Dr.

Elvir Duranović
Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka

HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA

ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI
DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Davanje zekata tokom osmanskog

i austrougarskog perioda
Prikupljanje i raspodjela zekata u formativno doba Allahovog Po-
slanika, a.s., i Pravednih halifa bilo je u nadležnosti islamske države
koja je imala posebne službenike zadužene za ovu oblast. El-Bu-
hari je zabilježio da je prvi pravedni halifa Ebu Bekr, r.a., poslao
Enesa, r.a., da prikuplja zekat u Bahrejnu s pismom za tamošnje
muslimane u kojem je između ostalog stajalo: „U ime Allaha, Sve-
milosnog, Samilosnog! Ovo je obavezan imovinski doprinos koji
je Allahov Poslanik, a.s., stavio u dužnost muslimanima, a koji je
Allah naredio Svom Poslaniku, pa onaj musliman od koga se ze-
kat zatraži na niže izložen način, neka ga dade, a kome bude za-
tražen iznos iznad toga, neka ne daje taj višak. Na dvadeset četiri
deve i manje, zekat je u bravima...“1 Prikupljeni zekat deponovao
1
Muhammed b. Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa, s arapskog
preveli Hasan Škapur ..., Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sara-

17
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

se u državnu blagajnu Bejtu-l-mal odakle se raspoređivao shod-

no kur’anskoj zapovijesti iz 60. ajeta sure Et-Tevbe: Zekat pripada
samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima
čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u
svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! - A Allah
sve zna i mudar je.2 Prikupljanje zekata na taj način potrajalo je
jedno vrijeme da bi se kasnije svelo na nivo individualne vjerske
obaveze muslimana. Za istraživanje historije davanja zekata u Bo-
sni i Hercegovini od izuzetne važnosti je odnos Osmanske države
preko koje se islam ukorijenio u našim krajevima prema izdvajanju
zekata. Robert D. McChesney (Robert Di Mek Česni) navodi da: „...
čak i u tako visoko birokratiziranoj administraciji kakva je Osman-
ska država zasigurno bila od polovine XIII do početka XIX stoljeća
nije postojao službeni metod za procjenu bogatstva na koje se da-
vao zekat (nisab), tako da je iznos koji se davao zavisio isključivo
od savjesti, odnosno vjerskog ubjeđenja pojedinca.“3 To znači da
administracija Osmanske države nije objavljivala službeni godišnji
iznos nisaba, kao što je to danas uobičajeno u Bosni i Hercegovini,
čime su, zapravo, obračun zekata na trgovačku robu, novac, zlato
i srebro, njegovo prikupljanje i distribucija prepušteni na savjest
pojedinaca. Slično je zabilježio i Mustafa Mehić u tekstu „U koliko
smo muslimani?“ On tvrdi: „Kasnije je reorganizacijom islamske
državne uprave ovaj način sakupljanja i dijeljenja zekata napušten,
te je prepušteno svijesti i savjesti pojedinaca da ovu dužnost izvr-
šavaju dobrovoljno.“ 4
No, pogrešno je smatrati da Osmanska država uopće nije in-
stitucionalno prikupljala zekat. Godišnji porez na poljoprivredne
proizvode, vrtlarstvo, vinogradarstvo, pčelarstvo i rudarstvo u

jevo, 2008, tom 1, hadis br. 1454, str. 994.

2
Kur’an, Et-Tevbe, 60.
3
Navedeno prema: Helen Rose Ebaugh, The Gülen Movement A Sociological Analysis of
a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, Springer, London, 2010, str. 73.
4
Mustafa R. Mehić „U koliko smo muslimani?“ Glasnik IVZ, god. IX, br. 9, Sarajevo,
1941, str. 270.

18
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

iznosu jedne desetine (ušur) od ukupnog roda koji je država sva-

ke godine uzimala nastao je pod direktnim utjecajem zekata na
poljoprivredne proizvode. El-Buhari je bilježi da je Allahov Posla-
nik, a.s., rekao: „Desetina se daje na prihod sa zemlje koju natapaju
oborine, izvori ili je močvarna, a polovina od desetine se daje na
prihod od zemlje koja se natapa vještački.“5 Ovu vrstu poreza u
Osmanskoj državi plaćali su svi korisnici zemlje: muslimani i ne-
muslimani.6 Shodno 141. ajetu sure El-En’am: ...i podajte na dan
žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju., ušur se procjenjivao
godišnje neposredno pred žetvu.
Porez na sitnu stoku također je bio veoma sličan zekatu na sit-
nu stoku, a u nekim slučajevima zabilježeno je da je država umjesto
poreza uzimala zekat na sitnu stoku. U kanun-nami sultana Sulej-
mana Veličanstvenog porez na sitnu stoku naziva se ādet-i agnām,
odnosno običajni porez na sitnu stoku7, gdje se pod običajem zasi-
gurno misli na uobičajeno davanje zekata na sitnu stoku. Godine
1709. na otoku Midilli Osmanska država je stavila van snage sve
ranije propise vezane za porez na sitnu stoku i torovinu, a umjesto
njih uveden je zekat na ovce i koze čiji prihodi su se predavali u
državnu blagajnu.8 Naravno, odluka o institucionalnom prikuplja-
nju zekata, poput ovog zabilježenog na otoku Midilli, zavisila je
od niza faktora koji su na državnom nivou uzimani u razmatranje.
Osim desetine (ušur) na poljoprivredne proizvode, pčelarstvo
i rudarstvo te zekata na sitnu stoku nismo uspjeli pronaći doku-
mente o tome da je Osmanska država institucionalno prikupljala
zekat na neke druge vrste imovine poput trgovačke robe i novaca.
Država je od svojih građana muslimana uzimala različite poreze, a
na imovinu koja je preostajala u ličnom vlasništvu pojedincima je
5
Muhammed b. Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa, s arapskog
preveli Hasan Škapur ..., Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sara-
jevo, 2008., tom 1, hadis br. 1483, str. 1020.
6
Zdravko Vukšić, „Harač“, Porezni vijesnik, br. 7-8, 2016, str. 148.
7
Hamid Hadžibegić, „Porez na sitnu stoku i korišćenje ispaša“, POF, br. 8-9, Sarajevo,
1960., str. 68.
8
Hamid Hadžibegić, „Porez na sitnu stoku..., str. 72.

19
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

ostavljena mogućnost da, ukoliko to žele, dadnu zekat. Na takav

način se postupalo i u Bosni i Hercegovini tokom osmanske upra-
ve i kasnije za vrijeme austrougarske države, koja se nije miješala u
vjerska pitanja svojih podanika muslimana.
O važnosti, ulozi i značaju zekata unutar islama tokom osman-
skog i austrougarskog perioda učilo se u muslimanskim obrazov-
nim ustanovama: mektebima i medresama širom naše zemlje,9 a
imami, hatibi i vaizi su, posebno tokom mjeseca ramazana, upozo-
ravali vjernike na obaveznost davanja zekata pozivajući one koji su
u mogućnosti da ispune ovu vjersku obavezu, tako da se sa sigur-
nošću može konstatovati kako je spoznaja o obaveznosti zekata i
samo davanje zekata bilo duboko ukorijenjeno u vjersku praksu
bosanskohercegovačkih muslimana.
Stoga ne čudi da je zekat kao jedan od najvažnijih aspekata
islama našao svoje mjesto u narodnoj i alhamijado književnosti
Bošnjaka. Zavisno od osnovne niti pjesme, stihovi o zekatu uvijek
referiraju na neki od općepoznatih aspekata ove vjerske dužnosti.
U čuvenoj alhamijado pjesmi Avdija Jusuf-beg Čengić piše:

Treba zećat davati,

i fukaru štimati,
pa ćeš više imati
svega, brate Avdija.10

Jasno je da stih sadrži aluziju na hadis Allahovog Poslanika, a.s.:

„Sadaka (zekat) neće umanjiti čovjekov imetak...“11 S druge strane
u pjesmi „Božija kazna“ stihovi o zekatu referiraju na vjerodostoj-
ni hadis kojeg bilježi El-Buhari od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov

9
Svaki Ilmihal – osnovni vjeronaučni udžbenik iz osmanskog perioda koji se izučavao
u mektebima u Bosni i Hercegovini sadržavao je poglavlja o zekatu. Vidi, naprimjer,
rukopis Kitāb fi-l-’ibādāt iz 1615. godine koji se pod rednim br. 890. čuva u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci.
10
Jusuf-beg Čengić, Avdija – poučna knjižica za školsku mladež, Sarajevo, 1894, str. 8.
11
Ebu Isa et-Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar prof. Mahmut Kara-
lić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2005., tom 5, hadis br. 2440, str. 414.

20
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Poslanik, a.s., rekao: „Kome Allah dane imetak pa on ne izvrši oba-

vezno davanje zekata iz njega, na Sudnjem danu će mu biti prika-
zana zmija sa dvije tačke iznad svojih očiju koja će se umotati oko
njega na Sudnjem danu i uzeti ga svojim čeljustima i reći: ‘Ja sam
tvoj imetak, ja sam tvoje blago.’“12 U pjesmi „Božija kazna“ stoji:

Što se guja oko čela vije,

nosila si po čelu rubije,
nisi na njih zećata davala.
Što se guja oko grla vija,
nosila si po grlu dukate,
nisi na njih zećata davala.
Što se guja oko pasa vija,
nosila si ćemer suha zlata,
ni na nj nisi zećata davala.
S tog se guja oko pasa vija.13

Uz književnost svijest o zekatu široko je prisutna i u narodnim

vjerovanjima Bošnjaka. Ako bi se nekom bogatašu desila kakva ne-
sreća, ili ako bi imućnijim seljacima zvijeri napadale stoku ili im je
stoka iz nepoznatih razloga krepavala, vjerovalo se da je to zbog
toga što nisu davali ili nisu dovoljno davali zekata. Početkom XX
stoljeća Antun Hangi je o tome zabilježio zanimljivu dogodovšti-
nu koja se desila u Banjoj Luci. On kaže: „Imao sam znanca i dobra
prijatelja s kojim sam se dobro pazio i vrlo rado razgovarao. Bio
je to neki Salih-ef. Jedne noći izgorje mu magaza, dućan, i malo se
je što spasiti dalo. Ja sam ga žalio, ali mi on smiješeći se rekne: ‘Ko
zna čemu je to dobro? Moguće da nijesam dao dosta zećata pa
je bolje da trpim ovdje nego na drugome svijetu.’ Svojom marlji-
vošću nadoknadio je on brzo što je požarom izgubio, ali je stekao
čvrsto uvjerenje da mu odsele valja bolje procjenjivati svoj imetak,

El-Buhari, Sahihu-l-Buhari..., tom 1, hadis br. 1403, str. 958.

12
13
Mehmed Dželaludin Kurt, Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), e-knjiga,
2017., str. 173-174.

21
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

da dade onoliko zećata koliko ga mora dati, da ga Bog opet ne

pokara.“14 Ranije je, dakle, među muslimanima u Bosni i Hercego-
vini vladalo široko rasprostranjeno ubjeđenje da je zekat vid du-
hovne zaštite od različitih nedaća i nevolja. Interesantnu zgodu
s tim u vezi zabilježio je Husein Bračković u svojoj Maloj historiji
događanja u Hercegovini. On kaže: „Jednog ljeta u nahiji Dubrave,
gdje se nalazio Ali-pašin (Rizvanbegovića) čifluk, pao je jak grad i
obio i uništio sve usjeve. Neki Leko, šaljivčina iz spomenute nahi-
je došao je kod Ali-paše, koji ga upita da li je grad oštetio ili nije
njegov čifluk, našto mu on odgovori: ‘Nije, gospodine. Čudo Boži-
je. Sve usjeve komšija uz vaš čifluk grad je obio i uništio, a vašem
čifluku nije nimalo naudio.’ Ali-paša reče: ‘Tako je to, moj dragi. Ja
dajem potpuni zekat na moju imovinu pa Bog sigurno čuva moj
imetak.’“15
Svijest o tome da će pred Bogom odgovarati za imovinu koju
im je podario duboko je bila usađena u srca bosanskohercego-
vačkih muslimana tako da nisu rijetke ni vasijjetname u kojima
se određuje da se naznačeni iznosi dadne u svrhu zekata. Tako je
hadži Muhammed-aga Subašić u vasijjetnami sastavljenoj 1209.
h.g. (1794/ 95) naveo da se iz njegove imovine izdvoji 5000 groša
na ime zekata.16
Na individualnom nivou zekat se najčešće davao na: trgovačku
robu, novac, zlato i srebro. Iako su onima koji su bili obavezni davati
zekat propisi o nisabu bili poznati, među širokim narodnim sloje-
vima obavezni dio imovine (nisab) na koji se davao zekat nazivao
se četrdeseti groš, što je, ustvari, aluzija na procenat nisaba od 2,5%
ili jedne četrdesetine koja se daje kao zekat na navedenu imovinu.
U priči „Hadž-fajda“ objavljenoj u Novom Beharu navodi se kako je

14
Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, drugo izdanje, Sarajevo,
1906., str. 30-31.
15
Zejnil Fajić, „Mala Historija događaja u Hercegovini“, Anali GHB, knj. II-III, Sarajevo,
1974., str. 100.
16
Azra Gadžo-Kasumović, „Regeste vasijjetnama u arhivu Gazi Husrev-begove biblio-
teke“, Anali GHB, knj. XIX-XXX, Sarajevo, 2009., fusnota br. 172, str. 135.

22
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

neki čovjek dio imovine: „...u zećat otpisivao, dok ne izađe ‘četeresti
groš’ od svega halal-mala.“17 Da su trgovci muslimani i imućnije
osobe stvarno vodile brigu o zekatu dovoljno svjedoči defter sta-
re i ugledne trgovačke kuće Potogija iz Sarajeva. Defter se odnosi
na period 1850-1871. godina. U njemu se među mnogobrojnim
bilješkama o trgovačkoj robi, kirijama, kiridžijama, dužnicima itd.,
nalazi: „Popis svota izdatog novca za zećat (milostinju), jer kako je
poznato na osnovu islamskih dužnosti muslimani su obvezani da
daju godišnje sirotinji ‘četrdeseti groš’ 2,5 % od vrijednosti izvjesnih
vrsta imovine, koje im ne služe za najnužniju potrebu.“18 Premda
opterećeni različitim porezima imućni bosanskohercegovački tr-
govci muslimani bili su svjesni dužnosti davanja zekata, odnosno
‘četrdesetog groša’ kako su ga zvali. Trgovci, posjednici i bogataši
bi pred Ramazanski bajram vršili su ličnu inventuru na način da su
popisivali svoje magaze, dućane, hambarove, novac, zlato i srebro,
a zatim bi izračunavali koliko su dužni dati zekata i to bi davali
siromasima u svom kraju.19
Divan način davanja zekata među sarajevskim trgovcima za-
bilježen je u Ćefilemi (Knjiga jamaca) iz 1847. godine. Naime, Me-
haga, bogati član čuvene porodice Merhemić, imao je običaj da
siromasima svoj zekat daje u odjeći na kojoj se, kao ukrasni motiv,
nalazio zeleni gajtan, pa bi se prilikom oba bajrama viđalo mnogo
siromašnog svijeta odjevenog u takvo odijelo i znalo se da je to od
zekata Mehage Merhemića.20
Zekat se uglavnom davao u prve dvije kategorije spomenute
u gornjem ajetu o primaocima zekata: fukari i miskinima. O dru-
gim kategorijama primaoca zekata: za otkup iz ropstva i u svrhe
na Allahovom putu, brinula se država, dok se briga o putnicima
namjernicima vodila kroz socijalne ustanove: hanove i imarete
17
Sule, „Hadži-fajda“, Novi Behar, 1933-1934, br. 6-7, str. 98.
18
Osman Sokolović, „Djelomičan popis trgovaca-muslimana iz Bosne i Hercegovine
pod kraj turske uprave“, Novi Behar, god. Xv, br. 26, str. 69.
19
„Bajram“, Glasnik IVZ, god. XII, br. 10-12, Sarajevo, 1944, str. 179.
20
Osman Sokolović, „Djelomičan popis trgovaca-muslimana..., str. 73.

23
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

koje su uglavnom finansirane iz sredstava vakufa. Zekat se najče-

šće dijelio siromasima u svom mjestu: gradu ili selu.21 Oni koji su
davali zekat posebno su bili osjetljivi prema siromašnim rođacima,
jetimima, samohranim majkama i neudatim djevojkama. Bilo je
rašireno narodno vjerovanje da je veliki sevab dati zekat siromaš-
noj djevojci koja je pred udaju i na taj način joj omogućiti da sa-
kupi dovoljno miraza da se može udati, o čemu svjedoči stih: „Daj
zekata da se uda Fata.“22
Uz Kur’anom određene kategorije primaoca zekata u ruralnim
krajevima Bosne i Hercegovine koji nisu imali stalnog, iz vakufskih
sredstava finansiranog imama, jedan dio zekata i sadekatu-l-fitra
redovno se izdvajao za teravih-imame i softe, posebno ako se zna-
lo da softa dolazi iz siromašne porodice.23
Nakon što je u radu o zekatu objavljenom u Beharu 1900. godi-
ne konstatovao da bi se postigli mnogo veći efekti na socijalnom
planu ako bi se zekat prikupljao koordinirano, autor teksta uputio
je javni poziv ulemi da u Beharu ili nekom drugom listu objave
svoje prijedloge za poboljšanje aktivnosti oko prikupljanja zekata.
No, ovaj poziv ostao je bez odgovora. Interesantno je napomenuti
da je Behar 1906. godine prenio vijest o sastanku učenika medresa
u Rusiji na kojem se, između ostalog, govorilo o finansiranju me-
dresa. Između ostalog, konstatovano je da zekat može biti jedan
od izvora za pomaganje medresa, te da bi običnim ljudima treba-
lo objasniti kako je to u skladu sa šerijatskim propisima.24 Dakle,
u to doba postojala su saznanja o tome da se dio zekata može
dati za pomaganje rada obrazovnih institucija Islamske zajednice,
ali je stoljetna tradicija izdržavanja mekteba i medresa iz vakuf-
skih sredstava te davanje zekata isključivo siromasima presudno
utjecalo na islamske učenjake koji nisu smatrali da bi se u vezi s
21
Saduddin, „Zećat“, Behar, god. 1, br. 7, str. 103.
22
„Daj zekata da se uda Fata, IIN Preporod, br. 2, od 15-31. januara 1979, str. 17.
23
Krajišnik, „Zapostavljanje siromašne talebe“, Islamski glas, br. 16, od 17. januara 1936,
str. 8.
24
„Sastanak muslimanskih djaka u Rusiji, Behar, god. VII, br. 5, str. 60.

24
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

tim pitanjem trebalo nešto korjenito mijenjati. Dodajmo na kraju

ovog dijela rada da je 1909. godine usvojen prvi ustav Islamske za-
jednice u našoj zemlji: Štatut za autonomnu upravu islamskih vjer-
skih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, u kojem
se među izvorima finasiranja rada ustanova Islamske zajednice ne
spominje zekat.25

Davanje zekata u Bosni i Hercegovini

između dva svjetska rata
Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra
1918. godine nastupila je, sa stanovišta organizacije vjerskog živo-
ta i rada Islamske zajednice, veoma složena situacija. Senžermen-
skim ugovorom potpisanim godinu dana kasnije Kraljevina SHS
preuzela je prema svojim građanima muslimanske vjeroispovjesti
u osnovi tri obaveze. Prva je da se pitanja koja se tiču njihovog
porodičnog i ličnog satusa reguliraju po muslimanskim običajima.
Na drugom mjestu je to da će Vlada Kraljevine SHS pružiti zaštitu
džamijama, grobljima, vakufima i drugim vjerskim i dobrotvornim
ustanovama koje već postoje, te da neće uskraćivati pravo eventu-
alnom osnivanju novih takvih institucija. Najzad, Vlada Kraljevine
SHS se obavezuje da će preduzeti korake da se imenuje reisu-l-ule-
ma za cijelu zemlju. Ni jednu od navedenih obaveza Vlada Kra-
ljevine SHS nije ispunila do kraja.26 Međutim važno je naglasiti da
je Senžermenskim ugovorom muslimanima u Bosni i Hercegovini
prepušteno da samostalno uređuju svoje vjerske poslove iz obred-
nog, porodičnog i ličnog statusa u šta je svakako spadala i obaveza
dijeljenja zekata.
Uvođenjem diktature 6. januara 1929. godine, režim je odlučio
da provede jedinstvenu organizaciju Islamske vjerske zajednice za

25
Vidi: Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova
u Bosni i Hercegovini, čl. 3, online adresa: http://www.islamskazajednica.ba/images/
stories/Ustavi/Statut_IZ-e_iz_1909.pdf (Dostupno, 16.08.2018)
26
Omer Nakičević, Istorijski razvoj institucije Rijaseta, Rijaset IZ, Sarajevo, 1996, str. 27-29.

25
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

cijelu državu i tako sve muslimanske vjerske organe i poslove stavi

pod svoju direktnu kontrolu. Zakonom o Islamskoj vjerskoj zajed-
nici Kraljevine Jugoslavije donesenim 31. januara 1930. stavljen je
van snage Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakuf-
sko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, a organizacija Islam-
ske vjerske zajednice uređena je Ustavom koji je stupio na snagu 9.
jula 1930.27 Članom 10 ovog Ustava bilo je predviđeno da: „Islam-
ska verska zajednica samostalno upravlja i uređuje svoje verske,
verskoprosvetne i vakufsko-imovinske poslove. Ona samostalno
upravlja i slobodno raspolaže celokupnom svojom imovinom i
prihodima, pod vrhovnim nadzorom Države.“28 Među prihodima
Islamske vjerske zajednice čl. 78 spominju se vjerski prirezi za koje
bi se moglo pomisliti da se radi o zekatu kao svojevrsnom vjer-
skom porezu. Međutim u Ustavu Islamske verske zajednice Kra-
ljevine Jugoslavije iz 1936., koji je ostao na snazi do 1947. godine,
jasno se naglašava da su to, ustvari: „...prirezi na neposredni porez
koji plaćaju porezovnici islamske vere u Državi, (a) imaju pravo da
(ih) raspišu Vakufsko-mearifski sabor, sresko vakufsko-mearifsko
poverenstvo i džematski medžlis...“29, koji se mogu raspisati samo
ako sredstva iz ostalih prihoda Islamske vjerske zajednice nisu do-
voljna da pokriju rashode.
Prema tome, zekat se kao stavka u prihodima Islamske zajed-
nice ne spominje ni u jednom od tri ustava Islamske zajednice
koji su bili na snazi u Bosni i Hercegovini u periodu između dva
svjetska rata. S druge strane, državne administracije Kraljevine
SHS i Kraljevine Jugoslavije nisu se, barem deklarativno, miješale
u organizaciju vjerskog života muslimana, što znači da je u ovom

27
Omer Nakičević, Istorijski razvoj..., str. 30.
28
Ustav Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. jula 1930. godine, čl. 10,
online adresa: http://www.islamskazajednica.ba/images/stories/Ustavi/Ustav_IZ-e_
iz_1930.pdf (Dostupno, 16.08.2018)
29
Ustav Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 24. oktobra 1936, čl. 192,
online adresa: http://www.islamskazajednica.ba/images/stories/Ustavi/Ustav_IZ-e_
iz_1936.g.pdf (Dostupno, 16.08.2018)

26
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

periodu nastavljeno s tradicijom davanja zekata u skladu s prak-

som naslijeđenom iz osmanskog vremena.
Period između dva svjetska rata donio je jednu novost koja je
imala izravnog utjecaja na propis davanja zekata, a to je osniva-
nje prosvjetnih i dobrotvornih društava i đačkih domova. Poslije
„Gajreta“, društva za potpomaganje muslimanskih učenika sred-
njih i visokih škola osnovanog 1903. godine, tokom i nakon Prvog
svjetskog rata u Sarajevu se osnivaju muslimansko dobrotvorno
društvo „Merhamet“ (1913), Hrvatski muslimanski konvikt (1912-
1914), muslimansko kulturno-prosvjetno društvo „Narodna uzda-
nica“ (1922) i dr. Ova društva finansirana su od države, članarine i
dobrovoljnih priloga. Međutim kako se radilo o ustanovama koje
su se, između ostalog, bavile brigom o siromašnim muslimanskim
studentima, pojedinci su počeli davati dio svog zekata za njihov
rad. Već 1911. godine list Gajret je objavio da je M. A. Sarajlić upla-
tio 5 kruna zećata za rad društva.30 U cilju unapređenja aktivnosti
na tom polju i omogućavanja onima koji žele da daju dio svog
zekata za potrebe „Gajreta“, glavni odbor Društva je 1922. godine
uputio dopis reisu-l-ulemi Džemaluddinu Čauševiću s pitanjem:
da li je dozvoljeno davati zekat za potrebe društva? U dopisu od
27. aprila 1922. reisu-l-ulema Čaušević je odgovorio: „Zekjat se
daje onim muslimanskim siromasima koji nemaju ništa kao i oni-
ma koji imaju nešto, ali im u istinu ne može da podmiruje najvaž-
nije potrebe. Zatim putnicima koji su se udaljili od svoga zavičaja
i svoje imovine kao i učenicima (talebi). Zekjat se daje iz ruke u
ruku onima kojima je namijenjen, ali može se davati i preko opu-
nomoćenika. Pošto društvo „Gajret“ uzdržaje talebu na raznim
učeničkim zavodima i pošto time čini veliku uslugu Islamskoj za-
jednici, te bi se i društvu „Gajret“ moglo kao posredniku (amilu)
davati zekjat, koji bi kao opunomoćenik trošio taj zekjat za uzdr-
žavanje talebe. Onom koji stavlja svoj zekjat društvu „Gajret“ na

30
„Javne potvrde – darovi“, Gajret, god. IV, br. 4, str. 61.

27
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

raspolaganje stoji pravo da odredi i kakvom se učeniku ima davati

njegov zekjat. Prema tome može da odredi svoj zekjat da „Gaj-
ret“ uzdržava jednog studenta tehničke, medicinske, pravničke
ili teološke medrese itd.“31 Fetva reisu-l-uleme Čauševića o tome
da je dozvoljeno davati zekat dobrotvornom društvu „Gajret“, pa
time i svim ostalim društvima osnovanim sa istom ili sličnom na-
mjenom, predstavlja presedan koji je kasnije iskorišten kako bi se
aktivnosti oko prikupljanja i raspodjele zekata podigle na viši nivo.
Nekoliko godina kasnije pred ramazan 1929. godine list Gajret je
objavio poziv da se prema dopisu reisu-l-uleme Čauševića zekat
koji se uplaćuje pojedincima i ustanovama daje i za rad „Gajreta“,
jer Gajret to zaslužuje više nego i jedna muslimanska ustanova...32
Posebno je interesantno što uredništvo Gajreta u ovom dopisu
poziva prijatelje „Gajreta“ da apeluju na ulemu, imame i vaize da
putem vazi-nasihata pozivaju vjernike da u što većem broju po-
drže prikupljanje zekata za „Gajret“.33 Na taj način je prikupljanje
zekata za rad dobrotvornog društva „Gajret“ dobilo gotovo sve
elemente institucionalnog prikupljanja zekata koje se od današ-
njeg razlikovalo samo u tome što nisu postojali apoeni kojima bi
se dokazivao uplaćeni iznos niti službeni prikupljači zekata.
Do 1929. godine i druge muslimanske dobrotvorne ustanove u
zekatu su pronašle jedan od prihoda za svoj rad. O tome svjedoči
i Vasijjetnama koju je 1934. godine Mehmed Handžić sastavio za
„Merhamet“. Uprava „Merhameta“ naručila je od Mehmeda Han-
džića da sastavi Vasijjetnamu s ciljem da podstakne ljude da dio
svojih sredstva oporuče ovom dobrotvornom društvu. Opisujući
rad „Merhameta“ u uvodnom dijelu Vasijjetname Handžić je napi-
sao da je to društvo: „...koje pomaže sirotinju novčanim potporama,
hranom, odijelom i na druge načine, koje sabire zekat i dostavlja ga

31
Reisu-l-ulema Džemaluddin, „Društvu „Gajret“, Gajret, br. 5, Sarajevo, 1924, str. 75.
32
„Mogućnost rada za Gajret za vrijeme Ramazana“, Gajret, br. 1, god. XIII, Sarajevo,
1929, str. 62.
33
Ibid, str. 62.

28
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

najpotrebnijoj sirotinji...“34 Dakle, uz „Gajret“ i dobrotvorno druš-

tvo „Merhamet“ otpočelo je u periodu između dva rata, shodno
fetvi reisu-l-uleme Čauševića, s aktivnostima prikupljanja zekata i
njegove distribucije.
Tradicionalna bosanskohercegovačka ulema, s druge strane
nije javno podržala mogućnost davanja zekata nekim drugim pri-
maocima mimo siromaha i bijednika. Uredništvo konzervativnog
lista Hikjmet je 1932. godine, odgovarajući na pitanje: „Može li se
zekjat dati u gradnju džamije ili mektjeba?“, objavilo: „Zekjat se ne
može dati u gradnju džamije ili mektjeba niti u sličnu drugu svrhu.
Zekjat je fukarski hak i treba ga fukari dati i predati... To je pokušaj
škrtih ljudi koji bi htjeli iz jedne puške dva zeca ubiti... Zekjat baš-
ka, džamija baška.“35 Slično su o primaocima zekata kazali i drugi
islamski učenjaci tog doba. Mehmed Ali Ćerimović zabranu dava-
nja zekata u neke druge svrhe mimo Kur’anom propisanih pravda
činjenicom da se zekat daje iz ruke u ruku u potpuno vlasništvo.36
Izet Ajanović, pak, smatra da se: „...zekatski prihodi mogu troši-
ti samo na one koje sam Kur’an spominje. Iz toga se vidi da nije
glavno ni da se samo žrtvuje, nego je glavni cilj da se baš u ove
svrhe doprinosi. Također nije glavno ni da se bogatašima oduz-
me, nego da se bijednici i beskućnici pomognu.“37 Iako je Mehmed
Handžić u Vasijjetnami za „Merhamet“ zabilježio da ovo dobro-
tvorno društvo prikuplja zekat, u svom tekstu o sadekatu-l-fitru
objavljenom 1935. godine tvrdi da se zekat dijeli svojoj siromašnoj
rodbini, komšijama, poznanicima, a onda i ostalim siromašnim
mještanima.38
Iako nisu podržali ideju davanja zekata u druge svrhe mimo
Kur’anom propisanih kategorija, islamski učenjaci nisu ni
34
Azra Gadžo-Kasumović, „Vasijjetname na osmanskom jeziku“, Anali GHB, knj. XXV-
XXVI, Sarajevo, 2007, str. 69.
35
„Dobili smo dva pitanja od Taliba iz R.“ Hikjmet, br. 44, Sarajevo, 1922, str. 255-256.
36
Mehmed Ali Ćerimović, „Zekat“, Kalendar Narodne uzdanice, br. VI, Sarajevo, 1938,
str. 93-94.
37
Izet Ajanović, Glasnik IVZ, god. IX, br. 6-7, Sarajevo, 1941, str. 206.
38
M. Handžić, „Sadekatul-fitr“, Glasnik VIS-a, god. III, br. 1, Sarajevo, 1935, str. 3.

29
ZBORNIK RADOVA - ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE, STOKU I TRGOVAČKU ROBU

osporavali takvu mogućnost, pa se u periodu između dva rata

pojedinci zekat tradicionalno davali siromasima, a oni koji su to
željeli mogli su dio svog zekata dati za rad muslimanskih prosvjet-
nih i dobrotvornih društava. Takva situacija potrajala je do ukida-
nja ovih društava neposredno iza Drugog svjetskog rata, kada se
dijeljenje zekata vratilo u oblik kakav je imalo tokom osmanske
uprave.

Zaključak
Obavljanje temeljnih islamskih propisa, među kojima i davanje ze-
kata, počelo je zaživljavati u Bosni i Hercegovini s dolaskom prvih
rezidenata muslimana da bi se širenjem islama među predislam-
skim stanovnicima naše zemlje davanje zekata, shodno pravilima
hanefijskog mezheba, ukorijenilo u vjersku praksu muslimana.
Svijest o obaveznosti davanja zekata bila je izuzetno jaka, a građa
i izvori svjedoče da je Osmanska država neke poreze, poput ušura
(desetine) na poljoprivredne proizvode, pčelarstvo i rudarstvo, te
poreza na sitnu stoku, institucionalno prikupljala, dok je slobod-
noj volji pojedinca bilo prepušteno da li će dati zekat na novac i
trgovačku robu ili ne. Takva praksa nastavljena je i nakon okupaci-
je Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878.
Godine 1909. usvojen je prvi Ustav Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini u kojem se među prihodima Zajednice ne navodi ze-
kat. U periodu između dva svjetska rata usvojena su dva nova Us-
tava Islamske zajednice 1930. i 1936. godine, u kojima se također
ne spominje zekat kao jedan od prihoda. S druge strane, državne
administracije Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije nisu se, barem
deklarativno, miješale u organizaciju vjerskog života muslimana,
što znači da je u ovom periodu nastavljeno s tradicijom davanja
zekata u skladu s praksom naslijeđenom iz osmanskog vremena.
Početkom XX stoljeća, a posebno tokom Prvog svjetskog
rata i neposredno nakon njega u Bosni i Hercegovini se osnivaju

30
HISTORIJSKI KONTEKST DAVANJA ZEKATA U BOSNI I HERCEGOVINI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

dobrotvorna društvena koja uz značajnu finansijsku podršku dr-

žave i dobrovoljne priloge članova, prvi put u našoj zemlji, zapo-
činju institucionalno prikupljati zekat. To je posebno uzelo maha
nakon fetve reisu-l-uleme Čauševića iz 1922. godine, u kojoj on
dozvoljava dobrotvornom društvu „Gajret“ da prikuplja zekat za
svoje potrebe. Ova fetva poslužila je kao temelj na koji su se osla-
njala i ostala dobrotvorna društva koja su uz „Gajret“ počela priku-
pljati i distribuirati zekat. Islamski učenjaci u periodu između dva
rata, barem javno, nisu podržali mogućnost davanja zekata mimo
Kur’anom utvrđenih kategorija primaoca, ali je nisu ni osporavali,
što znači da se zekat tada tradicionalno davao siromasima, a oni
koji su to željeli mogli su dio svog zekata dati za rad musliman-
skih prosvjetnih i dobrotvornih društava. Takva situacija potraja-
la je do ukidanja ovih društava neposredno iza Drugog svjetskog
rata, kada se dijeljenje zekata vratilo u oblik kakav je imalo tokom
osmanske uprave.
Fetvom reisu-l-uleme Čauševića otvorena su vrata za institu-
cionalno prikupljanje zekata u našoj zemlji, ali će ta vrata nakon
Drugog svjetskog rata ostati zatvorena do raspisa Starješinstva
IVZ u Jugoslaviji i tumačenja šerijatskog propisa iz 1968. godine
s kojima su otpočele aktivnosti na prikupljanju zekata i sadeka-
tu-l-fitra za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i, kasnije, Islam-
skog teološkog fakulteta u Sarajevu.

31