NASILJE U PORODICI, druga parcijala

RODNO USLOVLJENO NASILJE– ODREĐENJE, UZROCI I POSLJEDICE

Rod (gender) i rodne razlike

- Sex/spol: bioloska kategorija, zasnovana na anatomskim i fizioloskim razlikama koje definisu zensko i musko tijelo
- Rod/gender: drustvena konstrukcija

Rodne razlike/nejednakosti:
1. prirodni faktori - bioloski zasnovane
2. drustveni faktori – process socijalizacije i ucenja rodnih uloga
3. Društvena konstrukcija spola i roda

Diskriminacija: ograničenje prava, podjela prema različitim osobinama, davanje ženama manje prava nego muškarcima,
pravna nejednakost

Rodna diskriminacija: društvena diskriminacija zasnovana na društveno konstruisnaoj predstavi i shvatanju žena i
muškaraca

Rodni jaz: razlike u glasačkim sklonostima/nivo plaća izmeđi muškaraca i žena

Diskriminacija žena: “označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu spola, što ima za posljedicu ili cilj da
ugrozi, onemogući priznanje, ostavrenje ili vršenje prava ženama, ljudskih prava i onsovnih sloboda na političkom,
ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje na osnovu
ravnopravnosti muškaraca i žena” (CEDAW, cl.1.)

Mizoginija: organizirana, institucionalizirana mržnja, neprijateljstvo I nasilje prema ženi

Seksizam: diskriminacija ženskog spola

Nasilnik: svaka osoba koja nasilničkim ponašanjem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugu osobu u
ponižavajući položaj

Žrtva je svaka osoba koja je pojedinacno ili kolektivno pretrpila stradanje, ukljucujuci psihicku ili fizicku povredu,
emocionalni stres, ekonomsku stetu ili bitnu povredu licnih prava cinjenjem ili necinjenjem koja su pozitivnim krivicnim
zakonima drzava clanica predvideni kao krivicna djela, ukljucujuci krivicno regulisanje zloupotrebe moci.

Zrtva moze biti svaka osoba bez obzira da li je pocinilac djela identifikovan ili nije, da li je uhapsen, da li se protiv njega
vodi krivicni postupak ili je proglasen krivim bez obzira na stepen srodstva sa zrtvom.

Pojam zrtva se moze po potrebi prosiriti na blisku porodicu ili osobe koje pocinilac izdrzava, na osobe koje su pretrpjee
stetu pomazuci zrtvama ili su sprecavale da dode do zrtava.

Rodno zasnovano nasilje - nasilne radnje prema zeni od strane muskarca, koje su manifestacija istorijski nejednake
raspodjele moc izmedu muskarca i zene koja je dovela do dominacije nad zenom, diskriminacije zene od strane
muskarca kao i do sprecavanja zenske ravnopravnosti
Dvije kategorije rodno zasnovanog nasilja
1. delikti koji se gotovo iskljucivo desavaju zenama: silovanje, bludne radnje, genitalno sakacenje, prinudna prostitucija,
trgovina zenama, prinudni brak, abortus, sterilizacija ili porodično nasilje

2. Nasilje nad zenama koje se nisu uklopile u restriktivne drustvene, kulturne ili religiozne norme ili druge
diskriminacione zahtjeve nametnute zenama, npr. prisiljavanje na nosenje čadora ili zara, uskracivanje prava na
obrazovanje, nemogucnost kretanja bez muskarca i sl.

Definicije rodno – zasnovanog nasilja i porodičnog nasilja

Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama (CEDAW)

Izričito ne spominje nasilje nad ženama, ali se diskriminacija definiše kao “svako razlikovanje, izuzeće ili ograničenje
učinjeno na osnovu pola na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili bilo kom drugom polju”.

Opća preporuka br.19 usvojena radi jačanja CEDAW, posebno u oblasti nasilja u obitelji=> naglašava da “definicija
diskriminacije uključuje rodno utemeljeno nasilje koje je neposredno usmjereno protiv žene ili koje nesrazmjerno pogađa
žene. Ono uključuje radnje koje dovode do fizičke, mentalne ili seksualne povrede ili patnje, prijetnje takvim radnjama,
prinudu i druge vidove lišavanja slobode”

Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama (1993)

U Preambuli ove Deklaracije podcrtan je suštinski problem: nasilje nad ženama predstavlja manifestaciju istorijski
nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena=> dominacija nad i diskriminacija prema ženama

Deklaracija kao odgovor na potrebu za:

a) jasnom i sveobuhvatnom definicijom nasilja prema ženama
b) jasno utvrđenim pravilima čija primjena treba da obezbjedi eliminaciju nasilja prema ženama (NPŽ) u svim njegovim
oblicima
c) rješenost država u pogledu prihvaćenih odgovornosti
d) rješenost međunarodne zajednice u njenim nastojanjima da eliminiše NPŽ

Žene su ovlašćene na jednako uživanje i zaštitu svih ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom,
društvenom, kulturnom, građanskom i svim drugim poljima kroz: pravo na život, pravo na jednakost, pravo na ličnu
slobodu i sigurnost, pravo na jednaku pravnu zaštitu, pravo na zaštitu od svih oblika diskriminacije, pravo na najviši
dostupni nivo fizičkog i mentalnog zdravlja, pravo na pravedne uvjete rada,pravo da se ne bude podvrgnut mučenju ili
drugim surovim, nehumanim ili degradirajućim postupcima ili kažnjavanju.

Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženom:

„bilo kakav akt nasilja koji se zasniva na rodu i spolu, a koji kao posljedicu ima, ili je vjerovatno da će imati, fizičku,
seksualnu ili psihološku štetu ili patnju kod žene, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje
slobode, bilo u javnom ili privatnom životu“

NPŽ obuhvata svaki akt polno zasnovanog nasilja koji dovodi do (ili može da ima za rezultat) fizičke, psihičke ili seksualne
štete ili patnje žena.

Određenje oblika nasilja:

1. Fizičko, psihičko i seksualno nasilje koje se javlja u porodici
2. Fizičko, psihičko i seksualno nasilje koje se javlja u javnoj sferi, odnosno u okvirima opće zajednice
3. Fizičko, psihičko i seksualno nasilje učinjeno od strane države ili na bilo koga na koga država nije adekvatno reagovala
Komisija o ljudskim pravima usvojila je 4. marta 1994. Rezoluciju 1994/45 pod nazivom “Pitanje integracije ljudskih
prava u mehanizme ljudskih prava UN i eliminacija NPŽ”, kojom je odlučeno da se uspostavi institut Specijalne
izvještačice o nasilju nad ženama (prvobitno samo na period od 3 godine)

Odgovornosti specijalne izvještačice:

A) traži i prima informacije o NPŽ i njegovim uzrocima od vlada, ugovornih tijela, specijaliziranih organa i drugih
B) preporučuje načine, mjere i sredstva radi eliminacije NPŽ na međunarodnom i nacionalnom nivou
C) da blisko surađuje sa ostalim posebnim izvještačima u okviru UN sistema, radnim grupama, nezavisnim stručnjacima
itd

Pekinška deklaracija i Platforma za akciju (1995) – definicije nasilja prema ženama

- bilo koji čin rodno zasnovanog nasilja koje rezultira ili bi moglo rezultirati, fizičkom, seksualnom ili psihološkom štetom i
patnjom žene, uključujući prijetnje takvim činom, prinudom ili samovoljnim lišavanjem slobode, u javnom i privatnom
životu“.
→ fizičko, seksualno i psihičko nasilje nad ženama unutar porodice ili zajednice ili od strane države

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) (2011)
- zaštita žena od svih vidova nasilja i sprečavanje, procesuiranje i eliminiranje nasilja nad ženama i nasilja u porodici;
- doprinos suzbijanju svih oblika diskriminacije nad ženama i promoviranje suštinske jednakosti između žena i
muškaraca, uključujući i osnaživanje žena;
- izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u porodici;
- unapređenje međunarodne saradnje u pogledu eliminiranja nasilja nad ženama i nasilja u porodici;
- pružanje podrške i pomoći organizacijama i organima unutrašnjih poslova u djelotvornoj saradnji da bi se usvojio
obuhvatni pristup eliminiranju nasilja nad ženama i nasilja u porodici

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

„Nasilje nad ženama“ označava kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama i predstavlja sva djela rodno
zasnovanog nasilja koja dovode do, odnosno mogu da dovedu do, fizičke, seksualne, psihičke odnosno ekonomske
povrede odnosno patnje za žene, obuhvatajući i prijetnje takvim djelima, prinudu odnosno arbitrarno lišavanje slobode,
bilo u javnosti ili u privatnom životu

„Nasilje u porodici“ označava svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dođe u
porodici ili domaćinstvu odnosno između bivših odnosno sadašnjih supružnika odnosno partnera, nezavisno od toga da li
učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

- „rod“ označava društveno određene uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje dato društvo smatra prikladnim za žene
i muškarce;
- „rodno zasnovano nasilje nad ženama“ označava nasilje koje je usmjereno protiv žene zato što je žena, odnosno ono
koje nesrazmjerno utiče na žene;
- žrtva“ označava svako fizičko lice koje je izloženo ophođenju opisanom pod tačkama a i b;
- pojam „žena“ uključuje i djevojke ispod 18 godina starosti

Inkriminacija
psihičkog, fizičkog i seksualnog nasilja, uključujući silovanje
prinudnih brakova, genitalnog sakaćenja, prinudnih abortusa i sterilizacije
seksualnog uznemiravanja
kao i pomaganja, podstrekivanja i pokušaja
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH i RS
“...radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje
izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice” (2013)

A) Seksualno uznemiravanje
Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (čl.4, tč.4): „svako ponašanje koje riječima ili radnjama, ili psihičkim djelovanjem
seksualne prirode ima za cilj ili rezultira nanošenjem štete integritetu osobe, ili stvaranje zastrašujuće neprijateljske,
ponižavajuće, prijeteće ili slične situacije, a koje je motivirano pripadnošću različitom spolu ili različitom seksualnom
orijentacijom, a koje za oštećenu osobu predstavlja nepoželjno fizičko, verbalno, sugestivno i drugo ponašanje“.

SZO (2002): Zlostavljanje starijih osoba određuje kao „pojedinačni ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg
postupanja, koje se događa u bilo kojem odnosu očekivanja ili povjerenja, a koje uzrokuje štetu bol neprilike i/ili nevolju
starijoj osobi“

Nijedna međunarodna definicija ne adresira ova pitanja u potpunosti, ali u donesenim normativnim standardima
postoji saglasnost u sljedećem:
Nasilje nad ženama u porodici uključuje, između ostaloga, fizičku agresiju/premlaćivanje; mentalnu, emocionalnu i
psihičku agresiju/zlostavljanje; silovanje i seksualno zlostavljanje, tradicionalne prakse koje su ugrožavajuće za žene
(zločin iz časti, seksualna mutilacija, prisilni brakovi itd)

Oblici nasilja nad ženom:

Fizicko nasilje, Psihicko nasilje, Seksualno nasilje, Ekonomsko nasilje, Strukturalno nasilje, Duhovno nasilje.

Epidemiologija nasilja prema ženama u EU – Gender Equality Index (2017)

- Kako bi se procijenila rasprostranjenost nasilja prema ženama u EU, neophodno je razviti okvir koji uključuje različite
oblike naislja nad ženama koje je moguće mjeriti na sistematičan način
- Prikupljanje informacija o npr. odnosu žrtve i počinitelja, težini nasilja, njegovoj učestalosti i vremenskog trajanju,
mjestu i (ne)prijavljivanju
- Kontekstualni faktori koje pružaju informaciju o okolnostima za pojavu bilo kojeg tipa nasilja i analizu politika i efekata
mjera prevencije, zaštite i kažnjavanja na rasprostranjenost nasilja prema ženama u zemljama članicama

KONTEKSTUALNI INDIKATORI (Politike, Prevencija, Zaštita i podrška, Zakonodavstvo, Uključivanje tijela za

sprovođenje zakona, Societalni okvir)
- Uključivanjem kontekstualnih faktora želi se doprinijeti boljem monitoringu centralnih aspekata Istanbulske konvencije
i objašnjavanju varijacija u rasprostranjenosti nasilja nad ženama kroz vrijeme i među zemljama članicama
- Prema međunarodnim dokumentima o ljudski pravima, žemlje članice obavezne su poštovati, ispunjavati i štititi ljudska
prava

Opredjeljenost za preveniranje strukturalnog nasilja – tri obligacije spram standarda ljudskih prava - “3P“:
- to PROSECUTE (kažnjavanje) počinitelja, uključujući kriminalizaciju akata ansilja, ispitivanje i pravo na fer suđenje
- to PROTECT (zaštita) žrtve, uključujući pravo na pomoć i obeštećenje
- to PREVENT (preveniranje) nasilja, uključujući adresiranje ključnih uzroka i, primjerice, podizanje svijesti
 MEĐUPARTNERSKO NASILJE

Žene su gotovo 10 puta češće žrtve nasilja u obitelji od muškaraca. O ovom problemu počelo se govoriti 70ih i 80ih
godina kao o ‘’sindromu pretučene žene.’’ Taj pojam doživljava kritiku jer upućuje na ženu – žrtvu nasilja, a ne na
muškarca počinitelja. Uz to, tjelesno nasilje je samo jedan vid nasilja u partnerskim odnosima.
Također se koristio pojam ‘’bračno nasilje,’’ no poteškoća s njim je što usmjerava pozornost na partnere koji su u braku,
a nasilje se jednako tako odvija u predbračnim ili izvanbračnim vezama, kao i nakon okončanja braka rastavom, stoga se
sve više koristi pojam ‘’obiteljsko nasilje.’’

Nasilje nad ženama se očituje u više oblika:

1. Psihičko, koje se odnosi na oblike zlostavljanja s ciljem zadobivanja moći i kontrole nad žrtvom. Razarajuće je za
žrtvino psihičko zdravlje i ličnost. Obuhvaća različite zabrane, prijetnje, uvrede, ucjenu, potcjenjivanje, kontrolu kretanja
2. Fizičko – svi oblici tjelesnog zlostavljanja koje uključuje guranje, šamaranje, čupanje, udaranje, itd. što može rezultirati
lakšim, težim i teškim fizičkim povredama.
3. Seksualno – obuhvaća tjelesno i psihičko seksualno nasilje, a odnosi se na seksualno uznemiravanje, seksualnu
zloupotrebu, incest, nedobrovoljne seksualne radnje, incest.
4. Ekonomsko – uključuje uskraćivanje i oduzimanje finansijskih sredstava, neplaćanje alimentacije i sve druge oblike
ostavljanja žene bez sredstava za život.

Spoznaje o nasilju u partnerskim odnosima:

- Epidemološke studije pokazuju relativno veliku raširenost nasilja među partnerima i široku rasprostranjenost
tolerantnog stava prema tjelesnom zlostavljanju žena.

- Podataka o zlostavljanju muškaraca je relativno malo i znatno variraju, što može biti odraz dvije okolnosti: kao prvo,
viktimizirani muškarci se možda sami ne prijavljuju kao žrtve nasilja zbog stida, pa su zbog tog neznatno zastupljeni u
službenim policijskim statistikama, a drugo, u istraživanjima u kojima se koristio samoiskaz, mogu se održavati
tradicionalni stereotipi da je nasilno ponašanje muškarca u partnerskim odnosima normalno, a kod žena devijantno, te
se stoga bolje pamti. Činjenica je da viktimizacija muškaraca u partnerskim odnosima ne pobuđuje veći interes
istraživača i praktičara. Pokazalo se, također, da je žena češće nasilna u samoodbrani. No takva samoodbrana pojačava
agresivnost muškarca i viktimizaciju žene.

- Nasilje u partnerskim odnosima češće započinje već prije braka, tako da se može predvidjeti na temelju nekih
ponašanja unutar predbračne veze

- Nasilje među partnerima je prisutno u svim društvenim slojevima. Pri tome je ipak za bračne partnere iz srednje i više
klase karakterističnije psihičko zlostavljanje i zanemarivanje emocionalnih potreba partnera

- Često nasilje partnera nad ženom počinje u razdoblju njene prve trudnoće. Razlozi za to mogu biti sljedeći: ljutnja na
ženu koja više nije u stanju jednako dobro zadovoljavati potrebe muškarca kao prije trudnoće, ljutnje zbog odgovornosti
za buduće dijete, osjećaja manje kontrole nad partnericom, ljutnje što je žena uopće trudna, itd.

Pojam nasilje u partnerskim odnosima odnosi se na sustavni obrazac zlostavljujućeg ponašanja, koje se zbiva tijekom
duljeg vremena, a koje se čini u svrhu kontrole, dominacije i zastrašivanja.
Pojedini čin nasilja nad ženama nije slučajni i izolirani događaj gubitka kontrole. Sasvim suprotno – takve epizode dio su
složenog, kontiniranog obrasca ponašanja u kojem je nasilje sastavni dio dinamike odnosa. Stoga ograničavanje nasilja u
partnerskim odnosima samo na tjelesnu agresiju otežava stvarno sagledavanje razornih učinaka nasilne obiteljske
interakcije. Zlostavljujući odnos je primarno obilježen moći i kontrolom. Nasilan partner smatra da ima pravo imati
potpunu moć nad ženom, načini na koji pokušava uspostaviti tu moć i kontrolu nisu samo tjelesno ili seksualno nasilje
već i izoliranje, ponižavanje, emocionalno zlostavljanje, ekonomski pritisci i dr.
Tipologija partnerskog nasilja
Johnson (1995): dvije različite forme nasilja među partnerima:
“common couple violence – obostrano partnersko nasilje” – pronalazi se u leteraturi o porodičnom nasilju
“patriarchal terrorism – patrijarhalni terorizam” – pronalazi se u feminističkoj literaturi i viktimizacijskim studijama

Johnson (2006): 4 tipa partnerskog nasilja

1. “Intimni terorizam”: jedan partner koristi nasilje i taktike kontrole kako bi terorizirao i dominirao drugog partnera
2. “Nasilni otpor”: partner koristi nasilje kako bi odgovorio na nasilje i kontrolne taktike partnera
3. “Međusobna nasilna kontrola”: oba partnera koriste nasilje i kontrolu
4. “Situacijsko partnersko nasilje”: nijedan partner ne koristi taktike kontrole, ali gotovo podjednak broj žena i
muškaraca je nasilno jedno prema drugome

Motivacija i kontekst porodičnog nasilja

Pristupi tipologizaciji koji propituju motivaciju i kontekst fizičke agresije
1. Nasilje u samoodbrani u kontekstu trajućeg nasilnog odnosa kako bi se zaštitio vlastiti život ili djeca, ili kao taktiku za
dobijanje i zadržavanje moći i kontrole
2. Nasilje kao funkcija specifičnih profila ličnosti i mentalnog zdravlja
- Studije o muškim i ženskim motivima otkrivaju važne rodne razlike (u kontekstu rizičnosti)
- Historija svjedočenja nasilju među roditeljima u djetinjstvu trostruko povećava rizik od fizičkog zlostavljanja kod
muškaraca, povećava rizik težine zlostavljanja, ali nije direktan rizičan faktor kod žena
- Potencijalno objašnjenje: dječaci su skloniji ekternalizaciji ponašanja (usmjeravanje distresa na druge), dok su
djevojčice sklonije internalizaciji i usmjeravanju prema sebi

Tipologija muškaraca zlostavljača

1. muškarci koji su nasilni samo u porodici, ispoljavaju neznatan poremećaj ličnosti i nisu/ili slabo kriminalni van kućnog
konteksta
2. antisocijalni nasilni muškarci niskog nivoa
3. općenito nasilni muškarci koji su nasilni u kući i ozbiljnije kriminalni i sociopati
4. muškarci koji ispoljavaju granični/disforični profil ličnosti koji karakteriše ekstremna ovisnost, ljubomora i strah od
napuštanja

Tipologija žene zlostavljačice

1. samoodbrana ili odgovor na imanentnu percepciju opansosti od strane partnera kao primarna motivacija
2. odgovor na iskustvo nasilja u prošlosti
3. nasilje u službi povećanja intimnosti
4. odgovor na partnerov emocionalni problem
5. rezultat vlastitog emocionalnog problema

Teorijska objašnjenja među partnerskog nasilja

1. Psihološka objašnjenja - Teorija naučene bespomoćnosti, Teorija ciklusa nasilja, Teorija preživljavanja,Teorija
hronične traume

2. Sociološka objašnjenja - Patrijarhat

3. Feministička objašnjenja - Teorija rodnih uloga

Teorija naučene bespomoćnosti
- Leonora Voker: zašto pretučene žene postaju i kako proces viktimizacije osujećuje nastojanja da napuste vezu

Martin Seligman (1975): teorija naučene bespomoćnosti

- Tri osnovne komponente TNB:

1. Informacija o tome šta će se dogoditi (mogućnost)
2. Kognitivna predstava o mogućnosti da se nešto dogodi (učenje, očekivanje, vjerovanje, percepcija)
3. Ponašanje

Tri vrste problema: intelektualni, percepcijski i emocionalni

- Voker: socijalizacija rodnih uloga kod žena stvara pogrešno vjerovanje da imaju malo direktne kontrole nad svojim
životima, a ne ženski mazohizam → parališe svaku misao o aktivnom suprotstavljanju i promjeni
- Žene ne trebaju biti uspješne kao dječaci
- Moć treba ostaviti po srani
- Očuvanje uspješnog braka
- Neverovanje u promjenu nasilnika
- Opravdanje i racionalizacija nasilničkog ponašanja
- Ne prihvataju pomoć jer ne vjeruju u pozitivne efekte

Teorija ciklusa nasilja - Tri faze nasilnog ciklusa

1. Faza stvaranja tenzija – rastuća napetost
Napetost među partenerima raste i žena postaje svjesna da je napad neizbježan (manji incidetni i pokušaji žene da smiri
situaciju)

2. Faza akutnog nasilja - nasilni događaj

Dolazi do nekontroliranog oslobađanja napetosti akumulirane u fazi 1. Kod žene se javlja šok, poricanje i nevjerica. U ovj
fazi obično n etraži pomoć, osim ukoliko nije teško ozlijeđena i vraća se partneru nakon ukazane pomoći.

3. Faza smirivanja/”medenog mjeseca” – žaljenje i ispričavanje

Dio nasilnika u ovoj fazi izražana zgražavanje i kajanje. Sklonost opravdavanju vlastitog ponašanja i zaklinjanje da se
nikada više neće ponoviti.

Teorija preživljavanja
- Gudolf i Fisher (1988): kritika teorije naučene bespomoćnosti

- Žene aktivno traže pomoć koju ne dobijaju

- Izostanak društvene podrške
- Potreba za pomoći raste sa eskalacijom nasilja i proporcionalna je opansosti koja joj prijeti

Od naučene beposmoćnosti ne pate žene nego oni koji su zaduženi da im pruže pomoć
- Individualna patologizacija
- Medicinski model tretmana
Privatizacija porodičnog života

- Način na koji djeluju društvene institucije otkriva moćnu politiku i praksu koja explicite ili implicite prihvata ili ignoriše
muško nasilje i/ili krivi žrtvu
Teorija kronične traume
- Judith Herman: kritika TNB

- Svako novo nasilje obesnažuje i izoluje ženu → smanjuje njene šanse da se oslobodi nasilja
- Društvena podrška: osnaživanje i aktivizam

Patrijarhat
a) Strukturalni: društvene institucije koje definišu i zadržavaju podređen položaj žene u društvu
b) Ideološki: socijalizacija kojom se ovo pravilo prihvata

- Nasilje u PO: situacioni faktori, analiza interkacije i kontekst patrijarhalne dominacije

- Dominirajuće koncepcije bračne veze : upotreba sile privatnost i princip nemiješanja
- Ženina zavisnost : ekonomska i emocionalna

Teorija rodnih uloga

- Rodna socijalizacija, rodne uloge (očekivane i stvarne, rodni identiteti i nasilje nad ženama

- Robert Konel: teorija hegemonske muškosti/naglašene ženstvenosti

- James Messerschmidt: teorija strukturirane akcije : rodna podjela rada, rodni odnosi moći i seksualnost

OBILJEŽJA ŽRTVI I POČINITELJA PARTNERSKOG NASILJA

OBILJEŽJA ŽENA ŽRTVI NASILJA OBILJEŽJA MUŠKARCA POČINITELJA NASILJA

1. imaju nisko samopoštovanje i uz to vezano 1. imaju nisko samopoštovanje
potcjenjivanje vlastitih sposobnosti da bilo što učine

2. vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima 2. vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima

3. imaju tradicionalne stavove prema podjeli spolnih 3. imaju tradicionalne stavove o muškoj superiornosti i
uloga u obitelji. Uvjerene su da je muškarac glava obitelji, stereotipi pogled na ulogu muškarca u obitelji
da se same ne mogu brinuti o sebi i da su ovisne o
muškarcu.

4. vjeruju da mogu spriječiti bijes zlostavljača i prihvaćaju 4. okrivljavaju druge za svoje ponašanje
odgovornost za njihove akcije

5. očituju ozbiljne stresne reakcije i psihosomatske 5. imaju ozbiljne stresne reakcije, a zloupotreba alkohola i
smetnje nasilja su česti mehanizmi suočavanja sa stresom

6. koriste seks kao način uspostavljanja bliskosti 6. koriste seks kao akt nasilja

7. vjeruju da im nitko ne može pomoći riješiti njihovu 7. smatraju da zbog nasilnog ponašanja prema ženi ne bi
neugodnu situaciju trebali trpjeti nikakve posljedice
 8. dugu trpe patnju, frustruciju i pasivno prihvaćaju
ponašanje nasilnika uz usmjeravanje ljutnju prema sebi
9. pokazuju neograničeno strpljenje u očekivanju
‘’čarobne kombinacije’’ za rješavanje bračnih problema i
bračnog nasilja
8. imaju slabu kontrolu impulsa, nisku toleranciju na
frustraciju, eksplozivnu i nepredvidljivu narav, lako
‘’ulijeću’’ u bijes, stalno iskazuju, ali i često uspješno
maskiraju sviju srdžbu
9. imaju slabu sposobnost odgode zadovoljstva i jako su
orijentirani na ‘’sada’’

10. postupno postaju socijalno izolirane uključujući 10. opisuju svoj kontakt s partnerom kao najbliži koji su
gubitak kontakta sa svojom obitelji i prijateljima ikada imali, ali ostaju u kontaktu sa svojom obitelji

11. bezuspješne su u uvjeravanju partnera u svoju 11. izrazito su ljubomorni i kontroliraju svoju partnericu.
lojalnost i bespomoćne pred optužbama da se Često je optužuju za nevjeru i veliki strah od odbacivanja
‘’zavodljivo’’ odnose prema drugima ili ‘’prevare’’

12. postupno gube osjećaj osobnih granica, nisu u stanju
dobro procijeniti prijetnju i prihvaćaju krivnju
13. vjeruju da će privremeno prihvaćanje partnerovog
nasilja dovesti do dugotrajnog rješavanja obiteljskih
problema rukovodeći se mislima: ,,Kad bi samo…’’
12. narušavaju osobne granice partnerice i odbijaju
odgovornost za bračne, obiteljske ili poslovne neuspjehe
ili svoje nasilno ponašanje
13. vjeruju da njihovo prijeteće ponašanje čuva obiteljsku
jezgru i da to čine za dobro obitelji

14. prihvaćaju krivnju za partnerove nasilje, vjeruju da si 14. nemaju osjećaj krivnje ili grižnje savjesti na
partner ‘’nije mogao pomoći’’ smatraju da je njihovo emocionalnoj razini, čak i kad intelektualno priznaju svoje
ponašanje bilo provokativno i okrivljavaju same sebe nasilno ponašanje

15. imaju povijest zlostavljanja u obitelji bilo da su bile 15. imaju povijest nasilja u obitelji. Mnogi od njih su kao
očevici nasilja među roditeljima ili da su neposredno bile djeca gledali svog oca, kako tuče majku ili su bili izloženi
izložene nasilju u djetinjstvu nasilju roditelja

16. često razmišljaju o samoubojstvu, imaju povijest 16. uspostavljaju kontrolu nad partnericom prijeteći
pokušaja samoubojstava, često žele da im je partner samoubojstvom kad ih partnerica pokuša ostaviti
mrtav i izlažu se riziku da počine samoubojstvo u
samoodbrani

17. prihvaćaju djecu kao zalog odnosa i osjećaju se 17. često koriste djecu kao zalog i način održavanja
nemoćne da zaštite djecu kontrole u vezi

Naglašavanje tih sličnosti nema za cilj umanjivanje odgovornosti počinitelja nasilja, već usmjeravanje društvenog
djelovanja ne samo na zlostavljane žene, već i na zlostavljače. Danas se svi više pažnje posvećuje programima promjene
nasilnog ponašanja muškaraca. Osnovna zadaća rada s nasilnim muškarcima jeste poticanje odgovornosti za vlastito
ponašanje, učenje kontrole agresivnih poriva, bolje prepoznavanje vlastitih osjećaja. Ostaje otvoreno pitanje kako ih
motivirati/prisiliti da sudjeluju u takvim programima prije nego nasilje ostavi dugoročne posljedice na ženu i djecu.
 ZDRAVSTVENE I PSIHOLOŠKE POSLJEDICE SPOLNOG NASILJA NAD ŽENAMA

Mnoge od zlostavljanih žena prije ili kasnije zatrebaju liječničku pomoć, zbog specifičnih ozljeda ili zbog toga što psihičke
posljedice nasilja nije moguće prebroditi bez stručne pomoći. Posljedice zlostavljanja po tjelesno i fizičko zdravlje su
brojne, no često ih ni same žene ne prepoznaju.
Stupanj zlostavljanja predstavlja prediktor jačine i učestalosti psihičkih problema.

Seksualno zlostavljanje je za žene svakako jedno od najtežih i najviše traumatizirajućih iskustava u životu. Ono
podrazumijeva svako neželjeno seksualno ponašanje druge osobe, pri kojem ne dolazi nužno do fizičkog dodira, ali koje
ponižava, sramoti, te ugrožava dostojanstvo osobe na temelju spola. Često je prisutno na radnom mjestu, u školi ili na
fakultetu, u javnim prostorima, na ulici. Osnovno obilježje seksualnog uznemiravanja je da je nepoželjno drugoj osobi.
Obuhvaća sljedeće neželjene oblike ponašanja:
a) fizičko – nepoželjni fizički kontakt; dodirivanje, glađenje..
b) verbalno – predlaganje ili insistiranje na seksualnom odnosu, sugestivne primjedbe, vicevi i dobacivanja koja
definiraju ženu kao seksualni objekat
c) neverbalno ponašanje – podsmjehivanje, zviždanje, sugestivna gestikulacija..

Ova vrsta uznemiravanja djeluje negativno na fizičko i psihičko stanje žene, pri čemu se kod nje mogu javiti brojni psihički
i fizički simptomi kao što su glavobolje, želučani problemi, depresija, stres, itd. Osjećaju ljutnju, sram, nelagodu, nervozu,
osjetljivost. Katkad ovo dovodi do nepovoljnih ekonomskih posljedica u smislu da su primorane dati otkaz zbog
uznemiravanja.

Silovanje spada u red zločina koji su najmanje prijavljivani, a jako česti. Silovanje je seksualni kontakt bez dobrovoljnog
pristanka, koji je iznuđen primjenom sile i/ili prijetnjama. Ono uključuje vaginalno, oralno i analno općenje.
Silovanje nije seksualni čin nasilja, već čin nasilja i dokazivanja moći. Silovateljev cilj nije ostvarivanje seksualnog
zadovoljstva, već moći i dominacije nad ženom. Razlog zbog kojeg žene rijetko prijavljuju ovaj zločin jeste taj što se na
silovane žene još uvijek gleda kroz prizmu brojnih predrasuda, kao da su na neki način same to tražile. Pored toga,
osjećaj stida i straha sputavaju ženu da prijavi.

SINDROM TRAUME SILOVANJA

Fizičko nasilje i psihička trauma kod žena koje su preživjele silovanje imaju dugoročne posljedice. Simptomi koji se
javljaju odgovaraju simptomatologiji PTSP-a. Preživjele žrtve navode skup simptoma koji su nazvani Sindrom traume
silovanja. On uključuje fiziološke, psihičke i ponašajne reakcije na stres, kao rezultat suočavanja sa situacijom koja je bila
intezivna prijetnja za život. Ono što je za STS karakteristično je da ga proživljavaju sve silovane žene u većoj ili manjoj
mjeri, te da sve žene prolaze kroz sljedeće faze:

1. akutna reakcija – javlja se odmah nakon silovanja i može trajati satima, danima ili čak tjednima. Postoje dvije vrste
emocionalnih rekacija kao neposredan učinak silovanja:
a. ekspresija – pokazivanje osjećaja straha, bijesa, tjeskobe, tuge i očaja.
b. kod kontrole ponašanja žena skriva svoje osjećaje u na prvi pogled izgleda mirno i sabrano. No nakon nekog razdoblja
može doći do iznenadne ekspresije osjećaja, što ovisi o tome kako je došlo do napada, o težini nasilja i pretrpljenim
ozljedama, o tome je li napadač uhvaćen, je li od ranije postojao odnos s njim, i da li je žena ranije imala emocionalnih
problema.

Akutnu fazu karakteriziraju sljedeći simptomi:

- emocionalne reakcije: bijes, sram, poniženje, strah, nevjerica, nervoza, osjećaj krivnje, želja za osvetom
- fizički simptomi: povraćanje, glavobolje, lupanje srca, osjećaj gušenja, pritisak u grudima, poremećaj spavanja
- ponašanje: moguće je javljanje opsesivnog pranja kao rezultat osjećaja uprljanosti, potreba za bijegom, promjenom
telefonskog broja, seljenjem iz dijela grada, pokušaj blokade misli
2. izvanjsko prilagođavanje, negiranje i potiskivanje
U drugoj fazi žena nastoji potisnuti misli o napadu da će sve to zaboraviti i nastaviti živjeti kao prije toga. Česte su
reakcije negiranja, potiskivanja i racionalizacije. Ti osjećaji dolaze od potrebe silovane žene da ponovno uspostavi
kontrolu nad svojim životom.U toj fazi žena prekida terapijski rad, nastojeći da se vrati svakodnevnoj rutini, te je moguće
da okolina pomisli da se žena smirila i da je bolje. Međutim, to potiskivanje rezultira preusmjeravanjem ljutnje i osjećaja
na bliske i važne ljude u okolini ili prema samoj sebi.

Za ovu fazu karakeristične su

- dramatične promjene u ponašanju
- poremećaji u prehrani
- nepovjerenje, sumnja, pojačan oprez, ekstremni strah od muškarca, narušen odnos s partnerom
- seksualne poteškoće
- kognitivni problemi
- problemi u nošenju sa svakodnevnom rutinom
- neurotske smetnje, psihosomatske smetnje, somatoformne smetnje
- izbjegavanje mjesta, ljudi ili stvari koje mogu podsjetiti žrtvu na silovanje

3. prilagođavanje/integriranje
Ova faza može trajati i do nekoliko godina nekon silovanja. Često neki događaj, kao što je izlazak na sud, slučajni susret s
muškarcem na ulici, čije lice sliči licu silovatelj, medicinski pregledi, i drugo, mogu ponovno potaknuti misli i osjećaje
vezane za napad. Žena se može osjećati potpuno zbunjeno, a može se pojaviti i strah od ‘’ludila,’’ jer je već imala osjećaj
da je to već preboljela. Osjećaj krivnje i bijesa mogu postati sve izraženiji, a postoji mogućnost i ponovnog javljanja
noćnih mora i problema u obitelji, te na radnom mjestu. Javlja se intezivan bijes prema napadaču. Bitno je objasniti ženi i
uvjeriti je kako je potpuno normalno pojavljivanje takvih osjećaja i nakon dugo vremena. U toj fazi žena se aktivno
uključuje u proces savjetovanja i radni na razrješenju svojih osjećaja o napadu i napadaču. Spremna je integrirati napad u
svoj život u shvatiti kako je to djelovalo na nju.

ZNAKOVI TJELESNOG NASILJA PSIHIČKE POSLJEDICE ZLOSTAVLJANJ PSIHOSOMATSKE SMETNJE

ozljede na licu napetost, nemir, osjećaj slabosti insomnija
ozljede na prsnom košu, grudima i osjećaj straha, srama, krivnje, umor
abdomenu rastresenosti
hematomi i ogrebotine po tijelu nedostatak tolerancije i strpljenja gastrointestinalne smetnje
iščašenja, napukline ili lomovi kostiju seksualne poteškoće predmenstrualni simptomi
opekline različitog stupnja samozanemarivanje bol u mišićima
ozljede nožem ili drugim predmetima gubitak samopouzdanja anemija
unutarnje povrede – krvarenja dezorijentacija, PTSP česte migrene i glavobolje
vidljivi tragovi gušenja na vratu poremećaji spavanja i prehrane inkontinencija
izbijeni zubi PTSP, pokušaj suicida proljevi
povrede bubnjića zloupotreba alkohola i droge respiratorni problemi
ozljede u genitalnom području problemi s koncentracijom palpitacije
KOD SEKSUALNO ZLOSTAVLJANIH neurotske smetnje, agresivno ako se radi o trudnoći, češći je
ŽENA: abrazija i kontuzija na ponašanje prema sebi i drugima prerani porod ili rađanje djeteta s
grudima, nosu i licu; vaginalna i niskom porođajnom težinom
perinealna oštećenja; spolno
prenosiva bolest, neplanirana
trudnoća
KRIZNE INTERVENCIJE U SLUČAJEVIMA ZLOSTAVLJANJA ŽENA
Kriza = predvidljivi ili nepredvidljivi životni događaj koji individua doživljava u tolikoj mjeri stresnim da su
normalni/uobičajeni koping mehanizmi nedovoljni (Graf,2002)

- privremeno stanje uznemirenosti i dezorganizacije, obilježeno uglavnom neposobnošću individue da se nosi sa

određenom situacijom uz pomoć uobičajenih metoda rješavanja problema, i sa potencijalo radikalno pozitivnog ili
negativnog ishoda (Caplan, 1964)

Pojam kriza konotira sljedeća značanje:

a) opasnost/prijetnju koja može biti fizička (fizički napad ili bolest) ili psihološka (gubitak posla, razvod)
b) mogućnost/šansu (poput ličnoga rasta koja proističe iz kriznoga iskustva ili usljed spoznaje vlastite unutarnje snage)

Tipovi kriza:
- Razvojne krize
- Traumatični krizni događaji
- Egzistencijalne krize
- Psihijatrijske krize
Prema predvidljivosti: razvojne i situacijske krize
Prema intezitetu: šok krize i krize iscrpljivanja

Obilježja krize – Caplan

- Kriza započinje naglim događajem (udaja/ženidba, diplomiranje, migracija, trudnoća, penzionisanje, prirodne
nepogode, saobraćajne nesreće, smrt drage osobe, itd)
- Kriza je vremenski ograničena (direktni utecaj krize traje 6-8 nedjelja u zavisnosti od prirode i intenziteta krize)
- Kriza stvara stanje neravnoteže /dezorganizacije (krizni događaj dominira ili kontrolira život)

- Kognitivna interpretacija događaja - “Nisu životni događaji sami po sebi loši, nego na način na koji na njih gledamo”-
Epictetus
- Krizni događaj uzrokuje kolaps sposobnosti da se s njime nosimo/coping
- Cilj krizne intervencije: pomoć ljudima da mobiliziraju vlastite koping resurse kako bi se povratila
ravnoteža/ekvilibrijum

Kad je nasilni događaj za ženu neočekivan, iznenadan i vrlo ugrožavajući, te kao takav ima obilježja traumatskog
događaja, u pravilu se javljaju tkzv. ‘’šok krize.’’ No žena može doći u stanje psihološke krize i nakon niza godina
zlostavljanja, a krizu može pokrenuti neka nasilna epizoda koja nije izrazito ugrožavajuća, kakvu je žena više puta
doživjela i preživjela. Što je pokretač u takvim slučajevima? To može biti konačno suočavanje žene s činjenicom, da ma
što činila, ne može spasiti brak, odnosno, ma koliko se trudila ugoditi zlostavljaču, svojim ponašanjem ne može utjecaii
na to hoće li biti zlostavljana ili ne. U tom slučaju radi se o ‘’krizi iscrpljivanja.’’ Nju karakterizira oslabljeno suočavanje s
problemima,nakon dugotrajne izloženosti stresnim i nasilnim događajima u braku, te dolazak do točke u kojoj više nema
dovoljno snage da svlada kumulativno djelovanje stresnih i traumatskih iskustava nasilnog odnosa. Izuzetno težak nasilni
čin dovede ženu u situaciju da napokon mora izabrati i poduzeti nešto za svoju zaštitu i zaštitu ostalih članova obitelji.

Obilježja ,,sindroma pretučene žene’’ - u kriznim situacijama, kod žena su prisutni osjećaji:
- Izražen osjećaj osobne ranjivosti – preplavljenost osjećajima, posebno osjećajem lične ranjivosti (strah, tuga, tjeskoba,
bespomoćnosti, gubitka kontrole i unutrašnje ravnoteže)
- misaona smušenost (izmijenjeno opažanje, nemogućnost odlučivanja/koncentracije, zaboravljanje)
- dezorganizacije ponašanja (čini besmislene radnje, nemirna je, ima teškoće sa spavanjem, naglo mijenja odluke ili je
pasivna)
Kod zlostavljanih žena neuspješno razrješenje krize pridonosi razvoju niza iracionalnih uvjerenja i nefunkcionalnih
promjena u ponašanju. Neke od njih u razdoblju krize mogu donijeti odluku da će biti još poslušnije, da neće razgovarati
s drugim muškarcima i slično. Takve odluke pridonose neposrednom rješavanju psihološke krize, no ne i dugoročnom
rješavanju problema nasilja. Štoviše – takvo razrješavanje krize ide u prilog daljnjem pojačavanju nasilja.
Stoga je značajno da je žena u krizi otvorena za psihološko savjetovanje.

Bitno je da stručnjaci u tim situacijama imaju na umu glavne postupke prikladne za krizne intervencije:
- Krizni događaj zahtijeva VENTILIRANJE, tj. iznošenje iskustava i rasterećenje osjećaja – (neugodna) iskustva se mogu
lakše integrirati ako se o njima govori – žena kroz verbalnu artikulaciju proživljenog može prihvatiti istinu o tome šta se
dogodilo
- Krizni događaj zahtijeva NORMALIZACIJU - stručnjak potvrđuje ženi žrtvi da su njeni osjećaji i ponašanje očekivan, tj.
normalan odgovor na ono što joj se dogodilo.
- Krizni događaj zahtijeva REINTEGRACIJU - krizni događaji/trauma utiče na sistem uvjerenja žene i ona ih treba
integrirati u sliku o sebi samoj i vlastitom životu – kriza izazavna od strane druge/bliske osobe zahtijeva dadatnu podršku
u obnavljanju povjerenja u vlastitu samostalnost, poticajnost, kompetentnost, identitet
- Cilj krizne intervencije: OSNAŽIVANJE žene žrtve

Razgovor sa ženom koji se temelji na ovim načelima ima obilježja kriznog savjetovanja. Savjetovanje ne znači davanje
savjeta, odlučivanje umjesto žene. To je proces pružanja pomoći koji uključuje dublje razumijevanje individualnog
iskustva, olakšanje emocionalne napetosti, te pružanje podrške i strukture pri rješavanju problema i donošenju odluka.
Ipak, kad je žena u krizi, potrebna je naša aktivna uključenost u njenom rješavanju.

Tijekom takvog razgovora stručnjak mora voditi računa o sljedećem:

- na samom početku dobiti uvid u emocionalno i tjelesno stanje žene, te zajedno s njom utvrditi njene hitne potrebe i
način na koji se mogu zadovoljiti
- kad je žena uzbuđena i konfuzna, potrebno joj je pomoći u usmjeravanju pozornosti na jednu po jednu odluku koju
treba donijeti
- treba ohrabriti ženu i pokazati joj spremnost da čujemo njeno traumatsko iskustvo
- dobiti sliku o socijalnoj mreži koju žena može koristiti
- treba je ohrabriti da koristi i druge izvore podrške
- dijeljenje odgovarajućih obrazovnih materijala – brošura, knjižica itd.

U skladu s načelima kriznih intervencija, te strategijom zastupanja žene korisni postupci stručnjaka su:
- anamnestički podaci uzimaju se od žene kad nije prisutan nitko drugi od članova obitelji
- podržavanje i pokazivanja poštovanja prema ženi je nužno, kao i naše strpljenje i hrabrost
- ne prisiljavajte ženu da govori, ali slobodno recite ono što vidite i na što sumnjate
- budite otvoreni, ali se suzdržite od pretjeranih emocija
- pomozite ženi da vidi problem nasilja na drugačiji način, ali pritom nemojte negirati njezine osjećaje
- jasno naglasite potrebu zlostavljane žene da se osloni na prijatelje. Pomozite joj da procijeni svoje vlastite izvore
podrške i snage kako bi sama mogla donositi pravilne odluke
- upozorite zlostavljanu ženu na moguće opasnosti u nasilnom odnosu
- prepoznajte i prihvatite razliku između javnog i privatnog lika zlostavljača. Jasno pokažite da je nasilnik odgovoran za
zlostavljanje
- podatke o zlostavljanoj ženi čuvajte u tajnosti
U razgovoru sa zlostavljanom ženom, pokazalo se da nije korisno: smatrati da je žrtva odgovorna za ponašanje
nasilnika; izjednačavati odbrambeno ponašanje s nasiljem; ne razmatrati pitanje ženine sigurnosti dovoljno ozbiljno;
obećavati ''brzo rješenje''; tješiti ženu umanjujući značaj pretrpljenog nasilja; ohrabrivati zlostavljača da se emocionalno
rastereti
Važno je znati da psihološke krizne intervencije nisu psihoterapije. Njihov cilj je spriječiti pogoršanje stanja, ublažiti
psihičke, socijalne i tjelesne posljedice nasilja, te ubrzati proces oporavka i uspotavljanja uobičajne razine funkcioniranja.

Walkerina ''terapija preživjelih''

1. Procjena zlostavljanja i dinamika viktimizacije
2. Pomaganje ženi da obezbjedi sigurnost
3. Rad na traumatskom iskustvu
4. Rad sa drugim psihološkim efektima zlostavljanja i pitanjaima
5. Priprema završetka tretmana

1. Procjena zlostavljanja i dinamika viktimizacije

Uvid u tjelesno/emocionalno stanje žene:
- “4 tehnike o incidenciji”: prvi/posljednji/najteži i tipični zlostavljajući incident
- Podaci o djetinjstvu, historiji odnosa, mrežama podrške (porodica i prijatelji)...
- Nasilje se mora nazvati nasiljem uz sljedeći oprez: suzdržati se od kritiziranja ili verbalnog napadnja zlostavljača
- Žrtve mogu biti i stanju identificirati ponašanja i okolnosti oko zlostavljanja, ali ne razumiju uvijek jasno motive
zlostavljača i interne procese unutar njega/nje. U ovoj fazi pomagač/ica mora ponuditi razumijevanje ciklusa nasilja i
različite tipologije zlostavljača u odnosu na koje žrtva može komparairati svoje iskustvo (patološka povezanost, ciklus
nasilja, žrtvina ovisnost o zlostavljaču)
- “Ispiranje mozga” i kontrola mišljenja

Dinamika zlostavljanja: ispiranje mozga i kontrola mišljenja

- U vezi, zlostavljač izlaže žrtvu sljedećim tipovima ponašanja: socijalna izolacija, induciranje krivice, prijetnje ozljedama
spojene sa ponudama ljubavi, pokušaji da ubijedi žrtvu kako je luda.
- Upotrebom verbalne i fizičke dominacije- zajedno sa izlorajućim ponašanjima koja separiraju žrtvu od prijatelja i
porodice – zlostavljač učvršćuje razvoj partnera u poslušna i pokorna osobu
- Nakon što je X puta čula kako je sama kriva za zlosatavljanje, žrtva počinje kriviti samu/samog sebe

Dinamika zlostavljanja: Štokholmski sindrom

- Ukoliko dovoljno traumatizirani, zlostavljane osobe će se doslovce plašiti za vlastiti život, čak i u situacijama kada od
zlostavljača dožive ljubaznost
- Kako bi preživjele – psihloški i fizički – žrtve počinju surađivati sa počiniteljem na način da postaju otvoreno
prijateljski raspoložene, akomodiraju i često gledaju na stvari iz perspektive počinitelja
- Kada se ovo dogodi, žrtva se najvjerovatnije neće suprotstaviti ili konfrontirati sa zlostavljajućim ponašanjem

Dinamika zlostavljanja: traumatsko povezivanje

U traumatskom povezivanju počinitelj ispoljava rastuću kontrolu nad žrtvom, a zlostavljanje čini žrtvu bespomoćnom i
ovisnom o zlostavljaču . U isto vrijeme, zlostavljač postaje ovisan o žrtvi kako bi održao vlastitu sliku o sebi
Kako on/a postaje svesna ove ovisnosti, počinitelj pokušava zadobiti još više kontrole nad žrtvom – međusobna zavisnost
pojačana je smjeni ciklusa nasilja i pomirbenih ponašanja.
- Ispoljavanje ljubavi i kajanja kao nagrada u pauzama između nasilnih akata – nastanak okoštalih i pezistentnih
emocionalnih veza
- Kako bi pomirila potrebu za nasilnikom sa štetom/povredom koju joj nanosi, žrtva može psihološki razdvojiti počinitelja
u tzv. dobri i loši dio, spajajući prvi sa fantazijama o promjeni i eventuanom okončanju zlostavljanja
2. planiranje sigurnosti zlostavljane žene

Specifični vid krizne intervencije u slučaju zlostavljane žene je razvijanje plana sigurnosti. Osnovna svrha te intervencije
je da se ženu, koja je preplavljena osjećajima i misaono konfuzna, počne usmjeravati na razmišljanje o neposrednoj
budućnosti i mjerama koje može poduzeti da bi povećala svoju sigurnost.
Planiranje sigurnosti uključuje analizu opasnosti koje prijete od nasilnog partnera, uključujući i opasnost po život, te
razmatranje posljedica ostajanja u takvoj zajednici ili njenog napuštanja.

Planiranje sigurnosti podrazumijeva razvijanje kratkoročnog, ali i dugoročnog plana.

Plan je usmjeren na neposrednu budućnost žene i podrazumijeva promišljanje konkretne situacije,te planiranje
zaštitnih mjera koje žena može poduzeti neposredno nakon izlaska iz liječničke ambulante, centra za socijalnu skrb ili
savjetovališta u cilju osiguranja svoje osobne sigurnosti (i sigurnosti djece).
Dugoročni plan uključuje promišljanje mogućnosti ostanka i odlaska iz nasilne veze. Ukoliko se žena odluči na
ostanak, važno je razviti njezinu osjetljivost na potencijalno ugrožavajuće situacije i znakove pojačavanja partnerove
srdžbe, te je naučiti postupke samopomoći u takvim situacijama. Ukoliko se pak odluči na odlazak, nužno je zajedno s
njom razmotriti rizike vezane uz odlazak i kasniji život.
Bolje je da žena dugoročne planove sigurnosti radi u mirnijim razdobljima života, po mogućnosti u sigurnosti grupa za
podršku ili tijekom individualnog savjetovanja. Dobro je imati na umu činjenicu da se analiza rizika i sigurnosni plan
mijenjaju tijekom vremena, ovisno o promjenama u ženinom životu. Njene odluke se mijenjaju ovisno o njezinim
nadama i strahovanjima, djelotvornosti prethodnih pokušaja, novim informacijama, a ne zbog toga što je ‘’neozbiljna’’ ili
‘’neodlučna ili prevrtljiva.’’

Američko udruženje liječnika, AMA, je kao moguću pomoć u planiranju kratkoročne sigurnosti preporučilo sljedeća
pitanja:
1. Ima li žena članove obitelji ili prijatelje kojima ona i djeca mogu otići?
2. Želi li žena smještaj u sigurnu kuću?
3. Ako ne želi, ipak joj treba dati osnovne info o skloništu i drugim izvorima pomoći.
4. Da li joj je potrebna psihološka/psihijatrijska pomoć ili usluge savjetovanja da se bolje nosi sa stresom?
5. Da li želi kontakt sa organizacijom za pružanje pravne, socijalne i psihološke pomoći?

3. Rad na traumatskom iskustvu: ozdravljenje

- Cilj: pomoći zlostavljanom partneru da počinje uviđati na koji način je emocionalno pogođen zlostavljanjem
- Osjećaji krivnje, niskog samopoštovanja, preuveličane odgovornosti...
- Razumijevanje ovih osjećaja kao načina/puteva koji olakšavaju proces ozdravljenja
- Ventiliranje KD (iznošenje iskustava i rasterećenje emocija)
- Normalizacija (stručnjak potvrđuje da su njezini osjećaji i ponašanja očekivani, odnosno normalan odgovor na iskustvo
koje je doživjela)
- Reintegracija (obnavnjanje povjerenja u vlastitu samostalnost, kompetentnost, identitet)

4. Rad na psihološkim efektima i povezanim pitanjima

- Detaljna elaboracija pitanja u porodici porijekla, trauma iz djetinjstva, s njima povezanima emocijama i koping-
mehanizmima
- Pomoć u osnaživanju: konsolidacija već ostvarenih rezultata, dalji rast i produbljivanje samo-spoznaje u cilju izgradnje
novih, obećavajućih odnosa
Mogući su različiti terapijski pristupi:
- “Rad na pitanjima identiteta”: kako bi preživjeli mogli shvatiti kako su dospjeli u zlostavljajuću veu i kakak uticaj je ti
imalo po njihov identitet (ozdravljenje nije linearan proces)
- Kognitivna terapija za zlostavljane žene: učenje tehnika upravljanja stresom, o PTSPju, kognitivno rekonstruktuiranje
ličnosti kako bi se pobjedile samo-poražavajuće misli i s traumom povezan osjećaj krivice
- HOPE program (Helping to Overcome PTSD through Epowe.): program u sigurnoj kući, sastavljen od 12 individualnih
sesija
- Tretman zasnovan na principima kognitivno-bihejvioralne terapije (CBT) s ciljem pomaganja žrtvi da usvoji
odgovarajuće koping strategije i postigne lično osnaživanje
- Terapija oproštaja: uči žrtve empatiji i suosjećanju, načinima re-organiziranja zlostavljanja kako bi im se pružila podrška
u pronalasku smisla njihovog iskustva i svrhe kroz pomaganje drugima (razlika između oprosta i pomirenja)

5. Priprema završetka tretmana

- Sumiranje rada i ispitivanje budućih pravaca