Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičko obrazovanje nastavnika

PPDMN: RAZVOJNA
PSIHOLOGIJA
SMJERNICE ZA
UČENJE (2023.)

Nositeljica kolegija: doc. dr. sc. Lovorka Brajković

Izvođačica nastave: Ida Dukić, mag. psych.

KONTAKTI:

Nositeljica kolegija: doc. dr. sc. Lovorka Brajković

Telefon: 245-7620
E-mail: lbrajkov1@hrstud.hr
Odsjek : ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

Izvođačica nastave: Ida Dukić, mag. psych.

Telefon: 245-7620
E-mail: idukic@hrstud.hr
Odsjek : ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

1
 1. ODREĐENJE RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

Grana psihologije posvećena istraživanju promjena u ponašanju i sposobnostima

tijekom razvoja. Proučava psihički razvoj čovjeka od začeća do smrti. Bavi se opisom,
objašnjenjem i modifikacijom u ponašanju kroz cijeli život (unutar pojedinca i između
pojedinaca). Uže psihologijske grane razvojne psihologije: dječja psihologija, psihologija
adolescencije, psihologija mladenaštva, psihologija srednje dobi, psihologija starosti ili
gerontopsihologija.

2. RAZLOZI PROUČAVANJA PSIHOLOŠKOG RAZVOJA DJECE

Djetinjstvo je razdoblje brzog razvoja u kojem se odvija više razvojnih promjena nego
u bilo kojem drugom razdoblju života. Događaji i iskustva iz prvih godina snažno utječu
na cijeli kasniji razvoj osobe. Psihološke teorije uglavnom jedinstveno tvrde da ono što
jesmo u odrasloj dobi, u velikoj mjeri ovisi o našem razvoju i iskustvima tijekom
djetinjstva. Iako se o dječjem ponašanju i doživljavanju mnogo toga zna, još uvijek postoje
brojna pitanja o dječjem razvoju koja tek čekaju odgovor.

3. PROBLEMI RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

A) Problem prirode nasuprot odgoju: je li primarni izvor razvojnih promjena:

a) urođeno nasljeđe ILI
b) okolinski i odgojni uvjeti, tj. učenje i iskustvo

Prema današnjem shvaćanju na razvoj utječu biološki i socijalni faktori (učenje); Dilema
ostaje u kojoj mjeri dominiraju jedni odnosno drugi faktori.

B) Problem kontinuiteta nasuprot diskontinuiteta: dvije komponente:

a) tijek razvoja - teče li razvoj glatko i stabilno, (nove sposobnosti, vještine i znanja se
usvajaju podjednakom brzinom) ili se razvoj odvija različitim brzinama (izmjenjuju se
faze brzog i sporog razvoja);

2
b) povezanost razvoja, tj. da li se rana ponašanja nadograđuju jedna na drugo i tako
stvaraju kasnija, ili se pojedini oblici ponašanja pojavljuju nezavisno od postojećih

c) Problem normativnog nasuprot idiografskom:

❖ usmjerenost istraživača prema sličnostima dječjeg razvoja (zajedničko u
razvoju),
❖ ili na činitelje koji proizvode individualne razlike među djecom (različito u
razvoju)

4. VAŽNE TEORIJE RAZVOJA I NJIHOVI PREDSTAVNICI

Grupe:
- Psihoanalitičko gledište (S. Freud, E. Erikson)
- Bihevioralne teorije (P. Pavlov, S. F. Skinner)
- Teorije socijalnog učenja (A. Bandura)
- Kognitivističke razvojne teorije (J. Piaget, L. Vygotski)
- Etološke teorije
- Ekološke teorije

PSIHONALITIČKO GLEDIŠTE:

Prema psihoanalitičkom gledištu ljudi prolaze kroz niz stadija razvoja u kojima se
suočavaju s konfliktima između bioloških nagona i društvenih očekivanja. Način na koji
se ti konflikti razrješavaju određuje budući razvoj. Dva najutjecajnija predstavnika
psihoanalitičkog pristupa su Sigmund Freud i Erik Erikson.

a) PSIHOSEKSUALNA TEORIJA RAZVOJA (SIGMUND FREUD)

Bečki liječnik Sigmund Freud (1856.-1939.) je u svojoj ordinaciji viđao ljude s

različitim psihičkim simptomima, poput halucinacija, strahova i paraliza, za koje se
činilo da nemaju tjelesne uzroke. Uočio je da se njihovi simptomi mogu ublažiti ako
slobodno pričaju o bolnim iskustvima iz djetinjstva. Na temelju tih sjećanja na
djetinjstvo u odrasloj dobi, istražio je nesvjesnu motivaciju svojih pacijenata i postavio
psihoseksualnu teoriju – način na koji se roditelji odnose prema djetetovim seksualnim

3
 i agresivnim nagonima u ranim godinama života od presudne je važnosti za razvoj
zdrave ličnosti.

U Freudovoj teoriji – tri dijela ličnosti – ID, EGO i SUPEREGO postaju međusobno
integrirani tijekom razvoja. ID je izvor osnovnih bioloških potreba i želja, EGO je
svjesni, racionalni dio ličnosti koji usmjerava impulse ida da budu zadovoljni na
prihvatljive načine (preko prikladnih objekata, u prihvatljivo vrijeme i na prihvatljivom
mjestu.), a SUPEREGO je savjest. Ego balansira između superega i ida. Npr. kad je ego u
iskušenju da zadovolji impuls ida udaranjem vršnjaka kako bi se došlo do željene
igračke, superego može upozoriti na neprimjerenost takvog ponašanja. Ego tada mora
odlučiti koja će sila prevagnuti (id ili superego), ili naći kompromisno rješenje – npr
zamoliti prijatelja da posudi igračku.

Prema Freudu, odnosi koji se uspostave u predškolskoj dobi između ega, ida i superega
određuju temelje ličnosti pojedinca.

Freudova teorija naglašava i postojanje psihoseksualnih stadija razvoja. Psihoseksualni

stadiji razvoja su: oralni, analni, falusni, latencija i genitalni. To je 5 stadija u kojima
roditelji trebaju u prikladnoj mjeri (ni previše, ni premalo) zadovoljiti potrebe djeteta.
Ako uspostave dobru ravnotežu, djeca odrastaju u dobro prilagođene odrasle osobe.

b) PSIHOSOCIJALNA TEORIJA RAZVOJA (ERIK ERIKSON)

Erik Erikson prihvatio je Freudove ideje i unaprijedio ih svojim shvaćanjima, te

proširuje svoje spoznaje i na odraslu dob (dok Freudova teorija završava s
adolescencijom). Proširuje sliku shvaćanja svakog od razvojnih stadija te ih unaprjeđuje
svojim shvaćanjima. U psihosocijalnoj teoriji uloga ega nije samo posredovanje između
ida i superega, već ego u svakom stadiju razvoja stječe stavove i vještine koje pojedinca
čine aktivnim pripadnikom društva.

Svaki period razvoja vezan je uz određenu krizu/konflikt koja je prekretnica za

razvoj ličnosti, a nastaje zbog fiziološke maturacije (sazrijevanja) organizma i
socijalnih zahtjeva koje okolina postavlja pojedincu. U svakom stadiju razvoja
psihološki konflikt je potrebno razriješiti kako bi ishod razvoja bio zdrav. Stadiji
psihosocijalnog razvoja s pripadajućim konfliktima su:

4
 1. Povjerenje/Nepovjerenje (od rođenja do 1. god): roditeljska toplina i osjetljivost
razvijaju osjećaj sigurnosti, a grubo postupanje i nezadovoljavanje potreba vode
k nepovjerenju
2. Nezavisnost/Sram i sumnja (1-3g): primjerena sloboda izbora pospješuje razvoj
nezavisnosti, a prisiljavanje i posramljivanje djeteta vodi osjećajima srama i
sumnje u vlastite sposobnosti
3. Poduzetnost/Krivnja (3-6g): kada roditelji podržavaju djetetov osjećaj „svrhe“
ono razvija ambiciju i odgovornost, a zahtijevanje prevelike samokontrole vodi
do osjećaja krivnje
4. Sposobnost/Nesposobnost (6-11g): pozitivna iskustva kod kuće, u školi i s
vršnjacima razvijaju sposobnost rada i suradnje s drugima, negativna iskustva
vode osjećaju nesposobnosti
5. Identitet/Zbunjenost (adolescencija): odabrane vrijednosti i ciljevi vode do
stvaranja trajnog osobnog identiteta, negativan ishod je zbunjenost i nejasnoća
glede budućih uloga u odrasloj dobi
6. Prisnost/otuđenost (rana odrasla dob): izgradnja bliskih odnosa s drugima
naspram nemogućnosti ostvarivanja bliskih odnosa i izoliranosti i otuđenosti
7. Generativnost/Neostvarenost (srednja odrasla dob): osobe koje ne uspiju ostaviti
nešto idućoj generaciji kroz odgoj, skrb o drugima ili produktivan rad osjećaju
nedostatak vlastitih postignuća
8. Integritet/Očajanje (starost): Integritet proizlazi iz osjećaja da je vrijedilo
proživjeti život onakav kakav je bio; stariji koji su nezadovoljni svojim životom
boje se smrti

TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA:

Teorije socijalnog učenja stavljaju naglasak na učenje u socijalnom kontekstu kao

važnu okosnicu razvoja čovjeka, smatraju kako čovjek uči svoja ponašanja od drugih iz
okoline.

Albert Bandura kao važan činitelj razvoja ističe modeliranje, poznato pod
nazivom imitacija ili učenje opažanjem. Bandura je uočio kako mnoga poželjna i
nepoželjna ponašanja djeca stječu jednostavno gledajući i slušajući druge ljude oko sebe
5
(npr. dijete ljutito udari vršnjaka na isti način na koji je ono bilo kažnjeno kod kuće). U
razvojnoj psihologiji djeca su opažači, a modeli su roditelji, učitelji, braća i sestre heroji
iz priča, slavne osobe... Dijete će najvjerojatnije imitirati onaj model koji posjeduje
karakteristike koje dijete smatra poželjnima i privlačnima. Posljedice ponašanja modela
također mogu utjecati na opažača. Ako dijete vidi da model za svoje ponašanje dobiva
nagradu, postaje sklonije proizvesti to ponašanje. Ako vidi da je model kažnjen, manje će
se vjerojatno tako ponašati.

Važno je napomenuti da dijete UČI ponašanja koja vidi, iako ih ne imitira odmah.
Npr. u eksperimentu s Bobo lutkom (1965) – jedna grupa predškolske djece promatrala
je kako se model „igra“! s lutkom na napuhavanje (Bobo lutka) udarajući je i pokazujući
agresivno ponašanje. Jedna od grupa promatrala je model koji je za svoje ponašanje bio
kažnjen, a druga model koji je nagrađen. Ako je model bio nagrađen za svoje ponašanje,
djeca su imitirala mnoga od agresivnih ponašanja prema lutki kada su bila smještena u
prostoriju s lutkom. Kod grupe koja je vidjela kažnjavanje nije bilo imitacija. Ipak, kada
je djeci iz obje grupe ponuđeno da imitiraju ponašanja koja su vidjela, obje su grupe
uspjele to učiniti sasvim točno. Na isti način djeca uče nasilno ponašanje na televiziji –
iako ih ne pokazuju odmah, sposobna su reproducirati ih u situacijama kada su na to
potaknuti.

BIHEVIORISTIČKE TEORIJE RAZVOJA

a) P. Pavlov (1849-1936): TEORIJA KLASIČNOG UVJETOVANJA

b) S. F. Skinner (1904-1990): TEORIJA OPERANTNOG UVJETOVANJA

Osnovni uzrok razvoja je učenje. Učenje: relativno trajna promjena u ponašanju koja je
rezultat vježbe ili iskustva.

Učenje emocija:

➢ eksperiment “mali Albert” (J. B. Watson)

- Albert (11mj) se igrao s malim bijelim štakorom (zadovoljstvo)
- ubrzo je uz pojavu štakora uslijedio glasan zvuk (udaranje u gong), što je Alberta
plašilo. Posljedica: Albert se počeo bojati i štakora, ali i svih bijelih predmeta u
blizini (npr. vate).

6
 ➢ eksperiment „Peter” (M. C. Jones, 1924.)
- Peter se bojao zečeva- protuuvjetovanje straha: dok bi Peter jeo (ugoda) daleko
od njega u istoj sobi sjedio je zec, ubrzo je povezao ugodne emocije sa zecom i
strah se ugasio
- isti efekt se može postići postepenim približavanjem objekta straha
KOGNITIVISTIČKE RAZVOJNE TEORIJE:

a) KOGNITIVNO-RAZVOJNA TEORIJA JEANA PIAGETA

Prema kognitivno-razvojnoj teoriji djeca aktivno grade svoje znanje istražujući

svijet koji ih okružuje i manipulirajući njime. Kroz razvoj se pojavljuju različite
kognitivne strukture koje omogućuju djeci razumijevanje svijeta, a one su izgrađene
od SHEMA – općeg potencijala za izvedbu neke vrste ponašanja (npr. da bi dijete moglo
učiti sadržaje iz kemije, njegov kognitivni razvoj mora biti na takvoj razini da mu
omogućuje usvajanje apstraktnih sadržaja, tj. mora imati za to opći potencijal).

❖ Kognitivna struktura izgrađena je od osnovnih elemenata ili SHEMA koje

predstavljaju opći potencijal za izvedbu neke vrste ponašanja. Kad su izložene
novim iskustvima, sheme se mijenjaju: ili nova iskustva uklopimo u postojeću
shemu (asimilacija), ili promijenimo shemu u skladu s novom informacijom koja
se u postojeću shemu ne uklapa (akomodacija)

❖ Asimilacija je težnja razumijevanju novih iskustava na osnovi postojećeg znanja,

što je nužno za prilagođavanje svijetu oko nas (saznamo da je mango voće–imamo
shemu prema kojoj znamo što je to voće – asimiliramo mango u svoju postojeću
shemu voća)

❖ Akomodacija je mijenjanje postojećih spoznajnih struktura da bi se uskladile s

novim iskustvima (kada je nova informacija previše različita ili složenija da bi se
integrirala u postojeće strukture) (prema našoj shemi voće raste na drvetu –
saznajemo da je lubenica voće – mijenjamo, tj. dopunjujemo shemu prema novom
saznaju)

Kroz stalne pokušaje asimilacije i akomodacije shema odvija se naš KOGNITIVNI

RAZVOJ.

7
S obzirom na pojavu struktura razlikuje 4 velika razvojna stadija, pri čemu svaki od njih
obilježavaju kvalitativno različiti načini mišljenja. Prema Piagetovoj teoriji, dijete se
kreće kroz 4 velika razvojna stadija , pri čemu svaki od njih obilježavaju kvalitativno
različiti načini mišljenja.

1. SENZOMOTORIČKI STADIJ:

U senzomotoričkom stadiju (rođenje do 2.g) počinje kognitivni razvoj, s

djetetovom upotrebom osjetila i pokreta u svrhu istraživanja svijeta. Glavno postignuće
stadija je shvaćanje stalnosti predmeta – predmeti postoje i kada nisu u našem vidokrugu
i nemamo perceptivni dodir s njima (npr. Zna da majka postoji i kada izađe iz prostorije,
iako je ne vidi).

2. PREDOPERACIJSKI STADIJ:

Ti obrasci djelovanja u predoperacijskom stadiju (2-6/7g) prerastaju u

simboličko mišljenje. Razvija se jezik i igra zamišljanja – SIMBOLIČKA IGRA („kao da“ –
lonac kao šešir, lišće kao novac...).

3. STADIJ KONKRETNIH OPERACIJA:

U stadiju konkretnih operacija (7-11g) razvija se rasuđivanje školskog djeteta,

mišljenje postaje logično ali još nije apstraktno, podložno je različitim logičkim
pogreškama.

8
 4. STADIJ FORMALNIH OPERACIJA:

U stadiju formalnih operacija (iznad 11 g) mišljenje postaje kompleksan,

apstraktan sustav rezoniranja adolescenta i odrasle osobe koji omogućuje baratanje
simbolima, poput onih u matematici. Razvija shvaćanje KONZERVACIJE: spoznaje o tome
da se kvantitativna svojstva nekog predmeta ili skupa predmeta ne mijenjaju s
promjenom vanjskog izgleda (npr. ako istu količini tekućine ulijemo u dvije čaše – iako je
jedna niska, a druga visoka, količina tekućine u njima je jednaka. Ako bismo iz dvije
identične čaše s identičnom količinom tekućine uzeli jednu i ispred djeteta prelili
tekućinu u drugačiju čašu, dijete u stadiju PRIJE formalnih operacija smatralo bi da se
količina tekućine sada promijenila i da je u drugoj čaši ima više ili manje nego u prvoj.)

Značenje Piagetove teorije za obrazovanje:

b) LAV VIGOTSKY: SOCIOKULTURALNA TEORIJA

KOGNITIVNOG RAZVOJA

Glavna ideja: Razvoj je mentalni razvoj – mišljenje, jezik i rasuđivanje, a te se

sposobnosti razvijaju kroz socijalnu interakciju s drugima i predstavljaju zajedničko
znanje jedne kulture.

Razvoj pojedinca produkt je kulture.kultura intelektualnom razvoju doprinosi na

dva načina: a) Od nje dobiva najveći dio svoga znanja i b) Od nje usvaja načine svoga
razmišljanja (kroz odgoj).

9
 Spoznajni razvoj rezultat je dijalektičkog procesa - djeca uče kroz zajedničko
iskustvo rješavanja problema– obično s roditeljima, učiteljem, braćom i sestrama ili
vršnjacima. Prvo osoba u interakciji s djetetom preuzima najveći dio odgovornosti za
vođenje rješavanja problema, ali postupno ta odgovornost se prenosi na dijete.Djeca
naposljetku počinju upotrebljavati unutrašnji govor za usmjeravanje vlastitog
ponašanja – razvoj kao proces internalizacije.

ETOLOŠKE TEORIJE RAZVOJA

Postoje urođena ponašanja koja su univerzalna za sve pripadnike vrste, ne zahtijevaju

učenje, stereotipna su i podložna minimalnom utjecaju okoline.

Evolucijski uzroci razvoja – održala su se ponašanja koja su bila korisna za preživljavanje

• npr. plač: sredstvo komunikacije; evolucijski osigurana interakcija majke i
djeteta
• Dijete ima sve potrebne facijalne mišićne pokrete za iskazivanje emocija
koje iskazuju i odrasli

EKOLOŠKE TEORIJE RAZVOJA

Urie Bronfenbrenner - model razvoja „Teorija ekoloških sustava" koja analizira odnose
između djeteta i okoline.

Osnovna pretpostavka:
1. Razvoj se odvija u kontekstu, tj. unutar šire socijalne i kulturalne okoline,
dijete i okolina neprekidno utječu jedno na drugo
2. DIJETE: razvojno poticajne osobine - utječu na to da se okolinu odnosi na
određen način prema djetetu (npr. tjelesni izgled, intelektualne
sposobnosti i osobine ličnosti)
3. OKOLINA: međusobno povezani slojevi ili podsustavi koji utječu jedan na
drugi, neki su bliže djetetu pa djeluju neposredno, a ostali posredno

10
4. PUBERTET I ADOLESCENCIJA

Pubertet

– razdoblje naglog sazrijevanja, a koje uključuje hormonalne i tjelesne promjene

– pojavljuje se između 9. i 16. godine (ranije kod djevojčica, u prosjeku 2 godine)
– tjelesne promjene prate i psihičke promjene

Adolescencija

– razdoblje prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob

– završava oko 21. godine u žena, te oko 25. godine u muškaraca

11
KOGNITIVNI I SOCIJALNI RAZVOJ U ADOLESCENCIJI

Kognitivni razvoj
Zato što su biološke promjene i socijalne promjene toliko u središtu pažnje,
promjene u načinu mišljenja adolescenata često ostanu nezamijećene. Sve promjene u
načinu mišljenja imaju snažan utjecaj na ponašanje, stavove i doživljavanja svijeta oko
sebe. Adolescenti razvijaju mišljenje sličnije odraslome načinu mišljenja. Ono postaje sve
više fleksibilno i apstraktno. Za razliku od djeteta koje polazi od stvarnih, konkretnih,
opažanih podataka, adolescent je u mogućnosti misliti apstraktno, što znači da polazi od
onoga što je moguće te to provjerava uspoređujući s prošlim iskustvom ili s podacima iz
okoline. Također, mlada je osoba sposobna razmišljati u terminima budućnosti te
postaje zaokupljena svojom budućnošću i planovima. To olakšava uključivanje u uloge
odraslih kao i preuzimanje odgovornosti. Osim što sve lakše uče o svijetu u koji se
trebaju uklopiti, oni sve realnije prosuđuju kakav je taj svijet, a nerijetko zamišljaju i
kakav bi trebao biti („idealan svijet“). Pri tome mogu postati pretjerano idealistični i s te
pozicije suviše kritični prema odraslima, iz čega nastaje želja za promjenom svijeta u
kojem žive. Jednako tako, upravo iz razloga što se slika idealnog svijeta u najvećem broju
slučajeva razlikuje od realnog, roditeljskog svijeta, nastaju sukobi adolescenta s
roditeljima i okolinom. Mladi postaju svjesni svojih novonastalih sposobnosti, svjesni su
svojih ideja te sve češće radije slušaju sebe nego druge. Počinju sebe doživljavati
jedinstvenom i posebnom osobom. Smatraju kako nitko ne doživljava stvari kao oni te
kako su njihovi osjećaji i doživljavanja nešto iznimno, nikad ranije doživljeno. Oni
nerijetko misle kako su u središtu pažnje svih koji ih okružuju, te da ih okolina
neprestano kritički procjenjuje.

Razvojem kognitivnih sposobnosti adolescenti su u mogućnosti sve bolje

razumjeti međuljudske odnose. Zbog potpune usredotočenosti na sebe, preadolescent
često reagira ne razmišljajući kakav će učinak njegovo ponašanje imati na druge, dok je
adolescent sposoban sagledati svoje ponašanje iz perspektive drugih. U ranoj
adolescenciji razvija se konformiranje s važećim društvenim pravilima, ulogama i
očekivanjima grupe kojoj osoba pripada, kao i poštovanje onoga što podržava većina;
kasnije, međutim, razumiju kako pravila mogu biti promijenjena, osobito ako ne služe

12
dobrobiti ljudi, i spremni su kršiti zakone ako su oni u suprotnosti s osnovnim ljudskim
načelima.

U adolescenciji se razvijaju neke vještine poput vještine rješavanja problema i

empatije što dovodi do sve veće učestalosti prosocijalnog ponašanja.

Socijalni razvoj
Kako je adolescent u mogućnosti uzeti u obzir različite točke gledišta, različita
mišljenja različitih ljudi, javlja se nova vrsta egocentrizma karakteristična za ovo
razvojno razdoblje:

POJAVE U ADOLESCENCIJI: EGOCENTRIZAM, ZAMIŠLJENA PUBLIKA, OSOBNI MIT

EGOCENTRIZAM: ponekad adolescenti sebe doživljavaju jedinstvenima i posebnima,

smatraju da su njihovi osjećaji i doživljaji svijeta autentični i svojstveni samo njima (npr.
njihova zaljubljenost je jedinstvena)

ZAMIŠLJENA PUBLIKA= zbog preokupacije slikom o sebi, ponekad adolescenti smatraju

da su (poput njih samih) i drugi zaokupljeni njima, da ih drugi stalno procjenjuju i
uočavaju nesavršenosti

OSOBNI MIT: Ponekad adolescenti imaju osjećaj vlastite nepovredivosti i neuništivosti,

odnosno ideju kako se njima ništa ne može dogoditi (npr. neželjena trudnoća, ovisnost
nakon eksperimentiranja s drogama…). Ovaj fenomen može objasniti česta riskantna
ponašanja poput eksperimentiranja drogama ili promiskuitetnih ponašanja.

Preuzeto iz: Mrđen, J. L., Milanović-Lambeta, A., Škovrlj, K. i Bačan, M.(2010). Trebamo li
brinuti?Priručnik o adolescentima za roditelje i stručnjake. Grad Zagreb: Poliklinika za
zaštitu djece Grada Zagreba. (Publikacija dostupna na webu Poliklinike)

5. DEINDIVIDUACIJA

DEINDIVIDUACIJA = slabljenje normalnih ograničenja u ponašanju kada su ljudi u

mnoštvu, što potiče impulzivne i devijantne postupke; smanjuje osjećaj odgovornosti za
vlastite postupke jer je manja vjerojatnost da će bilo tko biti izdvojen i okrivljen

13
Prisutno i npr. kod izlazaka: zamračeni klub, vidljivost manja, svi plešu = veća
vjerojatnost da im se priključimo

6. IDENTITET

IDENTITET je ono što mislimo da jesmo - glavno postignuće u adolescenciji je razvoj

identiteta.

o Definiranje tko sam, koje su moje vrijednosti,

o smjer koji sam odlučio slijediti u životu

o teorija samog sebe kao racionalne djelatne osobe: djeluje na temelju razuma,
preuzima odgovornost za svoje postupke i može ih objasniti

Cilj u adolescenciji je postići ostvaren identitet. Većina adolescenata ima tipičan

pristup formiranju identiteta kroz ISTRAŽIVANJE – isprobavanje različitih životnih uloga
i mogućnosti, eksperimentiranje s alternativama. Adolescenti mogu biti više ili manje
PREDANI novoj ulozi. Istraživači grupiraju adolescente u četiri kategorije koje
odražavaju njihov napredak prema formuliranju zrelog identiteta. Na temelju
kombinacije predanosti i istraživanja, adolescenti zauzimaju jedan od 4 statusa
identiteta (opis u tablici). Razvoj identiteta može se kretati raznim putanjama, neki
adolescenti ostaju u jednom statusu, dok drugi doživljavaju mnoge promjene statusa. Do
dobi od 20-tak godina većina mladih prelazi iz „nižih“ statusa (difuzija identiteta,
preuzeti identitet) u „više“ statuse (moratorij ili postignuti identitet).

Kriza/istraživanje: istraživanje, provjeravanje alternativa, isprobavanje različitih

uloga

Predanost: stupanj angažiranja u onome što je odabrano, je li posvećen tom

identitetu ili traži novi

Nema istraživanja Istraživanje

Nema predanosti DIFUZIJA IDENTITETA MORATORIJ

14
 (nisu se obavezali
vrijednostima i ciljevima niti
ih aktivno pokušavaju
postići, ne istražuju moguće
alternative, neorganizirani)
Predanost životnom izboru PREUZETI IDENTITET
(obvezali su se vrijednostima
i ciljevima, ali nisu istražili
alternative, prihvaćaju već
gotov identitet koji su za njih
odabrali drugi – najčešće
roditelji)
(još se nisu konačno
obvezali, prikupljaju
informacije i isprobavaju
aktivnosti s ciljem da nađu
vrijednosti i ciljeve kojima
će se voditi)
OSTVAREN IDENTITET
(idealan ishod:nakon
ispitivanja različitih
alternativa obvezali su se
vrijednostima i ciljevima
koje su sami odabrali, imaju
osjećaj psihičke dobrobiti)

7. KOGNICIJA

Kognicija se odnosi na više mentalne procese pomoću kojih ljudi pokušavaju

shvatiti i prilagoditi sebi svijet u kojem žive. To su učenje, mišljenje, pamćenje,
rasuđivanje i rješavanje problema. Najpoznatije teorije kognitivnog razvoja su:

a) Jean Piaget: TEORIJA KOGNITIVNOG RAZVOJA

b) Lav S. Vygotski: SOCIO-KULTURALNI MODEL

(OPŠIRNIJE O TEORIJAMA VIDI POD PITANJE BR 4.)

8. MORALNI RAZVOJ

Moral (lat. mos, moris=običaj)= skup načela i shvaćanja pravila, običaja i društvenih
normi u određenom društvu ili u jednom njegovu dijelu – o tome što je dobro a što je zlo,
što je valjano i dopušteno a što nije; Na temelju toga procjenjuju se i postupci čovjeka
(Kljajić, 2005). Moralna pravila i društvena pravila nisu istoznačnice! Moralna pravila:

15
Pravila pomoću kojih društvo štiti pojedinca i osigurava njihova prava; društvena pravila:
Pravila kojima društvo upravlja svakodnevnim postupcima i održava red.

Kognitivističko razvojni modeli o moralnom razvoju: najpoznatije teorije Jeana Piageta i

Lawrenca Kohlberga.

A) Piagetova teorija moralnog razvoja

Do osnova teorije došao opažanjem djece u igri:kako se igraju, kako stvaraju i provode
pravila, kada se pravila mijenjaju ili zanemaruju. Koristi i Eksperimentalni pristup:
traži rješavanje moralnih dilema iz priče .

MORALNE DILEME: kratke priče u kojima je lik izložen „moralno dilemi“, a o ovisno o
njegovom odgovoru na pitanje koji je lik „zločestiji“ procjenjuje stupanj moralnog
razvoja; primjer:

„Dječak Augustin slučajno je tintom jako zaprljao stolnjak dok je punio tintaricu kako bi
pomogao tati. Drugi dječak, Julian, prolio je malo tinte na stolnjak dok se igrao tatinim
nalivperom, što mu je inače bilo zabranjeno. „(Vasta, Heith i Miller, 1998).

Koji je lik zločestiji?

Prema njemu postoje 4 definirane faze moralnog razvoja, a on se odvija kroz dva
stupnja

1. Heteronomna moralnost (prvo se javlja, pravila su zadana od strane

autoriteta i zato ih smatraju nepromjenjivima)
2. Autonomna moralnost (do toga dolazi kroz interakciju s vršnjacima i
kognitivni razvoj; pravila su društveno dogovorena; standard pravednosti
(jednaka briga za svoju dobrobit kao i za dobrobit drugih) se koristi kao
kriterij za mijenjanje pravila

B) Kohlbergova teorija moralnog razvoja

16
 Nastavlja se na Piagetov rad te koristi „moralne dileme“, no proširuje ih pitanjem o
tome kako bi se lik iz priče trebao ponašati. Smatra da se moralni razvoj odvija na 3
razine, kroz 6 stupnjeva razvoja (stupnjevi opisani uz primjer dileme):

»Jedna je žena u Europi bila na samrti jer je bolovala od raka. Postojao je jedan lijek za
koji su liječnici vjerovali da bi joj mogao pomoći. Izumio ga je ljekarnik iz istog grada, no
naplaćivao ga je deset puta više od njegove proizvodne cijene. Ženin suprug Heinz išao je
kod mnogih ljudi ne bi li posudio novac, no prikupio je samo polovinu novca potrebnoga
za lijek. Ljekarnik nije želio prodati lijek za nižu cijenu, niti mu je želio dopustiti odgodu
plaćanja. Heinz je postao očajan i provalio u ljekarnu i ukrao lijek za svoju ženu. Je li
Heinz to trebao učiniti? Zašto?« (Berk, 2008; str. 388 i Pennington, 2001; str. 70)

Prikaz razina i stupnjeva moralnog razvoja (usvojiti općenite opise 3 razine:

pretkonvencionalna, konvencionalna, postkonvencionalna; ostalo samo informativno):

Razina Faze Primjer

Pretkonvencionalna 1: Heteronomna moralnost: Heinz nije smio ukrasti lijek. On

razina usmjerenost na poslušnost i bi zbog toga bio lopov i bio bi
izbjegavanje kazne; egocentrično kažnjen slanjem u zatvor.
(10-13 god)
stajalište (svi osjećaju što i ja)
Individualna
2: Individualnost i Heinz je trebao ukrasti lijek
perspektiva
instrumentalnost: uočavaju da zbog toga jer treba svoju ženu
(“Sviđa mi se”) postoje različita stajališta, ali ne da pazi na njega tako da mu je
mogu se uživjeti u njih; smatraju važno da se ona oporavi.
da pravedni postupci proizlaze iz
vlastitih interesa; moral se
zasniva na reciprocitetu
razmjene: »ako ti meni učiniš
uslugu i ja ću tebi«

Konvencionalna 3: Prilagođavanje drugima: Heinz je trebao ukrasti lijek. To

pravila su određena onime što je prava stvar koju je trebao

17
razina većina ljudi smatra ispravnim; učiniti jer bi ga drugi više
zadržavanje naklonosti i cijenili i njegova žena bi to
(oko 13. god do kraja
odobravanja okoline kroz očekivala od njega
adolescencije)
ponašanje kao da smo osobe koje
Društvena žele pomoći
perspektiva
4: Red i zakon: prihvaća pravila Heinz nije smio ukrasti lijek.
(“Društvo odobrava”) jer odražavaju funkcioniranje Ako bi svi radili slične stvari, ne
društva, poželjno ponašanje je bi bilo zakona i reda. Svačija je
ispunjavanje vlastitih obveza i dužnost pridržavati se zakona.
poštivanje autoriteta, pravila se
odnose na sve ljude, no zakon se
može prekršiti ukoliko dođe do
sukoba s nekom od utvrđenih
društvenih dužnosti

Postkonvencionalna 5: Temeljna pravda i društveni Heinz je trebao ukrasti lijek.

ugovor: Zakon nije isto što i
razina
moral, zakoni proistekli iz
(od mlađe odrasle temeljnih moralnih načela te se,
dobi) različiti su stavovi i vrijednosti
no svi imaju pravo na postojanje
Univerzalna pravda
6: Univerzalna etička načela:
(“Ispravno je”)
vrhunac moralnog razvoja –
ljudski život je najvažniji,
univerzalna moralna pravila su
iznad zakona (npr ljudsko
dostojanstvo i pravda)
Ljekarnik je taj koji je kriv jer je
tražio previše za lijek; ljekarnik
je koristio nepravedno pravilo
jer zbog toga trpi dobrobit
drugih.
Heinz je trebao ukrasti lijek.
Život je važniji od vlasništva ili
novca, ljudi zaslužuju živjeti bez
obzira na sve.

Zadnji stupanj moralnog rasuđivanja ostao je uglavnom na razini teorije jer je pronađen
samo u osoba s visokim obrazovanjem u području filozofije, morala i etike.

9. EMOCIJE – GLAVNE DEFINICIJE

18
Osnovne (primarne) emocije (Ekman, 1970): RADOST, SRDŽBA, TUGA, STRAH,
IZNENAĐENJE I GAĐENJE (6); šest je primarnih emocija, a smatraju se primarnima jer
su njihove značajke:

1) Rana pojava u razvoju

2) Zajedničke su ljudima i višim primatima

3) Univerzalne su u svim kulturama

4) Imaju jasnu fiziološku osnovu – facijalnu ekspresiju

Složene (sekundarne) emocije: vezane za druge ljude, za samoprocjenu; one su

kombinacija primarnih emocija i nisu kulturalno univerzalne

10. SOCIJALIZACIJA EMOCIJA:

Socijalizacija emocija= učenje izražavanja emocija na društveno prihvatljiv način.

Socijalizacija emocija događa se na tri načina:

1. PROMATRANJE I OPONAŠANJE: Dijete promatranjem i oponašanjem osoba u svojoj

okolini uči koje situacije, predmeti, pojave trebaju izazvati pojedine emocije, a koje ne

19
2. MODELI PONAŠANJA IZ OKOLINE: Socijalna okolina daje modele za oponašanje načina
i intenziteta emocionalnog izražavanja (mimika, kretnje, govor).

3. UČENJE KONTROLE EMOCIJA: Socijalnim učenjem se postiže kontrola emocija

(socijalna okolina namjerno odgaja dijete, stvara mu naviku da neke emocije prikrije, da
im smanji intenzitet izražavanja(postavljanjem granica prihvatljivog i neprihvatljivog
izražavanja emocija, naročito srdžbe dijete se usmjerava na smanjivanje intenziteta,
potiče ga se na samokontrolu i uči odabiru društveno prihvatljivih oblika izražavanja)

11. POJAM O SEBI:

❖ znanje koje imamo o sebi

❖ misli i osjećaji koje imamo povezane sa samim sobom
❖ podloga JE za cjelokupno naše ponašanje
❖ uključuje i sliku o sebi i samopoštovanje
❖ Niz sposobnosti, stavova, osobina i vrijednosti za koje osoba vjeruje da definiraju
ono što ona jest (Berk, 2008)

Pojam o sebi u velikoj mjeri utječe na naš život. On određuje koje ćemo događaje
u našem životu smatrati važnima, što ćemo poduzimati, koje ćemo ciljeve pokušati
dostići, hoćemo li biti zadovoljni onim što smo učinili, koji će događaji za nas biti stresni i
kako ćemo reagirati na njih. (Miljković i Rijavec, 1996, str. 3)

Tri dimenzije pojma o sebi:

1. Znanje o sebi:
- kako bismo mogli razumjeti pojam o sebi moram prvo krenuti od onoga što
znamo o sebi, upoznati naše „ja“ i svoje mogućnosti
- obilježja koja nas opisuju – spol, dob, zanimanje, nacionalnost, visina, boja
kose, interesi, stavovi…
- ODGOVOR NA PITANJE: TKO SAM ?

20
2. Očekivanja od sebe=uz znanje o onom što jesmo imamo i očekivanja kakvi bismo
mogli biti, ciljevi trebaju biti realni i dostižni
- ODGOVOR NA PITANJE “KAKVA BIH TREBALA BITI?”
- IDEALNO JA – osobine koje bismo htjeli imati
- OČEKIVANO JA – osobine za koje smatramo da bi ih trebali imati
- Idealno i očekivano Ja su standardi u odnosu na koje vrednujemo vlastito
ponašanje

3. Vrednovanje sebe= svakodnevno procjenjujemo ono što jesmo i kakvi jesmo, s onim
što bismo željeli, mogli ili trebali biti; rezultat ovih procjena je
samopoštovanje
- ODGOVOR NA PITANJE “KOLIKO SAM ZADOVOLJNA SOBOM?”
- Vrednovanje nastaje na temelju svakodnevnim usporedbi onog što jesmo s:
- onim što bismo mogli biti – očekivanjima
- onim kakvi bismo trebali biti – obavezama
Razvoj pojma o sebi:

➢ Tijekom ranog djetinjstva, napredak kognitivnih mogućnosti omogućuje djeci da

počnu misliti o sebi
➢ Ispitivanja ukazuju da se samospoznaja počinje razvijati u dobi od oko dvije
godine.
➢ Tijekom srednjeg djetinjstva djeca sebe počinju opisivati pomoću osobina
ličnosti, ali i uspoređivati sebe s vršnjacima
➢ U školskoj dobi opažaju vlastita ponašanja i unutarnja stanja – rade SOCIJALNE
USPOREDBE – prosuđuju svoj izgled, sposobnosti i ponašanje u odnosu na druge
➢ tijekom djetinjstva i adolescencije pojam o sebi prelazi od konkretnog i
ograničenog na opazive karakteristike prema apstraktnom i usmjerenom na
psihološke karakteristike

12. SAMOPOŠTOVANJE

Samopoštovanje= prosudbe koje donosimo o vlastitoj vrijednosti i osjećaji koji su

povezani s tim prosudbama

21
 ❖ diferencira se u srednjem djetinjstvu

❖ većina mjera polazi od pretpostavke da je samopoštovanje stabilno, iako se

povremeno mijenja; tj. neki se ljudi vrednuju pozitivno u većini situacija, dok se
drugi većinom procjenjuju negativno

❖ razlika u važnosti koju pridaju pojedinim aspektima pojma o sebi

Što utječe na samopoštovanje?

1. KULTURA:

❖ npr. ako u društvu prevladava stav da su dječaci bolji u matematici, djevojčice

mogu internalizirati tu negativnu kulturalnu poruku

2. NAČINI ODGOJA:

❖ Visoko samopoštovanje imat će djeca čiji roditelji pokazuju toplinu i imaju

realistična očekivanja

❖ Ako roditelji previše pomažu djeci ili za njih donose odluke – rezultira niskim
samopoštovanjem (previše kontrole)

❖ Ako su roditelji previše popustljivi i tolerantni – nerealistično visoko

samopoštovanje – osjećaju se nadmoćno pa su skloni verbalnim napadima kada
je slika o sebi ugrožena (problemi prilagodbe)

3. ATRIBUCIJE POSTIGNUĆA:

❖ Ako uspjeh pripisuju sposobnostima – više samopoštovanje (na to mogu utjecati:

jače se truditi, a neuspjehe pripisuju nedovoljnom trudu)

❖ Kod učitelja koji više naglašavaju učenje, a manje dobre ocjene

❖ Ako neuspjeh pripisuju sposobnostima – NAUČENA BESPOMOĆNOST – smatraju

da nisu uspjeli jer nemaju sposobnosti, uspjehe objašnjavaju srećom (smatraju da
ne mogu kontrolirati)

22
 ❖ Roditelji: „Ne možeš to učiniti, ne? U redu je ako odustaneš.” ili „Ti si tako
pametan.” - Bolje: „Ako se jače potrudiš, ti to možeš.”

13. STILOVI RODITELJSTVA

„Odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i

ohrabrenje koju roditelj pruža djetetu te kontrolu koju čine roditeljska očekivanja,
zahtjeve i nadzor ali se ona, međutim, može protezati od potpune kontrole do
zanemarivanje djeteta. Obzirom na te dvije dimenzije odgoja, postoje različiti odgojni
stilovi od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti.“ (Zdenković,
2012).

Stilovi roditeljstva (Baumrind, Maccoby i Martin, 1991) – na osnovi kombinacije razine

topline koju roditelji pružaju djeci te razine nadzora/kontrole u odgoju razlikujemo
četiri tipa roditeljstva.

TOPLINA: podrška, ljubav, ohrabrenje / neprijateljstvo, odbacivanje, posramljivanje

NADZOR: disciplina, upravljanje / bez nadzora

Četiri tipa roditeljskog stila odgoja (Zdenković, 2012):

Autoritarni odgojni stil naziva se još i krutim i strogim odgojnim stilom a

podrazumijeva odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja i zahtjeve pred
dijete provodeći strogi nadzor i kontrolu pri čemu ne pružaju dovoljno topline i podrške.
Roditelji su usmjereni na postavljanje granica i pravila, skloni su kažnjavanju u
situacijama kada se isto ne poštuje ili se prekrši. Glavni odgojni cilj je učenje
samokontrole i poslušnosti djeteta autoritetu, a odnos roditelj – dijete se temelji na
odnosu nadređenosti i podređenosti. Takva su djeca često nesigurna, povučena ali mogu
biti i agresivna, niskog prag tolerancije na frustraciju. Često su nepovjerljiva, nesigurna,
neuspješna u rješavanju problema, stalno brinu kako udovoljiti roditelju/autoritetu.

Autoritativni odgojni stil naziva se još i demokratski i dosljedan. To je stil koji

kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Roditelji postavljaju
zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu
kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, uz ljubav, podršku i

23
emocionalnu toplinu. Potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i
nezavisnost emocija. Vode računa o djetetovim osjećajima, potiču ga. Takva su djeca
samopouzdana, sigurna u sebe visokog stupnja samokontrole, odgovorna.

Permisivan/popustljivi odnosno popustljiv odgojni stil podrazumijeva

emocionalnu toplinu ali slabu kontrolu. Takvi roditelji su pretjerano emocionalno
osjetljivi, pružaju veliku ljubav, podršku i emocionalnu toplinu, ali postavljaju male
zahtjeve, imaju slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem.
Primarno zadovoljavaju sve djetetove zahtjeve i želje. Takva djeca su često nesigurna i
nesnalažljiva, impulzivna, slabe samokontrole, sklona agresivnosti kada se susretnu s
ograničenjima i trenutačnom neispunjavanju želja i zahtjeva.

Indiferentan/ravnodušni odnosno zanemarujući odgojni stil podrazumijeva

slabu kontrolu uz emocionalnu hladnoću roditelja. Roditelji postavljaju male zahtjeve,
nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, djetetu ne postavljaju granice.
Emocionalno su hladni, nezainteresirani za djetetove aktivnosti, zaokupljeni su sami
sobom. Rijetko iskazuju roditeljsku ljubav. Takva djeca su često neposlušna,
neprijateljska, niskog su samopoštovanja, sklona delikventnim oblicima ponašanja.
Bazično se osjećaju nesigurnim, promjenjivog su raspoloženja, slabe samokontrole.

(Preuzeto iz: Zdenković, P. (2012). Odgojni stilovi roditeljstva. https://www.poliklinika-

djeca.hr/za-roditelje/izazoviroditeljstva/odgojni-stilovi-roditeljstva/)

24
Autoritativni stil – najoptimalniji. Kako to postići?

1. Postavljanje granica
2. Održavanje granica – nagrade i kazne

14. UČENICI S POSEBNIM ODGOJNO-OBRAZOVNIM POTREBAMA (iz Zakona o

odgoju i obrazovanju...)

Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: učenici s posebnim

odgojno-obrazovnim potrebama su: a) daroviti učenici i b) učenici s teškoćama.

Učenici s teškoćama:
1. učenici s teškoćama u razvoju
2. učenici s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i
emocionalnim problemima
3. učenici s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim,
kulturalnim i jezičnim čimbenicima

25
Primjereni programi odgoja i obrazovanja učenika su:

a) redoviti program uz individualizirane postupke

“Redoviti program uz individualizirane postupke određuje se učenicima koji s obzirom
na vrstu teškoće mogu svladavati redoviti nastavni plan i program/kurikulum bez
sadržajnog ograničavanja, ali su im zbog specifičnosti u funkcioniranju potrebni
individualizirani postupci u radu.“

b) redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke,

“Redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke određuje se
učenicima koji s obzirom na vrstu teškoće ne mogu svladavati nastavni plan i
program/kurikulum bez sadržajnog ograničavanja te im je zbog specifičnosti u
funkcioniranju potreban individualizirani pristup u radu i sadržajna prilagodba.”

c) posebni program uz individualizirane postupke,

d) posebni programi za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnoga
života i rada uz individualizirane postupke

Kod učenika s teškoćama treba vrednovati njegov odnos prema radu i postavljenim zadacima te
odgojnim vrednotama.

15. POTEŠKOĆE U UČENJU

POTEŠKOĆE U UČENJU obuhvaćaju specifično neurološko funkcioniranje koje ometa

sposobnost pohranjivanja, obrade ili stvaranja informacija i tako stvara raskorak između
sposobnosti i učinjenog. Djeca s teškoćama u učenju najčešće su osobe prosječne ili
natprosječne inteligencije. Vrste poteškoća u učenju (na razini prepoznavanja):

26
 • Poremećaj pažnje sa hiperaktivnosti (ADHD)

Kako učitelji mogu pomoći (Mrđen i Kralj, 2010, str 17.-19))?

✓ Posjednite učenika s poteškoćama u učenju blizu sebe, u prvu klupu, ne
izolirano od ostatka razreda.

27
 ✓ Okružite učenika s drugim dobrim učenicima.
✓ Prozovite ga po imenu prije i uspostavite kontakt očima dok pričate s njim.
✓ Nagradite točan i prihvatljiv rad; ne fokusirajte se samo na greške.
✓ Ocjene za pismeni uradak raščlanite na ocjenu za zalaganje i ocjenu za
točnost.
✓ Dopustite usmeno ispitivanje za svaki predmet ako će to potaknuti njegovu
uspješnost.
✓ Ohrabrite djetetove interese i talente kroz povremene slobodne projekte i
tematske sastavke.
✓ Dajte mu mogućnost dodatnog vremena za pisanje testa, primjerice: pod
odmorom, nakon ručka ili škole.
✓ Uputite roditelje da kod kuće organiziraju primjereno mjesto za učenje.
✓ Ne dovodite učenika u vremenski tjesnac ili natjecanje.
✓ Ne tražite od učenika da čita naglas ako nije pripremljen.
✓ Provjerite kakav je vaš rukopis na ploči, govorite li polako i jasno, koristite li
jednostavne vizualne oznake.
✓ Slijedite raspored aktivnosti koliko je god moguće jer nenajavljene promjene
uzrokuju neuspješnost kod djece.
✓ Budite kreativni u davanju pomoći. Često dijete s poteškoćama u učenju ne
voli pitati za pomoć.
✓ Upute moraju biti jasne. Ponovite ih kad god je to potrebno.
✓ Zapamtite, pohvala uvijek ohrabruje sve vaše učenike.

Psihologija adolescencije

Je li pojam adolescencije (ili puberteta) nov, proizvod suvremene zapadne civilizacije?

Mnogi su skloni govoriti da se o adolescenciji počinje govoriti tek početkom razvoja
industrijskih društava, s promjenama u gospodarskim odnosima industrijskih društava,
u obiteljskoj strukturi, odnosima i u filozofiji odgoja djece. Ipak, porijeklo pojma
adolescencija je u grčkoj filozofiji, odnosno u radovima Platona i Aristotela, iz čijih
rasprava proizlazi da je razvoj ljudske jedinke hijerarhijski organiziran. Platon je pisao o
prijelazu iz djetinjstva u adolescenciju i o adolescenciji kao razdoblju primjerenom za
obrazovanje u području matematike i drugih apstraktnih znanosti zbog pojave logičkog

28
rezoniranja. Aristotelova periodizacija razvoja (djetinjstvo 0-7 godina, dječaštvo 7-14
godina, mladost 14-21 godine) prihvaća se već stoljećima i služi kao osnovica novih i
preciznijih periodizacija razvoja ili razvojnih teorija.

U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća psihologija adolescencije postaje dio razvojne

psihologije ili psihologije životnog vijeka, koja proučava tjelesni, psihički i socijalni
razvoj ljudske jedinske od začeća do smrti.

Tri trenda razvoja razvojne psihologije:

➢ Od početka 20. stoljeća do 20-ih godina razvojnu su psihologiju činile

studije o djeci individualno

➢ Od 20-ih do 50-ih godina proučavao se dječji razvoj eksperimentalno

➢ Od ranih 60-ih godina razvojna psihologija postaje to u pravom smislu

riječi jer se istraživanja proširuju na cjelinu njezina predmeta, tj. na razvoj
tijekom cijelog životnog vijeka

George Stanley Hall 1904. godine objavljuje djelo Adolescencija kojim nastoji nadvladati
filozofske spekulacije o adolescenciji. Ovo djelo označava početak njezina empirijskog
proučavanja uporabom znanstvenih metoda.

U drugoj polovini dvadesetog stoljeća sve je manje prisutno shvaćanje da je

adolescencija doba „bure i stresa”. Porast empirijskih studija o mladima s povećanjem
udjela interdisciplinarnih i longitudinalnih studija doveo je do zaključka da se za
adolescenciju ne može generalno tvrditi da je doba „bure i stresa”, jer samo manji dio
mladih prolazi kroz to razdoblje suočavajući se s mnogim unutarnjim i vanjskim
konfliktima.

Adolescencija u kontekstu psihologijskih teorija

Biološke teorije

• Temelj: Darwinova evolucijska teorija, Hallova biogenetska teorija adolescencije

• Glavni čimbenik razvojnog napredovanja jedinke iz jednog stadija razvoja u drugi
su geni

29
 • Razvoj se odvija prema univerzalnim obrascima na koje okolina ima minimalan
utjecaj
Psihoanalitičke teorije

• Utemeljene na Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji koja govori o strukturi ličnosti

koja se razvija tijekom pet stadija psihoseksualnog razvoja

• Tri temeljne komponente ličnosti: id (biološki aspekti ličnosti), ego (psihološki

aspekti ličnosti) i superego (socijalni aspekti ličnosti, savjest i moralni principi)

Psihosocijalne teorije

• Naglasak na važnosti interakcije biološke strukture osobe i njezine okoline

Razvojno-kognitivne teorije

• Usmjerene na proučavanje razvoja procesa spoznavanja u adolescenciji;

najvažniji reprezent ovih pristupa je razvojno-kognitivna teorija J. Piageta

Teorije učenja

• Učenjem osoba aktivno kontrolira događaje koji utječu na njezin život, ne

prima samo pasivno utjecaje iz vanjskog svijeta

Obiteljski odnosi u adolescenciji

Ličnost adolescenta formira se u odnosu s roditeljima: tragajući za novim određenjem

sebe, adolescent prihvaća položaj i ulogu koje je u prošlosti imao u odnosu s roditeljima.
Na kraju procesa individuacije ponovno povezivanje s roditeljima, ali na nov način, kao
odrasla osoba.

Dvije ključne spoznaje brojnih empirijskih istraživanja:

• Obiteljski odnosi se tijekom adolescencije mijenjaju i imaju značajan utjecaj na

različita područja razvoja mladih.
• Neočekivane promjene u strukturi obitelji imaju implikacije u psihološkom i
socijalnom funkcioniranju adolescenata i u razvoju identiteta.

30
Odnosi s roditeljima u adolescenciji

Rezultati istraživanja pokazuju da mladi žele i trebaju roditelje koji su:

• Zainteresirani za njih, pomažu im kada im je to potrebno

• Da ih saslušaju i pokušaju razumjeti
• Da im pokazuju da ih vole
• Da ih prihvaćaju takvima kakvi su
• Da im vjeruju i da od njih očekuju najbolje
• Da ih tretiraju kao odrasle
• Da budu sretni, s osjećajem za humor i da stvaraju ozračje sretnog doma, dajući
mladima primjer

Stilovi roditeljstva u adolescenciji

Roditeljski stilovi Ishodi kod adolescenata

Autoritativni • Visoka školska postignuća

• Malo ponašajnih problema
• Malo psiholoških i somatskih problema
• Visoke kognitivne i socijalne kompetencije
Autoritarni • Manje lošeg ponašanja u školi
• Manje korištenja psihoaktivnih sredstava
• Manje somatskih simptoma
• Više konformizma
• Manje samopouzdanja
Indiferentni • Više internaliziranih poremećaja
• Puno ponašajnih problema
• Niži psihosocijalni razvoj
• U školskoj uspješnosti ne razlikuju se od
adolescenata iz autoritarnih obitelji

Profesionalni razvoj i izbor zanimanja

Već sredinom adolescentskog perioda razvoja, a posebice u kasnoj adolescenciji, razvija

se profesionalni identitet. Mladi kod kojih samoaktualizirajuće radne vrijednosti imaju

31
visoku poziciju u hijerarhiji vrijednosti u odabranom zanimanju prepoznaju mogućnost
ostvarivanja ciljeva i zadovoljenja potreba za samopoštovanjem i samoaktualizacijom.
Mladi kojima je važna utilitaristička orijentacija, u odabranom zanimanju vide
mogućnost zadovoljenja materijalnih potreba.

Teorije izbora zanimanja: Hollandova teorija

Šest tipova ličnosti:

• Realistični tip (usmjeren na praktična rješenja problema, jednostavan,

konformistiačn)
• Intelektualni tip (racionalan, analitičan, kritičan)
• Socijalni tip (druželjubiv, sklon suradnji, obziran)
• Konvencionalni tip (metodičan, odgovoran, ustrajan)
• Poduzetni tip (ambiciozan, asertivan, pustolovan)
• Umjetnički tip (kreativan, nekonvencionalan)
Metoda klasifikacije zanimanja sukladna je ovoj tipologiji ličnosti i odnosi se na šest
tipova radno-okolnih modela:
• Realistični (zahtjevi i mogućnosti su jasne, traži se rad, sustavnost i sl.)
• Intelektualni (zahtjevi i mogućnosti uključuju opažanja, kreativno i sustavno
istraživanje fizičkih, bioloških i kulturnih fenomena)
• Socijalni (zahtjevi i mogućnosti odnose se na rad s ljudima, njihovo treniranje,
instruiranje i sl.)
• Konvencionalni (zahtjevi i mogućnosti odnose se na urešivanje, manipulaciju
podacima i sl.)
• Poduzetni (zahtjevi i mogućnosti upravljanja ljudskim potencijalima kako bi se
poboljšala organizacija rada)
• Umjetnički (sloboda i nesustavne aktivnosti, kreacija novih oblika i proizvoda).

http://karijera.hr/

Obavezna literatura:
32
Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Lacković-Grgin, K. (2006). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (2005). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Dodatna literatura:

Buggle, F. (2009) Razvojna psihologija Jeana Piageta. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Buljan Flander, G. i Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete? Odgovorno

roditeljstvo. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.

Đuranović, M. (2014). Rizično socijalno ponašanje adolescenata u kontekstu vršnjaka. Školski

vjesnik, 63, 1-2, 119-132.

Hitrec, G. (Ur) (2006). Škola otvorena roditeljima. Zagreb: Naša djeca.

Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Milanović, M. (ur) (2013) Pomozimo im rasti: priručnik za partnerstvo odgojitelja i roditelja.

Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Miljković, D. i Rijavec, M. (2004) Bolje biti vjetar nego list: psihologija dječjeg
samopouzdanja. Zagreb: IEP.

Mrđen, J. L. I Kralj, D. (2010). I jamogu uspjeti! Djeca s poteškoćama u učenju. Zagreb:

Denonad.o.o.(Publikacija dostupna na webu Poliklinikeza zaštitu djece Grada Zagreba)

Mrđen, J. L., Milanović-Lambeta, A., Škovrlj, K. i Bačan, M.(2010). Trebamo li brinuti?

Priručnik o adolescentima za roditelje i stručnjake. Grad Zagreb: Poliklinika za zaštitu djece
Grada Zagreba. (Publikacija dostupna na webu Poliklinike)

Raboteg Šarić, Z. (1995). Psihologija altruizma. Zagreb: Alinea.

Seligman, M. E. P. (2007) Optimistično dijete: provjereni program za prevenciju i trajnu

zaštitu djece od depresije. Zagreb: IEP.

33
ORIJENTACIJSKA PITANJA – POMOĆ U PRIPREMI ZA ISPIT

I. GRUPA PITANJA – OTVORENOG TIPA

1. Što je razvojna psihologija?
2. Koji su razlozi proučavanja psihološkog razvoja djece?
3. Koji su tri osnovne skupine problema razvojne psihologije?
4. Nabrojite važne teorije razvojne psihologije i njihove predstavnike.
5. Koja je temeljna ideja Psihosocijalne teorije razvoja Erika Eriksona?
6. Koja je temeljna ideja Teorija socijalnog učenja?
7. Koja je temeljna ideja Ekološke teorije razvoja (U. Bronfenbrenner)?
8. Ukratko opišite razvoj područja psiholodije adolescencije kroz povijest.
9. Navedite nekoliko ključnih nalaza istraživanja odnosa adolescenata s roditeljima.
10. Na koji su način povezani stilovi roditeljstva s ponašanjima adolescenata?
11. Opišite način na koji su tipovi ličnosti povezani s radno-okolnim modelima
unutar Hollandove teorije profesionalnog razvoja.

34
 12. GRUPA PITANJA (T/N)

Faza formalnih operacija prema Piagetu se odvija od 6 do 11 godine T N

djetetovog života.

Idealan ishod razvoja identiteta u adolescenciji je moratorij. T N

DEINDIVIDUACIJA je slabljenje normalnih ograničenja u ponašanju T N

kada su ljudi u mnoštvu, što potiče impulzivne i devijantne postupke.

Kod pojave deindividuacije pojačan je osjećaj odgovornosti za vlastite T N

postupke jer je velika vjerojatnost da će netko biti izdvojen i okrivljen.

Prema Freudu, odnosi koji se uspostave u predškolskoj dobi između T N

EGA, IDA i SUPEREGA određuju temelje ličnosti pojedinca.

Naziv pubertet podrazumijeva termin kojim se označavaju biološke T N

(anatomske i fiziološke promjene), a adolescencija obuhvaća sve
psihičke i socijalne promjene do kojih dolazi između djetinjstva i
zrelosti.

Tijekom senzomotoričke faze dijete razvija shvaćanje stalnosti objekta. T N

Tijekom predoperacijske faze dijete može razumjeti konzervaciju T N

količine.

Dijete će najvjerojatnije imitirati onaj model koji posjeduje T N

karakteristike koje dijete smatra poželjnima i privlačnima.

Dijete može misliti apstraktno tijekom predoperacijske faze. T N

Ako dijete nauči ponašanja koja vidi, imitira ih isključivo odmah. T N

Afekti su stanja koja traju ograničeno vrijeme, od nekoliko minuta do T N

nekoliko sati.

U eksperimentu s Bobo lutkom djeca nisu naučila agresivno ponašanje T N

35
od modela.

Prema Piagetu SHEMA predstavljaj opći potencijal za izvedbu neke T N

vrste ponašanja.

13. GRUPA PITANJA (ODABIR TOČNE OPCIJE)

1. Problem prirode nasuprot odgoju u razvojnoj psihologiji odnosi se na pitanje je li

primarni izvor razvojnih promjena:
c) urođeno nasljeđe ili okolinski uvjeti
d) različita brzina usvajanja vještina
e) usmjerenost prema sličnostima ili različitostima razvoja

2. Razvoj je mentalni razvoj – mišljenje, jezik i rasuđivanje, a te se sposobnosti

razvijaju kroz socijalnu interakciju s drugima i predstavljaju zajedničko znanje
jedne kulture. To je glavna ideja:
a. Freudove Psihoanalitičke teorije
b. Sociokulturalne teorije Lava Vygotskog
c. Teorije socijalnog učenja Alberta Bandure

3. Ako se kod moralnih odluka osoba vodi idejom društvenog odobravanja te

prihvaća pravila jer ih većina ljudi smatra ispravnima te ona odražavaju
funkcioniranje društva, nalazi se na slijedećoj fazi moralnog razvoja:
a. Pretkonvencionalna
b. Konvencionalna
c. Postkonvencionalna

4. Za posljednju fazu moralnog razvoja prema Kohlbergu točno je:

a. Naziva je Univerzalna etička načela
b. vrhunac je moralnog razvoja
c. ljudski život je najvažniji, univerzalna moralna pravila su iznad zakona
d. Sve navedeno je točno

5. Emocije su:
a. stanja koja traju ograničeno vrijeme, od nekoliko minuta do nekoliko sati
b. emocionalno stanje koje obično traje satima, danima ili tjednima
c. doživljaj koji se naglo javlja, ima veliki intenzitet, praćen je izrazitim
tjelesnim i psihičkim promjenama;

6. Čija se teorija bazira na psihosocijalnim fazama i životnim krizama koje pojedinac

mora razriješiti kako bi se razvio u zdravu osobu?

36
 a. Freudova teorija
b. Eriksonova teorija
c. Watsonova teorija

7. Eriksonova psihosocijalna razvojna teorija ima _____________faza.

a. 8
b. 5
c. 7
d. 6

8. Osobe koje su se nakon ispitivanja različitih alternativa obvezale vrijednostima i

ciljevima koje su same odabrale, imaju status identiteta:
a. Status moratorija
b. Preuzeti identitet
c. Difuziju identiteta
d. Postignut identitet

9. Adolescenti koji su se obvezali vrijednostima i ciljevima, ali nisu istražili

alternative, prihvaćaju već gotov identitet koji su za njih odabrali drugi, imaju:

a. Status moratorija
b. Preuzeti identitet
c. Difuziju identiteta
d. Postignut identitet

10. Dječak Augustin slučajno je tintom jako zaprljao stolnjak dok je punio tintaricu
kako bi pomogao tati. Drugi dječak, Julian, prolio je malo tinte na stolnjak dok se
igrao tatinim nalivperom, što mu je inače bilo zabranjeno. Ovo je primjer:
a. Statusa identiteta
b. Moralne dileme
c. Konzervacije
d. Sheme

11. Dva najutjecajnija predstavnika psihoanalitičkog pristupa su

a. Lav Vygotsky i Albert Bandura
b. Sigmund Freud i Erik Erikson
c. Jean Piaget i Lav Vygotski

37
12. Prema Psihosocijalnoj teoriji Erika Eriksona svaki period razvoja vezan je uz
krizu koja nastaje zbog:
a. Sukoba Ega i Superega
b. fiziološke maturacije (sazrijevanja) organizma i socijalnih zahtjeva
c. kognitivnih shema

13. Ako dijete zna da različite vrste auta nazivamo „vozilo“, a tada sazna da i bicikl
spada u kategoriju „vozilo“, dijete će svoju kognitivnu shemu nadopuniti kroz
proces:
a. Asimilacije
b. Akomodacije
c. Fiksacije

14. Ako su roditelji puni ljubavi, emocionalno osjetljivi, no postavljaju malo

ograničenja u odgoju radi se o kojem stilu roditeljstva?
a. Autoritarni
b. Autoritativni
c. Popustljivi
d. Indiferentni

15. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta,

provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima
ponašanja, uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu. Koji stil roditeljstva je
opisan?
a. Autoritarni
b. Autoritativni
c. Popustljivi
d. Indiferentni

38
 14. GRUPA PITANJA

16. Grana psihologije posvećena istraživanju promjena u ponašanju i sposobnostima

tijekom razvoja je __________________________________________________________.

17. Bandura je uočio kako mnoga poželjna i nepoželjna ponašanja djeca stječu
jednostavno gledajući i slušajući druge ljude oko sebe (npr. dijete ljutito udari
vršnjaka na isti način na koji je ono bilo kažnjeno kod kuće). Takva vrsta učenja
zove se _______________________________________________________________.

18. Slabljenje normalnih ograničenja u ponašanju kada su ljudi u mnoštvu, što potiče
impulzivne i devijantne postupke, zove se ______________________________________.

19. __________________________ se odnosi na više mentalne procese pomoću kojih ljudi

pokušavaju shvatiti i prilagoditi sebi svijet u kojem žive. To su učenje, mišljenje,
pamćenje, rasuđivanje i rješavanje problema.

20. Spoznaja o tome da se kvantitativna svojstva nekog predmeta ili skupa predmeta
ne mijenjaju s promjenom vanjskog izgleda zove se (prema Piagetu):
________________________________________.

21. Većina adolescenata ima tipičan pristup formiranju identiteta kroz

_______________________________ , tj. isprobavanje različitih životnih uloga i mogućnosti,
eksperimentiranje s alternativama.

22. Glavna ideja da je razvoj mentalni razvoj – mišljenje, jezik i rasuđivanje, a te se

sposobnosti razvijaju kroz socijalnu interakciju s drugima i predstavljaju
zajedničko znanje jedne kulture, sugerira da je riječ je o
_________________________________________________teoriji kognitivnog razvoja.

23. U Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji: ______________ je izvor osnovnih bioloških

potreba i želja, ________________ je svjesni, racionalni dio ličnosti koji usmjerava

39
impulse ida da budu zadovoljni na prihvatljive načine, a ______________________ je
savjest.

40