Aksijalne ličnosti islamske kaligrafije

Druga polovina devetog i početak desetog stoljeća navješćuju najuspješnije razdoblje u

razvoju islamske kaligrafije u predmongolskom periodu islamske povijesti. Konačno, nakon
što je prošla dug put pripreme i samosazrijevanja, ova “najplemenitija vizuelna umjetnost
islamskog svijeta”,1 prispijeva svom potpunom ozbiljenju. U ovim i u nekoliko narednih
stoljeća na horizonu islamske umjetnosti pojaviće se neka od najizvrsnijih imena islamske
kaligrafije. Riječ je o njenim aksijalnim likovima likovima: Abu 'Alija Muhammada ibn
Muqle (u.940) i Abu l-Hasana 'Ali ibn Hilāla, poznatijeg kao Ibn al-Bawwāb (u. 1022), te o
posljednjem velikom abasidskom kaligrafu, Yāqūt al-Musta’simīju. Oni su uspostavili
klasičnu tradiciju kurzivne kaligrafije u obzorjima islamske umjetnosti; utemeljio ju je Ibn
Muqle - primjenom svojih preciznih kaligrafskih pravila - upotpunio Ibn al-Bawwāb a do
potpune ostvarenosti doveo Yāqūt al-Musta’simī.
/ Zahvaljujući njihovm intelektualnom i, napose, duhovno-umjetničkom naporu islamska
kaligrafija će otkriti svoje matematičke osnove i prepoznati jasne forme estetsko-umjetničkog
izraza, ostvarit vlastiti jezik i potpunu sigurnost umjetničkog govor... Oni su zacijelo dali
najznačajniji pojedinačni doprinos razvoju islamske kaligrafije./

Ova tradicija, u kojoj je oblikovana trajna “identitetna jezgra” kurzivne kaligrafske

umjetnosti islama, fundamentalno je obilježena razvojem šest temeljnih kurzivnih pisma koja
su u arapskom jeziku imenovana kao al-Aqlam as-Sittah (a u turskom i persijskom kao Shish
Qalam).

Ibn Muqla

Do kraja devetog stoljeća pored uglastih u upotrebi je bilo i više kurzivnih pisama. Ona su se
još od ranih početaka islamske povijesti koristila za potrebe svakodnevnog života. Korištena
su u državnoj administraciji, književnosti, znanosti, poslovnoj komunikaciji i privatnoj
korespondenciji. Međutim, većina njih je bila posve nedostatne stilske oblikovanosti, grafičke
nedorečenosti i estetsko-umjetničke izražajnosti; očito im je nedostajala elegancija i
profilirana kaligrafska ozbiljenost usavršenog Kufija.2 U ovom periodu razvoja islamske
umjetnosti arapsko pismo je već dospjela u fazu u kojoj je postalo nužno uspostaviti jasne

1
Titus Burckhardt, Vom Wesen Heiliger Kunst, str. 165.
2
Usp. Isma’īl Rājī al Fārūqī and Lois Lamyā’ al Fārūqī, The Cultural Atlas of Islam, str. 358.; Yasin Hamid
Safadi, Islamic Calligraphy, str. 17.
standarde i precizna, na pouzdanom znanju zasnovana, pravila kako bi se izbjeglo mogućoj
samovolji muslimanskog umjetničkog subjekta ili relativiziranju temeljnih estetskih načela u
kaligrafskoj umjetnosti, odolilo opasnostima transformiranja pisma u nesvrhovitu prezrelost
formi i njegove razuđenosti u nekontrolirano mnoštvo stilova, te se spriječilo njihovo
nesvrhovito obitavanje na rubovima estetsko-umjetničke nebitnosti.
Iz kurzivnih i zaobljenih pisma uskoro će nastati nekoliko temeljnih stilova prepoznatljivih
po dobro oblikovanom, elegantnom i otmjenom načinu pisanja; oni će u osnovi za svagda
odrediti pravce i estetsko-umjetnički karakter razvoja islamske kaligrafije. Osnove ovom
fundamentalnom kaligrafsko-umjetničkom toku postavit će poznati kaligraf i vezir Ibn
Muqle, stvarni utemeljitelj kurzivne kaligrafske umjetnosti islama.

Abū Ali Muhammad ibn Ali ibn Muqle al-Bagdādī (272/886-329/940) smatra se aksijalnom
osobom cjelokupne kaligrafske umjetnosti islama. On je, zapravo, po nepodijeljenom mišljenju
većine mjerodavnih poznavalaca islamske umjetnosti, njenim stvarnim utemeljiteljem. Rođen
je u Bagdadu u porodici razvijene znanstvene kulture i istaknutih kaligrafa. Prema
svjedočanstvima onovremenih hroničara, leksikografa i historičara Ibn Muqlin otac, brat Abu
'Abd Allāh, kasnije i njegov sin Abu al-Hasan ‘Ali bili su poznati kao vrsni kaligrafi.3 Interes
za nauku, kojeg je stekao u svojoj porodici i koji je postao dio njegovog osobnog nasljeđa,
omogućio mu sticanje podjednako kvalitetnog obrazovanja u aqli i u naqli naukama, u
književnosti i umjetnosti pisanja.4 Zajedno sa svojim bratom Abu 'Abd Allāhom, takođe
poznatim kaligrafom, kaligrafska znanja je sticao kod najuticajnijeg učitelja toga doba, Ahwal
al-Muharrira i za kratko vrijeme presegao umijeća svoga učitelja i postao jednan od
najcjenjenijih kaligrafa abasidske prijestolnice.5
Prefinjena osobna kultura, otmjen duh i osebujan estetskoumjetnički senzibilitet nisu ovom
izuzetnom geniju islamske kaligrafske umjetnosti priskrbili dostatne moći odolijevanja
zamamnim izazovima vlasti i politike; bio je vezir trojici abasidskih halifa: al-Muqtadiru
(908-932), al-Qāhiru (932-934) i al-Rādīju (934-940).6 Budući je riječ o vremenu nesmirenih
3
Vidi: Ibn Nadim, Fihrist, Dār al-ma’rifah, Bayrût, (bez god. izdanja), str. 14.; Shamsuddin Muhammad ibn
Ahmad al-Zahabi, Siyar a‘alam al-nubala’, tom XV, Muassasat al-risala, Bayrut, 1990, str. 229.; Muhittin
Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 56.
4
Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 56.
5
Usp. Yasin Hamid Safadi, Islamic Calligraphy, str. 17.
6
Ovog genijalnog islamskog umjetnika karakterizira uzbudljiv i pun obrata život, koji je na momente bio
kontroverzan i donekle politički suspektan, iznimna duhovna snaga i intelektualna sposobnost. Bio je solidan
poznavalac znanosti, uspješan pjesnik i književnik. Tri puta je postavljan za vezira kod trojice abasidskih halifa i
svaki put optuživan za iznevjeru i neposluh. Halifa al-Rādī - kod kojeg je posljednji put bio vezir - naložio je da
se surovo kazni; prvo mu je odsječena desna ruka, a potom, navodno, i jezik. No, odsječena ruka nije zaustavila
njegovu kaligrafsku aktivnost. Nastavio je preostalim dijelom ruke gotovo podjednako lijepo pisati kao i ranije.
(Vidi npr. Al-Zarakly, Al-A’lam, VI, Dar al-Ilm lil malayin, Bejrut, 1990, str. 273.; Yasin Hamid Safadi, Islamic
protivuriječja, ambivalentnih tokova i čudesnog uzmaha najuznositijih moći duha islama
unutar golemog svijeta njegove kulture istovremeno su na djelu, brojnim prijetnjama
ispunjeno, političko nejedinstvo7 i ozbiljenje velikog kulturnog procvata. “Druga polovina IX
i X veka jesu periodi duboke krize halifata, ali i najintenzivnijeg duhovnog života, kako u
Iraku, tako i u pograničnim oblastima.” 8 Iako još uvijek živo i vrlo djelotvorno kulturno
središte islamskog svijeta Bagdad je bio zahvaćen korupcijom, tiranijom i zamršenim
političkim intrigama, čijom je tragičnom žrtvom postao i sam Ibn Muqle. Na momente
nemilosrdno proganjan, utamničavan i mučen umro je 940 godine, 9 godinu prije nego što će
Abū Nasr al-Farābi (870-950)10 - Magister secundus u intelektualnim obzorjima
muslimanskog Istoka i jedan od najvećih islamskih filozofa peripatetičke orijentacije -
napustiti Bagdad i preseliti se u Halep, na dvor svog mecene Sayf ad-Dawla al-Hamadānija.
Pa ipak Ibn Muqle je u području kaligrafske umjetnosti uspio ispuniti zadaće čije značenje i
dalekosežnu moć utjecaja neće dostići ni jedan umjetnik u obzorjima islama.

calligraphy, str. 17.; Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 56.; Ibn Nedim, Fihrist, str. 14).
7
U ovom periodu, političko jedinstvo muslimanskog svijeta koje je do tada makar i formalno postojalo, biva
dovedeno u pitanje. Pored Abasidskog hilafeta u prvoj polovini desetog stoljeća osnovat će se još dva: u Egiptu
Fatimidski (909.) i u Španiji Cordobski (929.) hilafet. Međutim, političko nejedinstvo i njime očitovana kriza
muslimanskog svijeta ničim nije dovela u pitanje njegov bogat kulturni razvoj. Naprotiv, pored Bagdada nastalo
je još nekoliko velikih središta islamske kulture, poput Caira i Cordobe.
8
Frančesko Gabrijeli, Istorija arapske književnosti, str. 115-116.
9
Halifa al-Rādī, zbog navodnih pamfleta koje je Ibn Muqle pisao protiv njega, naredio je da mu se odsiječe
desna ruka, kojom je do tad ispisivao najljepša kaligrafska djela za koja je znao svijet islama. Neki islamski
autori tvrde kako se halifa zbog toga pokajao te je naložio da se njegovom neposlušnom veziru ali genijalnom
kaligrafu osigura liječnička njega, kako bi se bar djelomično ublažile posljedice njegove surovo bezočne
naredbe. U jednoj emotivnoj ispovijesti halifinom doktoru Ibn Muqle se plačući pita: “kako je moglo biti
naređeno da se odsiječe ruka koja je pisala Qur’an i koja je tolike godine bila u službi Hilafetu i muslimanskoj
državi”. (Navedeno prema Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 56). Međutim, ne mali broj
autora smatra kako je halifa nastavio sa bezobzirnim kažnjavanjem svog bivšeg vezira; osudio ga je na
dugotrajno utamničenje te je naredio - ustrajno potican intrigama svoga vezira Ra’iqa - da mu se odsiječe i jezik.
Nekoliko godina nakon toga Ibn Muqle je umro u zatvoru smrću mučenika, a njegovo mrtvo tijelo više puta je
premještano u različite grobnice. (Vidi npr. Yasin Hamid Safadi, Islamic calligraphy, str. 18.; Al-Zarakly, Al-
A’lam, VI, str. 273.; Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 56.; Shamsuddin Muhammad ibn
Ahmad al-Zahabi, Siyar a‘alam al-nubala’, tom XV, str. 224-230).
10
Al-Farābi je tokom svog relativno dugog boravka u Bagdadu nedvojbeno doprinijeo stanovitom oblikovanju,
makar i na razini esencijalnih uporišta, karaktera kulturnog ambijenta Abasidske prijestolnice. Osim što se bavio
filozofijom i znanošću dobro je poznavao umjetnost, izvrsno svirao na više instrumenata i pisao duhovnu
poeziju. Napisao je jedno od najznačajnijih dijela iz područja muzike u medijevalnoj povijesti: Kitab al-musiqa
al-kabīr, a o umjetnosti kao posebnoj formi ljudskog uma pisao je, pored ostaloga, u svom poznatom djelu
enciklopedijske strukture Ihsā al-‘ulūm. Napisao je i “Knjigu o slovima” (Kitāb al-hurūf) koja na osobit način
svjedoči o prispijevanju muslimanskog uma za polidimenzionalno promišljanje odnosa fenomena jezika,
filozofije i religije, te koja ima stanovitu, iako čini nam se više posrednu, simboličku i opštu relevanciju za
razumijevanje arapskog pisma.
Bagdad, obitavalište islamske intelektualnosti, duhovnosti i
umjetnosti

Neodoljivo privlačan, duhovno slojevit, intelektualno raznolik i mnogoznačan, sa

povremenim snažnim naglascima heterodoksije, bagdadski kulturni ambijent kraja devetog i
prve polovine desetog stoljeća je zadržao značenje središnjeg toposa svakovrsnog aktiviteta
muslimanskog uma. Bagdad je zacijelo bio jedan od najveličanstvenijih gradova
srednjovjekovnog svijeta, središte učenosti i svih oblika intelektualnog djelovanja. U njemu
su ozbiljivani intelektualni vrhunci duha islama u svim područjima njegove kulture: u
ekonomiji, politici, znanosti, filozofiji, duhovnosti i umjetnosti; u njemu je kaligrafija
prepoznala sebe kao zbiljsku umjetnost i zaputila se dosezanju svoje konačne potpunosti,11 te
stekla značenje mjerodavnog i univerzalnog govora podjednako prihvaćenog i razumijevanog
u svim dijelovima golemog svijeta islama.
Bagdad je zacijelo postao nezaobilaznom mjerom kvaliteta gotovo svih duhovno-povijesno
ozbiljenih vrijednosti u cjelokupnom onovremenom islamskom svijetu, kako u dimenziji
individualne tako i kolektivne projekcije muslimanskog uma. O tome na svojevrstan način
svjedoči i postojanje velikog broja značajnih kulturnih institucija poput biblioteka, škola i
džamija sustavno organiziranih kao obrazovna središta, prevodilačkih centara, knjižara i
kaligrafskih radionica, opservatorija, bolnica sa istraživačkim institutima, različitih
znanstvenih udruženja, sufijskih centara i književnih klubova. U ovom periodu - kako tvrdi
geograf i historičar Ibn Wādih al-Ya’qūbi u djelu Kitāb al-Buldān (Knjiga o zemljama) - u
Bagdadu je bilo preko sto knjižara, uglavnom smještenih oko džamije; neke od njih su bile
prava središta kulturnih zbivanja u kojima su se prepisivale i ukrašavale knjige, izrađivala
kaligrafska djela, sastajali pisci, znanstvenici, umjetnici i bibliofili. “Sami knjižari često su
bili kaligrafi, prepisivači i ljudi od pera, koji su svoje prodavaonice iskorištavali ne samo kao
spremišta knjiga i radnje nego i kao centre za književne diskusije.” 12 Gotovo sve njegove
glavne biblioteke - koje su, inače, čuvale dragocjene rukopise iz svih područja znanja -
“imale su svoje prepisivače i plaćene knjigoveže.”13 U nekim od njih su nastala najbolja
kaligrafska djela.
Pored Ibn Muqle i, već pomenutog, al-Farābija kulturna obzorja Bagdada ispunjavale su neke
od najznačajnijih osoba ukupne islamske duhovnosti i intelektualnosti poput mislioca i jednog
od najutjecajnijih srednjovjekovnih liječnika, Muhammad Zakaryyā’ al-Rāzija, (u. 925 ili 932),

11
Vidi: Abdelkébir Khatibi/Mohammed Sijelmassi, Die Kunst der islamischen Kalligrafie, str. 128.
12
Filip Hiti, Istorija Arapa, str. 375.
13
Vadim Jelisejev, Jean Naudou, Historija čovječanstva: kulturni i naučni razvoj, svezak treći/ knjiga druga, str.
188.
autora velike enciklopedije kliničke medicine Al-Hāwi fī Tib al-Mansūri (al-Mansūrova
medicinska knjiga), čija nedovršena verzija ima dvadeset tri toma;14 poznati egzeget Qur’ana i
jedan od najpoznatijih historičara medijevalnog Istoka, Muhammad ibn Jarīr al-Tabari (u. 923),
pisac monumentalnog djela opće historije: Tarīh al-Rusul w-al-Mulūk (Historija Poslanika i
kraljeva); Abu l’-Farāj al-Isfahanija (u. 967), autora najznačajnije književnohistorijske
enciklopedije ukupne arapske književnosti, Kitām al-Aganija;15 poznati astronom ‘Abd al-
Rahmān al-Sūfi (u. 986) koji je radio u jednoj od bagdadskih opservatorij i, pored ostalog,
napisao djelo al-Kawākib al-thābitah (Nepomične zvijezde) koje se smatra remek-djelom
opservatorijske astronomije;16 dugo vremena najpoznatije ime bagdadske lingvistike Abū Sa’īd
al-Sīrafī, koji je vodio plodne rasprave iz gramatike i logike sa al-Farābijem i nestorijancem
Abū Bishr Mattā-om,17 te Abu’l Hasan al-Ash’arija (u. 935) jednog od utemeljitelja kalāma,
“spekulativne teologije” islama.
Još od drugog abasidskog halife al-Mansūra, a osobito od Harun al-Rashida i njegovog sina
al-Ma’mūna u Bagdadu je uspostavljena organizirana prevodilačka aktivnost čije je
znanstveno, umjetničko i filozofsko značenje nemjerljivo ne samo u obzorjima islamske nego
i svjetske kulture.18 Imajući na umu velik broj prevedenih i prepisanih djela ona će imati
neposredan utjecaj na razvoj arapskog pisma, osobito njegovih tehnika i umijeća pisanja. U
Ibn Muqlino vrijeme u Bagdadu je, takođe, živjelo nekoliko izuzetnih prevodilaca-
znanstvenika poput Sabejca Thābit ibn Qurre (u. 901 ili 904), njegovog sina Sinana (u. 943) i
dva unuka Ibrahima (u. 946) i Thābita (u. 973) te Qusta ibn Lūka (u. 922) prevodilac djela iz
matematike i filozofije.19
U Bagdadu je u ovo vrijeme djelovala i utjecajna sufijska škola “osobito poznata kao
rasadište sufijske gnoze i kao stjecište najkontemplativnih duhova ondašnjeg muslimanskog
imperija.”20 Njenim središnjim duhovnim osobama, pored Abū Yazīd al-Bistāmija - koji je
živio nešto ranije (u. 874) - bili su al-Junayd (u.911), koji je zbog istaknutog značenja u
tokovima klasičnog sufizma poznat i kao al-shayh at-tāifa (prvak sufijskog zbora),21 Abu al-
Husayn al-Nury (u. 907) te, napokon, jedan od najzanimljivijih duhovnih likova ezoterijskih
14
Vidi: Ahmad Dallal, Nauka, medicina i tehnoligija, u: John L. Esposito (ur.), Oksfordska historija islama, str.
191 i 192.
15
Vidi: Frančesko Gabrijeli, Istorija arapske književnosti, str. 173.
16
Vidi: Filip Hiti, Istorija Arapa, str. 342.
17
Vidi: Seyyed Hossein Nasr and Oliver Lwaman, History of Islamic Philosopy, II, str. 899-903.
18
“Amblematska” institucija prevodilačkog poduhvata muslimana u cvatućem razdoblju njihove kulture jeste
Bayt al-hikmah (Kuća mudrosti) koju je osnovao al-Ma’mūn, najvjerovatnije 830. godine. Ona se, smatra
primjerice Filip Hiti, u mnogo čemu pokazala “najvažnijom obrazovnom ustanovom poslije osnivanja
Aleksandrijskog muzeja u prvoj polovini trećeg stoljeća pr. n. e.” (Filip Hiti, Istorija Arapa, str. 287).
19
Usp. Seyyed Hossein Nasr, Science and Civilization in Islam, str, 44-45.
20
Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, str. 68.
21
Vidi: Henry Corbin, Historija islamske filozofije, 1987.
obzorja islama, Abū ‘Abdillah ibn Mansūr al-Hallāj (u. 923), koji donekle, po svom
mučeničkom životu, potsjeća na usudnog stradalnika i svog suvremenika, učitelja kaligrafije,
Ibn Mukqlu. U tokovima islamske duhovnosti Hallāj je poznat kao mučenik-svetac. Njegovo
tragično zatočeništvo, višegodišnji proces u Bagdadu - u kojem su gotovo podjednako
učestvovale sufije, shiije (zbog navodnog ogriješenja o “zakon tajne”), pravnici i političari -
te mučenička smrt kao da svjedoče neke zajedničke dimenzije sudbinā dvaju iznimnih osoba
koje na najuzoritiji način ozbiljuju neke od središnjih formi onovremenog svijeta islamske
kulture: Ibn Muqle kaligrafiju, kao najznačajniju vizuelnu formu islamske umjetnosti, a
Hallāj sufizam, odnosno dimenzije njegovog gnosisa i spekulativne mistike.
Dio ovog izuzetnog bagdadskog kulturnog horizonta bili su i neki poznati kršćanski znanstvenici
i filozofi poput Yuhann ibn Haylā (u. 910), Abū Bishr Mattā-a (u. 940) i Yahyā ibn ‘Adīja (u.
974), inače al-Farābijevog učenika u logici.22 Ovakav kulturni ambijent Abasidske prijestolnice,
oblikovan djelovanjem nekih od najutjecajnijih umova medijevalne povijesti, nedvojbeno je bio
poticajan za islamsku umjetnost i, u stanovitom smislu, je doprinosio sazrijevanju umjetnosti
pisanja, te značajno omogućio genijalnu kaligrafsku pojavu Ibn Muqle. Uostalom, njegovo
utemeljenje kaligrafije kao estetsko-umjetničke discipline islamske kulture par excellence,
osobito njeno zasnivanje na načelima matematičke znanosti posviješćenog značenja, teško bi bilo
provodivo u duhovno i intelektualno oskudnijoj sredini.

Zasnivanje kaligrafije na načelima znanosti

Najznačajnija Ibn Muqlina postignuća u kaligrafiji zasnovana su na njegovom izvrsnom

poznavanju matematike. Osobito dobro je bio upućen u geometriju i aritmetiku, čija će načela
djelotvorno primijeniti u oblikovanju savršeno proporcionalnog pisma (al-hhatt al- mansūb).
Najveća njegova zasluga je u tome što je umjetnost kaligrafije obogatio matematički
preciznim, znanstveno i metafizički utemeljenim pravilima prema kojima je svaki harf dio
univerzalnog i objektivnog reda, potpuno podređen primordijalnim zakonitostima duha i
povezan standardnim mjerama. Potkraj devetog i početkom desetog stoljeću, Ibn Muqle će
“provesti reformu, ustanoviti metode i sistematizirati pisanje nekoliko varijanti kurzivne
kaligrafije.”23 Želio je dizajnirati kurzivna pisma koja bi u isto vrijeme bila estetski
oblikovana i savršeno proporcionalna, poput kufskog pisma. Stoga je kreirao logičan sistem
temeljnih kaligrafskih normi, podjednako zasnovan na metafizičkim i geometrijskim
načelima; “uspostavio je pravila proporcije za sve harfove koji se zasnivaju na romboidnoj

22
Vidi: Seyyed Hossein Nasr and Oliver Lwaman, History of Islamic Philosopy, I, str. 178.
23
Isma’īl Rājī al Fārūqī and Lois Lamyā’ al Fārūqī, The Cultural Atlas of Islam, str. 359.
tački (♦)”,24 alifu i “standardnom” krugu. Po ovom sistemu romboidnu tačku kod nekog
pisma ne treba razumjeti u vidu niti, odnosno, temeljnog elementa za nastajanje linije. Ona je
u osnovi kvadrat, reminiscencija Ka'be i svakog zasnovanog, sigurnog početka u
ovremenjenim svjetovima. Tačka je ovdje i “kao simbol za jedinstvo i izvor.” 25 Ona nastaje
od tinte dijagonalnim pritiskom pera na podlogu, tako da dužina jednakih strana tačke
odgovara širini pera. A Tintom i Perom su u transcendentalnom primordijalitetu “zapisana
postojanja svih stvari (al-haqaik) na pomno Čuvanoj Ploči (al-Lawh al-Mahfūz)”,26 koja u
sebi “sadrži arhetipove svih zemaljskih oblika i napose, tradicionalne qur'anske kaligrafije,
čiji su stilovi omogućeni i odraženi kroz sveti karakter Objavljene Knjige“.27

Ibn Muqlin sistem proporcije kaligrafskih harfova. Na vrhu je alif koji se sastoji od sedam romboidnih tačaka, u
sredini standardni alif i standardni krug, a na dnu su označene proporcionalne mjere za slovo 'ayn.

Budući da ove romboidolike tačke potsjećaju na pčelinje saće Ibn Zayyi, oduševljeni
sljedbenik Ibn Muqle, ustvrdio je da je njegovo djelo inspirirano pčelinjim umijećem
građenja saća.28
24
Isto, str. 359.
25
Keith Critchlow, Islamic Patterns, Thames and Hudson, London, 1995, str. 10.
26
Seyyed Hossein Nasr, Islamic Art and Spirituality, str. 17.
27
Isto, str. 18.
28
Usp. Robert Irwin, Islamic Art, str. 178.
U okviru Ibn Muqlinih fundamentalnih pravila standardni alif je predstavljao uspravni
vertikalni potez koji je sadržavao specifičan broj romboidnih tačaka smještenih tako da se vrh
jedne nastavlja na vrh druge. Prema ovim pravilima, alif je vertikalna ekvivalencija sedam - u
nekim stilovima i više - romboidnih tačaka. Standardni krug je imao poluprečnik jednak alifu.
Standardni alif i standardni krug su također korišteni kao osnovne geometrijske forme. Na
istim načelima su uspostavljene precizne mjere za vertikalne, horizontalne i krivudave poteze
ostalih slova te bi se moglo reći da je vizuelna harmonija njihovih oblika precizno “određena
geometrijskom kotom koja upravlja odnosima proporcija između slova.”29 Ovim je Ibn Muqle
neposredno doprinijeo da se kaligrafija kao najznakovitija vizuelna forma islamske
umjetnosti u cijelosti ozbilji kao svojevrsna geometrija duh koja u svom vizuelnom izrazu na
najbolji način spaja najuzvišenija intelektualna i duhovno-estetska umijeća muslimanskog
umjetničkog genija.
Novi Ibn Muqlin metod, koji je zasnovan na načelima islamske duhovnosti i matematičke
znanosti, te iz nje izvedenog “proporcionalnog pisma”,30 jasno definira proporcije slova
unutar određenog stila pisanja i u osnovi je standardiziranja svih glavnih kurzivnih pisama.
On će postati osnova nastajanja šest temeljnih stilova pisma (al-Aqlam as-Sittah) poznatih
kao: Thuluth, Naskhi, Muhaqqaq, Rayhani, Tawqi i Riqa.
Na pomenutim načelima Ibn Muqle je definirao nekoliko vrlo jasnih pravila kaligrafske
umjetnosti. Smatrao je, primjerice, da:
- slova u riječi moraju biti tako raspoređena da je odnos cjeline i dijelova uravnotežen
i skladan (tawfiyah);
- da je svako slovo potrebno dovoljno vizuelno naglasiti, osigurati mu odgovarajući
prostor i snagu (ilmām);
- da treba jasno vizuelno očitovati svoje posebnosti kao što su: vertikalnost ili
horizontalnost, geometričnost, nakrivljenost ili zaobljenost formi - (ikmāl);
- da svaki harf treba da izrazi, jasno i prefinjeno, svoj unutarnji, auditivni
specifikum, (ishbā’);
- da linije harfova izbijaju u slobodnom i ritmičnom kretanju (irsāl).31

29
Jeremy Hanzell-Thomas, Gdje se dva mora sreću: umjetnost Ahmed Moustafe, str. 14.
30
Suvremeni egipatski slikar i kompetentan poznavalac duhovnog i intelektualnog backgrounda islamske
kaligrafije Ahmed Moustafa, tragajući u svojim višegodišnjim istraživanjima za znanstvenim osnovama
islamske kaligrafije, otkrio je precizne geometrijske osnove “proporcionalnog pisma” kojeg je u prvoj polovini
desetog stoljeća razvio Ibn Muqle. Ovo Ahmed Moustafino otkriće posredno ima mnogo veće značenje budući
je “rasvijetlilo geometrijske principe koji su u osnovi virtuelne harmonije cijele islamske umjetnosti i
arhitekture.” (Jeremy Henzell-Thomas, Gdje se dva mora sreću - umjetnost Ahmeda Moustafe, str. 29).
31
Usp. Isma’īl Rājī al Fārūqī, Tawhīd: Its Relevance for Thought and Life, str. 263-264.
Osim toga, “u svom Epistelu Ibn Muqle definira sljedeće principe geometrije, relevantnih za
kaligrafsku umjetnost:
- slova se ozbiljuju u svom cjelokupnom obliku;
- dosljedno se primjenjuju precizna pravilima proporcije;
- brižljivo se razlikuju geometrijske forme pomoću vodoravnih, uspravnih, kosih i
savijenih pokreta;
- posebno se obraća pažnja na snagu linije i njenu ljepotu;
- pero se drži opušteno ali istovremeno pouzdano i vješto u ruci tako da ne
podrhtava, čime bi bila dovedena u pitanje pravilnost pisma.
Ovi principi doprinose velikoj harmoniji umjetnosti kaligrafije.”32
Više nego i jedan umjetnik islama Ibn Muqle je doprinijeo da osnovama kaligrafije
djelotvorno vlada savršena mjera, koja je prema uvidima mislilaca Ihwān al-Safā’
najpotpunije ozbiljena u egzemplarnim proporcijama čovjeka, čiji uspravni hod određen
okomicom i zovom Neba sjeća na alif umom vođen, koji je pokrenut na putovanje k svome
Gospodaru da posvuda svjedoči Njegovu Jednost. “Ko teži dosezanju ljepote rukopisa treba
se potčiniti preciznim pravilima pisanja te po njima oblikovati slova i mjere njihovih linija.
Najprikladniji primjer mjere u arapskom pismu jeste alif, u bilo kojoj svojoj veličini; širina
alifa u odnosu na visinu ozbiljuje potpunu proporciju ukoliko je određena mjerom osmine;
osnova alifa neizostavno je tanja od vidljivog kraja njegove okomice. Napokon, alif je
definiran položajem prečnika u kružnici što će odrediti mjeru rasporeda ostalim slovima koja
će biti u srazmjerju sa proporcijama alifovog vertikaliteta i opsegom njegove kružnice.”33
Nažalost ni jedan Ibn Muqlin prijepis Qur’ana, niti primerak cjelovitog rukopisa bilo kojeg
njegovog djela na koje je primjenio pravila proporcionalnog pisma, nije sačuvan.34
Napokon valja reći da ovim, netom naznačenim, Ibn Muqlinim naporom, kojim uvodi
principe znanosti u umjetnost pisanja, kaligrafija se ozbiljuje ne samo kao umjetnost
zasnovana na nadmoćnim načelima znanosti nego i kao sama znanosti, naravno razumijevana
ne u njenom profanom nego u sakralno-gnoseološkom smislu, te bi se na nju, kako misli
primjerice S. H. Nasr, bez ostatka mogao primijeniti onaj skolastički stav: ars sine scientia
nihil kojeg je u latinitetu evropskog srednjovjekovlja formulirao Toma Akvinski. Proporcije

32
Abdelkébir Khatibi/Mohammed Sijelmassi, Die Kunst der islamischen Kalligrafie, str. 132 i 134.
33
Sharh Ibn al-Wahîd ‘alâ râ’iyyah Ibn al-Bawwâb; Navedeno prema al-Habîb Baydah Al-khalfiyyah al-
falsafiyyah wa al-jamaliyyah li fann al-khatt al-‘arabī, u: al-Funūn al-islāmiyyah, Dar al-Fikr, Damask, 1989,
str. 133.
34
Jedini primjerak Ibn Muqlinih djela čuva se u iračkom muzeju u Bagdadu. Sastoji se od devet stranica pisanih
Naskhi i Thuluth pismom, sa kolofonskom oznakom, kao dokazom da pripadaju Ibn Muqli.” (Yasin Hamid
Safadi, Islamic Calligraphy, str. 18)
kaligrafije zapravo proishode iz načela svetoznanstvenog uma i kao takve “su ključ za
razumijevanje proporcija islamske arhitekture. U ovom slučaju, ova scientia proishodi iz
Haqiqata što jeste u srcu qur’anske Objave.” 35 Ona svojim moćima koje su u osnovi
umjetnosti - inače očitovanim u pravilima različitih stilova tradicionalne kaligrafije -
razotkriva određene kozmičke podudarnosti te ih čak saopćava kroz svoj simbolizam
metakozmičkih realnosti.
Iako će se od Ibn Muqlina vremena pismo razvijati u više različitih smjerova, sistem pravila
koja je postavio služit će kao vodič za sve kasnije islamske kaligrafe; njegova “pravila
harmoničnih poteza, zavoja i tačaka vjerno prati arapsko pismo već skoro više od hiljadu
godina.”36
Ibn Muqlini učenici, Ibn al-Simsimānī i Ibn Asad su nastavili tradiciju svog nenadmašnog
učitelja i njegova znanja proslijedili svom učeniku, kasnije takođe genijalnom kaligrafu, Abū
al-Hasan 'Aliju ibn Hilālu (Ibn al-Bawwāb).

Ibn al-Bawwāb

Od Ibn Muqline kaligrafske pojave pa sve do Yāqūt al-Musta’simīja, posljednjeg velikog

abasidskog kaligrafa na obzorjima islamske umjetnost pisanja neće se pojaviti mjerodavnija
kaligrafska osoba od Abū al-Hasan 'Alija ibn Hilāla poznatijeg kao al-Bawwāba (u.
413/1022).
Ibn al-Bawwāb je porijeklom Perzijanac. Rođen je u Bagdadu u drugoj polovini desetog
stoljeća u periodu premoći Buwayhida (945-1055), dinastije poznate po izdašnom pomaganju
znanosti, filozofije i umjetnosti. Na njihovom dvoru njegov otac je bio vratar što im je
odredilo nadimak al-Bawwāb. Bagdad je i u Ibn al-Bawwābovo doba bio središte islamske
kulture i poticajan ambijent za sve koji su se želili baviti naukom i umjetnošću. U njemu su u
isto vrijeme, primjerice živjeli hroničar njegovog društvenog i intelektualnog života i
istaknuti poznavalac kaligrafije Abu Hayyan al-Tawhīdī, članovi poznatog bratstva Ihwān al-
Safā', koji su napisali opsežnu enciklopediju koja je sadržavala sva do tada poznata znanja,
veliki pjesnik al-Mutanabbi', znameniti gramatičar Abu 'Ali al-Farisi, Yahyā ibn 'Adī,
kršćanin koji je rukovodio bagdadskom filozofskom školom, te, doduše kraće vrijeme, filozof
povijesti Ahmad ibn Miskawayh i Abul Hasan al-'Āmiri, najveći mislilac u periodu između
života dva univerzalna uma islama, al-Farābija i Ibn Sina-a.

35
Seyyed Hossein Nasr, Islamic Art and Spirituality, str. 26.
36
Jeremy Hanzell-Thomas, Gdje se dva mora sreću: umjetnost Ahmed Mustafe, str. 14.
Takođe je interesantno spomenuti da je Ibn al-Bawwāb svoja kaligrafska djela ispisivao na
kvalitetnom i visoko cijenjenom samarkandskom papiru koji se već uveliko proizvodio i
široko koristio u muslimanskom svijetu. Iako se u literaturi spominju dva datuma njegove
smrti, 1022. ili 1031. godina, kao vjerovatniji se uzima prvi datum (413/1022). Sahranjen je u
abasidskoj prijestolnici pored mezara Ahmad ibn Hambala, imama jednog od četiri
kanonizirana sunijska mezheba i utemeljitelja ortodoksnog kalama. 37
Poseban kulturni karakter Ibn al-Bawwābove osobe u znatnoj mjeri je odredila izvrsna
tradicija islamske obrazovanosti desetog i jedanaestog stoljeća. Kod uglednih bagdadskih
učitelja studirao je vjerske znanosti, Qur'an, književnost, islamsku umjetnost i duhovnost te
obvladavao visokom kulturom ādāba. Znanja i kaligrafska umijeća sticao je kod Muhammada
ibn Asada i Muhammada ibn al-Simsimānia. Prije nego se potpuno predao kaligrafiji bavio se
crtanjem, povezivanjem knjiga, dekoracijom i iluminacijom rukopisa. Poezija, naglašenog
duhovnog backgrounda i prepoznatljivo prožeta obuzetošću kaligrafijom - ostat će njegovom
preokupacijom do kraja života. U svojoj poeziji - koja je uglavnom potčinjena ispunjenju
didaktičkog telosa - govori, pored ostalog, o ljepoti, principima i temeljnim svojstvima
kaligrafske umjetnosti, o njenim metodama, umijećima i sredstvima za pisanje. “Napisao je
odu o kaligrafiji u kojoj naglašava značenje ravnoteže (musanabah) u umjetnosti pisanja,
mjere (maqadir) i rasporeda u prostoru (bayadat).”38
Ibn al-Bawwāb se nadavao vrlo pobožnom, duhovno prosvijetljenom, krijeposti i vjeri
potpuno predanom osobom. Jedno vrijeme je držao predavanja u al-Mansūrovoj džamiji u
Bagdadu. Buwayhidski vezir i kasnije guverner Iraka Fahr al Mulk abu Gālib ibn Halaf
imenovao ga je rukovoditeljem ugledne biblioteke u Shirazu - gradu visoke učenosti, koji je u
Buwayhidskom periodu (945-1055), takođe bio značajnim središtem islamske kulture. Ovu
biblioteku je osnovao Buvayhid ‘Addud al-Dawiah (977-982). Riječ je o katalogiziranoj
biblioteci, bogatog i sređenog biblotečkog fonda u kojoj je moglo raditi samo stručno osoblje.
U njoj su organizirani prijepisi rukopisa, priređivani stručni sastanci i vođene znanstvene
rasprave. U ovoj biblioteci je Ibn al-Bawwāb, pored ostalog, završio i jedan nedovršeni Ibn
Muqlinin prijepis Qur'ana.39

37
Vidi npr. Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 58.; Filip Hiti, Istorija Arapa, str. 385. i 428-
429.; Seyyed Hossein Nasr and Oliver Leaman, History of Islamic Philosophy, I, str. 217.; al-Zarakly, al-A’lam,
V, str. 30-31.
38
Robert Irwin, Islamic Art, str. 180.
39
Riječ je o vrlo zanimljivom prijepisu jednog juza u primjerku Qur’ana kojeg Ibn Muqla nije uspio prije smrti
dovršiti. Taj posao je Ibn al-Bawwāb uradio sa takvom preciznošću i umijećem da, gotovo, nije moguće
ustanoviti bilo kakvu razliku između prethodnog Ibn Muqlinog i njegovog - gotovo stoljeće jedno kasnije
nastalog - kaligrafskog rukopisa. (Vidi: Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 58).
Ibn al-Bawwāb je najprije u cijelosti “obvladao kaligrafskim pravilima koje je postavio Ibn
Muqle, potom ih unaprijedio”40 i pripremio njihovu široku primjenu u narednim stoljećima,
što je značajno utjecalo na kontinuitet i uspostavljanje stabilnog kvaliteta u razvoju islamske
kaligrafske umjetnosti.
Ibn al-Bawwāb je “bio u stanju da do perfekcije oponaša Ibn Muqlin stil pisanja”41 kojeg je
po ljepoti i kaligrafskoj potpunosti, sapijentijalnoj, znanstvenoj i sakralno-geometrijskoj
zasnovanosti smatrao neusporedivim sa bilo čim što je do njegovog vremena u ovoj
umjetnosti bilo postignuto. Uvažavajući sve Ibn Muqline estetsko-umjetničke, duhovne i
epistemološke dosege u kaligrafiji, sva njegova teoretska i praktična postignuća, on je uspio
“doprinijeti upotpunjenju estetskih kriterija i geometrijskih pravila te usavršiti metodu pisanja
kod svih šest stilova (al-Aqlam as-Sittah).”42
Iako je sasvim izvjesno da je Ibn Muqle postavio jasne i pouzdane osnove kaligrafskoj
umetnosti, presudno doprinijeo da se ona oblikuje kao središnja umjetnost islamskog svijeta
kulture neki autori poput D. S. Ricea i Walîd al-‘Azamîja smatraju da se “kaligrafija Ibn al-
Bawwāba nadaje ljepšom i estetsko-umjetnički potpunijom.”43
Podržan iznimnom obdarenošću, kompetentnim poznavanjem islamske umjetnosti, estetskom
intuicijom i izvanrednim umijećem pisanja uspio je pridonijeti gracioznosti i eleganciji
geometrijskog sklada šest stilova kurzivnih pisama koje je, kao što smo već istaknuli,
ustanovio Ibn Muqle. Njegov stil, lahko prepoznatljive otmjenosti i estetske prefinjenosti, u
kaligrafskoj umjetnosti islama postat će poznat kao al-Mansub al-Faiq (otmjeni Mansub).
Ibn al-Bawwabov umjetnički doprinos razvoju kaligrafije u estetici i historijsko-umjetničkoj
znanosti visoko je vrednovan, gotovo podjednako kao i postignuća njegovog velikog
prethodnika. Osim što je usavršio i uljepšao svih šest stilova (al-Aqlam as-Sittah) Ibn al-
Bawwāb je osobito doprinijeo razvoju i estetsko-umjetničkom upotpunjenju Naskhi, Rayhani
i Muhaqqaq pisma, koja su, kako se pretpostavlja, idealno odgovarala estetskom senzibilitetu
i duhovno-umjetničkim nagnućima njegovog osebujnog genija.
Vjeruje se da je Ibn al-Bawwāb sačinio 64 prijepisa Qur'ana i veliki broj svjetovnih djela, što
mu je, samo po sebi, osiguralo izniman ugled i poštovanje u vjerskim i kulturnim krugovima,
napose, među kaligrafima. Do danas je sačuvan, nažalost, samo jedan prijepis Qur'ana, nastao
391/1001 godine u Bagdadu, a čuva se u Chester Beatty Library of the University of Dublinu

40
Walîd al-‘Azamî, Tarajum khattatî Bagdad al muâsirîn, str. 115.
41
Abdelkébir Khatibi/Mohammed Sijelmassi, Die Kunst der islamischen Kalligrafie, str. 140.
42
Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 59.
43
Walîd al-‘Azamî,Tarajum khattatî Bagdad al muâsirîn, Dar al-kalam, Bajrut, 1977, str. 114.
u Irskoj.44 Ovaj egzemplar Ibn al-Bawwābovog prijepisa Qur’ana smatra se “fundamentalno
značajnim za studij islamske kaligrafije”.45 On pretstavlja obrazac primjene kaligrafskih
načela, novog stila i metoda pisanja Qur'ana, otkriva strukturu, kvalitet i estetsko-umjetničke
dosege ukrašavanja svetog qur'anskog Teksta potkraj četvrtog i spočetka petog stoljeća
islama, dobu osebujne intelektualne nabujalosti i duhovne sazrelosti njegovog uma. On,
takođe, služi kao obrazac uspješnog kontekstualnog transformiranja arabeske i njene
odmjerene primjene u području dekoracije qur’anskog Teksta. Arabeskni uzorci korišteni u
njegovom ukrašavanju vrlo su “precizno nacrtani smeđim mastilom, dok zlatna, plava, bijela,
zelena i crvena boja doprinose njihovoj upečatljivosti. Krugovi na vertikalnoj osi
predstavljaju cjelinu za sebe, dok oni na horizontalnoj mogu da se ređaju u nedogled - time se
postiže ravnoteža između statike i dinamike šare.” 46 Riječ je o umjetničkom postupku
značajne dekorativne vrijednosti kojeg neki autori - poput primjerice turskog historičara
kaligrafije Muhittin Serina - pripisuju, takođe, Ibn al-Bawwābu.47
Neki muslimanski autori poput Isma’īl Rājī al Fārūqīja ovaj manuskript - koji takođe svjedoči
o uspješnom ranom korištenje papira u islamskoj kaligrafskoj umjetnosti - smatraju
“najstarijim primjerkom Qur’ana koji je pisan Naskhi pismom.”48 Njime je takođe označen
početak neposrednog potiskivanja Kufija i zamjene uloga glavnog pisma u prepisivanju svete
Božje Riječi.
Osim ovog primjerka Qur'ana sačuvano je još samo nekoliko Ibn al-Bawwābovih rukopisa
svjetovne naravi. Riječ je o dva prijepisa zbirke poezije predislamskog pjesnika Salam ibn
Jandala i jednom djelu iz područja gramatike, Kitāb al-Balāga. Jedan Ibn al-Bawwābov
rukopis ibn Jandalove poezije, koji je nastao u Bagdadu 408/2018, čuva se u muzejskoj
biblioteci Topkapi Saray u Istanbulu; pisan je naizmjenično Thuluthom, Rayhanijem i
Tawqijem i smatra se primjerkom izuzetne vrijednosti. Drugi prijepis djela istog pjesnika
nalazi se u Istanbul Türk ve Islām Eserleri Müzesi. Ove dvije zbirke poezije, koje je prepisao
Ibn al-Bawwābov i Qur’an koji se čuva u dablinskoj biblioteci najvjerodostojniji su sačuvani
primjerci kaligrafije iz klasičnog perioda islamske umjetnosti, a koji su napisani u šest stilova

44
Većina zapadno-evropskih historičara islamske umjetnosti konstatiraju da je ovaj primjerak Qur’ana pisan
Naskhi pismom. Međutim, neki turski autori, inače kompetentni poznavaoci islamske kaligrafske umjetnosti,
poput suvremenog znanstvenika Muhittin Serina koji, detaljno opisujući ovo Ibn al-Bawwābovo djelo,
konstatira da su qur,anske sure pisane u Rayhani stilu, a njihovi početci u Tawqiju. (Vidi: Muhittin Serin, Hat
Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 58).
45
Abdelkébir Khatibi/Mohammed Sijelmassi, Die Kunst der islamischen Kalligrafie, str. 142.
46
Sheila S. Blair i Jonathan, M. Bloom, Umjetnost i arhitektura; u: John L. Esposito (ur.), Oksfordska historija
islama, str. 226.
47
Vidi: Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 58.
48
Isma’īl Rājī al Fārūqī and Lois Lamyā’ al Fārūqī, The Cultural Atlas of Islam, str. 368.
(al-Aqlam as-Sittah). Ibn al-Bawwābov prijepis Kitāb al-Balāge čuva se u Državnoj biblioteci
u Münchenu.49
Sasvim je razvidno da je Ibn al-Bawwāb značajno doprinijeo razvoju i kvalitativnom
upotpunjenju islamske kaligrafije, neposredno utjecao na oblikovanje osebujnosti njenom
estetsko-umjetničkom izrazu te osjetno poboljšao Ibn Muqlin sistem pisanja kojeg će, u
drugoj polovini trinaestog stoljeća posljednji veliki abasidski kaligraf Yāqūt al-Musta’simī
dovesti gotovo do potpunog savršenstva. Stoga mu zajedno s njima pripada središnja uloga u
povijesti sakralne i religiozne umjetnosti islama.
U periodu između Ibn al-Bawwāba i Yāqūt al-Musta’simīja djelovali su umjetnici čija djela
imaju znatnu vrijednost u povijesti islamske kaligrafije. Ovdje ćemo spomenuti Ahmad ibn
Muhammada, poznatog kao Ibn al-Khāzin (u. 1124) i Mas'ūd al-Isfahānīja Kao
svjedočanstvo znatnog kvaliteta kaligrafske umjetnosti dvanaestog stoljeća može poslužiti
“jedan primjerak veličanstvenog prijepisa Qur'ana iz 1160. Autor prijepisa je Mas'ūd ibn
Muhammad al-Kātib al-Isfahānī, čiji je otac svojevremeno bio ugledni pisar pisama i
biografije, inače svog bliskog prijatelja, slavnog Salāh al-Dīna“.50

Yāqūt al-Musta’simī

Pored Ibn Muqle i Ibn al-Bawwāba treći najznačajniji, osni kaligraf klasičnog razdoblja
islamske umjetnosti bio je Jamal al-Din Abu Majid ibn 'Abd Allah al-Mawsuli, poznatiji kao
Yāqūt al-Musta’simī (1221-1298),”kojeg će podjednako, kao neupitnog uzora, slijediti
persijski i osmanski kaligrafi.”51 On će dodatno upotpuniti razvoj kurzivnih pisama, njihove
forme kaligrafski usavršiti i dovesti ih do krajnje estetsko-umjetničke prefinjenosti. Neki
historičari islamske kaligrafske umjetnosti poput Walîd al-‘Azamîja smatraju da je,
“nadmašio Ibn al-Bawwāba u umijeću pisanja i dosegnutom skladu kaligrafskih formi”52
Iako neki muslimanski autori kao, primjerice, Isma’īl Rājī al Fārūqī smatraju da Yāqūt al-
Musta’simī potiče iz Abesiniye,53 većina njih, osobito onih turskih, tvrde da je porijeklom iz
Turske.54 Kao zarobljenik, dok je još bio dijete, dospio je u Bagdad. Uskoro, sticajem čudnih

49
Vidi: Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 58-59.
50
Yasin Hamid Safadi, Islamic calligraphy, str. 18.
51
Elke Niewöhner, Islamic Calligraphy, u: Islam: Art and Architecture, str. 575.
52
Walîd al-‘Azamî,Tarajum khattatî Bagdad al muâsirîn, str. 123.
53
Vidi: Isma’īl Rājī al Fārūqī and Lois Lamyā’ al Fārūqī, The Cultural Atlas of Islam, str. 352.
54
Yāqūt al-Musta’simī, po svemu sudeći, potiče iz Anadolije; pretpostavlja se, iako ne sa dovoljnom pouzdanošću,
da je iz Amasiye. Još dok je bio dječak dospio je u Bagdad kao zarobljenik. Kupio ga je halifa al-Musta’sim i
doveo na dvor gdje mu je osiguran kvalitetan odgoj i obrazovanje. Njegovi biografi ističu da je bio odgovorna,
disciplinirana i poslu vrlo predana osoba. Od svojih brojnih učenika, takođe, je zahtijevao potpunu odgovornost,
predanost radu i stalno uporno vježbanje. I sam je svaki dan vježbao i usavršavao svoje umijeće pisanja prepisujući
nekoliko poglavlja iz Qur'ana. Ovu ustrajnost i samodisciplinu održao je čak i u trenutcima mongolskih pustošenja
okolnosti, biva doveden na abasidski dvor gdje će mu biti osiguran kvalitetan odgoj i
obrazovanje. Nakon što je prošao dvorski odgoj i stekao prefinjenost i otmjenost duha, zadobio
znanja za bavljenjem umjetnošću i temeljito obvladao umijećem pisanja postao je kaligraf
posljednjeg abasidskog halife al-Musta’sim Billaha (1242-1258) kojeg je, po zauzeću Bagdada,
njegov rušitelj mongolski vladar Hulagu Khan osudio na svirepo umiranje.55 Ime halifino postat
će Yāqūtov nadimak. Jedno vrijeme je radio kao kaligraf i “bibliotekar u biblioteci uglednog
bagdadskog učilišta al-Mustansirija.”56
Umjetnost pisanja učio je kod najboljih bagdadskih kaligrafa prve polovine trinaestog
stoljeća kakvim su primjerice bili Sāfiyuddīn Abd al-Mu'min al-Urmawī, bliski halifin
prijatelj i zaljubljenik u duhovnu muziku, Ibn Habīb i Ahmad ibn Abu Faraj al-Ibarī, inače
ugledni bagdadski fakih i muhadith.
Potpunu zrelost i stvarni uspjeh u umjetnosti pisanja Yāqūt al-Musta’simī je zadobio tek
nakon što se temeljito upoznao sa Ibn Muqlinom i Ibn al-Bawwābovom kaligrafijom te u
potpunosti obvladao njihovim teoretskim i praktičnim znanjima, metodama i stilovima
pisanja. Osobito dobro, gotovo do razine savršene primjene, poznavao je šest kaligrafskih
stilova (al-Aqlam as-Sittah), zbog čega su ga neki autori smatrali njihovim ustanoviteljem,
zbiljskim i konačnim uobličiteljem, 57 što, kao što smo vidjeli, ne odgovara
povijesnoumjetničkom realitetu islamske kaligrafije.
U uspješnom svladavanju izazova što su ih pred njega postavila najuspješnija Ibn Muqlina i Ibn
al-Bawwābova kaligrafska ostvarenja zadobio je sigurnost i pretpostavke za oblikovanje vlastitih
doprinosa kaligrafskoj umjetnosti. Njegovim nesumnjivim doprinosom jeste dodatno
usavršavanje šest kanoniziranih stilova pisanja čemu je osobito doprinijelo otkriće novog načina
podešavanja i korištenja kaligrafskih kalema, napose pripremanje njihovog zaoštrenog dijela za
pisanje; pero je zarezivao na uglovima, zbog čega je ono dobilo naglašenije kosi i mnogo
elegantniji oblik. “Ova metoda mu je omogućilo da, prethodno već dosegnutoj, otmjenosti šest
pisama, priskrbi novu dimenziju gracioznosti i ljepote.”58
U umjetničkom naporu Yāqūt al-Musta’simīja pisma Rayhani i Muhaqqaq su “dosegla svoju
klasičnu formu i potpuno se estetski ozbiljila”; 59 Thuluth i Naskhi je osjetno usavršio i doprinijeo

Bagdada 1258. godine; sklanjao bi se u minaret jedne tamošnje džamije i sa velikom usredsređenošću ispisivao
kaligrafske listove qur'anskog teksta. (Vid npr. Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 61.; Yasin
Hamid Safadi, Islamic Calligraphy, str. 18).
55
Usp. Sheila S. Blair and Jonathan Bloom, The Art and Architecture of Islam, str. 25.
56
Walîd al-‘Azamî, Tarajum khattatî Bagdad al muâsirîn, str. 126.
57
Vidi: Isma’īl Rājī al Fārūqī and Lois Lamyā’ al Fārūqī, The Cultural Atlas of Islam, str. 361.
58
Yasin Hamid Safadi, Islamic calligraphy, str. 18.
59
Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 63.
njihovoj jasnijoj stilskoj karakterizaciji.60 Ostala dva pisma koja pripadaju stilovima al-Aqlam as-
Sittah - a riječ je o Tawqiju i Riqa pismu - koristio je sa svojstvenim mu umijećem i estetsko-
umjetničkim senzibilitetom. Međutim ona su ranije već u potpunosti razvila svoj klasični stil i
dosegla razinu standardnog obrasca u islamskoj kaligrafskoj umjetnosti.61
Svoje priloge razvoju kaligrafije Yāqūt al-Musta’simī će okrunit oblikovanjem novog,
kasnije vrlo cijenjenog, stila pisanja koji je, inače, nastao kao krajnji učinak razvoja Thulutha.
Novi stil će po njemu biti nominiran, te u povijesti kaligrafske umjetnosti poznat pod imenom
Yāqūti.62
Njegove kaligrafske metode i stil pisanja postali su nenadmašnim obrascem, koji će neizostavno
biti slijeđen u islamskoj kaligrafiji Istoka narednih stoljeća. Stoga će u ovoj umjetnosti postati opće
prihvaćenom orijentacijskom mjerom što je izraženo u pridodatom mu nadimku, Kiblat al-Kuttab
(Orijentacija kaligrafa).63
Yāqūt al-Musta’simī “je imao mnogo učenika koji su s osobitim osjećajem ponosa svoja djela
pripisivali svom učitelju i tako uvećavali njegovu slavu.”64 U ovoj činjenici moguće je naći
pojašnjenje za pojavu nestvarno velikog broja kaligrafskih radova potpisanih njegovim
imenom. Iako izvori islamskih autora klasičnog perioda svjedoče o njegovoj izuzetnoj
umjetničkoj produktivnosti te mu pripisuju nestvarno velik broj65 djela iz područja umjetnosti
pisanja “vjerodostojna Yāqūtova djela su prava rijetkost; ona danas pripadaju najvrjednijem
sačuvanom kulturno-umjetničkom blagu islama.”66
Tradicionalni autori, kompetentni poznavaoci Yāqūt al-Musta’simījevog djela, navode da je
od velikog broja svojih učenika izdvojio njih šest, naročito darovitih kako bi ih potpuno uveo
u tajne kaligrafske umjetnosti. Osim što su temeljito savladali šest glavnih kurzivnih pisama
(al-Aqlam as-Sittah) i sa velikim umijećem ih koristili u svojim kaligrafskim djelima, svaki
od njih je postao uzorit stručnjak za jedan od ovih stilova. Zajedno sa pomenutim svojim
učenicima činio je krug ili jezgru posvetno-umjetničkog bratstva što će u jednom dijelu
60
Iako Thuluth i Naskhi stilovi pisanja svjedoče jasne i nedvojbene tragove Yāqūtovog umjetničkog genija, oni su
svoju konačnu kaligrafsku potpunost stekli tek dva stoljeća kasnije u školi jednog od najvećih osmansko-turskih
kaligrafa, sheyh Hamdullaha al-Amasija, o čemu će kasnije biti govora. (Vidi: Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur
Hattatlar, str. 63).
61
Isto, str. 63.
62
Usp. Yasin Hamid Safadi, Islamic Calligraphy, str. 18.
63
Yāqūt al-Musta’simī je dobio i druge počasne nadimke kao što su shayh, sultan i zvijezda kaligrafa, što na
svojevrstan način svjedoči njegov izuzetnom značenju u kaligrafskoj umjetnosti islama. (Vidi: Sheila S. Blair and
Jonathan Bloom, The Art and Architecture of Islam, str. 25).
64
Yasin Hamid Safadi, Islamic calligraphy, str. 25.
65
Jedan od šestorice izvanrednih Yāqūtovih učenika bio je i Ahmad ibn ash-Shayh as-Suhrawardi, po svemu
sudeći sin starješine sufijskog reda suhrawardija. Mnoge kaligrafske inskripcije u bagdadskim džamijama
nastale u drugoj polovini XIII i početkom XIV stoljeća, njegovo su djelo. (Vidi: Qadi Ahmad, Calligraphers
and Painters, str. 60).
66
Yasin Hamid Safadi, Islamic calligraphy, str. 18.
islamske kaligrafske literature biti prepoznato kao “sedam profesora” (asatīz al-sab'a)67
Nakon mongolskog razaranja Bagdada 1258. godine šest Učiteljevih učenika nastavio je svoj
rad “u zemljama ilhanidskih vladara razvijajući u njima umjetnost kaligrafije.” 68 Njima svoje
duhovno-umjetničko “porijeklo duguju mnogi kasniji kaligrafi Irana i Turske.”69

67
Vidi: Muhittin Serin, Hat Sanati ve Meşhur Hattatlar, str. 63.
68
Robert Irwin, Islamic Art, str. 181.
69
Sheila S. Blair and Jonathan Bloom, The Art and Architecture of Islam, str. 25.