Psihologija i razvojna psihologija

Psihologija je znanost o ponašanju i psihičkim procesima. Psihologija je znanost o

doživljajima i o ponašanju koje je odraz tih kognitivnih, emocionalnih i motivacijskih
doživljaja. Ciljevi psihologije su: opis, objašnjenje, predviđanje i kontrola. Metode
istraživanja u psihologiji su eksperiment, opažanja i introspekcija.
Obilježja znanstvenoga pristupa su:
1) sistematičnost
2) objektivnost
3) kontrola istraživanja
4) opreznost generaliziranja
Razvojna psihologija je teorijska grana psihologije koja istražuje čovjekov rast od začeća do
smrti. Ona proučava promjene koje nastaju s vremenom i čimbenike koje utječu na te
promjene npr. mijenjaju li se ljudi prolaskom vremena ili ostaju isti?
Ciljevi razvojne psihologije su:
1) razumjeti dobne promjene – kako, kada i zašto se događaju
2) objasniti individualne promjene/razlike u ponašanju
3) razumijevanje utjecaja različitih konteksta
Osnovni pojmovi u razvojnoj psihologiji su:
1) rast
2) razvoj – tjelesni, kognitivni, socijalni, emocionalni i psihomotorički
3) učenje
4) sazrijevanje
Periodizacija životnog ciklusa:
1) prenatalni period – začeće  rođenje
2) period novorođenčeta – 1 godina
3) period maloga djeteta – 1-3 godine
4) predškolski period – 3-6 godina
5) srednje djetinjstvo – 6-12 godina
6) adolescencija – 12-20 godina
7) zrela dob – 20-40 godina
8) srednja dob – 40-65 godina
9) starija dob – 65 godina i stariji

1
Razdoblja životnoga ciklusa:
1) začeće
2) prenatalno
3) novorođenče
4) djetinjstvo
5) adolescencija
6) odrasla dob
7) starost
8) smrt
Razvoj je tijekom života: plastičan (višesmjeran), višedimenzionalan, multidisciplinaran,
povijesno uvjetovan, kontekstualan i cjeloživotni.
Biopsihosocijalni razvoj – dimenzije razvoja:
a) biološki – fizičke i fiziološke promjene
b) psihološki – individualni doživljaj promjena i razvoja – „star si koliko se osjećaš starim“
c) socijalni – društvena očekivanja vezana za određenu dob

Kontekst i razvoj – sustav utjecaja

1) Dobno-normativni utjecaji – interakcija bioloških i okolinskih determinanti razvoja koje

su visoko povezane sa životnom dobi
 maturacija (fizičko sazrijevanje) tijekom života – motorički razvoj, usvajanje govora,
pubertet, menopauza
 tipični događaji povezani s obitelji, edukacijom i poslom – polazak u školu,
umirovljenje…
2) Povijesno-normativni utjecaji – okolinski, socijalni ili kataklizmički čimbenici ili
događaji koji se zbivaju u određenoj točki vremena (danu, mjesecu ili godini)
 npr. ratovi, ekonomske krize, epidemije bolesti, modernizacija društva
 djelovanje ovih utjecaja može biti različito za različite pojedince, kao funkcija njihove
dobi u vrijeme događaja
 čine sličnima pripadnike generacije koja je živjela u vremenu takvih događanja jer
imaju isto povijesno iskustvo tzv. kohorte
3) Nenormativni utjecaji – životni događaji:
 odnose se na individualnu životnu povijest

2
  čimbenici koji nisu povezani s dobi ili povijesnim zbivanjima, ali svejedno djeluju na
pojedince tijekom života
 najčešće neočekivani: prometna nesreća, teška bolest, zgoditak na lutriji, razvod braka,
promjena posla…
 ako se normativni događaj dogodi u pogrešno vrijeme, onda je to nenormativni
događaj kao prerana menopauza

Teorije razvoja

 važne su u objašnjenju razvoja

Teorijske dileme – pitanja o prirodi razvoja:
a) priroda nasuprot naslijeđu – nativizam vs. empirizam
 postavlja se pitanje u kojoj su mjeri ponašanje i razvoj rezultati utjecaja urođenih,
bioloških i okolinskih činitelja
 većina psihologa se slaže da su rezultat interakcije tih činitelja
b) kontinuitet – diskontinuitet promjena
 kontinuitet – razvoj teče stabilno i glatko, tako da se nove sposobnosti, vještine i
znanja postupno nadodaju istom brzinom; rana ponašanja se nadograđuju jedna na
druga i stvaraju kasnija ponašanja; ovaj pristup naglašava kvantitativnu promjenu jer
se jednostavniji elementi zbrajaju kako bi proizveli naprednije sposobnosti; svojstven
je okolinskom modelu razvoja;
 diskontinuitet – razvoj se odvija različitim brzinama, izmjenjuju se razdoblja spore i
nagle promjene; neki aspekti ponašanja pojavljuju se relativno nezavisno od onih koja
su im prethodila; ponašanja se zato ne mogu predviđati na osnovi djetetova ranijega
ponašanja; naglašava kvalitativnu promjenu koja je više nego jednostavne kombinacije
prethodnih sposobnosti ili ponašanja; svojstven je biološkom modelu razvoja;
c) normativni – idiografski utjecaji
 normativni – utvrđivanje sličnosti koje postoje u razvoju djece; istraživanja su često
temeljena na biološkom gledištu; opće zakonitosti razvoja – ona ponašanja koja su
svojstvena svoj djeci svuda (Piaget)
 idiografski – usmjereni su individualne razlike među djecom; orijentiraju se na
pojedino dijete i činitelje koji proizvode ljudsku raznolikost (odgovornost gena); u
obzir uzimaju okolinske i iskustvene procese koji modeliraju djecu; kulturalni
relativizam – određena ponašanja ili oblici razvoja variraju u različitim kulturama;
d) aktivna – pasivna uloga

3
e) kritička – osjetljiva razdoblja
1. Psihoanalitička teorija – Freud – psihoseksualni razvoj:
a) oralni stadij – 0-1,5 godina – odbijanje od prsa – libido je smješten u ustima;
užitak je sisanje; važno je koliko je dugo dijete bilo dojeno;
b) analni stadij – 1,5-3 godina – kontrola sfinktera – uvježbavanje higijenskih navika
c) falusni stadij – 3-6 godina – identifikacija s roditeljem istoga spola – dijete
doživljava užitak iz neposrednoga podraživanja spolnih organa; počinje ih privlačiti
roditelj suprotnoga spola; dolazi do konflikta jer mu je suparnik roditelj istoga spola;
postoje dvije mogućnosti: represija odnosno potiskivanje osjećaja u nesvjesno i
identifikacija odnosno pokušaj usvajanja značajki roditelja istoga spola
d) stadij latencije – 6-11 godina – razvoj obrambenih mehanizama – libido je potisnut
i neaktivan jer se razvijaju obrambeni mehanizmi
e) genitalni stadij – 12 - … - heteroseksualnost – razvija se sklonost prema
suprotnome spolu
 Freud je dao osnovicu psihoterapije – modeli ličnosti i psihoanalitička tehnika
 središnja teza: svako je dijete rođeno s određenom dozom seksualne energije –
LIBIDO – ona se kako dijete raste usmjerava na određena mjesta u tijelu –
EROGENE ZONE
 dolazak libida u svaku točku u tijelu označava novu fazu  tijekom pojedine faze
dijete doživljava najviše zadovoljstva u toj određenoj zoni
 Freudov model je interakcionistički – uloga okoline i naslijeđa
 ova teorija zapravo je teorija razvoja ličnosti  ako djetetova iskustva tijekom faze
nisu onakva kakva bi trebala biti, jedan dio libida ostat će fiksiran u toj erogenoj zoni,
npr. ako djetetu nije dano dovoljno zadovoljstva u oralnom stadiju, kasnije će to
manifestirati tjelesnom ugodom u toj erogenoj zoni – pušenje, žvakanje, zanimanje za
ljubljenje…
 uloga raznih iskustava može imati utjecaj na ponašanje u kasnijem životu
Obrambeni mehanizmi
 predstavljaju uzorke ponašanja čija je funkcija olakšati anksioznost
 djeluju na nesvjesnoj razini
1. Represija – potiskivanje ugrožavajućih misli i osjećaja iz svijesti, ali potisnute misli i
osjećaji mogu se manifestirati kroz snove ili omaške u govoru (npr. potpuna amnezija za neko
traumatsko iskustvo).
2. Regresija – vraćanje na oblike ponašanja karakteristične za ranije faze razvoja radi
bijega u sigurnost ranijih faza (npr. rođenje brata ili sestre – starije dijete počinje mokriti u
krevet, siše palac).

4
 3. Racionalizacija – korištenje kojekakvih opravdanja za vlastita neprihvatljiva ponašanja
(npr. dijete koje trenira nogomet nije odabrano u prvu postavu za utakmicu pa izjavljuje da su
utakmice tako dosadne i nezanimljive).
4. Pomaknuta agresija/premještanje – preusmjeravanje emocija ili impulsa prema
nekome kome nisu namijenjeni zbog straha od moguće kazne (npr. lupanje vratima nakon
svađe).
5. Projekcija – vlastite želje i osjećaji se prenose na druge (npr. osoba koja stalno ističe
sebe, upravo tu osobinu primjećuje kod drugih).
6. Reaktivna formacija – inverzija misli i osjećaja u dijametralnu suprotnost (npr. dijete
koje je zabrinuto zbog svoje pasivnosti i ovisnosti, ponaša se asertivno i agresivno u društvu
vršnjaka).
7. Negiranje – neprihvaćanje ugrožavajućih životnih realiteta (npr. adolescent ne vjeruje
da će pušenje izazvati rak).
8. Sublimacija – usmjeravanje negativnih impulsa u konstruktivnu, socijalno-produktivnu
aktivnost (npr. agresivno dijete se bavi borilačkih sportovima).
9. „Undoing“ - poništavanje – druga akcija poništava prvu (npr. dijete nije željelo dati
igračku jednome djetetu, pa nakon toga bude dobro prema drugom kako bi smirilo savjest).
10. Identifikacija – negativni osjećaji prema samom sebi se reduciraju imitiranjem osoba
kojima se divimo (npr. oblačenje poput nekih pjevača).
 jesu li obrambeni mehanizmi dobri ovisi o okolnostima i čestini javljanja
 bave se simptomima, a ne uzrocima problema
2. Psihosocijalna teorija – Erikson
 8 stadija razvoja nudi različita rješenja razvojnih kriza
 psihološko sazrijevanje kroz kontinuiran sukob vlastitih potreba i očekivanja okoline
 bitna je uloga važnih osoba iz okoline – roditelji, vršnjaci, partneri…
 svaki stadij nudi mogućnost uspjeha, ali i omogućuje neuspjeh
 način rješavanja svake krize određuje kasniji razvoj ličnosti

dob stadij razvojni zadatak ishod

0-1 god. Povjerenje vs. Sigurnost Optimizam, nada
nepovjerenje
1-3 god. Autonomija vs. sram Nezavisnost Volja
3-6 god. Inicijativa vs. Istraživanje Svrhovitost
krivnja
6-11 god. Kompetentnost vs. Učenje vještina Kompetentnost
inferiornost
12-20 god. Identitet vs. Slika o sebi Identitet
konfuzija uloga
20-30 god. Intimnost vs. Socijalni odnosi Bliskost
izolacija

5
30-60 god. Stvaralaštvo vs. Potomstvo i karijera Produktivnost
stagnacija
stari Ego integritet vs. Osobno ispunjenje Mudrost
očaj

 Povjerenje vs. nepovjerenje • konzistentno zadovoljene djetetove potrebe i odnos

kroz koji dijete prima pažnju i ljubav formira globalnu impresiju o svijetu kao
sigurnom mjestu. Ako je taj svijet nekonzistentan, bolan, stresan i prijeteći, uče se
očekivati loše i počinju vjerovati da je svijet nepredvidljiv i nepouzdan.
 Autonomija vs. sram i sumnja • mala djeca počinju otkrivati svoje vlastito tijelo i
način kako ga kontrolirati, istražujući ga kroz proces hranjenja, oblačenja, stjecanja
higijenskih navika i ovladavanja prostorom. Kada uspijevaju u tome da učine nešto za
sebe, stječu osjećaj samopouzdanja i samokontrole. Ako kontinuirano ne uspijevaju i
zbog toga su kažnjeni ili im se govori da su prljavi, mokri, ili zločesti, doživljavaju
sram i sumnju u sebe
 Inicijativa vs. krivnja • istražuju svijet i otkrivaju kako funkcionira i kako oni mogu
djelovati na njega. Za njih se svijet sastoji od stvarnih i zamišljenih ljudi i stvari. Ako
su njihova istraživanja općenito efikasna uče se suočavati sa stvarima i ljudima na
konstruktivan način i stječu osjećaj inicijative. Ako ih se ozbiljno kritizira ili kažnjava
razvijaju osjećaj krivnje za mnoge svoje aktivnosti
 Kompetentnost vs. Inferiornost • razvijaju različite vještine i kompetentnosti u školi
i vanjskom svijetu. Prema Eriksonu osjećaj selfa razvija se kroz realni razvoj ovih
kompetentnosti. Posebice je važna usporedba s vršnjacima. Negativne procjena sebe u
odnosu na druge izrazito je opasna u ovo vrijeme.
 Identitet vs. konfuzija uloga • prije adolescencije uče brojne različite uloge: učenik,
prijatelj, brat, sportaš, muzičar i sl. U adolescenciji važna je organizacija i integracija
tih uloga u jedinstven konzistentan identitet. Traže bazične vrijednosti. Ako ne uspiju
formirati jedinstveni identitet ili ne mogu razriješiti konflikt između osnovnih uloga i
njima suprotnog vrijednosnog sustava dolazi do difuzije identiteta.
 Intimnost vs. izolacija • intimnost podrazumijeva više od seksualne intimnosti. To je
sposobnost dijeljenja sebe s drugom osobom bez straha od gubitka osobnog identiteta.
Uspjeh u razvoju intimnosti ovisi o načinu rješenja prethodnih kriza.
 Stvaralaštvo vs. stagnacija • nakon što su bar djelomično riješeni raniji konflikti
moguće je usmjeriti se na pomaganje drugima. Roditelji pomažu djeci, usmjeravaju se
snage na rješavanje socijalnih pitanja. Ali neuspjeh u razrješavanju prethodnih kriza
onemogućuje produktivnost u srednjoj dobi jer osoba postaju više okupirana ranije
neriješenim problemima što se odražava kroz zdravstvene probleme, potrebe za
psihološkom pomoći i sl.
6
  Ego integritet vs. očajavanje • u posljednjem stadiju života normalno je osvrnuti se
na dosadašnji život s ciljem evaluacije. Ako je u toj rekapitulaciji osoba zadovoljna i
zaključuje da je njezin život imao smisla, doživljava osjećaj integriteta. Ali ako joj
izgleda da je njezin život samo niz pogrešno usmjeravanih napora i gubitak raznih
šansi, osjeća se očajnom.
3. Etološka teorija – razvoj se istražuje s evolucijskog gledišta (utemeljena na načelima
Darwina)
 etologe najviše zanima istraživanje evolucijskih uzroka ponašanja; usmjereni su na
otkrivanje kako urođeni procesi utječu na ponašanje, a ti procesi mogu biti genetski
(karakteristike koje se prenose s generacije na generaciju) i biološki (instinkti)
mehanizmi
 etolozi: Konrad Lorenz, Niko Tinbergen (zoolozi)
4 kvalitete koje karakteriziraju urođena ponašanja:
1) univerzalna su za sve članove vrste
2) ne zahtijevaju učenje ili iskustvo
3) stereotipna su i odvijaju se na potpuno jednak način
4) pod minimalnim su utjecajem okolinskih utjecaja
 urođena ponašanja kod ljudi: sisanje tijekom dojenačke dobi
 utiskivanje (Lorenz) – biološki proces tijekom kojega mladunčad nekih vrsta stječe
emocionalnu privrženost prema majci.
 osjetljivo ili kritično razdoblje (Lorenz) – razdoblje razvoja tijekom kojeg se
određena ponašanja mogu lakše naučiti.
 Bowlby – emocionalni problemi djece uzrokovani su nedostatkom privrženosti te
djece prema svojim majkama (domska djeca).
4. Ekološka teorija – razvoj se odvija u kontekstu
 pristup istraživanja razvoja koji se usredotočuje na pojedinca u njegovom okolinskom
kontekstu
 međusobno djelovanje osobnih značajki i okoline u kojoj boravi – interakcionistički
pristup
 osobne značajke i okolina tvore dvosmjeran ili transakcijski ciklus – odnos u kojem
pojedinci međusobno utječu na ponašanje
 teoretičar: Bronfenbrenner
a) Mikrosustav – uključuje obitelj, školu, crkvu, igralište; nije konstantan, već se mijenja
kako dijete odrasta
b) Mezosustav – odnosi se na sustav odnosa između djetetovih mikrosustava, npr. odnos
roditelja s djetetovom učiteljicom

7
 c) Egzosustav – odnosi se na socijalna okruženja koja mogu djelovati na dijete u kojima
ono neposredno ne sudjeluje, npr. lokalna vlast, školsko vijeće, mjesto zaposlenja roditelja
d) Makrosustav – obuhvaća kulturu i subkulturu u kojoj dijete živi; utječe na dijete kroz
svoja vjerovanja, stavove i tradicije
 kontekst može utjecati na bilo koji i na sve aspekte dječjega ponašanja i razvoja
5. Teorije učenja:
 učenje je proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima
obavljanja određenih aktivnosti
a) Privikavanje ili habituacija – opadanje ili nestanak refleksne reakcije koji se javljaju kao
rezultat opetovanog podraživanja
b) Klasično uvjetovanje (respondentno) – biheviorizam – razvoj kao rezultat procesa
uvjetovanja i učenja (teorije učenja)
 Watson – uvjetovanje maloga Alberta
 bezuvjetni podražaj (BP) – izaziva refleksnu reakciju
 bezuvjetna reakcija (BR) – urođena automatska reakcija na podražaj
 uvjetovani podražaj (UP) – neutralni podražaj uparivanjem s bezuvjetnim
podražajem dovodi do reakcije
 uvjetovana reakcija (UR) – naučena reakcija na uvjetovani podražaj
 Pavlov – da bi došlo do klasičnoga uvjetovanja potrebno je postojanje refleksa
 temelji se na uparivanju podražaja
c) Operantno uvjetovanje – oblik učenja koji uključuje manipuliranje posljedicama nakon
reakcije tako da se povećava ili smanjuje vjerojatnost te reakcije
 temelji se na posljedicama ponašanja
 Skinner - analiza ponašanja – teorija okoline i učenja koja naglašava ulogu
operantnoga učenja u mijenjanju opažljivih ponašanja
 pozitivno potkrepljenje – potkrepljujuća posljedica koja uključuje pojavljivanje
nečega ugodnoga nakon određenoga ponašanja
 negativno potkrepljenje – potkrepljujuća posljedica koja uključuje otklanjanje
nečega neugodnoga nakon određenoga ponašanja
 kazna – posljedica koja smanjuje vjerojatnost pojavljivanja ponašanja nakon kojega
slijedi
d) Diskriminacijsko učenje – vrsta učenja u kojoj djeca prilagođavaju svoje ponašanje
prema podražaju koji signalizira priliku za potkrepljenje ili opasnost od kažnjavanja
 diskriminativni podražaji – podražaji koji pružaju informacije o vjerojatnosti
potkrepljivanja ili kažnjavanja
e) Teorija socijalnoga učenja – osim ponašanja uključuje i kognitivne procese koji su u
osno vi promjena u ponašanju

8
  Albert Bandura – socijalno-kognitivna teorija učenja
1. Učenje promatranjem – odnosi se na situacije kada učenik vidi i uzima u obzir i
posljedice ponašanja modela; ako su posljedice bile pozitivne, vjerojatno će se i
učenik u sličnoj situaciji ponašati poput modela, i obrnuto
2. Modeliranje – učenik promatra živi model koji najčešće nastoji utjecati na učenika,
odnosno modelirati njegovo ponašanje (npr. agresivno ponašanje)
3. Imitacija – ako se u potpunosti oponaša model, ali ne razumijevajući čemu služi
takvo ponašanje (npr. trogodišnja djevojčica se pokušava našminkati kao njezina
majka)
4) Simboličko učenje – neko ponašanje može model učeniku samo opisati, npr.
opisati kako može Europom putovati 50% jeftinije
 opservacijsko učenje odvija se u četiri faze:
1. procesi pažnje – određuju koliko pažnje dijete poklanja onome što radi model;
najviše pažnje privlače pojedinci koji imaju visok status, kompetentni, stručni…
2. procesi pamćenja – odnose se na to koliko dobro dijete može modelirane
informacije pohraniti u pamćenje za kasniju upotrebu
3. procesi izvođenja – kontroliraju koliko dobro dijete može reproducirati ponašanje
modela
4. motivacijski procesi – određuju koje će modele i ponašanja dijete izabrati za
imitiranje
 recipročni determinizam – ljudski razvoj odražava interakciju osobe (P), ponašanje
te osobe (B) i okoline (E)

Razvoj mozga

Mozak sadrži otprilike 100 milijardi živčanih stanica ili neurona.

Živčana stanica – stanica koja se sastoji od staničnoga tijela, aksona i dendrita; živčane
stanice prenose aktivnost iz jednoga dijela živčanog sustava u drugi.
Dendrit – jedno iz čitave mreže kratkih vlakana koja izlaze iz tijela živčane stanice; prima
živčano uzbuđenje od obližnjih stanica i provodi ga do staničnog tijela.
Akson – dugačko vlakno koje se proteže iz tijela živčane stanice; prenosi živčano uzbuđenje
od staničnoga tijela na drugu stanicu.
Mijelin – omotač od masne tvari koji okružuje i izolira akson, što rezultira bržim
prenošenjem živčane aktivnosti.
Mijelinizacija – stvaranje ovojnice koja ubrzava prijenos signala.
Sinapsa – mali prostor između živčanih stanica u kojem se živčano uzbuđenje prenosi s jedne
stanice na drugu.

9
Neurotransmiter – kemijska tvar koja prenosi električnu aktivnost s jedne živčane stanice na
drugu kroz sinaptičku pukotinu.
Mozak ima tri glavna dijela:
1) moždano deblo – donji dio mozga koji obuhvaća i mali mozak koji je važan za održavanje
ravnoteže i usklađivanje tjelesnih pokreta
2) veliki mozak – najviša mozgovna struktura; obuhvaća obje mozgovne hemisfere i veze
među njima
3) srednji mozak – dio mozga koji se nalazi iznad moždanog debla; služi kao relejna stanica i
kao područje koje upravlja disanjem i gutanjem, a sadrži i dio slušnog i vidnog sustava
Kora velikog mozga – tanak omotač od sive tvari koji obavija mozak; sastoji se od šest
slojeva živčanih stanica. Od presudnog je značaja za osjete, govor, pamćenje, mišljenje i
donošenje odluka i upravljanje voljnim pokretima.
Čeoni režanj – planiranje, nadziranje emocionalnoga ponašanja, organiziranje osjetnih
podataka.
Magnetska rezonanca – koristi se magnetskim poljem za produkciju visokokvalitetnog
prikaza moždane strukture bez radioaktivnih tvari.
Razvoj mozga ide u 8 stadija: rast neurona, migracija neurona, diferencijacija neurona, rast
aksona, rast dendrita, formiranje sinapsi, mijelinizacija i odumiranje neurona.
Postoje 3 faze razvoja mozga:
1) stvaranje stanica
2) seoba stanica
3) elaboracija stanica/stvaranje sinapsi
 do osme godine rast mozga je brži od ostalih dijelova tijela
 mozak kontinuirano raste do kasne adolescencije  emocionalna i kognitivna
nezrelost zbog nepotpunih veza među neuronima
Obilježja sinapsogeneze:
a) traje više godina – različita dinamika trajanja ovisno o području
b) do puberteta opadne na razinu karakterističnu za odrasle
c) bitna je uloga iskustva, odnosno poticajna okolina – stimulacije do kraja adolescencije
Sinaptičko podrezivanje – odstranjivanje/propadanje sinapsi koje se ne koriste; to je
selektivan proces jer bitno ovisi o iskustvu  one sinapse koje stimuliramo, njih ćemo i
zadržati.
Promjene u razini neurotransmitera:

10
  dopamin – izaziva fluktuaciju u mozgu adolescenata (više dopamina znači veću
mogućnost rizičnoga ponašanja, više stresa znači manje dopamina)
 zbog promjena u razini dopamina adolescenti traže određeni prag za stimulaciju i
osjećaj zadovoljstva
Konzumacija alkohola uzrokuje:
1) funkcionalne i strukturalne promjene
2) probleme s dugoročnim pohranjivanjem informacija
3) oštećuje se funkcija hipokampusa
 vrijeme mijelinizacije mozga podudara se s vremenom sazrijevanja kognitivnih
funkcija

Tjelesni rast

 osnovno obilježje razvoja

 u prenatalnom razvoju važno je štetno izlaganje teratogenim faktorima poput
akohola, pušenja, droge…
 cefalokaudalno načelo – tendencija sazrijevanja dijelova tijela od glave prema
stopalima
 proksimodistalno načelo – tendencija sazrijevanja dijelova tijela od trupa prema
ekstremitetima
Činitelji rasta:
1) naslijeđe – GENI
2) prehrana – pothranjenost – uzrokuje sporije sazrijevanje u pubertetu; u prvoj godini manje
stvaranje moždanih stanica; zastoj rasta općenito
 bulimija, anoreksija
 pretilost – 20% više tjelesne mase od idealne mase za tu visinu
3) optimalno vježbanje – važnost bavljenja fizičkom aktivnošću  osobito u vrijeme
srednjeg djetinjstva
Rast prije puberteta:
 neujednačen rast različitih dijelova tijela
 adolescenti: brži rast ekstremiteta – suprotno od proksimodistalnoga načela
 brži razvoj donjeg od gornjeg dijela tijela – suprotno cefalokaudalnome načelu
 zaustavljanje rasta reproduktivnih organa do puberteta
Na rast utječu i hormoni:

11
  hipofiza – hormon rasta GH
 štitnjača – tiroksin TSH – nužan za normalan živčani razvoj (na štitnjaču djeluje
hipotalamus)
Prije puberteta dolazi do:
 usporavanja tjelesnoga rasta
 nagloga rasta u visinu prije puberteta
 brži rast kostiju od rasta mišića izaziva bol
 potreba za češćom motoričkom aktivnošću – važnost fizičke aktivnosti u školama
 djevojčice nagle promjene doživljavaju oko 9-10 godine, a dječaci oko 11 godine
Pubertet – prelazak iz reproduktivne nezrelosti u reproduktivnu zrelost
 seksualna zrelost označava sposobnost reprodukcije
 traje otprilike 4 godine, a djevojčice sazrijevaju u prosjeku 2 godine ranije od dječaka
Pokretači puberteta:
 živčani sustav i endokrine žlijezde
 dva hormonalna sustava: hipotalamus – hipofiza – nadbubrežne žlijezde
hipotalamus – hipofiza – spolne žlijezde
+ porast hormona rasta i spolnih hormona
 događaju se i tjelesne promjene u razvoju: porast težine (djevojčice – masno tkivo,
dječaci – mišićno tkivo) te promjene u sekundarnim obilježjima na što djeluju
hormoni testosteron i estrogen
 na samome početku puberteta djevojčicama oko 10 godina rastu grudi, a dječacima
oko 11,5 godina rastu testisi
Spolne karakteristike:
1. Primarne – kod djevojčica reproduktivni organi – sazrijevanje jajnika – prva menstruacija
(menarha) oko 12,5 godina, a ovulacija slijedi nekoliko mjeseci nakon menarhe
- kod dječaka dolazi do sazrijevanja spermija u testisima (spermatogeneza) oko 11 godina,
a prva ejakulacija nastupa oko 13 godina
2) Sekundarne – kod djevojčica su to dlakavost, grudi, masno tkivo
- kod dječaka je to dlakavost, produbljivanje glasa, facijalna obilježja
(brada), mišićno tkivo
Sekularni trend – trend sve ranije maturacije što dovodi do neusklađenosti tjelesnoga,
kognitivnog i emocionalnog sazrijevanja; postizanje seksualne zrelosti prije potpunog
neurološkog razvoja potrebnog za razvoj samokontrole.
Odgođen pubertet je kada kod djevojčica nema promjena do 13 godina, a kod dječaka do
14 godina; do ovoga može doći zbog promjena životnih uvjeta – ekonomska kriza ili stres
(ratna zbivanja).

12
Preuranjen pubertet je češći kod djevojčica i prisutan je kada menarha nastupi oko 9
godina, odnosno kada se spolna obilježja počinju javljati kod djevojčice oko 8 godina, a kod
dječaka oko 9 godina.
Efekt promjena – povezanost tjelesnoga razvoja i slike o sebi.
U pubertetu dolazi do veće potrebe za spavanjem – prosječno je potrebno oko 9,15 sati sna.
Posljedice neispavanosti: pospanost za vrijeme nastave, razdražljivost, depresivnost, lošiji
imunitet, dekoncentriranost.

Vrijeme sazrijevanja i prilagodba djevojaka: Djevojke koje rano sazriju: češće imaju
psiholoških problema, npr. depresija, u većoj mjeri imaju poremećenu sliku tijela, ranije
stupaju u spolne odnose i sa više partnera U većoj mjeri sklone konzumaciji sredstva ovisnosti
ALI: Najviše problema u prilagodbi kod ranije sazrijelih djevojaka s već ranije iskazanim
problemima u ponašanju

Vrijeme sazrijevanja i prilagodba mladića: Dečki koji ranije sazrijevaju: Osjećaj privlačnosti, ALI: U
većoj mjeri imaju problema u prilagodbi (depresija) , ranije seksualno aktivni , u većoj mjeri uključeni
u asocijalna ponašanja, izraženiji eksternalizirani problemi, nekonzistenti podaci o internaliziranim
problemima

Kognitivističko-razvojni modeli

Kognicija – viši mentalni procesi kao što su rasuđivanje, mišljenje, učenje i rješavanje
problema pomoću kojih ljudi pokušavaju shvatiti svijet oko sebe.
Teorije kognitivnoga razvoja:
1) Piagetova teorija kognitivnog razvoja
2) Sociokulturalna teorija Vigotskog
3) Modeli obrade informacija
1. Piagetova teorija kognitivnoga razvoja
 glavni cilj: proučavati djecu kako bi mogao odgovoriti na temeljna filozofska pitanja o
prirodi i porijeklu spoznaje
 činitelji kognitivnoga razvoja su maturacija ili biološko sazrijevanje i aktivnost djeteta,
odnosno aktivno sudjelovanje u učenju
 prema Piagetu inteligencija nije nešto što dijete ima, nego što dijete čini  Piagetovo
dijete razumije svijet djelujući na njega ili operirajući njime

13
  bit inteligencije nije u pojedinačno naučenim odgovorima ili izoliranim sjećanjima,
nego u temeljnoj organizaciji, tj. u kognitivnim strukturama ili shemama
 kognitivne sheme su psihološka struktura koja je odraz djetetova temeljnoga znanja i
koja upravlja njegovim interakcijama sa svijetom, a one se mijenjaju i razrađuju
 one predstavljaju opći potencijal za izvedbu nekog ponašanja ili procesa mišljenja
 organizacija informacija je težnja za integracijom znanja u međusobno povezane
spoznajne/kognitivne strukture ili sheme
Adaptacija – težnja za uklapanje u okolinu tako da se pospješuje preživljavanje; ima dva
potprocesa:
1) Asimilacija – težnja razumijevanju novih iskustava na temelju postojećih znanja
2) Akomodacija – mijenjanje spoznajnih/kognitivnih struktura kako bi se uskladile s novim
iskustvom
Prema konstruktivizmu učenje je konstrukcija novih znanja na temelju prethodnih učenja.
Ravnoteža označava smanjivanje neravnoteže između nepoznatoga i poznatoga. Proces
postizanja ravnoteže je: asimilacija  ravnoteža  nova situacija  neravnoteža 
akomodacija.
Piaget utvrđuje stadije razvoja – kognitivni razvoj odvija se diskontinuirano, a u skladu s tim
je kvalitativna promjena  djeca, razvijajući se, stvaraju kvalitativno različite strukture koje
im potpuno omogućavaju bolje razumijevanje svijeta.
Stadiji kognitivnoga razvoja:
1) Senzomotorički stadij – 0-2 godine
 dijete spoznaje svijet izravnim djelovanjem putem osjetila i manipulacije predmetima
 početne sheme su jednostavni refleksi
 počinje razlikovati sebe od drugih
 razvija razumijevanje uzročnosti vremena i prostora
 razvoj odložene imitacije
 razvoj pojma predmeta – jednostavne relacije postupno zamjenjuje namjerno
ponašanje
 postignuće je stalnost objekta – u razdoblju od 8 mjeseci – spoznaja da predmeti i
ljudi postoje neovisno o našem zapažanju
 senzomotoričke sheme – kognitivne strukture ranog djetinjstva
 namjerno ponašanje – ponašanje čiji cilj postoji prije aktivnosti
 AB pogreška – sklonost djeteta da predmet traži na mjestu gdje ga je prvi put vidio,
umjesto da se usmjeri prema posljednjem mjestu gdje je skriven
2) Predoperacijski stadij – 2-6 godina
 dijete može rješavati probleme pomoću predočavanja, ne samo izravnim djelovanjem
 stvara mentalne predodžbe svijeta
 upotrebljava simbole – mišljenje je brže i učinkovitije, ali ima određena ograničenja

14
  upotreba simboličkoga mišljenja – imenovanje predmeta, upotreba jezika, odloženo
oponašanje, simbolička igra, crtež
 konkretnost mišljenja – mentalno lako predočivi predmeti povezani s neposrednom
situacijom; mišljenje ovdje i sada; to je intuitivno, a ne logičko mišljenje
 predočavanje – uporaba simbola kako bi se iznutra zamislilo i djelovalo na svijet
Ograničenja mišljenja u predoperacijskom stadiju:
a) Egocentričnost – nesposobnost razlikovanja osobne od tuđe perspektive; nemogućnost
konzervacije pojmova
b) Centracija – sklonost djeteta usmjeravanju na samo jedan aspekt problema
c) Ireverzibilnost – razumijevanje odnosa među stvarima/pojavama samo kroz jedan
smjer
d) Usmjerenost na stanje, a ne na transformaciju
e) Transduktivno rezoniranje – zaključivanje od posebnog prema posebnom
Obilježja mišljenja u predoperacijskom stadiju:
a) razlikovanje pojavnosti od stvarnosti – djeca do 6 godina imaju poteškoća u
razlikovanju izgleda stvari od onoga što jest (maskiranje)
b) pogrešna uvjerenja – shvaćanje da ljudi mogu vjerovati u nešto što nije točno
3) Stadij konkretnih operacija – 6-12 godina
 logičko mišljenje
 operacije mišljenja – različiti oblici mentalnih radnji pomoću kojih starija djeca
rješavaju probleme i logično rasuđuju
 konzervacija pojmova – spoznaja o tome da se kvantitativna svojstva predmeta ne
mijenjaju s promjenom vanjskoga izgleda
- vodoravna raslojenost – postupno ovladavanje zadacima konzervacije:
a) konzervacija broja i duljine – 7-8 godina
b) konzervacija mase – 8-10 godina
c) konzervacija volumena – 11-12 godina
 uključivanje klasa – podrazredi ne mogu biti veći od nadređenoga razreda
 serijacija (odnosno rasuđivanje) – sposobnost redanja predmeta uzduž neke
količinske dimenzije kao što je dužina
 reverzibilnost mišljenja – operacije pomoću kojih se može predočiti prijelaz iz
jednog u drugo stanje (3+2=5, 5-2=3)
 tranzitivno zaključivanje – logično kombiniranje odnosa – ako je A>B, B>C, onda je
A>C, ali tu postoji i ograničenje jer oni ne razumije apstraktne pojmove
Nove spoznaje:
- primjena logike pod utjecajem vježbe, konteksta i kulturalnih uvjeta
- tranzitivno zaključivanje lakše uz dulje školovanje
- inkluzija klasa i iskustvo

15
4) Stadij formalnih operacija – 12+ godina
 fleksibilnost mišljenja
 sposobnost apstrakcije i testiranja mentalnih hipoteza  hipotetično-deduktivno
rasuđivanje, rješavanje problema pomoću stvaranja hipoteza i izvođenja logičkih
zaključaka na temelju provjere zadataka
 mogućnost sagledavanja alternativa u kompleksnom rezoniranju i rješavanju problema
 razvijenost internaliziranih mentalnih struktura: mentalno manipuliranje idejama
 rezoniranje na temelju verbalnih izjava bez konkretnih primjera
 razmišljanje o hipotetičkim problemima i apstraktnim pojmovima
 sistematično i organizirano pristupanje problemu
 deduktivno rasuđivanje – zaključivanje o konkretnom pojmu na temelju poznavanja
zakonitosti i pravila, odnosno na temelju općega
 induktivno raduđivanje – zaključivanje o općem/pravilu na temelju konkretnom
primjera (nije obilježje formalnih operacija)
Podstupnjevi formalnoga stadija:
a) stupanj A (11, 12, 13, 14 godina) – formalne operacije koriste se samo u nekim
situacijama s kojima imaju više iskustva; rješavanje logike svakoga zadatka posebno
b) stupanj B (15 godina) – sustavna uporaba formalnih logičnih operacija u različitim
situacijama
Model dualnoga procesuiranja:
a) intuitivno mišljenje – rezultat prošloga iskustva, kulturalnih pretpostavki, iznenadnih
impulsa
b) analitičko mišljenje – analiza, sustavno procjenjivanje razloga za i protiv, rizika,
posljedica, mogućnosti  logično i racionalno
- adolescenti mogu koristiti hipotetičko-deduktivno rezoniranje, ali to ne znači da ga koriste:
lakše je zaboraviti logiku i prepustiti se impulsima
- u nastavi ne dostižu ni formalni stadij pa je važno razumijevanje spoznaja o dosegu
kognitivnoga razvoja i individualnih varijacija u ovladavanju formalnim operacijama u
nastavi
- postoji mogućnost razvoja formalnih operacija samo u nekim područjima
- izazov nastavniku je za poticanje zanimanja za teže, manje zanimljive sadržaje
Razlika srednjeg djetinjstva i adolescencije:
1) usmjerenost na strukturu u određenom kontekstu, a ne na sav sadržaj
2) razumijevanje logičnosti izraza neovisno o istinitosti izjave
3) propozicijsko mišljenje – mogućnost procjene logike verbalnih izjava neovisno od
realnosti

16
Mišljenje na formalnome stadiju je:
a) apstraktno – apstraktni pojmovi, mišljenje o mišljenju, analiziranje vlastitoga mišljenja
b) idealističko – mogu zamišljati što je moguće, idealno
c) logično – znanstveni pristup problemu: planiranje unaprijed, sustavno testiranje mogućih
rješenja

2. Sociokulturalna teorija Lava Vigotskog

 bitna je uloga socijalnoga okruženja u kognitivnome razvoju
 kultura kao odrednica razvoja pojedinca
 misaoni razvoj ovisi o savladavanju sustava znakova zajedničkih određenoj kulturi
 kognitivni razvoj potiče se suradnjom djeteta s odraslima i vršnjacima
 učenje prethodi razvoju
 postupno učenje simboličkoga sustava
 smjer razvoja: ponašanja kontrolirana izvana (interpsihološki) i ponašanja
kontrolirana iznutra (intrapsihološki)  svaka funkcija pojavljuje se u djetetovom
kulturalnom razvoju dva puta; to se odnosi na voljnu pažnju, pamćenje i formiranje
ideja
Stupnjevi razvoja:
a) prepoznavanje značenja
b) razvoj misaonih struktura i upravljanje okolinom
c) samostalna upotreba simbola u prosuđivanju i rješavanju problema
 privatni govor (egocentrični govor) – samousmjeravajući; unutrašnji govor 
osnova viših kognitivnih procesa, pamćenje, pažnja, samorefleksija: koristi se češće
kod težih, zahtjevnijih zadataka
 područje približnoga razvoja – utvrđuje se razlika između:
a) stvarne razvojne razine – ono što dijete može
b) razine mogućega razvoja – ono što dijete može uz tuđu pomoć
- znanje i vještine iznad područja približnoga razvoja dijete ne može usvojiti niti uz
tuđu pomoć, dakle djeca se razlikuju u stupnju poučljivosti
 poticanje – uloga poticanja  podizanje skela (scaffolding)  privremeni potpornji
- načini: modeliranje, potkrepljenje, povratna informacija, izravno poučavanje,
postavljanje potpitanja, kognitivno strukturiranje (objašnjenje načela); važnost
osjećaja neposrednog uspjeha i razvoja samostalnosti te odgovornosti za uspjeh
- podizanje skela – metoda poučavanja u kojoj učitelj razinu pomoći koju daje
djetetu prilagođava razini djetetove izvedbe; cilj je poticanje neovisne izvedbe
 uloga okruženja/kulture  socijalna interakcija kreira kognitivne strukture i procese
mišljenja  razvoj formalnih operacija ovisno o području poticanja
3. Model obrade informacija

17
  cilj: utvrditi psihičke procese u pozadini promjena te njihov razvojni slijed, odnosno
opis kognitivnih aktivnosti od ulaska informacija do odgovora (ishoda)
 kako se informacije obrađuju slikovito se prikazuje na 2 načina:
a) kompjuterska metafora: kognitivni sustav sustavno i inteligentno mijenja ulazne
informacije u različite izlazne odgovore; računalna simulacija: programiranje računala
da izvodi zadatak na isti način kako se pretpostavlja da izvode ljudi
b) metafora dijagrama tijeka: skladištenja pamćenja i kontrolni procesi; usmjerenost
na specifične kognitivne procese
Mehanizmi kognitivne promjene:
a) pažnja – od srednjeg djetinjstva kognitivna informacija irelevantnih informacija je znatno
bolja; poboljšava selektivnost pažnje između 6. i 9. godine; adolescenti imaju bolju
usredotočenost na relevantne informacije i mogućnost prilagodbe na promjenjive zahtjeve
zadataka;
b) strategija – djelotvornije
c) znanje – povećanje
d) metakognicija – svjesnost o mišljenju – proširenje, novi uvidi o učinkovitim strategijama
e) kognitivna samoregulacija
f) kapacitet obrade – veća brzina mišljenja – sazrijevanje mozga
Pamćenje – s dobi se pamti veći broj informacija i složenije informacije
 javlja se i mogućnost kategorizacije
 pamćenje dosjećanjem razvija se kroz predškolsku dob – bolje je kod školske
djece
 kod adolescenata dolazi do povećanja znanja zbog uporaba strategija
 pamćenje u ranom djetinjstvu je pamćenje prepoznavanjem – shvaćanje da
smo perceptivno prisutan podražaj već vidjeli u prošlosti
 pamćenje dosjećanjem – dobivanje nekoga prošloga događaja ili podražaja
koji trenutačno nije perceptivno prisutan
 radno pamćenje – kapacitet raste s dobi
 porast cca 1 jedinica svake dvije godine do 16 godina – kapacitet 7+-2
 brzina procesuiranja – oslobađanje informacija iz jednoga zadatka i
dostupnost za izvođenje novoga zadatka
Teorija Casea – Robert Case – neopiagetovac
 za razliku od Piageta, stavlja težište na pamćenje
 ukupne mogućnosti djeteta za rješavanje problema uključuju dvije komponente: radni
prostor i prostor kratkotrajne pohrane
 radni prostor – prostor potreban za izvođenje operacija
 moguće je izvesti kognitivne aktivnosti (mentalna energija koja je potrebna za
rješavanje određenoga zadatka)

18
  prostor kratkotrajne pohrane – pohrana rezultata prethodne operacije i izvođenja
nove
 ograničenost prostora kratkotrajne pohrane kod manje djece
 model Case-a – modeli objašnjenja povećanja prostora kratkotrajne pohrane:
a) veći kapacitet kratkotrajne pohrane uz povećanje ukupne mogućnosti rješavanja
problema
b) smanjenje prostora za operacije uz nepromjenjivosti mogućnosti obrade
 2 čimbenika povećanja operacijske mogućnosti:
a) vježba (automatizacija)
b) maturacija – stadiji razvoja
 skraćivanje vremena za obradu informacija događa se između 6 i 12 godine i
posljedica je mijelinizacije i sinaptičkoga podrezivanja; mišljenje je brže i
istovremeno se obrađuje više informacija; dolazi do napretka u kognitivnoj inhibiciji i
do sazrijevanja frontalnoga režnja, a sve to dovodi do sazrijevanja živčanoga sustava
Pamćenje u starije djece:
 uloga strategija – mnemotehničke strategije – tehnike koje se rabe da bismo lakše
zapamtili
a) Ponavljanje – uzastopno ponavljanje, jednostavna, najčešće se javlja prva u dobi
oko 6 ili 7 godina
b) Organizacija – stvaranje kategorija
c) Elaboracija – povezivanje informacija s nekim vanjskim ili osobnim iskustvom
 češće ih upotrebljavaju starija djeca – bolja pohrana i reprezentacija i prisjećanje
 nedostatna iskorištenost – neuspjeh novostečene mnemotehničke strategije da
poboljša pamćenje
 nedostatnost izvedbe – neuspjeh u spontanoj primjeni mnemotehničke strategije
 uloga metamemorije – ono što djeca znaju o vlastitom pamćenju mijenja se s
vremenom te doprinosi promjenama u pamćenju; spoznaja o vlastitom pamćenju –
djeca znaju da je s 5 godina lakše upamtiti poznato od nepoznatog, lakše je
prepoznavanje od dosjećanja, prolazak vremena doprinosi zaboravljanju
 razvoj metamemorije povezan je s većom učinkovitošću pamćenja zbog upotrebe
strategija
 djeca su sklona preuveličavanju vlastitih sposobnosti pamćenja  uloga pogrešnih
uvjerenja
Metakognicija – misli o misaonim ili psihičkim pojavama
 uloga znanja – pamćenje i znanje blisko su povezani
 ono što već znamo o nekom predmetu u znatnoj mjeri određuje kako dobro ćemo
zapamtiti nove podatke o tome
Konstruktivno pamćenje – način na koji se ljudsko znanje strukturira i preuređuje nove
informacije i tako djeluje na zapamćivanje; uključuje razumijevanje

19
  pamćenje je odraz razumijevanja, sukladno trenutnoj spoznajnoj razini, a ne
zadržavanje doslovnoga podražaja
 presloženo iskustvo – djetetovo pamćenje pojednostavljuje i moguće iskrivljuje
 mlađa djeca su sugestibilnija – češći problemi izostavljanja nego izmišljanja –
spontano izvještavanje nije podložno iskrivljavanju
Stručnost/ekspertiza – organizirano činjenično znanje koje se odnosi na neko posebno
područje.
Skriptovi – predodžba tipičnoga slijeda aktivnosti ili događaja u nekom poznatom okruženju
Mehanizmi promjene u kognitivnom razvoju – promjena efikasnosti obrade informacija:
1) Enkodiranje/bilježenje – prepoznavanja najvažnijih predmeta i događaja i upotreba
obilježja u stvaranju unutrašnjih predodžbi; obuhvaća pažnju i oblikovanje predodžbi o tome
na što se obraća pažnju
2) Automatizacija – povećanje učinkovitosti kognitivnih operacija nakon uvježbavanja
3) Tvorba strategija – olakšava obradu i pohranu informacija – mnemotehničke strategije
Kognitivne promjene u adolescenciji:
 efikasniji načini usvajanja i pohranjivanja informacija; sustavno rješavanje problema:
kompleksne strategije
 razmišljanje o hipotetičkim problemima i apstraktnim pojmovima s kojima se nikada
prije nisu susretali; razvijene internalizirane mentalne strukture – mentalno
manipuliranje idejama
 hipotetičko-deduktivno mišljenje
 razvijena metamemorija i kombinatorika
 rezoniranje na temelju verbalnih izjava bez konkretnih primjera – propozicijsko
mišljenje
 odvajanje forme od sadržaja
 sposobnost razdvajanja realnog i mogućeg
Emocionalni razvoj

Područja emocionalnoga razvoja:

1. razvoj emocija – normativne promjene
2. razlike u temperamentu
3. razvoj privrženosti – bliska emocionalna veza
3 osnovna obilježja emocija:
a) fiziološka promjena
b) subjektivno iskustvo
c) manifestiranje ponašanja – povlačenje, bijeg, napad

20
  kulturalna univerzalnost – izrazi lica za osnovne emocije
 funkcije emocija – istraživanje okoline, povlačenje, povezivanje ljudi
Emocije reguliraju kognitivne procese:
a) učenje, pamćenje i emocije
b) emocije kao regulatori socijalnoga ponašanja – djetetov plač potiče reakciju odgajatelja
c) emocije kao čimbenik fizičkoga zdravlja – negativne emocije umanjuju otpornost
imunološkoga sustava
Emocionalni razvoj u djetinjstvu:
a) izražavanje emocija kroz neverbalnu ekspresiju
b) razumijevanje emocija – razumijevanje sebe i drugih
c) regulacija emocija – suočavanje s emocijama i njihovo iskazivanje u odgovarajuće
vrijeme
 proces socijalne reference – pri kraju prve godine djeca koriste tuđu emocionalnu
ekspresiju u regulaciji osobnoga ponašanja i procjene nejasne situacije
 socijalizacija emocionalne ekspresije – društvene norme određuju kako i kada se
mogu iskazivati emocije; pokušaji prikrivanja emocija rezultat su povećanoga
razumijevanja pravila za pokazivanje emocija
 pri razvoju emocija važna je uloga odraslih, roditeljska ekspresivnost (pozitivne ili
negativne emocije), razgovor o emocijama, važnost roditeljskoga podržavanja
djetetovih emocija
 emocionalna regulacija razvija se vanjskim i unutarnjim izvorima, kognitivnim
strategijama, suočavanjem sa stresom i sličnim načinima
 emocionalno kompetentan znači: biti svjestan vlastitoga emocionalnoga stanja, znati
prepoznati tuđa emocionalna stanja, znati izraziti i priopćiti svoje emocije, znati
suosjećati s drugima, znati prevladati različite emocionalne situacije i drugo
Emocije u adolescenciji:
 važnu ulogu imaju formalne operacije
 mlađa djeca pretpostavljaju da je posjedovanje informacija ključno za emocionalni
doživljaj
 adolescent povezuje emocionalnost s osobnošću, emocije nisu samo izraz situacije
 hormonalna neravnoteža u ranoj adolescenciji je uzrok nagle izmjene emocionalnih
stanja adolescenata; važni su i kontekstualni faktori poput događaja tijekom dana i
izmijene raspoloženja
 emocije adolescenata razlikuju se u intenzitetu, učestalosti i ustrajnosti
 u odnosu na svoje roditelje oni doživljavaju ekstremna emocionalna stanja: češće
doživljavaju negativne emocije i češće promjene raspoloženja

21
 emocionalnost adolescenata razlikuje se u odnosu na mlađu djecu: značajno opadanje
doživljaja „vrlo sretan“
 veća osjetljivost adolescenata na manje događaje tijekom dana
 djevojke su više u depresiji, više doživljavaju negativne emocije koje imaju veći
intenzitet i trajanje te češće doživljavaju sram
 postupno sazrijevanje čeonoga režnja preduvjet je racionalne reakcije
 amigdala – središte emocionalnog reagiranja i neposredne reakcije
 važnost verbaliziranja emocionalnoga stanja – imenovati emociju – sporija
emocionalna reakcija

Temperament

 ličnost – rezultat individualnoga razvoja kroz djetinjstvo

 temperament – individualne razlike u tipičnome načinu reagiranja male djece
 uloga temperamenta: svaki je pojedinac rođen sa specifičnim oblikom reagiranja na
okolinu i ljude; specifični oblik reagiranja je temperament
Modeli temperamenta – Thomas, Chess – 9 dimenzija, 3 kategorije temperamenta
1. razina aktivacije
2. ritam ili regularnost
3. pristupačnost-povučenost
4. adaptabilnost
5. intenzitet reakcije
6. prag responsivnosti
7. kvaliteta raspoloženja
8. distraktibilnost
9. opseg pažnje i ustrajnost
 važna je usklađenost temperamenta pojedinca i zahtjeva okoline – veća usklađenost
temperamenta djeteta i roditelja – bolji ishod u prilagodbi djeteta
Vrste temperamenta, Thomas i Chess, 1977:
a) laki – 40% djece
b) teški – 10% djece – nagle intenzivne reakcije, izostanak samoregulacije, pretežito
negativno raspoloženje, poteškoće u prilagodbi na nove situacije; prema njima je potrebno
smireno pristupiti, preusmjeravati ih i pružiti im mogućnosti za aktivnost; u adolescenciji
dolazi do povezanosti teškoga temperamenta s izraženijom depresivnošću

22
 c) suzdržani – 15% djece – dimenzija pristupačnost-povučenost, inhibiranost; vrlo
sramežljiva djeca imaju visoko stabilan broj otkucaja srca, veću simpatičku reaktivnost;
potrebno je postupno uvođenje novih iskustava
Model Rothbart – individualne razlike u reaktivnosti na okolinu i sposobnosti
samoregulacije:
1. reaktivnost – osjetljivost na promjene u okolini
2. samoregulacija – procesi moderiranja reaktivnosti  razlikuje se od djeteta do djeteta
Dimenzije temperamenta prema Rothbartu:
a) ekstraverti ili pozitivna afektivnost – pozitivna emocionalnost, toplina
b) negativna afektivnost – strah, ljutnja, frustracija, tuga
c) samokontrola – inhibitorna kontrola i kontrola pažnje su pod utjecajem sazrijevanja

Razvoj slike o sebi

Pojam selfa:
 self-koncept – samopoimanje – pojam o sebi
 self – kombinacija atributa, motiva, vrijednosti i ponašanja jedinstvenih za pojedinca
 self – hipotetički konstrukt – kompleks fizičkih, ponašajnih i psiholoških
karakteristika pojedinca; povezuje različite aspekte ličnosti
 postoji deskriptivni self (znanje o sebi), regulacijski self (samokontrola) i
vrijednosni self (samopoštovanje)
 sustav pojma o sebi govori o načinu na koji mi vidimo sebe: znanje koje imamo o sebi,
očekivanja od sebe i procjenjivanje sebe
Čimbenici razvoja slike o sebi:
 važnost interakcije s drugima
 socijalno ogledalo
 simbolički interakcionizam – važniji je doživljaj o prirodi interakcije od same
interakcije
Zrcalni self:
 načini na koje druge osobe reagiraju prema nama u velikoj mjeri određuju pojam o
sebi
 drugi ljudi su nam poput ogledala koje nam govori tko smo mi
 zamišljamo kako nas drugi ljudi vide i procjenjuju, i ta pretpostavka o reakciji drugih
vremenom postaje naša slika o nama

23
  u razvoju samopoimanja važne su osobe u našoj okolini i interakcija s njima – uloga
roditelja, vršnjaka i nastavnika
 slika o sebi može se steći internaliziranjem stavova drugih, internaliziranjem standarda
drugih, kompeticijskom ili suradničkom sredinom ili samopoimanje određeno kao
produkt učenja kroz interakciju s drugima
Teorije pojma o sebi: kognitivno-razvojni pristup – 5 faza razvoja svijesti o sebi; model
obrade informacija – shema o sebi – organizacija informacija o sebi; etološka teorija –
privrženost – unutrašnji radni model o sebi; teorija socijalnoga učenja – Bandura –
samoefikasnost  self je rezultat vjerovanja o očekivanjima drugih  očekivanja o
postignućima (očekivanja  trud  uspjeh)

Različitost selfa:
a) realni self – slika o sebi, ono što jesam
b) idealni self – slika o sebi kakvi bi željeli biti
c) javni self – kako nas drugi doživljavaju
d) lažni self – slika kakvu želimo ostaviti na druge
Samopoštovanje:
 svijest o vlastitoj vrijednosti
 visoko samopoštovanje – realna procjena osobina i kompetencija + samoprihvaćanje
 izvor samopoštovanja je diskrepancija između onoga što bi željeli biti i onoga što
mislimo da jesmo
 osjećaj podrške od značajnih drugih
 rezultat procjena – koliko se sviđamo sami sebi na temelju procjene vlastite vrijednosti
 niže samopoštovanje – veće neslaganje između prave i željene slike
 visoko samopoštovanje – u skladu s postavljenim standardima i očekivanjima,
zadovoljan sobom i svojim ponašanjem
 osoba s visokim samopoštovanjem: smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito
pozitivno mišljenje o sebi; realna slika o sebi; akademska i socijalna uspješnost,
popularni; vedri, osjećaju se sigurnima; prihvaćaju komplimente; prijateljski
nastrojeni;
 osoba s niskim samopoštovanjem: podcjenjuje se i ima negativno mišljenje o sebi;
preosjetljivost na kritike, slabijeg akademskoga uspjeha, okupirani svojim
problemima; manji osjećaj samoefikasnosti vodi ka manjem ulaganju truda =
neuspjeh; plačljivi, povučeni; strah od isprobavanja novoga; nepovjerenje prema
ljudima; nesposobnost da kaže neću ili odbije nešto što ne želi; perfekcionizam;
pretjerano hvalisanje; potkupljivanje prijatelja; privlačenje pažnje neodgovarajućim
ponašanjem

24
 Aspekti samopoštovanja:
a) kognitivna kompetentnost – dobar sam u školi, lako pamtim
b) socijalna kompetentnost – imam puno prijatelja, popularan
c) fizička kompetentnost – dobar u sportu, biran za igre
d) tjelesna atraktivnost – zadovoljan izgledom
e) generalna vrijednost selfa – siguran u sebe, dobra osoba, sretan kakav jest
 u srednjem djetinjstvu dolazi do globalnoga osjećaja vrijednosti
 adolescenti prepoznaju da mogu biti različito zadovoljni sobom ovisno o različitim
ulogama
 samopoštovanje je visoko kod predškolaca jer je posljedica nerealistične samoprocjene
 polaskom u školu počinju se uspoređivati s drugima i važnu ulogu ima školsko
postignuće
 promjene nakon prijelaza u srednju školu i pubertetskih promjena posljedica su
kognitivnoga sazrijevanja tj. introspekcije i prilagodbe na tjelesne promjene
Atribucija uspjeha:
a) visoko samopoštovanje – atribucija usmjerena na savladavanje, a neuspjeh pripisuju
promjenjivim kontrolabilnim činiteljima
b) naučena bespomoćnost – neuspjeh je rezultat nesposobnosti, uz težak zadatak dolazi
do doživljavanja inferiornosti
 samouvjerenost u svoju sposobnost učenja učenik gradi na temelju očekivanja
nastavnika
 važnost isticanja učenja, a ne samo dobivanja ocjena – orijentacija na savladavanje,
samoregulaciju
 Pigmalion efekt u razredu
 samopoštovanje bi se trebalo poticati postavljanjem ciljeva koji su nešto viši od
trenutnih mogućnosti, ulogom samonagrađivanja i selektivnosti pažnje na informacije
o sebi i manjom međusobnom usporedbom učenika
 učenik slabijega školskoga uspjeha često se izjednačava s lošom općom vrijednošću
Samoregulacija – razvoj unutrašnje samokontrole
 ponašanje do druge godine dominantno je pod kontrolom okoline
 poslušnost: spremnost podvrgavanju zahtjevima okoline
 odgoda zadovoljenja – odgoda manje neposrednije nagrade s ciljem dobivanja veće

Moralni razvoj

Moral – skup pravila određenoga društva o načinu i sadržaju uzajamnih odnosa ljudi i
ljudskih zajednica – ispravnost, poštenje, čestitost, krepost, vrlina…

25
Moralna pravila – štite dobrobit pojedinca, osiguravaju ostvarenje ljudskih prava i određuju
što je pošteno, a što nije.
Društvene norme – pravila kojima se određuju svakodnevni postupci i održava red u društvu.
Adolescenti bolje razumiju društveno uređenje, konstruiraju nove ideje rješenja sukoba
potreba i želja – pravednost u rješavanju moralnih problema za razliku od predškolaca i
srednjeg djetinjstva.
Determinante moralnosti:
a) emocionalna – afektivna reakcija, krivnja zbog nelagode drugih
b) kognitivna – aktivno razmišljanje i moralno prosuđivanje
c) ponašajna – moralne emocije i kognicije usmjeravaju ponašanje
 moralni razvoj je usvajanje socijalnih normi dobroga vladanja od eksternalnoga
(usmjereno i kontrolirano autoritetom) do internaliziranja (ponašanje usmjereno
unutrašnjim standardima i principima)
 komponente internalizacije su emocionalni aspekt (osjećaj dužnosti i krivnje) te
racionalni aspekt (razumijevanje važnosti/opravdanosti određenoga ponašanja u
nekoj situaciji)
 teorije moralnoga razvoja su psihoanalitička, bihevioralna i kognitivne teorije
Psihoanalitička teorija – razvoj superega – savjest, osjećaj krivnje
 strah od kažnjavanja i gubitka roditeljske ljubavi; grižnja savjesti
Bihevioralna teorija – učenje moralnosti kroz mehanizme potkrepljenja i modeliranje
 važnost utjecaja iz okoline i neusklađenost ponašanja i rezoniranja
 proces uvjetovanja – razlike prema obilježjima ličnosti – uvjetovanje ekstroverata
(nagrada) i introverata (kazna)
 Hoffman – roditeljski disciplinski postupci i moralni razvoj:
a) pokazivanje moći – moralno rasuđivanje na najnižoj razini
b) uskraćivanje ljubavi
c) induktivna disciplina – razgovor o razlozima zabrane – najviša razina moralnoga
rasuđivanja, internalizacija moralnih normi
Kognitivne teorije – aktivnost + kognitivna zrelost + socijalno iskustvo
 sposobnost višestrukog sagledavanja kompleksnijih moralnih pitanja
 moralni razvoj – Piaget:
a) predmoralni stadij – 2-5 godina
 faza egocentrizma
b) stadij heteronomne moralnosti – 5-8/10 godina
 moralni realizam – 5-7 godina – fiksna pravila
 faza konformizma – crno-bijele procjene postupaka na temelju posljedica
c) moralni relativizam – 8-11 godina

26
  bezuvjetna pravda – očekivanja djece, kad su, prema Piagetu, u fazi
moralnog realizma, da kazna mora slijediti nakon svakoga kršenja pravila,
neovisno o tome je li prekršaj otkriven ili ne
 fleksibilna pravila – kazna mora biti primjerena počinjenom djelu
d) stadij autonomne moralnosti – od 11 godina
 internalizacija pravila – prihvaćanje zbog osobne procjene njihove vrijednosti
 stadij stvaranja novih pravila – zanimanje za opća moralna pitanja
Kohlberg – teorija moralnoga rezoniranja:
 odgovor na hipotetičnu moralnu dilemu: odluka između pridržavanja pravila i zakona i
zadovoljenja ljudskih potreba
 važnost argumentiranja jer se osobe u različitom stadiju mogu razilaziti u mišljenju u
pogledu moralne dileme
 3 razine:
a) predkonvencionalna – 1. i 2. stadij – pojedinci moraju zadovoljavati svoje
potrebe; usmjerenost na izbjegavanje kazne i postizanje zadovoljstva
b) konvencionalna – 3. i 4. stadij – društveni sustav se zasniva na pravilima i
zakonima, pojedinac se ponaša na način da ispuni očekivanja zajednice
c) postkonvencionalna – 5. i 6. stadij – važno je očuvanje vrijednosti, dostojanstvo i
prava pojedinca, usmjerenost na vlastite principe
 nepromjenjivost slijeda stadija
 stadiji moralnoga razvoja:
a) prvi stadij: orijentacija na kaznu i poslušnost - pridržavanje pravilima s ciljem
izbjegavanja kazne; moralnost određuju autoriteti čija se pravila moraju poštivati; je li
nešto dobro ili loše ovisi o kažnjivosti: nešto je loše ako se kažnjava; djeca su dobra da
bi izbjegla kaznu
b) drugi stadij: naivni instrumentalni hedonizam - poslušnost s ciljem dobivanja
nagrade; moralno ponašanje ima smisla ako služi vlastitim interesima; djeca se
pridržavaju pravila i surađuju zbog očekivanja reciprociteta
c) treći stadij: moralnost dobroga djeteta (odobravanje od drugih) - dobro je sve što
zadovoljava druge, što drugi odobravaju; ponašanje određuju pravila koja većina ljudi
smatra ispravnim; pravila se poštuju da bi nas cijenili ljudi do kojih nam je stalo
d) četvrti stadij: moralnost održavanja autoriteta - konformiranje pravilima s
ciljem izbjegavanja kritika autoriteta; biti dobar znači činiti ono što je naša dužnost;
ispravno je ono što je u skladu sa zakonom; pravila vrijede za sve ljude i cilj je iskazati
poštivanje nadređenom autoritetu s ciljem održavanja socijalnog reda; zakoni su
bespogovorno prihvaćeni i pridržavaju ih se

27
 e) peti stadij: moralnost ugovora - pridržavanje društvenim pravilima zajednice;
ljudska su prava važnija od zakona - moralnost se zasniva na zaštiti ljudskih prava svih
ljudi, uz održavanje društvenog sustava koji to omogućuje; zakoni postoje radi zaštite,
a ne ograničavanja slobode osobe.
f) šesti stadij: moralnost individualnih principa savjesnosti - uvažavanje
univerzalnih etičkih principa; moralno ponašanje je određeno individualnom sviješću o
postojećim etičkim principima: pravda, poštenje, jednakost, svetost ljudskog života,
dignitet ljudskog bića; postojanje univerzalnih moralnih pravila koja su iznad svih
zakona
 adolescenti na poskonvencionalnoj razini ističu moralnost nad zakonom
 spremnost angažiranja u društveno manje prihvatljivim ponašanjima
 spremnost podnošenja nepovoljnih posljedica za svoja ponašanja i stavove
 najviše odraslih se nalazi na konvencionalnoj razini
 upitnost šeste razine – uloga obrazovanja
 osnovna kritika Kohlbergu je to što se usmjerio samo na rezoniranje
 na moralni razvoj utjecaja mogu imati i roditelji: njihovi odgojni postupci,
raspravljanje i poticajno okruženje; viši stupanj školovanja; poticajne rasprave i
zauzimanje tuđe perspektive; interakcija s vršnjacima; kultura
 zrelo moralno rezoniranje podrazumijeva ponašanje u skladu s osobnim uvjerenjima

Razvoj spolnih uloga

Seksualnost - široki pojam koji se odnosi na sve aspekte toga da netko jest i osjeća se
seksualno
Seksualnost u dojenačkoj dobi:
 prisutnost svih seksualnih refleksa već od samog rođenja (a vjerojatno i prenatalno)
 podraživanje genitalija kod beba u dobi od 3-4 mjeseca izaziva smješkanje i gukanje;
nelagoda kod prekidanja samopodraživanja
 igra genitalijama uobičajena kod jednogodišnjaka
 važnost tjelesnog kontakta s roditeljem tijekom držanja, nošenja, maženja za kasnije
intimne odnose
Seksualnost u ranoj dječjoj dobi (2.- 5. godina)

28
  znaju kojeg su spola
 ako to još nisu, otkrivaju da je podraživanje genitalija izvor ugodnih osjećaja
 u početku igra genitalijama solitarna aktivnost, a kasnije se javlja i u obliku igara s
drugom djecom
 u dobi od 3.g djeca postaju svjesna roditeljskog neodobravanja igranja genitalijama i
zbunjena su što ih roditelji potiču da budu svjesni svog tijela, ali iz toga isključuju
genitalije
Važnost roditeljske reakcije:
 4 god - postavljanje pitanja kako nastaju djeca i kako se rađaju; imaju magične i
nejasne spoznaje o seksu
 5 god -seksualne igre rjeđe; fascinacija učenjem riječi kojima označavamo dijelove
tijela, a koje prije nisu čuli, šalama o seksu i genitalijama
Seksualnost i dijete školske dobi:
 6.-7.g. dobro razumiju anatomske razlike među spolovima i pokazuju snažan osjećaj
pristojnosti glede izlaganja tijela
 u dobi od 8-9 godina djeca shvaćaju erotske elemente u tim aktivnostima i više se ne
radi samo o “igri”
Seksualnost u adolescenciji:
 znanje najčešće nepotpuno, a osjećaji u vezi seksualnosti najčešće vezani uz
zabrinutost, anksioznost i zbunjenost
 tijekom razvoja seksualnosti adolescenata pojavljuju se teme:
 slika o tijelu – zaokupljenost vlastitom privlačnošću
 zadatak da se nauči sve o svom tijelu i njegovim seksualnim reakcijama i
potrebama
 stvaranje identiteta
 učenje o seksualnim i romantičnim vezama
 stupanj emocionalne bliskosti i seksualne aktivnosti u heteroseksualnim parovima
povećava se s dobi i iskustvom
 razvoj vlastitog sustava seksualnih vrijednosti
 donošenje seksualnih odluka adolescenata odraz je njihove psihološke spremnosti,
osobnih vrijednosti, moralnog zaključivanja, straha od negativnih posljedica i
uključivanja u romantične veze
 reakcije roditelja – kod adolescenata se potiče neovisnost u svim područjima osim po
pitanju seksualnog ponašanja
 normativni razvojni obrazac heteroseksualnog ponašanja u adolescenciji:
a) eksperimentiranje s drugima
b) porastom čestine ljubavnih sastanaka raste razina seksualnih aktivnosti od držanja
za ruke i poljubaca na prvim sastancima prema spolnim odnosima na kasnijim
sastancima i u trajnijim vezama
29
  seksualna inicijacija – iskustvo prvog seksualnog odnosa
 trend sve veće seksualne aktivnosti u sve ranijoj dobi
 broj partnera u adolescenciji - trend sve većeg broja seksualnih partnera kod
adolescenata u odnosu na prije mladići iskazuju veći ukupni (cjeloživotni) broj
seksualnih partnera od djevojaka
Rizično seksualno ponašanje adolescenata:
 veliki broj seksualnih partnera
 neupotreba ili neredovita upotreba kondoma
 konzumacija alkohola i/ili droga prije i/ili tijekom spolnoga odnosa
 porast seksualnih sloboda, permisivni stavovi prema seksualnosti mladih, ali i njihovih
roditelja → rizici:
a) neželjene trudnoće
b) zaraze spolno prenosivim bolestima
c) seksualne viktimizacije
 Kinsey – stupnjevi razvoja seksualnosti: autoseksualna, homoseksualna i
heteroseksualna faza
 4 načina reagiranja roditelja na seksualnost:
a) seksualno potiskujući roditelji - seks je loš i pokvaren
b) seksualno izbjegavajući roditelji - nemaju negativne stavove, ali izbjegavaju otvoreni
razgovor o toj temi ili pak drže predavanja
c) seksualno opsesivni roditelji - seksualnost je nešto dobro i zdravo; ultraliberalni u svojim
stavovima prema seksu
d) seksualno ekspresivni roditelji - seksualnost ugrađena u obiteljski život na uravnotežen
način; pristup je činjeničan, otvoreno se razgovara o seksualnim temama

Obitelj i odnos s roditeljima

 cilj obitelji: primarna socijalizacija, zadovoljenje potreba članova obitelji,

emocionalna i materijalna sigurnost
 uloga obitelji: održavanje obiteljske povijesti i rituala kojima se prenose vrijednosti,
usvajanje obiteljskih uloga održavanje homeostaze: uloga rituala i svakodnevnih
rutina, prilagodljivost na promjene, granice
Utjecaj obitelji:
 izravni utjecaj - ponašanje člana obitelji održava se na funkcioniranje obitelji
(kvalitetna komunikacija rezultira dobrim funkcioniranjem; nekvalitetna lošijim)

30
  posredni utjecaj - uloga drugih podsustava- kvalitetan brak roditelja – pozitivna
interakcija s djecom; negativna ponašanja djece - bračni problemi
 prilagodba na promjene - dinamičnost odnosa; stalne promjene: normativni i
nenormativni događaji
Utjecaj socioekonomskog statusa - zanimanje roditelja i odgoj (podređena pozicija –
naglasak na poslušnosti, zabranama, konformiranju).
Roditeljski stil, Darling i Stenberg:
 skup stavova prema djetetu koji kreiraju emocionalnu klimu u kojoj se iskazuju
roditeljska ponašanja
 osnovne dimenzije roditeljskoga stila: emocionalnost, responsivnost, toplina,
usmjerenost na dijete
 dvodimenzionalna klasifikacija stilova: zahtjevni – autoritativni, zahtjevni –
autoritarni, nezahtjevni – permisivni i nezahtjevni – neuključeni
 roditeljski stilovi:
a) permisivan – popustljivost, razmaženost; malo ograničenja i pravila i njihovo ne
pridržavanje; visoka toplina; roditeljska podrška i uključenost; poticanje
ekspresivnosti djeteta
 djeca takvih roditelja su: buntovna, neposlušna; niskoga samopouzdanja i
samokontrole; impulsivni, agresivni, dominirajući; bez cilja; slaba kognitivna i
socijalna kompetencija
b) autoritativan – objašnjenje pravila; pokazivanje ljubavi; uvažavanje i poticanje
djetetova nezavisnoga mišljenja, dogovaranje s djecom; strpljivost; responsivnost –
odgovaranje na potrebe djece; nadziranje ponašanja i aktivnosti djeteta
 djeca takvih roditelja su: veseli i prijateljski nastrojeni; dobro se suočavaju sa
stresom; znatiželjni; usmjereni na cilj; orijentirani na postignuće; ostvaruju
visoku kognitivnu i socijalnu kompetentnost
c) autoritaran – disciplina prisile; tjelesno kažnjavanje; rigidna pravila bez
objašnjenja; direktivnost; očekivanje bespogovorne poslušnosti; niska toplina i
uključenost; izostaje roditeljska podrška
 djeca takvih roditelja su: bojažljiva, zabrinuta, ćudljiva, zlovoljna; nesretna,
lako se naljute, sklona konfliktima; pasivno neprijateljski ili otvoreno
agresivni; ranjivi u stresnoj situaciji
d) neuključen – malo ograničenja; emocionalno neuključeni i nesuportivni;
nezainteresirani za brigu o djetetu; minimalna toplina i uključenost
 djeca takvih roditelja su: zlovoljna, nesigurno privržena, impulsivna,
agresivna, neodgovorna; niskoga samopoštovanja; otuđeni od obitelji;
povezuju se s problematičnim vršnjacima; skloni delikvenciji; prerana
seksualna ponašanja

31
Kontrola – različita objašnjenja:
 psihološka – pokušaj roditelja da utječe na emocionalni i psihološki razvoj
djece
 bihevioralna – upravljanje ili kontrola ponašanja – nadgledanje ponašanja
izvan kuće ili uključenost roditelja u donošenje odluka kod kuće
- pozitivno: donošenje pravila, uključenost
- negativno: utjecanje na psihološki razvoj
Struktura – pravila, očekivanja, povratna informacija, posljedice:
 adolescenti u obiteljima gdje postoje jasna pravila i očekivanja manje su podložni
asocijalnim ponašanjima, manje vjerojatno pod utjecajem vršnjaka, asocijalna
ponašanja percipiraju lošim
Granice u odgoju – dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod:
 formuliranje granica uvažavajući potrebe djeteta i roditelja
 dosljednost u primjeni i potkrepljivanju poželjnoga ponašanja
 posljedice moraju biti smislene i odgovarajuće djetetovoj dobi, situaciji i
kognitivnoj razini djeteta
 jasno i jednostavno djetetu dati do znanja da je prekršilo pravilo i ponoviti koje su
posljedice
Specifičnost odnosa s majkom i ocem:
a) majka – ekspresivna uloga; više emocionalno uključena; češći svakodnevni konflikti;
poticanje nezavisnosti; pozitivniji stavovi prema ravnopravnosti spolova
b) otac – instrumentalna uloga; uključen u rješavanje životnih problema; u prosjeku provode
manje vremena s djecom od majki; veza s vanjskim svijetom – sinovi i izgrađivanje identiteta
 veća uključenost roditelja s prvorođenom djecom: viša očekivanja, veći pritisak za
postignućem
 prvorođeni su orijentirani na odrasle, imaju višu samokontrolu, veće akademsko i
profesionalno postignuće
 zadovoljavajući bračni odnosi ključni su za dobro funkcioniranje obitelji
 bračni konflikti dovode do negativne emocionalnosti i ponašanja prema djeci što
rezultira slabijom socijalnom i kognitivnom kompetentnosti djece
 veća je osjetljivost dječaka na negativne efekte obiteljske disharmonije
 bračni sukobi su prijetnja emocionalnoj stabilnosti djeteta, djeca imaju osjećaj krivnje,
srama i povlačenja
 negativni primjeri obiteljskoga života: obiteljsko nasilje, zlostavljanje i zanemarivanje
djece, emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje
Posljedice zlostavljanja na razvoj djece:
 problemi u ponašanju
 česte psihosomatske reakcije na traumu uz vidljive tjelesne ozlijede

32
  učestaliji simptomi depresivnosti, osjećaj bespomoćnosti i straha
 negativna slika o sebi
 otežana ekspresija emocija
 poteškoće u kognitivnom funkcioniranju
 fizički zlostavljana djeca su agresivnija
 ovisnost o drogama i alkoholu
 dječaci skloniji eksternaliziranim problemima, a djevojčice internaliziranim
 mladići češće postaju zlostavljači, a djevojke su sklonije odnosima u kojima su i dalje
žrtve

Odnos s vršnjacima

Vršnjaci – osobe čije je ponašanje na sličnoj razini ponašajne kompleksnosti (isti, jednaki
socijalni status).
Vršnjački odnosi omogućuju više interpersonalnoga eksperimentiranja u odnosima koji
promoviraju jednakost.
Pripadnost vršnjačkoj skupini:
 težnja pripadnosti skupini iste dobi s kojima imaju slične interese i stavove
 izraženija potreba za pripadanjem vršnjacima u adolescenciji: osamostaljivanje od
roditelja
 uključivanje u grupe omogućuje preuzimanje odgovornosti
Faktori koji povećavaju sličnost među vršnjacima:
 sociodemografski uvjeti – bliskost uslijed druženja
 diferencijalna selekcija – biranje prijatelja među sebi sličnima
 recipročna socijalizacija – postaju sličniji kroz druženje
 efekt zaraze – u kohezivnim grupama pojedinci čine nešto što ne bi kada su sami
 selektivna eliminacija – pojedinci koji se ne konformiraju grupi, napuštaju je
Spolne razlike pri formiranju grupe:
 djevojke nastoje zadovoljiti više emocionalnih potreba, ali u manjim intimnijim
grupama, vrednuju lojalnost, povjerenje i emocionalnu podršku – lakše se razočaraju
 mladići u grupi nastoje zadovoljiti potrebu za nezavisnosti i suprotstavljanje kontroli
odraslih
Vršnjačke grupe u adolescenciji:
a) klika – osnovna grupa od nekoliko vršnjaka (do 6) najčešće istoga spola, većinu vremena
provode zajedno, često su iz iste škole ili susjedstva

33
b) škvadra, kompa – veći broj vršnjaka (15 – 30) često iz razreda, škole ili kafića, sličnih
interesa, podrazumijeva zajedničke grupne norme ili aktivnosti
c) banda – veća grupa mladih najčešće devijantnoga ponašanja koja štiti svoje članove u
definiranome teritoriju
Funkcija vršnjačke grupe:
 kontrola agresivnih impulsa kroz učenje rješavanja sukoba
 socijalna i emocionalna podrška vršnjaka
 razvoj socijalnih vještina – diskusije, rješavanje problema
 razvoja stavova o odnosu prema suprotnom spolu i seksualnosti
 razvoj moralnoga rezoniranja
 razvoj samopoštovanja kao rezultat prihvaćenosti od vršnjaka
Sociometrijski status:
1. Popularna djeca (puno pozitivnih procjena, malo negativnih procjena) – druželjubivi,
živahni, poduzetni, optimistični, visoko samopoštovanje, niska anksioznost
2. Odbačena djeca (malo pozitivnih, puno više negativnih biranja) – neasertivni, niska
samosvijest, socijalno pasivni, skloni uzmicanju pred teškoćama
3. Izolirana djeca (općenito malo biranja i pozitivnih i negativnih) – usredotočeni na sebe,
snažno teže za pažnjom drugih, precjenjuju se, egoistični su, vrlo agresivni
4. Kontroverzna djeca (podjednaki broj pozitivnih i negativnih biranja) – slabije razvijene
sposobnosti uživanja u tuđi položaj, teško procjenjuju namjere druge djece
Vršnjački pritisak i konformiranje:
 sklonost djelovanja na način kako to čine drugi ljudi ili se smatra da drugi očekuju ili s
ciljem ostavljanja povoljne impresije
 udovoljavanje normama grupe i iskazivanje posvećenosti i lojalnosti grupi
 važnost vršnjačke prihvaćenosti kod mlađih adolescenata uvjetuje potrebu za
konformiranjem grupnim standardima
 adolescenti više zabrinuti u konformiranju vrijednostima i ponašanju vršnjaka
 konformiranje je najveće u dobi od 11-13 godina
 djevojčicama je više važna vršnjačka pripadnost, više se konformiraju očekivanjima
grupe, češće imaju problema zbog vršnjačkoga pritiska: više zabrinute zbog
smanjenoga slaganja s prijateljima
 dečki se više konformiraju kod neodgovarajućih oblika ponašanja
 djeca s višim stupnjem samookrivljavanja su sklonija konformiranju, kao i djeca s
nižim socijalnim statusom
 djeca s višim samopoštovanjem i osjećajem kompetentnosti manje se konformiraju
Odnosi s prijateljima:
 prijatelji postaju integralni dio većine socijalnih mreža i značajan su izvor podrške kad
treba

34
  funkcija prijateljskih odnosa u adolescenciji: druženje, stimulacija, podrška egu,
socijalna usporedba, potvrđivanje, sigurnost, intimnost/emocionalnost
 negativni obrasci odnosa s vršnjacima: agresivno ponašanje, nasilje među djecom,
maloljetnička delinkvencija
 agresija – ponašanje s namjerom nanošenja štete ljudima ili predmetima
a) prema obliku – tjelesna i verbalna
b) prema funkciji – instrumentalna i hostilna
 proaktivna agresija – potreba za dominacijom ili prijetnjom drugima
 reaktivna agresija – reakcija na napad, prijetnju ili frustraciju
 otvorena agresija – udaranje, direktno verbalno vrijeđanje
 relacijska agresija – širenje glasina, isključivanje iz grupe, ignoriranje, izbjegavanje
 odrednice agresivnosti:
a) biološki čimbenici – muški hormoni (testosteron), temperament, evolucijsko
objašnjenje: dominacija, hijerarhija nadmoći
b) društvene i okolinske odrednice – učenje: obitelj i nasilje u medijima
Vršnjačko nasilje:
 oblik nasilja u kojemu je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od
strane jednoga ili više učenika
 verbalno: nazivanje pogrdnim imenima
 fizičko: udaranje, guranje
 socijalno: ogovaranje, izbjegavanje, izoliranje
 psihološko: neverbalno izrugivanje, uhođenje, ucjenjivanje
 na pojavu vršnjačkoga nasilja utječu osobitosti u vanjskome izgledu, školski uspjeh,
veličina razreda ili škole, veličina grada u kojem je škola
 dječaci su više izloženi napadima nego djevojčice, ali djevojčice su češće žrtva
neizravnoga i prikrivenoga nasilništva (izolacija, klevete, glasine)
 osobine nasilnika: agresivnost prema vršnjacima i odraslima, impulsivni i dominantni,
fizički snažniji od žrtava, pasivni nasilnici, loši obiteljski uvjeti, popularnost
 osobine žrtve: nesigurnost, anksioznost, oprezne, osjetljive, tihe, niskoga
samopouzdanja, negativne slike o sebi, pasivna ili pokorna žrtva, izazivačka žrtva

Adolescencija

 prijelazno razdoblje, razdoblje promjene, rasta i neravnoteže

 u biološkom sazrijevanju glavno je obilježje postizanje seksualne zrelosti
(reproduktivna sposobnost)
 psihološke posljedice bioloških promjena:
a) emocionalna nestabilnost
b) promjena slike o sebi
c) promjene u odnosima s roditeljima

35
 d) promjene u odnosima s vršnjacima i suprotnim spolom
e) svijest o vlastitoj seksualnosti
 razvojni zadaci u adolescenciji: specifična znanja, vještine i stavovi koje pojedinac
treba razviti
 glavni razvojni zadaci:
a) postizanje autonomije i nezavisnosti od roditelja
b) formiranje identiteta: osjećaj integriranoga selfa
c) profesionalni razvoj
d) razvoj seksualnosti
 tri stadija adolescencije:
1. rana adolescencija – 12 – 14 godina – brzi fizički i intelektualni rast; sekundarna
spolna obilježja
 usmjerenost na fizički izgled
 povećana sposobnost apstraktnoga rezoniranja i hipotetičko-deduktivnoga
mišljenja
 sklonost idealiziranju
 druženje s vršnjacima uz pritisak za konformiranjem
2. srednja adolescencija – 14 – 16 godina – težnja autonomiji; prisna prijateljstva;
heterosocijalni odnosi; seksualnost
 težnja za nezavisnosti od roditeljskih pravila
 veća osvještenost tuđih potreba i spremnost za kompromis
 važnost odobravanja značajnih drugih
 eksperimentiranja u definiranju identiteta
3. kasna adolescencija – 17 – 20 godina – ravnoteže nezavisnosti i interpersonalne
povezanosti; usvojene socijalne uloge i životni ciljevi
 razvijen osjećaj identiteta
 veći kapaciteti za intimnije odnose (ranije kod djevojaka)
 manje konflikata s roditeljima – očekivanje roditeljskoga uvažavanja
individualnosti djeteta
Kognitivne promjene u adolescenciji:
 hipotetičko-deduktivno mišljenje, baratanje apstraktnim pojmovima, sustavno
rješavanje problema, kompleksne strategije, razvijena metamemorija
 razmišljanje o odnosima među ljudima, osjećaj neusklađenosti moralnih normi i
ponašanja, promjene u odnosu s autoritetom, sklonost kritiziranja institucija
 posljedice: povećana sposobnost introspekcije, egocentričnost adolescenata,
kritiziranje autoriteta, nespremnost prihvaćanja kritike…
Egocentričnost adolescenata:
a) fenomen zamišljene publike: osjećaj stalnoga procjenjivanja, zaokupljenost samim
sobom
 doživljaj zamišljenoga opažača koji stalno nadgleda ponašanje
 konstrukcija razrađenoga scenarija o tuđem razmišljanju

36
 b) fenomen osobne priče: osjećaj jedinstvenosti, neshvaćenosti, nedodirljivosti –
sklonost rizičnome ponašanju
 vjerovanje da nitko ne može razumjeti njegovo iskustvo
 droge, nezaštićeni spolni odnosi, opijanje
Erikson – elementi identiteta:
1. vremenska perspektiva
2. samosvijest
3. provjeravanje uloga
4. izobrazba za rad
5. seksualna polarizacija
6. vođenje i slijeđenje
7. ideološka predanost
Marcia – statusi identiteta:
 ispitivanje načina rješenja krize identiteta
 statusi s obzirom na postojanje krize i postojanje odluke
1. difuzija identiteta – ne razmišlja o ulogama i vrijednostima odraslih, bez
dugoročnih ciljeva, nezainteresiranost
 visoka anksioznost, udaljeni stav prema roditeljima, nisko samopoštovanje i
visoke predrasude, nepromišljeni kognitivni stil, nezrelost
2. spriječeni ili zatvoreni identitet – nije doživljena kriza, dovoljna je identifikacija s
roditeljskim vrijednostima, prihvaćanje odluka koje su donijeli drugi
 umjerena anksioznost, nisko samopoštovanje i roditeljske predrasude,
konvencionalni moralni razvoj, konkretni kognitivni stil, strah od odbijanja
3. moratorij – razmatranje različitih gledišta i eksperimentiranje s ulogama bez
konačnih odluka – proživljavanje krize
 visoka anksioznost, konflikti s roditeljima, ističu važnost autonomije, nisko
samopoštovanje, umjerene predrasude, formalni kognitivni stil, skeptični
4. ostvareni identitet – pojedinac je prošao kroz krizu identiteta istražujući razne
opcije i odlučio se – predan je poslu, drugim ulogama i odnosima s drugim osobama
 niska anksioznost, ravnopravni stav prema roditeljima, visoko samopoštovanje,
niske predrasude, snažni moralni razvoj, formalni kognitivni stil, visoka
motivacija za postignućem
 ishodi: spolne razlike, važnost optimalnoga trajanja moratorija, nepovezan osjećaj
sebe

37
  negativan identitet: nepoželjan ishod iz roditeljske perspektive – suprotno od
onoga što bi oni htjeli
 poticanje razvoja identiteta pomoću otvorene komunikacije, poticajnoga
raspravljanja, sudjelovanjima u izvannastavnim aktivnostima, razgovor s
odgovarajućim modelima
 uspješno snalaženje u socijalnim ulogama ovisi o uspješnosti procesa razvoja
osobnoga identiteta
 proces stvaranja identiteta otežavaju: neodgovarajući modeli identifikacije,
preveliki ili premali zahtjevi, previše rigidni, previše popustljivi ili previše
zaštitnički odnosi
 potreba za autonomijom: sloboda odlučivanja za sebe, nezadovoljstvo adolescenata
zbog ograničavanja slobode, postupno osamostaljivanje adolescenata
 dobro prilagođen adolescent psihološki se odvojio od svojih roditelja i ostvario
različite oblike autonomije uz istodobni osjećaj pripadnosti obitelji
 eksperimentalna i longitudinalna istraživanja potvrđuju zaštitnu ulogu sudjelovanja
u organiziranim aktivnostima – reduciraju zdravstveno kompromitirajuća i
delinkventna ponašanja
Izvori stresa u adolescenciji:
a) normativni stresori – zahtjevi škole, testovi, ispiti znanja, nesigurnost zbog tjelesnoga
izgleda, problemi u odnosima s prijateljima, konflikti s roditeljima, izbor i promjena škole
b) nenormativni stresori – smrt člana obitelji ili prijatelja, zdravstveni problemi, fizička
nesposobnost, siromaštvo, obiteljsko nasilje, razvod roditelja
 adolescenti se suočavaju sa stresom tako da koriste problemu usmjereno suočavanje
npr. korištenje samoinstrukcija s ciljem uklanjanja negativnih emocija
 mlađa djeca koriste potpuno izbjegavanje (micanje od izvora stresa) kada se suočavaju
sa stresnom situacijom
Prilagodba adolescenata:
a) tradicionalni prikaz adolescencije – model deficita: neprilagođenost je normativna,
neizbježna
b) suvremeni trend – isticanje pozitivnih ishoda razvoja – pozitivna psihologija –
prepoznavanje prednosti i jakih snaga
 otežano razlikovanje normalnoga od problematičnih ponašanja
 iskustvo normativnih i nenormativnih stresora
 pokazatelji problema u prilagodbi su osjećaj bezvoljnosti, povlačenje, depresivnost,
agresija, zanemarivanje školskih obaveza, bijeg iz škole
 oko 10-20% mladih razvija neprilagođeno funkcioniranje

38
  prilagodba se može vršiti samoprihvaćanjem, prihvaćanjem od strane drugih i
realiziranjem ciljeva od osobne i društvene važnosti
 dobro prilagođen adolescent ne ugrožava svoje zdravlje i sigurnost, osjeća se ugodno s
članovima obitelji i prijateljima, ima realno samopoštovanje, postiže odgovarajući
uspjeh u školi, postavlja si realne ciljeve, sudjeluje u bliskim prijateljskim odnosima
 rizični faktori razvoja su osobni ili situacijski i povećavaju vjerojatnost
neprilagođenog ponašanja
a) multifinalnost – različiti ishodi iz iste startne obitelji – djeca koja dijele slične
kontekste razvoja mogu imati različite razvojne ishode – djeca žrtve obiteljskoga
nasilja: jedan se razvija u zlostavljača, a drugi u zaštitnika zlostavljanih
b) ekvifinalnost – djeca iz različitih startnih pozicija na kraju imaju slične razvojne
ishode: različiti prediktori depresivnosti ili agresivnosti djece i mladih
 čimbenici rizičnoga funkcioniranja: rano javljanje problematičnoga
ponašanja, slab školski uspjeh i niska očekivanja, asocijalna ponašanja,
neotpornost na pritisak, loš odnos s roditeljima
 ranjivost/vulnerabilnost – podložnost razvoju problema prilagodbe
 otpornost – posjedovanje osobnih obilježja uz situacijske čimbenike
Model otpornosti:
1. kompenzacija – pozitivni čimbenici kao suprotnost riziku
2. zaštita – razvojne prednosti važne za umanjivanje djelovanja
rizičnih faktora
3. izazov – izloženost umjerenoj razini rizičnih faktora – pripremljenost
na suočavanje
 rizični čimbenici: pojedinac, obitelj, škola, zajednica – negativni aspekti
a) eksternalizirani problemi – nedovoljno kontrolirano te prema drugima
usmjereno ponašanje – delinkventno ponašanje, agresivnost, impulzivnost…
b) internalizirani problemi – pretjerano kontrolirajuća ponašanja – povlačenje,
somatske teškoće, anksioznost, depresija…
 zaštitni faktori ublažavaju efekt stresora
a) osobne ličnosti – prilagodljivost, pozitivna slika o sebi, tolerancija na frustraciju
b) obitelj – dobri odnosi s roditeljima, pozitivan model suočavanja sa stresom
c) okolina – manje stresora, suportivno školsko okruženje
 zaštitni čimbenici: pojedinac, obitelj, škola, zajednica
Neprilagođeno funkcioniranje mladih – usamljenost, depresivnost (simptomi, sindrom,
poremećaj), suicidalnost, delinkventna ponašanja, ovisnosti, poremećaji hranjenja (anoreksija,
bulimija), sindrom multiplih problema ponašanja.
 obilježja ličnosti i ovisnosti:
a) visoko izraženi – otvorenost ka iskustvima, tolerancija na devijacije,
traženje uzbuđenja, impulzivnost, nekonvencionalnost, buntovništvo

39
b) nisko izraženi – socijalna inhibiranost, motivacija ka postignuću,
religioznost

40