10/9/21, 3:19 PM etnogeneza | Hrvatska enciklopedija

etnogeneza
etnogeneza (etno- + -geneza), proces nastajanja i razvoja etničke zajednice kao cjelovite društv. zajednice
utemeljene na pov. kontinuitetu zajedništva i osobitim spojevima socioantropoloških značajki, koje se mogu
postupno mijenjati. Koncepcija u kulturnoj antropologiji koja, premda važna, nije još uvijek potpuno definirana.

Iako su se mnogi pisci već od antike zanimali za podrijetlo pojedinih naroda, znanost se tim pitanjima počela
sustavno baviti od napoleonskih ratova, kada su se u njem. zemljama pod franc. okupacijom počele javljati ideje o
postojanju jedinstvene njem. nacije kojoj je trebalo pronaći davne korijene. Početci nacija mogli su se tražiti u
doba raspada Rimskoga Carstva, kada su na pov. pozornicu, u djelima ant. pisaca, izišli različiti germanski, a
poslije i slav. narodi. Zagovornici tih ideja bili su intelektualci poput J. G. Herdera, G. E. Lessinga, F. G.
Klopstocka. Jedan je od gl. pokretača rada na stvaranju zajedničke njem. povijesti bio pruski ministar H. F. K. von
Stein, koji je utemeljio ediciju Monumenta Germaniae historica (MGH); u njoj su trebali biti objavljeni svi izvori
nastali na području koje su izdavači smatrali njem. pov. prostorom, a uključivalo je među ostalim Italiju,
Francusku i sjev. Afriku. Stein je 1819. utemeljio i Društvo za starije njemačko povijesno istraživanje
(Gesellschaft für ältere deutsche Geschichtskunde), koje su podupirali J. W. Goethe, braća J. i W. Grimm, W. von
Humboldt i dr. istaknuti intelektualci. Ideološki temelj pružala je Tacitova Germanija, u kojima je rim. povjesničar
suprotstavio slobodarske Germane rim. osvajačima, što je služilo kao pandan suvremenim francusko-njem.
odnosima (J. G. Fichte). Fichte je osim toga naglašavao da su Nijemci jedini eur. narod koji je ostao u svojoj
pradomovini i u njoj njegovao vlastiti jezik, čime je na najbolji način izražavao svoj narodni karakter (É. Bonnot
de Condillac). Time je Fichte pokušao uspostaviti izravnu vezu između suvremenih »Nijemaca« i starih Germana.

Novi poticaj istraživanjima podrijetla naroda dala je indoeur. filologija, koja se počela razvijati potkraj XVIII. st., a
pretvorena je na poč. XIX. st. u vlastitu znanstv. disciplinu u djelima Nijemaca F. Boppa, J. Grimma i Danca R. K.
Raska. Klasifikacija jezikâ i uspostavljanje njihove genealoške povezanosti omogućili su tumačenja o srodnosti ili
istovjetnosti pojedinih srednjovj. naroda. MGH postala su, kombinacijom izdavanja građe i njezine filološke
interpretacije u duhu indoeur. filologije radi otkrivanja korijena njem. nacije, gl. oruđem njem. nacionalizma. No,
kako su njem. sveučilišta privlačila mnogobrojne studente iz različitih eur. zemalja, ta se »pseudoznanost« (Patrick
J. Geary) proširila i na druge eur. zemlje, pa se ista metoda počela primjenjivati za pronalaženje korijena drugih
suvremenih nacija.

U Francuskoj su se rasprave o podrijetlu Francuza vodile i prije Francuske revolucije, s time da su se socijalne
skupine sporile oko toga jesu li pravi Francuzi podrijetlom Franci (plemići) ili Gali (kmetovi). No do pravoga
porasta istraživanja etnogeneze Francuza u njem. duhu došlo je nakon Francusko-pruskoga rata 1870.

Posvuda su se po Europi počele identificirati nacije s jezikom, a nametanjem pojedinih dijalekata kao standarda
podizale su se oštrije granice među nacijama. Kako bi se što lakše uvjerilo govornike pojedinih dijalekata da
prihvate »jezik nacije«, trebalo je stvoriti ideju o pripadnosti naciji. Takva se ideja mogla najlakše prenositi preko
školskoga sustava, u kojem se, osim nastave »materinskog« jezika, učila i »zajednička« povijest. Takva je povijest,
naravno, govorila o naciji (likovno personificiranoj tijelom žene) kao biću koje postoji nepromijenjeno od ranoga
sr. vijeka. I tu je filologija odigrala znatnu ulogu, pripisujući srednjovj. tekstove na narodnim govorima tradiciji
izabranoga nac. standardnog jezika.

Uz filologiju i povijest znatnu ulogu u istraživanju etnogeneza imala je arheologija. Gustav Kossina prije I. svj.
rata prvi je povezao arheol. materijal s lingvističkim skupinama, sugerirajući na taj način postojanje kulturnih
skupina koje su imale etnički nac. karakter. Vjerovalo se da je tom metodom bilo omogućeno pratiti seobe
pojedinih etničkih skupina do njihovih današnjih prebivališta.

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18527 1/4
10/9/21, 3:19 PM etnogeneza | Hrvatska enciklopedija

Nacionalistička, katkad rasistička obilježja etnogenetskih istraživanja pojačavala su se sve do II. svj. rata, a njihovi
su rezultati korišteni u polit. svrhe nacionalnoga buđenja, obezvrjeđivanja drugih nacija i opravdavanja
teritorijalnih zahtjeva. Tek nakon triježnjenja uzrokovanoga katastrofama svj. sukoba javljaju se u znanosti nove
ideje. Reinhard Wenskus (1961) razradio je model istraživanja ranosrednjovj. naroda iz kojega je bilo vidljivo da
su »etničke« skupine bile vrlo nestabilna sastava, a da su se povezivale ponajprije na prihvaćanju tumačenja o
zajedničkom podrijetlu (origo gentis – priča o postanku roda, naroda) i zajedničkog zakona. Daljnja su istraživanja
upozorila na to da su usmeno prenošene priče o postanku naroda, u obliku u kojem su došle do nas, bile zapisane
od rimskih ili romaniziranih povjesničara, a ne od samih »barbara«, te da se radi o simboličkim tekstovima
nastalima u kršć. ozračju, a ne o izvorima podataka o stvarnim događajima (Herwig Wolfram).

Dodatno je u tom smjeru djelovala i marksistička kritika nacije, po kojoj je nacija »zamišljena zajednica« koja
postoji tek od XIX. st., pa ne može ni imati bilo kakve ranije korijene (Benedict Anderson, Eric Hobsbawm).

U novije se doba sve češće javljaju mišljenja o tome da suvremene nacije nisu izrasle ni iz čega, te da su nac.
osjećaji, ograničeni na elite, postojali i u rano novo doba, pa čak i u sr. vijeku, kao jedan od mnogih oblika skupne
pripadnosti (uz osjećaj pripadnosti rodu, klanu, lokalnoj zajednici, društv. sloju, profesiji i sl.).

Osim toga, na etnogeneze se više ne gleda kao na procese započete i okončane u sr. vijeku, nego kao na
neprekinute procese koji na neki način, kroz nac. integrativne i dezintegrativne procese, traju i danas.

Etnogeneza Hrvata
Etnogeneza Hrvata proučava postanak, podrijetlo i razvoj hrvatskog naroda/nacije. Različita tumačenja podrijetla
Hrvata, uz što su usko vezana tumačenja podrijetla imena »Hrvat« i vremena njihova doseljavanja u rim.
provinciju Dalmaciju, javljaju se vrlo rano. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu De
administrando imperio, nastalome u pol. X. st., donosi dvije različite verzije o podrijetlu i doseljenju Hrvata. Po
verziji u glavi 30., oni su došli svojevoljno u Dalmaciju i zavladali njome nakon ratovanja s Avarima. Prije seobe
Hrvati su živjeli u Bijeloj Hrvatskoj, koja je graničila s Francima, Bavarcima i Madžarima, a dio ih je krenuo u
Dalmaciju pod vodstvom petorice braće i dviju sestara (Klukas, Lobelos, Kosentzis, Muhlo, Hrobatos, Tuga i
Buga). Neko su vrijeme, po istoj priči, priznavali vlast Franaka, a onda su poveli rat protiv njih i osamostalili se.
Prema priči u glavi 29., Dalmaciju isprva nisu osvojili Avari nego Slaveni, koji su bili nazivani i Avarima. Tada su,
kako nastavlja opis u glavi 31., Hrvati, koji su živjeli u Bijeloj Hrvatskoj, došli na poziv cara Heraklija i osvojili
Dalmaciju. To su osvajanje izveli pod vodstvom oca arhonta Porge, a za vladavine su se samoga Porge pokrstili.
Nakon Konstantina VII. Porfirogeneta o podrijetlu Hrvata pisao je splitski kroničar Toma Arhiđakon, koji je u
svojem djelu Historia Salonitana (XIII. st.) tvrdio da su Hrvati bili autohtono pleme u Dalmaciji, a da su se
izmiješali sa sedam ili osam plemena koja su stigla iz krajeva Poljske. Na temelju pisanja te dvojice autora, kojima
valja pripisati i Popa Dukljanina (iako on u svojem djelu Kraljevstvo Slavena ne piše izrijekom o doseljavanju
Hrvata) nastale su mnoge teorije o podrijetlu Hrvata i o vremenu njihova doseljavanja.

Tim su se pitanjima bavili renesansni, barokni i prosvjetiteljski pisci (A. Bonfini, J. Ratkaj, I. Lučić, Ch. F. Du
Cange, A. Bandur, M. P. Katančić) te preporoditelji u doba ilirizma, koji su zastupali tezu o autohtonosti
Hrvata/Ilira, ali se osobito živa rasprava počela voditi s razvojem suvremene historiografije i filologije (P. J.
Šafařík, F. Miklošić, J. Kopitar, J. K. Zeuss, Đ. Daničić, L. Geitler, Baudouin de Courtenay, V. Jagić, M. P.
Pogodin, L. Niederle). Nove poglede na tu problematiku donijela je Dümmlerova kritika Konstantina
VII. Porfirogeneta (1858), nakon koje se učvrstilo mišljenje dijela istraživača o dvostrukom doseljenju u
Dalmaciju: prvo Slavena, a potom Hrvata. Uslijedila je rasprava u kojoj su sudjelovali mnogobrojni hrvatski i dr.
znanstvenici (F. Rački, M. S. Drinov, Konstantin Jakovljevič Grot, F. D. Florinski, V. Jagić, K. J. Jireček, T.
Smičiklas, F. Kos i dr.). Rački i Jagić bili su glavni zagovornici teze o slav. podrijetlu Hrvata, o njihovoj
pradomovini iza Karpata te o doseljavanju s ostalim juž. Slavenima.

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18527 2/4
10/9/21, 3:19 PM etnogeneza | Hrvatska enciklopedija

Henry Howorth (1882) i J. B. Bury (1889) povezali su hrvatsku origo gentis s bugarskom, u kojoj se spominje kan
Hrobat, pa je Bury zaključio da su Hrvati koji su se doselili u Dalmaciju bili Slaveni, ali da su se prije izmiješali s
hunskim Hrvatima. Glavna je značajka tih rasprava bila da su se njihovi zaključci zasnivali na manje ili više
domišljatim analizama Konstantinova pisanja, a bez ikakva temelja u arheol. građi i drugim materijalnim izvorima.
Sudionici rasprave (osim navedenih još i N. Nodilo, A. Pavić, L. Niederle, Josef Marquart, F. Šišić) podijelili su se
ugl. na one koji su vjerovali Konstantinovu pisanju i one koji su u nj sumnjali.

Sasvim novu teoriju, koja je poslije odjeknula više u politici no u znanosti, iznio je polj. sociolog L. Gumplowicz
(1902). Po njemu su Hrvati slavenizirani Goti, koji su zavladali Slavenima još u Galiciji. Za to je mišljenje tražio
potporu u djelu Tome Arhiđakona, koji Hrvate naziva i Gotima, što je, međutim, posljedica Tomine naobrazbe i
nepoznavanja prilika u doba doseljavanja Slavena i Hrvata, a ne odraz stvarne ranosrednjovj. terminologije. N.
Županič i V. Klaić zauzimali su se za tvrdnju da su se Hrvati doselili nakon Slavena te da su njima zavladali kao
plemstvo. Tu je tvrdnju slijedio Lj. Hauptmann, koji je osim toga iznio jake argumente za postojanje Bijele
Hrvatske na području Male Poljske s Krakovom, a koja je, kako je to tvrdio i Konstantin VII. Porfirogenet, za
susjede imala (Lužičke) Srbe.

Osim slavenske i gotske javile su se i druge teorije o podrijetlu Hrvata. Nakon otkrića dviju nadgrobnih ploča iz
Tanaisa na ušću Dona, datiranih u II. i III. st., na kojima su zapisana osobna imena što podsjećaju na hrv. etnonim,
izneseno je mišljenje da je ime Hrvata iranskoga postanka (K. J. Jireček), a ubrzo je A. I. Sobolevskij (1921) iznio
tezu o iranskom podrijetlu Hrvata. Hauptmann je (1935) pokušao dokazati da su iranski Hrvati, natjerani provalom
Huna u IV. st., krenuli iz porječja Kubana i slavenizirali se sjeverno od Karpata, gdje su stvorili Bijelu Hrvatsku na
Visli. Tek u vezi s iranskom teorijom počele su se koristiti i druge vrste izvora, pa se tako veza Hrvata s Iranom
nastojala pronaći u arhitekturi i umjetnosti (L. Jelić, J. Strzygowski, Monneret de Villard) te vjeri poganskih
Hrvata i Slavena (Jan Peisker, M. Šufflay, I. Pilar). Sve te argumente skupio je S. K. Sakač (1937), radikalizirajući
dotadašnje tvrdnje o podrijetlu Hrvata iz tzv. vanjskog Irana tezom o tome da je i staroperzijska provincija
Harahvatija bila naseljena Hrvatima. Teza o iranskom podrijetlu Hrvata imala je i poslije svojih zastupnika (F.
Dvornik, Tadeusz Sulimirski, N. S. Deržavin, Omelian Pritsak). Nakon II. svj. rata nastavljaju se analize
Konstantinova teksta, pa je B. Grafenauer (1952) došao do zaključka kako su se Hrvati i Srbi doselili iz Zakarpaća
u Dalmaciju nedugo nakon ostalih Slavena. Znatnijih priloga tim raspravama nije bilo do 1977., kada je L.
Margetić iznio tezu o doseljenju Hrvata tek na kraju VIII. st. Njegovo mišljenje tada nije bilo opće prihvaćeno, pa
je i sam odustao od njega, ali se kao ideja zadržalo u pov. znanostima. U 1980-ima Otto Kronsteiner i Walter Pohl
vidjeli su mogućnost da su Hrvati bili socijalna skupina unutar avarskoga kaganata, kojoj je zadaća bila braniti
granice kaganata. Time bi se možda moglo objasniti pojavljivanje hrv. imena u toponimima i dokumentima od
Kijeva, preko Male Poljske i Praga, do Koruške, Štajerske i Hrvatske, te napokon Duklje. Prijedlozi Ivana Mužića
i nekih drugih istraživača o autohtonosti Hrvata u Iliriku nisu prihvaćeni.

Poticaj raspravama o hrv. etnogenezi dao je simpozij održan u Zagrebu 1989. U 1990-ima oživjela je tzv. iranska
teza, ali bez iznošenja relevantnih znanstv. argumenata. Na povezanost hrv. imena s iranskim područjem te na
mogući način njegova daljnjeg prenošenja upozorio je Evgenij Nikolajevič Paščenko (1999). Ponovno je oživjelo i
mišljenje o povezanosti hrvatske s bug. etnogenezom (L. Margetić).

U najnovije doba na sve veće prihvaćanje nailazi teza o doseljenju Hrvata krajem VIII. st. iz slav. zemalja na ist.
rubu Karolinškoga Franačkog Carstva, u Polablju ili nešto istočnije. Mišljenje o podrijetlu Hrvata iz tih krajeva
iznio je uz vrlo lošu interpretaciju i slabu argumentaciju Stjepan Pantelić (1993., 1997), ali je sama teza dobila
potkrjepu u katalogu izdanome 2000. u povodu izložbe Hrvati i Karolinzi (Mladen Ančić). Zanimljivo je da se
najnovije interpretacije vraćaju pisanju Konstantina VII. Porfirogeneta, ali ga čitaju na drugi način, a potkrjepu
nalaze u arheološkom (Ante Milošević) i osteološkom (Mario Šlaus) materijalu.

Na temelju dosadašnjih istraživanja moglo se zaključiti da je srednjovj. hrvatski etnos nastao miješanjem
doseljenoga slav. stanovništva sa zatečenim stanovništvom rim. Dalmacije (romanizirani Iliri, doseljeni Rimljani i
manje brojni došljaci iz ist. provincija carstva). Među novopridošlim Slavenima jedna je skupina nosila ime
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18527 3/4
10/9/21, 3:19 PM etnogeneza | Hrvatska enciklopedija

Hrvata, možda davnog iranskog podrijetla. Kroz cijeli sr. vijek to je ime ugl. ostalo ograničeno na plemstvo, dok se
ostalo stanovništvo označavalo slav. etnonimom. Prodori Osmanlija od druge pol. XV. st. doveli su do migracija
znatnog dijela stanovnika Hrvatske u Italiju, Istru, Gradišće i druge izvanhrvatske krajeve, a na njihovo je mjesto
došlo stanovništvo iz unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka. Dio Hrvata preselio se u srednjovj. Slavoniju, koja je
ostala u sastavu Habsburškoga Carstva, pa se tako hrv. ime prenijelo i na krajeve sjeverno od Save, u kojima se
dotad upotrebljavao samo etnonim Slaveni. Do daljnjega širenja hrv. imena došlo je nakon priključivanja
Hrvatskoj slavonskih krajeva oslobođenih od Osmanlija u XVIII. st. U XIX. st. proces etnogeneze, kojim je
oblikovan hrv. etnos u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Bosni i nekim drugim krajevima, prerastao je u proces
oblikovanja i integracije suvremene hrvatske nacije.

Citiranje:

etnogeneza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 10. 2021.
<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18527>.
KOMENTAR:

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18527 4/4