َ ِّ‫َوَأ َّما بِنِ ْع َم ِة َرب‬

‫ك فَ َحدِّث‬
(i o blagodati Gospodara svoga kazuj!)

Naš voljeni Poslanik, a.s., nas uči da su muslimani poput jednog tijela, pa kada oboli ili
iskušenjem bude pogođen jedan organ tog tijela, i ostali organi pate i nisu rahat. Proteklih dana
smo pokazali da, spram onoga što je zadesilo našu braću u Turskoj i Siriji, apsolutno patimo i
nismo rahat. Dakle, pokazali smo da smo muslimani, baš onako kako nas opisa Muhammed,
a.s.. Emocije i saosjećanje su bili jaki, ali se nismo prepustili samo uzdisanju i bolu. Naprotiv,
naše emocije pretočili smo u konkretne akcije pa smo i novčano, ali i u prehrambenim,
odijevnim i higijenskim artiklima dali koliko smo mogli. Uz to, jedan dio naših ljudi, stručnih i
obučenih za ovakve situacije je bio ili još uvijek jeste na licu mjesta i zadnjim atomima svoje
snage pomažu unesrećenima. Da Allah ukabuli i u dobro upiše, Amin!

Dakle, dali smo i učinili smo koliko smo mogli i siguran sam da smo spremni da se opet
odazovemo, a do tada će i Turska i Sirija biti u našim dovama.

Siguran sam da je ono što smo gledali i gledamo u Turskoj i Siriji jače i prodornije od bilo koje
hutbe koja bi se mogla kazati. Ipak, hutba je sastavni dio džume i obaveza nam je da se i u
ovako nezahvalnim i teškim danima posavjetujemo, ohrabrimo i iz svega pokušamo pronaći
koju pouku i poruku.

Ovakva iskušenja, koliko god bila teška, moraju nas tjerati da, uz konkretnu pomoć i akciju koje
smo imali, razmislimo o sebi i svome životu. Moramo se preispitati, presabrati i iznova
analizirati svoj život, naše ciljeve, djela i prioritete. U tom smislu vrlo jaku poruku ima hadis
koga bilježi Tirmizi, a u kome Muhammed, a.s., kaže: „Ko od vas osvane siguran u svojoj kući,
zdravog tijela i ima hrane za čitav dan, kao da mu je dato svo dunjalučko bogatstvo“

Jesmo li zaista svjesni šta sve imamo i jesmo li zadovoljni u životu?

Ovo pitanje može biti još direktnije: Otkud toliko nezadovoljstva u nama?

Većina nas bi za par minuta ispisala pozamašan spisak onoga što nam fali i čime nismo
zadovoljni. Za najmanju sitnicu smo spremni burno reagovati i žestoko zamjeriti. Zbog komada
zemlje ćemo začas pokidati i rodbinske i komšijske i prijateljske odnose. Koliko god nam je od
dunjaluka dato, kao da nam je malo i kao da se s ovim prolaznim svijetom nikada nećemo
rastati. Žurimo, radimo, gradimo i gomilamo, i što više gomilamo, sve smo gladniji i
nezadovoljniji. Ne trpimo tuđi uspjeh, ne raduje nas tuđa sreća, ne tolerišemo ni najmanju tuđu
grešku (iako ni sami nismo bezgrješni!), a onda na dženazama iz sveg glasa kažemo „halal

olsun!“.
Da li je ikako moguće halaliti prije toga? Da li je ikako moguće da nađemo razumijevanja jedni
za druge? Divan je primjer jednog od tabiina koji je kazao: „Kada bih vidio da mome bratu
alkohol curi niz lice, ja bih prvo pomislio da ga je neko polio“ Šta bismo mi pomislili? Neka svako
za sebe i sam sebi odgovori.

S druge strane, poznavao sam osobe koje sam kroz više od 30 godina bezbroj puta upitao „kako
si?“, a nikada kao odgovor nisam čuo „Elhamdulillah“. Umjesto toga uvijek su bila jadikovanja i
isticanje bolesti, problema ili bilo čega negativnog.

Naravno, nije mi želja da nas ružim ili kudim, ali i mene i sve nas Kur'an obavezuje da budemo
svjesni Allahovih blagodati. „A o blagodati svoga Gospodara kazuj“ veli nam sura Duha.
Nemojmo čekati da blagodat izgubimo i da tek tada spoznamo njenu vrijednost.

Umjesto jadikovanja i nezadovoljstva, nadahnimo sebe praksom našeg Poslanika, a.s., koji je
kroz svoj lijepi i časni život prošao mnoga iskušenja i neugodnosti ali opet nije zabilježena
nijedna situacija u kojoj je reagovao na negativan način. Predaje nas uče da se u njegovoj kući
znalo desiti da sedmicama, pa i mjesecima ne bude naložena vatra. Često je jeo samo hurme i
pio vodu ili mlijeko. Nerijetko bi za stomak vezivao kamen, zbog gladi. Bio je vrijeđan i
ponižavan, govorili su mu da je lažov i čarobnjak. Opet je bio zadovoljan i na svakom koraku
Allahu zahvaljivao. Čak i u najgorim ljudima je tražio tračak dobra.

Učio je svoje ashabe da praštaju, čine dobro i drugima pomažu. Tražio je od njih da budu poput
pčele, jer pčela uzima samo ono što je lijepo i čisto i iza sebe ostavlja ono što je lijepo i čisto.
Čak je i na krepanom magaretu, kada su ashabi sugerisali na ružan miris koji se od njega čuje,
sugerisao na lijepe zube. Strpljivo je podnosio sve neugodnosti i noću toliko klanjao da bi mu
noge otekle. Kada mu je njegova supruga Aiša, r.a., sugerisala da sebe ne muči tako jer su
njemu grijesi oprošteni, kratko je upitao „Zar da budem Allahu nezahvalni rob?“

Uzvišeni Allahu, učini nas od onih koji namaz čuvaju, koji su Tebi zahvalni i Tvojom odredbom
zadovoljni. Pomozi naše bratske narode Turske i Sirije, olakšaj im iskušenje i sve zajedno nas
sačuvaj tereta koga ne možemo podnijeti, Amin!