Naučni rad Nikoline Kuruzović, sa filozofskog Univerziteta u Novom Sadu, bavi se

kvalitetom prijateljstva i kvalitetom afektivne vezanosti u uzrastu adolescenata. U istraživanju

korišten je upitnik UPIPAV (Nataša Hanak). I zaključeno je da je afektivna vezanost značajan
faktor kvaliteta prijateljstva, ali da u ovom uzrastu prijateljski odnosi imaju neke komponente tog
odnosa (blizina i sigurnost), ali se ne mogu nazivati odnosom vezanosti.

Ovdje se ispitanici dijele na sigurne i nesigurne (bojažljive i distancione), dok se u najvećem

broju slučajeva javljaju izbjegavajući. Sigurni imaju najviše skorove na svim skalama kvaliteta
prijateljstva. Oni su imali pizitivno iskustvo sa svojim starateljima, što znači da su odgajani u
skladu i harmoniji toplog doma. Takođe, imaju jako nizak nivo traumatizovanosti i negativnosti
kako prema sebi tako i prema drugima. Figure vezanosti uspješno koriste u trenucima
uznemirenosti. Pozitivni su prema sebi i drugima, i ostvaruju emocionalna prijateljstva (druženje,
povjeravanje...). Kada su u pitanju konflikti, njima pristupaju minimalnim negativnim efektima.
Izbjegavajući adolescenti imaju najniže skorove, što se poklapa sa istraživanjima (Park i Waters,
1989; Youngblade, 1993; Black, 1997; Weinfield et al., 1997; Markiewicz et al., 2001;
Nickerson i Nagle, 2004; Saferstein et al., 2005). Adolescenti iz ove grupe imali su emocionalno
hladan odnos sa svojim starateljima, koji je distancirano reagovao na njihove potrebe... Pa prema
tome oni razvijaju strategiju „preživljavanja“ u odnosima, (Mikulincer i Shaver, 2003) nazivaju
je strategijom deaktivacije koja podrazumijeva manju potrebu za vezivanjem, potiskuje emocije,
izbjegavanje bliskosti i intime i maksimiziranje distance od drugih. Istraživanje je potvrdilo da
kod bliskog prijateljstva u emocionalnom i intimnom smislu su povučeni, slabo se druže i
neuspješno rešavaju konflikte. U nesigurne spadaju bojažljivi i distancirani, koji se nalaze na
skali između sigurnih i izbjegavajućih. Zato što bojažljivi i distancirani ispitanici, u odnosu na
izbjegavajuće, više strahuju od gubitka baze sigurnosti i u većoj mjeri je koriste u trenucima
uznemirenosti. Kod njih se javlja želja za bliskim odnosima koje ne mogu steći zbog negativnog
stava prema drugima i zbog straha. Bojažljivi su nesigurni u sebe, strahuju od gubitka spoljne
baze sigurnosti. Vezuju se za bliske osobe, kod kojih „liječe“ ličnu nesigurnost i anksioznost.
Distancirani imaju negativni stav prema drugima a pozitivni stav prema sebi.

Sigurnost i nesigurnost vezivanja su dva statistički različita pola, koja različito doprinose
osjećajima i ponašanjima u prijateljstvu. U ovom dijelu naznačeno je da se ne radi o mojim
stavovima, već stavovima Nikoline Kuruzović i autora koje je ona citira.

1
 U ovom dijelu rada želim da izrazim svoje kritike o naučnom radu Nikoline Kuruzović. Prije
svega, adolescenti pridaju veliku važnost emotivnoj bliskosti s prijateljima. Mogu prihvatiti, pa
čak i cijeniti međusobne razlike. Isto tako, nisu toliko posesivna, pa rijeđe osjećaju prijetnju od
drugih vršnjaka s kojima je njihov prijatelj u nekakvom odnosu. Radi se o zrelom prijateljstvu
koje u prvi plan stavlja povjerenje i podršku te nastojanje da osobe ostanu dugoročno bliske, bez
obzira na kratkoročno razdvajanje.

Adolescencija je razdoblje sazrijevanja kroz koje adolescent korak po korak napušta sigurnost
djetinjstva i preuzima odgovornosti odraslih. U datom tekstu, ispitanici su podijeljeni na sigurne
i nesigurne. I ako glavna autorka i ostali autori smatraju da sigurni adolescent ima pozitivno
iskustvo sa roditeljima pa su iz tog razloga su pozitivni prema sebi i prema drugima, da lakše
sklapaju prijateljstva. Ne slažem se sa ovom tvrdnjom, od malena nisu samo roditelji ti koji utiču
na budućnost jednog djeteta, tu su i vaspitači, učitelji, ulica... sve što ih okružuje utiče na njih.
Tako da postoji mogućnost da adolescenti koji su rasli uz veliku pažnju roditelja i okoline, budu
povučeniji i da im je teže da sklapaju prijateljstva, u ovom slučaju može se reći da bi oni mogli
pripadati grupi bojažljivih ispitanika (Arnett, J.J., 1999).

Tvrdnja da su grupa ispitanika okarakterisana kao izbjegavajući, zbog emocionalno hladnih

staratelja koji su distancirano reagovali na njihove potrebe, pa oni imaju problema za
vezivanjem, izbjegavanjem vršnjaka, imaju izgrađen “kineski zid” oko sebe. Smatram da ova
djeca u tim godinama, baš iz tih razloga u kojima su rasli, traže bliskost i sigurnost u svojim
prijateljima, jer ih od strane roditelja nemaju (Bonet, 1999.).

U pomenutom naučnom radu autorka je napravila i podjelu na nesigurne u koje se ubrajaju

bojažljivi i distancirani. Kod nesigurnih moje mišljenje je da bez obzira na odnose sa roditeljima
djeca mogu biti nesigurna u sebe zbog nekih drugih razloga, na primjer danas je najčešći slučaj
vršnjačko nasilje. Pa se prema tome bojažljivi vezuju za bliske osobe, one u koje imaju najviše
povjerenja, preko kojih svoju nesigurnost potiskuju. Distancirani ne moraju uvjek imati
negativan stav prema drugima a pozitivan prema sebi. Oni jednostavno strahuju od gubitka
sigurnosti i upotrebljavaju je u slučaju uznemirenosti.

Godine između djetinjstva i odraslog doba period su preobražaja i sazrevanja. Intenzivne

promjene u području mišljenja, osjećaja i odnosa s drugima oblikuju jedinstven pogled na
adolescenata sebe i druge. Razumjevanje razvojnih specifičnosti adolescencije od izuzetne je

2
važnosti roditeljima i stručnjacima. Ono nam pruža bolji uvid u ponašanja adolescenta pa nam
pomaže u suočavanju sa nadolazećim promjenama.

Neki adolescenti podršku i savjete traže od svojih roditelja, ali većina ne. Oni se trude da se
sami bore sa izazovima koji su pred njima, neki sa više, a neki sa manje uspjeha. Uticaj vršnjaka
u tom dobu može biti veoma jak i može značajno uticati na njihovo ponašanje. Neki pod
pritiskom svojih vršnjaka, u želji da budu prihvaćeni, rade stvari atipične za njihov karakter.
Mnogi žele da mnogo vremena provedu sa prijateljima, počnu konzumirati alkohol, cigarete,
oblače se u skladu sa očekivanjima svojih prijatelja, slušaju istu muziku i tome slično. Roditelji
ne bi smjeli da biraju svom djetetu prijatelje, ali to ne znači da ne trebaju biti na oprezu. Bitno je
da adolescent zna da u svojim roditeljima ima oslonac i podršku. Mišljenje i pokušaj kontrole
mogu dovesti do revolta i udaljavanja. Adolescenti imaju veliku potrebu za samostalnošću i
roditeljsko uplitanje u prevelikoj mjeri za njih nije prihvatljivo. I ako nam se čini da adolescenti
ne žele da razgovaraju sa roditeljima, stvar zapinje zbog pristupa. Ako roditelji djetetu jasno daju
do znanja da se brinu za njegovu sigurnost i iskažu svoja osjećanja, neće pogriješiti. Djeca vole i
žele znati da roditelji brinu i da im je stalo. Miran razgovor svakako će pomoći. I adolescenti će
biti skloni da biraju društvo u kom se nalaze, jasno je da im prijatelji ne mogu biti svi.

Kada se sva istraživanja iz poslednjih godina uzmu u obzir, dolazim do sledećeg zaključka.
Što se tiče kvaliteta prijateljstva (Klarin, 2005) 30 tvrdnji ispitanika su bile identične: “Uvijek
međusobno posuđujemo stvari”; “Brani me ako me neko ogovara”; “Povjeravamo jedan
drugome tajne”... Skala socijalne usamljenosti (Ćubela Adorić, 2004) sadrži 13 tvrdnji i ispituje
procjenu zadovoljenja potrebe za razumijevanjem, potporom i prisnošću u prijateljskim vezama.
Karakteristične tvrdnje koje opisuju ovu skalu je su: “Moji prijatelji razumiju moje potrebe i
razmišljanja”; “Nisam zadovoljan prijateljima koje imam”... Skala agresivnog i prosocijalnog
ponašanja (Žužul, Keresteš, Vlahović-Štetić, 1990) Skala agresivnosti i prosocijalnog ponašanja
sastoji se od 20 tvrdnji, od kojih se 10 tvrdnji odnosi na agresivno ponašanje, a 10 na
prosocijalno. Karakteristične tvrdnje na Skali agresivnog ponašanjajesu: “Svađam se i vičem na
druge”; “Kada sam ljut/a povrijedim druge”, a na Skali prosocijalnog ponašanja: “Saosjećam se
sa drugima koji su kažnjeni”; “Volim da podijelim sa drugima i stvari i ideje”.