Professional Documents
Culture Documents
Kraljevska Ljepota Knjiga 653 - 14. Ožujka 2019.
Kraljevska Ljepota Knjiga 653 - 14. Ožujka 2019.
Za mnoge od tih knjiga poznato je mjesto nastanka, poznati su njihovi prepisivači, sitnoslikari,
knjigoveže. Mnoge su dopremljene iz talijanskih središta knjižne proizvodnje, ponajprije iz Firence. No
velik je broj i onih za koje se pretpostavlja ili zna da su nastale, odnosno da su prepisane, oslikane i
uvezane, u Budimu. Njihov naručitelj nije bio samo kralj Matija. Mnoge su oslikane za crkvene
dostojanstvenike koji su oponašanje kraljeve mode u izradi knjiga smatrali pitanjem vlastitoga prestiža.
Nakon Korvinove smrti knjige su se i dalje izrađivale za njegova nasljednika, kralja Vladislava Jagelovića
i druge naručitelje. Budimska je radionica i dalje postojala, no intenzitet njezine aktivnosti znatno se
smanjio. Na izložbi susreli smo imena i knjige dvojice velikih humanista hrvatskoga podrijetla, Ivana
Viteza od Sredne i Janusa Pannoniusa. Susreli smo i zagonetnoga Dubrovčanina Feliksa Petančića, koji je
imao važnu ulogu u funkcioniranju kraljeva skriptorija u posljednjim godinama njegova života. No
krenimo redom.
Biblioteka u nastajanju
Izloženim knjigama, pretežito rukopisnim kodeksima, no bilo je osim njih i nekoliko iluminiranih
inkunabula, demonstrirani su tijekovi formiranja Korvinove knjižnice. Panegiričar Naldo Naldi nikad nije
bio u Ugarskom Kraljevstvu, niti je svojim očima vidio kraljevu biblioteku. Svoju pohvalu konstruirao je
kao idealnu sliku humanističke biblioteke dostojne velikoga vladara i mecene, koji nakon barbarskih
srednjovjekovnih stoljeća ciljano i osviješteno oživljava jednu od najdragocjenijih institucija antičke
učenosti, u kojoj su probrana djela najboljih grčkih i latinskih autora staroga vijeka i suvremenoga doba,
prepisana i uvezana u kodekse koji plijene pažnju unutrašnjom vrsnoćom sadržaja i vanjskom ljepotom
izgleda. Tom je opisu knjižnica u nekoj mjeri odgovarala tek potkraj osamdesetih godina 15. stoljeća,
neposredno uoči kraljeve smrti koja je prekinula dovršetak njegova raskošno zamišljena projekta. Ipak,
pišući svoj panegirik u Firenci, Naldi nije posve izmišljao. O planovima za veliki projekt kraljevske
knjižnice čuo je iz prve ruke od svoga firentinskog prijatelja, Taddea Ugoleta, također učenog humanista,
koji je od 1477. boravio na dvoru u Budimu kao praeceptor mladoga vanbračnog sina kralja Matije,
Ivaniša Korvina (1473–1504). Ugoletu je povjereno uređenje kraljeve knjižnice, koja se u ozbiljnijem
smislu počela formirati nakon 1476. Te godine kralj Matija vjenčao se s napuljskom princezom Beatricom
Aragonskom, visokorođenom talijanskom damom, koja je na dvor u Budim donijela etiketu i običaje
kulture prožete, između ostalog, poštovanjem i ljubavlju prema umjetnosti i prema knjizi. To vjenčanje
bilo je nekom vrstom kulturnoga preokreta učinivši Ugarsko Kraljevstvo prvom zemljom onkraj Alpa u
kojoj se snažno rascvala umjetnost renesanse i utvrdila kultura humanizma. No do takva procvata
vjerojatno ne bi došlo, da kralj Matija nije bio spreman i otvoren humanističkom svjetonazoru.
Jedan od njegovih učitelja i savjetnika u mladosti bio je predvodnik ugarskih humanista, Ivan Vitez od
Sredne (oko 1408–1472), ostrogonski nadbiskup i ugarski primas, koji je i sam imao izvrsnu biblioteku s
probranim djelima latinskih pisaca. Ironija povijesti htjela je da učenik prisvoji knjige učitelja. Naime,
fond kraljeve knjižnice povećao se početkom sedamdesetih godina preuzimanjem knjiga koje su pripadale
Ivanu Vitezu i njegovu nećaku, pečujskom biskupu Janusu Pannoniusu (1434–1472). Njih su dvojica,
zbog pokušaja urote protiv kralja, pali u nemilost i vrlo brzo, iste 1472. godine, završili svoj život. Ivan
Vitez umro je u nekoj vrsti kućnog pritvora u Ostrogonu, Janusa Pannoniusa smrt je zatekla u
Medvedgradu, gdje se sklonio kod zagrebačkog biskupa Osvalda. Njihovi su grbovi uklonjeni iz knjiga
koje su im pripadale, na njihovu je mjestu naslikan grb kralja Matije. U ostavštini Ivana Viteza zatečeni
su i nedovršeni rukopisi, kojima je nedostajao oslik početne stranice s grbom. Oni su u kraljevoj radionici
dovršeni i opremljeni vladarevim grbom. Osobito je u tom sklopu zanimljiv primjerak knjige Johanna von
Königsberga (Regiomontanusa) koja sadržava Ptolomejev Almagest s predgovorom kardinala Bessariona.
Rukopis je oko 1470. priređen za Ivana Viteza. Deset godina poslije njegova je početna stranica raskošno
oslikana u kraljevoj radionici u Budimu. Na donjoj margini naslikan je zajednički grb kraljeve ugarske i
kraljičine argonske kuće, a u sredini desne margine umetnut je portret kraljice Beatrice Aragonske u
profilu. Minijaturist je bio Firentinac Francesco Roselli, koji početkom osamdesetih godina boravi u
Budimu. Djelo je, dakle, samom minijaturom posvećeno kraljici, dok je aproprijacija Vitezova kodeksa
ovjerovljena grbom i portretom nove vlasnice, koja je aktivno sudjelovala u formiranju kraljevske
knjižnice.
Snažniji zamah u popunjavanju knjižnoga fonda djelima antičkih autora uslijedio je upravo nakon
kraljeve ženidbe napuljskom princezom. Taddeo Ugoleto bio je zadužen da u Firenci, kod tamošnjih
prepisivača i minijaturista, organizira izradu novih kodeksa za kraljevsku knjižnicu u nastajanju. Iz
firentinskih skriptorija u Budim su prispjele oslikane knjige koje se ubrajaju među najljepše primjerke
toga vremena. Na njihovu oslikavanju radili su u Firenci vodeći iluminatori poput Attavantea degli
Attavantija, od kojega smo na izložbi vidjeli djelo Ivana Zlatoustog, Homilije o poslanicama sv. Pavla u
prijevodu Ambrogia Traversarija. Najmanje trideset od dvjestotinjak sačuvanih knjiga iz Korvinove
biblioteke potječe iz velike i plodne Attavanteove radionice.
Istodobno sa sve žustrijim pritjecanjem knjiga iz talijanskih skriptorija ojačala je i skriptorska djelatnost u
Budimu, povezana s dvorom i visokim crkvenim dostojanstvenicima. Lukrativne narudžbe privukle su
ugledne talijanske minijaturiste, oko kojih su se okupile domaće snage. Njihova aktivnost traje sve do
propasti Ugarskoga Kraljevstva. Kad je riječ o budimskoj radionici u smislu sitnoslikarstva, treba jasno
istaknuti da je riječ o širokom umjetničkom fenomenu, koji pod zajednički nazivnik privodi djelatnost
niza poznatih i nepoznatih minijaturista koji su djelovali u Budimu od osamdesetih godina 15. stoljeća i
koji u stilskom pogledu nipošto nisu bili jedinstveni. Primjerice, Francesco Roselli donio je u Budim
firentinsku eleganciju, no istodobno u Budimu počinje djelovati i Francesco da Castello iz Milana, koji u
sitnoslikarstvu njeguje osebujan sjevernotalijanski stil rane renesanse. Njegov likovni izraz nije tako
profinjen i elegantan kao Rosellijev, ali je zato ekspresivniji i neposredniji. Francesco da Castello u
znatnoj mjeri utječe na formiranje „zrelog“ stila budimske radionice osamdesetih godina 15. stoljeća. Taj
stil očituje se kako u načinu slikanja ukrasnih motiva, tako i u oblikovanju figura, posebice njihovih
fizionomija, koje su poprilično shematizirane, katkad gotovo groteskne. Vrhunac budimskoga
sitnoslikarskog izričaja postiže tzv. Cassianov majstor – neidentificirani sitnoslikar koji je oko 1490.
oslikao djelo Johannesa Cassianusa De institutis coenobiorum (Pravila pustinjaka). Naravno, mnogo je
manje ili više darovitih sitnoslikara u Budimu oponašalo te velike i zahtjevne uzore.