UZ OKRUGLI STOL O FRANU SUPILU ODRŽAN U POVODU STOGODIŠNJICE SMRTI,

MATICA HRVATSKA, 11. LISTOPADA

Tragičan lik hrvatske politike
MARITO MIHOVIL LETICA
Supilo je poseban primjer borbena političara i novinara koji je akcijama za širenje nacionalnih sloboda u
nizu etapa obilježio hrvatsku politiku u nestabilnim vremenima od kraja 19. st. do polovice Prvoga
svjetskog rata. Razdoblje je to kad se odlučivalo o usmjerenju Hrvatske u kontekstu kretanja u Austro-
Ugarskoj i Europi

„Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini
sport, ono što je voda ribi, i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost i ideje njemu, kao
kakvom Amerikancu, vrijede samo ukoliko su izvedive“, napisao je Antun Gustav Matoš godine 1909. u
putopisu Oko Rijeke. U tom tekstu Matoš nadalje kaže: „Ma šta se govorilo o njegovom oportunizmu, ja
ga, mada ne odobravam u mnogome njegove politike, smatram dobrim Hrvatom, jer u protivnom slučaju
ne bi na nj danas lajali svi oni koji reže na Hrvatsku. I napokon: Supilo je sam. Premda u koaliciji, on nije
ni u kojoj stranci. On sam je stranka kao dokaz da i u našim mizernim prilikama mogu ni iz čega,
vlastitom snagom postati i održati se jaki individui. Među savremenicima je Frano Supilo jedna od
najboljih lekcija savremenoj energiji našoj, i ja sam uvjeren da je u duši i danas pravaš kao u doba kada je
pod zaštitom misli Starčevićeve razvio u Dubrovniku zastavu Crvene Hrvatske.“ Nedugo potom, godine
1910, napisao je Matoš u feljtonu Saborski Uskrs ove rečenice: „I onda kada napadah gosp. Frana Supila
kao prevelikog slavoserba, bijaše mi vrlo simpatičan. Opovrgao je moje klevetnike kada me pokušaše
prikazati Argusom.“
Premda su Matošu svojstveni promjenjivi, časoviti dojmovi te nepredvidljivost kojom je zadobio brojne
protivnike, ali i status beskompromisna kritičara koji zazire od intelektualne mimikrije, dodvorništva i
oportunizma – ipak je u prvi mah teško razumjeti njegove ocjene Frana Supila. Doista nije lako shvatiti
da bi se jedna povijesna ličnost mogla u političkome djelovanju iskazivati, pa i u različitim vremenima
svojega života, starčevićevskim pravaštvom i „slavoserbstvom“. Ne podliježe sumnji da slojevita i
višestruko uvjetovana historijska pojavnost Frana Supila još zaokuplja veliko zanimanje povjesničara i
šire javnosti.
Rođen 30. studenoga 1870. u Cavtatu, Frano Supilo umro je u Londonu 25. rujna 1917. U povodu
stogodišnjice njegove smrti održan je 11. listopada 2017. okrugli stol u Maloj dvorani Matice hrvatske u
Zagrebu.
Za ujedinjenje hrvatskih zemalja
U uvodnoj je riječi moderator Željko Holjevac, pročelnik Odjela za povijest Matice hrvatske, govorio o
životu hrvatskoga novinara, političara i publicista Frana Supila, koji je kao mladi pravaš u Dubrovniku
ušao u politički život u vrijeme širenja hrvatske nacionalne misli. Pokrenuo je u Dubrovniku politički
list Crvena Hrvatska, koji je gorljivo promicao ideju ujedinjenja hrvatskih zemalja. Holjevac je zatim
govorio o važnim političkim promjenama na početku 20. stoljeća, krizi dualizma u Austro-Ugarskoj
Monarhiji i politici „novog kursa“ u Hrvatskoj te je rekao da su te promjene dovele do pokušaja hrvatsko-
mađarske i hrvatsko-srpske suradnje, ali je ta politika doživjela slom. „U Prvom svjetskom ratu Supilo je
djelovao u Jugoslavenskom odboru, koji je u inozemstvu radio na ujedinjenju južnih Slavena, no sukobio
se sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem zbog različitih vizija buduće države: Supilo je zagovarao
južnoslavensku federaciju, a Pašić proširenu Srbiju“, rekao je Željko Holjevac.
Zatim je Ante Bralić održao predavanje Odnos Frana Supila prema Srbima i političkoj ideji u Hrvatskoj,
rekavši da je Supilo kao mlad političar započeo borbu protiv koalicijske vlasti Srba katolika i autonomaša
u dubrovačkoj općini 1890, a već sljedeće godine pokrenuo je Crvenu Hrvatsku, u kojoj je poveo oštru
borbu protiv srpskoga svojatanja Dubrovnika. Srbi katolici bili su elita unutar dubrovačkoga društva:
pripadnici preostataka dubrovačke vlastele, bogati brodovlasnici, intelektualci i srednjoškolski profesori –
istaknuo je Bralić i objasnio da je taj elitni stalež predstavljao sve ono što je bilo uskraćeno Supilu, koji
nije uspio dobiti stipendiju u nautičkoj školi, nego je bio prisiljen završiti poljoprivrednu. Supilo je isticao
da se treba boriti i protiv srpskog i protiv hrvatskog ekskluzivizma jer priječe narodno jedinstvo. Taj
jedinstveni narod imao bi zajednički nastojati oko hrvatskih prava te biti protivan dualizmu, rekao je Ante
Bralić te zaključio: „Današnjim rječnikom rečeno, Supilo je hrvatskim Srbima nudio da postanu politički
Hrvati, a oni to nisu prihvaćali ni tada ni poslije.“
Optužbe za veleizdaju
Stjepan Ćosić je u predavanju Mozaik sličica o Supilu rekao da je po životnoj i političkoj drami Supilo
teško usporediv fenomen, bez premca u modernoj hrvatskoj povijesti. „Bio je političar bez formalnoga
obrazovanja i diplomat bez kredencijala; oličenje tradicionalnoga Konavljanina, podrijetlom, moralnim
osobinama i izgledom. Suvremenici su ga redovito opisivali kao markantna i sugestivna, a ipak
hladnokrvna i mirna čovjeka karizmatične snage i dubokih političkih uvida. Unatoč neznatnu podrijetlu,
mladosti i činjenici da mu je zbog političkoga angažmana bilo zapriječeno školovanje, Supilo je kao
dvadesetogodišnji pokretač i urednik Crvene Hrvatske utemeljio moderni pravaški pokret u Dubrovniku,
ideološki razbio političku grupaciju dubrovačkih Srba katolika i doveo do poraza srpskokatoličko-
autonomašku koaliciju u dubrovačkoj Općini. U riječkoj fazi s Novim listom srušio je političku barijeru
između banovinske Hrvatske i Dalmacije postavši ujedno pokretač i središnja osoba dotad potpuno
blokirane hrvatske politike“, rekao je Stjepan Ćosić. U ratnoj fazi bio je Supilo praktično jedini Hrvat
kojega su primali i čije su mišljenje uvažavali mjerodavni političari Antante, napomenuo je predavač te
dometnuo da je, s druge strane, Supilova politička borba bila obilježena nizom podmetnutih afera i
optužbi, napadima brojnih suparnika i političkih neprijatelja, da bi završila tragičnom osamljenošću i
smrću u tuđini.
Nakon toga Željko Holjevac govorio je o dokumentima koji optužuju Frana Supila za veleizdaju. Dana 9.
kolovoza 1914. ugarski ministar predsjednik grof István Tisza brzojavio je, šifrirano, da se Frano Supilo,
prema obavijesti austrougarskoga generalnog konzulata u Veneciji, „tamo mnogo druži sa sumnjivim
Srbima i Talijanima“. Dana 31. prosinca 1914. pogranično redarstveno satništvo na Sušaku podnijelo je
prijavu o boravku Frana Supila u Veneciji. Zatim je 26. siječnja 1915. ugarski ministar predsjednik u
Budimpešti priopćio o putovanju Frana Supila u London: „Prema pouzdanim vijestima ostavio je Frano
Supilo na 5. siečnja tg. Veneciju i odputovao u London. Supilo raspolaže navodno sa velikim novčanim
iznosima, izdaje se za ugarskog narodnog zastupnika te drži u Londonu predavanja o političkim prilikama
u monarkiji. Kod toga iztiče osobito tobožnju potrebu i želju monarkije za mirom.“ K tome je Željko
Holjevac govorio o Krležinu viđenju susreta Frana Supila i Nikole Pašića u Nišu. Slijedi dio Krležina
teksta (Iz galerije ličnosti):
„Stoji Baja pred Supilom bešćutno, sa svojim okupanim staračkim tijelom, patrijarhalnom bradom,
ribljim očima: lice bez izraza, lice voštano i prazno, nokti svjetlucavi na odnjegovanoj ruci, žaket, žilet,
zlatni lanac, prstenje, rublje, cipele, potezi od pegle na hlačama sve na svom mjestu: uredno i naglašeno
čisto. I tako Baja stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan
čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o
nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao
brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je
opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne
bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo
stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred
neprijateljem.“
Personifikacija izigranosti Hrvata
Uslijedilo je predavanje Zlatka Matijevića naslovljeno Vlč. Stjepan Zagorac i Frano Supilo. Stjepan
Zagorac rodio se u Karlovcu 1868, a umro na Sušaku 1936. Zaređen je za rimokatoličkog svećenika. Kao
istaknuti član Hrvatske stranke prava, Zagorac je bio jedan od potpisnika Riječke rezolucije (1905) i
gorljiv zagovornik na njoj utemeljene politike „novog kursa“, koju je inaugurirao Frano Supilo. Predavač
je rekao da je Stjepan Zagorac htio okupiti sve pravaše u jedan stranački blok, a to se, prema njegovu
mišljenju, nije moglo provesti ako neki pravaši ostanu u redovima Hrvatsko-srpske koalicije. Zagorac je
iz pretpostavljene pravaške fuzije isključivao frankovačke pravaše, a Supilo je pravašku fuziju smatrao
nemogućom te je govorio da je to samo „udica“ koja se koristi za razbijanje hrvatskih političkih snaga.
Početkom 1909. Zagorac je istupio iz Koalicije i Hrvatske stranke prava. Na Friedjungovu procesu u
Beču trebao je nastupiti kao svjedok protiv Supila. „Od Zagorca se očekivalo da će razotkriti eventualne
Supilove tajne veze sa čimbenicima izvan Austro-Ugarske Monarhije, ponajprije s Kraljevinom Srbijom.
No u iskazu je ustvrdio da se politički ne slaže sa Supilom, ali je naglasio kako je uvjeren u Supilovo
političko poštenje te je odbacivao mogućnost da bi Hrvatsko-srpska koalicija imala neke doticaje s
političkim čimbenicima u Srbiji, premda ostaje činjenica da su preko Svetozara Pribićevića tajne veze
ipak postojale“, rekao je Zlatko Matijević.
Posljednje predavanje održao je Stjepan Matković. Za Supila je rekao da je neprijeporno poseban primjer
borbena političara i novinara koji je akcijama za širenje nacionalnih sloboda i otpora protivnicima u nizu
etapa obilježio hrvatsku politiku u nestabilnim vremenima od kraja 19. stoljeća do polovice Prvoga
svjetskog rata, kad se odlučivalo o usmjerenju Hrvatske u kontekstu kretanja u Austro-Ugarskoj i Europi.
Zatim je predavač napomenuo da su u Supilovim novinama, Novome listu, pisala mnoga poznata imena
poput A. G. Matoša, Stjepana Radića i niza mladih autora koji će zagovarati politiku neprestane akcije, ne
zadovoljavajući se politikom čekanja i dobačenim mrvicama. Friedjungova parnica samo je ojačala
Supilov moralni položaj, ali i produbila sukobe s dojučerašnjim saveznicima na hrvatskoj sceni iz redova
Hrvatsko-srpske koalicije. „On je i personifikacija izigranosti Hrvata na kraju Prvoga svjetskog rata i
stalne potrebe za prinudnim prilagođavanjima drugim čimbenicima. Stoga će Supilo ostati zapisan kao
markantna ličnost i jedan od lucidnijih političara i novinara s neobičnim darom za povlačenje
diplomatskih poteza, ali i primjer tragičnoga lika koji nije uspio pronaći put za ostvarenje svojih ciljeva“,
zaključio je Stjepan Matković.