Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-

Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusijei Turske, koji je pod predsjedanjem Otta

von Bismarcka održan od 13. lipnja do 1Tijek pregovora[uredi]
Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je
poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka
praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao
nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije
vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su
sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na
ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno
ticala.

Ishod pregovora[uredi]

Karta jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa, 1878.

Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito

izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile
priznate Rumunjska, Srbijai Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio
koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok
je na sjevernom dijelu osnovanaKneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od
Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te
Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati
Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški,
pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako
odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog
duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.
Posljedice[uredi]
O rezultatima Berlinskog kongresa predsjednik američkog udruženja povjesničara Carlton J.H.
Hayes je izjavio:

"Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko
manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo"

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga nerješena pitanja između
Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. travnja 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana
neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije
također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Usto,
ovo je novo uređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području, koje će
uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata,
te armenskog genocida u Turskoj.

Sudionici kongresa[uredi]
Velika Britanija

 Benjamin Disraeli, britanski premijer

 lord Salisbury
 lord Odo Russell
Rusija

 knez Alexander Gorčakov
 grof Peter Šuvalov
 barun d'Oubril
Njemačka

 kancelar Otto von Bismarck

 princ Chlodwig zu Hohenlohe-Schillingsfürst
 Bernhard Ernst von Bülow
Austro-Ugarska

 grof Gyula Andrássy
 grof Alajos Károlyi
 barun Haymerle
Francuska

 William Henry Waddington

 grof de Saint-Vallier
 Desprey
Italija

 grof Lodovico Corti
 grof De Launay
Turska

 Alexander paša Karatheodori

 Sadoullah beg
 Mehmet Ali paša
3. Metode psihologije[uredi]
Svaka znanost određena je metodama kojima se u istraživanju koristi. Kao empirijska znanost
psihologija istražuje samo ono što se može opažati i provjeriti, a do spoznaja dolazi sustavnim
istraživanjima. Glavne metode psihologijskog istraživanja jesu samoopažanje,opažanje u
prirodnim uvjetima, anketno ispitivanje, proučavanje slučajeva i eksperiment.

Metode psihologije

1.Samoopažanje ili Introspekcija -sustavno opažanje vlastitih psihičkih procesa -nije dobro to što
je vrlo subjektivna metoda, ovisi o iskrenosti ispitanika -nije dobro ni to što ne možemo uvijek
točno opisati što želimo zbog naše velike psih. slojevitosti

2.Opažanje u prirodnim uvjetima -opažanje isključivo ponašanja -često se koristi u dječjoj

psihologiji -nije dobro to što je dugotrajna

3.Anketa -svrha primjene – za ispitivanje javnog mnijenja i tržišta -postupak kojim se prikupljaju i
analiziraju izjave ljudi kako bismo dobili podatke o njihovim interesima, stavovima itd. -uvijek je
anonimna, s jasnim, kratkim i nedvosmislenim pitanjima -važno je uzeti reprezentativni uzorak
ispitanika -intervju – vrsta ankete u kojoj se pitanja postavljaju usmenim putem

4.Korelacijska metoda -metoda utvrđivanja povezanosti među karakteristikama ili pojavama -od
-1 preko nule do +1 -0 znači da nema povezanosti, >0 znači da su karakteristike proporcionalne,
<0 znači da nisu

5.Eksperiment -vrhunac znanstvene spoznaje -postupak u kojem se u kontroliranim uvjetima

namjerno izaziva neka pojava radi opažanja i mjerenja -točno znamo uzrok i posljedicu -dijelovi
eksperimenta problem – pitanje koje traži odgovor hipoteza – pretpostavljeni odgovor na problem,
na kraju se ili potvrdi ili odbaci zavisna varijabla – predmet proučavanja i mjerenja nezavisna
varijabla – varijabla koju namjerno unosima u eksperiment i variramo da provjerimo utjecaj na
zavisnu

6.Testovi i upitnici

7.Proučavanje slučaja -jako subjektivna -dubinsko proučavanje pojedinca i njegovog slučaja

srpnja 1878. godiPsihoterapija i tehnike psihološke analize[uredi]

Psihoanaliza[uredi]
Teorija i metoda dubinske psihologije koju je početkom 20. st. utemeljio Sigmund Freud kako bi
objasnio duševne procese kao i nastajanje i liječenje psiholoških poremećaja. Predstavlja
obuhvatan teorijski skup koji se između ostalog temelji na sljedećim dvama postupcima:

 1. Psihoanalitička teorija ličnost:

Psiha čovjeka prema Freudu podijeljena je u tri područja (instance): Id, Ego i Superego. Id
predstavlja iskonske biološke animalističke nagone čovjeka koji nestaju poslije njihova
zadovoljavanja. Superego predstavlja moralne i etičke vrijednosti i norme društva. Takoreći
predstavlja funkciju savjesti osobnosti.

Ego je posrednik između Ida i Superega. Ono je središnja instanca odlučivanja koja pokušava
uskladiti potrebe Ida s preduvjetima Superega.

 2. Psihoanalitična razvojna psihologija:

osnova razvoja psihoanalitične razvojne psihologije jest razvoj libida (seksualnog nagona). Prema
Freudovom konceptu razdoblja života ovisno o dobnoj razini libido obilježava različite regije tijela
djeteta:

oralna faza (prva godina života) - tijekom tog razdoblja usta su centar tjelesnog
uzbuđenja ili napetosti,
analna faza (druga do treća godina života)- izražava fiksaciju na analnu fazu i odnosi se
prema svijetu putem želje za upravljanjem i moći,
falusna faza (četvrta do šesta godina) - tijekom te faze postoji privlačnost prema roditelju
suprotnoga spola, a uzbuđenja i napetosti su usredotočene na genitalije,
latentna faza (sedma do deseta godina) - nastaje smanjenje seksualnih nagona i
interesa.,
genitalna faza (od jedanaeste godine) - faza povezana s početkom puberteta..
Kao moguće krize ili problemi unutar psihoseksualnog odgoja (fiksacije)
mogu se javiti Edipov kompleks, Elektrin kompleks ili zavist napenisu.

 Teorija liječenja:
Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji
potječu iz djetinjastva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja
kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu
mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke
terapije trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odraslij dobi mogli
svladati.

Pacijent tijekom seanse treba ispripovijedati sve što mu padne na pamet

(slobodna asocijacija).
 Važni elementi psihoanalize su prenošenje i tumačenje snova. Klasično
psihoanalitičko liječenje traje nekoliko godina. Psihoanalitičke škole koje i
danas još postoje djelomično se znatno razlikuju jedna od druge. Tako
postoje oblici liječenja kao što je skraćena psihoanalitička terapija ili fokalna
terapija.

Posebice liječenju djece i mladih prilagođena su načela dječje analize Anne

Freud i Melanie Klein. Dječja psihoanaliza primjenjuje se primjerice kod
depresije i opsesivne neuroze.
ne u Berlinu.

Krfska deklaracija

Prva stranica teksta Krfske deklaracije.

Druga stranica teksta Krfske deklaracije s potpisom Ante Trumbića na ćirilici.

Potpisnici: Nikola Pašić i Ante Trumbić

Krfska deklaracija prvi je zajednički politički akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora,

objavljen 20. srpnja 1917. godine na Krfu u kojem se prvi puta navodi utemeljenje jedne nove
zajedničke države nakon Prvog svjetskog rata.

Deklaraciju je u ime Jugoslavenskog odbora potpisao predsjednik Ante Trumbić, a u ime srp.

vlade Nikola Pašić. Krfska deklaracija polazi od nacionalnoga jedinstva »troimenog naroda Srba,
Hrvata i Slovenaca«. Ujedinjenje je zamišljeno kao spajanje naroda u dotadašnjem sastavu Austro-
Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom, a uređenje buduće državne zajednice zamišljeno je
kao »ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića«. Hrvatski
političari prihvatili su deklaraciju vjerujući da će ujedinjenje donijeti slobodu i ravnopravnost svih
naroda, a državni ustroj jamčiti demokraciju i parlamentarizam. Načinom na koji jeujedinjenje
 izvršeno 1. prosinca 1918., kao i donošenjem Vidovdanskog ustava (1921.), u suprotnosti s načelima
Krfske deklaracije, bio je otvoren put za velikosrpsku hegemoniju i unitarizam.

Sadržaj

  [sakrij] 

 1 Povijest

 2 Vidi još

 3 Literatura

 4 Vanjske poveznice

Povijest[uredi | uredi kôd]

Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prijestolje 1916. godine došao novi car Karlo.

U svibnju 1917. godine, Hrvati izDalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da
se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austrijui Ugarsku stvori treća jedinica
koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu).
Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj
prijedlog nije bio prihvaćen. Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji
su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije.

Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda,

ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva,
te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog
odbora. Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante
Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i
dvosmisleni dokument. Krfsku deklaraciju prihvatio je i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje 27.
kolovoza 1917.

U deklaraciji su se »autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca« složili da na bazi

samoodređenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedničku jedinstvenu, slobodnu i
nezavisnu državu, koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s
dinastijom Karađorđevića na čelu, a prema toj unitarističkoj ideji, Srbi, Hrvati i Slovenci uzimani su kao
jedan narod te se dalje priznavala ravnopravnost njihovih imena, znakova, pisama i vjera, pri čemu se
na ostale narode i narodnosti nije ni mislilo.

Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i

predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim
narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila
Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju.

Sastavljači Krfske deklaracije, 20. srpnja 1917.

Frano Supilo, tada već teško bolestan, pozdravio je Deklaraciju, misleći kako je njome srpska vlada
postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo međunarodnim, i što
je njom bilo isključeno djelomično sjedinjenje koje bi moglo dovesti do komadanja hrvatskih zemalja, tj.
do podjele Hrvatske.

Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva. Deklaracija u Hrvatskoj nije
bila oduševljeno primljena, jer je njome negirana hrvatska državnost kojom je Hrvatska gubila sve
elemente svoje suverenosti.

Majska deklaracija
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Majska deklaracija je programska izjava narodnih zastupnika Jugoslovenskog

kluba unutar Austrougarske. Ovu deklaraciju je pročitao predsednik Jugoslovenskog kluba Anton
Korošec 30. maja 1917. u bečkom Carskom veću, i u njoj je bio sadržan program ujedinjenja
svih Južnih Slovena u okviru Austrije i dinastije Habzburg.

Svibanjska (Majska) deklaracija, izjava političara Jugoslav. kluba koju je

njihov predstavnik A. Korošec pročitao 30. V. 1917. u Carevinskom vijeću u Beču.
U izjavi se tražilo “na temelju narodnog načela i hrv. državnog prava”
ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno drž. tijelo,
tada još uvijek u okvirima Habsburške Monarhije.
Svibanjska deklaracija

Svibanjska deklaracija, poznata i kao Bečka ili Majska, programatska je izjava narodnih

zastupnika Jugoslavenskog kluba u Carevinskom vijeću, parlamentu austrijskog dijelaAustro-Ugarske.
Pročitao ju je predsjednik Jugoslavenskog kluba Anton Korošec, 30. svibnja 1917., u Carevinskom
vijeću, u Beču, i u njoj je bio sadržan program ujedinjenja svihJužnih Slavena u okviru austrijske
monarhije, trijalistički uređene, s dinastijom Habsburg na čelu. U izjavi se tražilo "na temelju narodnog
načela i hrvatskog državnog prava" ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u
jedno državno tijelo, tada još uvijek u okvirima Monarhije.[1]

Jugoslavenski klub i donošenje Deklaracije[uredi | uredi kôd]

Svibanjsku ili, kako su je suvremenici zvali, Bečku deklaraciju donijeli su hrvatski zastupnici iz
Dalmacije i Istre udruženi sa slovenskim zastupnicima te dvojicom Srba iz Bosne i Hercegovine
u Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću, koje je bilo parlament austrijske polovice Austro-
Ugarske Monarhije. Na prvoj sjednici Carevinskog vijeća od početkaPrvoga svjetskog rata, 30. svibnja
1917. godine, oni su dali izjavu koja je bila jedna od niza izjava koje su toga dana dali klubovi čeških,
poljskih i ukrajinskih zastupnika o uvjetima pod kojima će dati potporu novoj austrijskoj vladi Ernsta
Seidlera, a u uvjetima koji su, s obzirom na ulazak Amerike u rat, kao i na duboke krize unutar
Monarhije, u područjima gospodarskih i socijalnih, a posebno međunacionalnih odnosa zahtijevali
hitne reforme.[2]

“ Zastupnici Jugoslavenskoga kluba,

na temelju narodnog načela i hrvatskoga državnog prava, zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u
Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva
tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom
habsburško-lorenske dinastije,

te izjavljuju da će se

svom snagom

zauzimati za ostvarenje

zahtjeva svoga jednoga te istog naroda.