Značaj komunikacije u prevenciji mentalnog zdravlja djece i mladih

Roditeljstvo je jedna od najljepših, ali i najtežih životnih uloga pojedinca. Podrazumijeva niz
procesa koji se sastoje od zadataka, pravila, komunikacije i međuljudskih odnosa koje odrasli
ostvaruju u kontaktu sa svojim djetetom, a nazivamo ih odgojni stilovi.

Odgojni stilovi svrstavaju se u četiri skupine, ovisno o tome koliko roditelj pokazuje topline
prema djetetu i koliko mu zahtjeva postavlja:

AUTORITARAN STIL (kruti, strogi) - roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strog
nadzor, ali ne daju dovoljno topline i podrške. Autoritaran stil ima za cilj poslušnost i
samokontrolu kod djeteta bez objašnjavanja i obrazloženja. Postavljanje granica i pravila i
kažnjavanje neposlušnosti (često i fizičko) glavni su ciljevi ovakvog stila odgoja. Djeca koju
se odgaja na ovakav način su sklona promjenama raspoložanja, povučena, razdražljiva i bez
spontanosti u ponašanju.
AUTORITATIVAN STIL (demokratski dosljedan) - roditelji postavljaju velike zahtjeve,
granice i provode nadzor djeteta uz veliku toplinu i podršku. Uloga roditelja je savjetnička, a
ne kontrolorska. Postavljeni zahtjevi i granice se objašnjavaju i obrazlažu. Djeca odgajana na
ovakav način su spontana u izražavanju svog mišljenja i emocija.
PERMISIVAN STIL (prepopustljiv) - roditelji postavljaju male zahtjeve i provode slabu
kontrolu, a daju veliku toplinu i podršku. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev.
Međutim, davanje prevelike slobode nije primjereno jer stvara kod djece nesigurnost,
nesnalaženje bez postavljenih granica, što potiče impulzivno i agresivno ponašanje kod djeteta.
INDIFERENTAN STIL (zanemarujući) - roditelji postavljaju male zahtjeve, nema kontrole
ali ni topline ni podrške. Roditelji emocionalno odbacuju djecu ili nemaju snage ni vremena za
brigu oko njih. Djeca odgajana ovim stilom imaju poteškoća u učenju socijalnih vještina i često
su neuspješna u školi. Ovakav odgojni stil često regrutira adolescente koji izražavaju razne
oblike neprihvatljivog ponašanja.
Izbor učinkovitih roditeljskih postupaka, u kojima je jasno određeno što su granice i zahtjevi
prema djetetu, naravno ovisno o razvoju i zrelosti djeteta, uz pružanje ljubavi, topline i podrške
doprinosi najadekvatnijem razvoju djeteta od predškolske pa sve do adolescentne dobi.
Uzimajući u obzir da je najvažnija zadaća roditelja briga za zdravlje djeteta kako fizičko tako
i mentalno, ne čudi da na dobro roditeljstvo gledamo kao na bitan faktor prevencije poremećaja
mentalnog zdravlja.

DOBRO RODITELJSTVO KAO PREVENCIJA POREMEĆAJA MENTALNOG

ZDRAVLJA
Porodica pridonosi jačanju zdravog otpora djece i mladih protiv bilo kojeg oblika poremećaja
mentalnog zdravlja odgojnim postupcima spram djeteta, koji emocionalno i psihički jačaju
dijete i time doprinose izgradnji djetetova samopuzdanja.

U prve dvije godine života dobro roditeljstvo je usmjereno na uspostavljanje djetetove

sigurnosti, zdrav socioemocionalni razvoj djeteta i motivaciju djeteta za razvoj kognitivnih
kompetencija.
Tokom predškolskog razvoja velika pažnja usmjerena je na poticanje razvoja socijalnih
vještina, sposobnosti snalaženja u okolini i razvijanje motivacije za postizanje uspjeha. U
ovoj dobi se postavljaju čvrste i jasne granice djetetova ponašanja, ali uz pružanje topline,
ljubavi i brige.
U osnovnoškolskom razdoblju važno je odgojem postići unutrašnju samokontrolu kod djeteta,
razvijanje socijalnih vještina, uspostavljanje prijateljstva i saradnje s vršnjacima, razvijanje
samopoštovanja i pozitivne slike o sebi.
Pozitivne utjecaje dobrog roditeljstva u adolescentskoj dobi isključivo promatramo kroz
autoritativan (demokratski) odgojni stil, jer provodeći druge stilove odgoja neminovni su
sukobi na relaciji adolescent - roditelj. Iz sukoba proizlaze prkosna i odbijajuća ponašanja
adolescenata što smanjuje toplinu i brigu, a jačaju kontrolu i strogost kod roditelja. I tako se
dalje narušava odnos roditelj - adolescent i sve je manje mjesta uspostave boljih odnosa
podsredstvom dobrog roditeljstva.
Za održavanje dobrog roditeljstva neophodni su: nadzor u smislu poznavanja gdje i s kim se
dijete druži, kvalitetna međusobna komunikacija kao i uspostavljanje granica odnosno
postavljanje jasnih i određenih pravila ponašanja.
Često susrećemo roditelje koji ne znaju gdje se njihovo dijete kreće i s kim se druži.
Obzirom da biramo prijatelje prema nekom zajedničkom interesu i uvjerenjima koja dijelimo,
a taj interes i uvjerenja mogu imati i negativan predznak ponašanju poput kozumiranja
sredstava ovisnosti, izostajanja iz škole, zajedničke skitnje ..., od iznimne je važnosti imati
spoznaju gdje i s kim nam dijete provodi slobodno vrijeme. Roditelji koji ne raspolažu tim
informacijama ne razumiju djetetove aktivnosti, brige, uznemirenosti… Unutar vršnjačke
skupine mladi ostvaruju pripadnost putem raznih aktivnosti, zajedničkih obilježja (isti stil
odijevanja, sklonost nekom umjetničkom pravcu…), ostvarivanjem bliskih, romantičnih
odnosa te odnosa putem Interneta koji mogu biti i loši.

Komunikacijske vještine koje dijete uči u porodici utjecat će na način na koji ono komunicira
ne samo s nama, nego i sa svim ljudima koje susreće tokom života. Uspješna komunikacija je
proces u kojem sudjeluju dvije osobe i nikada ne smije biti jednostrana. Ako dosljedno
komuniciramo sa svojim djetetom, ono će znati da o njemu imamo dobro mišljenje i da mu
želimo dobro. Ne samo da ćemo tako njegovati pozitivan i kvalitetan odnos, već ćemo
pomoći djetetu da raste, razvija se i živi u skladu sa svojim kapacitetima.

Mladi trebaju imati jasna i određena pravila: što je dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije.
Ako roditelji već u ranoj dobi ne postave jasnu granicu dopuštenog, dijete neće znati što
tačno roditelji od njega očekuju. Ono će tada lutati u svojim traženjima granica i često
griješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspješno izvršenog zadatka. Dijete
pri tome osjeća i brigu roditelja, dok se djeca bez zadanih granica osjećaju zanemarenima,
kao da roditeljima nije stalo do njih, da se o njima ne vodi briga te da im jednostavno oni nisu
važni. Nestabilne ili nepostojeće granice i nedosljednost roditelja u djece izazivaju osjećaje
nesigurnosti i nezaštićenosti, a odgovornost pada na dijete koje ju nije sposobno niti nositi.

I malo dijete iskušava granice roditelja i želi ih probiti, a u adolescenciji je to posebno

izraženo. Adolescenti propituju smisao, žele znati zašto ste baš tako odlučili, bitno im je da
postoji neki smisao, a ne da granica postoji samo i isključivo zato jer vi tako kažete. To kod
adolescenta jednostavno više ne prolazi. Jasno je da granice koje roditelji postavljaju ne smiju
biti krute, a kako dijete odrasta i postaje samostalnije dobro je saslušati i njegove argumente i
unijeti dozu fleksibilnosti tamo gdje smatrate da je u pravu.

Na kraju, važno je da su roditelji dosljedni u odgoju jer time šalju poruku svojoj djeci da
misle ozbiljno ono što govore te da im se može vjerovati. U porodici u kojoj adolescent zna
da može računati na vas, da ga razumijete, ne odbacujete zbog povremenih intenzivnih
sukoba i neslaganja, da uvažavate i razumijete njegove želje i potrebu za samostalnošću i
neovisnošću, nećete strepiti što vaš adolescent radi kada je vani, jer ćete imati povjerenja
jedni u druge.