Ibn Arebi - Dah Milostivog

William C. Chittick,
Konferencija Ibn Arebi u SAD-u, New York, 2009

Ibn Arebi, kao što većina vas zna, je uobičajeno nazivan Šejh-ul Ekber - Najveći Učitelj. Glavni
razlog tome je, jer je objasnio, besprimjerno detaljno (detaljno bez presedana ili kao niko drugi)
i na najvišem nivou rasprave (govora), sve ono što podrazumijeva Islamski svjetonazor. Rezultat
je ogromna sinteza učenja koja pokriva sva osnovna polja istraživanja, uključujući Kur`an,
hadis, jezik, zakon, psihologiju, kozmologiju, teologiju, filozofiju i metafiziku. Zadubljivajući
se u ova polja, htio je pokazati kako je svaki sačinjen na upravnim postulatom (aksiomom)
sveukupnog pravog znanja i kako svaki može da služi kao oslonac u aktualizaciji prave ljudske
prirode. Ali šta je tačno prava ljudska priroda? Ovo nazivam antropologija - tumačenje prirode
antroposa. Ovo je tumačenje ono što leži u srcu Ibn Arebijevog pisanja. Međutim, da bi prišli
njegovoj viziji prave prirode čovječijeg sopstva, moramo početi gdje i on počinje, a to je, sa
upravnim postulatom (aksiomom) Islamskog svjetonazora. Ovaj postulat je Tewhid, jednom
riječju - tvrdnja o jedinstvu. Tako da moramo početi sa ovim temeljnim principom. Šta tačno
znači Tewhid? Bukvalno, arapska riječ znači: “reći jedan” ili “tvrditi jednog”.
Dopustite mi da malo skrenem s teme ovdje te da vas potsjetim da su, u posljednja 3 ili
4 vijeka muslimanski i učenjaci zapada koji su govorili o Ibn Arebiju, uglavnom tvrdili da
je osnova Ibn Arebijevog učenja Vahdetul-Vudžud, jednoća Bića ili jedinstvo postojanja.
Tipično, a postoje i izuzeci, oni koji su ovo rekli su pogrešno predstavili ono šta on ustvari kaže.
Činjenica je da on sam nikad nije upotrijebio taj izraz, a prva osoba koja je tvrdila da je Ibn Arebi
vjerovao u jednoću Bića, bio je polemičar - Ibn Tejmija - koji je živio 100 godina poslije njega.
Ovo je rekao kako bi optužio Ibn Arebija da je otpadnik i nevjernik, ili ono što bi mi nazvali
panteistom. Napad Ibn Tejmije na ideju Vahdetul-Vudžuda pretvorio je neupadljiv (neugledan)
izraz, rijetko korišten od bilo kojeg prethodnog mislioca, u kontroverzan pojam o kojem se i
dan-danas raspravlja. Obje strane (u raspravi) su, ne misleći i bez istraživanja Ibn Arebijevih
pisanja, prihvatile da on jeste vjerovao u Vahdetul-Vudžud. Pri tome svaka strana definiše izraz
na svoj način, tako da su ustvari, gluhi govorili gluhima. Pa vas molim, ne ponavljajte izjavu da
je Ibn Arebi vjerovao u jednoću Bića ili jedinstvo postojanja ukoliko niste u stanju da definišete
izraz na način koji je u skladu sa Ibn Arebijevim stvarnim učenjem. Činjenica je da to ne može
baš puno ljudi, jer ne baš puno ljudi je upućeno u njegova pisanja. Ipak, u potpunosti ste na
“sigurnom terenu”, ako kažete da je Ibn Arebi utemeljio svoja učenja na Tewhidu i da je jako
puno govorio o činjenici da istinsko postojanje pripada samo Bogu. Drugim riječima, nema
istinskog postojanja osim Božijeg postojanja, baš kao što nema ni istinskog života osim Božijeg
života, nema istinskog znanja osim Božijeg Znanja, nema istinske milosti osim Božije Milosti.
Ovo nas vraća na Milost - Rahmet - ili Samilost. Kur`an često upotrebljava ovu riječ i izvodi
4 Božija Imena iz istog korijena. Najistaknutija od ovih Imena su Rahman i Rahim. Gramatički,
ova dva Imena imaju potpuno isto značenje, ali teolozi prave razliku među njima na temelju
Kur`ana, tj. pri upotrebi ova dva Imena u Kur`anu. Možemo ih prevesti kao Sve-Milosni i Sve-
Samilosni i time pretpostaviti nešto o njihovim razlikujućim konotacijama. Imena su, svakako,
dio formule posvećenja (ovako je on reko, a ja stvarno ne znam koji bi bio terminološki naziv za
Bismillu, možda “pristupna” formula ili slično. uglavnom znaš šta se hoće reći) kojom počinje
skoro svako poglavlje Kur`ana - U Ime Allaha Milostivog Samilosnog. Kad su teolozi pisali knjige,
objašnjavajući značenja Božijih Lijepih Imena, tipično bi objašnjavali “Milostivi” i “Samilosni”
odmah nakon Imena sāmog Allaha. Kur`an pruža - a svakako ima još 98 ili 97 Lijepih Imena za
objasniti - dobar dokaz pretpostavci da je Rahmet, ustvari, sinoniman sa sāmom božanstvenošću
ili Božanstvom. Na primjer, uzmite ajet: “dozivajte Allaha ili dozivajte Rahmana, koje god Ime
da dozivate, Njemu pripadaju Najljepša Imena.” Ako se razlika, između Imena Allah i Imena
Rahman, može uočiti, to je da Rahman zahtjeva sāmim svojim značenjem brižnost (pažnju)
prema drugima. Ovo, međutim, nije slučaj sa Imenom Allah - ne, dok ne preciziramo šta želimo
riječju, navodeći drugi božanska Imena koja su uključena u Ime Allah, kao što je Tvorac. Jedan
od načina da bi stekli osjećaj o značenju arapske riječi Rahmet je da pogledamo njeno porijeklo,
kao što to Ibn Arebi i drugi nerijetko i čine. Rahmet - Milost, je apstraktna imenica određena
kvalitetama i karakteristikama konkretne imenice (koliko se razumijem u jezičku terminologiju,
mislim da se pojam “apstraktna” odnosi na nešto neopipljivo/nematerijalno, a “konkretna”
suprotno tome - dakle - materijalno i opipljivo) Konkretna imenica je - Rahim (kratko “i”) - što
znači utroba/maternica. Rahmet označava sve osobine vezane za utrobu/maternicu i majku.
Majka nikad ne prestaje biti utroba svoje djece i posebna vrsta ljubavi koju ona ima za plod
utrobe svoje je analogna milosti koju Svemilosni ima za svoja stvorenja. Sam Poslanik, salallahu
alejhi ve sellem, kaže u jednom poznatom hadisu: “Allah je podijelio svoju Milost na 100 dijelova
i stvorivši svemir, ostavio je 99 dijelova za Sebe, a jedan dio je dao svemiru. Tim jednim dijelom,
majke brinu o svojoj djeci i divlje životinje čuvaju svoje mlade. (ovo sam malo slobodnije preveo,
ali sam se držo onoga što on kaže na engleskom. na primjer on je reko: “stvarajući svemir” u
sadašnjem gramatičkom vremenu) Poslije proživljenja, Allah će ponovo sjediniti taj jedan dio
sa ostalih 99 dijelova.” Ibn Arebi često govori o ovom hadisu, dozvolite mi da citiram samo
jedan pasus u kojem objašnjava šta to podrazumijeva: “Kad dođe Dan Proživljenja i Božiji sud,
odluka i određenje, posredstvom ove jedne Milosti, prodru kroz čitav svemir; i kad se obračun
završi; i kad ljudi zauzmu svoja mjesta u dva prebivališta - Džennet i Džehennem - onda će Allah
dodati ovu jednu Milost onim 99 Milosti pa će ih biti 100. Spustiće Milost, bezuslovno, na svoja
stvorenja u dva prebivališta, tako da će prožeti i prigrliti sve.”
Može se zaključiti, iz raznih rasprava vezanih za Rahmet u islamskim tekstovima, da označava
Božiju ljubav prema stvorenjima i ovo je dovoljno istinito, međutim, moramo imati na umu da
Kur`an i muslimanski mislioci prave jasnu razliku između Rahmeta i Hub-a - muhabbeta -
tj. između Milosti i Ljubavi. Ovo je zato što je Milost jednosmjerna; Milost dolazi od Allaha
stvorenjima, a ne obrnuto. Ljudi mogu biti milostivi i samilosni jedni prema drugima, ali ne
mogu biti milostivi prema Allahu. Što se tiče ljubavi, ona je dvosmjerna. Kur`an kaže: “On
voli njih i oni vole Njega.” (5: 54). Ovaj ajet, koji potvrđuje uzajamnu ljubav Allaha i ljudi, leži
u srcu ogromnog pritiska/stresa koji se nalazi u sufizmu uopšte, kao na primjer kod Rumija
rahimehullahu. Razlog zbog kojeg sufizam ljubavi daje poseban rang bi trebalo da je prilično
očigledan - cilj zaljubljenih (ne engleskom je reko “onih koji (se) vole” u opštem smislu) je da
postanu jedno. Bog voli čovjeka i čovjek voli Boga. Bog je stvorio svemir iz ljubavi prema ljudima.
Bog je čovjekov Volitelj i kao čovjekov Volitelj je htio da i Njega čovjek voli. Zato Bog šalje
ljubavne poruke preko Poslanīkā. Šems Tabrizi - Rumijev poznati učitelj - rahimehullahum, je
rekao da je Kur`an ljubavno pismo od Allaha (`išq-nāme - na perzijskom). Sa ljudskog aspekta,
ispunjenje (potpunost) možemo postići samo onda kad prepoznamo da jedino što stvarno
volimo je Bog, jer jedino Bog je stvarno Stvaran (Istinit) - kao što je Aristotel već utvrdio i na
čemu muslimanski filozofi insistiraju - sva su stvorenja u ljubavi prema Bogu (vole Boga), znali
to ili ne, jer On sam određuje za čim oni žude (šta žele). Tewhid jezgrovito izražava smisao
formulom - nema Voljenog osim Allaha. Štaviše, Bog voli ljude - tako da je Volitelj -, a to znači
da nema Volitelja osim Allaha. U konačnoj analizi, čovječija ljubav za Bogom i za bilo čime
drugim je Božija ljubav premu samom Njemu. Mi, međutim, nikada nećemo dostići sjedinjenje
sa našim istinskim/stvarnim Voljenim, dok se ne probudimo (u) našoj stvarnoj/istinitoj prirodi.
Dostignuće sjedinjenja, koje je praiskonsko jedinstvo što je bila situacija prije nego je Bog
stvorio svemir, je krajnji cilj dva volitelja (dvoje u ljubavi, zaljubljenih, “ljubavnika”) Boga i
čovjeka. Sa ljudskog aspekta, jedinstvo se postiže ostvarenjem tewhida. Uprkos činjenici da kod
većine muslimanskih teologa, za razliku od sufija, pojam jedinstva izaziva gađenje, isti je snažno
poduprt od strane Kur`ana i Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Mogao bih da navedem i neke
citate ali bih ipak trebao nastaviti obzirom da je moje vrijeme ograničeno. Kur`ansko konstantno
spominjanje Milosti i Samilosti čini jasnim da Rahmet označava sāmu Božiju stvarnost u odnosu
na nas (ili možda, “označava kako se sāma Božija stvarnost odnosi prema nama, pa ti vidi šta
je prihvatljivije). Ibn Arebi razvija logičke implikacije ovog Kur`anskog jezika - Božija Milost,
kako nam Kur`an kaže, obuhvata sve. Kaže Ibn Arebi, citiram: “Svemir je identičan Milosti,
ničemu drugom (ili “ništa drugo”). Milost je ustvari, kako kaže, ime u Kur`anu za ono što su
filozofi nazvali Vudžudom. Citiram: “Prebivalište Milosti je prebivalište Vudžuda.” Ako Milost
obuhvata sve, to je zato što sve stvari, bez obzira postojale ili ne u bilo kojem datom momentu,
su poznate Božanskoj svijesti, Božanskom nalaženju, Božanskom Vudžudu - koji je prebivalište
Milosti. A ako se stvari nalaze u svijetu, kada su u postojanju, to je zato što im je Božanska Milost
podarila postojanje, njeguje ih i održava. Bez majčinskih osobina/atributa milosti, stvoreno bi
bilo uništeno srdžbom i strogošću. Da bi potpuno pojasnili krajnju središnjost Milosti i Samilosti
svemu postojećem, ili radije, da pokažemo da naše postojanje nije ništa osim Božanska Milost,
Ibn Arebi pribjegava ponavljajućoj temi u Kur`anu da je Allah stvorio svemir Govorom. Kako
znamo u “Postanku” (iz Biblije) Bog je stvorio svijet rekavši: “Fiat Lux” - “Neka bude svjetlo”.
Kur`an kaže da je Allah stvorio svemir rekavši: “Kun” - “Budi!”. Kur`an također kaže da kad bi
svi okeani bili tinta i sva drveća pera, Božije riječi ne bi presušile (ne bi bile potrošene). O vezi sa
ovim ajetom Ibn Arebi kaže: “svaki entitet (oblik života, ličnost, jedinka) svih postojećih stvari
su riječi Hakka i ne presušuju”. Ili: “Božije riječi nisu ništa do sūreta (oblici, likovi) mogućih
stvari, tj. stvari koje postoje i one su beskonačne.” Odnos između Božijih riječi i samog Boga se
može shvatiti analogijom odnosa naših riječi i našeg daha. “Božije stvaranje” - kaže Ibn Arebi
- “se sa pravom može nazvati Dahom Svemilosnog, jer Svemilosni označava Božanstvo kao
sveobuhvatnu (raskošnu, preobilnu) dobrotu, manifestaciju i kreativnost.” Dah, je stvar govora,
pa Božije izrečene riječi dobijaju (uzimaju) oblik u Njegovom Dahu, baš kao što i mi izražavamo
naše riječi u našem dahu. Moje riječi u ovom govoru su ništa drugo do moj dah, a moj dah
nije ništa drugo nego ja. Bez daha, ja nisam ja - (nego) leš. Bez Daha Svemilosnog ne bi bilo
Božijih riječi, niti stvorenja. Svemir je jednostavno Božanski Dah ili radije, ukupni zbroj riječi
izrečenih od Svemilosnog. Kako je rečeno, milost je Kur`anska odrednica, prema Ibn Arebiju,
za vudžud, što znači postojanje i svijest. Svemilosni je beskrajno postojanje i svijest koji daje
od Sebe svemu. Daje od Sebe govoreći, izgovarajući stvorenja artukulišući sve stvari u Sebi, tj.
u svijetu postojanja i svijesti. Ova artikulacija je ta kojom se individualiziraju sve stvari i daje
im se, u slučaju ljudi, postojanje putem kojeg znaju i sami postaju svjesni svijeta i Boga. Kad mi
govorimo, naše riječi se neodložno gube i nestaju, nikad ne dostignu nezavisnu stvarnost, a što se
tiče Božije Riječi “Budi”, koju Ibn Arebi naziva “Riječ Božijeg Prisustva”, ona je vječna - što znači,
uvijek i zauvjek izgovorena od Boga. Stvaralački logos koji artikuliše sve riječi, sve svjetove, sva
bića. Nasuprot Riječi Božijeg Prisustva (“Vječne Riječi”), međutim, Božije individualne riječi -
što je sve ostalo - konstantno iščezavaju, baš kao što i naše izgovorene riječi iščezavaju. Ako mi
sebe ne opažamo/sagledavamo kao iščezavajuće, to je zato što Allah ne prestaje izgovarati naša
imena. Kad bi mogli jasno vidjeti, shvatili bi da je svaki momenat našeg postojanja novi izgovor,
čak i ako sa Božije “jedinstvene tačke gledišta” postoji samo riječ “Budi”. Ovo je svakako Ibn
Arebijeva poznata doktrina “Obnove Stvaranja u svakom trenutku” (ovo vjerovatno ima neki
poznatiji termin, ali pošto meni nije poznat, preveo sam bukvalno).
Sada u ovoj “velikoj slici”, Božanska Milost ispunjava (je ulivena) sve postojeće. Postoji li
išta što čini ljudska stvorenja posebnim? Odgovor je: Da, sve! Prvo, čija je slika? Slika je data
ljudskog bića i na ljudskom jeziku i u korist ljudskog razumijevanja. Sam Kur`an je spušten
na ljudskom jeziku - za ljude - i sadrži brojne ajete ističući jedinstven status ljudskih bića.
Islamska antropologija, koju Ibn Arebi duboko i besprijekorno detaljno raspakuje, se može
sažeti ovim riječima: Svemilosni je stvorio čovjeka da bi čovjek mogao, do krajnje moguće
instance, učestvovati u milosti, samilosti, ljubavi, blagoslovu, koristi i u svemu dobrom i
lijepom. Svemilosni jednostavno nije mogao stvoriti čovjeka kao punog saučesnika u milosti
jer potpuno sudjelovanje znači, svjesnost, ne samo o dobru nego i o zlu nemanja dobra. Ova
svjesnost je Vudžud, bivanje i postojanje. Ovo nije baš jednostavno “učenje iz knjiga” svakako,
To je aktualizacija potpunih implikacija Božijih Imena koja su ulivena u Adema alejhisselama
kada ga je Allah stvorio i podučio svim Imenima. Da bi se ovo desilo, (ovde je napravio čudnu
pauzu i spomenuo Adema alejhisselama, ako nije lapsus, onda postoji mogućnost da je prevod
ovakav: ”Da bi ovo došlo o Ademu alejhisselam...”) morali smo da zaboravimo. Morali smo
da napustimo neposredno Božije Prisustvo i da prepoznamo razotkrivanje Božijeg postojanja
i svijesti (ovo “postojanja” se može prevesti i kao Bića...) putem artikulacije Svemilosnog kroz
čitav svemir. Meleki, nasuprot čovjeka, su stvoreni kao svjesni sudionici u Božanskoj Milosti, ali
baš zato što ne mogu zaboraviti na Boga, ne mogu se ni udaljiti niti prići Mu bliže. Ne mogu se
ni razviti niti suprotno tome (rekoh: “suprotno tome” jer je na engleskom riječ “skupiti/zgrčiti”,
uglavnom je suprotno od “razvijati/razviti). Oni su kako Kur`an kaže, a Ibn Arebi detaljno
objašnjava: “fiksirani na svojim mjestima (mekamima)”. Nasuprot tome, ljudska bića nisu
stvorena fiksirana u svojim mekamima, Bog ih je stvorio u Svom Sopstvenom liku/sūretu, koji
obuhvata sva Božanska Imena, svako moguće određenje (ne u smislu odredbe - kadera, nego u
smislu oznake ili imenovanja) samog Vudžuda, svaku moguću artikulaciju Daha Svemilosnog.
Bog je slobodan od svih vanjskih ograničenja. Kad je stvorio čovjeka na Svom sūretu,
stvorio Ga je sa slobodom da Ga porekne, drugim riječima, ljudi su slobodni da izaberu između
lijepog i ružnog, milostivog i srditog, pravog i krivog, uistinu Voljenog i iluzija o ljubavi. Ako
budu ispravno birali, mogu se uzdizati u nivoima (mekamima) i uzaći ka stalno-uvećavajućoj
sudjelovanju u dobroti, ljepoti i milosti. Ako ne budu birali ispravno, biti će još više stegnuti
i zatočeni u svojim mekamima i biti će degradirani svojstvom sopstvene slobode djelovanja,
daleko od milosti i samilosti. Ukratko, Ibn Arebijeva antropologija nas uču da su ljudska bića
sa mogućnošću (potencijalom) da znaju Svemilosnog u cjelokupnosti Njegove manifestacije i
da su pozvani da ostvare ovaj potencijal da bi postigli svoju istinsku (pravu) čovječnost. Jedan
od mnogih načina na koji Ibn Arebi i drugi razmatraju ovu potragu za usponom kroz mekame
i da se uzdignu natrag Svemilosnom je da se upotrijebi jezik etike, ili radije karakternih
osobina - Ahlāk. Ibn Arebi i drugi nam kažu da je cilj svih poslaničkih učenja je da vode ljude
putem okarakterisavanja karakternim osobina Boga (sad on to kaže na arapskom, ali ga nisam
uspio raspoznati i neću da bubam). Ibn Arebi kaže da se upravo ovo stavlja fokus na (ovde
je malo spetljao jezikom pa...) na postizanje transformacije koja razgraničava (pravi razliku
između) sufija i drugih muslimanskih učitelja. Njegovim riječima (Ibn Arebijevim): “Postati
okarakterisan karakternim osobinama Boga - to je sufizam.” Također, on ima jako puno da
kaže o primjeru Muhammeda Alejhisselama o aktualizaciji božanskih karakternih osobina.
Nije slučajno što nam često govori da Allah kaže Muhammedu alejhisselamu u Kur`anu: “Mi
smo tebe poslali kao Rahmet - Milost i Samilost - svim svjetovima.” Upravo je Rahmet - Milost
i Samilost - određenost (opet nije odredba u smislu kadera) za globalno ljudsko savršenstvo
koje biva aktualizirano kad čovjek postane opisan božanskim karakternim osobinama. Dobrim
dijelom, u svom pisanju, Ibn Arebi objašnjava put kojim bi ljudi trebali ići u vezi sa aktualizacijom
božanskih karakternih osobina. To radi na način davanja prioriteta kojeg zahtjeva sam Vudžud,
Milost koja je izvor svega. Ovo je radi čega tipično rastvara (otvara) implikacije temeljnog
aksioma misli - Tevhida - razrađujući značenje prvog stuba (ovo sam slobodnije preveo jer ima
smisla u kontekstu, a on je reko: “prve posljedice...”) Tevhida, a to je poslanstvo. Većina njegovih
knjiga su struktuirane oko pojma mnogostrukosti poslanika koji su manifestovali, svaki na
svoj poseban način, jedinstvo Milosti. Sasvim prirodno, posebnu pažnju poklanja posljednjem
Božijem poslaniku i uputama koje je Muhammed alejhissalatu vesselam pružio za putovanje
na putu prema Bogu. Jedan od mnogih načina, na koji Ibn Arebi naglašava važnost primjer
Poslanika alejhissalatu vesselam, je posebnu pažnju pridajući obrednim uputama iz Kur`ana.
Na primjer, najduže poglavlje Futuhata - koje je poglavlje o namazu, pet dnevnih namaza, koje
je sāmo dvostruko duže od Ibn Arebijeve najpoznatije knjige, Fususul Hikem-a, posvećeno je
objašnjavanju značenja pet dnevnih namaza. Jedan dio ovog poglavlja je posvećen je dovi koju
je Poslanik alejhissalatu vesselam učio nakon formalnog početka namaza i prije učenja Fatihe.
Dova podrazumijeva ove dvije rečenice: “Uputi/vodi me najljepšim karakternim osobinama,
- obraćajući se Bogu - “niko ne upućuje/vodi najljepšim karakternim osobinama osim Tebe.
Odvrati me od ružnih karakternih osobina, niko ne odvraća od ružnih karakternih osobina
osim Tebe.” Primjetite kako ovo podrazumijeva tipično stavljanje naglaska na Tevhid. Kur`an
Boga naziva Vodičem/Uputiteljem, a Tevhid uči da nema Uputitelja/Vodiča osim Allaha. Dakle
dova kaže da lijepe karakterne osobine, osobine Milostivog i Samilosnog, se ne mogu postići
bez Božije upute jer nema Uputitelja/Vodiča osim Allaha. Prvi stub poslanstva nas, međutim,
podsjeća da su upravo poslanici alejhimusselam vodiči čovječanstvu imenovani od Boga. Ova
kratka dova, koju je alejhisselam kako kaže Ibn Arebi učio prilikom svakog namaza, sažima/
rezimira pojam tezkijetul-nefs - pročišćenje duše - koja se često uzima kao sinonim za sufijsku
praksu. Razlog zbog kog su ljudi pozvani da pročiste svoje duše je da bi se oslobodili svojih
ružnih karakternih osobina i postali okarakterisani karakternim osobinama Boga. Ne-postati
“kao Bog”, drugim riječima, nemoguće je u sebi aktualizirati implikacije antropologije samilosti.
Imam citat iz Futuhata kojeg sam htio pročitati na kraju, mislim da imam još tri minute,
dozvolite mi da samo brzo pređem ovo... Ovo je iz poglavlja o Dahu Milostivog koje je također
jedno od najdužih poglavlja u Futuhatu, iako ne onako kao poglavlje o namazu ali prilično dugo,
u kojem Ibn Arebi raspakuje simbolizam daha posebno u smislu harfova. U arapskom alfabetu
imate 28 harfova i svaki od njih označava jedan silazni, a onda jedan uzlazni stupanj Svemilosnog
u Njegovoj manifestaciji. Posljednji od ovih 28 harfova predstavlja savršene ljude, ne obične nego
savršene - pa mi dozvolite da pročitam iz tog Poglavlja. (Mislim da se radi o harfu Waw...)
Na isti je način čovjek krajnji cilj Daha - Daha Svemilosnog - i božijih riječi, kojim se
označavaju vrste stvari, jer je u čovjeku mogućnost (kapacitet/potencijal) svake postojeće stvari
u svemiru jer on posjeduje sve stupnjeve. Zbog ovoga je sām on izdvojen da bi bio stvoren na
božanskom sūretu. Time, kroz svoje stvaranje, on obuhvata božanske zbilje, koje su božanska
imena, i zbilje cijelog svemira jer je on posljednja stvar u postojanju. Dah Svemilosnog nije
čovjeka doveo u postojanje a da nije “ugradio” u njega (on je reko: “stavio”) mogućnost (kapacitet)
svih stupnjeva svemira. Kroz/Putem njega se manifestuje ono što se ne manifestuje u bilo kojem
dijelu svemira niti u ijednom od Božijih Imena, jer u pogledu prepoznatljivosti svakog Imena,
(čovjek) ne daje (donosi/dodjeljuje/poklanja) ono što svako drugo Ime daje. Stoga je čovjek
najsavršenija postojeća stvar. Sve osim čovjeka je stvorenje, ali čovjek je i stvorenje i Istiniti.
U stvarnosti je savršeni čovjek Istiniti putem kojeg se stvaranje zbiva. Razlog iz kojeg kažemo
“savršen” je da se ime “čovjek” može odnositi na one njemu slične likom. Možeš reći da je Zejd
čovjek i da je Amr čovjek, iako su se božanske zbilje manifestovale u Zejdu ali nisu u Amru.
Na isti način lopta je slična nebeskoj sferi svojom oblinom, ali kako se savršenost nebeske sfere
može uporediti sa loptom. Ovo mislim kad kažem “savršen”. Rasprave o Tevhidu su usmjerene
na to kako ovu verbalnu izjavu u pravo razumijevanje i naposljetku u krajnji temelj svog znanja.

eto maša`Allah,
samo još da se ogradim:
znači, mislim da je prilikom spominjanja Božijih Poslanika uvijek koristio nearapske
termine, npr. Adem - Adam;
zatim, nijednom nije rekao “alejhisselam” to sam dodao po sebi;
prilično sam siguran da je uvijek koristio riječ “Bog”, a ne “Allah”;
sve što stoji u zagradi je od mene, tj. nema potrebe da se stavlja u zagradu njegova riječ
obzirom da čovjek govori, a ne piše...
mislim da je to - to inša`Allah
Maksuz Selam