POIMANJE SEBE

Nečin kako djeca dozivljavaju sebe same – njihovo poimanje sebe, te njihova iskustava sa sobom
samima, kao i saznanje da su jedinstveni, usko su povezani s razumijevanjem i shvaćanjem
drugih. Poimanje sebe razvija se tokom čitavog djetinjstva, adolescencije i života kao odraslih
osoba. Djeca između druge i treće godine počinju bivati da sebe samiže imenuju polezeći od
spola i starosne dobi. Na pragu dobi od pet ili šest godina njihovo poimanje sebe postaje tako
čvrsto da uzvažavaju činjenicu da će ostati ista osoba do kraja života. U dobi od 7 godina djeca
počinju objašnjavati svoje postupke polazeći od situacije i od ovdje-i-sada-perspektive. Nekoliko
godina kasnije mnogo im je lakše povezati svoje postupke osjećajima i crtama ličnosti. Djeca u
predškolskoj dobi sebe najčešće opisuju prem vanjskim osobinama i uspjesima. Prema Sigmundu
Feudu godine između 7 i 12 relativno su mirne. Smatrao je da su dječije potrebe i nagoni tada
stabilniji. Prema Erik Eriksonu kriza tokom ove faze odnosi se na želju za aktivnoću nasuprot
inferiornosti i osjećanja manje vrijednosti. Djeca u školskoj dobi iskazuju bolju percepciju,
razumijevanje pojmova, koncetntraciju i sposobnost procjenjivanja – važne preduvjete za
savladavanje zahtjeva koje škola postavlja. Najveći broj djece dobiva mješavinu onoga što je
dobro i onoga što je manje dobro – u izvjesnim situacijama imaju visoku samosvijest i
samopouzdanje, dok druge situacije bude osjećaj inferiornosti i nesposobnosti. Djeca u školskoj
dobi postaju podložniji većem broju različitih vrsta stimuliranja. Oni reagiraju na konkretna
nagrađivanja, kao što je zagrljaj ili igračka, ali također i na podsticaj, pohvalni pogled ili pažnju.
Možemo iznijeti pojam proksimalni razvoj Leva Vygotskog. On se svodi na to da se djeci
dopusti da se hvataju u koštac sa zadacima koji su djelimično ali ne previše iznad njihove
aktualne spostobnosti, a istovremeno se putem savijeta i podrške pruža ona supervizija i uputa
koja im je potrebna za savladavanje zadataka. Dakle, što djeca bolje upoznavaju različita
područja u kojima su dobri odnosno loši, oni istovremeno svboje neuspjehe doživljavaju sve
ozbiljnije. Postavljanjem visokih zahtjeva pred sebe i istovremeno dobivanje bolje spoznaje o
svom stvarnom kapacitetu, može dovesti do toga da njihova samosvijest slabi.

TINEJDŽERSKI KONFLIKTI

Što se tiče oblikovanja vlastitog identiteta i pronalaženja novih uloga, tinejdžer u našem
modernom indusktrijskom društvu ima veoma kompliciran zadatak. Faktor koji to danas otežava
u usporedbi s vremenom od prije nekoliko stoljeća, jest generacijski jaz izemeđu starije i mlade
generacije. Često dolazi do konflikta unutar obitelji osobito ako su tinejdžeri rano sazreli. Čak i
sitni konflikti mogu izazvati daleko sežne posljedice i stvoriti ozbiljnu zategnutost. Iako svađe
nastaju zbog sitnica, one često dobijaju simbolično značenje, budući da je nerijetko riječ o
emancipaciji mladih i vlastitoj kontroli. U osnovi riječ je o tome da tinejdžeri vide sebe daleko
zrelijima nego što to odrasli misle o njima. Približno polovina svih mladih ima neki oblik
problema koji se može nazvati pubertetskim problemom. Dječaci koji se tokom puberteta
ponašaju asocijonalno ili agresivno u najvećem su broju slučajeva imali problema i ranije, tako
da ovo nije ništa tipično za tinejdžersku dob. Što se djevojčica tiče, slika je nešto drugačija.
Mnoge od njih pokazuju probleme koji ranije nisu bili vidljivi. Djevojčice teže rješavaju svoje
probleme, budući da imaju tendenciju da uzroke problema preuzimaju na sebe, smatraju da mogu
kriviti same sebe i osjećaju se pespomočno. Dječaci radije svaljuju krivicu na nekog drugog i
pokušavaju nešto riješiti u vezi sa svojom situacijom.
Identitet
Bez osnovnog povjerenja , samostalnostu, incijative i žudnje za sktivnošću teško je razviti
stabilan identitet tokom tinejdžerske dobi. Stvaranje identiteta tokom mladenačke dobi svodi se
na definiranje sebe samog kao jedinstvenog bića i na razvoj identiteta. Ovo se odvija djelimično
kroz povezivanje ranijih dječijih identiteta, a djelimično stvaranjem novog identiteta odraslog.
Ključ pozitivnog rješenja mladenačke krize ostavruje se interakcijom s drugima, kako s
vršnjacima tako i sa odraslima. Druge osobe funkcioniraju kao ogledalo koje tinejdžeru prenosi
potrebnu informaciju za postizanje stabilne slike onoga ko on jeste ili bi trebao biti. Sada je
općeprihvaćena predodžba da ljudi trebaju poznavati sami sebe prije nego što mogu voljeti neko
drugo ljusko biće. Mlade sa slabim poimanjem sebe i lošim samoosjećanjem rijetko
primjećujemo, oni su relativno šutljivi, što znači da roditelji i nastavnici trebaju imati otvorene
oči.
Samostalnost
Samostalnost je nešto što počinje rano u razvoju i to je jedan od faktora koji postaje najaktualniji
tokom tinejdžerske dobi. Obično se razlikuju tri različita aspekta samostalnosti. Prvi se odnosi na
emocionalnu samostalnost bliskim relacijama, prije svega prema roditeljima. Drugi aspekt
samostalnosti odnosi se na postupke, sposobnost donošenja odluka i njihovog sprovođenja. Treći
oblik samostalnosti odnosi se na vrednujuću autonomiju, razvijanje važećih normi za moral,
politiku i vjeru.

Bliskost
Identitet i bliskost pojmovi su koji idu zajedno. U bliskoj relaciji dvije strane dobivaju podijeljen
svijet i podijeljene doživaljaje, što vodi tome da njihove predodžbe o sebi samima u zajedničkoj
relaciji djelimično srastaju, ali oni i dalje zadržavaju svoje zasebne osobne identitete. Iz
navedenog razmatranja proističe zahtjev da tinejdžeri najprije moraju razviti svoj identitet pa tek
onda mogu postati bliski s nekim drugim, u suprotnom postoji opasnost da ih bliskost zaplaši
time da će biti pogutani od nekog drugog ljudskog bića.