Socijalni Rad U Mentalnom Zdravlju 2

SOCIJALNI RAD U MENTALNOM ZDRAVLJU (uvod)
 SZO mentalno zdravlje definiše kao “stanje dobrobiti u kojem svaki

čovjek shvaća svoj potencijal i može se nositi s normalnim životnim
stresovima, raditi produktivno i plodonosno i može doprinositi svojoj
zajednici”.
 Termin globalno mentalno zdravlje:
1) Međunarodno sagledavanje različitih aspekata mentalnog zdravlja
2) Uzima u obzir kulturološke razlike i uvjete specifične za određenu

zemlju
3) Bavi se epidemiologijom mentalnih poremećaja u različitim zemljama
4) Načinima liječenja
5) Edukacijom u MZ
6) Političkim i finansijskim aspektima
7) Strukturi sistema MZ
8) Ljudski resursi u MZ i pitanjima ljudskih prava
Opšti cilj:
 jačanje mentalnog zdravlja u cijelom svijetu, dajući informacije o

situaciji mentalnog zdravlja u svim zemljama, te prepoznavanju
potreba mentalnog zdravlja u svrhu razvoja ekonomičnih postupaka
koji će rješavati te specifične potrebe.
Preporuke za jačanje sistema mentalnog zdravlja SZO (2001)

“Prestanite izolirati, počnite pomagati”
1.Pružanje liječenja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti
2. Dostupnost psihotropnih lijekova

3. Pružanje zaštite u zajednici
4. Educiranje javnosti
5. Uključivanje zajednica, porodice i potrošača
6. Uspostava nacionalnih politika, programa i zakonodavstva
7. Razvoj ljudskih resursa
8. Povezivanje s drugim sektorima
9. Praćenje mentalnog zdravlja zajednice
10. Podrška jačem istraživanju
Prema Inglišu mentalno zdravlje je relativno dugotrajno stanje u kome je

čovjek:
• dobro usklađen
• ima poleta za život
• postiže samoaktualizaciju
• postiže samorealizaciju
Prema Matiću, mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti, već

podrazumijeva:
- harmonično razvijenu ličnost
- zadovoljnu u životu
- zadovoljnu u radu
- zadovoljna porodičnim odnosima
- zadovoljna okolinom
Karakteristike mentalnog zdravlja zrele osobe (Matić)
1. Sposobna za rad
2. Sposobna da voli
3. Tolerantna je na frustracije
4. Emocionalno i ekonomski ne eksploatiše svoju okolinu
5. Ne dozvoljava da bude objekat eksploatacije
6. Sposobna je da prihvati obaveze i odgovornosti
7. U raznim etapama unapređuje ljudske odnose
8. Sposobna je za široko prilagođavanje na nastale životne promjene
9. Realna je u procjeni situacije, izbora partnera, prijatelja i saradnika
10. Sposobna je da se odmara i uživa u razonodi
Karakteristike mentalno zdrave osobe prema Frommu
 Produktivna i neotuđena osoba
 Prema svijetu se odnosi s ljubavlju
 Doživljava sebe kao jedinstveno biće
 Nije potčinjena iracionalnim autoritetima
 Voljno prihvata autoritet savjesti i razuma
 Nalazi se u procesu rađanja (shvatite kao razvoj navbolje verzije sebe)

čitavog života
Metnalno zdravlje kao prosjek

 Dokazuje se na osnovu statističko-matematičkog modela
 Koriste se psihološko-psihijatrijske tehnike
 Cilj pronaći najčešće zastupljene crte i sposobnosti ličnosti većine

ispitanika
 Normalno je ono što je najčešće i čega ima najviše
Pitanja za razmišljanje:
- Da li je uvijek tako?
- Koliko danas određeni oblici „normalnog ponašanja“ većine ima veze s

narušavanjem MZ?
Kritika:
1. Ono što je najčešće ne mora biti i najpoželjnije!
2. Ne pridavanje pažnje individualnim karakteristikama
3. Naglasak na kvantitativnom a ne i kvalitativnim aspektima
Mentalno zdravlje kao odsustvo bolesti
 Tradicionalno medicinski i psihijatrijski pristup bolesti
 Normalnost kao stanje bez simptoma/znakova mentalnog poremećaja
 Posmatra mentalno oboljenje kao bolest koja ima fizički uzrok i

određen tok
 “Ljudi su ili bolesi ili nisu”
1. Gdje nas ovako poimanje može dovesti?
2. Da li smo između zdravlja i bolesti?

3. Šta je sa bihejvioralnim poremećajima koji nisu eksplicite bolesti i
nemaju organsko porijeklo?
Mentalno zdravlje kao socijalna prihvatljivost
 Različite norme i vrijednosti u fokusu pažnje
Uloga normi:
1. Uspostavljanje i održavanje socijalne interakcije,
2. Uređuju socijalno djelovanje
3. Kontrolišu socijalne devijacije
 Nivo prilagođenosti opšteprihvaćenim normama ponašanja
 Nivo “uklopljenosti” u društvo
Kritika:
- Varijabilnost normi od društva do društva
Relativno važenje normi u svim društvima i zajednicama
Mentalno zdravlje kao ideal
 Ideal vs normalnost kao utopija
 Utopija izražava nemoć određivanja univerzalno aplikatibilnog

standarda
 Ishodište ima u Frojdovim postavkama “da su normalni ego i

normalnost idealna fikcija”
 Metalno zdravlje kao IDEAL je humanistički pristup
 Ideal kome svaki čovjek treba težiti je SAMOAKTUALIZACIJA

1. Da li je moguće realizovati ovaj ideal u praksi?
2. Zbog čega utopija?
3. Da li u savremenom diskursu je najrealnije pristupiti kao procesu?
Početkom 20 vijeka (značajno)
 Kritika klasičnog institucionalnog tretmana osoba s duševnim

smetnjama
 Nov pristup zdravlju uz uvažavanje psiholoških i socijalnih faktora

utjecaja
 Promjenu odnosa:
1. Prema ličnosti s psiho-socijalnim smetnjama
2. Organizaciju institucija i metode stručne pomoći
3. Humanizaciju uslova za razvoj i samoaktualizaciju ličnosti
4. Korištenje potencijala pojedinca, grupe i zajednice
Historijski kontekst:
 U BiH u sklopu reforme zdravstvenog sistema 1996. godine došlo je i

do reorganizacije zaštite osoba s duševnim smetnjama
 Razvija se psihijatrijska zaštita sektorskog tipa „psihijatrija u zajednici“,

„mentalno zdravlje u zajednici“
 Stavljanje u fokus brigu u zajednici

 Suštinska promjena konteksta pružanja usluga u mentalnom zdravlju
 Ograničě no korištenja psihijatrijskih bolničkih kreveta
 Otvaranje mreže centara za mentalno zdravlje (CMZ)
 Razvoj drugih servisa u zajednici, multidisciplinarni pristup i timski

rad, kao i međusektorsku saradnju.
 Cilj procesa je da se izgrade efektivne, djelotvorne i kvalitetne službe

za zaštitu mentalnog zdravlja, koje slijede potrebe korisnika i
dostupne su što većem broju ljudi
 doneseno je u BiH niz strateških dokumenata koji su usklađeni s

evropskim dokumentima i ciljevima Svjetske zdravstvene organizacije
(SZO)
 Rezultat toga je da psihijatrijska služba nije više jedina organizaciona

struktura koja brine o osobama koje pate od mentalnih poremećaja i
poremećaja ponašanja
 Otvaranje mreže centara za mentalno zdravlje (CMZ), razvoj drugih

servisa u zajednici, multidisciplinarni pristup i timski rad, kao i
međusektorsku saradnju.
 Ukidanjem azilantskog liječenja OSDS donija značajnu ulogu i mjesto
 Nagla deinstitucionalizacija u BiH početkom rata 1992
 Proces deinstitucionalizacije (promocija i problemi)
 Koncept njege u zajednici povezan s deinstitucionalizacijom
 Praksa socijalnog rada u mentalnom zdravlju (socijalnog modela kao

protuteže medicinskom modelu)
Socijalnopsihijatrijski pristup u liječenju osoba s duševnim smetnjama
(posmatran u okviru kulturno-historijskih, etničkih, ekonomskih i opštih
društvenih uslova) osobu s duševnim smetnjama tretira kao aktivnog
sudionika u svim terapijskim i rehabilitacijskim procedurama. Takođe i
pacijentova porodica kao i radna sredina se kroz ovaj pristup aktivno
uključuje.
Cilj ovog pristupa:
- brža rehabilitacija i povratak u zajednicu kao punopravnog, važnog i

produktivnog člana
- razvoj sveoobuhvatnog sistema zaštite osoba s duševnim smetnjma
- takav sveobuhvatan sistem uvezuje stacionirane(bolničke), prelazne i

vanbolničke ustanove
- ovakav sistem realizuje i brojne zadatke u prevenciji duševnih smetnjih,

liječenju i rehabilitaciji
- može unaprijediti i mentalno zdravlje cjelokupne populacije
Načela zaštite mentalnog zdravlja prema SZO
 dostupnost zaštite zdravlja za sve (“zdravlje za sve”)
 provođenje zaštite što bliže mjestu gdje korisnik živi ( “u zajednici”) na

svim razinama zaštite, ali prije svega kroz izvanbolničke službe,
 pružanje zaštite kontinuirano dok „poremećaj“ traje
 Deinstitucionalizacija
 „Deinstitucionalizovan bolesnik“ zahtjeva posebnu socijalnu podršku i

pomoć
Šta kaže statistika?
Podaci o duševnim poremećajima u svjetskim razmjerama:
 450 milijuna ljudi boluje od mentalnih bolesti
 depresija je vodeći uzrok u svijetu
 svakih 40 sekundi u svijetu netko počini suicid
 stope mentalnih bolesti udvostručavaju se nakon rata ili prirodnih

katastrofa
 u zemljama u razvoju gotovo 75 % osoba s mentalnim poremećajima

ostaje neliječeno, 13% globalnog opterećenja bolešću (“burden of
disease”) otpada na mentalne bolesti,
 samo 3% zdravstvenog budžeta izdvaja za zaštitu mentalnog zdravlja
 prema procjenama SZO predviđa se da će do 2020. godine depresija

postati druga na listi vodećih bolesti.
Zdravstveno stanje stanovništva i zdravstvena zaštita u Federaciji BiH za

2013. godinu
 Najčešći poremećaji mentalnog zdravlja u razdoblju od 2009.-2013.

godine jesu neurotski, sa stresom povezani i somatski poremećaji
(F40-F48)
 Poremećaji raspoloženja (F30-F39)
 Na trećem mjestu su shizofrenija, shizotipalni i sumanuti poremećaji.
 Navedeni poremećaji mentalnog zdravlja iz godine u godinu su u

blagom porastu.
 Neurotski, sa stresom povezani i somatski poremećaji (F40-F48) su

najučestaliji mentalni poremećaji u dobnoj grupi 19-64 godine.
SOCIJALNI RAD U MENTALNOM ZDRAVLJU

 SZO mentalno zdravlje = “stanje dobrobiti u kojem svaki čovjek
shvaća svoj potencijal i može se nositi s normalnim životnim
stresovima, raditi produktivno i plodonosno i može doprinositi svojoj
zajednici”.
 Termin globalno mentalno zdravlje:
9) Međunarodno sagledavanje različitih aspekata mentalnog zdravlja
10) Uzima u obzir kulturološke razlike i uvjete specifične za određenu

zemlju
11) Bavi se epidemiologijom mentalnih poremećaja u različitim zemljama
12) Načinima liječenja
13) Edukacijom u MZ
14) Političkim i finansijskim aspektima
15) Strukturi sistema MZ
16) Ljudski resursi u MZ i pitanjima ljudskih prava
Opšti cilj:
 jačanje mentalnog zdravlja u cijelom svijetu, dajući informacije o

situaciji mentalnog zdravlja u svim zemljama, te prepoznavanju
potreba mentalnog zdravlja u svrhu razvoja ekonomičnih postupaka
koji će rješavati te specifične potrebe.
Preporuke za jačanje sistema mentalnog zdravlja SZO (2001)

“Prestanite izolirati, počnite pomagati”
1.Pružanje liječenja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti
2. Dostupnost psihotropnih lijekova
3. Pružanje zaštite u zajednici
4. Educiranje javnosti
5. Uključivanje zajednica, porodice i potrošača
6. Uspostava nacionalnih politika, programa i zakonodavstva
7. Razvoj ljudskih resursa
8. Povezivanje s drugim sektorima
9. Praćenje mentalnog zdravlja zajednice
10. Podrška jačem istraživanju
Prema Inglišu mentalno zdravlje je relativno dugotrajno stanje u kome je

čovjek:
• dobro usklađen
• ima poleta za život
• postiže samoaktualizaciju
• postiže samorealizaciju
Prema Matiću, mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti, već

podrazumijeva:
- harmonično razvijenu ličnost
- zadovoljnu u životu
- zadovoljnu u radu
- zadovoljna porodičnim odnosima
- zadovoljna okolinom
Karakteristike mentalnog zdravlja zrele osobe (Matić)

11. Sposobna za rad
12. Sposobna da voli
13. Tolerantna je na frustracije
14. Emocionalno i ekonomski ne eksploatiše svoju okolinu
15. Ne dozvoljava da bude objekat eksploatacije
16. Sposobna je da prihvati obaveze i odgovornosti
17. U raznim etapama unapređuje ljudske odnose
18. Sposobna je za široko prilagođavanje na nastale životne promjene
19. Realna je u procjeni situacije, izbora partnera, prijatelja i saradnika
20. Sposobna je da se odmara i uživa u razonodi
Početkom 20 vijeka (značajno)
 Kritika klasičnog institucionalnog tretmana osoba s duševnim

smetnjama
 Nov pristup zdravlju uz uvažavanje psiholoških i socijalnih faktora

utjecaja
 Promjenu odnosa:
5. Prema ličnosti s psiho-socijalnim smetnjama
6. Organizaciju institucija i metode stručne pomoći
7. Humanizaciju uslova za razvoj i samoaktualizaciju ličnosti
8. Korištenje potencijala pojedinca, grupe i zajednice

Historijski kontekst:
 U BiH u sklopu reforme zdravstvenog sistema 1996. godine došlo je i

do reorganizacije zaštite osoba s duševnim smetnjama
 Razvija se psihijatrijska zaštita sektorskog tipa „psihijatrija u zajednici“,

„mentalno zdravlje u zajednici“
 Stavljanje u fokus brigu u zajednici
 Suštinska promjena konteksta pružanja usluga u mentalnom zdravlju
 Ograničě no korištenja psihijatrijskih bolničkih kreveta
 Otvaranje mreže centara za mentalno zdravlje (CMZ)
 Razvoj drugih servisa u zajednici, multidisciplinarni pristup i timski

rad, kao i međusektorsku saradnju.
 Cilj procesa je da se izgrade efektivne, djelotvorne i kvalitetne službe

za zaštitu mentalnog zdravlja, koje slijede potrebe korisnika i
dostupne su što većem broju ljudi
 doneseno je u BiH niz strateških dokumenata koji su usklađeni s

evropskim dokumentima i ciljevima Svjetske zdravstvene organizacije
(SZO)
 Rezultat toga je da psihijatrijska služba nije više jedina organizaciona

struktura koja brine o osobama koje pate od mentalnih poremećaja i
poremećaja ponašanja
 Otvaranje mreže centara za mentalno zdravlje (CMZ), razvoj drugih
servisa u zajednici, multidisciplinarni pristup i timski rad, kao i
međusektorsku saradnju.
 Ukidanjem azilantskog liječenja OSDS donija značajnu ulogu i mjesto
 Nagla deinstitucionalizacija u BiH početkom rata 1992
 Proces deinstitucionalizacije (promocija i problemi)
 Koncept njege u zajednici povezan s deinstitucionalizacijom
 Praksa socijalnog rada u mentalnom zdravlju (socijalnog modela kao

protuteže medicinskom modelu)
Socijalnopsihijatrijski pristup u liječenju osoba s duševnim smetnjama

(posmatran u okviru kulturno-historijskih, etničkih, ekonomskih i opštih
društvenih uslova) osobu s duševnim smetnjama tretira kao aktivnog
sudionika u svim terapijskim i rehabilitacijskim procedurama. Takođe i
pacijentova porodica kao i radna sredina se kroz ovaj pristup aktivno
uključuje.
Cilj ovog pristupa:
- brža rehabilitacija i povratak u zajednicu kao punopravnog, važnog i

produktivnog člana
- razvoj sveoobuhvatnog sistema zaštite osoba s duševnim smetnjma
- takav sveobuhvatan sistem uvezuje stacionirane(bolničke), prelazne i

vanbolničke ustanove
- ovakav sistem realizuje i brojne zadatke u prevenciji duševnih smetnjih,

liječenju i rehabilitaciji
- može unaprijediti i mentalno zdravlje cjelokupne populacije
Načela zaštite mentalnog zdravlja prema SZO
 dostupnost zaštite zdravlja za sve (“zdravlje za sve”)
 provođenje zaštite što bliže mjestu gdje korisnik živi ( “u zajednici”) na

svim razinama zaštite, ali prije svega kroz izvanbolničke službe,
 pružanje zaštite kontinuirano dok „poremećaj“ traje
 Deinstitucionalizacija
 „Deinstitucionalizovan bolesnik“ zahtjeva posebnu socijalnu podršku i

pomoć
Šta kaže statistika?
Podaci o duševnim poremećajima u svjetskim razmjerama:
 450 milijuna ljudi boluje od mentalnih bolesti
 depresija je vodeći uzrok u svijetu
 svakih 40 sekundi u svijetu netko počini suicid
 stope mentalnih bolesti udvostručavaju se nakon rata ili prirodnih

katastrofa
 u zemljama u razvoju gotovo 75 % osoba s mentalnim poremećajima

ostaje neliječeno, 13% globalnog opterećenja bolešću (“burden of
disease”) otpada na mentalne bolesti,
 samo 3% zdravstvenog budžeta izdvaja za zaštitu mentalnog zdravlja
 prema procjenama SZO predviđa se da će do 2020. godine depresija

postati druga na listi vodećih bolesti.
Zdravstveno stanje stanovništva i zdravstvena zaštita u Federaciji BiH za
2013. godinu
 Najčešći poremećaji mentalnog zdravlja u razdoblju od 2009.-2013.

godine jesu neurotski, sa stresom povezani i somatski poremećaji
(F40-F48)
 Poremećaji raspoloženja (F30-F39)
 Na trećem mjestu su shizofrenija, shizotipalni i sumanuti poremećaji.
 Navedeni poremećaji mentalnog zdravlja iz godine u godinu su u

blagom porastu.
 Neurotski, sa stresom povezani i somatski poremećaji (F40-F48) su

najučestaliji mentalni poremećaji u dobnoj grupi 19-64 godine.
SOCIJALNI RAD U PRIMARNOJ ZDRAVSTVENOJ

ZAŠTITI - KLJUČNA KARIKA U PROCESU
DEINSTITUCIONALIZACIJE
SAŽETAK
U radu su prikazani rezultati istraživanja u kojem su učestvovali socijalni

radnici zaposleni u domovima zdravlja i direktori, psihijatri i socijalni
radnici iz ustanova za zaštitu osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Istraživanje je imalo za cilj da utvrdi zastupljenost socijalnog rada u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti i pretpostavke za njegovo ostvarivanje.
Istraživanjem se utvrdilo da je najveći broj socijalnih radnika zaposlenih u
domovima zdravlja angažovano u centrima za mentalno zdravlje. Ovaka
zastupljenost socijalnih radnika u centrima za mentalno zdravlje rezultat je
reformi u oblasti mentalnog zdravlja s kraja devedesetih godina. Jedna od
ključnih reformskih aktivnosti u zaštiti mentalnog zdravlja je promjena
koncepta rada, gdje se tradicionalni bolnički tretman zamjenjuje „brigom u
zajednici“. Novim konceptom rada planirano je da se zaštita mentalnog
zdravlja većim dijelom realizuje u centrima za mentalno zdravlje, odnosno u
lokalnoj zajednici. Međutim, uprkos reformskim procesima u ovoj oblasti
nisu postignuti očekivani rezultati. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da
skoro polovina centara za mentalno zdravlje nema zaposlene socijalne
radnike. Ovo je jasan pokazatelj da centri za mentalno zdravlje nisu
kadrovski popunjeni, te se postavlja pitanje koliko je proces
deinstitucionalizacije u ovakvim uslovima uopće moguć.
Ključne riječi: socijalni rad, zdravstvo, mentalno zdravlje, deinstitucionalizacija.
SOCIJALNI RAD U ZDRAVSTVU
UVOD
Uprkos tome što je tema socijalni rad u zdravstvu vrlo aktuelna u

savremenom pristupu zdravlju ona u našoj zemlji nije u dovoljnoj mjeri
istražena. Polazeći od činjenice da je primarna zdravstvena zaštita u fokusu
ključnih reformi u oblasti zdravstva u Bosni i Hercegovini, koje se
provode na platformi Deklaracije iz Alma Ate, koja traži međusektorsku
saradnju i uključivanja zajednice, istraživanjem se željelo utvrditi koliko je
socijalni rad prisutan na ovom nivou zdravstvene zaštite, koji je njegov
doprinos, koji su problemi i teškoće s kojima se susreću socijalni radnici u
praksi i šta se treba uradi kako bi se dosadašnji problemi prevazišli. Također,
istraživanjem se željelo utvrditi i koliko je socijalni rad važan u procesu
deinstitucionalizacije osoba s mentalnim teškoćama kroz razvoj usluga u
zajednici.
Generalna hipoteza od koje se pošlo u istraživanju je: Socijalni rad u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Bosni i Hercegovni još uvijek nije dovoljno
zastupljen jer nije prepoznat njegov značaj u savremenom pristupu zdravlju i
deinstitucionalizaciji.
Istraživanje je provedeno u 27 domova zdravlja u Bosni i Hercegovini i dva

Zavoda za zaštitu mentalno invalidnih osoba, „Drin“ i „Bakovići“ u Fojnici.
U domovima zdravlja ispitanici su bili socijalni radnici (31), a u zavodima
direktori (2), socijalni radnici (5) i ljekari (2).
34
1. POTREBA ZA SOCIJALNIM RADOM U ZDRAVSTVU
Potreba profesionalnog djelovanja socijalnog rada13 u zdravstvu u razvijenim

zemljama davno je prepoznata i ima dugu tradiciju. Djelovanje socijalnih
radnika u zdravstvu rezultat je spoznaje da se u proces liječenja pored
ljekara moraju uključiti i drugi stručnjaci kako bi se postigli željeni efekti 14.
U svom radu ljekari su fokusirani na pacijenta, njegovu dijagnozu, terapiju i
ishode liječenja. Za razliku od njih, socijalni radnici pacijenta posmatraju u
širem kontekstu, u kontekstu porodice, radnog mjesta i društva u cjelini.
Uloga socijalnih radnika u zdravstvu se tokom 20. stoljeća mijenjala. U
početku su socijalni radnici bili uključeni u rad sa siromašnim, starijim i
pacijentima koji boluju od tuberkuloze, kao veoma raširene bolesti koja je
pogađala siromašne i uglavnom su koristili jednodimenzionalni pristup.
Vremenom se uloga socijalnog rada u zdravstvu proširuje, tako da socijalni
radnici svoj profesionalni angažman ostvaruju na svim nivoima zdravstvene
zaštite - primarnom, sekundarnom i tercijarnom. Svakako da je ovom
doprinijelo i prihvatanje biopsihosocijalnog modela zdravlja, po kojem su
bolest i zdravlje rezultat interakcije između bioloških, psiholoških i
socijalnih faktora. Danas, socijalni radnici kako bi podržali socijalno
funkcionisanje pojedinca, porodice, zajednice primjenjuju holistički umjesto
jednodimenzionalnog pristupa. U ovom pristupu uzimaju se i druge
dimenzije kao što su društvena, kulturološka, ekološka, fizička, emocionalna
i vrijednosna uz puno uvažavanje ličnosti i dostojanstva klijenta/pacijenata.
Suočavanje pacijenta sa činjenicom da boluje od neke akutne, hronične
13
Globalna definicija socijalnog rada Međunarodnog udruženja škola socijalnog rada
(IASSW), (2014) je: „Socijalni rad je praktično zasnovana profesija i akademska
disciplina koja promovira društvenu promjenu i razvoj, socijalnu koheziju, te
osnaživanje i oslobađanje ljudi. Principi socijalne pravde, ljudskih prava, kolektivne
odgovornosti i poštovanja različitosti centralni su u socijalnom radu. Potkrijepljena
teorijom socijalnoga rada, društvenih i humanističkih znanosti, te indogenim
znanjem, profesija socijalnoga rada angažira ljude i strukture na adresiranju životnih
izazova i povećanje blagostanja.“ Dostupno na; https://www.iassw-
aiets.org/global-definition- of-social-work-review-of-the-global-definition/
14
Skeledžija (1968) tvrdi da postoje određene bolesti kod kojih je medicina nemoćna ako
pacijenta tretira isključivo u klasičnom medicinskom obliku. Tako rad sa pacijentima
koji imaju duševne smetnje, ovisnicima o alkoholu i psihoaktivnim supstancama
neminovno prelazi okvire zdravstvene ustanove i implicira angažman kako uže, tako
35
i šire okoline. Ovakav pristup zahtijeva da se radi sa okolinom i mijenja u svojim
stavovima, prihvatanju i pružanju pomoći bolesnoj osobi.
36
ili bolesti koja je u terminalnoj fazi je bolno i za njega i njegovu porodicu.

U ovakvim situacijama neophodna je pomoć i podrška kao pacijentu,
tako i njegovoj porodici. Hronične bolesti kao što su dijabetes i autoimune
bolesti reumatoidni artritis i multipla skleroza zahtijevaju drugačiji režim
života. Osobe sa hroničnim oboljenjima su visoko rizična grupa za pojavu
psihosocijalnih problema i smanjenje kvaliteta života, zbog čega je važno
da dobiju blagovremenu i kvalitetnu stručnu podršku. Socijalni radnici
kroz psihosocijalne tretmane s pacijentima sa hroničnim bolestima rade na
njihovom osnaživanju kako bi što lakše i bezbolnije prihvatili bolest i sve
posljedice koje nastaju. Kako bi se pacijenti što više osnažili neophodno je
da socijalni radnici istovremeno pružaju podršku i uče ih kako da na najbolji
način koriste vlastite resurse. Pacijentima se treba pomoći i osnažiti ih da
pronađu vlastitu strategiju za borbu sa teškoćama u životu s hroničnom
bolešću. Ovo je posebno važno jer većina pacijenata s hroničnim bolestima
ima strah od budućnosti u pogledu zdravstvenog stanja i posljedica koje će
se odraziti na porodični život, na profesiju, radno mjesto, društvenu ulogu,
što nerijetko dovodi do kriza i mentalnih problema.
Socijalni radnici mogu dati veliki doprinos i u oblasti prevencije. Posebno je
značajan njihov rad u primarnoj prevenciji i primjena socijalno
epidemiološkog principa. Ovaj princip podrazumijeva identificiranje
socijalnih problema koji se mogu negativno odraziti na zdravlje i ukupno
funkcionisanje određenih populacijskih grupa kao i poduzimanje
odgovarajućih mjera kako bi se spriječila pojava ovih problema.
Oblast prevencije je široko i značajno područje i aktivnosti socijalnih
radnika usmjerene su na:
- promociju zdravlja i odgovornog odnosa stanovništva prema zdravlju;
- razvoj životnih stilova pojedinaca, porodica i grupa;
- edukaciju stanovništva o potrebi i značaju izbjegavanja rizika koji
utječu na zdravlje;
- procjenu zdravstvenih potreba ciljane populacije;
- utvrđivanje povezanosti; između socijalnih faktora i zdravstvenih
problema;
- planiranje i provođenje intervencijskih strategija;
- jačanje svijesti o potrebi smanjenja stresa koji proizlazi iz društva i
njegovih struktura i s njim povezanih zdravstvenih problema,
- ukazivanje na značaj osiguranja određenih i blagovremenih socijalnih
potpora pojedincima i/ili porodicima koje će im osigurati normalno
37
funkcionisanje i na taj način prevenirati zdravstveni problemi,

invaliditet i institucionalizacija.
Praksa socijalnog rada u zdravstvu obično se provodi u multidisciplinarnim

timovima gdje socijalni radnici s drugim profesionalcima iz zdravstva
pružaju usluge određenoj populaciji u cilju osiguranja pristupa zdravstvenoj
zaštiti i socijalnim uslugama.
Prepoznajući značaj socijalnog rada u zdravstvu u razvijenim zemljama su
ovom pitanju posvetili značajnu pažnju. U Sjedinjenim Američkim
Državama postoje brojni priručnici i vodiči za socijalne radnike u zdravstvu
u kojima su navedene korisničke grupe i sadržani zadaci socijalnog rada za
svaku konkretnu grupu. Pored toga utvrđeni su standardi i kompetencije u
ovoj oblasti. Oblast javnog zdravstva, koja je od posebnog značaja, je
usmjerena na postizanje fizičkog, socijalnog, emocionalnog i mentalnog
blagostanja stanovništva. Tako npr. socijalni radnik u javnom zdravstvu u
SAD-a ima više uloga15:
- pruža direktne usluge,
- istražuje,
- vrši konsultantske usluge,
- kreira planove i programe,
- vrši evaluaciju i
- utiče na kreiranje politike.
Konačno, uloga socijalnog rada u zdravstvu proizlazi i iz same definicije

zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije (1946) prema kojoj je „zdravlje
potpuno psihičko, fizičko i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti
i onesposobljenosti“ i koju su u razvijenim zemljama davno prepoznali i
uveli u sve segmente zdravstvene zaštite.
15
Public Health Social Work Standards and Competencies, Ohio Department of Health,
2005
38
2. SOCIJALNI RAD U ZDRAVSTVU – OD

TRADICIONALNOG KA SAVREMENOM PRISTUPU
Kada govorimo o socijalnom radu u zdravstvu uobičajena podjela u pogledu

područja rada je na bolnički i vanbolnički (Dervišbegović, 2003, Čekerevac,
2012, Martinović, 1987). Pod bolničkim socijalnim radom podrazumijeva
se rad u bolnicama i kliničkim centrima, odnosno ustanovama koje su u
okviru drugog i trećeg nivoa zdravstvene zaštite. Socijalni rad u vanbolničkim
ustanovama je rad u domovima zdravlja i drugim zdravstvenim ustanovama
na prvom nivou zdravstvene zaštite. Ovako „kruta“ podjela ne znači da su ovo
dva potpuno odvojena segmenta između kojih nema nikakve sličnosti, saradnje
i koordinacije. Istina, svako područje ima svoje specifičnosti, ali postoje i
zajednička obilježja, posebno u primjeni metoda. Ono što je zajednički cilj
medicinskih i socijalnih radnika u zdravstvu je „što potpunije i brže
ozdravljenje i rehabilitacija bolesnika kako bi se što prije mogao vratiti u
normalan život, u svoju porodicu, na radno mjesto, odnosno proizvodnju“
(Halmi, 1989: 243).
Socijalni rad u bolničkim ustanovama kod nas ima relativno dugu tradiciju,
naročito u psihijatrijskim bolnicama, gdje je prepoznata potreba
uključivanja socijalnog radnika u liječenje i rehabilitaciju pacijenata.
Vremenom ovu potrebu su iskazale i druge bolnice. Heterogena populacija
pacijenata u pogledu uzrasta, statusa, mjesta boravka, stanja, povreda i
oboljenja nametnula je potrebu da u timu pored medicinskih budu i
stručnjaci drugih profila kako bi se postigli najbolji rezultati. U dosadašnjem
radu socijalni radnici su pored psihijatrijskih bolnica dali značajan doprinos
i u porodilištima, naročito u radu sa maloljetnim trudnicama i majkama koje
nisu željele prihvatiti svoje dijete, te u bolnicama u kojima se zbrinjavaju
teške traume i liječe pacijenti sa malignim oboljenjima.
Zadaci socijalnog radnika u bolničkim ustanovama uključuju rad sa
pacijentom od prijema do izlaska iz bolnice, a ponekad i nakon toga.
Socijalni radnik pruža podršku pacijentu u adaptaciji na bolničke uslove,
prikuplja podatke o pacijentu radi sticanja boljeg uvida u njegov socijalni
status, doprinosi uspostavljanju saradničkog odnosa između pacijenta i
zdravstvenih radnika, ostvaruje saradnju sa porodicom, radnom
organizacijom i institucijama od interesa za pacijentai radi na
prilagođavanju pacijenta na određeni stepen invalidnosti koji je nastao kao
posljedica bolesti (Martinović, 1987).
39
Pored toga, socijalni radnik intenzivno radi na pripremi pacijenta za otpust
40
iz bolnice, prilagodbi na vanbolničke uslove, suočavanje sa eventualnim

posljedicama liječenja i promjenom radne sposobnosti, te reintegraciji u
porodičnu i socijalnu sredinu. Da bi se prethodno navedeni zadaci
realizovali na što bolji i adekvatniji način, i u konačnici doprinijeli
poboljšanju stanja pacijenta neophodna je primjena metoda individualnog,
grupnog i socijalnog rada u zajednici (Dervišbegović, 2003).
Socijalni rad u vanbolničkim ustanovama kao drugo područje socijalnog
rada u zdravstvu u našoj zemlji je relativno nerazvijeno. Do reforme sistema
zdravstvene zaštite mali broj socijalnih radnika radio je u antituberkuloznim
dispanzerima, neurpsihijatrijskim i ginekološkim dispanzerima pri
domovima zdravlja. Reformama u oblasti zdravstva, naročito primarne
zdravstvene zaštite otvara se mogućnost većeg učešća socijalnog rada,
posebno na području mentalnog zdravlja.
Za razliku od našeg društva, vanbolnički socijalni rad je danas u svijetu
veoma razvijen i specijaliziran, i odvija se u brojim područjima. Tako
socijalni radnici imaju mnogobrojne uloge i zadatke u pružanju zdravstvene
i socijalne zaštite različitim kategorijama pacijenata kao što su: djeca i
omladina, radnici, žene, starije osobe, srčani bolesnici, zatim u slučajevima
povređivanja, radu na prevenciji i suzbijanju malignih i zaraznih bolesti, te
kontroli tuberkuloze (Čekerevac, 2012: 68-74).
Kako bi se dobila jasnija slika o zastupljenosti i značaju socijalnog rada u
oblasti zdravstva u Bosni i Hercegovini u poslijeratnim uslovima neophodno
je kratko se osvrnuti na reforme u ovoj oblasti. Reformski procesi počeli su
1996. godine na svim nivoima zdravstvene zaštite, pri čemu su ključne
reforme bile na primarnom nivou. Polazišna osnova za reforme u primarnoj
zdravstvenoj zaštiti je Deklaracija iz Alma Ate16.
Temeljni principi deklaracije su: zdravlje kao fundamentalno ljudsko
pravo, primarna zdravstvena zaštita, pravičnost, odgovarajuća tehnologija,
međusektorska saradnja, uključivanje zajednice i zdravlje za sve. Ovim
reformama primarna zdravstvena zaštita je dobila fundamentalnu ulogu,
ona predstavlja osnov cjelokupnog sistema, a u središtu tog sistema je tim
porodične medicine. Među brojnim aktivnostima koje obuhvata ovaj nivo
zdravstvene zaštite su: promocija zdravlja; edukacija stanovništva;
prevencija, dijagnostika, liječenje, njega i rehabilitacija bolesti, povreda i
stanja, zaštita i unapređenje mentalnog zdravlja; rehabilitacija u zajednici;
liječenje i njegu u
41
16
Svjetska zdravstvena organizacija, (WHO), 1978.
42
kući. Zdravstvena zaštita osigurava se preko ambulanti porodične medicine,

centara za mentalno zdravlje, domova zdravlja, zdravstvenih centara,
domova za zdravstvenu njegu i apoteka.
Reformama je planirano da se 80% zdravstvenih potreba stanovništva
rješava u okviru primarne zdravstvene zaštite kroz različite intervencije uz
aktivnu podršku pojedinaca, porodice i zajednice u cjelini. U okviru ovih
reformskih procesa u fokusu našeg istaživanja su reforme u oblasti
mentalnog zdravlja. Dugogodišnji rat i turbulentan poslijeratni period
tranzicije odrazili su se na zdravstveno stanje stanovništva. Cjelokupna
ekonomska, politička i socijalna previranja u našoj državi učinila su da se
značajan broj stanovnika suočava, kako direktno tako i indirektno, s
različitim vrstama mentalnih poteškoća ili njenim poljedicama. Imajući u
vidu značaj mentalnog zdravlja za svako društvo u dokumentu Politika i
strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u FBiH (2012-2020),
mentalno zdravlje se shvata kao nacionalni kapital koji je presudan „za
sveukupnu dobrobit pojedinaca, društva i države“. Stoga, zaštita mentalnog
zdravlja nužno mora biti sastavni i značajni dio u sveukupnom sistemu
zdravstvene zaštite i javnog zdravlja. Prijeratni sistem zaštite mentalnog
zdravlja u našoj zemlji baziran na bolničkom konceptu 17 brige mora se
napustiti i zamijeniti novim konceptom rada.
Dakle, suština reformi u oblasti mentalnog zdravlja je promjena koncepta
rada, gdje se tradicionalni bolnički tretman zamjenjuje „brigom u zajednici“.
Ovaj pristup traži osnivanje ili osnaživanje centara za mentalno zdravlje,
dobru materijalno tehničku opremljenost i popunu stručnim kadrovima uz
razvijanje partnerstva i intersektorsku saradnju. Treba istaći da je koncept
„brige u zajednici“ u uskoj vezi sa idejama pokreta za zaštitu prava osoba s
mentalnim smetnjama i deinstitucionalizacijom. Ovi pokreti su dali značajan
doprinos u promjeni pristupa liječenju osoba sa mentalnim problemima
skrećući pažnju javnosti na ozbiljno kršenje njihovih ljudskih prava.
Javnosti su iznijeli podatke o uslovima u kojima borave, postupcima kojima
su izloženi, odnosom osoblja prema njima i dužinom boravka. Značajan broj
ustanova postao je azil za osobe sa mentalnim smetnjama. Tražili su jedan
novi, drugačiji pristup u liječenju ovih osoba.
17
Ovaj koncept brige je uključivao “bolnička odjeljenja u okviru općih bolnica, psihijatrijske
klinike u okviru tri klinička centra, velike psihijatrijske bolnice kao što su Jagomir,
Sokolac i Domanovići, psihijatrijsku koloniju ‘Jakeš’ kod Modriče, Zavod za
alkoholizam i druge toksikomanije u Sarajevu, klubove liječenih alkoholičara, te
43
neuropsihijatrijske dispanzere pri domovima zdravlja“. Više u: Politika i strategija za

zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u FBiH (2012-2020).
44
Ovaj pristup polazi od stava da je za unapređenje liječenja osoba s

mentalnim smetnjama neophodno smanjenje liječenja u bolnicama i
preusmjeravanje ka liječenju u zajednici kad god je to moguće. Liječenje u
zajednici je novi, otvoreniji, obuhvatniji sistem liječenja i podrške kojim se
pokušava unaprijediti pristup osobama sa mentalnim smetnjama uz
istovreemenu zaštitu njihovih prava. (Jović, Palibrk, Mikrov, 2016).
Deinstitucionalizacija je vrlo složen i dugotrajan proces. To je proces koji
traži međusektorsku saradnju, prvenstveno zdravstvenog i socijalnog
sektora, ali i drugih sektora kako bi se stvorile nužne pretpostavke za
deinstitucionalizaciju. Donošenje odgovarajućih politika, strategija,
akcionih planova, zakona i podzakonskih akata su nužni za proces
deinstitucionalizacije. Deinstitucionalizacija uključuje i prelazak s bolničkog
zbrinjavanja osoba s mentalnim smetnjama na brigu i podršku u zajednici,
odnosno „praksu pružanja individualizovane, pojedincu prilagođene podrške
u prirodnom okruženju“ (Ćirić-Milovanović, 2017: 7). Za pružanje podrške
u lokalnoj zajednici neophodno je razvijanje novih i unapređenje postojećih
usluga. Kroz ove usluge istovremeno se djeluje i preventivno jer se smanjuje
potreba za bolničkim liječenjem. Deinstitucionalizacija kroz koncept „brige
u zajednici“ je važn u rješavanju problema socijalnog isključivanja osoba sa
mentalnim problemima i zaštiti njihovih ljudskih prava, a posebno onih koji
su na dugotrajnom bolničkom liječenju. Ovaj koncept predstavlja alternativu
hospitalizaciji u psihijatrijskim bolnicama ili smještaj pacijenata sa
ozbiljnim hroničnim oboljenjima u azilarne socijalne institucije
(Stanojković, 2014). Svjetska zdravstvena organizacija je u Izvještaju za
2001. godinu, u trećoj preporuci u vezi s mentalnim zdravljem, obrazložila
doprinos brige u zajednici kroz sljedeće:
- Briga u zajednici daje bolje efekte od tretmana u insitituciji na ishod
liječenja i kvalitet života osoba sa hroničnim mentalnim smetnjama;
- Prebacivanje pacijenata iz psihijatrijskih bolnica na brigu u zajednici
je, također, isplativije i poštuje ljudska prava. Stoga bi usluge
mentalnog zdravlja trebalo pružati u zajednici, uz korišćenje svih
raspoloživih resursa.
- Usluge u zajednici omogućuju ranu intervenciju i smanjuju stigmu u
vezi sa liječenjem.
- Velike zatvorene psihijatrijske bolnice potrebno je zamijeniti
službama za brigu/liječenje u zajednici, uz postojanje psihijatrijskih
odjeljenja pri opštim bolnicama i službe podrške u kući, koje
zadvoljavaju
45
sve one potrebe oboljelih osoba, koje su bile u nadležnosti velikih

psihijatrijskih bolnica.
- Ovaj prelaz ka brizi/liječenju u zajednici zahtijeva da zdravstveni
radnici i usluge rehabilitacije budu na raspolaganju u zajednici, uz
pružanje podrške u kriznim situacijama, stanovanja uz podršku i
zapošljavanja. (Ćirić-Milovanović, 2017).
Uloga centara za mentalno zdravlje u procesu

deinstitucionalizacije
Proces deinstitucionalizacije u razvijenim zemljama počeo je sredinom

pedesetihgodinaprošlogvijekaidoveojedozatvaranjavelikihinstitucijakojesu
primale po više stotina osoba sa mentalnim teškoćama.
Deinstitucionalizacija podrazumijeva izlazak korisnika/bolesnika iz
ustanova uz osiguranu brigu i podršku u lokalnoj zajednici, zabranu
prijema novih korisnika/bolesnika i zatvaranje ili transformaciju
postojećih ustanova. U brojnim strategijama, politikama, akcionim
planovima i drugim dokumentima ističe se da se u Bosni i Hercegovini kroz
reformske procese u oblasti zdravstva i socijalne zaštite stvaraju
pretpostavke za postizanje opšteg cilja, a to je unapređenje i zaštita
mentalnog zdravlja u skladu s evropskim standardima.
Stoga su se u ovom istraživanju otvorila važna pitanja - Koliko smo
odmakli u procesu deinstitucionalizacije? i Kakva je uloga socijalnog rada u
ovim procesima? Kako bi se dobio bolji uvid u sve navedeno obavljen je
polustruktuirani intervju sa direktorima, psihijatrima i socijalnim radnicima
uposlenim u zavodima, dok su praktična iskustva, problemi i izazovi
socijalnih radnika u zdravstvu prikupljena putem anketnog upitnika. Ovdje
su predstavljena najznačajnija saznanja provedenog istraživanja.
Direktori zavoda u kojima je provedeno istraživanje su vrlo nezadovoljni
dosadašnjim rezultatima deinstitucionalizacije iz nekoliko razloga. Smanjen
broj korisnika u ovim zavodima nije rezultat isključivo
deinstitucionalizacije, nego dobrim dijelom transinstitucionalizacije,
odnosno premještaja korisnika u drugu ustanovu. Kao primjer navode
otvaranje Doma za socijalno i
46
zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih osoba18 u Stocu

2013. godine, kada su korisnici sa područja Hercegovačko-neretvanskog
kantona i susjednih kantona premješteni u ovu ustanovu. Poslije otvaranja
ove ustanove prema ovim zavodima nije bilo zahtjeva za smještaj korisnika
iz ovih kantona. Istina, u prethodnom periodu manji broj korisnika iz drugih
kantona otišao je u lokalnu zajednicu uz primjenu koncepta brige u
zajednici. Direktori, također, iskazuju nezadovoljstvo zbog
reinstitucionalizacije koja je posljedica neodgovarajuće podrške u zajednici,
navodeći da su neki korisnici imali po nekoliko neuspješnih smještaja prije
nego što su se ponovo vratili u Zavod.
Socijalni radnici ovih zavoda ističu da povratak u Zavod većina korisnika
doživljava kao povratak u poznatu i sigurnu sredinu, sredinu koja je
podržavajuća u kojoj se ne osjećaju napušteno. U praksi su se sretali i sa
pozitivnim primjerima deinstitucionalizacije, ali ističu da je ovakvih
primjera jako malo.
Uprkos reformskim nastojanjima smanjivanja prijema novih korisnika
u institucije, iskustvo ovih institucija je potpuno suprotno. Očigledno
zadržavanje statusa quo uočava se kroz permanentan prijem novih
korisinka. Zahtjevi za smještaj novih korisnika većinom dolaze iz sredina u
kojima nema centara za mentalno zdravlje, ali u manjem broju dolaze i iz
sredina u kojima postoje centri za mentalno zdravlje koji su nedovoljno
kadrovski popunjeni. Ljekari ističu da je ključ uspjeha deinstitucionalizacije
„jak centar za mentalno zdravlje“ i dosljedna provedba važeće legislative i
usvojenih politika.19
Postojanje centara za mentalno zdravlje koji ne ispunjavaju navedene uslove
je stvaranje lažne slike o novom konceptu rada i deinstitucionalizaciji. Oni
ističu da mnogi centri za mentalno zdravlje ne ispunjavaju uslove navedene
18
„Ustanova ‘Dom za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih
osoba’ u Stocu jučer je svoja vrata otvorila svojim prvim korisnicima. Prvi korisnici,
njih ukupno 34 stigli su u pratnji uposlenika Doma, liječnika Doma zdravlja Stolac i
socijalnih radnika iz svih centara za socijalnu skrb HNŽ-a. 25 korisnika došlo je iz
Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba ‘Bakovići’, dok je preostalih 9
korisnika iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba ‘Drin’ Fojnica.“
„Srijeda, 05 Lipanj 2013.“ Dostupno na: https://stolac.gov.ba/index.php/268-dom-za-

socijalno-i-zdravstveno-zbrinjavanje-osoba-s-invaliditetom-i-drugih-osoba-otvorio-
svoja-vrata-prvim-korisnicima
47
19
To, između ostalog, znači da se moraju ispoštovati sve odredbe navedene u Pravilniku o
organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra,

koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz
oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci,Službene novine Federacije BiH, broj
73/11.
48
u Pravilniku o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke

opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje
u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci20
(u daljem tekstu Pravilnik).
Time su potvrđeni i nalazi ovog istraživanja. U Bosni i Hercegovini postoji
75 centara za mentalno zdravlje, od toga je 45 u Federaciji Bosne i
Hercegovine, 29 u Republici Srspskoj i jedan u Brčko Distrktu.21 U ovim
centrima za mentalno zdravlje radi samo 38 socijalnih radnika, od toga 28 u
Federaciji Bosne i Hercegovine, 9 u Republici Srpskoj i jedan u Brčko
Distriktu. 22
Ovo su jasni pokazatelji da nisu ispoštovane odredbe navedene u članu 22.
Pravilnika, prema kojem su centri za mentalno zdravlje u obavezi imati
najmanje jedan multidisciplinarni tim, koji čine:
- jedan specijalist neuropsihijatar/psihijatar

- dva diplomirama psihologa,
- jedan diplomirani socijalni radnik,
- jedna diplomirana medicinska sestra/tehničar,
- dvije medicinske sestre/tehničari SSS,
- jedan radni terapeut.
Dakle, prema odredbama Pravilnika tim centra za mentalno zdravlje čini

osam stručnjaka različitih profila. U praksi se nerijetko sreće da su ovi
timovi nekompletni i da pored socijalnog radnika nedostaju i drugi
stručnjaci. Ovo je pitanje kojem se mora posvetiti mnogo veća pažnja u
našoj zemlji.
Usluge centara za mentalno zdravlje se odnose na širok spektar aktivnosti
koje podrazumijevaju: preventivno-promotivni rad na terenu, dijagnostičku
procjenu, individualnu i grupnu psihoterapiju, porodičnu/partnersku
psihoterapiju, psihosocijalne intervencije, psihoedukaciju, psihosocijalne
radionice za oboljele od PTSP-a, okupacionu terapiju, krizne intervencije,
kućne posjete, pomoć korisnicima u toku hospitalizacije, izradu programa za
20
Službene novine Federacije BiH, broj 73/11.
49
21
Ispitivanje dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini, SDC, Federalno
ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske,
Sarajevo, avgust 2017.
22
Pregled rada centara za mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini, dostupno na: https://
bih.iom.int/sites/default/files/downloads/publications/pregledi60str.pdf
50
posebne dobne grupe, rad u savjetovalištima, kao i timsku obradu

pacijenata23, što iziskuje zastupljenost stručnjaka različitih profila kao
članova tima centara i njihovu permanentnu saradnju.
Analizirajući nalaze ovog istraživanja u kontekstu deinstitucionalizacije
rezultati su poražavajući, jer smo još uvijek daleko od plana, s početka
reformi 1996. godine, da se 80% zaštite mentalnog zdravlja realizuje u
centrima za mentalno zdravlje, a 20% u drugim zadravstvenim ustanovama.
Prema mišljenju ispitanika iz oba zavoda u prethodnom periodu nisu
postignuti značajni rezultati što potvrđuju podacima o velikom broju
korisnika, novih zahtjeva za smještaj, osnivanje novih institucija i
ponovnog povratka jednog broja korisnika. Slično mišljenje dijele i socijalni
radnici iz domova zdravlja jer ih je samo 16% zadovoljno dosadašnjim
učincima u procesu deinstitucionalizacije.
Istraživanjem smo željeli utvrditi koliko je po mišljenju ispitanika značajna
saradnja između različitih subjekata u novom konceptu rada u zaštiti
mentalnog zdravlja, kakva je ta saradnja i šta bi trebalo promijeniti kako bi
se povećali učinci deinstitucionalizacije.
Svi ispitanici iz zavoda su istakli značaj saradnje između zavoda, centara za
mentalno zdravlje, centara za socijalni rad, nevladinih organizacija i drugih
subjekata. Ljekari posebno naglašavaju značaj saradnje i ističu da je ona
nužna između socijalnih radnika iz zavoda i centara za mentalno zdravlje u
radu sa korisnicima koji su napustili instituciju. Napuštanje institucije i
prelazak na novi oblik brige, koji najčešće uključuje i novu, nepoznatu
sredinu je vrlo stresno za korisnike. Kao primjer navode da jedan broj
korisnika ima određene navike i ponašanja koje su dobro razumijeli
zaposlenici zavoda, ali za novu sredinu ona su čudna i neprihvatljiva.24
Reagovanje na ove navike i ponašanja može izazvati suprotan efekat i
izazvati otpor ili povlačenje korisnika. Stoga je potrebna stalna komunicija
na relaciji ustanova - centar za mentalni zdravlje.
Bez saradnje svih relevantnih subjekata ne možemo govoriti o
promijenjenom konceptu brige za osobe sa duševnim smetnjama, posebno
ne u kontekstu Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama25 i zaštiti
njihovih ljudskih
23
Pregled rada centara za mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini, dostupno na:
https:// bih.iom.int/sites/default/files/downloads/publications/pregledi60str.pdf,
51
24
Uvijek isto mjesto u trpezariji i dnevnom boravku, favarizovanje određenih boja
odjeće, obuće.....
25
Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Službene novine FBiH, broj 37/01,
40/02, 52/11 i 14/13.
52
prava. Smanjen broj kreveta i ograničena dužina boravka u psihijatrijskim

bolnicama bez odgovarajuće podrške u zajednici neminovno dovodi do
transinstitucionalizacije ovih osoba. U ovakvim slučajevima u pravilu se
bolnica zamjenjuje ustanovom za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba
sa invaliditetom.
U namjeri da se steknu potpunija saznanja o međuprofesionalnoj i
međusektorskoj saradnji ovdje su izneseni i stavovi socijalnih radnika iz
centara za mentalno zdravlje. U normativno-pravnom i organizacijskom
smislu centri za mentalno zdravlje pripadaju djelokrugu primarne
zdravstvene zaštite, ali u obavljanju svoje djelatnosti imaju stalnu saradnju
sa ustanovama sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, te ostvaruju
saradnju i sa drugim službama i subjektima u zajednici relevantnim za
rješavanje problema pacijenta.26

Grafikon br. 1.: Saradnja socijalnih radnika sa subjektima u lokalnoj
zajednici
Rezultati istraživanja pokazuju da socijalni radnici iz centara za mentalno

zdravlje imaju razvijenu saradnju sa brojnim subjektima, što u suštini
čini njihovu profesionalnu mrežu koja im omogućava primjenu principa
sveobuhvatnosti. Saradnju najviše ostvaruju sa centrima za socijalni rad,
ustanovama socijalne zaštite, policijom, obrazovnim i drugim zdravstvenim
ustanovama.
U nešto manjoj mjeri saradnja se ostvaruje i sa mjesnim zajednicama,
nevladinim organizacijama, vjerskim zajednicama i predstavnicima
općinske
26
Član 8. Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i
stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i
53
edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, Službene novine Federacije

BiH, broj 73/11.
54
vlasti, dok najmanje sarađuju sa ustanovama kulture i sporta. U pogledu

intenziteta ove saradnja ona je najintenzivnija sa centrima za socijalni rad,
drugim zdravstvenim i socijalnim ustanovama.
Uspostavljanje profesionalne saradnje je važno u cilju ostvarivanja radnih
zadataka koji su vrlo složeni. Socijalni radnici, pored promocije mentalnog
zdravlja, prevencije mentalnih poremećaja, liječenja i rehabilitacije
pacijenata, su kao ravnopravni članovi multidisciplinarnog tima odgovorni
za obavljanje niza raznovrsnih poslova i zadataka i to: izrada socijalne
anamneze, izrada plana aktivnosti iz domena socijalnog rada, rješavanje
problema koji su izvan medicinskog i psihološkog tretmana, pružanje
pomoći socijalno ugroženim pacijentima, uklanjanje socijalnih činilaca koji
otežavaju tretman pacijenta, uspostavljanje saradnje sa drugim relevantnim
ustanovama i nevladinim organizacijama, poticanje pacijenta na učešće u
društvenim i kulturnim događajima, organizovanje rekreativnih aktivnosti u
cilju razvijanja socijalnih vještina pacijenta, razvijanje volonterskog rada u
zajednici, kao i obavljanje drugih poslova u skladu sa profesijom i
potrebama centra.27
Pravovremena, adekvatna i kontinuirana saradnja socijalnih radnika i drugih
aktera znatno doprinosi postizanju boljih rezultata u radu i prepoznavanju
socijalnog rada kao značajnog faktora u zdravstvenom sektoru.
Prema mišljenju ispitanika iz zavoda socijalni radnici u centrima za
mentalno zdravlje su ključna karika u timu i bez njihovog punog angažmana
deinstitucionalizacija nije moguća. U obrazloženju ovakvog mišljenja ističu
da se radi o vrlo kompleksnoj populaciji sa različitim dijagnozama,
različitim stepenom osposobljenosti za samostalan život, različitim
potrebama, željama, navikama itd., ali im je zajedničko da su pod
medikamentoznom terapijom koja se mora uzimati redovno. Dakako,
socijalni radnici nisu zaduženi za redovno uzimanje terapije, ali je njihov
rad uglavnom na terenu, u stambenom prostoru korisnika i mogu da ostvare
uvid u njegov kompletan život, pa i redovnost uzimanja terapije. Socijalni
radnici moraju imati uvid u kontakte koje korisnik ostvaruje sa okolinom,
srodnicima, prijateljima i kakve efekte ovi kontakti izazivaju.
Ukoliko ovi kontakti proizvode pozitivne efekta treba ih podržavati, u
suprotnom, treba hitno reagovati i naći najbolji put da se kontakti prekinu.
27
Član 28. Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i
stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i
55
edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, Službene novine Federacije
BiH, broj 73/11.
56
Stvaranje saradničkog odnosa sa korisnicima i njihovo puno uključivanje u

donošenje odluka je najbolji pristup i daje najbolje rezultate.
Prihvatanje socijalnog radnika od strane korisnika usluga centra za mentalno
zdravlje je vrlo važna. To naglašavaju i socijalni radnici iz centara za
mentalno zdravlje, pri čemu ističu da su dobro prihvaćeni od korisnika, da
korisnici pokazuju interesovanje za rad sa socijalnim radnicima i nemaju
predrasude prema njima. Samo 13% socijalnih radnika je navelo da im se
javljaju situacije u kojima se korisnici češće opredjeljuju za mišljenje
zdravstvenih radnika.
Pored radnih i organizacijskih uvjeta za postizanje većih radnih učinaka i
ostvarivanje uloge socijalnog rada neophodno je i dobro educirano osoblje.
Znanja stečena za vrijeme studija nisu dovoljna za ovu specifičnu oblast i
zato su potrebne dodatne edukacije i specijalističko-stručno usmjeravanje
socijalnih radnika uposlenih u zdravstvu. Potrebu za dodatnom edukacijom
iskazalo je 97% socijalnih radnika u centrima za mentalno zdravlje. Prema
mišljenju skoro svih ispitanika oni nakon završenog školovanja nisu imali
dovoljno znanja ili su imali samo djelomična znanja za rad u zdravstvenim
ustanovama.
57
3. PROBLEMI U OSTVARIVANJU SOCIJALNOG RADA

U ZDRAVSTVU
Jedan od zadataka istraživanja bio je da se sagledaju problemi i teškoće sa

kojima se suočavaju socijalni radnici u centrima za mentalno zdravlje i koje
su prepreke većem doprinosu socijalnog rada u oblasti zdravstva.
Kao dominantan problem većina ispitanika navode nedostatak finansijskih
sredstava. Prema mišljenju ispitanika iz zavoda finansijska sredstva su
glavni razlog što većina centara za mentalno zdravlje ne zadovoljava uslove
navedene u Pravilniku i što u praksi nema vidljivijih rezultata njihovog rada.
Prema mišljenju socijalnih radnika iz centara za mentalno zdravlje
nedostatak finansijskih sredstava direktno ima utjecaja i na upošljavanje
socijalnih radnika u zdravstvene ustanove. Iako je zakonima o zdravstvenoj
zaštiti predviđen socijalni radnik kao stručni saradnik, nažalost ova
mogućnost u praksi u mnogim domovima zdravlja nije iskorištena
prvenstveno zbog nedostatka finansijskih sredstava. U tom kontekstu,
menadžment zdravstvene ustanove, u praksi centara za mentalno zdravlje i
porodičnoj medicini, vodi se racionalizacijom troškova i različitim
kombinacijama angažovanja socijalnih radnika.
Jedan od načina racionalizacije je prisutan u domovima zdravlja gdje postoji
socijalni radnik u centru za mentalno zdravlje koji istovremeno obavlja
poslove socijalnog radnika i u drugim organizacionim jedinicama. Rad u
ovakvim okolnostima dovodi do preopterećenosti što se odražava na kvalitet
rada.
Također, u praksi je prisutno da se u domovima zdravlja na radna mjesta
socijalnih radnika zapošljavaju osobe bez potrebnih stručnih kvalifikacija.
Zato se opravdano može postaviti pitanje da li je socijalni rad u zdravstvu
u diskriminirajućem položaju. Normativno je prepoznata uloga i značaj
socijalnog radnika u zdravstvu i regulisana zakonima o zdravstvenoj zaštiti,
dok faktički socijalni radnici tek treba da izbore svoje mjesto i opravdaju ga.
U pogledu međusobnih odnosa socijalnih radnika i zdravstvenih radnika
nalazi istraživanja pokazuju da je većina socijalnih radnika (65%)
zadovoljna odnosom zdravstvenih radnika prema njima. Postoji i značajan
broj socijalnih radnika koji ističu da postoje omalovažavajuće tendencije
zdravstvenih radnika prema saradničkim profesijama u sistemu zdravstvene
zaštite. Ovako
58
stanje nije dobro jer je rad u zdravstvu, posebno u centrima za mentalno

zdravlje, timski rad i svi članovi tima su ravnopravni.
Generalno govoreći socijalni rad u zdravstvu u našem društvu još uvijek nije
u dovoljnoj mjeri prepoznat kao važna karika, značajan i koristan faktor u
cjelukupnom procesu postizanja i unapređenja zdravlja kao fundamentalnog
dobra čovjeka. Prema mišljenju socijalnih radnika korisnici/pacijenti ali
i zdravstveni radnici socijalni rad u zdravstvu često percipiraju kao dio
socijalne zaštite. Zbog toga socijalni radnici smatraju da je potrebno
upoznati i druge zdravstvene radnike sa značajem profesije socijalnog rada u
zdravstvu. Rezultati davno provedenog istraživanja su pokazali da „ocjena o
potrebi profesionalnog socijalnog rada kojeg obavljaju za to školovani
socijalni radnici direktno je ovisna o obaviještenosti i mišljenju koje o radu
socijalnog radnika imaju rukovodioci i drugi stručnjaci/primarni stručnjaci u
zdravstvu“ (Papo, 1971: 72).
Ono što bi socijalni radnici koji su učestvovali u ovom istraživanju
promijenili u svojoj dosadašnjoj praksi rada u zdravstvu, odnosi se na
sljedeće: bolje uvjete rada, više socijalnih radnika u zdravstvu, više rada na
terenu i poboljšavanje uslova rada na terenu, unaprijediti odnos
menadžmenta i zdravstvenih radnika prema socijalnim radnicima u
zdravstvu, dati socijalnim radnicima veće ingerencije i ovlaštenja,
konkretizacija usluga, kontinuirana edukacija i za socijalne radnike u
drugim službama primarne zdravstvene zaštite, a ne samo centrima za
mentalno zdravlje, poboljšati profesionalni utjecaj socijalnih radnika kako u
timovima tako i u drugim tijelima koji donose odluke o pravima ugroženih
korisnika, mogućnosti primjene modela dobre prakse iz drugih zemalja, i na
koncu bolje vrednovanje socijalnih radnika u zdravstvu.
59
4. ZAKLJUČAK
Reforme sistema zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini počele su po okončanju rata, 1996.
godine. U središtu reformi je primarna zdravstvena zaštita gdje se kao polazišna osnova uzela
Deklaracija iz Alma Ate. Drugačijom organizacijom i konceptom rada planirano je da se na
nivou primarne zadravstvene zaštite rješava pitanje zdravlja većine stanovništva. Tim
porodične medicine zauzima centralno mjesto u novoj organizaciji rada i postaje na naki način
vratar za ulazak u zdravstveni sistem na svim nivoima. U okviru ovih reformi formiraju se
centri za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja i imaju ključnu ulogu u zaštiti mentalnog
zdravlja stanovništva. Koncept „brige u zajednici“ zamijenio je tradicionalni bolnički pristup u
zaštiti osoba sa mentalnim problemima. Promijenjeni koncept rada tražio je drugačiju
organizaciju i sadržaj rada, multidicsiplinarni pristup i uključivanje stručnjaka različitih
profesija. Nosilac aktivnosti u centrima za mentalno zdravlje je tim koji pored medicinskog
čine i drugi stručnjaci među kojima je i socijalni radnik. Obaveza centara za mentalno zdravlje
je da imaju najmanje jedan ovakav tim, međutim, rezultati istraživanja pokazuju da ova
odredba nije ispoštovana s obzirom da gotovo polovina centara za mentalno zdravlje nema
uposlenog socijalnog radnika.
Deinstitucionalizacija je jedan od ciljeva koji se želi postići i reformama u oblasti mentalnog
zdravlja. Međutim, u dosadašnjem periodu nisu postignuti zapaženi rezultati. Nalazi ovog
istraživanja upućuju na zaključak da ključni akter u procesu deinstitucionalizacije, centar za
mentalno zdravlje, nije odgovorio svojoj ulozi. U procesu deinstitucionalizacije neophodna je
multisektorska saradnja, gdje zdravstveni i socijalni sektor imaju primarnu ulogu kako bi se
osigurali neophodni uslovi potrebni za novi koncept rada
„brige u zajednici“ ili kako se još naziva „život u zajednici uz podršku“. Veliki broj korisnika u
ustanovama za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i zahtjevi za
smještaj novih korisnika su najbolji pokazatelji da proces deinstitucionalizacije još uvijek nije
dao očekivane rezultate.
Jačanje centara za mentalno zdravlje je imperativ u zaštiti mentalnog zdravlja stanovništva i
procesu deinstitucionalizacije. Ovo jačanje podrazumijeva kompletiranje timova i stvaranje
medicinskih i tehničkih uslova u skladu sa normativnim aktima. Socijalni radnik mora biti
ravnopravni član tima gdje će u saradnji sa zdravstvenim i drugim stručnjacima raditi u
najboljem interesu korisnika/pacijenta. Oblast zdravstva, posebno područje mentalnog
zdravlja, u razvijenim zemljama pruža jedinstvenu priliku socijalnim radnicima da u saradnji
sa drugim stručnjacima, kao dio tima, rade na dobrobiti korisnika/pacijenta, a da
istovremeno zadržavaju integritet svog znanja, vještina i kompetencija. Nažalost, u našoj
zemlji još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prepoznat profesionalni doprinos socijalnih radnika u
oblasti zdravstva, i na neki način je i marginaliziran. U timovima porodične medicine je
veoma malo socijalnih radnika uprkos činjenici da rade sa heterogenom populacijom u
odnosu na starosnu dob, zdravstveno stanje i bolesti. Najviše socijalnih radnika zaposleno je u
centrima za mentalno zdravlje, ali je njihov broj i dalje nedovoljan i u ovakvim uslovima ne
mogu se postići neki veći rezultati u procesu deinstitucionalizacije.
60
Uvodna promišljanja o socijalnom radu u zdravstvu
Šta je to socijalni rad u zdravstvu?
Sa znanstveno-teorijskog aspekta, socijalni rad u zdravstvu, kroz radove većine

znanstvenih radinka shvatao se i razumijevao kao posebno područje profesionalne
prakse socijalnog rada. S druge strane, iz normativnog diskursa socijalni rad je
saradnička profesija u zdravstvenim ustanovama, a socijalni radnik se spominje
jednom u FZZ i kantonalnom ZZKS, u članu 34. I to, u okviru provođenja
pojedinačnih mjera zdravstvene zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na
primarnom nivou, u zdravstvenoj zaštiti radnika, djece predškolskog i
školskog uzrasta, te zaštiti mentalnog zdravlja. Iako Zakon o zdravstvenoj
zaštiti spominje socijalnog radnika, njegovo mjesto u zdravstvu nije zagarantovano
u praksi. Često ovisi od volje, prepoznavanja i istrajnog zalaganja zdravstvene
ustanove da uposli socijalnog radnika i naravno senzibiliteta osnivača i finansijera
zdravstvene ustanove. I dok većina menadžera ali i zdravstvenih radnika ne spore
deklarativno ulogu i značaj socijalnog radnika. Socijalni radnik u saradničkim
profesijama je u „ping-pong“ situaciji, svi su nadležni i niko pojedinačno nije
nadležan kada treba zaposliti socijalnog radnika.
Praktično, socijalni rad se ostvaruje i mimo domova zdravlja, u bolničkim

ustanovama, ustanovama za parcijalnu hospitalizaciju i zavodima. I sa praktičnog
aspekta, vidljive su refleksije normativnog „prepoznavanja“ socijalnog radnika u
sistemu zdravstvene zaštite, i socijalni radnik se tretira kao saradnik, čiji su poslovi
precizirani Pravilnikom. Uvidom u Pravilnik npr. CMZ (Bužim) evidentno je da u
odnosu na psihijatra i psihologa, predviđeni radni zadaci za socijalnog radnika
predstavljaju veliki izazovi, koji na prvu ohrabruju jer predstvaljaju savremne
61
pristup zdravlju i liječenju. No, pitanje koje možemo opravdano postaviti koliko i
na koji način se predviđeno realizuje u praksi.
Godina 1893. je historijski datum za socijalni rad u zdravstu. Te godine je američki

ljekar Cabot zaposlio prvu socijalnu radnicu u jednu američku bolnicu i vrlo
jezgrovito objasnio suštinu socijalnog rada u zdravstvu, te indirektno dao odgovor
na pitanje zašto je socijalni rad potreban. Gledajući sa sadašnje vremenske
distance, od zaposlenja prve socijalne radnice u zdravstvu prošlo je 127 godina.
U pogledu ovog slučaja, važne su najmanje tri činjenice. Inicijativa je potekla od

zdravstvenih radnika, koji su radili u bolnicama i ambulantama, i ozbiljno pridavali
pažnje socijalnim okolnostima u nastanku bolesti ali i provođenju daljih liječničkih
uputa „u pogledu mirovanja, potrebnih pretpostavki za oporavak, ishrane,
promjene radnog mjesta i sl. Druga činjenica, saradnika koji će biti podrška,
motivacija, posrednik u realizaciji ekonomske i pravne pomoći, našli su u
socijalnom radniku, i to je datum s kojim započinje institucionalizacija socijalnog
rada u zdravstvu. Cabot je, ovom idejom, utirao put holističkog pristupa u procesu
liječenja pacijenata, kojeg su kasnije slijedile i mnoge evropske zemlje.
Od 1905. godine započinje period specijalizacija za socijalni rad u zdravstvu, s

posebnim fokusom na ulogu i mjesto socijalnog radnika u radu s posebnim
kategorijama pacijenta. U 1912. godini započinju subspecijalizacije za
psihijatrijski socijalni rad. Naravno, da danas, razvijenost specijaliziranog rada
socijalnih radnika u zdravstvu varira od zemlje do zemlje, ali ovim želim skrenuti
pažnju da pitanje specijalizacije socijalnog rada u zdravstvenim ustanovama, u
našim društvenim uvjetima jeste novog datuma za našu zemlju, dok historijski
možemo reći da stoljeće kasnimo u tom pogledu.
62
Na prostorima država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, socijalni rad u

zdravstvene ustanove se počinje uvoditi od 1959. godine u Srbiji, nakon završetka
prve generacije socijalnih radnika na Višoj školi za socijalni rad. Takođe i u BiH, a
1968. godine na desetogodišnjicu obilježavanja obrazovanja socijalnih radnika na
Višoj školi za socijalne radnike govorilo se i o socijalnim radnicima u
zdravstvenim ustanovama u našem društvu, kojih je tada bilo vrlo malo. *U to
vrijeme, socijalni rad se prvenstveno javaljao u onim područjima rada zdravstvenih
radnika u kojima je samo liječenje bilo nedovoljno za rehabilitaciju i normalno
uključivanje pacijenta u život. To su područja zdravlja kod kojih je socijalna
rehabilitacija organski povezana sa zadravstvenom. Odnosno samo liječenje
uslovljeno psihičkim stanjem ličnosti, njegovom vezom s porodicom i radnom
sredinom*.
Prema FZZZ, zdravstvena zaštita se definiše kao skup mjera, aktivnosti i

postupaka na unapređenju prava na život, očuvanju i poboljšanju zdravlja
ljudi. U kontekstu navedene definicije, možemo postaviti nekoliko pitanja: Šta
implicira pravo na život? Kakav život? I koja ljudska prava omogućuju
dostojanstven život? Koji su preduvjeti za zdravlje? Kako čuvati i poboljšati
zdravlje u zemlji bremenitoj raznim problemima, inkubatorom nepravde,
diskriminacije i marginalizacije?
Zanimljivo je da u pogledu seta mjera koje se navode u cilju realizacije definisanog

samo jedna mjera se direktno tiče čuvanja i poboljšanja zdravlja. Riječ je o mjeri
„vođenja zdravstvene politike koja podstiče i razvija zdrave životne navike
kod stanovništva“.
Međutim, da li smo mi društvo zdravih životnih navika? Kako se ova mjera

realizuje u praksi? Ovo zbog toga jer je prevencija tako frekventan pojam
63
deklarativno! Ili, kada smo kod pitanja zdravih životnih navika – koliko nam je
trebalo godina da se donese jedna „jednostavna“ odluka npr. o promjeni nezdravog
sadržaja ponude hrane u školama?! Međutim, važnim smatram, što normativna
definicija zdravstvene ustanove prema ZZZKS pored „u cjelini ili djelimičnog
zadovoljavanja zdravstvenih, prepoznaje i socijalne potrebe korisnika
zdravstvene zaštite.
Vrlo važno je pitanje Koje su društvene funkcije zdravstvenih ustanova? Da li je

preventivno djelovanje deklarativne prirode, a praktično fokus je na liječenju
simptoma bolesti a ne i njihovih uzročnika. Ako je tako, s ekonomskog aspekta
liječenje posljedica je uvijek bila skuplja varijanta u zdravstvenom sistemu!
Zatim, pitanje društvene brige za javno zdravlje prema čl. 17 FZZZ koje se
ostvaruje kroz, izdvajam sljedeće aktivnosti:
 Stvaranje uslova za očuvanje zdravlja stanovništva

 Sveobuhvatne aktivnosti usmjerene na očuvanje fizičkog i MZ
 Sprečavanje pojave faktora rizika za nastanak bolesti i povreda
 Promociju zdravlja, prevencija bolesti i poboljšanje kvaliteta života
 Povećanje angažmana stanovništva i zajednice o brizi za zdravlje
kao i „Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite“ čl. 25, nemoguće je kvalitetno

ostvariti bez aktivnog anagažovanja socijalnih radnika u zdravstvu.
U nastavku su prezentirani i anlizirati rezultate istraživanja provedenog u osam

kantona u BiH u 28 CMZ i socijalni radnici u porodičnoj medicini u KS. Cilj
istraživanja je bio ispitati stavove i iskustva socijalnih radnika zaposlenih u
domovima zdravlja u porodičnoj medicini i centrima za mentalno zdravlje u BiH.
64
Podaci do kojih smo došli su od velikog značaja jer smo posredstvom njih ostvarili
uvid u značajne aspekte potrebne za ostvarivanje socijalnog rada u zdravstvu.
U istraživanju je učestovao 31 socijalni radnik. U uzorku ispitanika, prema spolnoj

zastupljenosti 89.3% je ženskog spola i 10.7 % muškog.
Kada je u pitanju područje rada, 77.4% je socijalnih radnika koji rade u CMZ i
16.1% u porodičnoj medicini. Bitno je spomenuti da samo u KS su socijalni radnici
posebno angažovani samo u porodičnoj medicini, dok u drugim domovima
zdravlja ako i ima angažmana socijalnog radnika u porodičnoj medicini,
pripadajuće radne zadatke porodične medicine obavlja socijalni radnik koji radi u
CMZ.
Pitanje potrebe za socijalnim radom u zdravstvu je u savremenim pristupima

zdravlju i bolesti – suvišno pitanje. U ovom istraživanju smo ga postavili radi
verifikacije, i dobili 100% potvrdan odgovor – da je socijalni radnik potreban
zdravstvenim radnicima. Potreba ima i svoju svrhu s ciljem da zdravstvena zaštita i
postizanje uspjeha u liječenju bude kompletna ali i kvalitetna. Tako da je
profesionalna djelatnost socijalnog radnika u zdravstvu, ne samo društveno
značajna već i društveno opravdana. S obzirom da više nema spora da li je socijalni
rad u zdravstvu potreban,
IZAZOVI koji se nameće glase:

1. Kakav socijalni rad u zdravstvu je potreban?
2. Ko treba da obavlja takav rad?
3. Kakav polažaj pripada socijalnim radnicima?
4. Kako adekvatno vrednovati rad socijalnih radnika?
65
Zadržala bih se na izazovu ko treba obavljati takav rad? i ko realizira zadatke

socijalnog rada u zdravstvenim ustanovama gdje nema socijalnog radnika. Da li
glavna sestra! I može li to biti usputna djelatnost medicinske sestre ili ljekara, ili je
to posebna djelatnost koju će obavljati socijalni radnik.
Odgovor smo dobili kroz pitanje o pridavanju značaja socijalnom radu u zdravstvu.
77% socijalnih radnika je stava da se značaj pridaje djelimično. Što upućuje na
zaključak da socijalni rad u zdravstvu u našem društvu nije u potpunosti prepoznat
kao značajan faktor cjelokupnog procesa postizanja i očuvanja zdravlja i općeg
blagostanja. Nisu rijetke situacije da se socijalni rad u zdravstvu, kako od strane
zdravstvenih radnika, tako i od klijenata/pacijenata shvata kao dio socijalne zaštite,
dok je preventivna uloga socijalnog radnika u zdravstvu zanemarena ili prepuštena
socijalno radniku da samoinicijativno provodi preventivne aktivnosti, a o
razvijanju novih usluga koje će pratiti društvene promjene, da i ne govorimo.
Uzmimo primjer ovisnosti o Internetu koja je je postala i našem društvu javno
zdravstveni problem. U petoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM
iz 2013) ovisnost o internetskim igrama je uvrštena kao zvanična dijagnoza. No,
ipak rezultati ovog istraživanja pokazuju da socijalni radnici ne rade u veće
procentu s ovisnicima o internetu. Ili primjer rada sa žrtvama mobinga.
Izazovi koji se u pogledu uloge i značaja socijalnog rada nameću su sljedeći.

66
Poznata je činjenica da čovjekova sredina značajno utječe na pojavu i razvoj

bolesti, ali i na njeno sprečavanje i ozdravljenje. U našem društvu, posvećena
pažnja socijalnim aspektima zdravlja i bolesti – prema iskazima 81% ispitanika je
djelimična i ovisna od vrste bolesti. Neznatan procenat od 6.4% je dalo potvrdan
odgovor. Uvijek će odnos fizičkog, psihičkog i socijalnog aspekta funkcionisanja
čovjekovog života biti izazov jer je kompleksan. I refleksije neminovnog utjecaja
socijalnih aspekata, pridavali pažnju ili ne, neminovno utječu na naše zdravlje.
SZO je definisala zdravlje kao stanje „potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog

blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“. Indirektno lijepo izrečena
misao o zdravlju kao čovjekovom fundamentalnom i esencijalnom dobru. Iako
kritikovana zbog problema u vezi s pitanjem kako mjeriti „potpuno fizičko,
psihičko i socijalno blagostanja“, ova definicija se reafirmisala i u Deklaraciji iz
1978. godine. Bitne karakteristike definicije možemo sumirati kroz sljedeće:
usvojena je na međunarodnom nivou, deklarativno opšteprihvaćena i obavezujuća
u poimanju zdravlja i ono najvažnije što po prvi put uz fizičku i psihičku
komponentu, uključuje i socijalnu.
67
S tim u vezi, pitali smo socijalne radnike da li je moguće postići/doseći u praksi

ovako postavljen nivo zdravlja postavljen od SZO bez angažovanja socijalnih
radnika u zdravstvenim ustanovama. 87.10% ispitanika je stava da nije moguće!
Dok 9.6% ispitanika smatra da je moguće ali djelimično i kratkoročno.
Na pitanje „Šta je to blagostanje“ ne postoji univerzalno primjeniva definicija.

Riječ je o stanju kojeg svaki pojedinac može doživjeti drugačije. No, ono što je
nesporno, jeste činjenica da je socijalno blagostanje temelj fizičkog i psihičkog
zdravlja. Da se ponajprije reflektira na psihičko zdravlje, a onda ako negativno
djeluje duži vremenski period „domino efektom“ i na različita oboljenja fizičkog
zdravlja.
Izdvajam samo jedan aspekt socijalnog blagostanja koji se u našem društvu

najčešće dovodi u vezu s različitim čovjekovim mogućnostima, a to je društveno-
ekonomski status. S tim u vezi, polazi se od hipoteze da osobe višeg društveno-
ekonomskog statusa imaju više mogućnosti za zdravlje. Međutim, praksa potvrđuje
da to nije pravilo.
Generalno, ambijent i atmosfera u kojem žive članovi našeg društva, protkano je i

aksiološkom komponentom. Iako značajan broj teoretičara društvene vrijednosti
shvata relativnom i varijabilnom kategorijom, smatram da se ipak može izdvojiti
nekoliko univerzalnih vrijednosti koje mogu biti važne za čovječanstvo, bez obzira
na različitosti.
Jedan kartak osvrt na statističke podatke o stanju mentalnog zdravlja stanovništva

u FBiH u periodu od 2009-2013 prema iskazima uposlenih u CMZ. Na prvom
mjestu su sa stresom povezane mentalne smetnje i somatski poremećaji koji ih
68
prate. Zatim depresija i na trećem shizofrenija. Generalno sanje našeg društva u

svakom pogledu je plodno tlo za nastanak oboljenja povezanih sa stresom i
depresijom.
Uzmimo primjer depresije. Na prvu, bit će uzrok nedostatak „hormona sreće“

serotonina i endorfina. Liječenje s medicinskog aspekta je jednostavno. Čarobna
pilula antidepresiva riješit će problem. Pravo pitanje glasi „gdje su nestali hormoni
sreće“ „šta stopira njihovo normalno lučenje“. Odgovor neminovno, kad tad, tražit
će se u socijalnim okolnostima! I u tom kontekstu socijalni radnik će imati pune
ruke posla.
Rad na promociji i afirmaciji socijalnog rada u zdravstvu je prema iskazima 97%

ispitanika potreban. Upravo, nedovoljna promocija je u značajnoj mjeri utjecala na
razvijenost koja je vrlo spora i na rubu margine.
Davno su znansveni radnici (Skeledžija 1968, Martinović 1987) iz oblasti

socijalnog rada ukazali na korelativan odnos bolesti s različitim društvenim
faktorima. To potvrđuju i iskustva socijalnih radnika. Prema iskazima 97%
ispitanika socijalni problemi imaju veliki utjecaj na nastanak bolesti.
U tom korelativnom odnosu, i bolest je često prema 90% ispitanika uslovaljavala

nastanak određenih socijalnih problema.
Utjecaj socio-ekonomskih prilika na nastanak određenih oboljena je prema

iskazima 90% ispitanika česta pojava.
69
Socio-ekonomske prilike pored utjecaja na nastanak oboljenja prema 48%

ispitanika veoma često, 39% često utječu i na tok i ishod liječenja.
Podijeljena su mišljenja socijalnih radnika u pogledu zadovoljstva s mogućnostima

uklanjanja različitih socijalnih faktora u porodici ili široj društvenoj zajednici koji
imaju negativan utjecaj na nastanak oboljenja i uspješan ishod liječenja. Tako 45%
socijalnih radnika ima neutralan stav, 32% je nezadovoljno, dok 22.5% je
zadovoljno.
Kada je u pitanju korištenje medijskog prostora u informisanju i promociji svojih

sktivnosti, 48% socijalnih radnika smatra da je potrebno u većoj mjeri koristiti
medijski prostor, dok 42% socijalnih radnika je mišljenja da se medijski prostor
treba koristiti ovisno od situacije. U današnjem vremenu medijska prezentacija je
vrlo bitna i nezaobilazna u: u promociji i afirmaciji, kao način upoznavanja
javnosti o ulozi i aktivnostima, u korekciji neafirmativnog izvještavanja,
prezentiranju pozitivnih primjera. Zatim mediji kao sredstvo promocije zdravlja.
U pogledu medijskog izvještavanja o aktivnostima socijalnih radnika u zdravstvu,

61% socijalnih radnika je nezadovoljno, dok jedna trećina ima neutralan stav.
Na brojne i zahtjevne izazove socijalni radnici u zdravstvu mogu uspješnije

odgovarati ako djeluju zajedničkim snagama. Tim povodom, postavili smo
socijalnim radnicima pitanje „da li postoji interes za profesionalnom
identifikacijom socijalnih radnika kroz formiranje profesionalnih udruženja“
93.55% ispitanika je dalo potvrdan odgovor. Socijalni radnici zaslužuju bolji
položaj, status i vrednovanje. Ali s obzirom na činjenicu da u životu ne dobjemo
ono što zaslužujemo već ono što iskomuniciramo socijalni radnici treba da zauzmu
70
stav. Zašto profesionalno udruženje? Zar nije ironija da imamo npr. udruženje
voćara, a nemamo posebno udruženje koje bi imalo veze sa temeljem života, a to je
zdravlje! Odgovor pronalazimo u koristi od profesinalnog udruženja.
Prva korist – identifikacija implicira prepoznatljivost.
Kada smo kod profesionalnog kredibiliteta socijalnih radnika u zdravstvu, 97%

ispitanika je stava da je potrebno raditi na izgradnji i promociji profesionalnog
kredibiliteta. Kredibilitet smo shvatali kao uvjerljivost/prepoznatljivost/ugled
socijalnog radnika kojeg uživa.
Međutim, da bi se mogao izgraditi profesionalni kredibilitet, neophodno je

profesionalno vrednovanje. S tim u vezi, 87% ispitanika je stava da je
profesionalno vrednovanje potrebno. Posebno ako imamo na umu da od
profesionalnog vrednovanja ovisi perspektiva razvoja i unapređenja socijalnog
rada u zdravstvu.
71
Mnogi su izazovi profesionalnog vrednovanja, kao:
Da socijalni radnik treba biti u većoj mjeri aktivan, uključen, informisan i „vidljiv“
tj. prepoznatljiv u ustanovi u kojoj djeluje, socijalni radnici su 100% dali potvrdan
odgovor.
Takođe, 93% socijalnih radnika je stava da socijalni radnici u zdravstvu, u većoj

mjeri trebaju biti aktivni, uključeni, informisani i prepoznatljivi u lokalnoj
zajednici u kojoj djeluju.
Na pitanje koliko su članovi LZ informisani o djelovanju socijalnog radnika u

zdravstvu, 65% socijalnih radnika je mišljenja da su informisani oni koji potraže
pomoć, dok 29% smatra da je većina članova LZ informisana.
Izazove veće prepoznatljivosti u LZ možemo sumirati kroz sljedeće:
72
Podijeljena su mišljenja socijalnih radnika kada je u pitanju zadovoljstvo s

razvijenošću dosadašnjeg nivoa deinstitucionalizacije i koncepta „zdarsvtvene
brige u zajednici“. S tim u vezi, 38.7 % socijalnih radnika je nezadovoljno, 38.7%
zauzima neutralan stav i samo 16% socijalnih radnika je zadovoljno.
Kada kompariramo dobijeni rezultat s onim što je bilo planirano u prezimanju

odgovornosti za rješavanje problema mentalnog zdravlja u BiH, tj. da 80%
realizacije preuzmu CMZ a 20% druge ustanove.
73
74

Socijalni Rad U Mentalnom Zdravlju 2

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Socijalni Rad U Mentalnom Zdravlju 2

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SOCIJALNI RAD U MENTALNOM ZDRAVLJU (uvod)

 SZO mentalno zdravlje definiše kao “stanje dobrobiti u kojem svaki

 Termin globalno mentalno zdravlje:

1) Međunarodno sagledavanje različitih aspekata mentalnog zdravlja

2) Uzima u obzir kulturološke razlike i uvjete specifične za određenu

3) Bavi se epidemiologijom mentalnih poremećaja u različitim zemljama

6) Političkim i finansijskim aspektima

8) Ljudski resursi u MZ i pitanjima ljudskih prava

 jačanje mentalnog zdravlja u cijelom svijetu, dajući informacije o

Preporuke za jačanje sistema mentalnog zdravlja SZO (2001)

1.Pružanje liječenja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti

2. Dostupnost psihotropnih lijekova

5. Uključivanje zajednica, porodice i potrošača

6. Uspostava nacionalnih politika, programa i zakonodavstva

7. Razvoj ljudskih resursa

8. Povezivanje s drugim sektorima

9. Praćenje mentalnog zdravlja zajednice

10. Podrška jačem istraživanju

Prema Inglišu mentalno zdravlje je relativno dugotrajno stanje u kome je

• ima poleta za život

Prema Matiću, mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti, već

- harmonično razvijenu ličnost

- zadovoljna porodičnim odnosima

4. Emocionalno i ekonomski ne eksploatiše svoju okolinu

5. Ne dozvoljava da bude objekat eksploatacije

6. Sposobna je da prihvati obaveze i odgovornosti

7. U raznim etapama unapređuje ljudske odnose

8. Sposobna je za široko prilagođavanje na nastale životne promjene

9. Realna je u procjeni situacije, izbora partnera, prijatelja i saradnika

10. Sposobna je da se odmara i uživa u razonodi

Karakteristike mentalno zdrave osobe prema Frommu

 Produktivna i neotuđena osoba

 Prema svijetu se odnosi s ljubavlju

 Doživljava sebe kao jedinstveno biće

 Nije potčinjena iracionalnim autoritetima

 Voljno prihvata autoritet savjesti i razuma

 Nalazi se u procesu rađanja (shvatite kao razvoj navbolje verzije sebe)

Metnalno zdravlje kao prosjek

 Koriste se psihološko-psihijatrijske tehnike

 Cilj pronaći najčešće zastupljene crte i sposobnosti ličnosti većine

 Normalno je ono što je najčešće i čega ima najviše

- Koliko danas određeni oblici „normalnog ponašanja“ većine ima veze s

1. Ono što je najčešće ne mora biti i najpoželjnije!

2. Ne pridavanje pažnje individualnim karakteristikama

3. Naglasak na kvantitativnom a ne i kvalitativnim aspektima

Mentalno zdravlje kao odsustvo bolesti

 Tradicionalno medicinski i psihijatrijski pristup bolesti

 Normalnost kao stanje bez simptoma/znakova mentalnog poremećaja

 Posmatra mentalno oboljenje kao bolest koja ima fizički uzrok i

 “Ljudi su ili bolesi ili nisu”

1. Gdje nas ovako poimanje može dovesti?

2. Da li smo između zdravlja i bolesti?

Mentalno zdravlje kao socijalna prihvatljivost

 Različite norme i vrijednosti u fokusu pažnje

1. Uspostavljanje i održavanje socijalne interakcije,

2. Uređuju socijalno djelovanje

3. Kontrolišu socijalne devijacije

 Nivo prilagođenosti opšteprihvaćenim normama ponašanja

 Nivo “uklopljenosti” u društvo

- Varijabilnost normi od društva do društva

Relativno važenje normi u svim društvima i zajednicama

Mentalno zdravlje kao ideal

 Ideal vs normalnost kao utopija