Erich Fromm Bjekstvo od slobode

Poglavlje: Sloboda i demokracija

1. Fromm u ovom poglavlju pokusava da kaze sto unistava demokratiju. Velika je greska
i opasnost ako ne obratimo paznju na ono sto postoji u drustvu a sto moze da bude osnova za
nastanak fasizma beznacajnost i nemoc koju osjeca pojedinac.
Mislimo da smo slobodni da izrazavamo svoje misli i osecanja i mislimo da ta sloboda osigurava
individualnost, a ne razmisljamo o tome sto pravo na izrazavanje misljenja je znacajno samo ako
smo u stanju da imamo vlastito misljenje (da tudja misljenja ne uticu na nase).
Glavno pitanje je da li smo mi u stanju da uspostavimo vlastitu individualnost.?
Ekonomski uslovi doprinose sve vecoj izdvojenosti i nemoci pojedinca, a psihicka posledica
svega toga je da to covjeka dovodi do bjekstva ili pa do toga da pojedinac postaje automat, gubi
svoje licno ja a istovremeno misli da je slobodan i podredjen sebi.
Suzbijanje spontanosti i individualnosti pocinje najranijim vaspitanjem djeteta. U nasoj kulturi se
cesto desava da obrazovanje iskljucuje spontanost i originalna misljenja i osjecanja se
zamjenjuju nametnutim.
Odrasli cesto teze da sprece deciju ekspanzivnost i zbog toga dolazi do sukoba medju njima, pa
tako djeca postaju buntovnici. Na kraju djeca ipak popuste.
Osnovni cilj obrazovanja je da djeca odustanu od buntovnickog ponasanja, a za to se koriste
razlicite metode. Djete pocinje da ne izrazava svoja osjecanja, a zavrsava potpunim odustajanjem
od osjecanja. Ono sto ne postigne obrazovanje obicno postigne drustveni pritisak. Tako ljudi
moraju da se ponasaju pristojino da ne bi bili okarakterisani kao neprijatne licnosti. Na ovaj
nacin se sva spontana osjecanja zamjenjuju sa pseudosjecanjima.
U modernom drustvu se suzbijaju emocije jer je zivot bez emocija postao ideal.
Emocionalnost je postala sinonim za nezdravost. Medjutim, s obzirom da je jasno da se emocije
ne mogu u potpunosti izbrisati one moraju postojati odvojeno od intelektualne strane (zato se
stvaraju filmovi prepuni neiskrenim osjecanjima, da bi se nahranili ljudi gladni emocija).
Osjecaj tragedije je narocito suzbijen i tabuisan. U procesu tabuisanja osjecanja psihijatrija igra
dvosmislenu ulogu jer je postala nesto sto manipulise licnoscu, a to ne bi smjela (stvorena je
predstava o normalnoj licnosti koja nikad nije previse tuzna, uzbudjena ni ljuta).
Na isti nacin se suzbija i originalno misljenje. Od pocetka obrazovanja ometa se
originalno misljenje jer ljudi moraju da uce gotove misli. To se takodjer primecuje kod djece.
Djeca teze da spoznaju istinu jer jedino na taj nacin mogu da se bore sa svijetom. Medjutim,
djeca se ne shvataju ozbiljno. Jos gore je sto su odrasli jako cesto neiskreni sa djecom, odnosno
pruzaju im fiktivnu predstavu o svijetu. Mnoge stvari roditelji kriju od djece jer djeca ne bi
smjela biti upoznata sa njima.
Jedna od metoda ometanja originalnog misljenja je sto se smatra da se poznavanjem sto veceg
broja cinjenica u stvari dolazi do spoznaje stvarnosti. Tako su ucenici optereceni prikupljanjem
cinjenica i nemaju vremena za stvaranje originalnih misljenja (mada je i razmisljanje bez
poznavanja cinjenica bezvredno).
Druga metoda je sto se istina smatra relativnom. Istina je prikazana kao metafizicki pojam, a
svako ko ima zelju da spozna istunu smatra se nazadnim. Tvrdi se da je istina subjektivna, cak I
stvar ukusa.
Medjutim, istina potice iz interesa i potreba. Problem je jedino sto postoje oni cije interese
podupire istina, a i oni cije interese podupire skrivanje istine (zato je za istinu jako bitno kakav je
interes u pitanju).
Nametnuto je misljenje da su svi problemi u modernom drustvu tako komplikovani da prosecna
osoba ne moze da ih resi, vec da to mora da rade strucnjaci. Ovo u stvari dovodi do toga da
covjek prestane da se oslanja na vlastite sposobnosti za rjesavanje problema.
Jos jedan nacin koji unistava sposobnost za kriticko misljenje je taj sto se cinjenice vise ne
gledaju kao deo cjeline, vec je svaka cinjenica posebna. Mi ne mozemo shvatiti koja je funkcija
svih tih cinjenica ako ih posmatramo pojedinacno. Da bi smo razumjeli sve to mi moramo
razumjeti cjelokupnu strukturu koju sacinjavaju te cinjenice.
Mediji imaju narocito razorno djelovanje. U medijima se jedna za drugom prikazuju totalno
suprotne stvari. Na ovaj nacin se kod ljudi sputavaju emocije i kriticki sud, a rezultat svega toga
je da ljudi postaju indiferentni prema svemu sto se dogadja.
Isti je slucaj i sa originalnim zeljama. Moderan covjek ima mnogo zelja i izgleda kao da
je najveci problem sto ne moze da ih ostvari. Ali, ljudi ne razmisljaju da li su to stvarno njihove
zelje. Moderan covjek konstantno juri za uspjehom al kad zastane i razmisli nailazi na bezbroj
pitanja: Sto ce biti nakon toga?, Da li cu biti sretan kad to dobijem?
Ovakva razmisljanja plase ljude i oni zatim uvjeravaju sebe da su te misli rezultat umora ili
potistenosti, pa nastavljaju da jure za svojim ciljevima.
Sve ovo pokazuje da je moderan covjek u zabludi, on misli da zna sta zeli, a u stvari zeli ono sto
se ocekuje da zeli.
Shvatanje pravih zelja uopste nije lako, ali ljudi nisu u stanju da uloze napor da razmisljaju o
svojim pravim zeljama, dok su u stanju da se zrtvuju i trude za one zelje koje smatraju svojim.
Identitet pojedinca jedan je od glavnih problema moderne filozofije. Sigurno je da
moderan covjek moze biti siguran u sebe samo ako ispunjava ocekivanja drugih. Moderan covjek
se poistovjecuje sa cjelinom i tako placa visoku cjenu: odustaje od individualnosti i tako sputava
svoj zivot. Zbog ovoga je moderan covjek duboko u sebi nesretan.
Moderan covjek na mnogo nacina pokusava da bude drukciji, ali je to upravo jedan od nacina
gubljenja svoje individualnosti.
Moderan covjek je gladan zivota, al ga ne moze okusiti u pravom smislu jer je postao automat.
Zbog ovoga juri za kratkotranjim uzbudjenjima koje mu pruza alkohol, filmovi, provodi...
Ovaj ocaj koji je stvoren kod modernog covjeka je osnova za ispunjenje ciljeva fasizma.
2. Vec je receno da pojedinac ne moze da podnese izdvojenost jer je kao izdvojeno bice
potpuno bespomocan u poredjenju sa svijetom i zato ga se plasi.
Sad dolazimo do drugog pitanja: da li oslobadjanje od svih primarnih autoriteta cini pojedinca
toliko usamljenim da on mora da ide u novo ropstvo?, da li su zavisnost i sloboda jednake
izdvojenosti i strahu? i da li postoji pozitivna sloboda u kojoj pojedinac zivi nezavisno, ali ipak
nije izdvojen, vec sjedinjen sa svijetom?
Takva sloboda jeste moguca i to samo na jedan nacin: ostvarenjem svog licnog ja. Na pitanje
sto znaci licno ja?pokusali su odgovoriti idealisticki filozofi. Oni su mislili da se licnost treba
odvojiti na dva djela tako da covjekov razum kontrolise covjekovu prirodu. Medjutim, posledice
toga su bile osiromasenje emocionalnog zivota ali i intelektualnih sposobnosi. Zbog ovoga autor
misli da se ostvarenje licnog ja moze postici jedino ostvarenjem celokupne licnosti, odnosno
razmisljanjem i izrazavanjem emocija istovremeno spontana aktivnost.
Iz ovoga proizilazi da je sponatnost prihvatanje obije strane covjekove licnosti, kako
intelektualne tako i emotivne, integrisanje tih dviju strana i shvatanje samog sebe.
Nase drustvo nije u potpunosti liseno sponatnosti. Primjer za to su umjetnici, a takodjer i neki
filozofi i mislioci koji su u stanju da se spontano izrazavaju(medjutim, ovakva spontanost se
cijeni jedino ako imaju uspjeha).
Drugi primjer spontanosti nalazimo kod djece, zbog toga su i djeca toliko privlacna. To dokazuje
da je spontanost najprivlacnija i najubedljivija stvar. Svi mi kod sebe primecujemo kako spontani
trenutci u stvari jesu najsretniji nasi trenutci.
Spontana aktivnost je jedini nacin da covjek savlada strah a da ipak ne zrtvuje svije licno ja.
Ljubav je najvazniji deo ovakve sponatnosti (ljubav koja potvrdjuje druge, koja sjedinjuje
pojedinca sa drugima cuvajuci i svoje licno ja).
Drugi deo ovakve sponatnosti je rad (rad kao proces stvaranja prilikom cega se pojedinac
sjedinjuje sa prirodom).
Bez obzira da li smo mi toga svesni ili ne, najvise se stidimo u situacijama kad mi nismo mi, a
najvise se ponosimo kad pokazujemo ono sto je stvarno nase.
Problem je takodjer sto se u savremenoj kulturi stavlja naglasak na pogresne stvari. Mi smatramo
nasa svojstva i napore robom koja se prodaje za novac i moc i tako stavljamo naglasak na gotov
proizvod umjesto na zadovoljenje stvaralacke aktivnosti. Na ovaj nacin covjek propusta stvarnu
srecu, jureci za laznom srecom uspjehom.
Takodjer se mora praviti razlika izmedju istih ljudi i jednakih ljudi, kao i razlika izmedju
razlicith i nejednakih ljudi. Svi ljudi su rodjeni razliciti, ali jednaki.
Ovakvo tumacenje moze da izazove zamjerke da prihvatanje ovakvog nacina razmisljanja u
stvari podrzava egotizam, zrtvovanje za ideal i anarhiju.
Poenta je napraviti razliku izmedju laznih i istinskih ideala, takodjer izmedju zrtve za prave
ideale i zrtve koju propoveda fasizam. Kad govorimo o anarhiji kao nepriznavanju autoriteta
trebamo praviti razliku izmedju racionalnog i iracionalnog autoriteta. Racionalni autoritet
podrzava razvitak pojedinca, prema tome on se ne sukobljava sa pojedincem.

Najvaznija stvar u cijeloj ovoj knjizi je cinjenica da sloboda ima dvostruko znacenje za
covjeka. Pobjeda slobode je moguca samo ako se demokratija razvije do tog nivoa da cilj drustva
bude razvitak i sreca pojedinca, da u drustvu ne bude potreban uspjeh za potvrdjivanje licnosti I
da se pojedinac ne podvrgava moci drugih ljudi niti da ta moc manipulise pojedinca.
Autor smatra da do ovoga nikad nije doslo zbog toga sto nisu postojali uslovi, a ovakvu situaciju
je stvorio kapitalizam.
Drustvo mora ovladati drustvenim problemima onako kako vlada prirodom. Uslov za to je
uklanjanje potajnog vladanja onih koji poseduju ekonomsku moc, a ne osjecaju odgovornost
prema onima koji od njih zavise.
Pojedinac treba da ucestvuje u odgovornosti i da se tokom rada sluzi stvaralackom
inteligencijom, manipulacija ljudima treba biti zamjenjena aktivnom i inteligentnom saradnjom.
Da bi se ostvarila sloboda pojedinac mora ucestvovati u odredjivanju svog zivota i zivota
drustva, i to ne samo formalno glasanjem, vec i svojom svakodnevnom aktivnoscu.
Jako je bitno napraviti razliku izmedju demorkatije i fasizma. Autor definise demokratiju kao
sistem koji stvara uslove za razvoj pojedinca, dok fasizam kao sistem koji pojedinca podvrgava
tudjim ciljevima i tako slabi razvoj individualnosti.
Ljudi moraju biti ispunjeni najsnaznijom vjerom, vjerom u zivot, istinu i slobodu kao aktivno i
spontano ostvarivanje individualnosti.