PISANO KOMUNICIRANJE

Zavisno od uesnika u komunikaciji:

*pisano obraanje: jednostrano ili jednosmjerno (obavjetavanje, izvjetavanje, iterarno
stvaralatvo, tampa, plakati,upustva i slino)
*pisano komuniciranje: dvostrana, interpersonalna komunikacija dopisivanje ili
korespodencija (dvosmjerni proces slanje primanje uzvraanje poruke)
Prema odnosu meu komunikatorima
*privatno
*poluprivatno
*poslovno pojedinac u ime kolektiva, poslovnim partnerima, saradnicima
*slubeno individualno, kolektiv, ovlateni pojedinac u ime kolektiva > institucijama
drave, uprave, sudova i sl.
Prema smjeru upuivanja pisano komuniciranje moe biti:
*interno pismo se upuuje sektorima, resorima, odsjecima ili odjeljenjima, unutar jedne
institucije, ustanove, preduzea
*eksterno pismo se upuuje vanjskim poslovnim partnerim
PREDNOSTI
*efikasno na veliku daljinu
*povoljnost za poiljaoca poruke ima vremena da dobro razmisli i tekst uoblii kakoje
za njega najpovoljnije
*pogodnost za primaoca poruke mogunost uvanja, podsjeivanja na sadraj,
pozivanje na dokaz i slino
NEDOSTACI
*sporost razmjene informacija
*izostatak neverbalnih i izvanjezikih inilaca (gest,izgled,arm,odjevanje)
*opasnost od nesporazuma
*smanjena mogunost prisnijih kontakata
*nepovljnost za poiljaoca vea odgovornost prema sadrini i formi
*nepovljnost za primaoca nema naknadnog objanjenja , potpitanja
OSNOVNI ZAHTJEVI
1
*ovladati jezikim normama (pravopis, gramatika,stilistika norma)
*voditi rauna o jezikom znanju primaoca poruke i njegovoj upuenosti o temi pisanja
*biti upuen u funkcionalnostilsko rastojavanje administrativni stil naspram
razgovornog i zahtjeve svakog zasebnog obraanja (komunikativnog ina)
*izraavati se precizno (biti jasan, jer nema pojanjenja na pitanja tipa kako misli?)
2
*izravati se to suetije (bez redundancije)
*nauiti (i potivati) ustaljene norme jezikog ponaanja (obraanje, oslovljavanje,
pozdravljanje, molbe,potraivanje
*upoznati se sa uobiajnim pisanim formama (osobito i slubeno komuniciranje)
*voditi rauna o sadranoj i formalnoj preglednosti (redoslijed podataka i
informacija,vizuelni dojam i jasnoa)
UMJEE KOMUNICIRANJA-PROCJENI SAGOVORNIKA
S kavim se sa/govornicima susreemo ?
- Optimalni-poeljni Optimistini Pesimisti - Povueni
- Nametljivi Nezainteresirani Agresivni - Zloasti
Prilagoditi svoje ponaanje, akciju i reakciju.
Narod kae: prvo cijeni ko govori, pa onda ta govori
ETINOST U KOMUNICIRANJU (1)
Ne zaboravi eufemizme:
- To nije pametno (=glupo je)
- Ne vjerujem da je to izvodivo (=ne moe, ne mogue je)
- Ne bi se reklo da smo na dobrom putu (=vi grijeite)
- ini se da je ovo ipak moglo biti bolje (=to ne valja)
- Mislim da na ovome treba vie poraditi (=mora to ponovno)- Ne velim da je vae dijete
glupo (=sumnjam da je pametno)
ETINOST I TAKTINOST U KOMUNICIRANJU (2)
Ublai primjedbu na tui rad:
Ovo nije dobro/nije najbolje, ovo bi moglo biti bolje
Ti ne zna raditi / Ti pojma nema
Ti si nesposoban/lijen/glup // Ima dvije lijeve ruke
To je nedopustivo/katastrofalno
ETINOST I MUDROST U KOMUNICIRANJU (3)
Primjenjuj tuu la u-sumnju u istinitost
Umjesto: Vi laete/Vi ste (obian) laov/laovina,
Radije reci: To to govorite nije istina, to je daleko od istine
teko je u to povjerovati,Da li je ba tako, prosto je nevjerovatno, Jeste li sigurni... ne
zvui mi uvjerljivo, Osobno se ne bi sloio, Ne bi se zakleo u to... ne ini se moguim,
Moda bi trebalo jo jedanput provjeriti
(4)
Obraajmo se drugima onako kako bismo eljeli (ili podnijeli) da se oni obraaju nama.
FORMA I SADRINA U POSLOVNOM KOMUNICIRANJU
1
*vizuelno zainteresirati (papir, vrsta slova, forma teksta)
*sadrajem ostaviti dojam jasan (konkretan,zanimljiv, da zvui iskreno,nedvosmisleno i
istinito
*ponude i prijedlozi uvjerljivi(da ih primalac bez dileme prihvati i: bude obradovan
to ba njemu nudite)
2
*tekst da zvui profesionalno i sturno (poslovni ton, odgovarajua terminologija,
savremene skraenice , akekvatan izbor leksike i sl.)
*jezik i stil uobijajni, ali ne i istroeni, ablonizirani, stereotipni i unaprijed oekivani
*nastojati biti orginalan unijeti to vie individualnog, osobenog, markantnog,
drugaijeg (takvi se sadraji lakse prihvataju, a pismu daju vei znaaj)
OSNOVNA NAELA U PISANOM POSLOVNOM KOMUNICIRANJU
*biti ekspeditivan
*drati do istine i zakonskih odredbi
*biti uljudan i drati se poslovnog stila
*uvati poslovne tajne
*biti jasan i koncizan
*biti potpun i doreen (ne zaboraviti i ne izostaviti)
*biti poslovno atraktivan i porepoznatljiv osoben
STRUKTURA POSLOVNOG PISMA
-zaglavlje-
*podaci o poiljaocu ili adresantu (gronji lijevi ugao)
*naziv ustanove, preduzea i sl. (Vlada Kantona Sarajeva)
*odjeljenje, odsjek i sl. (Ministarstvo...)*djelatnost (Agencija za....)
*sjedite-grad (Sarajevo) *adresa (ulica i broj)
-naslov-
*podaci o primaocu ili adresatu (sredina)
*ime i prezime/naziv primaoca (Elektroprivreda BiH)
*adresa primaoca ili adresata (fiziko ili pravno lice kojem se obraa)to
sadri:*djelatnost oblik poslovanja odsjek odjeljenje (Elektordistribucija)*sjedite i
adresa (grad i ulica i broj)
*drava za inozemstvo (Bosna i Hercegovina)
KULUTURA POSLOVNOG PISMA
oslovljavanje-
*vano samo u direktnom obraanju pojedincu ili definiranoj grupi:
Potovani gospodine Filipoviu; Cijenjena gospoo Filipovi
Potovana gospoo; Dragi potroai ; Cijenjeni kupci
*Panja! Doklinacija imena i prezimena muke i enske osobe
*pozivne oznake broj i oznaka kojima se poslovna pisma meusobno povezuju po
sadraju
*mjesto i datum pisanja / upuivanja pisma gdje je nastalo (odakle se upuuje) i kada :
Sarajevo, 20.01.2001. / 20. januara 2001 / 20. sijenja 2001.
 -predmet-
*predmet- to je naznaka sadraja, saet podatak o sadraj. Ovo je vaan dio poslovnog
pisma,pa se zato obavezno povlai (ako je napisan u dva reda, povlai se samo
posljednji):
-sadraj-
*sadraj to je najvaniji dio u strukturi poslovnog pisma, to je svrha obraanja, a sastoji
se od sljedeih sadrajnih cjelina:
*uvod *poruka *zavretak
-uvodni dio sadraja-
*uvod (razlog obraanja) vano je da se primalac poruke uvodnim tekstom zainteresira
i odlui tekst isitati do kraja. Stoga, bez obzira na stereotipne uvode koji olakavaju
sastavljanje pisma, mnogo je efektivnije ako se poiljalac poruke odlui da bude
orginalan, te pismo zapone makar blagim odsutpanjem od ustaljenih konstrukcija.
-poruka-
*poruka (predmet obraanja) kao centralni dio sadraja to je sutina pisma, dio o kojem
poiljalac saopava primaocu svrhu svoga obraanja. Tekst poruke mora biti jasan ,
jezgrovit, doreen i prikladno , po mogunosti to orginalnije i zanimljivije napisano.
-zavretak-
*zavretak kao finalni dio sadraja poslovnog pisma koji:
*kod primaoca treba osigurati ne samo dobar dojam o poiljaocu
*naglaava uvjerenje poiljaoca, pa i sugestiju da e obraanje imati pozitivan rezltat
*ne smije biti dugaak- jedna do dvije efektne reenice, uglavnom elja ili nada da e
ono to se moli/zahtjeva/nudi/trai/predlae i slino biti pozitivno okonano
-pozdrav-
*kratak dio pisma kojim se uljudno oznaava sami kraj obraanja:
*poinje s poeta retka ili malo uvueno, kao zasebna reenica
*poinje velikim slovom, ali se iza njega ne stavlja nikakav interpukcijski znak (ni zarez
ni taka) ve u novom retku,u desnom uglu slijedi potpis
*uobiajno: Srdaan pozdrav/ Srdano Vas pozdravljamo// Primite nae (srdane)
pozdrave // S (osobitim)

OKOLNOSTI I IZVANJEZIKO PONAANJE U KOMUNIKACIJI

1
komunikativne aktivnosti uskladiti:
*sa medijima: usmeno (face to face,telefonom,elektronska); pisano (pismo,fax,printani
mediji,elektornska pota); vizuelno (tampa); auditivno (radio); kombinirano (TV)
*sa prilikom,prostorom,vremenom: na otvorenom/ u zatvorenom, obraanje
veoj/manjoj grupi sluatelja/ uesnika u komunikaciji, medijski pokriveno/bez
novinara(saopenje za javnost)
*sa vrstom komunikacije:masovno,javno,jednosmjerno,
dvosmjerno,uivo, telefonom
2
*osigurati prohodnost komunikacijskog kanala
(elimitiranje tzv. buke ili uma u kanalu- svi mediji, sve govorne situacije)
*uskladiti izvanjeziko ponaanje sa zahtjevima pratee ope kulture i svake situacije i
govornog dogaaja (rokovi, termini, odijevanje, maniri, kontrolirati simptome smjeh,
suze, kaalj, zijevanje, skromnost) itd.
JASNOST STILA
Zato dolazi do nerazumjevanja
*buka/um u kanalu
*dekoncentranost javnog od komunikatora
*namjerna dezinformacija
*preutkivanje,zatakavanje stvarnog problema
*neusklaenost verbalnog i neverbalnog ponaanja (poletika)
Najee jeziko stilske greke
*tautologija i pleonazam *froziranje *dekonpovani predikat
*pasivne konstrukcije sa iskazanim subjetom upotreba zamjeni (sebe,svoj)
*upotreba prijedloga (ispred,sa,oko,do,od/nego, radi /zbog, pored/osim, napravljen iz
neega, operacija na nogama)
*ustaljeni izrazi (u vezis tim)
*amfibolija (mae ogrebalo pae)
*Kako drati pod kontrolom sebe i druge?
*Kako uvjeriti/ zaobii istinu/slagati?
*Problem da li ga otvarati,odgoditi,zatakati, izgladiti,produbiti?
SOCIOLINGISTIKI ZAHTJEVI I OSNOVNI SOCIOLINGVISTIKI
POJMOVI
-drutveni kontekst-
Ko-kome-kome-kada-gdje-zato
Govorna zajednica: drutvena zajednica povezana istin jezikom
Nacionalnojeziki identitet: tolerancija, pitanje komunikacija, imid, simbolika i
komunikativna uloga jezika.
Govorni dogaaj (diskurs): ukupnost (poetak, trajanje i kraj), komunikativna aktivnost
Govorni in: iskaz, saopenje u okviru govornog dogaaja, najmanja komunikacijska
jeedinica
Govorna situacija-nejeziki kontekst u ostvarenju govornog dogaaja, fiziki ambijent
(mjesto, vrijeme i okolnosti) i instituacionalizovani ambijent (djelatnosti, drutvene uloge
itd.)
Govorne uloge-drutvene uloge u govornom dogaaju statusne razlike solidarnost-
pozdravi itd.
JASNOST I STILOVI
ZATO DOLAZI DO NERAZUMJEVANJA ?
- Loe prenesena poruka (apsolutno, relativna nejasnoa)
- Sudaranje ideja-nije fokusirano miljenje
- Previe informacija
- Nedostatak informacija (neupuenost, nedostaje >>kockica<<)
- Pogreno shvaena poruka (ugroava dalji tok-preselio !)
- Nepoznavanje sagovornika/sluateljstvo
- Katakreza (par godina, troduplo)
- Deklinacija-muke/enske osobem./. rod (Demal Mutapi, zamjenik ministrice
pravde)
- Izbor leksike (simboliki markirane rijei, semantika diferencijacija, arhaizmi, tuice-
barbarizmi, termino-sistemi, puka etimoglogi, red rijei u reenici (naalost nisu samo:
- saznala sam ta se desilo na televiziji
- saznala sam na televiziji ta se desilo)
-Dakanje i - Relativna reenica (kongruencija) itd..
JAVNO KOMUNICIRANJE
Pitanja koja postavljamo sami unaprijed
Zato komuniciramo-ta mi je cilj ? S kime komuniciram ?
Kako ostavitu upeatljiv dojam ? (od pozdrava do zavretka komunikacije, od jezika do
naina sjedenja ili hodanja) ?
Kako se ponaati (dranje, biti pristupaan, flksibilan, /ne/ emotivan, ljubazan (arogantan,
oputen, taktian) !
KULTURA KOMUNIKACIJA I VJETINA GOVORA
VANI SAVJETI (1)
- Govori prigodno (radost/alost, radno/sveano; grstikulacija, boja glasa, visina tona,
neverbalni znaci itd.)
- Zadri uljudan ton - Uskladiti neverbalno ponaanje sa sadrajem govora i sa verbalnom
komunikacijom
- Isklljui fiziki kontakt
(2)
- Sluaj-aktivno ili pasivno (i to pokai)
- Ne hvali se, ne citiraj sebe i i skljui ja efekte
- Persiraj i obraaj se primjerno (titule,gospodin/gospoa+prezime)-dobro odmjeri Ti
obraanje
- Ne priaj o onome u ta se dobro (dovoljno) ne razumje
- Ne upotrebljavaj vulgarizme
- Izbjegavaj peurativne rijei i sadraje
(3)
Ne priaj neprimjerene naine ale, pogotovo ne na tui raun
Ne budi banalno (ili bez osobitog cilja) ironian
Ne iskazuj neprimjereno/nekulturno emocije (ljutnja,uvrijeenos
Ne traaj-razgovaraj sa, a ne govori, o (kolegama/poznanicima)
Ne budi arogantan, ali ni odve snishodljiv
(4)
Ne lai ak i kad ne govori istinu
Ne iznosi intimnosti-ne akajpo privatnom ivotu (ni svom ni tuem) Ne reagiraj
burno-ne govori i ne smij se prglasno, osobito bez (ozbiljnog) razloga (nametljivo,
koketno itd)
Imaj duha i pokai vedrinu, ali ne budi po svaku cijenu duhovit (neprimjereni vicevi,
uloga zabavljaa)
 KULTURA GOVORA (MILAN IPKA)

UVOD
Potrebno je razgraniiti i definirati temeljne pojmove jezik i govor. To su
dva razliita fenomena koji su u nerazdvojivoj vezi, tako da je teko govoriti o
jednom od njih ne uzimajui u obzir i onaj drugi. budui da se bez osnovnih
naunih saznanja o jeziku i govoru ne moe objasniti ni shvatiti sutina kulture
govora, bitna je i nauka koja se bavi tim fenomenima. To je zapravo itav niz
nauka koje jezik i govor prouavaju s posebnih aspekata, ali su zbog istog
predmeta prouavanja objedinjene pod zajednikim nazivom nauka o jeziku.

JEZIK I NAUKA O JEZIKU

Jezik (pojam i definicija)

Budui da je jezik u isto vrijeme i psiholoki, neuroloki, drutveni, etniki,
semioloki, komunikoloki i kulturoloki fenomen, predmet je zanimanja i
izuavanja, osim lingvistike, i vie razliitih nauka: psihologije, neurologije,
sociologije, etnologije, politikologije, semiologije, komunikologije, kulturologije, pa
i filozofije. Zato se jezik moe definirati iz vie razliitih aspekata. Ipak, nijedna
definicija ne objanjava do kraja to najsavrenije dostignue ljudskog duha.
Najpotpunija definicija jezika polazi od 2 elementa, tj. odgovara na 2 bitna
pitanja: ta je to jezik po svojoj unutranjoj strukturi, kako funkcionira i emu
uope slui.
Jezik je veoma sloen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor,
kombinovanje i upotrebu) pomou kojih se ljudi u odreenoj drutvenoj
zajednici meusobno sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i
osjeanja i obiljeavaju se kao pripadnici upravo te zajednice, ili ove ili one
drutvene grupe u okviru nje.
Sa stanovita uloge jezika u ivotu ovjeka i ljudskog drutva, jezik se
definira i kao 'sistem znakova koji ovjeku omoguava razvijen drutveni i
duevni ivot, i koji se ostvaruje u openju meu ljudima' (Bugarski).
Dakle, jezik je u opem smislu, odreen i ureen sistem znakova kojima je
osnovna funkcija sporazumijevanje meu lanovima jedne drutvene zajednice.
Kad je rije o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju
artikulirani glasovi i njihove znaenjski relevantne kombinacije (morfeme,
lekseme, sintakseme) ili pisani znakovi, slova, pomou kojih se te jezike jedinice
obiljeavaju. Postoje i drugi sistemi znakova za sporazumijevanje meu ljudima,
kao to su npr. gesti, mimika, dimni signali kod Indijanaca, saobraajni znaci na
ulicama, i sl., ali se nijedan od thi sistema ne moe porediti s prirodnim ljudskim
jezikom.
Jezik je u tom smislu daleko najsloeniji, ovjekovim drutvenim i
duhovnim potrebama najprimjereniji sistem znakova za iskazivanje misli i
osjeanja i sporazumijevanja meu ljudima u jednoj drutvenoj zajednici.
Mogunosti izraavanja u jeziku i pomou jezika su neograniene, pa se moe
rei da je to najsavreniji sistem znakova u funkciji komunikacije.
Ne postoji univerzalan sistem znakova za sporazumijevanje meu svim
ljudima na svijetu. Ima mnogo razliitih prirodnih ljudskih jezika. Svaki normalan
ovjek, kao svjesno bie, ima uroenu sposobnost da naui bilo koji od jezika na
svijetu, bez obzira na tip njegove strukture. Ta sposobnost se naziva jezika
sposobnost. Jeziko znanje, koje se usvaja od ranog djetinjstva pa do kraja
ivota, podrazumijeva kompetenciju (poznavanje) sistema znakova za
sporazumijevanje - koda i kompetenciju (poznavanje) pravila za njihov izbor,
kombinovanje i upotrebu - komunikacije.
Postoje 3 bitna svojstva ovjeka u vezi s jezikom: jezika sposobnost,
jeziko znanje (sa kompetencijom koda i kompetencijom komunikacije) i jezika
upotreba. Prvo sredstvo je uroeno, dok se druga dva svojstva stiu i razvijaju u
okviru drutvene zajednice.

Osnovne funkcije jezika

Jezik (pretoen u govor) ima 3 osnovne funkcije. One su meusobno
povezane i nerazdvojive, te utkane u svaki govorni in. To su:
1. komunikativna (sporazumijevanje);
2. ekspresivna (izraavanje);
3. simbolika (obiljeavanje).
Komunikativna funkcija jezika osnovna funkcija jezika je da omogui
saopavanje, odnosno prenoenje
poruka jednog lana govorne zajednice drugim lanovima te zajednice, ime se
obezbjeuje njihovo meusobno sporazumijevanje. Po tome je komunikativna
funkcija jezika funkcija sporazumijevanja.
Ekspresivna funkcija jezika se ispoljava pri svakom izraavanju vlastitih
misli i osjeanja, ali je najvie izraena u knjievno-umjetnikom stvaralatvu,
posebno u knjievnim vrstama u kojima je zastupljena emocija. Poto ova
funkcija jezika podrazumijeva upravo iskazivanje emocija, naziva se jo i
emotivnom, tj. emocionalnom i afektivnom. Ona se ogleda ne samo u knjievno-
umjetnikom stvaralatvu, nego i u interpretaciji umjetnikih tekstova: izraajnom
itanju, prepriavanju, recitovanju, pripovijedanju o nekom dogaaju i sl. To je
znaajno sa stanovita izgradnje kulture govora, kao elemenata ope kulture
svakog obrazovanog ovjeka, a jo vie kao dijela profesionalne osposobljenosti
(glumaca, nastavnika, novinara, politiara i dr.). Svaki govorni iskaz je manje ili
vie emocionalno obojen, jer ovjek nije samo racionalno, nego i emocionalno
bie.
Simbolika funkcija jezika o treoj osnovnoj funkciji jezika se rijetko
govori, iako je i ona uvijek prisutna i povezana s prethodne dvije. Ne moemo
izgovoriti ni jednu rije i reenicu, a da se pri tome ne obiljeimo kao predstavnici
ove ili one govorne ili drutvene zajednice, da ne pokaemo stepen svog
obrazovanja, kulture, inteligencije, itd. ovjek se samim svojim govorom, i bez
svoje volje, obiljeava. Obiljeavati se moe i svjesno, namjerno, ovakvim ili
onakvim izborom jezikih sredstava. Najbolji primjer takvog obiljeavanja je
jeziko ponaanje pripadnika pojedinih nacija u BiH. One namjerno biraju i
upotrebljavaju rijei i oblike i druga jezika sredstva karakteristina za njihov
nacionalni jeziki standard (srpski, hrvatski, bonjaki), insistirajui na onim
obiljejima koja imaju posebno simboliko znaenje.

Jezik ima i druge razliite funkcije, to znai da je funkcionalno

polivalentan. Pomenuemo jo dvije funkcije. To su kognitivna ili spoznajna
funkcija, kojom jezik, povezan s miljenjem, doprinosi irenju spoznaja o svijetu
koji nas okruuje, i kulturna funkcija, po tome to jezik slui kao sredstvo
usmenih predanja u narodu i svekolikog knjievno-umjetnikog stvaralatva, za
biljeenje i uvanje od zaborava podataka o raznim kulturnim i drutvenim
zbivanjima, itd.

Jezik i drutvo
Jezik je nastao zajedno s drutvom, u prvobitnim ljudskim zajednicama,
kao rezultat ovjekovih potreba da se u procesu rada i borbi za savladavanje sila
prirode sporazumijeva s drugim lanovima svog ueg ljudskog kolektiva. Jezik se
zajedno sa drutvom razvija, trpei promjene koje se u njemu zbivaju, ali i sam
utjeui na drutveni razvoj. Tako su jezik i drutvo nerazdvojno povezani i
meusobno uslovljeni. Vezu i meusobnu zavisnost jezika i drutva pokazuju
osnovne funkcije jezika, posebno komunikacijska. Prirodnim ljudskim jezikom
kao kodom mogue je komunicirati samo u odreenom ljudskom kolektivu, dakle,
u drutvu. Teorije o postanku jezika potvruju drutveni karakter jezika (teoloka:
da je jezik Boiji dar i materijalistika; da je jezik izraz potrebe ovjeka da u
procesu rada i ivota komunicira s drugim lanovima svoje zajednice). Ljudska
zajednica bez jezika je nezamisliva, jer takva zajednica ne postoji niti je
postojala. Jezik je faktiki mrtav bez drutvene zajednice u kojoj se jedino moe
ostvarivati kao sredstvo komunikacije. S nestankom zajednice u kojoj jezik slui
kao komunikacijsko sredstvo, nestaje i sam jezik. Tako su iezli i mnogi stari
narodi, i zajedno s njima i njihovi jezici.

Narodni, knjievni i standardni jezik

Pod prirodnim ljudskim jezikom se podrazumijevaju 3 razliita fenomena.
Prvi je jezik kojim govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (razliito u razliitim
krajevima). To je narodni jezik. Drugi je knjievni jezik, a trei standardni jezik.
Narodni jezik je skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po svojim
bitnim karakteristikama predstavljaju cjelinu i razlikuju se od susjednih jezika.
Osnovno obiljeje narodnog jezika je njegova raznolikost i neujednaenost.
Narod u razliitim krajevima na podruju jednog jezika razliito govori. Ponekad
su te razlike tolike da se pripadnici istog jezika teko meusobno mogu
razumjeti. To svakako oteava iru komunikaciju, pa se stoga, radi prevladavanja
tekoa, formira prvo knjievni jezik, a potom i standardni jezik.
Knjievni jezik je jezik knjige ili, ire shvaeno, jezik pismenosti
pismeni jezik. Knjievni jezik se javlja kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne
pismenost, kad dobije svoje pismo. Kod nas je to bilo prije 1100 godina, kada
smo zaslugom sljedbenika irila i Metodija dobili svoje prvo pismo glagoljicu, a
potom irilicu i latinicu, uz tzv. arebicu, koja se upotrebljavanja kod naih
muslimana od dolaska Turaka na ove prostore, do poetka 20. stoljea. Na
osnovu toga moemo zakljuiti da je knjievni jezik poseban, relativno homogen
jeziki idom, koji slui kao instrument knjievnog i uope kulturnog stvaralatva
kao i pismene komunikacije na uem ili irem prostoru. Knjievni jezik se
razlikuje od jezika knjievnosti.
Standardni jezik se od knjievnog jezika razlikuje po tome to je
obavezno normiran, to znai da je ureen i ujednaen eksplicitnom normom, i
ima razraene funkcije kojima se zadovoljavaju kulturne i druge potrebe
civiliziranog drutva. Standardni jezik je posebno odabran i normiran
(standardizovan) idiom koji je, zbog zadovoljavanja mnogostrukih drutvenih
potreba, funkcionalno polivalentan. I standardni jezik se razlikuje od jezika
knjievnosti. Poto se normira, standardni jezik se odvaja od svoje dijalekatske
osnovice, i postaje autonoman vid jezika, koji se razvija po posebnim
zakonitostima i izgrauje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture
odreene drutvene zajednice, najee ranga nacije, zbog ega mu je jedno od
osnovnih obiljeja visok stepen homogenosti i ujednaenosti. Izgraivanje
standardnog jezika je vrlo sloen proces koji zapravo nikad ne prestaje.
Kad se govori o jezikoj normi, postoji implicitna ili inherentna norma, koju
ima svaki jeziki idiom bilo kojeg ranga, kao to su narodni govori i dijalekti, pa
ak i jezik pojedinca (idiolekt), i postoji eksplicitna, preskriptivna, standardno-
jezika norma, koja je rezultat normiranja, tj. propisivanja i drutvenog nametanja
irem jezikom kolektivu u procesu standardizacije. Norma je skup osobina
(fonetskih, morfolokih, sintakstikih i leksiko-semantikih) koje karakteriu neku
jezik, dijalekt ili idiolekt.

Raslojavanje jezika
Pod utjecajem drutvenih faktora, tj. zavisno od toga kakva mu je uloga u
odreenom drutvu i kulturi, tanije, u kojoj se funkciji javlja, na kojem prostoru i
u kojoj situaciji se upotrebljava, itd. jezik se raslojava. U lingvistikoj literaturi se
navodi funkcionalno, socijalno, teritorijalno, nacionalno, individualno raslojavanje,
pa onda disciplinarno, situaciono, tematsko, a neki autori pominju i spolno,
starosno, vremensko raslojavanje i dr.
Razlike izmeu varijanti jednog standardnog jezika nisu svugdje iste:
negdje su vee, negdje su manje. Ali ono to je bitno je da te razlike ne ometaju
normalnu jeziku i kulturnu komunikaciju meu izvornim govornicima razliitih
varijanti unutar jednog standardnog jezika.
Drugi vid raslojavanja standardnog jezika u upotrebi je funkcionalno-
stilsko raslojavanje. Rezultat tog raslojavanja su funkcionalni stilovi. Postoji 5
osnovnih funkcionalnih stilova: knjievno-umjetniki, publicistiki, nauni,
administrativni i razgovorni funkcionalni stil. Stilovi se dalje razlau na
podstilove, a oni se razlau na anrove.
Knjievno-umjetniki stil karakteristian je za knjievno-umjetniko
stvaralatvo. To je specifian stil koji po svojoj prirodi odstupa od
standardnojezike norme. Poznato je postojanje pjesnike slobode (licentia
poetica), koja stvaraocu knjievno-umjetnikog djela omoguava i doputa da, iz
umjetnikih razloga, u manjoj ili veoj mjeri kri standardnojeziku normu.
Insistiranje na standardnojezikoj normi bi u umjetnikom djelu ito nautrb
umjetnikog stvaralatva i vrijednosti pjesnikog djela. Za ovaj stil su
karakteristini ekspresivnost, slikovitost, emocionalnost, estetinost i ritmika
organizacija. Odlike knjievno-umjetnikog stila su i osobenost sintaksike
strukture i bogatstvo rjenika. Knjievno-umjetniki stil se razlae na podstilove:
prozni, poetski i dramski, a oni se dalje dijele na rodove i vrste (anrove), prije
svega na lirski, epski i dramski rod, a svaki od njih ima veliki broj vrsta i podvrsta.

Publicistiki stil je zastupljen u publicistici. Publicistika je vid

intelektualne djelatnosti koja se sastoji u argumentiranoj analizi aktuelnih pojava
u razliitim oblastima drutvenog ivota (ekonomiji, politici, nauci, kulturi i dr.), te
objavljivanju takvih analiza u tampi i elektronskim medijima, ili u glasilima
(biltenima) dravnih organa i razliitih organizacija. Publicistika je specifina
djelatnost, pa zahtijeva poseban stil izraavanja i poseban izbor jezikih
izraajnih sredstava. Publicistiki radovi mogu biti informativni, analitiki, satiriki,
polemiki ili diskusioni, a u njima se najee obrauju politike, ekonomske,
filozofske, moralne i knjievne teme. Publicistiki stil, kao i knjievno-umjetniki,
nije homogen. Razlae se na 2 podstila: ui publicistiki i novinarski
(urnalistiki), a oni se dalje dijele na vie anrova u pismenoj ili usmenoj
komunikaciji (novinska vijest ili informacija, zatim uglavnom u tampi: izvjetaj,
lanak, uvodnik, komentar, pismo, otvoreno pismo, intervju, pamflet, prikaz,
feljton, dnevnik, zatim na javnom skupu ili radiju i televiziji govor, referat,
razgovor, uvodno izlaganje, uee u diskusiji i sl.). Specifinost ovog stila je da
se javlja i u usmenoj i u pismenoj formi.
Nauni stil funkcionie u oblasti nauke. I on se dijeli na 3 osnovna
podstila. To su strogo nauni (akademski), nauno-udbeniki (nauno-
edukativni, jer se protee na razne vrste edukativnog rada) i popularno-nauni.
Ovi podstilovi su zastupljeni i u nauci i u jeziku: prvi u naunim raspravama i
lancima, drugi u udbenikoj i prirunoj literaturi, ali i u drugim vidovima
edukativnih aktivnosti, a trei u popularno-naunim radovima. Podstilovi naunog
stila se granaju na vie razliitih vrsta radova. Tako se u strogo naune vrste
ubrajaju nauna monografija, nauna studija, nauna rasprava, nauni lanak i
izvjetaj o obavljenim naunim istraivanjima; u nauno-edukativne: udbenik,
prirunik, skripte, obrazovne emisije na radiju i televiziji i sl.; a u popularno-
naune: prilozi u jezikim rubrikama u tampi, popularno-naune emisije na
radiju i telviziji, popularno-nauni filmovi, zbirke popularno-naunih tekstova,
popularnonaune knjige i sl.
Administrativni stil je po svojim osobinama na suprotnom polu od
knjievno-umjetnikog stila. Karakterie ga odsustvo estetske funkcije,
ekspresivnosti i metaforinosti izraza, ustaljenost strukture koja esto prelazi u
stereotipnost, zatim oficijelnost, uklopljenost u standardnojeziku normu, uz
tenju ka uvanju arhainih formi, i zuzetno velika anrovska raznovrsnost.
Administrativni stil se javlja i u pismenoj (to je najee) i u usmenoj
komunikaciji (politiki i drugi govori, uee u diskusiji, poslovni razgovori,
diplomatski pregovori i sl.). I ovaj stil se dijeli na vie podstilova: zakonodavno-
pravni (jeziki izraz zakonskih propisa, odluka, ukaza, direktiva, rezolucija,
statuta, itd.), poslovni (stil dogovora, sporazuma, ugovora, faktura, i sl.),
diplomatski (jezik meunarodnih ugovora, konvencija, memoranduma i sl.),
individualno-potvrdni (stil diploma, svjedoanstava, uvjerenja, potvrda i sl.), te
korespondencijski (stil pisama, telegrama, molbi, albi, izvjetaja, zahtjeva,
poziva, punomoi i sl.).
Razgovorni stil je karakteristian za svakodnevnu verbalnu komunikaciju,
uglavnom usmenu, po emu se razlikuje od preteno 'knjikih' stilova (knjievno-
umjetnikog, publicistikog, naunog i administrativnog). Karakterie ga
neoficijelnost, leernost, spontanost, privatnost, dinaminost i sloboda
izraavanja. I ovdje su esta odstupanja od standardnojezike norme, pa i esta
izlaenja van okvira standarnog jezika (govor u dijalektu, sociolektu, argonu i
sl.). Takva odstupanja su opravdana samo u neformalnim vidovima usmene
komunikacije, koji su u ovom stilu i najei (privatni razgovori, prianje viceva i
sl.), dok u sferama gdje funkcionie jeziki standard (npr. u razgovoru studenta s
profesorom, u slubenoj komunikaciji izmeu nadreenih i podreenih), to
ukazuje na nizak stepen kulture govora i krenje osnovnih normi pristojnog
ponaanja.
Individualno raslojavanje je karakteristino za sve stilove, to znai da
svaki govorilac jednog jezika govori i pie na svoj nain, svako ima svoj stil. Stil,
to je ovjek sam.
Funkcionalni stil je vid govorne realizacije jezika uslovljen njegovom
upotrebom u razliitim podrujima ljudske djelatnosti, te ga karakterie
odreeni specifian izbor jezikih izraajnih sredstava na raznim nivoima
jezike strukture.

Jezik i miljenje
Ekspresivna funkcija jezika, ija je sutina iskazivanje ovjekovih misli i
osjeanja govorom, sama po sebi ukazuje na vezu izmeu misli i jezika.
injenica je da se misli iskazuju pomou jezika, da se u njemu misli otjelovljuju,
ali i injenica da miljenje ponekad moe biti nezavisno od jezika, kao to se i
jezik ponekad moe odvojiti od miljenja. Misao se ipak najee izraava putem
jezika, tj. govorom. Jezik i miljenje meusobno se dopunjuju i podstiu i ne
mogu se odvojiti jedno od drugog. Miljenje utjee na razvoj jezika, odnosno
sposobnosti govora, i obratno jezik utjee na razvoj miljenja. To znai i da se
kultura govora razvija usavravanjem ovjekovog miljenja i osjeanja.

Nauka o jeziku i njene discipline

Nauka o jeziku je skup veeg broja nauka kojima je jezik osnovni predmet
prouavanja. Svaka od njih pristupa jeziku s posebnim istraivakim interesima i
ciljevima. Nauka o jeziku naziva se lingvistika (lat. lingua jezik). Lingvistika
objedinjuje vie razliitih naunih disciplina: autonomnih i onih koje su nastale u
dodiru s drugim drutvenim naukama koje se zanimaju za jezik (sociologijom,
etnologijom, antropologijom, psihologijom, neurologijom, itd.). Lingvistika je
relativno mlada nauka. Razvijala se u 19. i 20. stoljeu, ali to ipak ne znai da se
ljudi ranije nisu zanimali za jezik i da ga nisu prouavali (u Kini, Indiji, staroj
Grkoj i Rimu).
Tada je nastala posebna nauka o jeziku filologija (gr. bukvalno ljubav
prema rijei, govoru),i sprva nauka o jeziku, knjievnosti i kulturi starih Grka
(potom i Rimljana). Druga klasina nauka o jeziku, koja se takoer razvila u
staroj Grkoj, je gramatika (doslovno: 'pismena', od gr. grammatike techne
'pismena vjetina'), koja se bavi opisom, poreenjem, razvojem, ali i pravilnou
elemenata sistema pojedinih jezika ili skupina jezika. Za kulturu govora su bitne
jo dvije normativne discipline: ortografija ili pravopis (nauka o pravilnom pisanju i
sistem normi koje utvruju pravilno pisanje) i ortoepija ili pravogovor (nauka o
pravilnom izgovoru rijei i reenica i sistem normi koji taj izgovor reguliu).
Nauka o jeziku je veoma razgranata i multidisciplinarna, to svjedoi o
svestranom interesovanju za tako sloenu i slojevitu pojavu kao to je prirodni
ljudski jezik.

GOVOR

Definicija govora
Jezik je sistem unakova, a govor je individualna realizacija tog sistema. To
je 'djelatnost govorne osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojeg
njegovog dijela u svrhu uzajamnog djelovanja s drugim lanovima govorne
zajednice' (Bloch). Govor stoji u opoziciji prema jeziku, ali to su dvije meusobno
uslovljene pojave, te ih treba posmatrati u jedinstvu. Vano je imati na umu
nerazdvojivost jezika i govora. Govor je bez jezika nemogu, a jezik bez govora
mrtav.
U vezi s govorom treba znati ta je govorni predstavnik, govorna
zajednica, govorni dogaaj, govorni in (akt), govorna situacija i govorne uloge.
Govorni predstavnik je ovjek koji ima jeziku sposobnost i znanje tog
jezika, tj. kompetenciju koda i kompetenciju komunikacije, to mu omoguuje da
se njime uspjeno slui.
Govorna zajednica je skup govornih predstavnika jednog jezika, pomou
kojeg se oni meusobno sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.
Govorni dogaaj je ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom
procesu sporazumijevanja unutar jedne govorne zajednice. Jedan govorni
dogaaj je ogranien poetkom i zavretkom komunikacije.
Govorni in (akt) je iskaz ili saopenje u okviru govornog dogaaja.
Govorna situacija je nejeziki kontekst u kojem se ostvaruje proces
sporazumijevanja, tj. govorni dogaaj. Tu se podrazumijeva fiziki ambijent
(mjesto gdje se govori, vrijeme kad se govori i okolnosti u kojima se govori),
institucionalizovani ambijent (domen, djelatnosti, drutvene uloge komunikatora),
zatim teme saopavanja i ukupno pragmatiko, socioloko i psiholoko okruenje
komunikacije.
 Govorne uloge su ispoljavanje razliitih drutvenih uloga u kojima se
govorni predstavnik nekog jezika nalazi dok govori. Govorne uloge npr. mogu biti
profesor i student, komandant i potinjeni, slubenik i stranka, ljekar i pacijent,
itd.

Usmeni i pismeni govor

Govor se moe ostvarivati na 2 naina: akustikim znakovima, tj.
artikulisanim glasovima (fonemima) i pisanim, vizuelnim znakovima (signalima).
Prema tome se govor dijeli na usmeni, koji se ostvaruje fonemama, i pismeni,
koji se ostvaruje grafemima. Iako je i jedno i drugo govor, esto se pod govorom
podrazumijeva samo usmeni govor, dok se pismeni govor smatra posebnom
pojavom vezanom za pismo i pisanje.

Razlike izmeu usmenog i pismenog govora

Iako su i usmeni i pismeni govor u sutini ista pojava, oni se ne mogu
poistovjeivati. Kad se usmeni iskaz prenese na papir, to nije potpuno vjerna
slika izgovorenog poput odraza u ogledaju. Razlike izmeu usmenog i
pismenog govora mogu biti manje ili vee, ali apsolutne podudarnosti nema.
Prva i osnovna razlika izmeu usmenog i pismenog govora iskazuje se u
karakteru znakova (signala) pomou kojih se ostvaruju. Usmeni se ostvaruje
pomou akustikih signala (fonema) koji se primaju auditivno, a pismeni se
ostvaruje pomou vizuelnih sredstava (grafema) koji se primaju optiki. Druga
razlika je u tome to u usmenom govoru ima vie zvukova nego to ima znakova
u pismenom govoru, tako da se sve ono to se uje u govoru ne moe zabiljeiti i
ne moe se predstaviti pismenim znakovima, niti je takvo neto potrebno. U
naem jeziku ima 30 glasova i 30 slova, i to znai da imamo 30 fonema i 30
grafema. Glasova, koji su alofone, ima vie, ali one se ne biljee. Sljedea je
razlika u tome to nema apsolutne podudarnosti izmeu osnovnih strukturnih
jedinica jednog i drugog govora. Razlika je i u tome to se akcenti i duine vokala
pri pisanju ne biljee, osim samo u nekim sluajevima.
Usmeni govor ima svojstvo prateih vrednota: intonaciju, intenzitet,
reenini tempo, pauzu, gest, mimiku i stvarni kontekst. Te vrijednosti usmenog
govora se teko mogu prenijeti na papir, pa se praktino i ne registruju pri
pisanju. Samo se djelimino reeninim znacima: takom, zarezom, upitnikom,
uzvinikom, dvotakom ili s tri take moe naznaiti ovakva ili onakva intonacija
ili pauze, ali se ostale vrednote nikako ne obiljeavaju, niti se mogu obiljeiti u
pisanom tekstu.
S druge strane, pisani govor ima svojstvo razliitih fontova i razliitih vrsta
slova unutar njih: kapitale ili majuskule (velika slova), minuskule (mala slova),
bold (masna ili polumasna slova), italic ili kurziv (kosa slova), underline
(podvuena slova), ukraeni inicijali, itd. Sve se to zanemaruje u usmenom
govoru, jer se ne moe akustiki izraziti.
Usmeni i pismeni govor se razlikuju i po brzini prenoenja poruka.
Razliitom brzinom saopavanja se postiu raznovrsni efekti. Po svojoj prirodi
usmeni govor je iv i dinamian, a pismeni statian.
 ovjek 3 puta vie govori nego to pie. Suprotno tome, u nastavi
maternjeg jezika i u razvijanju kulture govora neuporedivo se vie panje
poklanja pismenim, nego usmenim vjebama.
Poruku 'Pii kako govori, a itaj kako je napisano' treba zamijeniti
porukom 'Ne pii uvijek onako kako govori, i ne itaj uvijek onako kako je
napisano', odnosno 'Pii onako kako nalae pravopis, a itaj, izgovaraj i govori
onako kako propisuje pravogovor!'.
KULTURA GOVORA

O kulturi uope
Rije kultura potie iz latinskog jezika (izvorno cultura), a u vezi je sa
glagolom colo, colui, cultum s osnovnim znaenjem obraivati, gajiti, njegovati, a
potom i brinuti se (o neemu), usavravati, oplemenjivati, obrazovati. Po tome je
kultura u osnovi sve ono to je obraeno, odnjegovano, usavreno.
U najirem smislu, kultura je sve to je, u nastojanju da pokori prirodu
i prilagodi je svojim potrebama, stvorio ovjek svojim tjelesnim i umnim
radom. Svijet koji nas okruuje dijeli se na kulturu (materijalna dobra i duhovne
vrijednosti koje je stvorio ovjek) i prirodu (sav ostali ivi i neivi svijet koji se
razvija spontano, netaknut ovjekovom rukom).
Kultura se u tom smislu dijeli na materijalnu kulturu (sredstva za
proizvodnju i druge materijalne vrijednosti, tj. materijalna dobra koja je stvorio
ovjek) i duhovnu kulturu (skup rezultata ovjekovog rada u duhovnoj sferi
nauka, umjetnost, organizacija drutvenog ivota, politika, obiaji, moral, itd.).
Kultura nije statina, nego dinamina pojava. S razvojem drutva i
usavravanjem procesa rada i sredstava za proizvodnju, razvija se i sama
kultura. Moe se govoriti o specifinosti kulture na svakom stupnju drutvenog
razvoja.
Kao dinamina pojava, kultura je u uem znaenju stepen usavrenosti
postignut u ovladavanju nekom oblau znanja ili umijea i uope
drutvenog ivota (muzika kultura, likovna kultura, fizika kultura, zdravstvena
kultura, kultura ishrane, kultura rada, kultura odijevanja, kultura komunikacije, pa
i kultura govora). Kultura je jo i stepen obrazovanja, naitanost,
prosvijeenost, pristojnost u ponaanju, finoa , itd. ovjek se ne raa
obrazovan, naitan, prosvijeen, uglaen i sa razvijenim higijenskim, radnim i
drugim navikama. To se postie postepeno, od ranog djetinjstva, do zrelih
ovjekovih godina.
Kulture nema bez rada, bez organizovanih i sistematskih nastojanja da se
postigne odreeni stepen usavrenosti nekoj oblasti drutvenog ivota. Kulture
nema ni bez uenja i obrazovanja, bez navikavanja na dobre obiaje i pristojnosti
u ophoenju s drugim ljudima. Kulture nema bez napora.

Kultura govora (pojam i definicija)

Kultura govora je vid duhovne ovjekove kulture. To je stepen
usavrenosti vlastitog govora, tj. ovladavanja vjetinom pravilnog, tanog i
tenog iskazivanja vlastitih misli i osjeanja i uspjene komunikacije s
drugim lanovima govorne zajednice. Tako definirana, kultura govora je isto
to i pismenost u najirem smislu te rijei.
Za onog ko ima odnjegovanu kulturu govora, ko ima razvijenu sposobnost
usmenog i pismenog izraavanja, moe se rei da je pismen u najirem smislu te
rijei, ne samo kada pie, nego i kada govori.

Potreba i znaaj kulture govora

 Osnovni cilj ovjekove verbalne komunikacije s drugim lanovima govorne
zajednice je prenoenje poruka, tj. saopavanje vlastitih misli i osjeanja. Nema
sumnje da e u tome biti uspjeniji ovjek koji ima izgraenu kulturu govora, ko
umije na pravi nain, potpuno i jasno, obavijestiti, obrazloiti i ubijediti. U
profesionalnom radu bilo koje vrste, kultura govora je od velikog znaaja. Upravo
stoga u poslovnom svijetu vjetina govorenja ima visoku cijenu.
Kultura govora je posebno vana za one kojima je govor osnovno
sredstvo profesionalnog rada, a to su, prije svih: nastavnici, glumci, spikeri,
novinari, naroito voditelji radio i televizijskih emisija, advokati, propovjednici,
propagandisti, vojne starjeine i profesionalni politiari. Uspjeh njihovog rada ili
misije u velikoj mjeri zavisi od toga kako govore.
Jedan od prvih znaajnijih ljudi koji je shvatio mo govora u postizanju
odreenih ciljeva u ivotu bio je poznati grki govornik Demosten. Demosten je u
svojoj osamnaestoj godini ivota shvatio da su mu tutori rasturili imetak i prisvojili
nasljedstvo. Jedini nain da ostvari svoje pravo bila je rasprava pred sudom.
Tada se svaki uesnik u raspravi sam branio, a mo govornitva je bila na veoma
visokoj cijeni, tako da je od snage, ljepote i ubjedljivosti govora zavisio uspjeh u
raznim poslovima, posebno sudskim. Demosten je bio goljav i nervozan, imao je
govorne mane, pa ga je publika u sudnici ismijala i izvidala. Razoarani
Demosten je potraio savjet uitelja besjednitva i oni su mu preporuili da
vjebama uklanja mane u svom govoru i usavrava govorniku vjetinu. Kasnije
je i sam, kad bi ga upitali ta je najvanije u govornikoj vjetini, odgovarao
'Najvanije su 3 stvari: kako se neto kae, kako se neto kae i kako se neto
kae'. Nakon dugih i upornih vjebanja (ma ispod ramena, kamenii u ustima, i
sl.), Demosten je popravio izgovor, ojaao svoj glas i usavrio govorniku
vjetinu do te mjere da je postao najvei govornik stare Grke, a po svemu, uz
Cicerona, i najvei govornik svih vremena u svijetu. On se nije drao samo
sudske rasprave. Poznate su i njegove politike besjede, meu kojima se istiu
tzv. filipike, govori protiv zavojevake politike Filipa Makedonskog.
Demostenov primjer pokazuje da se u usavravanje govora mora uloiti
veliki napor. Dobar govornik se ne raa, nego se postaje, i to upornim
vjebanjem i strastvenom eljom da se savlada govornika vjetina. Pri tome su
govorniki talent i druge predispozicije (zdravi i snani govorni organi i ispravna
artikulacija glasova) veoma vani. Ali, sam talent bez usavravanja ne znai
mnogo. Treba stalno imati na umu injenicu da bez rada na postizanju pravilnog i
jasnog govora niko ne moe srei toliko potrebnu i ivotno vanu kulturu govora.

Osnovna svojstva dobrog govora

Osnovna svojstva dobrog govora su pravilnost, jasnoa, jezgrovitost,
tenost i svrsishodnost. Sva ova svojstva posebno, i zajedno, su uslov uspjene
verbalne komunikacije.
Pravilnost podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih
glasova (fonema) jednog jezika i njihovo pravilno biljeenje odgovarajuim
znakovima (grafemima), kao i usklaivanje vlastitog govora s vaeim
ortoepskim, ortografskim, gramatikim i leksikim normama standardnog jezika.
 Ovdje se ukazuje na dvije vrste greaka: u izgovoru i pisanju nekih
glasova, i u oblicima rijei. Najee se grijei u izgovoru afrikatskih parova -,
d-, zatim refleksa glasa jat u ijekavskom izgovoru (mnogo rjee u ekavskom) i
glasa h, koji je razliito zastupljen u 3 naa novotokavska standarda: srpskom,
hrvatskom i bosanskom.
Jasnoa je vana sa stanovita verbalne komunikacije. Da bi
komunikacija bila uspjena, poruke koje se upuuju ostalim uesnicima u
procesu komunikacije moraju biti pravilne i jasne, inae ih primaoci nee moi
protumaiti i shvatiti.
Jasnoa govora se postie korektnim izgovorom i pravilnim pisanjem,
odmjerenim tempom izlaganja, loginim pauzama, odgovarajuim izborom rijei,
uz izbjegavanje ambigviteta (dvosmislenosti, neodreenosti, nejasnoa) i
pretjerane upotrebe rijei stranog porijekl, posebno onih ija znaenja nisu bliska
irem krugu sagovornika. Svi su ovi faktori vani, ali najvanije mjesto ima
umjesno sluenje rijeima.
Rijei mogu imati razliita znaenja, i razliite meusobne veze i odnose.
Tu je polisemija (vieznanost rijei npr. imenica glava osim osnovnog
znaenja ima i drugih znaenja), monosemija (jednoznanost rijei npr. olovka i
okolada imaju samo jedno znaenje), sinonimija (istoznanost, tj.
slinoznanost pojava kada razne rijei razliito zvue, a isto ili slino znae
npr. sidro, kotva, anker; put, cesta, drum; vatra i oganj, hljeb i kruh, i sl.),
homonimija (podudaranje oblika rijei razliitog porijekla i znaenja suprotno
sinonimima, homonimi isto zvue, a razliito znae npr. kosa vlasti na
ovjejoj glavi i kosa alatka kojom se kosi trava, itd.), paronimija (pojava slina
homonimiji, koja se uzima u 3 znaenja: izvoenje rijei iz istog korijena npr.
plesti plot, vrtjeti vreteno vrat; podudaranje u glasovnom sistemu, isto to i
homografija npr. kosa kosa, boca boca; rijei sline po glasovnom sistemu
npr. biti i bitisati, zekir i zveka, dubok i dubiozan i sl.), antonimija (suprotnost
znaenja razliitih rijei dobro zlo, svjetlost tama, velik malen, visok
nizak, gladan sit, itd.), enantiosemija (pojava da jedna rije ima dva razliita,
meusobno suprotstavljena znaenja npr. sankcionisati, sumnjati i sl.).
Rijei mogu biti deminutivi (znae neto umanjeno, 'umanjenice'),
augmentativi (znae neto uveano, 'uveanice'), pejorativi (znae neto
pogrdno, pogrdne rijei) i hipokoristici (znae neto drago, milo, rijei odmilja).
Slabo poznavanje stranih rijei esto dovodi do tzv. paronimske atrakcije,
tj. paronimizama, koji pokazuju nizak nivo obrazovanja (npr. buldoder umjesto
buldoer, kvarijes umjesto karijes, skakader umjesto kaskader). To je znak
neobrazovanosti i veoma niskog nivoa pismenosti.
Jezgrovitost najkrau i najtaniju misao o jezgrovitosti kao osobini stila
izrekao je veliki ruski pisac, i sam vrstan stilist, Maksim Gorki. On je rekao
'Treba pisati tako da rijeima bude tijesno, a mislima prostrano'. To znai da treba
izbjegavati suvino gomilanje rijei, nego ih treba upotrebljavati u mjeri u kojoj je
to neophodno da bi se potpuno izrazila neka misao. Saetost i preciznost
kazivanja karakteristini su posebno za nauni i administrativni stil, a dobrim
dijelom i za publicistiki stil, dok u knjievno-umjetnikom i razgovornom stilu
moe biti odstupanja. Misao Maksima Gorkog se ne odnosi samo na pismeni,
nego i na usmeni govor, iako ima stanovitih razlika.
Kad se govori o jezgrovitosti, treba imati na umu i redundanciju. To su
zalihe jezikih elemenata bez kojih se u uslovima neometane komunikacije moe
(jer je i bez njih iskaz potpuno jasan), a koje su ipak potrebne da se u sluaju
umova (buke) u komunikacijskom kanalu ili samom kodu, obezbijedi pun smisao
poruke, tj. da se nadoknade oteenja koja nastaju usljed tih umova. U
nepotrebno i nefunkcionalno gomilanje jezikih izraajnih sredstava spadaju
preopirnost u izlaganju, ponavljanje ve reenog i pleonazam i tautologija.
Preopirnost je svojstvo loeg stila izlaganja i neprihvatljiva je prije svega
iz komunikacijskih razloga. Rakvo izlaganje je po pravilu monotono, izaziva
slabljenje panje i dosadu kod sluatelja. Ponavljanje ve reenog, pogotovo ako
se odnosi na nebitne informacije, ima iste posljedice kao i preopirno izlaganje.
Pleonazam oznaava pojavu kada se nekoj rijei dodaje druga rije, koja je
suvina, jer se njeno znaenje ve sadri u prethodnoj (staklena vitrina,
zajedniki dogovor, nedeljni fikend, empirijsko iskustvo, eksplorativna
istraivanja, morfoloki oblici, unutranji enterijer, semantiko znaenje,
investiciona ulaganja, izloeni eksponati, potencijalna mogunost, itd.).
Pleonastiki izrazi ipak imaju smisla ako slue za pojaavanje izraza u
knjievnom djelu. Tautologija je pojava slina pleonazmu, i to je redundantna
konstrukcija koja se sastoji od dvije ili vie rijei, od kojih svaka izraava isti
pojam. To je prikazivanje neke injenice ili stanja pomou dvije sinonimne rijei
(pokloni i darovi, geneza i razvoj, krajolici i pejzai, moral i etika, patriotizam i
rodoljublje, prijatan i ugodan, miris i aroma, ugled i presti, principi i naela,
dojam i utisak, kreativne i stvaralake sposobnosti, stalno i permanentno,
poljoprivreda i agrar, pljeskati i aplaudirati, itd.).
Tenost kao osobina dobrog stila, tenost u izlaganju se prije svega
odnosi na usmeni govor, ali se moe primijeniti i na pismeni. Govoriti teno znai
govoriti 'bez zastoja, glatko, sreeno, skladno'. Moe se i pisati teno, tj.
izraavati se lako i bez tekoa, reenice su 'glatke', skladno slijede jedna iza
druge, te je ono o emu se pie povezano i jasno. Tenost izlaganja je povezana
sa misaono-emocionalnim sadrajem onoga to se izlae. Ko ima ta da kae, i
zna kako to da kae, govori i pie teno. Nasuprot tome, onaj ko nema ta da
kae, ili nije uvjeren u ono to govori, zapinje u izlaganju, prvi nepotrebne pauze,
i slui se tzv. potapalicama.
Potapalice su rijei, pa ak i itave reenice, kojima se 'neko bez potrebe
stalno slui u govoru'. One se ne uklapaju u reeninu strukturu, nemaju nikakvu
gramatiku funkciju u njoj, a same za sebe su semantiki rapzne jedinice govora.
Upotreba potapalica je obrnuto proporcionalna stepenu razvijenosti kulture
govora. Za potrebu potapalica nema opravdanja, bilo da je razlog neznanje ili
navika. One su ruan viak u govoru.
Svrsishodnost svrsishodnost je osobina onog to odgovara svrsi, to je
podesno. Osnovna svrha govora je iskazivanje i prenoenje misli i osjeaja. Po
tome, govoriti svrsishodno znai govoriti s jasnim ciljem ta elimo da kaemo,
strogo se drati prdmeta o kojem se govori i podesiti svoj nain govora datoj
govornoj situaciji. Ova tri elementa trebaju biti zastupljena u svakom govornom
inu, jer od toga zavisi uspjena verbalna komunikacija.
U praksi se, meutim, esto odstupa od ovih zahtjeva. Mnogi od onih koji
govore ne znaju ta da kau, niti koja bi bila svrha njihovog govora. Oni se
obino ne dre predmeta izlaganja ili razgovora. Drugi vid nesvrsishodnog
govora se odnosi na izbor stilskog koda. Istim izborom jezikih izraajnih
sredstava ne moe se govoriti u svakoj prilici. Od toga o emu se i s kojom
svrhom govori zavisi i nain kako treba govoriti.
BIROKRATIZACIJA JEZIKA I KULTURA GOVORA
Birokratizacija jezika je pojava koja se zasniva na odsustvu promjene
koda, tj. na automatskom prenoenju i irenju osobenosti jednog stila (u ovom
sluaju administrativnog) na ostale stilove. Potrebno je upozoriti na tetnost te
pojave, jer je povezana s govornim aktivnostima i sa kulturom govora.

Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter

Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom drutvu. Jezik odraava sve
drutvene promjene, pa se utjecaj birokratio ispoljio, pored ostalog, i u stvaranju
posebnog tipa jezika koji se naziva birokratskim. Birokratski jezik nije isto to i
obini administrativni stil. To je specifian jeziki varijetet kojim se slui
birokratska kasta, ne toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno-ideolokoj funkciji
izraavanja vjernosti odreenim politikim dogmama, koje preko takvog jezika
treba nametnuti i drugima.

Razvoj birokratskog jezika kod nas

Iako je postojao i ranije (jer je birokratije uvijek bilo, i bie je), kod nas se
birokratski jezik ozbiljnije ispoljava poslije Drugog svjetskog rata, a naroito u
vrijeme tzv. 'samoupravnog socijalizma' (70-ih i 80-ih godina 20. stoljea). Taj
sistem je doprinio naglom mnoenju administracije, pa je birokratija dola do
punog izraza. Taj jezik je bio potpomognut monim tampanim i elektronskim
medijima, i irio se vrtoglavom brzinom sve do 1990. godine, kada nestaje
samoupravni socijalizam, ali sam birokratski jezik ne iezava, pa su njegovi
tragovi vidljivi i danas. Uz to je stvorena nova birokratija, koja takoer proizvodi
birokratski jezik.

Obiljeja birokratskog jezika

Klajn izdvaja 4 karakteristina obiljeja birokratskog jezika: preopirnost,
komplikovanost, neodreenost i stereotipnost.
Preopirnost i komplikovanost se ispoljavaju upotrebom glomaznih
reeninih konstrukcija i zamjenom jednostavnih rijei sloenim izrazima, po
geslu 'Zato jednostavno, kad moe komplikovano?'. Birokratski jezik iz upotrebe
potiskuje obine, u narodu poznate rijei, a umjesto njih stvara i iri nepotrebno
sloene, izvjetaene i rogobatne izraze. Time se, uz duge i zamrene reenice,
jo vie doprinosi preopirnosti i komplikovanosti takvog stila izraavanja.
Mimikrijska funkcija jezika, izraena u tenji da se neto kae, a da se
pritom nita ne kae, jer svako konkretno izraavanje u totalitarnim sistemima
moe biti opasno, dovela je do stvaranja frazerskog stila, sa neodreenou kao
osnovnom osobinom (neki problemi, izvjesni drugovi (izvjesna gospoda),
subjektivne snage, objektivne tekoe, odreeni krugovi, pojedinci sve
impersonalno).
Ima i dosta primjera koji ilustruju stereotipnost birokratskog jezika (narodi i
narodnosti, radni ljudi i graani, ulagati napore, preduzimati mjere i aktivnosti i
sl.).

Birokratski jezik i kultivisanje govora

 Sve ove osobine birokratskog govora su u direktnoj suprotnosti sa
svojstvima dobrog govora: pravilnou, jasnoom, jezgrovitou, tenou i
svrsishodnou. Zbog toga se u razvijanju kulture govora posebna panja mora
obratiti na uklanjanje elemenata takvog jezika i spreavanje njihovog daljeg
prenoenja iz administrativnog i djelomino publicistikog (i to politikog) stila u
ostale stilove standardnog jezika, ali i na kultivisanje administrativnog i
publicistikog stila kako bi se oslobodili 'birokratizama' i normalno sluili svojoj
svrsi. Bez debirokratizacije drutva, meutim, sva ta nastojanja nee uroditi
plodom, jer je birokratizovano drutvo osnovni izvor stalnog odravanja i
obnavljanja birokratskog jezika.
USMENI GOVOR

Fizioloke osnove i akustika svojstva usmenog govora

Usmeni govor (govorenje), za razliku od pismenog govora (pisanja),
proizvod je funkcionisanja govornih organa i to je njegova fizioloka osnova. Po
svojoj prirodi je govor akustiko-auditivna pojava ostvaruje se pomou
akustikih znakova (signala), tj. glasova ili fonema.

Glas i(li) fonema

U gramatikama se glas obino definie kao najmanja jedinica ljudskog
govora. Uzevi u obzir akustika, fizioloka i funkcionalna svojstva te jedinice,
moe se rei da je glas zvuk koji je proizvod govornih organa i ima sposobnost
da razluuje znaenja. Glas se kao jedinica ljudskog govora u lingvistici naziva
fonem ili fonema. Fonema ima svoju diferencijalno-semantiku funkciju, i svaki
zvuk koji je proizvod govornih organa i uje se kao glas, a nema nikakve funkcije,
nije fonema. U naem jeziku ima ukupno 30 fonema, koje se pri pisanju
oznaavaju slovima ili grafemama, dok zvunih pojava u govoru ima mnogo vie.

Funkcija govornih organa i tvorba glasova

Glasovi prirodnog ljudskog jezika su proizvod rada govornih organa, to
ini njihovu fizioloku osnovu. Ovi organi imaju svoje primarne fizioloke funkcije,
ali su se u procesu nastanka ljudskog govora prilagodili za proizvodnju
artikulisanih glasova, i to je njihova sekundarna funkcija.
Prema poloaju i ulozi govornih organa pri artikulaciji, svi se glasovi dijele
u 2 skupine: prvi su samoglasnici (vokali), a drugi su suglasnici (konsonanti).
Razlika izmeu samoglasnika i suglasnika je u tome to pri tvorbi samoglasnika
fonaciona struja slobodno prolazi kroz usnu upljinu, dok pri tvorbi suglasnika
nailazi na razliite prepreke koje ine govorni organi i savladava ih.
(tvorbe preskoene)

Govor i proces disanja

Govor je povezan i uslovljen procesom disanja, jer se glasovi stvaraju uz
pomo izdisanja. Od naina i kvaliteta disanja zavisi i pravilnost, jasnoa,
punoa, jaina i sonornost izgovorenih glasova. Disanje punim pluima je
najbolje i najkvalitetnije za artikulaciju glasova, jer se tako obezbjeuje dovoljna
koliina vazduha za izgovor duih govornih sekvenci u jednom dahu. Kad ne
govori, ovjek die u odreenom ritmu, sporijem ili brem. Pri tome jednako
vremena troi na udisanje koliko i na izdisanje, to znai da su mu udisajni i
izdisajni krak jednaki. Meutim, u govoru se ritam disanja remeti, pa se duina
udisajnog i izdisajnog kraka mijenja. To se deava zbog potrebe da se ritam
disanja uskladi sa govornim ritmom, koji zavisi od duine govornih jedinica koje
se izgovaraju u jednom dahu. To je dosta veliko optereenje za disajne organe,
pa ih stoga za taj napor treba osposobljavati posebnim vjebama.

Melodioznost govora
 Melodioznost ili muzikalnost je jedna od osobina prirodnog ljudskog jezika
pretoenog u govor. Jezici mogu biti manje ili vie melodiozni ili muzikalni, to se
u govoru ispoljava kao posebna akustika vrijednost. Prema odnosu vokala i
konsonanata, na jezik je jedan od 'najmekih' i najzvunijih jezika na svijetu, to
znai da se ubraja u melodiozne jezike. Meu ivim jezicima, muzikalniji od
naeg je italijanski, a od izumrlih staroslavenski. I po prirodi akcenata se na
jezik ubraja meu muzikalne jezike. Nai ljudi vladaju standardnom,
novotokavskom akcentuacijom. Da bi na govor bio melodiozan i prijatan za
sluanje, potrebno je savladati i ritmiko-melodijsku strukturu usmenog iskaza,
koju ine akcenatski takvoi, blokovi i druge dikcijske jedinice. Svaki jezik ima
karakteristiku ritmiko-melodijsku organizaciju usmenog govora, pa tako i na.
Sve dok se ne usvoji melodija nekog jezika, ne moe se smatrati da je taj jezik
do kraja savladan. Upravo se po tome i osjea da neko ko je nauio tui jezik
ima 'strani akcent'.

Govorni poremeaji i njihovo uklanjanje

Da bi se postigao dobar govor, potrebno je, prije svega, imati normalan i
zdrav organizam i normalne i zdrave govorne organe. Vano je i psihiko zdravlje
i uravnoteenost govornika. Uroene ili steene fizike mane i psihika oboljenja,
labilnost ili napregnutost, izazivaju razliite anomalije, potekoe i greke u
govoru, koje se moraju uklanjati.
Rad na uklanjanju potekoa i greaka u govoru zdravih osoba, a i na
poboljanju akustikih kvaliteta glasa i kvaliteta govora uope kod onih koji
potekoa nemaju, obuhvata 3 oblasti: to su impostacija, artikulacija i dikcija.
Impostacija je postavljanje, namjetanje, ugaanje glasa. Artikulacija je
funkcionalno povezivanje i podeavanje govornih organa u oblikovanju glasova,
ili jednostavno, nain izgovora glasova. Dikcija je nain izraavanja, nain
govorenja, i u smislu ritmiko-melodijske organizacije govora i u pogledu izbora
jezikih izraajnih sredstava.
U otklanjanju greaka u izgovoru mogu se koristiti razliite metode, od
kojih su najpoznatije i najdjelotvornije metoda oponaanja ili imitativna metoda,
vizuelna metoda i osjetilna metoda. Nijedna od ovih metoda sama za sebe ne
daje potpuno odgovarajue rezultate. Zato ih je najbolje kombinovati.

Govorne vjebe
Da bi se proizveli akustiki isti i ozvueni glasovi i time postigao prijatan i
poeljan govor, moraju se otkloniti negativna svojstva glasa u pogledu njegove
kakvoe, visine i jaine, kao i greke u artikulaciji i predaji. Sve se to moe postii
jedino upornim, dugotrajnim i sistematskim vjebama. To su vjebe oputanja,
vjebe dranja tijela, vjebe jaanja respiratornih organa, mimike vjebe, vjebe
artikulacije i vjebe akcentuacije. Ove vjebe treba izvoditi svakodnevno, u
odreeno vrijeme, i to u nezagaenim prostorijama.
STRUKTURA GOVORNOG ISKAZA
Govorni iskaz se razlikuje od pisanog teksta po karakteru signala (u
govoru su akustiki, a u pisanju vizuelni), po nainu recepcije (govorni iskaz se
prima ulom sluha, a pisani ulom vida), pa onda i po strukturi, koja se bitno
razlikuje od strukture onoga to je napisano, ak i kad je sadraj potpuno isti.
Struktura usmenog iskaza se izraava akustikim vrijednostima (ritmiko-
melodijskom organizacijom), ali se u isto vrijeme oslanja i na misaono-
emocionalne sadraje. Najmanja jedinica usmenog iskaza je akcenatski takt.
Via jedinica usmenog iskaza je blok. ire strukturne jedinice su pasa i pasani
krug. Usmeni iskaz ima svoju posebnu strukturu, koju treba dobro upoznati da bi
se ona iskazala u govoru.

VREDNOTE USMENOG GOVORA

Usmeni govor, u poreenju s pismenim, ima neke vrijednosti koje se
prilikom zapisivanja verbalnog iskaza ne prenose u pisani tekst, ili se tek
signaliziraju odreenim znacima. Te su vrijednosti intonacija, intenzitet, pauza,
reenini tempo, gest i mimika i stvari kontekst.
Intonacija je visina tona, koja moe biti razliita u izgovoru pojedinih
glasova i rijei. ona ima posebne semantike i afektivne vrijednosti, pa je veoma
vana u oblikovanju govornog iskaza.
Intenzitet je jaina glasa kojom se izgovaraju pojedine rijei i reenice. U
tijesnoj je vezi s intonacijom, i obino se oba elementa ostvaruju naporedo. I
intenzitet utjee na smisao i afektivnu vrijednost izgovorene rijei. Pojaanim
intenzitetom tona se izraavaju razliiti misaono-emocionalni sadraj.
Pauza ima slinu funkciju kao intonacija i intenzitet, i njome se mogu
izraavati razliita znaenja i emocije. U pisanom tekstu se pauze oznaavaju
razliitim reeninim znacima: zarezom, takom, upitnikom, uzvinikom,
dvotakom, s tri take, ili uvuenim redom, tj. prelaskom na novi pasus i sl. Ti
znaci upuuju i na duinu pauze. Pauza (kraa ili dua, pa i potpuna utnja) u
govornom je iskazu vaan signal, kojim se razluuju znaenja i izraavaju
razliita emotivna stanja i afekti.
Reenini tempo je brzina kojom se izgovaraju pojedine reenice ili njihovi
dijelovi. Ova vrednota usmenog govora se niim ne obiljeava u pisanom tekstu,
ali proizilazi iz njegovog misaono-emocionalnog sadraja. Smirenim mislima i
uravnoteenim emocijama odgovara normalan reenini tempo. Opisima
uzbudljivih dogaaja i uzburkanim emocijama odgovara ubrzan reenini tempo.
Ako se u tekstu smjenjuju razliita razmiljanja i emocije, reenini tempo se
stalno mnijenja, usporava ili ubrzava. Time se postie dinaminost usmenog
iskaza, koja prati i izraava dinamiku misaono-emocionalnih sadraja.
Gest (pokreti ruku i tijela) i mimika (promjena izraza lica) vaen su pratei
element verbalnog iskaza. Ta vrednota usmenog govora pojaava verbalni iskaz,
ini ga ekspresivnijim i upeatljivijim. Zato su gest i mimika gotovo redovno
prisutni u verbalnoj komunikaciji. Gest i mimika niim nisu oznaeni u pisanom
tekstu. Ti se pokreti, s razliitim znaenjem i afektivnim vrijednostima, usklauju s
misaono-emocionalnim sadrajima najee kao spontante reakcije. Gestovi i
mimika moraju uvijek biti odmjereni i primjereni onome o emu se govori.
Pretjerano gestikuliranje ili pravljenje nenormalnih grimasa ne doprinosi
izraajnosti govornog iskaza.
Stvarni kontekst je skup predmeta i lica koji okruuju govornika u trenutku
govora i koji se ukljuuju u govorni iskaz. I ovu je vrednotu nemogue direktno
prenijeti u pisani tekst. U pisanom tekstu nema stvarnog konteksta. Kad s nekim
usmeno komuniciramo, on je prisutan, pa ve samim tim postaje vaan element
govornog iskaza.

GOVORNI RELJEF
Govorni reljef je skup svih (razliitih) govornih sredstava: strukturnih
jedinica i prateih vrednota usmenog govora, kojim se ostvaruje odreeni govorni
iskaz kao izraz misaono-emocionalnih sadraja onoga o emu se govori.

Uspostavljanje govornog reljefa

Da bi iskazao i prenio sluatelju, to je mogue vjernije, svoje misli i
osjeaja, ili misaono-emocionalni sadraj nekog teksta, govornik oblikuje svoj
iskaz koristei se svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Tu su, prije
svega, jasno artikulisani glasovi, koji se niu u rijei i reenice, potom razliite
strukturne jedinice tog govora, pratee vrednote, itd. Sve su to elementi pomou
kojih se uspostavlja govorni reljef. Na usmeni govor, ma kakve sadraje njime
prenosili, nije uvijek isti: ravan, monoton i statian, nego je promjenljiv i
dinamian; as je usporen, as je ubrzan; neke rijei i reenice se izgovaraju
povienim ili pojaanim glasom, a neke u niskom tonu i tie, smjenjuju se krae ili
due pauze, reenini tempo se mijenja, ukljuuju se ili iskljuuju elementi
pokreta koji prate verbalni iskaz.

Govorni reljef i misaono-emocionalni signali

Govorni reljef se ne uspostavlja sluajno, niti je sam sebi svrha. On je
odraz i izraz misaono-emocionalnih sadraja onoga o emu govorimo. Kad
itamo neki tekst, mi ustvari pretaemo pismenu formu govora u usmeni iskaz.
Gotovo niim nam nije signalizirano kako emo od svih elemenata konstituisati
govorni reljef. Signali za uspostavljanje govornog reljefa dolaze iz samog
sadraja. Zato je analiza misaono-emocionalnih sadraja teksta bitna
pretpostavka formiranja odgovarajueg govornog reljefa. Izmeu misli i osjeanja
sadranih u tekstu i govornog reljefa mora postojati puni sklad.
Preko reljefa govornik ponekad na sluaoca prenosi i snane emocije,
posebno kada je u pitanju interpretacija knjievno-umjetnikog teksta ili neka
besjeda politiko-patriotskog sadraja. To se postie snagom glasa,
odgovarajuim gestovima i drugim vrednotama usmenog govora. Dobar
interpretator ili govornik mora paziti da u upotrebi tih sredstava ne pretjera, i
mora nastojati da njegov govor djeluje to prirodnije, i da ne bude 'teatralan'.
Izmeu misaono-emocionalnog sadraja i govornog reljefa treba pronai
pravu mjeru, jer emo jedino tako sluaocu vjerno prenijeti ono o emu govorimo,
pokrenuti ga na razmiljanje i taknuti njegova osjeanja.
VIDOVI USMENOG IZRAAVANJA
Postoje mnogi i razliiti vidovi usmenog izraavanja. Svi se po karakteru i
funkciji mogu podijeliti na dvije vrste diskursa: komunikativne i ekspresivne
(interpretativne i kreativne).

Komunikativni i ekspresivni diskursi

U komunikativne diskurse se ubrajaju govorni dogaaji koji imaju ustaljenu
formu u svakodnevnoj komunikaciji, kao to su pozdravljanje, obraanje i
oslovljavanje, estitanja, privatni (slubeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili oni
koji se odnose na verbalnu komunikaciju na javnom skupu: diskusija na
sastancima i konferencijama, rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna
debata, itd.
Pozdravljanje prije ostvarivanja bilo kojeg drugog vida komunikacije,
ljudi se meusobno susreu i tom prilikom pozdravljaju na razliite naine,
koristei se pritom verbalnim i neverbalnim sredstvima, ili i jednim i drugim u isto
vrijeme. Najea su neverbalna sredstva pozdravljanja: rukovanje, zagrljaj,
poljubac, klimanje glavom, naklon, podizanje ruke ili mahanje, skidanje eira, i
sl. Njima se izraavaju prijateljstvo, potovanje, odanost, simpatija, bliskost, i sl.
Verbalnim sredstvima, tj. posebnim rijeima i izrazima koje ljudi upuuju jedeni
drugima u znak pozdrava takoer se iskazuju razliite elje: za dobro zdravlje,
mir, sreu, dug ivot, potovanje, pokornost, itd.
Obraanje i oslovljavanje izbor jezikih sredstava u meusobnom
verbalnom saobraanju i oslovljavanju unutar jedne govorne zajednice je
drutveno i kulturoloki uslovljen. Taj izbor zavisi od vanjezikih (drutvenih)
faktora, pa ga stoga ne reguliu standardno-jeziki prirunici. Prvo to se moe
zapaziti u vezi s tim je upotreba linih zamjenica za drugo lice jednine (ti) i drugo
lice mnoine (vi) u obraanju jednoj osobi. Tu se radi o funkciji isticanja prirode
odnosa meu govornicima, kao i ulozi upuivanja na drutveni status
komunikatora, tj. na status jednog uesnika u govornom dogaaju u poreenju
sa statusom drugog. Meusobno oslovljavanje komunikatora sa ti sugerie
njihovu bliskost i ravnopravnost. Oslovljavanje sa vi upuuje na drutvenu i
emocinalnu distancu komunikatora, na slubeni odnos bez bliskosti i intimnosti,
ak i na odreenu rezerviranost. Razliito oslovljavanje komunikatora (ti vi, tj.
vi ti) pokazuje njihovu neravnopravnost i nejednakost generacijsku,
drutvenu, ili neku drugu. Remeenje ovih pravila izraava promjenu odnosa
govornih lica u komunikaciji, a ponekad pokazuje i nepotovanje i potcjenjivanje
onog s kojim se komuniciranja, i uspostavljanje odnosa nadreenosti i
podreenosti, to upuuje na neuljudnost i odsustvo ne samo kulture verbalne
komunikacije, nego i kulture komunikacije uope.
estitanja neverbalnim i verbalnim sredstvima ljudi jedni drugima
upuuju estitke povodom razliitih radosnih dogaaja u ivotu: postignutih
uspjeha (polaganja ispita, diplomiranja, obavljenih poslova, napredovanja u
karijeri, useljenja u novi stan, itd.), a posebno povodom raznih raznika, dravnih
ili vjerskih. U takvim prilikama, uz stisak ruke, kod nas se najee izgovara:
estitam! Bravo!, a negdje se dodaje i Aferim!. Neki od izraza kojima se upuuju
estitke u naem jeziku, konfesionalno su ogranieni, posebno oni povodom
vjerskih praznika, dok su drugi karakteristini za sve nae ljude, bez obzira na
vjersku i nacionalnu pripadnost. estitanja su izraz drutvenih odnosa, i
drutvenog su karaktera, pa stoga postoje pravila njihovog izbora i upotrebe, ije
je poznavanje i pravilna primjena takoer znak kulture govora.
Telefonski razgovor diskurs telefonskih razgovora odavno izaziva panju
komunikologa i lingvista. Danas je telefonski razgovor vjerovatno najei vid
usmene komunikacije, ei i od direktnih svakodnevnih razgovora 'oi u oi'. Ne
postoje utvrena ili uobiajena pravila voenja telefonskog razgovora koja bi bila
jednaka u cijelom svijetu. Od tipa kulture u pojedinim zemljama, ivotnih
shvatanja, a i odnosa prema telefonu kao sredstvu komunikacije, zavisi nain
ostvarivanja ovog verbalnog dogaaja, pa se tu zapaaju znatne razlike. Jedino
to je svima zajedniko je opa struktura telefonskog razgovora. Ta struktura
obuhvata tri faze: otvaranje, sadraj i zatvaranje telefonskog razgovora.
Verbalna komunikacija na javnom skupu u verbalnoj komunikaciji na
javnom skupu uestvuje vie govornika, pa je struktura takvih diskursa sloenije,
i tea sa stanovita same organizacije i voenja.
Diskusija na sastancima i konferencijama diskusija na razliitim
skupovima (sastancima, konferencijama, kongresima i sl.), sazvanim radi
razmatranja aktuelnih problema i usvajanja odreenih zakljuaka, vodi se prema
unaprijed utvrenom dnevnom redu i na osnovu uvodnih napomena
predsjedavajueg. Vano je obezbijediti da se rasprava koncentrie na predmet
definisan takom dnevnog reda o kojoj se raspravlja. Uspjeh zavisi i od sljedeih
zahtjeva: da se svi prisutni ukljue u proces komunikacije, da se uloge
komunikatora pravilno smjenjuju i ne preklapaju, da svi uesnici u svojim
izlaganjima budu kratki, jasni i konkretni, te da se uspostavi apsolutni mir i red
kako bi se komunikacija mogla obavljati nesmetano. Uz rijetke izuzetke, diskusije
na naim javnim skupovima karakterie nezainteresiranost jednog dijela ili veine
uesnika rasprave.
Razgovor na radiju i televiziji sve to je reeno o diskusiji na sastancima
i konferencijama, u pozitivnom i negativnom smislu, vrijedi i za razgovor na radiju
i televiziji. Razlika je jedino u tome to radio i televiziju slua i gleda veliki broj
ljudi, pa su utoliko mane tog vida verbalne komunikacije kod nas vidljivije i
uoljivije. Tu se radi o trostrukoj komunikaciji: prvo, voditelja i pozvanih uesnika,
zatim uesnika meu sobom, i na kraju svih njih sa sluateljima i gledateljima,
koji se takoer ukljuuju u razgovor putem telefona. Negativnom utisku o
razgovorima na radiju i televiziji jednako doprinosi ponaanje voditelja, koliko i
ponaanje uesnika, pri emu ne treba zanemariti ni neumjesna pitanja
sluatelja, tj. gledatelja. I u ovoj oblasti treba mnogo ta mijenjati, usavravati i
kultivisati kako bi se kultura verbalne komunikacije na javnom skupu podigla na
vii nivo. To bi u tampanim i elektronskim medijima trebao biti poseban zadatak
lektora, a oni izgleda svoju ulogu svode samo na ispravljanje gramatikih,
ortografskih i ortoepskih greaka.
Parlamentarna debata iako u parlamentarnim debatama, koje se
prenose preko radija ili televizije, ima osmiljenih, jezgrovitih, elokventnih i
uvjerljivih izlaganja, pa i sadrajnih polemika, u dosta sluajeva nae skuptinske
debate lie na sueljavanje uesnika u kontakt-emisijama na radiju i televizije, ili
na diskusije na naim raznim sastancima. I tu se mogu zapaziti odstupanja od
pravila verbalne komunikacije. Ne ukljuuju se svi jednako u raspravu, a neki ak
i ne sluaju o emu se raspravlja (pa itaju novine ili razgovaraju s kolegama
pred kamerama i milionskim gledalitem). Oni koji prate raspravu, kad se ne
slau sa stavovima govornika iz protivnikog tabora, buno reaguju, upadaju mu
u rije, pa u sali nastaje mete, i rasprava se mora ponekad i prekinuti dok se
duhovi ne smire. U izlaganju naih narodnih zastupnika se ponavljaju jezike
greke, ne govori se jasno, kratko, teno i svrsishodno. Uz sve to se ponekad
poteu i teke rijei i uvrede.
Interpretativni i kreativni diskursi
Za uee u verbalnoj komunikaciji se potrebno temeljito i sistematski
pripremiti. To zahtijeva svaki ozbiljan nastup u takvoj vrsti govornog dogaaja.
Jo vie truda i napora treba uloiti u pripreme za kreativno, stvaralako
izraavanje u okviru ekspresivnih diskursa, kao to su izraajno itanje,
prepriavanje, recitovanje i dranje razliitih besjeda. To je posebno vano za
one kojima je umjetnika interpretacija tekstova, knjievno-umjetnikih i drugih,
sastavi dio profesionalnih aktivnosti (glumci, spikeri, nastavnici maternjeg jezika).
Izraajno itanje izraajno itanje je umjetnika interpretacija teksta
sredstvima usmenog govora ili konkretnije, pretakanje pisanog teksta u
odgovarajui govorni reljef kojim se sluateljima vjerno i ekspresivno prenose
njegovi misaono-emocionalni sadraji kako bi ih oni do kraja shvatili i doivjeli.
Izraajno proitan tekst uvijek podstie na razmiljanja i pokree emocije
sluatelja, a to moe biti i snaan umjetniki doivljaj. Upravo tu vjetina
govorenja prelazi u umjetniko izraavanje. Da bi se neki tekst izraajno proitao,
potrebno se prethodno za to ozbiljno pripremiti. Pripreme za izraajno itanje
obuhvataju 3 faze: izbor teksta, obrada teksta za izraajno itanje i uvjebavanje
izraajnog itanja.
Prepriavanje prepriavanje je vie kreativni, stvaralaki in. Tu se
interpretator odvaja od teksta i svojim rijeima, uz upotrebu raspoloivih
sredstava usmenog govora, oblikuje poseban govorni reljef pomou kojeg
saopava novu priu, koja s tekstom na koji se oslanja ima zajedniko samo
faktografske detalje. Stoga prepriavanje, ako je dobro, moe biti i zanimljivije, i
uzbudljivije od itanja samog teksta. Prilikom prepriavanja se uvijek neto
dodaje, razvijaju se opisi, obogauje se naracija, a kazivanje se moe podesiti i
prema reagovanju sluatelja. Omoguena je slobodnija gestikulacija i mimika
kojima se prati pria, to doprinosi ekspresivnosti i uvjerljivosti pripovijedanja.
Prepriavanje je tea forma usmenog izraavanja, koja osim talenta zahtijeva jo
temeljitije pripreme i jo upornija vjebanja. Priprema teksta za prepriavanje u
osnovnim fazama se podudara sa pripremom teksta za izraajno itanje, a
proiruje se izradom siea teksta i izdvajanjem karakteristinih detalja (slikovitih
opisa, dijaloga, itd.).
Recitovanje ili (deklamovanje) je govorna interpretacija knjievnog djela
u stihu, najee neke pjesme. Stihovi se mogu interpretirati ili itanjem ili
govorenjem napamet, u oba sluaja pred publikom. Priprema teksta za
recitovanje se sastoji iz istih faza kao i za izraajno itanje i prepriavanje.
Obrada teksta za recitovanje je dvojaka: sadrinska i dikcijska. Sadrinska
podrazumijeva utvrivanje pjesnike vrste, a u dikcijskoj se utvruje i naznaava
govorni reljef koji najbolje izraava misaono-emocionalne sadraje pjesme koja
e se recitovati. Ukoliko e se izabrana pjesma govoriti napamet, potrebno ju je i
nauiti.
Besjeda (govor) besjednika vjetina je vrhunac svih interpretativnih ili
kreativnih formi usmenog izraavanja. Po sadraju i namjeni besjede mogu biti
razliite. To moe biti propovijed (vjerska besjeda), politika besjeda, vojnika
besjeda, sudska besjeda, itd. Svaka od tih besjeda ima svoju karakteristinu
dikciju, koje se govornik mora drati, bilo da reprodukuje neiji ve napisani tekst,
ili sam kreira sadraj besjede. Drei govor na veem ili manjem skupu, govornik
se, osim verbalnim, slui i neverbalnim sredstvima (gest i mimika, ponaanje u
prostoru, za govornicom ili na podijumu), koja su u besjednitvu vana i za
privlaenje panje sluatelja, ali i kao sredstvo pojaavanja ekspresivnosti
govornog izraza. Osnovni cilj svake besjede je da se okupljenim sluateljima
uvjerljivo obrazloi neka ideja kako bi se oni ubijedili u njenu ispravnost. Za
svaku besjedu, kao i za svaki javni nastup, potrebno se dobro pripremiti. Besjeda
ne smije biti preduga. Kod nas se vjetini govora uope, i posebno besjednitvu,
ne posveuje gotovo nikakva panja, iako su te vjetine izuzetno vane.
RETORIKA

Retorika (pojam i definicija)

Rije retorika potie iz grkog jezika i znai 'govornika vjetina'. Ve u
staroj Grkoj je ta rije dobila znaenje koje danas ima. To je 1. nauka o
besjednitvu, odnosno teorija besjednitva, 2. skup pravila besjednike vjetine
koju ta nauka utvruje i 3. sama besjednika vjetina, tj. sposobnost lijepog,
slikovitog, dinaminog i ubjedljivog izraavanja.

Retorika i besjednitvo
Mada se ta dva pojma kod nas esto izjednaavaju, retorika i besjednitvo
nemaju isto znaenje. Retorika je teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i
ubjedljivom govoru, a besjednitvo ili govornitvo je praksa u kojoj se ta
pravila primjenjuju. Jedno je teorijska, a drugo praktina disciplina, koje su
meusobno tijesno povezane i uslovljene.
Da postoji razlika izmeu retorike i besjednitva, prvi su uoili grki filozofi
sofisti (Protagora, Gorgija, i dr.). Oni su zapravo utemeljitelji retorike kao nauke,
poto su na osnovu svoje govornike prakse izveli prva pravila govornike
vjetine. Stara Grka je bila kolijevka retorike, kao i mnogih drugih nauka.
Retoriku treba uiti, jer se besjednitvo kao vjetina uz pomo odreenih pravila
moe nauiti i zanatski savladati.

Znaaj besjednitva
U besjednitvu kultura govora dolazi do punog izraza. Besjednitvo
zauzima posebno mjesto i po zahtjevima koji se postavljaju pred govornika, i po
ciljevima koje treba postii dobro smiljenom i lijepo kazanom besjedom, i po
broju raznovrsnosti onih na koje se besjedom utie. Besjednitvo je znaajan
faktor demokratskog drutva i moan regulator njegovog funkcionisanja.
Meutim, besjednitvo se moe i zloupotrijebiti, moe biti instrument demagogije
i zavoenja naroda (Mussolini, Hitler).

Uloga retorike u razvijanju besjednike vjetine

Retorika kao teorija besjednitva ima vanu ulogu u razvijanju besjednike
vjetine. I najvei govornici uili su retorika pravila, a za to su postojali i uitelji
govornitva. Uenje i poznavanje retorike potrebno je svima: i talentovanim i
netalentovanim ljudima prvima da postignu savrenstvo govornikog umijea, a
drugima da savladaju govorniku vjetinu do te mjere da postanu dobri i za
sluaoce prihvatljivi govornici. U razvijanju govornike vjetine nije dovoljno
samo savladati odreena pravila koja nudi retorika. Vanije od toga je
sistematsko vjebanje u govornitvu, uz stalna provjeravanja kako se na govor
doima onih kojima se obraamo.

Vrste besjeda
Postoje razliite klasifikacije besjeda. Aristotel je sve besjede podijeli na 3
skupine: forenzine (sudske), deliberativne (politike) i epideiktike (prigodne
pohvalne ili pogrdne). Danas se mnogo ee besjede dijele prema sadraju i
namjeni na vie vrsta: vjerske, sudske, politike, vojnike, filozofsko-predavake
i prigodne, ili prema historijskim razdobljima na pretholensko, helensko,
starorimsko, srednjevjekovno, novovjekovno, te savremeno besjednitvo. Svaka
od navedenih vrsta besjeda ima svoj historijat i posebna obiljeja.

Osnovni elementi besjednitva

Tri su osnovna elementa koja ine besjednitvo. To su besjednik
(govornik), auditorijum (ambijent, sluaoci), i besjeda (govor). Svi su vani, jer
bez bilo kojeg od njih se ne moe ostvariti nijedna besjeda. Uspjeh besjede
zavisi, prije svega, od same linosti besjednika, a nju odreuje vie razliitih
komponenti: pojava (izgled, stav, gest i mimika), ugled (ili imid), inteligencija,
mudrost, znanje (obrazovanost), karakter, temperament, motivisanost,
uvjebanost, stil, glas, dikcija i druge osobine, od kojih zavisi hoe li ili nee
publika prihvatiti i sasluati govornika, pa i to kakav e biti njegov govor, to je u
tijesnoj vezi s prijemom kod publike i u krajnjoj liniji uspjehom besjede.
 KULTURA KOMUNICIRANJA

Raslojavanje jezika: za narodni jezik je znaajno socijalno (socioelekti

razliiti argoni: profesionalni, mjesni, meujeziki) i teritorijalno (razliiti dijalekti,
narjeja, urbani govori) raslojavanje, a za standardni: funkcionalno (knjievno
umjetniki, publicistiki, nauni, administrativni, razgovorni stil), nacionalno,
individualno, disciplinarno, situaciono i tematsko raslojavanje. Neki autori navode
i spolno, starosno i vremensko raslojavanje.

Kultura govora je stepen usavrenosti vlastitog govora, tj.

ovladavanja vjetinom pravilnog, tanog i tenog iskazivanja vlastitih misli,
osjeanja i uspjene komunikacije s drugim lanovima govorne zajednice.

Osnovna svojstva dobrog govora su : pravilnost, jasnoa, jezgrovitost,

tenost i svrsishodnost.

Karakteristike birokratskog jezika: preopirnost, komplikovanost,

neodreenost, stereotipnost (Klajn).

Retorika je vjetina govorenja; nauka o govorenju teorija govorenja; skup

pravila govorenja.

Vrste govornitva: politiko, sudsko, vojno, vjersko, filozofsko predavako,

prihodno.

Smetnje u razumijevanju: nedostatak informacija, neupuenost, pogreno

shvaena poruka, nepoznavanje sagovornika, dekoncentrisanost jednog
od uesnika, neusklaenost.

Sociolingvistika uvjetovanost komunikacije:

1. ko?
2. kome?
3. ta? tema (govorni in)
4. kada? (u kojoj prilici)
5. gdje? (govorna situacija)
6. kako? (na koji nain; da li se komunikacija ostvaruje uivo)
7. zato? (povod, svrha komuniciranja; o emu elimo nekoga informirati)

Administrativno komuniciranje moe biti:

- jednosmjerno (obavjetavanje) i dvosmjerno (korespondencija)
- prema smjeru: interno (unutar institucije), eksterno (izvan, stranke,
mediji)
- slubeno, poslovno, poluprivatno i privatno.
Forme pismenog i usmenog izraavanja su: tuba, alba, zahtjev, zapisnik,
saopenje za javnost, izvjetaj, odluka, zakoni i propisi, nacrti i prijedlozi .

Tipovi vezanog teksta: prianje, prepriavanje, opisivanje, upuivanje,

obavjetavanje.

Osobine i odlike jezika: sadrina, jasnost, konciznost, tanost, tenost,

skladnost.

Ponaanje u komunikaciji:
1. komunikativne aktivnosti uskladiti sa: medijem (elektronski ili printani),
prilikom, prostorom, vremenom i sa vrstom komunikacije (masovno, javno,
jednosmjerno, dvosmjerno, uivo, telefonom);
2. osigurati prednost komunikacionog kanala (ukloniti buku i um);
3. uskladiti izvanjezino ponaanje (rokovi, termini, odijevanje, maniri).

Ciljevi komuniciranja: uvesti druge, pridobiti ih, zainteresirati ih, emotivno ih

angairati.
Poslovno pismo ablon:
Zaglavlje: Adresant
- naziv / ime i prezime
- sjedite i adresa
- telefon
- datum
- broj protokola
Adresat /
Naslov - Naziv primaoca
- Sjedite i adresa
- (osobno - n/r)

Predmet

Oslovljavanje

Sadraj pisma / obraanje:

- uvod
- poruka
- zavretak

Pozdrav

IP.S.

Mjesto i datum pisanja / upuivanja

Nain otpremanja

Prilozi

Dostavlja se
ivtne mudrosti u retorici Ne govori to ne mislis niti kazi sve sto mislis.Osmisli prije
nego izreknes nesto.Jer postoji mogucnost da cemo se kajati sto nismo drugacije rekli
nesto ili sto smo uopce nesto i rekli. Bitno je znati vladati situacijom i da znamo sto vise
o sagovorniku.
Retoricke mudrosti u ivotu Ispeci pa reci,triput mjeri,jedamput sijeci! Prethodno
nauci mjeriti,pei i rei, a zatreba li i rijeima sjei. Vano je uvati obraz, ali on gubi
smisao akone sauva glavu.
Umjee komuniciranja/retorika/govornitvo/besjednitvo
Retorika-govornitvo kao vjestina uvjeravanja
Cilj-pridobijanje sluateljstva da neto ini/ne ini.
Oblasti/zanimanja- drustvene zajednice,politika,
diplomacija,sudstvo,menadment,znanost itd.
Govornitvo-tradicionalno(politicko,srodsko,vojno) i moderna retorika.
Obraanje
*uivo, face to face (skuptinska zasjedanja, tribune,
skupovi, sastanci, izlazak na lice mjesta)
*telefonom
*putem elektronskih medija( izjave, kontakt emisije,
razgovor u studiju, intervjui, promotivne kompanje)
*pisano komuniciranje (saopenje za javnost, intervjui,
reagiranja i slino)
Cilj obraanja/govora- informirati i uvjeriti slusaoce, privoliti na nesto ili odgovoriti od
necega.
-potakaknuti na akciju, promovisati djelatnost,sebe ili neki program, opovrgnuti nesto i
slicno.
Pravila retorike-osnovna pitanja
-kako odabrati adekvatnu temu, kako se pripremiti za govor, kako zainteresirati
slusateljstvo, kako ocuvati paznju tokom citavog izlaganja, kako se ponasati uzivo,
telefonom,u elektronskim medijima, u pisanom izrazavanju itd.
Principi moderne retrike Biti sadran ne znaci biti preopsiran. Bitiproletican-vise etican
nego patetican(djelovati vise na razum nego na emocije)
Kompoziciju izlaganja prilagoditi temi i prilici. Klasicno: uvod-razrada,sutine-
zakljucak,primjer-anegdota
Krajnji ishod/zakljucak-obrazlozenje-uvodne reforme ponavljaju zakljucak i slicno.
-Budite zanimljivi, jer ma o kakvoj mudrosti neko govorio,ma koliko pameti
prosuo,slusateljstvo ce to tesko prihvatiti bude li dosadno i zamorno.
Izlaganje nikako ne smije biti pretvoreno u lakrdiju koja ce izazvati podsmjeh-govor
uciniti neozbiljnim.
Improvizirajte prethodno pripremljen govorni nastup-tako govornik ostavlja dojam
pametnog i sposobnog. Dobro je pri tom napraviti i kraci pisani koncept izlaganja/sa
papira se uvijek mozete podsjetiti,pogotovo ako vam u datom trenutku ponestane ideje ili
koncentracije ili da vam to bude ugrozeno temom.
KAKO POSTATI USPJEAN U KOMUNIKACIJI?
1
*ovladati teoretskim pretpostavkama za uspjenu komunikaciju biti pismen i naitan ,
uputiti se u pravila vjetine komuniciranja (literatura)
*raistite sa sobom analizirati vlastite (eventualne) strahove, komplekse, nelagodu od
javnog nastupa
*razvijati samopouzdanje, volju za uspjehom i postizanjem cilja
2
*vjebati vanije javne nastupe (u sobi, pred ogledalom,pred bliskim osobama)
*nastojati biti zadovljan svojom vjetinom (otkolniti mogunost te vrste diskvalifikacije
ili inferiornosti
*nauiti se u svakoj situaciji izboriti za rije (za pravo da se izrekne miljenje, stav-
naravno, potujui sve norme kulture komuniciranja)
3
*ne biti nedoreen uzaludno se govori ako drugi vae ciljeve (to to govorom elite
postii) nisu razumjeli
*ne biti preopiran ili monoton bit ete dosadni, a uzaludno ste govorili ako vas drugi
nisu paljivo sluali
*biti uvjerljiv i nastojati nauiti, kako navesti, sluatelja da vas dodatno pita ili da vas
nita ne pita
4
*sluati druge i nauiti itati izmeu redova
*baratati argumentima jasnim, loginim,provjerenim i uvjerljivim
*osmisliti efektan kraj, zavretak svog govora naravno, u skladu sa onim ta elite
govorom postii
5
*pokazivati prema sagovorniku potovanje i naklonost, razumijevanje, spremnost na
saradnju (ukoliko je na to spremna i druga strana) i neprijatelja to moe raskvariti
i otricu mu ublaiti
*biti uvjerljiv (ak i kada zaobilazite istinu)
*biti skorman , ali ne i snishodljiv
6
*povremeno se sagovorniku obraati tituliranjem (gospodine,efe,profesore ljudi to
vole!) odnosno prezimenom (ako niste bliski) ili imenom (ako jeste)
*nastojati prepoznati raspoloenje sluatelja ili sagovornika (umoran, tuan,
nervozan,ljut) i svoj govor prilagoditi tome
7
*potovati tue i svoje vrijeme
*ne citirati samoga sebe
*tue rijei i izjave nastojati to dosljednije parafrazirati
*ne lagati ni onda kada istinu ne moete/ne elite /ne smijete izrei itd.
PRINCIPI MODERNE RETORIKE
1
*biti sadrajan, ne znai i preopiran
*biti praktian vie etian nego patetian
(djelovati vie na razum nego na emocije)
2
*komoziciju izlaganja prilagoditi temi i prilici
*klasino: uvod- razrada sutine-zakljuak
*modernije: primjer/anegdota- krajnji ishod/zakljuak-
obrazloenje- uvodne napomene-ponavljanje zakljuka
(pod uvjetom da se ne izazove zabuna)
3
*budite zanimljivi. Jer , ma o kakvoj mudrosti neko govorio,ma koliko pameti prosuo,
sluateljstvo e to teko prihvatiti bude li dosadno i zamorno. Naravno, izlaganje nikako
ne smije biti pretvoreno u lakrdiju koja e izazvati podsmjeh- govor uiniti neozbiljnim ,a
govornika cirkusantom
4
*improvizirajte prethodno pripremljen govorni nastup - tako govornik ostavlja dojam
pametnog i sposobnog. Dobro je pri tome napraviti krai pisani koncept izlaganja (sa
papira se uvjek moete podsjetiti, pogotovo ako vam u datom trenutku ponestane ideje ili
koncentracije,ili da vam to bude ugroeno temom)
5
*Nikako govor u cjelini uiti napamet
*to je najgore rjeenje, jer ne moete biti sigurni da negdje neete zakovati
*ako se plaite dekoncentracije ili treme najbolje je diskretno drati koncept
koji ete prethodno vie puta iitati, te se u izlaganju samo povremeno sputanjem
pogleda podsjeati
*mogue je (to je manje popularno) itav tekst itati , glumei spontanost-podizati
pogled (kao tv-spiker)
6
*saznajte to vie o sagovorniku ili sluateljstvu prostudirajte auditorij/uesnike u
komunikaciji to je veoma vaan inilac uspjene besjede
*lake se i bolje pripremi sadraj ta rei,
*adekvatnije se moe prilagoditi vlastito izraavanje kako rei
7
Voditi posebno rauna o:
*neverbalnom ponaanju- govor tijela i mimika/facijalna ekspresija
*izvanjezikim vrijednostima u komunikaciji- dranje,odjevanje,izgled u funkciji
umjea komuniciranj
8
*Savremeno govornitvo nalae slijedee:
*biti spontan i oputen ( ne i nekulturno nonalantan)
*gestikulacija primjerena i umjerena- ni dirigent niti mumija, ne mahati niti prijetiti, ali ni
ruke u depovima drati zauzeti ciljani stav
9
*intonaciju i dikciju prilagoditi mediju,temi ili sadrini, govornoj situaciji,dakle:
*ne vikati niti aputati
*ne brzati niti poraajte svaku rije
*pauze u govoru mogu biti efektne, ali ne smiju liiti na zavretak govora (prilika da se
drugi ubace u govor ili da uslijedi aplauz)
10
*traiti u svemu sredinu da bi se ostavio prostor za oscilacije
*ko stalno vie, taj ne moe podviknuti
11
*odjenite se prikladno i udobno
*greka je u crno odijelo s kravatom/u sveanoj haljini, doi na neformalni sastanak ili
posjetiti selo u kojem se obnavljaju kue povratnika,
*nedopustivo je u majici i farmericama, odnosno u pekratkoj suknji i sa dubokim
dekolteom, u otvorenoj obui pojaviti se na zvaninom prijemu, sjednici parlamenta,
komemoraciji, sveanoj akademiji
12
*do govornice,stola,stolice doi nezapaeno (bez buke, lupanja cipelama, mahanja ili
usputnog pozdravljanja nekog od prisutnih)
*za govornicom/stolom biti uspravan, smiren, dostojansven, skroman
*kontrolisati ruke i noge (sjediti oputeno,ali kulturno i elegantno)
13
*najzad, vodite rauna o svome izrazu- o govornoj kulturi, o jeziku i stilu
*biti pismen (posebno artikulacija, dikcija i slino)
*pokazati irinu opeg obrazovanja
*biti upuen u temu
*govor funkcionalnostilskim prilagoditi
*biti jasan, koncizan, zamljiv

Biti retorican
To znaci: Precizno i na dopadljiv nacin komunicirati,znati ostvariti unaprijed postavljeni
cilj, znati vjesto i na kulturan,primjeran i ugodan nacin uvjeriti druge kako za svoje dobro
trebaju slijediti nase ideje.
Kako postati retorican 1
Poznavati osnovna pravila retorike,imati dara za govornistvo,biti siroko obrazovan i
stalno bogatiti svoj rijecnik, biti upucen u temu pisanja o kojoj se govori,biti opcenito
komunikativan i snalazljiv.
Kako postati retorican 2
Imati duha,biti samouvjeren, bez kompleksa, i zato razvijati samopouzdanje. Uvjezbavati
svaki govor,osobito javni i planirani nastup, postepeno sticati govornicku praksu i slicno.

Korisni savjeti 1
Aktivno slusati i osluskivati raspolozenje/zelje recepijenta ili sagovornika,slusateljstva.
Biti zanimljiv/ne gnjaviti,biti snalazljiv/u svakoj publici imati rezervni odgovor ili
reakciju na nezgodna pitanja. Biti kulturan , znati podnijeti kritiku.
Korisni savjeti 2
Potisnuti vlastiti ego-ja efekti/sto manje prvo lice jednine, licnih problema i interesa.
Uslkaditi neverbalna sredstva,uskladiti izvanjezicko ponasanje-za svaki komunikativni
dogaaj ili javni nastup prostudirati izvanjeziku situaciju, biti uvj Retorika Saznajte
sto vise o sagovorniku ili slusateljstvu-prostudirajte auditorij/ucesnike u komunikaciji, to
je veoma vazan cinilac uspjesne besjede. Lakse se i bolje pripremi sadrzaj-sta reci.
Adekvatnije se moze prilagoditi vlastito izrazavanje- kako reci.
IVOTNE MUDROSTI KOJIH NEMA U LITERATURI
*preete li ola/h/ko na ti moe vam se desiti da ete ve sutra nastojati vratiti vi
*recite nesposobnom da je nesposoban, pa ete vidjeti na ta je sve sposoban

erljiv-ne zvucati lazno i izvjestaceno,cak ni kad sami sebi pretjerano nevjerujemo

Govornik 1 - O cemu voditi racuna?
Vladati cinjenicama(imati sta reci,osmisliti pa izreci,jezik i misljenje-izbjeci nezeljenu
dvosmislenost)
Ispostovati osnovne zahtjeve jezika i stila(jasnost,koncioznost,tacnost,zivost,skladnost)
Uskladiti izbor izrazajnih sredstava(cilj obracanja, tema, slusateljstvo)
Govornik 2
-Uskladiti neverbalna sredstva sa sadrzajem i ciljem govora(ton,boja,jacina i visina
glasa,pauze,drzanje tijela)
Uskladiti izvanjezicke rijecnosti(ponasanje,drzanje,bonton,odjeca i izgled)
Govornik 3
-Govor prilagoditi mediju i izvanjezikim okolnostima
-u studiju/u ofisu, na otvorenom/zatvorenom,mali/veliki prostor,sa ozvucenjem/bez
ozvucenja
-sagovornik/slusateljstvo,vruce/hladno,stoji/neudobnost,
sjedi/udobnost,visoko obrazovan/neobrazovan/mjesovit
Govornik 4
Voditi racuna o svom izgledu,drzanju,odjeca-prikladna i udobna,facijalna ekspresija i
pokreti tijela,lezernost i samouvjerenost,skromnost i iskrenost odvaznost i slicno.

POSLOVNO KOMUNICIRANJE neverbalna komunikacija-

- usklaivanje kinetike energije pokreta i dinamizma govornog procesa, stvara akciju,
radnju koja se odvija u odreenim oklnostima: - *ko *gdje *kada *ta *zato
- 60% kompletnog prvobitnog utiska
- upeatljivo dejstvo izaziva nain na koji se *smijemo*hodamo *gestikuliramo,
ili*gledamo
- primjer: kombinacija dva stranca preko prevodioca
- tenja je svakog govornika da uskladi osnovna sredstva izraavanja: *glas i pokret
*rije i gest *iskaz i poziv
- pokret moe:
*nadopuniti tekst (objasni, ilustruje)
*biti u suprotnosti sa tekstom
- odnos pokreta i teksta mozemo posmatrati u uzajamnoj sprezi na slijede naine:
*kada je tekst dominantan *kada je pokret dopunjavan
*pokret prati samo naglaena mjesta u govoru
*pokret je izrazito naglaen *iznenadan,spontan pokret (akcent na bitan argument)
*uvjebavane radnje
- izbor sredstava neverbalne komunikacije zavisi od:
*prostora *okoline *raspoloivog vremena *broja sagovrnika
- tri nivoa neverbalne komunikacije
1. svjesna 2. nesvjesna 3.manipulativna
1.svjesna neverbalna komunikacija:
*svjesno i kontrolisano kretanje u odnosu na sagovornika, verbalni tok i odreeni tok i
odreeni prostor
2.nesvjesna neverbalna komunikacija
*niz nesvjesnih i nekontrolisanih radnji odaju stanja i osjeanja linosti
3.manipulativna neverbalna komunikacija
*sa namjerom se uvjebava da bi se prezentovala odreena ema ponaanja koja treba
da izgleda prirodno i oputeno
BITNI ELEMENTI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
*usmjeravanje pogleda *mimika ekspresija izraz lica
*sluanje *pokreti rukama *pokret u prostoru
*poloaj tijela u prostoru *raspored grupa u prostoru