Medinska povelja

Preuzeto iz knjige: "Povijest islamske kulture i civilizacije" Autor: Nijaz ukrid Datum: 02.04.2002.

Sadraj: 1. Uvod 2. Prijevod Povelje Medinskog ustava 3. Sumaran pregled najvanijih zakonski normi sadranih u etiri grupe lanova Povelje 4. Izvori

Sadraj: 1. Uvod 2. Prijevod Povelje Medinskog ustava 3. Sumaran pregled najvanijih zakonski normi sadranih u etiri grupe lanova Povelje 4. Izvori

1. Uvod

Negdje u isto vrijeme kad i bratimljenje, javlja se i u Medini jedan pisani dokument koga historiari nazivaju: kitab (knjiga, pismo) es-sahifa (spis, list) i el-wesika (dokument, povelja). (knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja).

(knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja).

Njime je Allahov Poslanik (a.s.) elio ustrojiti sistem drutvenog ivljenja, koji de biti okosnicom jedinstva stanovnika Medine. Postoji miljenje da je ovaj, po Hamidullahu, prvi ustav "grada drave" Medine, sastavljen izmeu muhadira i ensarija, a da su nakon toga proireni lanovi ovog ustava i na jevrejska i neka druga plemena nastanjena u Medini, po kojima im je zatiden imetak, ast i vjera, a odreeni prava i dunosti.

Interesantno je uoiti da ovoj povelji nisu dovoljno panje posvetili ni hroniari Sire ni istraivai drutvenog ureenja el-umme. Kao pisani dokument, nastao u vremenu i pod nazorom Poslanika, zanmaren je potpuno i od muhaddisa iz isto "strunih" razloga i uzusa hadiske znanosti. Naime, Povelja do nas dolazi u pisanom obliku a ne putem pouzdanog lanca sened prenosilaca, to se ne priznaje u znanosti hadisa. Slino je i s nekim drugim pisanim dokumentima iz vremena Poslanika, kojim muhaddisi nisu posvetili dunu panju. Osim toga, jedini tekst Povelje dopro je do nas preko Muhammeda b. Ishaka b. Jessara (umro 150/667), najpoznatijeg pisca Sire, kog muhaddisi njegova vremena nisu voljeli. ak je imao i sukob s Enesom b. Mailkom, uvenim prenosiocem hadisa. Optuivan je za nepouzdanost u nekom svom ponaanju, to je imalo uticaja i na dranje docnijih muhaddisa i nepovjerljiv stav prema tekstu Povelje.

Druga stvar koja je djelovala na odbojan stav muhaddisa i vedine historiara prema ovoj povelji jeste to to je tekst, kojeg prenosi Ibn Ishak, doao s izvornih primjeraka koji su bili u posjedu hazreti Alijinih potomaka Muhammeda el-Bakira b. dafera es-Sadika, estog imama kod i'ija i Abdullaha b. el-hasana b. Ali b. Ebi Taliba. Od ovog posljednjeg Ibn Ishak je dobio svoj tejst povelje, jer je bio dosta prisan s njim.

Politike prilike u islamskoj dravi prvih stoljeda Hidre takoer su uticale na to da se Povelja nije pojavila ire u javnosti. Dva su osnovno razloga tome: U doba vladavine Umevija, a i Abasija poslije njih, vlasti su smatrale nepoeljnim bilo kakav dokumenat koji dolazi preko Alu Bejta, tj. porodice Alije b. ebi Taliba i ene mu Fatime, kderi Muhammeda (a.s.), jer je dobar dio tadanjeg muslimanskog svijeta smatrao da su ba njihovi potomci imali vie prava na hilafet i vodstvo el-umme od drugih. Tekst Povelje sadri principe jedne vrste politike i pravednih drutvenih odnosa, s dosta demokratinosti i sloboda, to nije ilo u prilog umevijskim, a i abasijskim dinastikim halifama i vlastodrcima, koju su svoju vlast gradili na centralizmu, to je bilo upravo suprotno od onog u Povelji.

Pored svega, sva kritika historijska mjerila potvruju tanost i autentinost teksta Povelje. Na to ukazuje stil kojim je Povelja pisana i podudarnost dogaaja koji su se zbili u Medini u doba Boijeg Poslanika (a.s.). Sam poslanik je posvjedoio vie puta pojedini djelove njenog sadraja. Njenu tanost prihvatili su i brojni savremeni istraivai islamskog drutva na Istoku i Zapadu.

U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod nazivom "Medinski ustav", jer se smatra zakonskom osnovom politikog i drutvenog ivota el-umme i njenih unutranjih i vanjskih odnosa. Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim djelima uobiajena je njena podjela na lanove, pai grupe lanova.

Podjela Povelje na grupe lanova moguda je zbog toga to njen sadraj nije nastao odjednom niti su ti lanovi istovremeno napisani. Prva grupacija lanova nastala je u samom poetku medinske epohe i ostala je otvorenom da bi se dodavali dalji lanovi po potrebi, kako bude vrijeme izskivalo. Podjela Povelje na grupe lanova i datiranje njihova nastanka do naeg vremena je ostalo predmetom izuavanja i razilaenja istraivaa.

Opdenito uzvei, Povelja sadri 70 lanova podijeljenih na etiri grupe, raunajudi tekstualno ili znaenjem ponovljene lanove. Upravo ovo ponavljanje lanova ukazuje da je Povelja pisana u etapama i da se tekst svakog dijela ouvao zasebno bez pokuaja ujednaenja lanova. Znai da je Povelja ostala otvorenom da se na nju dodaju lanovi, ved prema saglasnosti zainteresiranih strana o njoj.

Vanost izuavanja Povelje za nas je i u tome to ona ne ostavlja nimalo sumnje u to da je prvo islamsko drutvo, u vrijeme Allahova Poslanika, bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Sam Muhammed (a.s.) ozbiljno je radio na tome da njegova zajednica ivi na jasnim osnovama zakona, gdje de se eksplicitno znatiprava i obaveze svakog njenog lana.

Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i drutava u periodu poslije Poslanika i prve etvorice halifa moe se smatrati, pored ostalog, i to to su mnogi koji su bili zadueni da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih dravnih sistema.

Bez vrstih zakona i propisa koji jasno odreuju prava idunosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civilizovanom drutvu i zajednici.

Pored svega izloenog, namede se pitanje kako i zato je nastala ova povelja. Bez daljnjeg, Allahov Poslanik(a.s.) Poveljom je htio da zajednica muslimana, kao i svaki bududi rad el-umme na drutvenom ureenju, bude baziran na zakonskim osnovama (Kur'anski tekst obavezuje muslimane da oponaaju i slijede postupak Allahova Poslanika: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vaim..." Kur'an, ene, 59. "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji esto Allaha spominje." Saveznici, 21.). Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi i poslije Hidre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopden i usmen. elio je da poslijeustaljenja u Medini sve to stavi "na papir", a razlog je: da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dunosti, kroz ustav i zakon.

lanovi Povelje sadre prava i dunosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih se sastojalo drutvo tadanje Medine i okolice, to nas navodi na zakljuak da je njen tekst nastao kao rezultat rasprave i dogovora izmeu Muhammeda (a.s.), njegovih saradnika, ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana u njoj.

Znai da Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i okoline. Kao dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onim nad kojim se vlada.

2. Prijevod Povelje Medinskog ustava

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog,

Ovo je spis Muhammeda vjerovjesnika, Allah ga blagoslovio i spasio, sastavljen izmeu vjernika (muslimana) Kureja (muhadira) i Jesriba (ensarija) i onih koji ih slijede i prikljue im se i bore s njima.

l. 1

Oni ine jednu zajednicu (ummu) izvan ostalih ljudi.

l. 2

Kurejski iseljenici (muhadiri) sakupljaju doprinos, po ranijem obiaju, radi pladanja krvarine i otkupa svojih zarobljernika i sve u duhu dobroinstva i pravednosti meu vjernicima.

l. 3

I Benu 'Aufci de na do sada uobiajen nain sakupljati doprinos radi pladanja krvarine. I svaka zajednica de pravedno, uz dobroinstvo meu vjernicima, pladati otkup svojih zarobljenika.

l. 4

Isto tako de Benu Saidci, kao to je kod njih obiaj, sakupljati doprinos, kao do sada, a svaka zajednica de iz dobroinstva i osjedaja pravde meu vjernicima pladati otkup svojih zarobljenika.

l. 5

Isto tako de Benu Harisci... (kao u prethodnom l.)

l. 6

Isto tako de Benu Duemci... (kao raniji l.)

l. 7

Isto tako de Benu Neddarci... (kao raniji l.)

l. 8

Isto tako de Benu 'Amr b. 'Aufci... (kao prethodni lan)

l. 9

Isto tako de Benu n-Nabitci... (kao raniji l.)

l. 10

Isto tako de Benu Evsci... (kao prethodni l.)

l. 11

Vjernici zaista nede ostaviti svog lana pod teretom obaveza (duga i porodice), a da ga uz dobroinstvo ne pomognu da plati krvarinu ili otkup zarobljenika.

l. 12

Ni jedan vjernik se nede udruiti sa klijentom (mewla) nekog (drugog) vjernika nnjegovu tetu.

l. 13

Bogobojazni vjernici trebaju biti protiv nasilnika meu njima, ili onog ko ini bilo koju vrstu zuluma, grijeha, neprijateljstva, ili smutnje meu vjernicima. Svi moraju biti protiv takvog makar on bio dijete nekog od njih.

l. 14

Vjernik ne smije, zbog nevjernika, ubiti vjernika.

l. 15

On nede pomodi nevjerniku protiv vjernika.

l. 16

Boija zatita je jedna (za sve), i najskromniji vjernik moe pruiti punovanu zatitu.

l. 17

Vjernici su, uistinu, jedni drugim saradnici (mewla), bez obzira na ostale ljude.

l. 18

Oni Jevjeri koji nas slijede, stiu pravo na nau pomod i podrku. Niko im nede nepravdu initi, niti (nekom) pomodi protiv njih.

l. 19

Za vjernike je mir nedjeljiv i ni jedan vjernik ne moe sklopiti (separatno) mir mimo drugog u borbi na Boijem putu, osim ako se svi pravino saglase u tome.

l. 20

Sve ete koje se bore s nama moraju se zajedniki ispomagati (u ratnim) sredstvima.

l. 21

Vjernici mogu, jedni za druge, naplatiti krvarinu, ako su gubitke pretrpjeli za stvar vjere.

l. 22

Bogobojazni vjernici se nalaze na najispravnijem i najvrdem putu.

l. 23

Nije dozvoljeno da idolopoklonik (Medine) prua materijalnu i osbno podrku Kurejijama niti da vjernika spreava (u borbi) protiv njih.

l. 24

Ako neko bezrazlono ubije vjernika, pada pod zakon odmazde, osim ako ne udovolji (zahtjevu) branitelja rtve.

l. 25

Protiv njega de biti svi vjernici, sve dok ne osiguraju primjenu sankcije protiv poinitelja - zloina.

l. 26

Ni jednom vjerniku potpisniku ovog Spisa, koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pruanje zatite zloincu.

l. 27

Boije prokletstvo i srdba na Sudnjem danu bit de na onog ko ga (zloinca) pomogne i da mu utoite. S njime nema ni moralnog niti materijalnog opdenja.

l. 28

U bilo kojem meusobnom sporu, trebate se obratiti Allahu Uzvienom i Muhammedu, Bog ga blagoslovio i spasio.

II

l. 29

Jevreji de dijeliti trokove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi.

l. 30

Jevreji plemena Benu 'Auf ine zajednicu s vjernicima. Jevreji slobodno ire svoju vjeru, a muslimani svoju. Ovo vai za njih same, a i njihove klijente (mewali).

l. 31

Onaj ko ini nasilje, ili grijei, natetit de sebi i svojoj porodici.

l. 32

Jevrejima Benu n-Neddar pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 33

Jevrejima Benu l-Haris pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 34

Jevrejima Benu Saide... (kao u prethodnom lanu).

l. 35

Jevrejima Benu Duem... (kao u prethodnom lanu).

l. 36

Jevrejima Benu l-Evs... (kao u prethodnom lanu).

l. 37

Jevrejima Benu Sa'leba... (kao u prethodnom lanu).

l. 38

Onaj ko ini zulum ivri zloin nakodit de sebi i svojoj porodici.

l. 39

Defna je ogranak plemena Sa'leb, za njih vai isto to i za Sa'lebce.

l. 40

Benu utuni pripadaju ista prava kao i Jevrejima Benu 'Auf.

l. 41

Dunost je - za sve - pridravati se propisanog (dobra) i ne kriti ih.

l. 42

Klijenti (mewali) Benu Sa'leb imaju isto to i oni (Sa'lebci).

l. 43

Osobe koje Jevreji prime u svoje redove (bitane) smatrat de se Jevrejima.

l. 44

Niko se od ovih ne moe prikljuiti (pohodu muslimana) osim s dozvolom Muhammeda, Allah ga blagoslovio i spasio.

l. 45

Nije zabranjeno osvetiti zadane rane.

l. 46

Onaj ko ubije, kazni je izloio sebe i lanove svoje porodice osim ako mu je uinjena nepravda.

l. 47

Bog jami da de se sadraj ovog Spisa striktno sprovoditi.

l. 48

Na Jevrejima je da podmiruju svoje trokove, a na muslimanima da podmiruju svoje.

l. 49

Potpomaat de se (svi) meusobno protiv neprijatelja ovog Spisa.

l. 50

Meu njima (potpisnicima) treba vladati srdanost i prijateljstvo. Neka se potiva Spis i ne kre propisi.

l. 51

Ne smije ovjek nanositi tetu svom savezniku.

l. 52

Potlaenom treba pomodi.

l. 53

Jevreji snose dio trokova s muslimanima sve dok su ratni saveznici.

III

l. 54

Potpisnicima ovog Spisa unutranjost (dauf) Jesriba, treba biti sveta (haram).

l. 55

Onaj ko je pod zatitom smatra se ravnopravnim sa zatitnikom, ne moe mu se nanositi teta i nepravda.

l. 56

tidenik ne moe pruiti zatitu nikom, osim sa dozvolom svog zatitnika.

l. 57

Za sve razmirice i nesuglasice izmeu potpisnika Spisa, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Bogu i Boijem Poslaniku, Allah ga blagoslovio i spasio.

l. 58

Bog jami da de se na najsigurniji i najbolji nain sadraj Spisa sprovoditi.

l. 59

Kurejijama i onim koji ih pomau ne smije se pruati pomod i zatita.

l. 60

Meu njima (potpisnicima Spisa) mora biti ispomaganje protiv onog ko napadne Jesrib.

l. 61

Ako se od njih (Jevreja) zatrai primirje s njim - neprijateljem - i da se ono potiva, oni de to prihvatiti (u irem smislu znai - ako rukovodstvo bude pozvalo na sklapanje mira s protivnikom, ostali lanovi drutva se trebaju sloiti s tim - nap. N..).

l. 62

Ako oni (Jevreji) zatrae to isto od vjernika, dunost je muslimana da se odazovu tome (primirju), osim u sluaju rata za vjeru.

l. 63

Svakom pripada dunost odbrane (grada) od neprijatelja koji mu se sueli.

IV

l. 64

Striktno potivanje ovog Spisa obavezuje Jevreja Evsa i njihovih klijenata i onih na koje se odnosi.

l. 65

Obavezno je pridravanje i ne krenje (sadraja Spisa).

l. 66

Poinitelj (prekraja) nanosi samo sebi (tetu).

l. 67

Bog jami da de se sadraj ovog Spisa potivati.

l. 68

Ovaj Spis se nede isprijeiti izmeu (kazne) tlaitelja, ili prekritelja (meu onima koji su ga potpisali).

l. 69

Onaj ko krene na (vojni) pohod, kao i onaj ko ostane, uivat de zatitu u gradu (Medini), osim onog koji nasilje i prekraj ini.

l. 70

Bog i Boiji Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, titit de onoga ko potiva i pridrava se normi ovog Spisa.

3. Sumaran pregled najvanijih zakonski normi sadranih u etiri grupe lanova Povelje

Vjernici koji uestvuju u formiranju islamskog drutva (el-umma) ine vjersku, politiku, drutvenu i ekonomsku cjelinu, neovisno od drugih drutava i zajednica. lanovi ovog drutva i plemenske jedinice, iz kojih se sastoji, dovoljni su sami sebi. Pomau se meusobno u snoenju vedine materijalnih trokova kao to su: otkup iz ropstva, otplata teih dugovanja ili krvarine. Svi lanovi zajednice (el-umme) jednaki su u pravima i dunostima. Osnov meusobnih odnosa su: pozitivni dotadanji obiaj (ma'ruf), koji prihvata um i vjera, a i ljudi su zadovoljni njima, pravednost (el-kist) i jednakost. Drutvo 8el-umma) sainjeno je od devet jedinica: muhadiri, kao drutvene kategorije i ostalih osam plemenskih jedinica sainjenih od medinskih stanovnika: Evsa, Hazreda i drugih. Svaka od ovih plemenskihjedinica ulazi sa svojim unutarnjim ureenjem ('ala rib'atihim). Svaka od ovih jedinki i zajednica ispunjava vlastite ekonomske obaveze i meusobno se ispomae. Ovo se odvija u skladu unutarnjeg ureenja, tekudeg obiaja, pravednosti i jednakosti meu lanovima jedinice. Zajednica (el-umma) u cjelini je odgovorna za unutarnji red i bezbjednost u njoj. Zbog toga, ona uzima na odgovornost svakog izgrednika i neprijatelja meu svojim lanovima, makar se radilo o djetetu jednog od njih. Umma je vrsta zajednica vjernika, nije dozvoljeno da neko ubije mu'mina, bezrazlono, za kafira, niti da pomogne kafiru protiv mu'mina. Zajednica vjernika islama je pod Allahovom zatitom, koja je jedinstvaena i cjelovita i ne da se cijepati. Svaki lan el-umme ima pravoda svoju zatitu prui onome ko je zasluuje. U ovom sluaju sva zajednica je obavezna da uva i obezbjeuje prava tog tidenika.

S ciljem uvrdenja bratskih i humanih odnosa meu muslimanima izbjeglim od progona idolopoklonika Mekke, s jo neizvjesnom sudbinom u Jesribu (Medini), novoj sredini, prvi dio Povelje jasno potencira prirodno saveznitvo muslimana, bez obzira na ostali svijet. Oni koji od Jevreja (nemuslimana) preu na stranu muslimana, oni de im pomagati kao svojim lanovima i nede im nepravdu initi, niti de el-umma pomodi nekome protiv njih. Mir itave zajednice je nedjeljiv. Ne moe musliman pojedinac ili pleme koje je u sastavu el-umme sklopiti separatan mir s protivnikom u vrijeme rata. Mir s neprijateljem se moe sklopiti samo uz saglasnost svih zainteresiranih u gradu. Ako muslimani uu u rat ili se na njih izvri agresija, ili neko od njih bude unesreden, cijela zajednica de uestvovati u naknadi gubitka i tete. U svim navedenim situacijama muslimani de iznalaziti najbolje naine imetode, koji de biti najmoralniji. U sluaju da saveznik muslimana uetvuje s njim u nekom ratnom sukobu,obje strane de se pomagati u ratnim sredstvima (oruje, konji, kamile i druga opskrba). S obzirom da su se Kurejije neprijateljski ponijeli prema muslimanima muhadirima, izgnali ih i uzeli im imanja, nije dozvoljenonikom iz Medine, makar bio i idolopoklonik, dakle nije lan el-umme, da Kurejijama stavlja na raspolaganje materijalna sredstva ili ljude, niti da sprijei muslimana da Kurejijama oduzima imetak, kao naknadu za ono to su ga tetili. Ukoliko musliman namjerno ubije muslimana, kanjava se smrdu, osim ako se sporazumi za krvarinu s njegovom rodbinom. Svi muslimani moraju, kao jedan, biti protiv ubice i nije dozvoljeno da zauzimaju drugi stav. Ako neki lan el-umme, pa i onaj izvan nje, prui zatitu ili pomogne zloincu, na njega pada Allahovo prokletstvo i srdba. Zajednica ga mora potpuno bojkotovati. S njim nema saradnje bilo koje vrste ni jednog lana el-umme. Ako doe do neslaganja meu nekim lanovima zajednice i ne mognu nadi rjeenje i dodi do suglasnosti, trebaju stvar prepustiti Muhammedu (a.s.), koji de donijeti odluku prema Allahovoj odredbi. Da bi se znala tana odgovornost svakog lana el-umme, odlueno je da se ne okrivljuje ovjek za greke drugog, makar mu to bio i saveznik.

II

Drugi dio Povelje obuhvata 25 lanova (25-53), a u cjelosti se odnosi na prikljuenje jevrejskih skupina islamskom drutvu na principima saveznitva i ueda u odbrani zajednike im domovine. U ovim skupinama ne nalazimo tri velika jevrejska plemena; Benu Nedir, Kajnaka i Kurejza. Za pretpostaviti je da su ovi lanovi Povelje dodati nakon iseljavanja ovih plemena iz Medine 6/627. godine.

Klju ovog itavog dijela Povelje su dva njegova lana, 29 i 30. Iz njihovog sadraja vidimo da je el-umma smatrala jevrejske skupine, koje su ostale u Medini, svojim saveznicima. Dozvolila im je uede u ratu s njima radi odbrane grada, s tim da dijele trokove rata zajedno s muslimanima.

Jevrejski rodovi spomenuti u Povelji postali su dijelom el-umme, s tim da imaju pravo na ispovijedanje svoje vjere. Ako neko od njih napravi prestup, kaznu snosi samo on ili njegova ua porodica, a ne ostali.

Daljnji lanovi iz ove skupine sadre uvjete saveznitva i pravila rada i odnosa s ovim jevrejskim zajednicama. Najbitnije u tome je da muslimansko pleme ne snosi posljedice prestupa i greaka saveznikog jevrejskog roda ili plemena, i obrnuto.

III

Tredi dio Povelje obuhvata deset lanova (54-63). Oni sadre najvanije odrednice za islamsko drutvo i njegovu domovinu. U lanovima 54 i 55 oit je uticaj arapskog obiajnog prava o zajamenim dobrosusjedskim odnosima. Slino je i sa l. 56, gdje se zabranjuje prekoraenje tueg praga bez dozvole vlasnika.

lanovi 57 i 58 zahtijevaju da se u sluaju konflikta meu lanovima el-umme i potpisnicima Povelje treba obratiti poglavaru drutva, kako ne bi dolo do razora.

ini se da je treda grupa lanova pridodata Povelji prije ugovora muslimana i Mekelija na Hudejbiji 67/629. godine, jer je u ovo vrijeme dolo do vedeg doseljavanja svijeta u Medinu i oko nje, da bi se pridruili zajednici potpisnika Povelje. Ovo je zahtijevalo bolje ureenje i obezbjeenje rada u gradu i

njegovoj okolini. Tumaenje i primjena principa ovog ustava sve vie tei odrednicama dobroinstva, onako kako ih oslovljava duh islama.

Daljnjim lanovima dominira pitanje odnosa potpisnika Povelje sa kurejskim protivnicima. lan 63 vri diobu obaveza stanovnitva Medine u odbrani grada. Svaka skupina i njen lan zadueni su za odbranu onog dijela grada koji nastanjuju. Moda se ove obaveze odnose i na neke od njih, koji su nastanjivali okolinu Medine.

IV

etvrta grupa lanova (67-70) Povelje sadri propise koji nisu meusobno povezani kao u ranijim dijelovima. Radi se o zakonskim normama u kojim je postignuta saglasnost ili se ponavljaju neki dodaci u Povelji. Na ovo ukazuje slinost l. 64 i 36. U stvari, ovi lanovi su u Povelju uneseni u neto izmijenjenim historijskim i drutvenim prilikama el-umme, bar kad se tie odnosa muslimana s drugima.

Dio lanova (65-70) iz ove grupe sadri etike norme i zakonske propise u ijem se duhu treba praksa odvijati.

Opda zapaanja o drutvenom sistemu rane muslimanske zajednice u Medini

Ne zna se da li je Povelja zavrila s navedenim brojevia lanova ili ih je bilo vie, jer nam od ovog nije vie sauvano! Nema sumnje da je Povelja jedinstven dokument u povjesti (ranog) islamskog drutva. Skoro da ne nalazimo primjera da je neka islamska zemlja, do modernog doba, donijela pisane ustavne norme koje sadre toliko humanih naela koliko Medinski ustav.

Dovoljno je napomenuti da je ovaj ustav ostavio plemenskim jedinicama el-umme i drugih da urede svoje lokalne poslove kako im najbolje odgovara, sve dok su u okvirima osnovnih zakonskih normi i etikih naela islama. ira drutvane zajednica ne ulazi ak ni u materijalne odnose unutar ovih jedinica, preputajudi ih tako vlastitoj svijesti i odgovornosti.

Iz svega se da zakljuiti da je Muhammed (a.s.) radio na stvaranju neke vrste federalnih i samostalnih jedinica u poslovima unutarnje uprave i ureenja grada-drave. Zadatak federacije osjedao se na nivou vjere, njen zatite, irenja i primjene njenog zakonodavstva (e-eri'a) i etikog uenja, na one koji su se deklarisali kao muslimani, ili su kao ptpisnici Povelje dobrovoljno i posredno uli u savez s el-ummom.

Federacija je sebi zadrala pravo nadzora i organizaciju poslova odbrane, rata i mira, odnosno vanjskih poslova vezanih za zajedniku stvar domovine, Medinu i okolicu.

Sadraj Povelje jasno ukazuje i na linost Muhammeda (a.s.) kao ovjeka od zakona i reda, koji je nastojao da poslove drutve svede u granice zakona, dogovora i saglasnosti izmeu sebe i lanova zajednice koju je izgraivao.

Vrijedi naglasiti da Allahov Poslanik (a.s.) izuzev doktrinarnih, akaidskih stvari, sve druge odluke vezane za poslove el-umme nije donosio sam, nego u dogovoru s ostalim njenim lanovima, to je bio i ostao kur'anski imperativ za sve muslimane. ("Zato im prataj i moli se da im bude oproteno i dogovaraj se s njima. A kad se odlui, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega." Dogovaranje, 38.)

Na kraju, normalno je zapitati se kakvi su bili ljudi s kojim se Muhammed (a.s.) dogovarao i kojima je povjeravao razne zadatke el-umme i sprovoenje odredbi Povelje.

injenica je da Poslanik nije mogao sm obavljati brojne poslove, nego su mnoge drutvene zadatke vrili oni iz redova el-umme, koje je on odreivao. Nije bilo ljudi koji su se specijalizirali samo za jednu vrstu poslova, niti je izvrenje zadataka dobijenih od Muhammeda (a.s.) bilo njihovo trajno zanimanje.

Kada bi nekome od ashaba povjerio odreeni zadatak da ga izvri, Allahov Poslanik je po obavljenoj dunosti odreivao nekog drugog ako je to posao zahtijevao, a prethodnik bi nastavio da radi svoj svakidanji raniji posao.

Svako je u povjerenoj mu dunosti gledao samo rad na Allahovom putu, a raun za obavjeno djelo polagao bi Muhammedu (a.s.) i zajednici (el-ummi). Odanost svakog lana el-ummi temeljila se na moralnom i materijalnom profitu koju je imao od pripadnosti njoj.

Prije ulaska u el-ummu, odnosno prije primanja islama, vedina tih ljudi ivjela je konfuzno, bez znaajnijih ciljeva u ivotu. Mnogi su bili obini beduini, bez ivotnog sadraja vrijednog panje, izuzev meusobnih svaa, sukoba i ratova, koji su im donosili samo tetu.

Primanjem islama i ulaskom u el-ummu mnogi de osmisliti svoje bide, svoju historijsku linost i njenu vrijednost. Ubrzo su uvidjeli da imaju kvalitetniji ivotni cilj i zadatak i da svoju ljudsku linost trebaju okititi plemenitijim i humanijim svojstvima. Mnogi koji su mislili da su izgubljeni, bez porodice, roda, plemena, domovine ili sredstava za ivot, u el-ummi su sad nali svu sigu, koju im obezbjeuje i prua zakon, erijat.

I u materijalnom pogledu, nakon idejnih pobjeda koje je izvojevao Muhammed (a.s.) i muslimani, na unutarnjem i vanjskom planu, Medina je oivjela i ekonomski, to je poboljalo uslove ivota njenog kompletnog stanovnitva. Bili su to plodovi njihove aktivnosti i rada u novim osmiljenim drutvenim uvjetima ivota. Uskoro su ensraije (Medinelije) shvatili da je dolazak Boijeg Poslanika i muhadira (Mekelija) u njihovu sredinu znaio potpuni uspjeh i beridet i u materijalnom blagostanju. Sam Kur'an i Poslanikova rije i djelo bodrili su muslimane na rad i potenu zaradu, kako bi to bolje uivali i u materijalnom blagostanju cijele el-umme (Pobjeda, 29.), a ne samo u svom linom ili porodinom standardu.

4. Izvori Hamidullah, I.: Muhammed, a.s. Ibn Hiam, es-Sira Munis H., Dirasatun Fi s-Sireti n-Nebevijje Watt, W. M., Muhammad-Prophet and Statesman