1.

Tako je moralo biti

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

Redatelj: Egon Savin

Kad imaš srce, ne možeš da imaš gaće

Komad Tako je moralo biti mladenačka je salonska melodrama Branislava Nušića i

kao takva ne spada u općepoznati korpus kazališno potentnih i rado izvođenih Nušićevih

komedija. Riječ je o onoj vrsti dramske literature kojoj za uspješno oživljavanje na kazališnim

daskama treba posebna vrst redateljske mašte i glumačke kreacije. Drugim riječima, netko

mora imati vraški dobar razlog da nešto tako prašnjavo postavlja na scenu 2007. godine.

Srećom, redatelj Egon Savin točno zna zašto je izabrao upravo taj Nušićev dobro skrojeni

komad - njegovim salonom balkanskog fin de sieclea, naime, vladaju iste zakonitosti kao i u

današnjem divljem kapitalizmu. Novac je mjerilo svega, pokretač, uzrok i kotač zamašnjak

koji pokreće svo zbivanje u komadu, kao i u životu. Savin prepoznaje sličnosti i nenametljivo

ispisuje svu tragediju melodramatskim zbivanjem ispunjenog salona, koji nije zatvor samo

zbog rešetkastog stropa koji ga nadsvođuje. Zatvorom i prisilnom robijom čini ga potpuna

dehumaniziranost likova koji služeći novcu zaboravljaju jedni na druge. Pronalazeći takve

doticaje sa svakodnevicom u Nušićevom tekstu, Savin ga osuvremenjuje, opravdavajući

stvaranje ove predstave i njezino gostovanje na Užičkom festivalu.

Pritom je zanimljivo u kojoj mjeri predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta

komunicira s današnjom publikom iako je osmišljena klasično, odnosno, da budemo izravni,

beznadno staromodno. Bez ikakve želje za pomodnim intervencijama u vrijeme ili prostor,

Savin gradi komad u vremenu u kojem je i nastao, a takvom pristupu prilagođava i glumu.

Redateljski je to put koji je vrlo rizičan i nezahvalan, jer su mu sve kvalitete skrivene u

nevidljivim dramaturškim štrihovima, naizgled prirodnoj mizansceni i suptilnim režijskim

otklonima od originala. No, nije baš uvijek potrebna suvremena dramaturgija krvi i sperme da

bi uočili kako nas se nešto tiče, nekad nas zbilja dirne i pomalo ušećerena intimna ljudska

drama, ako ništa drugo zato što nas podsjeti koliko smo se od takve situacije vlastitim

upornim potiskivanjem emocija udaljili.

Glumci su Savinove namjere savršeno dobro razumjeli. Anita Mančić kao Jela zaista

puno riskira, jer igranje takve tragedske role zahtijeva glumački stil koji je danas gotovo

nepristojno koristiti. Ona u maniri najvećih tragičnih heroina gradi svoju ulogu postepeno i

slojevito, ne srameći se koristiti sve raspoloživa glumačka sredstva, od padanja na koljena do

živčanog tremora, cijelo vrijeme ostajući prirodna i uvjerljiva. Njen bogato iznijansirani luk

od proplamsjaja nade do konačnog zamračenja kičma je cijele predstave i Anita Mančić zaista

svojom glumačkom imaginacijom i disciplinom dojmljivo „nosi“ cijelu predstavu. Predrag

Ejdus suvereno vlada scenom donoseći nešto od komične impotencije starog napaljenog jarca

Zlatikuma kojeg je maestralno odigrao u Markovićevom Skupu, stvarajući vlastitom

opuštenom igrom većinu komičnih trenutaka u predstavi. Vojin Ćetković strpljivom,

plemenitom i smrtno ozbiljnom patetikom uvjerljivo parira Mančićevoj, a Nebojša Dugalić,

glumac izuzetno prirodne rečenice, svog Đorđa donosi uvjerljivo i na momente dirljivo, bez

ulaska u nepotrebni manirizam. Mihajlo Janketić svojevrsni je glas razuma kao Obrad

Đorđević, a ponajviše se ističe svojom koncentriranom i nesebičnom suigrom u scenama s

Đorđem. Miodrag Radovanović kao Janković smireno je i precizno ocrtao sve bitne

karakteristike bešćutnog trgovca, a Radmila Radovanović primjereno je nezainteresirana kao

Jelina majka. U ostalim ulogama nastupili su Jelena Petrović, Radovan Vujović, Ana Simić,

Jelena Angelovski i Ivan Pantović.

Tako je moralo biti Jugoslovenskog dramskog ušećereni je ali gorki komad iz naftalina

koji se začudo jako dobro snašao u vlastitoj budućnosti. Pokoji opravdani komentar kako je

riječ o formom staromodnom i od vremena pregaženom kazalištu lako i učinkovito potire

životnost i iskrena emocionalnost te predstave. Njena poanta jednostavna je i svevremenska.

Nušićevim vlastitim riječima: Kad imaš srce, ne možeš da imaš gaće.