Kako se prikazuje Zrinsko-Frankopanska urota u historiografiji?

1. Što je Zrinsko – Frankopanska urota?

Prvo, da bismo uopće mogli pričati o našoj temi Zrinsko-Frankopanska urota u historiografiji
moramo se kratko posjetiti najvažnijih stvari o njoj. Dakle u Wiener Neustadtu, U Bečkom
Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine smaknuti su dviju dvojica izdajnika iz naj utjecajnih
najutjecajnijih hrvatskih velikaša velikaških obitelji toga doba. Skraćeni su za glavu zbog nevjere
prema svojemu vrhovnom vladaru Leopoldu I.

Događaj se u povjesničarskoj literaturi njemačkog govornog područja često U njemačkoj

historiografiji, ovaj događaj se naziva “velikaška urota u Ugarskoj” zahvaljujući djelu mađarskog
povjesničara Gyule Paulera - govori se o uroti pod vodstvom palatina Wesselényija.

Mi smo, navikli govoriti o “zrinsko-frankopanskoj uroti”, koji je naziv, vjerovatno, prvi među
povjesničarima upotrijebio Johann Graf Mailáth u drugom izdanju svoje “Povijesti Mađara.”

U hrvatskoj historiografiji ustalio se termin „zrinsko-frankopanska urota“ koji je vjerojatno prvi

upotrijebio povjesničar Johann Graf Mailath u drugom izdanju svoje knjige „Povijesti Mađara.“

2. Kako je došlo do Zrinsko – Frankopanske urote?

Koji su to događaji koji su prethodili Zrinsko – Frankopanskoj uroti i zašto je do nje uopće i
došlo? U nastavku teksta odgovorit ćemo na ta pitanja.

Njihova je smrt značila i zator istrebljenje dviju velikaških loza, frankopanske i zrinske, koje su
na cjelokupni život hrvatskog naroda bitno utjecale gotovo pola tisućljeća: od prvih Šubića
Bribirskih preko, zamjenom Ostrovice za Zrin, dobivenog pridjevka Zrinski i pomaka k sjeveru,
sve do Međimurja i Ugarske. ,

oOdnosno prvih knezova Krčkih, pa preko Nikole IV. kojemu papa Martin V. potvrđuje navodno
podrijetlo od rimskih Frangepana, čije kroatizirano ili izvorno prezime otada nose - sve do
wienerneustadtskih tragičara iz Bečkog Novog Mjesta. , ove su plemićke obitelji iznjedrile
mnogobrojne odličnike.

Jedan od prvotnih i do svojeg smaknuća najvažniji urotnik i vođa bio je Petar IV. Zrinski
Zrinski. Do urote je došlo ponajprije došlo zbog specifičnih okolnosti u Hrvatsko-Ugarskom
Kraljevstvu, koje se našlo na udaru osmanskih osvajača, te prilika u Habsburškoj Monarhiji, što
su uslijedile nakon Tridesetogodišnjega rata i potpisivanja Vestfalskoga mira.

3.[2.] Tko je bio car Leopold I.?

Tko je bio čovjek koji je “Božjom milosti” izabran zakao cara, čijom su konačnom odlukom
smaknuti najistaknutiji pripadnici hrvatskog plemstva? tko je bio taj koji je smaknuo naše junake
Zrinskog i Frankopana.

Leopold je bio sin Ferdinanda II. Koji je odrastao u raskoši baroknog dvora. Leopold je sredinom
Tridesetgodišnjeg rata na 14-mjesečno slavljenje svoje svadbe potrošio ništa manje nego 365.280
guldena.

Bavio se kolekcionarstvom, volio je umjetnost te je prenio umjetničku zbirku svog strica

Leopolda Wilhelma iz Nizozemske u Beč, stvorivši jezgru današnjeg Muzeja povijesti
umjetnost. priređivao fešte, zabave, ceremonije (povodom vlastite svadbe), planirao gradnju
reprezentativne rezidencije (Schönbrunn) nastojeći konkurirati “Kralju Suncu” to jest Luju XIV.

Dok je jedan (Leopold I.) gradio barokne palače kao umjetničke kulise za “svjetski teatar” (das
grosse Welttheater) stilizirajući svoje gospodstvo a ceremonijalima dokazivao apsolutnu moć,
drugi se (Petar Zrinski) “između turskog Drežnika i Slunja sastade s 1300 Turaka, koje je Deli-
paša Radanković, kapetan Krupe, vodio i koji pozove Petra na megdan.

Tako je to, kad se jedan rodio na jednom od najsjajnijih europskih dvorova, naime habsburškom,
a drugi kao “marmaglia” = ološ, klatež.

[3.] Kako se prikazuje urota Zrinski – Frankopan urota u historiografiji?

Pjesme u kojima se na hrvatskom jeziku govorilo o uroti optuživale su Katarinu, ženu Petra
Zrinskog i sestru Frankopanovu, kao najveću negativku koja ih je zbog svoje taštine navela da
počine veleizdaju. Jednu je od tih pjesama napisao i suvremeni Korčulanin Petar Kanavelović.

Isto tako se Vitezović ograničio na to da samo u tiskanim štampanim djelima u nekoliko redaka
spomene urotu.
Od početka su dakle, na različite načine dolazile do izražaja dvije suprotne ocjene urote koje su
postepeno ulazile i u znanstvenu literaturu, otežavajućim svojim subjektivnim i jednostranim
pristupom upoznavanje prave historijske istine.

Čak ni u 19.st., kada se počela iznositi obilatija dokumentarna građa, do tada nepristupačna
proučavanju, nije se to dvojstvo u prikazivanju urote moglo potpuno ukloniti.

Od 60-ih godina 19. st. urota zrinsko- frankopanska urota nije više bila samo naš znanstveni
problem. Sve do kraja Hasburške Mmonarhije, 1918. Ostala je simbolom otpora protiv tuđinske
vlasti.

U daljnjem razvoju ove problematike svakako je značajna činjenica da se u isto vrijeme opet
pojavljuje ono isto dvojstvo kojim je bila već od početka obilježena.

Radoslav Lopašić je u svoj prvijenac, kojem je dao naslov: “Petar grof Zrinji i Franje grof
Frankopan” iznio neke važne dokumente u cjelini, a među njima je prvi put objedinio i potresno
pismo kojim se Petar Zrinski uoči smaknuća oprašta od žene.

Uskoro nakon Lopašićeva članka, Šime Ljubić je urotu unio u svoj cjelovit “Pregled hrvatske
poviesti”, prvi pokušaj takve sinteze u nas uopće. Međutim pogrešna je ocjena da je to “prvi
historijski rad, kojim se nastoji otkriti istina u ovom pitanju” jer je Ljubić uključio Zrinskog u
urotu tek na početku 1670.g.u posljednji čas.

Daljnja istraživanjaprinova koja doprinose za produbljenjuije shvaćanjaupoznavanje urote na

našem tlu donio jejele su biografije Ivana Kukuljevića Sakcinski u biografijama o Katarinei i
Petrau Zrinskogm gdje su oslikani kao hrvatskim književnicima. Među ostalima, donio je i
orginalni tekst onog sudbonosnog Frankopanova pisma kapetanu Čolniću 9. ožujka 1670.g., u
kojem Frankopan izražava svoje nestrpljenje očekujući da se što prije udruži s Turcima protiv
Nijemaca.

Zatim nastupa Franjo Rački koji je, novčano pomognut od Strossmayera, već uvelike sabirao
arhivsku građu za povijest urote. Napisao je članak: “Ban Petar Zrinski i knez tržački Frane
Krsto Frankopan na stratištu”.

Mađarski historičar, Pauler Gyula, koji je 1876. U u dva sveska objavio do sada jedino
samostalno djelo o uroti u znanstvenoj literaturi uopće, nije još mogao upotrijebiti građu koju su
Bogišić i Lopašić kasnije izdali, ali je za povijest urote u Mađara iskoristio golemu građu,
pretežno arhivsku i po njoj tim činom poslužio kasnijim piscima prvenstveno kao izvor.

Kada je Tade Smičiklas 1879. izdao drugi svezak svoje “Poviesti hrvatske”, u kojoj je prikazao i
urotu, on se već u svom radu mogao osloniti na veoma iscrpnu građu i literaturu, iako one još
nisu bile u nekim važnijim dijelovima potpune. Njegov prikaz, koji nije rasprava nego samo
fragment jedne opsežne sinteze, ima u historiografskom razvoju posebno značenje samo po tome
što je, zahvaljujući popularnom obilježju lijepo napisana djela, ušlo u svijest mnogih pokoljenja
u nas i na taj način unijelo u nju sliku urote koja se uglavnom održala sve do dan danas.

[4.] Zaključak Kako je Šišić prikazao urotu u historiografiji?

S mnogo boljim poznavanjem stvari ušao je desetak godina kasnije u proučavanje urote Ferdo
Šišić izradivši napokon takav prikaz urote od kojega je polazio i još uvijek polazi svaki
znanstveni prilog njezinoj u produbljenijem upoznavanju. povijesnoj valorizaciji. Urota je bila
uopće tema kojoj se Šišić u toku svog 50-godišnjeg rada češće vraćao. Još kao mladić, pri
završetku svog studija, on je 1892. godine, u posebnoj knjižnici, objavio “crticu iz hrvatske
povijesti”.

Taj lijepo napisan tekst, koji već odaje sve osobine Šišićevog stila, nije bio neka kompilacija
nego na objavljenim izvorima i novijoj literaturi sastavljen opis onoga tragičnog događaja koji u
cjelovitoj povijesti urote pobuđuje u nama i danas najdublji dojam.

Taj je opis Šišić bez promjene unio u svoj glavni rad o uroti, koji je pod naslovom: “Posljednji
Zrinski i Frankopani na braniku domovine” izašao 1908. godine. u zborniku “Posljedni Zrinski i
Frankopani”, što ga je Matica hrvatska posvetila “uspomeni hrvatskih mučenika”, u povodu
prijenosa njihovih posmrtnih ostataka u novo uređeni grob na wienerneustadtskom groblju.

[5.] Literatura

Šidak Jaroslav. 1972. Urota Zrinsko - Frankopanska kao historiografski problem. Radovi 2. Ur.
Ivan Kampuš. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb. 1–21.
Pajur, Franjo, „O zrinsko- frankopanskoj uroti“, KAJ- časopis za književnost, umjetnost, kulturu,
2011, 1-12.
Zrinsko-frankapanska urota. Hrvatska enciklopedija., mrežno izdanje. Leksikografski zavod
Miroslav Krleža, 2013. – 2023., Pristupljeno 20.12.2023.
<https://www.enciklopedija.hr/clanak/67477>.