1.2.

FOTOELEKTRIČNI UČINAK (EFEKT)

Svjetlost uz određene uvjete može izbijati elektrone iz metala. Pojavu izbijanja (izlijetanja)
elektrona iz metala kada se metal obasja svjetlošću odgovarajuće frekvencije (valne duljine)
nazivamo fotoelektričnim efektom. Elektrone izbijene pomoću svjetlosti nazivamo
fotoelektronima. Prvi je 1888. godine postojanje fotoelektričnog efekta eksperimentalno
dokazao njemački fizičar Wilhelm Hallwachs. On je otkrio da iz metala obasjanih svjetlošću
izlijeću neke negativno naelektrizirane čestice. Njemački fizičar Philipp Lenard je 1899.
godine utvrdio da su te čestice elektroni. Za nastajanje fotoefekta ključna je frekvencija
svjetlosti. Naime za svaki metal postoji granična frekvencija svjetlosti koja može izazvati
fotoelektrični efekt. Ako je frekvencija svjetlosti manja od granične , neće doći do
fotoelektričnog efekta, ma koliko bila velika jakost (intenzitet) svjetlosti, i obratno, ako je
frekvencija svjetlosti jednaka i viša od granične , nastat će fotoelektrični efekt, ma
koliko bila malena jakost svjetlosti.

1.2.1. EINSTEINOVO OBJAŠNJENJE FOTOELEKTRIČNOG EFEKTA

Fotoelektrični efekt je 1905. godine objasnio Albert Einstein u svojoj teoriji o kvantima.
Einstein je, potaknut Planckovom idejom o kvantima, pretpostavio da svjetlost nije
elektromagnetni val, već roj sitnih čestica (kvanta) koje je nazvao fotonima. Fotoni izlaze iz
izvora brzinom svjetlosti (c) i svaki ima energiju:

gdje je Planckova konstanta, frekvencija svjetlosti i valna duljina

svjetlosti (elektromagnetnog zračenja). Prema Einsteinu, do fotoefekta dolazi tako što se foton
pri upadu na metal u površinskom sloju sudara sa slobodnim elektronom, kojemu predaje svu
svoju energiju . Pritom foton nestaje
foton 
E  h v (elektron ga apsorbira), a elektron, ako je dobio
-
e E dovoljno energije, izlijeće iz metala (slika 1.8.).
k (max)

W0
metal
Slika 1.8.

U tom procesu energija fotona jednim se djelom troši na izlaženje elektrona iz metala, tj.
na izlazni rad (W0), a drugi dio pretvara se u kinetičku energiju (Ek(maks).) fotoelektrona:

,
odnosno
.
To je poznata Einsteinova jednadžba fotoelektričnog efekta u kojoj je:
- , maksimalna kinetička energija koju elektron može imati (to je kinetička
energija onih elektrona koji se pri izlaženju iz metala nisu sudarili s nekim ionima ili
elektronima u metalu),
- me, masa elektrona i
- vmaks, maksimalna brzina elektrona.
Očito je da će do fotoelektričnog efekta doći kada je energija fotona jednaka ili veća od
izlaznog rada W0 metala:
.
Dakle, da bi došlo do fotoelektričnog efekta svjetlost mora imati frekvenciju:

gdje je granična frekvencija karakteristična za određeni metal, a iznos izlaznog rada W0

ovisi o vrsti metala. Kinetička energija izbijenog elektrona može se odrediti pomoću tzv.
napon zaustavljanja (Uz), tj. napona koji potpuno zaustavlja elektrone na površini metala:

- naboj elektrona. Dakle, mjereći napon zaustavljanja možemo odrediti

maksimalnu brzinu i kinetičku energiju fotoelektrona. Einsteinovo objašnjenje fotoelektričnog
efekta potvrdilo je čestičnu prirodu svjetlosti. Prema tome, svjetlost je dvojne (valno-čestične)
prirode. Čestičnu prirodu svjetlosti dokazuje fotoelektrični efekt, a valnu interferencija i ogib
svjetlosti. Za objašnjenje fotoelektričnog efekta Einstein je 1921. godine dobio Nobelovu
nagradu.

1.2.2. FOTOELEKTRIČNA ĆELIJA

Danas su primjene fotoefekta brojne i najčešće se vrše pomoću fotoelektrične ćelije. To je

vakumirana cijev napravljena od stakla ili kvarca u kojoj se nalaze dvije metalne elektrode
spojene na izvor stalnog napona (slika 1.12.).

svjetlost

K A
e-
e-

+-
Slika 1.12.
Negativno nabijena elektroda (katoda K) napravljena je (prekrivena slojem) od metala malog
izlaznog rada, najčešće cezija (Cs). Pozitivno nabijena elektroda (anoda A) skuplja
fotoelektrone koje svjetlost izbija iz katode. Kada svjetlost pada na katodu, iz nje izlijeću
elektroni koji se pod utjecajem električnog polja gibaju prema anodi. Tako se zatvara strujni
krug i njime teče struja, tzv. fotostruja. Ako katoda nije osvijetljena, nema fotoefekta. Dakle,
strujni krug je prekinut, u krugu nema struje. Zbog toga se fotoćelija može koristiti kao
sklopka (prekidač), koja je otvorena kada fotoćelija nije osvijetljena, a zatvorena kada je
osvijetljena. Na primjer, funkciju sklopke fotoćelija obavlja kod automatskog otvaranja i
zatvaranja vrata, kod alarmnih uređaja, raznih signalnih uređaja itd. Fotoćelija se koristi i za
pretvaranje svjetlosnih impulsa u električne pri prijenosu signala pomoću svjetlosti, za
reprodukciju ton-filma, zatim u televizijskoj kameri itd. Za rad fotoćelije može se osim
vidljive svjetlosti koristiti i nevidljivo ultraljubičasto zračenje, koje stalno pada na fotoćeliju
pa krugom stalno teče struja. Ta primjena najčešća je kod alarmnih uređaja. Tu se pri prekidu
nevidljivog ultraljubičastog snopa prekida strujni krug i to automatski uključuje alarmni
uređaj.

Zadaci:

1. Koliko iznosi energija fotona radiovala frekvencije 30 GHz? (

2. Foton emitiran iz atoma ima energiju . Kolika je valna duljina fotona?

Zadaci iz zbirke zadataka:

6.1 Radiostanica radi na valnoj duljini 4 m. Odredi:

a) Energiju jednog fotona tog zračenja?
b) Broj fotona koje radiostanica emitira u 1 sekundi ako je snaga zračenja 15 kW.

a)
6.2 Elektron pri fotoefektu na platini zaustavlja potencijal 0,8 V. Nađi valnu duljinu svjetlosti
koja je uzrokovala fotoefekt. Izlazni je rad za platinu 5,3 eV.

6.4 Pod djelovanjem ultraljubičaste svjetlosti valne duljine 0,2 m iz ploče iz nikla izlaze
elektroni. Koliku razliku potencijala mora imati električno polje u kojemu će se zaustaviti
najbrži fotoelektroni ako je izlazni rad elektrona 5,01eV

6.4 Koliki potencijal moramo upotrijebiti da zaustavimo elektrone koji izlaze iz elektrode
kalija pod djelovanjem svjetlosti valne duljine izlazni rad za kali je 2eV?