DA LI JE HIDŽRA USUD MUSLIMANA?

Tri su ključna uzroka migracija pojedinaca, grupa i naroda kroz povijest: bijeg od
ratnih dejstva, potraga za boljom egzistencijom i iseljavanje radi očuvanja vjere. Želja za
boljim i lagodnijim životom oduvijek je motivirala ljude da se sele iz jednog mjesta u drugo.
To je stalni proces koji traje od prvih ljudi do danas. Većina današnjih migracija iz siromašnih
i nerazvijenih država u bogate i razvijene države potaknuta je nastojanjem da se obezbijedi
materijalni prosperitet i sigurnija budućnost za sebe i svoje najmilije.
Pored egzistencijalnih faktora koji predstavljaju najznačajaniji poticaj za migracije
stanovništva, religijski su razlozi također veoma bitni i prisutni u povijesti. Sveti tekstovi
jevreja, kršćana i muslimana donose brojne informacije o migracijama stanovništva učinjenih
iz vjerskih pobuda. Možda je najbolje odmah na početku ovog teksta, prije nego što dublje
uđemo u analizu religijski motiviranih migracija stanovništva o kojima govori objavljena
Riječ Božija, objasniti razliku između egzistencijalnog i religijski motiviranog preseljenja
naroda, odnosno migracija iz ratnih zona. Migracija stanovništna koja se čini radi poboljšanja
uslova života jeste dobrovoljna migracija. Siromaštvo i bijeda osnovni su poticaji za tu
migraciju. S druge strane, preseljenja naroda koja se dešavaju usljed ratnih dejstava i iz
vjerskih pobuda čine se pod prisilom tako da bi, možda, najispravnije bilo ove vrste migracije
nazvati progonom. Očuvanje golog života, sopstvene vjere, kulture i tradicije glavni su razlozi
koji dovode do ovih vrsta migracija stanovništva.

Hidžra u Starom zavjetu i Kur'anu

Kazivanja o vjerovjesnicima objavljena u Kur'anu radi pouke vjernicima govore nam

o hidžrama, izgnastvima poslanika koji su pod prisilom osorih nevjernika morali seliti iz svog
mjesta. Nuh, a.s., je nakon 950 godina napustio svoj narod i otputovao s vjernicima na drugo
mjesto. Slična sudbina zadesila je Saliha, Luta, Huda i Jusufa, njegovog oca Jakuba i djeda
Ibrahima, a.s., za koga Uzvišeni Allah, dž.š., kaže da je rekao: „Ja se selim onamo kuda mi
je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, Silan i Mudar.“1 Ibrahim, a.s., se preselio iz
Babilona u Palestinu nakon što ga je njegov idolopoklonički narod osudio na smrt i bacio u
rasplamsali oganj. Ipak, najveličanstvenija hidžra o kojoj detaljno i iscrpno govore Stari
Zavjet i Kur'an jeste preseljenje jevreja iz Egipta u Palestinu pod vođstvom Musa, a.s. U
knjizi Izlaska stoji: „Pođu tako Izraelci iz Ramsesa prema Sukotu. Bilo je oko šest stotina
1
El-Ankebut, 26.
 tisuća pješaka, osim žena i djece. A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka,
krupna i sitna. Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo
ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili
poputninu. Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset
godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina - točno onoga dana - sve čete Jahvine
iziđoše iz zemlje egipatske. Ona noć koju je Jahve probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je
svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Jahvi.”2
Sudbina koja je pratila gotovo sve poslanike spomenute u Kur’anu nije zaobišla ni
Muhammeda, a.s. Hidžra koju su učinili on i njegovi drugovi 622. godine iz Meke u Jesrib,
predstavlja najznačajniji događaj u povijesti islama. Kur’an nam često govori o Poslanikovoj,
a.s., Hidžri; važnosti preseljenja Allaha radi; vrijednosti muhadžira i ensarija; te velikoj
nagradi koja ja pripremljena za one koji se, Allaha radi, isele i na Allahovom putu bore.

Hidžre muslimana u Europi

Univerzalnost kur’anskih ajeta kojima se tematizira preseljenje iz jednog mjesta u

drugo radi Allaha, obuhvata sva vremena, i ljude koji se štiteći svoju vjeru isele i potraže
sigurnije utočište. Tokom burne islamske povijesti bilo je bezbroj hidžri. U ovom radu
spomenut ćemo samo tri koje su zadesile muslimane Europe:
Muslimani su u Španiju došli 711. godine i njome vladali do kraja XV vijeka. Kada su
kralj Ferdinand i kraljica Izabela 1492. godine osovojili Granadu, posljednje uporište
muslimana, došlo je do masovnog preseljenja muslimana iz Španije u zemlje Magreba. Prema
nekim predajama nekoliko miliona muslimana tada se iselilo iz Španije. Mnogi od njih ostali
su da žive u Španiji krijući svoju vjeru. Nakon što je život postao nepodnošljiv pokrenut je
početkom XVII stoljeća novi val iseljavanja muslimana. Godine 1019. po Hidžri, odnosno
1610. godine iselili su se gotovo svi preostali muslimani iz Andalusa, njih preko 600 000. Ova
hidžra učinjena je uz pomoć Osmanske mornarice koja je garantovala za njih.3
Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine došlo je do
velikog iseljavanja muslimana u Tursku. U periodu od 1878. do 1914. godine, prema nekim
procjenama, u Tursku se iselilo oko 150 000 muslimana. Austro-Ugarska vlast je službeno
izjavila da je ključni razlog za iseljavanje Bošnjaka siromaštvo stanovništva, no to nije bilo
tačno jer je stanovništvo i prije okupacije bilo siromašno, ali se nije iseljavalo. Pravi razlozi
su: tajni plan Austro-Ugarske vlasti da raseli muslimane, a da na njihovo mjesto dovede
2
http://www.hbk.hr/biblija/sz/
3
Mehmed Handžić, Teme iz opće i kulturne historije, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine, Izabrana djela Mehmeda
Handžića, knj. 2. str. 111.
 katolike; jake psihičke, kulturne i vjerske veze s Turskom; religijska privrženost Turskoj, te
nenaklonost prema nemuslimanskoj vlasti i njenom zakonu.4
Napad srpsko-crnogorskog agresora i ekstremnog dijela HVO na Bosnu i Hercegovinu u
periodu od 1992-1995. godine doveo je do nezapamćene tragedije i nesreće koja je zadesila
sve narode Bosne i Hercegovine, a posebno muslimane. Prema službenim podacima tokom
agresije na Bosnu i Hercegovinu 1.300.000 Bosanaca bilo je prinuđeno da se iseli i nađe
utočište u drugim zemljama. Čak 866.000 građana bili su muhadžiri u spostvenoj državi.
Većina onih koji su tokom rata bili muhadžiri unutar Bosne i Hercegovine vratili su svojim
ognjištima. Međutim, veliki broj onih koji su otišli u inostranstvo nikada se neće vratiti u
Bosnu i Hercegovinu. Prema informacijama Human Rights Watch, organizacije za zaštitu
ljudskih prava, više od milion raseljenih osoba nije se vratilo svojim domovima. U stranim
zemljama već stasaju generacije Bošnjaka koje o svojoj matičnoj zemlji znaju onoliko koliko
ih roditelji nauče, a njihova stvarna država je Švedska, Njemačka, Holadija, Austrija itd.
Sve vjernike među njima obuhvataju ajeti o velikoj nagradi koju je Uzvišeni Allah
obećao muhadžirima i ensarijama. Jer nije grijeh boraviti u zemlji u kojoj su ljudska prava
zaštičena. Neoprostivi grijeh je zbog materijalne dobiti promjeniti vjeru, kulturu i tradiciju.

Da li je hidžra sudbina muslimana?

A sada se vratimo pitanju koje smo postavili na početku teksta: Da li je hidžra usud
muslimana? Analiza kur’anskih tekstova koje govore o hidžri pokazuje da je iseljenje radi
zaštite vjere posljednji akt koji vjernik čini u situaciji kada je njegov život ugrožen. Allah,
dž.š., kaže: “Doista će meleki kada budu uzimali duše onima koji su prema sebi nasilje
učinili, pitati: ‘Šta je bilo s vama?’, a oni će odgovoriti: ‘Bili smo nemoćni na Zemljli.’ ‘Zar
Allahova Zemlja nije bila prostrana i zar se niste mogli nekuda iseliti’’ reći će oni. Zato će
njihovo prebivalište biti Džehennem, a loše je to prebivalište.’”5 Ovaj ajet jasna je poruka
svim muslimanima koji nisu u mogućnosti da ispovjedaju svoju vjeru da napuste sredinu u
kojoj žive. Razlozi njihovog ostanka u takvoj sredini su čisto ovozemaljski i materijalni.
Seyyid Qutb u svom tefsiru jasno podcrtava tu činjenicu: “Nije ih, dakle, stvarna nemoć
primorala da prihvate poniženje, prezir, tlačenje i odvraćanje od vjere. U pitanju je bilo
nešto drugo, a to je njihova briga za imetkom, dunjalučkim interesima i životima, koja ih je
zadržavala u neislamskoj zemlji, a tamo negdje postoji islamska država; zadržavala ih je u
tjeskobi, a tamo postoji prostrana Allahova Zemlja. Hidžra je u nju moguća, ali uz mogućnost

4
Mustafa Imamović, Historija bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1998. godine, 2. izd., str. 367-372.
5
En-Nisa, 97.
 da je prate tegobe i žrtve.”6 Allah, dž.š., je propisujući hidžru ostavio otvorena vrata
vjernicima da izađu iz nevjerničkog i nemilosrdnog okruženja i pronađu utočište na drugom
mjestu. Međutim, odluka o hidžri donosi se tek nakon što se iscrpe sva sredstva, odnosno kad
postane potpuno jasno da se život, vjera ili neki vjerski propisi moraju žrtvovati zarad
opstanka u nevjerničkom okruženju. Primjeri Božijih poslanika pomenutih u Kur’anu
potvrđuju tu istinu. Nuh, a.s., je gotovo hiljadu godina pozivao svoj narod da vjeruju u Jednog
Boga. Kada su oni to odbili, a njemu zaprijetili smrću, Allah mu je naredio da ih napusti i
učini hidžru. Prije toga poglavari njegovog naroda su mu rekli: “O Nuhu, ako ne prestaneš,
sigurno ćeš biti kamenovan.”7 Salih, a.s., bi poslat narodu Semud. Pozivao ih je da vjeruju u
Uzvišenog Allaha i Njemu se pokoravaju, ali su oni to oholo odbili i pokušali da ga ubiju.
Allah, dž.š., kaže: “Oni rekoše: ‘Zakunite se bogom da ćemo njega (Saliha) i njegovu
porodicu noću ubiti.’”8 Nakon toga Salih je otišao od njih, a oni su uništeni strašnom kaznom.
Ibrahima, a.s., njegov narod bacio je u lomaču zbog toga što im je pokazao besmislenost
obožavanja kamenih kipova. “Oni rekoše: ‘Napravite za njega (Ibrahima) lomaču, pa ga u
vatru bacite. I htjedoše da ga na muke stave, ali Mi njih učinismo poniženim.”’9 Poslije tog
događaja Ibrahim je učinio hidžru i napustio idolopoklonički narod. Allah, dž.š., poslao je
Musa, a.s., Faraonu s porukom da pusti jevreje da odsele u Palestinu. Faraon je zlostavljao
židove u Egiptu, a Allah je želio da ih spasiti strašnih nedaća i nevolja kojima su bili izloženi.
Opisujući Faraonovu okrutnost prema jevrejima Allah kaže: “I kada smo vas izbavili od
Faraonovih ljudi koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a žensku u
životu ostavljali – to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg.”10 Poslije silnog
ubjeđivanja i brojnih mudžiza Musa, a.s., je organizovao spektakularnu hidžru iz Egipta u
Palestinu. Muhammed, a.s., je u Meki proganjan, omalovažavan, vrijeđan i u laž utjerivan.
Njegove pristalice bez jakih plemenskih veza bile su žestoko mučene. Sjetimo se Bilala i
porodice Ammara ibn Jasira. Kada je život u Meki postao nepodnošljiv i ponestalo nade da će
doći do poboljšanja odnosa između muslimana i idolopoklonika, te pošto su mušrici skovali
plan da ubiju Muhammeda, a.s., Allah, dž.š., mu je naredio da učini hidžru. Međutim, Nuh,
a.s, nikada ne bi napustio svoj narod da su ga oni ostavili na miru i da mu nisu prijetili smrću
zbog njegove vjere. Ni Salih, ni Lut, ni Ibrahim ni Musa, konačno ni Muhammed, a.s., nikada
ne bi učinili hidžru da nisu morali. Jedna od najljepših slika koje su vezane za osjećaj
pripadnosti nekom mjestu jeste slika iz vremena Poslanikove, a.s., Hidžre. Naime, kada je
krenuo ka Medini, Vjerovjesnik se zadnji put okrenuo prema Meki i rekao: “Na svoj Zemlji
6
Seyiyd Qutb, U okrilju Kur'ana, FIN, Sarajevo, 1997. godine knj. 5. str. 219.
7
Eš-Šu'ara', 116.
8
En-Neml, 49.
9
Es-Saffat, 97-98.
10
El-Bekare, 49.
 Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Allahu, i da me narod moj nije protjerao,
nikada te ne bih napustio.”11 Hidžra je, dakle posljednji akt koji se čini s ciljem zaštite vjere i
života. Ne postoji mjesto tako važno da se u njemu mora ostati bez obzira na sve. Ako je
Vjerovjesniku, a.s., bilo naređeno da napusti Meku, najsvetije mjesto na Zemlji, tada je
obaveza svim muslimana da ostave svoj dom i nađu sigurnost u drugoj zemlji ukoliko su im
ugroženi vjera i život. Hidžra, stoga, nije usud muslimana, ona predstvalja otvorena vrata i
izlaz iz situacije nepodnošljive za život. Ona je izraz Božije milosti.

Vjerovjesnikova, a.s., Hidžra – početak muslimanskog kalendara

U vrijeme halife Omera, r.a., islamska se država proširila, pa se javila potreba da se

dokumenti i pisma datiraju. Da bi se to uradilo bilo je potrebno odrediti od kojeg događaja
računati muslimanski kalendar. Rahmetli Mehmed Handžić navodi da je još Vjerovjesnik,
a.s., datirao pismo koje je napisao kršćanima Nedžrana sa 5. godinom poslije Hidžreta.
Međutim, takav način računanja vremena nije bio raširen, pa su muslimani 17. godine po
Hidžri birali između četiri događaja iz povijesti islama od kojih se moglo računati vrijeme:
rođenje Muhammeda, a.s., prva Objava, Hidžra i smrt Vjerovjesnikova. Kada je Sa'd ibn Ebi
Vekas predložio da se vrijeme računa od smrti Vjerovjesnikove, Alija je rekao: “Ne, nego
računaj od Hidžreta Vjerovjesnikova. Hidžret je odijelio istinu od neistine i dao da se islam
raširi i pokaže.”12 Vjerovjesnikova, a.s., Hidžra završila je 12. rebiul-evela, tj. 24. septembra
622. godine. Ipak, muslimani nisu uzeli taj dan za početak svog kalendara, već su odabrali 1.
muharem 622. godine jer 1. muharema počinje nova godina.13

mr. hfz. Duranović Elvir

11
Ebu Bekr Siradžuddin, Muhammed, a.s., Ljiljan, Sarajevo, str. 146.
12
Mehmed Handžić, Studije iz šerijatskog prava, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine, Izabrana djela Mehmeda
Handžića, knj. 5. str. 409-411.
13
Ibid., str. 410.