SOCIOLOGIJA

SOCIOLOGIJA: ZNANSTVENI PRISTUP DRUŠTVU

1. OPĆE ODREĐENJE ZNANOSTI

Znanost je – sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom vremenskom

periodu o objektivnoj stvarnosti, do kojih se došlo svjesno, primjenom objektivnih
metoda istraživanja.

Svaka znanost mora sazdžavati dva bitna elementa:

- predmet izučavanja znanosti (određen dio objektivne stvarnosti)
- metoda (put ili način da se dođe do istine o dijelu objektivne stvarnosti)

Prema predmetu izučavanja sve se znanosti dijele na dvije velike skupine:

- prirodne znanosti (proučavaju pojedine odjeljke prirode)
- društvene znanosti (proučavaju ljudsko drušvo)

Unutar društvenih znanosti se mogu izdvojiti dvije velike skupine:

- posebne znanosti (proučava užu oblast drušvenog života)
- opće znanosti (proučava društvo u cijelini, tu spada i sociologija)

2. ODREĐENJE PREDMETA SOCIOLOGIJE

Sociologija je mlada drušvena znanost. Nastala sredinom XIX stoljeća. Interesi i

razmišljanja o društvenom i političkom životu javljaju se znatno prije, u antičkoj
Grčkoj.
Njezinim utemeljiteljem se smatra francuski filozof Auguste Conte.
Socijolozi marksističke provenijencije utemeljitelja smatraju Karl Marxa.
Neki smatraju da je utemeljitelj njihov predhodnik Saint-Simon.
Conte je prvi upotrijebio riječ sociologija.
Riječ “sociologija” označava “znanost o društvu”.
Neki su smatrali da sociologija mora izučavati društveni oblik, drugi da je predmet
sociologije drušveni život (događaji, proces), neki društvene skupine, neki socijalne
skupine.
Max Weber smatra da je sociologije razumijevanje značenja pojava, za njegovu se
sociologiju često kaže razumijevajuća sociologija.
Durkheim smatra da sociologija treba izučavati društvene činjenice koje treba
tretirati kao stvari.
Imali su različita mišljenja, ali možemo reći da je sociologija znanost koja se bavi
sustavnim izučavanjem društvenog života, društvenih pojava i grupa i društva u

1
njegovoj cjelokupnosti, tj. ustrojem društva i zakonitostima njegova razvoja u
najširem značenju.

3. ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Sociologija nije jedina znanstvena disciplina koja za predmet svoga izučavanja ima
ljudsko društvo. Ona, kao i druge znanstvene discipline izvire iz filozofije.
Zajedničko tim znanostima je izučavanje ljudskog društva.
Različitost je kako se izučava i kakav je pristup izučavanju ljudskog društva.
ODNOS SOCIOLOGIJE I POVIJESTI
Povijest je mnogo starija znanstvena disciplina.
Da bi se pojavila sociologija kao znanost, trebalo je povijesnog znanja.
Želja za susretom tih dviju znanosti bila je prisutna u Contea i Marxa.
Poslije smrti Webera prestaje svaka želja da se ozbiljno susretnu te dvije znanosti.
Šezdesetih se ponovo susreću.
Zajedničko tim dvima znanostima je nastojanje da se pruži slika ljudskog društva u
cjelini i da se ono obuhvati u svom totalitetu.
Razlika ne postoji u predmetu njihova istraživanja nego u njihovim saznajnim
ciljevima.
Povijest se u mnogočemu može osloniti na sociologiju, ali isto tako socijologiji je
neophodna pomoć historijske znanosti.
Goldmanova ideja – utemeljenje nove znanstvene discipline koja će biti jedinstvo tih
dviju – sociologie i povijesti.
ODNOS SOCIOLOGIJE, ETNOLOGIJE I ANTROPOLOGIJE
Uspjeh Durkheimove sociološke škole ima zahvaliti i vezi s etnologijom.
Procvat američke sociologie ima svoje uzroke i bavljenju pitanjima iz antropologije.
Sociološko ispitivanje primitivnih društvenih zajednica nezamislivo bez suradnje s
etnolozima.
Izučavanje ljudskih odnosa i kulture teško bez antropologije.
Kreber je sugerirao razvijanje jedinstvene društvene znanosti.
Rezultati do kojih dođe etnologija čine izvor za daljnja sociološka ispitivanja.
Sličnost između antropologije i sociologije je da i jedna i druga, na kraju se bave
fenomenom čovjeka.
Različitost između sociologije i antropologije je da antropologija kod ispitivanja
ljudskih fenomena i procesa ostaje u pravilu na pojedinačnom (posebnom), dok
sociologija usmjerava svoje traganje za općim i nužnim u pojedinačnom
ispoljavanju ljudskog društva.
ODNOS SOCIOLOGIJE I SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Sociologija je predmet izučavanja društva u njegovom totalitetu, a psihologija se
orijentira na izučavanje zakonitosti duševnog života pojedinca.
Postoji i socijalna psihologija koja je vrlo mlada znanstvena disciplina.
Ona se javlja početkom ovoga stoljeća.

2
Jedna skupina definicija se bavi izučavanjem ponašanja pojedinca u prisutnosti
drugih.
Druga skupina definicija smatra da se uloga socijalne psihologije sastoji u tome da
pokaže kako socijalne strukture i njihove promjene utječu na duševni život
pojedinaca i skupina koje čine društvo i obratno.
U jednom slučaju u središtu zanimanja su unutarnji porivi i doživljaji, a u drugom su
predmet zanimanja odnosi ljudi.
ODNOS SOCIOLOGIJE I POLITIČKIH ZNANOSTI
Političke znanosti svoju analizu usmjeravaju na moć i vlast i u djelokrugu njihova
zanimanje je ukupnost društvenih procesa, odnosa i institucija koje se javljaju kao
posrednici u rješavanju konfliktnih društvenih situacija i koji odlučuju o globali intere
sima neke društvene zajednice. Bit tog interesa čine organizacija vlasti i
manifestacija moći, ali to su ujedno i sociološki problemi.
ODNOSI SOCIOLOGIJE I EKONOMSKIH ZNANOSTI
Za razliku od sociologije, koja za predmet izučavanja ima ljudsko društvo u
njegovom totalitetu, ekonomske znanosti u središte svoga zanimanja stavljaju samo
jednu oblast društvenog života. To je područje proizvodnje, raspodjele, razmjene i
potrošnje, dakle reprodukcijski proces, a on uvijek podrazumijeva odnose između
ljudi i društvenih grupa.
Veza između ove dvije znanosti je dvostrana i utemeljena je na odnosima
povezanosti, interakcije i međuovisnosti.
I jedna i druga mora se u propitivanju predmeta proučavanja koristiti spoznajama i
utvrđenim znanstvenim zakonima one druge.

RAZVOJ SOCIOLOGIJE

1. TEORIJSKE PRETPOSTAVKE SOCIOLOGIJE

Sociologija se kao samostalna znanstvena disciplina, javlja u prvoj polovici XIX

stoljeća. To se ne poklapa s vremenom pojave zanimanja za izučavanje ljudskog
društva, jer se zanimanje za izučavanje javlja još od vremena antičke Grčke.
Sociološka pitanja su postavljena, ali odgovori na njih su traženi u okviru filozofije,
povijesti, etike, prava i politike.
Postoje 3 razdoblja u razvoju socijalne i političke misli:
- antička socijalna i politička misao
- srednjovjekovna socijalna i politička koncepcija
- novovijekovna socijalna i politička koncepcija

ANTIČKA SOCIJALNA I POLITIČKA MISAO

Prve značajne socijalne i političke teorije nastaju tek u uvjetima antičke Grčke.

3
U tom se vremenu mogu pronaći prve značajnije rasprave o državi, politici, klasi i dr.
Svojim analizama ističu se posebno sofisti i predstavnički stoičke i epikurejske
škole. Značajne su prije svih dvije osobe: Platon i Aristotel.

Postoje 4 razdoblja antičke i političke misli:

- kozmološko
- antropološko
- ontološko
- etičko
KOZMOLOŠKO RAZDOBLJE (grč. Kozmos – svemir, priroda)
VI stoljeće prije Krista u Maloj Aziji počinju djelovati prvi filozofi – Mletska škola.
Pitanje koje postavljaju je: što je prauzrok, prapočetak svega?
Predstavnici: Tales, Anaksimandra, Herodot, Hipokrat.
Tales se ubraja među 7 svjetskih mudraca, tvrdio je da je pratemelj svega voda.
Anaksimandor – uvodi apriron – materijalni uzrok svih stvari, ali je i sam materijalan.
Anaksimen – za njega je bitan zrak, dok dišeš – živiš.
ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE
Ljudsko razmišljanje se prebacuje sa prirode na čovjeka i društvo. U središtu
promišljanja je čovjek.
Zasebna škola i imena: Sofisti, Sokrat
SOFISTI (sofos – grčki mudrost)
V i VI st. prije Krista. Sofisti su bili obrazovna snaga grkog društva. Prvi su pitanje
svemira zamjenili pitanjem čovjeka i uveli nove filozofske pojmove: relativizam i
skepticizam. Orijentirani su na praktična, odgojna pitanja i pitanja o vrijednostima.
Novo pitanje ovog vremena glasi: ima li šta opće vrijedno što bi vrijedilo neovisno
o vremenu, kraju i ljudima?
Ideja drušvenog ugovora – teorija o prirodnom i društvenom stanju. Prvobitno,
prirodno stanje za sofiste je stanje potpune (apsolutne) slobode.
Predstavnik: Pitagora, najpoznatiji sofist, njegova čuvena izreka je “Čovjek je mjera
svih stvari koja jesu da jesu, koja nisu da nisu”. Uči da spoznaja dolazi iz osjetila,
opažaja, čula. Ne poriče postojanje bogova, nego govori da ukoliko nismo apsolutno
sigurni u istinu, ne trebamo ni gaziti religiju otaca.
Sokrat – protivnik sofista, želio je pobiti skepticizam sofista tvrdeći kako postoje
stupnjevi znanja: negativni korak spoznaje naziva ironija (“Znam da ništa ne znam”),
a pozitivni korak naziva porađenje znanja i pojmova koja je čovjeku urođena. Po
njemu je zadaća filozofa da pomognu ljudima poroditi znanje. Zastupa etički
intelektualizam koji je doveo do etičkog optimizma (nitko više neće činiti zlo kad svi
ljudi budu školovani). Osnovno učenje: učenje o vrlini. Sokratov socijalni nauk
orijentiran je na poboljšanje grčkog društva i težnje ka vrlini, razboritosti i istini.
Vodio je dijaloge sa ljudima na atenskim trgovima i ulicama.
ONTOLOŠKO RAZDOBLJE

4
Platon – prvi grčki filozof koji je pokušavao shvatiti ljudsko društvo kao cjelinu.
Utemeljitelj je filozofije politike. Osniva svoju školu, prvo europsko sveučilište.
Platonova polemika: kako prevladati nedostatak svih postojećih društvenih
sistema? Osnovno djelo je država. On je strukturirao život u idealnoj državi. Cilj
države je sreća i zadovoljstvo svih grđana, dok je glavna funkcija države odgoj
građana. Tri su staleža u državi: proizvoditelji, vojnici i vladari. Zagovara
aristokraciju – vladavinu intelektualaca, a ne imovinski najboljih. Ideja pravednosti –
svatko treba raditi svoj posao. Platonov oblik države jedan od najpotpunijih
utopijskih planova idealnog društva koji je ikada zabilježen u povijesti.
Aristotel – Platonov učenik. Napravio je bitan pomak u odnosu na Platona u
istraživanju društvenih i političkih odnosa. Osnovan teza: Čovjek je društveno biće.
Pravio je razliku između dobre i loše države. Uočio je klasnu podjeljenost grčkog
društva: veoma imućne, srednje imućne i krajnje neimućne. On ukazuje i na obitelj,
koja je, uz naselje i državu, jedna od tri sastavnice društvene zajednice. Mnogi ga
smatraju i začetnikom teorije o monogamnoj patrijahalnoj obitelji kao osnovici
cjelokupnog ljudskog društva.
ETIČKO RAZDOBLJE
Dijeli se na: stoicizam, kozmopolitizam, epikureizam, individualizam.
Stoicizam – u IV st. prije Krista, Zenon osniva stoičku školu. Istupaju protiv društva
koje se zasniva na robovima kao oruđu, ljudi očekuju jednakost, i robovi imaju prava,
a čak i neprijatelji zaslužuju milost i opraštanje. Takvo učenje je utjecalo na
kršćanstvo. Stoici razlikuju prirodno pravo koje obuhvaća ono na što čovjek ima
pravo po ljudskoj prirodi, od prava naroda. Zalažu se protiv grčkog egocentrizma i
isključivosti.
Kozmopolitizam – predstavnici Posejdonije, Ciceron, Senaka, Marko Aurelije.
Epikureizam – suprotne koncepcije društva u odnosu na stoike, rimski pjesnik
Lukrecije “O prirodi stvari”.

SREDNJOVJEKOVNE SOCIJALNE I POLITIČKE KONCEPCIJE

Povijest starog svijeta zaključuje se padom Zapadnog rimskog carstva, a krajem V. i

polovicom VI stoljeća postupno se izgrađuje svijet srednjeg vijeka. Teorije su bile
prožete duhom vremena i nastupale su sa pozicija religijsko-teološkog ili
znanstveno-filozofskog gledanja na svijet. Ovo vrijeme su posebno obilježili:
Aurelije Augustin, Toma Akvinski i Ibn Khaldun.
Aurelije Augustin – zastupa volontarizam, učenje koje kaže da je volja nadređena
razumu. Značajno djelo “O Božjoj državi”. Dvije se države bore u svkom čovjeku.
Prva se temelji na ljubavi prema Bogu, a druga na ljubavi prema sebi – egoizam.
Božja država se sugerira kao ideal koji na kraju mora pobijediti.
Toma Akvinski – pod utjecajem Aristotela. Djeluje u VIII stoljeću kada je socijalna i
politička filozofija dosegla zrelost. Djelo “O kraljevskoj vladavini” se smatra jednim
od najuvjerljivijih srednjovjekovnih raspravva iz oblasti socijalne i političke
filozofije. Zadatak: kako crkvene dogme dovesti sa osnovnim shvaćanjima društva

5
Aristotela. Za Tomu je karakteristična i prirodopravna teorija, po kojoj prirodno
pravo izvire iz božanskog razuma kao osnovnog načela koje vlada u odnosima među
ljudima. On razvija teoriju o superiornosti naroda umjerenih geografskih pojasa, a
koja je trebala poslužiti obrani teze o superiornosti kršćanske Europe.
Ibn Khaldun – predstavnik analizma. “Prolegomena za opću historiju” – djelo, ističe
glavnu tezu da povijest ne treba samo bilježiti i opisisvati događaje, nego na temelju
njih treba promicati u opće zakonitosti ljudskog društva. Osnovni zakon koje vlada u
društvu je zakon erducije, čije je temeljno načelo da sve ima svoj početak, razzo i
kraj. Ljudsko društvo ne može izbjeći sudbinu stalnog nestajanja jednih i dolaska
drugim država i naroda. Osnovni zakon – zakon društva.

NOVOVJEKOVNE SOCIJALNE I POLITIČKE KONCEPCIJE

XV I XVI stoljeće, doba renesanse – preporoda, rođenje novog čovjeka. Filozofija se

odvaja od teologije: znanost od religije, razum od vjere. Autropocentrizam – u XIX
stoljeću, pojava sociologije kao samostalne discipline.
Nicolo Machiavelli – mislilac primarno idealistiche filozofske orijentacije,
suprostavio se teološkom shvaćanju društva i uređenju države. Smatra da su čovjekov
osobni interes, njegov osobni prestiž i njegova požuda za materijalnim blagostanjem
dovoljan motiv za njegovo pokretanje na djelatnost. Na temelju takvog pristupa
fenomenu ljudske prirode on razvija i teoriju o državi građanskog drušva. Njegovo
glavno djelo je “Vladar”. Država je stvorena radi nekog interesa i svaka počiva
upravo na intersu. Sastavljena je od 2 dijela: oni koji vladaju i oni kojima se vlada.
Rezultat: tiranija, demokracija, bezakonje. Osnovno materijalističko obilježje - “Cilj
opravdava sredstvo”.
Teoretičari društvenog ugovora
Društveni ugovor – teza o tome kako je nastala država kao tvorevina. Imamo dvije
osnovne pretpostavke o nastanku države: prirodno stanje (stanje stalnih sukoba, vlada
zakon jačega) i prirodno stanje je stanje harmonije, sklada, miroljubivih ljudi sklonih
samoorganizaciji. Do nastanka države dolazi zbog privatnog vlasništva. U državi se
iskrivljuje ljudska pozitivna priroda.
Thomas Hobbes – negira Aristotelovu tezu o čovjeku kao društvenom biću. On je
sebično i zlo biće, vođeno nagonom koristi ili slave. Hobbes naglašava: “Čovjek je
čovjeku vuk”. Iz tih osobina društva proizlaze i odlike preddruštvnog prirodnog
stanja “rata sviju protiv svih”. Takvo stanje tjera ljude da se ujedine radi uzajamne
zaštite, radi dobra svih.
Baruch de Spinoza – smatra da je postojalo preddruštveno prirodno stanje, te da je
ono obilježeno općim neprijateljstvom i ratom svih protiv svih. Smatra da je
utilitarizam, prije svega osobna korist, temeljni motiv ljudskog udruživanja. Ideju o
društvenom ugovoru proizvela je želja da se takvo korisno udruženje osigura, da se
stvori pravna osnova i jamstvo da će zadržati i uživati sva prirodna prava, koja je
imao i prije zaključivanja ugovora.

6
John Locke – suprotnost od navedenih filozofa. U svojoj studiji “Dvije rasprave o
upravljanju” detaljno izlaže svoje teorije. Preddruštveno stanje nije stanje apsolutnog
nereda I rata protiv svih. Postojanje takva stanje nije dozvoljavala sama društvna
priroda čovjeka. Ono što oblikuje preddruštveno prirodno stanje je činjenica da je
svaki čovjek mogao istinski realizirati svoje prirodno pravo. Izlazak iz prirodnog
stanja treba “zahvaliti” pojavi privatnog vlasništva, a potom i stalnoj želji da se ono
poreda, sigurno koristi i očuva, zaštiti. Navedeni činitelji utječu na uvođenje
institucije društvenog ugovora i kao izvora zaštite privatnog vlasništva, ali i kao
izvora društva.
Joan – Jacques Ronssean – u djelu “Društvni ugovori” idealizira preddruštveno
prirodno stanje. Prvobitno je prirodno stanje jednakosti i harmonije. Takvo se stanje
narušava tek u društvu koje kvari čovjeka i dovodi ga u poziciju stalnih sukoba s
drugim pojedincima. Zaključivanje društvenog ugovora za cilj ima izbjegavanje
stanja umjetno izazvanih sukoba, a time i prerastanje društvenog kaosa i ponovno
uspostavljanje društvenog sklada i reda.
Predstavnici povijesnog pristupa izučavanju društva – predstavnici njemačke
povijesne škole: Kant, Fichte, Hegel.
Immanuel Kant – za njega je karakteristično shvaćanje povijesti kao zapisa o
odvajanju plana prirode. Taj je plan savršen proces razvoja svih čovjekovih
unutarnjih sposobnosti koji se odvija brže ako zemlja dopušta veću slobodu, ako
osigurava slobodu osobnosti, zaštitu i pravičnu primjenu zakona.
Johan Gottlieb Fichte – pokretačka snaga napretka sastoji se u traženju ljudskog
savršenstva, razvija jednu nacionalistički obojenu teoriju povijesti. Nada u budućnost
se, po njegovu sudu, nalazi u njemačkom narodu iz jednostavnog razloga što je
neizmješan i što posjeduje “skrivene i neiscrpne izvore duhovnog života i snage”.
Hegel – socijalni teoretičar, u svojim “Predavanjima iz filozofije povijesti” on
apostrofira 3 pitanja. Prvi se odnosi na identifikaciju cilja svjetske povijesti. Po
njegovom sudu to meže biti jedino “progres u svijesti o slobodi”. Kada je
identificirao cilj, nužno mu se nametalo pitanje sredstava kojima se on može
realizirati. Njih Hegel vidi u historijskih ličnostima, narodima i državama. Na koncu
postavlja pitanje kakav izgleda put k ostvarenju svjetske povijesti . zakonamjeran
proces stalnih promjena prema razvoju. Sve te promjene su plod povijesne nužnosti.
One se javljaju kao rezultat stalnih sukoba i sinteza i ima obilježje neprekidnog
povijesnog procesa.

2. DRUŠTVENO – HISTORIJSKE PRETPOSTAVKE POJAVE

SOCIOLOGIJE

Često se postavlja pitanje što je omogućilo i doprinijelo tome da sociologija postane

zasebna znanstvena disciplina. Razvoje treba tražiti u razvoju materijalnih
proizvodnih snaga tijekom revolucionarnih priviranja. Vrijeme rene sanse donosi
preporod i u domeni društvenog. Političke i ekonomske slobode, napredak
stvaralačkog individualizma, međusobno pokretanje materijalnog razvoja i razvoja

7
prirodnih znanosti. Francuskom revolucijom unosi se novi duh. Sastavni dio života
postaje i demokracija i samosvijest.. Snažnije prodiranje socijalno – političkih teorija,
a time i zahtjev za njihov izdvajanje u zasebnu znanstvenu disciplinu.

3. UTEMELJITELJI SOCIOLOGIJE

Saint-Simon, Auguste Conte, Herbert Spencer, Karl Marx, Emile Durkheim, Max
Weber

Sain-Simon – francuski socijalni teoretičar. Francuska revolucija – traži u takvim

uvjetima zahtjev za znanošću koja bi mogla odgovoriti izazovima vremena, znanost o
slobodi, koju on naziva socijalna filozofija. Najznačajnije djelo “Socijalna filozofija”.
Znanost koju zanima društvo u stvaranju što traži stalnu ljudsku akciju. On kaže za
društvo da je “jedinstvo ljudi u kojem se oni posvećuju zajedničkim ciljevima”.
Značenje vlasništva kao “baze socijalne zgrade”. Društveni sustav – “aplikacija
sustava ideja”. Ideje filozofa i upravljaju svijetom. On društvo ne shvaća kao statičnu
strukturu. Zakon progresa – u formi smjena dviju razvojnih faza – organske
(jedinstvo i harmonija) i kritičke (razjedinjenost i sukobi). Za drušveni razvoj bitna
dva činitelja: ekonomski i intelektualni. Ideologija novog drušva, “novo kršćanstvo”.

Auguste Conte – francuski socijalni teoretičar, koji se smatra utemeljiteljem

sociologije kao zasebne znanstvene discipline. Poznato djelo “Kurs pozitivne
politike”. On je prije svega, tvorac imena nove znanstvene discipline. Pvo je naziva
“socijalna fizika”, a zatim uvodi termin “sociologija”. Izvršio je i klasifikaciju
znanosti i stupanj složenosti svake od njih, šest disciplina, a sociologija kao
najsloženija među njima. Sociologiju dijeli u dvije velike cjeline: socijalna statika i
socijalna dinamika. Socijalna statika za predmet svog izučavanja ima povezanost
različitih dijelova društva. Socijalni red i tri načela: načelo socijalne suglasnosti koje
podrazumijeva sklad, načelo jedinstva i kooperacije utemeljeno na osjećaju
intimnosti i načelo spontanosti socijabiliteta socijalnog reda utemeljeno na
spontanom nagonu ljudi. U analizi društva polazi od obitelji, a ne od pojedinca.
Socijalna dinamika – u središtu interesa razvoj čovječanstva. Glavni pokretač smatra
intelektualni razvoj. Po njemu on prolazi kroz tri etape: teološku, metafizičku i
znanstvenu. I njima odgovaraju tri doba: teološko (dominacija religije), metafizičko
(dominacija filozofije i prava) i pozitivno (ljudski um). Progres uključuje i tri oblika
ispoljavanja: intelektualni, materijalni i moralni progres. Pozitivizam – Conteova
doktrina. Naglašava pozitivne činjenice u procesu spoznavanja, a oslanja se na
promatranje, eksperiment i metodu komporacije.

Herbert Spencer – engleski sociolog. Poznata djela “Principi sociologije”, “Principi

etike”, “Principi psihologije”, “Čovjek nasuprot državi”. Razvio ideju biologizma
kroz dvije teorije: evolucije i organsku teoriju razvoja. Evolucija – proces stvaranja i
razaranja, preneseno na ljudsko drušvo, primitivnije umire, rađa se razvijenije.

8
Smatra da je ljudsko društvo prošlo tri tipa društva: hordu (primitivo, ali homogeno),
militaristički (zatvorenost, neprijateljstvo), industrijski tip društva (brani
individualnost). Predviđa etički tip društva. Njegova organska teorija svodi se na
izjednačavnje društva i biološkog organizma. Društvo i organizam povećavaju svoju
masu, kompleksnost strukture, sve veća diferencijacija funkcija. Život cjeline može
biti uništen i u biološkom organizmu i u društvu, ali jedinke će nastaviti živjeti još
neko vrijeme. Društvo – superorganizam koji nastavlja funkcionirati bez obzira što se
pojedinci rađaju i umiru.

Karl Marx – njemački filozof i sociolog. Sociolozi marksističke provenijencije ga

smatraju utemeljiteljem sociologije. Prije svega se bavio izučavanjem kapitalizma i
kapitalističkih proizvodnih društvenih odnosa (u korist izgradnje socijalizma). Temelj
njegovog teorijskog sustava čine dva bitna elementa: dijalektika i koncepcija
historijskog materijalizma. Dijalektici umjesto duha udahnjuje materiju i definira je
kao najopćenitiji zakoni razvoja u prirodi i historiji ljudkog društva, ali i materiji. Ti
se zakoni svode na 3 temeljna: zakon prelaska kvantitete u kvalitetu i obrnuto, zakon
jedinstva suprotnosti i zakon o negaciji negacije. Historijski materijalizam – način
proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces socijalnoga, političkoga i duhovnoga
života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo društveno biće, već obrnuto, njihovo
društveno biće određuje njihovu svijest. Klasne borbe se pokazuju i kao osnovna
pokretačka snaga društvenog razvoja.

Emile Durkheim – je francuski sociolog koji je izgradio najveću francusku

sociološku školu. Poznat je po tome što je smatrao da se sve društvene znanosti koje
su nastale prije sociologije trebaju utopiti u sociologiju. On pravi razliku između 3
grane sociologije: drušvena morfologija, kolektivna psihologija i fiziologija društva.
Predmet sociološkog zanimanja, po njemu, trebaju biti društvene činjenice.
Društvena činjenica treba imati dvije značajke: mora biti eksteriorna i mora vršiti
prinudu. Ponašanjem pojedinca ne upravlja individualna svijest nego kolektivna
svijest. Kolektivna svijest i društvena podjela rada čine temelj i društvene solidarnosti
i društvene integracije. Uzroke društvene evolucije treba tražiti u sve većoj
specijalizaciji. Društvena solidarnost, zavisno o razvijenosti društvene podijele rada
može se pojaviti kao “mehanička” i kao “organska”. Mehanička solidarnost
karakterizira nerazvijena društva, slije po pokoravanje pojedinca svim diktat ima
tradicije. Organska solidarnost odlika je razvijenijih društava; potreba da se ljudi
povezuju. “Organska” solidarnost vraća čovjeku ono mjesto u društvu koje mu
stvarno i pripada, dominantno načelo je individualizam (kao doprinos dobrobiti
čitavog društva).

Max Weber – predstavnik njemačke sociološke misli. Spada u red najvećih i

najznačajnijih mislilaca našeg stoljeća. Mnogi filozofi i sociolozi su se napajali
njegovim idejama. Weber je nastojao odrediti prirodu i zadatke sociologije. Zadaća je
sociologije da izučava postojeći društveni poredak. U izučavanju postojećeg društva

9
ona mora objasniti i mehanizme njegova nastanka i održavanja, ali i naznačiti pravce
njegova razvoja. Metodologiju sociologije odlikuju 3 metodološka postulata: kriterij
odnosa prema vrijednostima (izricati sudove stvarnosti, a ne sudove vrijednosti),
postulat razumijevanja (razumijevanje značenja i je glavni badata sociologije),
shvaćanje društva izrazito individualističko (osnovna jedinica sociološke analize
može biti samo čovjek i njegovo djelovanje). Nije svako ponašanje pojedinca ujedno
i društvena pojava. Treći postulat je metoda ideali tipova (sociologija konstruira
idealntipske slike koje ne postoje u stvarnosti). On je ipak najpoznatiji po svojim
analizama vlasti. On smatra da vlast uvijek postoji u okviru društvene organizacije.
Ona označava odnos gospodarenja i potčinjenosti i uvijek je nameće, održava i štiti
društvena organizacija. Po njemu postoje 3 oblika vlasti: racionalna ili zakonska vlast
(počiva na pravi lima), tradicionalna vlast (vjerovanje u legitimitet osobe) i
karizmatska vlast (predanost ličnosti vođe i njegovoj karizmi). Suvremeno društvo
obilježava racionalna, dakle zakonska vlast, a za nju je karakteristična i birokratska
organizacija. Pod birokracijom on smatra mehanizam koji usklađuje rad velikog broja
pojedinaca. Suvremeno društvo obilježava i sve veći stupanj racionalizacije, sve je
podvrgnuto kalkulaciji i predviđanju. Osjećaj, strasti i čovjekova osobnost potpuno su
potisnuti. Jedno od središnjih mjesta njegove teorije je religiozna svijest, koju on
smatra glavni psihički činitelj društvenih zbivanja.

POVIJESNI RAZVOJ SOCIOLOGIJE

U povijesti razvoja sociologije kao znanstvene discipline pojavio se niz različitih

socioloških shvaćanja – socioloških škola.
Demografsko shvaćanje društva – tijekom XVII i XVIII stoljeća. Najpoznatiji
Thomas Malthus koji smatra da broj stanovništva vrši stalni pritisak na postojeća
sredstva za život, te da zbog toga nužno postoji i višak stanovništva koji je oduđen na
propadanje. Budući da je rast sredstava za život ograničen, jedini je način
kontroliranje rasta stanovništva, koje je po njegovom sudu moguće ostvariti kroz dva
oblika: preventivnom ili negativnom kontrolom (odgađanjem braka do kasnijih
godina) i pozitivnom kontrolom (ratovi, zaraze, epidemije koji skraćuju ljudski
život).
Mehanističko shvaćanje društva – doživljava kulminaciju u XVII stoljeću. To je
stoljeće u razvoju prirodnih i matematičkih znanosti (Newton, Galilej, Kopernik…).
Zbog toga se javlja težnja da se i društvo izjednači s mehaničkim sklopom, a društvni
zakoni da se poistovjete sa zakonima mehanike. Poznat Rene Dekart koji
poistovjećuje čovjeka sa strojem. On smatra da se tijelo živa čovjeka razlikuje od
tijela mrtva čovjeka, isto toliko koliko se i ispravan stroj razlikuje od pokvarenog.
Biološko shvaćanje društva – dominira u XIX stoljeću. Postoje tri varijante
biološkog shvaćanja društva: organska varijanta, socijaldarvinistička varijanta i
rasistička. Organsku varijantu je utemeljio Hebert Spencer, ali se može naći i u
religiji Hindusa i Židova, u djelima Aristotela, Cicerona i Seneke. “Trajni skup živih
bića koja svoju djelatnost vrše zajedno”.

10
Socijaldarvinistička varijanta – također izjednačava društvo i biološki organizam,
ali s pozicije Darvinove borbe za opstanak u prirodi, odnosno zakona nadživljavanja
najsposobnijih. Darvinova teorija je poslužila načinu objašnjavanja nastanka države.
Socijalni darvinizam se pojavio u punom značenju tek s pojavom Bagehota i njegove
teorije o 3 faze razvoja ljudskog društva: prve u kojoj oblikuje svoja pravila života,
druge u kojoj dolazi do sukoba među drušvenim skupinama i treće u kojoj se stvaraju
države i nacije.
Racizam – najradikalnija folma biologizma. Tvorci su Gobino, Gumplovic i
Chamberlain. Njihova je teorija da svi ljudi nisu isti i djele ih na višu i nižu rasu.
Samo prva je sposobna za razvoj, a niža rasa da im služi. Potcjenjivanje značenja
pojedinca, pojedine rase imaju različite pretke, među narodima i rasama postoji
urođena mržnja, društvena evolucija utemeljena je na borbi društvenih grupa.
Geografsko shvaćanje društva – uočavanje značenja geografske sredine i uvjeta
(klima, površina, voda) kao bitne za razvoj društva. Geografskim činiteljima se
objašnjava obitelj, psihologija stanovništva, pa čak i razvoj i bit države. Glavni
protagonist se smatra Baron de Montesquieu. On smatra da su klimatski utjecaji
glavni uzrok razlika među tipovima ljudi i kultura. U skladu s tim, ne postoji
apsolutno najbolja država, nego raznim narodima odgovara različit tip institucija.
Zadatak je zakonodavca da te tipove prepoznaje, da prema tome izgrađuje institucije i
donosi zakone.
Psihološko shvaćanje društva – psihološke pojave kao osnovna pokretačka snaga
društvenog razvoja. Izdvajaju se George Berkley tezom o poslušnosti prema
ustanovljenoj vlasti kao prirodnom zakonu, te David Hume svojom teroijom instikta,
simpatije i imitacije kao osnova egzistiranja i funkcioniranja društva. Sva se
psihološka shvaćanja razvrstavaju u 3 grupe:individuanopsihološka (individualna
svijest), kolektivnopsihološka (svijest društvenih kolektiva) i socijalnopsihološka
(traženje za vezom između pojedinačne svijesti i društva kao cjeline). Spcifični oblik
ispoljavanja individuano psihološkog shvaćanja drušva je sociometrija (psihički
odnosi među pojedincima u malim društvenim grupama, prije svega privlačenje i
odbijanje).
Formalna sociologija – radi se o sociološkoj školi koja se razvila u Njemačkoj, ali je
bila zastupljena i u Americi. Prvim formalnim sociolozima se smatraju Konfucije i
Justinijan. Oni polaze od teze da je za određenje predmeta sociologije nužno
odvajanje formi ili oblika društvenih pojava od njihove sadržine i da zanimanje
sociologije treba usmjeravati samo na izučavanje društvenih oblika ili formi. Po
prvim drukštvenim oblikom podrazumijevaju element društvene pojave. Bave se i
utvrđivanjem zakonitosti koje vladaju u društvenim oblicima.

SUVREMENE TEORIJSKE PERSPEKTIVE

Teorija je nužna pretpostavka i sastavni dio svake znanosti. Sociološka se teorija

može shvatiti kao niz ideja i stavova pomoću kojih razumijevamo i objašnjavamo
činjenice društvenog života. U sociologici postoji veliki broj socioloških teorija.

11
Svaka na njih na drugi način tumači društveni svijet. Svi sociološki torijski pravci se
svode na zajednički nazivnik triju “socioloških tradicija”. Collins “Tri sociološke
tradicije”: strukturalno-funkcionalističke teorije, marksizam i druge konfliktne
teorije, te suvremeni psihologizam.

STRUKTURALNO – FUNKCIONALISTIČKE TEORIJE

FUNKCIONALIZAM – je jedan od najrazvijenijih socioloških pravaca suvremene

sociologije.raširen je osobito na prostorima SAD-a ghe je svoju kulminaciju doživio
nakona Drugog svjetskoga rata. Začeci ideje funkcionalizma još u Herberta Spencera
i Durkheima. Utemeljitelj termina “funkcionalizam” je Malinowski, koji se zajedno
sa Aleksanderom Brownom smatra i utemeljiteljem funkcionalizma kao sociološkog
pravca. Smatraju da se mogu izdvojiti dva osnovan načela egzistencije i organizacije
društva kao sustava: načelo funkcionalnog jedinstva društva (funkcionalni slad
dijelova društva, institucija…) i načelo univerzalne funkcionalnosti (svaki običaj,
ideja, vjerovanje ispunjavaju neku vitalnu funkciju za upupa društveni sustav).
Osnovni uvjet, da bi društvo kao cjelina moglo funkcionirati kao sustav, zajedničke
su vrijednosti koje prihvaćaju njegovi članovi.
Talcot Parson – je najpoznatiji predstavnik funkcionalističke škole u sociologici. On
je izvršio ujedinjenje sustavske teorije i terije evolucije društva. Osnovna je društvena
pojava, po njegovu sudu, društvena akcija, dakle trokut pojedinac, akcija i situacija
koja ga okružuje. Društvena je akcija samo ono ponašanje pojedinca koje je
usmjereno prema nekom cilju i koje bira cilj koji smatra najpogodnijim za sebe ili
onaj koje se očekuje kao njegov izbor. U središte interesa on, kao i svi ostali
funkcionalisti, ne stavlja čovjeka, pojedinca, nego društveni sustav. Da bi jedno
društvo moglo funkcionirati on smatra di bi trebali biti zadovoljeni neki opći
funcionalni zahtjevi – funkcionalni imperativi. On navodi 4 funkcionalna imperativa:
adaptacija sustava okolini, postizanje cilja, integracija, održavanje obrasca vrijednosti
institucionaliziranih u društvu.Tražeći odgovor na pitanje kako održati “društvenu
ravnotežu” on izdvaja dvije skupine elemenata: instrumente socijalne kontrole i
socijalizaciju.
Robert King Merton – jedan od glavnik predstavnika funkcionalizma u sociologici.
Razvija ideju o tkzv. teoriji srednjeg obima. Poznat ipo teoriji funkcionalne analize
kao metode za izučavanje duštvenih pojava, zbbog čega je ta teorija poznata i pod
nazivom Mertonov obrazac funkcionalne analize u sociologiji. U svoju analizu uvodi
razlikovanje funkcionalnih, disfunkcionalnih i nefunkcionalnih posljedica. Na
adaptaciju čovjeka utječu i različite disfunkcionalne posljedice, prije svega oblici
devijantnog ponašanja. Uvodi još jedno razlikovanje: između manifestnih i latentnih
funkcija. Manifestne funkcije su objektivne posljedice koje pridonose adaptaciji i
prilagođavanju sustava, namjerne su, poznate i pojedinac ih je svjestan. Latentne
funkcije nisu ni namjerne, ni prepoznate, a pojedinac nije svjestan njihova učinka na
društveno ponašanje. Analizu, po njemu, treba usmjeriti na otkrivanje latentnih

12
funkcija. Osamdesetih godina dolazi do ponovnog oživljavanja funkcionalizma –
neofunkcionalizam.
Niklas Luhmann – u ovom kontekstu zauzima posebno mjesto. Po njemu
komplekstnost svijeta koja proizlazi iz njegovih neiscrpnih mogućnosti tjera socijalne
sustave u sve veću diferencijaciju, s funkcijom kompleksnosti svijeta. Ali, ako sustavi
postaju suviše kompleksni, prestaju ostvarivati funkciju, svijet se zamračuje umjesto
da postaje transparentniji.
STRUKTURALIZAM – u suvremenoj sociološkoj klasifikaciji može se primjetiti
utjecaj strukturalističke psihologije. Lefebvre – filozof marksističke provenijencije
definira strukturalističku koncepciju svijeta: pod a – strukturalnom redukcijom,
ljudsko biće se u suštini sastoji u intelektu. Pod b – taj intelekt razdvaja cjeline na
elemente I ponovo ih konstruira. Piaget drži da je strukturalizam “metoda a ne
doktrina” i da kao metoda mora biti ograničen u svojim primjenama. Međutim,
strukturalizam, kakav se pojavio u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata,
društvenoj sredini daje značenje apsoluta kojim je čovjekova osoba okovana, a time i
potpuno beznačajna. Ovaj sociološki pravac utemeljio je Claude Levi-Strauss, a kao
izravna reakcija na egzistencijalizam. Budući da je vrijeme rata prošlo, strukturalisti
smatraju nužnim pretpostavke koje traže mir, rad, red i poredak. Struktura je sve, ona
do kraja određuje čovjeka, izvan nje on je bez vrijednosti. Potpuno se negira
čovjekova osobnost. Struktura je i relativno “stabilan element društvnog života”. Što
je struktura? Za jedne je “njegova suština”. Za druge je “model izgrađen pomoću
elemenata uzetih iz stvarnosti”. Treći polaze od toga da se “djelomična ili globalna
struktura sastoji u ravnoteži koju je potrebno ne prestano obnavljati”.

MARKSIZAM I SUVREMENE TEORIJE KONFLIKTA

Marksistička teorija društva utemeljena sredinom XIX stoljeća, i danas je jedna od

dominirajućih makrosocioloških teorija. Ona je specifična forma konfliktne teorije jer
je bitno određuju naglašavanje napetosti, sukoba i promjena. Ali tradicionalni
marksizam i suvremene teorije konflikta nisu jednake. Budući da ne zagovara
društvenu ravnotežu nego stalnu mijenu, marksizam je suprotnost funkcionalno-
strukturalističkom pristupu. Radikalne izmijene svijeta, utopijska vizija budućnosti.
Marksizam je dobio ime po Karlu Marxu. Marx spovijest ljudskog društva shvaća
kao proces stalnih napetosti i sukoba koji proizvode progresivne poromjene. Svoj
teorijski stav izgrađuje na dijalektici – napetosti i sukobi narastaju, od relativno
beznačajnih do konačnog loma, koji rezultima privremenim skladom. Dijalektički se
proces time obnavlja od samog početka. Marksistička teorija polazi od osnovne
pretpostavke, da čovjek, da bi preživo, mora proizvoditi. Proizvodeći, on stupa u
međusobne odnose s drugim ljudima – proizvodne odnose, taj odnos podrazumijeva
niz prava, dužnosti i obveza. Proizvodni odnos podrazumijeva i odnos prema
sredstvima za proizvodnju. Proizvodne snage i proizvodni odnosi čine ekonomsku
osnovicu društva, koja je elementarna za izgradnju svih drugih društvenih odnosa i
institucija – društvena nadogradnja.Čovjek je veoma duga nejasno svjestan svih

13
drušvenih proturječnosti, ali one postoje. Onog trenutka, kada on postane svjestan
starno stanja, napetosti se naglo povećavaju i jedini izlaz iz takvog stanja je u
društvenim promjenama. Osnovni pokretač svih društvenih promjena su društvene
klase. Odnos među klasama nije odnos suradnje, nego odnos stalne napetosti i
sukoba. Kada podložna klasa postane svjesna svog starno položaja, i kada iz “klase
po sebi” preraste u “klasu za sebe”, subob naglo eskalira i nužno završava u promjeni
društvenih odnosa. Zakon napetosti i sukoba marksizam ne priznaje kao univerzalno
načelo i on vrijedi samo za pretpovijest ljudskog društva. U komunističkom društvu
taj zakon prestaje djelovati i tada vrijede kao elementarna načela solidarnost i
suradnja.
U zadnjim desetljećima ovoga milenija javljaju se nvi pojavni oblici teorijskog
osvjetljavanja društva i društvenih fenomena, takozvane teorije konflikta. Njihovi su
promotori: Harbemas, Gouldner i Turaine.
Harbemas – tvrdi da je Marx reducirao samostvarenje ljudskog roda na proces
proizvodnog rada. Nositelj “postmoderne” iako se isticao pišući protiv nje. Modernu,
prema njegovu sudu, određuje prije svega stav spram vremena, nova svijest
ovremenu (novo doba). Fiksiranje na sadašnjost te otvaranje spram mogućnosti.
Moderna ne živi od uzora prošlosti nego nastoji i mora crpiti svoju normativnost iz
same sebe tj. iz svoje reflektivnosti. On zaključuje da su znanost i tehnologija sile
koje upravljaju svim područjima života. On također predlaže da monološku
koncepciju subjektivnosti i racionalnosti zamijenimo dijaloškom koncepcijom,
odakle proizlazi značenje teorije komunikativnog djelovanja (akteri se sagledavaju i
kao govornici i slušaći i pri tome ističu uzajamne zahtjeve za važenjem koji se mogu
prihvatiti ili biti osporeni).
Gouldner – američki sociolog, jedan od značajnijih suvremenih socioloških ličnosti.
Njegova je sociologija svojevrsna posljedica krize i funkcionalističke teorije i
sociologije, ali i marksističke misli i kulture. On je prije svega žestoko kritičar
sustavske teorije. Pita se kako sociologiju učiniti teorico da ne bude jedan oblik krive
svijesti. On pledira za sociologiju koja bi bila kritički neovisna – tkzv. Refleksivnu
sociologiju koja akademsku sociologiju oslobađa ideologičnosti, a marksizam lažne
svijesti marksističke kulture.
Turaine – poznati francuski socijalni teoretičar. Poznat kao orginalni mislilac koji se
distancirao od funkcionalističke teorijske orijentacije i bio kritičan spram marksizma.
Ključne ideje koje je unio u suvremenu teorijsku misao o društvu. “Postmodernistički
stil”, pojmovi postindustrijsko ili programirano društvo. Osnovna teza je, da je jedna
epoha završena, te da se pred našim očima, u vremenu u kojem živimo, događa
prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo. Antinuklearni, pacifistici,
ekološki, feministički pokreti – koji teaže utemeljenje i novog tipa sociologije,
izgrađenog na shvaćanju društva kao akcije. Društveni sustav- poprište
proturiječnosti koje se ispoljava na 3 razine: organizacije, institucionalnoj ili
političkoj, te povijesnoj razini.

SUVREMENI PSIHOLOGIZAM – INTERAKCIONIZAM

14
Javlja se na području SAD-a. Radi se o više socioloških teorija koje polaze od
pojedinca kao temeljne jedinice sociološke analize, a ne žele se baviti velikim
društvenim cjelinama. Glavnom zadaćom sociologije smatraju izučavanjem
međusobnih odnosa sa stajališta njihova utjecaja na pojedinca, pri čemu ponašanja
pojedinaca tretiraju kao reakcije na društvena stanja. Temeljno je pitanje kako ljudi
stvaraju, održavaju i mijenjaju društvo, a da ih ono, istovremeno i same oblikuje. S
pozicije suvremenih socioloških pravaca značajna su dva pravca: simbolici
interakcionizam (mikrointerakcionizam) i etnometodologija.
Simbolički interakcionizam-izrazito “američki proizvod”, to se povezuje sa
specifičnosti americio društva koje ističe slobodu, nesputanost i individualnost kao
američke ideale. Izrastao je na teorijskom opusu pripadnika čikaške sociološke škole
(Mead, Blumer…).
Gerge Herbert Mead – utemeljuje simbolistici interakcionizam kao teorijski pristup.
Polazi od promatranja po kojemu se čovjekov život sastoji od stalnog reagiranja
njegova organizma na utjecaj vanjske okoline. Pri tome njegov organizam preko
uvjetnog refleksa ili na neki drugi način, sustav odgovara. On problematizira
pojedinačno ponašanje, koje promatra kroz njegovo povezivanje s ponašanjem drugih
ljudi tj. u interakciji s drugim ponašanjima. U interakciju s drugima čovjek stupa
preko simbola – prvo gestima, a potom govornim jezikom, putem društvenih pravila-
bez kojih ne bi bilo ni interakcije, ni ljudskog društva. Međutim da bi interakcija
među ljudima bila moguća nisu dovoljni samo simboli, treba znati interpreti rati
značenje drugih i nakane drugih. On se, dakle, uči preuzimati ulogu drugih tj. u
mislima se postaviti u položaj osobe s kojom je u interakciji (na taj način usvaja
mišljenje ili stavove drugih osoba o vlastitim postupanjima). Čovjek u svojoj svijesti
prihvaća ulogu drugog kao neku vrstu suca vlastitih postupaka. Na taj način razvija
pojam o sebi, promatra sebe sa stajališta drugog i postaje svjestan tuđih mišljenja o
sebi. Ako se u poziciji “drugog” nađe društvena zajednica onda pojedinac postaje
svjestan onoga što društvo od njega očekuje i svoje ponašanje može uskladiti sa
zahtjevima zajednice.
Herbert Blumer – svojevrsna spona između tradicionalnih i modernih simboličkih
interakcionista. On razlikuje 3 vrste prepostavki na kojima se razvija simbolici
interakcionizam: djelovanje ljudi na temelju značenja koja pripadaju simbolima,
izviranje iz procesa interakcije tj. ona nisu fiksirana nego se stvaraju, modificiraju i
mijenjaju i značenja nastaju kao rezultat interpretacije kod preuzimanja uloga.
Simbolički interakcionizam prikazuje kao stalan proces interakcija u kojima se akteri
neprestano prilagođavaju jedan drugome. Masovno drušvo nema čvrstih pravila, zbog
čega se pojedinac mora osloniti na moć vlastitog prosuđivanja.
Etnometodologija – je potpuno nova sociološka orijentacija u interakcionističkoj
teorijskoj tradiciji, koja se javlja na americio tlu i isključivo je prisutna na tom
prostoru. Njezinim utemeljiteljem smatra se Harold Garfinkel. On definira
etnometodologiju kao znanost o metodama i postupcima kojima se individuumi služe
da bi napravili maisaone konstrukcije svijeta koji ih okružuje, da bi taj svijet

15
protumačili i dali mu smisao. Etnometodolozi polaze od posve suprotnog pristupa
društvenom svijetu. Društvo postoji samo ako njegovi članovi percipiraju njegovo
postojanje, čovjekov društveni svijet je proizvod njegovih misaonih konstrukcija, a
zadaća sociologije je upavo u tome da objasni metode kojima se individuumi služe u
konstruiranju i tumačenju svoga društvenog svijeta. Društveni poredak stvarno ne
postoji već egzictira kao proizvod čovjekovih misaonih konstrukcija. Čovjeku se
prema tome, stvara privid o svijetu, koji omogućuje da taj svijet tumači i objasni.

Na sociološke teorije ne treba gledati sa stajališta isključivosti. Svaka od njih na svoj

način objašnjava društvo, njegovo funkcioniranje i razvoj.

DRUŠTVO

POJAM DRUŠTVA

Izvjestan broj sociologa svoju definiciju temelji na hegelijanskom određenju društva

kao otjelovljenje “apsolutnog duha”, koji se u slučaju društva ispoljava kao
“nacionalni duh”.
Toennies smatra da je društvo umjetni organizam u kojoj se ljudi povezuju po
vlastitoj volji. Ono se stvara planski, svjesno, organizirano, a mjesto običaja i
tradicije ima propise i sankcije.
Za Durkheima je društvo osobena stvarnost koja ima svoja obilježja. Grupa misli,
osjeća i djeluje drugačije nego što bi činili njeni članovi kad bi bili izdvojeni.
Prema Marxu društvo je proizvod uzajamne djelatnosti ljudi.
Simmel i Wiese su utemeljitelji shvaćanja društva kao sustav odnosa među
pojedincima – sustav interakcija.
Neovisno o tome kakve razlike postoje među društvima neki činitelji su svima
zajednički:
- obilježava ih organiziran i reguliran život njegovih članova
- karakteristična je razlika u društvenim položajima koje zauzimaju njihovi
članovi
- svako društvo obilježava odgovarajuća društvena svijest
- svako društvo karakterizira i materijalna proizvodnja radi
zadovoljavanja uvjeta, neophodinih za njihov životni opstanak.
Društvo u sociološkom začenju se može definirati kao: sustav međuljudskih veza
koji čine međusobno ovisni dijelovi drušva koje obilježava materijalna
proizvodnja, društvena svijest, unutrašnja organizacija zahvaljujući kojima je
ono sposobno za vlastitu reprodukciju.

TIPOVI DRUŠTVA

16
Podjela na krvosrodnička i teritorijalna društva. Krvosrodnička su utemeljena na
krvnom srodstvu (horda i rod), a teritorijalna na određenom teritoriju (narod i nacija).
Pleme je i krvosrodničko i teritorijalno društvo. Razlikuju se i po brojnosti i po
razvijenosti. Krvosrodnička – malobrojna i nerazvijena. Teritorijalna – brojnija i
razvijenija.
Podjela na besklasna i klasna društva. Na temelju klasne nejednakosti. Besklasno
društvo – komunističko. Klasno – robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam.
Socijalizam ima obilježja jednog i drugog društva.
Podjela na tradicionalna i moderna društva. Pod tradicionalnim društvima smatraju se
sva preindustrijska društva (horda, pleme, poglavarstvo i rane države). Pod modernim
društvima podrazumijeva se dva tipa društva: industrijska (električna industria i
strojna tehnologija) i postindustrijska (informacijska revolucija).
Gurvitch razlikuje čak deset tipova društva: feudalna, globalna, fašistička…
Božo Žepić pravi razliku između matrijahalnih i patrijahalnih, militarnog i
civilnog, potrošačkog i nepotrošačkog, totalitarnog i građanskog društva…

POJAM DRUŠTVENE STRUKTURE

Spencer prvi upotrebljava pojam društvene strukture.

Weber i Durkheim – začetnici strukturalne analize.
Različite definicije: da li realno postoji ili je misaona konstrukcija?; skup stvarno
egzistirajućih odnosa u datom momentu a koji povezuje određena ljudska bića; jedna
institucijska integracija; labilna ravnoteža koja uvijak mora da se ponovnim vaporo
obnavlja…

Elementi bez kojih nema društvne strukture:

- drušvene uloge
- društveni položaj
- društvene grupe
- društvene institucije

Socijalna struktura usmjerava, regulira i ograničava djelovanje ljudi u društvu.

Sa stajališta pojedinca socijalna se struktura pojavljuje kao nešto izvanjsko i dano.
Usprkos tomu što se u svakom društvu članovi rađaju i umiru, socijalna struktua se ne
mijenja ili se ne mijenja tako brzo.

DRUŠTVENI POLOŽAJ I DRUŠTVENA ULOGA

Društveni položaj je mjesto koje pojedinac zauzima u društvu s tim da društveni

položaj može biti i naslijeđeni i stečeni. Naslijeđeni – zauzimamo ga rođenjem (kojoj
vjeri pripadamo, obitelji) i on je pripisani društveni položaj. Stečeni – je onaj koji
steknemo u životu (završimo školu…).

17
Svaki društveni položaj prati društvena uloga.
Sociolozi su govorili da društvene položaje zauzimamo, a uloge imamo.
Konfliktne uloge – kada učitelj podučava svoje dijete, u ulozi je i roditelj i učitelj; a
djete je u ulozi i učenika i djeteta.

DRUŠTVENE GRUPE

Društvene grupe postoje u svim društvima od prvobitnog, besklasnog,

krvosrodničkog društva, a što je društvo razvijenije ono ima više društvenih grupa.
Danas čovjek pripada najrazličitijim društvenim skupinama u isto vrijeme. Pripada
obitelji i naciji, vjerskoj grupi, radnoj grupi, političkoj stranci… Oblici društvenog
grupiranja se razlikuju po veličini, motivima i ciljevima, mogu biti trajniji ili ad hoc
uspostavljeni…
Obitelj – primarna društvena grupa kao osnovna društvena insituticija.

Uzroci socijalnog okupljanja:

a) srodstvo
b) odanost ideji
c) trajni zajednički interes
d) specifične situacije i interesi
e) ad hoc okupljanje
f) statističko okupljanje
Postoje različite definicije društvenih grupa: društvena jedinica u kojoj postoji osjećaj
pripadnosti, izvjestan broj osoba koje komuniciraju sa svima drugima ne posredno
preko drugih ljudi, nego neposredno…

Zajednički elementi društvene grupe:

- ljudi
- odnosi interakcije (osjećaj pripadanja)
- sustav normi i pravila ponašanja (unita grupe i prema vani
- unutarnja strukturiranost (svaka grupa je prepoznatljiva, ima svoj centar
okupljanja, međusobna komunikacija…)
Društvena grupa je kohezivan, strukturirana, dinamična i relativno trajna povezanost
dviju ili više osoba, koje ostvaruju odnose međusobne interakcije, imaju zajednički
sustav unutarnjih normi i vrijednosti i osjećanje zajedničkog pripadanja.

TIPOVI DRUŠTVENIH GRUPA

Aristotel razlikuje tri vrste društvenih grupa nastale na bazi: srodstva, prijateljstva i
interesa.
Simmel i Becker društvene grupe klasificiraju prema broju članova (male i velike).

18
Mayo pravi razliku između dvije vrste grupa: formalne (položaj i uloga čvrsto
regulirani) i neformalne (spontane, bez unaprijed datih regula).
Bogardus razlikuje šest klasifikacijskih tipova grupa:
- formalne, neformalne i birokratske
- dragovoljne i nedragovoljne
- genetske i kongregacijske
- primarne i sekundarne
- razvojne i prelazne
- socijalne, autosocijalne, socijalizirane.
Malinowski kao temelj klasifikaciji uzima dob, spol, srodstvo i status.
Birstet – tri vrste grupa: socijalne, socijetalne i udruženja.
Eubank navodi sedam tipova klasifikacija društvenih grupa:
- etnofrafske i antropološke
- opće socijalne klasifikacije
- klasifikacije koje polaze od razine civilizacije
- horizontalne i vertikalne grupe
- klasifikacije koje polaze od elementa funkcije grupe (prijateljske, religiozne…)
- klasifikacije koje se zasnivaju na društvenim dodirima
Ipak, za pravilno i cjelovito shvaćanje društvenih grupa trebamo usmjeriti pozornost
prema četiri kriterija klasifikacije:
- stupanj intimnosti među članovima
- načelo organizacije kao određujuće načelo grupe
- struktura članstva grupe
- funkcionalni kriterij (obavljaju li se unutar grupe sve funkcije ili samo dio
funkcija)

INTIMNOST ČLANOVA I JAČINA UNUTARGRUPNIH VEZA KAO NAČELO

KLASIFIKACIJA

Tonnies i Weber prvi izvršili takvu klasifikaciju.

Primarne grupe (mali broj članova, povjerenje, velik stupanj intimnosti, ljubav,
poštovanje). Primjer: obitelj.
Sekundarne grupe (zajednički interesi, potrebe i ciljevi; interesne grupe; hijerarhiski
odnosi, formalni). Primjer: škola, politička stranka.
Terapijske grupe (nastaju iz zajedničke potrebe njenih članova da rješavaju neke
probleme, povjerenje, intimnost, pomoć i razumijevanje). Primjer: udruge liječenih
ovisnika.
Referentne grupe (grupe s kojima se pojedinac uspoređuje, može biti pozitivno (ako
prihvaća grupu) i negativno (ako ne prihvaća).

ORGANIZIRANOST KAO KRITERIJ KLASIFAKCIJE GRUPE

19
Organizacija je bitno načelo klasifikacije društvenih grupa po kojem možemo
razlikovati dvije vrste grupa: organiziranih i neorganiziranih. Organizirane grupe
obilježava tip vlasti i mogu biti: autoritarie, laissez-faire grupe i grupe s
demokratskim ustrojenje. Nisu apsolutno otvorene, za razliku od neorganiziranih.
Inaju namjenu, za razliku od neorganiziranih.

STRUKTURA ČLANSTVA KAO KRITERIJ KLASIFIKACIJE GRUPE

Prema strukturi sve se društvene grupe mogu podijeliti na: vertikalne i horizontalne.
Vertikalne grupe : članstvo iz različitih slojeva, primjer: sportska društva…
Horizontalne grupe: pripadnici samo jednog društvenog sloja i u svezi s njegovim
društvenim položajem.

KLASIFIKACIJA DRUŠTVENIH GRUPA PREMA BROJU I VRSTI FUNKCIJA

KOJE SE U GRUPI OBAVLJAJU

Ante Fiamengo na temelju ove klasifikacije razlikuje:

- parcijalne (djelomične) grupe – u njima se obavlja samo dio društvenih
funkcija, obitelj, klase, država, religiozne….grupe
- globalne (totalne) grupe – grupe u kojima se obavljaju sve funkcije, horda,
rod, pleme, narod, nacija

NACIJA – DRUŠTVENA GRUPA SUVREMENOG DRUŠTVA

Nacija je društvena grupa suvremenog svijeta. Ona je posebna i stabilna globalna

zajednica ljudi koja sebe kostituira kao politički suvremeni narod i prema tome
raspolaže teritorijem, zasebnom kulturom, te autonomnim gospodarskim životom.
Naciju možemo odrediti kao: organiziranu, vertikalnu, sekundarnu i globalnu
društvenu grupu.
Naciju bitno određuje pet elemenata: ekonomska povezanost, teritorij, jezik,
kultura i svijest o nacionalnoj pripadnosti.

KONSTITUIRANJE NACIJE

Nacija se u razvijenijim gradovima Italije javlja u XIII stoljeću.

NACIONALNO PITANJE I OBLICI NJEGOVA ISPOLJAVANJA

20
Proces konstituranja nacija nije bio isti u svim slučajevima i na svim prostorima,
ovisio je od spleta povijesnih, političkih i drugih okolnosti.
Razlikujemo četiri tipa nacionalnog integriranja:
- nacije u kojima je proces nacionalne integracije tekao usporedo s
procesom političke i ekonomske integracije (Francuska, Engleska)
- nacije kojima je proces nacionalnog konstituiranje kasnio za procesom
ekonomskog integriranja
- nacionalne integracije unita mnogonacionalnih država (Rusija)
- nacije čije formiranje rađaju antikolonijalni pokreti i revolucije

GRUPNA DINAMIKA

Socijalne grupe nisu statične tvorevine, naprotiv one su podložne dinamičnim

procesima, interakcijama i odnosima koji nastaju unita grupe , ali i između njih. Svi ti
procesi, interakcije i odnosi označavaju se jednim imenom grupna dinamika.
Fenomen grupne dinamike obuhvaća dvije skupine pitanja: pitanje rukovođenja
i pitanje ukupnosti unutargrupnih i interakcija među različitim grupama.

RUKOVOĐENJE GRUPOM

Razlikujemo tri tipa rukovođenja grupom:

- autoritarni tip rukovođenja grupom, (vođa ima apsolutne ovlasti, a
komunikacija u grupi je jednosmjerna, uvijek ide od gore prema dolje)
- laissez- faire rukovođenje, (isključuje autoritet vođe, komunikacija je među
grupom horizontalna)
- demokratski tip rukovođenja, (ima vođu ali ograničenog kontrolom grupe,
komunikacija dvosmjerna).

UNUTARGRUPNE INTERAKCIJE I INTERAKCIJE IZMEĐU GRUPA

Interakcije čine jedan od najbitnijih elemenata grupne dinamike. Ona znači

međudjelovanje, međuodnošenje pojedinaca unita grupe, između pojedinca i grupe ili
između više grupa u općem društvenom ambijentu. Ta međudjelovanja mogu biti
razlićita kako po sadržajima ispoljavanja, tako i po oblicima ispoljavanja. Mogu se
manifestirati kao odnos suradnje, solidarnosti i spajanja ili kao odnos
suprotnosti, rastavljanja i sukoba.

INTERAKCIJE MEĐU DRUŠTVENIM GRUPAMA

Međugrupna interakcija koja se temelji na odnosima suradnje, solidarnosti i spajanja

može se manifesti rati u tri elementarna oblika:
- kao kooperacija (suradnja) – bez nje čovjek ne bi mogao egzistirati

21
 - kao akomodacija (prilagođavanje) – u kojoj se dvije grupe prilagođavaju
jedna drugoj
- kao asimilacija (stapanje) – najdublji interakcijski odnos dviju društvenih
grupa

Interakcija se međutim, može zasnivati i na odnosima rastavljanja, suprotnosti i

sukoba. Najradikalnije primjer takvog konflikta je rat.

INTERAKCIJA UNUTAR DRUŠTVENIH GRUPA

Svaka društvena grupa s vremenom formira svoje stavove, norme, vrijednosti, pravila
ponašanja…
Svaka je društvena grupa sastavljena od pojedinaca. Stoga je logično da se unutar nje
izgrađuju razne vrste interakcijskih odnosa, kako između pojedinaca tako i između
pojedinaca i društvene grupe kojoj on pripada.
Oni se mogu ispoljiti kroz dva osnovna oblika:
- socijalizacije (proces spajanja s grupom)
- individualne dezorganizacije (rastavljanje pojedinca od društvene grupe kojoj
pripada) – svojevrsni tip devijacije

DRUŠTVENE ORGANIZACIJE I INSTITUCIJE

POJAM I VRSTA DRUŠTVENIH ORGANIZACIJA

Organizacija je bitna odlika modernog društva. Društvene organizacije su grupe ljudi

koje nisu povezane osobnim vezama i karakteristikama, već formalnim odnosima
podređenosti i određenosti i suradnje pri obavljanju zajedničkog zadatka i postizanju
zajedničkog cilja.
Postoje tri činitelja koja određuju pojam društvene organizacije:
- ljudi (od ponašanje ljudi ovisi uspješnost organizacije)
- određena struktura organizacije (podrazumijeva uloge koje pojedinci
obavljaju unutar grupe)
- upravljanje i odlučivanje unutar organizacije (organska – komunikacija
dogovaranja i mehanička organizacija – strogo hijerarska, utemeljena na
zapovijedanju)

Birokracija je tip formalne organizacije karakteristična za moderna društva koja

obavlja širok spektar administrativnih poslova pomoću sustavne koordinacije većeg
broja ljudi. Nju određuje: načelo nadležnosti; načelo hijerarhije položaja; obavljanje
službene dužnosti na osnovu općih pravila; isključivanje osobnog odnosa prema
stranci; angažiranje čitave radne sposobnosti čovjeka.

Demokracija je nezamisliva bez organizacije.

22
DRUŠTVENE INSTITUCIJE

Život čovjeka je bitno određen i društvenim institucijama.

Društvene institucije su sustav pravila, normi, običaja i konvencija, na kojima su
utemeljene aktivnosti koje se formiraju oko svakog značajnijeg središta društvenih
potreba i interesa.
Institucije podrazumijevaju i materijalna sredstva kojima se ostvaruju potrebe,
interesi i ciljevi.
Imamo dva osnovna tipa društvenih institucija: regulativne i operativne.
Regulativne institucije – obitelj, obrazovne institucije…
Operativne – dobrotvorne usta nove, javne knjižnice…

SOCIJALNA STRATIFIKACIJA

POJAM I POSLJEDICE SOCIJALNE STRATIFIKACIJE

RAZLIKE IZMEĐU STRATIFIKACIJE I SOCIJALNE DIFERENCIJACIJE

Mnoge teorije sanjaju o društvima apsolutne jednakosti, društvo u kojemu će nestati

podjela na bogate i siromašne, a izrabljivanje i tlačenje bi nestali kao jezični pojmovi.
To su teorije o društvenim utopijama, koje mogu postojati samo kao plod ljudske
mašte.
Pokušaj uozbiljenja ideja tog tipa ima i u vremenu u kojem živimo. 4% izraelskog
stanovništva stanuje u zajednicama koje broje između dvjesta i sedamsto stanovnika.
Takve zajednice se zovu kibuci. Materijalna dobra se nalaze u vlasništvu svih njenih
članova i dobijaju ih prema potrebi, plaće ne postoje. Ali i u njima postoje dva sloja
ljudi: oni koji upravljaju i organiziraju život u zajednici i oni drugi. Oni koji
upravljaju imaju veći ugled i status. Znači da i u uvjetima življenja zajednici kao što
su kibuci postoje razlike među ljudima.
Ljudi zajedno postižu ono što kao pojedinci nikad ne bi uspjeli.
Prednosti i nedostatci u društvenom životu nisu jednako podjeljeni.
Društvena diferencijacija je tip društva koja se u načelu odnosi na razlike među
pojedincima u društvu.
Ljudi se međusobno razlikuju po svojim urođenim i stečenim razlikama.

23
Društvena stratifikacija je drugi oblik društvene nejednakosti. To je strukturirano
stabilna i trajna nejednakost, ali među skupinama ljudi ona se odnosi na
neravnomjernu raspodjelu moći, ugleda i bogatstva.
Nju bitno određuje nekoliko elemenata:
- ona se odnosi na skupine ljudi, a ne na pojedince
- počiva na moći, ugledu i bogatstvu koje posjeduju društvene grupe i
njihovi članovi
- društvene grupe odlikuje postojanje zajedničke društvene svijesti
- članovi društvenih grupa imaju i sličan način života
- svaka društvena grupa unita društvene stratifikacije nastoji razviti
norme, stavove i vrijednosti koji su za nju specifični
- drkuštvena stratifikacija označava društvenu nejednakost koja je i
stabilna i trajna po svom karakteru.
- Društvene grupe hijerarhijski su strukturirane, rangirane jedna iznad
druge.
Ima različitih mišljenja o društvenoj stratifikaciji: neki sociolozi je vide kao oblik
prema kome je pojedinac potpuno nemoćan; teoreti cari socijalne mobilnosti smatraju
je labilnom strukturom, a pojedinca subjekta od kojeg zavisi njegovo mjesto u
društvu; u marksističkim teorijama društvene nejednakosti se vide kao izrabljivačke i
društveno štetne; u Marksovom konceptu raspodjela u moći, ugledu i bogatstvu
potiče od privatnog vlasništva. Sorokin ne pravi razliku između društvene
diferencijacije i društvene stratifikacije.

POSLJEDICE DRUŠTVENE STRATIFIKACIJE

Društvena stratifikacija proizvodi niz posljedica koje se reflektiraju na čovjeka. Ona

se odražava u formi određenog utjecaja na životne šanse pojedinca i to u dva oblika:
da ih čini realnijim i povećava ih i da ih čini skromnijim. Ponajprije utječe na stil
života i životne šanse pojedinca. Životne šanse – su vjerovatnost da će pojedinac u
životu dobiti ono što mu je potrebno (ono što je društveno poželjno), a izbjeći ono što
je društveno neprihvaćeno. Bitno određujući činitelj je položaj obitelji – da
novorođenče preživi, da se razvija normalno, kako će dijete odrasti, koju će školu
zavriti, način života u braku, lojalan građanin ili delikvent…
Stil života podrazumijeva društvo u kojem će se čovjek kretati, vrijednosti koje će
preferirati, način na koji će se pojedinac odijevati i s čim i u čemu će čovjek biti
zadovoljan.

POVIJESNI OBLICI DRUŠTVENE STRATIFIKACIJE

Klasifikacija oblika društvene klasifikacije može se izvršiti na više načina. Postoje

otvoreni i zatvoreni sustvi. Tip otvorenih društava – prijelaz iz društva u neko drugo
društvo je moguć. Tip zatvorenih društava – prijelaz iz društva u neko drugo društvo

24
je nemoguć. Postoje četiri karakteristična povijesna oblika društvene stratifikacije,
koji su utemeljeni na podjeli društva:
- robstvo
- kaste
- stalež
- klase

ROBSTVO – takav sustav u kojem pojedinci posjeduju ljude kao svojima, najteži
oblik bio u Africi.
KASTE – sustav indijskog podkontinenta, utemeljene na vjeri. Postoji 5 odvojenih
kasti, pripadnost kasti data je rođenjem, ona se nasljeđuje. Izrazito zatvorene
društvene grupe. Na vrhu su brahmani, na dnu nedodirljivi (oni koji imaju kontakt
samo sa životinjama). Brahmani ili svećenici, ratnici zemljoradnici, stočari, sudre ili
sluge. Fizički kontakt s pripadnikom niže kaste smatrao se sramotnim činom, zbog
kojeg se moralo i religiozno ispaštati.
STALEŽI – značajke europske civilizacije, zatvorene društvene grupe (ne strogo kao
kaste, dozvoljavana manja mobilnost), na zakonskoj osnovi, staleška pripadnost
određena rođenjem, a društvene funkcije doživotne i nasljedne. Njegove ostatke
možemo naći i danas npr, u primjeru Velike Britanije. Nepoželjne bračne veze
između pripadnika različitih staleža. Poznata podijela na gornje i donje staleže.
KLASE – su velike skupine ljudi koje imaju slične ekonomske resurse. Klase se ne
uspostavljaju ni na religijskoj, ni na zakonskoj osnovi. Granice među klasama nisu
strogo određene, pripadnost klasi je djelomično individuano postignuta. Dozvoljena
mogućnost vertikalne pokretljivosti grupe, prema gore i prema dolje.

KLASNA STRUKTURA SUVREMENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

MARKSISTIČKA TEORIJA KLASA I KLASNE STRUKTURE

SUVREMENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Sociolizi marksističke orijentacije klase shvaćaju kao iznimno dinamičnu kategorije

koje su podložne razvoju i mijenjanju.
Proizvodni odnosi, kao osnova klasnih odnosa i dalje su zasnovani na privatnom
vlasništvu (dominacija i podčinjavanje).
I u suvremenom društvu se nastavlja proces klasne bipolarizacije: na jednoj strani
dominirajuća klasa, koja u vlasništvu drži preko 80% bogatstva, na drugoj strani
podređena klasa, koja prodaje svoj rad za plaću. Između te dvije klase: srednja klasa
ili međusloj (inžinjeri, prosvjetni, zdravstveni radnici…)

NEMARKSISTIČKE TEORIJE KLASA I KLASNE STRUKTURE

SUVREMENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Smatraju da u suvremenom industrijskom društvu imamo tri klase:

25
 - gornja klasa – vlasnici sredstava za proizvodnju
- srednja klasa – vlasnici znanja i tehničkih klasifikacija
- niža klasa – manualni radnici.
Oni imaju tezu da suvremena društva ne karakterizira bipolarizacija klasne strukture,
dakle tezu koja je potpuno drugačije s marksističkom teorico. Smatraju da granice
između pojedinih stratifikacijskih slojeva gotovo nestale, a ako ih još uvijek ima, više
nisu tako jasno kao ranije.

SOCIJALNA MOBILNOST ILI SOCIJALNA POKRETLJIVOST

POJAM I VRSTA SOCIJALNE MOBILNOSTI

Socijalnom mobilnošću ili društvenom pokretljivošću označava se svako mijenjanje

socioekonomskog položaja pojedinaca ili socijalnih grupa, kretanje iz jednog
društvenog sloja u drugi. Promjena socijalnog položaja djeteta u odnosu na socijalni
položaj roditelja, neovisno o tome je li ona nabolje ili ne, znači socijalnu mobilnost.
Ovisno o tome nudi li stratifikacijski sustav uopće mogućnost socijalne pokretljivosti,
sva se društva mogu podijeliti u dvije skupine: “zatvorena” i “otvoren”.
“Zatvorena” društva – stratifikacijski sustav uopće ne nudi mogućnost socijalne
pokretljivosti ili su te mogućnosti veoma malene. Status je u njima naslijeđen, on se
pripisuje. Zatvorenost se, čuva i jamči na razne načine, prije svega religijskim i
pravnim normama i običajima. Primjer: kaste i staleži.
“Otvorena” društva – se smatraju društva u kojima stratifikacijski sustav nudi
mogućnost manje ili više intezivne mobilnosti iz jednog socijalnog sloja u drugi. U
takvim društvima status se sve rijeđe pripisuje, a sve češće postiže. Utječu karakterne
crte pojedinca: talent i sposobnost, ambicije i marljivost.
Više tipova socijalne mobilnosti kao npr. vertikalna i horizontalna mobilnost.
Vertikalna mobilnost može se definirati kao tip društvene pokretljivosti, koji se
prepoznaje po znatnom poboljšanju ili pogoršanju socioekonomskog položaja
pojedinca. Karakterističan za suvremeno industrijsko društvo. Naglašena pojava da
djeca manualnih radnika završe škole i da bitno poboljšaju svoj socioekonomski
položaj u odnosu na svoje roditelje.
Horizontalna mobilnost podrazumijeva svaki prijelaz pojedinca iz jedne u drugu
drušvenu djelatnost, obično praćen promjenom vrste zanimanja. Bitna je činjenica da
novo zanimanje ostaje na istoj socijalnoj razini kao i prethodno i znači približno istu
nagradu za rad. Ovaj tip mobilnosti podrazumijeva prostornu pokretljivost, promjenu
mjesta rada i stanovanja.
Teorijska se razlika može praviti i na temelju pitanja je li socijalna mobilnost
unutargeneracijska ili međugeneracijska.
Unutargeneracijska mobilnost u središtu svoga zanimanja ima pokretljivost unutar
jedne generacije, odnosno promjena socioekonomskog položaja čovjeka za njegova
životna vijeka. (npr. čovjek počme radit kao manualni radnik, a završi kao direktor).

26
Međugeneracijska mobilnost – nju obilježavaju moderna društva. To je tip
pokretljivosti koji zahvaća promjene u socioekonomskom polažaju, što su nastale kod
djeteta u odnosu na roditelja. (npr. roditelj – nekvalificirani manualni radnik, djete
znanstvenik). Imaju dva procesa: jedno istraživanje pokazalo da djeca manuali
radnika gotovo u 50% slučajeva završi u jednoj od statusnih grupa koje su iznad
grupe njihovih roditelja; s druge strane silazna međugeneracijska mobilnost najviših
stratifikacijskih grupa, roditelj stručnjak, djete nekvalificirani radnik.

OBITELJ

Obitelj je temeljna društvena grupa. Za jedne sociologe je “sruštvena zajednica”,

za druge “osnovna socijalna institucija”, za neke “osnovna stanica društva”. Dobar
dio sociologa je smatra “primarna društvena grupa”.

BRAK, OBITELJ I SRODSTVO – DEFINIRANJE POJMOVA

POJAM BRAKA

Postoje različiti teorijski odgovori na pitanje što je brak, a mi ih možemo razvrstati u

skupine:
- prva skupina smatra da su spolni odnosi jedini motiv bračnog povezivanja
- druga skupina, teološko određenje braka, drži brak kao jednu od svojih sedam
svetinja i gleda na brak kao na od Boga datu i utvrđenu vezu jednog muškarca i
jedne žene.
Najpotpunija se smatra definicija da je brak društveno priznata i na bilo koji
način – običajem i moralom, religijom ili pravom – regulirana, relativno trajna
zajednica između muškarca i žene.
Brak je uz to, i primarna ekonomska zajednica, koja podrazumijeva zajednicu života
u kojoj muškarac i žena zajedno gospodare, održavaju materijalne uvjete života itd.

POJAM OBITELJI

Neka obilježja obitelji se mogu označiti kao universalna:

- obitelj je zajednica različitih spolova i djece, koja u pravilu nastaju kao
plod te veze, ali mogu biti i usvojena
- ako se u obitelji razvija i osobnost djeteta, onda je ona i primarna
zajednica
- obitelj je i ekonomska zajednica, ali i zajednica stanovanja
- obitelj je i zajednica koja osigurava psohosocijalnu povezanost svojih
članova.

27
Obitelj se definira kao primarna društvena grupa, koja uključuje odrasle osobe oba
spola, od kojih najmanje dvoje održavaju odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više
njihove djece, vlastite ili usvojene, a koju karakterizira zajedničko prebivanje,
ekonomska suradnja i razmnožavanje, srodstvo i psihosocijalna povezanost njenih
članova.

POJAM SRODSTVA

Pod srodstvom se podrazumijeva običajem ili pravom priznati obiteljski odnos

ili skup – ekonomskih, morali, religioznih, krvnih itd.- odnosa između dva ili
više lica.
Srodstvo zahvaća mnogo širi okvir od obitelji i od braka.
Možemo govoriti o različitik vrstama srodstva:
- krvno srodstvo (po krvnoj vezi, rođenjem)
- srodstvo po tazbini (odnos jednog bračnog druga i srodnika drugog bračnog
druga)
- srodstvo po usvojenju (usvajanjem tuđeg djeteta)
- srodstvo po krštenju ili kumstvo (temelji se na vjerskom činu)
Društvena nerazvijenost – loze – niz skupina koje su potekle od zajedničkog pretka.
Suvremena industrijska društva izoliranost i svođenje rodbinskih veza samo na krug
užih srodnika. Pripadnici daljih srodnika često se i ne poznaju.

OBLICI BRAKA I OBITELJI

Suvremeni brak karakterizira – monogamija – brak jednog muškarca i jedne žene.

Monogamija je oblik čvrste bračne veze i temeljni, prvotni i prirodni oblik braka.
Kao povijesna forama monogamie, može se izdvojiti brak parova. I on je također
brak jednog muškarca i jedne žene.
Grupni brak kao kolektivni oblik braka, u koojemu je odrđeni broj muškaraca
oženjen određenim brojem žena.
Sociolozi marksističke provenijencije razlikuju dvije vrste grupnog braka:
- endogamija (bračna zajednica više muškaraca I više žena, pripadnika jedne
krvnosrodičke skupine, podrazumijeva I slobodu incesta)
- egzogamija (viši oblik grupnog braka u kojemu je zabranjen incest.
Većina suvremenih sociologa koriste pojmove endogamija I egzogamija, ali u
drugačijem značenju.
Endogamije se shvaća kao termin koji znači ograničavanje mogućnosti sklapanja
braka na neku specifičnu skupinu – na jedno selo, regiju, naciju, rasu itd.
Egzogamija se danas shvaća kao zabrana spolnih odnosa, incesta, a to znači i bračnih
veza između krvnih srodnika.

28
Kao specifične forme grupnog braka mogu se smatrati i:
- poligamija ( brak jednog muškarca i više žena, primjer – islam, šerijatski
zakon, jedan muškarac i četiri žene)
- poliandria ( brak jedne žene s više muškaraca, primjer – Tibet, ali ograničen –
žena može sklopiti brak samo sa više braće, očinstvo je svedeno na obitelj).
Velike svjetske religija karakterizira zagovaranje prakticiranja braka uvlastitoj
religijskoj grupi.

SUVREMENE ALTERNATIVE TRADICIONALNOM BRAKU

U suvremenim se društvima kao alternativa braku u njegovom tradicionalnom

značenju, javljaju dva tipa zajednice:
- izvanbračna zajednica
- zajednica života homoseksualnih brakova

Izvanbračna zajednica je danas dosta raširena u visokorazvijenim zapadnim

zemljama. Iskustvo, a dijelom i feministički pokreti, djelovali su na povećanu
opreznost u odnosu na tradicionalni brak.
Izvanbračna zajednica ima sve odlike braka.
Radi se o zajednici muškarca i žene, a izgrađena je na međusobnoj ljubavi i s
međusobnim pravima i obvezama. Oni zajedno stanuju, stječu imovinu, formiraju
obitelj. Razlika u odnosu na tradicionalni brak svodi se na činjenicu da osim
obostrane ljubavi ne postoji nikakav drugi instrument njezinog održavanja. Odosi u
izvanbračnoj zajednici nisu regulirani zakonom.

Život u takvoj zajednici može voditi u tri pravca:

- pozitivno iskustvo iz zajedničkog života rezultira s tim da partneri odluče
ozakoniti bračnu vezu
- da zbog straha od negativnih efekata nastave živjeti u izvanbračnoj zajednici
- da se partneri jednostavno raziđu.

Zajednica života homoseksualnih parova je zajednica pripadnika istog spola,

zasnovana na spolpi i sojećajnim odnosima.
Homoseksualne sklonosti nisu novijeg datuma. Suvremeni svijet je prema njima
tolerantniji.
U Rječniku stranih riječi homoseksualnost se definira kao protuprirodna spolna
sklonost prema osobama istog spola. Ona se stoga smatra nastranošću, vrstom bolesti.
Zbog javne osude takve su veze postojale kao ilegalne zajednice, a osobe sa
homoseksualnom sklonošću su tu svoju osobinu čuvale u tajnosti.
Danas homoseksualnost prestaje biti društveni tabu. Homoseksualne zajednice su sve
češća pojava, a odnos države prema njima znatno je liberalniji. U nekim zapadnim
zemljama dozvoljeno je i zakonska verifikacija homoseksualne bračne zajednice.

29
SLOM BRAKA

Slom braka je jedna od realnosti čovjekova življenja u zajednici, a do njega može

doći na tri načina:
- “prazni brak” – bračna zajednica formalno postoji, bračni partneri nastavljaju
živjeti zajedno (radi djece...), ali je bračni život pranza.
- Rastava – znači fizičko rastavljanje bračnih partnera, oni ne ćive zajedno, iako
brak nije formalno razveden
- Razvod – je najkarakterističniji oblik sloma bračne zajednice, on je zakonski
prekid braka odlukom ovlaštenog državnog orana zbog uzroka koje zakon
predviđa.
U suvremenom društvu postoje dva oblika razvoda braka: jedan se zasniva na načelu
krivice, a drugi se temelji na načelu teške poremećenosti bračnih odnosa.
Industrijski razvoj proizvodi povećanu stopu razvoda braka.

FUNKCIJE I OBLICI OBITELJSKIH STRUKTURA

OBLICI OBITELJSKE STRUKTURE

Postoje dva osnovna tipa obiteljske strukture: proširena i inokosna obitelj.

PROŠIRENE OBITELJSKE STRUKTURE

Proširena je obitelj svaka grupacija koja je šira od inokosne obitelji, a povezana je

rođenjem, brakom ili usvajanjem.
Postoje dva oblika proširavanja:
- po vertikali ( dodavanje inokosnoj obitelji pripadnika koji ne pripadaju istoj
generaciji, npr. roditelji supružnika)
- po horizontali ( proširivanje pripadnicima iste generacije, npr. braća ili sestre
supružnika)
Modificirana proširena obitelj nije nikakav oblik čvrsto strukturirane jedinice, nego
svojevrsna koalicja inokosnih obitelji koje su međusobno djelomično ovisne.
Djelomična ovisnost – znači da se članovi inokosnih obitelji međusobno pomažu.
Povijesni tipovi proširene obitelji obilježavaju način života u prošlosti, ali može ih se
naći još i danas. Tri su tipa klasifikacije proširenih obitelji:
- totemski klan (zajedničko ime, grb, vjerovanje, podrijetlo…)
- tip velike obitelji ili kućne zajednice ( matrijahalna, patrijahalna, bilateralnog
srodstva)
- tip monogamne patrijahalne obitelji (kao prijelaz iz proširene prema
inokosnoj obitelji).

INOKOSNA OBITELJ

30
Inokosna obitelj danas je vladajući tip obitelji u svijetu.
Ona obuhvaća roditelje i njihovu djecu, sinove i kćeri dok ne stupe u brak.
Suvremeni oblik takve obitelji, koji se često označava i kao nuklearna obitelj,
uključuje samo maloljetnu djecu, dakle ne i one koji se se ekonomski
osamostalili.
Ono po čemu se razlikuje od svih oblika proširene obitelji, može se svesti na dva
bitna elementa:
- nije priznata samo društveno, nego i pravno (aktom vjenčanja)
- relativno kratkog vijeka.

FUNKCIJE OBITELJI

Za funkcioniranje obitelji bitne su temeljne funkcije koje obitelj obavlja. One se

mogu podijeliti u dvije skupone:
- temeljne funkcije – univerzalne
- izvedene funkcije – koje obitelj s vremenom razvija.

Postoji šest temeljnih funkcija:

- seksualno – reproduktivna funkcija obitelji (seksualna dimenzija – njihovo
pravo na međusobno spolno zadovoljavanje, reproduktivna strana – rađanje
djece)
- ekonomska funkcija u obitelji (ima dvije strane: potrošačku i proizvođačku)
- odgojno – socijalizatorska funkcija (uspostavljanje veze između pojedinca i
društva, u obitelji pojedinac upoznaje prva pravila društvenog ponašanja i
izgrađuje karakterne crte)
- religijska funkcija obitelji (roditelji će nastojati na svojuu djecu prenijeti i
onu religiju koju sami ispovijedaju, ali i ugraditi u njih one religijske
vrijednosti koje i samo određuju kao najviše).
- Zaštitna funkcija obitelji – njezina stalna briga za zadrvlje, izdržavanje i
zastupanje svih svojih članova; skrb o djeci, bolesnima)
- Emotivno – psihološka funkcija obitelji (uključuje dvije strane odnosa:
roditeljska ljubav prema djeci, obitelj oplemenjuje bračne odnose, dužnosti
jednih prema drugima).

SUVREMENA OBITELJ

NASTANAK SUVREMENE INOKOSNE OBITELJI

Moderna društva obilježava dominacija inokosne obitelji. Pretpostavke i razlozi:

- smanjivanje potreba za uzajamnom pomoći zbog materijalne ovisnosti
- visok stupanj geografske pokretljivosti
- redukcija obiteljskih funkcija

31
 - viši stupanj društvene pokretljivosti

OBILJEŽJA SUVREMENE OBITELJI

Inokosna obitelj proživljava bitne mijenje od koje su tri najrelevantnije:

- redukcijska funkcija – obitelj gubi dio svojih funkcija koje preuzimaju
specijalizirane društvene institucije, obitelj se iz proizvođačko-potrošačke pretvara
u potrošačku. Zapošljavanje žene dovodi ženu u poziciju ravnopravnosti, dijele se
kućanski poslovi.
Bitno reducirana i odgonjo-socijalizatorska funkcija obitelj, te funkcije na sebe
preuzimaju vrtić, škola…
- planiranje obitelji – nastojanje pojedinaca da prilagode svoj odnos prema
začeću s uvjetima života, ciljevima kojima teže i vrijednostima koje priznaju.
Planiranje obitelji može biti određeno kao kontrola rađanja, porast natali teta i
kao način da se začeće i rađanje tretiraju kao osnovno ljudko pravo prepušteno
svakom pojedincu. Ne smije se zaboraviti utjecaj religijske pripadnosti.
- Institucija krnje obitelji – ovaj tip obitelji karakterističan za suvremena
društva. Javlja se u dva remeljna oblika: kao institucija samohranih roditelja i
kao intitucija braka bez djece.

DRUŠTVENA POZICIJA ŽENE

Povijesna slika žene: majka i supruga, kuha, pere, šije, brine se za muškarca,
pokorava se autoritetu, odgaja djecu…
Feministički pokret postavlja pitanja koja se tiču društvenog položaja žena:
- pitanje biološke podčinjenosti žene
- pitanje odnosa dominacije i podčinjenosti između muškarca i žene
- društveno obezvrijeđivanje kućnog rada, koji i dalje ostaje jedno od
osnovnih obiteljskih zaduženja žene.
Mnogi sociolozi korijene inferiorne pozicije žene u povijesti nalaze negdje na pola
puta između “prirodne” podjele rada između muškarca i žene i bioloških razlika
između njih.
Oslobođenje žene ovisi o tri skupine elemenata:
- od uspostavljanja slobode rađanja i fizičkog integriteta kao neotuđivih
prava
- od društvene obveze da se iskorijeni društvena dominacija u svim
oblicima ispoljavanja
- od ponovne procjene kućnog rada, korektniju podjelu kućnog rada.

DRUŠTVENE NORME

POJAM I VRSTE NORMI

32
Život u društvu nije moguće zamisliti bez pravila i normi.
Prvo, društvene norme su pravila koja postavlja samo društvo, a koja određuju
ponašanje ljudi u društvu, neovisno o tome radi li se o međusobnim odnosima
pojedinaca, pojedinca prema društvenoj grupi ili između društvenih grupa.
Drugo, ono što tako postavljena pravila razlikuje od prirodnih zakona je činjenica da
su ona upućena na volju i svijest čovjeka. Znači, ne djeluju po zakonu prirodne
neminovnosti i automatizza, nego apeliraju na svijest i volju ljudi, zbog čega
dozvoljavaju i mogućnost da ne budu izvršene, da budu zaobiđene, pa čak i
prekršene.
Konačno, društvena norma je, i poredak toga što je upućena na “ono što treba”.
Njome se od čovjeka može tražiti samo ono što je u postojećoj stvarnosti moguće.
Društvene norme su pravila, upute, propisi za ponašanje i djelovanje ljudi u
društvu, koja su upućena na volju i svijest ljudi, a u društveno datoj stvarnosti
postavlja ih samo društvo kao bi tu istu stvarnost mijenjalo prema društveno
željenom stanju.
Za neizvršenje društvene norme predviđene su samkcije.
Sankcije se mogu pojaviti u dva osnovna oblika: jedan od oblika je sankcija koju za
sobom povlači kršenje običajnih i morali normi (negodovanje, govorkanja, prezir…).
Drugačija je situacija sa sankcijama koje se primjenjuju za nepoštivanje pravnih
normi (uspostavljen organ koji se služi i institutom prisile – od novčane do smrtne
kazne). Društvene norme:mode, pravila ponašanja, pristojnosti, navika, običaji…

OBIČAJ

Običaji nisu regulirani nikakvim pravnim propisima.

Pod običajima se podrazumijeva društvena pravila ili norme koja se postupno
stvaraju u procesu društvnog života time što se ponavljanjem određenih radnji,
odnosno određenih ponašanja najprije stvaraju određene navike, koje se daljim
ponavljanjem pretvaraju u običaje koji su nepisana pravila za ponašanje neke
društvene zajednice. Navika je ustaljan obrazac ponašanja koji je zbog dužeg
ponašanja izgubio osobinu prolaznosti i postao njegova karakterna crta.
Dio navika ima tendenciju da se širi s pojedinca na društvenu grupu (za pogreb,
vjenčanje oblačenje, ishrana…). Običaji se prenose tradicijom, oni postaju očekivan i
primjeren način ponašanja. Zbog dugotrajnog ponavljanja članovi grupe jedno
ponašanje počinju smatrati obveznim. Takvo ponašeanje više nije primjereno, ni
očekivano nego zahtjevano. Sankcija se javlja kao stihijska reakcija društva. Ako
poštivanje običajne norme preuzme državni organ, u tom slučaju prestaje biti običaj i
postaje izvorom prava.

MORAL

Moral je vrijednosno procjenjivanje ljudskih postupaka i htijenja kao pozitivno

ili negativno vrijednih pri čemu se prvi odobravaju, žele, preporučuju,

33
zapovijedaju, a drugi ne odobravaju, kude, osuđuju, zabranjuju. Moral
podrazumijeva razlikovanje dobra i zla, onog što je dobro za čovječanstvo i onog što
nije.
Altruistički moral – osnovnim morali načelom ili najvišim dobrom se smatra sreća,
dobrobit drugih, čak i uz žrtvovanje vlastitih interesa.
Logika utilitarizma kao kriterij moralnosti – korist je po njemu, osnovno načelo i
kriterij moralnog djelovanja.
Za kršćanske teologe osnovno moralno načelo i najviša moralna vrijednost su: vjera,
ljubav i odanost Bogu.
Jedna skupina teoreti cara polazi od teze da moral i moralne norme nemaju dodirnih
točaka s društvom i društvenim životom, nego su isključivo vezane za čovjeka i za
njegovu individualnu svijest, njegov unutarnji život i njegovu savijest.
Osam vrsta morala:
- tradicionalni moral
- finalistički i utilitaristički moral
- moral vrlina
- moral naknadno donijetih sudova ili ocjena
- imerativni moral
- moral ideali simboličkih predožbi
- moral aspiracija
- moral djelovanja i stvaralaštva
Društveno okruženje, karakter društvene grupe kojoj pojedinac pripada, sudovi i
vrijednosti koje ona preferira utječu i na strukturu morali članova čovjeka.
Neke moralne vrijednosti imaju karate takozvanih morali konstanti, one su
natpovijesne, nadživljavaju i prostor i vrijeme. Takve su iskrenost, vjernost,
pravednost, skromnost, ljudski život, sloboda…

ELEMENTI MORALA

Moral je sustav predodžbi o dobru i zlu, koji se javlja kao svojevrstan regulator
i pojedinačnog i grupnog ponašanja, a koji na savjest pojedinca i članova
zajednice djeluje iznutra, neovisno i autonomno u odnosu na vanjske utjecaje.
U sebi uključuje tri skupine elemenata:
- moralna norma
- moralni sud
- moralna sankcija.

Moralna norma je opisani zahtjev, zapovijed ili naredba upućena individumu da čini
ono što je dobro, ali i zabrana da čini ono što je protivno tome. One se javljaju kao
glas savjesti, izlaze iz čovjekove nutrine.

34
Moralni sud se može označiti kao svojevrsno vrijednosno procjenjivanje o tome da li
je konkretna nakana, htijenje ili izvršena radnja u suglasju s vladajućim sustavom
vrijednosti, sustavom predodžaba o dobru i zlu, dopuštenim i zabranjenim, ili im je
suprostavljena. U skladu s tim one se ili odobravaju ili ne odobravaju, osuđuju.
On ima najmanje tri bitna zaključka:
- činjenica da su pod lupom moralnom ocjenjivanja pojedinca, prije svega,
nakane, htijenja i postupci drugih.
- Moralni sud u odnosu na nakanu, htijenje ili izvršenu radnju, može biti
pozitivan ili negativan
- Pod “udarom” moralnog prosuđivanja nalaze se i nakane, pobude i motivi
djelovanja.

Moralna sankcija – spontana reakcija društvenog okruženja na postupke koji se

odnose na moralne vrijednosti. Spontana reakcija može biti dvostruko usmjerena: u
formi izbjegavanja, prezira ili kao osuda prema samom sebi (grižnja savjesti).

PRAVO

TEORIJSKI OKVIR

Pravo spada u društvene norme koje bitno određuju organizirano društvo, prije svega
državu.
Pravo je sveukupnost društvenih normi koje donosi, ali i sankcionira država
putem svoga aparata prisile.
Temelje teoriji prirodnog prava udraraju sofisti, koji kažu da postoji jedno prirodno
pravo, a ono je proizvod volje Božje. Naspram njemu su ljudski zakoni koje stvaraju
sami ljudi, a to je pozitivno pravo.
Aristotel također pravi razliku između prirodnog i pozitivnog prava.
Sveti Augustin “vječni zakon” smatra proizvodom volje Božje, a “prirodni zakon” je
samo ljudski zakon.
Webera odlikuje činjenica da osnove prava traži u usmjerenosti pravne misli i u
obrazovanju pravnika, a nikako u društvu u kojem pravo nastaje.
Pravni pozitivizam polazi od teze da je jedini izvor prava zakon i da je svako
pozivanje na izvanzakonske izvore, nelegitimno.
Vrhunac filozofije pozitivnog prav predstavlja Hans Kelsen i njegova “čista teorija
prava” – shvaćanje pozitivističko jer pod pravom podrazumijeva sustav pravnih
pravila, čija je osnovna značajka prinuda. Ali, ono je i normativističko jer pod
pravom shvaća onaj svijet pojava za koje vrijedi načelo “treba da bude”, a ne “jeste”.

POJAM I ELEMENTI PRAVNE NORME

Osnovna jedinica ili element prava je pravna norma.

35
Ona se može odrediti naprosto kao pravilo o određenom ponašanju ljudi, čiju
obveznost jamči i osigurava država kroz aparat prisile. U vezi s pravnom normor,
moraju se izdvojiti dva bitna dijela: jedan je onaj koji od pojedinca ili skupina
zahtijeva određeno ponašanje ili poštivanje određenih pravila, a koja se u pravnoj
terminologici naziva dispozicija. Drugi dio je sankcija.

KULTURA

Riječ kultura je latinskog podrijetla. Dolazi od riječi cultus, koja znači gajenje,
oplemenjivanje. Taj pojam je u upotrebu uveo rimski filozof i orator Ciceron –
cultura animi (kultura ljudske duše).
Kultura je sveukupnost onoga što mislimo, činimo i imamo kao članovi društva,
tj. ukupnost duhovnih i tjelesnih reakcija koje označuju kolektivno i
pojedinačno ponašanje osoba koje tvore društvenu grupu, u odnosu na njihovu
prirodnu okolinu, na druge grupe, na članove vlastite grupe i prema samome
sebi.
Ima puno definicija kulture, ali možemo ih razvrstati u dvije velike skupine:
kulturalističke i integralističke.
Kulturalističke podrazumijevaju sva ona određenja koja kulturu reduciraju na jedan
ili više njezinih duhovnih elemenata.
Integralistički pristup obilježava inkorporiranje u pojam kulture njezinih duhovnih i
materijalnih elemenata, dakle svega društvenog naslijeđa koje se prenosi s generacije
na generaciju, a koje pojedinac učenjem preuzima od skupine.
Za sve žive i izumrle kulture karakteristične su neke zajedničke značajke:
- svugdje je priroda preoblikovana tehničkim sredstvima da bi se zadovoljile
biološke potrebe
- svugdje postoji simbolico mišljenje, simbolički glasni govor, glasne tvorevine
s traini značenjem
- svugdje postoje propisana pravila muškog i ženskog ponašanja, na odgoju
djece i u podjeli rada
- svugdje postoji nagon za umjetničkim izrazom u glazbi, umjetnosti…
- svugjdje postoji predodžba o poretku o životu u grupi, norme o dobru i zlu
- svugdje postoji odnos prema transcendenciji
u određenju kulture možemo govoriti o dva njezina aspekta:
- materijalna kultura (svi materijalni proizvodi koje je čovjek stvorio rukom)
- duhovna ili nematerijalna kultura (uključuje ukupnost ideja, normi i vrijednosti).
Postoji i razlikovanje kulture u užem i širem značenju. Pri tome se kultura u užem
smislu poistovjećuje s pomo duhovna kultura (književnost, umjetnos, glazbu…).
Kultura u širem smislu označava ukupnost čovjekova duhovnog i materijalnog
stvaralaštva.

OPĆA SVOJSTVA KULTURE

36
Postoje opća svojstva koja su zajednička svim kulturama. Mogu se izdvojiti tri:
- prvo, kultura nema nikakvu genetsku pozadinu, ona ne ovisi o biološkom
naslijeđu, ona je naučena – rezultat učenja
- drugo, kultura je zajednička – iste ideje, norme i vrijednosti, načine
ponašanja prihvaća najveći broj članova nekog društva
- treće – kulturna dinamika – naime kultura nije statična, nego pojava
podložna stalnim mijenama.
Promjene u kulturi su gotovo uvijek svojevrstan odgovor na promjene u okolici. One
uvijek započinju prihvaćanjem nečijeg novog načina ponašanja, nekog oblika
inovacije, kao novog kulturnog obrasca većine članova društva.
Postoje dva procesa za shvaćanje kulturnih promjna:
- jedan je proces akulturacije
- drugi je proces enkulturacije.
Prosces akulturacije – označava međusobni dodir i interakciju dviju ili više kultura
različitih društvenih grupa, u kojem se jedna ili druga grupa, ili i jedna i druga,
javljaju kao primatelji vrijednosti one druge, i to tako da primljene vrijednosti
izazivaju određene mijene u biću njezine kulture. Pri tome se ne smiju zaboraviti
najmanje tri bitna elementa:
- dodir i interakcija mogu biti usmjereni prema kulturi drugog susjednog naroda
koji živi u istom vremenu i kada je interakcija svakodnevna i fizička, a mogu i
prema kulturi prethodnih povijesnih društava, od kojih se može također primati
kulturni utjecaj kao činitelj izazivanja mijena u vlastitom kulturnom biću
- akulturacija ne može biti nikako posljedica jednokratnog čina. Ona je uvijek
proces dugoročnog interakcijskog odnošenja, primanja i usvajanja, ali i
davanja; i
- akulturacija za posljedicu može imati spajanje dviju kultura, koje može imati
različite pojavne forme: izumiranje jedne kulture ili novi tip kulture.
Proces enkulturacije – se javlja kao rezultat ili posljedica kulturne interakcije. On se
javlja između društvenih grupa, nego između pojedinca i društvene grupe. Mogućnost
je da pojedinac bude primatelj nove kulturne crte ili da pojedinac bude odašiljatelj
kulturnih vrijednosti prema društvenoj grupi (umjetnik, znanstvenik i sl.).

RAZLIKE U KULTURI

POTKULTURA I KONTRAKULTURA

Potkultura je skup normi, vrijednosti i obrazaca što razlikuje neku skupinu

ljudi u društvu od ostalih članova društva. Religija, umjetnost, znanost, jezik i sl.
Kontrakulturne norme i vrijednosti su suprotne vladajućim normama i
vrijednostima.
Najmanje tri uvjeta potrebna da se pojave kontrakulturne norme i vijednosti:
- prinuđenost na lišavanje od značajnih društvenih vrijednosti

37
 - odsustvo socijalne kontrole
- nastupanje izvjesnog poremećaja u stustavu vrijednosti koji u prvi plan
izbacuje niže, a u pozadinu gura više vrijednosti.
Kontrakultura proizlazi iz frustracije i deprivacije (krađa, vandalizam…).

ELITNA I MASOVNA KULTURA

Postoje tri različita oblika ispoljavanja kulture:

- razina “visoke” kulture koju bitno odlikuje ozbiljnost njezinog sadržaja
(kuparstvo, slikarstvo…)
- kategorija osrednje kulture, manji stupanj orginalnosti, ali i veća sposobnost
reproduciranja
- razina “površne”kulture – spektakli i igre
Postoje elitne i masovne kulture.
Elitna kulture je “njegovana” kultura podrazumijeva specifični kulturni proizvod i
specifične konzumente. Njihov proizvod određuje ozbiljnost sadržaja kavu mogu
imati samo ozbiljna umjetnička djela u književnosti, filmu, slikarstu, kiparstvu itd.
Masovna kultura traži masovne konzumente. Ovaj tip kulture dovodi do bitnog
pomicanja u sustavu vrijednosti. Ona je okrenuta komercijalizaciji kulturnih
vrijednosti. Stoga joj je prioritet odnos tržišta. Nju zanima više tržišna valorizacija
nago kulturna valorizacija. Ima reproduktivan karater, dakle, kulturni se proizvod
stvara mehanički i u serijama, proizvodi se industrijski s ciljem da donese profit.
Stoga u proizvodima masovne kulture često prevladava kič i on je negativni efekt
proizvoda masovne kulture.

38
39