POLITIČKI PRINCIPI U ISLAMU

Svaki pojedinac, pa tako i samo društvo treba uživati potpunu slobodu da kreira svoju stvarnost na onim vrijednostima
koje ono smatra najpodesnijim. Posebice bi ova sloboda trebala doći do izražaja u savremenoj globaliziranoj eri
elementarnih ljudskih prava gdje se naprosto demokratske vrijednote “svako malo” ističu.  Međutim, ono što je i više
nego uočljivo jeste činjenica da se ono što se u jednom dijelu svijeta smatra vrijednotom koja za rezultat ima progres želi
nametnuti (upoteba sile također nije isključena) i onom drugom dijelu svijeta, iako sami možemo i kroz najbanalnije
primjere zaključiti da ono što pokreće jedno društvo, jednu naciju ne mora nužno imati isto dejstvo za neko drugo društvo.
Ono što je specifikum Zapada jeste odvojenost religije i politike, što, naravno, ne isključuje pravo individui da slobodno
prakticira religiju u privatnoj sferi njegova života. No, ovdje je nužno, smatram, napraviti samu distinkciju između
sekularizma i laicizma, kao dva tipa uređenja državnog aparata na Zapadu koja diktiraju odnos spram religije. Dok je prvi
svojstven SAD-u i Velikoj Britaniji , drugi (laicizam) karakterističan je za Francusku. Tako će Olivier Roy
definirati sekularizaciju kao “društveni fenomen koji ne zahtijeva političku implementaciju (religija prestaje biti centar
ljudskog života, iako se ljudi i dalje smatraju vjernicima), dok će, s druge strane, isti autor laicizam definirati kao jedan
“politički izbor koji mjesto religije definira na autoritaran, zakonodavan način.”[1]
Dobro znana naredba Evanđelja: “Ustupi caru što pripada caru, a Bogu što pripada Bogu”, nema mjesta u teološkoj
strukturi islama, po kojoj se, prvo, sve smatra da pripada Bogu i, drugo, zato što islam ne dopušta postojanje sukoba
između moralnih i društveno- ekonomskih zahtijeva našeg života.[2]
Ono što je karakteristično za muslimanske zemlje jeste to da, shodno prethodnoj konstataciji Muhammeda Asada, uprkos
brojnim nasrtajima stranih sila (kolonijalna osvajanja), te nametanja brojnih režima koji su tobože trebali kultivirati
tamošnji narod, svi ti pokušaji nisu naišli na pogodno tlo, ostali su isključivo na razini pokušaja, prevaziđeni su naprosto
zbog nemogućnosti da “smire” isuviše dugo prisutnu muslimansku žeđ za cjeloživotnim svjetonazorom koji će svoje
norme crpiti iz Kur’ana i iz Poslanikove, a.s., baštine. To iz razloga što muslimani ne mogu biti indiferentni spram
političkog uređenja njihove države, jer od istog umnogome ovisi i sama mogućnost njihove primjene vjere u javnoj sferi
društvenog života. Važno je istaći da se “islamskom državom” ne može smatrati država čije je stanovništvo muslimansko,
a koja ništa ne poduzima da svetosti na kojima ta vjera insistira sprovede u djelo.
Država u kojoj predominantno ili isključivo žive muslimani nije nužno sinonim “islamske države”: ona može postati
istinski islamska država samo na temelju svjesne primjene društvenopolitičkih načela islama i kada ta načela inkorporira u
temelje svoga ustava.[3]
Smatram značajnim spomenuti da ima i muslimanskih autora koji insistiraju na islamskoj državi koja će biti uređena po
sekularnom principu. Kao argument navode to da jedino na taj način vjera neće biti izrugana i zloupotrijebljena u političke
svrhe, te bi i ovom pitanju koje se otvara trebali krajnje ozbiljno i pažljivo pristupiti. Tako će primjerice Ziauddin Sardar
kazati da “u cjelokupnoj historiji islama, Šerijat nije bio više zloupotrebljavan, pogrešno razumijevan i pogrešno
interpretiran koliko u ovoj našoj epohi. Šerijat se koristio da opravda opresiju i despotizam, nepravdu i zloupotrebu vlasti i
moći. On je predstavljen kao okoštalo zakonsko tijelo koje ima malo ili nimalo veze s modernim vremenima. Nadalje,
predstavljan je kao intelektualno sterilan skup znanja koja pripadaju dalekoj historiji više negoli sadašnjosti i budućnosti.
Sve to ustvari nanijelo je veliku štetu muslimanskom narodu, ugušilo je istinski preporod islama i izvornu pojavu
savremene muslimanske intelektualne tradicije”.[4] Dakle, upozorenje je jasno, a sastoji se u tome da se pod
plaštom šerijata često znaju provoditi brojne odluke koje time dobivaju nepovrediv karakter. Zapravo, Sardar kritizira i
samo naše poimanje šerijata kao Božijeg vjerozakona, te smatra da je to isključivo ljudska interpretacija ili razumijevanje
Božije Knjige, a ljusko poimanje kao takvo nije lišeno pogreški, što znači da je pogrešno šerijat kvalificirati kao Božiji
zakon. To nadalje implicira da se jedino za Kur’an, prema Sardaru, može kazati da je Božanskog porijekla. Interesantno je
također zapažanje Oliviera Roya, a tiče se muslimanskog htijenja i želje za jednim liderom koji će u sebi nositi i religijske
i političke ovlasti. On to problematizira navodeći da “nepostojanje razlike između države i religije sekularizira religiju
više nego što politiku čini religioznom”.[5] Naravno, kao što se može i uočiti, i ovdje je riječ o strahu zbog moguće
zloupotrebe islamskih učenja zarad ostvarenja određenih političkih zamisli.
 
Vodeći principi islamske države po uzoru na Muhammeda, s.a.v.s.
 U jednom od brojnih hadisa u kojima se govori o muslimanskom bratstvu, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: Svaki musliman je
brat svakome muslimanu; nit mu čini nasilje niti dopušta da mu se čini nasilje. Ko pomogne svome bratu kada mu je
pomoć potrebna, i Allah će pomoći njemu onda kada mu bude potrebna pomoć; ako neko otkloni tegobu svoga brata
muslimana, i Allah će njemu otkloniti mnoge tegobe na Sudnjem danu; a onome ko prikrije sramotu svoga brata
muslimana Allah će prikriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.”[6]
Ono što osigurava izrazito istančan osjećaj bratstva kod muslimana jeste vjera u Jednoga Boga, o tome se i u Kur’anu
kazuje, kada Allah, dž.š., veli: “Vjernici su samo braća”![7]
Stoga se vrijednost pririče samo onoj blagodati koja traje stalno i dovijeka, a takva je blagodat vjerovanje u Boga, s
vjerovanjem je Bog rasijao sreću trajnu i blagodat vječnu![8]
Dakle, nikakva nacionalna ili plemenska pripadnost ne može doprinjeti intenziviranju bratskog osjećaja, zbog toga je
Poslanik, a.s., i upozoravao na plemensku ili nacionalnu ostrašćenost koja vodi rigidnosti, konzervatizmu, te
neprihvatanju drugih i drugačijih. Kako nas uči naš Poslanik, s.a.v.s., ta nacionalna pristrasnost koja ima negativna dejstva
po cjelokupno društvo ogleda se u tome da podržavamo vlastiti narod u negativnostima, nepravdi ili despotizmu.
Jedan od temeljnih principa čiju primjenu pretpostavlja islamska država jeste implementacija šerijatskih odredbi na
teritoriji koja je pod njenom jurisdikcijom. To se jasno vidi iz Riječi u kojima Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji nisu sudili
prema onome što je Allah objavio- pravi su griješnici”.[9]
Prema tome, nijedna država se ne može smatrati autentično islamskom ukoliko njezim ustav ne sadrži odredbe koje će
omogućiti da šerijatski zakoni koji se tiču javnih poslova formiraju neprikosnovenu osnovu čitavog državnog
zakonodavstva.[10]
Drugi princip, koji je također izuzetno važan, odnosi se na uređenje onog dijela društvenih odnosa koji nisu
regulirani nassom, a takav tip odredbi temporalne je naravi, baš iz raloga što je proizvod ljudske konvencije koja uveliko
uzima u obzir kontekst za koji normira određenja pravila, te shodno tome, s promjenom konteksta i same odredbe gube
status važećih. Naravno, treba naglasiti da svaka takva odredba ne smije proturiječiti šerijatu, te da treba biti u skladu s
njegovim intenijama.
Treći princip, čiju važnost ističe Muhammed Asad, odnosi se na poslušnost vjerskom autoritetu, naravno, podrazumijeva
se, u onim stvarima u kojima je implicirajuća poslušnost Allahu, dž.š.
Četvrti princip koji je od neprikosnovenog značaja, a na čiju važnost skreće pažnju Muhammed Asad, odnosi se na
“narodni pristanak”, odnosno na to da vlast u jednoj islamskoj državi treba biti zasnovana isključivo na volji naroda.
Svaki drugi vid priskrbljivanja vlasti ne bi značio ništa drugo doli “nelegalno nametanje vlastodržačke moći ili izvanjsko
podjarmljivanje muslimanske zajednice”.[11]
Ovakav način uređenja države koji podrazumijeva saglasnost ili volju naroda zapravo se smatra univerzalističkim i
neophodno ga je semantički proširiti, te na taj način njime zahvatiti i najmanji organizacijski oblik jednog društva. Ustvari
se uspiješnost najelementarnijih socijalnih jedinica reflektira ili umnogome ukazuje na uspiješnost ili pogubnost vlasti
kojoj je vođenje povjereno. Ono što je vrlo interesantno jeste da često ljudi pogrešno interpretiraju određenje hadise
Poslanika, s.a.v.s., pravdajući na taj način svoju revnost i malodušnost. Tako se često hadis Poslanika, a.s., u kojem stoji
da “Allah nikada neće učiniti da se moj ummet složi u dalaletu”, tumači od strane onih koji uživaju podršku većine kao
dostatan dokaz o njihovom pravednom vodstvu i tome slično. Zapravo, ovaj hadis, kako to potcrtava Muhammed Asad,
ukazuje na to da će uvijek biti pojedinaca ili društvenih grupa koje neće podržati većinsko, u ovom kontekstu- pogrešno
mišljenje.
Kada je u pitanju osoba koja će biti na čelu jedne države, koja će je predvoditi i predstavljati u njenim strateškim
planovima, u pogledu toga Muhammed Asad ne pravi nikakve izuzetke, smatra da ta osoba mora biti musliman, jer će
jedino na taj način u punini nastojati da kroz svoje vođenje ostvari Božiju volju unutar granica države koja je pod
njegovom jurisdikcijom.
Naravno, ovo nipošto ne znači da će muslimani voditi spram nemuslimana diskriminatorsku politiku, naprotiv, imaju im
se obezbjediti sva temeljna ljudska prava kako bi bili apsolutno ravnopravni sa muslimanima, s tim što im se ne može
povjeriti mjesto šefa države, jer ma koliko neki od njih pokazao i potvrdio svoju dosljednost i lojalnost državi, ipak se od
nemuslimana ne može očekivati da srčano, s potpunom predanošću radi u korist plemenitih ciljeva islama.
Što se tiče toga da li bi trebalo na jednu osobu prenijeti puno pravo rješavanja onih pitanja koja su temporalne naravi, ili bi
pak trebalo postojati vijeće čije će članove najprije birati građani, i muškarci i žene, postoje podjeljena mišljenja među
islamskim učenjacima. Ipak, smatra Muhammed Asad, da se treba dati prednost drugoj opciji iz razloga što će se na taj
način sačuvati od moguće subjektivnosti ili pristrasnosti pojedinca koji prosuđuje ili eventualno toga da koncentracija
tolike moći u rukama pojedinca na istog može loše uticati, u smislu da će ga učiniti rasijanim ili umišljenim. S druge
strane, prilikom razmjene različitih mišljenja i stavova dolazi do suzbijanja ličnih predrasuda, te kristaliziranja onog
mišljenja koje će, nadati se je, biti najbolje po cjelokupnu zajednicu. Zapravo, ovo drugo mišljenje je i u skladu sa
naredbom Božijom da se ljudi imaju međusobno dogovarati oko zajedničkih ili javnih stvari.
Ovaj nalog (misli se na naredbu o međusobnom dogovaranju) mora se tretirati kao fundamentalna i operativna klauzula
cjelokupnog islamskog mišljenja koje se tiče upravljanja državom. Ona je potpuno jasna i razumljiva, i ona zalazi u
gotovo svaku poru političkoga života; ona je u toj mjeri izražajna i nedvosmislena da nikakav pokušaj njezine proizvoljne
interpretacije ne može izmijeniti njezin smisao. Riječ „amr“ u ovoj zapovijesti odnosi se na sva područja javnog života
pa, prema tome, i na način vladavine na kojoj treba biti uspostavljena islamska država, tj. na izborni princip na osnovu
koga moraju biti stečene i vršene sve vladine funkcije.[12]
Dakle, ono što je prednost zajedničkog dogovaranja jeste i to što će svaki pojedinac uložiti izvjestan napor ne bi li se
došlo do općeprihvaćenog rješenja, te će se osjećati sretnim zbog uspješnosti istog, ili u suprotnom, skrhanim zbog
neuspjeha. Prvi koji je ustanovio savjetodavno tijelo bio je drugi halifa, Omer, r.a., međutim i prije njega karakteristike
istog postojale su kao zbilja, s tim što ga je on dodatno uobličio i u konačnici ustanovio. Samo putem kulturnog dijaloga,
razmijenom individualnih mišljenja, možemo doći do kolektivnih rješenja.
U jednoj državi u kojoj su “drugima” bila garantirana prava na slobodnu primjenu vlastite religije, kulture, pravnih normi
crpljenih iz Knjige, dovoljno govori o tome kako je Poslanik, s.a.v.s., svojim življenjem Božije poruke, proklamirao
jednakost u pogledu temeljnih ljudskih prava i suživot, a ne nikako jednoobraznost i totalitarnost.

Višedimenzionalan islamski prinicp

Princip šure(institucionalnog i obavezujućeg dogovaranja muslimana), je jedinstveni princip koji snažno povezuje jedinku
sa ostatkom zajednice i kao istinsku garanciju opstanka jednog društva, zajednice ili države. Ona čuva vlast od jedine i
isključive odgovornosti, zajednicu od samovolje pojedinaca, a pojedincu daje priliku da na konstruktivan i koristan način
učestvuje u raspravi o svim bitnim pitanjima od društvenog značaja[1].
U općem smislu, šura se ubraja u onu vrstu islamskih principa koji bi se mogli označiti kao složeni ili višedimenzionalni
(višestrani) principi i odredbe. To praktično znači da ona u sebi objedinjava sve tri dimnezije (karaktera) šerijatskih
propisa, i religijsku, i moralno-etičku i pravno-političku.
Religijska dimenzija šure ogleda se u njenoj autentičnosti i utemeljenosti kao izvornog vjerskog principa, čijim
izvršenjem se pokoravamo Uzvišenom Bogu i stičemo Njegovu naklonost.
Moralno-etička dimnezija šure prepoznaje se u jasnoj namjeri (tendenciji) da se, kroz kolektivni rad i međusobno
savjetovanje, radi na ostvarenju općeg dobra u svim njegovim formama i u različitim sferama ljudskog života (političkoj,
društvenoj, kulturnoj, porodičnoj). Dobro je, kao što znamo, centralni etički pojam, a rad na njegovom ostvarenju je
centralna etička intencija.
Pravno-politička dimenzija šure manifestira se u činjenici dašura predstavlja jedan od temelja (platformi) na kojima
počiva političko djelovanje i politički sistem u islamu. Zapravo, po svojim mnogobrojnim pozitivnim posljedicama i
efektima, šura pripada samom vrhu vjerskih prioriteta, na čijoj bi realizaciji islamski ummet morao permanetno raditi i na
tom putu žrtvovati ono najdragocjenije.
Opća i posebna šura
U jezičkom smislu, riječ šura ima dvojako značenje: šura je pokazivanje i izlaganje određene stvari na prodaju (naprimjer
pokretne imovine), ašura je i izdvajanje, uzimanje i pomjeranje nečega sa njegovog mjesta.[2]

Terminološki, postoji veliki broj definicija šure, a mi ćemo navesti one najvažnije:

1. Prema Ragibu el-Asfehaniju šura je postupak međusobne razmjene mišljenja (međusobnog savjetovanja).[3] Ova
definicija je sveobuhvatana i uključuje sve vrste šure (dogovora), i razmjene mišljenja, bile one političkog, društvenog,
vjerskog ili nekog drugog karaktera.
2. Ibnu-l-Arebi šuru definiše kao ”fizičko okupljanje na jednom mjestu kako bi se raspravljalo o određenom problemu i
sučeljila različita mišljenja.”[4] U odnosu na prethodnu definiciju, u ovoj definiciji se naglašava postojanje posebnog
sjedišta na kojem se održavaju sastancišure.
3. Jedna od novijih definicija šure je da šura predstavlja ”ispitivanje (konsultiranje) mišljenja Zajednice (umme) ili
njenih odabranih zastupnika u vezi sa svim pitanjima koja su na bilo koji način vezana za nju i koja odlučuju o njenoj
sudbini.”[5]

Iz navedenih definicija, da se zaključiti da postoje dvije vrste šure: opća šura (prva i druga definicija), koju provode sve
društvene strukture unutar sebe, od onih najprostijih (porodica) pa do onih najsloženijih (javne ustanove, preduzeća,
firme, različiti nivoi političke i društvene vlasti), i posebna šura (treća defincija) koja se provodi na nivou globalne
muslimanske zajednice (el-umma), a koja zapravo predstavlja jedan od osnovnih principa na kojima se temelji islamski
politički sistem.
Kur’an ne toleriše razlikovanje između jednog i drugog vjernika, muškarca i žene, kada je u pitanju njihovo podjednako
učešće u životu Zajednice. U harmoniji s ovom vizijom, Kur’an je postavio princip šure da vodi Zajednicu u procesu
donošenja odluka. Nažalost, tokom stoljeća među muslimanima se razvila strahovita pogreška u razumijevanju
naravi šurezahvaljujući pogrešnoj i obmanjujućoj praksi i strukturama koje su bile prihvaćene izvana bez vođenja računa
o etosu islama.
Tako je opšte-rasprostranjeno ubjeđenje da šura znači da jedan čovjek, vladar, konsultuje ljude koji, po njegovu
mišljenju, posjeduju mudrost, bez obaveze da sprovede njihov savjet. Prije svega, ovakva slika totalno ruši strukturu
koju šura pretpostavlja. Kur’an opisuje vjernike kao “one koji se o poslovima svojim dogovaraju (emruhum šura
bejenhum).”[6] Šura, dakle, ne znači da jedna osoba pita druge za savjet, već, radije,međusobno savjetovanje kroz
zajedničku diskusiju na ravnopravnoj osnovi. Ovo direktno implicira da vrhovni izvršitelj ili izvršna vlast ne mogu
jednostavno odbaciti odluku do koje se stiglo šurom.[7]

Vladar na usluzi narodu

Šura je ustanovljena decidnim kur’anskim ajetima, Ko se bude savjetovao, neće ostati bez korisnog savjeta, a ko ostavi
savjetovanje, nije siguran da neće pogrješiti.
i vjerodostojnim predanjem riječi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu: ”Nisam vidio da se iko toliko savjetovao sa
drugim ljudima, kao što je to bio Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem,
 i proizilazi (izvire) iz direktne poslanikove i prakse njegovih pravovjernih halifa. Islamska povijest zabilježila je
mnogobrojne primjere poslanikove direktne primjene ovog principa u različitim životnim situacijama. Poznata je situacija
koja se desila pred bitku na Uhudu, kada je jedan dio mlađih vojnika, koji su izostali iz bitke na Bedru, i koji su bili željni
ratničkog dokazivanja, sugerirala Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da neprijatelja dočeka na otvorenom, izvan
Medine, iako je on lično smatrao da se trebaju zabarikadirati u Medini i svim raspoloživim sredstvima braniti grad, i on to
njihovo mišljenje usvojio[13]. Kasnije će se pokazati da je sukob na otvorenom više odgovarao mnogobrojnijoj paganskoj
vojsci, i da je to bio jedan od unutrašnjih uzroka poraza muslimana[14].
Prema Ibn Tejmiji, svi navedeni ali i mnogi drugi primjeri Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, savjetovanja,
dogovaranja i uključivanja šire društvene zajednice u raspravu o svim važnijim pitanjima, navode nas na zaključak da je
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koristio princip šure (dogovaranja, savjetovanja) u dva slučaja: u prvom slučaju
radilo se o pitanjima iz domena islamske politike koja su podložna idžtihadu (naučnom promišljanju), a u drugom o
pitanjima svjetovne naravi, u kojima je ljudima ostavljen prostor da slobodno i kreativno promišljaju, i koriste se
iskustvima i dostignućima drugih. U ovom pravcu treba razumijevati Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ”Vi
bolje od mene poznajete svjetovna pitanja.”[17]
Navedeni primjeri samo potvrđuju tezu da je halifa (vrhovni poglavar muslimana) zapravo povjerenik (zastupnik)
globalne muslimanske zajednice (umme) u vršenju vlasti i upravljanju državnim poslovima, a ne suveren koji sve konce
vlasti drži u svojim rukama, koji posjeduje bezgranične ovlasti i privilegije, i kojem su povjerena državna dobra kako bi u
njima uživao i sebi i svojoj porodici obezbjedio što lagodniji i ugodniji život, te da se samo ovakvim poimanjem vlasti i
odnosom prema podanicima vladar može sačuvati od bilo koje vrste zastranjenja, samovoljnog ponašanja i nepravednog
postupanja. Samo ukoliko vladar posjeduje svijest o tome da država kojom upravlja ustvari pripada nekome drugom a ne
njemu i da je on tu kako bi služio drugima a ne da bi drugi služili njemu, i da je uspješna vlast ona koja interes zajednice
stavlja ispred svoga vlastitog i ličnog interesa, samo u tom slučaju država i društvo, kojim on upravlja, može se graditi na
ispravnim temeljima, kretati u ispravnom smjeru, i ostvariti ovosvjetsko blagostanje i sreću. Nasuprot tome, svaka vlast
koja se zasniva na vladarskoj samovolji i bahatosti, nepotizmu, ličnoj i materijalnoj koristi, osuđena je na propast, jer Bog
ne voli da se na zemlji nered čini i da se ljudska prava bespravno krše.

KLJUČNI ELEMENTI ISLAMSKOG POLITIČKOG PORETKA: 

1. Suverenitet pripada samo Allahu. On je Stvoritelj, Gospodar, Rabb, Zakonodavac, Uputitelj. Čovjek je

Njegovo stvorenje (makhlūq), Njegov 'abd (sluga) i Njegov khalīfa (namjesnik i predstavnik). Zadaća
čovjeka je da na zemlji živi životom u pokornosti Božanskoj volji i da uspostavi šeri'at koji mu je objavljen kao
uputa, e kako bi bio u miru sa njim ili sa njom, sa univerzumom i sa njegovim Gospodarom i Stvoriteljem. Ovo bi
donijelo mir, pravdu, sreću i prosperitet ovome svijetu i osiguralo stvarni spas na budućem svijetu.

2. Sva ljudska bića su jednaka pred Gospodarom i predmet su istog Zakona kojeg je On odredio. Islamski
politički sistem temelji se na principu suvereniteta Allaha i supremacije šeri'ata. Legitimitet sistema proizlazi iz
lojalnosti i pokornosti Allahu te predanosti u slijeđenju i uspostavljanju šeri'ata. Kur'an je vrlo eksplicitan u ovoj
tačci: Samo On stvara i upravlja (7: 54); Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu.
To je ispravan način (života) (12:105); Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti
Allah objavljuje (4:105); A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici, ...nasilnici,
...grješnici (5:44-47).

3. Pozicija ljudskog bića jeste da je on Allahov namjesnik (khalīfa). Ovaj istikhlāf (namjesništvo) povjeren je

svim onim ljudskim bićima koji prihvataju Allaha kao njihova Rabba i Vladar. Riječ je o konceptu narodnog
namjesništva u kojem učestvuju svi vjernici. Namjesništvo također znači da je ograničena vlasti opunomoćena da
upravlja poslovima naroda. Vlast se daje ne bilo kojoj izabranoj osobi, porodici, plemenu ili grupi, već svim
muslimanskim muškarcima i ženama, i to onima koji će tu vlast vršiti u skladu sa islamskim principom šūre.

 Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima (onima koji vladaju)
na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih (24:55).

 Teorija države koja proizlazi iz ovih i drugih odredbi Kur'ana sadrži dva osnovna principa: prvi je Božija vladavina, a
drugi ''narodno namjesništvo''. Otuda, legitimitet u islamskom političkom poretku proizlazi iz, prije svega, prihvatanja
Allaha kao Vladara i Njegova Zakona, tj. šeri'ata kao vrhovnog zakona, i drugo, iz vladanja društvom u skladu sa voljom
naroda. Oni na vlasti moraju uživati povjerenje i podršku muslimana, ummeta, stvarnih povjerenika khalīfata.
Iz gore navedenog stavka vrlo jasno proističe da je vlast ili dodjela vlasti na zemlji obećana cijeloj zajednici vjernika a ne
bilo kojoj posebnoj osobi, klasi, porodici ili grupi. Istikhlāf dodijeljen vjernima počiva u naravi narodnog namjesništva –
svako i svi daju ovu dodjeljivanje. Zbog toga se način donošenja odluka unutar ummeta opisuje kao šūra, tj. njihovi
poslovi provode se kroz konsultacije među njima samima. Svi su jednaki kao članovi društva, a kriterij za prednost i
vođstvo povezan je sa njihovim kvalitetom pouzdanosti, kompetencije i taqwaa, tj. svjesnosti Boga, odanosti i smislom
odgovornosti. Kur'an kaže da je najčestitiji u očima Allaha onaj koji prednjači u pobožnosti i brižljivosti. Poslanik (neka
je mir na njega) također je rekao: ''Svako od vas je pastir (tj. u naredbama svome stadu) i svako je odgovoran za svoga
štićenika''.

 Ukinute su sve distinkcije u pogledu kaste, boje, plemena i počasti čime se utemeljuje stvarna jednakost između ljudskih
bića (Mi smo počastvovali Ademovo potomstvo). Jedini kriterij prednosti prema Kur'anu je izvrsno i krjeposno ponašanje
– 'ilm (znanje), džism (fizička sposobnost) i taqwā(pobožno i dobro ponašanje).

4. Princip poslušnog izlaganja spletu prava i dužnosti u islamskoj politici ima dvije različite dimenzije: prva
je lojalnost Allahu i Njegovom Poslaniku, a druga, ljudsko pravo na slobodu govora, odlučivanja,
neslaganja u mišljenju i participaciji, uključujući pravo neslaganja i kritiziranja onih na vlasti.

O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima među vama koji imaju vlast. A ako se u nečemu ne
slažete (tj. ljudi i vladari), obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet (4:59).

Poslanik, mir neka je na njega, je rekao: ''Najbolja forma džihada je reći istinu vladaru tiraninu''. Nadalje, on je kazao:
''Ako neko od vas vidi kakvo zlo, on bi ga trebao spriječiti svojim rukama; ako to nije u stanju, neka ga onda osudi svojim
srcem. Ali to je najslabija forma vjere''.

Slika islamske politike koja se pomalja iz ovih odrednica vrlo je jasna. Riječ je o društvu utemeljnom na vjeri. Glavno
sidro je lojalnosti prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a donošenje odluka poduzima se u skladu sa vrijednostima,
principima i naredbama sadržanim u Božanskoj uputi, šeri'atu. Ali u ovom sistemu nema mjesta za privilegiranu klasu i
svećenički red. Svjetovnu vlast dijele svi članovi zajednice koji su jednaki pred zakonom. Oni imaju jednaka prava i
dužnosti. Sva personalna, građanska, politička, socijalna i ekomonska prava garantirana su Božanskim zakonom. Vladaru
ne uživaju bilo kakvi proizvoljnu moć. Svi su jednako odgovorni pred zakonom. Zapravo, vladari su dužni da osiguraju
ova prava za sve, a posebno za slabije članove društva. Ljudska prava uokvirena su šeri'atom i niko nema moći da ih
premosti ili ignoriše. Sloboda i jednakost su sami dah ovoga društva: al-amr bi'l-ma'rūf wa'l-nahi 'an al-
munkar (naređivanje dobra i zabranjivanje zla) jeste njegova životna misija. Šūra(konsultiranje i participiranje u
donošenju odluka) je njegov put; ona predstavlja procec donošenja odluka na svim nivoima i u vezi sa svim poslovima,
društvenim, ekonomskim, političkim, i dr. Osobe na vlasti moraju uživati povjerenje naroda i biti odgovorni pred njime.
Kao takva, politička vlast i obnašanje vlasti moraju se dodijeliti na temelju superiornosti šeri'ata i pristanka i povjerenja
naroda. Odgovornost nije samo pred Bogom već i pred zakonom i narodom. Svako političko uređenje moguće je sve dok
se ovi principi i vrijednosti u potpunosti uvažavaju. Budući da je islamska uputa apsolutna, univerzalna i vječna, ummetu
je ostavljeno da razvije različite forme, institucije i mehanizme prikladne različitim društveno-historijskim okolnostima.
Unutar ovog okvira moguće su različite forme i uređenja. Neka su iskušana u prošlosti. Novi eksperimenti i uređenja
mogu se iskušati danas i sutra. Ovo je krasota i potencijal islama. Ovo je bila distingvirajuća odlika muslimanskog
historijskog iskustva širenog tokom četrnaest stoljeća.