MEHMED BEGOVIĆ

Vakufi u Jugoslaviji

Pojam i porijeklo vakufa

Vakufi su zadužbine zasnovane po propisima šerijatskog prava. To je stara

ustanova, uvedena je u život u početku islama, u vrijeme Poslanika, a.s. O
vakufu nema izričitog pomena u Kur'anu, ali u tradiciji o tome nalazimo
prilično podataka. U tradiciji se vakuf tretira kao vid sadake. Postoje dvije
vrste sadake: ona kod koje se predmet sadake daje direktno iz ruke u ruku
i ona sadaka koja se daje na ime vakufa, tako da ne postoji mogućnost
raspolaganja glavnicom, već samo njenim prihodima i koristima. Sam
Poslanik je podsticao muslimane na vakuf, time što je uvakufio dio svoje
imovine za izdržavanje potnika, siromaha... U tome su ga slijedili i ashabi.
U prvo vrijeme, nije bilo potrebe za formalnim procedurama prilikom
uvakufljenja, nije bio potrebe za sastavljanjem vakufname, dovoljna je bila
izjava pred svjedocima, i ona se nije mogla opozvati. Da bi se osigurala
vakufska imovina, postavljeno je pravilo da se ta imovina ne može
prodavati, pokloniti i nasljeđivati. To pravilo se najbolje očituje u slučaju
Omera. Naime, on je posjedovao jedno dobro na Hajberu, pa je otišao
Poslaniku, a.s., i rekao mu: „O Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju
puno volim i želim je dati kao trajno dobro!“, na šta mu je Alejhisselam
rekao: “Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti
naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!” Omer je
prema tome i postupio. Nakon Poslanikove smrti, vremenom su ova načela
postala nepotpuna i nedovoljna. Trebalo je popuniti te praznine, a taj
posao je pao na islamske pravnike. U svim granama prava, pa i u onoj koja
se odnosi na vakufe postoje manje ili veće razlike u rješenjima usvojenim
od pojedinih pravnih škola. Učenjaci razilaze da li se mogu uvakufiti stvari
koje se upotrebom troše ili ne. Tako na primjer jedni kažu da se može
uvakufiti samo stvari koje se ne troše. Međutim, postoji suprotno gledište,
po kome se i potrošne stvari mogu uvakufiti. Na primjer, žito se može dati
kao sjeme siromašnom zemljoradniku, koje će on vratiti nakon žetve. To se
pod istim uslovima može dati i nekom drugom, i tako redom iz godine u
godinu uvakufljeno žito može poslužiti kao izvor trajne sadake. Te razlike
postoje čak i u tumačenju pravnika iz iste pravne škole. Na primjer, Ebu
Hanife stoji na stanovištu da vakif ostaje vlasnik uvakufljenog dobra, dok
njegovi učenici kažu da vakif činom uvakufljenja gubi pravo na vlasništvo,
te može samo da zadrži plodouživanje.
Izlaganje šerijatskih pravnika o vakufu nije zadovoljilo znatiželju
orjentalista na zapadu. Oni tu nisu našli odgovor na dva pitanja: šta je sve
poslužilo kao uzor pri usvajanju pravila o vakufima i kakva je pravna
priroda ove ustanove?
U literaturi, posebno onoj sa zapada, često puta se govori o utjecaju
stranih prava na šerijatsko pravo. To se argumentira činjenicom da se
islamska država širila izvan prostora na kojima se islam pojavio, posebno
na ona područja koja su bila pod rimsko-bizantijskom vlašću. Tako je
vakufsko pravo, prema mišljenju orjentalista, uveliko bilo pod utjecajem
sličnih institucija u nekim drugim pravima. Tako ima naučnika koji tvrde da
su porodični vakufi usvojeni po uzoru na fideikomise vizantijskog prava.
Naravno, ovakve i slične primjedbe argumentirano su odbacili islamski
pravnici. Odgovor na ovo je da se na osnovu sličnosti ne može zaključiti da
je jedan sistem, pa bio on i stariji, utjecao na drugi pravni sistem.
Šerijatsko pravo je dobilo svoje osnove u centralnoj Arabiji, u krajevima
koji nikada nisu bili pod vlašću ni Bizanta ni Rima. Prema tome, u njemu ne
može biti tragova ni jednog ni drugog prava. Tu može biti govora samo o
tragovima arapaskog običajnog prava, jer je utanova vakufa postojala i
prije pojave islama, kao na primjer Kaba.

Uslovi punovažnosti vakufa

U šerijatskom pravu vakufu se pridaje posebna pažnja, i za njegovu

punovažnost su potrebni sljedeći uvjeti:
1. Sposobnost vakifa. Vakif treba da bude poslovno sposoban, tako da
ima mogućnost da slobodno raspolaže svojom imovinom. To znači
da ne smije biti:
 - maloljetan, onaj koji nije svjestan svojih postupaka. Treba
razlikovati dvije vrste zrelosti, fizičku i pravnu. Pravna zrelost prema
hanefijskoj pravnoj školi nastupa između 15. i 25. godine života, i
nakon tog perioda osoba može slobodno da raspolaže svojom
imovinom.
- duševno bolesno i slaboumno biće. Takva osoba nije u mogućnosti
da bude vakif, njoj se to pravo ograničava od časa nastupanja
bolesti, pa do izlječenja. Ukoliko se pojave trenuci u kojima takvo lice
može da samostalno odlučuje njoj se vraća pravo raspolaganja
imovinom.
- smrtno bolesna osoba. To je ona osoba koja je vezana za
bolesničku postelju i kojoj smrt nastupi godinu dana nakon pojave te
bolesti. Njoj se, kako ne bi nanijela štetu nasljednicima, ograničava
raspolaganje imovinom na jednu trećinu.
- rasipnik. To je ono lice kome kadija svojom odlukom ograniči
poslovnu sposobnost i stavi ga pod starateljstvo.
- prezaduženi
- robovi
Prilikom samog čina uvakufljenja kadija je dužan da ustanovi da li je
dobrotvor sposoban raspolagati svojom imovinom ili ne.

2. Predmet vakufa. U osnovi predmet vakufa mogu biti pokretne i

nepokretne stvari. Na osnovu vakufnama može se vidjeti da su vakifi
davali kako nepokretnu tako i pokretnu imovinu. Ta imovina mora
ispunjavati određene uvjete.
- u vakuf se može dati samo ona imovina koja je muslimanu halal.
Sve one stvari koje su zabranjene muslimanima ne mogu biti
predmet vakufa.
- vakif može uvakufiti samo one stvari koje su u njegovom
vlasništvu. Ne mogu se uvakufiti tuđe stvari niti one stvari koje se
nalaze pod zalogom. Ukoliko se neki predmet nalazi u vlasništvu više
lica, on može biti predmet vakufa ako se svi vlasnici slažu. Bitno je
napomenuti da se zemljište u Osmanskoj carevini dijelilo na dvije
 vrste: milk – privatno vlasništvo i erazimirija – nepotpuna svojina.
Milk je uvijek, bez ograničenja, mogao biti predmet vakufa, a
erazimirija je postajala vakuf tek uz dopuštenje sultana.
- Šerijatsko pravo priznaje ustanovu podijeljene svojine. Postoji
mogućnost da je neka osoba vlasnik zemljišta, a da je vakuf vlasnik
zgrade koja se nalazi na tom zemljištu i obrnuto. Dozvoljeno je da se
vrši dioba kuća horizontalno i vertikalno, tj. da dio neke imovine
bude vakuf, a dio u privatnom vlasništvu.
- U vakuf se može dati samo ona imovina koja je stečena na halal
način. Predmet vakufa nije moglo biti ono što je stečeno nasiljem,
kamatom, itd.

3. Svrha vakufa. Osnovna svrha svakog vakufa je dobročinstvo i

postizanje Božijeg zadovoljstva. Ti ciljevi mogu se razvrstati na
vjerske, prosvjetne, milosrdne, socijalne i privredne.
- osnivanje vakufa u vjerske svrhe. To se postiže podizanjem i
pomaganjem ustanova koje su namijenjene za bogosluženje, za
obavljanje ibadeta i slično. U te svrhe kao vakuf podizane su sljedeće
ustanove: džamije, mesdžidi, musalle i tekije. Na osnovu vakufa u
našoj zemlji je podignut velik broj džamija. Uz džamije su se često
podizali drugi vakufi, kao što su mektebi, imareti.
- osnivanje vakufa u prosvjetne svrhe. Nauka je jedna od obaveza za
svakog muslimana. Islam ne pravi razliku između vjerske i svjetovne
nauke. U našim krajevima se podiglo mnogo vakufa s ciljem širenja
nauke. Prije svega tu se misli na mektebe, kao osnovne vjerske
škole, i medrese kao više vjerske škole (VIŠT). Uz medrese često su
vakifi osnivali i biblioteke koje su koristile učenicima.
- osnivanje vakufa u milosrdne svrhe. Milosrđe je jedna od vjerskih
obaveza. Sastoji se u pomaganju onih kojima je pomoć potrebna.
Kur'an određuje neke kategorije ljudi kojima se može udijeliti
milostinja:
a) Pomaganje siromaha je jedan od razloga osnivanja vakufa.
 b) Vakufi su se često osnivali u svrhe zbrinjavanja siročadi. Tako se u
mnogim vakufnama određuje količina hrane i odjeće za ovu djecu.
c) Pomaganje učenika. Njima se često na osnovu vakufa određivao
smještaj u medresama i hrana u narodnim kuhinjama. U nekim
slučajevima davala im se naknada u novcu.
d) Tri su ustanove koje su pomagale putnicima: kuhinje, konačišta i
karavan-saraji. U tim ustanovama putnici su mogli da besplatno
konače i do tri dana. U nekim slučajevima to konačište se plaćalo, a
na osnovu se čega su se izdržavali ti vakufi.
e) Pomaganje dužniku. Kur'an na mnogim mjestima podrctava
pomaganje dužniku. Čak se preporučuje odgađanje duga i njegovo
praštanje.
f) Otkup iz ropstva. Oslobađanje roba smatra se poželjnim djelom.
Određeni kefareti se nadopunjuju upravo oslobađanjem roba. Bilo je
vakifa koji su insistirali da se dio od prihoda da za oslobađanje od
ropstva.
g) Pomaganje slabih i bolesnih.
- osnivanje vakufa u opštedruštvene svrhe. Ovi vakufi su raznovrsni
poput snabdijevanja vodom, građenja i upravljanja kupatilima, itd.
Pojedini vakifi tražili su da se određeno mjesto snabdije vodom. U
našim krajevima su često kao vakuf podizane česme, šadrvani itd.
Javna kupatila su također vid vakufa budući da je kupanje jedno od
obreda muslimana u mnogim gradovima su postojala javna kupatila.
U ime vakufa, podizani su brojni mostovi, muslimanska groblja itd.
- osnivanje vakufa u privredne svrhe. Vakufi su imali ulogu i u
razvijanju privrede. Iz vakufskih sredstava podignuto je niz
bezistana, hanova, zanatskih radnji itd.

4. Forma vakufa. U početku islama za čin vakufa nije se tražila neka

naročita forma. Dovoljno je bilo da vakif izrazi svoju volju pred dva
svjedoka. Nije bilo potrebe za vakufnamom niti kadijom, iz razloga
što je bilo veoma malo pismenih ljudi. Međutim, vremenom se broj
vakufa povećavao i porastao je broj sporova oko njih, zbog toga se
 izjava vakifa počela zapisivati. Vakuf se može zasnovati na dva
načina: izjavom pred kadijom i testamentom.
a) Osnivanje vakufa izjavom pred kadijom. Da bi se na ovakav način
osnovao vakuf traže se sljedeći uslovi:
1. Da dobrotvor izrazi svoju želju slobodno i bez ograničenja
2. Da tu odluku izjavi pred svjedocima, mutevelijom i kadijom
3. Da kadija odlukom potvrdi uvakufljenje i sastavi vakufnamom.
Izjava ne smije biti ograničeno ni rokom ni uslovom. Ne može se
osnovati privremeni vakuf na određeno vrijeme, ali se dozvoljava da
vakif zadrži pravo da mijenja određene odredbe koje se odnose na
upotrebu vakufskog dobra. Da bi se otklonila svaka sumnja u
ispravnost vakufa provodi se fiktivni spor između vakifa i mutevelije.
Tom prilikom vakif daje novu izjavu kojom opoziva uvakufljenju
imovinu i traži da mu je upravnik vrati. Upravnik se tome
suprostavlja i donosi odluku u korist mutevelije. Na osnovu ovoga
kadija sastavlja vakufnamu koja se sastoji iz sljedećih elemenata:
prizivanje Boga i izjava zahvalnosti Bogu, pečat i ovjera,
obrazloženje uvakuvljenja kao dobrotvornog i Bogu ugodnog djela,
označavanje imovine koja se uvakufljuje, potvrda uvakufljenja i
proklinjanje onih koji se ogriješe o vakuf.
b) Zasnivanje vakufa putem testamenta. Testament može biti
sastavljen usmeno ili pismeno u prisustvu dva svjedoka. Na taj
način ostavitelj može da raspolaže jednom trećinom svoje
imovine. Na osnovu ove jedne trećine on može da osnuje vakuf. I
ovdje je potrebno da kadija provede traženu proceduru. Prije
svega se utvrđuje punovažnost testamenta. Ukoliko se to utvrdi
kadija potvrđuje uvakufljenje i sastavlja vakufnamu.

Posljedice uvakufljenja

Kada kadija potvrdi punovažnost vakufa on počinje da proizvodi određene

pravne posljedice. Od toga časa, dobrotvor prestaje da bude vlasnik te
imovine koje time prelazi u Božiju svojinu. To predstavlja neopozivost
vakufa. To znači da je vakufska imovina nenasljedna, na osnovu hadisa:
„Vakuf se ne može ni naslijediti ni prodati ni pokloniti sve dok traje nebo i
zemlja.“ Stoga hanefije kažu da se vakufska imovina nikada ne može
vratiti vlasniku što se često navodi u samim vakufnamama.
Druga posljedica na osnovu hadisa je neotuđivost vakufa. Što znači da se
vakuf više ne može ni pokloniti ni prodati ni zamijeniti. Vakufska imovina
je dakle stavljena van prometa (habs). Međutim, pod određenim
okolnostima i uslovima dozvoljeno je odstupiti od tog pravila. Dozvoljeno
je, naprimjer, da se izvrši zamjena (istibdal) vakufske imovine, ako za tim
postoji potreba. Ako naprimjer postoji strah da će imovina propasti, ona
može biti zamijenjena ili prodana, pod uvjetom da se kupi novo dobro koje
će služiti u iste svrhe. Te zamjene su često zloupotrebljivanje pa je u
Osmanskoj državi donesena odluka da se zamjena može vršiti samo po
dozvoli sultana. Međutim, povoljno rješenje se nije moglo uvijek postići
zamjenom, pa se počelo pribjegavati ustanovi nasljednog zakupa
(mukata'a). Ovim je došlo do prodaje vazdušnog prostora jer vakuf nije bio
u mogućnosti da gradi na svim vakufskim parcelama. Zemljište je
pripadalo vakufu, a vazdušni prostor iznad njega zakupcu. Ni ovo nije
dovelo do rješavanja problema otuđivanja vakufa već je dovelo do dvije
nepoželjne posljedice, a to su zamršenost imovinskih odnosa i
nemogućnost mijenjanja utvrđene zakupnine. U tu svrhu ponuđena su
sljedeća rješenja: obezbjeđuje se kredit za izgradnju i opravku vakufskih
objekata i dozvoljava se da se utvrđena zakupnina može mijenjati. U
islamskoj zajednici Jugoslavije ustanovljen je fond za pomaganje izgradnje
vakufskih objekata.

Upotreba vakufske imovine

Vakufska imovina se može upotrijebiti u one svrhe koje su određene

vakufnamom. Tu važi pravilo da je vakifova volja zakon koji se mora
ispoštovati. Time se poštuje volja vakifa, ali istovremeno i čuva vakuf jer
odluku vakifa nije dozvoljeno promijeniti. Vakif može odrediti da se
imovina utroši u vjerske, obrazovne, milosrdne, općekorisne ili privredne
svrhe, ali isto tako može da odredi da se iz vakufa prvo izdržavaju on i
njegova porodica, pa tek onda da se prihodi troše u date svrhe.

Porodični vakufi

Porodični vakufi su takve zadužbine u kojima pravo svojine na imovinu

pripada vakufu, a pravo užitka u cijelosti ili djelimično dobrotvor zadržava
za sebe i porodicu. Ova vrsta vakufa se počela primjenjivati još u vrijeme
Muhammeda, a.s. Nakon širenja islama pojavljuju se određeni problemi,
posebno u pogledu nasljednog prava. Zbog toga su se neki služili
porodičnim vakufom kao sredstvom na osnovu kojeg su izbjegavali
principe nasljeđivanja.
Neki su smatrali da je porodični vakuf jedna vrsta testamenta. Prema
tome, vakif bi mogao uvakufiti samo jednu trećinu svoje imovine, a prihodi
od tog vakufa bi koristili oni koji nisu nasljednici. Drugi su instituciju
porodičnog vakufa uporedili sa poklonom. Dobrotvor za vrijeme svoga
života poklanja svoju imovinu i prenosi svojinu sa sebe na vakuf te
zadržava pravo korištenja plodova tog vakufa. Treće, ova ustanova se
koristila i kao sredstvo da se imovina očuva u porodici i da se tako
obustavi osiromašenje potomaka, osiguravajući im prihode za život. Time
vakuf postaje izvor prihoda potomcima sa koljena na koljeno. Također, ovi
vakufi su se osnivali i kako bi se imovina sačuvala od konfiskacije. Halife i
sultani su primjenjivali konfiskaciju i kao vid kazne. Davanjem u porodično
vakuf imovina bi se sačuvala od tog vida kazne.
Ova ustanova sa sobom povlači određene nezgodne posljedice. Mnogi
vakufi su zapostavljeni jer su njihovi korisnici nastojali da izvuku što veću
korist ne vodeći računa o samom vakufu. U našim krajevima osnivanje
porodičnih vakufa nije bila česta praksa.
Dolaskom Austro-ugarske porodični vakufi su izjednačeni sa ustanovom
porodičnih fideo-komisa. Između njih postoji velika sličnost ali i razlika.
Fideo-komis je naređenje po kojem je neko imanje proglašeno neotuđivim
za sva buduća ili nekoliko pokoljenja. Tu svojina pripada porodici a koristi
tog imanja članovima porodice. Razlika s porodičnim vakufom je u tome
što nosioc vakufa nije porodica nego vakuf kao pravno lice. Uživaoci mogu
samo da uživaju korist i ubiru plodove vakufa, a kada oni izumru sva prava
ostaju na vakufu.
Predstavnici drugog gledišta tvrde da su porodični vakufi uobličeni po
uzoru na ustanovu precaria-oblata iz rimskog prava. Vlasnici bi zaštitili
svoje i porodične interese poklanjajući svoju imovinu crkvi, zadržavajući
pravo plodouživanjima. Tu je imovina pripadala crkvi, a uživanja plodova
dobrotvoru. Između ove ustanove i porodičnog vakufa postoji sličnost, ali
ogleda se u tome da i u jednom i drugom slučaju dobrotvor i njegovi
potomci zadržavaju pravo uživanja te imovine, dok sama imovina pripada
crkvi odnosno vakufu. Međutim, ta sličnost nam ne daje za pravo da
tvrdimo da su vakufi nastali na osnovu presaria-ovlate. Između njih postoji
razlika u načinu osnivanja. Precaria-oblata zasniva se ugovorom o poklonu
između crkve i poklonodavca, dok se vakuf zasniva sa voljom dobrotvora.
Dobrotvor može obezbijediti izdržavanje sebe i svoje porodice na dva
načina.
1. On može zadržati pravo upravljanja, uz određenu naknadu,
2. Može odrediti da se njemu i njegovoj porodici daje izvjesna pomoć iz
prihoda od vakufa.
Ukoliko vakif bude upravitelj on nema pravo plodouživanja već samo pravo
na naknadu za upravljanjem vakufa.

Način iskorištavanja vakufske imovine

O načinu iskorištavanja vakufske imovine postoji niz pravila i propisa.

Način iskorištavanja vakufa zavisi od vrste imovine, i oni se razlikuju
ovisno o tome da li se radi o tome da li se radi o pokretnoj ili nepokretnoj
imovini.

Iskorištavanje nepokretne imovine

Vakufsko zemljište se može obrađivati najamnom snagom ili izdavanjem

pod zakup. U praksi se više primjenjivalo izdavanje pod zakup. Vakufsko
zemljište i kuće se mogu izdavati pod zakup do jedne godine, a s ciljem da
se obezbijedi interes vakufa. međutim, to je imalo i negativnih posljedica,
pa su pravnici dozvolili i dva izuzetka: da dobrotvore može odrediti da se
zemljište smije izdati i na dugoročni zakup, i da kadija dozvoli da se ono
izda u zakup duži od godinu dana ako to nalažu interesi. Osim toga, kao
prevencija od propadanja i uništavanja vakufske zemlje dozvoljen je i
nasljedni zakup, koji je ušao u upotrebu u svim krajevima gdje su živjeli
muslimani. U nasljedni zakup često su se izdavali neizgrađeni placevi. Taj
ugovor su sklapali mutevelija sa zakupcem i imao je posebnu formu. Ovim
ugovorom sticala su se određena prava i obaveze: zakupac je imao pravo
da na zemljištu podiže građevine koje su mu pripadale. Tim građevinama
zakupac je slobodno raspolagao, a po njegovoj smrti te građevine su
prelazile na njegove nasljednike. Zakupci su dužni platiti zakupninu koja se
utvrđuje jednom i ne može se mijenjati. To je često bilo na štetu vakufa.
Ali ni ovo nije bilo idealno rješenje za vakufe koji su bili u ruševnom stanju
usljed ratova, zemljotresa, starosti itd. Mnogi vakufi nisu imali svoja
sredstva iz kojih bi se obnovili, pa su bili prepušteni propadanju. I za ovaj
problem bi trebalo naći rješenje. U Osmanskom carstvu se tokom 16.
vijeka pojavljuje jedna vrsta nasljednog vakufa (idžaretejn vakuf), koji je
podrazumijevao sljedeće: zanatlije ili trgovci bi se dogovorili sa vakufom
da mu daju određenu kiriju kako bi oni opravili tu zgradu i pored toga bi se
obavezali da će plaćati godišnju kiriju koja je bila simbolične vrijednosti. Te
zanatlije ili trgovci bi se koristili opravljenom zgradom a nakon njihove
smrti ona bi ostala njihovoj djeci. Oni su ovdje ustvari samo uživaoci
plodova vakufa, a stvarni vlasnik i zemljišta i te zgrade je vakuf. U Srbiji je
jednim zakonom zabranjeno dalje sklapanje ugovora po kojem bi vlasnik
zemljišta bio jedno, a zgrade drugo lice.

Iskorištavanje pokretne imovine

Pokretnu imovinu treba iskoristiti u one svrhe za koje je namijenjena po

vakufnami, a ukoliko to nije određeno vakufnamom onda treba postupiti
onako kako je to šerijatski propisano. Bilo je slučajeva da vakif ostavi
pokretnu i nepokretnu imovinu, npr. ostavi kuću sa namještajem. Bilo je
slučajeva da vakifi uvakufe isključivo pokretne stvari, kao što je slučaj sa
knjigama iz biblioteke. Interesantni vakufi jesu vakufi zanatskiih sprava i
opreme. Njihov cilj je bio pomaganje zanatlija koji nemaju sredstava za
nabavku svog alata. Predmet vakufa je često bio i novac. U vakufnama se
određivalo na koji način će se on upotrijebiti. Obično se naglašavalo da će
se novac dati na zajam uz određeni interes. Širenjem islamske države širila
se i trgovina i pojavila se potreba za trgovačkim kreditima. Obzirom da
Kur'an izričito zabranjuje upotrebu kamate, vremenom su uobličeni različiti
ugovori koji su zaobilaznim i prikrivenim putem, korištenjem pravnih
doskočica (hijel) na određeni način legalizirali uzimanje interesa. Da bi
mogli korisno uložiti svoj novac dozvoljeno je čak i vakufima da se služe
navedenim ugovorima i da tako zaobiđu zabranu o uzimanju kamatu. Stalo
se na stanovištu da to treba dozvoliti kako bi vakufi kao ustanove opšteg
značaja mogli što bolje ispuniti svoju ulogu. Preporučeno je da se vakufski
novci koriste kao proizvođački a ne potrošački kredit.

Uprava vakufa

U šerijatskom pravu opširno se govori o vakufskoj upravi i iznose se pravila

o tome. Svaki vakuf kao posebna zadužbina mora imati svoga muteveliju.
Na ovu poziciju treba da dođe lice koje uživa povjerenje ljudi, ono u koje se
dobrotvor može pouzdati da će poštovati njegovu volju. Po pravilu,
dobrotvor propisuje da će on ovu dužnost obavljati dok je živ, a poslije
njegove smrti da će to obavljati njegova djeca. Kadija je dužan da prihvati
ova lica koja po redu dolaze za muteveliju, bez obzira bili oni poslovno
sposobni ili ne. Ukoliko se radi o poslovno nesposobnim osobama, njima se
određuje zastupnik (kaim). Ukoliko ostavitelj ne odredi muteveliju onda
kadija za muteveliju postavlja onoga koji je najbliži ostavitelju po srodstvu.
Upravnik (mutevelija) je dužan svjesno i pravilno upravljati vakufskom
imovinom. Njegove obaveze su:
- upravnik je dužan čuvati vakufsku imovinu kao i svoju vlastitu. Vakufska
imovina mu je data u amanet i odgovoran je za nju.
- upravnik je dužan imovinu upravljati u određene svrhe i iskorištavati je
na način predviđen vakufnamom i šerijatom. Vakufska imovina se dijeli na
dvije vrste: ona koja sama po sebi služi za određene svrhe (džamije) i ona
koja služi za održavanje navedenih ustanova. Mutevelija je dužan da se
brine posebno o ovoj drugoj vrsti imovine.
- upravnik je dužan da ubire vakufske prihode. U većim vakufima postoje
posebna lica (džabi) koja su zadužena za ubiranje prihoda. Prikupljene
prihode treba trošiti i upotrebljavati onako kako je to dobrotvor propisao. U
slučaju da prihod bude veći od rashoda tada se prihod čuva i korisno ulaže
u kupovinu nekretnina koje će koristiti tom vakufu.
- upravnik je dužan da zastupa vakuf pred sudom. On može da u ime
vakufa zaključuje pravne poslove. Sam, bez dozvole kadije, ukoliko se radi
o kratkoročnim ugovorima, a za dugoročne ugovore potrebna mu je
dozvola kadije. Upravnik za svoj posao dobiva naknadu, čiju visinu
određuje dobrotvor. Šerijatsko pravo predviđa nadzor nad radom
mutevelije kojeg obavlja posebni nadglednik (nazir) i kadija. Nazir je dužan
da prati rad upravnika i da obavještava kadiju o uočenim nepravilnostima.
I za ovu službu je predviđena naknada.
Za nadzor nad vakufima predviđene su posebne mjere: za punovažnost
nekih važnih interesa traži se dozvola kadije; upravnik je dužan polagati
račune kadiji o svome radu; kadija je dužan ispitati račune i tražiti od
upravnika polaganje računa. Ove mjere često nisu bile dovoljno jer su se
pojavljivali problemi, posebno oko evidencije vakufskih dobara. Po tom
pitanju, evidenciju je vodio mutevelija, a nadzirao ga kadija. To je ponekad
izmicalo kontroli i dolazilo je do zloupotreba. Rješenje tog problema počelo
je u Turskoj u 19. stoljeću, kada je osnovana centralna uprava vakufa.
Pored mutevelije postoje i drugi službenici, poput imama, mujezina,
muderisa, muallima, vaiza, šejhova itd. O položaju vakufskih službenika
postoje sljedeća pravila:
1. niko ne može da vrši dvije službe u istom vakufu u isto vrijeme,
2. službe su nasljedne
3. svaki službenik za svoj posao dobiva određenu naknadu
4. nagrada se isplaćuje samo onim službenicima koji rade
5. u slučaju nužde službenik sebi može naći zamjenu
6. upravnik vrši nadzor nad radom službenika
7. sporove između upravnika i službenika rješava kadija.

Šerijatsko pravo o jevrejskim i kršćanskim zadužbinama

U šerijatu postoje propisi o onim dobrotvorima koji pripadaju kitabijama.

Njima je dozvoljeno da osnivaju svoje zadužbine i da njima slobodno
upravljaju. Islam je na samom početku došao u dodir sa učenjima kršćana i
jevreja. To se očituje u sporazumima koje je Poslanik, a.s, potpisao sa
njima, na osnovu kojih im garantuje punu slobodu. Na osnovu toga šerijat
je propisao poseban odnos prema njihovim zadužbinama, posebno
bogomoljama:
- da se njihove bogomolje ne smiju rušiti ni prisvajati
- da se mogu popravljati stare i podizati nove bogomolje uz dozvolu vlasti
- da se njihova imovina ne smije prisvajati
- da se mogu davati prilozi i osnivati zadužbine u korist bogomolja,
vjersko-prosvjetnih i humanih ustanova.
Priznatim vjerskim zajednicama priznaje se i zaštita imovine. Tako su
mnoge crkve nakon dolaska turaka sačuvale svoju imovinu. Međutim zub
vremena, česti ratovi, ustanci, doveli su do uništenja mnoge crkvene
imovine. Kršćanske zajednice za vrijeme osmanske vladavine podmirivale
su svoje potrebe na sljedeći način: porezom, taksama za vjerske obrede,
milostinjom, prilozima. Ima slučajeva da su kršćani osnivali vakufe po
propisima šerijata, pred kadijom. Iz niza dokumenata, vidi se da su kršćani
davali svoja pokretna i nepokretna dobra u vakufe. Ciljevi zbog kojih su
nemuslimani osnivali dobrotvorne ustanove su raznovrsni. To je obično
bilo u korist crkve, manastira itd. Vjerske zajednice nisu mogle u svim
slučajevima slobodno raspolagati zadužbinama. One su bile čuvati tu
imovinu. Ovdje treba imati na umu da je postojala razlika između imovine
koju je crkva kupila i one imovine koja joj je data na upravljanje.
Kupljenom imovinom crkva je slobodno raspolagala, dok je zadužbine
mogla prodati samo pod uvjetom da za tu cijenu kupi drugo dobro.

Definiraj i objasni pojam ''nacionalizacija''.

Klaić: 1. Postupak kada država pretvara u državno (podržavljenje),

odnosno narodno (ponarođenje) vlasništvo zemljište, tvornice, poduzeća,
željeznice, banke, koje su pripadale kapitalistima i spahijama – proleterska
nacionalizacija uništava ekonomsku bazu kapitalističkog gospodarstva i
stvara materijalnu bazu za socijalističko preuređenje društva. U SSSR je
bila provedena 1917-18, a u SFRJ nakon oslobođenja; 2. U kapitalističkim
zemljama – otkup zemljišta, poduzeća, željeznica itd., koji vrši država.
Poslije II sv. rata u nizu demokratskih zemalja Evrope bila je ostvarena
nacionalizacija banaka i najvažnije industrije; u tim se zemljama
kapitalizam sve više pretvara u državni kapitalizam.
Knor i ostali: opšta privredno-politička mjera kojom se vlasništvo nad
objektima neke privredne grane oduzima privatnim licima (obično uz
naknadu) i prenosi na državu, odnosno društvo.

Agrarna reforma: Skup mjera opšte privredne politike kojima se vrši

ponovna raspodjela zemljišnog vlasništva, kako podijelom velikog posjeda,
tako i oduzimanjem viškova zemlje od imućnih vlasnika.

Eksproprijacija: Orginalni način sticanja društvene svojine na

nepokretnosti na koje postoji pravo svojine, koji se vrši u opštem interesu i
uz pravičnu naknadu bivšem sopstveniku. Predmet eksproprijacije mogu
biti samo nekretnine na kojima postoji pravo svojine građana.

Razlika izmedju evladijet vakufa i fideokomisa prema Ćerimoviću?

1) Evladijjet vakuf je zakladna ili zadužbinska ustanova, dok fideikomisi

nemaju taj karakter. Kad ne bi bilo više nikakve razlike, dosta bi bila samo
ova da se dokaže, da evladijjet vakuf nije isto što je i fideikomis.
2) da fideikomisi smrću jednog fideikomisara prelaze faktički i pravno u
vlasništvo drugog fideikomisara samo bez prava otuđenja, dok je evladijjet
vakuf vlasništvo vakufa vječito, za sva vremena. Ne mijenja se ni u kojem
slučaju.
3) da nad radom fideikomisara imaju pravo nadziranja drugi zakonski
nasljednici, kao budući vlasnici, dok kod evladijjet vakufa tu dužnost vrše
vakufski organi kao pravni zastupnici toga vakufa.
4) da evladijjet vakuf ostaje kao vakuf i postaje vrsta srf vakufa kad izumru
lica, koja su vakfijom pozvana da prihod uživaju i da se njime koriste, dok
kod prestanka fideikomisa, fideikomisarna supstitucija može slobodno
raspolagati s odnosnim dobrom za slučaj smrti.
5) da fideikomisi kao nesavremena pravna ustanova danas više gotovo i
ne postoje u Evropi, a evladijjet vakufi se naprotiv još i povećaju.

1. Definiraj i objasni pojam ''nacionalizacija''.

Klaić: 1. Postupak kada država pretvara u državno (podržavljenje),
odnosno narodno (ponarođenje) vlasništvo zemljište, tvornice, poduzeća,
željeznice, banke, koje su pripadale kapitalistima i spahijama – proleterska
nacionalizacija uništava ekonomsku bazu kapitalističkog gospodarstva i
stvarna materijalnu bazu za socijalističko preuređenje društva. U SSSr bila
provedena 1917-18, a u SFRJ nakon oslobođenja; 2. U kapitalističkim
zemljama – otkup zemljišta, poduzeća, željeznica itd., koji vrši država.
Poslije II sv. Rata u nizu demokratskih zemalja Evrope bila je ostvarena
nacionalizacija banaka i najvažnije industrije; u tim se zemljama
kapitalizam sve više pretvara u državni kapitalizam.
Knor i ostali: opšta privredno-politička mjera kojom se vlasništvo nad
objektima neke privredne grane oduzima privatnim privatnim licima
(obično uz naknadu) i prenosi na državu, odnosno društvo.

Koje su posljedice uvakufljenja?

Posljedice uvakufljenja: 1. neopozivost – za razliku od testamenta ne može

se opozvati, kada se jednom nešto uvakufi (uz ispunjenje svih uvijeta) to
prstaje biti ičije vlasništvo i smatra se Božijim, nekadašnji vlasnik ili
njegovi nasljednici nemaju pravo opozvati taj vakuf i vratiti ga u svoje
vlasništvo; 2. nenasljedivost – kao što je već rečeno, uvakufljena imovina
je Božije vlasništvo i ne može se naslijediti, kako se kaže i u hadisu: la
juba'u we la juresu (ne može se ni prodati niti naslijediti); 3. neotuđivost –
nema niko pravo vakufsku imovinu otuđiti ili prodati, iako se dozvoljava
zamjena iz nužde, samim tim i prodati, ali samo iz nužde.
 VAKUF I ZEKAT: FONDOVI ISLAMSKE
Mustafa Hasani
ZAJEDNICE
U BOSNI I HERCEGOVINI
Islam snažno podstiče muslimane da pomažu pojedince i društvo u cjelini.
Vjerovati u Allaha, prema islamskom učenju, znači raditi da bude bolje,
mijenjati stanje, sarađivati, činiti kvalitetnijim odnose i sl. Brojni su
kur’anski i hadiski poticaji koji imaju za cilj da muslimana navedu da bude
odgovorniji prema sebi, zajednici i državi. Među obredima (ibadetima), kao
pokazateljima islamskog identiteta, ima i onih koji su materijalne prirode.
Neki od njih su obavezni (farz),poput zekata, drugi su slabijeg intenziteta
obaveznosti (vadžibi), poput sadekatu’lfitra, dok su treći preporučeni za
činiti i stvar su dobrovoljnosti, poput uobičajene
sadake, vakufa i sl.
Realizirane ideje u historijskom hodu islama na određenom prostoru bitno
su prepoznate u institucijama, pojavama i simbolima koji o tome svjedoče.
Jedna od tih važnih i prepoznatljivih institucija jeste i vakuf. Prof. Enes
Karić je napisao da su ulema i vakuf transummetske institucije, ili
organske institucije muslimanskog bića1 i da je njihovo prisustvo u
muslimanskim narodima tokom historije ostavilo i dalje ostavlja trajan
trag. Da je ova teza tačna, potvrđuje i naše bosanskohercegovačko
iskustvo, jer je islam u svome historijskom hodu u Bosni i Hercegovini (BiH)
obilježen od prvog dana radom i utjecajem uleme i vakufa.

Međutim, teška vremena donosila su brojne promjene, pa i stagnaciju i

uzurpaciju vakufskih dobara. Može se reći da je vakuf ogledalo vjerskog,
ali i ekonomskog stanja muslimana na određenom prostoru. Napredak
vakufa u rastu njihovog broja, vakufskih prihoda i kreativnih rješenja
vezanih za nove načine uvakufljavanja i njegovo administratiranje jeste
pokazetelj napretka vjerske svijesti i ekonomskog razvoja. S druge strane,
stagnacija vakufa u šerijatskopravnom tumačenju, privrednom razvoju,
administraciji i sl., te pojava uzurpacije
i neprofesionalizma u vođenju vakufa pokazatelj su veoma ozbiljnijeg
problema, slabe vjerske svijesti, koju posljedično prati loša ekonomska
situacija. Prema pisanju Osmana Asafa Sokolovića, nagla urbanizacija i
ekonomski razvoj BiH, koji su se deševali u prvom stoljeću pod
osmanskom vlašću, snažno su finasirani iz vakufa i vakufskim kreditima.
Savremna iskustva ekonomskog razvojnog uspjeha Turske i Malezije
pokazuju da i vakuf učestvuje u tom ekonomskom razvoju i, kao institucija,
dio je ekonomske stabilnosti privrede u tim društvima.
Bosanskohercegovačko iskustvo osiguravanja
finansijske osnove rada Islamske zajednice
Od austrougarske okupacije BiH 1878. godine do našega vremena,
Islamska zajednica (IZ) se susreće s problemom finansiranja svoga rada. U
osmanskom periodu vakif koji je gradio džamiju, uvakufljavao bi dobra ili
sredstva iz kojih bi se finansirale plaće imama, mujezina, održavanje
džamije, predavanja i sl. Nestankom ili ekonomskim propadanjem tih
vakufa Islamska vjerska zajednica (IVZ)2 preuzimala je na sebe
organiziranje poslova vezanih za funkcioniranje džamija. Vakuf je
vremenom gubio snagu koju je imao u prethodnim periodima, tako da su
se brojni poslovi iz nadležnosti Islamske vjerske zajednice finansirali
iz drugih izvora, u cjelosti ili djelimično. Pored dobrovoljnih priloga
(popularnih sergija), kao poseban vid organiziranog finansiranja rada IVZ i
jedan od najstarijih oblika pomoći vakufima jeste sakupljanje kurbanskih
kožica, a zatim i dodjeljivanje kurbana i kurbanskog mesa za vakufske
dječije domove. Primjera radi, bilježimo aspis Vakufske direkcije u Sarajevu
od 29. januara 1935. svim sreskim vakufskomearifskim povjerenstvima i
džematskim medžlisima da na svom području organiziraju prikupljanje i
prodaju kurbanskih kožica, a da se novac pošalje u Sarajevo, kako bi se
pomogao rad Islamske ženske vjerske škole, koja je počela s radom 1933.
godine. Centralna vakufsko-mearifska zaklada je iz vlastitih sredstava
uspjela izgraditi lijepu zgradu, ali, kako je broj učenica rastao, rasli su i
troškovi.3 U daleko težim ekonomskim uvjetima IVZ je nastavila da radi u
komunističkoj
Jugoslaviji. Posebno su bile teške prve dvije decenije komunističke vlasti.
Ranije spomenuta škola je 1940. preimenovana u Gazu Husrev-begovu
žensku medresu, ali je i ona 1949., kao i brojne druge u tadašnjoj
Jugoslaviji, zatvorena.4 Vakufi su oduzeti ili su opstali samo oni koji su bili
vezani za džamije, tj. Neprofitabilni vakufi. Islamska zajednica je bila
prinuđena svesti na minimum svoje aktivnosti i tražiti alternativna rješenja
finansiranja svoga rada.
Poslije Drugog svjetskog rata IVZ se susrela s problemom nedostatka
školovanog kadra, odnosno s njegovim odlivom u državne strukture. 5
Uslovi u kojima je radila Gazi Husrev-begova medresa bili su na granici
izdržljivosti, a socijalna struktura porodica iz kojih su učenici Medrese
dolazili je većinom bila loša. Stoga je posebna briga i pažnja posvećene
školovanju vjerskog kadra, tj. Medresi, a našto kasnije i osnivanju
Islamskog teološkog fakulteta. O važnosti Medrese svjedoče i riječi reisu-l-
uleme Sulejmana Kemure: “Radi se o ustanovi bez koje ne bi mogao
postojati islam u ovim krajevima. Prema tome, najkraće,
najotvorenije i najjasnije rečeno, ni jedan pripadnik Islamske zajednice,
kojem je stalo da se islam održi u ovim krajevima, ne bi se smio ogluštiti ni
o jednu akciju koja se odnosi na ovaj Zavod.”6 Šezdesetih godina
pokrenuto je niz projekata koji su imali za cilj da pomognu rad Gazi
Husrev-begove medrese i poboljšaju standard života njenih učenika.
Početkom te decenije hfz. Ćamil Silajdžić inicira akciju klanja kurbana za
učenike Medrese i ta akcija se, za razliku od takve prakse prije Drugog
svjetskog rata, do danas u kontinuitetu realizira.7 U Glasniku su se tih
godina svojim tekstovima javljali brojni autori koju su pisali o problemu
finasiranja IVZ, iznosili primjere dobre prakse na terenu i davali prijedloge
za poboljšanja. Možda ponajbolje ovo
stanje, u kojem su su našli IVZ i muslimani, oslikavaju riječi hfz. Muharema
Ljevakovića iz 1966. godine: “Nema više Gazije. Sada treba da svi budemo
Gazije.”8
Ovo je ujedno bio jedan od brojnih poziva na aktivno djelovanje. On je to
svojim
djelom i pisanjem pokazao, jer je jedan od inicijatora ponovnog9 osnivanja
Fonda
za stipendiranje učenika Gazi Husrev-begove medrese.10
U ovom periodu poseban naglasak je dat na iznalaženje novih modela
kanalisanja postojeće prakse, kako bi se djelovanje objedinilo i sredstva
kumulirala.
Organizirano se pristupa vođenju akcije sabiranja zekata i sadekatul-l-fitra.
Vehbija
Hodžić piše 1966. godine: “S obzirom na činjenicu da je zbrinjavanje
socijalno
ugroženih starih i iznemoglih i za rad nesposobnih siromašnih lica preuzela
na se
zajednica (država), muslimani treba da znaju da u ovim uslovima nema
prečeg lica
kojem bi trebalo davati zekat ili zekatu-l-fitr, nego što su naše medrese, te
ostale

vjerske ustanove.”11 Iako je bilo otpora i u samoj Zajednici, pokrenuta je

akcija
sabiranja zekata i sadekatu-l-fitra, koja se i danas realizira, a za koju se
može reći
da predstavlja međašnu crtu nakon koje je IZ definitivno pokazala da je
preživjela
ekonomski atak komunističke vlasti.
Početkom osamdesetih godina predsjednik Starješinstva IZ u SR BiH,
Hrvatskoj i Sloveniji dr. Ahmed Smajlović pokreće projekat uvođenja
članske
knjižice IZ, i pored zabrane od strane komunističke vlasti. Muslimani su i
ranije
plaćali vazifu, hodžarinu ili negdje zvanu članarinu, ali bez članske knjižice,
tj. bez
uređenog sistema. Prema kazivanju hfz. Mahmuta Traljića, nakon dva
mjeseca od
pokretanja ovog projekta, kojem su se hrpimice muslimani odazvali,
komunističke
vlasti su ga zaustavile. Hfz. Traljić je članske knjižice opisao kao projekat
za
dobijanje lične karte IZ, tj. borbe za njen građanski status u društvu koje ju
je
marginaliziralo i nije je željelo priznati.
Poslije Agresije na BiH nastavljeno je s uspostavljanjem programa
finansiranja rada IZ-e. Godine 1996., Odlukom Rijaseta IZ, reaktiviran je
rad Vakufske
direkcije, s ciljem ponovne afirmacije ideje vakufa, očuvanja i revitalizacije
postojećih vakufa, te rada na restituciji. Važno je napomenuti da se u
periodu od
završetka Agresije pa do danas vodi proces za ostvarenje budžetskog
finansiranja
obrazovnih institucija IZ. Uglavnom je do sada završen, s ishodom
djelimičnog
finansiranja rada medresa i fakulteta od strane države.
Razlike u strukturi vakufa i zekata kao ibadeta
Za razliku od vakufa, Kur’an direktno govori o zekatu, a, samim tim, i
detaljnije o zekatskim propisima. Božiji Poslanik, a. s., također je u
hadisima bio
mnogo detaljniji, kada su u pitanju imovina koja podliježe zekatu,
određivanje
vrijednosti nisaba za određenu vrstu imovine, dodatna pojašnjenje o
kategorijama
korisnika zekata i sl. Prema navedenom, puno je više prostora dato
idžtihadu, tj.
kontekstualnom tumačenju pravnika u oblasti vakufa, nego o zekatu.
Otuda je zekat
obaveza koja je Objavom precizno formulirana, dok je vakuf dobrovoljno
djelo,
tj. “obaveza” koju je sam na sebe preuzimao vakif. Dok za zekat slijedi
nagrada

zbog izvršavanja obaveze, za vakuf slijedi nagrada, jer je vakif želio i

uradio više
od propisanog. Zekat se, u pravnom smislu, mora izvršiti čim se ispune
precizno
formulirani imovinski uvjeti, dok je svakom muslimanu pojedinačno
prepušteno
na volju hoće li biti vakif. Otuda je ovako koncipirana ideja slobode
uvakufljavanja
ili činjenja „trajnog dobra“ otpustila snažnu kreativnu energiju kod
muslimana,
koja se realizirala u mnoštvu konkretnih društvenih i institucionalnih formi.
Dok
osoba koja daje zekat treba da slijedi precizna uputstva izvršenja
temeljnog ibadeta,
dotle je vakifu data sloboda izbora u koju svrhu će uvakufiti svoja dobra.
Zato je
vakif vizionar; on ne samo da daje više od drugih nego i dalje vidi u
budućnost
od drugih. On je konkretan u rješavanju određenih društvenih potreba,
fokusiran
na lokalnu zajednicu u kojoj djeluje i svojim djelom čini da standard te
zajednice
bude bolji.
Analizirajuću ukupno mnoštvo vakufa koji su relizirani u različite svrhe
ovdje kod nas, dr. Mehmed Begović je sačinio njihovu podjelu, shodno
svrhama
uvakufljavanja u periodu vladavine Osmanske države. Prema njemu, ciljevi
uvakufljavanja mogu biti sljedeći:
1. vjerski (džamije, mesdžidi, musalle, tekije);
2. prosvjetni (mektebi, medrese, biblioteke);
3. humanitarni (bolnice, sirotišta, javne kuhinje, konačišta i musafirhane,
stipendiranje učenika, pomaganje putnicima i sl.);
4. općekorisne (česme, šadrvani, bunarevi, sahat kule, muvekithane,
mlinovi, hamami).
Brojni vakufski objekti kod nas svojom monumentalnošću govore o
islamskom učenju; spomenici su vjere u Allaha, ljubavi prema rodnoj grudi
i ljudima
općenito. Stoga je sasvim razumljivo postaviti pitanje ima li zgrada i drugih
infrastrukturnih objekata koji su izgrađeni sredstvima zekata. Takvih
zgrada iz
perioda osmanske vlasti nema. Zašto? Zato jer se sredstvima zekata
finansiraju
Kur’anom određene kategorije ljudi i njihove potrebe. Kur’anski ajet iz sure
Et-Tevbe
vrlo je precizan u stavu ko može biti korisnik zekata, odnosno u čije ime se
sakuplja
zekat. Ajet glasi: A zekjat pripada samo siromasima, i bijednicima,
i onima koji
ga sakupljaju, i da se srca ljudi pridobiju, i za oslobođenje robova,
i ljudima
dugom savladanima, i borcima na Putu Allahovu, i putniku –
namjerniku.12

Ovome pravnici još dodaju i uvjete da korisnik treba da bude musliman i

da davalac
ne može dati zekat supružniku, srodnicima iz uzlazne i silazne linije
srodstva, bez
obzira na to što su, recimo, siromašni ili spadaju u kategoriju
prezaduženih, jer je
dužan mimo zekata izdržavati i pomagati svoju rodbinu. Vakufi su javno
dobro,
pa, prema tome, ono je dato na korist svih ljudi, bez obzira na religijsku
pripadnost,
imovinsko stanje, rodbinsku bliskost s vakifom i sl.
Mi u BiH smo napravili izuzetak iz tog pravila, jer je adaptirana zgrada
Medrese – Đulagin dvor, između ostalih, sredstvima zekata.13 Naša ulema,
tj.
Islamska zajednica, procijenila je da je opstanak islama na ovim
prostorima vezan
za školovanje vjerskog kadra. Zekatska kategorija fi sebilillah (i borcima
na Allahovom
putu) protumačena je u kontekstu borbe za očuvanje vjerskog identititeta,
koja je
nemoguća bez kvalitetno obrazovanog kadra. Shodno tome, doneseno je
rješenje
da je neophodno stvoriti bolje materijalne uslove za obrazovanje novog
vjerskog
kadra, školovanjem u medresi, te otvaranjem ženskog odjeljenja Gazi
Husrevbegove medrese i Islamskog teološkog fakulteta. Činjenica da je IZ
bila prinuđena
na ovakav korak na specifičan način govori o brutalnosti ekonomskog
nasilja
komunističkih vlasti na vakufe i imovinu IZ u pokušaju njenog gušenja.
Zajednici
je priznato pravo postojanja, ali su svi materijalni resursi, iz kojih bi ona
mogla
razvijati svoj daljnji rad i unutarnju strukturu, svedeni na najmanju moguću
mjeru.

S druge strane, uspjeh ove akcije govori o požrtvovanosti i vrijednosti

ovdašnjih
muslimana, mudrosti i intelektualnoj kreativnosti njihove uleme, te velikoj
odgovornosti IZ, koju je pokazala u tim teškim godinama.
Za razliku od zekata, vakuf je finansijski i administrativno autonoman
fond i vakif ima slobodu usmjeravanja uvakufljenog dobra i sredstava u
svrhe u
koje on želi, a koje su, naravno, šerijatskim pravom dozvoljene. Vjerski
autoritet
uvijek ima obavezu nadzora i kontrole rada vakufa, a, samim tim, i
upravljanja
vakufima. To je omogućilo ekonomsku stabilnost, ali, prije svega,
intelektualnu
neovisnost ulemi, a posebno naglašavamo obrednoj (imami, hatibi) i
obrazovnoj
ulemi (muderrisi, muallimi). Jer, reforme koje su u 19. i 20. stoljeću
uvedene u
novoformiranim nacionalnim muslimanskim zemljama, a koje su, između
ostalog,
značile i oduzimanje vakufa od džamija, učilišta i sl., nisu značile samo
ekonomsko
slabljenje rada ovih vjerskih ustanova, nego i jačenje političkog utjecaja na
ulemu.
Ukupna vrijednost sredstava zekata zavisi od brojnih faktora, između
ostalih, i
od ekonomskog stanja i političke stabilnosti u društvu. Ovisnost misijskog i
obrazovnog rada IZ o promjenljivosti ukupljenih sredstava zekata samo
produžava
finansijsku neizvjesnost u radu IZ.

Historijske razlike u praksi organiziranja menadžmenta

vakufa i zekata
Iz literature koja govori o prvim uvakufljenjima među ashabima saznajemo
da je jedan od njih bio h. Omer, s uvakufljenjem svog imanja u Hajberu, iz
čega
proizlazi zaključak da je uvakufljavanje počelo u medinskom periodu
objave.
Vremenom, ideju uvakufljavanja prihvatit će prva greneracija muslimana,
au
tome će ih slijediti sve generacije do danas. S rastom broja vakufa, razvijat
će se i
posebna šerijatsko-pravna grana o vakufu i nauka o šerijatskom
vakufskom pravu.
S početka je bilo dovoljno da dvojica svjedoka posvjedoče čin uvakufljenja
i da
ono bude valjano. Stotinu godina po Hidžri, sa ciljem zaštite vakufa i
ispunjavanja
uvjeta trajnosti, ukazala se potreba da se, pored svjedoka, uvede dodatni
mehanizam dokazivanja, te se od tada javlja vakufnama, kao pisani
dokument.
Šerijatski pravnici su ustanovili pravilo o tesdžilu ili registraciji uvakufljenja
na
sudu, sa ciljem dodatne zaštite, u smislu odgovornosti države za
ispunjenje volje
vakifa, a registracija se formalno vodila u fiktivnom sporu o povratu
uvakufljenog
dobra. Vremenom je broj vakufa toliko narastao da su novoformirane
države u 19.
i 20. st. bile prinuđene organizirati zasebne direkcije ili ministrastva, jer je
vakuf,
kao društvena institucija, postao realnost kojoj se morala posvetiti
posebna pažnja.14
Vakuf je, također, bio predmet brojnih međunarodnih ugovora između
Osmanske
države i novoformiranih država, a u cilju zaštite prava muslimana, što na
poseban
način pokazuje ovisnost muslimanskog društva o vakufu, kao temeljnoj
instituciji,
prema kojoj je koncipirana struktura jednog muslimanskog društva.
Zekat je imao potpuno drugačiji historijski tok menadžmenta u odnosu na
vakuf. Božiji Poslanik, a. s., kao lider muslimanske države, organizirao je,
vodio
i nadzirao menadžment zekata. Tu praksu su nastavili i hulefai-rašidini. Iz
ove
prakse, ali i kur’anskih ajeta koji o tome govore, muslimanski autori, koji
su se
bavili islamskom političkom teorijom, izveli su zaključak da je jedan od
zadataka
islamske vlasti menadžmet zekata. Međutim, desilo se da je vrlo rano ova
praksa napuštena i zabilježeno je da je jedino u Jemenu zadržano
organizirano
vođenje sakupljanja i distribucije zekata od vremene Božijeg Poslanika do
danas.

Šta je razlog ovom historijskom diskontinuitetu, to do sada nismo uspjeli

da
odgonetemo. Naime, u literaturi o ovom pitanju kojom smo se do sada
koristili,15
koja govori o odgovornosti vlasti u menadžementu zekata, ističe se da je
rano
ustanovljena podjela imovine, koja podliježe obračunu zekata, na vidljivu i
nevidljivu. Vidljiva imovina se definira kao ona koja je sama po sebi
vidljiva, kao
što je stoka, poljoprivredni proizvodi i sl., dok je nevidljiva imovina: zlato,
srebro,
novac, nakit, trgovačka roba i sl. Hanefijski pravnici zauzimaju stav da je
islamska
vlast odgovorna za sabiranje i distribuciju zekata iz vidljive imovine, a da
vlast
može prepustiti izdvajanje zekata iz nevidljive imovine njenim vlasnicima.
O čemu se radi? Praksu Božijeg Poslanika sabiranja zekata iz cjelokupne
imovine slijedili su h. Ebu Bekr i h. Omer, a jedno vrijeme i h. Osman.
Međutim,
on je u jednom trenutku donio odluku da sabirači ne sakupljaju zekat iz
nevidljive
imovine, jer se materijalno stanje muslimana popravilo i procijenio je da
izlaganje
cjelokupne imovine vlasnicima i sakupljačima predstavlja neprijatnost i
problem,
te da je opći interes da se zekat sabire samo iz vidljive imovine. To ni u
kom slučaju
nije značilo da se zekat prestao davati iz nevidljive imovine. Naprotiv, ova
odluka
se tiče samo promjene u modalitetu organiziranja izdvajanja zekata, a ne
njegovog
izvršavanja. U literaturi se ova promjena objašnjava vladarevim
predavanjem
punomoći vlasniku imovine da sam sobom izdvoji zekat na nevidljivu
imovinu.
Jer, imam i islamska vlast bi bili pozvani da ponovo organiziraju ukupljanje
zekata
i iz nevidljive imovine, ako bi se uočilo ili ocijenilo da su muslimani prestali
davati
zekat iz nevidljive imovine. Zekat je stub islama, a islamska vlast je
odgovorna
i za izvršavanje temeljnih vjerskih obreda. Njena odgovornost u
menadžmetu
zekata je potvrđena brojnim ajetima i praksom Božijeg Poslanika, a. s.
Zato ne čudi
izreka Abdullaha b. Omera, koji je, upitan da li zekat dati islamskoj vlasti ili
ga
sobom izvršiti, rekao da bi ga trebalo dati vladaru, bez obzira na karakter
te vlasti
(pravedna li nepravedna), odnosno, bez obzira na njen moralni kredibilitet.
Imam
Nevevi navodi njegove riječi: “Predajte zekat vladaru, pa ko dobro čini to
za sebe,
a ko griješi na njega pada teret.”

Ovakvoj odluci h. Osmana, kojoj se nisu protivili živi ashabi, vjerovatno

je pogodovala činjenica da je još h. Omer organizirao “carine”, ili punktove
na
trgovačkim i karavaskim putevima na kojima su ovlaštena lica direktno
uzimali
tzv. “ušur” ili desetinu, tj. zekat iz trgovačke robe, koja, kao što je rečeno,
spada
u nevidljivu imovinu.17 Novinu koju je uveo h. Omer trebalo bi shvatiti kao
prilagođavanje novim uvjetima, sa ciljem iznalaženja efikasnijeg načina
izvršavanja
obaveza. Iz istih razloga h. Ebu Bekr, kojeg su slijedili drugi halife i
namjesnici, uveo
je u praksu direktno uzimanje zekata iz plaća vojnicima i državnim
službenicima,
ako su posjedovali nisab. Naime, ekspanzija islamske države u vrijeme h.
Omera
zahitjevala je uvođenje brojnih novina, pa i izgradnju državnog sistema
vlasti, kojeg
je trebalo da prati novi finansijski sistem. Pored toga, on uvodi princip
društvene
slidarnosti, prema kojem je država odgovorna prema brojnim socijalnim
pitanjima
njenih stanovnika. Među tim projektima socijalne solidarnosti jeste i
materijalna
pomoć za novorođenčad iz sredstava državne blagajne, u kojoj su
izjednačeni
muslimani i nemuslimani, što je zahtjevalo značajna finansijska sredstva i
izgradnju
efikasnijeg načina punjenja budžeta.18 U vrijeme h. Osmana prihodi
državne
blagajne enormno su narasli, može se reći srazmjerno teritorijalnom
širenju
države. H. Osman je smatrao da je u tom kontekstu dovoljno da se zekat
ukuplja
samo iz vidljive imovine, a da vlasnici nevidljive imovine mogu sami da
izdvajaju
zekat, shodno ovlaštenju koje je on na njih prenio. Niz je tehničkih razloga
koji
su dodatno argumentirali ovu odluku, posebno povećanje muslimanske
teritorije,
daljina prestonice, opterećenje administracije i sl.
Organizirano davanje zekata kod nas, pod vođstvom Islamske zajednice
u BiH, kao islamske vlasti, koje se počinje organizirati 1960-ih godina i
traje do
danas, u skladu je s općim trendom u muslimanskom svijetu u drugoj
polovini 20.
st. S obzirom na to u kojem je vremenu naša ulema tu ideju razvila, a IZ u
BiH je
organizacijski pripremila i provela, možemo reći da spadamo u one
muslimanske
zajednice koje su pionirski radile na oživljavanju ovoga suneta Božijeg
Poslanika,

a. s., i suneta hulefair-rašidina. Dodamo li tome da je to činila vjerska

zajednica, tj.
bez pomoći države, čak i uz opstrukcije državne vlasti, onda je ovaj uspjeh
naših
prethodnika kudikamo veći.
Umjesto zaključka
Razvoj islamske civilizacije se tokom historije finasijski oslanjao na vakuf,
a ne na zekat. O tome svjedoče brojna vakufska dobra. Stoga je i za nas u
BiH, u
kontekstu novih društvenih okolnosti, nužno sagledati historijske činjenice,
ali i
savremenu društvenu stvarnost, koja se umnogome promijenila, i, shodno
tome,
graditi svoju strategiju rada. Zavidne rezultate ostvarila je IZ u oživljavanju
suneta
Božijeg Poslanika, a. s., u pogledu menadžmenta zekata. Naravno, u tom
smislu
treba da se još dalje razvija. Odnos prema vakufu u strateškom planiranju
bi, shodno
prikazanom u radu, trebalo da bude naglašeniji. U oba slučaja, i kod
vakufa i kod
zekata, Islamska zajednica kao islamska vlast, ima zadatak i obavezu da
vrši svoju
misijsku, odnosno vjersku zadaću. Međutim, u odnosu prema vakufu i
zekatu,
kao prema finansijskim izvorima nekih segmenata svoga rada, IZ bi
trebalo da
naglašenije pristupa vakufu, posebno u odnosu prema profitabilnim
vakufima.
Izdavajanje zekata je usko vezano za svijest i savjest pojedinca
muslimana, jer
živimo u sekularnoj državi i nema mehanizma po kojem je građanin
musliman
obavezan izdvojiti zekat. Život u pluralnom društvu, ali i individualizirana
religioznost savremenog čovjeka, pa i muslimana, te različite ideološke
podjele
među muslimanima, utječu na to da li će pojedinac predati svoj zekat u
Bejtu-l-mal
IZ-e u BiH, ili negdje drugo. Naravno, tu su i brojni drugi faktori, a među
njima
jeste i imidž IZ koji je izgradila u javnosti. Vakufi, posebno općekorisni
vakufi (srf),
daju slobodu u izgradnji neophodne finansijske, ali i misijske infrastrukture
IZ.
Vakufi obezbjeđuju finansijsku stabilnost koja je neophodna u radu, ali i
planiranju
projekata IZ-e. Savremeni modeli organiziranja vakufa, poput raznih
fondova
(“kolektivni vakuf”), daju priliku IZ-i da, pored tzv. individualnog pristupa,
koji je
bio prisutan u historiji, razvija vlastitite izvore finansiranja, a na tragu
savremenih
pozitivnih iskustava.
ĆemanSAVREMENI MODELI UPRAVLJANJEM VAKUFOM
I MOGUĆNOSTI TEŠANJSKOG KRAJA
Islamski pravnici ustanovili su princip po kojem je el-vilajetu ‘ale-l-vakfi
lazimetun (administrativno upravljanje vakufom) obavezno. Na osnovu
svrhe
uvakufljenja imovine, vakufi se dijele na: a) sakralne (dinijj), b) karitativne
(hajrijj)
i c) privatne (zurijj), kod nas poznate i kao evladijet vakufi. Tragove
sakralnih
zadužbina nalazimo kod svih naroda i od najranijeg vremena njihovog
nastanka;
karirativne zadužbine su postojale i prije islama, tako da ova vrsta,
pojavom islama,
dobija nove forme i sadržaje, a privatni vakufi su inovacija i praksa ashaba,
nakon
hazreti Omerovog uvakufljenja imovine na Hajberu i Poslanikove, a.s.,
pohvale tog
čina. Posljednja vrsta vakufa (zurijj) danas, uz privatni i javni, čini veoma
utjecajan
treći sektor društva, zastupljen na Zapadu u građanskim i vjerskim
fondacijama, a
na Istoku u udruženjima i asocijacijama.
Svaki od spomenutih vrsta vakufa raspolaže vlastitom imovinom, koja
može
biti:
a) imovina namijenjena za ispunjavanje zadatih ciljeva uvakufljenja, npr.
za
gradnju i opremanje džamije, kupovinu stana u kojem će stanovati samo
ženski nasljednici i sl.;
b) imovina namijenjena za investiranje i trošenje isključivo dobiti iz takve
imovine za svrhe navedene u vakufnami.
Na osnovu navedene podjele, imamo šest vrsta vakufske imovine, za
svaku
vrstu po dvije: onu imovinu iz koje će se vakufi graditi i održavati i onu
imovinu

iz čije dobiti će se isključivo graditi novi, održavati postojeći vakufi ili

pomagati
kategorije korisnika navedene vakufnamom.
Poznato je da je prvi vakuf u islamu bila imovina namijenjena isključivo za
vjerske (sakralne) potrebe – Poslanikova, a.s., džamija u Medini, a da je
odmah
iza tog vakufa uspostavljen dobrotvorni (karitativni) vakuf – hazreti
Osmanova
kupovina bunara Ruma u Medini, na nagovor Poslanika, a.s., dok je
uvakufljenje
hazreti Omerove imovine na Hajberu prvi slučaj investiranja u vakufe iz
čije dobiti
će se hraniti siromašni i pomagati putnici.
U ovom radu neće se govoriti o modelima upravljanja sakralnim,
karitativnim
ili privatnim vakufima koji se finasiraju iz prve vrste imovine, ostavljene za
ispunjenje ciljeva tačno definiranih vakufnamom. Govorit ćemo o mogućim
modelima upravljanja vakufskom imovinom namijenjenom za investiranje
iz čije
dobiti bi se realizirala volja vakifa.
Za kraj uvoda u temu neophodno je pojasniti kako se islamski pravnici,
uz termine vakuf (zadužbina) i habs (imovina stavljena van posjedovanja),
koriste i terminom irsad (državno vlasništvo uknjiženo ili, pak, tretirano
kao
vakufsko). Razlika je u vrsti vlasništva koje se vakufi, neograničenom
privatnom
vlasništvu ili nepotpunom državnom vlasništvu. Kod nas još uvijek postoje
određene nedorečenosti u definiranju vakufske i imovine Islamske
zajednice
u Bosni i Hercegovini (IZ u BiH), ili jednostavnije parcele za izgradnju
džamije
koju je poklonio ili uvakufio, naprimjer, neki rahmetli Hasan i parcele koju
je
dodijelilo općinsko vijeće za izgradnju džamije. Islamski pravnici prave
razliku
u mogućem postupanju prema vakufu i irsadu, na način da nosilac funkcija
vlasti
može eventualno promijeniti namjenu definiranu ranijim društveno-
političkim
okolnostima, dok volju vakifa ne može mijenjati ni mutevelija vakufa niti
općinsko
vijeće i slično.
Savremana iskustva u upravljanju investicijskim
vakufima
Način upravljanja vakufima kod nas i u svijetu sporo se i teško mijenja.
Iako smo poodavno ušli u 21. st., vakufima se upravlja slično kao
početkom ili
sredinom 20. st. A promjene su sve brže i veće oko nas. Najveću cijenu
takvog
stanja platila su vakufska dobra i njihovi korisnici. Sredinom 19. st.
Osmanska
država formirala je prvo ministarstvo vakufa. Od tada do danas se
susrećemo s
dva modela upravljanja investicijskim vakufima:
a) Naslijeđeni modeli upravljanja investicijskim vakufima
Većina muslimanskih zemalja je u 20. st. vakufsku imovinu pripojila ostaloj
državnoj svojini, na način da su vakufski službenici u isto vrijeme postali i
državni
postavljenici. Takav tradicionalan način upravljanja je vakufe doveo na
niske grane.
Korišten je jedan od tri tradicionalna modela upravljanja investicijskim
vakufima:
1. Direktno nadziranje vakufa od strane vlada vrši se putem
ministarstava
ili direkcija vakufa. Vlade bi odbijale imenovanje bilo kojeg nadzornika
vakufa,
ukoliko kandidat nije zvanični vladin činovnik. Takvu praksu srećemo npr.
u Siriji.
Ovakva uprava se, zbog nestručnosti kadra i oslanjanja na budžetska
sredstva
vlade, pokazala neefikasnom. Određene muslimanske države pravile su
razliku
između vakufa čiji su uvjeti prezicirani vakufnamom i drugih u kojima nisu.
Vlada
bi dopustila imenovanje samo onih upravnika koje su vakifi imenovali, a
ostale su
postavljale same vlade.
2. Samostalna porodična administracija, putem nadzornika i
upravnika
vakufa, funkcionirala je bez uplitanja vlade u administrativno uređenje
vakufa.
Porodični vakufi egzistirali su kao vakufi u državama koje su to dopuštale,
ili kao
udruženja (džemijja) u onim državama koje to nisu dopuštale. Manjkavost
ovog
aministrativnog modela leži u oslanjanju na pojedinca (muteveliju ili
nazira) u
radu, a ne na zajedničko upravljanje vakufima.
3. Treći model tradicionalnog upravljanja vakufima je porodična
administracija potpomognuta i nadzirana od strane suda. Ovaj
model se
primjenjuje npr. u Saudijskoj Arabiji, ali samo u slučajevima kada
vakufnamom
nije označen upravnik nakon smrti prvog nazira, tj. vlasnika. Razlog
nastanka ovog
administrativnog modela treba tražiti u želji da se zadovolje šerijatski
propisi, koji
nalažu postojanje sudskog nadzora nad upravnikom vakufa. Manjkavost
ovakvog
aministrativnog uređenja je u nedovoljnom iskustvu imenovanih upravnika
u
rukovođenju resursima kojima raspolaže vakuf, kao i nedovoljnoj
transparentnosti
prilikom odabira nazira i samog načina poslovanja.
Pomenuti modeli su danas uglavnom historijska kategorija i dio prošlosti.
Tadašnje uprave vakufa uglavnom je zadesila sudbina bivših režima i
politika –
nebriga i napuštenost od ljudi. Produktivnost vakufa pod državnom
upravom bila
je konstantno niska, motiviranost za rad uposlenika veoma slaba,
pogrešne odluke
i zloupotreba položaja česti, ljudski resursi oskudni, a finansijska sredstva
često
nedovoljna i za samo održavanje vakufa.
Postalo je jasno da se nešto mora mijenjati u pravcu vraćanja povjerenja
u vakufe i pridobijanje novih vakifa. Tražio se novi administrativni okvir za
upravljanje vakufima i poštivanje volje vakifa. Pojavilo se više modela, koji
su
vremenom prepoznati kao:
b) Savremeni modeli upravljanja investicijskim vakufima
Dva su modela pokazala zavidne rezultate:
1. Sudansko iskustvo upravljanja vakufima nastalo je 1986. godine,
osnivanjem Komiteta islamskih vakufa (hej’etu-l-evkafi-l-islamijje), koji je
bio
oslobođen od uobičajenih administrativnih stega ministarstva vakufa.
Komitetu
su date široke administrativne i izvršne ovlasti nad vakufima, čiji uvjeti
nisu
precizirani vakufnamom i nad novoosnovanim vakufima. Komitet je doživio
pravu
ekspanziju 1991. godine, kada stiče brojne pogodnosti, prvenstveno
zahvaljujući
poklanjanju zemljišne parcele od pet procenata u poljoprivrednim,
stambenim i
trgovačkim projektima svih pokrajina u državi. Jedna polovina dobiti trošila
bi se
za potrebe obrazovanja, a druga za potrebe islamskog misionarstva.
Za osnivanje novih vakufa, Komitet prvo pristupa izradi kompletane studije
opravdanosti i održivosti projekta, načinu upravljanja, finansiranja i
održavanja
projekta, a potom ih, stavljanjem na donatorske liste, prezentira
potencijalnim
donatorima. Na taj način su izgrađeni brojni studentski domovi, ambulante
i sl.
2. Savremeno kuvajtsko iskustvo u upravljanju vakufima se ogleda
u
tome što je kuvajtsko ministarstvo vakufa 1991. godine osnovalo Javnu
upravu za
vakufe (el-emanetu-l-’amme), kao “dio vladinog sektora s određenom
samostalnošću
u donošenju odluka, ali ustrojenog po aktima i pravilnicima vladine
uprave”1.
Strategija ove uprave razvijala se u dva pravca: pomaganje i jačanje
postojećih
1El-Huti, Abdulvehab, El-halfijetut-tarihijjetu lil idaretil vakfijjeti fil kuvejt, referat podnesen na
Međunarodnoj
konferenciji o vakufima u Bahrejnu 1996, u: Kahf, Munzir, El-vakful islamijj – tetavvuruhu,
idaretuhu, tenmijetuhu,
Darul fikril mu‘asir, I, Bejrut, 2000., str. 299.
vakufa i iznalaženje odgovarajućih načina za osnivanje novih vakufa.
Investiranje
u vakufe podijeljeno je u dvije vrste: nekretnine i zemljište. Za svaku od
ove dvije
vrste vakufa formirana je posebna uprava, u kojoj su se nalazili istaknuti
stručnjaci
za pitanja nekretnina i zemljišta. Uprava je u periodu decembar 1994.-maj
1995.
godine formirala 11 fondova (sanduk), potom su preko fondova pozvali
građane da
postanu vakifi u nekom od njih. Glavna odlika kuvajtskog modela je
odvojenost
uprave za investiranje u vakufe od uprave za raspodjelu prihoda.
Pomenuti modeli pokazali su određene pomake, zahvaljujući, prije svega,
drugačijem pristupu organizaciji i vođenju vakufa. Urađena je strategija
razvoja
koja je, uprkos pokazanim nedostacima, doprinijela stabilizaciji vakufa.
Nakon
dugo vremena, korištenjem savremenih metoda upravljanja, napravljene
su
pretpostavke za okrupnjavanje vakufa. Djelovanje u dva pravca je
osiguralo
pozitivne rezultate investicija: jačanje kapaciteta postojećih vakufa i
pridobijanje
i formiranje novih vakufa. Sektor investiranja u vakufske nekretnine
odvojen je
od investiranja u druga dobra, a putem formiranja različitih vakufskih
fondova
dobijen je dovoljno širok okvir za imućne ljude, zainteresirane da
investiraju
vlastiti novac u pomaganju onog dijela društvenih potreba po slobodnom
izboru.
Savremeni modeli upravljanja vakufima slični su korporacijskom
menadžmentu,
koji primjenjuju uprave zapadnih investicijskih fondacija. Uspješnost
takvog
upravljanja vakufima mjeri se postignutim rezultatima. To je jedino
moguće
i jedino ispravno. Rad uprave vakufa mora biti mjerljiv, svakako uz
poštivanje
svih specifičnosti šerijatskog vakufskog prava, kao što su poštivanje volje
vakifa,
beskamatno poslovanje, poslovanje isključivo s halal standardom,
transparentnost,
poštivanje postojeće zakonske regulative, pravni subjektivitet i materijalna
odgovornost, javna uslužnost i neprofitabilnost, administrativna i
finansijska
neovisnost.
Osnovna razlika upravljanja vakufima tradicionalnim ili savremenim
pristupom ogleda se u načinu upravljanja, individualnom ili zajedničkom.
Tradicionalna administaracija se oslanjala na autoritet vakifa, upravnika i
kadije.
Nažalost, greške, pa i grijesi prema vakufskim dobrima bili su česti, do te
mjere
da je sredinom 19. st. donesena odluka da se zamjena vakufa za drugi
vakuf može
izvršiti samo uz pismenu saglasnost samog sultana. Kod ispravno
donesenih
odluka se trudom uposlenika vakufa mogla održati ili povećati
produktivnost,
uprkos brojnim izazovima i poteškoćama koje su vakufi prolazili. Ali,
pogrešna
ili zlonamjerna odluka se teško mogla nadoknaditi, uprkos svim mogućim
nastojanjima. Zato su odluke uvijek važne, često i presudne. A namjere
prilikom
donošenja odluka o investiranju vakufa ionako zna samo Bog Dragi i po
njima će
On suditi, a mi nećemo i ne možemo.
Prijedlog poželjnog modela upravljanja vakufima
U protekla dva stoljeća ponuđena rješenja u poboljšanju upravljanja
vakufima
predstavljaju, ustvari, stalne pokušaje reformi sistema vakufa i otklanjanja
učestalih
žalbi i prigovora na rad vakufskih ustanova. Ti pokušaji su, bez izuzetka,
ostali
daleko od postizanja ciljeva do kojih mora doći uspješna i poželjna uprava
vakufa.
Istina, nekada je razlog tome i sama volja vakifa iskazana u vakufnami,
slovom ako
je poznata ili duhom, ako je nepoznata, zbog zagubljenosti vakufname.
Ciljevi koji se postavljaju pred svaku uspješnu upravu vakufa, bez čijeg
ostvarenja nije moguće učiniti nikakvu značajniju reformu, jesu:
a) Podizanje produktivnosti uložene vakufske imovine na način postizanja
maksimalnih rezultata poslovanja, povećanjem dobiti, smanjenjem
administrativnih troškova i minimumom moralnih posrtaja;
b) Briga i održavanje osnovice kapitala vakufa, pametnim odabirom dobrih
investicija, na način stalnog trajanja osnovice vakufa iz čijih prihoda se
osigurava podrška korisnim projektima;
c) Pravedna raspodjela dobiti vakufa prema slovu vakufname, ako je ima,
ili
mišljenju šerijatskih pravnika, ako tekst vakufname nije dostupan ni
poznat;
d) Poštivanje volje vakifa, primjenom zacrtanih ciljeva u vakufnami ili
postupanju uprave i direktora u tom pravcu. Istina, ni slovom ni sadržajem
vakufname ne stoji da su vakifi tražili da njihovim vakufima upravljaju
ministarstva vakufa niti vakufske direkcije. Razlog je vrlo jednostavan, nisu
tada ni postojala ministarstva ni direkcije niti se njihovo postojanje moglo
zamisliti;
e) Davanje primjera potencijalnim vakifima realiziranim vakufima i
djelovanjem na svijest ljudi putem stvarnih primjera. Ranije je bilo dovoljno
popularizirati ideju vakufa u džamijama i vazovima, a danas je to nužno
činiti putem medija i društvenih mreža. Najvažnije je ostvariti vezu između
aktivnosti vakufa i postizanja opće koristi za društveni progres.
Poželjna uprava vakufa u idejnom, finansijskom i strateškom smislu mora
biti uređena u institucijama i normativnim aktima, uz poštivanje zadatih
okolnosti,
kako onih lokalnih tako i onih u širem kontekstu. I oni uspješniji pokušaji
reformiranja vakufskog sistema, poput pomenutih u Sudanu i Kuvajtu,
oslanjali su
se uglavnom na pomoć države, koja, bez obzira na sva opravdanja
pristalica takvog
pristupa, nisu bila imuna na boljke državne uprave, poput
nekompetentnosti,
neproduktivnosti, moralnih afera i sl. Još davno se Ibnu Haldun protivio
tome
da se vlast bavi trgovinom. Vlast je vlast, makar sebe nazivala
ministarstvom,
direkcijom, komitetom ili vakufom.
U odnosu na većinu muslimanskih zemalja, naša vlast ne samo da nije
finansijski pomagala vjerski život, nego je često i odmagala, kako prije,
tako i
nakon posljednjeg rata. Čast izuzecima, među kojima je na našu radost i
Općina
Tešanj. Ovdje, prije svega, mislim na restituciju. Ono vakufa što je
sačuvano
imamo zahvaliti Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Većina vakufa
ne bi bila
održiva bez sistema zajedničkog vakufa, o kojem brine Vakufska direkcija
preko
muftijstava i medžlisa.
Upravljanje vakufskom imovinom i pružanje vakufskih
usluga
Poželjni model upravljanja investicijskim vakufima u budućnosti je upravni
odbor, lokalnog karaktera, s ograničenim brojem članova i mandata, s
redovnim
administrativnim i finansijskim kontrolama, od strane vlasti i od strane
vjernika,
kojoj vlast pomaže u oblasti planiranja i preporuka u poželjna investiranja i
ulaganja.
Vakuf je, po svojoj strukturi, najsličniji korporacijama, na način da se
prilikom vođenja produktivnosti poslovanja mora odvojiti upravljačka od
vlasničke strukture, jer se na taj način unajmljeni menadžeri dodatno
motiviraju
u dokazivanju s konkurencijom, s obzirom na to da dobit ne ide njima, jer
nisu
vlasnici kapitala.
Da bi se postigli očekivani rezultati vakufa, mora se osigurati:
a) Usklađivanje ličnih interesa članova menadžmenta vakufa
sa zadatim ciljevima vakufa
To je moguće postići na jedan od tri načina:
1. Odabir odgovarajućeg kadra za upravljanje namijenjenim
sredstvima,
shodno sposobnosti i stručnosti, i to na način da se vakufska bolnica
povjeri na
upravljanje ljudima koji znaju voditi bolnice, a novac ljudima koji znaju
kako se
investira novac. Izbor mora biti javan i transparentan, proveden putem
vakufskog
odbora u kojem treba da budu zastupljene lokalne, stručne i moralne
specifičnosti.
Korisnici, uposlenici i dobit iz uvakufljene imovine treba da budu usklađeni
s vrstom i obimom vakufa. Vakufski odbor ima zadatak koordinacije
između
skupštine i upravnog odbora, na način da se ne održava samo jednom u
godini, ali
da se i ne miješa u svaku pojedinačnu odluku upravnog odbora. Njegova
uloga je
da prati i bude obaviješten o načinu realizacije uloženih sredstava i visini
ostvarene
dobiti.
2. Usklađivanje visine plaća unajmljenog menadžmenta s
produktivnošću
vakufske imovine i visinom ostvarenih ciljeva.
To je moguće postići usklađivanjem s procentom ostvarene dobiti iz
vakufske
imovine u svim poslovima koji, po svojoj prirodi, to dopuštaju.
Menadžment bi bio
plaćan po dva osnova: fiksni dio plate, koji se isplaćuje drugim
menadžerima sa
sličnom kvalifikacijom i na sličnim poslovima, i dodatak na plaću po
učinku. Tako
bi, naprimjer, osoba zadužena za pomoć siromašnim bila plaćana prema
broju
obrađenih slučajeva ili u određenom procentu iznosa koji se uplaćuje po
jednoj
osobi. Njegov posao bi bio vrednovan kao, naprimjer, posao tekstilnog
radnika po
broju urađenih predmeta.
3. Usklađivanje vremenskog angažmana direktora s interesom
vakufa
To će se postići otvaranjem konkursa za poziciju direktora svake tri ili pet
godina, čime bi se povećala konkurentnost menadžmenta i produktivnost
vakufa
na tržištu. Rezultat postaje mjerilo, a ne lijep nijet ili riječi.
Treba napomenuti kako je jedan od razloga tradicionalnog upravljanja
vakufima bila upravo neusklađenost interesa upravnika vakufa s interesom

same vakufske imovine. Stepen produktivnosti kod upravnika prije

uspostave
ministarstava vakufa, pa i dugo poslije toga, nije bio utvrđen niti je bio
mjerljiv.
Dovoljno je bilo da se vakuf izda pod zakup da se ispuni obaveza
upravnika. Što
je taj zakup bio mizeran, i što se godinama nije mijenjao, i što je vakuf
konstantno
propadao i u glavnici imetka, to nije bilo presudno važno. Bilo je bitno da je
upravnik
sposoban da vodi vakuf. Takav upravnik nije bio izložen pritisku mogućeg
otkaza
izazvanog negativnim poslovanjem, kojem su bili izloženi direktori
preduzeća.
Nije bilo konkurencije. A državni službenici na čelu vakufa, uprkos nerijetko
iskazanoj iskrenosti i sposobnosti, nisu mogli učiniti više, zbog postojanja
raznih
birokratskih prepreka i sukoba interesa direktora vakufa s imovinom
vakufa.
Moguće je da bi postupati ispravno za takve direktore značilo ostati bez
posla.
b) Odgovarajući modeli kontrole rada finansijskih direktora vakufa
Mnogi vakufi koji su devastirani ili nestali za vrijeme tradicionalnog i
državnog upravljanja vakufima postali su takvi zbog loše ili nikakve
kontrole
rada. Poželjan model kontrole bio bi dvostruki: lokalna kontrola ljudi iz
naroda
i državna inspekcija. Lokalnu kontrolu vršilo bi pomenuto vakufsko vijeće i
pratilo da li direktor posluje prema zahtjevima konkurentnosti tržišta i da li
je za
to odgovarajuće plaćen (šerijatski pravnici su to definirali kao si’arul misl -
cijena
koja se plaća sličnom njemu). Ova lokalna inspekcija može napraviti
potrebni
balans između investiranih sredstava i količine i kvaliteta usluge koju
vakuf daje,
s obzirom na to da mogu pratiti razvoj situacije na terenu. Sličnu zadaću
imale bi i
državne inspekcije, koje prate eventualne neregularnosti u radu uprave i
finansija
vakufa. Nalaz inspekcija potrebno je uporediti s izvještajima poslovanja
direktora
vakufa.
Ovakav način dvostruke kontrole doveo bi do povećanja konkurentnosti
direktorske pozicije, onako kako je to slučaj u privatnim korporacijama.
Direktor
bi imao fiksni dio plate shodno obavezama i stručnoj spremi, ali bi imao i
dodatak,
shodno ostvarenoj dobiti i poboljšanju poslovanja.
Nije nužno da uprava vakufa ima pod istim krovom upravu za investiranje
vakufske imovine i upravu za raspodjelu pomoći iz dobiti iste imovine.

Uloga ministarstva vakufa ili vakufske direkcije u

upravljanju vakufa
Primarna zadaća jeste kontrola rada i stručna pomoć u planiranju i
investiranju. Moguća pomoć također se ogleda u pružanju podrške u
kontinuiranim
kampanjama podizanja svijesti građana o značaju i važnosti vakufa, kao i
podsticanje novih uvakufljavanja. Ali to ne znači da ministarstva i direkcije
treba
da direktno i samostalno vode investicijske poslove vakufa. To se
jednostavno
pokazalo kontraproduktivno i nefunkcionalno. Svako insistiranje na takvom
upravljanju vakufom odvest će ih u stanje brojnih državnih finansijskih
projekata
opterećenih brojnom birokratijom. Takvim pristupom upravljanja vakufom
naglašava se važnost direktora, a ne vakufa i vakifa, niti važnost onih za
čije dobro
je vakuf i formiran. Vakufe treba da vode ljudi koji su primarno
zainteresirani da
ti vakufi postoje, razvijaju se i donose konstantno povećanje dobiti. Bilo bi
idealno
kad bi ljudi koji vode te vakufe taj posao doživljavali kao doprinos vlastitog
altruizma društvu u kojem žele ostaviti vidljiv rezultat i neizbrisiv trag.
Mogućnosti tešanjskog kraja
Brojne su šanse i velike mogućnosti tešanjskog kraja u oblasti vakufa.
Narod
tog kraja voli činiti dobro od davnina. Brojni su vakufi u Tešnju i još brojniji
vakifi,
znani i neznani. Pored sakralnih objekata (džamija, mekteba, tekija i
mezarja),
brojni su drugi vakufi koji se izdržavaju. U svakom džematu ima
uvakufljenog
zemljišta koje se pojedinačno obrađuje, a prihodi idu za održavanje
džamija i rad
džemata. Ukrupnjavanjem tih posjeda dobio bi se značajan poljoprivredni
fond
obradivog zemljišta. Izdavanjem vakufskih prostora moguće je osigurati
stalne
prihode, a osmišljavanjem kvalitetnih projekata moguće je doći do novih
vakifa. Da
je to izvodivo, dokaz je i ove godine otvorena zgrada Medžlisa. Prostora
ima, samo
treba dobro osmišljenih i pripremljenih projekata. Nekoliko udruženja
građana
uspješno djeluje na tešanjskom kraju na polju izgradnje kuća siromašnima,
brige
o jetimima i porodicama šehida. Registrirani fond Hasan-ef. Škapur i
ustanovljena
nagrada za doprinos izučavanju sunneta mogu pružiti podsticaj za
osnivanje
sličnih fondova za stipendiranje učenika i organiziranje vjerskih i kulturnih
događaja. Prije nekoliko godina održano je i savjetovanje o mogućnosti
ponovnog
pokretanja rada tešanjske Gazi Ferhad-begove medrese. To bi dalo nove
sadržaje i
mogućnosti u povećanju kapaciteta vakufa u Tešnju.
- Senaid Zajimović, „Petnaest godina rada Vakufske direkcije“

PETNAEST GODINA RADA VAKUFSKE DIREKCIJE

Stanje i perspektive, s posebnim osvrtom na probleme s kojima se susreće
Vakufska direkcija
Sažetak
Vakufska direkcija obnovila je svoj rad odlukom Sabora IZ u BiH broj 2486/96.
od 14. 6. 1996. godine. Prema toj odluci, Direkcija je u svim pravima i obavezama
pravni sljednik Vakufske direkcije Islamske zajednice koja je prestala s radom 1958.
godine.
Ova studija hronološki i faktografski govori o radu Vakufske direkcije u
proteklih petnaest godina, što je veoma zahtjevan zadatak uzme li se u obzir da
ovaj period karakterizira niz činjenica koje su determinirale rad Vakufske direkcije,
poput neposredno vrijeme nakon prestanka devastirajuće agresije na Bosnu i
Hercegovinu, tranzicija, politička i ekonomska nastabilnost, pitanje restitucije,
izgradnja infrastrukture Islamske zajednice u povratničkim mjestima, a posebno
ističemo, vraćanje pitanja vakufa i izgradnja pozicije Vakufske direkcije u strukturu
Islamske zajednice. Stoga je u radu dat presjek aktivnosti Vakufske direkcije, izrada
normativnih akata, aktualni i potencijalni projekti, rad na sprečavanju donošenja
nepovoljnih zakonskih rješenja, vođenja sudskih sporova, ali i problemi koji trenutno
opterećuju rad Direkcije, a koji bi se u perspektivi trebali otkloniti radi jačanja
njezina rada.
1. Vakufska direkcija – ponovno pokretanje rada i njena struktura
1.1. Ponovno pokretanje rada Vakufske direkcije
Socijalistička federativna republika Jugoslavija je Zakonom o
nacionalizaciji oduzela vakufima svu imovinu, osim džamija i onoga što je
služilo isključivo usko vjerskoj svrsi, čime su nestali razlozi za postojanje
Vakufske direkcije. Tako se u Ustavu Islamske zajednice iz 1959. godine ne
spominje ni vakuf kao institucija i izvor prihoda Islamske vjerske zajednice,
a niti Vakufska direkcija koja je do tada brinula o vakufima.
Do ponovnog uspostavljanja Vakufske direkcije čekalo se 37 godina,
kada su ostvareni neophodni uvjeti, prije svih politička sloboda izborena
nakon prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vakufska direkcija je, kao
jedna od ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, obnovila rad
Odlukom Sabora IZ u BiH 14. 6. 1996. godine (broj: 2486/96).
U članu 1 ove odluke stoji: “Ovom odlukom Islamska zajednica u
Republici Bosni i Hercegovini osniva Vakufsku direkciju kao ustanovu od
posebnog interesa za Islamsku zajednicu u Republici Bosni i Hercegovini i
Bošnjake u domovini i iseljeništvu. Direkcija je u svim pravima i obavezama
pravni sljednik Vakufske direkcije Islamske zajednice koja je prestala s radom
1958. godine.”1
Članom 4 određeni su ciljevi osnivanja Direkcije:
– Popis i registracija cjelokupne vakufske imovine;
– Rad na povratu popisane i registrirane imovine svih vakufa u
Bosni i Hercegovini;
– Obnova, rekonstrukcija, revitalizacija i zaštita vakufskih objekata
te njihovo dovođenje u stanje namjenskog korištenja;
– Animiranje novih vakifa u zemlji i iseljeništvu;
– Osnivanje, finansiranje i organiziranje rada naučnih institucija,
obdaništa, osnovnih i srednjih škola, akademija, fakulteta,
studentskih i đačkih domova bošnjačkog naroda u zemlji i
iseljeništvu;
– Osnivanje agencija za privrednu, finansijsku, ekonomsku,
kulturnu i turističku saradnju Islamske zajednice s drugim sličnim
asocijacijama u zemlji i inozemstvu;
– Osnivanje privrednih organizacija na tržišnim principima;
– Kupovina i prodaja akcija i njihova transakcija u svim vidovima;
– Kupovina i prodaja nekretnina i dr.2
U skladu s novonastalim promjenama Islamska zajednica u Bosni
i Hercegovini 1997. godine donijela je Ustav IZ u BiH. Uspostavljanjem
Vakufske direkcije Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pokazala
je odlučnost da se bori za restituciju vakufske imovine, ali i da osigura
preduvjete za konstituiranje novih vakufa. Također, jedan od važnih razloga
reaktiviranja Vakufske direkcije jeste revitalizacija i obnova devastiranih i
porušenih vakufa, kao i briga o postojećim vakufima. Registracija Vakufske
direkcije, sa sjedištem u ulici Kulovića br. 5/I, izvršena je kod Višeg suda u
Sarajevu 28. 6. 1996. godine.
Dakle, u skladu sa članom 32 Ustava IZ u BiH, vakufskom imovinom
upravlja Vakufska direkcija Sarajevo.3 Vakufska je imovina dobro Islamske
zajednice koju je vakif vakufnamom, u skladu sa šerijatskim propisima,
uvakufio i koja služi u svrhu određenu vakufnamom. Budući da se u
većini slučajeva radi o imovini uvakufljenoj u svrhu izdržavanja nečega ili
nekoga, Vakufska direkcija je članom 13 i 18 Statuta Vakufske direkcije pravo
raspolaganja i upravljanja tom imovinom prenijela na medžlise i druge
ustanove Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Dakle, svi medžlisi
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao i druge institucije, imaju pravo
i obavezu brinuti se i upravljati vakufima na svom području.
1.2. Ljudski resursi Vakufske direkcije
Imenovanjem sekretara 14. 10. 1996. godine, u prostoru u ulici Kulovića
br. 2, uz svesrdnu pomoć Rijaseta IZ, otpočeo je rad Vakufske direkcije.
Vakufska direkcija se 1. 12. 1997. godine preselila u prostorije u ulici Reisa
Dž. Čauševića br. 2, gdje se i danas nalazi.4 Prvi vršilac dužnosti direktora
Vakufske direkcije od njezina reosnivanja bio je Jusuf Zahiragić, a već 1.
septembra 1997. godine za direktora Vakufske direkcije imenovan je Nezim
Halilović. Halilović je tu dužnost obavljao sve do 25. 12. 2007, kada je za
vršioca dužnosti direktora imenovan dotadašnji sekretar Amel Mešić, koji je
na toj poziciji bio do decembra 2009. godine. Tada je provedena procedura
izbora i imenovanja direktora u kojoj je za direktora Vakufske direkcije
izabran i imenovan mr. hfz. Senaid Zajimović.
Od svog reosnivanja Vakufska direkcija imala je svojstvo pravnog lica,
ali je istovremeno bila ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U
samom početku rada Vakufske direkcije nije postojao upravni niti nadzorni
organ. Cjelokupnim radom Vakufske direkcije rukovodio je direktor
Vakufske direkcije, ali uz nadzor i savjetodavnu ulogu Rijaseta i Sabora IZ
u BiH.
U ovom je periodu povremeno dolazilo do izmjene strukture
zaposlenih.5 S obzirom na povećanje obima poslova Vakufske direkcije, kao
i na potrebu njezina institucionalnog jačanja, u martu 2009. godine Sabor IZ
imenovao je Upravni odbor Vakufske direkcije.6
2. Aktivnosti Vakufske direkcije
2.1. Fokusne pravne aktivnosti Vakufske direkcije
2.1.1. Izrada normativnih akata, odnosno uređenje vakufa kao pravnog
instituta u okviru postojećih pravila
Vakufska direkcija je s ciljem što adekvatnijeg upravljanja i raspolaganja
vakufskom imovinom donijela paket normativnih akata, a oni su:
1. Statut Vakufske direkcije, donesen u maju 1999. godine;
2. Pravila o izdavanju vakufske imovine u zakup, donesena u
decembru 1998. godine;
3. Odluka o postupku zamjene i prodaje (transformacije) vakufske
imovine, donesena u augustu 1998. godine;
4. Pravila o uvakufljenju, donesena u novembru 2000. godine;
5. Tokom 2000. godine Vakufska direkcija je u skladu sa Zaključkom
Rijaseta IZ (br. 03-HN-4310/99) donijela Pravila o uvakufljenju
certifikata i novčanih uvakufljenja radi učešća u procesu
privatizacije.
Vakufska direkcija je u skladu s planskim aktivnostima i ukazanim
potrebama donijela izmjene i dopune određenih pravila i to:
1. Izmjene i dopune Pravila o izdavanju vakufskih nekretnina u
zakup, decembar 2003. godine;
2. Izmjene i dopune Pravila o uvakufljenju, januar 2011. godine;
3. Izmjene i dopune Odluke o postupku zamjene i prodaje
(transformaciji) vakufskih nekretnina, mart 2011. godine.
Ovo je paket normativnih akata po kojima se radilo i radi kada je
u pitanju upravljanje i raspolaganje vakufskom imovinom. Svi ovi akti
dostavljeni su medžlisima IZ.
2.1.2. Aktivnosti na donošenju zakona o restituciji i sprečavanju donošenja
negativnih zakonskih propisa za vakufsku imovinu
Od samog početka rada Vakufska direkcija najviše pažnje posvetila
je restituciji i popisu vakufske imovine. U tom smislu 16. 10. 1997. godine
održan je Okrugli sto o temi: Vraćanje, kompenzacija i reafirmacija vakufske
imovine u BiH radi konstituisanja institucije vakufa u BiH.7
Vakufska direkcija je u 1997. godini učestvovala u formiranju i radu
Koordinacionog odbora za povrat i kompenzaciju uzurpirane i devastirane
imovine vjerskih zajednica u kojem su učestvovali predstavnici svih vjerskih
zajednica i crkava.8 Rezultat rada ovog odbora jeste izrada Memoranduma za
povrat i kompenzaciju uzurpirane i devastirane imovine vjerskih zajednica,
urađen i dostavljen Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, predsjedniku FBiH,
Savjetu ministara BiH, Vladi RS-a, Međunarodnoj komisiji za vlasničke
zahtjeve, OSCE-u i medijima.9
Vakufska direkcija je tokom 2000. godine organizirala potpisivanje
peticije podrške Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini s ciljem provođenja
naturalne restitucije. Tom je prilikom prikupljeno oko 150.000 potpisa koji
su, uvezani u deset tomova, uručeni OHR-u. Tim je povodom organizirana
veoma posjećena konferencija za štampu.
Drugi segment ovog rada Vakufske direkcije ogleda se u kontinuiranim
aktivnostima za donošenje zakona o restituciji (povrat vakufske imovine) i
u lobiranju kod meritornih institucija i ustanova za sprečavanje donošenja
negativnih zakonskih rješenja. U okvirima tih djelatnosti Vakufska direkcija
učestvuje i u donošenju imovinsko-pravnih zakona iz oblasti stambene
politike, usko vezanim s nacionaliziranim vakufskim nekretninama, tj.
stanovima. Također, Vakufska direkcija aktivno djeluje i na postupke
donošenja općinskih odluka koje se tiču vakufskih nekretnina, kao i na
donošenje drugih akata iz djelokruga lokalnih zajednica povezanih s tim
djelatnostima.
Vakufska direkcija učestvovala je i u donošenju zakonske regulative
na području RS-a, koja se, također, tiče usvajanja ili neusvajanja Zakona o
povratu nacionalizirane imovine vakufskih nekretnina i drugih zakonskih
propisa. Sve aktivnosti Vakufske direkcije kontinuirano se mogu pratiti kroz
medijska oglašavanja predstavnika Vakufske direkcije u svim glasilima u
Bosni i Hercegovini, pa i šire.
Ovdje treba istaći da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine tokom
1999. godine predložila donošenje entitetskog zakona o restituciji. Tim
prijedlogom zakona Vakufska direkcija nije bila zadovoljna te je u medijskim
istupima kritizirala i osporavala navedeni prijedlog zakona. Pošto je zakon
ipak došao u parlamentarnu proceduru, Vakufska direkcija je aktom broj 09-
HE 681/99 od 22. 12. 1999. godine uputila otvoreno pismo predsjedavajućem
Predstavničkog doma BiH Enveru Kresi. U pismu je upozoreno na to da će
predložena zakonska rješenja ozbiljno ugroziti nacionaliziranu vakufsku
imovinu. Također, Vakufska direkcija je ovim pismom predložila naturalni
povrat oduzete vakufske imovine. Poznato je da predloženi zakon nije dobio
potrebnu većinu u Federalnom parlamentu te stoga nije ni donesen.
Istovremeno je, dakle tokom 1999. godine, u postupku donošenja bio
i okvirni zakon o restituciji nacionalizirane imovine u Bosni i Hercegovini.
Njegovim predloženim rješenjima Vakufska direkcija također nije bila
zadovoljna te je svoje negodovanje iskazala otvorenim pismom Ministarstvu
za civilna pitanja Bosne i Hercegovine dana 14. 10. 1999. U pismu je
predložen naturalni povrat oduzete i nacionalizirane imovine, kao i izmjena
pojedinih zakonskih odredbi. Ni ovaj prijedlog zakona, kao ni bilo koji drugi
predlagani, do danas nisu usvojeni. Svi predlagani zakoni bili su nepovoljni
po vakufe.
Kako je tokom 2002. godine, dolaskom na vlast tzv. Alijanse, došlo
do određenih političkih promjena unutar Bosne i Hercegovine, Vakufska
direkcija upućuje pismo svim zvaničnicima tadašnje vlasti i političkim
partijama, između ostalih i Socijaldemokratskoj partiji, pod brojem 09-
HE 212/02 od 17. 5. 2002, u kojem se traže razgovori u vezi s donošenjem
zakona o restituciji. Međutim, poznato je da tadašnja vlast nije bila spremna
razgovarati o ovom pitanju te u vrijeme vladavine Alijanse pomak u smislu
usvajanja zakona o restituciji nije učinjen.
Istovremeno su se odvijale aktivnosti prema OHR-u, pri čemu je
Vakufska direkcija u više navrata komunicirala s njihovim zvaničnim
predstavnicima, ali se iz tih sastanaka izvodi zaključak da OHR nije bio
zainteresiran za donošenje zakona o restituciji. OHR je smatrao da je jedino
moguća finansijska restitucija, a naturalna restitucija navodno bi ugrozila
prava korisnika. Međutim, i finansijska restitucija, po mišljenju OHR-a,
dovela bi u kolaps Bosnu i Hercegovinu.
S obzirom na činjenicu da nastojanja Vakufske direkcije i nakon ulaganja
ogromnih napora nisu urodila plodom, u toku 2006. godine na pritisak
javnosti, nevladinih organizacija, posebno udruženja “Dom”, djelujući i
na međunarodnu zajednicu, u Vladi FBiH počinje se razmatrati Prijedlog
zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji
stanarsko pravo. Stajalište zvaničnika vlasti bilo je da se dozvoli otkup svih
nacionaliziranih stanova uključujući i vakufske stanove. Vakufska direkcija
pokreće medijske aktivnosti protiv donošenja tih nepovoljnih zakonskih
rješanja, ali se istovremeno aktivno uključuje u proceduru donošenja samog
zakona. Vakufska direkcija upućuje niz pisama Ministarstvu prostornog
uređenja i Vladi FBiH, ali se istovremeno pismom obraća svim zastupnicima u
Federalnom parlamentu. Parlament FBiH uz isključivo insistiranje Vakufske
direkcije dana 10. 7. 2006. godine donosi Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji u članu
10 dozvoljava otkup nacionaliziranih stanova, s tim da se u stavu 3 pravi
iznimka u vezi sa stanovima u vlasništvu vakufa – legata i zadužbina.
Ovim zakonom predviđena je obaveza dobijanja saglasnosti Vakufske
direkcije u vezi s otkupom nacionaliziranih stanova, a u suprotnom, stanovi
se ili vraćaju ili se osiguravaju zamjenski stanovi. Ovakvim zakonskim
rješenjem nije bila zadovoljna suprotna strana (“Dom”), te lobiranjem
pojedinih zvaničnika vlasti pokreće se postupak pred Ustavnim sudom
Bosne i Hercegovine, koji pokrenutu apelaciju usvaja i donosi presudu
kojom se protivustavnim proglašavaju odredbe člana 10 stava 3 i 4 Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Nakon toga vode se
opsežne pravne polemike u vezi s raspravom o donošenju novog zakonskog
propisa, nakon čega se u novembru 2008. godine donosi novi Zakon o
izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko
pravo, gdje se omogućava otkup nacionaliziranih vakufskih stanova. Ovaj
zakonski propis implementiran je samo u dijelu otkupa nacionaliziranih
stanova, dok u vezi s dodjelom zamjenskih stanova nije implementiran.
Također, želimo napomenuti da je na inicijativu i zahtjev Vakufske direkcije
Rijaset Islamske zajednice u aprilu 2008. godine donio pet zaključaka koji su
javno objavljeni te dostavljeni svim relevantnim organima i organizacijama.
U toku 2008. godine Vakufska direkcija aktivno učestvuje i u sprečavanju
donošenja zakona o vraćanju oduzete imovine na području RS-a, zakon koji
nije donesen jer je zadirao u prava Bošnjaka, uključujući i imovinu Islamske
zajednice na području manjeg bh. entiteta. U tom je smislu upućeno pismo
poslanicima NSRS dana 24. 11. 2008. godine pod brojem 09-HE-959/08.
Posebnu aktivnost ističemo u radu lokalnih organa vlasti, koji su u
okvirima svojih djelatnosti predložili donošenje odluke o prodaji poslovnih
prostora kojima raspolaže općina. Posebno ističemo prijedlog Općine
Stari Grad, gdje je Vakufska direkcija svojim djelovanjem uspjela izuzeti
iz otkupa poslovne prostore koji su nacionaliziranjem prešli u državno
vlasništvo. U tom je smislu dana 12. 4. 2006. godine pod brojem 292/06
upućeno pismo predsjedavajućem Općinskog vijeća Općine Stari Grad, kao
i svim vijećnicima, u kojem su istaknute primjedbe na predloženu odluku.
Nakon toga pokušava se donijeti i nova odluka, ali Vakufska direkcija putem
vijećnika i drugim lobiranjima uspijeva spriječiti donošenje nepovoljnih
rješenja za vakufske nekretnine.
Mada je većina zemalja u okruženju donijela Zakon o restituciji, Bosna
i Hercegovina to još nije učinila, a kako stvari stoje, bit će veoma teško
postići donošenje pozitivnog zakonskog propisa. Kako zakon o restituciji i
denacionalizaciji do danas nije stupio na snagu, u međuvremenu je država
formirala komisiju koja je prikupila sve potrebne podatke i predložila zakon
o denacionalizaciji, ali on nikada nije poslan u parlamentarnu proceduru. U
međuvremenu je Vlada RS-a dala negativno mišljenje na predloženi nacrt
zakona.
2.2. Projekti Vakufske direkcije
2.2.1. Popis Vakufske imovine i informacioni sistem vakufskih nekretnina
Odmah po reosnivanju Vakufske direkcije počelo se s popisom
vakufske imovine. Direkcija je tadašnjim odborima Islamske zajednice
dostavila obrasce za popis i evidentiranje svih vakufskih dobara.10 Navedena
aktivnost nastavljena je i tokom 1997. godine, kao i u narednim godinama.
Kada je ova aktivnost u pitanju treba uzeti u obzir poslijeratno stanje; većina
medžlisa bila je u procesu reformiranja, mnogi medžlisi u RS-u nisu bili ni
formirani, postojao je veliki nedostatak finansijskih sredstava neophodnih
za prikupljanje dokumentacije. Osim navedenog, općinske službe nisu imale
potpune podatke, a podaci u nekim općinama nisu uopće postojali.
Tokom 1998. i 1999. godine Vakufska direkcija organizirala je i kopirala
prijepise ZK-izvadaka za zemljišta na kojima postoji pravo vlasništva kao i
druga teretna prava u korist vakufa. Rezultat tog rada bilo je klasificiranje
i arhiviranje 104 registratora vakufske imovine arhivirana u Vakufskoj
direkciji, a po jedan primjerak dostavljen je nadležnim medžlisima.
Krajem 2007. godine Vakufska direkcija preduzela je aktivnosti na
ažuriranju stanja cjelokupne vakufske imovine u Bosni i Hercegovini. U
skladu s tim, svim medžlisima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
dostavljeni su obrasci za popis i ažuriranje s aproksimativnom procjenom
vrijednosti, te kraćim uputstvom za prikupljanje i ažuriranje podataka.
Međutim, materijalne mogućnosti, opstrukcija pojedinih državnih organa
u manjem bh. entitetu, zapuštenost i neažurnost dokumentacije u jednom
broju medžlisa te krajnje nemaran i neodgovoran odnos pojedinih medžlisa
prema ovom pitanju, bili su faktori zbog kojih ovaj projekt još nije realiziran.
U 2010. godini Vakufska direkcija započela je realiziranje projekta
informacionog sistema. S obzirom na to da informacioni sistem zahtijeva
detaljnije podatke o vakufskim nekretninama, od medžlisa je zatraženo
da dostave podatke i dokumentaciju potrebnu za informacioni sistem (ili
10 Popis nikada nije završen. Na dopis koji je uputila Vakufska direkcija odazvao se veoma
mali
broj medžlisa Islamske zajednice.
dopune ukoliko je dio dokumentacije dostavljen ranije), i to: 1. ZK-izvadak
s historijatom, 2. posjedovni list, 3. kopiju katastarskog plana, 4. ugovor o
uvakufljenju, 5. vakufnamu i 6. fotografiju nekretnine. Prikupljeni podaci
i dokumentacija, kao i oni koji pristižu iz nekih medžlisa IZ, unose se u
jedinstvenu bazu podataka, a dokumentacija se skenira i pohranjuje.
Realiziranje projekta informacionog sistema bit će od historijskog
značaja za vakufe u Bosni i Hercegovini zbog toga što ćemo prvi put na jednom
mjestu imati podatke o cjelokupnoj vakufskoj imovini u Bosni i Hercegovini,
o raspoloživoj imovini, o nacionaliziranoj imovini koja je predmet restitucije,
o imovini koja je po različitim osnovama oduzeta i otuđena do 1945. godine,
o nacionaliziranim vakufskim stanovima, o imovini uništenoj i devastiranoj
tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i dr.
Aktivnosti na prikupljanju podataka nastavit će se dok svi medžlisi
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ne dostave potpune podatke i
dok ne budemo imali konačan prikaz broja i vrijednosti vakufske imovine,
kako posjedovnog stanja tako i one koja je predmet restitucije, a sve s ciljem
izrade jedinstvenog informacionog sistema vakufskih nekretnina u Bosni i
Hercegovini.
Projekt izrade informacionog sistema vakufskih nekretnina u Bosni i
Hercegovini realizira se zahvaljujući finansijskoj pomoći Islamske banke za
razvoj iz Džide. Ovim informacionim sistemom omogućena je jedinstvena
evidencija vakufa u cijeloj Bosni i Hercegovini, što podrazumijeva razmjenu
i pohranjivanje podataka u bazu u Vakufskoj direkciji, a bit će dostupna svim
muftilucima i medžlisima IZ. Osim navedenog, informacioni sistem osigurat
će informatičku povezanost i komunikaciju Vakufske direkcije u Sarajevu
s muftilucima i medžlisima IZ. U ovoj je fazi izvršena izrada softvera,
kupovina servera, računarske i mrežne opreme, koja je zatim instalirana u
sjedištima muftiluka.
Vakufska direkcija je već preduzela aktivnosti na realiziranju druge
faze informatičkog povezivanja, a to je nabavka i instaliranje računarske i
mrežne opreme u svim medžlisima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Vakufska direkcija je već preduzela aktivnosti na realiziranju druge
faze informatičkog povezivanja, a to je obezbjeđenje i instaliranje računarske
i mrežne opreme u svim medžlisima IZ u BiH.
2.2.2. Edukativni programi
U skladu sa svojim planiranim aktivnostima Vakufska direkcija
redovno organizira seminare za predsjednike izvršnih odbora medžlisa,
zatim za sekretare, mutevelije i imame, kao i javne tribine, okrugle stolovi
i sl. Cilj seminara jeste edukacija ciljne grupe u svim oblastima vakufske
problematike, a posebno na polju ispravne upotrebe i zaštite vakufa.11
Javne tribine i druge javne minifestacije Vakufska direkcija organizira s
ciljem da javnost educira i informira o stanju i odnosu prema vakufu.12
2.2.3. Identifikacija i uknjižba vakufske imovine u RS-u
Usprkos velikim naporima i nastojanju da se zaštiti vakufska imovina
nekada je veoma teško doći do informacija o pojedinim vakufima, naročito
kada su u pitanju dokumentirane informacije koje će potvrditi postojanje
prava na određeni vakuf u korist Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Vlasti na različite načine pokušavaju legalizirati bespravno oduzetu imovinu
ali i legalizirati njezino daljnje uzurpiranje. Da bi se što adekvatnije zaštitila
vakufska imovina, potrebno je identificirati i uknjižiti cjelokupnu vakufsku
imovinu. Ovaj projekt Vakufska direkcija realizirati će u dvije faze i to:
– Prikupljanje zemljišno-knjižne i identifikacione dokumentacije
vakufskih nekretnina;
– Pokretanje niza pravnih radnji s ciljem uknjižbe vakufske imovine
koja formalno-pravno u zemljišne knjige nije uknjižena kao vakuf,
ili je na razne načine u prošlosti uzurpirana i oduzeta.
Vakufska direkcija je već pokrenula prvu fazu i proces prikupljanja
dokumentacije je u toku, dok druga faza počinje kada se prikupi kompletna
dokumentacija o vakufima na području određenog medžlisa.
Ovo je projekt koji će trajati nekoliko godina i njegovo trajanje ovisi o
obimu i vrsti pravnih radnji koje treba poduzeti s ciljem uknjižbe vakufske
imovine kao vakuf, kao i od raspoloživih materijalnih sredstava. Vakufska
direkcija je putem Generalnog kuvajtskog sekretarijata za vakufe osigurala
početna finansijska sredstva za realizaciju projekta u iznosu od blizu
195.000,00 KM. Ovaj je projekt veoma skup zato što je potrebno prikupiti
veliki broj službenih dokumenata za svaki vakuf, a kada se ovome dodaju
troškovi pokretanja i vođenja sudskih postupaka, zatim vještačenja, izlasci
na teren i dr., može se sagledati veličina i kompleksnost projekta.
2.2.4. Obnova Isa-begova hamama
U 2009. godini započete su aktivnosti na restauraciji ratom uništenog
nacionalnog spomenika Isa-begova hamama koji se nalazi u kompleksu
Careve džamije u Sarajevu. U istoj godini završena je izrada idejnog i glavnog
projekta obnove, nakog čega su dobijene načelne komunalne saglasnosti, a
s obzirom na to da se radi o nacionalnom spomeniku, izvršena je i revizija
projekta.13
2.2.5. Brošura o vakufima
Jedan od projekata Vakufske direkcije jeste priprema, izrada i štampanje
brošure o vakufima u Bosni i Hercegovini na bosanskom, engleskom,
arapskom i turskom jeziku. Brošura sadrži 35 fotografijama ilustriranih
stranica teksta o vakufima u Bosni i Hercegovini, njihovu historijatu,
trenutnom stanju i perspektivama. Ovakva brošura o vakufima u Bosni
i Hercegovini urađena je prvi put, te stoga predstavlja izuzetno značajan
projekt, kako za Vakufsku direkciju tako i za Islamsku zajednicu u cjelini.
2.2.6. Obnova zgrade Zemaljskog vakufa i Hadim Ali-pašinog vakufa u
Sarajevu (zgrada Vakufske direkcije)
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2007. godine proglasila
je zgradu Zemaljskog vakufa i Hadim Ali-pašinog vakufa u ulici Reisa
Dž. Čauševića br. 2 i 4 u Sarajevu (zgrada Vakufske direkcije) nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine. Za ovaj je objekt urađen projekt, osigurana
su sredstva i dobijene neophodne saglasnosti a potom započeti i radovi na
njegovoj obnovi. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu u toj je zgradi bilo
sjedište Rijaseta IZ i reisul-uleme (Vrhovno islamsko starješinstvo). Trenutno
se u ovoj zgradi, osim Vakufske direkcije, nalaze i druge ustanove Islamske
zajednice, i to: RTV IZ “BIR”, Ured za hadž i Fond “Bošnjaci”.14
2.2.7. Prikupljanje arhivske građe
U skladu s aktivnostima koje Vakufska direkcija provodi na
evidentiranju vakufske imovine u Bosni i Hercegovini, u Ankari, u Turskoj,
17. 5. 2010. godine između Vakufske direkcije Sarajevo i Direkcije vakufa
Republike Turske potpisan je Protokol o digitalizaciji, transkripciji, analizi
i prijevodu arhivske građe o vakufima u Bosni i Hercegovini koja se nalazi
u Turskoj i u Bosni i Hercegovini, kao i o prevođenju ove dokumentacije
na bosanski jezik. Projekt će u roku od dvije godine realizirati Generalna
direkcija vakufa Republike Turske.
2.2.8. Osiguravanje donacija za izgradnju vjerskih objekata
Vakufska direkcija pomaže i drugim institucijama IZ da osiguraju
potrebna sredstva za realiziranje svojih projekata. Angažmanom Vakufske
direkcije osigurana su sredstva za izgradnju i dovršetak velikog broja
džamija i drugih vjerskih objekata.
2.2.9. Fond “Bošnjaci”
Najznačajnije uvakufljenje u Bosni i Hercegovini nakon agresije
provedeno je 2001. godine kada je Vakufska direkcija preuzela osnivačka
prava Fonda “Bošnjaci”. Od tada Fond “Bošnjaci” djeluje kao poseban
vakuf u okviru Vakufske direkcije Sarajevo. On predstavlja savremeni
način uvakufljenja, čiji su osnovni ciljevi i zadaci precizirani vakufnamom
i drugim normativno-pravnim aktima. Fond pod nazivom “Bošnjaci”
utemeljen je 1997. godine u okviru Stranke demokratske akcije Bosne i
Hercegovine. U želji da unaprijedi rad Fonda i oslobodi ga od bilo kakvih
političkih i drugih konotacija rahmetli Alija Izetbegović je 16. aprila 2001.
godine uvakufio postojeću imovinu uz uvjet da se prihodi od ovog vakufa
koriste u svrhu obrazovanja, nauke i kulture. U skladu s Izetbegovićevom
željom u Kantonalnom sudu u Sarajevu izvršena je preregistracija Fonda
kojom je osnivačka prava nad Fondom preuzela Vakufska direkcija Sarajevo.
Fond “Bošnjaci” živi i djeluje već deset godina pri Vakufskoj direkciji i svake
godine postiže bolje rezultate nego u prethodnoj.
2.3. Aktivnosti Vakufske direkcije prema medžlisima Islamske zajednice
Redovne aktivnosti Vakufske direkcije prema medžlisima Islamske
zajednice uglavnom se sljedeće:
– zaštita, unapređenje i revitaliziranje vakufske imovine na
području cijele Bosne i Hercegovine,
– pokretanje sudskih sporova i upravnih postupaka za zaštitu
vakufa pred nadležnim domaćim sudovima i upravnim organima,
– pružanje pravne pomoći medžlisima IZ u pitanjima vakufske
imovine,– provođenje postupka uvakufljenja nekretnina, pokretne imovine i
novčanih sredstava te izrada vakufnama vakifima,
– nadzor i provođenje postupaka transformacije vakufa (zamjena
vakufskih nekretnina za druge nekretnine, prodaja vakufskih
nekretnina radi kupovine drugih nekretnina u korist vakufa i sl.),
– praćenje postupaka izdavanja vakufske imovine u zakup,
– imenovanje mutevelija,
– provođenje aktivnosti na popisu vakufske imovine u Bosni i
Hercegovini,
– redovan obilazak medžlisa i održavanje edukativnih i stručnih
seminara,
– obavljanje drugih poslova koji se odnose na vakufsku imovinu.
Nakon donošenja Statuta Vakufske direkcije, kojim su utvrđeni osnovni
principi na kojima se temelji način upravljanja nad vakufskom imovinom,
bilo je neophodno usvojiti podstatutarna pravila i akte. Nakon usvajanja
ovih pravila počinje intenzivna saradnja s medžlisima, kao institucijama
ustanovama kojima je povjereno direktno upravljanje vakufima na svojim
područjima. U tom kontekstu pristupa se implementaciji pravila, posebno
Pravila o zamjeni vakufske imovine, gdje do njihova donošenja ova oblast
nije bila regulirana.
Bilo je neophodno sve medžlise Islamske zajednice upoznati s tim
pravilima, educirati osoblje te otpočeti s provedbom. Rezultat tog rada jeste
to da danas imamo ustanovljenu proceduru zamjene vakufske imovine
koja neposredno sprečava bilo kakve negativne posljedice koje bi ove
zamjene izazivale po pojedine vakufe. Mnogi su vakufi u historiji izgubljeni
neodgovarajućim zamjenama, a poznato je da u situaciji gdje se gubi
supstanca vakufa, i taj se vakuf sam po sebi gasi.
Drugo bitno pravilo jeste Pravilnik o načinu izdavanja vakufske imovine
u zakup, te je Vakufska direkcija morala steći uvid u sve do tada zaključene
ugovore i retroaktivno na svaki pojedinačan ugovor dati svoju saglasnost na
zakup. Do danas ova oblast nije detaljno uređena, ali se svakodnevno radi
na reguliranju tih odnosa. Provedba ovih pravila zahtijeva redovan direktni
i indirektni kontakt s medžlisima, što je izuzetno naporan i složen posao.
Ništa manje ozbiljna nije bila ni implementacija dijela pravila koja se
odnose na investiranje u postojeće vakufe. Svaki pojedinačan slučaj zahtijeva
posebno vođenje postupka, ocjenu opravdanosti, izradu projektnih studija,
iznalaženje potencijalnih investitora i sl. Analizirajući aktivnosti Vakufske
direkcije može se zaključiti da na ovom polju postoje izuzetno dobri rezultati.
Naravno, svakodnevno se i dalje radi na tome da se svi vakufi u kojima
postoji određeni potencijal revitaliziraju, obnove i unaprijede u skladu s
ovim pravilima.
Posebno su bitna pravila o uvakufljenju, za čije je implementiranje
trebao dugogodišnji mukotrpan rad. Prije usvajanja Statuta ova je oblast bila
neregulirana, kako propisima unutar Islamske zajednice tako i propisima
pozitivnog pravnog sistema. Pozitivno pravo ne poznaje vakuf kao pravni
institut, ali je Vakufska direkcija uspjela usvajanjem ovih pravila propisati
jasne norme o načinu uvakufljenja, kako pokretne tako i nepokretne imovine.
Prije donošenja ovih pravila na terenu je vladalo neprihvatljivo stanje, bez
propisane forme, bez davanja važnosti uvakufljenju u strogo propisanoj
šerijatskoj formi i sl. Međutim, Vakufska direkcija, iako sa skromnim brojem
uposlenih, uspjela je doći do svakog medžlisa Islamske zajednice, a Islamsku
zajednicu u Bosni i Hercegovini upoznati s pravilima i uvesti ovu proceduru,
danas uobičajenu i prihvatljivu na svim nivoima Islamske zajednice.
Oblast koja se također tiče implementiranja Statuta Vakufske direkcije
jeste imenovanje mutevelija pojedinih vakufa. U tom je dijelu postignut
značajan napredak, što ne znači da se na tom polju ne može i bolje i više.
Ovu oblast treba normativno unaprijediti i svakako implementirati postojeće
propisane norme.
Vakufska direkcija od samog početka rada ima permanentne, konkretne
i direktne kontakte sa svim medžlisima Islamske zajednice. Tu prije svega
mislimo na svakodnevne probleme koji se javljaju o pitanju načina korištenja
i odnosa države prema vakufima. Ogroman je broj sporova koje su medžlisi
vodili i koje svakodnevno vode u vezi s vakufima, a Vakufska direkcija
nastoji i uspijeva ući ili direktno učestvovati u svakom značajnijem sporu.
2.4. Aktivnosti Vakufske direkcije na polju vođenja sudskih postupaka i
zastupanja vakufa
U periodu 1998–1999. godine Vakufska direkcija pokreće niz sudskih
sporova s ciljem sprečavanja uzurpacije vakufske imovine, naročito na
području RS-a. Osim redovnih postupaka pred sudskim instancama, ona
pokreće i niz postupaka pred Ombudsmenom za ljudska prava kao i pred
Domom za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ovi su procesi pokretani za
zaštitu vakufske imovine u Bijeljini, Zvorniku, Prnjavoru, Čajniču i drugim
gradovima u Bosni i Hercegovini.
Ove se aktivnosti mogu posmatrati iz dva aspekta. Prvi aspekt
je zastupanje vakufa u vezi s njihovom uknjižbom i upravljanjem u
skladu s pravilima i propisima Islamske zajednice. Kao što je rečeno, s
ciljem ispunjavanja ovog uvjeta doneseno je niz propisa u okviru čijeg su
implementiranja rješavana i druga važna pitanja. Jedno od njih jeste i uknjižba
vakufa, kako postojećih tako i novoformiranih. U okviru tih aktivnosti
Vakufska direkcija učestvovala je u mnogobrojnim upravnim postupcima,
što podrazumijeva postupke prilikom donošenja regulacionih planova,
eksproprijacije vakufskih nekretnina, izdavanja građevinskih odobrenja, kao
i postupke bespravnih uzurpacija te povrata vakufskih nekretnina u skladu
s postojećim zakonskim propisima.
Vakufska direkcija učestvovala je aktivno u više od 2.000 postupaka ove
vrste. Kao najbitnije i najzanimljivije postupke izdvajamo povrat vakufskih
nekretnina u Bosanskom Novom, Bijeljini, Banjoj Luci i Stocu. U Bosanskom
Novom Vakufska direkcija učestvuje u preuzimanju nekretnina koje je
Islamska zajednica posjedovala prije rata, kao i preuzimanje lokacije gradske
džamije na kojoj je trenutno izgrađena džamija i značajan broj poslovnih
objekata. U Bijeljini Vakufska direkcija aktivno učestvuje u povratu imovine,
posebno nekretnina na kojima je izgrađena Atik-džamija, gdje učestvujemo i
u postupku izdavanja potrebnih odobrenja za izgradnju džamije. U Bijeljini
se radi o kompleksu vakufa Atik-džamije i možemo reći da smo zajedno
s Medžlisom Islamske zajednice ovaj lokalitet odbranili, mada ga i danas
branimo, u ozbiljnom sudskom postupku protiv RS-a. Banja Luka je jako bitan
centar svih dešavanja, pa samim tim i na polju zaštite vakufskih nekretnina.
Vakufska direkcija od samog početka povrata nekretnine Ferhat-pašine
džamije i drugih džamija u Banjoj Luci učestvuje u tim aktivnostima. To su
postupci izdavanja potrebnih građevinskih odobrenja i postupci poništenja
postojećih regulacionih planova na temelju kojih su brisani vjerski objekti.
Također, u Banjoj Luci učestvujemo u svim bitnim postupcima na polju
zaštite vakufskih nekretnina, kao i na njihovu povratu Islamskoj zajednici.
Bitne aktivnosti vođene su i u Prnjavoru, gdje smo u saradnji s Medžlisom
uspjeli sačuvati gradski kompleks džamije na čijem je mjestu sagrađena
džamija. Naše aktivnosti vođene su i u Rogatici, također u kompleksu
gradske džamije u kojem je sagrađena džamija, u Stocu, gdje je izgradnji
gradske džamije prethodila ozbiljna borba za vakufske nekretnine. Tu je
Vakufska direkcija aktivno učestvovala u postupcima, uključivala se u borbu
za povrat vakufskih nekretnina, čiji je rezultat da danas imamo izgrađenu
džamiju i u toku je priprema za izgradnju kompleksa vakufskih nekretnina.
Aktivnosti Vakufske direkcije na ovom planu ne mogu se analizirati
a da se ne spomene niz postupaka vođenih u Sarajevu. Vakufska direkcija
je pred gradskim općinama učestvovala i učestvuje u mnogobrojnim
postupcima koji se vode zbog uzurpiranja vakufa ili radi povrata vakufske
imovine. Svi značajniji povrati nakon formiranja Vakufske direkcije vođeni
su putem ove ustanove.
Drugi segment rada Vakufske direkcije jeste vođenje sudskih
postupaka koji se tiču vakufa i vakufske imovine. Brojčano, radi se o više od
500 postupaka u kojima ona aktivno učestvuje, a veći broj njih ni danas nije
riješen. Kao što je poznato, Vakufska direkcija za tu namjenu formirala je
pravnu službu i angažirala određen broj stručnih lica.
Svi značajniji sporovi o pitanju vakufa tiču se Vakufske direkcije, a
u mnogim sporovima koji se vode protiv vakufa ona sama je legitimisana.
Između mnogobrojnih sporova ističemo niz sudskih postupaka vođenih
protiv Općine Centar u Sarajevu o pitanju bespravnog otkupa vakufskih
stanova u vakufskom neboderu, niz postupaka Gazi Husrev-begova vakufa,
koji se vode protiv Općine Stari Grad, kao i drugih fizičkih i pravnih lica
koja su na bespravan način otkupila vakufske nekretnine. Također, zanimljiv
sudski postupak je postupak protiv RS-a za porušene džamije u Banjoj
Luci. O tom je postupku mnogo pisano i ne bismo ga detaljnije komentirali.
Također, zanimljivi sudski postupci vođeni su u Bosanskom Novom, Bijeljini,
Mostaru, Bihaću, Cazinu, Tuzli i dr.
2.5. Saradnja s institucijama u svijetu
Vakufska direkcija kontinuirano radi na uspostavljanju saradnje sa
sličnim institucijama u svijetu. Za kratak period uspjela je ostvariti značajnu
saradnju na polju realiziranja projekata s Generalnim komitetom za vakufe
iz Kuvajta i Direkcijom vakufa Republike Turske. U toku su aktivnosti na
uspostavljanju saradnje sa sličnim institucijama u drugim zemljama.
3. Problemi s kojima se suočava Vakufska direkcija
Problemi koji se javljaju od samog reosnivanja su:
1. Nedonošenje zakona o restituciji; obećanja političkih stranaka od
prvih demokratskih izbora pa do danas o donošenju zakona o
restituciji nisu ispunjena, naprotiv, organi vlasti ne pokazuju želju
da to pitanje riješe u dogledno vrijeme;
2. Nepostojanje jednog broja vakufnama i samim tim nemogućnost
provedbe volje vakifa;
3. Pokušaji uzurpacije preostalih vakufa putem novih regulacionih
planova;
4. Nedomaćinski odnos nadležnih institucija spram zaštite vakufa i
utroška prihoda, u skladu s vakufnamama;
5. Nedovoljna saradnja nekih medžlisa Islamske zajednice;
6. Nepostojanje pravilnika o trošenju vakufskih sredstava;
7. Nedovoljan broj uposlenika u Vakufskoj direkciji s obzirom na
obim poslova;
8. Nedovoljno finansijskih sredstava za realizaciju vakufskih
projekata;
9. Veliki procenat neperspektivne vakufske imovine;
10. Preknjižavanje vakufske imovine u imovinu medžlisa;
11. Nedovoljna zastupljenost nastavnih jedinica o vakufima u
obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice.
Opasnost koja najviše prijeti jeste apsolutno pravno nepoznavanje
ove oblasti naših imama i alima. Ova se institucija ne izučava ni kao
historijska kategorija na pravnim fakultetima u Bosni i Hercegovini,
iako kao važan pravni institut zaslužuje da se izučava;
12. Nepoštivanje procedura i pravila upravljanja i raspolaganja
vakufskom imovinom.
4. Preporuke
1. Donijeti zakon na državnom nivou koji će regulirati oblast vakufa u
skladu s potrebama muslimana i osigurati da Islamska zajednica ima
superviziju nad svim vakufima u pogledu njihova funkcioniranja u
skladu s vakufnamama, odnosno šerijatskim propisima.
2. Izraditi sve potrebne pravilnike koji će omogućiti savremeno
funkcioniranje vakufa i njihovu kontrolu.
3. Angažirati stručnjake koji će izraditi projekte uspostave i razvoja
vakufa nudeći raznoliku paletu vakufa u kojoj će svaki pojedinac
naći ono što želi.
4. Razviti sistem u kojem će postojati mogućnost uvakufljenja
likvidnih sredstava u različite vrste vakufa, putem elektronskog
transfera sredstava, popunjavanjem uplatnica i na druge načine
lahko dostupne savremenom čovjeku.
5. Kontinuirano organizirati seminare na kojima će se promovirati
široka paleta različitih vakufa i načina uvakufljenja.
6. Jednom godišnje organizirati konferenciju ili simpozij o razvoju i
funkcioniranju vakufa.
7. Transparentno birati šerijatske odbore i interne kontrolore koji
će kontrolirati upravljanje vakufima u skladu s vakufnamama,
odnosno onako kako Šerijat nalaže.
8. Omogućiti da upravljanje vakufima bude u skladu s modernim
standardima menadžmenta i administracije, kao što je ISO standard.
9. Promovirati vakufe na savremen način i koristiti alternativne
vidove promocije i prodaje proizvoda vakufa (tj. uvakufljavanja).
10. Osigurati potpunu transparentnost u radu vakufa, posebno u
finansijama.
11. Neophodna je transformacija u pristupu pitanjima vakufa i
uvakufljenja. To se područje mora osavremeniti i postati odraz
naših potreba i mogućnosti.
12. Insistirati na hitnom donošenju zakona o restituciji.
13. Afirmirati vakuf kao poseban institut u šerijatskom pravu i
animirati vjernike na uvakufljenje imovine, koja na taj način postaje
trajno dobro.
14. Dati značajnije mjesto vakufu u nastavnim jedinicama obrazovnih
institucija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
15. Educirati uposlenike Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini o
pitanjima vakufa.
16. Insistirati na doslovnoj primjeni vakufnama gdje god je to moguće.
17. Formirati posebne fondove za različite vidove uvakufljenja.
18. Insistirati na dosljednoj primjeni pravila koja se odnose na vakufsku
imovinu.
5. Perspektive
Nekadaje vakuf bio ekonomska baza aktivnosti Islamske zajednice.
Vjerujemo da on to opet može biti. Nakon ispunjenja navedenih zadataka,
pred vakufom se otvaraju velika polja djelovanja i on može i treba preuzeti
vodeću ulogu u pogledu finansiranja najvažnijih projekata Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini.
Pomoću viška prihoda vakufa te angažiranjem novih vakufa može se
osigurati dobra materijalna pretpostavka za razvoj vakufa po savremenim
normama.
U tom bi smislu sve institucije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
u saradnji s Vakufskom direkcijom trebale izraditi kratkoročne i dugoročne
planove revitalizacije vakufa, te ustanovljavanja novih vakufa, kako bi se
institucije na taj način mogle samofinansirati.
Vakufska direkcija svake godine kontinuirano radi na kratkoročnim
planovima razvoja vakufa, a u proceduri je izrada i dugoročnog plana
razvoja vakufa u Bosni i Hercegovini.
6. Prilozi
6.1. Grafički prikaz broja obrađenih predmeta u Vakufskoj direkciji
Od reosnivanja Vakufske direkcije kontinuirano je svake godine
dolazilo do porasta broja predmeta koje je rješavala. Rast broja predmeta
pokazatelj je da su institucije Islamske zajednice prepoznale ulogu i značaj
Vakufske direkcije u zaštiti, upravljanju i raspolaganju vakufskom imovinom.
Kao što se vidi na grafičkom prikazu, iz godine u godinu povećavao
se broj predmeta koji su dolazili ili ih je inicirala Vakufska direkcija, a ti su
se predmeti odnosili na restituciju, zaštitu vakufa, sprečavanje uzurpacije,
obnovu porušenih vakufa, sprečavanje prodaje nacionaliziranih vakufa,
unapređenje vakufa te na ostale poslove u vezi s vakufskom imovinom.
6.2. Statistički prikaz uvakufljenja u proteklih 10 godina
Prema Ustavu Islamske zajednice Vakufska direkcija je ustanova
Islamske zajednice koja provodi proceduru uvakufljenja i u tu svrhu izdaje
vakufname. U proteklom periodu rada Vakufske direkcije godišnji brojčani
prikaz uvakufljenja je sljedeći:
Ovaj broj uvakufljenja nekretnina realno je i veći zbog toga što pojedini
medžlisi Islamske zajednice nisu provodili proceduru uvakufljenja tako da
nemamo tih podataka. Te podatke imat ćemo nakon što u bazu podataka
unesemo sve vakufske nekretnine.

Kao što se vidi iz grafičkog prikaza, postoji kontinuirani rast

uvakufljenja iz godine u godinu. Ovo je karakteristično kako za novčana
tako i za uvakufljenja nekretnina.
Do sada je ukupno bilo 271 uvakufljenje nekretnina, 2.641 uvakufljenje
u novcu i 420 uvakufljenja u certifikatima. Ovdje nisu prikazana uvakufljenja
u 2011. godini kojih je bilo značajan broj.