Osvrt na predstavu „Ivanov“

Dana 25. marta 2020. godine pogledao sam dramu Antona Pavloviča Čehova koja se
prikazivala u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Preveo Kiril Taranovski Scenski govor Ljiljana Mrkić Scenski

Režija i adaptacija Tatjana Mandić Rigonat pokret Anđelija Todorović

Scenograf Branko Hojnik k.g. Izvršni producent Milorad Jovanović

Kostimografkinja Bojana Nikitović Organizator Nemanja Konstantinović

Kompozitor Irena Popović

OSNOVNA LINIJA RADNJE

Glavni lik je 35-godišnji Nikolaj Ivanov, koji je u depresiji zbog raznih životnih problema, te
boluje od melankolije. Njegova žena, Ana Petrovna, je Židovka koja je zbog udaje prešla na
pravoslavnu vjeru zbog čega su je se roditelji odrekli i uskratili joj miraz. Ivanov zapravo ne
voli svoju ženu i jedini motiv za udaju bio mu je Anin veliki miraz, a sad kad mu je supruga
na samrti zaljubio se u kći Lebdjeva i Zinaide – Sašu. Ana Petrovna umire od tuberkuloze. Na
kraju nakon riječi: „Saša ovo nije svadba ovo je parlament“, Nikolaj se ubija pištoljem.

GLUMA

Uloge koje su interpretirali glumci su bile veoma uvjerljive i sve je djelovalo prirodno. Svaki
od glumaca ima specifičnu boju glasa, posebno muškarci, koja se jako dobro uklopila u priču.
To je i dodatno doprinijelo dramaturgiji predstave. Osim glavnog lika posebno me dojmio
Nikola Vujović koji je tumačio lik Mihaila Mihailoviča, Miše, te Marko Baćović koji je
tumačio lik grofa, Nikolajeva ujaka. Nikola nas je olako uvjerio u svoju izvedbu svojom
pojavom, energijom, i specifičnom bojom glasa. Glavnu karakteristiku mu čine sigurni
pokreti, geste i kretnje su u potpunosti odgovarale liku, doimajući se kao da je on sam i
stvarno takav. Uvjerljivo je iznio i nekoliko smiješnih momenata koji su potakli publiku na
smijeh. Marko u ulozi grofa istakao se zaigranošću i opuštenošću na pozornici. Sa dubokim
glasom, specifičnom bojom i interpretacijom teksta, koje su prednjačile i dominirale nad
pokretima. Njegov govor je držao pažnju i uvjerio nas u njegovu glumu i to smo najbolje
mogli vidjeti u razgovoru s Nenadom Stojmenovićem koji je tumačio lik doktora, gdje je
između ostalog rekao: „kako mi je mogao reći to u lice. Ja ni lopovu ne bi rekao lopove u
lice.“ Glumci su općenito dobro iznijeli odnose među likovima i nisu igrali svako za sebe,
nego su zaokružili priču igrajući zajedno.

VIZUALNI DOJAM PREDSTAVE

Scenografija je postavljena da simulira interijer kuće. Tu su bila dva stola, krevet, bilijarski
stol, klavir, lusteri te na sredini igračka konj. Iznad pozornice su postavljeni glazbenici koji su
svirali na početku i kraju određenih događaja u drami. Ukupna scenografija je dočarala
atmosferu predstave. Rasvjeta nije igrala veliku ulogu u ovoj predstavi, jer je samo jedno
svjetlo osvjetljavalo pozornicu, izuzev dva monologa kada je glavno svjetlo bilo ugašeno a
jedan reflektor bio na glumcu. Svi glumci su bili svečano obučeni i to je odgovaralo periodu i
situaciji dešavanja. Muškarci su nosili košulje i odijela, dok su žene nosile haljine i imale
crveni ruž. Glazba koja se odvijala između pojedinih događaja u predstavi bila je prikladna.
Zvukovi violine su dodatno doprinijeli atmosferi. Drugih zvukova nije bilo, iznimka je kod
Marka Baćovića koji je tumačio lik grofa, a to je truba koja je proizvodila smiješan zvuk i
najavljivala njegov svaki dolazak na pozornicu.

OSOBNO MIŠLJENJE

Ljubitelj sam predstava, i mogu reći da mi se ova predstava svidjela. Glumci su i više nego
odlični, a o samom tekstu je suvišno i govoriti. Predstava proizvodi snažnu emociju koja je
prenesena na publiku. To se moglo vidjeti pogotovo kada Ana Petrovna govori o Ivanovu, na
početku kako je očarana njime, slijepo zaljubljena i na kraju kako se razočarala (razgovor
između Ane Petrovne i Ivanova kada mu ona govori da ju je uzeo samo zbog miraza, a da se
ona odrekla svega zbog njega pa čak i roditelja, na šta Ivanov govori da je to laž; također kad
joj je on rekao da će umrijeti uskoro na šta je zaplakao i govorio „ja sam kriv“), i na kraju kad
se raspravljalo oko svadbe (Ivanov: „Saša, ovo nije svadba, ovo je parlament.“). U drami se
pojavljuje nekoliko smiješnih scena, jedna od njih je kada se jedan igrač karti nekoliko puta
pojavljuje govoreći kako je imao jake karte i kako je sve novce izgubio, što dodatno zadržava
pažnju i daje na neki način ritam predstavi. Ti smiješni momenti na mene su jako utjecali da
mi se svidi predstava, jer sam ljubitelj komedije. Predstavu je ispratilo oko 800 ljudi što
dodatno govori o kakvom kvalitetu je riječ. Na kraju je predstava ispraćena sa velikim
aplauzom koji je dugo trajao. Ljubiteljima dobre drame bih svakako preporučio ovu
predstavu.