Filozofski fakultet sveucilista u Mostaru, odsjek psihologija

Seminarski rad iz kolegija uenje i pamenje

https://www.facebook.com/nada.grkovic/photos

Tema: Nagrade i kazne u odgoju

Profesor/mentor: Dr.sc I. Bajsanski

Studenti: Romic Ruzica

Popovic Gabrijela
Jandric Toni

SADRAJ
UVOD.........................................................................................................................................2
UVJETOVANJE.........................................................................................................................2
NAGRADA.................................................................................................................................5
KAZNE.......................................................................................................................................6
ZAKLJUAK.............................................................................................................................9

UVOD
Obitelj je primarna drutvena zajednica i od fundamantalnog je znaaja
za normalan ivot, rad i razvoj njenih lanova. Svojom unutarnjom
organizacijom, nainom ivota, meusobnim odnosima, prua zatitu, odgoj i
pripremu za ivot njenih lanova. Dobra i ugodna, intimna i topla atmosfera u
obitelji, sigurnost koju pruaju zdravi meusobni odnosi, prvi su preduvjet
uspjenog razvitka linosti. Temeljno obiljeje obiteljskog odgoja, a i djeije
potrebe, jeste roditeljski autoritet.
Obitelj naui dijete podreivanju autoritetu roditelja, a time ujedno i priznavanju
autoriteta uope. Roditeljski autoritet je snaga koju su roditelji prikupili ranije, u
osobnom i drutvenom ivotu. Dijete se mora navikavati na drutvo razliitih
ljudi i kod njega treba odgajati otpor prema onome to nije dobro. To se moe
postii ako roditelji uivaju autoritet, ako postoji disciplina i ako se roditelji
koriste metodom nagrade i kazne.
Djetetu se ponekad neto mora zabraniti. Ono, posebno u ranoj i predkolskoj
dobi, nije sposobno prosuditi to je doputeno, to nije, zato moraju postojati
zabrane i ogranienja. To nije sporno. Sporan je nain na koji se to ini jer
postoji mnogo mogunosti izricanja odreene zabrane.

UVJETOVANJE

Proces uenja, razliit od onog to u svakodnevnom govoru razumijemo

pod uenjem, jer se uglavnom radi o nesvijesnom i nenamjernom uenju.
Razlikuju se dva tipa uvjetovanja: klasino i instrumentalno uvjetovanje.
Klasino uvjetovanje: ruski fiziolog Pavlov je sa svojim eksperimentima sa
psima ustanovio da e neki neutralni podraaj (npr. zvuk zvona), ako je vie puta
davan zajedno s nekim bezuvjetnim podraajem (npr. hrana) koji je prirodno
2

izazvao reakciju (slinjenje), konano i sam izazvati tu reakciju (slinjenje) (Petz,

2005). Zvuk zvona, koji je u poetku bio neutralni podraaj, povezivanjem s
davanjem hrane, postao je uvjetni podraaj, tako da je slinjenje, koje je u
poetku bila bezuvjetna reakcija na uzimanje hrane, postalo uz zvuk zvona
uvjetovana reakcija. Ponavljanje istovremenog davanja uvjetnog i bezuvjetnog
podraaja (kako bi se uspostavila i odrala uvjetovana reakcija) naziva se
potkrepljenje. Ako odreeno vrijeme izostane bezuvjetni podraaj (hrana), doi
e do postupnog gaenja uvjetovane reakcije. Mnoge nae svakodnevne
refleksne reakcije su uvjetovane reakcije npr; nakupljanje sline ve pri pogledu
na hranu, pa ak i na sam razgovor o hrani (ako smo gladni). Podraaji koji su
slini uvjetovanom podraaju mogu takoer izazvati uvjetovanu reakciju, to se
naziva generalizacijom. Pomou uvjetovanja moe se postii i ispitivanje
obrnutog procesa od generalizacije, tj. proces

diskriminacije. Ako se dva

razliita tona neprestalno nepravilno izmjenjuju kao podraaji, a uz prvi ton

ispitanik dobiva lagani udarac strujom, u poetku e ispitanik na svaki od tih
tonova reagirati elektrodermalnom reakcijom (koja je zbog generalizacije
postala uvjetovana reakcija i za drugi ton). Ali, s nastavljanjem podraivanja,
postupno dolazi do sve jae elektrodermalne reakcije na ton broj jedan, dok
reakcija na ton broj dva slabi (Bujas,1981). To znai da je ispitanik nauio
razlikovati dva tona.
U Pavlovljevim eksperimentima uvjetna reakcija bila je jednaka bezuvjetnoj
reakciji koja je izazvana bezuvjetnim podraajem: luenje sline na zvuk je
jednako kao i luenje sline na hranu. Ali, npr. ako psa elimo nauiti nekoj
vjetini, a ta vjetina nije slina nikakvoj prirodnoj reakciji izazvanoj nekim
bezuvjetnim podraajem, onda nikakav bezuvjetni podraaj ne moemo koristiti
za uvjetovanje. Tako nema nikakvog bezuvjetnog podraaja koji bi kod neke
ivorinje koju elimo nauiti da skae kroz obru. U tom sluaju ivotinju treba
na neki nain navesti da uini pokrete za tu vjetinu, i odma nakon toga je
3

nagraditi pohvalom ili hranom. Kad se to nekoliko puta ponovi, ivotinja naui
da e odreenim oblikom ponaanja doi do nagrade. Uvjetovanje je dakle
uenje na posljedicama. To ponaanje Skinner je nazvao operantno
ponaanje, koje se naziva i instrumentalno ponaanje, jer pomou njega
dolazimo do odreenog cilja. U instrumentalnom uvjetovanju zapovijed psu da
izvede radnju je uvjetovani podraaj, reakcija ivotinje (izvoenje radnje) je
uvjetovana reakcija, nagrada hranom je bezuvjetni podraaj, a jedenje hrane je
bezuvjetna reakcija. U klasinom uvjetovanju potkrepljenje dolazi prije reakcije,
a u instrumentalnom uvjetovanju nakon nje. U klasinom uvjetovanju ivotinja
ili ovjek su pasivni, i reagiraju tek na uvjetni podraaj, dok su u
instrumentalnom uvjetovanju aktivni, a ponaanje se potkrepljuje nakon to je
neto uinjeno. U tijeku razvoja djeteta stalno se odvijaju klasina i
isntrumentalna uvjetovanja npr. dijete naui da voli neku osobu, jer se ta osoba
pojavljuje zajedno s majkom (klasino uvjetovanje) ili pak naui da ne dira neke
predmete jer je bilo uvijek kanjenio ako ih je diralo (instrumentalno
uvjetovanje) (Petz,2007)
Naravno da emo izabirati raditi ona ponaanja koja e slijediti neto lijepo, a ne
izabirati raditi ona ponaanja iza kojih slijedi neto runo, postavlja se pitanje tko odreuje to je to lijepa posljedica, a to runa posljedica? Odgovor je svatko za sebe. Vodi se vjena rasprava strunjaka i teoretiara ponaanja oko
toga da li je ponaanje osobe direktno uvjetovano podraajima izvana (to je
stav koji zastupaju bihevioristi), tj. da li je istina da ljudi oblikuju svoja
ponaanja iskljuivo i samo na osnovu onoga to se deava oko njih. takozvana
SR (stimulus-response) psihologija zapravo svodi ovjeka na pukog robota koji
obrauje vanjske informacije i odabire najprikladniji odgovor na vanjski
podraaj. Svi jako dobro znamo da se ljudi tako ne ponaaju - postoji bezbroj
faktora (to svjesnih, to nesvjesnih) koji se upliu u priu oko izbora ponaanja
koja manifestiramo van. Poevi od odgoja, tj. od onoga to su nas roditelji uili
4

da je pristojno, dobro, u redu, preko osobnih stavova, predrasuda, iskustava, pa

sve do potreba koje nas motiviraju i cilja koji elimo postii nekim svojim
ponaanjem - u ponaanje svake osobe se uplie bezbroj imbenika na koje
nekada ne moemo, a nekada ne elimo utjecati.

NAGRADA

Nagrade su svi oni postupci nakon kojih oekujemo da se neko ponaanje

opet ponovi. U zavisnosti od uzrasta i interesa djeteta biramo adekvatne
nagrade, na primjer nova igraka, pomjeranje odlaska na spavanje za 15 minuta,
djeji odabir veere. U svakom sluaju uz bilo kakvu nagradu mora ii
i socijalno potkrepljenje kako bi se eljeno ponaanje uvrstilo. Moemo
govoriti o panji, naklonosti, te odobravanju.
Svako dijete voli kada roditelji obrate panju na njega/nju, radi toga esto znaju
i praviti nestaluke kako bi skrenuli panju na sebe. Kada dijete neto uradi
dobro, roditelji obrate panju na dijete i pokau naklonost i odobravanje u vidu
pohvale. Najbolji vremenski period za nagraivanje djejeg ponaanja je
nekoliko sekundi nakon ponaanja koje elimo uvrstiti kod djeteta. Ne mora se
svako ponaanje nagraditi materijalnom nagradom, socijalno potkrepljenje je u
veini sluajeva sasvim dovoljno.
Kada elimo da dijete usvoji neko novo ponaanje, na poetku izvoenje takvog
ponaanja moramo svaki put nagraditi pohvalom, obraanjem panje ili nekom
nagradom. Ipak, ne bi imalo smisla da se svako naueno ponaanje stalno
nagrauje. Roditelj e opaanjem odluiti kada da pree sa stalnog nagraivanja
na povremena nagraivanja, odnosno, na nagraivanja svaki 3-4 put nakon to
dijete izvede neko poeljno ponaanje. Nakon toga, potpuno se prestaje sa
5

nagraivanjem ako mislimo da je dijete u potpunosti usvojilo neko poeljno

ponaanje. Budui da se nagrada asocira s ugodom, dolazi do uvjetovanja, pa i
situacija u kojoj je nagrada dobivena, postaje ugodna i poeljna. Mnogi
psiholozi poistovjeuju nagradu sa potkrijepljenjem, ali ona predstavlja samo
pozitivno potkrepljenje (postoje i negativna potkrepljenja).
Kada elimo na primjer nauiti dijete da pere ruke prije jela, prvih par dana ete
nakon svakog pranja ruku dijete pohvaliti, da bi onda poeli da dijete hvalite
jednom dnevno nakon pranja ruku i polako prestajali sa pohvalama vezanim za
to ponaanje. Odluku kada se prelazi sa potpunog na povremena nagraivanja
donosi roditelj s obzirom na djetetove sklonosti i promatranja dijetetovog
ponaanja. Openito se smatra da je nagrada uspijenije sredstvo od kazne, jer
nagrada ako izaziva neke nuspojave, te su nuspojave takoer pozitivne i
poeljnie npr: ugoda zbog same nagrade moe se preseliti i na osobu koja
nagrauje (a to je esto jedan od roditelja). Tako se npr. dresura ivotinja u veoj
mjeri postie nagradom nego kaznom.

KAZNE

Primjena postupaka (ili podraaja) nakon odreenog nepoeljnog ponaanja,

koji izaziva neugodu. Kazna moe biti trenutana (npr. kod sutistine djece koju
se eli oduiti od samoranjavanja, to je trenutani udarac elektrinom strujom),
ali takoer i dugotrajna, a takve se obino primjenjuju na djeci i odraslima, a
sastoje se u dugotrajnim neugodnim ili bolnim podraajima (npr. stalno
omalovaavanje ili maltretiranje) ili uskraivanje neke poeljne situacije (npr.
kazna zatvora, kod koje uskraujemo slobodu kretanja). Nepoeljna ponaanja
zbog kojih se primjenjuje kazna mogu se znaajno razlikovati izmeu pojedinca,
pojedinih obitelji, drutvenih zajednica, a pogotovo pojedinih kultura. U nekim
6

drutvenim zajednicama teko se kanjava npr; homoseksualnost, nevjera ene u

braku itd. Jednako tako, u tim razliitim situacijama, razlikuje se i cilj kazne:
kazna kao osveta svojstvena je primitivnoj drutvenoj sredini, ali je takoer
karakteristina kao kao kazna koju pojedinac ili manja drutvena skupina (npr.
obitelj) eli primjeniti prema osobi koja je namjerno prouzroila teku tetu ili
nenadoknadiv gubitak za tog pojedinca ili tu skupinu (npr. umorstvo djeteta,
roditelja, branog druga, silovanje, unitavanje imovine..), iako pravna struktura
odbacuje princip kazne kao osvete, i u tom podruju nailazi se na tu vrstu kazne
(najee pod politikim utjecajem), kazna kao zatita drutva od opasnih ili
tetnih ljudi i njihovo odstranjenje iz odreenog drutvenog kruga, izgona,
zatvora i sl.) kazna kao odgojna mjera ili mjera koja bi trebala dovesti do
promjene stava ili ponaanja, takoer i kao mjera za ubrzavanje uenja, najee
se koristi kod formiranja ponaanja djece i odraslih, kao i kod eksperimenata s
uenjem i dresiranjem ivorinja. Opravdano se smatra da kazna kod djece i
odraslih moe promijeniti stavove i ponaanja. Prema poznatim psiholokim
principima kazna moe promijenito stav prema odreenom ponaanju, jer se tu
radi o pojavi uvjetovanja. Ako je netko redovito kanjavan samo u nekim
situacijama, onda ta osoba naui izbjegavati takvo ponaanje nakon kojega
redovito slijedi kazna. Iz tog proistjee vano pravilo, da kaznu valja
upotrebljavati kad elimo sprijeiti odreeno ponaanje. Osnovna pogreka koja
se u svakodnevnom obiteljskom zivotu dogaa, je injenica da mnogi roditelji
upotrebljavaju kaznu u situacijama kada ele uspostaviti neko ponaanje (npr.
kanjavanje djeteta kada odbije jesti neku odreenu hranu). u takvim situacijama
je nagrada prikladna metoda, jer je nagrada povezana sa uvstvom ugode, pa se
ta ugoda asocijativno povezuje i sa situacijom povodom koje smo bilo nagraeni
i na taj nam nain ta situacija postaje privlana. Djete e i uz kaznu nauiti da
jede hranu koju ne voli, no tu vrstu hrane e zapravo sve vie prezirati i konano
kad doe u priliku samo odluivati ono to e jesti, tu vrstu hrane e izbjegavati.
Nagrada je pogodna kod uspostavljanja nekog ponaanja, a kazna kod
7

sprijeavanja odreenog ponaanja. Psiholozi se slau da valja izbijegavati

drastine kazne, kao to je tjelesna kazna, postoji itav niz argumenata protiv
takve kazne; teka kazna moe kod djeteta izazvati negativnu emocionalnu
reakciju (jaki strah, oaj, ak i nervozu), uvstvo neugode zbog kazne moe se
povezati ne samo sa situacijom u kojoj je kazna dobivena, ve i s osobom koja
daje kaznu, a to je esto jedan od roditelja, kazna obino ne razvija novo
poeljno ponaanje ve samo potiskuje staro nepoeljno ponaanje, postupno s
vremenom kazna gubi svoj uinak, djeca naue da se kaznom mogu postii
odreeni ciljevi, pa i sama poinju upotrebljavati kaznu prema mlaoj i slabijoj
djeci, kazna moe ovjeka ili ivotinju nauiti

da izbijegava kaznu, a ne

ponaanje zbog kojega prima kaznu, kazna moe dovesti do agresivnog

ponaanja. Neki eksperimenti biheviorista Skinnera i Thorndikea u razdoblju od
dvadesetih do pedesetih godina dvadesetog stoljea uputili su na to da kazna nije
uspijena, pa je na osnovu tog nastao itav pokret pedagokih psihologa i
pedagoga protiv uporabe kazne u odgoju. U ezdesetim godinama nova
istraivanja sve su vie potvrivala uspijenost primjene kazne pod uvjetom da
je primjenjena s osnovnim principima koji za nju vrijede tj. da se primjenjuje
kod sprijeavanja nekih ponaanja. Problem poeljnosti ili nepoeljnosti kazne u
odgoju djece i odraslih danas ni u javnosti ali ni u psihologiji nije do kraja
rijeena. U praksi opaa se tendencija obrazovnog sustava u nekim zemljama da
se donekle vraaju na principe korisnosti kanjavanja u koli, pa i uope u
odgoju, ak i na kraanje na blae oblike tjelesnog kanjavanja. Suvremena
psiholoka istraivanja sve vie potvruju da pravilno upotrijebljena kazna ima
ima pozitivan uinak, no pri tom bi morali biti ispunjeni neki vrlo vani uvjeti, a
to su; kazna mora uslijediti odmah ili to je bre mogue nakon uinjenog
prekraja; kazna mora biti doivljajno otra, tj. prekritelj je mora bolno osjetiti
(ponajprije u psiholokom smislu); prekritelj mora biti u visokom stupnju
uvjeren da e ga kazna za prekraj kad tad stii tj. da joj nee moi izbjei.
Kaznu valja razlikovati od negativnog potkrepljenja. Iako postoji slinost
8

izmeu oba, pojedini psiholozi ne ele razlikovati ta dva postupka, valja kazati
da je negativno potkrepljenje uvijek potkrepljenje (poticanje) nekog ponaanja
(kojim emo izbjei neugodne podraaje), dok kazna zatomljuje odreeno
ponaanje.

ZAKLJUAK
U ovom seminarskom radu obraena je tema nagrade i kazne u odgoju.
Tema samo nagrade i kazne kroz mnoge ivotne aspekte pa tako i odgoj je
poprilicno iroka, nisu je mogli obraditi ni mnogi kompleksniji znanstveni
radovi pa tako nismo ni mi u ovom seminarskom radu. Iznijeli smo neke
osnovne injenice sa kojim se slae moderna psihologija kod primjenjivanja te
dvije metode u odgoju. Jedno je sigurno, kombinacija te dvije metode kroz
pravilnu primjenu rezultirat e kvalitetnim odgojem. Ipak izostanak jedne ili
druge moe samo prouzoriti odreene nedostatke i propuste u budunosti. Rije
doziranje je kljuna jer upravo doziranje prave koliine nagrade i kazne je ono
to razlikuje odgoje po kvaliteti. Naravno ne mogu se pronai neke pribline
vrijednosti jer doziranje nagrade i kazne ovisi o mnogo razliitih faktora pa tako
i o samom djetetu kojeg se odgaja (njegovom temperamentu i karakteru). Tema
je ovo o kojoj e se u budunosti, zasigurno, nastaviti baviti pedagogija i
psihologija i sigurno je vrlo bitna jer ipak, svatko od nas je jednom bio dijete i
potreban mu je bio odgoj.

LITERATURA
Bujas, Z (1981), Uvod u metode eksperimentalne psihologije; Zagreb; K
Petz, B (2005). Psihologijski rjenik; Jastrebarsko; NS
Petz,B (2005). Uvod u psihologiju; Jastrebarsko; NS
Zarevski,P (2007). Psihologija pouavanja i uenja; Jastrebarsko; NS
WEB IZVORI:
http://www.psychologytoday.com/blog/acquired-spontaneity/201210/punishment-and-reward

10