Skripta za Socijalnu i političku misao

BiH
Hasan Kjafija Pruščak
rođen: 1544 u Pruscu kod Donjeg Vakufa
umro : 9.10.1615.
studirao: u Istanbulu
djela: oko 120 priznatih
magnum opus: “Temelji mudrosti o uređenju države”

Predvidio je krah Osmanskog Carstva.

bio je kadija prusačkog kadiluka, te mu je dodijeljen kao
penzija od Mehmeda III.
Kafija je dao značajan doprinos analizi tadašnjeg stanja
i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje.
On aktivno učestvuje u svim važnijim bitkama i bilježi
svoja zapažanja o negativnostima postojeće vlasti, uzroka
slabosti i pojave nereda.
Kafija se drži islamskog imperativa da se o svim važnim
pitanjima savjetuje i zna da je to put do uspjeha.
Pojavu koja ga je zabrinula u tom vremenu opisuje da je u
uređenju svijeta nastao nered, a u odnosima među ljudima
nastala zbrka.
Djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ predstavlja
univerzalni koncept po kojem bi se mogla sagledati i
unaprijediti situacija u zemlji koja je pogođena
unutrašnjom krizom.

Prvi temelj – O uredbi države:

Ističe da je državni stub pravda i dobra uprava, te da se odgovorne funkcije predaju

sposobnim a ne podobnim ljudima. U tu svrhu naglašava da nema blagostanja gdje
vladar pravedno ne vlada i da je najbolji vladar onaj koji dobro radi, misli i pravdu
kroji vojnicima i podanicima. Također Kafija konstatuje da kada se vladar okrene od
pravde, narod se okrene od poslušnosti, a trajnost države skopčana je s
pravednošću
Drugi temelj – O savjetovanju:

Kafija poseban osvrt i pažnju predaje savjetovanju državnih službenika i

vladara sa mudracima i intelektualcima. Također vodeći se izrekama mudrih,
te uputama satkanim hadisima i Kur'anom ističe da pobjeđuje onaj ko se
savjetuje! (Bašagić 1919, 10). Uz napomenu da se posebno vodi računa oko
izbora savjetnika i njihovom broju, jer više savjetnika može dovesti do
stvaranja zavidnosti među njima, tako da pored toga koliko su ljudi znani i
mudri pažnju treba posvetiti i njihovom karakteru (Bašagić 1919, 12).

Treći temelj – O odbrani i naoružanju:

U ovom temlju Kafija poseban akcenat stavlja na bezbjednost i budnost kao i

korištenje savremenog naoružanja i opreme, te kontroli stanja i raspoloženja
vojske od strane vrhovnih ljudi. Za BiH a posebno za Bošnjake je
karakteristično da u svom mentalitetu ne posjeduju opreznost i budnost, te da
su skloni zaboravu, što ih dovodi u poziciju žrtve koja u istu zamku iznova i
iznova upada. Bošnjaci su po svemu sudeći izloženi kontinuiranom genocidu
a ni posljednje stradanje nas nije mnogo opametilo posebno po sigurnosnom
principu. Reforma bi trebala obuhvatiti vojnu obuku omladine kroz
popunjavanje nikad neispunjenog programa rezerve OSBiH ali i kroz
edukacione sportsko rekreativne centre, klubove streljaštva i borilačkih
vještina. Sa druge strane važno je unaprijediti policijsko sigurnosne strukture
osnivanjem i opremanjem antiterorističkih jedinica i jedinica žandarmerije BiH.

Četvrti temelj o preduslovima za pobjedu i Božijoj pomoći za njeno ostvarenje te

postupcima koji za sobom povlače poraz:

Pruščak posvećuje disciplini, redu i pobožnosti vojske, te da ih sprječavaju da

upadnu u grijeh, neposlušnost i sklonost novotarijama (kahvanama,
mejhanama) i strastima. Ovo je lahko ostvarivo posvećivanjem pažnje
dobrim vojnicima a okrećući glavu od loših. Na taj način se loši mogu
podstaći da budu dobri.
Kafija zaključuje svoj spis Temelji mudrosti o uređenju svijeta s poglavljem o
miru, poštivanju mirovnih ugovora, te prednosti mira nad ratom. Time ukoliko
se Pruščak može s nekim usporediti, to je Immanuel Kant i njegova teza o
vječitom miru.

Safvet-beg Bašagić
rođen:06.05.1870.godine u Foči
umro:09.04.1934.g. u Sarajevu
studirao: filozofiju/orijentalne jezike u Beču
(doktorirao na orijent. jezicima.)
djela:Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896), dramske
spjevove Abdullah-paša (1900) i Pod Ozijom ili Krvava
nagrada (1905), pjesničku zbirku Misli i čuvstva (1905),
zbirku proze Uzgredne bilješke (1907) te prepjev
Hajjamovih rubaija (1920. i 1928) i pobožni spjev Mevlud
(1924,studiju Gazi Husrev-beg (1907) i književnopovijesnu
monografiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti (1912) te biografski leksikon Znameniti
Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini (1931).
magnum opus:Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine
od 1463. do 1850 (1900),

Sa Mulabdićem i Hadžićem pokreće list “Behar ” (od

01.05.1900)
Pokreće “Ogledalo” 1907.g. Izašlo 13 brojeva.
Govorio arapski, perzijski, turski, njemački,
latinski i razumio francuski.
Predsjednik Sabora do 31.01.1919.g., kustos
Zemaljskog muzeja, a od 1921.g. do penzije stalni
službenik.
Uz Musu Ćazima Ćatića, prvi je pokušao sintetizirati
tradicionalni senzibilitet (s jedne strane
klasično-orijentalni, s druge folklorno-zavičajni) i
europsku književnu baštinu i postupke. U političkom
smislu bio je zagovornik ideje integralnog
bošnjaštva.

“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj

postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak
imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj
uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za
vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.

Abdulvehab Ilhamija
rođen:Žepče, 1773.
umro:Travnik, 1821
studirao:Školovao se na medresama u Žepču i Fojnici.
djela:Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši'in (Dar i
poslastica onima koji se klanjaju Bogu).; Divani Šejh
el-hadž es-Sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba
el-Bosnevi;četiri pjesme na arapskom, te 11 pjesama na
bosanskom, ali je većina (38) na turskom
magnum opus:

Svi Ilhamijini radovi su moralno-poučnog karaktera i

prožeti tesavufskim duhom. U pjesmama kritikuje mahane,
slabosti i grijehe savremenika, zalažući se za vjerski
preporod i moralno ozdravljenje.
Pogubljen je 1821. u Travniku, gdje je i pokopan, po
nalogu bosanskog namjesnika Ali Dželaludin-paše.
Općenito se smatra da je pogubljen zbog stalnih kritika
upućenih državnim funkcionerima.
Uglavnom je pisao na turskom i bosanskom jeziku, mada ima
i kraćih djela na arapskom.
Pripadao je nakšibendijskom tarikatu, gdje je i uzeo
pseudonim Ilhamija (nadahnuti.

Iako su o njemu mnogi pisali i citirali ga u različitim kontekstima, međutim

njegov stvarni značaj i uloga u historiji Bosne i Hercegovine još uvijek nisu u
potpunosti osvijetljeni. Danas je uglavnom poznat kao sufijski šejh iza kog je
ostao pregršt divnih ilahija ili kao nemirni buntovnik koji je ubijen zbog svojih
kritikovanja tadašnje vlasti. Tačno je da je Ilhamija bio istaknuti šejh i pisac
prelijepih ilahija na narodnom jeziku kao što je i to tačno da je Ilhamija pisao
oštre kritike na račun vlasti, koje su ga koštale života, međutim ono što je
najkarakterističnija crta Ilhamijine ličnosti i što je u konačnici njega odredilo
kao skladatelja narodnih i poučnih pjesama i kao majstora kritičarskih i
buntovničkih stihova jeste zaštitnički odnos ka narodu, nesebična ljubav ka
običnim ljudima i izgarajući napor da im pomogne na bilo koji način. Ta
težnja ga je odredila kao narodnog tribuna, prosvjetitelja, učitelja, zaštitnika i
glas obespravljenih ljudi.Upravo u ovoj situaciji Ilhamija piše mnogobrojne
pjesme na narodnom jeziku i poziva narod da se vrati vjeri, Bogu, nauci i
činjenju dobrih djela te da se na taj način izvuče iz sveopće kataklizme i
propasti koja je zahvatila bosansko društvo.

Kada 1820. godine u Bosnu dolazi Dželaluddin situacija se nimalo ne

poboljšava, naprotiv tlačenja, proganjanje i mučenje naroda postaje još
žešće. Tačno je da je novi vezir smirio lokalne moćnike i da je za samo dvije
godine smaknuo i uništio sve one koji su mu se našli na putu ali je tačno i to
da je zadao najveći strah običnim muslimanima.

Ilhamija više nije mogao da trpi i gleda kako krvolok Dželaluddin ispija krv
narodu te stoga je glasno progovorio i zavapio u svojoj poznatoj pjesmi
“Čudan zeman nastade”, gdje na jedan veoma emotivan i implusivan način
predstavlja situaciju u kojoj se nalazi narod. On je sigurno znao šta ga čeka,
jer je svima bilo poznato na koji način se Dželaluddin obračunava sa
neposlušnim i neistomišljenicima, međutim, to ga nije smelo da ode na
njegov dvor i da uzdignute glave strada kao mučenik i da na taj način uđe u
srca i legende naroda. Dželaluddin nije dugo poživio i navodi se da je umro
iste godine kada i Ilhamija i to najstrašnijom smrću.

Ilhamija predstavlja nagovještaj bunta i borbe za pravdu i samosvojnost što

će se najbolje reflektirati u ličnosti Husein-kapetana Gradaščevića.

Osman Nuri-Hamzić
rođen:28. juna 1869.
umro:23. decembra 1937.
studirao:studirao pravo u Beču i Zagrebu
djela:
magnum opus:

Jedan je pokretača I osnivača književnog lista Behar.

 Piše u listovima Prosvjeta, Nada I Vijenac.
Bio je član Državnog savjeta u Kraljevini
Jugoslaviji.
Islam je za Hadžića apsolutno središte vrijednosti,
izvorište orijentiranja i percepcije svijeta života i
njegove interpretacije.

Hasan Hevaija Uskufi

rođen:Dobrnja kod Tuzle 1601. godine
umro:poslije 1651.
studirao:
djela:
magnum opus:

Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631 i smatra

se jednim od najstarijih rječnika na južnoslavenskim
prostorima. Ovaj rječnik predstavlja najstariji bosanski
i prvi južnoslavenski rječnik napisan štokavskim
dijalektom.
Sam rječnik, bez nekog posebnog sistematiziranja u njemu,
pisan je na turskom jeziku u stihovima i sadrži preko 700
riječi bosanskog jezika u oko 330 stihova.
Pored ovog rječnika, Hevai je napisao nekoliko ilahija
(Hod'te nami na viru; Bosanski da vam besedim, bratani;
Savjet ženama).

Potječe iz bosanske begovske obitelji iz okolice Tuzle u tadašnjem Zvorničkom

sandžaku, koji H. naziva svojim zavičajem, a sebe Bošnjakom (Bosnevi). Rano
je ostao bez roditelja. Nije poznato gdje se školovao i kakvu je naobrazbu
stekao, ali je iz njegovih djela vidljivo da je bio učen te da je izvrsno znao
turski, arapski i perzijski, kao i svoj materinski jezik koji naziva bosanskim
(bosança). Prema nadimku Uskufi, u značenju kape prema vrhu zašiljene i
pozlaćene, kakvu su nosili janjičarski oficiri i službenici na sultanovu dvoru, misli
se da je H. dospio u Carigrad te da je tamo proboravio više godina u službi
sultana Murata IV. kojega naziva svojim velikim zaštitnikom.
U vezi s ikavicom u Hevajinu rječniku i pjesmama I. Smailović ističe da je ona
više plod njegova obiteljskog ikavskog podrijetla, nego činjenice da se tada
ikavicom govorilo u tuzlanskoj okolici.

Fevzi Mostarac
rođen:između Blagaj,1670. i 1677
umro:Mostar, 1747.
studirao:na Galati,Carigradu,tekija mevlevijskog reda
djela:Bulbulistan na perzijskom i dvadeset pjesama na
turskom jeziku od kojih su tri qet'e o boju pred Banja
Lukom, četiri gazela, jedna rubaija, jedna elegija, jedan
monadžat, devet religijskih pjesama, te jedna pjesma
sharqiya.
magnum opus:Bulbulistan (Bašča slavuja)1739.

Pisao je poeziju i prozu na perzijskom i turskom jeziku.

Po završetku obrazovanja se vratio u Mostar, gdje je
podučavao sve do svoje smrti.
Sudjelovao je u Banjalučkoj bitki 1737. te je o bosanskoj
pobjedi ispjevao tri kronograma.
Često smatran pesimističnim, Fevzi je rastrgnut između
ideala svoje vizije svijeta, temeljene na iskrenosti,
plemenitosti, pravdi i društvenoj solidarnosti, te
stvarnosti Bosne i Hercegovine prve polovice XVIII. st.
Jedino veće djelo jednog Bošnjaka na perzijskom jeziku,
Vrt slavuja napisan je u tradiciji Sadijeva Ružičnjaka, a
sastoji se od šest cjelina (huldova) simbolički
prikazanih kao šest perivoja, dalje podijeljenih u »drva«
i »listove«. Prozni dio sastoji se od duhovitih priča i
anegdota, pretežno iz života sufijskih mistika, ali i
mnogih drugih slavnih osoba islamske povijesti, i ima
uglavnom moralno-didaktički karakter.

Često smatran pesimističnim, Fevzi je rastrgnut između ideala svoje vizije

svijeta, temeljene na iskrenosti, plemenitosti, pravdi i društvenoj solidarnosti, te
stvarnosti Bosne i Hercegovine prve polovice XVIII. st. Razočaran, pjesnik se
povlači u sebe, ali ipak vjeruje da Bulbulistanom može djelovati na
popravljanje ljudske prirode.Fevzi duhovnu ljubav razumijeva donekle različito
od Rumija te joj daje mnogo manje prostora za razliku od svoga učitelja. Za
njega je ljubav bespogovorna predanost, obožavanje, slavljenje, veličanje i
ispunjavanje obaveza prema Bogu. Također, za razliku od Rumija, Fevzi ne
osjeća prisustvo voljenog
Boga u liku neke osobe, ne veliča, ne hvali niti uzdiže ikoga drugoga osim
Boga. Za Fevzija se može ustvrditi da je predani asket koji ljubav vidi u
duhovnom treningu, utapanju u riječima slave i divljenju transcendentnom
Božijem biću, za razliku od Rumija koji pjeva o Šemsu kao uprizorenju Božijeg
prisustva i koji govori o Božijoj imanenciji.

Vaso Pelagić
rođen:kod Gradačca 1838.
umro: u Požarevcu 1898.
studirao:nižu gimnaziju i bogosloviju završio u Beogradu,
u Moskvi sluša predavanja iz istorije,medicine i
političke ekonomije
djela:Istorija BiH bune, Odgovor na četiri društvena
pitanja,Socijalizam ili osnovni preporođaj društva, Nauka
i radni narod;Umovanje zdravog razuma, Koliko nas košta
bog i gospodar,Poslanica bogu ili predlog pobožnom narodu
magnum opus:Narodni učitelj, po najpopularnijem
Pelagićevom djelu objavljenom 1879.g

1860-1863 učitelj srpske osnovne škole u Brčkom gdje

osniva prvu bosansku srpsku čitaonicu.
1866. postaje upravitelj srpsko-pravoslavne
bogoslovije u
Banja Luci u kojoj nastoji vaspitati borce za
političke slobode i narodna prava.
Početkom 1869.g. zbog sukoba đaka sa turskom
vojskom i njihovih postupaka protiv njih, krajem te
godine osuđen u Sarajevu i prognan u Malu Aziju gdje
provodi godinu dana, a iz progonstva bježi u Srbiju
1871.g.
Nakon zabrane rada Skupštine odlazi na Cetinje gdje
učestvuje u osnivanju Družine za oslobođenje i srpsko
ujedinjenje,nakon čega odlazi u Vojvodinu odakle je
 protjeran 1873.g. i živi u Trstu, Grazu i Cirihu, a
tamo se upoznaje sa socijalističkim idejama i sam
postaje socijalista.
Ako ne prvi, onda među prvim zagovornicima ateizma u
BiH.

God. 1863. putovao u Rusiju, gdje je došao u dodir s idejama socijalizma i

anarhizma. Bio je upravitelj srpske pravoslavne bogoslovije u Banjoj Luci, no
zbog sukoba s osmanskim vlastima bio je osuđen 1869. i prognan u Anatoliju.
Prebjegao u Srbiju, gdje je 1871. bio izabran za predsjednika skupštine
Ujedinjene omladine srpske. Boravio u Crnoj Gori, Vojvodini, Trstu, Grazu i
Zürichu. Sa skupinom socijalista pridružio se 1875. ustanku u Bosni i
Hercegovini. Austrougarske su ga vlasti uhitile i zatvorile 1876. Od 1878. do
smrti djelovao kao socijalistički agitator i publicist u Srbiji, ističući se svojim
stajalištima protiv Srpske pravoslavne crkve, zbog čega je više puta bio
zatvaran. Autor mnogobrojnih brošura i više knjiga o politici i društvu. Njegova
knjiga Narodni učitelj (1879), sa savjetima o zdravlju i poljodjelstvu, bila je vrlo
popularna i utjecajna u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

"Odvojite dijete od društva i ostavite ga u šumi sa svinjama, i ono će, ako ga

životinje ne pojedu, postati divlje i pasti travu sa ostalom marvom."

"Pravedne i nepravedne uredbe, pametni i budalasti običaji zavise od

pameti ili od gluposti ljudskoga društva."

"Proklinjem svaku školu i svaku knjigu koja veliča naciju."

Ivo Pilar
rođen: Zagreb, 19. lipnja 1874.
umro:Zagreb, 3. rujna 1933.
studirao: Na Visokoj školi za vanjsku trgovinu u Beču
završio je jednogodišnji trgovački tečaj.[3] Studij prava
završio u Beču, a na prestižnoj pariškoj École de droit
slušao je predavanja kojima zaokružuje naobrazbu.
djela:Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica
(Sarajevo, 1910.),Svjetski rat i Hrvati,Politički
zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija(1918),
magnum opus:”Južnoslavensko pitanje” pod pseudonimom L.
v. Südland

Bio je jedan od ideologa Hrvatske Moderne.

Studije i članke objavljivao je u Kranjčevićevoj Nadi
i u nekim zagrebačkim književnim časopisima.
Godine 1905. odlazi u Tuzlu i otvara odvjetničku
pisarnicu(do proljeća 1920. godine).
Usuprot mnogim Hrvatima koji očekuju raspad omrznute
Monarhije, Pilar upozorava kako je Monarhija jedini
jamac ostanka hrvatstva, te da je svakako treba
sačuvati, dakako reformiranu.
1906.jedan je od osnivača Hrvatske narodne zajednice,
pravaške političke stranke u Bosni i Hercegovini,[1]
pokušavajući pasivni hrvatski puk politički
osvijestiti i pripremiti za nadolazeće sudbonosne
događaje.
Aktivno se uključuje i u politički život, uvjeren da
hrvatska politika mora postati odlučnija u zaštiti
interesa i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
U veljači 1908. godine postaje članom Središnjeg
odbora HNZ-a i predsjednikom Okružnog odbora HNZ-a
Donja Tuzla.
Između njega i vrhbosanskog nadbiskupa dolazi do
političkoga razmimoilaženja. U brošuri zaključuje da
katolička vjera ima nedvojbeno iznimnu ulogu u
očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata u Bosni, ali
drži da postoje i stanovite razlike između interesa
naroda i Crkve kao institucije.
Zagovarao je interkonfesionalni pristup u hrvatskome
političkom organiziranju, tj. neka Hrvati katolici i
Hrvati muslimani surađuju, a Stadler je inzistirao da
samo katolici budu članovi hrvatskih političkih
organizacija.
Kad su se početkom 1912. godine u Bosanskom saboru
zajednički usprotivili predstavnici muslimana i Srba
 povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom,
dojučerašnji protivnici Pilar i Stadler su se
približili.
Godine 1913. s kolegom odvjetnikom Viktorom
Jankiewiczem osnovao je Hrvatski dom.
Mobiliziran je 1917. godine. Poslije objave
Svibanjske deklaracije u Beču raskolio se hrvatski
politički korpus u B. i H., i Pilar se razišao s
vodstvom bosanskih franjevaca. Suprotno njima, na
drugoj stranicu su se našli Pilar, nadbiskup Stadler
i ostali protivnici Deklaracije. Pilar je tad preuzeo
uređivati najvažnije hrvatsko političko glasilo u B.
i H., Hrvatskog dnevnika.
U novonastaloj državi Kraljevini SHS suočio se s
tvrdim velikosrpskim centralizmom.
Pionir sociologije i psihologije u Hrvata. Bio je
predsjednik zagrebačkog «Sociološkog društva». Već
prve studije Pilaru-psihologu otkrivaju ga kao vrlo
važnog i kompetentnog autora, a povijesna znanost
psihologije u Hrvata sve donedavno nije ni znala za
Pilara.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom
groblju Mirogoju.

Do kraja života dosljedno se protivio ujedinjenju južnoslavenskih zemalja

unutar Jugoslavije, o čem svjedoči i njegovo djelo Uvijek iznova Srbija (Immer
wieder Serbien, 1933). Niz radova posvetio je gospodarstvu, osobito
bankarstvu. Prvi je hrvatski autor koji se bavio geopolitikom (Politički zemljopis
hrvatskih zemalja, 1918). Bio je jedan od osnivača zagrebačkoga
Sociološkoga društva. Posebno je proučavao sociologiju religije (Bogumilstvo
kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politički problem, 1927), a svojim se
radovima dotaknuo i psihologije i filozofije (Borba za vrijednost svoga »Ja«,
1922). Često je objavljivao pod pseudonimima (D. Juričić, L. von Südland,
Florian Lichtträger). Njegovim je imenom nazvan Institut društvenih znanosti u
Zagrebu.
Uroš Krulj
rođen:Mostar, 1875
umro:1961
studirao:školovao u novosadska gimnazija;Univerzitet u
Beču
djela:
magnum opus:

U Beču je tokom studija angažovan u akademskom društvu

„Zora” i od tada počinje njegov nacionalni angažman.
Postaje sekretar srpske organizacije u Bosni i
Hercegovini, te je biran za poslanika u Bosanskom
saboru.
Sa grupom mostarskih javnih ličnosti pokreće list
„Narod” (prvi broj izašao 1. januara 1907), čiji je
bio i vlasnik.
Pristalica je Narodne radikalne stranke, Nikole
Pašića.
Nalazio se na čelu Državne bolnice u Sarajevu
1929-1931. godine.
Zatim je bio ban Zetske banovine (1931-1932).
Biran je za člana Glavnog odbora Jugoslavenske
nacionalne stranke 1933. godine.
Više godina on je senator - potpredsjednik Senata
Kraljevine Jugoslavije (1933-1941) i živi u Beogradu.

Historija mu nije ništa drugo nego neprestana borba za ''hegemoniju'',

za poziciju superiornosti i dominacije, za ''pokoravanjem'' i
''zadobijanjem nad-moći''. Historija je historija pobjednika i pobijeđenih,
onih koji se uzdižu i onih koji padaju, to je historija prijatelja i neprijatelja,
snažnih i slabih, moćnih i hendikepiranih. To su temeljne kategorije
unutar kojih Krulj misli i tumači
historiju.
Josip Štadler
rođen:Slavonski Brod, 24. siječnja 1843.
umro:Sarajevo, 8. prosinca 1918.
studirao:Školovanje je započeo u rodnom gradu, nastavio
ga je u nadbiskupskom sirotištu u Požegi i Zagrebu, gdje
je išao u gimnaziju. U Rimu na Papinskom Sveučilištu
Gregorijani, postao je doktor filozofije (6. 9. 1865.) i
teologije (29. 7. 1869.)
djela:
magnum opus:

Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. vrhbosanskim

nadbiskupom u Sarajevu.
Dao je sagraditi katedralu Srca Isusova u Sarajevu.
Osnovao je sirotišta „Betlehem“ i „Egipat“ za djecu i
starački dom.
Josip Stadler pisac je niza zapaženih filozofskih
radova, poglavito priručnika, u razdoblju 1871. –
1915., kojima je utro put neoskolastičkoj filozofiji
na hrvatskome i hrvatskomu filozofijskomu nazivlju
(na područjima logike, metafizike, ontologije,
psihologije, kozmologije i naravne teologije).