Disidenti Druge Jugoslavije

DisidentiDrugeJugoslavije
DissidentsoftheSecondYugoslavia
byMiraBogdanovi
Source:
STATUSMagazineforpoliticalcultureandsocietyissues(STATUSMagazinzapolitikukulturui
drutvenapitanja),issue:14/2010,pages:296314,onwww.ceeol.com.
The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service
S drutvenih margina
Disidenti Druge Jugoslavije

Sa zadaom da osvijetle problem disidentstva u Drugoj Jugoslaviji, izmeu
1998. i 2000. godine u Republici se pojavljuje niz lanaka, dijelom ispisanih i
od onih koji su sami slovili kao jugoslavenski disidenti. Upravo e ti lanci biti
neposredni povod pisanju ovog promiljanja, jer e u njima izostati postavljanje
elementarnog povijesno-ideolokog okvira bez kojeg je pojavu disidentstva
nemogue dostatno analizirati i razumjeti. Skicirajui ideoloko-politiki
kontekst hladnog rata i mjesto disidenata u njemu, autorica skree panju
na kod nas gotovo posve zanemaren aspekt disidentstva odnosno funkciju
disidentstva u hladnom ratu. Upravo se na taj nain raskrivaju razmjeri
cinizma hladnoratovske realpolitike s kojom se sudario svaki disidentski
angaman, preobraavajui disidente od aktera u prave objekte i rtve. Zapravo
na osobitostima jugoslavenskog disidentstva kao prvenstveno hladnoratovskog
fenomena autorica pokazuje da je fenomen disidentstva od pojavnih formi do
djelatnih uinaka nadasve odreen upravo tom zanemarenom injenicom
Mira Bogdanovi
Protiv lepe legende o disidentima niko nita nema, ali
sve istine o njima bi mogle mnogo kome biti smetnja.
Mirko orevi
Lativi se pera da osvijetli problem disidentstva u Drugoj Jugoslaviji, Neboja Popov konstatira da o ovoj pojavi kod nas
nije bilo ni hronika, a kamoli istraivakih radova. Razlozi
su viestruki: izuzimanje iz kruga zemalja realnog socijalizma, verovanje da toga nije ni bilo ili demonizacija same
pojave neprijatelji, izdaja, ekstremizam, najkonzervativniji boljevizam i napalm-ovekoljublje kojom se ini
izlinim analitiki pristup [Popov, 2000: 19]. Serija lanaka
koja se pojavljivala u Republici 1998. 2000. godine trebala
je da popuni ovu rupu u naem znanju. Napor je svakako
dobrodoao, ali zasluuje i kritiku analizu uspomena i razmatranja ponuenih od autora koji i sami slove za disidente.
Time je naznaena i snaga i slabost ovih osobnih uvida i raz-
296 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja
miljanja: snaga, jer predstavljaju konkretan materijal ivih

uesnika bez kojeg bi svaka analiza bila nemogua, a slabost,
jer se predoeni materijal zbog same svoje prirode nije u potpunosti mogao osloboditi pristranosti i autoglorifikacije. U
prvom dijelu ovoga rada analizirat u odredbe disidentstva
koje su razvili spomenuti autori. Bez postavljanja elementarnih povijesno-ideolokih koordinata, pojavu disidentstva
je nemogue dostatno analizirati i razumjeti. Radovi objavljeni u seriji koja se pojavila u Republici ovom aspektu disidentstva poklanjaju malo, ako uope, neophodne panje.
Jo gore, praktiki bez iznimke, sama su shvaanja autora
priloga po svojoj prirodi hladnoratovska. Zato u u ovom
radu skicirati ideoloko-politiki kontekst hladnoga rata i
Access via CEEOL NL Germany
S drutvenih margina
mjesto disidenata u njemu. Na kraju u ukazati na osobitosti
(jugoslavenskog) disidentstva kao eminentno hladnoratovskog fenomena, ije su pojavne forme, specifinosti i djelatni
uinci tom injenicom najbitnije odreeni.
Definicije:
Tko su disidenti i to oni hoe?
Razmiljanja na temu disidentstva u nekadanjoj Jugoslaviji
prostiru se od potpunog negiranja njihovog postojanja Jelica Mini [1999]: U ovoj zemlji nije bilo pravih disidenata.
Oni budetski intelektualci, to su sedeli, a mnogi i dalje
sede, po akademijama, generaltabovima, klubovima knjievnika i vrhovima crkvene hijerarhije, su uvek bili lojalni
vlasti, i proloj i sadanjoj, do davanja disidentskog statusa
stotinama hiljada zimskih protestnih etaa 1996-1997. godine! [Mihajlov, 1998].
Veina autora zauzima srednju poziciju, gdje se jednima
na osnovu izabranih kriterija disidentski status pripisuje, a
drugima odrie: Pod disidentstvom podrazumevam kritiki stav prema vladajuoj ideologiji i njoj odgovarajuem
poretku koji se izraava javno i kontinuirano kroz due vremensko razdoblje i izraava nadu u slobodu i demokratiju.
Ovde, dakle, nije re o bilo kakvom neslaganju sa vladajuom ideologijom i reimom, niti o svima onima koji su dolazili pod udar reima ili sami sebe proglaavali disidentima
[Popov, 2000: 19-20].

Popovljeva nedomiljena preiroka definicija implicitno se
izvodi iz idealizirane uloge inteligencije u post-prosvjetiteljskom dobu. Preiroka je i proizvoljna, jer ne samo da obuhvaa kritiku inteligenciju i na Istoku i na Zapadu, dok disidentstvo tretira kao fenomen koji je karakteristian samo za
nekadanje real-socijalistike zemlje, nego i zato to pojmovi
sloboda i demokratija nemaju za svakoga identian sadraj.
Zgodna je ilustracija za to Paul Hollander koji je napisao 500
strana uene kritike kritike inteligencije na Zapadu. Kao
izbjeglici iz Maarske nakon sovjetske intervencije 1956. g.,
osnovni mu je cilj da zahvalno afirmira postojei poredak na
Zapadu. Njegova je knjiga udbenik apologije. On zapadnoj
kritikoj ljeviarskoj inteligenciji, u stanovitom smislu ekvivalentu istonoevropskih disidenata, zamjera ba tu kritinost, otuenost od vlastitog drutva i potragu za utopijom.
Njegovo osnovno pitanje, mada to nikako nije bila njegova
namjera, vrijedi i za disidente gdjegod se oni pojavili: Kako
osjetljivost na drutvenu nepravdu i ogorenost spram zloupotrebe politike vlasti moe tako naglo ustuknuti pred
radosnim prihvaanjem ili negiranjem, usporedivih nedostataka u drugim drutvenim sistemima? [Hollander, 1981:
6-7]. Da, zbilja, kako? Da kritikuju samo tua drutva, na
to se Hollanderov zahtjev u praksi svodi, disidenata ne bi
nikako ni bilo.
irini Popovljeve definicije pridonosi i ukljuenje nade kao
temelja za razvrstavanja. No, nada nije analitiki pojam. Bit
e da prije spada u religiju. Definicija je istovremeno i preuska: Nacionalisti, kada odbacuju vladajuu ideologiju i
reim, to ine bez odgovarajueg analitikog postupka i argumentacije [sic!], ustruavaju se od javnog istupanja i ne
polau nadu u neposredne demokratske promene. Zbog
toga nacionaliste ne moemo svrstati meu disidente. Nacionalisti u najboljem sluaju, odlau demokratiju za vreme
nakon konanog reenja nacionalnog pitanja [Popov, 2000:
27]. Kako bi diskvalificirao nacionaliste, pored opih, Popov
za njih uvodi i dodatni kriterij, odgovarajui analitiki postupak i argumentaciju, togod to znailo, koji ne vrijedi
za prave disidente, pa definicija ni u ovom pogledu ne polazi od jedinstvenih kriterija, te nije dosljedna. Osim toga,
izgleda da u demokraciji u koju Popov polae nade, nee biti
mjesta za nacionaliste, ili nacionalista u njoj nee ni biti. I
jedno i drugo je u najmanju ruku povrno i naivno. Ukratko,
definicija je suvie i restriktivna i subjektivna: disident je
onaj koji se slae sa Nebojom Popovim, sam je Popov konani kriterij. A po ovoj definiciji iz kruga disidenata ispada
A. I. Solenjinicin, pravoslavni velikoruski nacionalist i protivnik zapadne demokracije.
Kako je za oekivati, Popovljeva definicija sadri elemente
koje u pristupu problemu koriste i drugi autori nudei svoja
manje ili vie relevantna rjeenja. Nekoliko primjera e to
pokazati. Tako Mirko orevi istie: Disidentstvo nije
jednoznaan pojam, kao to ni praksa u ijim se okvirima
iskazivalo nije jednoznana: postoje, naime, duboki i duhovno zdravi koreni slobode i demokratije, ali postoje i
disidentski koreni svega onoga to se oznaava kao nova desnica, pa i samoga faizma i neofaizma [orevi, 1998a:
17]. Dakle, orevi razborito izbjegava disidentsku narcisoidnost svojstvenu Popovu, ali se ipak rasplinjava branei
pristup u kojem nestaje specifinost fenomena hladnoratovske disidencije. Njegov je pristup bitno lien historinosti jer polazi od nadhistorijske datosti utopije: disidentstvo
on vidi primarno kao vid otpora okotalim strukturama,
kao dio kritike misli koja je jedina brana od svake iluzije,
i koja jedina uspeva u jasnijem smislu da pomeri granice
dometa same te misli [orevi, 1998b: 14-15]. Ako sam
dobro shvatila, disidenti su u najmanju ruku sastavna komponenta kritike inteligencije, ili je njezin bolji dio, zapravo s
njom identian, koja je postojala prije propasti komunizma,
postojat e, mada siromanija za jednu iluziju i nakon toga,
ali e, sklona duhu utopije, ostati podlona riziku podavanja novim iluzijama. Autor ne objanjava kljunu razliku
izmeu kritike inteligencije, hereze i disidentstva. Niti se
ovdje, ni drugdje, ulazi u bitne razlike izmeu disidentstva
i opozicije, mada je korisno ukljuivanje meu disidente i
(nove) desnice i (neo)faista.
orevi se spotie i na problemu individualno-kolektivno:
iako je, to i sam istie, disidentstvo duboko individualan
in, slijedei misao o utopiji, on u svoju analizu disidentstva
uvodi masovnu pobunu omladine 1968, nota bene i u zapadnim pluralistikim demokracijama. Ali ipak, na kraju,
sreom sve dolazi na svoje mjesto pa je za orevia ko-
status, broj 14, proljee 2010. 297
S drutvenih margina
nani i jasno definiran kriterij disidentstva istaknut masnim
slovima: vraanje ulaznice ili lanske knjiice komunistike
partije: pravi su disidenti uvijek to radili, odluujui se za
aktivni nenasilni otpor [orevi, 1998b:13, 18, 19]. orevi je rastrgnut izmeu naelno teorijsko-povijesnog i
uskog ideolokog hladnoratovskog pristupa fenomenu disidentstva, pri emu na kraju ipak nadvladava ogranieni ideoloki, hladnoratovski, pristup.
Polazei od orevievih naelnih razmiljanja, mogla bi se
napisati komparativna studija o slinostima disidencije na
Zapadu i Istoku, na primjer ba u doba hladnoga rata vlast
ne voli kritiku misao u vlastitoj kui i posluit e se identinim sredstvima da je slomi. Ako je karakteristina odlika
ruskih disidenata inzistiranje na zakonitosti, onda to vrijedi
i za amerike disidente sve do u sedamdesete godine. Tako
ispada da vraanje ulaznice samo po sebi ne znai mnogo:
konkretna analiza tek treba pokazati kako je mogue da disident jednom bude netko tko ima ulaznicu, a drugi puta netko
tko je nema. Jo gore, i kad je ima i kad je nema, ista osoba.
Osim toga, Mihajlo Mihajlov nikada nije bio lan Partije, pa
nije imao to vraati, a ubraja se u vienije, kod nas prilino
rijetke, ba prave disidente. Po analogiji bi Mihajlov nestao
sa popisa i da je kriterije postavljala Latinka Perovi. Ona
o iniu pie: Zoran ini nikada nije pripadao Komunistikoj partiji pa nije mogao biti disident [Perovi, 2006:
32].
No, vratimo se ispovjednoj prozi na stranicama Republike.
Lazar Stojanovi i Danilo Udoviki bi se teko mogli sloiti
s oreviem jer su obojica zatvorom platila svoju komunistiki motiviranu disidenciju. Oni su dobar primjer za
disidentske devijacije i varijacije, arolikost individualnih
motiva i neodrivost plitkih i povrnih definicija. Stojanovi pie: Moe da izgleda paradoksalno to sam 1965, nakon objavljivanja reforme uao u partiju, nakon to su ga
kolege uvjerile da je partija jedino mesto gde se o bilo kojem znaajnom pitanju u vezi sa univerzitetom, a ponekad i
sa nekom irom drutvenom situacijom, moe razgovarati
bez potrebe da se ovek zaklinje na vernost dogmama, ak
da dosta protiv tih dogmi moe da se uradi upravo u partiji,
a izvan nje ne moe nikako. Nakon reformi tako je nekako
stvarno i bilo. Rezultat toga pokazao se 68. kada se videlo
da veliki broj lanova na univerzitetu upravo tako gleda na
partiju i kad smo uspeli da nekoliko organizacija postavimo
nasuprot vrhu te partije. Kljuno je bilo osporavanje naela
demokratskog centralizma, na kojem je partija zasnivala
svoj crkveni model vladanja organizacijom, a i drutvom u
celini [Stojanovi, 1998: VII].
Stojanovi sebe smatra opozicionarom, mada to ne razlae,
doprinosei tako pojmovnoj zbrci, a Udoviki razjanjava:
Re disident nije po sebi pejorativna, iako joj je takav smisao komunistika vlast pripisivala. Dissidens (glagol dissi David Caute [1978] antikomunistike istke pod Trumanom i Eisenhowerom i Natalie Robbins [1993] period od Ruske revolucije do 1980-ih.
dere osporavati, ne slagati se) na latinskom ne znai otpadnik ve onaj koji se ne slae, koji ima razliito miljenje.
Taj izraz skovan je na Zapadu da bi se njime obeleili ljudi na
Istoku koji nisu mogli da se nazivaju oponentima, jer opozicije nije bilo, a na neki nain bi bilo za njih i opasno da se
takvima okarakteriu. Izraz je u sutini prilino dobro opisivao kategoriju na koju se odnosio jer, najee, disidenti i
nisu osporavali sistem kao takav, ve su najee nastojali da
ga reformiu, jer se sa odreenom praksom nisu slagali. Sam
Lazar je izmislio re koja upravo odgovara znaenju disident:
u jednom kratkom tekstu [] u Studentu negde krajem ezdesetih, upotrebio je re razliitomiljenici. Mi taj izraz disident za sebe nismo koristili jer smo bili pokret, a disidenti
su prevashodno bili pojedinci, odnosno male grupe. Izraz je
doao u upotrebu kod nas kad je pokret slomljen 1972. Nije
nam bilo ugodno da taj izraz koristimo i otud verovatno Lazarevo oseanje o njegovoj negativnoj konotaciji. Meutim,
kako smo se sve vie obraali svetskoj javnosti, nismo imali
bolje rei da sebe opiemo zapadnjacima [Udoviki, 1998:
14].
Kazivanje druga Stojanovia podsjetilo je druga Udovikog
na vlastita iskustva [Udoviki, 1998:13]. I njega su, a i neke
njegove znance, najavljene reforme 1965. potaknule da se u
isto doba ulani u partiju: [] nai motivi ukazuju na to da
je bilo rei o prilino rasprostranjenoj elji i uverenju nae
generacije da ulaskom u SKJ pokuamo da neto menjamo
u drutvu, a da pri tom ne budemo diskvalifikovani ve na
prvom koraku. Nismo, meutim, uprkos odreenim uspesima, uspeli da kamen doguramo do vrha. Da ovoj orijentaciji dodam jo glasovitih disidenata s istim problemom:
grupu osam profesora i Franju Tumana ni oni kolektivno, niti Tuman pojedinano, nisu samoinicijativno vratili ulaznicu, pa kratko prije ili nakon toga postali disidenti.
Grupa osam profesora ostala je van Partije nakon rasputanja partijske elije na Filozofskom fakultetu odmazda
odozgo za tobonje kvarenje mladei a ovaj akt pogoeni
godinama kod svih zamislivih foruma osporavaju [Popov,
1989]; Tumana su, prema vlastitom svjedoenju, takoer
izbacili iz SKJ [Tuman, 1990: 206]. Kratak zakljuak: pripadnitvo KP, pa vraanje ulaznice, nije pouzdan kriterij za
odreivanje tko je disident, a tko nije, ali u uvjetima o kojima e kasnije biti vie rijei, vraanje ulaznice moe biti
samo komparativna prednost, mada ne osigurava meunarodno priznat disidentski status. Na kraju krajeva, pred raspad SFRJ, bilo je vie onih koji su napustili KPJ/SKJ, nego
aktivnih komunista, togod to znailo. Da li su oni prvi po
orevievom kriteriju svi disidenti? Nitko tu nije maknuo
repom, ak ni stranka iz koje su istupili.
Taj problem nije muio Mihajla Mihajlova. Kako je spomenuto, on nije bio lan KP. Da pogledamo kako on vidi disidenciju iz svoje perspektive. On sutinom disidentstva smatra borbu za vladavinu prava. U praksi to znai, ukratko reeno, da bi ovjek bio disident, on po Mihajlovu mora biti ili
izvorni antikomunist ili, kao kod orevia, bar konvertit.
Moe se rei da ak ni trockisti nisu disidenti. ilas je bio
S drutvenih margina
prvi disident. Trockisti su, kad su dospeli u opoziciju prema
Staljinu, nastavili sa ilegalnom delatnou dakle, nisu mu
se javno suprotstavljali. Trocki, koji je otiao na Zapad, izdavao je ilegalno i ilegalno rasturao List opozicije i nije koristio zapadnu tampu. Nije, dakle, koristio kapitalistiku
tampu, nego samo komunistiku. A njihov cilj nije ni bilo
drutvo osnovano na pravu ve diktatura proletarijata. Prvi
je disident bio ilas koji je javno izraavao svoje miljenje
i nije otiao ni u ilegalu ni u emigraciju. Svoje tekstove je
objavljivao preko zapadne tampe jer ovde nije mogao. Bio je
zatvaran, pa putan. [] To je taj put disidentstva na kojem
se on pozivao na zakone. Kasnije su drugi disidenti ili istim
putem, Saharov, Solenjicin. [] To je faktiki tako. U Rusiji
je to opteprihvaeno miljenje da je ilas prvi disident.
Jer tim putem niko dotad nije iao. Ili se bealo u emigraciju
ili u ilegalu. Gde nema vladavine prava, vi se otvoreno suprotstavljate, tu, na terenu komunizma. Vi istupate i visite
na javnom mnjenju [Mihajlov, 1998: VII]. Oito je da se radi
o javnom mnjenju s one strane dravne granice.
Dalje dopunjui svoje shvaanje disidencije, jo uvijek implicirajui antikomunizam, Mihajlov daje jo jednom konvertitu, Jeljcinu, status kasnog disidenta zbog naina na koji
je istupio protiv Gorbaova. Ne kae da li i zbog toga to
je Jeljcin kratkotrajno zabranio KP SSSR. Isti se antikomunistiki kriterij osjea i u daljim razvrstavanjima. U veini
postsovjetskih drava su na vlasti generalni sekretari vladajue partije. [] Tu spada i Franjo Tuman, koji je disident
nacionalista, a bio je ef kadrovske uprave JNA to je u nivou lana Centralnog komiteta. Dakle, konvertiti. Mihajlov
uvodi i pojam poludisidenta, a kao primjer uzima Dobricu
osia: Poto je bio ovek iz vrha partije i drave a istovremeno pisac, imao je jedan poludisidentski tretman. I dalje su
ga tampali, niko ga nije hapsio. Jedini pravi period njegove
disidentske delatnosti jesu osamdesete godine, posle Titove
smrti, kada je bio u raznim odborima za zatitu umetnikih
sloboda, zatitu slobode javnog istupanja. To je bila njegova
disidentska delatnost koja, meutim, za njega nije bila opasna kao to je bila za druge. Njegove aktivnosti, meutim,
ni pre ni posle ovoga nisu bile disidentske. Tako da on nije
primer disidenta [Mihajlov, 1998: VII]. Za disidentski status
pratei kriteriji su opasnost, hapenje, zatvor, objavljivanje
vani u kapitalistikim glasilima izvan domicilne zemlje.
Ovdje je na mjestu ispravak netonih Mihajlovljevih navoda
o Trockom: Deutscher [1963: 73, 336, 365-366] pie da su
politiki protivnici u SSSR Trockom u emigraciji (u koju je,
usput reeno, Trocki protjeran) spoitavali suradnju u buroaskom tisku. Trocki se branio istiui da je i Marx to radio
kako bi zaradio za ivot. U specijalnoj biljeci u prvom broju
Biltena (ne Lista, kako Trockijevo glasilo naziva Mihajlov)
opozicije, on objanjava sovjetskoj publici svoj poloaj i naglaava da je i u takvim istupima uvijek govorio kao boljevik
i lenjinist. Poto nije konvertirao, on ve samo zbog toga nije
mogao biti disident. A i on se pojavio suvie rano.
Razmiljajui u istom tekstu na temu postojanja disidentstva
nakon ruenja komunizma, Mihajlov toliko iri svoju defi-
niciju disidentstva tako da ono potpuno gubi svoj izvorni

smisao, odnosno biva obesmiljeno: ako su stotine tisua
ljudi kojima je stalo do pravne drave disidenti, onda to nije
nitko. Mihajlov o postkomunistikim disidentima: Prvo,
ne postoji nunost obraanja javnosti preko zapadne tampe
jer postoji u zemlji nezavisna ili opoziciona tampa. Drugo,
disidentstvo, izgleda, nije vie inidividualno kao to je bilo
nekad. Tada je, naime, postojala ideja da se moe zaustaviti
maina zrncem peska kojim se, ako se ubaci u osetljivu osovinu, moe zaustaviti i najvea maina. Danas su ve, tako se
misli, potrebne velike koliine peska. Znai, ruenjem komunizma je, bar dijelom, ostvarena demokracija. Osim toga
za Mihajlova je i dravni tuilac disident zato to sprovodi
zakonitost! [Mihajlov, 1998: VIII].
A tko su onda disidenti?

Duh vremena hladnoratovsko ozraje
Ono to je vrijedno u Popovljevoj definiciji je uvid da nije
dovoljno da netko sam sebe smatra disidentom, ve da je
za to potreban sud i potvrda nekog drugog. Takoer je od
znaaja Popovljev pokuaj teorijski i povijesno utemeljenog oroavanja disidentstva na period od Staljinove smrti
1953. do 1989. (ruenje Zida). Mada s propau komunizma
i okonanjem hladnog rata nije nestalo kritike misli, termin
disident se nakon toga koristi praktino samo za pojedince
zaostale na Kubi, u Kini i u Sjevernoj Koreji, mada se figurama poput spomenutog Hollandera, do dananjeg dana,
kad vie nije ostalo ni kamena na kamenu od komunizma,
komunizam svuda jo uvijek privia. On se i dalje bori protiv kritinosti intelektualaca na Zapadu. One na Istoku nije
potrebno popravljati. Oni su opet potena konformistika
inteligencija, sjedinjena sada na temelju (neo)liberalnog ili
nacionalistikog konsenzusa.
Popovljeva periodizacija s dva meaa, 1953. i 1989. godinom, teko se moe smatrati zadovoljavajuom [Popov,
2000: 19]. To se pokazuje i u samoj proturjenoj Popovljevoj analizi: zahvaljujui prevelikoj irini definicije, meu domae disidente on ubraja ivojina Pavlovia kao kritiara
staljinizma, zanemarujui injenicu da je Pavlovi likvidiran
od vlastitih suboraca prije Staljinove smrti, pa zato, striktno
govorei, ne spada meu disidente, ovdje po kriteriju Popovljeve vlastite periodizacije. Slino vrijedi i za Dragoljuba
Jovanovia koji nije postao disidentom tek 1953. (ovaj je u
stanovitom smislu bio disident i pod starim i pod novim reimom). U vezi s periodizacijom je i pitanje da li se pripadnici raznih frakcija unutar lijevog pokreta (cijepanje socijaldemokrata nakon Oktobarske revolucije, ili razne frakcije na
ljevici prije i nakon 1917) mogu smatrati disidentima u odnosu na glavni tok. Popov oito misli da mogu. Primjer koji
on daje je Vukovarski kongres KPJ (1920.): znatan broj socijalista je pruio otpor diktatu 21 uslova Kominterne [Po Paul Hollander, Which god has failed, http://www.newcriterion.com/weblog/armavirumque.html
S drutvenih margina
pov, 2000: 21]. Popov ovdje projektira hladni rat unatrag i u
skuene okvire jedne politike stranke u previranju, ostavljajui i svjetsku i povijesnu pozornicu sasvim izvan razmatranja. Dakle, i ovdje je presudni kriterij antiboljevizam (jednako) antikomunizam, koji Popov, zahvaljujui naknadnoj
pameti, uvodi na mala vrata.
No, bez obzira na Popovljeve nepreciznosti, u njegovom
prilogu ima i neto to omoguuje izotravanje definicije disidentstva i to nagovjeuje dublje slojeve koje Popov nije
u svojoj definiciji eksplicirao. Radi se, naime, o antikomunizmu, bez obzira na personalne motive protagonista disidencije. Komunizam na vlasti ili kao prijetnja bio je meta disidentstva u smislu kako se taj pojam koristi u doba hladnog
rata. U tu tradiciju spada (dakako ne samo on) i Popov. Periodizacija bi se morala korigirati vezujui poetke disidentstva sa poetkom hladnog rata. Disidenti u suvremenom
znaenju te rijei proizvod su hladnoga rata. Da bi se smisaono govorilo o disidentstvu, nuno je razgraniiti kritiku,
politiki aktivnu inteligenciju, disidentstvo u uem smislu, i
opoziciju u pluralistikim politikim sistemima. Pri tom mislim, na primjer, i na pojavu tzv. vanparlamentarne opozicije
proistekle iz studentskog pokreta u Njemakoj 1960-1970ih godina. Kod Popova je sve pomijeano.
Uz vremensku je potrebna i prostorna korekcija: iako nudi
naelnu definiciju disidentstva, Popov se ograniava prvenstveno na Srbiju i eksplicitno se uzdrava od usporedne
analize s drugim zemljama, ukljuujui tu i zemlje realnog
socijalizma [Popov, 2000: 20]. Usporedna analiza je zapravo
jedini pravi medij koji nam omoguuje ne samo uvid u sutinu disidentstva kao takvog, ve i u specifinost jugoslavenskog (odnosno srpskog) disidentstva. Naime, da bi to
bili u optimalnoj formi, disidenti moraju igrati potencijalno
vanu ulogu u svjetskoj politici. Mora se biti pravi ovjek
na pravom mjestu u pravo vrijeme. I zvan i izabran. Primjer
ivojina Pavlovia tu puno objanjava: Popov navodi da je
Pavlovieva knjiga Bilans sovjetskog termidora (1940) bila
zabranjena jo u tampariji odlukom tadanjeg reima koji
je, ba u to vreme uspostavljao diplomatske odnose sa SSSRom [Popov, 2000: 20]. Znai, u vrijeme kad komunista nije
bilo ni blizu vlasti. Da li je ivojin Pavlovi disident prema
vladajuem reimu, to bi se moralo smatrati sutinom disidentstva, ili je, kao trockist, disident prema staljinistima u
pokretu kojem je pripadao? Reim je, naime, elio delikatno
izbjei iritiranje sovjetske vlade, Pavlovievo talasanje je bila
zadnja stvar koja je reimu trebala. Da je knjiga takve sadrine ugledala svijetlo dana nakon Drugog svetskog rata, a
prije 1948, Pavlovi bi bio moda upisan u svjetski kalendar disidentskih svetaca. Ovako za njega, od ne tako davno,
znadu samo malobrojni specijalisti.
Ovdje se moram vratiti na Mirka orevia i dovesti u pitanje njegovu neutemeljenu distinkciju izmeu disidenata
dva kruga. Zbilja, u disidentskoj skrivalici (Popov) mitovi
i legende jo uvek zauzimaju mesto koje im ni po kojoj logici ne pripada [orevi, 1998a: 22]. Ako se zadrimo na
orevievom osnovnom kriteriju disidentstva vraanju

partijske knjiice i prelasku na drugu obalu on bi mogao
posluiti kao polazite za prilog studiji konvertitstva. Time
bi samo prividno napustili zadatu temu jer je konvertitstvo
bilo iznimno vano za jedan period u povijesti disidentstva.
Moralo se od neeg poeti. Konvertiti su na poetku hladnog rata bili favorizirani materijal iz kojega su tesani disidenti. orevi u svoj prvi krug disidenata, koji ine disidenti-bivi komunisti, smjeta Koestlera i Silonea (dodajui
im, posve nezaslueno, i jadnog ivojina Pavlovia), pa kae:
Iskustvo disidenata prvog istorijskog kruga nije zanimljivo
samo u istorijskom smislu ono upuuje i na drugi disidentski krug. U susretu sa tom temom otvara se pitanje drugog
disidentskog kruga koji je zapoeo u naim prilikama sa M.
ilasom i Mihajlovim, a u ruskim prilikama s pobunom i
disidentstvom [] A. Solenjicina [] [orevi, 1998b:
15-16].
Ukoliko fenomenu disidentstva priemo bez romantiziranja,
te za relevantne povijesno-politike koordinate uzmemo,
kako i valja, hladni rat, onda svi krupni i sitni disidentski likovi spadaju u samo jedan, istovjetan disidentski krug, zacrtan ciljevima vanjske politike SAD i zapadnih saveznika
kao mlaih partnera. Pikantna je injenica da je izmeu Siloneovog vraanja ulaznice i knjige koja ga je ozvaniila kao
disidenta proteklo itavih dvadeset godina, Koestlerovog nekih dvanaest, dok ilas nije morao tako dugo ekati. Ako
za mea uzmemo objavljivanje Nove klase (jesen 1957), ili
jo bolje, datum prvog (kao i svih ostalih nepotrebnog i suludog) ilasovog zatvaranja 19. 11. 1956., dakle, definitivnu
potvrdu disidentskog statusa i poetka dugotrajne disidentske karijere, od njegovog pada s vlasti poetkom 1954. bilo
je proteklo tek dvije ili tri i pol godine. Tehniki nije moglo
bre. U meuvremenu je hladni rat postao svakodnevicom.
Radi mladih italaca nuno je podsjetiti na epohalnu hladnoratovsku knjigu The God that Failed (1950), sainjenu od
est lanaka razoaranih aktivnih komunista (ili simpatizera) koji su Komunistikoj partiji ili ideji okrenuli lea, vratili ulaznicu, kako veli orevi. Ignazio Silone i Arthur Koestler dvojica su od njih, a ostali su poznati britanski pjesnik
Stephen Spender, ameriki novinar Louis Fischer, ameriki
pisac Richard Wright, britanski novinar, laburista i obavjetajac Richard Crossman i francuski pisac Andr Gide.
Mnogo zvanih, malo izabranih

Nai disidenti
Za razliku od Rusije, eke, Poljske itd., malo je graana
tadanje Jugoslavije osealo da im nedostaje ita drugo, sem
neto vie novaca. Zato je disidentski pokret kod nas bio
ogranien na uzak sloj ljudi koje je ponajvie titala nemogunost da se ravnopravno bave politikom, oblau u kojoj
je vladao skoro potpuni monopol. [] Ko misli da je teza
potpuno nezasnovana neka pokua da odgovori na pitanje
zato kod nas nije bilo iole ozbiljnijeg (po trajnosti izlaenja,
S drutvenih margina
po broju autora, po vezama sa publikom) samizdata? [Rak,
1998: 30]. Za ilustraciju izjava Ljubomira Tadia, jednog od
osmero profesora: Rei u sada jednu bogohulnu stvar, koju
sam ve izrekao u uem krugu prijatelja, da je pravi, i to revolucionarni zadatak socijalistikih snaga, (ako one postoje)
da u postojeem socijalizmu rehabilituju buroasku demokratiju. Odreenije: miljenja sam da socijalizam nema nikakve perspektive u realnom socijalizmu bez buroaske demokratije, tj. bez politike demokratije, tj. bez prava oveka
i graanina, slobode udruivanja itd. Sve ostalo su samo
oblici, blai ili jai oblici despotije, koje treba nazvati pravim
imenom [Tadi, 1984: 75]. Mjesto radnje: Beograd, skup
o liberalizmu i socijalizmu. Godina 1984. Tira zbornika:
1000. Ipak je ovo korak naprijed ako se usporedi sa albom
lanova rasputenog ogranka SK sa filozofije i sociologije VI.
kongresu Saveza komunista Srbije i IX. kongresu SK Jugoslavije od 4. 10. 1968. U naim uslovima socijalistika svest
mora da bude ne samo antikapitalistika ve i antistaljinistika. Sem toga u naim uslovima inteligencija je i sama deo
radnike klase. Prema tome osnovne politike protivrenosti
naeg drutva su sukobi radnike klase i birokratije, s jedne
strane, radnike klase i sitnoburoaskih elemenata koje reprodukuje trina privreda, s druge [Popov, 1989: 76].
Jago ureti govori o krugu oko asopisa Gledita od 1963.
nadalje i spominje dvije struje u redakciji proreimsku i
kritiku: Mada ne bi trebalo misliti da je razlika bila sutinska. Svi smo mi tada verovali u socijalizam s ljudskim likom,
u pobedu samoupravne koncepcije i dugo smo mislili da je
ono to se javlja kao otpor demokratizaciji neka vrsta devijacije. Trebalo nam je mnogo vremena da shvatimo da u
drutvu nije bilo sutinskih promena. Oekivali smo demokratski razvoj, pa smo se zaklinjali u norme koje su bile liberalnije nego sama praksa. [] Mislim da smo ve tada kao
jedna manje-vie formirana intelektualna zajednica u Beogradu poeli da raskidamo sa iluzijama. Vera se postepeno
razarala, kako u Redakciji, tako i meu mojim prijateljima
[ureti, 1998: 27]. Naalost, ureti ne ide dalje, pa ostajemo uskraeni za informaciju o kljunom koraku koji se ponekad uini kad vjera potpuno ishlapi. No, da li bi vraanje
ulaznice u uvjetima u kojima nai disidenti neizbjeno funkcioniraju znailo kvalitativni pomak, tj. ulazak u ekskluzivni
klub konvertita/disidenata?
Kao pojavne forme kulture otpora, okupljalita disidenata
i kritike inteligencije, Trivo Ini, uz Gledita ezdesetih
i sedamdesetih godina, nabraja Srpsko filozofsko drutvo,
Udruenje knjievnika Srbije, Socioloko drutvo Srbije,
asopise Filozofija, Praxis, Delo, Knjievne novine, Polja,
Student, Vidici, Susret, skupove poput Zimskih filozofskih
susreta Srpskog filozofskog drutva, Strailovskih susreta,
kulturne institucije poput Kino kluba Beograd, Ateljea 212,
te kune i otvorene univerzitete. U ime demokratskog socijalizma, socijalizma sa ljudskim likom poricane su oficijelna
ideologija i vlast kao neveto maskirana (samoupravna) staljinistika despotija i jednopartijska uzurpacija zajednice
[Ini, 1998: 25]. Onda sam i ja bila disident, ali to nisam
znala dok nisam proitala Iniev prilog u Republici. Sreom Ini je disidente stavio meu znakove navoda.
U svom tekstu Lazar Stojanovi spominje grupu u kojoj je
bilo najvie jeretika, panjolske borce. U pismu koje su uputili CK SKJ 22. 10. 1984. oni kau: Stvoreno je novo drutveno bie koje direktno ugroava osnovne revolucionarne
tekovine samoupravne socijalistike odnose i samu nezavisnost Jugoslavije. Uee radnike klase u vlasti i njen
uticaj na kreiranje opte i, posebno, ekonomske politike do
te mjere je ogranieno da je radniko-klasni karakter kretanja sasvim potisnut. panjolski borci spas uspostavu
kontinuiteta Revolucije oekuju od sazivanja vanrednog
kongresa SKJ i tolerantne razmjene miljenja: Sueljavanje
raznovrsnih i proturjenih miljenja moe samo da obogati
marksistiku misao, a nikako da nanese tetu razvitku samoupravljanja kojem su uskraivanje slobode govora i kritike misli najljui neprijatelji. Samoupravni socijalizam bi
u idejno-politikom pogledu trebalo da bude nadmoniji
od bilo kojeg drugog oblika drutvenih odnosa, radi ega je
njemu sloboda miljenja bespogovorni preduslov za napredak, za razliku od (administrativnih) restriktivnih i represivnih mera koje gue i spreavaju njegov razvitak i koje su,
u stvari, izraz idejno-politike slabosti sistema. Ovdje ima
malo toga jeretikog.
Dodat u i razmiljanja jo jedne nepoudne i brzo zaboravljene figure. I Gojko Nikoli, osamdesetih godina takoer
aktivan u inicijativama za obranu sloboda, ostaje primarno
na komunistikim pozicijama. U pismu sekretaru njegove
partijske elije septembra 1984, kojim nakon pedeset godina
lanstva vraa ulaznicu, Nikoli pie: Da izbegnem nesporazume elim da preciziram: opozicija ne znai obavezno
organizaciju ni instituciju, ve mogunost slobodne razmene i borbe razliitih miljenja. [] to se mene tie, kao
komunista izjavljujem da sam u opoziciji prema svemu to
je bezumno, to je delo megalomanskih ambicija, u opoziciji
sam protiv etatistikog nasilja, protiv muenja ljudi u cilju da
se iznudi priznanje, protiv nacionalizma i separatizma prikrivenih ustavnim pravom nacija da se samostalno razvijaju,
protivim se sve tenjoj sprezi izmeu SK i dravnog aparata,
sprezi u kojoj dravno-birokratske i tehnokratske snage
imaju sve jau ulogu, dok SKJ svemu tome esto i kumuje.
[] Kao to sam ranije naveo meni se upuuje prigovor da
sam se udaljio od linije SK. Ne! Stvari stoje sasvim obratno.
SKJ se udaljio od mene, mojih ideala i mojih predstava o socijalizmu, SKJ se udaljava od svog Programa (donetog na
VII. kongresu u Ljubljani 1958). [...] Neto o peticijaima i
disidentima. Re peticija ima arijski prizvuk, intoniran
s prezrenjem sa nekakve olimpijske visine. Mislim da takav
presuditeljski dijalog nije dostojan visokih funkcionera SKJ.
Nije ispravno niti je u duhu demokratskog centralizma da se
ne objavi makar sutina tih peticija, ako ne i integralni tekst.
Lako je manipulisati s javnou, ako se barata samo sa poluistinama. Ja lino poznajem nekolicinu izmeu brojnih pot Fotokopija pisma u mom posjedu. (nap. M. B.)
S drutvenih margina
pisnika peticija i mogu da ovde iznesem svoje verovanje da
su to asni ljudi koji zarauju svoj hleb naunim radom koji
im je doneo potovanje u naunim krugovima nae zemlje.
Oni, i pored udaraca koje su podneli, veruju i dalje u mogunost samoupravnog socijalizma, pa nema nikakvog osnova
da ih se svrstava u neprijateljsku opoziciju. Kao to su jo
Marks i Lenjin predvideli opasniji neprijatelj socijalizma se
nalazi u redovima socijalistike birokratije. [] Isto tako,
pravi disidenti se nalaze u redovima dravno-partijske birokracije. Oni su okrenuli lea Programu SKJ, okreu lea
svim rezolucijama i rade neometano po svojemu. Na reima
su za jedno, a na delu za sasvim deseto tj. za svoje sebine
interese, za odranje na vlasti po svaku cenu. [] Prema
tome disidenti koje se javno anatemie jesu disidenti, ali
ne u odnosu na socijalizam i marksizam, nego u odnosu na
disidente u redovima birokracije SKJ. Oni su disidenti (otpadnici) od disidenata. U postojeim prilikama ovakvo disidentstvo je jo jedini nain da individua, kao komunista,
sauva svoj moralni integritet. Da se posluim izrazom koji
je skovao Milenko Doder: partijski disident, ovjek koji se
udaljio od SKJ, ali je jo uvijek komunist, vrijedi za ljude poput Nikolia [Doder, 1986: 214].
Na pitanje o tome koliko je u svetu poznato nae disidentsko iskustvo, Mihajlov odgovara [1998: IX]: To to je najpoznatije jeste da je ilas svuda prihvaen kao otac disidentskog pokreta. Posle njega sam ja bio poznat zbog naina
na koji je podignuta optunica protiv mene; tom prilikom
je intervenisao sovjetski ambasador kod Tita, zbog moje
knjige Leto moskovsko; inae niko me kao jugoslovenskog
disidenta ne bi primetio. Tu Mihajlov lii na Trockog - intervencija sovjetskog ambasadora Jakubovia kod norveke
socijaldemokratske vlade, vodila je 1936. izgonu Trockog iz
Norveke [Deutscher, 1966: 337]. Praktino je bilo poznato
veoma malo disidenata odavde, nastavlja Mihajlov. Na primer, kad je uhapen Tuman, iako je bio general, jedva su
uspeli na Zapadu da to zabelee dok se oko sovjetskih generala dizala velika buka. Potom Mihajlov objanjava zato
je jugoslavenski disidentski pokret bio jedan od najslabijih
u svetu: Da, mislim na komunistiki svet. Iako tog pokreta
van komunistikog sveta nije ni bilo. Prvi razlog za to, verovatno, je vezanost Jugoslavije za Zapad, otvorenost granica,
mnogo liberalnija nepolitika sfera, filozofija; u slikarstvu,
muzici niko nije bio nateran da ide u socrealizam. Tree je
to s obzirom da je Zapad podravao Jugoslaviju u vreme
hladnog rata ovde se nisu mogli uti programi kao to je Slobodna Evropa bez kojih disidentski pokret teko da bi postojao jer su oni bili glasnogovornici disidentskog pokreta.
Naime, ruski i svi ostali disidenti su, preko stranih stanica,
komunicirali sa svojim narodom. Ovde toga nije bilo jer je
bilo malo onih koji su bili uz disidente. Otvorene granice su
omoguile odlazak radnika van i tako je kanalizirano nezadovoljstvo. U SSSR-u toga nije bilo, pa su oni stvorili dva nezavisna disidentska sindikata. Nita od toga kod nas, niti su
se ti ruski disidentski sindikati neto proslavili. Zanimljivo
Fotokopija pisma u mom posjedu. (nap. M. B.)
je da se naa vlast odnosila prema ruskim disidentima kao

Zapad svi smo znali dosta o ruskim disidentima knjige
koje bi se u SSSR smatrale disidentskim, kod nas su izdavane
u dravnoj reiji, valjda da se pokae da mi nismo kao Rusi.
Jedino grupica oko Mihajlova koja je htjela pokrenuti neovisno glasilo (simptomatino je da Mihajlov tu ne spominje
i pokuaj s asopisom Javnost i grupicu pokretaa kojoj je
pripadao i osi valjda zato to nisu zavrili u zatvoru i
zato to je osi, poludisident, u njoj) pripada nekonformistikoj inteligenciji, a Praxis je zapravo bio na rubu disidentstva i pripadnost tome krugu bila je daleko bezopasnija
asopis je bio marksistiki, liberalan, a ljudi oko njega
bili su proglaeni disidentima i oterani sa fakulteta. Nastradali su, u stvari, zbog Praxisa, ali su otili na institut koji je
specijalno za njih napravljen i nisu nastavili sa borbom. []
Njima su stvorili taj institut, i oni su tamo otili, bili su zadovoljni. Mnogo pametnije se ponaala jugoslovenska politika
od sovjetske kad su takve stvari u pitanju. Praxis je, naime,
u jednom trenutku prestao da bude zvanian i proglaen je
disidentskim. Da nije dolo do te stvari sa institutom, oni
bi, volens-nolens, morali da postanu disidenti. Meutim, dat
im je taj institut i njihovo disidentstvo je najblae [Mihajlov,
1998: IX]. Ispada da su samo ilas i Mihajlov bili isti disidenti, a kasnije emo vidjeti da ovo nije samo samoljublje,
ve ima i uporite u stvarnosti. Mihajlov takoer gleda na
disidente istim onim oima kojima ih gledaju njihovi tvorci.
Knjiga je, dakle, spala na dva slova.
Hladni rat: subverzijom na subverziju

Istaknula sam ve nekoliko puta da se fenomen disidentstva
i njegove regionalne varijacije, jer one neizbjeno postoje,
ne mogu razumjeti bez situiranja ovog izrazito hladnoratovskog fenomena tamo gdje treba: u kontekst hladnog rata. U
tom je pogledu poticajan i hvale vrijedan prilog seriji u Republici iz pera Pavla Raka, pokuaj da se analitiki pristupi
problemu disidentstva. On pie: Zapad nije mnogo zainteresovan da vidi ko su disidenti i ta oni rade, nego ih gleda
preko i kroz svoj pupak. To jest, Zapad je zagledan u sebe,
vidi samo sebe, pa i istone disidente vidi na neki nain kao
sebe, kao deo sebe. Glavna karakteristika ruskog disidentstva,
koje ovaj autor najbolje poznaje i smatra jedinim pravim disidentstvom, istupanje je iz postojeih institucija sistema,
stvaranje vlastite paralelne kulture podruja slobode i
povlaenje u nju dok je bavljenje politikom tek marginalna
aktivnost manjine, na poetku ograniena na one pojedince
koji dolaze iz profesija koje su bliske politici. Zbog policijskog ograniavanja svoje ili tue slobode disidenti su ulazili u sukob s vlau i poinjali da se bave politikom; a disidenti su bili i pre toga, jer su se bili odvojili od drave i iveli
mimo nje. [] Ipak, desilo se da u svetu disidenti postanu
poznati skoro iskljuivo po svojoj politikoj, pravozatitnikoj delatnosti. Zapad je u disidentima video ono to mu je
bilo korisno: ideolokog saveznika u hladnom ratu. Zapad je
u odnosu na Sovjetski savez i rusko drutvo gledao i video
S drutvenih margina
samo sebe, svoj pupak, a taj pupak je bio iskljuivo ideoloke
prirode. Zapad nije interesovala ruska disidentska kultura,
nego njene politike posledice. Pa i to ne direktne, teorijske,
idejne, nego posledice onog kasnog stadijuma sukoba kulture
i vlasti, kad doe do zatvaranja i zabrana. Taj ideoloki pupak zapadnog gledanja na disidentstvo ostavio je ozbiljne
posledice i na samo disidentstvo koje mu se ponekad prilagoavalo, pokuavalo je to je mogue vie da lii na ono to
se od njega unapred oekivalo, ne bi li tako dobilo na publicitetu i efikasnosti u konkretnim sluajevima, kada je sukob
sa sovjetskom vlau ve bio u toku. Takoe, taj zapadni ideoloki pupak je obeleio sredine gde je disidentstvo bilo slabano, neautohtono, nedovoljno oslonjeno na sopstvene kulturne tradicije, nego je od poetka samo sebe gledalo u ogledalu Zapada. A poto je to ogledalo iskrivljeno, tamo se pre
svega video pupak, to jest ideologija, peticije i slino. Drukije teko da je i moglo biti tamo gde je sopstvena kulturna
tradicija neuporedivo slabija od one u Rusiji, gde je kulturna
sredina dosta tanka i nesamostalna u odnosu na dravu, gde
su kulturne potrebe manje, pa se ne moe formirati dovoljno
brojna publika, ili samostalna stvaralaka sredina, u kojoj bi
kultura bila osnovna ivotna potreba kojoj se tada potinjavaju i karijera, i komfor, i ugled u drutvu. [] U takvoj sredini, interes za neku drugu, paralelnu i nezvaninu kulturu
je tako slabaan da oko sebe ne moe okupiti i trajnije odravati veliku grupu ljudi, pa disidentima ostaje kao jedina
hrana i domen delovanja, jedini raison dtre, proirivanje
kruga politikih sloboda. U takvoj disidentskoj sredini sve je
politizovano: od knjievnosti, koja esto zamenjuje nezadovoljavajuu istoriografiju i sociologiju, pa do filozofije koja
zajedno sa sociologijom sve vie postaje drutvena kritika.
Dodajmo tome da takav razvoj situacije u ovim sredinama
potpuno odgovara oekivanjima iz inostranstva, gde je onda
mnogo lake nai podrku i odjek za takvu vrstu disidentstva. Iako je ova ocena izvesnog disidentstva (da, naime, odgovara oekivanjima inostranstva), formalno u skladu sa reimskom ocenom disidentstva kojom su se pravdali progoni
i zabrane, ne usteem se da je ovde iznesem, jer smatram, za
razliku od tadanjeg reima, da inostranstvo nije kvintesencija zla, i da se nai interesi, osobito ako se radi o linim i
stvaralakim slobodama, mogu i te kako poklopiti sa interesima zemalja gde su po tom pitanju standardi znatno vii od
naih [Rak, 1998: 28-29].
Zadrat u se sad na jednom dosad, koliko je meni poznato,
kod nas na Balkanu, zanemarenom aspektu hladnog rata i
njegovih konkretnih manifestacija i podviga. Time ne elim
rei da su drugi pristupi fenomenu disidentstva nevani, o
emu svjedoi i opirno citirani materijal naih disidenata
i urgentna potreba za daljim istraivanjima posebnih sluajeva. No, mislim da je disidentstvo nemogue u njegovoj
hladnoratovskoj varijanti adekvatno interpretirati bez uzimanja u obzir faktora na koji u ovom radu elim skrenuti
panju. Kako pie P. Weiler [2005: 729], od kraja 1980-ih
nastala je obimna literatura na temu tajnih operacija CIA
Kurziv M. B.
u Velikoj Britaniji i ostatku Evrope u periodu hladnog rata.

U bivoj Jugoslaviji u u meuvremenu antikomunistikim
strunim krugovima navedena literatura izgleda mi da
je ostala nepoznata ili bi se primala s nevjericom teorije
zavjere su tu na izokrenut nain uhvatile korijena. Dok se
iza svakog buna paranoidnom duhu privia UDBA, prie
o CIA smatraju se komunistikom ujdurmom. Nai podsjeaju na pripadnike ultrakog amerikog John Birch Society,
koji su mislili da je ak Richard Nixon prerueni komunist.
Navodim opirno autore i naslove iz Weilera i dodajem i
knjige koje su meni poznate na temelju vlastitih istraivanja,
a nema ih u Weilerovom popisu. Mogu nekomu koristiti.
Popis, dakako, nije potpun, jer se otvaranjem arhiva javljaju
novi radovi, a koristila sam uglavnom angloameriku i njemaku (i jednu knjigu na nizozemskom, jer takva istraivanja u Nizozemskoj tek poinju): Richard J. Aldrich, The Hidden Hand: Britain, America and Cold War Secret Intelligence
(2001); Eric Thomas Chester, Covert Network: Progressives,
the International Rescue Committee and the CIA (1995); Peter Coleman, The Liberal Conspiracy: The Congress for Cultural Freedom and the Struggle for the Mind of Postwar Europe (1989); Peter Grose, Operation Rollback: Americas Secret War behind the Iron Curtain (2000); Walter L. Hixson,
Parting the Curtain: Propaganda, Culture and the Cold War,
1945-1961 (1997); Paul Lashmar and James Oliver, Britains
Secret Propaganda War, 1948-77 (1998); Ted Morgan, A Covert Life. Jay Lovestone: Communist, Anti-Communist and
Spymaster (1999); Sallie Pisani, The CIA and the Marshall
Plan (1991); Frances Stonor Saunders, Who Paid the Piper?
The CIA and the Cultural Cold War (1999); Giles ScottSmith, The Politics of Apolitical Culture, the CIA and the Postwar American Hegemony (2002); Hugh Wilford, The CIA,
the British Left and the Cold War: Calling the Tune? (2003);
Volker R. Berghahn, America and the Intellectual Cold Wars
in Europe. Shepard Stone between Philanthropy, Academy
and Diplomacy (2001); Arch Puddington, Broadcasting
Freedom - the Cold War Triumph of Radio Free Europe and
Radio Liberty (2000); Robin W. Winks, Cloak&Gown: Scholars in the Secret War 1939-1961 (1987); Bernd Stver, Die
Befreiung vom Kommunismus: Amerikanische Liberation
Policy im Kalten Krieg 1947-1991 (2002); Michael Hochgeschwender, Freiheit in der Offensive? Der Kongre fr kulturelle Freiheit und die Deutschen (1998); Ulrike Ackermann,
Sndefall der Intellektuellen Der deutsch-franzsiche Streit
von 1945 bis heute (2000); Chris Vos, Rens Broekhuis, Lies
Janssen, Barbara Mounier, (2005). Rumoer rond een doktersroman Hoe de BVD bijdroeg aan Boris Pasternaks Nobelprijs u De geheime dienst. Verhalen over de BVD (2005).
Zastario, ali jo uvijek koristan izvor je i rezultat rada Komiteta senatora Franka Churcha [1976] o ilegalnim aktivnostima obavetajnih slubi SAD, sainjen nakon upada Nixonovih vodoinstalatera 1972. u Watergate kompleks u Washingtonu, gdje je bio smjeten izborni stoer Demokratske
stranke. Tek kad je CIA poela da se mijea u predizbornu
unutarnju politiku SAD, ona je postala problem. Konani
S drutvenih margina
izvjetaj ekstenzivno je cenzurirala CIA, a vietomni rad se
moe nai i na internetu. To je Final Report of the Select Committee to Study Governmental Operations with Respect to
Intelligence Activities.
Do CIA arhiva nije lako doi. Scott-Smith [2002: 197] pie
da je na temelju Freedom of Information Act iz 1966. (Zakon o pristupu informacijama u posjedu dravnih organa),
traio od CIA informacije o Kongresu za slobodu kulture
(Congress for Cultural Freedom), kljune hladnoratovske
institucije koju je osnovala i financirala CIA, a ije je djelovanje, kako emo vidjeti, povezano i sa problemom disidentstva, ali je tek nakon vie od godine dana ekanja od
zamjenika efa Historijskog odjela CIA, inae povjesniara
Kue, Michaela Warnera, dobio njegov prilino tur tekst
o nastanku CCF, uz ogradu da drugi podaci koji bi moda
jo mogli postojati, stoje u operativnim dosjeima. Njima se
ne moe prii polazei od spomenutog Zakona. No, kako
se otvaraju drugi arhivi, a brojni direktni uesnici piu svoja
sjeanja, ostavljaju javnosti svoje papire ili daju istraivaima
predsmrtne intervjue, navedene sintetike studije koje sve to
prate konkretnim materijalom, pokazuju razmah i dubinu
tajnih operacija i potvruju sve ono to je u naznakama ili
cenzurirano u Chruchovim tomovima. Hladnoratovski disidenti su u tome samo jedna fusnota.
Nakon okonanja Drugog svjetskog rata, poinje Trei, ideoloki hladni rat. Saveznici se prestrojavaju, poinje borba
idejama za due. SAD izlaze iz rata kao velika sila na svjetsku pozornicu, nasuprot ideolokom takmacu, Sovjetskom
Savezu. Da bi mu se suprotstavile, SAD razvijaju doktrinu
obuzdavanja (containment) prijetee sovjetske ekspanzije.
Glavni autor i zagovornik ove doktrine bio je Dord Kenan (George F. Kennan). Prema Hiksonu (Hixson), autoru
Kennanove politike biografije, Kennanov reakcionarni pogled na svijet (Hixson) sastojao se u uvjerenju da elite trebaju vladati svijetom jer ni u demokratskom drutvu mase
ne mogu bez tutora voditi politiku. Njegov antikomunizam
motiviran je uvjerenjem da komunistika ideologija unitava
elitne klase. Kennan je protivnik demokracije ak i u SAD,
gdje se zalae za promjenu ustava kako bi se uspostavila
autoritarna drava: demokracija oslobaa niske porive ovjeanstva i sprjeava kultivirane elite da u pastirskoj ulozi
vode drutvo napretku i prosvijetljenosti. On je za ukidanja prava glasa za ene, crnce i imigrante iz Istone i June
Evrope, ije useljavanje, kao i useljavanje idova, treba onemoguiti. Njegov antisovjetizam i antikomunizam vode ga
k podcjenjivanju opasnosti od faizma on ak smatra da
su Hitlerove ekspanzionistike ambicije legitimna elja za
ujedinjenjem regija gdje se govori njemaki. SSSR, a ne Njemaka, najvea je prijetnja amerikim nacionalnim interesima. Kennan je bio protivnik saveznitva sa SSSR u antihitlerovskoj koaliciji i bezuvjetne kapitulacije Njemake: tako
https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/kentcsi/pdf/v38i5a10p.pdf. Zbog estih preinaka adrese, najbolje je na internetu
traiti pod Michael Warner. Cultural Cold War: Origins of the Congress for
Cultural Freedom, 1949-1950.
bi se unitila njemaka drava, a itava Evropa uinila prijemljivom za sovjetski utjecaj i nastanak komunistikih diktatura. Na ovim e se idejama temeljiti formuliranje strategije
obuzdavanja koju e Kennan razvijati tijekom 1944-1947. u
nizu predavanja i eseja [Hixson, 1989: 1-21].
U oruje obuzdavanja spadao je moni vojni establishment,
monopol nad atomskim orujem, djelotvorna propaganda,
tajne operacije, ekonomska pomo vani i zdravo drutvo
kod kue koje bi drugima sluilo kao model. No, ni rat nije
iskljuen. Kennan i drugi, koji su spajali nacistiku Njemaku i Sovjetski Savez u istom totalitarnom modelu, bili
su uvjereni da su takve zemlje ranjive unato svojoj vojnoj
i policijskoj moi. Zato je trebalo potpomoi razorne snage
unutar totalitarizma obuzdavajui komunistiku ekspanziju,
pa onda krenuti u ekspanziju sa zapadne strane. Prvi korak u
tome pravcu je obuzdavanje ideoloko-politike subverzije
u Zapadnoj Evropi. Na taj nain e Zapad povratiti zemlje u
Istonoj Evropi koje su pale pod komunizam. Komunistiki
reimi e prvo poeti propadati u satelitima, a SSSR e ili biti
prisiljen na pregovore s oslabljenih pozicija ili e sam reim
i tamo pasti [Hixson, 1989: 35-36].
udno zvui, ali je iva istina: ideoloki rat protiv SSSR koji
je koncipirao Kennan sa suradnicima, a vodi ga prvenstveno
SAD na elu saveznika, od poetka do kraja gola je kopija
onoga to radi, ili mu se pripisuje, SSSR. Holger Ohmstedt
pie da za mnoge Amerikance rije propaganda ima neugodan prizvuk i da se smatra da je propaganda svojstvena samo
nacistima i komunistima. Umjesto propagande, politiki korektno govori se o novoj diplomaciji i javnoj diplomaciji, o
kampanji istine ili o komunikaciji i informaciji. To je tako
u mirnodopskim uvjetima. U ratnim vremenima ta se ista
aktivnost naziva psiholokim ratom. [Ohmstedt, 1993: 1-3,
22-23]. Nai e rei da nije vana forma nego cilj i sadraj.
Ja mislim da je manipulacija ista stvar bez obzira na sadraj i
da je nita ne moe opravdati.
Bez obzira kako se stvar u pitanju tono nazivala, polazite
je bila hladnoratovska percepcija SSSR-a. Ona je pregnantno
formulirana u Kennanovim razmiljanjima na tu temu: Na
razini podzemlja Staljin je upravljao direktoratom svjetskog
komunizma u podzemlju, skrivenom Kominternom, koja je
nastojala proiriti sovjetski utjecaj putem udruivanja s komunistikim partijama, organizacijama koje iza neutralne
firme kriju svoje komunistiko bie, kulturnim drutvima,
sindikatima, nacionalnim udruenjima, klubovima ena i liberalnim asopisima po svim zemljama na zemaljskoj kugli.
U svom neumornom naporu da potkopa poredak i stabilnost na Zapadu, Kremlj e nastojati da podrije nacionalno
samopouzdanje, da onemogui mjere nacionalne obrane, da
podjaruje socijalne i radnike nemire, da potie sve oblike
nesloge. Moskva e negirati svaku odgovornost za subverziju koju vri, doputajui Sovjetskom Savezu da spolja odrava fasadu suradnje, dok njegovi agenti potpiruju meunarodnu revoluciju. Kremlj, objanjava on [Kennan], eli da se
njegova mo osjea, ali da se ne vidi [Hixson, 1989: 29].
S drutvenih margina
U literaturi postoji univerzalna suglasnost oko utjecaja Kominterninog modela oblikovanja javnog mnijenja na zapadnjaku ideoloku kontraofenzivu u hladnom ratu. Tu kao
pretea i primjer kljunu ulogu igra Willi Mnzenberg, pripadnik taba agitpropa Kominterne, koji je krajem dvadesetih godina u Njemakoj stvorio medijski koncern, a potom, nakon dolaska nacista na vlast, u izbjeglitvu u Parizu,
mreu organizacija koje su djelovale po itavom svijetu i vrile kulturnu penetraciju po volji KP SSSR. Cilj je bio da se
u antifaistiki front prikupe i oni koji nisu bili komunisti.
Da bi stvorio ovu mreu frontova i suputnika, Mnzenberg
je koristio svako sredstvo propagande, od elitno-kulturnog
mnijenja do aavih kapica i balona. On je organizirao medije: tisak, film, radio, knjige, asopise i kazalite. Svaki je
rod stvaralaca javnog mnijenja bio ukljuen: pisci, umjetnici, glumci, komentatori, katoliki i protestantski sveenici,
profesori, poslovni leaderi, znanstvenici, psiholozi, svi oni
za koje je bilo vjerojatno da e publika potovati njihovo miljenje [Hochgeschwender, 1998: 87 90].
Djelotvorna propaganda, tajne operacije, obuzdavanje ideoloko-politike subverzije, zahtijevale su stvaranje
uglavnom zakulisne institucionalne infrastrukture. Glavni
instrument u sveobuhvatnom ideolokom ratu postat e
CIA, osnovana 26. 7. 1947. kao prva mirnodopska pijunska
organizacija u povijesti SAD. Na Kennanov prijedlog osniva
se 1948. kao dio CIA supertajni Ured za koordinaciju planova [Office of Policy Coordination], ijeg je efa postavljao
ministar vanjskih poslova. Prvi ef OPC-a bio je Frank Wisner. S formalne strane, OPC je bio podreen Ministarstvu
vanjskih poslova i Ministarstvu obrane, ali je pod Wisnerom
(1948-1956) ovaj ured stekao punu autonomiju, praktino
neiscrpno financijsko zalee i oteo se svakoj propisanoj
kontroli. Sr djelatnosti OPC-a bile su tajne operacije protiv SSSR, ukljuujui politiko i ekonomsko ratovanje, te
paravojne akcije. Cilj je bilo poticanje nemira u satelitskim
zemljama, njihovo podrivanje iznutra ubacivanjem poticaja
izvana. Na ideolokom frontu akcije je planirao i sprovodio
Odjel za meunarodne organizacije, (International Organizations Division), kao sastavni dio OPC-a [Final Report, IV,
1976: 29-38].
Hladnoratovska industrija antikomunistike svijesti poiva
na nekoliko umreenih punktova. Jedan od njih je ve spomenuti Kongres za slobodu kulture, osnovan u Berlinu 1950,
i financiran od CIA sve do 1967, kad je kalifornijski kritiki
magazin Ramparts tu (i mnoge druge) vezu raskrinkao i dao
na velika zvona, a kolosalni skandal je ujedno ubrzo potom
znaio i kraj KSK. Usput, ilasova Nova klasa je tiskana u
suradnji sa Kongresom [Stonor Saunders, 1999: 452]. Vanu
ulogu u Kongresu igraju Mnzenbergovi pitomci-suradnici Ignazio Silone, Arthur Koestler i Mans Sperber, koji
su lanovi Meunarodnog izvrnog Komiteta Kongresa za
slobodu kulture. Njihovo je iskustvo komunista-konvertita
bilo dobrodolo [Hochgeschwender, 1998: 91]. Novi splet
okolnosti objanjava i zato se toliko dugo ekalo za unovavanjem ve bajati konverzija. Primarni cilj Kongresa bilo
je nastojanje da se ljeviarska inteligencija Zapadne Evrope

osvijesti pred naletima komunizma i pridobije za stvar demokracije. To je Kennanovo obuzdavanje ideoloko-politike subverzije u Zapadnoj Evropi, a kako je komunizam
prijetio da postane globalna poast, aktivnosti su bile usmjerene i na Aziju i Latinsku Ameriku. KSK u tome cilju izdaje
nekoliko asopisa, meu kojima je moda najpoznatiji londonski Encounter, te saziva niz skupova na kojima se razmatraju svjetski gorui problemi.
Drugi stup industrije hladnoratovske antikomunistike svijesti je Radio Slobodna Evropa Radio Sloboda (Radio Free
Europe Radio Liberty), od kojih je prvi emitirao za Istonu
Evropu (osim Jugoslavije), a drugi za SSSR. Veteran RFE/RL,
Arch Puddington, u svojoj studiji utemeljenoj na tajnim dokumentima, pie da je ovaj instrument anti-komunistike
diplomacije jedinstvena pojava u povijesti diplomacije:
samo su RFE/RL za cilj imali promjenu tipa vladavine u stranim zemljama emitiranjem vijesti o zemljama u kojima se
emitiraju.. Boljevici nisu koristili radio za izazivanje svjetske revolucije. Namjera je bila, po zamisli jednog od kljunih
stratega psiholokog rata, Charlesa Douglasa Jacksona, stvaranje kaosa u tim zemljama [Pudington, 2000: 15].
Amerika administracija se teko odricala ovog razornog
oruja: CIA je RFE-RL nastavila tajno da financira i nakon
otkria u Watergate skandalu 1972. [Puddington, 2000:
193].
Prema internom RFE dokumentu iz 1949, Kennan je bio
otac naeg projekta. Frank Wisner i OPC vrlo su aktivni u
njegovoj realizaciji [2000: X, 5-6, 7, 9]. Prvotno se Radio Liberty zvao Radio Liberation from Bolshevism [Puddington,
2000: 153], a Simpson [1988:133] objanjava razlog za promjenu imena: RFE-RL bili su prisiljeni odozgo da zabrane
upotrebu rijei boljevizam zato to je istonoevropske
sluatelje nepogreivo podsjeala na nacistiku propagandu
protiv komunizma. Obje radio stanice osnovao je moni
Nacionalni komitet za slobodnu Evropu (National Committee for a Free Europe, kasnije Free Europe Committee),
organizacija koju Michael Warner, interni CIA povjesniar,
naziva jednom od najvanijih operacija CIA-e. On u svojem radu istie Wisnera kao kljunu linost u tajnim projektima. George Kennan doao je na ideju da se stvori, kako bi
se obmanulo javno mnijenje, toboe privatna udruga koja bi
pomagala izbjeglicama sa Istoka, istodobno ih mobilizirajui
u antikomunistiki pokret, iskoristiti ih, meu ostalim, zapoljavanjem u propagandnoj maineriji SAD. Tako nastaje
NCFE/FEC 1949, a inili su ga istaknuti ameriki poslovni
ljudi, odvjetnici, sindikalni bossovi i filantropi. Osnivaki
dokumenti su registrirani u odvjetnikoj kancelariji brae
Dulles, a Allen Dulles bio je predsjednik NCFE prije no to
http://hoorferl.stanford.edu/rlexhibit/timeline.php. Nakon rekonstrukcije sajta, ovaj se podatak tamo vie ne nalazi.
https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/kentcsi/pdf/v38i5a10p.pdf
S drutvenih margina
je pod Eisenhowerom postao direktor CIA [Hixson, 1998:
59].
Radi produkcije antikomunistike literature i njezinog irenja na Istok, trei je stup bila izdavaka kua Free Europe
Press. Podaci o toj firmi su 2003, kako te godine pie bivi
njezin direktor objavljujui svoja sjeanja, jo bili pod embargom CIA. To je bio samo jedan od brojnih izdavaa
potrebnog materijala koji je ubacivan u SSSR i satelite. Prvi
ameriki ilasov izdava, Frederick A. Praeger, tijesno je
povezan s ovim CIA frontom [Edelman, 2005].
Intelektualnu poslugu u ovome cirkusu inila je ljeviarska
antikomunistika inteligencija, tzv. NCL (non-Communist
Left). David Caute pie da je dominantnu ideoloku struju
u vladi SAD, u medijima i u svijetu obrazovanja igrala hladnoratovska liberalna inteligencija, a okosnica ove ideoloke
struje neprijateljstvo je prema SSSR-u i amerikom komunizmu. U bipolarnom svijetu oni su eljeli i zahtijevali skoro
neogranieno irenje amerike moi, smatrajui da su interesi SAD i interesi slobodnih ljudi svuda u svijetu identini.
Tu je impuls koji je privukao impresivnu falangu savreno
iskrenih pisaca i profesora, ukljuujui Daniela Bella i Sidney
Hooka u ruke CIA-e preko Amerikog komiteta za slobodu
kulture. Ameriki komitet za slobodu kulture okuplja istaknute figure poput navedenih, koji e osnovati Kongres za
slobodu kulture, koji djeluje iz Pariza kao centra, a podruje
djelovanja je itav svijet, s manje ili vie uspjenim filijalama.
Caute zakljuuje da su u vrijeme kljunih godina velikog
straha, vrijeme antikomunistikih istki pod Trumanom i
Eisenhowerom, oni najvanija i najutjecajnija skupina unutar amerike inteligencije. Oni oblikuju javno mnijenje u velikoj mjeri, sreom ne i u potpunosti, a napustili [su] kritiku funkciju koju svi intelektualci u svim zemljama trebaju
imati prema institucijama i akcijama vlasti. Umjesto toga,
oni demokraciju brane nedemokratskim sredstvima [Caute,
1978: 51-52, 53]. I dalje: [] antikomunizam CIA-e nije,
niti je ikada bio, principijelni demokratski antikomunizam,
ve je to prije bio besramni i imperijalistiki rat protiv svakog pokreta ili partije kojima se po vjerojatnoi moe ugroziti amerika mo, profiti amerikih kompanija, pax americana ukratko, ona konglomeracija koju sami liberali, ili bar
veina njih, sada smatra diskreditiranom [Caute, 1978: 52].
Caute, dakako, ovdje koristi liberal u amerikom smislu, tj.
lijevo orijentirani (minus komunisti) dio politikog spektra.
Za razliku od nae situacije, radikali su ekstremna ljevica,
ukljuiv i komuniste.
Nadasve je zanimljivo da su najistaknutiji jurinici ove kampanje konvertiti, mahom bivi trockisti. Meu radikalnom
amerikom inteligencijom, naroito u knjievnim krugovima, pod utjecajem velike krize, usponom nacizma i pod
dojmom panjolskog graanskog rata irio se trockizam.
Mnogi od onih koje je privukla KP SAD u ovim ekonom
http://members.aol.com/jpcmvdm/myhomepage/wests_secret_start.
html
skim i politikim potresima sada je naputaju zbog njezinog

narodnofrontovskog oportunizma koji ju je potakao da se
udvara Rooseveltu i uzvisuje New Deal. Ovi aktivisti su takoer bili okirani i zgaeni moskovskim suenjima i bizarnim ritualima staljinizma. Trockizam im se inio svjeim
vjetrom koji je otvarao nove horizonte.
Veina je trockista marksizam i boljevizam recipirala preko
staljinistikih deformacija, pa se Trocki opravdano bojao da
e se razoarenje u staljinizam pretvoriti u razoarenje u
marksizam i boljevizam [Deutscher, 1963: 429-431]. Osobito jak dojam na ovu publiku imala je Trockijeva knjiga Izdana revolucija (1937), posebice njegova ideja iz te knjige o
nastanku nove vladajue klase: Ne samo da je Izdana revolucija postala Biblijom kasnijih trockistikih sekta i kapela
koje su pobono mumljale njezine stihove dugo nakon Trockijeve smrti. Domaaj knjige se puno jae osjeao u literaturi
razoarenja koju su stvorili zapadni eks-komunisti devetstoetrdesetih i devetstopedesetih godina. Neki od njih su
ivjeli o prostim, ak ne najkvalitetnijim, mrvama sa Trockijeve bogate trpeze, stekavi originalnost sluei te mrvice
sa umacima po vlastitom receptu. James Burnham, trockist
iz kasnih tridesetih zasnovao je svoju Managerial Revolution na nekoliko iz konteksta izvuenih fragmenata iz Trockijeve knjige. Odjeci Izdane revolucije se uju u ranim spisima Ignazia Silonea i Arthura Koestlera. Georgea Orwella
je duboko impresionirala. Fragmenti Knjige koji zauzimaju
tako mnogo prostora u njegovoj 1984 trebali su parafrazirati
Izdanu revoluciju, kao to je Emmanuel Goldstein, enigmatini protivnik Velikog Brata, modeliran prema Trockom. I
na kraju, ali ne i najmanje vano, u devetstoetrdesetima i
pedesetima, mnogi intelektualno ambiciozni sovjetolozi
i propagandisti hladnog rata, crpili su, direktno ili indirektno, svoje argumente iz ovoga izvora [Deutscher, 1963: 321322]. Tu moemo dodati i Novu klasu.
Od trockista iz tridesetih godina vrlo je malo bilo onih koji
se nisu nali na elu propagandnih kriarskih ratova protiv
komunizma kasnih devetstoetrdesetih i pedesetih. U te
kriarske ratove unijeli su upoznatost s marksizmom, otro mada jednostrano shvaanje slabosti marksizma i strasnu mrnju koju je Trocki u njih usadio u nadi da e njezin predmet biti ne komunizam, nego staljinizam. Naravno,
mnogi bivi staljinisti koji nikada nisu podlegli Trockijevom
utjecaju, takoer su bili istaknuti u antikomunistikom kriarskom ratu, ali ee kao vulgarni dounici nego ideoloki
inspiratori [Deutscher, 1963: 436].
Svi spomenuti pogoni proizvodnje antikomunistike ideoloke subverzije bili su upregnuti u stvaranje i propagiranje
Nove klase. O tome sam pisala na drugom mjestu [Bogdanovi, 2007]. Sada u se jo jednom vratiti na The God that
Failed, ija je povijest nastanka, kako pie Stonor Saunders,
bila ablon ugovora izmeu ne-komunistike ljevice i crnog anela amerike vlade [Stonor Saunders, 1999: 64].
Ta je knjiga bila nova Knjiga Otkrivenja za poratnu eru, a
pojavljivanje u njoj bit e paso za pristup svijetu slubene
S drutvenih margina
kulture u narednih dvadeset godina. Nastala kao rezultat
suradnje razoaranih komunista, amerike i britanske obavjetajne slube, knjiga je bila, kako pie Stonor Saunders,
koja je njezino stvaranje i propagiranje od strane dravnih
institucija pomno istraila, u jednakoj mjeri a product of
intelligence as it was a work of the intelligentsia [Stonor
Saunders, 1999: 65]. Ostavljam duhovitu karakterizaciju u
originalu jer je igra rijei neprevodiva: intelligence znai pamet, obavjetajne slube i obavjetajni podaci; intelligentsia
je socijalna skupina. Meu koricama knjige The God that
Failed reciklirani bivi sovjetski propagandisti, oieni od
komunistikih fleka, nali su se u zagrljaju dravnih stratega koji su u njihovoj konverziji vidjeli neodoljivu priliku
za sabotiranje sovjetske propagandne maine koju su neko
podmazivali. Prema rijeima CIA agenta kojeg citira Stonor
Saunders, grupa oko ove knjige predstavljala je zajednicu
intelektualaca koji su se razoarali, onih koji su se mogli razoarati a jo nisu, a mogli bi do stanovitog stupnja doi pod
utjecaj kolega (peers) u pogledu izbora koji bi mogli uiniti
[Stonor Saunders, 1999: 66].
novih arhivskih istraivanja u Italiji, kao suradnik faistike

tajne policije par godina podrivao komuniste kojima je tada
pripadao. Tragino je to je na to vjerojatno bio prisiljen
ucjenom bratovljevim ivotom koji je tada bio u faistikom
zatvoru, gdje je i ubijen, pa je gubitak obraza bio uzaludan
da bi na kraju naao svog Boga okajavajui grijehe meu kranskim humanistima i nehotino-hotimino se obrevi
na zadatku podrivanja svjetskog komunizma u reiji CIA
[Scott-Smith, 2002: 194, 89].
Vidjeli smo kako Mirko orevi na primjeru Silonea i Koestlera odreuje samu bit disidentstva gledajui samo izlaznicu iz KP, zanemarujui ulaznicu u jedno drugo stanje,
kad je za to dolo pravo vrijeme. Stephen Spender, jo jedan
od autora, eksplicitno navodi da je posljedica uea u tome
izdavakom pothvatu bilo njegovo imenovanje za jednog od
dvaju urednika Encountera [Spender, 1985: 95]. Treba zato
analizirati i jedno i drugo, i izlaznicu i ulaznicu strategija
aktivnog antikomunizma temelji se u poetku na konvertitima Koestler/Siloneu kao pedagokom principu. Potom se
mijenjaju samo glumci, ili se dodaju novi, a reija ostaje u
istim rukama. U amerikoj administraciji bilo je na poetku
hladnog rata i glava koje je muila suradanja s konvertitima.
Tako je Edward Barrett, pomonik ministra vanjskih poslova zaduen sektorom meunarodnih informacija kako
smo vidjeli, ameriki eufemizam za propagandu sumnjao
u razboritost uzdizanja bivih komunista na pijedestal sa
kojeg su drali lekcije pristojnim graanima kojima nije ni
padalo na pamet da ikada postanu komunisti. Govorei u
ime istomiljenika, Barrett ipak, pod uvjetom da je njihova
konverzija skoranjeg datuma, vidi nekakvu korist od njih,
naime niskomoralnu funkciju visokoinformativnog resursa
potkazivaa i dounika. Stonor Saunders tvrdi da je upravo
to presudilo da se u odmjeravanju koristi i tete konvertiti
uposle kao udarna snaga [Stonor Saunders, 1999: 80, 436].
Hladni rat po drugi put: Disidenti
Stratezi iza scene malo su marili za kasnije duevne boli angairane destruktivno-konstruktivne inteligencije. Osramoeni i ogoreni Stephen Spender opisuje u dnevniku kako
se osjeao saznavi da je etrnaest godina bio obmanjivan o
istinskom finacijeru asopisa i njegove osobne plae, nakon
ega je podnio ostavku [Spender, 1985: 257-258]. Duevne
boli Ignazia Silonea morale su biti jo gore. Igrom povijesnih
turbulencija on se prvo svojom voljom i uvjerenjem stavio
na uslugu SSSR-u, s ciljem podrivanja kapitalizma i irenja
komunistike revolucije, da bi, kako se pokazuje na temelju
Knjiga The God that Failed kolala je beogradskim Filozofskim fakultetom u doba kad sam ja tamo studirala. Proitavi
je, nisam ni sanjala da u nekoliko decenija kasnije spoznati
da sam, kao rtva hladnog rata, bila izmanipulirana proizvodom suradnje amerike i britanske obavjetajne slube i
bivih komunista. Tko zna, da sam bila lan KP, moda bih
vratila knjiicu. Knjiga je zbilja remekdjelo propagande i pojavljuje se, nakon prvog, u brojnim ponovljenim izdanjima:
1951, 1959, 1964, 1965, 1972, 1982, a Columbia University
Press objavljuje je i 2001.
U hladnoratovskoj kampanji protiv komunizma, mnzenbergovski koncipirana akcija provoena je u novom ruhu
pod budnim okom CIA-e kroz umu umreenih frontova,
koji su inili itav jedan imperij [Berghahn, 2001: 132-142].
Sad je cilj bio okupiti u antikomunistiki front sve one koji
su na Zapadu oklijevali, bili antiameriki nastrojeni ili neutralni, ili gajili simpatije spram komunista. Disidenti sviju
orijentacija na Istoku imali su u ovoj kampanji svoje naroito
mjesto.
Industrija hladnoratovske svijesti i propagande jednim svojim dijelom poiva na prebjezima i disidentima, kod najkrupnijih likova u jednoj osobi. Karakteristian je primjer Czeslawa Milosza, kojeg nakon njegovog naputanja diplomatske pozicije ataea za kulturu u parikoj ambasadi Poljske
1951., Kongres za slobodu kulture kao trofej velike vrijednosti predstavlja javnosti na za to uprilienoj konferenciji za tisak u Parizu [Stonor Saunders, 1999: 100]. Nije otuda udno
da prvo izdanje njegove proslavljene knjige Zarobljeni um
ve 1953. iznosi na trite Secker&Warburg, kua poznata
po vezama s tzv. obavjetajnom zajednicom [Stonor Saunders, 1994: 59, 175, 177]. Roak poznatijeg i opravdano slavnijeg Vladimira, Nicholas Nabokov, koji je bio generalni sekretar Kongresa za slobodu kulture, 1954. pie pismo Juliusu
Fleischmannu, amerikom filantropu, ija je Fairfieled Fondacija sluila kao CIA front, u kojem preporuuje poljskog
kompozitora-emigranta [Andrzeja Panufnika] za dodjelu financijske pomoi: Siguran sam da emo, ako ovom ovjeku
pruimo pomo, dobiti krajnje korisnog stalnog prijatelja
Kongresa za slobodu kulture, koji bi za nas mogao biti isto
tako vaan kao to je u prvim godinama naeg postojanja bio
poljski prebjegli pisac Czeslaw Milosz [Scott-Smith, 2002:
85-6, 163]. Ni jednog ni drugog kasnije nema meu stalnom
postavom.
S drutvenih margina
Ali su i prebjezi sitnijeg formata imali svoju trajniju ulogu.
Strategija je mogla profitirati od, da iskoristim zgodnu Mihajlovljevu metaforu, svakog zrnca pijeska. Arch Puddington koji je za raun Radio Free Europe bio aktivan u kampanjama za disidente u komunistikom svijetu i organizirao
intervjue s njima, pie da je prvotna ideja bila da RFE podstrekava bjekstva iz Istone Evrope [Puddington, 2000: 2],
ali su oni dolazili i bez toga. Lorraine Lees pie da je podstrekavanje disidentskih pokreta ostalo trajnim diplomatskim ciljem SAD [Lees, 1997: 113]. Isto to tvrdi i Puddington [2000: 14], a RFE/RL posreduju. Omiljena metoda bila
je itanje samizdat materijala preko radija, pa je glavni cilj
samizdat autora ubrzo postalo krijumarenje spisa kako bi
stigli pred mikrofone Radio Liberty [Puddington, 2000: 170171]. Pored toga to su redovito isticali slinost izmeu emisija RL i nacistike propagande, Sovjetima je kao dar s neba
dola injenica da je na radiju bila uposlena grupa nacistikih kolaboracionista nacionalistikog pedigrea porijeklom
iz SSSR-a, koji su dobili azil u SAD, a Puddington veli da je
CIA vjerojatno unitila njihove dosjee nakon okonanja veze
sa RFE/RL [Simpson, 1988: 133; Puddington, 2000: 249].
Sve se ovo odnosi na SSSR i satelite. Navodim poznate podatke kako bih ukazala na jak kontrast prema situaciji u kojoj su se nali nai potencijalni disidenti. Vane Ivanovi pie
da je nakon dolaska komunista na vlast, 1949. u emigraciji
osnovano Dobrotvorno drutvo slobodnih graana Jugoslavije iji je predsjednik bio od osnivanja. Drutvo je trebalo da
pomogne siromanim emigrantima. Ono je od CIA, preko
Free Europe Committee, dvadeset godina primalo mjesenu
novanu pomo, koju je inicirao sam ef CIA Allen Dulles
osobno, i to bez ikakvih politikih uvjeta. Pomo je prestala kad je pukla bruka. Ivanovi ovu pomo smatra inom
najistije velikodunosti [Ivanovi, 1977: 293-294]. Meni se
ini da je tu presudniji bio odnos prema Jugoslaviji nakon
1948. Postojale su i druge emigrantske organizacije antikomunistikih izbjeglica iz naih krajeva, a amerika siva diplomacija nastojala je da ih objedini u udarne grupe za ako
zatreba. To nije bilo nimalo lako zbog razlika u politikim
orijentacijama [Puddington, 2000: 12]. Navodno je meu
Hrvatima bilo najizrazitija prokomunistika tendencija.
Produkcija disidenata i disidentska produkcija imale su
funkciju podrivanja komunistikog sistema, ak ako se to
svodilo tek na skidanje pozlate. Mnogi su se nudili, ali je
mnogima ljubav ostala neuzvraena: ona je ovisila o vanjsko-politikom interesu SAD. Drugi su stjecajem prilika,
mimo svoje volje, upali u kolo. Konzervativni britanski autor David Pryce-Jones ispravno zapaa i objavljuje sa Zapada
vienu samu sutinu hladnoratovskog disidentstva: subverzivni rad.10 Oxford Dictionary [2006: 811] definira subverzivnost kao pokuaj unitenja ili nanoenja tete vladi-dravi, religiji ili politikom sistemu napadajui ih tajno ili na
posredan nain. Da bi se postalo disidentom, nije dovoljno
da ovjek kritiki misli, to (polu) javno dijeli sa svojima prija10 http://newcriterion.com/archives/author/dpryce-jones/
teljima, istomiljenicima i eventualnim sljedbenicima, da se

nada slobodi i demokraciji, bez obzira da li je eli odmah ili
je odlae nakon konanog rjeenja nacionalnog pitanja sve
su to sastojci od kojih tek treba skuhati juhu. Jasno je da diplomacija SAD nije bila ba gadljiva pri izboru sredstava i
subjekata koji su se mogli upregnuti u borbi protiv komunizma: svi oni koji su podrivali komunizam mogli su pridonijeti pomalo njegovom konanom ruenju. I sami komunisti. Dakle, hladnoratovski disidenti su osobe koje zahvaljujui nekim svojim osobnim crtama mogu postati jedan od
instrumenata vanjske politike SAD koja je bila usmjerena
na, ako ne izravno ruenje, ono bar na slabljenje Sovjetskog
Saveza, direktno u zemlji, ili u sovjetskim satelitima. Disident je mogao postati svatko: i glup i pametan, nitkov i aneo, potenjak, pokvarenjak i naivina, komunisti, bivi komunisti i antikomunisti, vjerski fanatici i ateisti, nacionalisti
i internacionalisti.
Bez obzira na krupnu i nezamjenljivu ulogu emigranata i
prebjega, disident je najkorisniji dok je u svojoj zemlji. U
svojoj ugroenosti u zemlji, oni nisu imali ta da izgube sem
da budu uhapeni ili da ih poalju u Sibir. Emigracija je, sama
po sebi, veliki ok, pogotovo posle sovjetskog iskustva. Za
mnoge je pritisak prilika na Zapadu bio tei od onog koji
su oseali u SSSR-u. Niko ih nije hapsio, ali su, bukvalno,
mogli da postanu beskunici i da ieznu iz socijalnog ivota ukoliko ne naprave neke kompromise. Urednici velikih
asopisa su, na primer, raspolagali velikim koliinama finasijskih sredstava i mogli su da ih kupe, na neki nain. Mnogi
su tu izgubili svoju nezavisnost (Mihajlov, 1998: VIII). Uz
to spada potpuna otuenost sovjetskih disidenata od obiaja
demokracije. Prema internom dokumentu CIA iz 1967, nakon otkria veze izmeu Agencije i RFE/RL, to je za SAD
bio nedvojbeni demokratski pomak u smislu transparentnosti i kontrole tajnih slubi od izabranih predstavnika naroda,
sovjetski su disidenti i intelektualci mogue zatvaranje RL
smatrali gubitkom za svoju stvar, a razlog zatvaranja, financiranje od CIA-e, smatrali su nepojmljivim! [Puddington,
2000: 192]. To je u potpunoj suprotnosti s osudom skandala koji je preplavio demokratsko javno mnjenje na Zapadu
kada je tajna veza izila na svijetlo dana. Sovjetski su disidenti teko naputali navike i mentalitet. Ovaj primjer vrlo
jasno govori i o identinosti interesa okotalih struktura
koje se opiru demokraciji i disidenata kao klijenata jedne
struje u establishmentu koja se za demokraciju u drugim
zemljama navodno bori. Ciniki reeno, hladnoratovski disidenti najbolje slue slobodi kad su, to je ee mogue,
u komunistikom zatvoru. as unutra, as van. Ogromna
uloga medija pratila je sve te akcije, a Churchov Final Report opirno pie o ulozi novinarske profesije u svima tajnim
operacijama.
Meu disidente svakako spadaju i nacionalisti. Smjernice ili
direktive (ba se tako zovu: guidelines i directives), koje CIA
i State Department 1950. daju RFE/RL, istiu da je potrebno
uiniti sve to je mogue kako bi se u satelitima raspalio
plamen nacionalizma u smislu postizanja najvieg mogueg stupnja ekonomske, politike i kulturne autonomije od
S drutvenih margina
SSSR-a. Nacionalizam XX. stoljea moe se pokazati najdjelotvornijom silom koja radi protiv ambicija Kremlja [Puddington, 2000: 322]. Iako se u tim direktivama pravi razlika
izmeu nacionalizma i ovinizma, ta igraka nije nimalo
bezazlena.
Prekretnica u povijesti disidentstva je 1948. godina, godina
raskida Tita i Staljina, te nastanak tzv. nacionalnog komunizma. S jedne strane nastoji se potaknuti centrifugalne sile
u sovjetskom bloku, meu ostalim i djelovanjem disidenata,
a s druge strane ouvati Jugoslavija kao cjelina i prvi primjer nacionalnog komunizma, od kojeg se uzalud oekivalo
zarazno djelovanje. Lorraine Lees pie da se u amerikim
politikim krugovima prije Staljinove prijetnje Jugoslaviji
razmatrala mogunost da li neka od sastavnih nacija moe
predstavljati alternativu reimu. Nakon 1948. amerika se
administracija zalae za ouvanje Jugoslavije koju je stvorio Tito. Vanjska politika pod Trumanom i Eisenhowerom
usmjerena je na itav entitet kojim Tito vlada, ne na sastavne
nacionalne komponente, uzdajui se u jugoslavenski nacionalizam koji bi remetio pokuaje kontrole od strane SSSR.
Kako bi politika podjarivanja nacionalnih strasti nakon tek
zavrenog rata izgledala kod nas da nije dolo do velikog preokreta, moemo samo s uasom zamiljati i groziti se nad
cinizmom realne politike hladnog rata. Sreom, veliki preokret to je sprijeio, a novim uvjetima prilagoena politika e
ne samo utjecati na osobenosti disidentskih pokreta u Istonoj Evropi, nego i njihovo odsustvo u naim krajevima. Da
je kojim sluajem do preokreta 1948. (ili malo ranije) dolo
u nekoj drugoj zemlji komunizma, onda bi naa zemlja, imajui na umu toliku masu slobodnih duhova, sva vrvila od disidenata. No, tu se isprijeio veliki povijesni disident.
Jeste li mi rod, siroii mali?

Neboja Popov [2000: 25] bez komentara citira reenicu iz
Mihajlovljevog (i drugova) projekta o neovisnom asopisu
(1966): Moda nikada u historiji nije bila sudbina jednog
ovjeka do te mere [sic] povezana sa sudbinom cijelog ovjeanstva kao to je danas sluaj sa Milovanom ilasom.
Bojim se da se stratezi hladnog rata nikako ne bi sloili sa
ovom ushienom ocjenom. Ako je rije o pojedincu, onda
ova kvalifikacija u oima tih istih stratega prije vrijedi za Josipa Broza nego za Milovana ilasa.
Teko je danas, nakon to je dolo do preokreta sviju vrijednosti, doarati vanost J. B. Tita u hladnoratovskoj svjetskoj
politici. Prije bi se moglo rei da se ini sve kako bi se taj znaaj umanjio. Otuda i isticanje jedne u biti marginalne figure
poput ilasa, ili u jednom dahu s Titom, ili kao jedinu znaajnu linost socijalizma. Latinka Perovi u svom predgovoru knjizi malog ilasa pie11: Aleksa ilas je sin Milovana
11 Dok u image starog ilasa spada borba protiv komunistike represije,
za slobodu misli i izraavanja, mladi ilas je na suprotnoj strani: Reporteri
bez granica u jednom svom godinjem izvjetaju navode presudu protiv
Stevana Nikia po tubi ilasa mlaeg zbog objavljivanja u NIN-u pisma
urednitvu koje mu nije bilo po volji. (www.rsf.org, Freedom of the press
throughout the world, 2003 Report Europe)
ilasa, oveka ije se ime, ve odavno nalazi u svim enciklopedijama sveta kao simbol unutranjeg otpora u komunistikoj ideologiji, jedinstven i po tome to bivi vernik nije
postao protivnik same ideje komunizma. Suvie dubok da
bi jednu pojavu eminentnu (sic!) ljudskoj prirodi poistovetio sa njenim pretvaranjem u lanu religiju, pogotovu sa jednim politikim reimom, Milovan ilas je odavno prestao
samo da zbunjuje konvertite svih vrsta. On ve izaziva bes
premandurenih autoritaraca, jer ih svojim postojanjem deifruje. [] Ime Milovana ilasa, pored imena Josipa Broza
Tita, trag je dva mogua izbora pred kojima je ostala Jugoslavija neposredno posle Drugog svetskog rata. Pokazae se, na
kraju, da je izbor prvog, moda, i jedina mogunost njenog
opstanka. Ali, ovaj ui znaaj Milovana ilasa na jugoslovenskom prostoru odreen je mestom koje on ima na crti
opte istorije komunizma. Nikako obrnuto. [Perovi, 2000:
61].12 Slobodan Ini ide jo dalje: Ja mislim da e od cijelog
socijalizma moda ostati samo ilasovo ime, kao njegovog
stvaraoca i kao kritiara vjesnika jednog novog drutvenog stanja ili mogueg sistema u nastajanju [Ini, 1990:
287]. Lazar Stojanovi u ve navoenom tekstu u Republici
smjeta Tita meu jeretike: Nisu sve jeresi bile samorodne.
Brozova, na primer, bila je neposredno isprovocirana pretnjom politikom, moda i fizikom likvidacijom, svodei
epohalni hladnoratovski preokret na Titovu brigu za vlastitu
stranjicu i fotelju na koju e je smjestiti [Stojanovi, 1998:
VI].
To nipodatavanje Tita i glorifikacija ilasa karakteristini
su za nae prilike. Povodom 50-godinjice ilasovog hapenja, 19. 11. 1956, David Binder razoarano negoduje: U
online enciklopediji, Wikipediji, postoji natuknica uveni
disidenti. Ona ukljuuje Johna Lennona, Susanu Sontag i
Aleksandra Zinovjeva. Ali nema Milovana ilasa. Isto vrijedi za Wikipedijin popis politikih disentera: on ukljuuje Gandhija, Nelsona Mandelu, Martina Luthera Kinga i
druge. Ali ne i Milovana ilasa [Binder, 2006]. Tek nakon
toga netko se dosjetio da otvori natuknicu o ilasu. Ali teta
je ve bila uinjena, a korist iz toga neusporedivo vea: pokazala se ilasova oroenost na hladni rat koji je u meuvremenu uglavnom okonan. Izgleda da je to nekomu kod nas
promaklo. Tragino je, ali je ilas bio ovjek za jednokratnu
upotrebu koja je trajala koliko i sam hladni rat u njegovoj
tadanjoj formi.
12 udno je da se nitko od ilasovih oboavatelja nije prihvatio pera i napisao njegovu kritiku biografiju to je ipak standard u svakoj civiliziranoj
zemlji kad je rije o ljudima od (inter)nacionalnog znaaja. Moda se misli da je bolje leprati u nepoznanicama jer se time uva neokrnjeni mit.
U zbunjenoj ilasovoj glavi ima svega i svaega, pa i bisera poput ovoga:
Lazovi: Verujete li u Slobodana Miloevia? ilas: Uspeo je na nacionalnoj osnovi da postigne ozbiljan rezultat i mislim da je, uz ostale srpske
rukovodioce, dosta uticao, ali i postigao na slabljenju postojee autoritarne
svesti. Nazdravlje! [Lazovi, 1989: 32]. Moda je najbolje proitati autentinu ilasovu knjigu Nesavreno drutvo (Narodna knjiga, Beograd 1990),
da bi se vidjeli njegova dubina i teorijski dometi, u kojoj ilas baulja, ne
obazirui se na prepreke u vidu kompetencije, od kvantne mehanike i teorije relativiteta, preko Velike sovjetske enciklopedije, do puno filozofije iz
jedne knjige (Bertrand Russell: A History of Western Philosophy), a sve u
naporu da se obori marksizam kao teorijska podloga komunizma.
S drutvenih margina
Kad pogled skrenemo s mojkovakog pupka i upravimo ga
na svjetsku scenu, stvar izgleda posve drukijom. Ako za sutinu disidentstva uzmemo oekivano nagrizanje sovjetskog
imperija kao osnovne ambicije vanjske politike SAD u hladnom ratu, onda je Josip Broz bio disident bez premca. Tako
ga doivljava i pokuava koristiti zapadna politika nakon raskida sa Staljinom. Postoji ogromna razlika izmeu velikog
disidenta i sitne buranije. Moe se bez prevelike uzdranosti
rei da Mihajlovljeva konstatacija kako je Jugoslavija, []
zemlja nesvrstana, izvan sovjetskog lagera, u mnogome zavisna od Zapada [Mihajlov, 1994: 32], samo pola prie u
globalnoj strategiji hladnoratovske borbe protiv komunizma,
Zapad je u istoj mjeri bio zavisan od Jugoslavije.
U svojoj knjizi zasnovanoj na internim dokumentima, Lees
pie da je ranih godina hladnog rata Jugoslavija bila arina
toka pokuaja SAD da, radi prodiranja u sovjetski blok i sijanja nejedinstva u njemu, iskoristi i produbi pukotinu koju je
Jugoslavija stvorila u komunistikom svijetu. Bila je to strategija klina usmjerena ne samo na sovjetsku zonu, ve i na
Aziju. Jugoslavenska neovisnost postala je sredinji aspekt
vanjske politike Trumanove administracije. Dean Acheson,
ministar vanjskih poslova SAD, izjavljuje aprila 1950. da
Jugoslavija ini sastavni dio politike nacionalne sigurnosti
SAD [Lees, 1997: 43, 83]. Da bi se iskoristila disruptivna vrijednost titoizma, Kennan ve krajem juna 1948. formulira
liniju: Taj bi se rascjep sad mogao eksploatirati na korist
Zapada, ali metode moraju biti obazrive i diskretne. OPC i
Wisner ubrzo su skoro kipili od ideja kako iskoristiti razlaz
Staljina i Tita, pie Lees [Lees, 1997: 53, 57]. Ona ovdje ne
ulazi u detalje, ali se moe pretpostaviti da je veliki preokret
u svjetskoj politici potakao Wisnera, iji je OPC osnovan
1949, na razvijanje itavog imperija umreenih inicijativa od
koji su neke prije spomenute. Dalja istraivanja e o tomu
moi rei neto vie. U svakom sluaju, kako su 1952. administraciji preporuili ameriki veleposlanici u evropskim
dravama, pokazuje se da se u amerikoj vanjskoj politici ne
odustaje od pothranjivanja nacionalistikih osjeaja i, gdje je
to mogue, podstrekavanja nesloge unutar grupa na vlasti,
kako bi se stimulirale titoistike tendencije, a time slabila sovjetska kontrola satelita [Lees, 1997: 113].
U svojoj knjizi Heller Deane i David, propagandisti zapadne
suradnje sa Titom, ovaj radikalni korak amerike vanjske
politike opravdavaju pred onima koji ne odobravaju suradnju s komunistima: Titov uspjeni raskid sa Kremljom je
sasvim doslovno jedan od meaa hladnog rata. Tito je bio
bat koji je razmrskao tobonju gromadu komunistikog jedinstva [...]. Kad je Tito pokazao da mu se nakon toga nita
nije dogodilo, mo Kremlja nad drugim komunistikim voama je u velikoj mjeri popustila. Oni su bili potaknuti da se
usprotive Moskvi. Kremlj ne bi nita vie volio nego da vidi
kako Zapad Jugoslaviju puta niz vodu, pa prisiljenu da se
vrati u krilo Kremlja. Dok Tito odrava svoju neovisnost, on
Zapadu da to istaknemo sa brutalnom iskrenou vie
vrijedi nego to kota pomo koja mu se daje. Osim toga, u
Vaingtonu vlada uvjerenje da bi se u sluaju stvarnog ko-
nanog obrauna Tito naao na strani Zapada ako ni zbog

ega drugog, ono da spasi svoju kou. Naravno, ima mnogo
onih koji vjeruju da je amerika pomo bilo kojoj komunistikoj zemlji nepromiljena i da predstavlja bacanje para.
Samo e vrijeme rei koje je stajalite ispravno. [Heller i Heller, 1962: 103].
Hellerovi sumiraju razloge za tretiranje Jugoslavije kao specijalnog sluaja, pobijajui argumente protivnika koji ele
okonanje aranmana s Titom: 1. Jugoslavija je komunistika drava, a Tito je komunist. Kako SAD moe davati pomo takvima ljudima? 2. Tito, bezosjeajni diktator, sigurno
gui ljudska prava. 3. Tito je nezahvalan za pomo od SAD.
Mnogo je vjerojatnije da e SAD od Jugoslavije dobiti u najmanju ruku verbalni ut u zube, nego ljubaznu rije. 4. Kao
komunist, Tito e se po mnogim pitanjima vjerojatno nai
protiv SAD, na istoj strani sa Kremljom. Postoji ansa da e
u sluaju rata vojna pomo i oruje koji se daju Jugoslaviji
biti okrenuti protiv SAD. Nije li zato ludost ekonomski i
vojno pomagati Jugoslaviju? Odgovor na sve ove rezerve je
uvjetno Ne. Mnogi eksperti misle [] da je korist vea od rizika. Hellerovi zatim navode prethodnog ministra vanjskih
poslova J. F. Dullesa: Mi ne pokuavamo dobiti nagradu
na natjeaju za popularnost. Mi pokuavamo raditi ono to
je na dugi rok u najveem interesu SAD. Potom Hellerovi
ukazuju na koristi od srdanih odnosa sa Titom od vremena
Trumanovog predsjednikovanja, kad su ti odnosi zapoeli.
Novi je ministar vanjskih poslova Dean Rusk [1961-1969] u
Kongresu izjavio: Jugoslavija je povukla pomo u graanskom ratu u Grkoj. [] Transko pitanje je rijeeno. Pitanja granica i manjina su stavljena ad acta. Albanija je geografski izolirana od sovjetskog bloka, ime joj se u konanici
prua mogunost neposluha Moskvi. [] Jugoslavija ostaje
glavnim primjerom uspjenog otpora jedne komunistike
zemlje sovjetskom imperijalizmu. Ona je pokazala svijetu
da je bijeg iz sovjetskog sistema mogu i da razvoj u tijesnoj
suradnji sa Zapadom daje rezultate koji su nadmoni prema
rezultatima moguim pod skrbnitvom Sovjetskog Saveza.
[Heller i Heller, 1962: 102-103].
U svojim memoarima Kennan veli o Titu: U svim pitanjima
normalnih bilateralnih odnosa dviju zemalja, nismo, koliko
se sjeam, imali nikakvih pritubi na ponaanje Jugoslavije.
Moda nam se nije dopadala poneka Titova izjava o nekim
stvarima. Moda su kod nas takve izjave ponekad izazivale
zabrinutost zbog njihovog uinka na nae ameriko mnijenje. Ali, on je imao pravo na svoje vlastite poglede. Ni izjave
vodeih ljudi nae vlade se ponekad nisu njemu dopadale
[Kennan, 1972: 282]. Svi ostali proklamirani prioriteti vanjske politike morali su ustuknuti pred kapitalnim znaajem
Titovog saveznitva u borbi protiv komunizma. U internim
dokumentima State Departmenta konstatira se neslaganje s
unutarnjom politikom, ogranienjem sloboda u Jugoslaviji
u vezi s osudom ilasa za Novu klasu. Ali to ostaje u internim dokumentima [Lees, 215]. Nema podataka da su ameriki zvaninici vrili pritisak na Tita u korist ilasa. Niti se
ini da bi takvi pritisci imali kakvog efekta: Tito je napravio
S drutvenih margina
koncesije kao to je oslobaanje Stepinca ili zatvaranje granice sa Grkom u istoj mjeri zbog unutarnjih koliko zbog
vanjskih razloga. On u podjednakoj mjeri nikada nije bio voljan da bude mlai partner ni Zapadu ni Sovjetima [Lees,
1997: 139].
Nai disidenti, koji su pokuavali pokazati da su bolji komunisti od Tita, nisu time ba mogli impresionirati Zapad.
Poto su bili ljeviari, zato bi ih Zapad podravao? Ako su
bili nacionalisti ili desniari, oni bi tetili bi Titu i potkopavali dravu, ija je stabilnost bila na vrhu zapadnih prioriteta. Disidenti kod nas zapravo nikom nisu trebali, osim sebi
samima. Da je vanjskoj politici SAD trebalo jugoslavenskih
disidenata, ona bi ih, kako je to raeno poglavito u SSSR i
satelitima, bez problema natancala u velikim koliinama.
Ali se vjerovalo da je jedan Tito globalno korisniji u borbi
protiv komunizma, dok su bezbrojni disidenti u sovjetskoj
imperiji bile tek pomone pjeake snage. U naim uvjetima
disidenti bi samo smetali Titu.
Vidjeli smo na poetku da Mihajlo Mihajlov objanjava zato
kod nas nije bilo disidenata injenicom da se zbog zapadne
podrke Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata kod nas nisu mogli uti programi poput Radija Slobodna Evropa bez kojih
disidentski pokret teko da bi postojao jer su oni bili glasnogovornici disidentskog pokreta. Naime, ruski i svi ostali
disidenti su, preko stranih stanica, komunicirali sa svojim
narodom. Onda su se jamano napajali i titoistikim idejama. Sasvim na crti podrke Titu, medijski moni RFE/RL,
direktivama ohrabruje suradnike RFE da otroumno koriste nezavisnost od Kremlja koju je stekao Tito. Mada su
po prirodi stvari protiv svakog komunizma, RFE od samog
poetka ima relativno pozitivan stav prema titoizmu [Puddington, 2000: 44]. CIA je 1957-8. poslala RFE kriptogram
preko tadanjeg predsjednika svojeg osnivaa Komiteta za
slobodnu Evropu [FEC] u kojem se raspituje da li RFE provodi politiku promocije titoistike verzije nacionalnog komunizma kao modela za satelite. RFE povoljno govori o titoizmu kao stanici izmeu komunizma i zapadne demokracije
[Puddington, 2000: 84, 87].
Puddington pie da su [] Istoni Evropljani ivjeli u drutvima u kojima je kontrola nad informacijama bila skoro
potpuna, osim kad se radi o emisijama inozemnih radio servisa [Puddington, 2000: 66]. Slino tomu Mihajlo Mihajlov:
Glavne i odluujue bitke se vode i dobivaju u mas-medijima, i to u demokratskim, a ne kontrolisanim [Mihajlov,
1994: 77]. Slaem se. Ali Mihajlov nekoliko stranica prije
toga do nebesa nahvali RFE-RL: Te radiostanice slue kao
zamena za nepostojeu nezavisnu i opozicionu domau
tampu [...]. Ukratko, one imaju vezu sa amerikom politikom u onoj meri u kojoj bi je imala slobodna tampa u zemljama u koje se emituje [Mihajlov, 1994: 69].
RFE sebe prezentira kao glas opozicije. Vidjeli smo da se
preko valova tih stanica, meu ostalim, ita samizdat literatura. Kako je poznato, kod nas samizdata nije bilo, a razlog je
oit: praktino sve, s nekoliko nepromiljenih i nepotrebnih

iznimki, moglo se tiskati u matinoj zemlji. Puddingtonova
studija, meutim, pomou brojnih podataka iz tajnih izvora
pokazuje da je RFE/RL bila sve osim slobodnog i nekontroliranog medija. Jo gore, ureivaka politika podsjea na
najstroiju cenzuru iz doba najpravovjernijeg komunizma.
Sovjetski disidenti poput Vladimira Bukovskog i Aleksandra
Solenjicina jasno su vidjeli s kim imaju posla: Bukovski je
1977. smjernice ismijavao i usporeivao ih sa institucijom
cenzure u SSSR, a Sloenjicin 1982. je optuio RL za autocenzuru [Puddington, 2000: 274].
Zamisao je bila da se propagira sloboda govora u USA tradiciji, ali je to bila obina obmana, pie Puddington. Direktive dolaze od Wisnera i drugog vanog ovjeka Agencije,
Tracyja Barnesa, koji se konstantno mijeaju u program: politiku liniju, pri emu na poetku neke tekstove pie CIA,
kasnije odreuju zajedniki RFE, CIA i State Deparatment.
Ameriki efovi izbjeglica koje su radile za radio znali su za
tajnu vezu i morali su potpisati izjavu da znaju. Ako bi to nekom odali, morali bi platiti kaznu $ 10,000 (predinflacijskih)
dolara i odleati 10 godina robije [Puddington, 64, 18-29].
Smjernice odreuju to se mora izbjegavati, to naglaavati,
koje su teme zabranjene. RFE provodi smjernice pazei da
ne odstupi od politike linije. Svaki jezik ima svojega Amerikanca koji provodi politiku liniju i asistenta koji govori dotini jezik. On pazi to se radi i izvjeuje nakon emisije gdje
treba [Puddington, 2000: 41-44]. Poslije maarskih dogaaja
1956, u kojima je RFE odigrala sumnjivu ulogu, radio stanica je stavljena pod dravni nadzor bez presedana [Puddington, 2000: 116-119].
Nama je ovaj izvor objektivne informacije bio uskraen.
Vlada SAD odluila je da ga ne emitira u Jugoslaviju kao nagradu za pozitivnu ulogu koju Tito igra u evropskoj politici
[Puddington, 2000: 44].
Onda je za one koji su to morali sluati RFE/RL bila kazna.
Dopis iz kuhinje
Rijetko se italakoj publici ukae prilika da letimino baci
pogled na to kako neki asopis radi to radi, ili zato radi to
to radi, a i publika esto ima dobar razlog da se upita ima
li iza svega toga uope kakvog svjesnoga procesa (Kolatch,
1965: VII) zanimljivo i nenamjerno duhovito otvaranje autora koji, malo prije velike bruke, pie za firmu povezanu s
CIA.
The New Leader osnovao je sredinom tridesetih godina Sol
Levitas, ruski izbjeglica, menjevik. Pedesetih godina asopis
je bio dio scene Kongresa za slobodu kulture, tiskajui niz
lanaka u prilog ove organizacije, ali izgleda da nije, usprkos
naporima, uspio osigurati formalnu vezu i trajno financiranje od strane CIA. Glavni tab organizacije u Parizu oklijevao da prui takvu podrku. Pred smrt raspriani Melvin
S drutvenih margina
Lasky, jedan od kljunih figura KSK, tvrdi da je glavni razlog
bio taj to je CIA svoje fondove davala Kongresu iskljuivo
za djelovanje van SAD [Scott-Smith, 2002: 194]. To se zove
legalizam. Stonor Saunders je utvrdila da je u najmanje tri
navrata CIA izvadila New Leader (i srodni Partisan Review)
iz financijskih neprilika krei svoje zakonske ovlasti i tako
ga spasila od sigurne propasti [Stonor Saunders, 1999: 162164; Wilford, 2003]. U predgovoru amerikom izdanju Mihajlovljevog Moskovskog leta, Majron Kola objanjava kako
je The New Leader doao do uvenog teksta koji je od Mihajlova, na njegovo veliko iznenaenje, napravio disidenta
[Myron Kolatch, 1965: VII-XX]. I ovdje se ponavlja udna
stvar, kao u ranim ilasovim radovima, da ime prevoditelja
djela nije navedeno.
Da vidimo kako se to radi. Dakle, beogradsko Delo je u januaru 1965. objavilo prvi dio Moskovskog leta, a poetkom
februara drugi. Ve 6. 2. 1965. u njujorkom Times-u se pojavila nepotpisana vijest iz Beograda da je Mihajlov izazvao
srdbu sovjetskog ambasadora zbog tekstova objavljenih u
Delu, zapravo ponajvie autorove tvrdnje o postojanju logora smrti u SSSR-u prije no to ih je Hitler organizirao kod
sebe. U redakciji New Leader-a se radoznalo poinju pitati
to bi jo moglo pisati u tome teksu, a napetost raste spoznajom da je 11. 2. zabranjena prodaja Dela. Redakcija poinje potragu za Delom, naroito za zabranjenim februarskim
brojem, a potraga postaje urgentna tek 4. 3. kad je Komunist
objavio Titov napad na Mihajlova ba 11. 2. u razgovoru s
javnim tuiteljima. Na redakciju Leadera posebno je impresivno djelovalo Titovo povezivanje Mihajlova sa ilasom,
njihovim starim znancem i suradnikom, u meuvremenu
planetarnom zvijezdom. Redakcija grozniavo traga dalje i
sklapa sliku: tako je 27. 2. sovjetski ambasador A. M. Puzanov uruio otru protestnu notu Titu u kojoj se meu ostalim tvrdi da objavljivanje Moskovskog leta nije sluajno. Hajci
se pridruuje NIN lankom u kojem se Mihajlov proglaava
desnim bjelogardejskim i antikomunistikim agentom. NIN
ne objavljuje Mihajlovljev odgovor, kao ni sva druga glasila
u SFRJ kojima je poslao kopiju pisma. Times-ov David Binder intervjuira Mihajlova u Zadru 2. 3, kojom prilikom Mihajlov izraava uenje bukom koja se podigla oko Moskovskog leta. uenje je bilo sasvim umjesno: i iz dananje perspektive u tome tekstu nema nita to kritikim krugovima
u Jugoslaviji ve nije bilo poznato. No, ipak nakon Titovog
oglaavanja, Mihajlova hapse. Jo jedna sumanuta akcija od
koje je reim, a da ne spominjemo autora koji je nevin trpio,
imao tete.
Razumljivo je da Mihajlov tada postaje jo puno zanimljiviji
redakcija trai po cijelom svijetu primjerke zabranjenog
Dela i ve nakon tjedna dana potrage nalazi oba broja pod
nosom: u Cambridgeu (Massachusetts). Primjerci su bili
prije zabrane uredno ve poslati pretplatnicima. Ono to je
opravdavalo tolike napore bila je tema SSSR a tekst, kako
kae Kola, ne samo da je sadravao bogatstvo novih informacija ve je predstavljao i pogled na sovjetsku literaturu,
koji se rijetko moe susresti na Zapadu [Kolatch, 1965: XV].
Ve 29. 3. New Leader objavljuje proireni broj s Mihajlovljevim tekstom iz oba broja Dela. Oito je, dakle, da Mihajlov
prije vrijedi za ruskog disidenta, nego za jugoslavenskog. On
pie o SSSR i moe se razveseliti interesu sovjetskog ambasadora koji na njega Titu skree panju. Da je pisao o Jugoslaviji, moda bi to ostalo posve nezapaeno.
Suenje Mihajlovu 29. i 30. 4. 1965. (zbog naruavanja
ugleda strane drave [KZ, l. 175] i krenja l. 125. Zakona
o tampi zbog slanja rukopisa izdavau u Rim pitam se da
li je taj izdava bio Tempo Presente, talijanski organ KSK),
nakon to je bilo zabranjeno raspaavanje Dela, odrano je
u Zadru. Sve to se desilo do izlaska amerikog izdanja Moskovskog leta, a Kolatch je svoj predgovor knjizi u kojoj je
objavljen Mihajlovljev rukopis, napisao augusta 1965, ukazuje na izvanrednu angairanost ljudi okupljenih oko New
Leader-a da do maksimuma iscrpu temu. Tako na primjer,
kako pie Kolatch, suenju prisustvuje Anatol ub (Anatole
Shub), dopisnik Washington Post-a iz Srednje Evrope, ovjek
koji je prije toga bio jedan od urednika New Leader-a, a njegova odlina analiza afere Mihajlov u junskom broju britanskog magazina Encounter ukljuivala je i ivopisan opis
sudskog procesa (Kolatch, 1965: XVII). Kao New Leader, i
Encounter je asopis koji financira CIA, ali s tom razlikom,
to je to na permanentnoj bazi.
Jo je jedna stvar zagrijala interes redakcije New Leader-a:
na suenju i u pismu NIN-u Mihajlov je spomenuo postojanje i treeg dijela Moskovskog leta. Ponovno poinje interkontinentalna potraga meu suradnicima, itaocima i njihovim vezama za Mihajlovljevim rukopisom, iji je original
konano naen u Parizu, sasvim razliit i puno kontroverzniji nego druga dva dijela, da bi bio objavljen ve juna 1965.
u asopisu New Leader. Honorar e mu uvati jer su uli da
je izgubio posao i da nije dobio vizu za put u SAD, pie Kolatch na kraju.
Kolatch Mihajlova povezuje s ilasom, kojega su se sjetili
kad je Mihajlov izveden na scenu. U vrijeme sovjetske intervencije u Maarskoj, dvojica urednika su se pitala tko bi
u komunistikom svijetu mogao dii glas i dati suvisao komentar na ta zbivanja. Netko se sjetio ilasa, koji je nedavno
bio skinut sa vlasti. Poslali su mu kablogram s adresom Beograd, jer nisu znali tonu adresu. Samo etriri dana kasnije
ilasov povijesni lanak (Kolatch) Bura u Istonoj Evropi
(The New Leader, 19. 11. 1956) stigao je obinom avionskom
potom! (Ne bi me iznenadilo da je u svemu ovome UDBA
odigrala vanu ulogu vjerujem da su sve uinili da ilasa
navuku na tanak led. Kako se on ali u svojim memoarima,
bio je praen, pota mu je otvarana, svi su ga znali). Manje
nego 24 sata nakon pojave asopisa na kioscima, javili su se
iz njujorkog ureda INS-a (International News Service), iji
je dopisnik iz Bea, zapravo dopisnica, Katherine Clark, njezin identitet Kolatch ne odaje, ula od ilasove ene s kojom
je upravo telefonom razgovarala, da je tajna policija upala
u ilasov stan, pretresla ga i odvela ilasa, obrazlaui to
lankom u New Leaderu. asopis potom u vie navrata trai
S drutvenih margina
od Tita da osigura odvjetnika koji e braniti ilasa na sudu
ili bar da ima promatraa na suenju. Ti zahtjevi ostaju bez
odgovora. Na zatvorenoj sesiji ilas je osuen na tri godine,
a kratko potom jo na sedam zbog objavljivanja Nove klase,
iji je rukopis ve bio napustio zemlju u vrijeme hapenja
(nije tono, samo dio rukopisa). ilas je 1961. puten iz zatvora, ali brzo potom objavljuje opet u New Leaderu (16. 4.
1961) pripovijetku Rat, pa na drugom mjestu Razgovore sa
Staljinom, to ga opet vraa u zatvor da doslui kaznu. U
svom napadu na Mihajlova, Tito ga je povezao s ilasom, i
otuda znatielja u redakciji New Leadera [Kolatch, X-XI].
Na poetku se uspjene disidentske karijere razlikuju od
sluaja do sluaja: jednom je u igri kapitalac tipa ilasa, iz
najueg rukovodstva jedne buntovnike KP, drugi je put
anonimni asistent iz Zadra, koji niti ne sanja da je izabran.
I pristupi i obrade prilagoene su okolnostima izabranog
pojedinca. U sluaju ilasa imamo dvotranu igru: jedna je
s ilasom za popunjavanje sitnih, ali vanih propagandnih
rupa, a druga je s Titom za pravljenje velikih. Zbilja zadivljuje cinizam hladnoratovske politike koji bezono koristi
ilasa, a nesebino podrava Tita. Ne bi me ni najmanje
iznenadilo da su Amerikanci znali da Tito sve zna, pa da
zbog toga Tita nisu ni gurali da ostavi ilasa na miru. To je
bila tajna. Kao osoba koja je dosta zbog toga propatila, ilas
je rtvovan, ali je bio i koristan da se podcrta da je Tito ipak
komunist koji zatvara protivnike. Objektivne studije svakog
sluaja posebno, pogotovu u zemljama gdje je disidentski
pokret bio izrazit, pokazale bi te personalne razlike. Tu treba
odati potovanje Mihajlovu to je skromno ukazao na svoje
lansiranje u orbitu disidenata. Ali, kad se jednom ue u sistem, hladnoratovsku koloteinu, onda je sve isto. Tekstovi
se vrte u istom krugu, novinari pomno prate karijeru, izdaju
se silne knjige u ponovljenim izdanjima, zatvaranje, puta-
nje, novo zatvaranje... Radio stanice danima i noima emitiraju zabranjene tekstove. Dok se ne srui komunizam.
Osnovna svrha ovoga rada je da ukae na jedan aspekt disidentstva, njegovu funkciju u hladnom ratu. Subjektivni motivi protagonista ostaju van razmatranja. Osnovno je polazite, dok se ne dokae suprotno, uvjerenost u plemenitost
motiva za rizini disidentski angaman, bez obzira na to da
li mu je prethodila konverzija. Osim toga, brojni primjeri
pokazuju da se borba protiv staljinizma i za demokratizaciju
ne mora nuno voditi s konvertitskih pozicija. Ipak, polazei
od toga da je svaka konverzija izraz osobnog rasta, iskrena
i legitimna promjena uvjerenja, ona prvenstveno osvjetljava
biografiju pojedinca. A kad se on nae na popritu politikih
zbivanja koja izmiu osobnom uvidu i kontroli, konverzija
postaje socioloki i politiki relevantna. Angaman koji je
prati estoko se sudara sa cinizmom hladnoratovske realpolitike i od aktera pravi objekte i rtve.
Postoji uvjerenje da su disidenti pridonijeli propasti komunizma. Ali komunizam se sruio i u Jugoslaviji, gdje disidenata praktino nije bilo. Mnoge postkomunistike drave
nisu ostvarile ideale za koje su disidenti stradali, nisu postale
uzorite demokracije. Razlog tomu nije to je u nekima bilo
svjetski poznatih disidenata a u drugima nije. Disidenti su
samo jedna fusnota u novijoj povijesti, a efekti i modusi njihova djelovanja vape za produbljenim studijama.
Dr. Mira Bogdanovi (Glina, 1945.), sociologinja i
suradnica brojnih uglednih asopisa iz Nizozemske,
Austrije, Srbije, Hrvatske, BiH ivi u Amsterdamu i
na Plitvicama.
Citirani izvori:
Berghahn, Volker R. (2001): America and the Intellectual
Cold Wars in Europe. Shepard Stone between Philanthropy,
Academy and Diplomacy, Princeton and Oxford: Princeton
University Press.
Doder, Milenko (1986): Kopini bez enigme, Zagreb: CIP.
Binder, David: The days of the Dissident. Milovan Djilas Remembered. 11.24.2006. http://www.balkanalysis.
com/2006/11/24/the-days-of-the-dissident-milovan-djilashttp://www.balkanalysis.com/2006/11/24/the-days-of-thedissident-milovan-djilas-remembered/
orevi, Mirko (1998b): Sjaj i beda utopije, Republika,God.

X, Br. 191:13-20.
Bogdanovi, Mira (2007): Milovan ilas, The New Class

and the CIA, Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No.2: 114-125.
Caute, David (1978): The Great Fear: The Anti-Communist
Purge Under Truman and Eisenhower, New York: Simon
and Schuster.
Deutscher, Isaac (1963): The Prophet Outcast. Trotsky: 19291940. Volume III. New York: Vintage Books.
orevi, Mirko (1998a): Disidenti bekstvo iz utopije,

Republika, God. X, Br.179-180: 17-22.
orevi, Mirko (2000): Otvoreni krug disidentskog izazova, Republika, God. XII, Br. 240-241: 29-38.
ureti, Jago (1998): Otpori kritikom miljenju, Republika, God. X, Br. 190:26-28.
Edelman, Hendrik (2005): Frederick A. Praeger: Aposltle of
anti-communism who built two publishing houses, Logos
16: 68-75.
Final Report of the Select Committee to Study Governmental
Operations, with Respect to Intelligence Activities. Washington: United States Senate, U.S. Government Printing Office, 1976.
S drutvenih margina
Heller, Deane and David (1962): The Cold War, Derby,
Connecticut: Monarch Books.
Perovi, Latinka (2000): Ljudi, dogaaji i knjige, Beograd:

Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji.
Hixson, Walter L. (1989): George F. Kennan: Cold War Iconoclast, New York, Oxford: Columbia University Press.
Perovi, Latinka (2006): Zoran ini i srpsko drutvo u

Zoran jini: Etika odgovornosti. Beograd: Helsinki odbor
za ljudska prava u Srbiji.
Hixson, Walter L. (1998): Parting the Curtain: Propaganda,

Culture and the Cold War1945-1961, London: Macmillan.
Hochgeschwender, Michael (1998): Freiheit in der Offensive?
Der Kongre fr kulturelle Freiheit und die Deutschen. Mnchen. Oldenburg.
Hollander, Paul (1981): Political Pilgrims: Travels of Western
Intellectuals to the Soviet Union, China and Cuba 19281978. New York, Oxford: Oxford University Press.
Ini, Slobodan (1990): ilas kao kritiar i vjesnik novog,
Sociologija, Vol.XXXII, No.3. 287-290.
Ini, Trivo (1998): Kultura otpora, Republika, God. X, Br.
190: 25-26.
Ivanovi, Vane (1977): LX: Memoirs of a Yugoslav, New York
and London: Harcourt Brace Jovanovich.
Popov, Neboja (1989): Contra fatum: Sluaj grupe profesora

Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd: Mladost.
Popov, Neboja (2000): Disidentska skrivalica, Republika,
God. XII, Br. 242-243. http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/242-243/242-243_21.html
Rak, Pavle (1998): Disidenti kultura i politika, Republika,
Br. 192-193: 27-30.
Robins, Natalie (1993): Alien Ink: The FBIs War on Freedom
of Expression, New Brunwick, New Jersey: Rutgers University Press.
Simpson, Christopher (1988): Blowback - Americas Recruitment of Nazis and Its Effect on the Cold War, New York:
Macmillan Publishing Company.
Kennan, F. George (1972): Memoirs 1950-1963, Boston,

Toronto: Little, Brown and Company.
Scott-Smith, Giles (2002): The Politics of Apolitical Culture.

The Congress for Cultural Freedom, the CIA and post-war
American hegemony, London and New York: Routledge.
Lees, Lorraine M. (1997): Keeping Tito Afloat: The United

States, Yugoslavia and the Cold War, University Park, Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press.
Spender, Stephen (1985): Journals 1939-1983, London: Faber and Faber.
Goran Lazovi (1989): ilas o sebi drugi o ilasu, Beograd: VIS, Banovci.
Stojanovi, Lazar (1998): Ko behu disidenti, Republika,

God. X, Br. 182:VI-X.
Mihajlov, Mihajlo (1998): Disidentstvo stvarnost i legende, Republika, God.X, Br. 181: VII-IX.
Stonor Saunders, Frances (1999): Who Paid the Piper: The

CIA and the Cultural Cold War, London: Granta.
Mihajlov, Mihajlo (1965): Moscow Summer, New York:

Farrar, Straus and Giroux.
Tadi, Ljubomir (1984): Liberalizam i socijalizam (Zbornik),

Beograd, CFDT.
Mihajlov, Mihajlo (1994): Domovina je sloboda, Beograd:

B92.
Tuman, Franjo (1990). Hrvatska povijest je moja povijest,

u Milovan Baleti (ur.) Ljudi iz 1971.: Prekinuta utnja, Zagreb: Vjesnik.
Mini Jelica (1999): Sedam godina Evropskog pokreta u Srbiji, Danas, 20-21. XI. http://www.danas.co.yu/
Ohmstedt, Holger (1993): Von der Propaganda zur Public Diplomacy: die Selbstdarstellung der Vereinigten Staaten von Amerika im Ausland vom Ersten Weltkrieg bis
zum Ende des Kalten Krieges, Mnchen: Dissertation,
Ludwig-Maximilian-Universitt.
Oxford English- Serbian Students Dictionary Oxford University Press, 2006.
Udoviki, Danilo (1998): Rani razorni radovi, Republika,

God. X, Br. 190: 13-20.
Weiler, Peter (2005): The Cultural Cold War, Diplomatic
History, Vol. 29, No.4:729-732. Malden, MA., Oxford. Blackwell Publishing, Inc.
Wilford, Hugh (2003): Playing the CIA Tune? The New
Leader and the Cultural Cold War, Diplomatic History
27:15-34.

Disidenti Druge Jugoslavije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Disidenti Druge Jugoslavije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DisidentiDrugeJugoslavije

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

Disidenti Druge Jugoslavije

296 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

miljanja: snaga, jer predstavljaju konkretan materijal ivih

Access via CEEOL NL Germany

status, broj 14, proljee 2010. 297

298 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

niciju disidentstva tako da ono potpuno gubi svoj izvorni

A tko su onda disidenti?

status, broj 14, proljee 2010. 299

300 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

orevievom osnovnom kriteriju disidentstva vraanju

Mnogo zvanih, malo izabranih

status, broj 14, proljee 2010. 301

302 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

je da se naa vlast odnosila prema ruskim disidentima kao

Hladni rat: subverzijom na subverziju

u Velikoj Britaniji i ostatku Evrope u periodu hladnog rata.

status, broj 14, proljee 2010. 303

304 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

je nastojanje da se ljeviarska inteligencija Zapadne Evrope

status, broj 14, proljee 2010. 305

306 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

skim i politikim potresima sada je naputaju zbog njezinog

novih arhivskih istraivanja u Italiji, kao suradnik faistike

Hladni rat po drugi put: Disidenti

status, broj 14, proljee 2010. 307

308 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

teljima, istomiljenicima i eventualnim sljedbenicima, da se

Jeste li mi rod, siroii mali?

status, broj 14, proljee 2010. 309

310 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

nanog obrauna Tito naao na strani Zapada ako ni zbog

oit: praktino sve, s nekoliko nepromiljenih i nepotrebnih

status, broj 14, proljee 2010. 311

312 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Doder, Milenko (1986): Kopini bez enigme, Zagreb: CIP.

orevi, Mirko (1998b): Sjaj i beda utopije, Republika,God.

Bogdanovi, Mira (2007): Milovan ilas, The New Class

orevi, Mirko (1998a): Disidenti bekstvo iz utopije,

status, broj 14, proljee 2010. 313

Perovi, Latinka (2000): Ljudi, dogaaji i knjige, Beograd:

Perovi, Latinka (2006): Zoran ini i srpsko drutvo u

Hixson, Walter L. (1998): Parting the Curtain: Propaganda,

Popov, Neboja (1989): Contra fatum: Sluaj grupe profesora

Kennan, F. George (1972): Memoirs 1950-1963, Boston,

Scott-Smith, Giles (2002): The Politics of Apolitical Culture.

Lees, Lorraine M. (1997): Keeping Tito Afloat: The United

Spender, Stephen (1985): Journals 1939-1983, London: Faber and Faber.

Stojanovi, Lazar (1998): Ko behu disidenti, Republika,

Stonor Saunders, Frances (1999): Who Paid the Piper: The

Mihajlov, Mihajlo (1965): Moscow Summer, New York:

Tadi, Ljubomir (1984): Liberalizam i socijalizam (Zbornik),

Mihajlov, Mihajlo (1994): Domovina je sloboda, Beograd:

Tuman, Franjo (1990). Hrvatska povijest je moja povijest,

314 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Udoviki, Danilo (1998): Rani razorni radovi, Republika,

You might also like