LiDraNo 2017.

PRIKAZ KAZALIŠNE PREDSTAVE

Upitnici iznad glave

„Infernalije“

Kako je predstava inspirirana Danteom uspjela zbuniti srednjoškolsku publiku?

Predstava 'Inferno', autorica Tene Gašparac i Dore Šušković Stipanović, moderna je obrada
Danteove 'Božanstvene komedije' u izvedbi Zvonimira Kvesića i Matije Kačana, koja se prikazuje u
Pogonu Jedinstvo. Iskreno, kada biste slučajnoga prolaznika poslali u kazalište, a da mu ne kažete
što će gledati, iz kazališta bi izašao s brojnim upitnicima nad glavom. Jednako je tako iz kazališta
izašla skupina gimnazijalaca koja je naivno pomislila kako predstava na temu Dantea ne može biti
pretjerano kompleksna i apstraktna.

Ima li predstava radnju?

Iako je djelo samo po sebi monodrama, bavi se psihološkim paklom modernoga Dantea. No,
unatoč neospornome talentu mladoga Zvonimira Kvesića, slušati monolog i sažalijevanje samoga
sebe preko sat vremena nije pretjerano zanimljivo, pogotovo ne mladoj publici, nenavikloj na
kazalište. Između dva dijela monologa Dante povremeno zapleše s misterioznom sjenom, koja je
jedina druga osoba u cijeloj predstavi. Povremeno padne na pod i zaplače, a jednom se monolog
prekida slideshowom zastrašujućih fotografija antičke tematike. Te su fotografije ujedno jedini
motiv koji se izravno može povezati s Božanstvenom komedijom. Međutim, te se fotografije ne
mogu povezati s radnjom predstave i čini se da je jedina njihova svrha bila da se pozornost publike
vrati na radnju - ako je ona uopće i postojala. Štoviše, kompozicija djela uopće nije postojala. Cijela
se predstava zbila u košmar nepovezanih i nedorečenih misli. Time je publika iz minute u minutu
gubila interes i poruka djela se izgubila. A ona nije nimalo loša. Kad imaš problem, o njemu
razgovaraj i pokušaj ga riješiti umjesto da pustiš da te proždire! Prava je šteta da je takva poruka
nestala u opravdanoj nezainteresiranosti gledališta. U svakome slučaju, Inferno ima određene
kvalitete, ali je namijenjen uskome krugu istinskih zaljubljenika u kazalište. Stoga se ne može reći
da je Inferno predstava koja zaslužuje pretjeranu pozornost. Radnje gotovo da i nema, kompozicije

Mentorica: A. Sikavica Joler, prof.

 LiDraNo 2017.

nema, a nije ni nimalo zabavnoga karaktera. Nema niti jedan element za koji se može 'uhvatiti' i
predstavu učiniti vrijednom gledanja.

Tek pokušaj proboja iznad prosjeka

Iz svega prikazanoga može se zaključiti samo to da je Inferno loš pokušaj izlaska iz

prosječnosti hrvatske kazališne scene. Dapače, Inferno čak nije ni na toj razini. Mješavina
scenskoga minimalizma i apstrakcija same teme čak nadilazi norme današnjeg, pomalo apsurdnog,
razdoblja umjetnosti. Kazališna umjetnost ne može doživjeti staru slavu sve dok ne postane
jednostavnija i bliža širokoj skupini ljudi, a Inferno se od današnje - mahom kazališno neuke
publike - još više udaljava.

Karlo Sokol, 2. a

Mentorica: A. Sikavica Joler, prof.