ZNANSTVENA SENZACIJA IZ SJEDINJENIH DRŽAVA

DNK analiza potvrdila: američki Croatan Indijanci podrijetlom su Hrvati

Izvor: večernji list, ponedjeljak, 11.10.2021., piše fra Šimun Šito Ćorić

Croatani, koji se danas nazivaju i Lumbee po istoimenoj rijeci, najveće su samostalno indijansko pleme
istočno od rijeke Mississippi u SAD-u, a ima ih oko pedeset tisuća. Čine najveću indijansku skupinu bez
vlastitih rezervata i većinom žive od zemlje. Organizirani su u više plemena kao što su Kaweah Indian
Nation i United Lumbee Nation, a i Cheraw Indijanci vole isticati da su i oni Croatani.
Croatani odnosno Lumbee Indijanci odvazda su bili poznati po svojim vrlinama dobroćudnosti i
susretljivosti, a to im je kasnije bila otežavajuća okolnost pred američkim vlastima. Vjerojatno noseći
negdje u svijesti i podsvijesti glase o svojoj sudbini, uvijek su rado primali u svoje pleme i naselja
pridošlice ili odbjegle robove te postali mješanci više rasa. Upravo „zbog visokog postotka miješane krvi"
federalne vlasti još uvijek odbijaju Croatan Indijancima dati status indijanskog plemena. Istina, taj status,
pa i pravo da imaju svoje vlastite škole dala im je savezna država Sjeverna Karolina u kojoj žive.
Tako su 1969. u Pembrokeu u kotaru Robeson uspjeli doći do statusa svoga sveučilišta koje je nazvano
Pembroke State University te 1972. uključeno u University of North Carolina. Na starim školskim
fotografijama uvjerili smo se da ti Indijanci uistinu više sliče našim primorcima nego Indijancima.

Kako je počela priča

Prema napisima nekih autora, priča o Croatanima počela je oko 1540. godine kad su dva dubrovačka
broda isplovila u svijet iz Dubrovnika, svaki s punom posadom i pet-šest stotina moreplovaca. Među
njima je bilo dosta hrvatskih izbjeglica ispred Turaka. Nekoliko godina poslije nekoliko brodova vratilo
se u Dubrovnik, a donijeli su crne vijesti: ta dva broda doživjela su brodolom u Sjevernoj Karolini u
Americi! Bez obzira na to što su dubrovačke karake s najmanje tri jarbola, dva križna jedra i pod
zastavom sv. Vlaha bile među najvećim i najsigurnijim oceanskim jedrenjacima koji su plovili svijetom.
Karaka je mogla prevesti stotine tona tereta i do tisuću moreplovaca. Na sebi je imala topove za obranu
od gusara, ali i kovačnicu, stolariju, zdenac s vodom i malim vrtom, prostor za sadnice koje su nosili sa
sobom, posebice one maslina i loze, te nastambu i za neke životinje, od kokoši i janjadi do konja i
magarca. Moreplovci su, nemajući mogućnosti vratiti se u domovinu, morali tamo ostali s domorocima.
Tek gotovo pedeset godina nakon toga povjerenik engleske kraljice Elizabete I. Walter Raleigh bio je
zadužen da organizira engleske ekspedicije na sjevernoamerički kontinent, i to upravo na obale Sjeverne
Karoline. Prvu ekspediciju vodili su Philip Amadas i Arthur Barlow. More je bilo mirno, a čim su tamo
stigli, odmah su vidjeli i zabilježili da su prije njih na otoku Roanoke bili neki drugi bijelci. Naime, među
prijateljski raspoloženim Indijancima zatekli su i one "bjelopute s crvenkastosmeđom kosom i smeđim
očima", koji su se zvali Croatoan ili Croatan. Dvojicu su od tih Indijanaca poveli sa sobom u
Englesku, a London je bio zadivljen njihovim ponašanjem i brzim učenjem jezika. Jedan od njih
zvao se Ma(n)teo, a to nije bilo ime indijanskih korijena. Njih dvojica, zabilježili su tako Englezi,
pričala su im da su neki bijelci "prije puno vremena" doživjeli brodolom na tim hridima i ostali
živjeti u njihovu plemenu. Ta dvojica Indijanaca vratila su se u svoj zavičaj sljedeće godine s drugom
engleskom ekspedicijom pod Richardom Greenvilleom. On u svom izvješću spominje kao mjesto
Manteova rođenja otok Croatan, a Croatan Indijance, pleme kojem Ma(n)teo pripada, naziva i
Hatteras.

Kad je poslije stigla četvrta engleska ekspedicija koju je vodio John White, tamo nije više zatekao nikoga,
jer su se svi bili odselili. White je zapisao da su na jednom stablu našli velikim slovima urezan natpis
CROATOAN, a na deblu živog hrasta tri velika tiskana slova CRO. Ostaci naselja bili su uredni te se
vidjelo da nisu otišli ni pod kakvim pritiskom ili zbog nasilja.
I angloamerički istraživač John Lawson (1674. - 1711.) u svojim zapisima objavljenim 1709. pod
naslovom "A New Voyage to Carolina" (Novo putovanje u Karolinu) bilježi da su mu tijekom njegova
pohoda bjeloputi Croatan Indijanci ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijeli ljudi koji su
nakon brodoloma ostali s njima živjeti te da su znali "govoriti u knjigu", to jest čitati.
Zanimljivo je bilo i sljedeće. Jezikoslovci su otkrili da su među Croatanima sačuvane neke riječi čiji
korijen nije indijanski. Junak je u Croatana yunoke, riba i ribarenje je riba-kon, visok je wissakae, slatki
kruh je pita, čoban je chovan, naše je nause, strašan je strachey, star je tar, vrijeme je sat, a mirno je
mojno.
Znakovito je da su Croatani jedini američki Indijanci koji uzgajaju vinovu lozu. Uz to, čuvaju
vjerovanje da su davno među njih s "velike vode" doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae
Yunoke. Englezi su to zabilježili i preveli kao "Lofty Hero", a što znači kao "visoki junak". On ih je,
kažu, "naučio hrabrosti i raznim vještinama". Na području gdje su obitavali Croatan Indijanci niz je
naziva s riječi "Croatan", od zaljeva, hridi i otoka do parkova i šuma.
Uz sve to, dosta je toga oko Croatana do danas bilo u polutami. Ali na sreću, u naše vrijeme procvjetala je
znanost koja se temelji na DNK analizi i njezine mogućnosti, pa neće tako ostati u budućnosti.

Poticaj za analizu
I sami autori koji su DNK analizom proučavali pleme Croatan/Lumbee ističu "brod koji je plovio za
Sjevernu Ameriku oko 1540.godine, prvenstveno s hrvatskim moreplovcima", a koji je doživio brodolom
i nikad se nitko od njih nije vratio. Ime Croatoan se, navode, u 16. stoljeću koristilo "za Hrvate", "for
Croats, or Croatians". Ovi autori također potvrđuju da su tek pedesetak godina nakon Hrvata na Roanoke
stigli engleski doseljenici među kojima je bilo i sefardskih Židova koji su u 15. stoljeću bili prognani iz
Španjolske i Portugala.
U ovoj studiji i istraživanju autori također navode da su "Raleigh i White iz jednoga ili više izvora
vjerojatno doznali za postojanje Croatan kolonije prije nego što su poslali svoje koloniste na Roanoke...,a
hrvatski državni arhivi spominju brod koji je plovio za Sjevernu Ameriku oko 1540. godine, prvenstveno
s hrvatskimmoreplovcima".
Navode i drugi dokument u kojem se tvrdi slično za godinu 1558. Također spominju "hrvatsko plovilo"
koje se 1570. godine uputilo prema sjevernoatlantskoj obali, također "većinom s hrvatskim mornarima", a
koje je doživjelo brodolom na tim obalama i nikad se nitko nije od njih vratio. Prema tome, očekivano je,
tvrde autori, ako je jedan ili više brodova doživio brodolom i nitko se nije imao mogućnost vratiti u
Hrvatsku, da su tamo ostali s domorodačkim plemenom.
Hrvati su svojim pristupom, alatima i drugim brodskim sadržajima te vještinama bili toliko prihvaćeni da
su po njima i sami domoroci uzeli ime te se ono tamo sačuvalo.
Nakon američke revolucije dobar dio sjevernoameričkih doseljenika morao je prihvatiti britanske
tradicije, a neki su to učinili i svojevoljno. Autori navode da su brojni domoroci te Španjolci, Francuzi i
Hrvati bili prognani u daleke krajeve na kontinentu, kao što su Oklahoma, Južni Teksas, Meksiko,
Kanada ili New Orleans. Mali otok Croatoan, čiji su etnički raznorodni stanovnici migrirali oko pedeset
milja u unutrašnjost i ponijeli sa sobom svoje tajne, Englezi su, na sreću bezuspješno, bili preimenovali u
Hatteras, a njegova stvarna povijest prerađena je osnivanjem britanskog naselja Jamestown.
Zanimljivo je' kako američki autori dotičnog genetskog istraživanja opisuju Hrvatsku toga vremena:
"Danas većina Amerikanaca misli o Hrvatskoj uglavnom kao maloj, nevažnoj zemlji, relativno
siromašnoj, jednostavnoj i bez moći, smještenoj negdje u jugoistočnoj Europi. Međutim, kroz 16. stoljeće
Hrvatska, također poznata kao Ragusa, bila je moćna ('fomidable') pomorska sila, trgujući po cijelom
Mediteranu, jednako kao i s Engleskom, Škotskom i Irskom, te s nekoliko kolonija osnovanih Europljana
u Južnoj, Centralnoj i Sjevernoj Americi. U vodama Atlantika od obala Jugoistoka i na karipskom
području, hrvatski moreplovci vrebali su španjolske 'brodove s blagom', često u suradnji s engleskima koji
su se bavili istim poslom. Glavna hrvatska luka Dubrovnik bila je središte većine tih pomorskih
aktivnosti".

Čudesni rezultati
A onda su stigli čudesni iznenađujući rezultati DNK istraživanja. Prva ih je objavila ugledna znanstvena
revija "International Social Science Revievv" (Međunarodna revija za socijalnu znanost), a DNK
analizom ljudskih genoma pokazalo se da su Croatan Indijanci u Sjevernoj Carolini hrvatskog podrijetla:
"DNA Evidence of a Croatian and Sephardic Jewish Settlement on the North Carolina Coast Dating from
the Mid to Late 1500s", Vol. 95,2,2019; (DNK dokaz o hrvatskim i židovskim naseljima na obali
Sjeverne Karoline od sredine do kraja 16. stoljeća).
Autorica priloga je ugledna znanstvenica i sveučilišna profesorica Elisabeth C. Hirschman s još dvojicom
kolega, Jamesom Vanceom i Jessejem Harrisom. Taj prilog znanstvenim dokazima ispravlja dosadašnju,
uglavnom "englesku istinu" o dolasku Britanaca kao prvih Europljana u Sjevernu Ameriku u 16. stoljeću,
pa navode da su se Hrvati ondje našli prije Britanaca i drugih Europljana.
Dosadašnje raznolike špekulacije i "dokumente" zasjenila je sada znanost o ljudskoj genetici. Sad nam je
dostupna sasvim nova forma povijesnog "genetskog zapisa", koja nam otkriva prošlost bez straha od
prevare i nestručnosti koje su mučile dosadašnje navodne činjenice i tekstove.
DNK testiranje čovječanstva revolucionarno se pojavilo 2001. Genetski uzorci naroda i etničkih skupina
omogućuju da se ude u trag njihovim precima diljem svijeta. Danas su akademske i komercijalne tvrtke
već toliko proširile pristup ljudskom podrijetlu da praktički svaka skupina, vjerska zajednica, narod ili
domorodačko pleme može biti testirano, a podaci su javno dostupni.
Rezultati DNK analize pokazali su da je današnje pleme Croatana "bilo sastavljeno barem jednim dijelom
od hrvatskih muškaraca koji su doživjeli brodolom na obali Sjeverne Karoline nekoliko desetljeća prije
toga i kao takve su ih našli tamo Raleigh, John White i Simon Fernadez sa svojim ekspedicijama˝.
Istraživanje predočeno u ovoj studiji koristi se bankom podataka koji sadrže i ženske (MtDNK) i muške
(Y kromosomi) DNK uzorke. Po ženskoj crti s MtDNK, autori napominju, može se ustanoviti predak od
jedne do pedeset prijašnjih generacija. Pojedine skupine mogu se pratiti i prema zemljopisnom podrijetlu.
Svi današnji muškarci potječu po muškoj crti od muškarca ili muškaraca koji su živjeli prije oko 135.000
godina. Raznolike grane genetskog stabla nazivaju se haplogrupama, a one se opet dijele u podgrupe.
U DNK testiranju u sklopu ovog istraživanja sudjelovala su 2824 člana plemena Croatan/Lumbee. Među
njima se ustanovila prisutnost haplotipa Hrvata i Sefarda, a autori ističu sljedeće: "U slučaju Roanoke
kolonista i plemena Croatan nudimo odgovarajući uzorak. Domorodačko 'Lumbee pleme danas u
Robeson okrugu u Sjevernoj Karolini ima svoje podrijetlo od Croatan Indijanaca... Današnji članovi
plemena imaju trideset i četiri originalna prezimena Roanoke kolonista. Dodatno, Lambee pleme ima
prezimena sefardskog jednako kao i hrvatskog korijena" ("... as well as surnames of Croatian origin"),
iako su pod engleskim utjecajem mijenjana i preinačivana.
Od cijele skupine ispitanika "samo je osam muškaraca nosilo haplotipe domorodačkih Indijanaca". Autori
ističu: "Među Lumbee muškarcima, osamdeset i tri imaju T haplotipove; ovi imaju svoju najjaču
koncentraciju u Hrvatskoj i okolnim krajevima. Prisutnost 'G' i T haplotipa na toj razini među Lumbee
plemenom podržava hipotezu da je dio ovoga plemena podrijetlom od hrvatskih moreplovaca, onih koji
su tu pristigli najvjerojatnije polovicom i do kraja 16. stoljeća. To znači da je Hrvatska uspjela u
osnivanju naselja u Novom svijetu prije nego su Englezi došli u Massachusetts i Virginiju... Dodatno,
većina Lumbee muškaraca u ovom uzorku nosi R-v88 pod-grupu haplogrupe Rm269. R-v88 DNA
haplotipovi dodatno podupiru činjenicu da potječu s hrvatskog područja".

Novost o Hrvaticama
DNK rezultati ovog istraživanja upućuju na dosad nečuvenu činjenicu: u dvadeset i dva slučaja žene su
imale haplotipove koji pripadaju T haplogrupi i njezinim podgrupama, a koje su vezane uz Hrvate, kako
ističu autori: "Njihova prisutnost među Lumbeeima potiče nas na zaključak da su Hrvati koji su došli u
Sjevernu Ameriku u 15. stoljeću imali sa sobom i nekoliko cijelih obitelji sa ženama. To nam sugerira da
su Hrvati imali namjeru osnovati stalno naselje, a ne samo trgovačku koloniju", ističu autori.
Nadalje, majčini preci samo su u malom broju domorodaca u tom plemenu. U toj banci podataka pleme
Croatan/Lumbee ima također 121 podsaharski ženski uzorak, što pokazuje da su te žene bile odbjegle ili
oslobođene ropkinje, koje su vrlo gostoljubivi Croatani, kao i druge doseljenike uvijek prihvaćali.
Zašto se to sve dosad gotovo prešućivalo ili pogrešno predstavljalo u stranoj literaturi? Autori navode da
je glavni razlog za to činjenica da su britanske ekspedicije iz političkih razloga držale sve "pod svojim
nacionalnim i protestantskim plaštem" te nisu govorile o identitetu Croatana.
Željeli su da bude zabilježeno da su oni prvi Europljani koji su došli na američke obale, bez obzira na to
što to nije bilo istina. Nažalost, to se i danas događa s lažima i neistinama i na drugim, međunarodnim i
osobnim razinama!