UVOD U SOCIJALNU PSIHOLOGIJU

Socijalna psihologija je znanstvena disciplina, grana psihologije koja proučava kako ljudi misle jedni o
drugima, utječu jedni na duge i u kakvim su međusobnim odnosima (Aronson, 1995).
Zvonarević (1985) daje definiciju po kojoj je socijalna psihologija grana psihologije koja proučava
psihološke aspekte socijalnih pojava i socijalne aspekte psiholoških pojava. Socijalnu psihologiju
može se odrediti i kao znanstvenu disciplinu koja proučava kako stvarna ili zamišljena prisutnost
drugih ljudi utječe na čovjekove misli, osjećaje i ponašanje (Zvonarević, 1985). Baron i Byrne (1994)
socijalnu psihologiju definiraju kao znanstvenu disciplinu koja pokušava razumjeti prirodu i uzroke
individualnog ponašanja i mišljenja u socijalnim situacijama. Myers (1993) navodi kako je socijalna
psihologija znanstvena disciplina koja istražuje kako ljudi misle jedni o drugima, utječu jedni na druge
i odnose se jedni prema drugima. Aronson (1995) pak smatra kako socijalna psihologija proučava
socijalni utjecaj ljudi, jednih na druge, temeljen na njihovim vjerovanjima i ponašanju. Socijalna
psihologija pretpostavlja da su čovjekove kognicije (njegovi misaoni, spoznajni procesi), afektivna
stanja (doživljaji i emocije) te ponašanje, povezani s njegovom socijalnom okolinom (Aronson,
1995).
Socijalna psihologija proučava interakciju između osobe i situacije u kojoj se ona nalazi.
Pojam osobe podrazumijeva osobine i karakteristike koje pojedinci unose u socijalne situacije.
Psihologijski pojam situacije podrazumijeva događaje u okolini, odnosno uvjete koji su izvan osobe
(Aronson, 1995).
Osobe i situacije interaktivno međusobno utječu jedno na drugo na puno različitih načina. Drugi ljudi
mogu na nas utjecati izravnim pokušajima uvjeravanja, drugi mogu na nas utjecati i neizravno, samom
svojom prisutnošću. Čak i kad drugi ljudi nisu prisutni, često smo pod njihovim utjecajem (uvjerenja,
stavovi i vrijednosti). Iskustvo je pokazalo da ljudi najčešće ne razumiju snagu socijalnog utjecaja jer
su podložni osnovnoj atribucijskoj pogrešci: skloni su u objašnjenju ponašanja drugih precjenjivati
ulogu osobina ličnosti, a podcjenjivati ulogu situacije (Aronson, 1995).

POVIJEST
Socijalna psihologija je još mlada znanost. Naime, psiholog McDougall i sociolog Ross objavljuju
1908. dvije publikacije koje u svom naslovu sadrže pojam „socijalna psihologija“, pa se ova godina
stoga službeno smatra početkom socijalne psihologije. Međutim, prvi suvremeni udžbenik socijalne
psihologije u kojem se nalaze istraživanja o utjecaju grupe na ponašanje ljudi te istraživanja o
konformizmu objavljuje F. Allport 1924. godine (Zvonarević, 1976). Dakle, prva istraživanja na tom
području provođena su tek krajem 19. st., prva knjiga izdana tek u 20. st. a socijalna psihologija nije
niti počela poprimati svoj današnji oblik sve do 30-ih godina prošlog stoljeća (Myers, 1993).
Međutim, pravu povijest socijalne psihologije nemoguće je odvojiti od povijesti društva samog jer je
društvo definirano povijesnom situacijom (Zvonarević, 1976). Današnja socijalna misao nastaje i
formira se već tisućljećima, a njeno porijeklo je multikulturalno, tj. dolazi iz više kultura, civilizacija i
1
nacija. Povijesna razdoblja u kojima su pronađeni pisani dokumenti o socijalnoj misli već su stari
vijek, srednji vijek, novije doba, 19. i 20. stoljeće. Od mnogobrojnih filozofa spomenut ćemo Platona i
Aristotela. Platon je bio izrazito zaokupljen socijalnim problemima svoga vremena, što potvrđuju
njegova djela: «Republika» i «Zakoni». Pridavao izraziti značaj biološkom naslijeđu, od kojeg je
zavisilo kojoj će klasi pripadati novorođeno dijete, a sve socijalne mobilnosti koje dozvoljava u
velikoj su zavisnosti od nasljednih faktora. Platon se također bavi odgojem, i odnosima bogatih i
siromašnih. Aristotel je bio jedan od prvih empirista na području znanosti. On je smatrao kako je
čovjek «zoon politikon», odnosno, politička životinja, iz čega je proizlazilo kako je država prirodna
tvorevina. U srednjemu vijeku prevladavaju mislioci kršćanske teološke misli. Augustin na osnovnu
ljudsku prirodu gleda kroz prizmu istočnoga grijeha, prema čemu je grijeh u samoj biti ljudskoga bića.
Toma Akvinski bavi se pitanjima ljudskoga društva i postankom države, u kojemu se slaže sa
Aristotelom. Socijalnu misao novog doba (od 15. do 18. st.) predstavljaju razni mislioci: Thomas
More sa djelom „Utopija“, Thomas Hobbes „Levijatan“, Montesquieu, Adam Smith. Početkom 19.
stoljeća, opća povijest socijalne misli sve se više transformira u povijest sociologije, a zatim u povijest
socijalne psihologije. Spomenut ćemo samo neke istaknute mislioce: August Comte-osnivač moderne
sociologije, Herbert Spencer, Emil Durkheim te Vlaho Bogišić, Vlaho Bogišić istaknuti je dubrovački
pravnik i etnolog koji je među prvima pokušao sistematizirati građu iz etnologije, ali se isto tako puno
bavio metodologijom te je najstariji istraživač na našim područjima koji se koristio i statistikom. Kraj
19.stoljeća obilježen je radom Wilhema Wundta, osnivača prvog laboratorija eksperimentalne
psihologije koji je također priznavao ujtecaj socijalnih faktora , te radom Charlesa Cooleya koji uvodi
pojam „primarne grupe“ i njegovi se radovi i danas priznaju. Početak 20.stoljeća obilježen je radom
W. McDougalla te prvom knigom sa područja socijalne psihologije koju je napisao Floyd Allport
1924. Godine. Dva imena koja su označavala slijedeću prekretnicu na području ove mlade discipline
jesu Kurt Lewin i Muzafer Sherif. Najznačajnija istraživanja nakon 2.svjetskog rata su istraživanja na
području autoritarne ličnosti i Festingerove teorije kognitivne disonance, kojom se tvrdi kako ljudska
bića ne vole inkonzistenciju i stoga se trude smanjiti je. U 1970-im i 1980-im, socijalna psihologija
postaje zrelo područje, a temeljne se spoznaje dobivaju na području procesa socijalne atribucije,
međuspolnih razlika i spolne diskriminacije te raste utjecaj kognitivne perspektive. 90-te stavljaju
naglasak na muktikulturalnu perspektivu i socijalnu raznolikost te se sve više uzimaju u obzir
kognitivni i emotivni aspekti. Iz ovog kratkog pregleda povijesti vidljivo je kako teme i misli socijalne
psihologije prate razvoj društva i konkretne društvene probeme.

BUDUĆNOST?
Različiti autori sugeriraju različitu budućnost ali sa naglaskom na tri usmjerenja koja će vjerojatno
obilježiti daljnji razvoj socijalne psihologije:
1. širenje perspektiva socijalne psihologije (Baron i Byrne, 1994);
2. formiranje globalnih teorija ljudskog društvenog života (Pennington, 1997);

2
3. integracija socijalne psihologije i ostalih područja, kao što su ličnost, razvojna i kognitivna
psihologija (Brewer i sur, 2000).

METODE SOCIJALNE PSIHOLOGIJE

Tradicionalno, proučavanjem grupa i općih zakonitosti ponašanja grupa bavi se sociologija kao
znanstvena disciplina. S druge strane, psihologija je orijentirana na pojedinca i njegovo ponašanje. Iz
same potrebe za sustavnim tumačenjem društvenih odnosa na razini pojedinca (Zvonarević, 1976),
tijekom prošlog stoljeća, formira se integrativna disciplina pod nazivom «Socijalna psihologija», koja
obuhvaća pojedine aspekte sociologije. Ona isto tako obuhvaća brojne aspekte psihologije: percepciju,
mišljenje, stavove, ličnost, komunikaciju i ljudski razvoj te znanstvenu metodologiju.

Socijalna psihologija koristi znanstvene metode koje je preuzela od roditeljskih disciplina, sociologije
i psihologije. Oslanja se na tri vrste metoda kako bi pružila empirijske odgovore na pitanja o
socijalnom ponašanju:
1. Metoda opažanja
2. Korelacijski pristup
3. Eksperimentalni pristup
Prilikom istraživanja potrebno je posebno voditi pažnju o etičkim pitanjima i problemu obmane
ispitanika u eksperimentu.
Prije nego pobliže objasnimo svaku od ovih metoda moramo se prisjetiti činjenice da je znanost
kumulativna te da istraživači često izvode hipoteze iz raznih ranijih teorija i ranijih istraživanja ali i na
osobnom iskustvu, svakodnevnim događajima i svemu ostalom što također može biti izvor hipoteze
koja će se provjeravati. Socijalna psihologija kao polazište prihvaća dva filozofska stanovišta:
znanstveni skepticizam, kojeg s vremenom nadomješta znanstveni pozitivizam. Teorije u socijalnoj
psihologiji predstavljaju aproksimaciju stvarnosti, a formiraju se na temelju provjera hipoteza putem
empirijskih opažanja. Svaka je teorija opovrgljiva i prema tome, zadovoljava temeljne postavke

3
znanstvenog pozitivizma. S druge strane, prihvaća se kako znanstvena socijalna psihologija nije posve
objektivna te kako u svojim teorijama i interpretacijama uključuje niz subjektivnih elemenata.
Gotovo sve metode psihologije primjenjuju se u svom izvornom ili prilagođenom obliku u socijalnoj
psihologiji. U globalu gledano postoje korelacijski i eksperimentalni pristup. Psiholozi preferiraju
eksperimentalni pristup jer dozvoljava analizu kojom se može pouzdanije izvesti zaključak o uzročno-
posljedičnim vezama.
Znanstvena metoda je skup različitih postupaka kojima se znanost koristi u znanstvenoistraživačkom
radu da bi istražila i izložila rezultate znanstvenog istraživanja u određenom znanstvenom području ili
znanstvenoj disciplini. Znanstvenom metodom naziva se i svaki način znanstvenog istraživanja koje
osigurava sigurno, sređeno, sustavno i točno znanje ( Zelenika, 2000.).

METODA OPAŽANJA
Metoda opažanja odnosi se na sustavno opažanje i mjerenje ponašanja. Na sustavni način opažamo
procese i na odgovarajući, unaprijed pripremljeni način bilježimo. Naglasak ove metode je na
pripremljenosti i sustavnosti. Opažanje je prva i osnovna metoda svakog znanstvenoistraživačkog
rada, njime se na izravan način istraživač upoznaje s predmetom, pojavama i procesima. Pomoću te
metode prikupljaju se podaci i informacije o činjenicama, pojavama i procesima, te se upoznaju odnosi
i veze među njima (Zelenika, 2000). Organiziranim i sistematskim promatranjem istražuju se i
otkrivaju pozitivni i negativni utjecaji pojedinih činitelja i uvjeta. Svako znanstveno istraživanje
počinje i završava s promatranjem. Metoda opažanja je najraširenija univerzalna znanstvena metoda
(Zelenika, 2000).

1.1.1. OPAŽANJE SA SUDJELOVANJEM

Oblik sustavnog opažanja u kojem je istraživač u interakciji s ljudima koje opaža, ali nastoji ni na koji
način ne mijenjati situaciju.

1.1.2. ANALIZA ARHIVSKE GRAĐE

Oblik metode opažanja u kojoj istraživač proučava prikupljene dokumente u nekoj kulturi (npr.
dnevnike, romane, časopise i novine, fotografije, filmove, reklame.)

1.1.3. ETNOGRAFIJA
Vrsta metode opažanja koju koriste kulturalni antropolozi i socijalni psiholozi kako bi razumjeli grupu
ili kulturu. Kombinira se opažanje, intervjuiranje i analiza dokumentacije, kako bi se dobila što je
moguće cjelovitija slika o određenom društvu, grupi, organizaciji, okolini ili situaciji.

1.1.4. OGRANIČENJA METODE OPAŽANJA

Određene vrste ponašanja je teško opažati jer se javljaju rijetko ili samo u privatnosti. Ograničena je
na određenu grupu ljudi, na određenu sredinu i na određeni oblik aktivnosti. Opisuje obrasce
ponašanja, ali ne dovodi do razumijevanja odnosa među varijablama ili uzroka ponašanja.

4
2. KORELACIJSKI PRISTUP
najčešće primjenjivana metoda iz više razloga: često se socijalna situacija ne može preslikati u
laboratorijske uvjete, korelacijska istraživanja nude veliku vanjsku valjanost, što je vrlo bitno u
primjeni socijalne psihologije i nekada je neetički manipulirati pojedinim faktorima u
eksperimentalnim nacrtima (kao što je npr., izlaganje situaciji u kojoj se ispitanika sramoti kako bi se
proučavala njegova reakcija). No puko mjerenje varijabli koje se pojavljuju u društvu nikako ne
osiguravaju kauzalnu interpretaciju. Ako se ustvrdi korelacija između dvije varijable time je tek
otvorena lepeza mogućih interpretacija. Najčešće su tri moguća objašnjenja: 1. varijabla A utječe na
varijablu B, 2. varijabla B utječe na varijablu A, 3. i na varijablu A i B utječe neka egzogena varijabla
C koju nismo mjerili. Pri interpretaciji korelativnih veza potrebno je stoga vrlo oprezno interpretirati
rezultate, i razmotriti sva logički održiva objašnjenja,

Korelacijski pristup je postupak sustavnog mjerenja dviju ili više varijabli i određivanja odnosa među
njima odnosno u kojoj mjeri se na temelju jedne varijable može predvidjeti druga. Korelacijska se
istraživanja koriste za otkrivanje veza između varijabli i za opis smjera i veličine te povezanosti.
Varijabla je pri tome svaki činitelj koji može poprimiti različite vrijednosti na nekoj dimenziji (visina,
težina, dob i sl.). Korelacija je tvrdnja koja opisuje odnos, tj. smjer i veličinu sukladnosti u variranju
dviju varijabli. Što se tiče smjera razlikujemo: a) pozitivnu korelaciju (znak +): kad se obje varijable
mijenjaju u istom smjeru, i b) negativnu korelaciju (znak -): kad se dvije varijable mijenjaju u
suprotnim smjerovima. Što se tiče veličine, visoka korelacija znači da su varijable usko povezane. To
je pristup kad mi vršimo mjerenja, registiramo stanje varijabli u prirodnim uvjetima bez dodatne
intervencije. Korelacijski pristup pokazuje samo jesu li dvije varijable povezane, a ne i zašto su
povezane, odnosno koja je uzrok, a koja posljedica dakle korelacija nije uzročno-posljedična veza.

Korelacijski pristup se često koristi u anketama, kao i podacima iz opažanja.

2.1. ANKETA se koristi kada varijablu koja nas zanima nije lako opažati. Istraživanje u kojem se
reprezentativni uzorak ljudi ispituje (često anonimno) o njihovim stavovima i ponašanju. Metoda
anketiranja je postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju podaci,
informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja. Ova je metoda pouzdana u tolikoj mjeri u
kolikoj su mjeri pouzdane same informacije prikupljene tom metodom. Anketa u užem značenju
označava samo onaj postupak u tijeku kojega se odabranim ispitanicima, odnosno respondentima
postavljaju usmeno ili pismeno određena pitanja, na koja oni također usmeno ili pismeno daju
odgovore. Zatim se prikupljeni odgovori podvrgavaju raznim vrstama kvantitativne, kvalitativne i
kauzalne analize. Prema Vujeviću anketa je posebna metoda za prikupljanje podataka i informacija o
stavovima i mišljenjima ispitanika. U širem smislu anketa je svako prikupljanje podataka i informacija
uz pomoć postavljenih pitanja. Treba, međutim, spomenuti da u znanstvenom istraživanju anketa nije
samo postavljanje pitanja i na njih traženje odgovora. Anketa je, prije svega, postavljanje određenih

5
pitanja određenoj i odabranoj vrsti i broju ljudi, na točno isplaniran način sa svrhom i ciljevima -
dobiti što više istinitih odgovora, odnosno podataka i informacija o predmetu istraživanja (Zelenika,
2000.)

Prilikom objašnjavanja korelacijskog pristupa treba napomenuti da se uzročno-posljedična veza može

dokazati samo eksperimentalnom metodom, koja sustavno kontrolira događaje i manipulira njima.

3. EKSPERIMENTALNI PRISTUP
Eksperiment je zapravo organizirano i savršeno promatranje. U promatranju istraživač ne sudjeluje
aktivno nego nastoji što bolje opisati, utvrditi neko obilježje promatrane pojave. U eksperimentu
aktivno sudjeluje eksperimentator i na taj način može utjecati na mijenjanje ponašanja pojave ili
mijenjanje uvjeta eksperimentalne pojave (Zelenika,2000). Eksperiment je znanstveno-istraživački
postupak kojim se u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima izaziva neka pojava radi njenog
opažanja i/ili mjerenja. Osnovna karakteristika eksperimenta je sustavno manipuliranje nezavisnom i
zavisnom varijablom i mjerenje u kojem stupnju je ta manipulacija utjecala na zavisnu varijablu.
(ponašanje). Nezavisna varijabla je varijabla kojom istraživač manipulira. To je varijabla za koju se
pretpostavlja da uzrokuje promjenu u drugoj varijabli. Zavisna varijabla je varijabla koju istraživač
mjeri kako bi vidio ovise li promjene o razini nezavisne varijable. Osnovi cilj eksperimenta je
utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza, tj. provjeriti kako djeluje određeni faktor ili varijala (nezavisna
varijabla) na neki jasno definiran fenomen (zavisna varijabla).

Ono čega treba biti posebno svjestan u eksperimentalnoj metodologiji jesu aspekti koji osiguravaju
valjanost eksperimenta. Unutarnja valjanost eksperimenta osigurava se izbjegavanjem djelovanja
«kontaminirajućih» varijabli, koje nemamo u istraživačkom nacrtu. Kako bi se ujednačio utjecaj tih
nesustavnih čimbenika primjenjuje se slučajno raspoređivanje ispitanika u skupine. Vanjska valjanost
odnosi se na generalizaciju eksperimenta na više situacija. Budući da je eksperiment neophodno
replicirati, a ako je početna situacija toliko specifična da je nemoguće proizvesti novu identičnu
situaciju u kojoj se provodi eksperiment i dobiti slične rezultate, onda taj eksperiment nema vanjsku
valjanost. Ekološka valjanost odnosi se na to koliko se eksperiment može uopćiti na stvaran svijet i
ima vrlo važnu ulogu u socijalnoj psihologiji. Visok stupanj kontrole u eksperimentu jamči veliku
mogućnost generalizacije i kauzalne interpretacije događaja, no najveći prigovor koji se postavlja
eksperimentalnim istraživanjima jeste njihova artificijelnost. Naime, njihova unutarnja konzistencija i
valjanost u laboratorijskoj situacije nije od prevelike važnosti ako ne postoji ekološka valjanost,
odnosno, mogućnost uopćavanja na realne životne situacije. Iz ovoga se može zaključiti da je osnovna
dilema socijalnih psihologa odlučivanje između dovoljno kontrole nad situacijom da osiguraju da
irelevantne varijable ne utječu na rezultate i osiguravanja da se rezultati mogu generalizirati na
svakodnevni život što znaći da moraju odlučivati hoće li provesti terenske (opažanje u priodnim
uvjetima, prirodni eksperiment i terenski eksperiment) ili laboratorijske eksperimente. Terenski

6
eksperiment odnosi se na unošenje nezavisnih varijabli u stvarnu situaciju, što omogućuje vrlo visok
stupanj kontrole, a opet visoku ekološku valjanost što je bitno za socijalnu psihologiju. No terenski
eksperimenti zahtijevaju jako detaljnu pripremu, a i kontrola neželjenih varijabli nije jednako dobra
kao kod laboratorijskog eksperimenta. Način razrješenja ove dileme je provođenje i laboratorijskih i
terenskih eksperimenata koji istražuju istu pojavu.

Istraživanja mogu biti temeljna koja pokušavaju naći odgovor na pitanje zašto se ljudi ponašaju onako
kako se ponašaju i primijenjena istaživanja koja pokušavaju riješiti određeni socijalni i društveni
problem. Tako se spoznaje socijlane psihologije mogu primijeniti na razna društvena područja npr.:
radne organizacije gdje se pročava rukovođenje, timski rad, međuljudski odnosi; zdravlje (obrazovanje
o AIDS-u i njegova prevencija, razna područja javnog zdravstva); očuvanje okoliša (poticanje
poželjnih ponašanja); pravo (svjedočenje i donošenje presude) itditd.

ETIČKA PITANJA U SOCIJALNOJ PSIHOLOGIJI vezana su uz obmanu ispitanika. Naime, da

bi se postigao psihološki realizam u eksperimentu, ponekad je potrebno koristiti obmanu sudionika, tj.
zavaravanje sudionika lažnim objašnjenjem o svrsi istraživanja. Ovaj problem pokušava se riješiti
informiranjem ispitanika o eksperimentu do te razine do koje to ne ugrožava samu provedbu
eksperimenta. Također se insistira na razjašnjavanju svrhe i postupka samog eksperimenta nakon
provedbe. Etička dilema koja se veže uz terenska istraživanja jeste: kako dobiti pristanak ispitanika na
sudjelovanje u eksperimentu, kada su ispitanici slučajni prolaznici ili unaprijed nepoznati? U tim
slučajevima najčešće se drži načela ne zadiranja u privatni život: opaža se samo ono ponašanje
ispitanika koje je javno dostupno.

3. PREDMET I PRISTUPI SOCIJALNE PSIHOLOGIJE

Predmet koji je u središtu interesa socijalne psihologije relativno je raznoliko i ponekad neodređeno
definiran. Kao opći predmet socijalne psihologije određuje se npr. socijalna priroda čovjeka, njegov
socijalni razvoj, socijalno ponašanje, društveni život ljudi ili njihovo uzajamno djelovanje.
Neodređenost ovakvih općih definicija nastoji se prevladati navođenjem pojava i problema koji su
predmet istraživanja u socijalnoj psihologiji. Socijalna se psihologija razlikuje u predmetu proučavanja
od svojih roditeljskih disciplina: psihologije i sociologije. Jedan od osnovnih predmeta socijalne
psihologije jeste ljudsko ponašanje u društvenim odnosima (Baron i Byrne, 1994). No, socijalnu
psihologiju također zanimaju misli, osjećaji, stavovi i razni kognitivni procesi koji se odvijaju u
pojedincu za vrijeme različitih društvenih situacija tj. socijalna misao. Termin «socijalna misao»
podrazumijeva stavove, vrijednosti, uvjerenja, socijalnu percepciju i sl. (Pennington, 1997), i taj se
aspekt pokazao esencijalnim za razumijevanje ljudskog ponašanja. Ovo je posebice bitno kada znamo
kako je temeljni cilj socijalne psihologije upravo razumijevanje uzroka društvenog ponašanja i

7
društvene misli pojedinca, odnosno razumijevanje njegovog djelovanja, osjećaja, uvjerenja, sjećanja, i
zaključaka vezanih uz druge osobe (Baron i Byrne, 1994). Dakle, socijalna psihologija teži
razumijevanju socijalnog ponašanja kako kroz temeljne psihološke procese tako i kroz socijalne
sisteme u okviru kojih se ti procesi manifestiraju.
Razlikujemo dvije socijalne psihologije:
1. Psihološka socijalna psihologija (McDougall): Usko povezana sa općom psihologijom,
usmjerena na pozitivizam i traganje za univerzalnim zakonima socijalnog ponašanja koji su nezavisni
od socijalne realnosti. U središtu istraživanja je pojedinac, interpersonalni odnosi i male grupe u
eksperimentalnim /laboratorijskim uvjetima koja su van socijalnog konteksta.
2. Sociološka socijalna psihologija ( Ross): Usmjerena je na grupu kao jedinicu analize i na
proučavanje onoga što se događa među ljudima u širem socijalnom, institucionalnom i kulturnom
kontekstu. Ljudska bića moraju se poučavati u širem sociokulturnom kontekstu . Metode istraživanja
su anketa umjesto eksperimenta i traga se za obrascima i modelima u teorijskim generalizacijama
umjesto traganja za univerzalnim principima. Ovaj pristup naglašava povijesne perspektive i promjene
umjesto samo jednom otkrivenog nepomjenjivog procesa.

8
TRI VELIKA PODRUČJA ILI GRUPE PROBLEMA U SOCIJALNOJ PSIHOLOGIJI

1.socijalizacija: predmet ovog područja je socijalizacija i socijalni razvoj u raznim aspektima kao što
su:

 čimbenici socijalizacije (obitelj, škola, vršnjačke grupe, institucije i ostale socijalne grupe)
 procesi i mehanizmi socijalizacije i internalizacije koji leže u osnovi socijlaizacije i kroz koje
se ostvaruje socijalni i kulturni ujtecaj neke sredine
 posljedice i efekti socijalizacije na psihičke funkcije, oblikovanje stavova, motivaciju i ličnost.

2.neposredna socijalna interakcija: predmet ovog područja je odnos pojedinac-grupa, uzajamni

utjecaj, uzajamno djelovanje. U ovom području istražuje se veliki broj raznolikih pojava, kao što su:

• socijalna percepcija,

• elementarna pitanja formiranja impresija (oblikovanje utisaka),

9
• formiranje socijalnih interakcija,

• socijalna interakcija,

• interpersonalni odnosi,

• istraživanja pojava koje se dešavaju u skupinama,

• ponašanje u grupi,

• nastajanje i struktura grupe, itd..

3.utjecaj psihičkih funkcija ličnosti na društvene pojave kao što su političko ponašanje, odnosi
među narodima, međunarodno ponašanje, ekonomsko ponašanje, delikvencija itd..

TEORIJSKI PRAVCI U SOCIJALNOJ PSIHOLOGIJI

 Bihevioristički pravac (teorija učenja): jedinica analize je ponašanje koje se jedino može
objektivno promatrati, opažati i provjeravati. Učenje je iskustvo koje je stečeno u socijalnim uvjetima
nasuprot biološkoj motivaciji koja se temelji na nagonima i instinktima. Socijalno ponašanje je rezultat
učenja. Ovaj pristup zanemaruje više kognitivne procese, usmjeren je na biologizam, mehanicizam,
vulgarni materijalizam.
 Psihoanalitički pravac prati razvoj čovjeka od biološkog organizma kojim upravlja princip
zadovoljstva do socijaliziranog, razumnog čovjeka kojim upravlja princim realnosti. Čovjekovo
ponašanje određeno je njegovom prošlošću i zato je nefleksibilno a čovjek nije svjestan pravih motiva
svog ponašanja. Psihoanaliza u analizi odnosa nagonskog i socijalnog uvodi pojam topologije ličnosti
koja se sastoji od tri ključna načela:
ID- načelo zadovoljstva: nesvjesno je i sastoji se od nagona i energije koja teži zadovoljstvu.
EGO – načelo realnosti: svjesno je i rezultat je usklađivanja/prilagođavanja nagonskog i socijalnog,
sastoji se od naše sposobnosti da opažamo i mislimo i prilagođavamo se.
SUPEREGO- naša je unutrašnja kontrola koja se razvila u samom procesu socijalizacije a sastoji se od
usvojenih društvenih normi, uloga i principa koji onda postaju principi našeg osobnog ponašanja.
 Geštaltistički pravac (forma, oblik, obrazac) usmjeren je na proučavanje spoznajnog polja
(socijalna percepcija) u kojem se psihički proces razvija i dešava te na kognitivne faktore koji
posreduju između podražaja i odgovora naglašavajuči značenje i cjeline te cjelovitosti pojava. Ovaj
pravac naglašava važnost proučavanja spoznajnog polja jer psihološke fenomene treba promatrati kao
dio sistema (polja) koji su međusobno zavisni. Čovjek je usmjeren na razvoj i postizanje smislenog
uvida u svijet koji ga okružuje a socijalno ponašanje zavisi od socijalnog konteksta u kojem se odvija.

10
4.KULTURA I SOCIJALNA PSIHOLOGIJA
„Kulturu čine zajednički ideali,vrijednosti i uvjerenja ne temelju kojih pripadnici nekog društva
interpretiraju iskustvo i oblikuju ponašanje te koji se odražaavaju u njihovu ponašanju.Svim kulturama
zajedničke su neke temeljne karakteristike: proučavanjem tih karakteristika rasvjetljava se priroda i
funkcija kulture. Kultura ne može postojati bez društva, odnosno skupine ljudi koji žive u zajedničkoj
domovini a glede opstanka su međusobno ovisni. Društvo na okupu drže međusobni odnosi određeni
socijalnom strukturom ili socijalnom organizacijom.“ ( Kulturna antropologija,
http://www.nakladaslap.com/public/docs/knjige/Kulturna%20antropologija%20-
%202%20poglavlje.pdf) .
„Klasičnu definiciju kulture, koja je još uvijek utjecajna, skovao je još 1871. Britanski antropolog
Edward B. Tylor (1973: 63). Za njega, “kultura ili civilizacija,uzeta u svom širokom etnografskom
smislu, je složena cjelina koja uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, zakone, običaje i sve
druge sposobnosti“ (Mesić, M. 2007.)
Međukulturalna istraživanja, istraživanja društvenih i individualnih vrijednosti područja su od
zajedničkog interesa. Vrijednosti predstavljaju ideje pojedinca ili skupina o tome što je poželjno, a to
utječe na odabir ciljeva kojima se teži i načina njihova ostvarivanja. Veliko istraživanje vrijednosti
proveo je Geert Hofstede na osoblju IBM u raznim zemljama. Istraživanje je obuhvatilo 116 000
ispitanika, 66 nacionalnosti, u 50 zemalja (Marušić, I. 2002).
Istraživanje je identificiralo 4 dimenzije vrijednosti u kulturama (Marušić, I. 2002.):
1. Distanca moći upučuje na stupanj u kojem oni koji su manje moćni prihvaćaju nejednaku
distribuciju moći u različitim organizacijama ili društvenim institucijama poput obitelji i sl. Visoko na
distanci moći su zemlje latinske tradicije, azijske i afričke zemlje a nisko su germanske zemlje.
2. Individualizam / kolektivizam upučuje na stupanj u kojem su pojedinci integirani u grupe/
društvo. Tako razllikujemo individalističke kulture/društva (SAD, Europa) u kojima je pojedinac
usmjeren na sebe i svoja osobna postignuća a veze između obitelji su slabe. Kolektivističke
kulture/društva (Japan,Kina) u kojima je pojedinac usmjeren na zajednicu, identificira se kroz
zajednicu, čvrsto je spojen sa svojom obitelji i svojom zajednicom. Bitnija me je obitelj i zajednica
nego on osobno.
3. Maskulinost/ femininost upučuje na distibuciju uloga među spolovima. Tako kulture mogu
biti maskuline kulture u kojima su velike razlike između vrijednosti muškaraca i žena ili feminine
kulture u kojima su vrijedosti muškaraca sličnije ženskim. IMB istraživanje je pokazalo da se
vrijednosti žena među kulturama manje razlikuju nego vrijednosti muškaraca a vrijednosti muškaraca
variraju od vrlo asertivnih, kompetitivnih, dominantnih do sličnih ženskima: briga za druge,
skromnost. Na ljestvici maskulino/femininih kultura/društava visoko maskulinosti su Japan,
Njemačka, Austrija, Švicarska, umjereno visoke su anglosaksonske zemlje, umjereno niske su
Francuska, Španjolska, Tajland a niske su nordijske zemlje, Nizozemska.

11
4. Izbjegavanje neizvjesnosti upučuje na stupanj u kojem se tolerira neizvjesnost i
dvosmislenost, nestrukturirane situacije. Sukladno tome postoje kulture koje jako izbjegavaju
neizvjesnost (zemlje latinske tradicije, germanske tadicije, Japan), one vjeruju u jednu Istinu i prežete
su čvrstim pravilima, zakonima i sigurnošću, krute su u mišljenjima i vrijednostima dok kulture koje
prihvaćaju neizvjesnost ( anglosaksonske, nordijske, kineske tradicije) su otvorenije, tolerantnije,
prihvačaju paralelno postojanje različitih svjetova, mišljenja i stavova. Ovim istraživanjima također su
utvrđene i neke koleracije između vrijednosti. Na primjer: distanca moći vezana je uz količinu
političkog nasilja i uz nejednakost u primanjima; individualizam vezan uz nacionalno bogatstvo
iskazano kroz BDP i uz mogućnost uspinjanja na društvenoj ljestvici s jedne generacije na drugu;
maskulinost je negativno povezana s količinom financijske pomoći koja se daje trećem svijetu(?) a
izbjegavanje neizvjesnosti povezano je s katolicizmom kao dominantnom religijom i s obvezom
nošenja osobnih iskaznica.
Drugo veliko istraživanje ostraživalo je individualne vrijednosti i provedeno je na studentima i
učenicama u 54 zemlje, proveo ga je S. Schwartz 1994.godine (Marušić, I. 2002.) .
Istraživanje je izdvojilo 10 tipova individualnih vrijednosti koje se najbolje reprezentiraju kroz dvije
dimenzije: 1.uzdizanje sebe (moć, postignuće, hedonizam)/ nadilaženje sebe (univerzalizam i
dobrohotnost) . 2. Konzervatizam (konformizam, sigurnost, tradicija) / otvorenost promjenama
(stimulacija, samostalnost) . Individiualne vrijednosti su : MOĆ ( status i pestiž, kontrola, dominacija,
socijalna moć), POSTIGNUĆE (uspješna, sposobna, ambiciozna, utjecajna-osobni uspjeh koz
pokazivanje vlastitih mogućnosti i znanja u skladu sa društvenim standardima), HEDONIZAM
(užitak, uživanje u životu), STIMULACIJA (uzbuđenje, novosti i izazovi u životu),
SAMOSTALNOST (nezavisno mišljenje i djelovanje, mogućnosti odabira, kreativnost, istraživanje
(sloboda, nezavisnost, radoznalost, odabir vlastitih ciljeva), UNIVERZALIZAM (: razumijevanje,
uvažavanje, tolerancija, briga za dobrobit svih ljudi i za prirodu (širina duha, mudrost, socijalna
pravda, jednakost, mir u svijetu, zaštita okoliša, jedinstvo s prirodom), DOBOHOTNOST (briga za
dobrobit osoba s kojima je pojedinac često u kontaktu (ljubazan, pošten, odan, obziran,
odgovoran),TRADICIJA (poštovanje i odanost idejama koje tradicionalno nudi kultura ili religija
(skroman, odan tradiciji, umjeren, pobožan), KONFORMIZAM (suzdržavanje od postupaka i
sklonosti koje bi mogle uznemiriti druge i prekršiti socijalne norme i očekivanja (uljudnost,
samodisciplina, poslušnost, poštivanje roditelja i odraslih) , SIGURNOST (sigurnost, sklad i stabilnost
društva, odnosa i samog pojedinca, obiteljska sigurnost, nacionalna sigurnost, društveni poredak)
(Marušić, I. 2002.)
Ove vrijednosti su se ispitivale na reprezentativnom uzorku ispitanika u 13 različitih kultura i dobiven
je opći rang važnosti za 10 tipova vrijednosti (Marušić, I. 2002.) :
Dobrohotnost Samostalnost Univerzalizam Sigurnost Konformnost Postignuće Hedonizam
Stimulacija Tradicija Moć

12
5.MULTIKULTURALIZAM, AKULTURACIJA I INTERKULTURALNI
ODNOSI
„Kako kulture nose narodi, kolektivi, etnije; entiteti, dakle, koji zauzimaju prostor, i kulture se,
također, šire u prostoru. Prostorna distribucija kultura je složena, još više u modernom svijetu nego u
prošlosti, zbog razvitka modernih komunikacija, koje lako i nezaustavljivo premoščuju nekada
razdvojene prostore. Granice između kultura su pak zamučene i neodređene. Mada fizičke granice i
dalje mogu, više ili manje, rigidno razdvajati države, to se teško može odnositi na kulture. Može se
tvrditi da su etnije rodile kulture. Međutim, pitanje koji ljudi podupiru koju kulturu postaje sve teže u
doba migracija, transnacionalnih zajednica, i dijaspora. Kulture se razvijaju i mijenjaju. Dana kultura
mora se reproducirati za
svaku novu generaciju. Društvo osigurava institucionalizirane okvire za prenošenje kulture putem
obrazovanja i socijalizacije.“ (Mesić, M. 2007.)
Pojam AKULTURACIJA odnosi se na proces kontakata i promjena koje proizlaze iz doticaja dviju
kultura a osnovno pitanje je način na koji se prirpadnici različitih etnokulturalnih skupina uklapaju u
većinsko društvo? (Marušić, I. 2002.). Interkulturalna (međukulturalna) psihologija proučava procese
akulturacije. Dva su procesa uklapanja:
1. Asimilacija-trajno i potpuna interakcija sa dominantnom kulturnom skupinom
2. Adaptacija – promjena ponašanja u skladu sa dominantnom kulturom. Može biti psihološka (
adaptacija zbog koje se osjećamo dobro) i sociokulturna (adaptacija zbog koje dobro funkcioniram u
novom društvu).
Akulturacija može izazvati i akulturacijski stres koji se očituje u nizu anksioznih reakcija vezanih za
život u novom društvu/kulturi a čija jačina ovisi o razlozima migriranja te dominantom stavu
većinskog društva/kulture prema useljenicima.
PSIHOLOŠKA AKULTURACIJA odnosi se na promjene koje doživljava pojedinac kao rezultat
kontakta sa drugim kulturama i kao rezultat participacije u procesu akulturacije kroz koju prolazi
njezina/njegova kulturalna skupina. (Marušić, I. 2002). Uspješnu psihološku adaptaciju predviđaju:
varijable ličnosti, životni događaji i socijalna podrška a uspješnu sociokulturalnu adaptaciju predviđaju
kulturalno znanje, stupanj kontakta te pozitivni stavovi među skupinama (Marušić, I. 2002).
INTERKULTURALNE STRATEGIJE većinskog društva (Marušić, I. 2002.) koje prima useljenika
mogu biti različite: 1.„ melting pot“ strategija u kojoj se od useljenika/manjinskih skupina zahtjeva
da se potpuno uklopi u većinsko društvo i nestane, ako se ne utopi onda ga većinsko društvo
maginalizira. 2. Multikulturalizam-strategija u kojoj sve skupine ravnopravno sudjeluju u životu
društva. Društvo je mozaik etnokulturalnih skupina koje zadržavaju vlastiti kulturalni identitet a
institucije društva prilogođavaju se njihovim interesima.
INTERKULTURALNE STRATEGIJE etnokulturalnih skupina (Berry, 1997) mogu biti:

13
1.asimilacija: potpuno uklapanje u novu sredinu i preuzimanje njezinih vrijedosti, običaja i socijalnih
osobina.
2.integracija- proces u kojem useljenik postane aktivan član društva ali zadržava i cijeni vlastiti
etnički identitet.
3.separacija- proces u kojem manjinska grupa želi zadržati odvojeni identitet, visoko cijeni svoju
izvornu kulturu i odbija aktivno participirati u većinskom društvu.
4. Marginalizacija- proces u kojem se gubi identifikacija i s kulturom porijekla ali i s kulturom
društva u koje se dolazi.
OPTIMALNA STRATEGIJA za adaptaciju migranta u većinsku kulturu je INTEGRACIJA jer
pretpostavlja prihvaćanje vrijednosti multikulturalizma među svim skupinama.

6.SOCIJALIZACIJA
SOCIJALIZACIJA je proces kojim pojedinac uči kulturu svoga društva. Dolazi od latinskih riječi
socijalizacija lat. socius = drug; socialis = društven, druželjubiv; engl. Socialisation, a općenito znaći
podruštvljavanje ljudskog bića. Socijalizacija se odnosi na usvajanje onog dijela kulture koji obuhvaća
međuljudske odnose i njihov razvoj, dakle, predstavlja usvajanje oblika društvenog života. (Piršl, E.)
Socijalizacija je složen, cjeloživotni proces promjena, kojima dijeca i odrasle osobe u interakciji sa
socijalnom okolinom razvijaju, oblikuju, uče i prilagođavaju socijalno relevantne oblike doživljavanja
i ponašanja (kao što su percepcija, mišljenje, stavovi i shvaćanja, običaji, navike, vrijednosti, jezik i
ostale procese i situacije okoline u kojoj živi), kako bi se što bolje integrirali u okolinu.
Socijalizacijom se mijenjaju i oblikuju karakteristike pojedinaca i njegova ponašanja. Njoj su
podvrgnuti načini izražavanja i zadovoljavanja bioloških i socijalnih potreba, kao i složeni oblici
socijalnog ponašanja. Socijalne potrebe nastaju i diferenciraju se tijekom rane socijalizacije.
Socijalizacijski procesi i situacije nisu uvijek i nužno dobri i poželjni, te socijalizacija ne rezultira
uvijek poželjnim, prihvatljivim i očekivanim ponašanjima, već može dovesti i do ponašanja koja su
neprilagođena, antisocijalna. Iako je socijalizacija proces koji traje cijeli život, ipak se najvećim
dijelom odigrava u dijetinstvu i mladenaštvu.
U antropologiji i sociologiji, socijalizacija se svodi na prilagođavanje pojedinca društvenoj zajednici,
što je preduvjet njezine integracije i stabilnosti, bilo da se misli na internalizaciju društveno
dominantnog svjetonazora, vrijednosti i normi ponašanja, bilo na učenje društvenih uloga te se u tom
smislu često poistovjećuje s inkulturacijom, ali i s akulturacijom. U socijalnoj psihologiji socijalizacija
označava proces učenja tijekom kojega pojedinac razmjenjuje iskustva s drugima, razvijajući tako
posebne oblike soijalno-relevantnog ponašanja, koji ne moraju uvijek biti u skladu s normama i
vrijednostima zajednice. (Piršl, E.)
Opće značajke i karakteristike socijalizacije su:

14
1.Socijalizacija uključuje niz složenih procesa izazvanih različitim čimbenicima koji se
nadopunjavaju, kombiniraju, te znaju djelovati i u suprotnom smjeru. To izaziva nerazumijevanje
kako mnoštvo agensa koji potiču mnogo procesa konačno daju cjelovit produkt.
2.Socijalizacija ima kumulativni karakter. Ranija socijalna iskustva ostavljaju traga, dovode do
određenih promjena i razvoja. Novi podražaji i utjecaji se prelamaju kroz ta akumulirana prethodna
iskustva.
3.Za socijalne efekte je važna struktura socijalizacijskih faktora ili utjecaja. Struktura; konstelacija ili
odnos faktora. Utjecaj jednog faktora ovisi o djelovanju drugih faktora i njihovoj konstituciji.

6.1.SREDIŠNJA PITANJA SOCIJALIZACIJE

1. modus socijalnog učenja odnosi se na način kako se socijaliziramo: klasično, instrumentalno ili
posredno uvjetovanje; učenje po modelu identifikacijom, imitacijom ili učenjem uloga; učenje
uviđanjem;
2. područje ili sadržaj socijalizacije može biti emocionalno, kognitivno, ekspresivno, intelektualno,
kreativno, političko, itd.;
3. čimbenici koji potiču ili sprječavaju socijalizaciju mogu biti nasljedni faktori, nagrada i kazni,
odnosa prema djetetu, ozračja u obitelji i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, etnicitetima,
vjerske pripadnosti itd.,
4. izvori ili agensi socijalizacije mogu biti roditelji, braća, vršnjaci, škola i učitelji, mediji, i sl. (
Piršl,E.)
Socijalno učenje je proces usvajanja obrazaca mišljenja i ponašanja o kojima, s jedne strane, ovisi
integracija pojedinca u društvenu zajednicu i, s druge strane, očuvanje društvenog sustava. Socijalnim
učenjem usvajaju se obrasci ponašanja i osobine ličnosti koje više ili manje dijele svi članovi grupe
(jezik, sustav vrijednosti, vjerovanja, običaji, i sl.), što olakšava njihovu međusobnu komunikaciju te
zajednički život i rad. (Piršl,E).
Socijalno učenje određuje se kao učenje po modelu, koje se javlja u tri glavna oblika:
1.Oponašanje – manje ili više vjerno ponavljanje određenih radnji ili postupaka druge osobe
(“značajnog drugog”, uzora ili modela);
2.Identifikacija ili poistovjećivanje – svjesno razvijanje onih osobina (znanja, vještine, sposobnosti,
ponašanja) koje pojedinac opaža ili pripisuje drugoj osobi za koju se snažno emocionalno veže;
3.Učenje uloga – usvajanje sustava vrijednosti i ponašanja koji su karakteristični za određeni društveni
status u društvu, grupi ili organizaciji. (Piršl,E). Uloga se definira kao sklop karakterističnih oblika
ponašanja, doživljavanja koji se očekuje od neke osobe na određenom položaju/statusu i koje ostvaruje
i izražava ta osoba. Uz ulogu, također se vežu prava, obaveze, dužnosti osoba i očekivani oblici
ponašanja obično se zasnivaju na nekim društvenim normama (predviđeni kao prikladan oblik
ponašanja u kratkotrajnoj situaciji). Postoji dakle aspekt očekivanja, no ne očekuje se od svih jednako
i sve ne ostvauju svoju ulogu podjednako. Postoje uloge koje su određene kod rođenja, uloge koje su

15
prolazne (uloge gubitnika…) Socijalne uloge su relevantne od rođenja do smrti i velik ih je broj. Zna
se šta je očekivano ponašanje od majke, učitelja, djeteta, dječaka, djevojčice itd. Pri tome način na koji
neka osoba igra svoju ulogu ne mora biti u skladu s očekivanjima okoline. Radi se o vrlo složenim
oblicima doživljavanja i ponašanja i pitanje je kako se ta ponašanja uče.
OBILJEŽJA UČENJE ULOGE:
1.Učenje uloge = učenje takvih oblika ponašanja odnosa prema socijalnoj okolini, sebi, koji je određen
ili se očekuje od osobe koja ima neki položaj u socijalnoj strukturi.
2.To nije neka posebna vrsta ili posebni proces učenja, već uključuje u sebi različite oblike učenja, no
u osnovi su složeni procesi učenja a ne kondicioniranje (učenje imitacijom, identifiacijom, operantno
učenje itd.), što ovisi o razvojnoj fazi o složenosti ponašanja.
3.Radi se o učenju u interakcijskom odnosu u okolini gdje postoje različite vrste i procesi učenja.
4.Kod učenja uloge bitan je socijalni kontekst očekivanja, tj. očekivanja socijalne okoline (npr. tata
vidi da se njegov sin igra lutkama)
5.Učenje uloga, je učenje takvih oblika ponašanja kakva izražavaju druge osobe.
Socijalno učenje obuhvaća 4 dimenzije:
1.usmjeravanje pozornosti na određenu akciju;
2.pamćenje akcije;
3.ponavljanje akcije;
4.motiviranost, koja ovisi o načinu na koji društvo sankcionira akciju (nagrada ili kazna).
PRIMARNA I SEKUNDARNA SOCIJALIZACIJA
Primarna socijalizacija zacijelo je najvažniji aspekt procesa socijalizacije, odvija se tijekom najranijeg
djetinjstva, obično unutar obitelji. Reagirajući na odobravanje i neodobravanje svojih roditelja i
oponašajući njihov primjer, dijete uči njihov jezik i mnoge temeljne obrasce ponašanja svojega
društva. (Piršl,E). U primarnu socijalizaciju uključena su dva temeljna procesa:

1.internalizacija (usvajanje) kulture je proces usvajanja socijalnih normi, standarda, ponašanja i

doživljavanja i njihovo prihvaćanje kao svojih osob-nih normi ponašanja i doživljavanja, stavova i
uvjerenja te načina vrednovanja,. Dakle, vanjsku kontrolu nad ponašanjem postupno zamjenjuje
unutrašnja kontrola i inhibicija – savjest. Savjest je sustav, sklop internaliziranih moralnih pravila o
tome što je dobro, pravedno i dozvoljeno, a što nije. Na osnovu njih se procjenjuje koliko su stvarni ili
zamišljeni postupci u skladu s tim pravilima, normama odnosno koliko su ispravni ili ne. Postupci koji
nisu u skladu s normama izazivaju osjećaj krivnje, neugodno emocionalno stanje. Ponašanje koje je u
skladu s normama pojavljuje se i ponavlja spontano, ne doživljava se kao izvana zahtijevano i
nametnuto, već se pripisuje osobnim motivima, željama i težnjama, dok se ponašanje suprotno
standardima, inhibira se bez vanjskih vidljivih vanjskih poticaja (nagrade, kazne) koji su ranije bili u
osnovi učenja tog ponašanja. Norme su opće prihvaćeni, uobićajeni, rašireni oblici ponašanja koji se
očekuju ili zahtijevaju od pripadnika neke socijalne sredine a koji služe kao osnova za vrednovanje

16
njihova ponašanja u određenim situacijama. To su regulatori koji omogućuju kontrolu ponašanja i
postupno tu kontrolu (poticaje socijalne okoline) zamjenjuje unutarnja kontrola. Moralni razvoj je
promjena u načelima i shvaćanjima o tome što je dobro, pravedno i dopušteno a što nije. Radi se o
razvoju moralnih standarda i normi, njihovom prihvaćanju i njihovoj internalizaciji. Internalizacija je
dakle jedan mehanizam koji je ključan u općem moralnom razvoju čovjeka. Moral je skup načela i
shvaćanja - pravila, obićaja i društenih normi u određenom društvu o tome što je dobro a što zlo, što je
valjano i dopušteno a što nije. Na osnonu tih moralnih načela ocjenjmuju se i vrednuju ljudski
postupci kao dobri ili loši, ispravni ili neispravni. Shvaćanja o dobru i zlu su pod utjecajem
promjenjivih društvenih odnosa, što uvjetuje različitost morala u vremenu i prostoru.

2.strukturiranje ličnosti. Kada se kultura ne bi usvajala, društvo bi prestalo postojati, budući da bez
zajedničkih normi i vrijednosti društveni život ne bi bio moguć. Ali, kultura se ne može naprosto
naučiti, ona se “usvaja kao dio strukture ličnosti”. Djetetova se ličnost oblikuje u kategorijama
središnjih vrijednosti kulture do točke u kojoj postaje dio njega.

SEKUNDARNA SOCIJALIZACIJA zbiva se u kasnijim godinama, kad je u nju manje uključena

obitelj a sve su jači utjecaji drugih faktora, kao što je grupa vršnjaka i škola. Uključuje školski sustav
(od vrtića do fakulteta), mass-media, skupine po zanimanju, vršnjake. Unutar svoje skupine vršnjaka,
u interakciji s ostalima i igrajući dječje igre, dijete se uči pokoravati prihvaćenim običajima društvene
skupine i poimati činjenicu da se društveni život temelji na pravilima. (Piršl,E.)
Škola, nakon obitelji (primarna socijalizacija), postaje “žarišno mjesto” sekundarne socijalizacije.
Ona djeluje kao most između obitelji i društva kao cjeline, pripremajući dijete za njegovu ulogu
odrasloga. Unutar obitelji, o djetetu se sudi i tretira ga se uglavnom na temelju
“partikularističkih”normi. Roditelji postupaju s djetetom kao sa svojim određenim djetetom a ne sude
ga na temelju normi ili mjerila koji se mogu primijeniti na svakoga pojedinca. Međutim, u širem
društvu, s pojedincem se postupa i o njemu se sudi na temelju “univerzalističkih” normi koje se
primjenjuju na sve pripadnike društva, bez obzira na njihove rodbinske veze. Unutar obitelji status
djeteta pripisan je, određen rođenjem, dok je status u životu odrasloga uglavnom postignut (npr.
pojedinac postiže svoj status po zanimanju, profesiji koju obavlja). Stoga, dijete se mora kretati od
partikularističkih normi i pripisanog statusa u obitelji, prema univerzalističkim normama i
postignutom statusu društva odraslih. (Piršl,E.) Škola priprema mlade ljude za taj prijelaz. Ona
uspostavlja univerzalističke norme u okvirima kojih svi učenici postižu svoj status. Njihovo se
ponašanje ocjenjuje prema mjerilima školskih pravila, njihov se uspjeh mjeri po uspjehu na ispitima.
Jednake se norme primjenjuju na sve učenike (ili bi trebalo), bez obzira na pripisane karakteristike kao
što su spol, rasa, obiteljsko podrijetlo ili klasa iz koje je učenik potekao. Škole funkcioniraju (ili bi
trebale) na meritokratskom načelu: status se postiže na temelju zasluga. Škole odgajaju mlade ljude na
temeljnim vrijednostima društva. (Piršl,E)

17
 DISKONTINUITET U ODGOJU predstavlja naglu promjenu ciljeva, zadataka, sadržaja, metoda i
organizacije poučavanja i učenja tijekom rasta i razvoja djeteta, osobito prisutnu u visokorazvijenim
društvima i društvima u tranziciji. Sve do početka sedamdesetih godina 20. st. diskontinuitet se
objašnjavao u sklopu socijalizacije, u svezi s promjenom odgojnih čimbenika prilikom prijelaza iz
ranije u novu fazu odrastanja (Piršl, E.) Kada govorimo o diskontinuitetu, tada obično, govorimo o
nesrazmjeru između djetetova života u obitelji, u kojoj ono nema većih odgovornosti, i njegova
uključivanja u društvo, u kojemu mora preuzeti određene društvene, gospodarske, političke i druge
odgovornosti. Antropolozi ga povezuju s razlikama u društvenoj moći i s njime objašnjavaju uzroke
školskog neuspjeha učenika pripadnika manjina, istovremeno osporavajući značaj sociološke teorije
kulturne deprivacije (obiteljska oskudica). Središnja teza antropologa jest da je školski neuspjeh
manjinske djece posljedica kulturnog diskontinuiteta koji se javlja u višekulturalnim sredinama u
kojima škole, kontrolirane od strane dominantne grupe, zanemaruju potrebe i kulturni kapital djece
koja dolaze iz drugih kulturnih sredina (Piršl, E). Prema J. J. Ogbuu, nizak školski uspjeh i ranije
napuštanje škole od strane pripadnika nekih manjina nije samo posljedica diskontinuiteta u kulturnim
vrijednostima, nego i nedovoljne vertikalne prohodnosti društvenog sustava za te grupe, što je opet u
svezi s načinom na koji se oni inicijalno uključuju u dominantno društvo. Odbijanje daljnjeg
školovanja, treba tražiti najviše u činjenici što im bolji školski uspjeh nužno ne donosi društvene
nagrade, kao što je to slučaj s bijelom djecom, djecom dominantne vjere ili etničke i klasne pripadnosti
u određenom društvu (zajednici) (Piršl, E).
PERSONALIZACIJA je odgoj za samoga sebe dok je socijalizacija odgoj za društvo. Središnje
mjesto kod personalizacije zauzima proces samoostvarenja, pa je tu odgojni utjecaj usmjeren prema
osposobljavanju odgajanika za samoostvarenje, samoodgoj, samoaktualizaciju. Samoostvarenje za
čovjeka, kao društvenog bića, sastoji se u izgradnji njegovih odnosa prema društvu, u prosuđivanju,
prihvaćanju, odbijanju, borbi za promjene u svojoj društvenoj okolini. Riječ je o konkretnim, u
svakom trenutku uočljivim vezama i povratnim vezama, međusobnom utjecaju procesa personalizacije
i socijalizacije (Piršl,E.).

 Skripta je namijenjena samo za internu upotrebu studenima 4.godine.

 Nije dozvoljeno javno objavljivanje ili umožavanje
 Autori su navedeni u popisu literature i unutar teksta

18
7.SOCIJALNA PERCEPCIJA ILI KAKO DOŽIVLJAVAMO DRUGE
LJUDE
PERCEPCIJA je konstruktivni proces koji predstavlja složenu reakciju na osjete u svjetlu prošlog
iskustva i očekivanja. Socijalna percepcija je proces kroz koji pokušavamo spoznati i razumjeti druge
osobe putem neverbalne komunikacije, atribucija i impresija. Izvanjske informacije o objektima,
ljudima i društvenim situacijama transformiraju se u nama prihvatljive oblike od trenutka podraživanja
osjetila, a promjena se nastavlja daljnjom preradom i pohranom podataka do kojih smo došli. Osim što
smo prilikom prikupljanja informacija ograničeni vlastitim osjetilima, na naše perceptivne procese
utječu prijašnja znanja i iskustva koja usmjeravaju našu pažnju i određuju na koji ćemo način što
percipirati. Percepcija je, dakle, konstruktivni, stvaralački proces koju Pennington (1997) definira kao
«složenu reakciju na osjete… u svjetlu prošlog iskustva, očekivanja, itd.», a ljudi su agensi koji svijet i
zbivanja u njemu tumače aktivno. (Jurić, D. 2002.).

Osnove percepcije postavili su već Gestaltisti na početku 20. st. Problemima percepcije objekata prva
se bavila skupina njemačkih psihologa (Max Wertheimer, Kurt Koffka i Wolfgang Köhler). Njihova je
središnja ideja kako je proces opažanja zapravo proces stvaranja forme, cjeline, pri čemu je cjelina
mnogo više nego puki zbroj dijelova osjeta (Pennington, 1997 prema Jurić, D. 2002). U slijedećem
koraku utvrdili su i osnovna načela grupiranja objekata, od kojih je temeljno načelo dobre figure
(Prägnanz) (Judaš i Kostović, 1997): od svih mogućih figura uočavamo onu koja je najjednostavnija i
najpostojanija. (Jurić,D. 2002.). Istraživanjima je dokazano da na proces percepcije također utječu a)
prošlo iskustvo i očekivanja vezana za objekt percepcije b) vrijednost koju vežemo uz objekt
percepcije c) pažnja, motivacije, emocije i osobine ličnosti. Socijalna percepcija i percepcija objekata
razlikuju se prema tome što ljudi, za razliku od objekata, djeluju uzročno-posljedično, imaju namjere,
njihova percepcija utječe na našu, a ono što percipiramo jesu crte ličnosti, motivi i emocije koji su
jako teško mjerljivi. (Jurić, D. 2002.) Naša percepcija socijalnog okruženja odvija prema istim
načelima percepcije objekata ali (Pennington, 1997): (a) Ljudi su uzročno-posljedični djelovatelji sa
svojim namjerama, dok objekti nemaju namjere i ne djeluju uzročno-posljedično; (b) Ono kako nas
drugi ljudi percipiraju utječe na naše ponašanje; (c) Većinu stvari koje percipiramo o sebi i o drugima
nisu izravno opažljive: osobine ličnosti, emocije, namjere, motive, itd.; (d) Točnost socijalne
percepcije gotovo je nemoguće utvrditi: niti profesionalnim psiholozima nije jednostavno mjeriti crte
ličnosti. Nadalje, kada percipiramo ljude trudimo se razumjeti, odnosno posredno zaključiti o njihovim
osjećajima, raspoloženjima, namjerama, motivima, crtama ličnosti i sl. Na temelju tog znanja

19
odlučujemo se za vrstu interakcije u koju ćemo s njima stupiti (Baron i Byrne, 1994). Mi odabiremo
različita opažanja na koja ćemo obratiti pažnju, a naše će tumačenje istog ponašanja često biti vrlo
različito (Pennington, 1997, prema Jurić, D. 2002).

Socijalna percepcija je proces kroz koji pokušavamo spoznati i razumjeti druge osobe (Baron i
Byrne, 1994). Uzevši u obzir specifičnosti socijalne percepcije potrebno je posebno naglasiti dva
aspekta ovoga procesa. Razumijevanje trenutnih osjećaja, raspoloženja i trajnijih emocija omogućava
nam neverbalna komunikacija putem neverbalnih znakova: facijalnih izraza, kontakta očima, tjelesnog
držanja itd dok trajnije razumijevanje uzroka ponašanja, motiva i crta ličnosti ostvarujemo putem
atribucije, relativno složenog procesa pomoću kojeg pokušavamo zaključiti o razlozima i uzrocima
tuđeg ponašanja (Baron i Byrne, 1994). Također kada se govori o socijalnoj percepciji poželjno je
razmatrati i oblikovanje impresija, koje predstavljaju trajniji doživljaj o drugim osobama. (Jurić, D.
2002).

Dakle, područja socijalne percepcije su (prema Kamenov, Ž. 2002):

1. Neverbalna komunikacija
2. Stvaranje dojmova (impresije)
3. Implicitne teorije ličnosti
4. Atribucije

7.1. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Prvi aksiom komunikacije koji je postavio Watzlawick (1969; prema Brajša, 1994), član Palo Alto
komunikološke škole, glasi: nemoguće je ne komunicirati! (Jurić, D. 2002). naša komunikacija stalno
teče na dvije razine. Jedna je verbalna, dok je druga neverbalna. Ta dva dijela komunikacijskog
procesa, kako ističe Brajša (1994), nemoguće je dijeliti i odvajati, jer uz verbalnu paralelno teče i
neverbalna komunikacija. Sama komunikacija sadrži tri neophodna elementa; s jedne strane je koder,
osoba koja oblikuje poruku koju želi prenijeti u kôd, dok s druge strane dekoder prima i dekodira
poruku (Pennington, 1997). Ono što ometa prijenos poruke naziva se šum u komunikacijskom kanalu,
a može se pojaviti kao vanjska smetnja (buka, kontekst) i nenamjerne greške u kodiranju i dekodiranju
(Brajša, 1994). Neverbalni znakovi mogu dopunjavati sadržaj verbalne komunikacije, a mogu biti i
samostalan način saopćavanja. Tubbs i Moss (1977; prema Brajša, 1994) navode podatak kako u
komunikaciji licem u lice neverbalni znakovi sadrže 65% cjelokupnog socijalnog značenja, dok
verbalni podražaji sadrže samo 35%. U verbalnom su komuniciranju također izrazito važni razni
paralingvistički elementi govora, koji predstavljaju određeni oblik neverbalnih znakova (Pennigton,
1997; Brajša, 1994) Ovi su znakovi predstavljeni bojom glasa, intonacijom, šištanjem, visinom,
oklijevanjem, i sl. te se kao takvi posebice koriste pri izražavanju afekata i trenutnih raspoloženja.

20
Temeljni neverbalni znaci relevantni za socijalnu percepciju jesu kinezički: izraz lica i kontakt očima;
te proksemički: pokreti, držanje tijela, dodirivanje i osobni prostor. (Jurić, D. 2002.) Baron i Byrne
(1994) navode četiri kanala za koje smatraju kako su bazični: izraz lica, kontakt očima, pokreti i
držanje tijela te dodirivanje. Također, postoji šest osnovnih izraza lica koja se vrlo jasno razaznaju
na ljudskom licu i čine osnovu oblikovanju ostalih izraza. Ove je izraze ustanovio Ekman (prema
Baron i Byrne, 1994), a riječ je o: sreći, tuzi, bijesu, gađenju, strahu i iznenađenju. Kontakt očima
značajan je kinezički znak u neverbalnoj komunikaciji. Tumači se modelom intimnosti (Argyle i
Dean, 1965; prema Pennington, 1997) u kojemu se predlaže kako kontakt očima predstavljaju i sile
pristupa i sile izbjegavanja, a budući da djeluju istovremeno, trebalo bi postojati stanje uravnoteženosti
koje bi odražavalo stupanj intimnosti između dvoje ljudi i modelom nepostojanja znakova (Rutter
1984, prema Pennington 1997) naglašava da kako se broj neverbalnih znakova smanjuje, dolazi do
većeg osjećaja psihološke udaljenosti što onda rezultira promjenom sadržaja; prethodno intimni
sadržaj prelazi u formalni i obratno. (Jurić, D. 2002.). Govor tijela je položaj koji zauzimamo našim
tijelom, kretnje i geste i dio su neverbalne komunikacije koji vrlo često odražavaju naše emocije.
Npr.pojam posturalna jeka, koja se očituje u zauzimanju sličnih tjelesnih stavova kod dvojice prijatelja
koji razgovaraju spontano i prirodno, što nije proces svjesnog imitiranja. Naime, kod bliskih osoba
koje međusobno komuniciraju, tjelesni se pokreti sinkroniziraju jer postoji težnja za
komplementarnošću. (Jurić, D.2002.) Dodirivanje je jedan osobito intimni neverbalni znak a određen
je kulturom, društvenim kontekstom, spolom, prirodom dodira... Osobni prostor u uskoj je vezi s
dodirom i tjelesnim položajima. Iako postoje određene kulturalne razlike, Hall je (1968; prema
Pennington, 1997) prikazao četiri međuljudske udaljenosti: intimnu (do 40 cm), osobnu (do 1m 20cm),
društvenu (do 3m 60cm) i javnu (do 5 m 50). (Jurić, D. 2002).

7.2.STVARANJE DOJMOVA O DRUGIM OSOBAMA (IMPRESIJE)

Oblikovanje impresija složen je kognitivni proces u kojemu kombiniramo informacije o drugima
unutar postojećih kognitivnih okvira kako bi oblikovali jedinstveni, općeniti utisak. Na formiranje
impresija najviše utječu informacije koje su prve u nizu, iz pouzdanog izvora, negativne i ekstremne.
Najčešći stilovi upravljanja impresijama jesu putem tehnike kontrole i tehnike submisivnosti. (Jurić,
D. 2002). Tehnika kontrole prvenstveno se odnosi na način komunikacije u kojemu osoba vodi
razgovor, naglašavajući svoje sposobnosti i preuzimajući odgovornost za prijašnje uspjehe. Tehnika
submisivnosti odnosi se na laskavi, podređeni pristup. Općenito govoreći, ulagivanje je tehnika koja
se može primijetiti kada ljudi ciljanim osobama spjevaju nezaslužene hvalospjeve, žestoko se slažu s
njihovim stajalištima, koja god ona da bila, pokazuju izrazito jaki interes za njih te verbalno i
neverbalno demonstriraju visoku simpatiju i podršku. Dodatno, ova tehnika često uključuje niz malih
usluga, dok osoba koja ih čini u stvari cilja na znatno veću protuuslugu. (Jurić, D. 2002)
Svaki čovjek ima svoj jedinstveni način doživljavanja drugih ljudi, svoje mjerilo ili osobnu jednadžbu.
Dojmovi jednog promatrača o različitim ljudima često su sličniji nego dojmovi različitih promatrača o

21
istoj ciljnoj osobi. Postoje i privremene odrednice dojmova koje stvaramo, među kojima je vrlo važno
naše raspoloženje u tom trenutku ili prethodna kognitivna udešenost. (Kamenov, Ž.)
Kako nismo savršeni obrađivači informacija, prilikom stvaranja dojmova o drugim ljudima često
činimo pogreške. Pogreška prvog dojma – sklonost da prosuđujemo ljude pod utjecajem dojma kojeg
smo stvorili kad smo ih prvi put vidjeli. Halo-efekt – općeniti povoljan ili nepovoljan dojam o
pojedincu utječe na sve druge prosudbe o njemu (Kamenov, Ž.)

7.3.IMPLICITNE TEORIJE LIČNOSTI

Implicitna teorija ličnosti je vrsta sheme koju ljudi koriste kako bi grupirali različite osobine
ličnosti.Svatko od nas ima svoje implicitne teorije ličnosti – uvjerenja o tome koje osobine su
međusobno povezane, a koje nikako ne mogu biti prisutne kod iste osobe. Korištenje ovih teorija
pomaže nam da brzo stvorimo detaljne dojmove o drugim ljudima na osnovi samo nekoliko
informacija koje imamo o njima – praznine popunimo osobinama koje smatramo da su povezane s
ovima o kojima smo primili informaciju. (Kamenov, Ž.)
Primjer jedne takve sheme je shema: Samoispunjavajuće proročanstvo: slučaj kada ljudi (1) imaju
očekivanje o tome kakva je druga osoba, što (2) utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi, što (3)
izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, čineći tako da se ta očekivanja
pokažu istinitima. (Kamenov, Ž.)

22
8.SOCIJALNA PERCEPCIJA ATRIBUCIJE ili zaključivanje o uzrocima
ponašanja
Atribucija je proces pomoću kojeg pokušavamo zaključiti o razlozima i uzrocima tuđeg i vlastitog
ponašanja. Zajedničko većini atribucijskih teorija jeste zaključivanje situacijskom ili dispozicijskom
uzroku ponašanja. Temeljne su teorije: model kauzalnih shema, model kovarijacija i model
odgovarajućeg zaključivanja. Uz temeljna načela procesa atribucije vezane su i pristranosti : osnovna
atribucijska pogreška, učinak izvođača-promatrača, hedonističke pristranosti i razlika ličnosti. (Jurić,
D.2002).
Unatoč tome što nas zanima točna percepcija trenutnih osjećaja i raspoloženja drugih osoba, naše
zanimanje za njih ne staje kod ovdje i sada. Najčešće nas zanimaju dublji uzroci njihovog ponašanja,
njihove crte ličnosti, a vrlo često pokušavamo razumjeti i naše vlastito ponašanje. Ove informacije
stječemo kroz procese koje nazivamo atribucija i ovaj pojam upravo podrazumijeva naše težnje da
shvatimo uzroke tuđeg i vlastitog ponašanja (Baron i Byrne, 1994 prema Jurić, D. 2002).
Atribucijski pristup proizlazi iz kognitivne socijalne psihologije, koja stavlja naglasak na kognitivne
procese kao medijatore između situacije u kojoj se osoba nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja.
Umjesto da pasivno promatraju što se oko njih događa, ljudi izvode značenja iz ponašanja, zaključuju
o uzrocima i razlozima za opažene događaje, zaključuju o karakteristikama ljudi povezanih s tim
događajima – konstruiraju svoj socijalni realitet. (Kamenov, Ž.). Atribucijski pristup proizlazi iz
kognitivne socijalne psihologije, koja stavlja naglasak na kognitivne procese kao medijatore između
situacije u kojoj se osoba nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja. Atribucijska teorija opisuje kako
ljudi objašnjavaju uzroke vlastitog ponašanja i ponašanja drugih ljudi. Temeljna pretpostavka je da
ljudi tragaju za konstantnostima u svojoj okolini, kako bi imali doživljaj kontrole i mogućnosti
predviđanja događaja u budućnosti. Pod “atribucijskom teorijom” podrazumijeva se mnogo različitih
teorija a osnovna ideja koja povezuje sve te teorije je da ljudi tumače događaje u terminima njihovih
uzroka i da ta tumačenja imaju značajnu ulogu u determiniranju reakcija na te događaje (Kamenov,
Ž.). Ocem atribucijske teorije smatra se Fritz Heider (1946/1958).
On je vjerovao da se i obični ljudi ponašaju kao znanstvenici-amateri, koji pokušavaju razumjeti
ponašanje drugih ljudi povezujući djeliće informacija dok ne dođu do razumnog objašnjenja. Predložio
je jednostavnu podjelu objašnjenja koje ljudi daju na: unutarnje ili internalne atribucije (stavovi,
uvjerenja, osobine ličnosti i druge karakteristike osobe čije ponašanje objašnjavamo) i vanjske ili
eksternalne atribucije (karakteristike situacije u kojoj je osoba, tj. podražaj koji je izazvao opaženo
ponašanje) (Kamenov, Ž.). Heider je (1944; prema Pennington, 1997) formulirao tri gledišta o tome
kako ljudi razumiju svoju okolinu: (1) ljudi percipiraju da ponašanje ima uzroke;
(2) važno je razumjeti percepcije ljudi;
(3) uzrok ponašanja percipira se u osobi ili u situaciji, ili nekoj kombinaciji ovih elemenata. Ako
pokušamo razmotriti osnovne koncepte izgleda kako ljudi nerado priznaju da se određeno ponašanje

23
dogodilo poradi slučaja, i iz tog razloga, imaju sklonost pripisivati uzroke gotovo svim oblicima
ponašanja. Vezano uz drugu postavku, teoretičare atribucije više zanima kako ljudi percipiraju uzroke
ponašanja, negoli sami uzroci ponašanja, koje je ionako teško saznati. Točnost atribucija gotovo je
nemoguće provjeriti i one se odnose samo na ono što mi smatramo uzrokom određenog ponašanja, no
nikako i stvarnim uzrokom. Heider je (1958; prema Pennington, 1997) također naveo kako
percepcija uzroka ponašanja, slično percepciji objekata, ovisi o tri stvari:
(1) značajki onoga koji percipira;
(2) osobinama ponašanja koje se percipira;
(3) društvenom kontekstu u kojemu se ponašanje odvija. Heider pritom naglašava, već prije
spomenuti, snažni utjecaj očekivanja na ono što stvarno percipiramo. Treće načelo, od velike je
važnosti za sve atribucijske teorije, a odnosi se na to atribuiraju li ljudi uzroke ponašanja osobi
(unutrašnji uzroci) ili situaciji (vanjski uzroci) (Jurić, D. 2002).
Zajedničko većini atribucijskih teorija jeste zaključivanje situacijskom ili dispozicijskom uzroku
ponašanja. Temeljne su teorije: model kauzalnih shema, model kovarijacija i model odgovarajućeg
zaključivanja. Uz temeljna načela procesa atribucije vezane su i pristranosti: osnovne atribucijske
pogreške, učinka izvođača-promatrača, hedonističke pristranosti i razlika ličnosti. (Jurić, D. 2002)
Model kovarijacije (Kelley, 1967) ili Kelleyev model kovarijacije pokušava protumačiti kako
odgovaramo na pitanje zašto? (Baron i Byrne, 1994 prema Jurić, D. 2002). Ovaj model najčešće se
koristi kada posjedujemo mnoštvo informacija o ponašanju jedne osobe i o tome kako se ostali ljudi
ponašaju u istim ili sličnim situacijama. Pri odgovaranju na pitanje zašto? razmatramo tri glavne
dimenzije ponašanja kako bi odredili je li određeno ponašanje uzrokovano situacijom ili osobom;
(a) prvo razmatramo suglasnost tj. konsenzus, stupanj u kojemu ljudi uobičajeno reagiraju na danu
situaciju (više uobičajena reakcija – veća suglasnost);
(b) potom proučavamo dosljednost, odn. konzistenciju ponašanja ove osobe u različitim situacijama;
(c) na kraju razmatramo različitost, odn. distinktivnost ponašanja ove osobe (ponaša li se osoba
drugačije u drugačijim situacijama) (Baron i Byrne, 1994 prema Jurić, D. 2002). Ljudi će
najvjerojatnije formirati internalne atribucije (pripisati ponašanje osobinama izvođača) kada su
konsenzus i distinktivnost niski a konzistencija visoka dok će najvjerojatnije formirati eksternalne
atribucije (pripisati ponašanje objektu i/ili situaciji) kada su i konsenzus i distinktivnost i
konzistentnost visoki (Kamenov, Ž.). Odnosno, prema Kelleyevoj teoriji kauzalnih shema,
najvjerojatnije ćemo ponašanje druge osobe pripisati unutarnjim razlozima ako je suglasnost i
različitost niska, a dosljednost visoka. U drugu ruku, ako je ponašanje osobe visoko suglasno,
dosljedno i različito u odnosu na druge situacije, skloni smo uzroke pripisati situaciji (Jurić, D. 2002).
Model kovarijacije pretpostavlja da ljudi uzročne atribucije stvaraju racionalno i logički.Iako je
ovakva složena obrada informacija očito u našem interesu, zahtjevi koji se postavljaju pred nas su
često preveliki, a naš kognitivni kapacitet je ograničen, tako da često naša percepcija nije u skladu s

24
teorijom. S druge strane, postoje i motivirane ili egocentrične pristranosti u zaključivanju koje mogu
interferirati s točnošću percepcije sebe i drugih (Kamenov, Ž.)
Kelleyev model kauzalnih shema najprikladniji za uporabu kada imamo informacije o ponašanju
osobe u samo jednoj prigodi. Kelley (1972; prema Pennington, 1997) navodi kako se kauzalna shema
definira kao opći koncept o nekoj osobi u i točno određenim uzrocima koji svojom interakcijom
dovode do specifičnog uzroka (Jurić, D. 2002). Kelley sugerira kako se pri atribuiranju uzroka vodimo
znanjem o tome kako se ljudi obično ponašaju u situaciji koju smo primijetili, no vodeći se pri tome
većinom stereotipima i implicitnim teorijama ličnosti. Stereotipi jesu pojednostavljeni zaključci
koje koristimo kako bi uz minimalni kognitivni napor dali «točnu» procjenu osoba, svrstavajući ih pri
tom nemilosrdno u naše «pretince» i kategorije (Pennington, 1997 prema Jurić, D. 2002). Implicitne
teorije ličnosti odnose se na naše naivne, laičke teorije ličnosti o tome koje se osobine ličnosti
međusobno slažu, odnosno pojavljuju zajedno: na primjer dobro/loše društven te dobro/loše
intelektualan (Jurić, D. 2002). Objašnjavajući ovaj model navodi se kako su ljudi često skloni
primjenjivati načelo podcjenjivanja (Pennington, 1997). Naime, unatoč tome što naša
zdravorazumska psihologija objašnjava ponašanje racionalno, postoji jaka tendencija zanemarivanja
alternativnih, jednako mogućih objašnjenja: ljudi su sasvim zadovoljni s prvih nekoliko razumnih
objašnjenja kojih se mogu dosjetiti, ne pomišljajući nakon toga ni na kakve druge mogućnosti (Myers,
1993 prema Jurić, D. 2002).
Od drugih atribucijskih teorija možemo spomenuti:
Model odgovarajućeg zaključivanja Jonesa i Davisa bavi se razumijevanjem kada i pod kojim
okolnostima ljudi donose unutrašnje atribucije (Jones i Davis, 1965; prema Pennington, 1997).
Određivanje dispozicijskih atribucija započinje razmatranjem ponašanja kojeg smo sami slobodno
odabrali. Nakon toga procjenjujemo ponašanje na dvije dimenzije kako bi utvrdili stoje li iza
ponašanja trajni aspekti ličnosti (Baron i Byrne, 1994): 1. nezajednički učinci i 2. društvenu poželjnost
(Jurić, D.2002).
Weinerov model kauzalnih atribucija prvenstveno je korišten pri tumačenju atribucije vlastitog
ponašanja, ovaj se model pokazao izrazito učinkovit u objašnjavanju školskog (ne)uspjeha te
objašnjavanju i kliničkom tretmanu unipolarne depresije (Baron i Byrne, 1994). Pristup u osnovi
počiva na Rotterovom (1973; prema Myers, 1993) pojmu lokusa kontrole i Seligmanovom (1975;
prema Pennington, 1997) konceptu naučene bespomoćnosti, a sadrži tri atribucijske dimenzije:
(1) unutrašnje/vanjsko;
(2) stabilno/nestabilno (stalna ili promjenjiva značajka);
(3) globalno/specifično (specifično za ovo ponašanje ili se javlja općenito) (Pennington, 1997). Na
primjer kronično depresivna osoba najvjerojatnije je donijela unutrašnju («ja ništa ne valjam»),
stabilnu («cijeli život ništa ne valjam») i globalnu atribuciju («što god da radim – ne valjam») (Jurić,
D. 2002).
ATRIBUCIJSKE POGREŠKE (Atribucijska pristranost)

25
Iako je u svojoj osnovi atribucija visoko racionalni proces koji slijedi određene kognitivne korake,
postoje određene pristranosti koje neophodno moramo navesti, jer dovode do ozbiljnih pogrešaka u
percipiranju uzroka tuđeg ponašanja (Baron i Byrne, 1994 prema Jurić, D. 2002.)
1. Osnovna atribucijska pogreška je sklonost ljudi da precjenjuju stupanj u kojem je nečije
ponašanje određeno unutarnjim, dispozicijskim uzrocima i podcjenjuju ulogu situacijskih uzroka
(Kamenov, Ž). Nastupa kada potpuno zanemarujemo situacijska objašnjenja i tumačimo ponašanje
samo na temelju dispozicijskih uzroka. Ova pogreška naziva se osnovnom budući da su
eksperimentalna istraživanja pokazala kako se pojavljuje čak i u slučajevima kada su ljudi potpuno
svjesni situacijskih čimbenika(!) (Myers, 1993 prema Jurić, D. 2002). Jedan od razloga zbog kojeg se
javlja je to što opažači usmjeravaju svoju pažnju na izvođače, dok su im situacijski uzroci izvođačevog
ponašanja manje istaknuti ili čak nepoznati. U objašnjavanju toliko česte pojave/pogreške pomaže
nam perceptivna istaknutost, ili informacija na koju je usmjerena čovjekova pažnja. Efekt
reflektora javlja se kada ljudi precjenjuju stupanj u kojem drugi ljudi primjećuju njihovo ponašanje i
izgled i pokazuje da su ljudi svjesni sklonosti drugih da počine osnovnu atribucijsku pogrešku
(Kamenov, Ž.)
2. Razlika izvođač/promatrač je sklonost da ponašanje drugih ljudi vidimo kao odraz njihovih
osobina, dok se prilikom objašnjavanja vlastitog ponašanja više oslanjamo na ulogu situacije. Jedan od
razloga za razliku izvođač/promatrač je perceptivna istaknutost: izvođači uočavaju situaciju u kojoj se
nalaze i koja ih navodi na ponašanje, dok opažači uočavaju izvođače. Također razlika
izvođač/promatrač se javlja i stoga što izvođači imaju više informacija o sebi i svom ponašanju u
različitim situacijama nego promatrači (Kamenov, Ž.). Hedonistička pristranost vrlo je moćna
pristranost pri atribuciji uzroka vlastitog postignuća, a uvelike djeluje i kao obrambeni ego-
mehanizam. Prvenstveno se očituje u sklonosti da naše uspjehe pripišemo vlastitim sposobnostima,
crtama ličnost, umijeću i naporu, dok naprotiv, eventualni neuspjeh pripisati ćemo nepovoljnim
uvjetima (Baron i Byrne, 1994). Također, skloniji smo vlastitom uspjehu atribuirati unutrašnje uzroke,
a uspjehu drugih osoba, vanjskim uzrocima kao što su sreća, posebne privilegije, itd. Pristranosti
također mogu proizlaziti i iz razlika u ličnosti npr. lokus kontrole ali kao određenu crtu ličnosti prema
kojoj određene osobe uzroke svojem ili tuđem ponašanju većinom vide ili u unutarnjim ili u vanjskim
uzrocima. Kada se ovakva pristranost pojavi kao crta ličnosti, ona je specifična samo za određenu
osobu i pri tome je njezina socijalna percepcija iskrivljena na njoj određeni način (Jurić, D.2002).
3. Atribucije u vlastitu korist predstavljaju atribuiranje koje je pristrano, adaptivno i korisno za
naše psihičko zdravlje. Sklonost obrnutom načinu atribuiranja - uspjeha situacijskim uzrocima, a
neuspjeha vlastitim osobinama - može dovesti do naučene bespomoćnosti čija posljedica može biti
depresija (Kamenov, Ž.)
4. Obrambene atribucije su objašnjenja za ponašanje ili događaje kojima se izbjegava osjećaj
ranjivosti ili smrtnosti. Nerealistični optimizam je oblik obrambene atribucije pri kojem ljudi misle
da će se dobre stvari vjerojatnije dogoditi njima nego drugima, a da će se negativni događaji prije

26
dogoditi drugima nego njima. Jedan način na koji se nosimo s tragičnim informacijama o drugima jest
da vjerujemo da se to ne može dogoditi nama. To činimo pomoću vjerovanja u pravedan svijet, oblika
obrambene atribucije na osnovi kojeg ljudi pretpostavljaju da se loše stvari događaju lošim ljudima, a
dobre stvari dobrima ( Kamenov, Ž.)

ULOGA KULTURE U ATRIBUIRANJU

Zapadnjaci su skloniji atribuiranju u vlastitu korist nego istočnjaci. Obrambene atribucije, kao što je
vjerovanje u pravedan svijet, su češće u kulturama u kojima postoje krajnosti u bogatstvu i siromaštvu.
Efekt reflektora je češći među ljudima iz individualističkih nego iz kolektivističkih kultura (Kamenov,
Ž.)
Točnost naših atribucija i dojmova
U mnogim okolnostima ljudi nisu naročito točni u stvaranju dojmova i atribuciji uzroka, pogotovu u
usporedbi s time koliko misle da jesu.
Zašto su naši dojmovi o drugima ponekad pogrešni?
1.razlog su mentalni prečaci, kao što je osnovna atribucijska pogreška, koje koristimo pri socijalnom
prosuđivanju.
2. razlog je u tome što se ljudi prilikom zaključivanja mogu oslanjati na pogrešne implicitne teorije
ličnosti. (Kamenov, Ž.)
Zašto nam naši dojmovi izgledaju točni?
1. razlog je to što obično vidimo ljude u ograničenom broju situacija i nikada nemamo priliku
uvidjeti da su naši dojmovi pogrešni
2. razlog je to što ljudi stvaraju samoispunjavajuća proročanstva o drugima i odnose se prema
njima na način koji dovodi do ostvarivanja njihovih očekivanja.
3. razlog zbog kojeg ne uočavamo da su naši dojmovi pogrešni je taj što primjećujemo da se
mnogi ljudi slažu s nama – iako svi oni mogu biti u krivu (Kamenov, Ž.).

27
9.GRUPE I SOCIJALNI UTJECAJ
Psihologija grupe ima velik značaj jer su grupe bitne za razvoj čovjeka, velika količina aktivnosti
čovjeka odvija se u različitim grupama odnosno većina ljudske aktivnosti je grupna. Grupa je svaka
skupina ljudi od dvije ili više osoba čiji odnosi imaju neka od sljedećih obilježja:

1.Među članovima postoje česte socijalne interakcije i sve što iz njih slijedi

2.Zajednički ciljevi, ideali koje slijede pojedinci – istovjetnost grupnih ciljeva i ideala. Pojedinci u
grupi pokušavaju ostvariti iste ciljeve i ideale.

3.Članovi su uključeni u sistem međusobno povezanih uloga i položaja, postoji struktura grupe. Npr.
terapeutska grupa: postoje neke norme, netko ih je tamo stavio, okolina ih doživljava kao grupu a onda
se i oni sami tako dožive.

28
4.Postojanje zajedničkih u grupi prihvaćenih normi (grupnih, socijalnih) koje predstavljaju neke
standarde ponašanja i one su regulatori ponašanja: to je karakteristika grupe.

5.Pojedinci sebe doživljavaju kao pripadnicima grupe: to je psihološka dimenzija grupe (jer je to
njihov doživljaj, identificiraju se s grupom).

6.Skupina koja funkcionira kao grupa jedinstveno reagira prema okolini i vrlo brzo se postiže
jedinstveni doživljaj okoline i jedinstveno reagiranje.

7.Socijalna okolina neku skupinu smatra grupom = sociološka dimenzija što ima za posljedicu
percipciju neke skupine, očekivanje ponašanja, a to utječe na doživljaj grupnosti.

Ove karakteristike nastaju u procesu formiranja grupe, tijekom prerastanja skupine u grupu, koja je
više od sume pojedinaca i njihovih osobina.

Većina autora slaže se da se grupom smatra skup pojedinaca koji ima sljedeća obilježja
(Kamenov, Ž.):

1. pojedinci su u međusobnoj interakciji i na taj način utječu jedni na druge,

2. povezani su zajedničkim ciljem, npr. radnim zadatkom, i pri njegovom ostvarenju ovise jedni o
drugima,

3. imaju tzv. "mi" osjećaj, tj. pojedinci sebe smatraju članovima grupe, ali ih i drugi doživljaju kao
pripadnike grupe.

Članstvo u grupi omogućuje niz pogodnosti: pruža važan izvor informacija, razrješava nedoumice,
pomaže nam da oblikujemo identitet, uspostavlja socijalne norme i pravila(Kamenov, Ž.).

Tri su skupine uzroka ili uvjeta za nastanak grupe te bez obzira na veliku raznolikost grupa (obitelj,
vršnjaci, organizacija, nacija) moguće je razlikovati 3 osnovne vrste uvjeta u kojima nastaju grupe:

1.uzroci za nastanak namjerno formiranih gurpa (takvih je grupa zapravo najviše: npr. razredi,
terapeutske grupe). Grupe se namjerno formiraju kada prevlada shvaćanje da jedan takav skup
pojedinaca može postići nešto brže, bolje i više nego da rade kao pojedinci tada se namjerno formiraju
grupe.

2.uzroci koji dovode do spontanog nastanka grupa. Mnoge grupe nastaju tako da se ljudi spontano
združuju kako bi zadovoljili svoje potrebe. Nastaju sponatno, slobodnim izborom, zbog silčnosti nekih
interesa, ciljeva, potreba. Ne moraju odmah u početku funkcionirati kao grupa. Osnivaju se na temelju
uzajamne privlačnosti, simpatije, i očekuje se zadovoljstvo od samog postojanja grupe, od pripadnosti
grupe, aktivnosti u grupi i međusobnih kontakata. No, glavni razlog nastanka je psihološka srodnost:

29
sličnost mišljenja, stavova, uvjerenja i međusobna sklonost. Svaki pojedinac koji postaje član grupe
želi pripadnost i prihvaćanje od grupe. Takve grupe su neformalne s obzirom na grupne granice i
ciljeve.

3. specifični uvjeti; Nastanak nekih grupa se ne može objasniti uzrocima namjerno ni sponatno
nastalih grupa. Osnovni razlog formiranja tih grupa je postojanje nekih socijalno relevantnih
karakteristika koje su zajedničke određenoj skupini ljudi (npr. dob, spol, boja kože, etničko porijeklo,
zanimanja, prihodi i sl.). Zbog tih zajedničkih karakteristika ostali članovi u društvu opažaju i
doživljavaju te dijelove populacije kao osobe koje imaju nešto zajedničko, kao posebnu kategoriju
ljudi te se prema njima ponašaju na spcifičan način. Tim ljudima se pridaju neke realne karakteristike,
a i neke izmišljene (npr. starci, invalidi, djeca…). Usljed perceptivnog i kognitivnog izdvajanja te
skupine ljudi, skupinu je lakše uočiti (skupina strši u socijalnom miljeu). Uz takvo izdvajanje povezuje
se i specifičan odnos okoline prema toj skupini, npr. očekivanja od te skupine, pridaje im se određena
uloga: prava i privilegije ali i obaveze i dužnosti te prikladno/neprikladno ponašanje.

Socijalno-psihološki je vrlo bitno da to što u svakodnevnom životu neke skupine osoba pod utjecajem
toga kako ih socijalna okolina doživljava i kako se socijalna okolina prema njima odnosi počinju
poprimati iste karakteristike; drugi ih doživljavaju kao grupu.

STRUKTURA GRUPE
Proces nastajanja grupe i utjecaj grupe je usko povezan sa strukturom grupe. Termin struktura
označava povezanost među dijelovima neke cjeline. Struktura znači da postoji određeni raspored i
organizacija. Što čini strukturu grupe: (a) odnose među članovima grupe, tj. struktura grupe
predstavlja relativno trajne odnose koji se uspostavljaju među članovima i (b) na karakteristike grupe.
Postoji nekoliko vrsta struktura, a najčešće su analizirane: one vrste koje se odnose na relativno trajne
odnose među članovima grupe npr. značajna je prostorna struktura grupe, te socijalna struktura koja
uključuje položaje i uloge. Članovi grupe obično su slični po dobi, spolu, vjerovanjima i mišljenjima.
To se događa iz dva razloga: ljude privlače osobe koje su im slične i grupe djeluju na takav način da
potiču sličnost među članovim To se prvenstveno odnosi na grupe koje sami izabiremo. Postoje i
grupe čiji članovi postajemo nesvojevoljno, koje su nam pripisane, npr. rođenjem (obitelj, nacija,
spol), ili smo u njih raspodijeljeni (grupa za vježbe, radna grupa) (Kamenov, Ž.). Odnosi među
pojedincima unutar grupa su određeni strukturom grupe:

 socijalnim ulogama koje su skup ponašanja koja se očekuju od pojedinca u određenoj situaciji
ili vezano uz njegov položaj a mogu biti a) stečene uloge (osobni izbor),npr. suprug/a, student b)
pripisane uloge (koje su nam dane) npr. šef odjela

30
 socijalnim statusom koji je mjesto ili položaj određene socijalne uloge na društvenoj ljestvici a
određen je kulturom u kojoj živimo pa se tako može i razlikovati između različitih grupa zbog
specifične grupne kulture (kulture koja vlada u određenoj grupi)
 socijalne (grupnim) normama (niz pravila koja određuju kakva se ponašanja od članova grupe
očekuju) Norme su pravila koja određuju koja su ponašanja očekivana i prihvatljiva u nekoj grupi,
propisuju «prikladno» ponašanje, razlikuju se u različitim kulturama, ali i unutar iste kulture (za
različite grupe), one nas kontroliraju, ali nam i olakšavaju socijalni život; kršenje normi izaziva
negativne reakcije grupe (od negodovanja, preko odbacivanja do kažnjavanja). Grupne norme mogu
nastati formalno i neformalno te biti formalne ili neformalne (Kamenov, Ž.)

STRUKTURA FORMALNE GRUPE

Formalne grupe netko zamisli i formira, nastaju namjerno te je izvor socijalne strukture izvan grupe.
Karakteristike formalne gupe:

1. Formalne grupe su određene pomoću socijalne strukture koja je unaprijed i izvana pravilima
točno određena. Svi položaji i uloge, mjesta i funkcije u grupi unaprijed su definirane kao i
komunikacijske mreže komuniciranja.

2. Definirane su norme koje određuju vrstu i razinu aktivnosti te primjereno ponašanje.

3. Stabilnost formalne grupe očituje se u tome što se socijalna struktura ne mjenja sa promjenom
članova.
4. Izražena je vertikalna struktura što znači da je vrlo razvedena hijerarhija, točno se zna uloga i
mjesto pojedinca što uvjetuje i to da je socijalna distanca su točno određena.

STRUKTURA NEFORMALNE GRUPE

Neformalne grupe nastaju spontano a uloga im je zadovoljavanja interesa i specifičnih potreba.
Karakteristike neformalne grupe

1. Manje je izražena vertikalna struktura jer su ciljevi i aktivnosti izraz zajedničkih želja i težnji
članova. Zato među članovima ne postoji socijalna distanca a komunikacija je neposredna i
neograničena.
2. Struktura uloga i položaja kao i norme ponašanja proizlaze iz iz spontano nastalih
interpersonalnih odnosa među članovima koji su zasnovani na njihovim osobnim karakteristikama,
potrebama i interesima te određuju strukturu grupe.
3. Imaju socijalnu strukturu ali nije izvana nametnuta i propisana nego je bazirana na
interpersonalnim odnosima što dovodi do veće nestabilnosti i više socijalnopsihološki složena iako je
manje izdiferencirana.

31
4. Sa promjenom članova socijalna struktura se mijenja jer dolaze drugi ljudi i drugačiji su
interpersonalni odnosi, dolazi do promjena sociometrijskog položaja pojedinaca a i veća je i
promjenjivost uloga i postoji veća vertikalna pokretljivost
5. Neformalne grupe bez obzira na manju strukturiranost imaju veliki utjecaj na pojedine članove
.

GRUPNA KOHEZIJA je međusobna povezanost članova i osjećaj zajedništva u grupi

povećava se s privlačnošću i međusobnim sviđanjem članova grupe. Veća je kad se želje i potrebe
članova grupe u većoj mjeri podudaraju s ciljevima grupe i aktivnostima koje se u grupi odvijaju
(Kamenov, Ž.). Ljudi se ponašaju prema grupnim normama zbog sljedećih razloga:
 kako bi ostvarili povoljnu ili izbjegli nepovoljnu reakciju ostalih članova grupe (popuštanje),
 kako bi bili isti kao i ostali članovi i stvorili određenu sliku o sebi (identifikacija)
 norme smatraju osobno prihvatljivima i u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima
(internalizacija) (Kamenov, Ž.).
Popuštanje je promjena u ponašanju zbog izravnog zahtjeva druge osobe. Možemo uočiti dvije
tehnike kojima se zahtjeva popuštanje: Tehnika vratima u lice kojom ljude potičemo na popuštanje
našim zahtjevima tako da im prvo postavimo velik zahtjev, a potom manji, razumniji zahtjev. Pri
usporedbi s ljudima koji nisu primili prvi zahtjev, ljudi koji su ga primili vjerojatnije će pokazati
poslušnost zbog norme reciprociteta: druga osoba je izašla u susret smanjivši svoj zahtjev, pa je u redu
da se sad popusti tom manjem zahtjevu i tehnika noga u vratima kojom navodimo ljude na
popuštanje malom, bezazlenom zahtjevu, nakon kojeg slijedi veći zahtjev. Ljudi popuštaju i tom
većem zahtjevu zbog toga što žele održati sliku o sebi kao osobe spremne na suradnju. Ova tehnika je
bolja za dugotrajno popuštanje (Kamenov, Ž.).
UTJECAJ GRUPE NA POJEDINCA vidljiv je kroz procese
 SOCIJALNI UTJECAJ je proces kojim grupa ili socijalna situacija utječe na ono što
pojedinac misli, osjeća i kako se ponaša. Socijalni utjecaj je opći naziv za svaki proces u kojem neka
osoba ili grupa svojim prisustvom i akcijama djeluju na doživljavanje i ponašanje druge osobe ili
skupine tako da kod njih izaziva promjene u uvjerenjima, stavovima, emocijama i ponašanju.
Socijalnopsihološka osnova podložnosti socijalnom utjecaju počiva na socijalnoj zavisnosti čovjeka
prilikom zadovoljavanju potreba i zavisnosti o informacijama iz okoline. Iz ova dva aspekta socijalne
zavisnosti proizlaze i dvije osnovne vrste socijalnog utjecaja:
o Normativni utjecaj dovodi do priklanjanja normama i očekivanjima okoline što omogućuje
zadovoljenje potreba, posebno socijalnih (socijalna podrška) i zasniva se na aspektu socijalne
zavisnosti vezanim uz zadovoljenje potreba.
o Informativni utjecaj zasniva se na potrebi za informacijama iz socijalne okoline, koje
omogućuju samoevaluaciju, snalaženje u okolini i donošenje odluka

32
Izvor socijalnih utjecaja su reakcije drugih ljudi u različitim socijalnim situacijama i oni su modeli koji
bi način reagiranja bio prikladan. Poznavanje osnove soc. utjecaja pomaže pri objašnjavanju zašto se
to javlja u određenim situacijama i dovodi do promjenama u ponašanju ljudi. (Kamenov, Ž)
Socijalni pritisak to je socijalni utjecaj koji proizlazi iz zamišljenih ili stvarnih očekivanja i zahtijeva
drugih osoba, njihovih prijetnji i prisile koju vrše nad nama a doživljava se kao obaveza, opasnost za
vlastiti integreitet i pritisak da se reagira u skladu s očekivanjima i zahtijevima, tj. postojećim
normama ponašanja.

 DEINDIVIDUACIJA je proces /gubitak identiteta u mnoštvu i ekstremni je primjer utjecaja

grupe na pojedinca. Kada se osoba nalazi u mnoštvu to potiče njezine devijantne i impulsivne
postupke koji oslabljuju normalna ograničenja. To je pojava gubitka ili pomanjkanje individualnosti,
osobnosti. Pojavljuju se takvi oblici doživljavanja i ponašanja koji pojedincima inače nisu svojstveni,
nisu uobičajeni za tu osobu. Proces se u grupnim, socijalnim situacijama u određenim uvjetima u
kojima pojedinac postaje dio gomile, gubi osobnost i dolazi do devijantnih ponašanja koje odudara od
svog standardnog ponašanja. U takvim grupnim situacijama dolazi do pomanjkanja inhibicije, do
deindividualizacije. Važno je napomenuti da nisu sva impulzivna ponašanja negativa ili antisocijalna.
Deindividuacija može dovesti i do prosocijalnog i do antisocijalnog ponašanja, ovisno o tome kakve
su grupne norme. Postavlja se očito pitanje: zašto u grupi dolazi do ekscesnih pojava (npr. utakmice,
koncerti…)? Grupna situacija, prisutnost drugih osoba dovodi do povišene razine uzbuđenja i dolazi
do pojačanog reagiranja. Također, kad je pojedinac izgubljen u masi, razvije se doživljaj anonimnosti i
dolazi do difuzije odgovornosti. Kada se povišena razina uzbuđenja kombinira sa difuzijom
odgovornosti, dolazi do smanjenja inhibicije i deindividualizacije. Posljedice imaju široki raspon: od
bezazlenih do razbijanja, uništavanja, zagađivanja prirode, destrukcije, pobune, izgredi, mučenja,
torture…. (Kamenov, Ž.)
Dva su čimbenika važna kod deindividuacije i objašnjavaju preces deindividuacije
 Deindividuacija kod ljudi smanjuje osjećaj odgovornosti za vlastite postupke
 Deindividuacija pojačava pridržavanje grupnih normi

Grupa, osim uzbuđenja, osigurava uvjete difuzije odgovornosti: postoji određena anonimnost
pojedinca u grupi što pojedinca štiti od uračunljivosti. Pojedinac neće biti identificiran. Grupna akcija
ne proizlazi iz motiva pojedinca. To rade svi, to je uobičajeno dakle normativno i tada pojedinci svoje
postupke počinju pripisivati situaciji a ne svojoj odluci. Gubi se osobna odgovornost, nestaje inhibicija
što vodi do slobodnije izražavanja poriva koji se u drugim situacijama kontroliraju. Grupa osigurava
anonimnost pojedinca i postoji tendencija konformizma sa grupnim ponašanjem. Grupa razbija "lice"

33
pojedinca, pojedinac svoje ponašanje doživljava kao grupno ponašanje a ne kao vlastito ponašanje.
Osobno ponašanje se pripisuje situacionim faktorima, a ne osobnoj odluci i grupa osigurava zaštitu
od posljedica. (Kamenov, Ž.). Ta je pojava toliko složena te niz pojava može poslužiti kao
objašnjenje. Npr. Mann je analizirao 21 slučaj gdje je skupina ljudi nazočna kad netko prijedi da će
skoćiti s zgrade, mosta i sl.Analizom je ustanovio: ako je skupina manja i zbivanje je po danu - grupa
ne potiče samoubojstvo ALI ako je noć i skupina je veća - samoubojstvo je ohrabruje.

 KONFORMIZAM je mnogo češći i svakodnevni primjer promjena ponašanja ili uvjerenja

pod utjecajem stvarnog ili zamišljenog grupnog pritiska. Konformizam je priklanjanje uvjerenjima,
stavovima i reakcijama većine, prilagođavanje društvenim ili grupnim normama, podlijeganje
stvarnom ili zamišljenom pritisku, očekivanjima i zahtijevima drugih osoba. (Kamenov, Ž.) U užem
smislu konformizam označava promjenu stava, uvjerenja, reakcija u smjeru prilagođavanja grupi, koja
je izazavana grupnim pritiskom i glavno težište je na promjeni jer dolazi do odstupanja od nečijeg
prethodnog stava ili mišljenja. Takva promjena može biti izraz dviju, psiholški različitih, vrsta
konformiranja:
o Javno popuštanje, pristajanje, udovoljavanje grupi koje se očituje samo u promijenjenjom
izvanjskom reagiranju, koje je usklađeno s reagiranjem drugih i manifestni oblici promjena nisu
popraćeni stvarnim promjenama.
o istinski konformizam je kada promjena u izvanjskom, javnom reagiranju odraz osobnog
prihvaćanja, tj. stvarne promjene.
U širem smislu konformizam se koristi da bi se označila neka karakteristika osobe ili crta ličnosti.
Pretpostavlja određenu osobinu ličnosti koja se izražava u podlijeganju grupnom pritisku, priklanjanju
mišljenju većine. Međutim, istraživanja ne potvrđuju ovu koncepciju konformizma. (Kamenov,Ž.)
Zašto i kada nastaje konformizam:
o zbog informacijskog utjecaja – u novim, nejasnim ili kriznim situacijama ponašanje drugih
ljudi nam je pokazatelj što bi trebalo činiti. Informacijski socijalni utjecaj je utjecaj drugih ljudi koji
nas navodi da se konformiramo jer ih doživljavamo kao izvor informacija koje vode naše ponašanje.
Konformiramo se jer vjerujemo da je tumačenje nejasne situacije druge osobe točnije od našeg i da će
nam pomoći u odabiranju prikladnog postupanja. Važan aspekt informacijskog socijalnog utjecaja je
da on dovodi do privatnog prihvaćanja - ljudi se konformiraju ponašanju drugih jer vjeruju da je ono
što ti drugi rade ili govore ispravno. Oslanjanje na druge da nam pomognu definirati situaciju može
dovesti i do štetnih posljedica. Jedan primjer je emocionalna zaraza - brzo širenje emocija i
neadekvatnog ponašanja kroz mnoštvo. Ljudi se konformiraju ovom socijalnom utjecaju: kad smatraju
da su drugi ljudi stručnjaci, kada je ishod zadatka važan, situacija dvosmislena il ikada je situacija
krizna. Kako biste odoljeli neželjenom informacijskom utjecaju, razmislite je li način na koji drugi
doživljavaju situaciju imalo točniji od načina na koji ju vi doživljavate i svakako provjerite odakle
drugim ljudima dolaze informacije. (Kamenov, Ž.)

34
o zbog normativnog utjecaja – poštujemo grupne norme kako bismo se ostalim članovima
grupe svidjeli i kako bismo bili prihvaćeni. Ljudi se konformiraju socijalnim normama grupe -
implicitnim ili eksplicitnim pravilima prihvatljivih ponašanja, vrijednosti i vjerovanja koje grupa ima.
Ljudi su socijalna bića i stoga imaju temeljnu potrebu za prihvaćanjem. Ova potreba stvara temelj za
normativni socijalni utjecaj, konformiranje kako bi se drugima svidjeli i kako bi nas oni prihvatili.
Vjerojatni ishod normativnog socijalnog utjecaja je javno popuštanje - kada se ljudi javno
konformiraju ponašanju drugih, bez da nužno vjeruju u ono što rade ili govore. Baron i suradnici
(1996) su pokazali da je manja vjerojatnost da će se ljudi konformirati grupi koja donosi očito
pogrešne prosudbe kada je zadatak važan nego kada zadatak nije važan. Međutim, čak i kada je
zadatak važan, ljudi se ipak konformiraju zbog normativnog socijalnog utjecaja. Ljudi će se
konformirati ovom socijalnom utjecaju prema Aschovim istraživanjima da se konformizam ne
povećava mnogo nakon što veličina grupe dosegne 4 ili 5 drugih osoba, pritisci su mnogo snažniji
kada dolaze od ljudi čije prijateljstvo, ljubav ili poštovanje cijenimo, također inačica Aschova
eksperimenta pokazala je važnost jednoglasnosti grupe. Istraživanja su pokazala da su ljudi iz
kolektivističkih kultura skloniji konformiranju normativnom socijalnom utjecaju od ljudi iz
individualističkih kultura, veća je vjerojatnost da će se konformirati ljudi s niskim samopoštovanjem
nego ljudi s visokim samopoštovanjem a također spolne razlike u konformiranju su male i ovise o vrsti
situacije u kojoj se konformizam mjeri. Kako biste odolijevali ovom socijalnom utjecaju prvo morate
biti svjesni toga da mu podiježete a nakon toga pronađemo saveznika koji razmišlja kao i mi. Kada
netko uspije odoljeti normativnom grupnom utjecaju, ostali članovi grupe pokušavaju ga uvjeriti da se
konformira; ako to ne učini s vremenom će biti odbačen. No, ako se većinu vremena konformirate
grupnim normama, stječete kredit idiosinkratičnosti koji vam priskrbljuje pravo da povremeno
odstupite, bez ozbiljnih posljedica. (Kamenov, Ž.). Može li manjina utjecati na većinu? Novija meta-
analiza Wooda i sur. (1994) navodi na zaključak da većine često uzrokuju javno popuštanje zbog
normativnog socijalnog utjecaja, dok manjine često uzrokuju privatno prihvaćanje zbog
informacijskog socijalnog utjecaja. (Kamenov, Ž.)

POKORAVANJE AUTORITETU
o Hannah Arendt (Hannover, 1906 - 1975, New York)
(https://www.youtube.com/watch?v=WTQNWgZVctM) jedna od najvećih svjetskih filozofkinja,
femistkinja, sociologinja i političkih teoretičarki 20.stoljeća
(https://www.youtube.com/watch?v=dsoImQfVsO4) u svojoj knjizi Izvještaj o banalnosti zla (1964,
Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil) smatra da se strahote Holokausta nisu javile
zato što su sudionici bili psihopati, nego su to bili normalni ljudi koji su podlegli iznimnoj socijalnoj
situaciji. Glavna kontroverza Arendtine misli je da ona, naime, po prvi put o nekom optuženiku za
masovni zločin govori kako on zapravo nije čudovište, već birokrat koji je radio svoje zadatke.
Eichmann je zapravo, u svom (nacističkom) sustavu bio dobra osoba, jer se držao zakona. Ukazala je

35
na to da zlo nije nužno vezano uz osobe kao što je Hitler, već da su i po ničemu posebne, sasvim
obične osobe sposobne počiniti užasne zločine. „To Arendt’s mind, Eichmann willingly did his part to
organize the Holocaust — and an instrumental part it was — out of neither anti-semitism nor pure
malice, but out of a non-ideological, entirely more prosaic combination of careerism andobedience.“
(http://www.openculture.com/2013/01/hannah_arendts_original_articles_on_the_banality_of_evil_in_
the_inew_yorkeri_archive.html).
o Stanley Milgram (1933 – 1984) istraživao je snagu pokoravanja autoritetu u najpoznatijim
laboratorijskim eksperimentima u socijalnoj psihologiji. Milgramovi rezultati pokazuju da ljudi imaju
snažnu sklonost pokoravanju autoritetu čak i kada su njihove naredbe suprotne uvjerenjima i moralu
ljudi. Knjigu ''Poslušnost autoritetima'' objavio je 1974. i dobio godišnju nagradu socijalne psihologije
AAAS-a (American Association for the Advancement of Science) za životno djelo, ali većinom za
njegov rad na području poslušnosti. Također je bio nominiran za Nacionalnu nagradu knjige 1975., a
tada mu je knjiga bila prevedena na već sedam jezika.
''Ironično je da su vrline odanosti, discipline i samopožrtvovnosti koje cijenimo tako puno u pojedinca
upravo svojstva koja stvaraju štetne organizacijske motore rata i vežu ljude za zlonamjerne sustave
vlasti. Nakon holokausta i događaja koji su vodili Drugom svjetskom ratu, svijet je bio zapanjen
događanjima u nacističkoj Njemačkoj. Eichmann, visoki dužnosnik nacističke partije, bio je na
suđenju za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Pitanje je: "Je li moguće da su Eichmann, a i
njegovi milijuni suučesnika u holokaustu samo slijedili naredbe? Možemo ih sve nazvati
suučesnicima? (Stanley Milgram)
Sam eksperiment prvotno je razvijen kako bi se provjerila teorija ''Germans are different'' (Nijemci su
drugačiji), koja je govorila da su Nijemci posebno podložni autoritetima. Tražilo se socijalno
psihološko objašnjenje za zločine u doba nacionalsocijalizma. U eksperimentu se testirala spremnost
prosječnih osoba da se suprotstavljaju ili odbijaju poslušnosti uputama autoritarne osobe ukoliko se
kose s njihovim moralnim načelima i savješću. Milgramovi sudionici su bili ljudi različitih dobi i
poslova, a svi su se prijavili kao volonteri za istraživanje na Yale-u. Kada bi jedan od sudionika došao
na sveučilište, upoznali bi ga sa drugim sudionikom, čovjekom u pedesetim godinama, koji je zapravo
bio glumac. Izvođač eksperimenta, znanstvenik u laboratorijskoj odori, objasnio bi značenje ovakvog
istraživanja: mjerio se utjecaj kažnjavanja na učenje. Jedan sudionik bio je ''učitelj'' koji je čitao listu
parova riječi drugom sudioniku, odnosno ''učeniku''. Parovi riječi su bili na primjer: plava djevojka,
lijep dan i slično. Učenik je trebao zapamtiti ove parove, a onda bi ga učitelj ispitivao na način da bi
rekao prvu riječ iz para. S obzirom da su učitelj i učenik bili u različitim prostorijama, učenik nije
izgovarao riječ, već bi odgovor davao putem gumba na ploči ispred njega, a na učiteljevoj ploči bi
svijetlio odgovor. Prije početka, izvlačili su papiriće tko će biti učitelj, a tko učenik, što je naravno bilo
namješteno. Svaki pogrešan odgovor učenika bio je kažnjavan električnim šokom učitelja i to putem
šok generatora autentična izgleda, koji je sadržavao 30 označenih prekidača u rasponu od 15 do 450
volti. Ono čega sudionici nisu bili svjesni jest da je taj uređaj lažan. Oznake ispod prekidača

36
prikazivale su intenzitet udara, počevši s ''blagim šokom'', nakon čega slijede ''umjereni šok'', ''jaki'',
''vrlo jaki'', ''intenzivni'', ''iznimno intenzivni'', ''teški'' – koji je također označen kao ''opasnost'', a
završava zloslutnom oznakom ''XXX''. Svaki pogrešan odgovor povećavao je voltažu električnog šoka
za 15 volti. Kada je učenik vidio da će primati električne šokove, rekao je kako ima određene srčane
probleme koji nisu pretjerano ozbiljni, ali misli da bi ih trebao spomenuti s obzirom da će se koristiti
struja. Učitelj je promatrao kako učenika vezuju u stolicu, te mu stavljaju elektrodu povezanu s
uređajem na ručni zglob. Učitelj je onda s voditeljem istraživanja pošao u drugu prostoriju u kojoj je
primio probni šok od 45 volti (putem baterije, iako on to nije znao), čime mu je dokazano djelovanje
uređaja.
I tako je započeo eksperiment: plan je bio da učenik da puno pogrešnih odgovora, te tako potakne
učitelja da povećava napon. Ako bi učitelj nastavio na 300 volti (što je najviša razina u ''intenzivnom''
rasponu), učenik bi lupao po zidu. Na 315 volti (''iznimno intenzivni''), učenik bi opet lupao po zidu,
nakon čega ne bi proizvodio nikakve zvukove. Nakon toga, svjetla na nastavnikovoj ploči nisu se
palila, što bi značilo da učenik ne odgovara. Voditelj eksperimenta uputio bi učitelja da ne
odgovaranje tretira kao netočan odgovor, te podigne napon. Ako bi učitelj želio zaustaviti postupak,
voditelj eksperimenta obratio bi mu se riječima: ''Molim vas nastavite'' ili ''Nemate izbora, morate
nastaviti''. Ukoliko bi učitelj odbio nastaviti, eksperiment je završavao.
Rezultati :
Studenti, odrasli pripadnici srednje klase i psihijatri su nakon što im je predstavljen ovaj scenarij
pretpostavili da će sudionici poslušati do 135 volti, a nitko od njih mislio da će ići iznad 300 volti.
Štoviše, psihijatri su pretpostavili da će manje od jednog posto jedne desetine sudionika (jedan na
1000) izvesti eksperiment u potpunosti. Sam Milgram mislio je da će većina ispitanika prestati s
eksperimentom kod 'jakog šoka' ili 'vrlo jakog šoka', te da će vrlo mali broj ljudi dovršiti
eksperiment.Suprotno očekivanjima, čak 65 posto sudionika (26 od 40) je dovršilo eksperiment,
slušajući zapovijedi voditelja eksperimenta, bez obzira na zvuke agonije iz susjedne prostorije. Uz to,
svi koji su došli do 450 volti su također slušali voditelja eksperimenta kad ih je upućivao da koriste taj
prekidač još par puta prije kraja eksperimenta. Nadalje, svi sudionici su došli do udara od 300 volti.
Milgramova otkrića dokazuju da je ljudski osjećaj za moral jako ranjiv kad se pojedinci nalaze pod
pritiskom. Utjecaj drugih može nadići snažna uvjerenja kojih se inače drže. Ispitanici su pokazali
toliku razinu okrutnosti zbog društvenog pritiska – nisu planirali nanositi bol drugima, ali to je bio
njihov odgovor na moć samog voditelja eksperimenta, koji im je bio autoritet. Njegove naredbe su
očigledno bile utjecajnije od učenikovih molbi za prestanak eksperimenta. Poslušnost je imala
prednost pred željom da se izbjegne nanošenje bol drugima.
(http://faculty.frostburg.edu/mbradley/psyography/stanleymilgram.html)
Inačica Milgramovog eksperimenta je pokazala ulogu normativnog socijalnog utjecaja - ako su dva
“učitelja” odbila nastaviti sa zadavanjem elektrošokova, ostali su pokazali znatno manju poslušnost.

37
Druge inačice eksperimenta pokazuju ulogu informacijskog socijalnog utjecaja zbog nejasne i nove
situacije te zahtjeva osobe koju se smatra stručnjakom da se nastavi dalje. (Kamenov, Ž.)
Ostali čimbenici koji utječu na pokoravanje su nepromišljenost koja dovodi do konformiranja
pogrešnoj normi, pojava noga u vratima koja dovodi do potrebe za samo-opravdavanjem i
nastavkom pokoravanja, potreba smanjenja kognitivne disonance opravdavanjem vlastitog ponašanja.
(Kamenov, Ž.)
Socijalni utjecaj može se koristiti kako bi se ljude navelo da se ponašaju na poželjan i društveno
koristan način ali socijalni pritisci se mogu kombinirati i na podmukle načine kako bi se ljude navelo
da se ponašaju bilo na njihovu vlastitu štetu ili nečovječno prema drugoj osobi. (Kamenov, Ž.)

10. RAD U GRUPI I VODSTVO

PREDNOSTI rada u grupi su:
o Grupa opstaje i nastavlja s izvršavanjem zadataka čak i kada neki članovi izostanu ili odu
o Rezultati su kvalitetniji
o Povećava se predanost ostvarenju cilja i ustrajnost u izvršenju zadatka
o Dolazi do kreativnijih rješenja
o Smanjuje se mogućnost pogreške zbog usporedbe različitih mišljenja
o Smanjuje se izoliranje pojedinaca i zadovoljava ljudska potreba za pripadanjem
o Smanjuje se odgovornost svakog pojedinačnog člana za rezultat
o Povećava se mogućnost preuzimanja većeg rizika
o Racionalnije i efikasnije korištenje resursa (i ljudskih i materijalnih)
NEDOSTACI rada u grupi su:
o Nepotrebno konformiranje ili popuštanje većini
o Apatija, dosada i povlačenje od aktivnog sudjelovanja u zadatku
o Sukobi različitih osobnosti
o Destruktivno ili takmičarsko ponašanje pojedinaca, izazivanje sukoba u grupi
o Određeni pojedinac može postati žrtveno janje
o Grupa može funkcionirati i na najmanjem zajedničkom nazivniku (svaki pojedinac ulaže
minimum truda)
o Neprikladno dominiranje pojedinih članova (Kamenov, Ž.)
Socijalni procesi koji se javljaju pri radu u grupi:
o Socijalna facilitacija (facilitirati = olakšavati) je sklonost ljudi da postižu bolji uradak u
jednostavnim, a lošiji u složenim zadacima, kad su u prisustvu drugih i kada je moguće procijeniti
njihov pojedinačni uradak. Socijalna facilitacija je opći naziv za one promjene u aktivnosti i motivaciji
kod pojedinaca, do kojih dolazi zbog samog pristustva drugih osoba: a) pasivno prisutnih (promatrači)
ili b) aktivno prisutnih, koje istovremeno, nezvisno jedna od druge obavljaju istu aktivnost. To je
tradicionalno područje istraživanja u eksperimentalnoj socijalnoj psihologiji. Termin socijalna

38
facilitacija uveo je F.H. Allport, 1924 i prihvaćen kao zajednički naziv za posljedice do kojih dovodi
prisutnost drugih ljudi, unatoč tome što je u obje socijalne situacije osim povećanja (“facilitacije”)
registrirano i smanjenje (“inhibicija”) efikasnosti u obavljanju aktivnosti. Elementarno je pitanje kakav
je utjecaj same prisutnosti (pasivne) drugih osoba? Kako to utječe na aktivnost pojedinaca?
Ustanovljeno je da u takvoj socijalnoj situaciji dolazi do povišene motivacije i razine aktivacije.
Poznato je da povišena motivacija povećava snagu, brzinu i čestinu pogotovo onih dominantnih
reakcija, takvih koje imaju najveću vjerojatnost pojavljivanja; to su spontane i automatske reakcije,
one koje su pod jakim utjecajem podražaja ili su prethodno dobro naučene, utvrđene. Dva su moguća
efekta:
o Kada su pri obavljanju neke aktivnosti dominantne ispravne reakcije, prisutnost drugih ljudi
povećava čestinu i brzinu njihovog pojavljivanja nauštrb pogrešnih koje nisu dominantne i tako
olakšava aktivnost, pospješuje uradak.
o Ukoliko su pogrešne reakcije dominantne tada će prisutnost drugih osoba, povećavajući
njihovu emisiju, inhibirati pojavu ispravnih reakcija, a time i uspješno obavljanje aktivnosti. Prisutnost
drugih osoba olakšava izvođenje dobro utvrđenih reakcija, a otežava učenje, stjecanje novih oblika
reagiranja. (Kamenov, Ž.)

Zašto prisutnost drugih izaziva pobuđenost? Prisustvo drugih čini nas pripravnijima, poticajno je, zbog
prisustva drugih brinemo o tome što drugi misle o nama, brinemo kako će nas procijeni ali i risustvo
drugih nas ometa, dekoncentrira. Za pojavu socijalne facilitacije postoji nekoliko objašnjenja koja se
međusobno neisključuju. Prema nekim objašnjenjima, u okviru nagonske teorije socijalne facilitacije,
prisutnost drugih ljudi je neposredan izvor povišene rezine uzbuđenja ili aktivacije organizma; pri
tome se ili naglašava važnost specifičnog socijalnog iskustva, npr. anksioznost ili strah od evaluacije (
socijalni motivi) ili se nagonska priroda smatra dovoljnom ( nagon). Drugo objašnjenje stavlja težište
na distraktivno djelovanje prisutnih osoba što dovodi do konfliktnih tendencija u reagiranju i tako, tek
posredno, do povišenog nivoa aktivacije. U istraživanjima socijalne facilitacije proučavaju se
aktivnosti u kojima ljudi rade individualno i njihov individualni trud lako se može opažati. U drugim
socijalnim situacijama, okruženost drugim ljudima dovodi do toga da je naš individualni trud teže
opažati i on se stapa s ostatkom grupe. U ovim se situacijama često javlja socijalno zabušavanje.

o Socijalno zabušavanje je sklonost da se ulaže manje truda u obavljanje zadatka kad se radi u
grupi nego kad pojedinci rade sami,podjela odgovornosti dovodi do opuštenosti članova grupe i može

ih navesti na “švercanje”i opuštenost koja se javlja slabi uradak na jednostavnim zadacima, ali

poboljšava uradak na složenima. Latané 70tih i 80tih’ to naziva socijalno besposličarenje: što je više
ljudi sudjelovalo u radu, to je svaki pojedinac manje napora ulagao u taj rad. Latané i suradnici su
pokazali da socijalno zabušavanje nestaje ako je moguće procijeniti pojedinačni uradak svake osobe.

39
o Spolne i kulturalne razlike u socijalnom zabušavanju: Tko najviše zabušava?Karau i Williams
(1993) su pokazali da su muškarci skloniji zabušavanju od žena ted a je sklonost zabušavanju je
snažnija u zapadnjačkim nego u azijskim kulturama. (Kamenov, Ž.)

Grupne odluke

Većina nas pretpostavlja da su dvije glave (ili više njih) pametnije od jedne. Međutim, ponekad dvije
glave nisu pametnije od jedne, ili barem ne od dvije glave koje rade samostalno. Gubitak u procesu
je svaki aspekt grupne interakcije koji sprečava uspješno rješavanje problema, može se javiti jer
članovi grupe ne uspijevaju razmijeniti specifične podatke a može se spriječiti ako ljudi nauče tko je
zadužen za koje vrste podataka. Transaktivno pamćenje je zajedničko pamćenje dviju osoba koje je
djelotvornije od pamćenja svake osobe pojedinačno te može pomoći grupama da izbjegnu gubitak u
procesu. Drugi primjer gubitka u procesu je grupna zaslijepljenost, koja se javlja jer je grupna
kohezija važnija od realističnog razmatranja činjenica. Grupna zaslijepljenost dovodi do loših
grupnih odluka a preduvjeti za ovaj proces su: visoko kohezivna grupa,grupa je izolirana od utjecaja
izvana, jaki usmjeravajući vođa. Simptomi grupne zaslijepljenosti su iluzija neranjivosti,
autocenzura, iluzija jednoglasnosti. Kako izbjegavati grupnu zasljepljenost: vođa treba biti nepristran,
potrebno je tražiti vanjska mišljenja, potrebno je podijeliti grupu na podgrupe, potrebno je potaknuti
članove da iskažu otvoreno i/ili privatno razloge svoje zabrinutosti. (Kamenov, Ž.).

Grupna polarizacija je sklonost grupa prema donošenju odluka koje su ekstremnije od početnih
sklonosti članova. Dovodi do rizičnijih odluka u grupi, nego kada se odluka donosi samostalno a
stupanj rizika nasuprot oprezu koji je grupi prihvatljiv ovisi o kulturi. Javlja se zbog dva glavna
razloga:

1. objašnjenje temeljeno na uvjerljivim argumentima

2. socijalna usporedba (Kamenov, Ž.)

OBILJEŽJA DOBRE GRUPE

o Usmjerena je kvaliteti (ništa nije tako dobro da se ne bi moglo poboljšati)

o Razumije kreativnost i inovacije
o Ima punu slobodu, samostalnost i autoritet
o Dozvoljava slobodni protok informacija
o Sinergija (međusobno nadopunjavanje članova)
o «Cilj ne opravdava sredstvo» (moralna strana, etičnost)
o Odluke donosi konsenzusom, a ne nametanjem volje većine ili nadglasavanjem
o Dijeli «dobro i zlo», «uspone i padove», «slavu i kaznu»
o Vođa kao primjer članovima (Kamenov, Ž.)

40
Faze stvaranja dobre grupe su:

o Forming/formiranje je trenutak kada pojedinci često imaju različite ideje o cilju. Postoji
relativno malo povjerenja, obično se jako pazi na ono što se govori.
o Storming (Previranje) Mogući su konflikti oko cilja, vodstva i radnih procedura. Obično se
ima osjećaj da grupa nikada neće postati pravi tim i uspjeti.
o Norming (Stvaranje grupnih normi)Razvija se zajednička vizija i postavljaju se zajednički
ciljevi. Članovi grupe uče kako najbolje raditi zajedno.
o Performing (Rad na zadatku) Postoji jasna, zajednička vizija, visok stupanj povjerenja i
otvorena komunikacija. Grupa je efikasna unutar postavljenih parametara.
o Transforming (Transformiranje grupe) Grupa može redefinirati svoje zajedničke ciljeve i
može brzo reagirati na promjenu. Vodstvo je zajedničko, povjerenje je vrlo visoko, a komunikacija
potpuno otvorena. (Kamenov, Ž.)

Stilovi vođenja grupe

Istraživanja su pokazala da postoje tri vrste vodstva, odnosno tri različita stila rukovođenja:

o Autokratski vođa donosi sve odluke za grupu, ne sudjeluje u aktivnostima grupe,

raspodjeljuje zadatke svojim sljedbenicima bez da im objasni zašto je tko dobio određen zadatak,
uvodi promjene u funkcioniranju grupe a da se ne savjetuje s ostalima, i slično. Autokratski stil
rukovođenja rezultira većom produktivnošću i izvršenjem zadatka u kraćem roku, no u odsutnosti
vođe javlja se neprikladno ponašanje. Na dulji rok, članovi grupe postaju nezadovoljni i frustrirani.
o Demokratski vođa donosi odluke tek nakon što se savjetovao s grupom, ponaša se prijateljski
prema članovima grupe, sudjeluje u aktivnostima grupe, objašnjava razloge za pohvale i kritike, nudi
pomoć i pomaže kad se to od njega traži. Utvrđeno je da demokratski stil rukovođenja dovodi do
najvećeg radnog morala u grupi, prijateljstva i suradnje među članovima. Ipak, grupe s tim stilom
rukovođenja mogu biti manje produktivne i učinkovite, treba im dulje vrijeme za izvršenje zadatka,
nego grupama s autokratskim vodstvom.
o Laissez-faire vođa ima pasivnu ulogu, ne pokušava usmjeriti ili koordinirati grupu i ne
vrednuje članove grupe, ni pozitivno ni negativno – svatko je prepušten sam sebi. Najslabiju
produktivnost imaju grupe s laissez-faire rukovođenjem, te se u takvim grupama najčešće i pojavljuje
neprikladno ponašanje i socijalno zabušavanje, no odnos prema vođi je prijateljski i članovi grupe su
uglavnom zadovoljni. (Kamenov, Ž.)
Svi vođe posjeduju moć, ali način na koji se ta moć koristi određuje hoće li vođa biti uspješan ili ne.
Tri su glavna izvora moći vođe ali u provođenju vodstva uvijek su prisutna sva tri izvora. Nikad se
vođa ne može potpuno osloniti samo na jedan izvor. Ali da bi se postigla bolja reakcija sljedbenika
nekada je bolje smanjiti jedan izvor a istaći drugi. Svi vođe koriste sva tri izvora moći; ipak različita
radna mjesta zahtijevaju veći naglasak na jednom, odnosno drugom izvoru. Također se izvori moći

41
mogu mijenjati u raznim situacijama. Istraživanja pokazuju da su osobine ličnosti iznenađujuće
nepovezane s vodstvom. Međutim, određena obilježja pokazuju umjerenu povezanost s uspješnošću
vođenja: (Kamenov, Ž.)
- inteligencija
- moralnost (ili vrlo moralni, ili vrlo nemoralni)
- motiv za moći
- socijalne vještine
- prilagodljivost i fleksibilnost
- povjerenje u vlastite sposobnosti vođenja
Nije dovoljno razmatrati samo osobine ličnosti jer moramo uzeti u obzir i socijalnu situaciju. Moramo
razmotriti i prirodu vođe i situaciju u kojoj se vođenje odvija. Ovakav pogled na vođenje pretpostavlja
da nije dovoljno biti velika osoba; treba biti prava osoba u pravo vrijeme u pravoj situaciji.
Tri su glavna izvora moći vođe
o 1. moć uloge (moć koja se dobiva sa pozicijom na kojoj se nalazi) – nagrađivanje i
kažnjavanje
o 2. moć ličnosti (moć koja proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca) – karizma (identificiramo se
s vođom, sviđa nam se, poštujemo ga)
o 3. moć znanja (moć izvedena iz posebnih vještina, sposobnosti ili znanja) (Kamnov, Ž.)

Prema Fiedlerovoj kontingencijskoj teoriji vođenja, učinkovitost vođenja ovisi o tome koliko je vođa
usmjeren na zadatak ili usmjeren na odnose te o količini kontrole i utjecaja koje vođa ima u grupi.
Razlikujemo vođe:

o Vođa usmjeren na zadatak više brine o obavljanju zadatka nego o osjećajima i odnosima
među zaposlenicima. Usmjeren je na zadatak i najučinkovitiji je u situacijama u kojima je kontrola
vrlo visoka ili vrlo niska

o Vođa usmjeren na odnose brine o osjećajima i odnosima među zaposlenicima. Usmjeren je

na odnose I najučinkovitiji je u situacijama u kojima je kontrola umjerene. (Kamenov, Ž.)

Kako sljedbenici vide vođu?

o vođa mora biti shvaćen kao «jedan od nas» - uspješan vođa mora imati karakter članstva u
grupi kojom pokušava rukovoditi. Na njega se gleda kao «jednog od nas», a ne «nekog izvana».
o vođa mora biti shvaćen kao «većina nas» - vođa mora utjeloviti norme i vrijednosti koje su od
centralne važnosti za grupu, mora prihvatiti tradicije i ciljeve grupe te pomagati grupi da ih ostvari
o vođa mora biti shvaćen kao «najbolji od nas» - samo ako se vođa vidi kao nadmoćna osoba, on
može služiti kao primjer za grupu i očinska figura, te samo tako može vršiti kontrolu i koordinirati
radom grupe. Ako vođa nije stručnjak za zadatke koji stoje pred grupom, ciljevi će se teško ostvariti.

42
o vođa mora odgovarati očekivanjima sljedbenika – članovi grupe imaju svoje ideje i očekivanja
o tome kako se vođa treba ponašati i koje funkcije treba obavljati, te će izabrati i zadržati samo one
vođe koji odgovaraju tim očekivanjima (Kamenov, Ž.)

11. SOCIJALNA KOGNICIJA (SOCIJALNA SPOZNAJA)

Kognitivna psihologija proučava čovjeka kao procesora informacija. Temeljna su joj područja
bavljenja: percepcija, pažnja, pamćenje i mišljenje. Socijalnu spoznaju kao disciplinu interesiraju ista
područja kognitivnih procesa, no u društvenom kontekstu: kako ljudi razmišljaju i zaključuju o
sociumu. Ovo je relativno novija disciplina, koja je na spoznaje iz klasičnih istraživanja i teorija u
socijalnoj psihologiji bacila novo svjetlo uz pomoć novih ideja i metodologije razvijenih u okviru
kognitivne psihologije. Javlja se početkom 1970-ih godina 20.stoljeća. U osnovi spoznaje o našemu
svijetu nalaze se kognitivne sheme (Jurić, D. 2002. ).

Socijalna kognicija pokušava odgovoriti na pitanja:

o Kako spoznajemo sebe i druge ljude?

o Kako stječemo znanje o ljudima koje susrećemo u svakodnevnom životu i kako koristimo to
znanje u pokušaju da razumijemo, predvidimo ili se prisjetimo njihovog ponašanja?
o Jesu li naše socijalne prosudbe u potpunosti određene našim znanjem, ili na njih djeluju i naši
osjećaji i ciljevi?
o kako stvaramo dojmove
o kako objašnjavamo svoje i tuđe ponašanje
o kako su naši stavovi povezani s našim ponašanjem
o kako naše ponašanje može biti pod utjecajem predrasuda (Kamenov, Ž.)

Kognicije su uvijek bile centralne u socijalno-psihološkim teorijama i istraživanjima i stoga su

socijalni psiholozi spremno prihvatili kognitivnu revoluciju krajem 1950-ih. Kognitivna socijalna
psihologija stavlja naglasak na kognitivne procese kao medijatore između situacije u kojoj se osoba

43
nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja.Umjesto da pasivno promatraju podražaje u okolini i reagiraju
na njih, ljudi konstruiraju svoj socijalni realitet i ponašaju se u skladu s tim konstrukcijama.
(Kamenov, Ž.) Uvođenje značajnih metodoloških promjena u proučavanju socijalnih pojava dovode
do toga da socijalna kognicija naglašava procese, a ne sadržaj, socijalni kognitivisti “mikroskopski”
analiziraju procese uključene u socijalnu percepciju, posuđujući eksperimentalne paradigme iz opće
kognitivne psihologije i većina procesa koji se proučavaju vezana je uz modele procesiranja
informacija i pamćenja. Ispituju se nove zavisne varijablea istraživače više ne zanimaju samo globalne
evaluacije ciljnih osoba, već se koriste i drugim metodama kao što su vrijeme reakcije, dosjećanje,
prepoznavanje i sl. (Kamenov, Ž.)

Razvoj socijalne kognicije

Hamilton i Trolier (1986) navode aksiome kognitivno orijentiranih istraživanja u '70-im i '80-im
godinama:

o bazična priroda i funkcioniranje svih socijalnih koncepata su jednaki, što znači da je njihov
specifičan sadržaj od sekundarne važnosti za razumijevanje procesa
o pogreške inherentne ljudskim sustavima za obradu informacija mogu same za sebe poslužiti za
objašnjavanje spoznaje sebe i drugih ljudi, odnosno njihovi se efekti mogu tumačiti i bez uplitanja
nekognitivnih faktora kao što su motivacija i emocije

Pokazalo se da nekognitivni faktori ipak imaju značajnu ulogu u spoznaji sebe i drugih ljudi, te se ona
ne može u potpunosti razumjeti ako ne vodimo računa o čovjekovoj motivaciji .Novije teorije
pokušavaju udružiti kogniciju i motivaciju, odnosno ispitati uz koju će motivacijsku orijentaciju doći
do izražaja koji kognitivni procesi a noviji pristupi ne zanemaruju ni emocije, nego istražuju i njihovu
ulogu u socijalnoj spoznaji. (kamenov, Ž.)

Temeljne individualne orijentacije

Različiti socijalni psiholozi su tijekom razvoja ove discipline na različite načine konceptualizirali
običnog čovjeka pod vidom njegove upotrebe socijalnih kognicija u usmjeravanju vlastitog ponašanja
pa su zaključili da je moguće razlikovati 5 temeljnih individualnih orijentacija u kogniciji socijalne
okoline i ponašanju .

1. Osoba koja teži konzistenciji ili racionalizaciji ponašanja. Teorije konzistencije (Heider,
Osgood i Tannenbaum, Festinger) poučavale su nesklad među kognicijama koji dovodi do neugodne
psihološke napetosti koja se mora reducirati, ako taj sklad nismo u stanju postići mijenjanjem
ponašanja tako da ono bude konzistentno kognicijama, pribjeći ćemo mijenjanju kognicija na način da
bolje odgovaraju našem ponašanju, odnosno racionaliziraju ga.

44
2. Naivni znanstvenik. Proces formiranja impresija o osobinama ličnosti drugih ljudi (Asch,
1949) u kojem su ljudi u stanju formirati impresiju na temelju djelića izoliranih informacija .Aschovi
rezultati imaju mnogo dalekosežnije implikacije: ukazuju na holističko, a ne na parcijalno procesiranje
informacija, prosudbe se donose tijekom primanja informacija, a ne na osnovi pamćenja, koliko god
brzi u stvaranju impresija, ljudi nisu neosjetljivi na sam sadržaj podataka koje su dobili
3. Obrađivač informacija. (Anderson (1981) Sadržaj informacija ima veću težinu nego teorije
koje ljudi imaju o njihovoj povezanosti, dojam koji stvorimo o drugoj osobi je rezultat “algebarske
linearne integracije ponderiranih evaluacija” pojedinih osobina koje su nam prezentirane.
4. Kognitivni lijenčina (škrtac). Ljudi se u zaključivanju koriste “heuristikama”ili
“prečicama”, tj. brzim i ekonomičnim načinima zaključivanja koji mogu biti uspješni, ali često
mogu dovesti i do ozbiljnih pogrešaka npr. utjecaj perceptivne istaknutosti podražaja na stvaranje
dojmova i atribucije ,ljudi se odupiru ponovnom razmatranju činjenica,oslanjaju se na svoja
očekivanja i sheme, a ponekad se oslanjaju i na nedijagnostičke osobne informacije. Iz ovog shvaćanja
proizlazi i "model kontinuuma" Fiske i Neuberga (1990, 1999)
5. Motivirani taktičar. Shvaćanje o čovjeku kao "potpuno predanom misliocu koji raspolaže
većim brojem dostupnih kognitivnih strategija i izabire jednu od njih na osnovi svojih ciljeva, motiva i
potreba" . Ovakva kognitivna orijentacija javit će se kad osoba raspolaže s dovoljno vremena i
kognitivnog kapaciteta, te kad je motivirana željom za postizanja nekog osobnog cilja. Iz ovog
shvaćanja proizlazi model samoregulacije ponašanja Gollwitzera i sur. (1990; 1999) (Kamenov, Ž.)

Temeljni aspekti socijalnog mišljenja ukazuju nam na moguće pristranosti, tendencije i pogreške
koje činimo pri spoznavanju. Navedeni aspekti jesu: učinak nedoslijedne informacije, automatska
budnost, učinak gubitka, motivirana podozrivost, protučinjenično mišljenje i učinak unutar/izvan
skupine.
Odnos čuvstvenih stanja i socijalne spoznaje jeste recipročan. Afekti moduliraju kognitivne procese
i strategije. Kognitivni procesi često sami po sebi mogu inicirati emocije. Asociranjem emocije
facilitiraju kognitivne procese i obratno.
Rezultati brojnih novijih istraživanja ukazuju na individualne razlike prema potrebi za spoznajom
koja se kod pojedinaca javlja u količini objašnjavajućih misli. Očite su i međukulturalne razlike;
narodi se razlikuju prema kognitivnim procesima i strategijama koje koriste pri interpretaciji socijalne
informacije. Unatoč korisnosti misaonih procesa, učinak pretjeranog razmišljanja dovodi do
iskrivljavanja spoznaje stvarnosti. „Pri proučavanju socijalne spoznaje nameće nam se leitmotiv:
minimalni kognitivni napor. Iako nas korištenje ovog načela vjerojatno spoznajno slabi i dovodi u
zablude, u svijetu prepunom informacija i brzih odluka ovo nas načelo jedino održava sabranima“.
(Jurić, D. 2002).

45
12.PREDRASUDE I STEREOTIPI
Većina socijalnih psihologa predrasude definira kao negativan stav prema određenoj društvenoj
skupini koji se temelji isključivo na pripadnosti toj skupini (Aronson i sur., 1999; Baron i Byrne, 1994,
Myers, 1993; Pennington, 1997) a Myers (1993) pri tome naglašava kako je riječ o pretjerano
uopćenim, pogrešnim i neopravdanim stavovima. (Jurić, D.2002)
Kada se govori o predrasudama najčešće se sjetimo pripadnika manjina na koje se «okomila»
dominantna skupina u određenoj kulturi. Prema službenim podacima FBI-a, najčešći zločini iz mržnje
(predrasuda) jesu rasni, religijski i oni vezani uz spolnu orijentaciju. Prisutno je veliko nasilje prema
ženama i to najviše u intimnim vezama, diskriminacija osoba s invaliditetom, bolestima (npr. AIDS),
predrasude prema dobnim skupinama i diskriminacija osoba poradi izgleda. (Jurić, D.2002).
Iako se manjine najčešće žale poradi diskriminacije, Aronson i sur. (1999) naglašavaju kako su
predrasude sveprisutni, višesmjerni socijalni fenomen te one djeluju kao dvosmjerna ulica: osim
što se kreću od dominantnih skupina prema manjinama, vraćaju se i iz suprotnoga smjera.Intenzivne
predrasude i diskriminacije često eskaliraju u javne nemire, umorstva iz mržnje i žestoke sukobe
između različitih skupina. Predrasude predstavljaju rizik i opasnost za moderna društva koja su
multinacionalna, multikulturalna te u kojima su, uz rasnu, spolnu, dobnu i etničku kategorizaciju
moguća svrstavanja u različite udruge, stranke, institucije i sl. U nastojanju reduciranja ove pojave
bitnu bi ulogu trebala imati socijalna psihologija. S ciljem opisivanja, razumijevanja i uklanjanja
predrasuda, socijalni su psiholozi marljivim istraživačkim radom i sofisticiranim metodama došli do
spoznaja o njihovoj kognitivnoj, društvenoj i interpersonalnoj osnovi (Baron i Byrne, 1994). Slično
tome, Pennington (1997) navodi da se predrasude u socijalnoj psihologiji najčešće razmatraju iz tri
aspekta:
(1) individualnog, u kojemu se usredotočuje na procese unutar pojedinca (ličnost, emocije i
međuljudske razlike);
(2) međuljudskog, pri čemu se razmatraju procesi koji se događaju unutar društvenih grupa
(zajednička uvjerenja i identitet, stereotipi i konformizam); i
(3) međugrupnog, pri čemu se osvrće na odnose između različitih grupa ljudi (međugrupno natjecanje,
socijalnu kategorizaciju i sl). Optimistično je primijetiti kako je primjena spoznaja iz socijalne
psihologije u zadnjih 50 godina dovela do određenog smanjivanja predrasuda, diskriminacije i
njihovih negativnih psiholoških posljedica (Aronson i sur., 1999). (Jurić, D. 2002).
Predrasude, kao i svaki stav, imaju svoju

46
o Afektivnu komponetu koja inklinira pojedinca da negativno evaluira pripadnike određene
društvene skupine
o kognitivnu komponentu (stereotipi). Stereotip je uvjerenje kako sve pripadnike određene
skupine obilježavaju određene karakteristike (Myers, 1993; Aronson i sur, 1999) i/ili specifični oblici
ponašanja (Baron i Byrne, 1994). No, stereotipi ne moraju imati izraženu emotivnost niti nužno
moraju voditi prema hostilnom ponašanju i agresiji. Budući da je ljudska socijalna spoznaja određena
načelom minimalnog kognitivnog napora, njihova je uloga upravo maksimaliziranje naše kognitivne
energije. U slučaju da je stereotip zasnovan na velikom iskustvu i u potpunosti točan, on ima vrlo
bitnu prilagodbenu ulogu, ali ako nam ne dozvoljava da vidimo razlike među pojedincima ili je
pretjerano generaliziran i netočan, on je neadaptivan i nepošten (Aronson i sur, 1999).
o bihevioralnu komponentu (diskriminacija). Diskriminacija je bihevioralna komponenta
predrasude i ona predstavlja neopravdano i nepošteno negativno ili štetno ponašanje prema pripadniku
određene skupine samo poradi pripadanja dotičnoj skupini (Aronson i sur, 1999). Predrasuda nas
predisponira za diskriminirajuće ponašanje, no budući da diskriminacija nije socijalno poželjna i
većinom je zakonom kažnjiva, predrasude neće uvijek doći do izražaja u bihevioralnom obliku.
Predrasude su znatno češće izražene na suptilnije načine. Tokenizam predstavlja simboličko
podržavanje i potporu skupini prema kojoj postoje predrasude. Ovakvo ponašanje najčešće se koristi
kao isprika za održavanje predrasude i kasniju diskriminaciju (Baron i Byrne, 1994). Obrnuta
diskriminacija predstavlja pozitivnije ponašanje prema pojedincima skupine za koju postoji negativna
predrasuda, nego prema pojedincima ostalih skupina. (Jurić, D. 2002)
IZVORI PREDRASUDA
1. Socijalna kategorizacija izvire iz jednostavne činjenice da se ljudska spoznaja temelji na
grupiranju određenih podražaja prema načelima sličnosti i razlika (Aronson i sur, 1999). Npr.
svrstavanjem ljudi prema spolu, nacionalnosti i sl. Na taj način naše su reakcije prema svijetu
unaprijed pripremljene, efikasne i brze te služe svojoj adaptivnoj svrsi. No, jednom kada izvršimo
kategorizaciju postoji tendencija da sve klasificirane podražaje opažamo međusobno sličnijima nego
što to oni ustvari jesu. U socijalnom kontekstu, sama podjela na skupine dovodi do kategorizaciju
prema pripadnosti – «mi» naprama «oni». To predstavlja osnovicu učinka homogenosti vanjske
grupe koji nas čini slijepima na «njihove» individualne razlike («svi su oni nama isti») jer učinak
proizlazi iz simplifikacije podataka i nedovoljnih informacija o kategoriziranoj skupini (Myers, 1993).
S druge strane, izrazito je prisutan učinak unutargrupne pristranosti, poradi kojeg imamo pozitivne
osjećaje prema vlastitoj skupini te je percipiramo heterogeniju (Aronson i sur, 1999). Do predrasuda
dolazi i zbog identifikacije sa socijalnom skupinom. U osnovi pristranosti prema vlastitoj skupini
stoji želja za povećanjem vlastitog samopoštovanja putem identifikacije, no do nje će doći samo ako
pripadnike vlastite skupine vidimo kao superiornije od pripadnika ostalih skupina (Aronson i sur,
1999). Turner (1981; prema Pennington, 1997) u teoriji socijalnog identiteta navodi kako socijalna
kategorizacija u interakciji s potrebama za pozitivnim identitetom u bliskoj skupini vodi do socijalne

47
usporedbe koja vodi do socijalnog natjecanja koje pak zauzvrat vodi do socijalne diskriminacije i
sukoba. Diskriminacija i sukob potom predstavljaju osnovicu za ponovnu socijalnu usporedbu i na
taj je način zatvorena kognitivna petlja te je osigurano samoodržavanje predrasuda. Uz socijalnu
kategorizaciju veže se još i konačna (krajnja) atribucijska pogreška, koja predstavlja ekstenziju
fundamentalne (osnovne) atribucijske greške, a naziv je dobila poradi dalekosežnih posljedica
(Myers, 1993). Kao i kod atribuiranja uzroka ponašanja pojedinca, dispozicijske atribucije radimo u
slučaju neuspjeha druge skupine, a uspjeha ili postignuća vlastite, dok ćemo situacijske atribucije
raditi u slučaju uspjeha druge, a neuspjeha vlastite skupine. Na taj način karakteristike se atribuiraju
cijeloj skupini, odn. stvaraju se stereotipi. (Jurić, D. 2002)
2. Stereotipi predrasudama osiguravaju kognitivni okvir (sheme) za organizaciju, interpretaciju i
dosjećanje informacija (Baron i Byrne, 1994). Pojedinci koji imaju predrasude prema nekoj skupini
drugačije procesiraju informacije koje se tiču te skupine za razliku od onih koje tiču ostalih skupina.
Više se pažnje obraća na informacije koje su u skladu sa stereotipom, one se češće ponavljaju i poradi
toga ih se pamti točnije od informacija koje nisu u skladu sa stereotipom, a ignoriraju se informacije
koje nisu u skladu sa stereotipom što u konačnici određuje samoodržavajuću prirodu stereotipa
(Baron i Byrne, 1994). Aronson (1999) pri tome naglašava potpuni gubitak logike kod predrasudnih
osoba, odn. nemogućnost uvjeravanja ili promjene predrasude izlaganjem logičkih, racionalnih
argumenata. Do ove pojave dolazi zbog emocionalne uključenosti u stereotipna vjerovanja koja
onemogućuju logičku raspravu. Predrasudna osoba kao da govori: «Ne gnjavi me sa činjenicama, ja
sam se odlučio». Učinak samoispunjavajućeg proročanstva usko je vezan uz način na koji
procesiramo informacije pod utjecajem stereotipa (Aronson, 1999). Do njih dolazi, ne zato što bi ljudi
imali neke posebne proročanske sposobnosti, nego zato što, kad osoba ima očekivanja o osobinama
druge osobe, ona se prema njoj ponaša u skladu s očekivanjima što uzrokuje da se druga osoba ponaša
na predviđeni način i time se proročanstvo ispunjava. . Aronson (1999) navodi i učinak stereotipne
prijetnje koji se također veže uz manjine. Ova prijetnja predstavlja strah pojedinca da ne ispuni
stereotipna očekivanja o sebi i tako ocrni sebe i vlastitu skupinu. Poradi tog straha osoba je inhibirana i
kao rezultat uistinu postiže niže rezultate. (Jurirć, D. 2002.).
Predrasude se uče i usvajaju na isti način i kroz iste osnovne procese kao i svaki drugi stavovi (Baron
i Byrne, 1994). Prema teorijama socijalnog učenja, djeca stječu negativne stavove prema različitim
društvenim skupinama zato što ih izražavaju njihovi roditelji, prijatelji, učitelji i drugi. Također, djeca
bivaju nagrađivana (ljubavlju i odobravanje) za prihvaćanje stavova koje im nude modeli. Myers
(1993) također navodi kako su rasizam i seksizam i danas institucionalno provođeni, čak i kada ne
postoje predrasudne namjere. Veliku ulogu pri tome ima kultura koja podržava i održava norme koje
sadrže stereotipe (Aronson, 1999), što smo mogli uočiti iz pojedinih članaka u nošim medijima, no isto
je tako značajna i uloga medija koja pripadnike određenih skupina prikazuje na stereotipizirane načine
(Baron i Byrne, 1994). Stereotipe oblikujemo u skladu sa znanjem koje posjedujemo o svijetu. Učinak
iluzorne korelacije odnosi se na opažanje povezanosti između pojava koja u stvari ne postoji (Baron i

48
Byrne, 1994). Osnova ovog učinka nalazi se u distinktivnosti podražaja: distinktivne podražaje koji se
pojavljuju istovremeno percipiramo kao međusobno povezane (Aronson, 1999). Distinktivan podražaj
u socijalnom kontekstu može predstavljati pripadnika manjine, izrazito uspješnog sportaša, specifičnu
spolnu preferenciju, kriminalno djelo ili neki drugi oblik rijetkoga ponašanja (Myers, 1993).
Informacije koje su rijetke i neobične upravo poradi toga dominiraju masovnim medijima tako da su
nam uvelike i dostupne. Primjerice, teško bi u novinama naišli na vijest «Heteroseksualni muškarac
ubio susjedu», niti bi ona privukla pažnju, dok bi naslov «Homoseksualni muškarac ubio susjedu» bio
puno vjerojatniji. Ako na vijestima čujemo kako je pripadnik manjine počinio kriminalni zločin stvara
se lažna povezanost između ova dva podražaja samo poradi njihove distinktivnosti (Baron i Byrne,
1994). Bitan i tzv. Fenomen pravednoga svijeta, koji se odnosi na tendenciju da vjerujemo kako je
svijet pravedan i kako ljudi dobivaju ono što su zaslužili te da zaslužuju ono što dobivaju (Myers,
1993). Drugim riječima, vršimo dispozicijske atribucije prema žrtvama predrasude ili zločina,
zaključujući kako su same krive za ono što ih je snašlo (Aronson, 1999) Npr. „ova žena koja je
silovana trebala je biti sumnjivija prema osobi koju je upoznala tu večer». Koliko se god okrutan činio,
ovaj fenomen proizlazi iz straha za vlastitom sudbinom: okrivljavanjem žrtve uvjeravamo se kako su
neke njezine karakteristike dovele do njezine nesreće stvarajući iluziju kako nas, zauzvrat, naše
ponašanje ili naše karakteristike neće dovesti do iste nesretne sudbine (Aronson, 1999 prema Jurić, D.
2002).
UZROCI PREDRASUDA
Teorija realnog konflikta jedna je od najstarijih teorija stvaranja predrasuda prema kojoj su
predrasude nastale kao rezultat stvarnog ekonomskog, političkog i društvenog natjecanja oko
ograničenih resursa. Teorija «žrtvenog jarca» pretpostavlja kako se Agresija vrši na «žrtvenom
jarcu» jer je dotična osoba manje sposobna izvršiti odmazdu na taj čin, a često nije niti voljena ili je
omražena. Istraživanja predrasudne ličnosti došla su do zaključaka o povezanosti između predrasuda i
etnocentrične tendencije, autoritarne ličnosti, F-sindroma, dogmatizma i tolerancije. Do stvaranja
predrasuda kroz konformizam dolazi u nastojanju da budemo prihvaćeni i ispunimo očekivanja
društva. Npr. U rudnicima se 80% bijelih rudara prijateljski ponašalo prema crnim rudarima, dok ih se
iznad zemlje samo 20% ponašalo prijateljski. Ova predrasuda očito nije manifestacija «bolesne
ličnosti» rudara, nego normi koje su se razlikovale u rudnicima i iznad zemlje. (Jurić, D.2002).

Kako protiv steretipa i predrasuda?

Budući da su stereotipi implicitno prisutni kao «znanje» određene kulture i nalaze se u društvenim
normama, postavlja se pitanje je li pojedinac u mogućnosti kontrolirati ili ignorirati stereotipna znanja
koja posjeduje i u kojem je stupnju to ostvarivo. Devine (1989; prema Aronson, 1997) kao odgovor na
to pitanje predlaže dvostupanjski model kognitivnog procesiranja stereotipa. Kada smo suočeni sa
podražajem uz koji je vezan stereotip, dolazi do automatskog (nesvjesnog) procesiranja i stereotip se
pojavljuje. Nakon toga može uslijediti kontrolirano (svjesno) procesiranje kojim možemo odbiti ili

49
ignorirati stereotip. Baron i Byrne (1994) izvode iz ovoga optimističan zaključak kako kontakt licem
u lice dovodi do inhibicije stereotipa jer zahtjeva kognitivni angažman te na taj tumače uspješnost
metoda interpersonalnog kontakta. (Jurić, D.2002)

Posebni oblici predrasuda

Predrasude u znanosti uvijek su postojale i u znanost ulaze na očite, ali i na suptilne načine. Npr.
Greenwald (1990; prema Myers, 1993) navodi kako istraživači s nedvosmisleno židovskim
prezimenima u svojim radovima citiraju 6% više autora s židovskim prezimenima nego s anglo-
saksonskim. Isto tako, anglo-saksonski autori citiraju 7% više vlastitih prezimena nego židovskih. Ova
predrasuda, ustvari, djeluje nesvjesno i osoba uopće ne zna ništa o aktiviranom latentnom stavu. (Jurić,
D. 2002).

Spolne predrasude značajno su izražene kulturalnim normama koje određuju spolne uloge. Spolne
uloge ne dozvoljavaju pojedncima slobodu ponašanja, niti pružaju mogućnost izbora jer su toliko
inkorporirane socijalizacijom da su nam alternative nezamislive. Riječ je o nesvjesnoj ideologiji, setu
uvjerenja koji implicitno prihvaćamo, ali kojega nismo niti svjesni, jednostavno zato što ne možemo
zamisliti alternativne koncepcije svijeta. Kako Myers (1993) navodi, muškarčeva ideja kako je ženama
kuhinja i praonica prirodno mjesto jednaka je zaključku djeteta kako je ptici prirodno stanište u
kavezu, samo zato jer nikada nije vidjelo pticu izvan kaveza. U zapadnom su društvu spolne uloge
prilično čvrsto definirane. Tako se za muškarce smatra kako su, i kako moraju biti hrabri, siloviti,
logični, povjerljivi, agresivni, dominantni i sl, dok se za žene smatra kako su pune razumijevanja,
društvene, spontane, tople, nježne, zavisne, afektivne i sl. (Baron i Byrne, 1994). No, kada muškarac u
potpunosti preuzme «ženske» uloge, ili žena «muške», društvo ih kažnjava odbijanjem. Posebno je
veliki problem oko poslova na višem položaju; posao menađera, ravnatelja i različitih lidera zahtjeva
osobine koje se tradicionalno pripisuju muškarcima. Također, postoje specifične atribucije poslovnog
uspjeha u odnosu na spol. Kada žena uspije, njoj se uspjeh pripisuje sreći ili pomoći koju je imala, dok
se za isti zadatak muškarcu pripisuje trud ili urođene sposobnosti (Baron i Byrne, 1994). Ipak, ako
muškarac ne uspije, vrše se iste atribucije koje nose puno teže posljedice (Aronson, 1995 prema Jurić,
D. 2002 ).

Postoji i izrazita ulogu medija u stvaranju i održavanju stereotipa. Sjetimo se samo kako smo započeli
uvodnu raspravu. Ili, možemo se priupitati, jesmo li ikada vidjeli Helgu u Hogaru strašnom kako radi
nešto drugo osim kuhanja, pranja suđa i sušenja ručnika? Koliki je utjecaj tih malih serijskih stripova
pokazala je Thibodeau (1989; prema Aronson, 1995) kada je analizirala stripove časopisa New Yorker
tijekom prethodne 42 godine, i među 35,874 stripova naišla je samo na jedan(!) koji je imao crnca u
glavnoj ulozi koja nije bila vezana uz rasni stereotip. Archer i sur. (1983; prema Myers, 1993) proveli
su istraživanje u kojemu su pokazali kako se 2/3 novinskih reklama koje prikazuju muškarce
fokusiraju na njihovo lice, dok je nešto manje od pola reklama koje prikazuju žene vezana samo uz

50
 lice. Nasuprot tome, u reklamama se najčešće prikazuje cijelo žensko tijelo. Kasnija su istraživanja
pokazala reperkusije ovoga pristupa: fotografije koje prikazuju samo lice daju osjećaj kako je riječ o
inteligentnijim i ambicioznijim pojedincima. (Jurić, D. 2002)

Otklanjanje predrasuda

o Metoda odučavanja temelji se na činjenici da je samoispunjavajuće proročanstvo dvosjekli

mač koji djeluje negativno na osobu koja ima predrasude kao i na samu žrtvu predrasude. Ovakvim se
argumentima nastoji odučiti roditelje na prenošenje stereotipa socijalnim učenjem.
o Izravni kontakt među skupinama čini se jednom od najuspješnijih metoda otklanjanja
predrasuda. Kako bi kontakt bio učinkovit potrebni su međuovisnost, nadređeni zajednički ciljevi i
ravnopravnost grupa. Osnovno je teorijsko polazište hipoteza kontakta, prema kojoj pri
interpersonalnoj interakciji dolazi do smanjivanja predrasu. Aronson (1999) još navodi kako će
kontakt biti uspješan ako: se odvija jedan-na-jedan; ako se partner doživljava kao tipični predstavnik
skupine i ako postoje norme koje podržavaju jednakost između skupina.
o Pri smanjivanju predrasuda može pomoći i rekategorizacija, budući da podjela na «nas» i
«njih» predstavlja osnovu međugupnog konflikta. Također su bitne i moguće kognitivne intervencije
vezane uz kategorizaciju ispitanika, ali i procese atribucije. (Jurić. D. 2002)

 Skripta je namijenjena samo za internu upotrebu studenima 4.godine.

 Nije dozvoljeno javno objavljivanje ili umožavanje
 Autori su navedeni u popisu literature i unutar teksta

51
LITERATURA
1. Zelenika, R. 2000, Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, 4.
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka.
2. Jurić, D. 2002, Skripta Socijalna psihologija 1, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
3. Mesić, M. 2007, Pojam kulture u raspravama o multikuluralizmu, Nova Croatica, Zagreb
4. Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Mate, Zagreb.
5. Haviland, W.A. (2004). Kulturna antropologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

6. Hannah Arendt’s Original Articles on “the Banality of Evil” in the New Yorker Archive (2013).
http://www.openculture.com/2013/01/hannah_arendts_original_articles_on_the_banality_of_evil_
in_the_inew_yorkeri_archive.html
7. https://www.youtube.com/watch?v=WTQNWgZVctM
8. Zvonarević, M. (1985). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga,
9. Baron, R.A., Byrne, D. (1991). Socijalna psihologija. Razumijevanje ljudske interakcije. Boston:
Allyn & Bacon.

10. Hewstone, M., Stroebe, W. (2002). Uvod u socijalnu psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

11. Myers D. (1994). Social psychology. New York: McGraw-Hill.

12. Pennington, D.C. (1997.) Socijalna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

13. Deaux, K., Dane, F.C. i Wrightsman, L.S. (1993). Social Psychology in the 90's. Brooks/Cole
Publishing Company, Pacific Grove, California

14. Myers, D.G. (1993). Social Psychology. McGraw Hill, Inc.

15. Stephan, C.W. i Stephan, W.G. (1985). Two Social Psychologies. The Dorsey Press, Homewood,
Illinois.

16. Brown, R. (2006). Grupni procesi: dinamika unutar i između grupa. Naklada Slap, Jastrebarsko.

17. Burušić, J. (2007). Samopredstavljanje: taktike i stilovi. Naklada Slap, Jastrebarsko.

18. Čudina-Obradović, M. i Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Golden marketing –

Tehnička knjiga, Zagreb.

19. Tadinac, M., Kamenov, Ž., Jelić, M., i Hromatko, I. (2007). Što ljubavnu vezu čini uspješnom?.
Izvještaj s XV ljetne psihologijske škole. Odsjek za psihologiju i Klub studenata Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, Zagreb: FF Press.

52