Pregled knjige iz predmeta „Političke stranke i interesne

grupe“

(Daniel-Louis Seiler
„Političke stranke“)

Student: Mentor:

Armin Klinac Dr. sc. Elma Huruz Memović

Žurnalistika
5032/Ž

Redovan

Sarajevo, januar 2020

Sadržaj

1. Uvod...............................................................................................................................................3

2. Političke stranke: postavljanje problema........................................................................................4

3. Čemu služe političke stranke?........................................................................................................4

4. Stranački raskoli.............................................................................................................................5

5. Logika organizacije i mobilizacije....................................................................................................5

6. Stranački sustavi.............................................................................................................................5

7. Zaključak.........................................................................................................................................6

LITERATURA............................................................................................................................................7

2
 1. Uvod

Autor ove knjige odmah u uvodu nam naznačuje šta to predstavljaju političke stranke i
uspoređuje ih sa riječima „nevoljena djeca demokratije“. Govori nam koji intelektualci su
raspravljali o toj temi poput Bolingbrokea, Madisona Hofstadera i dr., te koje su njihove teze i
stavovi. Piše o tome kako je pojava stranaka apsolutno neizbježna, sve od rane povijesti do
danas i da ona predstavlja posebnost zapada. Na kraju uvodne riječi nam postavlja pitanje
kakvi bi mogli biti obrisi političke sociologije stranaka.

Daniel-Louis Seiler se u ovoj knjizi fokusirao na sedam oblasti, a to su: postavljanje

problema u političkim strankama, čemu služe političke stranke, stranački raskoli koji su
vezani za jedinstvenu dimenziju i višedimenzionalne tipologije, zatim na logiku organizacije i
mobilizacije, te na kraju na stranačke sustave. Na kraju knjige možemo vidjeti popis kratica i
adresa zapadnih stanaka, bibliografiju te kazalo umetaka.

Sažeto, u postavljanju problema u političkim strankama razmatra se stranački fenomen

od starog fenomena do novog znanja, zatim o tipologiji Mauricea Duvergera i na kraju razne
definicije stranaka za filozofe, politiste, sociologe i sl. Nakon toga dobit ćemo odgovor na
pitanje čemu služe političke stranke. Dalje je riječ o stranačkim raskolima i tu se autor bazirao
na znanstvene tipologije, dualizam, ideološke dimenzije, geneologija političkih stranaka itd.
Kod logike organizacije i mobilizacije glavni fokus je bio na usporedbi stranaka u Europi u
Sad-u, militantima i oligarhiji. U zadnjem poglavlju koji se odnosi na stranačke sustave riječ
je o njihovom definisanju i klasifikaciji.

3
 2. Političke stranke: postavljanje problema

Na početku ove teme govori se o samoj riječi „stranka“. Partija franc. „partir“ što
znači komadati, dijeliti. Većina politista se opredjelilo za ocjenu koju je donio Max Weber
koja glasi „Stranke su djeca demokracije i općeg prava glasa“. O tipologija Mauricea
Duvergera govorili su Hans Daalder, Jean Charlot, Peter H.Merkl. Hans navodi kako
Duvergeru očigledno nedostaje istinsko poznavanje zemalja na kojima temelji svoju potragu
za dokazima. Kao posljedica toga stručnjaci iz tih zemalja iritirani su tako očevidnim
nerazumijevanjem. Jean tvrdi da je kao u svakoj tipologiji, problem saznati omogućavaju li
tipovi, koji su nužno apstraktno definirani, da se shvati ono bitno. Peter ističe da se malo toga
mora reći o organizacijskim aspektima stranačkog sustava Zapadne Europe, jer nam nije
ostalo baš mnogo toga za obradu nakon Duvergera, Ostrogorskog i Michelisa. Na kraju ovog
poglavlja date su nam neke definicije. Za filozofe i esejiste stranka je: „Organizirana skupina
ljudi ujedinjenih radi zajedničkog djelovanja u nacionalnom interesu, po posebnim načelima o
kojima su se suglasili.“ (Edmund Burke) Za politiste i sociologe „stranka nije zajednica već
skupina zajednica, skup malih grupa rasijanih diljem zemlje koje povezuju koordinirajuće
institucije.“ (Maurice Duverger)

3. Čemu služe političke stranke?

Nijedna demokracija ne funkcionira bez političkih stranaka. Projekti koji zamišljaju

demokratske modele bez natjecanja stranaka dosad su ostali u stadiju utopije. Nasuprot tome,
čim neki autoritarni režim započne proces demokratizacije, bujaju protustranačke
organizacije. To je zakon koji nema iznimke. Također postoji negativan odnos između
demokracije i stranaka, ali on ne ide u pravcu u kojem su to stari zamislili. U nastavku ove
teme je riječ o funkcijama političkih stranaka gdje se navodi sljedeće: „Kad se ispitivanje
nekog fenomena svede na njegovu funkciju, smjesta podsjeća na funkcionalizam kao globalni
teorijski okvir s jedne, te na neke od njegovih doprinosa s druge strane.“ Funkcije su
novačenje i selekcija upravljačkog osoblja za položaje u vladi, programska i politička geneza
za vladu, koordinacija i kontrola vladinih organa, društvena integracija, te protuorganizacija
ili subverzija.

4
 4. Stranački raskoli

Princip „zdravorazumske“ klasifikacije sastoji se u razvrstavanju stranaka prema

etiketama i njihovim vezama u osam kategorija: komunisti, socijalisti, ekologisti, kršćanski
demokrati, liberali, seljaci, konzervativci i krajnja desnica. Ako gledamo na tipologiju,
najpoznatiji i najstariji od tih kriterija je opozicija ljevica-desnica koja vuče podrijetlo iz
francuske tradicije. Duverger navodi: „Nema uvijek dualizma stranaka, ali gotovo uvijek
postoji dualizam tendencija.“ On smatra da temeljni dualizam potiče ih da se grupiraju u dvije
stranke. „Pokaže li povijest dvojnost opozicija, to je zato što slijede logiku konflikta.“ Teza
superpozicije dualizma ima neporecivu analitičku snagu, a to je nijedno višestranačje joj ne
odolijeva. Različiti pristupi sastoje se u tome da se na rađanje neke stranke gleda kao na
rezultat fokusiranja više dimenzija ili podjela koje konvergiraju. Tako bi jedna te ista stranka
mogla biti radnička, antiklerikalna, urbana i centralistička.

5. Logika organizacije i mobilizacije

Razlikovanje kadrovskih od masovnih stranaka najslavniji je dio pionirskog doprinosa

Duvergera sociologiji političkih stranaka, iako se ono latentno nalazi i kod Maxa Webera.
Prema Weberu političke stranke su „politička poduzeća“ i to poduzeća za dominaciju. Javljala
se i sveobuhvatna stranka, i pretvaranjem u sveobuhvatnu stranku predstavlja fenomen
rivaliteta. Važno je spomenuti dvije karakteristike načina sudjelovanja: konvencionalno
sudjelovanje i sudjelovanje koje se ostvaruje u krugovima. Na kraju je riječ o militantima koji
predstavljaju pristaše koji su se odlučili na angažman u kolektivnoj akciji u službi svoje
stranke.

6. Stranački sustavi

Ideologija, organizacija i mobilizacija nisu dostatne da se iscrpi čitavo bogatstvo koje

sadrži stranački fenomen. „Stranački sustav je strukturirana cjelina koja se sastoji od odnosa
suprotstavljanja i suradnje, koji postoje među političkim strankama što djeluju na političkoj
sceni nekog političkog društva.“ Odnosi među strankama mogu biti konfliktualni ili
kooperativni. Stranački sustavi su obično nacionalni, čak iako postoje lokalne varijante i

5
svaka se stranka trudi postojati na svakoj razini zastupništva, lokalnog, regionalnog ili
nacionalnog. Duverger predlaže tipologiju stranačkih sustava zasnovanih na broju. Na kraju
važno za višestranačje, ono može biti simetrično ili asimetrično, polarizirano ili ne.

7. Zaključak

Veoma sažeto i koncizno nam je autor predstavio temu političkih stranaka, preko
stranačkih raskola, logike organizacije i mobilizacije, do stranački sustava. Na kraju pregleda
možemo zaključiti nekoliko stvari. Pogledamo li popis funkcija koje se pripisuju političkim
strankama, utvrdit ćemo da one opisuju vrlo određeno područje na političkom polju, a to je
zastupništvo. Također je moguće sažeti funkcije koje obavljaju političke stranke na smjenu i
legitimaciju. Prizivati ideološke stranačke obitelji znači potvrditi postojanje afiniteta što
stvaraju srodnost među strankama koje sačinjavaju. Dalje nam je važno zaključiti da
proučavanje stranačkih organizacija predstavlja prestižno područje političke znanosti. Glavna
nit vezano za mobilizaciju je da upravo u procesu stranačke mobilizacije, ideološka
mobilizacija stranke pridružuje se logici organizacije. Jednostanije rečeno, stranka se
organizuje oko jedne posebne koncepcije općeg interesa i mobilizira kako bi osvojila vlast,
koju će u njezino ime pretvoriti u konkretnu politiku. Na kraju ako je politika shvaćena kao
racionalno znanje i vrlo staro područje, politička znanost predstavlja najmlađu od društvenih
znanosti.

6
LITERATURA

Seiler, Daniel-Louis „Političke stranke“, Pan Liber, Osijek-Zagreb-Split, 1999