Psihologija ličnosti bavi se proučavanjem cjelovitosti psihičkog života i ponašanja, izučavanjem

jedne, određene osobe.

Svako, bez obzira da li je pozitivan ili negativan, bez obzira na dob (počevši od perioda kada kao
dijete postaje svjestan sebe i odnosu na okolinu, pa dalje), bez obzira na spol, rasnu ili klasnu
pripadnost, jeste ličnost.
Ličnost je i persona. Ponekad ljudi koriste ovaj izraz, jer njime žele naglasiti kako je neko
značajnija osoba, mada ova latinska riječ ne prijevodu ne znači ništa više osim ličnosti. U starom
rimskom pozorištu, persona je bila maska koju je glumac koristio da bi njome dočarao lik koji je
tumačio

7. LIČNOST

Definicija ličnosti
Postoji nekoliko karakteristika koje obilježavaju ličnost i koje nam mogu pomoći da
razumijemo šta se pod tim pojmom podrazumijeva. Jedna od veoma važnih karakteristika jeste
dosljednost, u ponašanju. Svako od nas u sličnim situacijama ponaša se na isti ili gotovo isti
način (ambiciozna osoba ovu svoju osobinu pokazuje u izvršavanju poslovnih zadataka, u
odnosima sa kolegama, prema svojoj djeci... itd.). Svaka ličnost je jedinstvena. Mada sličan
drugima, zapažamo da je svako od nas različit, da na neki svoj način doživljava i da se ponaša
samo sebi svojstveno. Svako je od nas barem po nečemu prepoznatljiv i osoben. Čovjek se od
čovjeka razlikuje, jer su naše osonine povezane različito i mi smo neponovljivi.jedinstvo ili
integritet ličnosti još je jedna važna karakteristika. Ona znači da ličnost obuhvata sve psihičke
procese i sve osobine. Svaki čovjek osjeća, pamti, razmišlja, na neki način reagira, ima
sposobnost i motive. Prema tome, ličnost je jedinstvena organizacija osobina, koje se oblikuju
uzajamnim djelovanjem pojedinca i društvene sredine, što onda određuje karakterističan način
doživljavanja i ponašanja svake osobe.

7.1. STRUKTURA, DINAMIKA I RAZVOJ LIČNOSTI

Svaka ličnost ima svoju strukturu, svoju dinamiku i razvoj, pa njima posvećujemo radove
što slijede.

Struktura ličnosti
Strukturu ličnosti čine sve osobine, poput sposobnosti, karaktera, temperamenta. To je
način na koji su sve osobine povezane. Isto kao što strukturu molekule vode čine dva atoma
vodika i jedan atom kisika, tako strukturu ličnosti čini obim i razmještaj osobina povezanih u
cjelinu koja predstavlja jedinstveni sklop u vidu jednog Einsteina, Da Vincija, Elizabete I, Majke
Tereze, Marylin Monroe, princeze Diane, tvog frizera ili svakog od nas.

1
 Osobine ličnosti su različite dispozicije, naslijeđene ili stečene, one utječu da svako
reagira na određeni, za njega prepoznatljiv način. Dva su načina opisa strukture ličnosti. Jedan su
crte, a drugi tipovi ličnosti.
Crte ličnosti predstavljaju niz općih i pojedinačnih osobina (sramežljivost, vedrina,
marljivost, inteligentnost...). one su tendencije ili dispozicije koje uvjetuju da se u svim
situacijama osoba ponaša isto ili slično. Crtu vedrine osoba će pokazivati i u relacijama sa
prijateljima, sa porodicom, ali i na poslu ili u situacijama koje traže mnogo napora. Crtu
energičnosti osoba će ispoljavati u nizu situacija, od poslovnih kontakata do porodičnih odnosa.
Poznavanje crta ličnosti omogućava predviđanje nečijeg ponašanja.na kontinuumu veličine,
osobine idu od maksimuma do minimuma, od izrazito razvijene do izrazito ne razvijene ili
nepostojeće. Svaka ličnost zauzima neko mjesto na tom kontinuumu. Danas postoje testovi koji
sa 16 nezavisnih osobina opisuju ličnosti. Neke od njih su:
- Inteligentnost – ne inteligentnost
- Emocionalna stabilnost – emocionalna ne stabilnost
- Trezvenost – bezbrižnost
- Promišljenost – naivnost
- Preduzimljivost – plašljivost itd.
Tipovi ličnosti drugačiji su pokušaji da se ličnost analizira i popiše. Široka ljudska
individualnost nastoji se ovim putem svesti na ograničen broj opisa. Ovo je pokušaj da se
osobine ličnosti okupe oko pojedinog tipa. Tu su osobine povezane i čine model. Postoje razne
tipologije, a najpoznatija je Jungova tipologija prema kojoj se razlikuju introvertni i ekstravertni
tip (slika 120). introvertnu osobu karakterizira zatvorenost, samokritičnost, neprilagođenost,
emocionalno neispoljavanje, povučenost u sebe, osjetljivost na kritiku, škrtost na riječima,
sklonost ka razmišljanju. Ekstravert je potpuno suprotan introvertu. To je osoba prilagodljiva,
otvorena, u ponašanju, emocionalno se ispoljava, a karakteriziraju je i odsustvo samokritičnosti,
spremnost na naposrednu akciju, interes za socijalnu i društvenu sredinu u kojoj žive, ponekad i
nametljivost.
Proučavanje strukture ličnosti pomoću crta i pomoću tipova ima svojih prednosti i mana.
Ono što je dobro u tumačenju putem crta, je to što se ličnost tada posmatra u
dijalektričnosti, u rasponu razvijenosti osobina od maksimuma do minimuma, ali je loše što se
ovim tumačenjem razbija jedinstvo, a ličnost je jedinstvo.
Tipologije sa druge strane, uzimaju ličnost kao jedinstvo, ali u stvarnosti čisti tipovi
gotovo da i ne postoje (slika 121).

2
 DINAMIKA LIČNOSTI

Ponašanje čovjeka je trajna aktivnost u kojoj on ostvaruje veoma različite ciljeve. Ono što
dovodi do aktivnosti, što pokreće i usmjerava ponašanje dio je ličnosti koji predstavlja dinamiku.
Pokretačke snage su motivi, stavovi, interesi, odbrambeni mehanizmi i prilagođavanje.
I dok jedni tvrde da su snage koje pokreću i usmjeravaju aktivnost urođene, da su to
nagoni i instikti i da se sve čovjekove potrebe svode na njih, drugi naglašavaju važnost stečenih
pokretačkih snaga koje su za ljudski rod daleko važnije. One se stiču u određenim uvjetima.
Ipak, mnogobrojna istraživanja koja su se bavila ovim pitanjima, idu u prilog tvrdnjama da su
biološke i stečene pokretačke snage u interakciji, da se međusobno prožimaju i nadopunjuju.
Za realizaciju nekog ponašanja nisu dovoljni samo motivi, pored njih potrebna je i
aktivnost, a nju prate svijest i namjera. Životne situacije često su takve da se istovremeno javlja
veći broj želja i veći broj načina na koje bi se one mogle ostvariti. Čovjek se tada mora odlučiti
za neku od njih kako bi mogao krenuti u akciju. Ovaj doživljaj većeg broja želja, većeg broja
ciljeva, više načina kako bi se ciljevi mogli postići. te donošenje odluke o izboru, predstavlja
volju i ima značajnu ulogu u dinamici.

Razvoj ličnosti
Presudnu ulogu u tome kako će se jedna ličnost formirati i kakve će osobine imati, igraju
faktori naslijeđa i utjecaji socijalne sredine (okruženje u kojem živimo, odgoj), te akticnosti
pojedinca. Da zaista zajedno djeluju naslijeđe, društvena sredina i sam pojedinac svojom
aktivošću, vidljivo pokazuje život. Dogodi se da npr. dijete naslijedu dispoziciju izuzetnoga
sluha i talenat za muziku, ali u nedostatku dovoljnih poticaja i usmjeravanja, razvijanja interesa
za muziku koji dolaze iz okoline, a možda i radi nedostatka njegovih aktivnosti, radi
zanemarivanja vježbanja, muzički talent se nikada ne razvije. Brojni primjeri govore i drugačije.
pozitivni utjecaji okoline i vlastito ustrajavanje znaju biti odlučujuća karika za put u visine (L.
Pavarotti, M. Callas).
Naslijeđe. U trenutku začeća svaki organizam nasljeđuje dispozicije ili preduvjete za
određene osobine i za određene načina reagiranja. Dispozicije se putem gena prenose sa roditelja
na djecu, pa potomci nasljeđuju kvalitete svojih predaka u vidu dominantnih i recesivnih
osobina.
Pod neposrednim djelovanjem naslijeđa, a u vezi s osobinama su nervni i endokrini
sistem, te tjelesna konstrukcija.
Struktura nervnog sistema izravno utječe na psihičke osobine, inteligenciju i ostale
sposobnosti, te temperament.

3
 Dok normalno funkcionira endokrini sistem nema bitnog utjecaja na osobine ličnosti,
osim na temperament. Poremećaji u ovom sistemu dovode do promjena u fizičkom izgledu.
Promjene uzrokuju novi odnos sredine i ličnosti, a to se odražava na izmjene stare ličnosti i
nastanak novih osobina poput nezadovoljstva, potištenosti, straha, ljutnje, gubitka
samopouzdanja, razdražljivosti.
Tjelesna konstitucija ili razvijenost pojedinih dijelova tijela, normalnost ili nenormalnost,
proporcionalnost, boja kože i očiju, visina i sl. također se nasljeđuju. Ovaj faktor donekle djeluje
na ličnost i njen doživljaj prema samoj sebi. Posebno je mladim ljudima tjelesni izgled veoma
značajan, ponekad postaje i preokupacija. Ipak, zrelije godine daju mnogo manje mogućnosti
izmjenama ličnosti radi djelovanja ovog faktora.
Socijalni faktori predstavljaju okolinu i značajno sudjeluju u oblikovanju ličnosti. Pod
socijalnim faktorima podrazumijevamo okruženje, vaspitanje i ativnost pojedinca. Svi ovi faktori
dolaze poslije rođenja. Socijalnu sredinu ili okruženje čine porodica, vršnjaci, različite
organizacije, poznanici, film, TV, literatura, kultura u kojoj živi, ličnosti u koje se ugleda,
zanimanje, klasna pripadnost, društveni sistem. Ovi faktori značajno (pozitivno ili negativno)
djeluju na razvoj, formiranje i mijenjanje ličnosti.
Porodica pruža zadovoljenje egzistencijalnih potreba, ali i mnogo više od toga. U njoj se
zadovoljavaju potrebe za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem. Ovo je prvo mjesto gdje počinje
socijalizacija, gdje se razvijaju ili zatomljuju emocijalna toplina, sigurnost, uvažavaju norme i
stiču navike, uči društveno ophođenje i moralna svijest. Velikog udjela u formiranju ličnosti i
njenih osobina imaju harmonični ili neharmonični odnosi u porodici, kao i struktura porodice,
redoslijed djece, socijalni odnosi u porodici, kao i struktrura porodice, redoslijed djece, socijalni
uvjeti života. Tako npr. nasilje i zlostavljanje koje djete posmatra ili samo doživljava u porodici
mogu dovesti do dječije agresivnosti, do povučenosti ili neprilagođenosti.
Škola je nešto novo u životu djeteta. Tu su novi odnosi i novi ljudi. Učitelj ili učiteljica je
ličnost koju dijete lako slijedi. Doživljaj uspjeha ili neuspjeha u školi, posebno na samom
početku školovanja, također utječe na formiranje ličnosti djeteta. Uz porodicu, škosla sredina uči
i djeluje na formiranje altruizma i sebičnosti, druželjubivosti i zavisti, kompetentnosti i
suprotnosti joj, uspješnosti i neuspješnosti itd. Cilj školskog odgoja je razviti kod djece
društveno pozitivna osjećanja i prilagođenu osobu.
Vršnjaci, posebno u doba adolescencije, imaju ne samo značajan, nego veoma snažan
utjecaj na formiranje ličnosti, njenih stavova i vrijednosti. Bilo bi korisno kada bi organizacije
značajnije sudjelovale u okupljanju djece i mladih i svojim pozitivnim aktivnostima pomagale
njihovom formiranju zajedno sa svim prethodno navedenim činiocima, jer negativne grupe
mladoj osobi donose ogromne štete sa krajnje teškim posljedicama.
Ne smijemo zaboraviti da je čovjek biosocijalna pojava i da su nasljedni i socijalni činioci
u stalnoj interakciji.

4
Praćenjem slučajeva dviju djevojčica jednake starosti i sličnih sposobnosti, koje je zadesila
nesreća, pa su od malena živjele izolirano od ljudi, a kasnije pronađene i vraćene u normalnu
sredinu, moguće je bilo otkriti kakva je uloga socijalnih faktora u životu ljudskoga bića. Jedna
djevojčica je živjela izolirana od ljudske sredine, u šumi, među šumskim životinjama. Druga,
također van doticaja sa ljudima, osim sa svojom gluhonijemom majkom (što je kakva-takva
socijalna sredia). Povratak u normalne uvjete života, za njih dvije nije značio iste. One nisu
pokazivale jednako prilagođavanje i napredovanje. Djevojčica koja je živjela u šumi, potpuno
izolirana od ljudi, nikada nije uspjela nadoknaditi propušteno. Druga djevojčica u svemu je bila
uspješnija ( u ophođenu s ljudima, u učenju govora, prilagođavanju i sl.).

7.2. TEORIJE LIČNOSTI

Mnogo je bilo pokušaja da se ličnosti protumači i da se odgovori na pitanja o tome kako se

ličnost formira, šta djeluje na to formiranje, kako se ličnost mijenja i kako funkcionira. Ni jedan
od pokušaja da se odgovori na ova pitanja nije cjelovit, kao što je slučaj sa problemima prirodnih
nauka, a razloge za to možemo naći u činjenici da je ličnost, ipak, najsloženija oblast ispitivanja.
Potpunu sliku o njoj iscrtava život, a psiholozi samo teže aproksimaciji.

Četiri su glavne grupacije teorija ličnosti:

1. Psihoanalitička orijentacija (naglašava nesvjesno),
2. Personalitičke teorije (naglašavaju crte ličnosti),
3. Humanističke teorije (naglašavaju self, čovjekovo ja),
4. Socijalno-kognitivne teorije (akcentriraju ponašanje u situaciji).

Psihoanalitička teorija

Pošto naglašava ulogu bioloških faktora i naslijeđa u razvoju i ponašanju pojedinca, ona
je ujedno i biologistička teorija. Jedna je od najpoznatijih teorija uopće, a koja je ujedno i
pripadala ovoj skupini teorija je teorija Sigmunda Freuda. Njena suština leži u tome da
seksualnost djetinjstva i nesvjesni motivi određuju ličnost. Nastala je oko 1900. godine, a osim
što je najutjecajnija, ovo je i najosporavanija teorija koja govori o ličnosti.

Freud je bio sklon upotrebi metafora, pa je psihički

život uporedio sa santom leda. Mali dio te sante viri i plovi
5
iznad vode. Taj dio u psihičkom životu predstavlja svjesno
(to su naša opažanja, misli i sjećanja). Ogroman dio sante
je ispod mora. To je dio koji upravlja. U psihičkom životu
to je nesvjesno (želje, strahovi, sojećanja, kompleksi,
 Super-ego ili nad-ja je socijalni dio ličnosti. To je naša savjest tj, principi, norme, moralni
postupci i ideali koje pojedinac vaspitanjem, identifikacijama i drugim socijalnim utjecajima
usvaja i ugrađuje u sebe (kao što vidimo sa slike).
Često su ovi dijelovi u sukobu, pa se zbog toga javljaju teškoće sa prilagođavanjem.
Dinamiku predstavljaju pokretačke snage, ato su urođeni instinkti, nagoni. Dvije su vrste nagona.
Nagoni života su glad, žeđ i seksualni nagon, a energija koja tjera na zadovoljenje nagona je
libido. Druga vrsta nagona je nagon smrti, po svojoj prirodi destruktivan, sa krajnjim ciljem
uništavanja i savladanosti.
Razvoj ličnosti i to kakva će neko ličnost zavisi po Freudu od prvih pet godina života. U
tom periodu dijete prolazi kroz stadije razvitka koji su biološki determinirani (pregenitalni stadij
sa fazama: oralnom, analnom, faličkom i fazom latencije i genitalni stadij). U svakom od stadija
na drugačiji način se zadovoljavaju osnovni nagoni, a prije svih seksualni, jer on postoji od
početka života. Ako pojedinac ne uspije preborditi određenu fazu, onda nastaju fiksacije i
neprilagođenosti (regresija u ponašanju, zadržavanje na nižem stadiju razvoja, infantilnost), a u
toku svih budućih perioda, osoba se vraća toj fazi. Pravilno savladavanje pojedinih stadija u
životu, za posljedicu ima normalan razvoj ličnosti.
Ukupno Freudovo učenje je dragocjeno, on je naglasio značaj motiva, pokretačkih snaga.
Veliki je doprinos dao tumačenjima i objašnjenjima psihičkih pojava, ali ima i mnogo zamjerki.
Seksualni nagoni su prenaglašeni u životu svakoga, prenaglašena je uloga naslijeđa, ne postoje ni
naučnim metodama provjereni pokazatelji o njegovim tvrdnjama.

6
Personalitičke teorije
U središtu pažnje ovih teorija je osobnost i posebnost pojedinca, dakle, crte ličnosti. Crte
su bogatstvo prepoznatljivih, jedinstvenih, ličnih dimenzija koje udrokuju ponašanje.
Predstavnik ove grupe teorija je američki psiholog Gordon Allport (Gordon Olport,
1897-1967.).
Prema Allportu struktura ličnosti predstavlja jedinstvenu organizaciju osobina tj. crta.
Ličnost se u sličnim situacijama ponaša na sličan način, pa su to njena karakteristična obilježja.
Osobine, koje se ispoljavaju dosljedno, potiču na aktivnost, zbog toga je i čovjekovo
ponašanje dosljedno. Biološke potrebe su osnov za formiranje motiva. Veza između bioloških
potreba i novostečenih motiva u jednom momentu se kida i javlja se – osamostaljeni motiv.
Allport ovakav motiv naziva funkcionalno autonomnim motivom (lovac prvo lovi zbog gladi,
a kasnije zbog hobija).
Allportovo učenje ističe da novorođenčetom upravlja naslijeđe. Ličnost pojedinca razvija
se tek kasnije i to putem proces diferencijacije, maturacije, integracije i imigracije. Tako osim
naslijeđa, na razvoj ličnosti djeluje i proces učenja.
Kritičari personalitičkih teorija smatraju opravdanim shvatanje o posebnosti svake
individue, ali ne prihvataju to što se u ovim teorijama crte ličnosti prenaglašavaju, što djeluje da
se samo ponekad zanemaruju varijabilnosti u ponašanju u vezi sa situacijama koje su različite.

Humanističke teorije
Ove teorije fokusiraju se na unutrašnje kapacitete čovjeka i na nastojanja usmjerena
prema psihološkom rastu i self-ostvarenju.
Pojedinac nastoji da onlikuje svoj život, sebe, svoj self. To može postići vlastitim iskustvima i
težnjom za samoostvarenjem.
Predstavnici ove grupe teorija su Abraham Maslow i Carl Rogers.
Maslovljeva teorija je teorija samoaktulizacije ili samoostvarenja što je završni stepen
ili vrh piramide čovjekovih potreba. Samoaktulizirani pojedinac prihvata sebe i druge realno,
spontan je i prirodan, ima ljudske i etičke vrijednosti, ponaša se nezavisno i autonoman je u
zaključivanju. Maslow smatra da samoaktulizaciju ne dostiže veliki broj ljudi, ali oni koji su
sasvim sigurno postigli samoostvarenje i dosegli vrh piramide bili su Albert Einstein, Abraham
Lincoln, Eleonore Roosevelt.
Teorija C. Rogersa je teorija usmjerena na pojedinca. Jezgro ličnosti je pojam o sebi.
Čovjek mora težiti da otkrije samoga sebe, da otkrije kakav je ustvari (Ja jesam!) i šta želi (Ja
mogu!). To je pojam o sebi ili percepcija sebe i svojih sposobnosti. Čovjek je taj koji kreira sebe.

7
 Zamjerke upućene humanističkim teorijama jesu da suviše naglašavaju samo pozitivne
strane ličnosti i tako zanemaruju kakav je čovjek u stvarnosti. Osim toga, samoaktulizacija ima
različito značenje za različite osobe.

Socijalno-kognitivne teorije

Ove teorije naglašavaju važnost srdine u nastanku ličnosti, objašnjavajući učešće sredine
u oblikovanju čovjekove psihe, njegovog razvoja i postupanja.
Sociološka istraživanja pokazuju kako je čovjek u velikoj mjeri proizvod institucija,
klase, grupa kojima pripada. Sredina djeluje na formiranje njegovih misli, rezoniranja i
zaključicanja. Od sredine čovjek uči i usvaja, a u njegovu memoriju ucrtavaju se svi ti tragovi.
Ljudi koji žive u različitim sredinam razlikuju se po mnogo čemu. Neki psiholozi uzimaju ove
činjenice kao polazište za objašnjenja o funkcionisanju ličnosti. Mada je značajan broj
teoretičara iz ove skupine teorija, ovdje iznosimo teoriju kanadsko – američkog psihologa
Alberta Bandure.

Glavni koncept Alberta Bandure je učenje drugih.

Ljudi ne uče samo radeći, već i gledajuć druge. Dokaz za
ovo je činjenica da čovjek ne mora uvijek učiti uz pomoć
nagrada i kazni ili kažnjavajući i nagrađujući samoga
sebe. Da bi se naučio ponašati može vidjeti druge kako su
nagrađivani ili kažnjavani i to će utjecati na njegovo
ponašanje.
U mnogobrojnim Bandurinim studijama djeca su
posmatrala tuču, grubost, udaranje i onda su sami
ubačeni u frustrirajuće situacije. Nakon toga, djeca su
imala šansu da se igraju različitim igračkama i da se
slobodno ponašaju.
Rezultat je uvijek bio isti: oponašanje.

8
9
 7.3. OSOBINE LIČNOSTI

Brojni su oblici u kojima se mogu ispoljiti osobine ličnosti. Posmatramo li iz različitih

pravaca, vidjet ćemo bezbroj kombinacija, po mnogo čemu sličnih, ali nikada potpuno
identičnih, kao što i jedmo svi mi osobeni, posebni, jedinstveni (slika 133).

Sposobnosti
Ako posmatramo djecu ili odrasle u nekoj igri, poslu ili aktivnosti, a koju ranije nisu
imali priliku vidjeti ili raditi, primjetit ćemo da svaki od njih ne pokazuje isti uspjeh. Jedni
uspješnije savladavaju teškoće i brže uče pokrete u igri ili u obavljanju posla, brže i bolje
obavljaju zadatke, brže uče i savladavaju vještine. Drugima to ide teško i sa velikim naporom ne
postižu ni pola uspjeha. Ove razlike među ljudima pripisuju se dispozicijama, odnosno
mogućnostima za obavljanje neke aktivnosti. Riječ je o grupi osobina ličnosti koje ne možemo
direktno posmatrati. O njihovoj razvijenosti ne možemo govoriti u trenutku dešavanja, nego tek
nakon izvršene aktivnosti, na temelju uspješnosti u obavljanju određenih poslova. Možemo
utvrditi da osobe podjednakog obrazovanja i podjednake uvježbanosti u obavljanju određenih
poslova postižu različite uspjehe. Tada tu razliku u uspjehu pripisujemo sposobnostima.
Sposobnosti su preduvjeti za uspješno obavljanje posla i aktivnosti. Sposobnosti su osobine od
kojih zavisi razlika u stepenu uspjeha obavljanja različitih poslova ako osobe koje ih obavljaju
imaju jednako iskustvo, istu motivaciju i isto obrazovanje (slika 134).
Većina ljudi sposobna je za najrazličitije poslove, ali daleko manji broj ljudi raspolaže
izrazito razvijenim sposobnostima (npr. svi učenici pišu pismene sastave, ali neki mnogo lakše i
uspješnije, jer se lako izražavaju, imaju lijep stil, izuzetnu pažnju i sl.). Kada su sposobnosti
izrazito razvijene govorimo o nadarenosti.. nadarenost razvijena do visokog stepena je talenat.
(daje mnogo više od nadarenosti, daje odlične analize i zapažanja i sl.). Kada sposobnost
dostigne najviši nivo, tada govorimo o genijalnosti (karakteriziraju je sjajna zapažanja,
uopćavanja i predviđanja, stvaranje originalnog, novog). Genijalni ljudi stvaraju uvijek nešto od
opće vrijednosti za čovječanstvo (Einstein, Tesla, Tolstoj, Voltaire, Goethe i drugi). Oni idu dalje
od svojih savremenika, oni su ljudi budućnosti i zato ih savremenici često ne razumiju.
Ljudi su uglavnom sposobniji za jednu vrstu posla, ali rijetko su naglašeno sposobni za
veliki broj različitih vrsta poslova.
Sposobnosti koje se ispoljavaju u veoma različitim oblastima, ovise od dominacije
određenih faktora. Engleski psiholog Spearman još daleke 1904. godine sveo je sve sposobnosti
na grupe faktora:
1. G (generalni faktor) – učestvuje u svim aktivnostima, u svim vrstama poslova,
olakšavajući snalaženje. To je ono što obično nazivamo općom inteligencijom.
2. S (specifični faktor) – važni su za pojedinačne aktivnosti, npr. numeričke, govorne, i
druge, a dolaze do izražaja u uspješnosti obavljanja takvih vrsta poslova.
10
 Zahvaljujući Srearmanovoj analizi, sposobnosti su razvrstane u grupe:
- Intelektualne ili mentalne sposobnosti (inteligencija, pamćenje, učenje, mišljenje- o čemu
je bilo govora u ranijim poglavljima);
- Psihomotorne sposobnosti (sposobnosti za vršenje raznih pokreta i koordinacije pokreta,
npr. spretnost prstiju, brzo i precizno izvođenje pokreta, sposobnosti motoričkog
reagiranja, korištenje obje ruke zajedno, ruku i nodu itd.);
- Senzorne sposobnosti (sposobnosti u oblasti raznih čula, diferenciranje intenziteta i
kvaliteta draži, dobro percipiranje u oblasti raznih čula...);
- Fizičke sposobnosti (fizička snaga, izdržljivost tijela).
Psihološka ispitivanja pokazuju da bez obzira što su određene naslijeđem, na sposobnosti
djeluju i okolinski faktori. Dokaz za to su djeca istih roditelja. Makar bili blizanci, oni
mogu ispoljavati različite sposobnosti. Bez obzira na sva nastojanja i uloženi trud, sva
djeca ne pokazuju iste rezultate. Dakle, anatomsko-fiziološka struktura i razvijenost
intelekta, sa jedne strane, a ukupna okolina i aktivnost pojedinaca, sa druge strane,
zajedno će učiniti da se sposobnosti razvijaju.

Temperament
U nizu situacija i događaja primjećujemo da ljudi različito reagiraju. Jedni su mirni, drugi
staloženi, treći se lako uzbuđuju, neki svaki čas mijenjaju raspoloženja... Neko ko je pogođen
neugodnim događajem vikat će i lupati, neko će na to jedva reagovati, a neko će pasti u
depresiju... Ova strana čovjekove ličnosti, što se odnosi na emocionalnoiskazivanje i reagiranje
zove se temperament. Priločno je stabilna osobina u odnosu na cjelinu koja čini ličnost i može se
zadržati tokom cijelog života, pa stidljiva curica često postaje tjeskobna starica.
Temperament je osobina ličnosti koja predstavlja dispoziciju za način emocionalnog
reagiranja, za brzinu, snagu i trajanje svih aktivnosti pojedinaca.
Još je starogrči ljekar Hipokrat (5. stoljeće p.n.e.) pokušavao objasniti ljudski
temperament. Tvrdi je da priroda svakog čovjeka zavisi od načina na koji se pomijšaju različiti
sokovi u organizmu. Po tim starim učenjima sokovi koji se miješaju bili su: krv, crna žuč, žuta
žuč i flgma. Na osnovu toga Hipokrat je izvršio klasifikaciju i dao nazive tipovima
temperamenta koji se i danas koriste. Danas ne možemo prihvatiti učenje o miješanju sokova, ali
danas znamo da hormoni endokrinih žlijezda reaguju na vanjska pobuđenja. Osim endokrinog
sistema u određivanju temperamenta učestvuje sama struktura nervnog sistema, te tjelesna
konstitucija, način ishrane i uticaj sredine.
Hipokratovu terminologiju koriste pristalice tipologija u tumačenju ličnosti. Prema
Vandtu 4 su faktora koji određuju vrstu temperamenta, a to su brzina izmjene emocija, jačina
emocija, opći ton raspoloženja, način ispoljavanja emocija. Tipovi temperamenta su (slika 136):
- Sangviničan temperament (krv je tekućina koja je dominira prema Hipokratu). Onaj ko
ima ovaj tip temperament na sve reagira brzo, ali su reakcije slabe. Za njega je

11
 karakteristična brzina, pokretljivost, brzo javljanje osjećanja, ali i brzo splašnjavanje.
Brzo mijenja raspoloženja, brzo se naljuti, ali ga brzo i prođe. Optimist je i ne gubi nadu.
To su veseljaci i društveni ljudi.
- Koleričan temperament (prema Hipokratu žuta žuć je dominirajuća tekućina). Njegova
osjećanja su snažna, brzo se javljaju. Lako pada u afekte, naprasan je. Lako se naljuti,
vidno i snažno menafestira ljutnju, zbog čega se često sukobljava sa drugim ljudima.
Lako se odlučuje za akciju. Pesimist je.
- Melanholičan temperament (crna žuč). Ovi ljudi rijetko reaguju, osjećanja ne ispoljavaju
lako, ali kada to čine, onda su osjećanja intenzivna i dugotrajna. Kod njih preovladavaju
negativna osjećanja. Oni su uglavnom tužni, depresivni i pesimisti.
- Flegmatičan temperament (flegma). Ovo su hladni ljudi. Njihov nervni sistem sporo
stupa u akciju, a intenzitet nervnog procesa nikada nije jak. Flegmatik je uzdržljiv, reklo
bi se da je apatičan, spor, uravnotežen i miran, teško se uzbuđuje, a uz sve to on je
optimist.
Čisti oblici su veoma rijetki, mnogo su češće kombinacije u kojima nešto preovladava.
Vuntova klasifikacija nije jedina, ali jeste najpoznatija (slika 137).
Kada se ličnost tumači crtama, onda u obzir uzimamo crte temperamenta koje govoreo
stepenu emocionalne stabilnosti, optimizma i otvorenosti:
Emocionalna stabilnost- emocionalna nestabilnost duž kontinuumase proteže od
emocionalnih reakcija koje su adekvatne situaciji, od samosavladavanja, do sasvim
suprotnih osobina, tj. nemogućnosti vladanjasobom, stalnog izlijevanja emocija i čestih
promjena raspoloženja;
Opći ton raspoloženja duž linije kontinuuma prozeže se dod krajnje optimističnih
pogleda i poimanje situacija i života generalno, do potpuno pesimističnih pogleda;
Introvertnost – ekstravertnost ide do potpune zatvorenosti u sebe, okrenutost ka sebi i
skrivanje osjećanja, duž kontinuuma, do potpune otvorenosti, okrenutnosti prema van i
ispoljavanja svih osjećanja.
Jasno je iz svega rečenog da temperament ovisi, u prvom redu, od naslijeđa i tjelesne
konstitucije, ali na njega djeluje i sredina u kojoj pojedinac uči. Teško, a i pogrešno bi bilo
govoriti koji od tipova temperamenta je najbolji, a koji najlošiji, jer svaki ima i pozitivne i
negativne strane. Tip temperamenta neke osobe, otkrivamo posmatranjem njenog ponašanja i
njenog odnosa prema životnim situacijama. Temperament se postepeno može i mijenjati sa
godinama života, pa u mladosti češće preovladava sangviničan, a u starosti flegmatičan.
Temperament ima uticaja na karakter i na međuljudske odnose.

Karakter
Ponekad se izjednačavaju pojmovi ličnost i karakter. Ipak, ličnost prdstavlja jedan širi
pojam, koji obuvata sve osobine pojedinca, a karakter se odnosi na jednu osobinu, na jednu

12
stranu ličnosti. Pod karakterom se podrazumijevaju, prije svega, one osobine koje se
manifestiraju u vezi sa etičkim principima i moralnim pravilima koja važe za određeno društvo.
Dskle, to su one osobine kojima se ocjenjuje ponašanje pojedinaca kao ispravno ili neispravno,
druđštveno korisno ili štetno, moralno ili amoralno.
Karkater je sistme osobina ličnosti koje pokazuju kako pojedinac postupa u vezi sa
moralnim principima i moralnim shvatanjima društva ukojemživi, kao i u odnosu na univezalna
etička načela. Karakterne osobine izražavaju se u pridržavanju ili nepridržavanju određenih
principa i normi, te etičkih principa, univerzalnih vrijednosti, vjerovanja i stavova koji su
karakteristični za neko društvo, ali i sa onima koji su u vezi sa univerzalnim pravilima.
Uz temperamenti sposobnosti, ovo je jedna od najstabilnijih osobina ličnosti.
Šta obuhvataju karakterne osobine? Karakterne osobine su one karakteristične crte
pojedinaca koje obuhvataju istovremeno njegova uvjerenja i snagu njegove volje:
- Volja (dosljednost i upornost tj. spremnost da se ponaša u skladu sa principima, normama
i načelima – slika 138),
- Moralna upravljenost ili vjerovanja su mjerila i rasuđivanja, to je odnos prema
društvenim i etičkim principima, to je odlučivanje šta je dobro, a šta ne (poštenje ili
nepoštenje, iskrenost ili laž, dosljednost ili promjenjivost itd.). to su izgrađeni stavovi i
svjesno usvojeni principi, postojani motivi i vrijednosti koje karakteriziraju nrkog
pojedinca. Moralna upravljenost zavisi od pojedinačnih interesiranja, od njegovih
pogleda na svijet i od njegovih intelektualnih kapaciteta.
Ukoliko nedostaje jedan od ova dva elemanta, onda nedostaje karakter. Ispred sebe tada
vidimo čovjeka bez kormila. Taj čovjeek nema moralne upravljenosti, reagira i ponaša se prema
naklonosti, koristoljublju ili strahu.
Karakter se razvija pod uticajem društva, odgoja ili kroz proces samooblikovanja, a
najznačajniji period za njegovo formiranje je od 6. do 18. godine. Za karakter veliku važnost
imaju moralna rasuđivanja koja ljudi stavaraju o vlastitom ili tuđem ponašanju. Takva
rasuđivanja ne ovise toliko o onome što možemo uraditi u datoj situaciji, koliko o onome šta
vjerujemo da trebamo uraditi (Naprimjer, iako znamo da nećemo biti uhvaćeni i kažnjeni,
nećemo gurnuti malo dijete ili ga povrijediti. Razlog je vjerovanje da je takva radnja moralno
neispravna.).
Hardverski psiholog L.Kolberg istraživao je temelje na kojima djeca i mladi grade
moralne odluke. Otkrio je da rast morala počinje rano i da se razvija u stadijima. Kolberg je za
svoja istraživanja koristio priče poput ove koja slijedi:
Čovjek zvani Heinz imao je ženu koja je umirala od gotovo neizlječive bolesti, postojao je lijek
koji bi nju mogao spasiti. Lijek je koštao 20.000 dolara imao ga je samo lokalni apotekar. Heinz
nije imao novca da kupi lijek, niti ga je mogao zaraditi. Apotekar mu nije htio dati lijek, pa je
Heinz očajan, jedne noći provalio u apoteku i uzeo lijek.

13
 Nakon priče slijedeilo je pitanje o tome da li je Heinz trebao uraditi to što je uradio?
Kolberga su zanimali razlozi kojima su ljudi opravdavali ili osuđivali Heinzov gest. Zapazio je
da ljudi različitih godina odgovaraju različito na postavljeno pitanj i zaključio da postoje stadiji
moralnog razvoja.
1. Izbjegavanje kazne ili dobivanje nagrade, odnosno vlastiti interes, stvaraju temelj za
donošenje moralne odluke djeteta. Odgovori djece bili su ovakvi: „Nije trebao ukrasti
lijek jer može biti kažnjen i morat će u zatvor“.
2. Pridobijanje socijalnog odobravanja ili izbjegavanje socijalne osude, znači podešavanje
ponašanja tako da se dobije odobravanje ili zadrži poštovanje autoriteta. Dijete je
svjesno efekta koje njegovo ponašanje ima na druge. Na ovom stadiju odgovori su
glasili: „Ljudi bi mislili da je Heinz loš čovjek da je pustio ženu da umre“ ili „Nije
trebao krasti to je protiv zakona“.
3. Principi se poštuju sami po sebi, jer su „uneseni u sebe“, čovjek postupaa radi svojih
principa, radi sebe, a ne radi drugih. Zbog toga osjeća samopoštovanje i zadovoljstvo
sobom. Ako čovjek ne postupa u skladu sa moralnim principima, javlja se osjećaj
bezvrijednosti i stida pred samim sobom. Ovo je najviši nivo moralnosti. Moralna dobra
se prepoaznaju u apstraktnim principima, prije nego u individuama ili u društvu. Na
trećem stadiju odgovor bi mogao glasiti: „Ljudski život je mnogo važniji od nečijeg
vlasništva. Trebao je uzeti lijek“.
Kolberg smatra da mnogi ljudi dostignu treći stadij, ali se cijelog života pridržavaju drugog.
Pratimo li ponašanje pojedinaca, primjrtit ćrmo da se ono ponavlja.
Tipovi karktera su:
Čvrst karakter odlikuje ćovjeka koji posjeduje moralne principe i stavove. Trogo ih
poštuje i dosljedno ih se pridržava u svim situacijama. Energičan je prilikom njihovog
sprovođenja u djelo.
Dobar karakter ima čovjek koji posjeduje moralne stavove i principe, ali nema uvijek
odlučnost u ponašanju i nije uvijek strogo dosljedan u istrajavanju na sprovođenju tih principa.
Loš karakter obilježje je osobe koja nema stavove, ni principa, ali je odlučna u svojim
postupcima. Osoba sa ovakvim karakterom ponaša se onako kako njoj kada odgovara.
Slab karakter nema stavova, nema principa ili su ti stavovi i principi veoma slabi. Slab
karakter nem nimalo odlučnost u postupanju.
Crte karaktera ispoljavaju se u tri različita smjera sa različitim stepenima snažnosti
između dva ekstremna pola:
1. Crte koje održavaju odnos prema samome sebi (npr. samopoštovanje, samokritičnost,
ponos i dostojanstvo),
2. Crte koje održavaju odnos prema drugim ljudima (npr. egoizam, iskrenost,
druželjubivost, susretljivost, poštenje, agresivnost),

14
 3. Crte koje održavaju odnos prema radu (marljivost, upornost, urednost, odgovornost,
izdržljivost).

Tjelesne karakteristike
Mada ne koliko sposobnosti, temperament i karakter, ali ipak sa značajnim uticajem i
tjelesne karakteristikeučestvuju u određivanju ličnosti i njenog ponašanja. Tjelesne osobine su
fiziološke (osobenosti nervnog i endokrinog sistema) i morfološke 18građa tijela, fizički izgled,
visina, debljina, crte lica, boja kože i sl.).
Neki smatraju da je veza između tjelesnih i psihičkih osobina uvjetovana. Pokušaji su išli
u pravcu otrivanja ličnosti putem fenomenologije, dovodeći tako u vezu izgled lobanje sa
osobinama ličnosti, pa onda putem fiziognomije, tj. izvođenjem zaključaka o ličnosti na osnovu
pojedinih dijelova lica ili putem hiromantije, tj. pomoću crta lica na dlanu. Svi ovi pokušaji ostali
su na razini pokušaja, barem što se nauke tiče, jer nemaju čvrstih naučnih dokaza. Podudarnost
nije velika ni kada je riječ o Kretshmerovoj ili Sheldonovoj tipologiji ličnosti. Oni su pokušali
dokazati vezu između tjelesne građe i osobina ličnosti.
Sa druge strane, evidentno je da pod uticajem tjelesnog izgleda, na izvjestan način
formira i funkcionira ličnost. Na ličnost i ponašanje pojedinca značajan odraz ima njegovo
sopstveno mišljenje o vlastitom izgledu, kao i reakcija drugih na njegov izgled.

15