderisu medrese isplauje na ime plate 25 groa mjeseno, a uenicima medrese da se daje
po 10 groa.[102] Fatima hatun je odravala svojim sredstvima esmu i njen vodovod u
mahali Sagr hadi Ali, a dala je i da se napravi kaldrma (poploan prostor) oko nje.[103]
Za gore navedenu medresu Fatima Dudija, ki Hasan-age Pehlivana, stanovnica Careve
mahale u Sarajevu, uvakufila je 1830. g. dvije kue koje je posjedovala, sa batama i
dodatnim dvorinim prostorijama. Odredila je da se od prihoda tih kua uenicima medrese za
odreenu sumu kupuje hrana.[104] Ista gospoa je za potrebe damije oban Hasan vojvode,
koja je sagraena 1552. g. uvakufila jedan han (zgrada dananjeg hotelskog tipa koja je sluila
za smjetaj putnika i njihovih konja) i pojatu u kojoj je bilo smjeteno sijeno za ishranu
konja.[105]

emsa hatun, ki Mustafe-pae Babia, a supruga Nurudin-bega erifovia, dala je da se

obnovi turbe aban-dede. Ovaj dervi je poginuo u agresiji austrougarske vojske na Sarajevo
1697. godine, juno od "Jediler" turbeta.[106] Tu je napravljeno drveno turbe, koje je
vremenom stradalo, pa ga je spomenuta gospoa ponovo obnovila.
Dudija hatun je 1812. g. uvakufila svoju batu i od prihoda vakufa davala platu muezzinu
hadi Ahmedove damije.[107]
Naila, ki Ahmed-agina, iz Ajas-paine mahale uvakufila je 1848.g. za Bakir-babinu damiju
na At mejdanu 3.000 groa, zatim dio duana , magaze i mlina.[108]
Sabiha, ki Durakova, uvakufila je 1762.g. za mesdid Ojnadi-zade hadi Ibrahima, koji je
sagraen 1591. g. jedan duan. I ovaj mesdid je u toku austrougarske agresije na Sarajevo
1697. g. izgorio, ali je kasnije obnovljen zahvaljujui naporima pojedinaca.[109]
Hadi Fatima, ki hadi Jusufa, koja je bila stanovnica hadi Hasanove mahale (danas
Logavijina) obnovila je hadi Turhanov mesdid na Soukbunaru iz 1558. g., koji je izgorio
prilikom agresije austrougarske vojske 1697. g.[110] Pri tome je za njegovo trajno odravanje
uvakufila 1774. g. duan i magazu. U dvoritu damije bilo je turbe Debar-dede, koje je,
takoer, prilikom okupacije izgorjelo, ali ga je obnovio hadi Ahmed-beg Hrasnica.
Prema vakufnami Sejide hatun, keri Atmadine, stanovnice Skender-paine mahale, ona je
1566.g. izdvojila od svog novca sumu u iznosu od 3.600 aki za platu hatibu u Ali-painoj
damiji.[111] Damija, koju je budimski namjesnik Ali-paa dao sagraditi 1561. g. i danas
postoji, iako je tokom vievjekovnog postojanja doivljavala stradanja i nekoliko
popravaka.[112]
Prema podacima vakufname Hatide, keri Osman efendije, iz 1792. godine, stanovnice Oru
Pehlivanove mahale, ona je dio svog zemljinog posjeda uvakufila i odredila da se od prihoda
uvakufljenog zemljita isplauje plata damijskim slubenicima Oru Pehlivanovog
mesdida[113], vri popravak navedenog mesdida i nabavlja prostirka u njemu.[114]
Hanifa, ki Mehmedova, stanovnica mahale hadi Idrisa, izdvojila je 1834. g. od svog imetka
jedan duan i magazu. Odredila je da se oni daju pod najam, a od prihoda da se popravlja
esma i vodovod koji se nalaze u blizini duana.[115]
Merjem hatun, ki Osman efendije, koji je drao nauna predavanja u Ali-painoj damiji,
uvakufila je 1768. g. 130 groa za osvjetljenje ove damije.[116]
Za istu svrhu uvakufila je 600 groa Aia hatun, ki hadi-Mehmeda efendije Skopljaka.
Odredila je da se od tog novca daje i plata hatibu u Ali-painoj mahali.[117]
Muntiha hatun, ki Mehmeda Memiaha, uvakufila je jedan od svojih duana i odredila da se
od prihoda daje plata uau Kur'ana u Kalin hadi Alijinoj damiji.[118]
Hadi Alija hatun, ki Mustafa-age Moria, uvakufila je za potrebe navedene damije
1867.godine kuu sa osam prostorija.[119]
Atija hatun, ki Mustafa-age Moria, stanovnica Careve mahale u Sarajevu, potaknuta
Vjerovjesnikovom reenicom da je "sve prolazno i podlono zaboravu osim troje: nauka

kojom se ljudi koriste, dobro dijete i trajno dobroinstvo", uvakufila je jedan duan sa
magazom i manji duan koji se nalazio u Krojakoj ariji i dio drugog duana koji se nalazio
u Malom bezistanu. Odredila je da se od prihoda daje plata muderisu koji bude drao
predavanja u Muhsin-zade Abdulah-painoj damiji, da se daje plata damijskim
slubenicima, a ostatak da se troi za popravak spomenute damije.[120]
Umihana hatun, ki Mustafina, stanovnica Oru Pehlivanove mahale, uvakufila je jednu
batu za dobrotvorne svrhe i za neke potrebe Oru Pehlivanove damije.[121]
Hadi Fatima, ki hadi Jusuf-age, stanovnica Oru Pehlivanove mahale u Sarajevu, za
osvjetljenje damije Ferhadije uvakufila je jedan duan.[122]
Fatima, ki Mustafa-age iz Stoca, dala je 1814. g. uvakufiti jedan mlin koji je ona punopravno
uivala u kasabi Stolac i odredila je da se od prihoda mlina, koji se trabao davati pod najam,
daju plate onima koji budu ili Kur'an za navedenu dobroiniteljku i njene roditelje.[123]
Umkulsum, ki Osman-age Maloia, stanovnica mahale Podgrad u kasabi Stolac, uvakufila
je 1876. g. etiri hiljade groa. Odredila je da se navedeni novac daje na pozajmicu uz
erijatski doputenu dobit, a da se prihod od toga troi za uenje asnog Kur'ana u odreenim
danima i noima za duu njenog sina hadi Abdije, za njenog supruga Muharem-age, brata
Saliha i njenih roditelja. Zatim da se u danima asnog ramazana kupuje hljeb siromanim
stanovnicima Stoca.[124] Takoer je odredila da se, u sluaju promjene stanja vakufa tokom
vremena, sredstva troe samo za siromane graane Stoca.
Fatima, ki Salih-bega, stanovnica Stoca, uvakufila je 1823.g. svoju kuu, a za upraviteljicu
vakufa na sudu je odredila svoju ki Umihanu. [125] Takoer je odredila da se kua daje pod
najam, a prihodi da se troe za uenje Kur'ana za njenu duu, due njenih roditelja, njenog
supruga i djece.
Merjem, ki Mustafina, stanovnica grada Stoca, uvakufila je u dobrotvorne svrhe kuu. Svoj
vakuf je legalizovala na sudu 1858. g.[126] Odredila je da se kua daje pod kiriju, a da se
prihodi troe za uenje asnog Kur'ana za njenu duu, te za paljenje svijee.
Mulkija, ki Ali-bega Mustafagia, stanovnica kasabe Stolac, legalizovala je svoj vakuf na
sudu u stolakoj sudnici 1850. g.[127] Za dobrotvorne svrhe uvakufila je jednu trgovaku
radnju koju je naslijedila od svog umrlog supruga, jednu kuu i dio bate pored rijeke
Bregave. Odredila je da se navedene nekretnine daju pod najam a da se prihodi troe na
popravke objekata, plate uaima Kur'ana i upravnicima vakufa.
Nazifa, ki Halil-bega Milavia, legalizovala je svoj vakuf na sudnici u Stocu 1879. g. Ona je
uvakufila mlin koji je dobila u nasljedstvo i odredila je da se mlin daje pod najam, a da se
prihodi troe za potrebne popravke mlina i za one koji za njenu duu i due njenih roditelja
budu uili Kur'an u odreenim danima i mjesecima. Takoer je odredila da se za njenu duu i
due njenih roditelja iz navedenih prihoda pali svijea u odreenim noima. Ostatak je trebao
da se daje za plate upravnicima vakufa.[128]
Iz gore navedenih zabiljeki uoavamo da su neke ene uz svoja imena nosile i naznaku
hadi, to znai da su one ile u Meku da obave svoju vjersku dunost. Putovanje je u to
vrijeme trajalo danima i mjesecima, pa su ene bile u situaciji da upoznaju nove svjetove i ire

svoje vidike.[129] Svoja nova saznanja i iskustva prenosile su u svoju sredinu i djelovale su i
kao ambasadori novih krajeva koje su u toku svog putovanja upoznavale.
ena muslimanka je ponekad aktivno djelovala i na odreene drutvene pojave u svojoj
sredini. U prvoj polovini 17. stoljea u okolini Banje Luke jedna grupa razbojnika je
naruavala mir i sigurnost stanovnika u toj mjeri da je sam namjesnik Salih-paa organizovao
vojnu slubu za njihovo hvatanje. Kada je tzv. Deli Ibrahim sa svojim etama napokon, nakon
vie godina djelovanja, uhvaen, ispostavilo se da je to bila ena ije je ime bilo Rabija. Ne
zna se ta je bio sutinski uzrok da se ona pobunila protiv legalne vlasti, organizovala otpor, i
sa svojim etama djelovala nekoliko godina. Uzrok je morao biti socijalne prirode. Iako je od
njenih akcija najvie stradavalo stanovnitvo, putnici i trgovci, ona je zanimljiva historijska
pojava, kakvu rijetko sreemo u historiji. Kada je uhvaena, Salih-paa je dao da se javno
objesi.[130]
Baeskija navodi da se 1770. g. u dvoritu Begove damije pod lipom okupila grupa ena i
pozvala mjetane da zajedno protestuju protiv loe ekonomske situacije u gradu, koja je
izazvana na vjetaki nain. Traile su da upravnici grada postave red i poredak, pa je na
kraju i udovoljeno njihovim zahtjevima.[131]
ena je imala pravo da se suprotstavi nepravdi i sama se obrati sudu i zatrai pravdu. Kada je
jedan mladi oteo jednu djevojku u Sarajevu, stavio na konja i odveo svojoj kui s namjeroma
da se njome oeni, djevojka je nakon dva dana dola u sudnicu i izjavila da se ne eli udati za
navedenog i spasila se na taj nain to je otila svojoj kui. Otmiar je pobjegao, inae bi
zbog uinjenog prijestupa bio ubijen.[132]
U gradu je jedan odmetnik pokuao nasilno da zavede jednu enu. Ona je uspjela pobjei i
obratiti se kadiji. Zbog toga se u mahkemi sastalo visoko vijee da izvri pravnu sankciju nad
prestupnikom.[133]
Elezovi Glia navodi da je solunskom begu upuena sultanska naredba da se u Istanbul
poalje osoba koja je otela djevojku, da bi bila zasluno kanjena.[134]
Takoer se alje naredba kadiji Silivrije da se Mustafa, sin Abdulahov, koji je tukao svoju
suprugu, uputi u Istanbul da bi mu se za uinjeni prestup izrekla kazna.[135]
ena muslimanka esto je uestvovala u odbrani svoje domovine od stranih nasrtaja. Kada je
1878. godine Austro-Ugarska po drugi put izvrila agresiju na Bosnu i Sarajevo, veoma
hrabro su se borile i ene. General Filipovi je u svom izvjetaju o zauzimanju Sarajeva pisao
caru Franji Josipu: "Tu se otvori borba, jedna od onih koja se kao najgroznija zamisliti moe.
Iz svake kue, iz svakog prozora, iz svake pukotine na vratima pucano je na nae ete; tavie
i same ene uestvovale su u tome..."[136] Kreevljakovi navodi nekoliko ena za koje je
pouzdano znao da su uestvovale u ovom otporu. To su bile: Habiba Agi, koja je orujem
branila svoj dom i svoj grad, djevojka Dreka, takoer, Sevdija Handi, Habiba Bulbulovi,
roena Kalaba, i Nura Hadiomerovi, roena Muli, pucale su iz svojih kua na
neprijateljske vojnike. Kada Praljevi, preobuena u muko odijelo, nosila je municiju na
Bakije (dio Sarajeva), a istu slubu je vrila i Fata Hadiavdia. Fatima Pandur i Meleija
nosile su oruje na Goricu). Isti su posao obavljale djevojke iz Balibegovice: Fatima Dipa,
Arifa Dipa, Nura Murga, Hasnija Pita i Paa Agamehina. One su municiju nosile iz Kle na
Brajkovac. Ranjenicima su rane zavijale i vodu nosile na Bakije: Nura Pora, sestre Paana i
Alija Koredija i Fata Hadi Jusufova. Mehlem je pravila i ranjenike lijeila Hafa Berberaji,

koja je doivjela rijetku starost od 105. godina.[137] U ovom ratu austrijski vojnici bili su
veoma brutalni i surovi, tako da nakon pada Sarajeva, neke ene nikad vie nisu izlazile iz
svojih kua da ne bi srele na ulici te okrutne ljude koji su se u njihovom gradu ugnijezdili.
Neke su pred smrt odredile da im ni mrtvo tijelo ne nose pred damiju, ve da ih od kue nose
ravno na greblje.[138]
Kako je porodica osnovna i najbitnija elija svakog drutva, osmanska drava je pravnim
instrumentima vodila brigu o njenoj zatiti. U sluaju oeve smrti, sud je najee za staratelja
djeci odreivao njihovu majku, koja bi na sudu preuzimala na sebe obavezu da do
punoljetstva djeteta odgovorno vodi brigu o odgoju, obrazovanju i o nasljedstvu koje je djeci
ostalo iza smrti njihova oca. U konkretnom sluaju sud bi prilikom imenovanja starateljice
odreivao i visinu alimentacije iz zaostavtine umrlog oca, a koju bi starateljica dnevno troila
za potrebe djece. Brojni sluajevi ovakve problematike zabiljeeni su u dokumentima sidila
Foanskog kadiluka.[139]
U skladu sa islamskim pravnim sistemom brak je privatno-pravni ugovor dviju odraslih
osoba. Njegovi protagonisti su ljudska bia sa svim vrlinama i nedostacima, pa je i sukub
meu njima mogu. Zbog toga je islamsko pravo doputalo i instituciju razvoda, mada je, u
naelu, to djelo bilo neomiljeno, izuzev u opravdanim sluajevima.[140] Branu vezu su
mogla raskinuti oba partnera ili se brana veza mogla raskinuti sporazumno.[141] Nakon
razvoda ena je od biveg supruga dobijala mehr muedel (novani iznos koji je supruga
dobijala prilikom razvoda ili smrti svog supruga)[142], koji su njih dvoje sporazumno odredili
prilikom sklapanja braka. Kada se gospoa Umkulsum, ki Abdulahova, stanovnica kasabe
Foa, razvela od Saliha, jer njihov zajedniki ivot nije bio harmonian, njen bivi suprug joj
nije bio isplatio mehr muedel a ni alimentaciju za period ekanja[143], pa se ona zbog
povrede svojih prava obratila sudu.
Navedene enske linosti samo su mali dio iz plejade ena ije je aktivnosti zabiljeila
lokalna historija. Ona je zabiljeila da su ove ene iza sebe ostavile prosvjetne i obrazovne
institucije, te itav niz prosperitetnih zadubina. Sve su to orijentiri u sagledavanju drutvenog
i kulturnog identiteta ene muslimanke u osmanskoj Bosni i iroj islamskoj zajednici.
U promijenjenim historijskim okolnostima, kada je erijat prestao vaiti kao pozitivni pravni
sistem, ena muslimanka doivljava transformaciju svoga bia. Postepeno ona naputa svoje
ranije okruenje i ulazi u ivotnu borbu, ne samo za svoju egzistenciju, ve i za egzistenciju
svoje djece, drugih lanova svoje porodice, pa esto i svog supruga. Meutim, nove obaveze
nisu joj dokidale niti, pak, mogle dokinuti njene Bogom stvorene sposobnosti drutvene
reprodukcije i angamana u vezi s tim. Tako je ona dola u situaciju da potisne sebe u
okrutnoj borbi za opstanak ili, pak, da zanemari svoju primarnu ulogu.

Literatura:
Istanbul,Babakanlik Osmanli Arsivi,Tapu defter no. 625
Maksim Svara, Emancipacija muslimanke u svijetu i kod nas, Sarajevo,1932,s.44 Zulejka,
ki hazreti Alije, bratia pejgamberova, u vrijeme ashaba bila je najobrazovanija ena svog
plemena. U svojoj kui je primala otkrivena pjesnike i uenjake i uputala se sa njima u
debatu. Ve tada su ene hrabro ratovale rame uz rame sa mukarcima, naravno otkrivene.

Nesiba Um Umare , uestvujui u bitci na Uhudu, spasila je ivot pejgamberu, koji joj je cio
svoj ivot ostao zahvalan. Na arapskim sveuilitima u Bagdadu, Kordovi i Toledu predavale
su ene odraslim mukarcima. Mnoge od njih su bile tako lijepe da su im pjesnici pjevali
pjesme. U to vrijeme islamski univerziteti su bili na daleko viem nivou nego u zapadnih
naroda. Mogla bi se nabrojati brojna imena istaknutih ena , koje su u javnom i naunom
ivotu islamskih zemalja i naroda igrale veliku ulogu. ena je trebalo da bude saveznica muu
u moralnom i materijalnom ivotu, kako je to Boji poslanik elio. s. 63 Emancipacija
muslimanke, kao i njene sestra drugih vjera postae samo pitanje kratkog vremena, jer e ono
morati biti rjeeno bezuvjetno, silom stvorenih injenica, kao posljedica naih savremenih
drutvenih odnosa i potreba.
Kupusi A, Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. g. Sarajevo,2000.
Istanbul, Basbakanlik Osmanli Arsivi,Tapu Defter br. 625
Buatli Hafiz Abdulah,Porodino i nasljedno pravo muslimana, "Islamska dionika
tamparija u Sarajevu", Sarajevo,1926.
ejh Kemura S, Sarajevske damije i druge javne zgrade turske dobe, Separat,Sarajevo,1913
Mula Mustafa Baeskija,Ljetopis (1746-1804) (Prevod sa turskog,uvod i komentar
Mujezinovi M),Biblioteka "Kulturno nasljee",Sarajevo Publishing,1997
Sidil Teanjskog kadiluka iz 1746.g. Prevod u rukopisu u Orijentalnom institutu u Sarajevu
Sidil Foanskog kadiluka iz druge polovine 19. st., Nalazi se u Nacionalnoj i univerzitetskoj
biblioteci u Sarajevu, kopija sidila nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu.
Bejti, A. , Lini i kuni komfor u Bosni i Hercegovini XVIII vijeka, Jugoslavenski istorijski
asopis 3-4( 1974), s.147-166.,
dr Muhamed Ali el-Haimi, Linost ene muslimanke,sarajevo,1998.
Women on the move, contemporary changes in family and society ( Unesco)Women in a
world perspective.Printed in France, 1984.
Prava ena(Rights of women) , Odabrani meunarodni dokumenti (Selected internacional
documents) Sarajevo,1997
Prava ena ( Rights of women), Odabrani meunarodni dokumenti (Selected international
documents), Sarajevo, 1999.
Elen Kej, enski pokret, Beograd-Sarajevo, 1923.
Dr Jusuf El-Kardawi, ene pravovjerne, Tuzla, 1997.
Safijja hanum-Sofija Pletikosi, Polemika o emancipaciji ene- u obranu muslimanskog
enskinja, Opatija, 1911.

Patel Ismail Adam,Islam opredjeljenje misleih ena (prevod sa engleskog Jahi A.), "ElKalem",Sarajevo,2003
Ihsanoglu E.,Zapad i Islam ka dijalogu, (prevod sa engleskog Kari E.,Alibai A.) "ElKalem", Sarajevo,2001
Kreevljakovi H, Izabrana djela IV Prilozi za politiki istoriju Bosne i Hercegovine u 18 i
19. stoljeu,"Veselin Maslea", Sarajevo,1991
Elezovi G., Iz carigradskih turskih arhiva,Muhimme defteri, Beograd,1950
Treci diooooo

Zabranjeno za mukarce osmanlijski harem za ene,

ljubavnice, robinje i supruge
Fotografije i grafike iz turskog i osmanlijskog harema za ene

Turska
serija
Sulejman
Velianstveni i 8 mart Medjunarodni dan ena su nas podsetili na prava ena, posebno kada
gledamo scene iz Turskog Carskog harema za ene u kojima je sultan drao svoje ene,
robinje i konkubine, potencijalne supruge ako rode sina. Islam dozvoljava poligamiju,
odnosno mogunost da mukarac ima vie supruga, odnosno ena, pod uslovom da moe da
ih plati pri prosidbi i da dokae da moe da ih izdrava kasnije. Danas to sve razvijenom svetu
i Zapadu izgleda kao seksualna eksploatacija ena.
Zato elimo da pogledamo neke stvarne slike ena iz harema, kako su izgledale i kako je to
tamo izgledalo iveti. Harem za ene uivo.
Privilegija sultana je bila da s obzirom na bogatstvo i mo moe da ima nekoliko desetina do
nekoliko stotina konkubina, ljubavnica i supruga, koje su sve ivele u haremu. Deavalo se da
kada umre sultan i dodje do promene na prestolu da su i ene iz harema ubijane i sahranjivane
sa preminulim sultanom. Vrlo esto su i robinje iz harema poklanjane drugim vladarima ili
zaslunim gradjanima.
Po etimologiji re harem znai neto sveto, zabranjeno, neemu emu se ne pristupa. Stoga je
mukarcima bio zabranjen pristup u harem za ene, osim suprugu i posebnim uvarima
evnusima, mukarcima koji su bili kastrirani, kako ne bi sluajno stupili u seksualni odnos sa
enama iz harema, kojima zbog izolovanosti i velikog broja njih koje su se borile za mesto u

krevetu sultana, nekada nije bilo lako da obuzdaju svoju seksualnost. Istorija je zabeleila i
lezbijske odnose medju enama u haremu, nastale zbog stroge izolovanosti.
Carski harem za ene osmanskog sultana, koji se takoe zove i saraj na Zapadu, obino je
smeten uz carsku palatu, u izdvojenom delu, sa nekoliko desetina ena, ukljuujui i robinje.
Takoe, u haremu je smetena i majka sultana, keri i ostale enske roake sultana, kao i
dvoranini i devojke sluge sa robljem da slue pomenute ene. Tokom kasnijih perioda, sinovi
sultana su takoe iveli u Haremu dok su bili mladi, sve do 16 godina, kada je postajalo
prikladnije za njih da se pojavljuju u javnim i administrativnim oblastima palate.
Harem palate Topkapi u Istanbulu je imao privatne stambene prostorije sultana i njegove
porodice, u okviru dvorskog kompleksa. Neke ene iz otomanskog harema, a posebno
supruge, majke i sestre sultana igrala su veoma vane politike uloge u istoriji Turske, i u
nekim vremenima je istorija zapisala da je carstvom vladao harem. Hurrem Sultan (supruga
Sulejmana Velianstvenog, majka Selima II koja se pojavljuje kao glavna junakinja pomenute
turske serije Sulejman Velianstveni, prvobitno je bila robinja iz Ukrajine koja je sultanu
stigla kao poklon Krimskih aga), i Kosem sultan (majka Murata IV) su dve najmonije ene u
istoriji Turske.
Istorijska je zanimljivost Moulai Ismail Alaouite, Sultan od Maroka koji je iveo od od
1672 do 1727 godine. Po zapisima do 1703 godine je postao otac za ukupno 525 sina i 342
keri. Tvrdi se da je do 1721 godine stvorio ve 700 sinova. Imao je imao preko 500
konkubina.
Pogledajmo neke istorijske fotografije, slike i grafike iz Turskog harema za ene i kako su
stvarno ene izgledale.
Cetvrti dioooooo

ene u Osmanskom carstvu II

Odlomak knjige Suraiye Faroqhi "Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u
Osmanskom Carstvu" koja uskoro izlazi u izdanju izdavake kue Golden marketingTehnika knjiga. S engleskog prevela dr. sc. Tatjana Pai-Vuki, nauni saradnik u Arhivu
HAZU Zagreb.
Drutveni ivot meu enama
Na tom polju imamo najvie spoznaja o enama iz viega sloja, dok se supruge obrtnika i
trgovaca spominju rijetko i sporadino. ak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama
ivota u Osmanskome Carstvu, moe tomu malo pridonijeti. Iz onoga to je pisala Lady Mary
Wortley Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog visokog drutva poetkom 16.
stoljea jedne drugima odlazile u duge posjete. To je bilo lake onima koje nisu ivjele u
sultanovoj palai i stoga nisu bile podvrgnute tamonjoj strogoj etikeciji. Kao pronicava
promatraica, supruga engleskoga ambasadora brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako pie da
se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. 1703.) silno eljela pokazati u najboljem
svjetlu u drutvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije ba bila sigurna kako
to uiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa supruga visokog pomonika
velikog vezira (khya), bila je iznimno spretna u drutvenim dogaajima i Lady Mary je
vjerovala da bi se ona dobro drala na bilo kojem europskom dvoru.
Osim to su jedne druge posjeivale kod kue, osmanske gradske ene sastajale su se i u

kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druenja iz prve ruke. Naime, tek
u 19. stoljeu europske su posjetiteljice u veem broju pohodile kupelji, smatrajui ih dijelom
drutvenih obiaja bez kojega bi doivljaj Istanbula bio nepotpun. Vanost posjeta kupeljima
naglaavala je oprava to su je ugledne ene uzimale sa sobom u takvim prilikama, a nosila bi
je slukinja. Meu njihovim priborom za kupanje bili su vezeni runici i visoke drvene
natikae, esto ukraene sedefnim intarzijama, koje su im omoguavale da hodaju po mokrom
mramoru kupelji, a da pritom ne smoe noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na
minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljea.
Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeu, a i danas je tako. Oni su pruali jo jednu
priliku za druenje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava meu enama. Svi
gradovi bili su okrueni poumljenim ravnicama; esto bi se u blizini nalazio i grob nekog
poznatog ovjeka. Posjeti takvim grobovima omoguavali su enama da spoje religiju i
druenje. U Istanbulu je na poetku 18. stoljea dolina Kagithane (Kthane), na samome
kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredite koje su europski putnici esto spominjali kao
slatke vode Europe. Zahvaljujui ushienju europskih posjetitelja, raspolaemo s nekoliko
ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uivaju u izletima. ini se da su neke od tih slika
izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potranju Europljana.
Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa
sjenicama. Ako je bilo kakvog voa ili povra, ono bi se suilo ili koristilo za pripravljanje
dema, a to se dakako smatralo enskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor
obavijesti o razgovorima to su ih vodile imune dame u drutvenim prilikama. Budui da je
znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim
razgovorima. Reklo bi se da su dame esto razgovarale o trudnoi i djeci; Lady Mary
pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesrea postati odve starom za
raanje. Ako joj se moe vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za enu bilo gotovo pitanje
drutvene asti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokae kako je jo mlada. Evlija pak pie da
je princeza Kaja u poetku izbjegavala suprugove pokuaje da joj prie, vjerujui u
proroanstvo svojih prijateljica da joj je sueno umrijeti pri porodu. ini se stoga da je
zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoa i porod, a koji e sultaniju Kaju doista i
stajati glave, bila vea nego to je to inae optimistina Lady Mary pretpostavljala. Kako
pokazuju ostavinski popisi graana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i
keri koji su ostali na ivotu nije bio osobito velik.
Nakit i odjea
Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva takoer nam poneto govore o odijevanju i
nakitu gradskih ena. Lady Mary Wortley Montagu bila je oarana ljepotom i vrijednou
dragulja kojima su se ukraavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji
popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno veinom bile supruge i keri obrtnika i
trgovaca. Nisu ostavtine svih ena sadravale nakit. Meu onima koje su si mogle priutiti
takav luksuz bile su posebno omiljene naunice, obino zlatne ili srebrne. Imunije ene esto
su imale naunice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz
Bahreina. I narukvice su bile uobiajene; izraivali su ih od zlata i prodavali na par. ini se da
su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kur'ana ili talisman bile manje popularne,
jednako kao i prstenje, a u dosad istraenim ostavtinama ena gotovo se i ne spominju ukrasi
za kosu. Dobrostojee stanovnice Burse esto su imale pojaseve za iju se izradu koristilo
mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine uvrene srebrnom ili
pozlaenom kopom. Takvi platneni pojasevi esto su bili bogato ukraeni srebrnim i znatnim

nitima, a katkad su se oko pasa nosile i iroke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na
drugim odjevnim predmetima, te na jastunicama i ostalom posoblju.
Takvih se predmeta sauvalo razmjerno malo, a veina primjeraka koji se mogu nai u
muzejima pripadala je sultanovoj porodici, ili je pak izraena, odnosno preinaena u sadanji
oblik, tek u 19. stoljeu. Upravo na "svakodnevnom" nakitu obrtnici su ponajvie nastojali iz
narataja u narataj ponavljati odreene uzorke. Tako ima naunica iz 19. i 20. stoljea koje
oito podsjeaju na stare bizantske primjerke. Zbog toga se, unato spomenutim
ogranienjima, moe stei predodba o nakitu to ga je posjedovala gradska ena u 18.
stoljeu.
Iz suvremenih etnolokih studija, kao i iz svakodnevnog iskustva, znamo da anadolske
mladenke na vjenanju dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodati kako bi
osigurale ekonomski poloaj novozasnovane obitelji. Danas su ti darovi obino narukvice, a
moemo pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeu. Takvu pretpostavku
podupire to to su narukvice uvijek bile izraene od zlata. ak je i osmanskim princezama
nakit katkad sluio kao uteevina i u sluaju potrebe dale bi ga pretopiti.
to se tie mukaraca, i osmanski i europski promatrai bili su itekako svjesni da odjea
odraava drutveni poloaj onoga koji je nosi. Poput veine vladara u Europi srednjega i
ranoga novog vijeka, osmanski sultani eljeli su odrati postojan i jasno odreen drutveni
poredak. Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se esto izdavale i koje su podanici
jednako esto krili. Isto tako, i drutveni poloaj ene trebao se razabrati iz njezine oprave.
Tako je 1564. odreeno da nemuslimanke moraju nositi suknje od angorske vune ili od
mjeavine svile i pamuka (kutnu), koje su se vjerojatno izraivale u Bursi. To znai da je
sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo mogue nabaviti
odreenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrai zamjeivali su neku
vrstu folklora u nainu odijevanja. Tako Evlija ne proputa spomenuti tkanine od kojih su
izraeni ogrtai i koprene to su ih nosile ene u raznim gradovima kada bi se odvaile izai
iz kue. Govorei o enama iz Meke opisao je ak i njihov parfem.
Za Evlijinim opisom enske odjee slijedi uvrijeena formulacija "kreu se vrlo edno". Ona
se odnosi na najvaniju ulogu koju enska odjea ima za mukog promatraa: pokazati
ednost ene time to je skriva. Zapravo, idealna ena bila bi posve nevidljiva. Sultani su
esto donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeu, pa su i njihove uredbe enama
drastino ograniavale ono malo preostalih mogunosti izlaska na ulice i trgove. ak su i
trgovine vezenim tkaninama, to su ih ene rado posjeivale, nakon jednoga takvog poteza
zatvorene.
Dakle, ene su odjeu i nakit nosile uglavnom radi drugih ena jer bi inae te predmete vidjeli
samo lanovi njihove najue obitelji. Oito je ovo prvo bilo vano, barem u viem sloju; dame
iz osmanskoga visokog drutva primale su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary "u punoj
spremi". Moemo zamisliti kako bi druice pomno ispitivale opravu neke ene procjenjujui
njezinu ednost, skupou i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem mrea kojima su
ene pripadale.
Dobrostojea ena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o
siromanima) obino je nosila iroku koulju (gmlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje
dugu haljinu (entari) koja je i u viem sloju i u bogatijih graanki esto bila barunasta ili
svilena. Za one manje imune bilo je jeftinih svilenih i pamunih tkanina poznatih kao beledi.

Izvezena koprena esto se broem privrivala za fes ili kapicu, tvorei tako raskono
pokrivalo za glavu. Kaputi (dolama) nosio se kao gornja odjea koja je bila prijeko potrebna
zimi u nedovoljno zagrijanim kuama. Izvan kue ene su nosile iroki ogrta zvan ferace, u
ijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada
tkanine zakvaenih za koprenu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oi.
U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica
otkrivenima ili ne ovisilo je o podruju, a katkad i o njihovu drutvenom poloaju. Na
Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica,
premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojke nosile koprene, a samo su udane
ene pokazivale lice. U istonoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke su nosile koprene
poput muslimanki. Bilo je, meutim, i krajeva za koje europski promatrai govore kako su
ve u 16. i 17. stoljeu ondje vidjeli briljivo izraene regionalne nonje nemuslimanki; oito
je da nisu bile skrivene ogrtaem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grke otoke, francuski
botaniar Pitton de Tournefort opisao je nonje njihovih stanovnica, a svojemu je djelu
pridodao i gravure koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj osmanskoj minijaturi
iz 16. stoljea naslikane su pokrivene kranke, ali i neke u odjei s dekolteom.
ene koje su bile na elu domainstava i zaraivale novac
Neudane ene koje ive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi
prilino esto odluivale ne pristupiti porodici nekog mukog srodnika. Napose u balkanskim
pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status eni koja je upravljala
imanjem preminulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovakom gradu Tokatu bilo je oko
1640. godine mnogo domainstava za koja su poreznici upisali imena ena. To znai da su i
njih priznavali kao glave porodice. Udovica bi dobila samo malen dio muevljeve imovine,
dok bi lavovski dio pripao djeci. Na vjenanju se mukarac morao obvezati da e supruzi dati
odreenu svotu novca za sluaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U sluaju smrti ta se
svota isplaivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brini muevi ili oevi katkad bi jo za
ivota dali novac svojim suprugama ili kerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve
porodinog vakufa od koje bi dobivale plau. Ipak, ak su i ti prihodi esto bili nedostatni i
mnoge su se udovice vjerojatno nastojale to prije preudati. Ako ena to nije bila u stanju, a
imala je djecu za koju se trebala brinuti, morala je nai naina da zaradi novac.
Mogunosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograniene. Lake je bilo eni koja je
imala gotovinu to ju je mogla nekomu posuditi ili uloiti na drugi nain. Neke ene,
vjerojatno one iz trgovake sredine, ak bi se poinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale
novac kao "tihi partneri". To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao
mudaraba, prema kojima bi ena u ulozi "tihog partnera" povjeravala svoj novac putujuem
trgovcu. Dodue, u protokolima iz Burse iz 17. stoljea zapisano je skladite koje je pripadalo
nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatno naveliko trgovala, no moe biti da je jednostavno
naslijedila posao od svojega oca trgovca. ene koje su trgovale na malo bile su uobiajenija
pojava; one su opskrbljivale imune gospoe tkaninama i nakitom, a donosile su im i
najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s poetka 18. stoljea nalazi se nekoliko popisa
ostavtina ena koje su posjedovale natprosjene koliine skupih tkanina, esto onih s
tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih ena moda su jednostavno voljele runi rad. Ipak,
moemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo
alova i zaveljaja (boha). Trgovkinje su obino prenosile robu u takvim rupcima pa su bile
poznate kao "ene sa zaveljajima" (bohac kadn).

Udovica koja se morala sama uzdravati imala je malo izgleda da nae posao slukinje u
bogatoj kui jer su mnoge dobrostojee ene imale robinje. Tim djevojkama, koje su esto
bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi
razlog bio je obiaj koji se zadrao do ranog dvadesetog stoljea, a u Ankari se moe pratiti
sve do esnaestoga. Naime, siromana obitelj poslala bi svoju ker jo kao djevojicu da slui
u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdravali dok bi obavljala razliite poslove,
ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj
miraz. Jo kada bi poela raditi bilo bi dogovoreno hoe li joj mua izabrati roditelji ili obitelj
u kojoj slui. ini se da je u veini sluajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali
u kadijin protokol.
Odrasle ene koje su morale zaraivati, a nisu imale dovoljno kapitala da postanu trgovkinje
na malo, morale su stoga pribjei fizikom radu. Kao i u mnogim dijelovima
ranonovovjekovne Europe, ene uglavnom nisu primali u cehove, pa im je bilo tim tee
osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u
17. stoljeu tkao moher nalazili u kuama, a ne u radionicama. ini se vjerojatnim da je u
takvim sluajevima obrtniku pri radu kao lan obitelji pomagala njegova supruga, ako ve i
sama nije bila tkalja. ene, od kojih su neke za taj posao plaali trgovci, ponajvie su se
bavile predenjem mohera.
Prilagoeno iz asopisa: Preporodov Journal, Zagreb

Peti diooo

Izraz harem (arapski u es itsirok (islamskim zemljama openito za sve ono to je

zabranjeno, kao i ono to se smatra rezerviranim ili svetim. Tako se haremom naziva blia
okolina Meke i Medine, ograeno dvorite damije kao i muslimansko groblje, ali i onaj dio
muslimanske kue koji je rezerviran za ene, gdje je pristup mukarcima zabranjen.
Rije je u Evropu stigla preko Osmanlijskog Carstva, i koristi se kao naziv za vie ena koje
ive u poliginijskom odnosu s jednim mukarcem, kao i za prostor u koji je zabranjen pristup
mukarcima.
Ponekad i haremluk oznaava zatvoren i uvan prostor za stanovanje jednog saraja ili kue u
kojem ive ene. Sve ene jednog domainstva orijentalnih velikodostojnika ili glave
porodice.
ene su u pravilu bile pod nadzorom prve ene ili eunuha. U vladarskim kuama ta prva ena
smatrana je obino vladaricom. Haremske strukture su bile, a i jo uvijek su, vrlo
rasprostranjene. Haremi su poslovino bili poznati po spletkama, no esto su to bila i mjesta s
vrlo visokom kulturom ili umjetnou.
ene koje je iz harema sultan odabrao, imale su svoj strogo zatvoren saraj, s nekom vrstom
vlastitog "dvora", s agama, eunusima i haremskim sluavkama.