41

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 6. prosinca 2014.

Preispitivanje egalitarnog sindroma

Josipa upanova
DANIJELA DOLENEC1
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu
Saetak
Teza Josipa upanova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju vrlo je
utjecajna u hrvatskim drutvenim znanostima. Rad analizira teorijska i empirijska uporita njegovih radova o radikalnom egalitarizmu s kraja 1960-ih godina. Tri su temeljna teksta u kojima je upanov razvio teoriju o egalitarizmu
kao prepreci razvoju: Proizvoa i riziko (1967.), Ekonomske aspiracije i
drutvena norma egalitarnosti, koji je objavio s Darinkom Tadi (1969.), te
Egalitarizam i industrijalizam (1969.), koje je u svojim kasnijim radovima
prenosio. Analiza ukazuje na slabosti empirijskih uporita i teorijskih postupaka na kojima se temelji njegova teza o radikalnom egalitarizmu. Drugo,
kontekstualizacija njegova rada u kasne ezdesete godine propituje tezu o njegovu radu kao kritikoj praksi unutar tog reima, odnosno pokazuje kako su
upanovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio liberalne reformske struje koja je zagovarala daljnje irenje trinih odnosa. Tree, osporava
se teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao devijantnoj naspram pretpostavke
da sva drutva konvergiraju prema kapitalistikom modelu razvoja. Nasuprot
tome, uvodi se pristup viestrukih moderniteta prema kojem modernizacija
nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji
nuno poprima povijesno specifine oblike.
Kljune rijei: egalitarizam, Josip upanov, drutvene vrijednosti, liberalizam, modernizacija

Za razliku od mnogih znanstvenika kojima su rane 1990-e bile neugodno razdoblje

u kojem su njihovi znanstveni radovi preko noi postajali ideoloki neprikladni i
zastarjeli, Josip upanov te je godine ne samo proao neokrznut nego je zapravo
1
Zahvaljujem Mirjani Kasapovi, Nenadu Zakoeku, Karin Doolan, Mislavu itku i Mladenu Domazetu na itanju i komentarima ranijih verzija teksta. Eventualne greke i zablude su, naravno, moje.

42

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

doivio znaajnu afirmaciju i recepciju svojih ideja. Neke njegove teze imale su
dalekosean utjecaj u hrvatskom akademskom krugu, ali i iroj javnosti; od teze o
preutnom savezu nomenklature i radnitva kojim je prodana sloboda za sigurnost,
preko teze o egalitarizmu kao dominantnoj vrijednosti koja ugroava razvoj, do kasnijih radova o politikom kapitalizmu i moralnoj bombi privatizacije. Drugim rijeima, upanov se bavio iznimno relevantnim temama za jugoslavensko (i hrvatsko)
drutvo. Osim toga, bio je dobro upoznat i sa suvremenom zapadnom literaturom
i s radovima svojih kolega, a aktivno je pratio i publicistiku te medijske rasprave.
U razvoju svojih teza pokazao je zavidnu multidisciplinarnost, posuujui teze iz
antropologije, etnologije, ekonomije i drugih disciplina. Bez obzira na to to u radu
ukazujem na dalekosene empirijske i teorijske slabosti njegova rada, neosporno je
da je hvatao bilo svoga vremena, to je odlika vrsnih sociologa.
Na poetku valja ukazati na vrijednost preispitivanja teorije o egalitarnom sindromu Josipa upanova te zatim jasno definirati ciljeve i predmet analize. Radi se o
tezi koja svoju genezu ima u ezdesetim godinama socijalistike Jugoslavije, a koju
je upanov zagovarao do kraja svoje znanstvene karijere. Rije je o najutjecajnijem
analitikom konceptu u domaoj sociologiji (Katunari, 2011) koji je najvie utjecao na razvoj sociologije u Hrvatskoj (Sekuli, 2012) i postao trajni izvor hipoteza
o radikalnom egalitarizmu kao prepreci razvoju koje se u hrvatskoj sociologiji u pravilu prenose bez empirijskog i teorijskog propitivanja ili ralambe (v. Rogi, 1992,
2003; Puljiz, 1996; tulhofer, 1997, 2000; Lanjak, 1998; Zrinak, 2002; rpi i
Strika, 2004; Baloban, 2005; Tomi-Koludrovi i Petri, 2007; ram, 2008; Relja,
Gali i Despotovi, 2009; Buri, 2010; rpi, 2011; Katunari, 2011 i dr.). Jedina
iznimka koju sam u tom smislu pronala jest izlaganje Nenada Fanuka (2005: 130)
na okruglom stolu odranom u ast Josipu upanovu nakon njegove smrti, koji raspravlja o tome je li upanovljeva teza o egalitarnom sindromu impresionistika i
na razini boljeg urnalizma. upanovljeve su teze zastupljene i u drugim drutvenim znanostima, primjerice u politologiji, kako u Hrvatskoj (npr. Cipek, 2000; Jovi,
2003; Maldini, 2006) tako i izvan nje, posebno u dravama nastalim raspadom Jugoslavije (npr. Vehovar, 2009; Schierup, 2004; Moji, 2008).2 Nadalje, devedesetih godina egalitarizam je kao odrednica jugoslavenskog sustava u ekonomskoj znanosti
openito prihvaena kao glavni razlog gospodarske neefikasnosti (Matkovi, 2003:
176), posebno meu ekonomskim neoliberalima (Katunari, 2004).
Osim toga, njegove su teze imale znaajnu recepciju izvan akademskog polja,
tako da se primjerice inaice argumenta o egalitarnom sindromu i danas esto pojavljuju u javnim raspravama o antipoduzetnikoj klimi u Hrvatskoj. Velimir Sria
2

Ako bismo u analizu recepcije upanovljeva rada uvrstili i njegove druge koncepte, poput redistributivne etike, klasnog kompromisa, moralne bombe privatizacije ili politikog kapitalizma,
broj citiranih radova u podruju politologije viestruko bi se poveao.

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

43

u jednoj od svojih kolumni (2002)3 napisao je kako je egalitarni sindrom, odnosno

tenja egalitarnoj raspodjeli neovisno o individualnim sposobnostima, jedan od najrazornijih elemenata postsocijalistike kulture koji ugroava budunost Hrvatske.
Budui da je rije o netipino utjecajnim tezama, vano je prouiti teorijske postavke
i empirijska istraivanja Josipa upanova o egalitarnom sindromu u Hrvatskoj. Osim
toga, o radu Josipa upanova postoji stav prema kojem je njegova kritika egalitarizma u Jugoslaviji bila antireimska. Tako na primjer Fanuko ocjenjuje upanovljevu
kritiku jugoslavenskog drutva heretikom (2005). Isto tako, Petkovi (2010) smatra da su upanovljeve teze u 1960-ima predstavljale potencijalno opasnu kritiku
reima. U ovom radu pratim razvoj navedene teorije kroz analizu upanovljevih
radova iz 1960-ih, pri emu imam tri cilja. Prvo, preispitivanjem teorijskih i empirijskih uporita upanovljeva rada elim ukazati na slabosti njegovih teza o egalitarizmu, ime pripremam temelje za teorijsku rehabilitaciju egalitarizma kao vrijednosne
orijentacije koja predstavlja osnovu ljudske emancipacije i materijalne odrivosti
ljudskog drutva. Drugo, elim preispitati tezu o upanovljevu radu kao kritikom i
ukazati kako njegove liberalne teze odraavaju politiki kontekst u kojem se otvoreno zagovaralo irenje trinih odnosa. Tree, elim preispitati tezu o modernizaciji u
Jugoslaviji kao devijantnoj, koju u jednom obliku uvodi upanov, a koja se zatim
u domaoj sociologiji pojavljuje u raznolikim varijantama sve do danas.
Nakon to sam ukazala na vrijednost preispitivanja teze o egalitarnom sindromu Josipa upanova i formulirala istraivake ciljeve, ostaje mi poblie definirati
predmet analize. Josip upanov objavljivao je radove u podruju industrijske sociologije i socijalne psihologije od kraja 1960-ih do 2002. godine u asopisima Sociologija, Revija za socijalnu politiku, Ekonomika, Pogledi, Kulturni radnik, Nae
teme, Erasmus, Politika misao i drugdje. Prema nekim kroniarima, objavio je
vie od tri stotine strunih i znanstvenih radova (Lali, 2005), a najznaajniji radovi sabrani su mu u nekoliko zbornikih izdanja: Samoupravljanje i drutvena mo
(prvo izdanje 1969., drugo izdanje 1985.), Sociologija i samoupravljanje (prvo izdanje 1977., drugo izdanje 1987.), Marginalije o drutvenoj krizi (1983.), Poslije
potopa (1995.) te Od komunistikog pakla do divljeg kapitalizma (2002.). Iako je
bio i vaan analitiar hrvatske tranzicije devedesetih, hrvatsku je sociologiju zaduio prvenstveno svojim radovima na temu egalitarnog sindroma kao dominantne
drutvene vrijednosti.
U recentnom broju asopisa Politika misao (2011) objavljen je upanovljev
tekst Hrvatsko drutvo danas kontinuitet i promjena.4 Urednici navode da je upanovljev rad nezaobilazan radi istraivakog i kritikog uvida u karakter hrvat3

Kolumna je dostupna na mrenoj stranici http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020523/kolumne03.asp.

4
Josip upanov preminuo je 2004. Ovaj je tekst prenesen iz njegove knjige Poslije potopa (1995).

44

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

skoga socijalistikog drutva (2011: 9). Budui da se radi o najrecentnijoj publikaciji teze o egalitarnom sindromu, ini se zgodnim tim tekstom zapoeti analizu.
U analizi dominantnih vrijednosti hrvatskog drutva upanov kao glavni problem
izdvaja radikalni egalitarizam; filozofiju koja ujednaava ljude prema dolje
(2011: 149), uravnilovku koja je prenesena iz tradicionalnog drutva u socijalistiku Jugoslaviju te iz Jugoslavije u suvremenu Hrvatsku. Prema njegovu miljenju, ta
je vrijednost funkcionalna u uvjetima apsolutne deprivacije, kada pojedinac ne moe individualnim djelovanjem pomou kompetitivnog ekonomskog mehanizma
izai iz bijede (2011: 157). No, radikalni je egalitarizam disfunkcionalna vrijednost
za razvoj trine ekonomije, te u tom smislu predstavlja prepreku modernizaciji hrvatskog drutva (2011: 161). Nadalje, radikalni egalitarizam ini centralnu os oko
koje je grupiran niz kolektivnih stavova: perspektiva ogranienog dobra (engl. zero-sum game), norma egalitarne raspodjele plaa, redistributivna etika, antipoduzetniki stav, opsesija o privatniku, intelektualna uravnilovka, antiprofesionalizam i
antiintelektualizam. Termin egalitarni sindrom upuuje na to da je upanov smatrao kako se navedene odrednice pojavljuju zajedno, kao kombinacija vrijednosti
koje odreuju hrvatsko drutvo. Osim toga, intrigantno je ukazivanje na sindrom,
svojevrsno postavljanje dijagnoze tom istom drutvu, odnosno psihologiziranje
drutvene dinamike. No, ovaj tekst ostavlja otvorenim kljuna pitanja o teorijskim i
empirijskim uporitima tih tvrdnji. Da bismo pronali neke odgovore na ta pitanja,
potrebno je analizirati upanovljeve rane radove.
Tri teksta na kojima se temelji teza o radikalnom egalitarizmu objavljena su u
periodu od 1967. do 1969. godine. Prvi je tekst Proizvoa i riziko, koji je prvi
put objavljen u asopisu Ekonomist 1967. te zatim u knjizi Samoupravljanje i drutvena mo 1969. godine, gdje ini dio poglavlja naslovljenog Proizvoai kao
kolektivni poduzetnici. Drugi je tekst Ekonomske aspiracije i drutvena norma
egalitarnosti (1969) koji je upanov objavio s Darinkom Tadi u asopisu Sociologija i, iste godine, u svojoj knjizi Samoupravljanje i drutvena mo (1969a). Trei
tekst, Egalitarizam i industrijalizam, najprije je objavljen u asopisu Nae teme
(1969), zatim u asopisu Sociologija (1970), nakon ega je pretiskan u vie zbornikih izdanja (1976, 1987) te se u skraenom obliku pojavljuje u razliitim verzijama
naslova Dominantne vrijednosti hrvatskog drutva (1993, 1995, 2011).
Prvi spomenuti tekst jasno smjeta ishodita njegova bavljenja ovom temom
u analize samoupravne organizacije. U zbirci Samoupravljanje i drutvena mo
(1969) upanov se eksplicitno pozicionira u tom polju i zagovara razvoj empirijske
sociologije organizacije, sa specifinim fokusom na analizi samoupravnih radnih
organizacija. Drugi tekst, koji je napisao s Darinkom Tadi, kljuan je za razumijevanje teorijskih premisa na temelju kojih upanov razvija tezu o nekompatibilnosti
egalitarizma i trine ekonomije, te predstavlja empirijsku osnovu njegovih tvrdnji.
Naime, u tom su tekstu izloeni nalazi istraivanja na kojima upanov razvija svo-

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

45

ju tezu o egalitarizmu sljedeih tridesetak godina. Posljednji je pak tekst kljuan za

obrazloenje teorijskih osnova za tvrdnje o egalitarnom sindromu kao sklopu vrijednosti koje odreuju jugoslavensko drutvo i njegovoj nekompatibilnosti s industrijalizacijom.
Povijesna kontekstualizacija teza o egalitarizmu
Dok se nama danas moe initi kako su naglasci na vanosti poduzetnitva novotarija preuzeta iz dokumenta Europske komisije, upanov u spomenutom tekstu iz 1967. raspravlja o radnikom samoupravljanju kao obliku kolektivnog
poduzetnitva,5 pozivajui proizvoae da preuzmu poduzetniki etos i stavove, to
bi bio sasvim novi oblik ponaanja koji nema nikakva oslonca u ranijem radnikovu
socijalnom iskustvu niti pak u implicitnoj kulturi naeg drutva (1969a: 14). Radnici ili dolaze sa sela ili su prije bili najamni radnici, a oba iskustva vezana su uz
tradicionalna drutva, odnosno uz vrijednost egalitarizma shvaenu kao izjednaavanje ekonomskog poloaja i dohotka. Nasuprot tome, poduzetnitvo pretpostavlja
jednakost ansi na tritu, jednake anse za nejednake proizvoae i, prije svega,
preuzimanje rizika za ostvarivanje dobiti, prihvaanje pravila igre trne ekonomije
sa svim njenim konzekvencama (1969a: 16). Budui da radnik drugaije percipira svoju funkciju nego to se od njega po definiciji oekuje, upanov kae da je u
Jugoslaviji nastao raskorak izmeu zamiljenog i stvarnog funkcioniranja sistema
samoupravljanja. Analitiari samoupravljanja u Jugoslaviji esto su tematizirali taj
raskorak, oslanjajui se na Mertonovu distinkciju izmeu stvarnih drutvenih tokova i ideolokog projekta (Fanuko, 2005). Kako navodi Fanuko, tzv. anomijska hipoteza, odnosno ukazivanje na jaz izmeu ideala i stvarnosti bila je opa kognitivna
matrica nae industrijske sociologije u socijalizmu (2005: 134).
Osim toga, anomijska hipoteza odigrala je ulogu i u legitimaciji sociologije
kao znanosti (Fanuko, 2005). Od 1945. sociologija je bila zabranjena na sveuilitima i institutima diljem Istonog bloka jer je smatrana buroaskom naukom,
ideologijom graanskog drutva.6 Inicijalno je razdoblje socijalizma bilo karakterizirano tzv. dogmatskim apriorizmom: ako se smatralo da postoje objektivni zakoni
drutvenog razvoja, onda je istraivanje onoga to je ve isplanirano bilo nepotrebno i zapravo subverzivno (Kora, 1962; Supek, 1966). Nasuprot tome, od druge
polovice pedesetih i posebno u ezdesetim godinama sociologija u Jugoslaviji se
obnavlja, iako u sjeni praksisovske filozofije, kao njena mlaa, nedorasla sestra
(porer, 2006). Rudi Supek je 1963. osnovao Odsjek za sociologiju na Filozofskom
5

Tezu o kolektivnom poduzetnitvu razvijao je i Branko Horvat (1969).

U jednom svom eseju iz 1942. godine Krlea je opisuje kao hotiminu sljepou na zbiljska
drutvena gibanja (1963).
6

46

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

fakultetu Sveuilita u Zagrebu, prvi u Hrvatskoj.7 Period rehabilitacije sociologije, u kojem djeluje i Josip upanov, bio je vezan uz njenu empirijsku orijentaciju,
vanost podataka i terenskih istraivanja (Supek, 1966; Sekuli, 2012). Osim odbacivanja dogmatizma, rehabilitacija sociologije bila je vezana uz naputanje ideje
o centralnom planiranju i razvoj samoupravljanja. Prema Supeku, suvremena industrijska psihologija i sociologija pokazale su da centralizirano upravljanje vodi do
degradacije i zatupljivanja ovjeka. Empirijske drutvene znanosti upuivale su na
to da je u planiranju razvoja potrebno voditi rauna o bitnim osobinama drutvene
prirode ovjeka (1966: 54). To je vano napomenuti jer upanovljeve teze polaze od pretpostavki o individualnoj motivaciji. Razvoj samoupravljanja zapravo je
nametnuo potrebu teorijske elaboracije o ljudskoj prirodi, idejama slobode i osobne inicijative. Kao to pokazuje analiza u sljedeem odlomku, u tom je kontekstu
upanov zastupao liberalno tumaenje osobnog interesa, dok je na primjer Supek
zastupao humanistiko vienje ljudske slobode.
Ekonomsko-drutveni kontekst 1969. godine Tadi i upanov opisuju kao naputanje sustava temeljenog na administrativno-centralistikom upravljanju. Umjesto toga prihvaa se sustav samoupravne trine ekonomije, gdje glavni pokreta
razvoja postaje osobni ekonomski interes. Ta osnovna elija (1969: 279) koja
pokree razvoj temelji se na osobnom dohotku radnika te na njegovim aspiracijama i produktivnosti. to je vei osobni dohodak, to e biti vee aspiracije radnika;
to su vee aspiracije, to e biti vea produktivnost; a to je vea produktivnost, to
e biti vei osobni dohodak (1969: 280). Ukratko, autori izlau premisu o homo
oeconomicusu kao pokretakoj snazi drutva. Pri tome citiraju zapisnik 7. kongresa Saveza komunista Jugoslavije iz 1958., gdje stoji da samo ako je taj interes
neposrednih proizvoaa probuen i pretvoren u osnovni materijalni faktor ekonomskog napretka, mogu biti maksimalno uspene i planske i regulativne mere
koje zajednica kao celina svesno preduzima radi usmeravanja privrednog razvitka (1958: 315). upanovljev suvremenik Rudi Supek (1966) citira isti zapisnik,
no s drugaijim tumaenjem. Iako prepoznaje individualni interes proizvoaa, on
ga vidi prvenstveno kao nuan uvjet samostalnosti, inicijative i ljudskog stvaralatva. Kako navodi, dok kapitalistiko drutvo nuno polazi od pretpostavke da je
ekonomski ili materijalni interes pojedinca sebian (...), dotle socijalistiko drutvo polazi s gledita da individualni interesi, iako mogu u odreenim historijskim
uvjetima djelovati sebino, u biti poivaju na drutvenoj i kooperativnoj prirodi
ovjeka (1966: 58). Taj primjer razliitog tumaenja uz istovremeno pozivanje
na slubeni dokument Partije dobro ilustrira praksu koju Tomi-Koludrovi (1996,
2009) naziva doputenom kritinou unutar reima koji je doputao pluralnost
7

Povijesna kronologija discipline dostupna je na mrenim stranicama Hrvatskog sociolokog

drutva: http://www.hsd.hr/povijest.html.

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

47

interpretacija uz uvjet da se legitimiraju kao marksistike. Drugim rijeima, dok

kritika politike s deklarirano nemarksistike pozicije nije bila mogua (Sesardi,
1991), postojali su razni oblici kritike uokvireni unutar marksistike paradigme i
formulirani kao neslaganje s odreenim politikim rjeenjima i programima. Istu
stvar tvrdi i sam upanov (1995: 5-6) kada sebe opisuje kao dio intelektualne struje
u Jugoslaviji koja se obrazovala na Zapadu, pratila ameriku literaturu i postupno
odbacila ezopovski jezik kojim se trebalo pokloniti socijalistiko-samoupravnoj utopiji, odnosno progutati abu da bi se moglo iznijeti ideje koje izmiu
slubenoj ideologiji.
Tako je upanov progutavi abu iznosio liberalne teze, koje su u njegovu radu
uokvirene u teoriju samoupravnog socijalistikog drutva. U predgovoru zbirci svojih tekstova napisanih u periodu 1969-1976. kae kako u svojim radovima polazi
od klasine marksistike analize, premda to izriito kae samo na jednom mjestu
(1987: 8). Krajem ezdesetih on nikako nije usamljen u zagovaranju irenja trinih
odnosa. Kasne ezdesete period su velike ekonomske reforme zapoete 1965. godine, koja se smatra prijelomnom u razvoju drutveno-ekonomskih odnosa u Jugoslaviji (Bilandi, 1978: 397; Kulji, 1981). U tom se razdoblju isticanje trinih zakona i drugih elemenata liberalne teorije javlja kao osnovna ideja u brojnim teorijskim
raspravama i politikim izlaganjima (Mrki, 1981: 39). Dok kroz itavo postojanje
socijalistike Jugoslavije birokratizam predstavlja glavnog politikog protivnika, od
ezdesetih se godina irenje trinih odnosa zagovara kao efikasno antibirokratsko
sredstvo (Mrki, 1981). Drugim rijeima, kraj ezdesetih, kao neposredni kontekst
nastanka upanovljevih radova, bilo je vrlo dinamino razdoblje vezano uz rasprave o daljnjem razvoju Jugoslavije. Prema Bilandiu, drutvo se nalazilo na svojevrsnom raskru, u otvorenoj politikoj borbi (str. 397), gdje su neki zagovarali
etatizam, dok su drugi zagovarali liberalne ideje i irenje trinih odnosa. upanovljeve teze o pojedincu kao maksimizatoru vlastite koristi te poduzetniku koji nosi
individualizirane rizike i nagrade tako predstavljaju dio liberalne reformske struje u
Jugoslaviji ezdesetih, a ne heretine stavove, kako navode neki autori. To je izmeu
ostalog vidljivo i iz injenice da se upanov u tekstovima o egalitarnom sindromu
esto poziva na novinske lanke i rasprave, na to u se vratiti kasnije.
U formulaciji kritike egalitarizma upanov se oslanjao na amerike izvore.
Snaan utjecaj amerikih autora dijelom je vjerojatno vezan i uz njegov boravak
na Sveuilitu Cornell 1960/1961. godine, kao Fordova stipendista. Sudei po tome da je sebe u profesionalnom smislu definirao kao amerikog aka (Sekuli i
porer, 2005), na njega je taj boravak imao snaan utjecaj. upanov je bio posebno
inspiriran Lipsetovom raspravom o egalitarizmu amerikog drutva koji se temelji
na nesputanoj aspiraciji i jednakim ansama pojedinaca (1964), to je kombinirao s
uvidima funkcionalista i rabio kao idealni tip u odnosu na koji razvija kritiku jugoslavenskog drutva. U sva tri rada koja analiziram oslanja se na funkcionalistiku

48

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

teoriju drutvene stratifikacije Kingsleya Davisa i Wilberta E. Moorea prema kojoj

je drutvena nejednakost potrebna za odranje ljudskih drutva (1945) i neizbjena
jer se temelji na uroenim razlikama u sposobnostima meu ljudima (Katunari,
2011). Radi se o bez sumnje najutjecajnijoj teoriji drutvene stratifikacije u pedesetim i ezdesetim godinama u SAD-u, koju je upanov dobro poznavao. Osim toga,
marksistike interpretacije strukturalnog funkcionalizma bile su u to vrijeme dio
sveuilinog kurikuluma sociologije (Tomi-Koludrovi, 2009).
Prema kljunoj hipotezi Tadi i upanova (1969), budui da je jugoslavensko
drutvo vrlo egalitarno, norma egalitarne raspodjele materijalnih dobara ograniava
i stvarne osobne dohotke i aspiracije o dohotku, ime se smanjuje produktivnost.
Prije nego to se pozabavimo empirijskim osnovama i implikacijama te teze, postavlja se pitanje kako znamo da je jugoslavensko drutvo egalitarno bilo vrijednosno, bilo po razini nejednakosti dohotka ili nekoj drugoj mjeri? Autori ne navode
empirijske osnove za svoju tvrdnju; umjesto toga, u biljeci citiraju klasika amerike politike sociologije Seymoura Martina Lipseta (1964) kako bi kontrastirali egalitarizam amerikog drutva s onim jugoslavenskog. Dok se u Americi ideja jednakosti odnosi na pojam jednakih mogunosti, autori tvrde da u Jugoslaviji prevladava
shvaanje kako drutvena jednakost zahtijeva podjednaku raspodjelu materijalnih
dobara (Tadi i upanov, 1969: 280). Implikacije tih dviju koncepcija jednakosti
bitno su razliite, jer prva opravdava drutvenu stratifikaciju, dok je druga uperena
protiv nje. Za razliku od argumentacije u prvom tekstu, koja egalitarizam eksplicitno vee uz ostatke tradicionalnog drutva u Jugoslaviji, u ovom tekstu nema jasnog
ishodita te teze, ve se ona iznosi kao istinosna tvrdnja o jugoslavenskom drutvu.
Osim izostanka reprezentativnih podataka o vrijednosnim orijentacijama graana Jugoslavije, u upanovljevim radovima ne nalazimo ni empirijski uvid u razine nejednakosti u jugoslavenskom drutvu kasnih ezdesetih, kretanje ekonomske
nejednakosti nakon Drugog svjetskog rata ili podatke koje bi jugoslavensko drutvo tog vremena stavilo u komparativnu perspektivu. U tom smislu Tadi i upanov (1969) teorijski kontrastiraju jugoslavensko drutvo s amerikim bez posezanja
za podacima koji bi im dali uvid u stvarna drutvena kretanja u Jugoslaviji. Mnoge analize pokazuju da je taj period bio obiljeen usporavanjem rasta, poveanom
nezaposlenou, rastom nejednakosti u prihodima (Bilandi, 1978; Kulji, 1981;
Mrki, 1981; Flakierski, 1989) te socijalnim raslojavanjem (Mrki, 1981; Puljiz,
1996; Katunari, 2011). Nadalje, masovne migracije stanovnitva u gradove dovele
su do urbane i industrijske prenapuenosti, zabiljeen je i znaajan odljev radnika
u Zapadnu Europu,8 a sustav socijalnog osiguranja nije adekvatno odgovarao na
socijalne probleme (Puljiz, 1996). U periodu 1964-1969, koji ini neposredni kon8

Procijenjeno je da je 1968. oko 400.000 radnika iz Jugoslavije radilo u Zapadnoj Europi (Kulji, 1981).

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

49

tekst upanovljevih radova, znaajno su porasle razlike u osobnim dohodcima, to

se odrazilo i na rast dohodovne nejednakosti (Bilandi, 1978; Mrki, 1981; Flakierski, 1989). Prema tome, izgledno je da su upanovljeva uvjerenja o rasprostranjenosti egalitarizma bila potaknuta drutvenim reakcijama na rastue nejednakosti,
odnosno zahtjevima za pravednijom raspodjelom koji obino jaaju u periodima
drutvenog raslojavanja. I zaista, u tekstu Egalitarizam i industrijalizam on spominje studentske demonstracije 1968. godine i zahtjeve za jednakim plaama,9 ali i
injenicu da su iste godine neke banke i poduzea znaajno podigli osobne dohotke,
to je nailo na drutveno neodobravanje i sankcije. Prema Bilandiu, jedan od rezultata gospodarske reforme 1965. bilo je znaajno jaanje financijskih i ekonomskih centara moi, za koje se smatralo da mogu povui drutvo prema obnavljanju
kapital-odnosa (1978: 397). Krajem ezdesetih upravljake grupe u bankarstvu,
spoljnoj trgovini, dravnim slubama i ekonomski najmonijim privrednim organizacijama formiraju elitni dio gornjeg sloja u pogledu svih vanijih dimenzija materijalnog poloaja (Mrki, 1981: 47). Osnaenoj ekonomskoj eliti bila je u interesu
daljnja liberalizacija, s ime su se dobro slagale i upanovljeve teze o egalitarizmu
kao prepreci drutvenom razvoju.
Slabosti empirijskih i teorijskih uporita teze o radikalnom egalitarizmu
Sredinje empirijsko uporite upanovljeve teze o radikalnom egalitarizmu jest
tekst Ekonomske aspiracije i drutvena norma egalitarnosti (1969), koji je upanov objavio s Darinkom Tadi. Tekst donosi rezultate istraivanja o kretanjima aspiracija o osobnom dohotku meu zaposlenicima, koje je provedeno 1966. godine
u deset poduzea u jednom industrijskom centru u Hrvatskoj (1969: 281). Autori
polaze od pretpostavke da na aspiracije djeluju razliiti faktori, ukljuujui i drutvenu vrijednost egalitarizma.10 Tadi i upanov analiziraju aspiracije vezane uz
osobni dohodak radnika i njihove stavove o poeljnoj razini razlike u dohodcima.
Iako tezu kako egalitarna norma utjee na aspiracije o dohotku ne uspijevaju em9
Prema Bilandiu (1978), jedna od parola studentskih demonstracija 1968. bila je Neemo restauraciju kapitalizma.
10
Sam nacrt istraivanja, izbor instrumenata za analizu, kao i izvoenje zakljuaka iz nalaza imaju znaajne slabosti. Iako rad donosi rezultate istraivanja, sam anketni instrument nije pridodan
tekstu, kao ni informacije o valjanosti koritenih estica (mjere li ono to bi trebale mjeriti). Za
ilustraciju, ispitanici u anketi pitani su za stavove o poeljnoj razini zarade vezano uz konkretnu
situaciju u danom poduzeu (Koliko bi po Vaem miljenju smjela iznositi najnia / najvea zarada u Vaem poduzeu, 1969: 285). Ti konkretni novani iznosi zatim su preraunavani u poeljne
omjere razlika u dohotku, odnosno tumaeni kao zastupljenost drutvene vrednote egalitarnosti.
Navedeni primjer izdvajam jer se radi o fundamentalnom elementu analize iz koje proizlaze dalekoseni zakljuci. No, budui da identificirane slabosti upanovljeve teze o egalitarizmu proizlaze
prvenstveno iz neopravdanih generalizacija, ostavljam po strani metodoloke probleme.

50

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

pirijski dokazati,11 autori tvrde kako je drutvena norma egalitarnosti kao element
implicitne kulture snano prisutna u cjelokupnom jugoslavenskom drutvu, pritom
dalekoseno generalizirajui nalaze istraivanja provedenog u jednom gradu. Sve
to imamo jest uvjerenje autora da egalitarizam umanjuje aspiracije radnika te da
to ima negativne posljedice na produktivnost, a time i na razvoj openito. Nemamo
empirijske dokaze, a ne znamo dovoljno ni o ishoditima egalitarizma ni o njegovim manifestacijama u jugoslavenskom drutvu. Dok valjanije empirijske osnove
nee biti ni u kasnijim radovima, za bolje razumijevanje teorijskih premisa o izvorima egalitarizma, kao i razlozima njegove nekompatibilnosti s razvojem, treba itati
najutjecajniji upanovljev tekst, Egalitarizam i industrijalizam (1969b).12
U tom tekstu, citirajui Edwarda F. Denisona (1967) koji zaostajanje Europe za
Amerikom pripisuje sveopoj neefikasnosti Europe, upanov konstatira da za Jugoslaviju nema odgovarajuih studija, no da neemo mnogo pogrijeiti ako pretpostavimo da znaenje rezidualnih faktora u naem zaostajanju za Europom nije manje od vanosti tih faktora u zaostajanju Europe za Amerikom (1987: 28). upanov
je impresioniran racionalnim i funkcionalnim vrijednostima amerikog drutva, koje omoguuju ono fascinantno udruivanje znanja s drugim faktorima proizvodnje (1987: 29). Nasuprot tome, normativno-vrijednosni kompleks jugoslavenskog
drutva odreuje dominantna vrijednost egalitarizma. Ovdje upanov dodatno utvruje dalekosenu generalizaciju svojih teza, izvedenih iz anketnih istraivanja poduzea, iznosei tvrdnje s pretenzijom na njihovo ope vaenje za jugoslavensko
drutvo. Osim toga, vrijedi skrenuti pozornost na injenicu da u svojim empirijskim
istraivanjima nije analizirao uinke dohodovne nejednakosti na produktivnost firmi ili industrija, o emu zapravo teoretizira kad navodi da je egalitarizam prepreka
razvoju, nego je pokuao utvrditi utjecaj norme egalitarnosti na individualne aspiracije vezane uz dohodak, koji u istraivanju iz 1969. godine nije uspio dokazati. Bez
obzira na to, on tu tezu dalje prenosi, generalizira na razinu itavog jugoslavenskog
drutva i tvrdi kako egalitarizam predstavlja prepreku razvoju, te nastavlja tvrditi
isto i za hrvatsko drutvo sve do devedesetih godina.
U postuliranju egalitarizma kao temeljne drutvene vrijednosti upanov se oslanja na nalaze Rihtman-Augutin (1968) iz analize programskih dokumenata Partije13,
11

Tu injenicu konstatiraju sami autori: ini se, dakle, da empiriki podaci ne potvruju hipotezu drutvene vrednote egalitarnosti a to znai ni glavnu hipotezu ovog rada: da je drutvena norma
egalitarnosti glavna determinanta nivoa aspiracija (1969: 297). Te takoer u zakljuku: Meutim, nije uspjelo da se odluujue djelovanje norme egalitarnosti direktno dokae (1969: 299).
12
U nastavku analize citiram verziju teksta objavljenu 1987, drugo izdanje zbornika Sociologija
i samoupravljanje.
13
Kao to navodi Sekuli (2012), Dunja Rihtman-Augutin bila je bliska upanovljeva suradnica,
iz ijeg je rada posuivao antropoloke temelje svoje teorije egalitarizma. Rihtman-Augutin je u

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

51

koje podvrgava nizu upitnih teorijskih postupaka izvoenja zakljuaka. Njena je

analiza ukazivala da jugoslavensko drutvo karakteriziraju vrijednosti solidarnosti,
ravnopravnosti, jednakosti, efikasnosti i znanja. Ovdje je bitno napomenuti da stranaki programski dokumenti predstavljaju diskurzivne lokacije deklaratornog formuliranja ideolokih postulata, o emu se mora voditi rauna u interpretaciji. Odnosno, podaci o vrijednostima koje su deklarirane u slubenim dokumentima ne bi se
smjeli uzimati kao valjani pokazatelji stvarnih drutvenih vrijednosti, osobito stoga to nema drugih izvora i vrsta podataka. upanov to zna14, ali ne uzima u obzir,
nego se uputa u deduktivnu akrobaciju postavljanjem dvaju uvjeta za odreivanje
dominantnosti neke drutvene vrijednosti. Da bi se neku drutvenu vrijednost odredilo kao dominantnu, ona, prema njegovu miljenju, mora imati eksplicitnu i implicitnu dimenziju te mora biti univerzalistika, a ne partikularistika. Za te uvjete ne
navodi izvore niti ih teorijski utemeljuje. Primjenom prvog kriterija, kae upanov,
iskljueni su efikasnost i znanje jer predstavljaju samo eksplicitne, no ne i implicitne vrednote,15 s tim da taj sud niti izvodi teorijski niti potkrepljuje empirijskim podacima. U drugom koraku iskljuuje solidarnost i ravnopravnost jer ih u implicitnoj
dimenziji smatra partikularistikim vrednotama koje se odnose samo na pripadnike
vlastite grupe. Kao i u prvom sluaju, te sudove niti logiki izvodi niti empirijski
dokazuje. Osim toga, u izvoenju argumenta isputa iz vida da mu polazite ini
analiza programskih dokumenata, a ne anketni ili drugi podaci koji bi ukazivali na
ponaanje ili normativne stavove. Primjenom navedenih dvaju uvjeta ostaje mu egalitarizam kao dominantna drutvena vrijednost, koja se na individualnoj razini susree s dominantnom vrijednou osobnog probitka i bogaenja. U srazu individualnih
vrijednosti konzumerizma i drutvene vrijednosti egalitarizma potonji odnosi pobjedu, tvrdi upanov pozivajui se na analizu s Tadi gdje zapravo nije dokazao da egalitarna norma umanjuje dohodovne aspiracije.
Nakon to je na navedeni nain utvrdio dominantni status egalitarne vrijednosti, upanov se u ostatku teksta posveuje razlaganju nepodudarnosti izmeu
nizu radova iz sedamdesetih razvijala antropoloki okvir za razumijevanje ekonomskog ponaanja.
Osim toga, oslanjao se i na rad Pavla Novosela o karakteristikama predindustrijskog mentaliteta,
to ukazuje da su analize egalitarizma bile prisutne u antropolokim, sociolokim i socijalnopsiholokim studijama tog vremena.
14
U polemici s Hrvojem oiem on ga prekorava to se programskim deklaracijama stranke koristi da bi dokazivao slobodu medija: Ali programski stavovi nisu faktualne izjave: oni govore
o poeljnom stanju (ciljevima) koje tek treba ostvariti. Zanimljivo je da dr. oi poistovjeuje
programske izjave s faktinim stanjem medijskih sloboda na potpuno isti nain kao to su prije
etrdeset godina komunisti pomou programskih stavova i zakonskih odredbi dokazivali da je u
Jugoslaviji ostvareno savreno radniko samoupravljanje (1995: 208).
15
U tekstu Tadi i upanova (1969) nalazimo definiciju iz Krech, Crutchfield i Ballacheya (1962)
prema kojoj bismo eksplicitnu vrednotu mogli povezati s ponaanjem, a implicitnu s vjerovanjem
i pretpostavkama.

52

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

egalitarizma i industrijalizma te razvoju ideje o egalitarnom sindromu. Kada postavlja razliku izmeu jednakosti ansi koja karakterizira ameriko drutvo i jednakosti ishoda koja karakterizira jugoslavensko drutvo, upanov je svjestan da te
tvrdnje treba empirijski potkrijepiti. Budui da se radi o temeljnoj pretpostavci njegova rada, sam konstatira da bi tu pretpostavku trebalo i dokazati (1987: 39). No,
takva su istraivanja kod nas malobrojna, pa nam njihovi rezultati ne omoguuju
verifikaciju navedene pretpostavke (1987: 39). Suoen s tim preprekama, upanov posee za rezultatima ankete provedene meu lanovima Saveza komunista iz
nekoliko poduzea u Zagrebu, koje povezuje s rezultatima drugih postojeih anketa provedenih na razini poduzea, premda ti podaci nisu usporedivi (1987: 44).
Upozorava na probleme usporedivosti i kae kako bi bilo isuvie smjelo izvesti
zakljuak da je kod lanova SK u nemanualnim zanimanjima dublje usaena koncepcija egalitarne alokacije ekonomskih dobara nego u cjelokupnoj zaposlenoj populaciji (1987: 45), ali ipak smatra da je pronaao potvrdu da u jugoslavenskom
drutvu prevladava koncepcija egalitarne alokacije ekonomskih dobara bez obzira
na distribuciju poloaja te da njegova hipoteza nije puka spekulativna konstrukcija (1987: 45). Ne treba posebno isticati koliko su ti zakljuci slabi jer nisu izvedeni
iz istraivanja na reprezentativnom uzroku jugoslavenskog drutva i jer ne donose
usporedive rezultate. Kao i prije, tanke empirijske osnove ne prijee upanova u
dalekosenim generalizacijama o vrijednosnim karakteristikama itavog jugoslavenskog drutva.
upanov teoretizira egalitarni sindrom kao splet vrijednosnih orijentacija koje su normativne prepreke uspjenoj modernizaciji jugoslavenskog drutva. Prva
od sedam komponenti je tzv. perspektiva ogranienog dobra, pojam koji je upanov preuzeo od Georgea M. Fostera (1965), renomiranog amerikog antropologa,
najvjerojatnije posredstvom svoje bliske suradnice Rihtman-Augutin, iz ijeg je
rada posuivao antropoloke temelje svoje teorije egalitarizma (Sekuli, 2012). U
perspektivi ogranienog dobra pojedinci u seljakim zajednicama doivljavaju koliinu poeljnih dobara ogranienom, to ih vodi stavu prema kojem ako jednom
ne omrkne, drugom ne svane (1987: 47). Svako poboljanje statusa jednog lana
zajednice ide nautrb drugoga, to ugroava koheziju i opstanak zajednice, pa se diferencijacija nastoji sprijeiti redistribucijom. U kasnijim verzijama teksta o egalitarizmu i industrijalizaciji tu Fosterovu tezu potkrepljuje i radom amerikog politikog sociologa Barringtona Moorea (1966), koji je takoer ukazivao na povremenu
preraspodjelu zajednikih resursa u agrarnim drutvima.
Nadalje, upanov se oslanja na Gerharda Lenskog (1966) u elaboraciji sljedee komponente egalitarnog sindroma, redistributivne etike, koja je navodno vezana
uz predindustrijska drutva gdje postoji oskudica hrane i drugih osnovnih resursa.
Dok se na razini zajednica redistributivna etika institucionalizira kroz obiaje darivanja, ceremonijalne potronje, proslava i slino, u modernim drutvima jedina in-

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

53

stitucija koja moe preuzeti redistributivnu ulogu je drava. Dosljedno liberalnom

tumaenju, upanov ulogu drave kao redistributivnog mehanizma tumai negativno, s tim da je usklauje s teorijom samoupravljanja naglaavajui da ona pretpostavlja centralizaciju moi, birokratizaciju i u konanici dominaciju politike substrukture u drutvu. Ovdje je takoer bitno spomenuti kako upanov temelji kljune
komponente radikalnog egalitarizma u antropologiji agrarnog drutva, tretirajui ga
kao atavizam predmoderne, a ne razmatra egalitarizam kao konstitutivni element
modernizacije, kako ga vidi socijalistika ideologija transformacije drutva u Jugoslaviji (Fanuko, 2005).
Ostale komponente egalitarnog sindroma imaju tanko ili nikakvo znanstveno
uporite. U njihovoj elaboraciji upanov se esto poziva na medijske napise svoga vremena, izvodi ih kroz neku vrst kolaa zdravorazumskih pretpostavki i teza iz
literature, ne nastojei ih sustavno empirijski potkrijepiti. Tako komponentu opsesije o privatniku pripisuje tekstu izvjesnog Bajeca u novinama Borba iz srpnja
1969. godine. Opsesija o privatniku sastoji se od osuivanja neopravdanog bogaenja, fokusa na dravnu kontrolu te antipoduzetnikog mentaliteta. upanov je direktno vee uz egalitarizam te tvrdi kako poduzetniko ponaanje obara jednu od
temeljnih ideja egalitarne koncepcije: ideju o jednakim sposobnostima (1987: 53)
i predstavlja prijetnju time to razotkriva neefikasnost u radnim organizacijama. Tu
je i komponenta antiprofesionalizma, odnosno negativnog stava prema profesionalnom znanju i autonomnim profesijama poput medicine i prava. Taj se simptom
prema upanovu oituje u osporavanju autonomne sfere strunog rada, ublaavanju kriterija za pristup profesiji, ukidanju privatne prakse i slino. Dodue, upanov napominje da se u njegovo vrijeme znaajno istie potreba za strunjacima i
znanstvenim pristupom, kao i injenica da vanost diplome nesumnjivo raste, no
te tendencije oznaava deklaratornim i, iako o svemu tome nema gotovo nikakvih
sistematskih podataka (1987: 58), tvrdi da jugoslavensko drutvo proizvodi strunjake koji ne poznaju struku niti imaju osjeaj osobne odgovornosti.
Rasprava o statusu strunog znanja vodi upanova u izlaganje zadnjih dviju
komponenata egalitarnog sindroma: intelektualne uravnilovke i antiintelektualizma. Pojam intelektualne uravnilovke preuzima od Lajoa Tota, takoer iz novina Borba, koji je definira kao olienje duha osrednjosti koji onemoguava duh
stvaralatva, odnosno manifestira se kao antipoduzetnitvo te antiinovatorstvo i antikreativnost. O antipoduzetnitvu nemamo sistemskih podataka, a jo manje
podataka imamo o antiinovatorskom stavu (1987: 59). Dapae, upanov kae da
je u drutvu prilino rasprostranjeno uvjerenje da inovacija ima i previe, ali on ih
odbacuje kao birokratske. To ga vodi ka zadnjoj dimenziji egalitarnog sindroma
opem antiintelektualizmu, podcjenjivanju intelektualnog rada i negativnom stavu
prema intelektualcima. O toj temi potpuno nedostaju studije (...) koje bi nam dale
makar i polaznu osnovu za zakljuivanje o tome kako se u jugoslavenskom drutvu

54

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

valoriziraju razliite podvrste intelektualnog rada (1987: 65). No, kao i ranije, to
upanovu ne predstavlja prepreku da ustanovi antiintelektualizam kao konstitutivnu dimenziju egalitarnog sindroma u Jugoslaviji.
Nadalje, upotrebom pojma sindrom implicira da navedene vrijednosne komponente ine svojevrsni klaster simptoma, no tu tvrdnju ne podvrgava empirijskoj
provjeri. Bernik 1989. godine navodi kako u jugoslavenskoj sociologiji ne postoje
sistematske analize bilo teorijske koherentnosti bilo empirijske valjanosti koncepta
egalitarnog sindroma (1989: 428), a meni ostaje ustvrditi kako se ni 2015. godine
situacija nije promijenila. Ako i ostavimo po strani valjanost koncepta sindroma,
ostaje nam teorijska i empirijska neutemeljenost njegovih komponenti. Navedeni se
elementi itaju vie kao lista pritubi za koje je nesumnjivo mogue pronai anegdotalne potvrde i koje donekle korespondiraju s iskustvom ivota u Jugoslaviji, jer
bi inae bilo teko objasniti njihov utjecaj. Da je elaboracija egalitarnog sindroma
na razini boljeg urnalizma, spominje i Fanuko (2005), ali zatim tvrdi da je to kriv
dojam jer se zapravo radi o egzemplarnim sluajevima, svojevrsnim paradigmatskim momentima. Moja se pak analiza podudara s Bernikovom ocjenom. ak i da
prihvatimo njihovo postojanje, iz upanovljevih radova ne znamo jesu li te norme
bile izraene, jesu li bile meusobno povezane, uz koje su se drutvene grupe vezale
te kakav je bio njihov utjecaj na drutvene procese.
Nadalje, budui da bi se moglo smatrati kako je prestrogo od upanovljeva rada iz kasnih ezdesetih zahtijevati dananje standarde empirijske i teorijske rigoroznosti, vano je istaknuti da je on tezu o egalitarnom sindromu u gotovo neizmijenjenoj formi prenosio do sredine devedesetih godina. Skraenu verziju originalnog
teksta iz 1969. objavio je 1993. u asopisu Erasmus i zatim 1995. u knjizi Poslije
potopa. U toj je verziji izbacio velik dio izvora za svoje tvrdnje i izloio pojednostavljenu verziju teze o egalitarnom sindromu, ali bez obzira na radikalno promijenjen kontekst politike i ekonomske transformacije nije unio nove elemente
analize niti je proveo nova istraivanja. Vei naglasak jedino stavlja na socijetalnu
vrijednost autoritarnosti koja, po njegovu miljenju, u Hrvatskoj devedesetih jaa,
a to empirijski potkrepljuje istraivanjem provedenim u dvije enske srednje kole
u Beogradu i Kragujevcu 1973. godine. to se tie radikalnog egalitarizma, ta vrednota ne samo to nije oslabila ve je, naprotiv, snano ojaala, tada jo jednom
bez empirijskog utemeljenja tvrdi upanov (1995: 155).
Jugoslavija kao sluaj devijantne modernizacije
Prema upanovu, u svim drutvima postoji homo oeconomicus, jer svatko je gonjen
svojim osobnim ekonomskim interesom, ali se tom interesu u sluaju Jugoslavije isprijeila norma egalitarnosti. Kad bismo pojednostavili do kraja, rekli bismo:
ekonomski zakoni bi djelovali, da nije kulture. U komunistikoj je Hrvatskoj posti-

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

55

gnuta svojevrsna materijalna modernizacija: urbanizacija, nova podjela rada, rast

obrazovanosti, industrijska stratifikacija, rast ivotnog standarda (upanov 1995:
168), ali je politika kultura bila i ostala mjeavina seljakog egalitarizma i plemenskog autoritarizma (ibid.: 57). S takvim vrijednosnim sustavom cjelokupni
se socijalistiki projekt moe shvatiti kao velika povijesna aberacija na putu modernizacije (ibid.: 171), odnosno kao debakl komunistike (polu)modernizacije
(ibid.: 155).
Industrijalizam16 odnosno modernizacija prema upanovu se temelji na
pretpostavkama koje su oprene komponentama egalitarnog sindroma: odbacuje
perspektivu ogranienog dobra, naglaava akvizitivnu etiku, pretpostavlja neobuzdane individualne aspiracije kao pokretaku snagu ekonomije, potie poduzetnitvo
i osobnu inicijativu, naglaava profesionalizaciju, kreativne potencijale i intelektualni rad. Prema tome, disfunkcionalnost egalitarnog sindroma ini se da je izvan
svake sumnje (1987: 70). Iako u ovom radu nema prostora za potpuniji tretman
pitanja jednakosti, vrijedi ukazati na zanimljiv aspekt upanovljeva tretmana tog
pojma. Naime, oslanjajui se na ameriku liberalnu teoriju, upanov preuzima ekonomistiku koncepciju jednakosti. U liberalnoj se teoriji pitanja jednakosti rjeavaju (ogranienom) dravnom redistribucijom, dok slobode pripadaju osobnoj sferi
u obliku potroakog ponaanja, osobnih izbora i izriaja (Brown, 1995). Na tom
tragu, upanovljeva teza o radikalnom egalitarizmu implicira privatnu potroaku
sferu (jer emu inae aspiracije o dohotku?), pretpostavljamo kao prostor slobode,
dok jednakost razumije kroz ekonomski status. Tim potezom uklanja iz vida kako
pitanja politikih sloboda, tako i pitanja nejednakosti koje nastaju kao ishodi politikih i drutvenih praksi dominacije.
Osamdesetih se godina upanov indirektno ipak dotie pitanja sloboda kada
formulira drugi izvor egalitarizma u tzv. klasnom kompromisu koji prua aktivan
otpor modernizaciji (1987). Radi se o koaliciji nejednakih izmeu politike elite
i fizikog radnitva, pri emu radnici prihvaaju slubenu ideologiju (to ukljuuje
valjda i ograniene politike slobode), a elita prihvaa vrijednosni kd radikalnog
egalitarizma. Zauzvrat radnici dobivaju sigurnost, a elita politiki legitimitet i kontrolu (1983, 1987). Ta koalicija lei u osnovi stabilnosti drutvenog sistema, ona
cementira status quo koji je toliko karakteristian za nae drutvo (1987: 141), a
16

Industrijalizam je kod upanova sinonim za moderno razvijeno drutvo, ekvivalent onoga to

su u Americi sociolozi prozvali periodom fordizma. U njegovim radovima nakon 1990. godine industrijalizam postaje sinonim za trinu ekonomiju, odnosno zamijenjen je tim pojmom. U knjizi
Poslije potopa, komentirajui svoj rad iz ezdesetih godina, to i izrijekom kae: teite stavljam
na katetu tradicionalizam industrijalizam, pri emu ne istiem da industrijalizam znai kapitalizam (jer u to vrijeme, ak i meu zapadnim znanstvenicima, prevladava miljenje da je industrijalizam mogu i u socijalistikoj verziji) (1995: 8).

56

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

ujedno formira glavnu prepreku drutvenom razvoju. Tu se radi o klasinoj liberalnoj postavci koja slobodu i jednakost postavlja u obrnuto proporcionalan odnos, svojevrsnu Phillipsovu krivulju politike filozofije (Brown, 1995), gdje vie
jednakosti nuno znai manje slobode. Na tom se tragu esto postavlja dihotomija
izmeu zapadnih kapitalistikih reima i istonih socijalistikih reima, gdje prvi
stoje za politiku slobodu, ali ekonomsku nejednakost, dok drugi ekonomsku sigurnost plaaju politikom neslobodom (Dolenec i itko, 2013).
upanovljeva teza o klasnom kompromisu predstavlja ranu formulaciju utjecajne teze u domaim drutvenim znanostima o modernizaciji u Jugoslaviji kao na
neki nain posebnoj, odnosno devijantnoj. U izvedenici teze o homo oeconomicusu
koji je sputan normom egalitarnosti, inae neupitno konvergentan proces modernizacije u Jugoslaviji doveden je u pitanje zbog slubene ideologije egalitarizma. S
takvim pak vrijednosnim kdom socijalistika se modernizacija pokazala kao tek
polumodernizacija (upanov 1995: 10). Stvorena je kultura koja onemoguuje
prikljuak modernom svijetu, stvoren je socio-kulturni sustav koji je inkompatibilan s modernim ekonomskim razvojem (ibid.: 64).
Navedena upanovljeva teza o onemoguenoj modernizaciji permutira u hrvatskoj i srpskoj sociologiji sve do danas te blisko korespondira s pretpostavkama
teoretiara postkomunistike tranzicije, ime dobivamo jo jedan dio objanjenja
upanovljeva utjecaja nakon 1990-ih. Tako na primjer u analizi srpskog drutva Latinka Perovi (1996, 2006) razvija tezu o modernizaciji bez modernosti, gdje su se,
po njenu miljenju, dogodile industrijalizacija, urbanizacija i irenje obrazovanja,
ali materijalni razvoj nije donio pratee individualne vrijednosne orijentacije kakve
nalazimo u zapadnim demokracijama. Mladen Lazi (2004, 2005, 2011) taj nesklad
naziva normativnom vrijednosnom disonancom. Po njegovu miljenju, u Srbiji krajem dvadesetog stoljea su-postoje vrijednosti kolektivizma i individualizma, egalitarizma i zagovora trita kao mehanizma alokacije. Budui da se radi o kontradikcijama u osobinama drutvenih odnosa, te su ambivalencije ugraene i u individualne
vrijednosne orijentacije. Oslanjajui se na teoriju Ulricha Becka, Tomi-Koludrovi
i Petri (2007) tvrde da se u Hrvatskoj paralelno odvijaju prva i druga modernizacija,
odnosno elementi uspostave industrijskog i postindustrijskog drutva istovremeno.
Verziju tog argumenta nalazimo i kod Ivana Rogia (2000, 2001), koji drugu modernizaciju u socijalistikoj Jugoslaviji naziva paradoksalnom. Samoupravljaki
model ureenja drutva opisuje kao vrstu demokracije pod totalitarnim nadzorom
(2000: 496), drutvom koje je deklaratorno egalitarno, no u biti rentijersko. Slino
raspravlja i Zrinak (2002), rabei pojam devijantne modernizacije.
Ovdje je teko ne primijetiti da teza o devijantnoj modernizaciji izgleda kao
izvedenica spomenute anomijske hipoteze na kojoj je apsolvirala sociologija u
drugoj Jugoslaviji (Katunari, 2011). Kao i kod tematiziranja raskoraka izmeu

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

57

zamiljenog i stvarnog funkcioniranja sistema samoupravljanja, opet se identificira

rascjep izmeu toga kakva bi modernizacija trebala biti (odnosno kakvom se zamilja da jest na Zapadu) i njenih opaenih karakteristika u naem drutvu. Istovremeno, takvo rasuivanje vee teze o devijantnoj modernizaciji uz analitiare tranzicije koji podrazumijevaju neku verziju kraja povijesti (cf. Fukuyama), odnosno
hipotezu o globalnoj konvergenciji prema jedinstvenom i univerzalnom zapadnom
modelu moderniteta (Arnason, 2000). Strelovita ekspanzija literature o postkomunistikoj tranziciji poetkom devedesetih rehabilitirala je stare premise modernizacijske teorije (Blokker, 2005), zanemarivi injenicu da je ona jo sedamdesetih
godina prola svojevrsnu kritiku reevaluaciju. Unutar tranzitologije komunistiki
se period u Istonoj Europi tretirao gotovo iskljuivo kao izvor patologija (Blokker,
2005). Nasljee komunistikog perioda u tom se smislu vidi kao disfunkcionalna
razvojna putanja koja proizvodi mentalitete koji nisu prilagoeni trinom funkcioniranju (Arnason, 2000), ime su postavke domae sociologije o devijantnosti jugoslavenske putanje modernizacije dobile novu potvrdu u tranzitolokoj literaturi devedesetih godina. No, slijedei Jakeli (2010), smatram vanim preispitati primjenu
ideje modernosti koja je rezultat specifinog zapadnoeuropskog iskustva u analizi
jednog postsocijalistikog, poslijeratnog, istonoeuropskog drutva, osobito ako ta
primjena rezultira svojevrsnom samonametnutom kolonijalnom pozicijom prema
kojoj sebe vidimo kao neuspjene kopije zapadnog modela razvoja.
Nasuprot tome, suvremene koncepcije zastupaju ideju viestrukih moderniteta
(Spohn, 2009) i naputaju tezu o konvergenciji prema zapadnom modelu kapitalizma
i demokracije (Eisenstadt, 2000). Viestruki moderniteti znae da procesi industrijalizacije, urbanizacije i tehnolokog razvoja mijenjaju sva drutva, ali uvijek u specifinim konstelacijama i s razliitim ishodima (Jakeli, 2010). Takvo je poimanje
analitiki otvoreno jer podrazumijeva mogunost razliitih programa modernosti,
ime implicitno nosi i kritiku zapadnoeuropskog modela kao ideala koji treba svuda
implementirati. Unutar navedene koncepcije modernizacija se vie ne konceptualizira kao jednosmjerni linearni proces prema odreenom hegemonijskom sustavu
(Pickles i Smith, 1998: 1), nego kao viestruko interpretabilan i otvoren proces gdje
se pluralnost, raznolikost i sukobi uzimaju kao poetne toke (Blokker, 2005). U kritikim rekonceptualizacijama modernizacije koje ne podrazumijevaju kapitalizam i
prihvaanje trine logike drutvene koordinacije vrijednost egalitarizma ne samo da
ne predstavlja prepreku nego se moe postaviti kao njen konstitutivni element, posebno u svjetlu globalnih ekolokih izazova i krize postojeeg ekonomskog modela.
Zakljuak
U ovom sam radu pokuala ukazati na slaba empirijska i teorijska uporita upanovljeve teze o radikalnom egalitarizmu kao prepreci razvoju, povijesno kontekstualizirati njegov rad u period socijalistike Jugoslavije kasnih ezdesetih te preispi-

58

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

tati tvrdnju o modernizaciji u Jugoslaviji kao devijantnoj. Fokus analize bio je na tri
njegova teksta s kraja 1960-ih u kojima je razvio navedenu teoriju, a koju je zatim u
vie-manje nepromijenjenom obliku zagovarao sljedeih tridesetak godina.
Kontekstualizacija njegova rada u kasne ezdesete godine pokazala je kako je
radio u periodu rehabilitacije sociologije kao drutvene znanosti, kojoj je nakon perioda zabrane bio vraen mandat empirijskog prouavanja drutvene zbilje. Kljuno, u kasnim ezdesetima ve su se osjeali efekti ekonomske reforme zapoete
1965. godine, koju se smatra prijelomnom u razvoju drutveno-ekonomskih odnosa
u Jugoslaviji. U periodu rastue nezaposlenosti i drutvenog raslojavanja upanovljeve teze o pojedincu kao maksimizatoru vlastite koristi te poduzetniku koji nosi
individualizirane rizike i nagrade predstavljale su dio liberalne reformske struje
koja je rjeenje ekonomskih problema vidjela u daljnjem irenju trinih odnosa.
Osvjetljavanje liberalnih temelja njegove teorije pomae objasniti zato su njegove ideje doivjele reafirmaciju i znaajan utjecaj nakon 1990. godine. U tranziciji
prema liberalnoj demokraciji i kapitalizmu njegove su se teze nale u afirmativnom okruju, jer su utilitarizam, poduzetnitvo i preuzimanje rizika u devedesetima
slubeno postali normativno poeljne vrijednosti hrvatskog drutva, opjevane u
brojnim strategijama i politikim programima.
Nadalje, na temelju predstavljene analize ini se fer ustvrditi kako teza o radikalnom egalitarizmu ima vrlo slabe empirijske osnove. upanov se empirijskim
podacima koristio zanemarujui ogranienja nereprezentativnosti, neusporedivosti,
doputenog dosega zakljuivanja, pa i unutarnje valjanosti donoenja zakljuaka.
Osnovnu postavku o tome kako norma egalitarnosti umanjuje aspiracije radnika za
dohotkom u samom istraivanju nije uspio dokazati, no u tom radu i svim kasnijim
polazi upravo od te pretpostavke. Svoje teze nije temeljio ni na jednom istraivanju o utjecaju norme egalitarizma na produktivnost, efikasnost ili bilo koji drugi
ekonomski pokazatelj uspjenosti poduzea, to bi bila osnovna pretpostavka za
tvrdnju da egalitarizam predstavlja prepreku ekonomskom razvoju. Na kraju, postuliranje egalitarnog sindroma najslabiji je dio njegove teorije, koji ne samo da
nema empirijska uporita nego nije ni teorijski obranjiv u formi u kojoj ga on iznosi.
Osim to tezu o egalitarizmu jugoslavenskog drutva ne temelji na reprezentativnim
podacima o vrijednostima i stavovima stanovnitva, upanov se ne osvre ni na
agregatne statistike podatke o dohodovnoj nejednakosti u Jugoslaviji. U njegovim
radovima nema spomena o razinama dohotka, o tome postoji li trend rastue ili padajue nejednakosti, odnosno o tome kako Jugoslavija stoji u odnosu na druge zemlje, bilo zapadnog ili istonog bloka. Ve povran uvid u te podatke pokazuje kako
je period kasnih ezdesetih bio obiljeen rastuim nejednakostima, pa je plauzibilno
pretpostaviti da su reakcije na drutveno raslojavanje i zahtjevi za pravednijom redistribucijom utjecali na upanovljevo uvjerenje kako je egalitarizam dominantna
drutvena vrijednost.

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

59

Pored ukazivanja na empirijske i teorijske slabosti upanovljevih teza o egalitarizmu, na kraju sam se kritiki osvrnula na njegovu koncepciju modernizacije.
Pokuala sam pokazati da utjecajna teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao devijantnoj predstavlja makrosocioloku formulaciju upanovljeve temeljne teze o homo
oeconomicusu ije su potencijalno neograniene aspiracije sputane normom egalitarnosti. Na tragu anomijske hipoteze koja ini estu kognitivnu matricu u domaoj sociologiji, prema tezi o devijantnoj modernizaciji pretpostavljeni drutveni
proces modernizacije se u Jugoslaviji (u kasnijim tekstovima u Hrvatskoj) ne odvija
po planu, jer nailazi na kulturoloke obrasce koji mu pruaju otpor bili to atavizmi tradicionalnog drutva ili komunistiko iskustvo. Osim to se time ideal-tip
zapadnog modela razvoja neopravdano rabi kao normativna pretpostavka naspram
koje stvarnost pokazuje aberacije, razumijevanje jugoslavenske modernizacije kao
neuspjele kod upanova i drugih domaih autora takoer podrazumijeva konvergenciju svih drutava prema kapitalistikom modelu razvoja. Ta je pozicija teorijski
osporena iz perspektive viestruke modernizacije, a politiki se danas nosi s brojnim izazovima u suvremenim demokracijama.

LITERATURA
Arnason, Johann P. 2000. Designs and Destinies: Making Sense of Post-Communism.
Thesis Eleven (63): 89-97.
Baloban, Josip. 2005. U potrazi za identitetom: Komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa. Golden marketing. Zagreb.
Bernik, Ivan. 1989. Functions of egalitarianism in Yugoslav society. Praxis international
(9), 4: 425-445.
Bilandi, Duan. 1978. Historija Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije:
glavni procesi. kolska knjiga. Zagreb.
Blokker, Paul. 2005. Post-Communist Modernization, Transition Studies, and Diversity
in Europe. European Journal of Social Theory (8), 4: 503-525.
Brown, Wendy. 1995. States of Injury: Power and Freedom in Late Modernity. Princeton
University Press. Princeton.
Buri, Ivan. 2010. Nacija zaduenih: Od komunistikog pakla do potroakog kapitalizma. Jesenski i Turk. Zagreb.
Cipek, Tihomir. 2000. Kraljevina SHS ancien regime. u: Fleck, H. G. i Graovac, I.
(ur.): Dijalog povjesniara/istoriara 2. Centar za politoloka istraivanja. Zagreb:
291-303.
rpi, Gordan. 2011. Mogunosti i potekoe modernizacije hrvatskog drutva u perspektivi Mardeia, Rogia i upanova. Nova prisutnost (9), 2: 375-390.

60

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

rpi, Gordan i Strika, Melanija. 2004. Nacrt za istraivanje solidarnosti u Hrvatskoj.

Bogoslovska smotra (74), 2: 477-491.
Davis, Kingsley i Moore, Wilbert E. 1945. Some Principles of Stratification. American
Sociological Review (10), 2: 242-249.
Denison, Edward Fulton. 1967. Why Growth Rates Differ. The Brookings Institution.
Washington D.C.
Dolenec, Danijela i itko, Mislav. 2013. Ostrom and Horvat: Identifying Principles of
a Socialist Governmentality, Grupa 22 Working Paper. http://www.grupa22.hr/wpcontent/uploads/2013/07/Dolenec-Zitko-Working-Paper-2013.pdf Datum pristupa:
15. travnja 2014.
Eisenstadt, Shmuel Noah. 2000. Multiple modernities. Daedalus, 129: 1-29.
Fanuko, Nenad. 2005. Prirodni tokovi drutva i uzbudljiva lakoa teorije: u poast profesoru Josipu upanovu. Revija za sociologiju (36), 3-4: 129-139.
Flakierski, Henryk. 1989. The Economic System and Income Distribution in Yugoslavia.
M.E. Sharpe. New York i London.
Foster, George M. 1965. Peasant Society and the Image of Limited Good. American Anthopologist (67), 2: 293-315.
Horvat, Branko. 1969. Ogled o jugoslavenskom drutvu. Mladost. Zagreb.
Jackson, Tim. 2009. Prosperity without Growth: Economics for a Finite Planet. Earthscan. Abingdon.
Jakeli, Slavica. 2010. Komentar na Predsjedniki govor Inge Tomi-Koludrovi na kongresu Hrvatskoga sociolokog drutva 2009. Revija za sociologiju (40), 3: 325-329.
Jovi, Dejan. 2003. Jugoslavija drava koja je odumrla. Prometej. Zagreb.
Katunari, Vjeran. 2004. Vrijediti i kotati: sociokulturne pretpostavke tranzicije u novijim radovima hrvatskih ekonomista. Drutvena istraivanja, 69-70: 147-168.
Katunari, Vjeran. 2011. Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O nainima legitimiranja drutvenih nejednakosti. Politika misao (48), 3: 11-34.
Kendrick, John. 1993. In memoriam Edward F. Denison 1915-1992. Review of Income
and Wealth (39), 1: 117-119.
Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter i Zielonka, Jan. 2006. Democracy and political
culture in Eastern Europe. Routledge. London.
Kora, Veljko. 1962. Marks i savremena sociologija. BIGZ. Beograd.
Krlea, Miroslav. 1963. Sociologija i socijalizam. Eseji IV. Mladost. Zagreb.
Kulji, Todor. 1981. Evolucija shvatanja o klasnoj strukturi socijalistikog drutva u
glavnim politikim dokumentima SKJ od 1945. do 1975.g., u: Popovi, Mihailo V.,
Mrki, Danilo i Kulji, Todor (ur.): Sociologija i drutveni razvoj: Politika raspodele i ideologija. Institut za socioloka istraivanja. Beograd.

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

61

Lali, Draen. 2005. Osobit potpis Josipa upanova kao istraivaa suvremenoga hrvatskog drutva. Revija za sociologiju (36), 3-4: 141-148.
Lazi, Mladen. 2004. Serbia: a Part of Both the East and the West? Sociologija (45), 3:
193-216.
Lazi, Mladen. 2005. Promene i otpori. Filip Vinji. Beograd.
Lazi, Mladen. 2011. Postsocijalistika transformacija i restratifikacija u Srbiji. Politika
misao (48), 3: 123-144.
Lanjak, Jasminka. 1998. Je li Hrvatska osuena na tehnoloki determinizam?, u: Polek, Darko (ur.): Vidljiva i nevidljiva akademija. Biblioteka Zbornici Instituta drutvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb: 112-120.
Lenski, Gerhard. 1966. Power and Privilege. McGraw. New York.
Lipset, Seymour Martin. 1964. The First New Nation The United States in Historical
and Comparative Perspective. Heinemann. London.
Maldini, Pero. 2006. Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom drutvu.
Anali HPD-a (2), 1: 81-103.
Matkovi, Teo. 2003. Restrukturiranje rada? Transformacija strukture zaposlenosti. Revija za socijalnu politiku (10), 2: 161-184.
Milanovi, Branko. 2011. More or Less. Finance and Development (48), 3. http://www.
imf.org/external/pubs/ft/fandd/2011/09/milanovic.htm. Datum pristupa: 15. travnja
2014.
Moji, Duan. 2008. Radnika participacija danas: svetska iskustva i naa stvarnost. u:
Mladenovi, Ivica i Timotijevi, Milena (ur.): Izazovi i perspektive savremene levice u Srbiji. Friedrich Ebert Stiftung. Beograd.
Moore, Barrington. 1966. Social Origins of Dictatorship and Democracy. Beacon Press.
Boston.
Mrki, Danilo. 1981. Politika raspodele i ekonomski poloaj drutvenih grupacija u
Jugoslaviji, u: Popovi, Mihailo V., Mrki, Danilo i Kulji, Todor (ur.): Politika
raspodele i ideologija. Institut za socioloka istraivanja Filozofskog fakulteta u
Beogradu. Beograd.
Perovi, Latinka. 1996. The Flight from Modernization, u: Popov, Neboja (ur.): The
Road To War in Serbia. CEU Press. Budapest.
Perovi, Latinka. 2000. Modernizacija bez modernosti, u: Ljudi, dogaaji i knjige. Biblioteka Svedoanstva, Vol. 1. Helsinki Committee for Human Rights. Beograd.
Perovi, Latinka. 2006. Izmeu anarhije i autokratije. Srpsko drutvo na prelazima vekova (XIX-XXI). Ogledi (8). Beograd.
Petkovi, Kreimir. 2010. A Political Scientists Unintentional Experiment with Critical
Policy Studies: How Journals Make Themselves Look Bad, web stranice asopisa
The Chronicle of Higher Education. http://chronicle.com/items/biz/pdf/Petkovic_
Experiment_with_CPS.pdf Datum pristupa: 15. travnja 2014.

62

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

Pickles, John i Smith, Adrian. 1998. Theorising Transition: The Political Economy of
Post-Communist Transformations. Routledge. London.
Puljiz, Vlado. 1996. Trendovi u socijalnoj politici Hrvatske. Revija za socijalnu politiku
(3), 3-4: 273-284.
Relja, Renata, Gali, Branka i Despotovi, Mirela. 2009. Poloaj ena na tritu rada grada Splita. Sociologija i prostor (185), 3: 217-239.
Rihtman-Augutin, Dunja. 1968. Vrijednosni aspekti organizacije rada. Ekonomski institut. Zagreb.
Rihtman-Augutin, Dunja. 1970. Tradicionalna kultura i suvremene vrijednosti. Nae
Teme (21), 3: 26-46.
Rogi, Ivan. 1992. Hrvatska i njezine regije. Drutvena istraivanja (1), 1: 25-35.
Rogi, Ivan. 2000. Tehnika i samostalnost. Okvir za sliku tree hrvatske modernizacije.
Hrvatska sveuilina naklada. Zagreb.
Rogi, Ivan. 2001. Tri hrvatske modernizacije i uloga elita, u: engi, Drago i Rogi,
Ivan (ur.): Upravljake elite i modernizacija. Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar.
Zagreb.
Rogi, Ivan. 2003. Znanstvena politika i modernizacija u Hrvatskoj. Drutvena istraivanja (12), 1-2 [63-64]: 3-25.
Schierup, Carl-Urlich. 2004. Nacionalistiko buenje i njegove globalne nepredvidljive
posledice. u: Hadi, Miroslav (ur.): Nasilno rasturanje Jugoslavije uzroci, dinamika, posledice. Centar za civilno-vojne odnose. Beograd.
Sedmi kongres Saveza komunista Jugoslavije. 1958. Kultura. Beograd.
Sekuli, Duko. 2012. Drutveni okvir i vrijednosni sustav. Revija za sociologiju (42),
3: 231-275.
Sekuli, Duko i porer, eljka. 2005. Josip upanov. Sociologija jednog ivota ivot
jedne sociologije. Ekonomski pregled (56), 3-4: 263-265.
Sesardi, Neven. 1991. Iz analitike perspektive: ogledi o filozofiji, znanosti i politici.
Socioloko drutvo Hrvatske. Zagreb.
Spohn, Willfried. 2009. Comparative Political Sociology, u: Landman, Todd i Robinson,
Neil (ur.): Sage Handbook of Comparative Politics. Sage. London.
Supek, Rudi. 1966. Sociologija i socijalizam. Eseji. Znanje. Zagreb.
porer, eljka. 2006. Izmeu profesionalizacije i ideologizacije razvoj sociologije u
nas. Znanstveni skup Hrvatska sociologija izazovi Bolonjskog procesa, odrano
Zagreb, 24. veljae 2006.
ram, Zlatko. 2008. Ideologijska strukturiranost socijalnoekonomskih orijentacija. Revija za socijalnu politiku (15), 2: 209-223.
tulhofer, Aleksandar. 1997. Kulturna inercija i razvoj gospodarstva. Erasmus, 19: 6470.

Politika misao, god. 51, br. 4, 2014, str. 41-64

63

tulhofer, Aleksandar. 2000. Nevidljiva ruka tranzicije: ogledi iz ekonomske sociologije.

Biblioteka razvoj i okoli. Zagreb.
Tadi, Darinka i upanov, Josip. 1969. Ekonomske aspiracije i drutvena norma egalitarnosti. Sociologija (11), 2: 279-305.
Tomi-Koludrovi, Inga. 1996. Teorijska sociologija i postsocijalizam, u: Ivo, Erma
(ur.): Teorijski izazovi i dileme: prilog sociologiji hrvatskog drutva. Filozofski fakultet. Zadar.
Tomi-Koludrovi, Inga. 2009. Pogled u budunost: sociologija kao multiparadigmatska, refleksivna i javna znanost. Revija za sociologiju (40[39]), 3-4: 139-181.
Tomi-Koludrovi, Inga i Petri, Mirko. 2007. Hrvatsko drutvo prije i tijekom tranzicije. Drutvena istraivanja (16), 4-5[90-91]: 867-889.
Vehovar, Urban. 2009. Od egalitarnega k blaginjskemu sindromu. Blaginja kot dejavnik konsolidacije politine ureditve v Republiki Sloveniji. Teorija in praksa (46),
5: 684-699.
Vlada RH. 2006. Strateki okvir za razvoj 2006-2013.
Vrcan, Sran. 1997. Tranzicija, religija, crkva: poticaji za raspravu i razmiljanje. u: I.
Grubii (ur.): Crkva i drava u drutvima u tranziciji. Hrvatska akademska udruga. Split.
Zrinak, Sinia. 2002. Drutveni razvoj u vrijednosnoj zamci. Sociologijski pogled na
vrednote u hrvatskom drutvu. Bogoslovska smotra (71), 2-3: 291-318.
upanov, Josip. 1969a. Samoupravljanje i drutvena mo. Nae teme. Zagreb.
upanov, Josip. 1969b. Egalitarizam i industrijalizam. Nae teme (14), 2: 237-296.
upanov, Josip. 1971. Samoupravljanje i drutvena mo u radnoj organizaciji, u: Industrijska sociologija. Nae teme. Zagreb. Takoer otisnuto u asopisu Moderna organizacija, br. 6-7, 1971.
upanov, Josip. 1983a. Znanje, drutveni sistem i klasni interes. Nae teme, 7-8: 10481054.
upanov, Josip. 1983b. Marginalije o drutvenoj krizi. Globus. Zagreb.
upanov, Josip. 1987. Radnika klasa i drutvena stabilnost. Sociologija i samoupravljanje. kolska knjiga. Zagreb.
upanov, Josip. 1987[1977]. Sociologija i samoupravljanje. kolska knjiga (II. dopunjeno izdanje). Zagreb.
upanov, Josip. 1993. Dominantne vrijednosti hrvatskog drutva. Erasmus, 2: 2-7.
upanov, Josip. 1995. Poslije potopa. Globus. Zagreb.
upanov, Josip. 2002. Od komunistikog pakla do divljeg kapitalizma. Hrvatska sveuilina naklada. Zagreb.
upanov, Josip. 2011. Hrvatsko drutvo danas kontinuitet i promjena. Politika misao
(48), 3: 145-163.

64

Dolenec, D., Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa upanova

Danijela Dolenec
JOSIP UPANOVS EGALITARIAN SYNDROME: A REAPPRAISAL
Summary
Josip upanovs thesis about the egalitarian syndrome as an obstacle to development is very influential across the social sciences in Croatia. This paper
analyses the theoretical and empirical basis of upanovs work on radical
egalitarianism from the late 1960s. He developed the theory in three key publications The producer and risk (1967), Economic aspirations and the social norm of egalitarianism, which he published with Darinka Tadi (1969),
and finally Egalitarianism and industrialism (1969), repeating it in his later
work. The analysis reveals important weaknesses in the empirical foundations and theoretical inferences of upanovs thesis of radical egalitarianism.
Secondly, contextualising his work into the late 1960s re-examines the widely
held view about his work as critical of the regime, showing that his theses
about the homo oeconomicus were part of a liberal reform wing that openly
advocated market solutions at the time of his writing. Thirdly, his work is related to the concept of deviant modernization in Yugoslavia, which assumes
that all societies converge to a capitalist model of development. This approach
is criticised from the perspective of multiple modernities, according to which
modernization is not a linear trajectory towards a hegemonic model, but an
open ended process that necessarily takes shape in context-specific constellations.
Keywords: Egalitarianism, Josip upanov, Societal Values, Liberalism, Modernization

Kontakt: Danijela Dolenec, Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Lepuieva 6, 10 000 Zagreb. Email: ddolenec@fpzg.hr