Tomislav Ivančić: Ovo je najbrži i najbolji način da izađemo iz bolesti, depresije i svih ostalih

problema To samo trebamo naučiti... Foto: Shutterstock Zahvalnost je psamćenje naše duše. Biti
zahvalan znači sjećati se dobrih stvari u životu, a to znači neprestano gledati u svjetlo te postajati
svijetao. Pesimistički muškarci za dvadeset posto više obole od skleroze negoli optimistički
Gledaš li u bolest, fiksirat ćeš se na nju i postati bolestan, gledaš li u zdravlje, fiksirat ćeš se na
zdravlje i postajati sve sretniji, zadovoljniji i zdraviji. U jednom novinskom članku pisalo je da
pesimistički muškarci za dvadeset posto više obole od skleroze negoli optimistički. Liječnici još ne
znaju kakav je to odnos, zašto optimizam u čovjeku stvara mogućnost dužeg života i čistih, ali je
činjenica statistička, to znači znanstvena da se tako doista događa. Ne isplati se biti pesimist.
Pesimizam je zapravo samoubojstvo. Pesimizam je jedna vrsta depresije, to je gledanje svega
crno, to je fiksiranje na vlastitu bol i muku, to je zatvaranje očiju prema svjetlu, to je gledanje u
bol umjesto preko nje. Pesimist i depresivan čovjek ne vjeruju da noć ima jutro, da će svaka
bolest ući u zdravlje, da svaka depresija ima svoj kraj. U tom je njegova bolest pesimistička, a to
znači beznadna. Zahvaljivanje, blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od
Boga tražili Poznato je da je zahvaljivanje Bogu najuslišanija molitva. Kad imam dojam da Bog ne
uslišava ni jednu moju molitvu, tada treba početi zahvaljivati upravo zato što ne uslišava, što me
ne čuje, što mi se čini kao da ga nema. Tad se otvaraju vrata neba, tad sam uzeo pravi ključ i tada
mogu do Boga. Napisane su doista hrpe knjiga o tome kako različito zahvaljivanje, hvaljenje Boga,
blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od Boga tražili. Kako to možemo
protumačiti? Sveto pismo kaže da Bog stanuje u hvalama svojih vjernika. To znači tamo gdje
vjernici počnu Bogu zahvaljivati i hvaliti ga, Bog prebiva s njima. Normalno je i među nama da
svatko od nas voli biti s ljudima koji ga vole. A ljudi najviše vole onoga kome imaju zahvaljivati za
bilo što. Očito je Bog dobro došao onima koji ga hvale, blagoslivljaju i toplo mu zahvaljuju za
njegova djela. No i još nešto! Promatrajući djela koja nam je učinio Bog i zahvaljujući mu za njih,
mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što je dobro, zapažamo kako je daleko
više dobra nego zla u našem životu Oni koji Bogu zahvaljuju, sjećaju se njegovih dobrih djela.
Gledajući dakle u djela koja nam je učinio Bog, raste naše povjerenje u njega. Tako se naša duša
otvara njegovim darovima, mi s pouzdanjem gledamo njegovo lice, pristupamo k njemu svjesni
da će nam oprostiti grijeh i da će nam dati nove darove. No, promatrajući djela koja nam je
učinio Bog i zahvaljujući mu za nji,h mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što
je dobro, zapažamo kako je daleko više dobra nego zla u našem životu, kako smo se uspjeli u
bezbroj situacija izvući, kako je ipak svjetlo jače od tame i kako ćemo živjeti, a ne umrijeti. Tako se
u nama umnaža svjetlo, sve više snage, energije, ljubavi i radosti te postajemo ljudi dobrote,
blagi, ali istodobno duboko iskusni. Zahvaljujući Bogu, ali i ljudima, mi postajemo svjesni kako je
bezbroj ljudi nama činio dobro. Tako shvaćamo da su ljudi dobri, a ne zli, da u njima uvijek ima
plemenitosti i da se s njima može surađivati i kraj njih dobro živjeti. Tako oko sebe stvaramo
prostore optimizma, međuljudskog razumijevanja dobrih odnosa, povjerenja, ljubavi i pouzdanja
te tako život postaje duhovno i tjelesno zdrav. Organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je
započelo samo time što smo prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo
Naprotiv ako ne zahvaljujemo, tada zaboravljamo dobra djela, tada se sve više zatvaramo u tamu,
sve više pamtimo negativno, u sjećanju nam se sve više nagomilava onog teškog, mučnog,
mračnog. Tako se zapravo mehanizmi našeg duha prenose na mehanizme psihe te postajemo
depresivni, naši osjećaji sve mračniji, a naša mašta sve punija tamnih slika. Na taj način naš
razum sve više razmišlja zlo i negativno, a naša volja se upravo onda odlučuje na samosažaljenje,
na predbacivanje drugima, na zloću i na kidanje odnosa s ljudima. Ti mehanizmi se onda prenose
na naše tijelo, te gledajući negativnosti i zlo, mi se počinjemo bojati. Strah stišće naše žile i našu
krv u žilama, to zaustavlja rad našeg organizma te se u njemu nagomilava masnoća, kamenci i
druge otpadne tvari koje krv ne može iznijeti iz žila jer je slaba cirkulacija. Žile su sve uže od
straha, jer organizam slabije radi budući da smo ga oslabili svojim strahovima, negativnostima i
mrmljanjem. Tako dolazi do povišenog krvnog tlaka, skleroze, raznih reumatičnih oboljenja, do
slabijeg rada našeg mozga te se u nama tako već tjelesno stvara neraspoloženje, osjećaj umora,
bolesti i nemoći. Taj nas umor i osjećaj nelagodnosti još više tjera u strah te ono samo još više
pospješuje da organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je započelo samo time što smo
prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo. Ljudi koji lažu, žive za
petnaest posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se
oporavljaju od svojih bolesti Jednako tako – kažu znanstvenici – ljudi koji lažu, žive za petnaest
posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se oporavljaju od
svojih bolesti. Strategija je ista. Laž nas čini neprijateljima Boga i ljudi jer smo tada neistiniti. To
stvara u nama strah. Kad smo daleko od Boga, tada nas sve u svijetu mora strašiti, jer sve je jače
od nas. Nemamo se gdje skloniti, nemamo se gdje zaštititi, nema nikoga tko bi bio jači od svih
naših zala. Tako se u nama stvara zapravo svestrana bolest, sveobuhvatni egzistencijalni strah, a
onda i sveopće rastakanje našeg organizma. A to u nama samo još više poveća umor, tjeskobu i
strah što onda rađa bolovima, a bol nas tjera u još veću depresiju i bezvoljnost. Tko zahvaljuje, taj
će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt Treba se vratiti
prvoj ljubavi. Potrebno je ponovno se zagledati u Božje lice, gledati preko horizonata zemlje i
smrti tamo kamo idemo. Potrebno je iznad svake boli vidjeti sreću, iznad svake tame svjetlo,
iznad svake depresije vidjeti olakšanje i zdravlje. No, da bi se to moglo, potrebno je neprestano
zahvaljivati i tražiti zašto bismo mogli zahvaliti. Zahvaliti Bogu što smo danas ustali u jutro,
zahvaliti što smo imali kamo poći spavati, zahvaliti što smo imali nešto pojesti, što smo mogli
disati, što imamo sobu, krevet, što imamo jelo, ljude, zahvaliti za tramvaj, autobus, za zrakoplov,
zahvaliti za komadić jabuke, banane, za komadić mesa i kruha. Zahvaliti Bogu za svoje noge, srce.
pluća, za mozak i glavu, za jezik koji može zahvaljivati, zahvaljivati za pod na kojem stojimo, za
stolicu na kojoj sjedimo, za strop tople sobe iznad nas. Zahvalnost je život, tko zahvaljuje, taj je
vječan. Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će
nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje, taj doziva Boga u svoju situaciju i tad postaje velik kao Bog.
On prebiva u Bogu, a Bog prebiva u njemu. Iz knjige „Budi odvažan i hrabar“ autora Tomislava
Ivančića. Izdavač: Teovizija. Book.hr Izvor: https://book.hr/?p=96373&no_cache=1